Professional Documents
Culture Documents
Džefri B Rasel Princ Tame
Džefri B Rasel Princ Tame
B.
RASEL
T A M E
P0NT
Beograd 1995
SADRAJ
Predgovor .......................................................................................................... 7
Z l o ........................................................................................................................ 11
avo u s v e t u ......................................................................................................17
Dobri Gospod i avo .......................................................................................33
Hrist i sila z la ............................................................................. ........................47
Satana i jeres ..................................................................................................... 59
Dualizam i pustinja.............................................................................................83
Klasino hriansko gledite..............................................................................95
Narodni Lucifer i Lucifer e l i t e ..................................................................111
Sholastiari, pesnici i dramski p isc i............................................................127
Nominalisti, mistici i vetice .....................................................................151
avo i reform atori.......................................................................................161
Gore na tronu vlade c a rsk e ........................................................................179
Dezintegracija p a k l a ....................................................................................197
Od romanse do nihilizm a...........................................................................211
Integracija z l a ................................................................................................229
AuSvic i H ir o im a .......................................................................................243
Znaenje z l a .................................................................................................. 259
uro unji: Pogovor.................. ......................................... .. ................. 263
Dodatak I ..................................................................................................... 265
Dodatak I I ..................................................................................................... 266
In d ex.............................................................................................................. 267
DODATAK I
PRIMERI BIBLIJSKIH CITATA KOJI UKAZUJU
NA AMBIVALENCIJU BOGA
1 Moj. 12.17.
2 Moj. 3.19.; 4. 21-25.; 7.11.; 12.23.; 13.15.; 14. 4-8., 17; 32.14.
5 Moj. 2.30.; 32. 41-42.
Isu.
Sud. 9. 22-23.
1 Sam. 2.25.; 6.6.; 15. 1-3.; 16. 14-23.; 18. 10-20.; 19.9.
2 Sam. 12.11.; 17.14.; 22.9.; 24.1.; 24. 13-16.
1 Car. 14.10.; 21. 21-29.; 22. 19-23.
2 Car. 22. 16-20.
1 Dnev. 18.22.; 34. 24-28.
Jov, naroito 41.10.
Psal. 17/18. 9-13.
Isa. 45.7.
Jer. 11. 11-23.; 18.11.; 19.15.; 23.12.; 25.29.; 26.3.; 32.42.; 35.17.; 36.31.;
42. 10-17.; 44. 2-11.; 45.5.; 49.37.; 51.64.
Pla 3.38.
Jezek. 6.10.; 14.22.
Jona 3.10.
Zah. 8.14.
Mat. 18.7.
Rim. 3. 5-8.; 6. 1-2.; 6.15.; 9. 19-26.
DODATAK II
AVO U NOVOM ZAVETU
Opte odrednice:
Mat. 4. 1-11.; 5.37.; 6.13.; 9.34.; 10.25.; 12. 24-29.; 12.43.; 13.39.; 25.41.
Mar. 1. 12-13.; 3. 22-27.; 4.15.; 8. 28-34; 12. 22-45.
Luka 4. 1-13.; 8.12.; 10.18.; 11. 15-19.; 13.16.; 22.3.; 22. 31-32.
Jovan 8.44.; 12.31.; 13.2.; 13. 27-30.; 14.30.; 16.11.
Djel. 10.38.; 13.10.
Rim. 16.20.
1 Kor. 5.5.; 7.5.
2 Kor. 2.11.; 4.4.; 11.14.; 12.7.
Gal. 5.7.?
Ef. 2.2.; 4.27.; 6. 10-16.
Kol 1.13.
1 Sol. 2.18.; 3.5.?
1 Tim. 1.20.; 3. 6-7.; 5.15.
2 Tim. 2.26.
Jevr. 2.14.
Jak. 4.7.
1 Pet. 3.19.?; 5.8.
1 Jov. 3.8.
Juda 1.9.
Otkr. 9. 1-2.; 11?; 12. 1-3. 18.; 19. 17-20.
PREDGOVOR
Pokuaj da razumem problem zla zaokuplja me ve dvadeset godina.
U moje prethodne etiri knjige u kojima sam se bavio avolom, pokuao
sam da razumem ovaj problem prouavajui istoriju najsnanijih simbola zla.
U ovoj knjizi - Princu tame - predstavio sam glavne crte te istorije i
saeo ih u jednu knjigu. Imao sam nameru da itaocima ije je interesovanje
za problem neposredno pre nego akademsko, ispriam priu o avolu u
zapadnom svetu - od njenih poetaka do dananjih dana. Predstavio sam
veliki deo materijala na kome se temelje moje prethodne etiri knjige, ali sam
izbegavao gomilanje detalja i obimnih fusnote kako bih izotrio najznaajnija
pitanja i razjasnio dubinu problema koji stoji u osnovi ove teme.
Moj poriv da zlo razumem istovremeno je i lino traganje i nauno
istraivanje i ja pozivam itaoca da mi se pridrui na ovom tekom, ali i
vrednom putovanju. Moj pogled na problem produbljivao se tokom godina
istraivanja i ova knjiga ispravlja neke greke nainjene u prethodnim knji
gama i neke ranije iznete argumente pretapa u zreliji oblik. Iznad svega
neprestano nastojim da i sebe i druge pribliim razumevanju da je znanje bez
ljubavi mrtvo, kao i nauna karijera bez linog angamana i posveenosti.
Ova knjiga je namenjena onima koji vole da znaju i znaju kako da vole.
itaoci koji ele da se upoznaju sa citiranim delima, da pronau
izvornike ili da se upute u dalja itanja o posebnim temama, mogu da pronau
informacije u bibliografiji i indeksu u mojim ranije objavljenim delima o
avolu. Poglavlja u ovoj knjizi uglavnom korespondiraju sa sledeim knji
gama: poglavlja 2-4: avo: Presonifikacija zla od antike do ranog hrianstva;
poglavlja 5-7: Satana: Tradicija ranog hrianstva-, poglavlja 8-10: Lucifer: avo
u srednjem veku; i poglavlja 11-16: Mefistofeles: avo u savremenom svetu. Sve
etiri knjige objavio je Cornell University Press. Ukoliko ele, itaoci mogu
i da se upoznaju sa sjajnom, nedavno objavljenom knjigom Nila Forsajta:
Drevni neprijatelj: Satana i mit o borbi. (Priceton, Princeton University Press,
1987
80
. . .
Prevodi citata su moji, osim tekstova na hebrejskom i ruskom.
Citati
iz Biblije uglavnom su navoeni prema novoj internacionalnoj verziji. Citati
iz romana Dostojevskog u 15. poglavlju navedeni su prema prevodu Konstance Garnet.
Ponovo se najdublje zahvaljujem svima onima koji su mi pomogli u
pisanju prve etiri knjige, kao i D. Gordonu Meltonu i Denisu Rohatajnu.
Defri B. Rasel
Santa Barbara> Kalifomija
il
Prm c tante
se suprotstavila bilo kojoj naciji ili grupi koju u datom trenutku odreuje
kao neprijateljsku m oda odraava volju sam og avola Princa tame - k o ji
se svesno odluuje na unitavanje i ruenje kosm osa u onoj meri u kojoj mu
to snage doputaju. N an osei patnju - patnje radi, inei zlo - zla radi, avo
je, po definiciji, personifikacija kosm ikog zla.
Danas mali broj obrazovanih ljudi ozbiljno shvata pojam avola. N eki
relativistiki poriu postojanje zla uopte. N eki priznaju postojanje zlih dela,
ali ne i zlih pojedinaca. A neki, pak, doputaju da osobe m ogu biti zle, ali
zlo ograniavaju na ljudska bia. M eutim, istoriari i antropolozi znaju da
neproverene tvrdnje koje postoje u nekom drutvu vie govore o samom
drutvu nego o istinitosti samih vrdnji.
Ljudi esto misle da je u modernom svetu ideja avola staromodna,
pa stoga i lana - o v q je miljenje koje u sebi sadri pretpostavku da je
moderan svet otkrio neku metafiziku istinu zbog koje je danas manje
verovatno da avo postoji. Promenile su se drutvene predstave, stilovi i
predrasude - i promenie se opet - ali problem koji stoji u osnovi zla ostaje
isti. Stoga pravo pitanje jeste: da li pojam avola ima nekog smisla? D a li ga
je ikada imao? D a li e ga imati u budunosti?
U zapadnom drutvu postoje tri osnovna pravca miljenja. Prvi je
tradicionalan judeo-hrianski pogled na svet, koji tokom dva poslednja veka
neprestano gubi snagu, mada se sada u nekim delovima sveta i obnavlja. Drugi
je tradicionalno-nauni pogled na svet, koji je u usponu od osam naestog
veka. Ovaj danas dominantni pogled na svet podriva fizika dvadesetog veka,
koja izraava miljenje da je materija intelektualna konstrukcija pre nego
konana realnost. Trei pravac predstavlja misao novog doba; ona je odbojna
u odnosu na oba tradicionalna pogleda i karakterie je iroka lepeza uglova
posm atranja, kao i elja da stvarnost istrauje izvan konvencionalnih stavova.
Konstruktivan sukob izmeu ovih divergentnih pogleda na svet pokazao je
da je nova sinteza m oda na pomolu.
Gde je ovde m esto avola? D a li Zli predstavlja jedno zastarelo
sujeverje? Jedina univerzalno validna definicija sujeverja jeste da je to
verovanje koje se ne uklapa u preovlaujui pogled na svet. U okviru
naunog pogleda na svet ideja avola zaista predstavlja sujeverje, ali ona to
nije u okviru hrianstva ili islama, jer se ona u taj okvir uklapa. M islioci
novog doba pokazuju zanimanje za ideju avola, ali oni je reinterpretiraju
zauzmajui m notvo novih stajalita kojima nedostaje vezivno tkivo.
N ezavisno od toga da li avo postoji izvan ljudskog uma, ideja avola
ima dugu istoriju i najplodniji pristup ovoj ideji jeste istorijski.
Istorijskim pristupom prouava se poreklo ideje, opisuju se njeni prvi
obrisi i prati njen postepen razvoj kroz vekove, do dananjih dana. Ideja o
avolu postoji u malom broju religijskih tradicija. U drevnim grko-rimskim
7,h -------------------------------------------------------------- ;
religijama nije postojala ideja o jednoj personifikaciji zla, a ona nc postoji,
niii je postojala u hinduizmu ili u budizmu. Veina religija - od budizma do
marksizma - ima svoje demone, ali samo etiri velike religije imaju pravog
avola. T o su mazdaizam (zoroasterizam ), drevna hebrejska religija (ali nc i
moderni judaizam ), hrianstvo i islam. K roz ove etiri religije tradicija avola
moe istorijski da se prati i definie.
Pod tradicijom ne podrazumevam neto to je do nas predanjem
sriglo nepromenjeno. Zamisao da su religiozne ideje M ojsija, Isusa ili M uha
meda kroz vekove ostale neizmenjene je iluzija. N ajbolje je ako se religiozna
tradicija shvata kao kontinuitet, ali kontinuitet koji je dinamian i iv, koji
se razvija i evoluira. Hrianska tradicija vue koren i neraskidivo je vezana
s H ristom i najranijom hrianskom zajednicom. M eutim, savremena uenja
hrianskih zajednica (bilo katolikih, pravoslavnih, ili protestantskih) nisu
istovetna sa onim iz prvog veka. O na su se znatno promenila tokom proteklih
vekova. Tradicija povezuje moderno s ranim hrianstvom, ali ova veza jc
dinamina a ne statina.
avo se, na ovaj nain, definie istorijskom tradicijom. Sama po sebi
je protivrena tvrdnja da je avo odista neto to se razlikuje od istoniskog
predanja. N a primer, neki savremeni satanisti su rado govorili da jc duvo
odista jedno dobro bie. Ali prava definicija avola jeste da je on zao.
Nazvati avola dobrim isto je to i insekta nazvati konjem. Pojedinac, po
slovu zakona, naravno, ima pravo da rei upotrebljava po svojoj volji, ali 4ko
eli da bude shvaen, on e ih upotrebljavati u njihovom uobiajenom
znaenju. Napraviete od sebe budalu ako pokuate da osedlate konjsku
muvu. U ovoj knjizi se iskazi avo jeste, avo je bio , ili avo je postao
pojavljuju kao skraenice za ideja avola jeste, bila je, ili postala je. N iko
ne m oe da kae ta avo jeste ili ta on nije u apsolutnoj stvarnosti, zato
to nam je aksiomatski onemoguen pristup stvarnosti koja nadilazi ljudski
um.
Teorija istorije prua pouzdanu osnovu ogranienom ljudskom znanju,
ali, kao i u nauci, u njoj nema mesta za istraivanje metafizike realnosti. U
stvari, m nogi teoretiari istorije su zastupali ideju o progresu oveanstva od
sujeverja ka racionalnosti. Po ovom gleditu, manje je verovatno da e u
odnosu na nove ideje, stare ideje kao to su bog i avo biti istinite, pa
starom odno tako postaje neistinito i tvori kriterijum za njihovo odbaci
vanje. O vo gledite nije smisleno ni onima koji veruju da je kosm os racion
alno ureen, a ni onima koji veruju da u kosm osu nema plana. U stvari,
progresivistiko gledite je u osnovi nekoherntno, jer tvrdi da cilj ne postoji,
ali da se mi ipak prema njemu kreemo. A ko pojedinac prihvati ovo ne
mogue, mada izuzetno popularno gledite, sam o tada m oe da odbaci ideje
na osnovu njihove starom odnosti . U prkos injenici da su maglovite progresivistike ideje povezane s maglovitim idejama relativizma logiki ne-
14
Princ tame
1
2
3
A V O
U SVETU
18
Princ lame
Pa ipak, mit nije bezoblino izlivanje nesvesnog; kao i poezija, umetnost ili
muzika, on izvire iz stvaralake napetosti izmeu nesvesnih sadraja i svesnih
oblika. Mit, kao i teologija, esto nastoji da u bogu razdvoji dobro od zla.
Dobro i zlo podjednako dolaze od boga. Zato to ljudi u sebi oseaju
napetost izmeu dobra i zla, analognu napetost oseaju i unutar boga. Dobro
i zlo u njemu moraju da se bore. Ali ljudi, takoe, ele da bog bude dobar
i dobrohotan i stoga ne vole da mu pripisuju zlo. Iz ovih razloga oni i nastoje
da unutar boanskog bia pretpostave suprotstavljene sile. Ova suprotnost
esto se eksternalizuje i bog se razdvaja na dva entiteta - jedan dobar i jedan
zao. U ovakvim podelama dobra strana boga se esto poistoveuje s vr
hovnim bogom, a loa strana s njegovim protivnikom. Iz ovoga izvire nova
napetost izmeu jedinstva boga i njegove mnogostrukosti. Budui da je
veina religija izbegla da pretpostavi pluralitet konanih principa, veina njih
ima jednog boga, a u tom bogu suprotnosti se podudaraju.
Ponekad se ovo podudaranje suprotnosti opisuje kao rat na nebu koji
vode dobri i zli bogovi. Istorijski posmatrano, kada kultura jedan skup
bogova zameni drugim, gubitnika skupina bogova obino degradira u status
zlih duhova. Hriani su od olimpskih boanstava Grke i Rima stvorili
demone, na isti nain na koji je prethodno religija Olimpa zemaljske Titane
preobratila u zle duhove. Rana indo-iranska religija imala je dve grupe bogova,
asuras (ahuras) i devas (daevas). U Iranu su ahurasi pot^dili devase, a voa
ahurasa je postao vrhovni bog Ahura Mazda, bog svetlosti, dok su poraeni
devasi degradirni u zle duhove pod vlau gospodara tame. U Indiji devasi
su porazili ahurase. U jednom smislu ishod rata u Indiji bio je suprotan
ishodu rata u Iranu, ali na dubljem nivou proces je bio istovetan, jer je
poraena skupina boanstava degradirana u zle duhove.
Podudaranje suprotnosti u boanskom ponekad se kod politeista izra
ava u jednom boanstvu koje je ambivalentno i ima dve due u grudima.
Veliki bogovi i boginje Indije, ukljuujui Kali, ivu i Durga, ispoljavaju
suprotne tenje u jednom biu: benevolenciju i malevolenciju, kreativnost i
destruktivnost. Politesti takoe mogu da izraze dva lica boga u mitu o blisko
povezanim, ali neprijateljskim boanskim parovima. U svakom takvom paru
bogovi su jedan drugom suprotstavljeni, ali na dubljem nivou uvek su isto
bie. Kod Irokeza, Ki Zemlje nosi dva sina koji se svaaju jo u njenoj
utrobi. Jedan blizanac se raa normalno, ali drugi na svet izlazi kroz pazuh
i ubija majku. Mlai sin zove se Flint i neumorno nastoji da razrui stva
ralako delo svog brata. Stariji brat stvara ivotinje; Flint pokuava da ga
oponaa, ne uspeva i u svom gnevu pobaca po svetu planine i otre litice,
-azdvoji pleme od plemena i osujeti jedinstvo koje je njegov brat nemenio
Soveanstvu. Kao i jin i jang u taoizmu, ovakvi blizanci, ili dubleti, istovreneno su i suprotstavljeni i sjedinjeni; ispod sukoba krije se tenja za
ntegracijom i ravnoteom.
avo svetu
19
Svi citati iz Starog zaveta preuzeti su iz Svetog pisma Staroga i Novoga zavjeta, prevod
ure Daniia, Biblijsko drutvo Beograd, 1976.
20
Princ tame
Haos se esto predstavlja kao zmija, guja, ili zmaj. Pleme Dajak sa
Bornea veruje da je svet okruen krugom koji oblikuje vatrena zmija koja
grize svoj rep. Ova prvobitna zmija koja u beskonanim krugovima goni
samu sebe predstavlja jo jedan simbol podudaranja suprotnosti, jedinstva
poetka i kraja. Zmije pomau i lee; simbol lekarske profesije je zmija
(Aesculapius). Boanstva koja nose zmiju kao svoj zatitni znak esto je nose
u obliku polumeseca - simbola rasta i plodnosti. Meutim, preko Meseca
znaenje zmije se povezuje s tamom, smru i menstrualnom krvlju. Kroz
zmiju, avo se povezuje sa ovim strahotama, a takoe i sa zmajem haosa koji
se mora ubiti kako bi se oslobodio ivot i nastao red.
Polumesec, takoe, asocira na rogove. Rogovi crpu dodatnu sim
boliku vrednost iz njihove veze s falusom i fertilitetom rogatih ivotinja.
iva moe da uzme oblije bika ili oblije falusa; Vinu i Krina se, takoe,
predstavljaju u obliku bika. Rogovi se poistoveuju sa zracima Sunca: oko
Mojsijeve glave su sijali rogoliki zraci sunca nakon njegovog susreta s Bogom.
eiri u obliku rogova, kao to su srednjovekovne krune ili biskupske mitre,
oznaavali su mo onoga koji ih nosi. Znak rogova (kao to je okrenuta
konjska potkovica) donosi sreu, plodnost i mo.
avolovi rogovi stoga simbolizuju njegovu prinevsku mo, ali oni,
takoe, imaju i mono negativno znaenje. Rogovi u svesti bude strah od
divljih zveri i bika koji ubija rogovima; oni u sebi nose znaenje misteriozne
i zastraujue razliitosti ivotinja; a njihova povezanost s Mesecom asocira
ne samo na plodnost, ve i na no, tamu i smrt.
Svuda po svetu legije niih duhova manifestuju uase prirode. Divlji i
remetilaki, oni iskazuju udan, misteriozan kvalitet koji izaziva nekontrolisani strah, koji su Grci, po bogu Panu, nazvali panikom. Oni zaposedaju
telo ili duu i izazivaju bolest ili ludilo. Pojavljuju se kao muki inkubi ili
enski sukubi i zavode usnule. Runoa i nakaznost su spoljni i vidljivi znaci
njihove izopaene prirode. Oni mogu da delaju kao kuai morala, ali oni
pojedinca ee napadaju direktno i surovo. U drevnom Japanu, u kome se
prepliu prirodni i natprirodni svetovi, ne samo ljudi, ve ivotinje, biljke,
pa ak i beivotni objekti, posedovali su duhove. Ovi duhovi su obino bili
neprijateljski raspoloeni, naroito oni koji su imali rogove i tri grozna oka
koja su istovremeno oznaavala i njihovu mo i njihovu zlonamernost.
Demoni s Istoka i Zapada esto slue kao izvritelji boije pravde tako
to u paklu mue proklete due. U Japanu, dvadest etiri hiljade sluga-demona bez prestanka je dovlailo nesrene due pred boanski sud Ema-O-a.
Groteskne i uasavajue pojave, ovi demoni koriste jeziva orua za muenje.
U Kini i Japanu, kao i na Zapadu, nije ba sasvim jasno da li su demoni
nametenici ili zatvorenici pakla - da li samo nanose bol drugima ili i oni
sami pate.
avo u svetu
21
U nekim kulturama pojavljuje se zli duh kunje. U budizmu najpribliniji avolu je Mara, ije ime znai smrt ili e, a stanja koja se za
njega vezuju su: slepilo, natmurenost, smrt i tama. Sa svojim kerima eljom, Nemirom i Zadovoljstvom - on nastoji da zaprei put progresa i
prosvetljenja gospodara Gotame, ali ga Buda, znajui da jedino istinsko dobro
postoji u transcendiranju sveta, otera. Narodi Srednje Amerike su verovali
da su muko boanstvo Ketzalkoatla iskuavali mnogi demoni, nudili mu
vino i mamili ga drugim stvarima kako bi ga odvratili s puta dunosti.
Slinosti koje u predstavama o avolu sreemo irom svela su velike.
Budui da mnoga od ovih drutava nisu istorijski povezana, slinosti upuuju
na zajedniki, uroeni psiholoki odgovor na zajedniko opaanje zla. Me
utim, odreene civilizacije direktno stoje u istorijskom temelju judeohrianske ideje avola. Tu su kulturne veze jasne i naglaene. Najznaajnije
od ovih civilizacija bile su kulture Egipta, Mesopotamije, Kanaana i Grke.
Mnogi egipatski bogovi bili su manifestacije jednog boga. Bog i bogovi
su ambivalentni: oni oveanstvo istovremeno pomau i ometaju. Budui da
je bog nepromenljiv, ni kosmos se nikada ne menja. Egipatski kosmos je
stabilno podudaranje suprotnosti, manifestacija boanskog poretka i har
monije. Univerzum nije stvar, on je iv, on pulsira s bogovima. On nije samo
boanska kreacija; on je njegova spoljna i vidljiva manifestacija. U takvom
boanskom kosmosu apsolutno zlo ne moe da postoji. Postoji idividualno
zlo, ali ono je ogranieno; zlo predstavlja izolovani in, a za njega je
odgovoran pojedinac koji e biti kanjen u zagrobnom ivotu. Zlo proizvodi
ogranien poremeaj ma'at-a - sreene, harmonine pravde kosmosa, meu
tim, ma'at se brzo ponovo uspostavlja kroz neizbenu kaznu koja stie opake
i spokoj boanskog kosmosa se nastavlja.
Sva egipatska boanstva predstavljaju manifestaciju itavog kosmosa i
odraavaju konstruktivne i destruktivne aspekte kosmike harmonije. Po
nekad je ak i milosrdan Oziris neprijetelj uzvienog Ra - boga Sunca, a
destruktivno boanstvo Set esto je milostivo prema svojim poklonicima.
Faraon, koji je ljudska inkarnacija boga na zemlji, poseduje boansku ambi
valentnost: taj blagorodni bog od kojeg se strah iri zemljama kao strah od
Sekmet u godini kuge... On je gospodar milosti, pun je ljupkosti i pobeuje
ljubavlju.
Nijedno egipatsko boanstvo nikada nije postalo princip zla; meutim,
jedan bog - bog Set, oliava ruilaki element vie nego druga boanstva. U
ranom razdoblju razvoja egipatske religije Set je bio neprijatelj nebeskog boga
Hora. Hor je bio bog severnog Egipta, nizije u kojoj je Nil stvarao plodno,
crno, obradivo zemljite. Set je bio bog suvog, neplodnog juga, gde su se
beivotne crvene pustinje prostirale do uarenih stenovitih planina na hori
zontu. Zato to je bio povezan s pustinjom, Seta su esto predstavljali kao
riu ivotinju nepoznatog oblika, i smatralo se da crvenokosi ljudi na neki
22
Princ tame
avo svetu
23
24
Princ tame
avo h svetu
26
Princ tame
avo u svetu
27
28
Princ tame
avo u svetu
29
JO
Princ tame
O B RI
GOSPOD
I AVO
34
Princ tame
3}
36
Princ tame
37
38
Princ tame
39
40
Princ lame
Gospoda da uini zlo vernom slugi Jovu. Svevinji se sloi, ali postavlja
ogranjenje, a kasnije prekoreva Satanu to ga je na to nagovorio. Satana
deluje kao mrana strana Gospoda, destruktivna sila kojoj Bog nerado
pribegava. I na kraju, Satana je taj koji kao mal'ak silazi na zemlju i mui
Jova.
Duh koji se ponaa kao mal'ak pojavljuje se i u Knjizi o sudijama
(9.22-23): I vlada Avimeleh Izrailjem tri godine. Ali Bog pusti zlu volju
meu Avimeleha i meu Sihemljane. U Drugoj knjizi Samuilovoj (1.16-19)
zli duh koji alje Gospod pomuti um Saulu koji protivno svojoj volji
prorokuje i kopljem se baca na Davida. Mal'ak ubilakih namera koji funkcionie kao senka Boga jasnije se prepoznaje neto kasnije (24.13-16). Idi i
kai Davidu: ovako veli Gospod: troje ti dajem, izaberi jedno da ti uinim,
pita Bog Davida kroz usta proroka, hoe li da bude sedam gladnijeh godina
u zemlji tvojoj, ili da bjei tri mjeseca od neprijatelja svojih i oni da te gone,
ili da bude tri dana pomor u tvojoj zemlji? David u oajanju izabire pomor
kao najmanje zlo i: tako pusti Gospod pomor na Izrailja... i pomrije naroda
od Dana do Virsaveje sedamdeset tisua ljudi. A kad aneo (mal'ak) prui
ruku svoju na Jerusalim da ga ubija, saali se Gospodu sa zla, i ree anelu
koji ubijae narod: dosta, spusti ruku. Na ovom mestu ruilaki mal'ak
gotovo izmie kontroli i Gospod ga u poslednjem trenutku obuzda. Na
jednom nivou Jevreji su znali da je mal'ak bio Bog, ali na drugom su poeli
da ga zamiljaju kao razliit entitet. Tada su tek mogli da opravdaju Boga za
postojanje zla i zlo pripiu mal-'ak-u.
Razdvajanje mal'ak-a od boanskog jasnije je u dijalogu u Prvoj knjizi
0 Carevima (22.19-23). Miheja mu ree: za to uj rije Gospodnju; vidjeh
Gospoda gdje sjedi na prijestolu svojem, a sva vojska nebeska stajae mu s
desne i s lijeve strane. I ree Gospod: ko e prevariti Ahava da otide i padne
kod Ramota Galdskoga? I jedan ree ovo drugi ono. Tada izide jedan duh
1 stavi pred Gospoda ree: ja u ga prevariti. A Gospod mu ree: kako?
Odgovori: izai u i biu laljiv duh u ustima svijeh proroka njegovijeh. A
Gospod mu ree: prevarie ga i nadvladae; idi i uini tako. N a ovom
mestu se prvi put pojavljuje zao duh u drutvu bene ha-elohim, a potom
odlazi na zemlju kao mal'ak. Mal'ak ne mora da ubeuje Boga da uniti Ahava
jer Bog ve ima takvu nameru. Ali iako je on manje nezavisan od Satane u
Knjizi o Jovu, na drugi nain njegova samostalnost u odnosu na Jahve-a je
znatno izraenija: izai u i biu laljiv duh u ustima svijeh proroka nje
govijeh. Zli mal'ak nije samo protivnik ljudske rase; on je princ lai i
gospodar obmane.
Ako nita drugo, Jevereji su barem na nesvesnom nivou oseali proces
postepenog razdvajanja .Boga i mal'ak-a. U Drugoj knjizi Samuilovoj, David
ini greh zatQ to popisuje stanovnitvo: Gospod se opet razgnjevi na
Izrailja, i nadrai Davida na njih govorei: hajde izbroj Izrailja i Judu. (24.1)
41
42
Princ tame
43
zajedno sa Satanom i njegovim anelima, zauvek kanjeni. Tako staro Satanino doba dolazi do kraja, zloa nestaje s lica zemlje i svie novo doba
Gospodnje.
Iako monoteisti, Eseni su imali mnogo zajednikog s dualistima. U
apokaliptinim, kumaranskim, kao i mazdaistiim izvorima, avo je predvod
nik legija zlih duhova, koje su, kao i kod dobrih duhova, hijerarhijski
organizovane. Osnovne funkcije avola u apokaliptinoj literaturi da zavodi,
optuuje i unitava, istovetne su s Arimanovim. I u apokaliptinom judaizmu
i u mazdaizmu kosmos je podeljen na dve sile, silu svetlosti i silu tame, koje
se bore na ivot i smrt: deca svetlosti ratuju protiv dece tame. Kako se blii
kraj sveta, ini se da Princ tame nakratko uveava svoju mo u mranom i
jadnom dobu, ali nakon tog doba sledi trijumf Princa svetlosti i veno
zatoenje, ili unitenje Princa tame. Ali meu njima su ipak ostale dve
sutinske razlike. Jevrejski dualizam sadrao je vie etikog, iranski vie
kosmolokog; jevrejski autori uvek su govorili o subordiniranom poloaju
zlog duha. Pa ipak, avo apokaliptinog perioda esto deld kao naelo
nezavisno od Boga. Apokaliptini judaizam je ostao monoteistiki, ali jc zbog
postojanja problema zla krenuo putem radikalnog dualizma.
Odbacujui ideju da zlo, kao i dobro, potie od boanske prirode i
insistirajui na Svevinjem koji svom silinom odbacuje zlo, Jevreji su itigli
do olienja zla - Princa tame suprotstavljenog Gospodu. Ali, budui mono
teisti oni nisu bili spremni da ih odvoje, insistirajui da samo jedan princip
moe da postoji, da je samo jedan Bog. Ni isto dualistiki ni isto mono
teistiki, jevrejski stav bio je ambivalentan. Ali ova ambivalencija je daleko
od toga da bude mana, naprotiv - ona je velika vrlina: utemeljena u krea
tivnom sukobu, ona nije doputala da se zatvore oi pred problemom zla.
Bog je dobar, zlo postoji. Nema jednostavnog reenja ovog problema, a
tekoe hebrejskog gledita samo svedoe o njegovoj dubini. Snano volei
Boga, Jevreji su se prvi suoili s problemom zla i njegovim bolnim dubinama.
RIST
I SIL A
Z L A
Novozavetne ideje o avolu prvenstveno proistiu iz hebrejske misli,
a posebno iz apokaliptine tradicije. Grki uticaj bio je od drugorazrednog
znaaja. Budui da su Novi zavet gotovo pola veka sastavljali brojni autori,
postoje neke razlike u takama gledita; pa ipak, one nisu toliko velike da se
ne bi moglo dati jedno konzistentno opte odreenje. Novi zavet je nasledio
nekoliko ideja o avolu. avo je pali aneo. O n je predvodnik demonskih
legija. avo je naelo zla. Zlo je nebie. Novi zavet je upio, proistio i
transformisao ove elemente.
Imena koja Novi zavet daje Princu tame govore o njihovom dvos
trukom poreklu: helenistikom i apokaliptinom. Najee je on Satana ili
avo, ali on je i Velzevul - to ime mu je dato po bogu Akaronskom
(Druga knjiga o Carevima 1.2-3). Naziva se jo i Dumaninom, Belijalom, Kuaem, Tuiocem, Zlim, Princom ovog sveta i Princom
demona. (Videti dodatak II). Rei princ (archon) za avola uvek se
suprotstavlja re gospod (kyrios) koja oznaava Hrista.
Izjednaavanje Lucifera, luonoe, sa Satanom nije jasno u Novom
zavetu. Iako se u Septuaginti ker zorina koja je pala (Isa. 14) prevodi kao
heosphoros (zornjaa), koja je kasnije postala phosphoros (luonoa) , ili
lucifer na latinskom, i mada se pali aneli u Otkrivenju Jovanovom (12.14)
povezuju s palom zvezdom, re luonoa je u Novom zavetu rezervisana
za Hrista. Najraniji hrianski tekst u kome se poistoveuju Lucifer i Satana
napisao je Tertulijan (170-220) - Contra Marcion (2.10) Ipak, ova pret
postavka se ve bila ustalila u apokaliptinoj literaturi, a Hristove rei u
48
Princ tame
Svi citati iz N ovog zaveta preuzeti su iz Svetog pisma Staroga i Novoga Zavjeta, prevod
N ovog Zavjeta Vuk Stefanovi Karadi, Izdanje biblijskog drutva Beograd, 1976.
49
so
Prine tarne
avo nije samo princ demona, ve i princ zlih ljudi. Ovakvi ljudi
nazivaju se avoljim sledbenicima ili sinovima (Mat. 5.37, 16.23; Mar.8.33;
Luka 22.3; Jovan 8.44, 13.2, 13.27; Djel. 13.10; 1 Kor. 5.5; 1 Tim. 1.20, 3.6-7,
8.15; 1 Jov. 3.8-12). Hrist Judu naziva avolom zato to ovaj ini sve kako
bi Hrista razapeli, to je nedvosmisleno delo avola. Hrist i Petra naziva
avolom zato to ga nagovara da umakne krstu; pokuaj da se raspee sprei
takoe je Satanino delo, jer Hrist mora umreti da bi Boga pomirio s ljudima.
Kunja je Satanino najdelotvornije orue ( Mat. 6.13; Mar. 4.15; Luka
8.12; 1 Kor 7.5; 2 Kor 2.11; Ef. 4.27, 6.11; 2 Tim. 2.26; 1 Pet. 5.8.). Meutim,
ideja da je avo zmija koja je kuala Adama i Evu nije naglaena u Novom
zavetu. Zli se povezuje sa zmijom samo u Jevanelju po Jovanu 8.44, Prvoj
sabornoj poslanici sv. apostola Jovana bogoslova 3.10, i Otkrivenju sv. Jovana
bogoslova 12-13. avo se ee identifikuje s morskom nemani (Psal. 74.13
i Jov. 26.12) nego sa zmijom iz Rajskog vrta. Ideja da je avo bio prvi kua
ljudi implicitno je prisutna u Novom zavetu, ali je tek kasnije postala
nesporan deo hrianskog verovanja.
avo je, takoe, zadrao neke svoje stare odlike boijeg slubenika
koji kua, optuuje i kanjava grenike (Luka 22.31; 1 Kor. 5.5; 1 Tim. 1.20;
Jak. 4.7). avo i dalje moe fiziki da povreije ljude (Luka 13.11-16; 2 Kor.
12.7). U kasnijoj hrianskoj tradiciji Satana je gospodario paklom i sm tamo
patio, ali nijedna od ovih tvrdnji u Novom zavetu nije izriita. Dve uobiajene
rei za pakao u Novom zavetu su had.es i geenna. U Septuaginti re hades
obino je koriena za prevod hebrejske rei Sheol, i novozavetno shvatanje
ovog mesta slino je hebrejskom: ono se nalazi ispod zemlje i u njemu borave
due liene tela, ali samo do asa uskrsnua. Geenna je neuporedivo uasnije
mesto, mesto venog ognja gde se kanjavaju opaki. eol i Geenna, iako po
znaenju razliiti, u ranohrianskoj misli stopili su se u jedan pakao.
Pakao je povezan sa eshatologijom - krajem sveta. U Otkrivenju
Jovanovom kae se da je Hrist, inom spasenja, avola bacio u lance, ali i
da e avo biti puten i da e se obruiti na svet kada se vreme bude primaklo
svom kraju. Ali i ovde su stvari bile nejasne sve dok, vekovima kasnije, Dante
i Milton, nisu pokuali da ih razjasne. U razliitim vremenima pojavile su se
razliita tumaenja Satanine propasti i propasti njegove aneoske druine.
Prva grupa razlika povezana je s prirodom njegovog pada, koja je shvatana
kao: 1. moralni pad; 2. gubitak dostojanstva; 3. doslovno izbacivanje s nebesa;
4. dobrovoljan odlazak s nebesa. Druga grupa razlika povezana je s geografi
jom pada: l.avo je pao s neba na zemlju; 2. s neba u podzemni svet; 3. sa
zemlje (ili zemljinog vazdunog omotaa) u podzemni svet. Trea grupa je
hronoloka. Satana je pao: 1. na poetku sveta pre Adamovog pada; 2. zbog
zavisti prema Adamu; 3. zajedno sa anelima uvarima u Nojevo doba; 4. s
Hristovim dolaskom; 5. s Hristovim stradanjem; 6. (pae) po drugom
Hristovom dolasku; 7. hiljadu godina posle drugog Hristovog dolaska.
S2
Princ tame
ljudskih, svrstanih u bojne redove protiv Carstva boijeg koje dolazi. Satana
nije samo glavni protivnik Gospodnji, on je princ svega to se suprotstavlja
Vinjem. Svako ko ne hodi putevima Gospodnjim, nalazi se pod Sataninom
vlau. I kao to je Satana bio protivnik dobrog jevrejskog Boga, tako je on
sada protivnik Hrista, sina dobrog Gospoda. Budui da Hrist zapoveda
vojskom svetlosti, Satana zapoveda vojskom tame. Kosmos se rastre izmeu
svetlosti i tame, dobra i zla, duha i materije, due i tela, novog i starog doba,
Gospoda i Satane. Gospod je tvorac svih stvari i jemac njihove dobrote, ali
Satana i njegovo carstvo izopailo je i okuilo ovaj svet. Hrist dolazi da skri
stari, zli eon, i namesto njega uspostavi Carstvo boije. Na kraju, Satana i
sve njegove sile bie poraene, a Hristovo carstvo zauvek uspostavljeno.
Ovde se vidi primesa dualizma, najpre u veliini Satanine moi kao
Gospodara ovog sveta, a potom i u snanoj oprenosti izmeu due i tela.
Ali ove dualistike tendencije bile su nadjaane temeljnim uverenjem da je
dobri Gospod stvorio svet, koji, mada izopaen, u biti ostaje dobar. I sm
Satana je boiji stvor. N a kraju vremena, sve zlo je prognano i ambivalencija
i dvojnost se razreavaju u Hristovoj konanoj pobedi.
U meuvremenu, prirodna zla kao to su bolesti ili oluje mogu se
pripisati avolu, bilo da su nam oni poslati kao kazna za grehe ili kao puko
demonsko zadovoljstvo u zadavanju jada. Bog je stvorio dobar kosmos;
njegove mane skrivio je Zli. Moralno zlo bi meu ljudima nesumnjivo
postojalo i bez Satane, ali on ljude neprestano navodi na greh iskuavajui
ih i svi grenici padaju pod njegovu vlast. Svakog dana, na svakom mestu, u
svakom oveku, Satana i njegove sluge nastoje da onemogue uspostavljanje
Carstva boijeg. Novozavetni avo nije neto uzgredno u odnosu na osnovnu
poruku, on nije puki simbol. Hristova misija spasenja moe se potpuno
razumeti samo u odnosu prema avolu. To je sutina poruke Novog zaveta:
svet je prepun jada i patnje, ali izvan Satanine sfere postoji jedna vea mo
koja patnji daje smisao.
I dok je rano hrianstvo avolu poklanjalo znaajnu panju, jevrejska
misao je poela da se kree u drugom pravcu. Posle pada Jerusalima u ruke
Rimljana (7O.g. n.e.), Hram je poruen i Jevreji su bili proterani iz Palestine.
U dijaspori, u rasejanju, Jevreji su se naselili irom Mediterana i Evrope. S
padom kultnog mesta, jevrejska religija je ula u novu fazu. Hram, kao centar
jevrejskog religioznog ivota, zamenila je sinagoga. Verske voe sada su bili
rabini - uitelji, a ne vie staro svetenstvo i proroci. Rabinski judaizam
odbacio je dualistike tendencije apokaliptine literature i insistirao na jed
instvu jednog, dobrohotnog Boga. Zlo proistie iz nesavrenosti stvorenog
sveta (metafiziko zlo) i iz zloupotrebe slobodne volje (moralno zlo), a ne
iz mahinacija kosmikog dumanina, dokazivali su rabini. Veina rabina
odbacila je ideju o biu koje oliava zlo i predvodi zle sile; bili su spremniji
da o avolu govore kao o simbolu ljudske sklonosti ka zlu.
54
Princ um e
Princ Utrne
Nepoznati pisac Pastira iz Hermasa, najranije hrianske knjige s
pastoralnom tematikom, zamisli o dva razliita puta dodao je ideju o dve
naseobine. Jednu nastanjuju oni koji slue Gospodu, drugu oni koji slue
Satani. Saglasno postojanju dva carstva, dva puta i dva naselja, postoje i dva
anela koji su bore u ljudskom srcu. Papias je kombinovao drevnu priu o
anelima uvarima s priom iz jevrejske apokaliptine batine u kojoj se
kae da je Bog postavio anele da upravljaju svetom i njegovim nacijama.
Svaka nacija je imala svog anela, ali ovi aneli su zloupotrebili svoju mo i
potpali pod vlast zlog princa ovog sveta, a ovo pak objanjava ratove i
progone meu nacijama. U to doba hrianska misao i dalje je bila uglavnom
figurativna i mitoloka i pod jakim uticajem apokaliptinih spekulacija.
ATANA
I JERES
60
Princ Ume
ako bi svoje granice postavilo isuvie iroko, tako da je svaki ovek sebe
mogao nazvati vernikom dok, uistinu, u malo ta veruje, hrianstvo se moglo
suoiti s bezbroj podela, pod-podela i drugih raskola, i tako rasplinuti u
besmislenim trivijalnostima. Instinktivno, zajednica je tragala za sredinim
putem, otvarala se svakom narodu i svakoj klasi, a ipak je istovremeno
iskljuivala one iji su pogledi bili previe razliiti da bi se mogli pomiriti ili
prilagoditi sa sve veim unutranjim saglasjem. Postepeno, saglasje je isk
ljuilo gnosticizam.
Nastojanje pravovernih da omee hrianstvo radilo je protiv gnostika,
ali slabosti unutar samog gnosticizma bile su sutinski razlog za njihovo
iskljuenje. Mitologije gnosticizma postale su prenatrpane, komplikovane,
neuverljive; on je delovao elitistiki, i imao je slabu organizaciju; delio se na
bezbrojne sekte s fantastinim razlikama u teologiji i mitu. Pa iako se uticaj
gnosticizma sporadino obnavljao tokom vekova, on je ve krajem IV veka
bio intelektualno mrtav.
Ipak, sredini predmet gnosticizma proizveo je gledita o zlu koja su
znaajna i sama po sebi, ali znaajna je i reakcija na njih u redovima
pravovernih. Privlanost gnosticizma proistie iz njegovog zastupanja radi
kalno dualistike teodiceje: Bog nije odgovoran za zlo zato to ono potie
od nezavisnog zlonamernog principa. Gnostici su smatrali da svaki pojedinac
doivljava svet kao neto tue, uasavajue, neto to je ispunjeno smru,
bolestima, ratovima i neprijateljima. Ovaj svet je toliko proet zlom da mora
biti da je on samo senka neeg boljeg i onostranog. Gnostici su spojili
mazdaistiko stanovite o kosmikoj borbi dva duha s orfikim stanovitem
0 borbi dobrote duha i zlosti materije. Ljudsko telo, materijalna pt, jeste
jadan zatvor koji je napravio Satana da utamnii duu. Dobri Gospod ne bi
stvorio tako sirov svet i zato taj svet mora biti delo jednog ili vie inferiornih
1 jalovih duhova. Gnostici su ove zle duhove nazivali arhontima ili eonima,
i tako se pozvali na apostolsku doktrinu o zlom arhontu ovog sveta, s bitnom
razlikom to apostoli nisu nikada ni nagovestili da bi ovaj kosmos mogao da
stvori neko nii od Boga.
I pravoverno hrianstvo i gnosticizam apsorbovali su neke elemente
dualizma, ali gnosticizam je, za razliku od hrianstva, bio znatno blii
dualistikom polu spektra. Za hriane, avo je imao veliku mo u opstrukciji
Hristovog dela, ali on je uvek imao ogranienja i uvek je bio u vlasti Gospoda.
Boije provienje svako zlo preobraa u dobro, jer kosmos je sutinski
stvoren kao dobar. Gnostici su, takoe, verovali u konanu pobdu dobra
nad zlom, ali njihovo uverenje da je stvoreni kosmos po svojoj sutini zao,
dalo je avolu mnogo vee polje uticaja i znatno veu mo.
Gnostici su se meusobno razilazili u shvatanju prirode zlog tvorca
kosmosa. Najekstremniji su tvrdili da postoje dva nezavisna duhovna naela;
Satana i jtm
61
62
Princ Ume
Satana i jeres
63
64
Princ tame
planeta nalazi se sfera zvezda stajaica. Svaka sfera je via, blia Bogu, manje
materijalna, duhovnija, dobra, lepa. Blistavost zvezda stajaica odraava blistavost nebesa. Izvan sfere zvezda nalazi se primum mobile, sfera koja pokree
itav univerzum, a iza te konane sfere, izvan svega, nalazi se nazamisliva
istota, lepota i svetlost boanskih nebesa. U takvom svetu, sile zla vuku nas
nadole, poput gravitacije, prema masivnom sreditu, i udaljuju od lakoe i
svetlosti koje nam otvaraju put ka nebeskoj slavi.
R ajska nebesa
Tabela 1
Justin je zle duhovne sile svrstao u tri kategorije. U prvoj je bio avo,
aneo velike moi kojeg je stvorio Gospod. O n je zbog svojih greha izgubio
naklonost Vinjeg, a to se desilo ili u trenutku stvaranja kosmosa, ili kada je
Sauna i jeres
65
66
Princ tame
Satan* i jeres
67
greh, pribliivi se najpre Evi kao slabijem biu (1 Moj. 3.1-6). Bog je stvorio
prve roditelje s potpuno slobodnom voljom; oni nisu bili primorani da mu
se pokoravaju, niti su mogli da budu prisiljeni na greh. Da avo nije postojao
i tada bi imali slobodu da izaberu zlo. Tako avo nije neophodan da bi se
objasnilo poreklo ljudskog greha. oveanstvo je odgovorno za teak poloaj
u kome se obrelo. Irinej je otiao dalje i rekao da ako neko hoe da svali
odgovornost sa oveanstva na nekog drugog, onda i sm Bog mora da
ponese deo krivice, jer on je dopustio da avo kua Adama i Evu, a mogao
je da ih sazda snanijim kako bi se odupreli kunji.
Greh koji su Adam i Eva poinili slobodnom voljom ponitio je
slobodu oveka i bacio ga u Sataninu tamnicu smrti. Budui da smo se po
slobodnom izboru prepustili Satani, Bog ispravno i pravedno doputa Princu
tame da nas dri sve dok se ne iskupimo. Po strogoj pravdi, Bog je mogao
zauvek da nas ostavi u Sataninom zagrljaju, ali je milostivo poslao svog Sina
da nas izbavi. Hristove patnje, njegovo stradanje, to je ono to je raskinulo
nae lance. Stradanje je zapoelo onda kada je avo u pustinji kuao Hrista
- drugog Adama. Ovo kuanje bilo je zapravo ponavljanje prvobitnog isku
avanja Adama, s tim to ovog puta davo nije imao uspeha. Stradanje Isusovo
dostiglo je vrhunac suenjem, izricanjem presude i razapinjanjem na krst.
Hriansko predanje na etiri razliita naina tumai dejstvo Isusovog
stradanja. Prema prvom tumaenju, ljudska priroda je posveena, oplemenje
na, preobraena i spaena samim tim to je Hrist postao ovek. Prema
drugom tumaenju - teoriji rtvovanja - Isus, i ovek i Bog, ponudio se
na rtvu Ocu zarad oveanstva. Tree tumaenje, koje je nastalo kasnije,
kae da je stradanje bilo in iste ljubavi, boije odluke da s ljudima podeli
patnju i da sav bol ovog sveta uzme na sebe. etvrto tumaenje - teorija
iskupljenja - naglaava ulogu avola. Njen prvi vatreni zagovornik bio je
Irinej. Prema teoriji iskupljenja, Satana nas dri u vlasti po pravdi i zakonu.
Da bi nas oslobodio, Gospod mora da mu plati otkupninu. Samo Bog moe
da plati ovu cenu zato to jedino on moe slobodno da odlui da e je platiti.
Podreeni avolu, ljudi za to nemaju ni slobodu, niti imaju sredstva. Tako
je Bog predao Isusa Satani da bi oslobodio zarobljeno oveanstvo. avo je
rado prihvatio otkupninu, ali uinivi to, on je prekoraio granice pravednosti
zato to Hrist, budui bezgrean, po pravdi nije mogao njemu da pripadne.
Krei pravdu, avo je izgubio svoja ovlaenja i vie nije mogao da vlada ni
Hristom ni ljudima.
Teorija iskupljenja neosporno vue korene iz apostolske tradicije koja
je naglaavala kosmiki rat Boga i Satane. I dok teorija rtvovanja stavlja
naglasak na odnos oveanstva i Boga, teorija iskupljenja izmeta oveanstvo
iz sredita zbivanja i postulira rat izmeu dve nadljudske sile. Neki oci su
bili blii uenju o rtvovanju; drugi su sledili Irineja i bili blii uenju o
iskupljenju. Njihov izbor zavisio je od toga da li su u reavanju problema zla
vei naglasak stavljali na teodiceju ili na pokajanje.
68
Princ tame
Satana i jeres
69
Naelo zla nezavisno od Boga ne moe da postoji, jer bi to znailo isto Sto
i postojanje dva boga. Bog je, po definiciji, jedno svemogue bie. Dva
svemogua ne mogu da postoje. N a delu je princip da se injenice najbolje
objanjavaju najjednostavnijim objanjenjima koja automatski odbacuju du
alizam, jer niko nikada nee pretpostaviti postojanje dva entiteta, kada je i
jedan dovoljan. I dalje, kad bi se kosmos nalazio u stanju stroge ravnotee
izmeu dve jednake i suprotstavljene sile, mi ne bismo bili u stanju da
opazimo bilo kakvu promenu, a mi je opaamo. S druge strane, kada bi
izmeu dve sile postojala i najmanja neravnotea, one ne bi bile jednakej
jedna bi imala nadmo, mada neznatnu. Takoe, bilo kakva prevaga jedne
sile nad drugom odmah bi jaoj donela pobedu, jer ako se u venosti jeziak
sile pomerio na jednu stranu, pomerio se zauvek. Pobeda jedne sile nad
drugom bila bi vena i mi na svetu ne bismo opaali borbu dobra i zla. Dve
oprene sile ne mogu da jaaju ili slabe u vremenu, jer u venosti ne postoji
vreme. U ovom materijalnom svetu u kome vreme postoji, nijedna od
pobednikih sila ne bi drugoj dopustila da u njemu deluje. I na koncu, ako
postoji apsolutno Bie, ono mora biti jedno; alternativa Biu nije drugo bie,
ve nebie. Dualizam je logiki nemogu odgovor na problem zla.
Poto je sruio dualistiko zdanje, Tertulijan se osetio obaveznim da
odbrani svoje. Otkud zlo, ako ono ne potie ni od Boga, niti od nezavisnog
naela? Iz dva izvora - odgovorio je Tertulijan - aneoskog greha i greha
ljudi. Bog je i anelima i ljudima podario slobodu, jer sloboda je najvie
dobro. Ali mi koristimo ovu slobodu da izazovemo zlo. Naa zaokupljenost
ovozemaljskim dobrima, nasuprot beskrajnom dobru Boga, jeste sutina
greha. Svet je sam po sebi stvoren kao dobar, ali u njemu je sadrana opasnost
od ovozemaljskog, sklonost ka ogranienim zadovoljstvima koje prua, na
suprot venoj radosti nadzemaljskog. Svet potie od Boga, ali svetovnost
potie od avola. O no to je stvoreno jeste dobro, ali je grena naa vezanost
za dobra ovog sveta.
Postojanje zla na svetu toliko je oigledno - govorio je Tertulijan da ljudi neposrednim iskustvom mogu da shvate da avo postoji. Ljudski um
kroz iskustvo zla intuitivno zna da avo postoji, isto kao to na temelju
iskustva lepote i dobrote intuitivno zna da postoji Bog. Mi u jedan te isti
as saznajemo i razabiremo Gospoda i njegovog protivnika, Stvoritelja i
Unititelja.
Tertulijan je doprineo uobliavanju hrianskog stava da je razlog zbog
kojeg je Gospod i anelima i ljudima podario slobodnu volju bio taj to bi
svet bez slobodne volje bio svet pukih marioneta. Bog je svet stvorio da bi
rairio ili uveao ukupnu sumu dobrote, a ona se moe uveati samo stvara
njem bia koja mogu slobodno da odaberu dobro. Tako Gospod nije mogao
da nam podari sposobnost za dobro i lii nas sposobnosti za zlo, budui da
istinski slobodna volja podrazumeva mogunost izbora zla.
70
Princ tame
Satarui i jeres
71
prolaze kroz opasne vode ovog sveta uz pomo milosti krtenja, dok se avo,
kao i Faraon, davi u bujici. Kad uemo u vode krtenja, mi tada primamo
veru po slovu boanskog zakona i tada se odriemo avola, njegovih pompi,
njegovih anela. Pompa je izvorno bila paganska procesija u ast nekog
boanstva. Evo, ta su zapravo avolje pompe, objanjava Tertulijan, to
su ovozemaljske poasti, titule, sveanosti, a u njihovoj sri je idolatrija.
Priredbe, rasko i sve obmane ovog sveta imaju koren u idolatriji, oboavanju
Sataninih del namesto dela Gospodnjih. Ako neko iskljuivo brine 0
bogatstvu ili nekoj drugoj ovozemaljskoj blagodeti, taj je idolopoklonik,
umesto Gospoda oboava ovozemaljsko.
Tertulijan je dao doprinos standardizaciji ceremonije krtenja. D o 200.
godine krtenju je esto prethodio zaseban in egzorcizma, ali, otprilike u
to doba, in isterivanja avola i odricanje od Satane bio je ukljuen u sam
ritual krtenja. Sukob koji se u inu krtenja odvija izmeu budueg hrianina i Satane ima tri elementa: 1. isterivanje demona putem egzorcizma; 2.
dobrovoljno odricanje od avola; 3. mere predostronosti protiv buduih
nasrtaja demona na novog hrianina. Sm egzorcizam imao je dve dimenzije:
dimenziju isterivanja neiste sile vodom i uljem i isterivanje neastovog iz
samog obraenika. Isterivanje avola iz budueg hrianina postalo je stand
ardna praksa, iako je u sebi sadravalo dvosmislenu teoloku implikaciju:
obraenik nije samo Satanin podanik zbog prvorodnog greha, ve je zapravo
zaposednut neistom silom. Dobrovoljno odricanje od Satane postalo je sr
rituala krtenja, i ono je simbolizovalo obraenikov prelazak iz Satanine u
Hristovu armadu. Najstarija poznata formula glasi: Odriem se tebe Satano,
odriem se tvojih anela i tvojih ispraznih pompi. U veini obreda, nakon
odricanja od avola inicijant je izjavljivao da prihvata veru i tim reima
preobraenje je postalo nedvosmisleno i jasno.
Aleksandrijski bogoslovi Kliment i Origen uobliili su istananu i
detaljnu hriansku dijabologiju oslanjajui se na stoike i platonistike ideje.
Oni su bili toliko otvoreni ba prema platonistikoj misli, da se hrianska
dijabologija III veka ne moe razumeti bez osvrta na neoplatonistiku
filozofiju.
Za neoplatoniste, ije e poglede uskoro jasno formulisati Plotin
(205-270), princip kosmosa je *Jedan. Jedan je savren, on obuhvata sve to
postoji. Pa ipak, mi opaamo mnogostrukost univerzuma. Zato je to tako?
Jedan, koji eli da kosmos bude ispunjen oblicima, emanira Bie. Bie zatim
emanira nous - um, koji sadri sve ideje koje su oblici, obrasci ili modeli
od kojih e biti stvoren univerzum. Ove emanacije su dobre zato to ih stvara
Jedan i zato to one ispunjavaju svet oblicima koje je Jedan eleo. N i u
jednom pogledu ove emanacije ne mogu biti zle; pa ipak, logika je nunost
da je nous manje savren od Bia koje ga emanira. Nous stvara psych, duu
sveta; psych je nous koji misli sebe (kao hriansko Sveto trojstvo po kome
72
Princ um e
je Sin misao Oca o sebi). Dua sveta emanira fiziki univerzum tako to u
prvobitnu materiju usauje ideje i oblike. Materijalni svet je emanacija koja
nepobitno potie od Jednog i stoga je nepobitno dobra.
Ali ovde je neoplatonizam dospeo u protivreje zato to je materija
istovremeno zla. Samo je Jedan beskonano savren i dobar, a svaka naredna
emanacija gubi deo tog dobra. Budui da je materija najudaljenija od dobra,
moe se rei da njoj u potpunosti nedostaje dobrota. ulni objekti, iako
udaljeni od uzvienog, barem poseduju oblik, ali neoblikovana materija je
apsolutno liena, apsolutno oskudna, ona je potpuno nebie, totalno ne-dobro. Re za potpuni nedostatak dobra je - zlo. Plotin je otiao jo dalje i
rekao da materija nije zla samo zato to je potpuno liena dobra, ve da ona
deluje u prilog zla tako to spreava ostvarenje promisli Jednog i u zlo mami
due ljudi.
Tako neoplatonistiki stav o materiji nalikuje onim iluzijama koje
stvaraju optike sprave i koje menjaju oblik dok ih gledate. S jedne strane,
Plotin je monista - on insistira da ak i najnia emanacija Jednog, ma koliko
liena bia, zadrava makar i siuan element bia i dobrote. S druge strane,
on je na ivici dualizma po tome to u materiji vidi neto suprotstavljeno
Jednom, to samim tim postaje zlo.
Ljudsko bie, kao i svaki drugi objekat, emanacija je psych. Ali u svakoj
individui postoje dva elementa: dua koja je duh blizak psych i telo koje je
materija udaljena od psych i sklona zlu. Telo je teret za duu, ono duu
vue nanie i spreava je da traga za sjedinjenjem sa spiritualnim. Tako na
svetu postoje dva osnovna izvora zla. Jedan je sama materija ije zlo proistie
iz nedostatka dobra. Drugi izvor je pogrean izbor ljudske due zatoene u
mraku i sjedinjene s iskvarenim telom. Lienost koja je priroena materiji
objanjava prirodna zla kao to su zemljotresi ili bolesti; ljudska zaslepljenost
objanjava moralna zla kao to su ubistva i rat.
Neoplatonistika kosmologija je hijerarhijska. Spektar polazi od naj
vieg i ide nadole ka najniem, a na ovoj skali individualna bia zauzimaju
razliite poloaje u kosmosu. Ovaj obrazac velikog lanca dominirao je za
padnom milju od Klementa i Origena, preko Avgustina i Akvinskog, sve
do arlsa Darvina. Hijerarhijske pretpostavke neoplatonizma prodrle su u
sve aspekte misli - od religije, preko zakona i politike do ekonomije. Ali
velikom lancu koji je opisao Plotin potkrala se kontradikcija koja je vekovima
muila hrianske teologe. Protivrenost je proizala iz napora da se kombinuju dve inkopatibilne skale vrednosti: ontoloka i moralna.
Prva skala je ontoloka i temelji se na stupnjevima bia, odnosno
realnosti. N a njoj je Jedan najstvarnija stvarnost, a materija najnestvarnija
stvarnost:
Satana i jeres
73
74
Princ tame
Satana i jeres
75
76
Princ tame
Satana i jeres
77
klase: anele, ljude i demone. Pored toga, pad je predstavljao pre heterogenizaciju bia nego moralno pokleknue.
Ovu teoriju naruavaju ozbiljne tekoe. Biblija i predanje naterali su
Origena da heterogenizaciju bia dodatno objasni moralnim opredeljenjem
za zlo, zbog kojeg su kasnije neka aneoska bia zgreila i bila degradirana
ili u status ljudi, ili u status demona. Ovo meanje ontoloke i moralne skale
beznadeno je podrilo koherentnost Origenove teorije. A zbrka je postala
jo zamrenija: ni svi ljudi nisu bili grenici, objanjavao je Origen pro
dubljujui konfuziju. Ilija, Jovan Krstitelj i, naravno, sm Hrist uzeli IU
ljudska tela da bi postigli dobro. Ali veina inteligentnih bia od kojih su
postali ljudi bili su grenici. Kao ljudi oni su svoju telesnu masivnost dodatno
oteali grehom, a neki su ak potonuli meu demone.
Zato to su prvobitno sva inteligentana bia bila jednaka, svako pojed
inano bie poseduje potencijal i za uspon i za pad. Poloaj u kosmosu zavisi
od izbora svakog pojedinanog bia i ono moe da odlui da se uzdigne ili
da jo vie potone. Svi koji se Hristu odazovu i prime njegovu milost bie
uzdignuti na lestvici bia. Ljudi mogu da postanu aneli. Aneli takoe mogu
da se menjaju: arhanel moe da postane demon i Satana moe ponovo da
se uzdigne i povrati svoje mesto na nebu. Ovaj tok razmiljenja uveao je
konfuziju jer je otvorio mogunost ontolokog uspona ili pada koji zavisi
od moralnog izbora. U celini gledano, hrianska tradicija je bila vie sklona
ouvanju nepromenljivog ontolokog statusa: aneli ostaju aneli, a ljudi
ostaju ijudi.
Satana je po moralnom izboru bio sklon nebiu i nesvrhovitosti,
nasuprot istinskom biu i istinskoj svrhovitosti, rekao je Origen. O n je prvo
inteligentno bie koje je palo zbog moralne pogreke, od svih bia koja su
ivela u miru i blaenstvu on je prvi izgubio krila i blaenstvo. Visoki aneo
koji je obitavao sa serafinima izabrao je sopstveni pad. Budui da se pad
inteligentnih bia odigrao pre stvaranja materijalnog sveta, zavist prema
oveanstvu nije u tome imala nikakvu ulogu. Njihov motiv bio je puki
ponos: draa im je bila sopstvena nego boija volja.
Ovakav sled dogaaja omoguio je Origenu da poistoveti Lucifera i
Satanu. Povezujui razliite delove Starog zaveta - Jova, Jezekilja i Isaiju dokazivao je da je avo i vavilonski car i tirski car i zmaj. Koristio je biblijske
tekstove kako bi naglasio Satanin ponos i nagli gubitak boije naklonosti.
Vavilonski car i Isaijina ker zorina isto su to i Lucifer, a Lucifer je Satana.
Tirski car takoe je Satana:
Ti si peat savrenstva, pun si mudrosti, i sa svijem si lijep. Bio si u Edemu vrtu Bojem...
Ti si bio heruvim, pomazan da zaklanja... Savren bjee na putovima svojim od dana kad
se rodi dokle se ne nae bezakonje na tebi.. Srce se tvoje ponese ljepotom tvojom, ti
pokvari mudrost svoju svjetlou svojom; baciu te na zemlju... za to u izvesti oganj
isred tebe, koji e te prodrijetL (Jezek. 28.12-18)
78
Princ tame
Satana i jeres
79
Ilustracija: Krst.
Bakrorez, firentinska umetnost, 1491. g.
UALIZAM
I PUSTINJA
84
Princ tame
uverljivu egzistenciju. Kada bi nas zavodili samo triavi poroci, znali bismo
samo za triave vrline. Da se u naoj svesti ne pojavljuje golema i uasavjua
sila zla, mi ne bismo nita znali o beskrajnoj i velianstvenoj moi boijoj.
Razmere kontrasta otkrivaju razmere naih mogunosti da potinimo zlo
sjedinjujui se s Hristom. Gospod je eleo ove suprotnosti zato to je hteo
da mi na sebe preuzmemo odgovornost borbe i budemo spremni da stanemo
u prve borbene redove. Samo kada iskusimo snagu kunje i glamur zla, samo
tada moemo da shvatimo potrebu za milou Hristovom.
Laktancije je sve do ovog stava ostao monista, hrabro pripisujui zlo
boanskoj promisli. Ali, ustuknuo je od ideje da zlo potie od Gospoda, i
naao utoite u kosmikom etikom dualizmu. Na samom poetku,
bilo ega, Gospod je stvorio dva izvora stvari, jedan izvor bio je suprotstavljen
drugom i borio se s drugim. Ova dva izvora zapravo su dva duha, duh
pravednosti i duh pokvrenosti, jedan je kao desna, a dugi kao leva ruka
Gospodova. Bog je svesno stvorio avola, znajui da je pokvaren i ne
pravedan. Sve dobro potie od Boga, sve zlo od avola.
Na jednom nivou, ovo prebacivanje zla na avola ne funkcionie, jer
Laktancije priznaje da Bog i dalje ima potpunu odgovornost. Povrh toga,
ideja da se od poetka vremena vodi rat izmeu dobog i zlog duha znai
pomeranje ka dualizmu na nain koji ne samo to protivrei hrianskoj
tradiciji, ve istovremeno podriva Laktancijev poetni monizam. Na drugom
nivou, Laktancijeva teodiceja je, samo u naznakama, pretea ideje o dve volje
boije koju je razradio Luter i nominalisti kasnog srednjeg veka: zlo mora
da postoji u boijoj sveukupnoj promisli, meutim, Bog mrzi zlo i eli da
se mi protiv njega borimo.
Na nesreu, Laktancijev napor da pojasni svoja gledita samo je uneo
jo veu pometnju. Ako Dobri Duh nije sm Gospod, da li je on onda
njegov Sin? Laktancije je bio nedosledan, ali je povremeno o Hristu i Satani
govorio kao o anelima blizancima; jedan aneo bio je voljen, dugi odbaen,
oni su bili nebeski pandan Kaina i Avelja. Iako je koristio metaforu kada je
govorio da su Hrist i Satana blizanci, Laktancije je previe zagazio u dualizam,
mnogo vie nego to je hrianska tradicija mogla da istrpi.
Laktancije je dokazivao da nas iskustvo ui da je zli princip aktivan na
svetu, on je ,,anti-bog, neprijatelj dobra i dumanin pravde; on je onaj ije
su elje uvek suprotne eljama Gospoda. Ova izopaena sila zavidi Vinjem,
svoju zlou usmerava ka Hristu i ljudima, koje podstie da se odreknu vere
u raj i njemu slue. Svi njegovi napori su uzaludni, jer boije provienje
svako Satanino zlo preobraa u potpuno i konano dobro. Na kraju, Satana
i njegove sluge - zli aneli - bie poraeni. Kada su pali s neba oni su ve
podneli prvu smrt, izgubili su svoju istu formu i s masivnim telima
potonuli u niu vazdunu sferu. Prva smrt liila ih je istih spiritualnih bia
i besmrtnosti, a to je gubitak koji je pripremio teren za drugu smrt koja
e tek doi.
D**lixm i pustinja
Druga smrt zlih anela - vena kazna u paklu - nee se zbiti pre
kraja sveta. Iako razbijen Hristovim stradanjem Zli je u meuvremenu
ponovo prikupio snage. Bog doputa da izmeu prvog i drugog Hristovog
dolaska protekne odreeno vreme, kako bi se ljudi pripremili za raj, ali Satana
ovo vreme koristi za sopstvene zle ciljeve. Antihrist e se pojaviti pred kraj
vremena, i svi zli duhovi i ljudi krenue u poslednji juri na hriansku
zajednicu. U jednom kratkom periodu Zli e biti nadmoan, ali onda e Hrist
ponovo doi na zemlju, bacie Zlog u veni oganj, a preostali deo kosmosa
vratie se u venu harmoniju s Bogom. Laktancijev nain korienja Otkri
venja drastino se razlikuje od Origenovih alegorijskih tumaenja. Alegorija
je Origenu pruala mogunost da dokae da se sve stvari vraaju Bogu,
meutim Laktancije je, saglasan s veinom u crkvi, insistirao na venoj kazni
za proklete.
U odnosu na Laktancija, dualizam Manija i njegovih sledbenika od
makao je daleko izvan granica hrianstva. Mani je roen 216. godine u
plemikoj porodici u mestu u blizini Vavilona, a 277. godine su ga u Iranu
pogubili mazdaisti. Mani je bio osniva maniheizma - eklektine doktrine
pod uticajem judaizma, mazdaizma i budizma, koja je ipak najvei afinitet
ispoljila prema gnosticizmu. Maniheizam je postao jedna od najuticajnih i
najdugovenijih hrianskih jeresi. Mani je zamislio postojanje dva vena
principa - jedan je sazdan od duha, svetlosti i istine, a drugi od materije tame
i lai. Ova dva principa presonifikovana su u Bogu i Princu tame, i mada su
oba vena, jedino je svetlost boanski princip. Carstvo boije sazdano je od
svetlosti, sile i mudrosti; oni deluju zajedno u nepomuenoj harmoniji.
Carstvo tame ispunjava haos, buka i zbrka. Bog stvara Majku ivota, koja
zatim stvara prvobitnog oveka; oni postoje kao Trojstvo Otac/Majka/Sin.
Princ tame napada i pobeuje prvog oveka koji u strahu moli za pomo
Oca i Majku. Otac mu u pomo alje boanskog Glasnika, duh Svetlosti, ali
dua ovekova ostaje zarobljena u haosu tame, pa Otac alje novog Glasnika
- Duh ivota - da pobedi demone. Duh ivota spasava duu prvog oveka,
proiava svetlost, stvara Sunce i Mesec. Meutim, neke estice svetlosti
ostaju zarobljene u tami, pa Otac alje treeg Glasnika. On se pred demonima
pojavljuje u obliju zanosne device; demoni eznu za njom i ejakuliraju
svetlost koju su drali zatvorenu u obliku sperme, a ova sperma/svetlost pada
na zemlju i iz nje niu biljke.
Meutim, ovog treeg Glasnika enski demoni opaaju kao zgodnog
mladia i on ih oplodi. Iz ovog spoja raaju su monstrumi koji prodiru
mlado bilje - tako je svetlost ponovo zarobljena. Demoni stvaraju Adama i
Evu, to je jo jedan in zla koji je jo vie duha zarobio u sirova materijalna
tela. Taj in je sam po sebi odvratan: Princ tame stvara jednog mukog i
jednog enskog demona; muki demon prodire monstrume koji su prodrali
svetlonosne biljke, a potom se sparuje sa enskim demonom. Adam i Eva su
86
firme um e
Dualizam i pustinja
87
kosmosa i tako sami sebe osudili na nitavan ivot, na tamu i nebie. Demoni,
koji po prirodi nemaju oblik, mogu da uzimaju vidljiva oblija i proizvode
predstave i fantazije u glavama svojih rtava. avo moe da uzme oblije
golemog dina koji ivi u vazduhu, ili crnog deaka - Sto je znak da ga
ispunjava prazna tama i da je nemoan da se suprotstavi Hristu. Satana i
demoni esto uzimaju oblija zveri, to je znak njihove brutalne gluposti, ili
oblija monstruma, to svedoi o tome da u kosmosu za njih nema pravog
mesta. Atanasijevi opisi postali su obrazac ikonografije avola: oi su mu
nalik keri zorinoj. U razjapljenim eljustima plazi mu plamenje i bljuje
vatreni oganj. Iz nozdrva mu iklja dim pun eravice. Dah mu je sazdan od
ugljena, iz ustiju mu bali vatra.
Atanasije je morao da se suoi s injenicom da, uprkos Hristovom
rtvovanju, demoni i dalje lutaju svetom. Njegovo objanjenje je bilo da je
Hrist skrio mo demona, ali da im je istovremeno dozvolio da kuaju i
optuuju ljude. Hrist je zario udicu u Levijatanov nos i tako ga, pripitom
ljenog, naokolo povlaio. Poistoveujui se s Hristovom rtvom i verujui u
njegovu milost mi ubrzavamo konano unitenje avola. Sledeu priu Ata
nasije stavlja u Antonijeva usta:
Neko pokuca na vrata moje elije, i otvorivi ih, videh osobu golemu i povisoku. Upitah
ga, si ti?", a on odgovori, Satana. Kad ga upitah, Zato si ovde?, on odgovori,
Hou da znam zato me monasi i drugi hriani nepravedno optuuju? Zato me svaki
as proklinju? Odgovorih, Zato im zadaje jade? A on e na to, ,Ja to ne inim, jer
oslabile su moje snage: oni sami sebi jade zadaju. Zar nisu proitali da su 'maevi
Dumanina skrhani i gradovi za njega zatvoreni'. Ja vie nemam ni jedno oruje, ni jedan
grad. Posvud su se hriani razmileli, a sada su ak i pustinje pune monaha. Nek' misle
o sebi, ne daj im vie da me proklinju. Osetih milost boiju i rekoh Satani, Premda si
laov i istinu nikada ne kazuje, sada si pravo rekao, mada mimo volje svoje. Hristov
dolazak iilio je snagu tvoju, on te je na noge bacio i ogolio. kad u ime Spasiteljvo,
ne mogae da snese bol i nestade.
88
Princ tame
Dualizam i pustinja
89
90
Princ tame
Savladali su jezike i nauke ljudi i neprestano koriste sve svoje vetine kako
bi nas prevarili i.obmanuli.
Demoni borave u vazduhu i kreu se kroz njega uz pomo krila.
Sposobni su da se smanje toliko da moemo da ih udahnemo kroz nos.
Glasovi su im tanki, piskavi i kretavi. Veliina, boja i oblik demona odgovara
njegovom statusu na lestvici bia, ali iako oni mogu da vide nas, mi njih ne
moemo da vidimo, osim ako, da bi nas obmanuli, ne poprime neki od svojih
lanih oblija.
' Budui da svaki demon zauzima razliito mesto u hijerahiji zla, sledi
da svaki ima sopstvenu linost. Jedni su pakosniji, drugi uporniji, trei bri,
etvrti vee kukavice. Monah koristi svoju mo razlikovanja i da bi razluio
dobre od zlih duhova i da bi odredio s kojom se vrstom zlog duha suoava.
Budui da je njihov cilj da unite Boga u naim srcima, demoni nastoje da u
nama zatru svaku vrlinu i najuporniji su upravo onda kada posumnjaju da
razmiljamo o kakvom dobrom delu, pisao je Evagrius. Muenici, monasi,
sveci i isposnici, obrazuju neku vrstu svetog gromobrana koji Princa tame
odvlai od ostatka zajednice; oni su neka vrsta elite koju je Bog naoruao
osobitom mentalnom vrstinom.
Demoni nasru i na telo i na um. Iako ne mogu da prodru u nae
due, manipuliui naim ulima, ulivaju strah i kunje. Veinu ljudi mame
polnim uicima, bogatstvom i vlau. Kada je re o monasima, njihov zadatak
je rafiniraniji, primetio je Evagrius. to dua uini vei napredak, to se
dumani s veim strahom poduhvataju borbe. Istanani demoni, koristei
izuzetno delikatne iluzije i opsesije, suptilno ometaju monahe u njihovim
kontemplacijama Boga i samo se monah s delikatnim oseajem za razlike i
zatien boijom milou moe spremno odupreti. Manje uznapredovali
monasi morali su da se suoavaju sa sirovijim napadima; demoni su im golicali
noseve, inili ih dremljivim za vreme molitvi, nadimali im stomake, a ponekada su ak izazivali ozbiljne bolesti i povrede.
Evagriusova psihologija kunje izvela je svoje polazne pretpostavke iz
Origenove misli. Nae due, koje su pale s neba, a sada su usaene u tela,
sapete su, i njihova vizija Boga je zamuena. U njoj caruje emotivna uzbur
kanost koje dua ne moe da se oslobodi. Ako elimo da se ponovo
uzdignemo na nebo moramo kroz Hristovu milost da transcendiramo taj
nemir, tu samoupijenost. Iz nemira izviru svetovne elje koje otvaraju vrata
demonima to vrebaju iz prikrajka. Paljivo nas promatrajui, Satana vidi kada
smo oslabljeni nekom posebnom eljom, a onda u tu pukotinu upuuje
demonske trupe, prilagoene i obuene da iskoriste ba tu odreenu elju.
Uvek budni da u nama opaze i najmanju naprslinu, im je primete, demoni
u nju prodiru i ine je veom. Na primer, udnja za enom moe da potakne
srce mukarca; demoni e onda pojuriti i preplaviti mu misli razuzdanim
slikama, sve dok mu u dui ne uzavri kao u kotlu. ena moe previe da se
Dualizam i pustinja
91
Ilustracija: Aneo.
Detalj del Baldakija de Ribesa, panska umetnost, XII vek.
LASICNO
HRIANSKO
GLEDITE
Sveti Avgustin Hiponski (354-430) sintetizovao je i razvio dijabologiju
patrijarha. Avgustin je iveo u rimskoj severnoj Africi i pisao na latinskom.
Za njegovog ivota latinski Zapad i grki Istok ve su poeli da se razilaze
i Avgustinov uticaj na Istok ne moe da se poredi s ogromnim uticajem koji
je izvrio na Zapadnu misao - i katoliku i protestantsku. Zapadna, avgustinovska misao, sklona je pozitivnoj teologiji koja koristi razum kako bi
uobliila detaljan, logiki organizovan i strukturisan pogled na svet. Karak
teristino je da ona zapoinje upotrebom filozofije - prirodne teologije
da bi potom nastavila da osvaja to vee prostranstvo na putu istine, bez
posezanja za otkrovenjem; onda ini sledei korak, uvodei otkrovenje (to
se odnosi uglavnom na Bibliju); i na kraju, ona u teologiju otkovenja"
ponovo uvodi razum kako bi otkrovenje nadgradila.
Sirijski monah poznat kao Dionizije Areopagit (stvarao je oko 500.
g.) tipian je predstavnik, za Istok karakteristine, tradicije negativne teolo
gije. Negativna teologija je tvrdila da je Bog toliko veliki da prevazilazi moi
ljudskog razuma, te da svaki racionalan sistem ima samo ogranienu vrednost.
Za istinom se traga, ne toliko putem logike, ve kroz molitvu i kontemplaciju.
Pa ipak, mnogi kontemplativni, mistini elementi postoje u Zapadnoj misli,
a istonom pravoslavlju pozitivna teologija takoe nije strana. Moe se rei
da se ova dva pristupa vie meusobno dopunjuju nego to se iskljuuju. U
celini gledano, Avgustin i Dionizije su dovrili osnovnu strukturu hrianske
dijabologije za razdoblje koji je trajalo due od hiljadu godina.
Avgustin i Dionizije su svoje formulacije hrianske teologije temeljili
na Novom zavetu, patrijarsima i prihvaenim verovanjima. Ova tradicionalna
teologija svoje polazite nalazi u venom i bezvremenom Bogu. Bog nema
ni poetka ni kraja; on nema uzrok; on je smo Bie. Bog je jedan i nedeljiv.
Meutim, ova vena i vanvremena jedinstvenost nije statina; ona je di
namina, ona vri od moi. Dinamizam se iskazuje u trojstvu: Otac, Sin i
Sveti Duh. Oni nisu tri boga, niti su tri funkcije jednog Boga, ve tri aspekta
96
Princ tame
97
98
Princ Um*
99
100
Princ tame
101
102
Princ tame
103
104
Princ tame
10}
106
Princ tame
107
opte s ljudima. U stvari, Zli je u ovom sistemu igrao malu ulogu. Dionizije
nije uobliio hijerarhiju zla koja bi odraavala nebesku hijerarhiju.
Kako onda moe da postoji zlo u svetu koji je stvoren boanskom
eljom, u svetu u kome sve stvoreno ima bie u Bogu? Dionizije je smatrao
da se odgovor na ovo pitanje nalazi u razumevanju prirode dobra. Bog je
ljubav, ali je njegova ljubav poput hladnog zimskog vetra to iba i prodire,
protresa i uliva strah. Bog je ono to on jeste. To to on nije onakav kako
bismo mi eleli, za njega ne predstavlja ogranienje; mi smo ogranieni zato
to elimo da se Bog ravna prema naim eljama. Bog jeste ljubav, ali on je
istovremeno i Bog Avrama, Isaka, Jakova i Mojsija, i ovek na moe da vidi
njegov lik i da ostane iv. Bog je i jedno i drugo, i vie od toga. Ljubav Boga
i njegova dobrota su izvan svih ljudskih zamisli o ljubavi i dobroti.
Dionizije je morao da se suoi s jednom dilemom. Njegov sistem je
u biti monistiki, jer u njemu nema mesta za bilo ta drugo osim za Boga.
Dosledna monistika pozicija sada mora da potvrdi da ak i zlo predstavlja
deo Boga. Dionizije je, konzistencije radi, morao da kae da ak i zlo potie
od Boga, i da se, ma kako transformisano, njemu vraa. Meutim, Dionizije
nije mogao da se pomiri s tim; stoga je morao da iznae put ouvanja boije
dobrote. Izlaz je naao u teoriji lienosti. Zlo je samo nedostatak dobra; ono
nema istinsko bie, zlo je samo senka bia. U jednom izlivu reitosti
Dionizije je napisao da je zlo: pomanjkanje, nedostatak, slabost, nesrazmernost, greka, besciljnost, neprivlanost, beivotnost, glupost, nerazumnost,
nesavrenost, nestvarnost, nesvrhovitost, neodreenost, jalovost, nepokretnost, nemo, bezvrednost, nezgrapnost, nesreenost, tama, bestelesnost; zlo
nikada nije imalo istinsku egzistenciju.
Sve je Bog, ali zlo nije Bog, budui da ono nije nita drugo do
pomanjkanje bia, nedostatak dobra. Ovo je argument teorije lienosti. Ona
predstavlja plemenit intelektualni napor i odvanu logiku odbranu sve
monog i svedobrog Boga. Veina otaca, zajedno s Avgustinom, podrala bi
ovu odbranu. Ali, za Dionizija i njegove sledbenike, ona je predstavljala neto
vie od nunosti. Budui da Bog nije samo stvorio univerzum, ve je sm
univerzum Bog, postavljalo se pitanje kako zlo moe da postoji u samom
Bogu. O no to jeste, to je Bog; kosmos je Bog; ali u kosmosu postoji zlo.
Kako razreiti ovaj bolan problem? Tako to e se zlu odrei istinsko
postojanje. To je jedno elegantno, logiki brilijantno reenje. Ali ono ne
funkcionie, jer ono ne uspeva da objasni patnju mnotva mukaraca, ena,
dece i ivotinja; istinski bol nije puka lienost. Povrh toga, ak i da je zlo
nedostatak dobra, kao to je hladnoa nedostatak toplote, mi i dalje moramo
da se pitamo otkuda ta hladnoa u telu Boga koji jeste kosmos, otkud taj
nedostatak, otkud zlo?
Pa ipak, Dionizijev kosmos nas upozorava da se svet ne moe smatrati
potpuno zlim i da je dobrota mnogo temeljnija, stvarnija i monija. O n nas,
takoe, podsea na snagu nae enje za harmonijom, kao da nas neto
108
Princ tame
ARODNI
LUCIFER
I LUCIFER
E L I T E
112
Princ tame
nema obrva; iz raskolaenih oiju seva mu vatra; umesto nogu ima papke;
oko sebe iri sumporni zadah; obrastao je ekinjastom crnom dlakom; ima
nagrena imiasta krila. Na umetnikim slikama avo je liio na paganskog
boga Pana - imao je rogove, papke, jareu dlaku, krasila ga je povelika nosina
i pozamaan falus.
avo je obino crn, to simbolizuje odsustvo svetla i dobrote. Koa
mu je crna, odea mu je crna, ili se javlja u obliku crne ivotinje. Ponekad,
on je crni jaha na crnom konju. Druga njegova uobiajena boja je crvena boja krvi i vatre; avo se oblai u crveno, ili ima plameno riu kosu; smatra
se da su riokose ene i mukarci vie podloni njegovom uticaju. avo je
povremeno i zelen, zato to se povezuje sa silama vegetacije, umskom
divljinom i lovom. Za pojasom nosi plameni ma ili gvozdeni budak, a
ponekad i kropotave lance. Ume nekad da udeli novac, ali pre ili kasnije iz
toga neizbeno ispadne neto vulgarno. Isto vai i za njegove druge darove:
vitez koji je bio pozvan na tajanstveni banket video je kako se, na njegove
oi, sona jela i fina vina pretvaraju u izmet.
avo dolazi sa severa - oblasti tame i nepodnoljive hladnoe. Postoji
udna veza izmeu Satane i Deda Mraza (sv. Nikole). avo ivi na dalekom
severu i vozi upregnute irvase; nosi odeu od crvenog krzna; silazi kroz
dimnjake preruen u aavog crnog Petra; kao crni Petar on nosi ogromnu
vreu u koju trpa grehe grenika (a tu ubacuje i nevaljalu decu); nosi prut
ili tap, kako bi podelio packe krivima (danas on donosi samo eerleme);
on leti po nebu uz pomo udnih ivotinja; ostavlja mu se hrana i vino kako
bi se obezbedila njegova naklonost. Nadimak stari Nida direktno potie
od sv. Nikole. Sveti Nikola se esto vezivao za kult plodnosti i zato su voe,
orasi i voni kolai njegovi karakteristini darovi. Ova neobina veza po
kazuje veliku asocijativnu slobodu folklora i njegovo udaljavanje od sutine
problema. Permutacije folklornog avola gotovo su neograniene; u veini
sluajeva one ne proniu duboko u problem zla.
Sve to je nekada bilo posveeno paganskim bogovima, za Satanu je
postalo svetinja. O n je prebivao u paganskim hramovima: hriani su ove
hramove ili ruili, ili posveivali u crkve. Drvee, izvori, planine, bogaze,
peine i ruevine (posebno megalitske), lugovi, potoci i ume, bili su stalna
skrovita Princa tame. avolova omiljena doba dana su podne i pono, ali
on, takoe, voli sumrak; avo nestaje u zoru s prvim petlovima. Vazduh je
toliko ispunjen demonima, da bi igla baena s nebesa zasigurno jednog
pogodila; demoni se kao muve roje u vazduhu. avo obino boravi u
podzemnom svetu, esto u sreditu zemlje; jedno manje poznato predanje
pakao je smestilo na Island - zemlju velike hladnoe, kripavih gleera i ivih
vulkana, to sve govori da se radi o mestu patnje.
Lucifer i njegovi sledbenici aktivni su uvek i svuda. Oni izazivaju
mentalne i telesne bolesti; oni kradu decu, na ljude odapinju strele, mlate ih
114
Princ teme
toljagama, ili ih spopadaju s lea. Prodiru u telo kroz svaki otvor, naroito
kroz usta kada se zeva, ili kroz nos, dok se kija. Oni se stalno vrzmaju po
grobljima, ruevinama i kuama. Duhovi koji se pojavljuju u srednjovekovnom folkloru su due koje su iz istilita putene na odmor, ali je
hrianska teologija ee pretpostavljala da su to zapravo demoni koji su
uzeli oblije mrtvih.
avo jae nou kao predvodnik divljeg lova. Okruuju ga demonski
psi to potmulo ree. Satana i njegovi sledbenici jure kroz ume jaui
sablasne konje i duvaju u svoje prozukle roge. Nesrenik koji bi usred
divljine, i u pola noi, uo ovaj ubitaan zvuk, morao je odmah da padne
niice, jer videti ovaj divlji opor znailo je sigurnu smrt. Lov moe da
predvodi buna gomila divljih ena na elu sa enskim demonom (drevna
boginja plodnosti) - ovaj motiv je postao jedan od elemenata predanja o
veticama. Satana uva podzemna blaga, kao i njegova manifestacija - zmaj.
avo i njegove sluge natrake jau ivotinje. Demoni su, zauzevi mesto
teutonskih dinova - graditelja megalita - zidali dinovske zamkove. Verovalo se da svaki ogroman, tajanstven kamen stoji na tom i takvom mestu
zato to ga je tu bacio, nasadio, ili iskopao avo. Postoje avolje jaruge,
nasipi, mostovi, kanjoni i kule. Lucifer na zemlju baca meteore; on u luke
nanosi sprudove da bi nasukao brodove. O n zida pristanita, kue, puteve,
pa ak i crkvene tornjeve. Mostovi su njegovi omiljeni graevinarski projekti.
Sledea pria je karakteristina: Dek i avo grade most nedaleko od Kentmauta. to god da nou sazidaju, po danu se srui. Na koncu, Satana zavrava
gradnju, znajui da e se dokopati due onoga koji prvi pree most. Ali,
Dek ga prevari tako to na put baca kosku, tako da je pas prvi stvor koji
preko mosta pree.
Teologija je insistirala da avo moe da se porazi jedino uz pomo
Hrista, ali folklor je krotio strah doputajui ljudima da, dosetkama i lukavstavima, sami nasamare Princa tame. avo je obuaru sazidao kuu, tek
kada mu je ovaj obeao da e mu dati duu im dogori svea, ali obuar je
ugasio sveu pre nego to je dogorela. Lucifer moe da se pobedi u rvanju,
koenju, sejanju, pijankama, opkladama, ili raspravama. Ponekada je Satana
doivljavao groteskna ponienja, kao onda kada je skinuo toak s kola i tako
pokuao da sprei sv. Teobalda da stigne na sabor. Svetac ga je naterao da
sam zauzme mesto toka i zadovoljno je nastavio put s Luciferom, koji se
pod njim kotrljao po putu. aci, seljaci, obuari, kovai, teaci, sluavke i
kalueri, uobiajeni su junaci ovakvih pria; pobednik je retko svetenik ili
plemi. Prie razrauju ideju da su siromani i ponizni mudriji od bogatih i
oholih. Oni svojom domiljatou i zdravim razumom pobeuju nadobudne
- ukljuivi i samog Lucifera. Narodna religija i teologija se podudaraju u
verovanju da je avo, ma koliko vet i prepreden, u sutini budala koja nita
ne razume.
116
Prine tarne
117
118
'
Princ tame
119
120
Princ um e
Eriugena je, kao i Dionizije, bio panenteista. Kosmos je Bog, ali Bog
istovremeno transcendira kosmos. Sve stvari su u Bogu i sve stvari jesu Bog,
ali istovremeno, Bog je i izvan svih stvari. Svako stvorenje koje bivstvuje,
bivstvuje zato to ga Bog misli i u njemu dela; njegovo postojanje lei u
Bogu. Kada bismo mogli da prodremo u najdublji sloj nekog bia, videli
bismo da je to Bog: Mi ne smemo Boga i stvora da pojmimo kao dve
odvojene stvari, ve kao jednu te istu stvar. Bog je iznad i ispod, on je
unutra i spolja; on je poetak, sredina i kraj. Kosmos je Bog po tome to
postoji unutar Boga, meutim, Bog beskonano transcendira kosmos:
U Bogu ivi svaki stvor,
U svakom stvoru slm Bog je stvoren,
U to proniknuti ne moemo.
Nedostian, primie nam se,
Nevidljiv, prikazuje nam se,
Nezamisliv, u svest nau ulazi,
Skriven, otkriva se,
Nepoznat, postaje nam znan,
Neizrecivo Ime izgovara Re u kojoj postoji svaki stvor.
Beskonaan i konaan, sloen i jednostavan,
O n je priroda izvan prirode, bie izvan bia.
Tvorac svega, u svemu je stvoren,
Nepokretan, a prodire u svet,
Bezvremen u vremenu, neogranien u ogranienom prostoru,
O n koji nije nita postaje sve.
Nikada nije postojalo vreme kada kosmos nije postojao. Kada stvara
kosmos, Bog stvara prostor i vreme. Zamiljati Boga koji neko vreme eka
da potencijalno stvori nema nikakvog smisla. Bog postoji u venosti; ono
to ini, ini veito. Stoga, univerzum je i vean i stvoren. Za bia koja u
njemu obitavaju kosmos ima istinski poetak i kraj, ali on je istinski vean
u rei boijoj. Veza izmeu Boga i stvaranja je Re - Hrist. U Hristu Rei,
lee svi uzroci, sve sutine, sve ideje, sva predodreenja i klice itavog
kosmosa. Kada Bog zapoinje in stvaranja? Na poetku vremena, gledano
s nae take gledita; U venosti, s take gledita Boga. Iz ega Bog stvara
kosmos? N i iz ega, to jest, iz sebe, jer ne postoji nita drugo osim njega.
Fiziki svet je Bog, ali u odnosu na idealan svet samo u posrednom
smislu: fiziki svet je oblaan, taman i neuk. Upravo je to priroda zla:
nedostatak znanja, nedostatak bia. Zlo ima stvarne posledice, ali u dubljem
egzistencijalnom smislu ono ne postoji. Ono nije nita. Sve to ima bie, ima
ga zato to ga Bog zna. Bog ne zna za zlo, pa tako zlo nema istinsko bie.
Da Bog zna za zlo, onda bi ono poticalo od Boga, a ovo za Eriugenu nije
bila alternativa. Zlo potie iz elje bia da se vrsto dri onoga to potie
od neznanja, a ne onoga to potie iz stvarnosti.
21
122
Princ tame
svoj sopstveni feud ,Ja mogu da postanem Bog, da budem isti kao i on!
hvalisao se. Na severozapadnom delu neba podigao je pobunjeniko uporite,
postavio svoj presto i oko svog barjaka okupio druge anele. Meutim, Bog
- ija su gospodarska prava bila pogaena - bacio je Lucifera, zajedno s
njegovim sledbenicima, dole u tamne doline. Pobunjeni aneli su tri dana i
tri noi padali u ponor, a kada su dospeli do dna, izgubii su aneosko
dostojanstvo i postali bedni izoptenici.
Satana, nekad jedan od najlepih anela, obreo se meu smrdljivim
senima pakla. N e gubei hrabrost, pobunjenik je u tami podigao zamak. Tamo
je, podigavi se sa svog prokletog trona, odrao podanicima prkosan govor
i izvestio ih da je uo kako je Gospod nepravedno odluio da njihova mesta,
koja su sada na nebu ostala upranjena, podari rasi prezira dostojnih nitkova
- obinim ljudima, sazdanim od proste gline i zemaljskog praha. Gospod je,
za ova bedna stvorenja, ve stvorio Raj. Oh, uzviknuo je Satana ophrvan
teskobom, ta bih sve mogao da uinim s ovim paklenim legijama, kada bih
makar za jedan as mogao da se izbavim odavde!
U svom srcu, Satana je znao da u otvorenoj bici s Bogom nema ansi.
Stoga je svojim saborcima izneo novu zamisao. Ako ve ne moemo da
napadamo direktno, barem moemo da iskvarimo ove ljude, da ih okrenemo
protiv Boga i dovedemo ovde u pakao da nam budu robovi. Lake u podneti
svoje lance kada budem znao da su i ljudi izgubili Carstvo boije. Jedan od
demona se dobrovoljno javio za misiju, stavio je ratnu kacigu, i reio da
okua sreu gore u Raju, gde su rasla dva drveta, drvo ivota i drvo smrti.
(U odnosu na dvoznanu biblijsku floru, njihovom senzibilitetu vie su
odgovarala dva razliita drveta - nedvosmisleno dobro i nedvosmisleno zlo.)
Uzevi oblije zmije, demon je najpre kuao Adama. Anglosaksonski
sluaoci su bili mnogo prijemiviji za ideju da se na vanom zadatku veliki
gospodar (bilo dobar ili zao) prvo pribliava gospodaru oveanstva, a ne
njegovoj eni. Demon je rekao da donosi poruku Gospoda koji eli da on
uzbere voku s drveta smrti i pojede je. Adam je pronicljivo primetio da ovaj
ratnik ne nalikuje anelu glasniku i odbio ga; potom je demon panju usmerio
na slabiji pol. Poalio se Evi da ga je Adam pogreno razumeo i lukavo je
ponavljao, ,Ja nisam kao avo. Razborito je postupio i pozvao se na Evinu
ljubav prema Adamu, kako bi je ubedio da e, ako pojede voku, pomoi
muu. Eva je okusila voe i istog trena videla neto za ta je mislila da je
divna vizija raja. Glasnik joj je estitao na novom izgledu, a njena iluzija je
bila toliko duboka da je zamiljala kako oboje sjaje aneoskom lepotom.
Potom je ubedila Adama da joj se pridrui i okusi voku; tako su se ispunile
nade demona. Smejui se i poskakujui, demon se, s vestima o uspehu,
spremao za povratak u pakao. Adam i Eva, pogreivi, neiskusni ljudi, poverovali su u lai, ali su tada, kada je delo ve bilo uinjeno, shvatili da su izdali
svog Gospoda. udno je kako Bog doputa da toliki ljudi budu obmanuti
laima zaodevenim u ruho mudrosti, pitao se pesnik.
123
124
Princ tame
HOLASTICARI,
P E S N I C I
I DRAMSKI
P I S C I
128
Princ tame
129
130
Princ tame
oni, u stvari, gube mo izbora izmeu dobra i zla. Peto, Lucifer i njegovi
aneli nemaju nikakvu korist od Hristovog rtvovanja, zato to oni nisu
ljudi. Luciferovo iskupljenje zahtevalo bi nekog od njegove vrste, ali ovo nije
mogue, jer svaki aneo pripada iskljuivo svojoj vrsti. esto, budui da je
avo pao, a nije bio iskuavan, on bi morao da povrati milost bez iije pomoi,
to je nemogue.
Oivljavanje dualizma u redovima katarskih jeretika imalo je znaajne
posledice po dijabologiju. Katari, iji su najdublji koreni poticali iz gnosti
cizma, doli su na Zapad 1140. g., i irili se od severne Italije prema junoj
Francuskoj, Aragonu, oblastima oko reke Rone i delovima dananje H olandije i Belgije. Katarski dualizam - najopasniji jeretiki izazov srednjovekovnoj crkvi - bio je na kraju iskorenjen, ali samo uz pomo krstakih ratova
i inkvizicije. U sutini, katarsko gledite je nastojalo da spasi dobrostivost
Boga ograniavanjem njegove moi i da objasni i razrei sukob izmeu dobra
i zla koji oseamo u sebi i opaamo kod drugih. Katarizam je izraavao jednu
dirljivu enju za iskoraenjem iz ovog beznadeno upropaenog sveta u
jedan drugi, lep i savren svet.
Dualistike doktrine katara razlikovale su se od grupe do grupe;
najznaajnija generalna razlika postojala je izmeu apsolutnih dualista, koji
su smatrali da je avo naelo potpuno nezavisno od Boga, i umerenih dualista,
koji su verovali da je avo uzurpator boije moi. Apsolutni dualisti su
dokazivali da nuno postoje dva nezavisna naela, budui da u svetu opaamo
i dobro i zlo. Kada bi postojao samo jedan princip, on bi morao da bude ili
dobar ili zao, zato to jedno naelo ne moe da obuhvata svoju suprotnost.
Ako je zlo jedinstveno naelo, odakle onda potie dobro? Ako je naelo
dobro, odakle onda potie zlo? Nemogue je da je svedobri i svemogui
Gospod oblikovao kosmos tako da mu je ao zbog onoga to se u njemu
deava. Ovaj pristup je bio isuvie apstraktan, pa su mnogi katari prihvatili
umerenija i konkretnija gledita. Jedno od takvih gledita bilo je ono po
kojem je Lucifer bio sin boiji, Hristov brat; po drugom, Lucifer je bio sin
apstraktnog naela zla. Nijedno od ovih gledita nije uspelo da istinski
oslobodi Boga od odgovornosti za zlo. ini se da je jedino apsolutno gledite
davalo konzistentan odgovor.
Kakvo god da je bilo poreklo avola, katari su bili saglasni da je on
princ materijalnog sveta, njegov tvorac i njegov vladar. Svi su se saglali da je
istinski Bog stvorio samo duh. Apsolutisti su tvrdili da je avo stvorio
materijalan svet u isto vreme kada i Bog duhovni, a moda ak i ranije;
umereni dualisti su govorili da je Bog stvorio duhovni kosmos, a da ga je
potom avo grubo podraavao stvarajui neoblikovanu materiju i od nje
stvorio bia; ovim nesrenim stvorenjima on nije mogao da d ivot, pa je
otiao na nebo da otme anele, ugura ih u neivu materiju i tako na zemlji
stvori svoju zajednicu robova.
132
Princ tame
133
136
Princ tame
Zver je sedela posred zaleene bare i prodirala sve due koje je kandama
mogla da dograbi. im bi zver due svarila, luila ih je na led, gde su one
ponovo oivljavale, a potom su ih ekala nova muenja. Na kraju, Tundejl
je video samog Satanu:
Princa tame, dumanina ljudi, koji bee vei od svih zveri to ih u paklu viae... Neman
bee kao gavran crna, oblik ljudskog tela imae, ali i rep i ruku bezbroj. Strana nakaza
uistinu stotinu ruku imae, a svaka merie sto lakata u duinu i deset u irinu. N a svakoj
ruci bee po dvadeset prstiju, a svaki prst u duinu merie sto, a u irinu deset palaca.
N okti na prstima ruku behu dui od koplja viteza, a na nogama behu skoro isti takvi.
Zver krasie dugaak i golem kljun i iljast rep naikan klinovima to se zarivae u
prokletnike. Grozomorno bie ovo, nadvijae se nad gvozdenom kapijom posred eravice
koju silesija demonska raspaljivae... Ovaj dumanin ljudi vezan bee, s druinom svojom,
gvozdenim i bakarnim lancima to arie se... Dah kad bi pustio, razvejao bi due prokletih
po svijem kutovima pakla. A kad bi dah uzeo, sve bi ih u se opet primio i tad bi se due
obrele u sumpornom dimu ustiju njegovijeh, te bi ih tada vakao... Zver ova zvae se
Lucifer i bee prvi stvor to ga Bog nainjae.
137
138
Princ tarne
zemlju kao olovo kroz krem. Padajui, on je iskopao pilju, ili grobnicu, i
od nje je nastao pakao. O d ovog rovanja ogromnih razmera na povrinu je
izbaena zemlja, i od nje je nastala planina istilita.
Boije nebo
Tabela 2
Satana ivi u mrtvom sreditu univerzuma, glava mu se uzdie u pravcu
Jerusalima, na severu mu se nalazi zadnjica koja se mrzne na ledu, njegove
velike dlakave noge diu se u pravcu istilita i juga. Vergilije, Danteov vodi,
vrsto se dri za Sataninu kosmatu grbau i mora oprezno da se kree s
Danteom na leima, kako bi se upravljao prema kristalnim zvezdama na nebu.
avolova hladna i sumorna mo je uas kosmosa, ali kada Satanu
ugledamo u sreditu pakla, on vie deluje patetino nego uasno. Dante je
posebno eleo da Satanu prikae kao prazno i prezira dostojno bie - jedan
jalov kontrast energiji Boga. Odsustvo dramske radnje pokazuje da Satani
sutinski nedostaje bie. O n je sieden u mrtvom kutu sveta koji se okree,
na mestu gde su utonuli najtei gresi i nataloili se u jednoj taki. N a tom
139
140
Princ Utrne
141
142
Princ tame
143
144
Princ tame
14}
146
Princ tame
Oaj da ubedi Judu da izda svog uitelja, a kada Juda to uini, ker Luciferova
ga navodi na samoubistvo. U meuvremenu, Hrist je izveden pred Pilata i
Sinod. Taj dogaaj dovodi Satanu do ushienja. O n uri u pakao da Luciferu
dojavi dobre vesti. Meutim, kada je malo bolje razmislio, Lucifer se pok
olebao, jer ako je Isus zaista boanstvo, onda e im se zavera o ubistu samo
jo vie obiti o glavu. Greka Satano, rikne on nezahvalno, sve si up
ropastio. Lucifer alje Satanu nazad na zemlju, u oajnikom pokuaju da
sprei raspinjanje na krst; Satana se u snu javlja Pilatovoj eni i govori joj
da e njenog mua zadesiti velika nesrea ako osudi tog nevinog oveka.
ena upozorava Pilata, ali on joj odgovara da se u carskoj slubi ne sme biti
kolebljiv.
Demoni se ne pojavljuju na raspeu, zato to su pisci smatrali da je
komina crta njihovog karaktera isuvie naglaena, pa bi remetila tako dos
tojanstven trenutak. Meutim, demoni se pojavljuju odmah posle Hristove
smrti, odnosei duu lopova koji se nije pokajao. Satana pokuava da se
doepa Hristove due, ali arhanel Gavrilo ga plamenim maem odbija. Ovo
je trenutak preokreta. Sve do tada, avo je bio u napadu, ali od tog trenutka
on sramno uzmie.
Ponovo u paklu, demoni rasporeuju svoje odbrambene snage. Oni se
i dalje budalasto hvaliu. Satana uzvikuje, Ako Isus ovamo doe i usudi se
da prozbori makar jednu re, svu u mu kosu osmuditi. O n i dalje nee da
shvati ko je zapravo Isus: Oca mu znam iz vienja, iveo je od zanata; zato
je onda taj Isus toliko uzvien i moan? O n je samo ovek. Samo napred
demoni, epajte tog hvalisavca i u pakao ga zatvorite. Na krst smo ga
razapeli, a sad emo se za njega pobrinuti. Idite i uhvatite ga, unitite tu
hulju. Meutim, u tamnu dubinu pakla prodire sjaj dnevnog svetla i neobian
zvuk radosti dua dopire do mranog sabora. Kakva je to buka? pita
Lucifer, a Beri odgovara, Od ljudske rase, njihovo spasenje je na pomolu.
Lucifer jeca, Znao sam, oduvek sam znao da e taj ovek doi da ukrade
nae naslee.
Presudan trenutak istorije spasenja samo to nije nastupio. Hristova
dua stie do vrata pakla i izgovara rei iz Psalma (24.7): Vrata! izvisite
vrhove svoje, uzvisite se vrata vjena! Ide car slave. Napokon demoni
saznaju istinu. Avaj, oh ne, jeca Belijal, moramo da se povinujemo tvojim
zapovestima; sada znamo da si Bog. avo pokuava da odgodi propast tako
to se raspravlja s Hristom. ekaj! vie. Sluaj, obeano mi je da mogu da
zadrim due prokletih! Dobro, odgovara Isus, izvoli, moe da zadri
Kaina, Judu i sve grenike i nevernike. Da, nastavlja Satana, ali ako mi sada
ukrade ostale due, ja u i dalje da lutam po svetu i potkupljujem tvoje
sluge. Visoanstvo Hrist odbija ovu ponudu: N e, dumanine, nee, jer u
te vrsto svezati. Mihajlo baca Satanu u lance, a Gospod iz grotla trijumfalno
izvodi srene due.
147
OMINALISTI,
M I S T I C I
IVESTICE
XIV, XV i XVI vek - doba koje se obino naziva kasnim srednjim
vekom i reformacijom, moe da se posmatra kao jedan period - period U
kome su knjievnost, narodna legenda, propovedi i lov na vetice podsticali
verovanje u Satanu, dok je nominalizam ovo verovanje slabio. Nominalizam,
dominantan intelektualni trend, temeljio se na odbacivanju platonistikog,
idealistikog verovanja - poznatog pod nazivom realizam da apstraktne
ideje ne poseduju nikakvu intrinzinu stvarnost koja je izvan i iznad stvar
nosti pojedinca. Viljam Okem (1285-1347), oksfordski franjevac i vodei
nominalista, smatrao je da je realizam ne samo laan, ve i da predstavlja
izvor nepotrebnih komplikacija. Okemova Britva - princip po kome je
najjednostavnije objanjenje injenica obino i najbolje objanjenje - sasekla
je apstraktne realnosti koje su izumeli raniji filozofi. Mi, na osnovu
neposrednog iskustva i intuicije znamo da su i Sokrat i Platon ljudi, primeuje
Okem. Da bismo ovo znali nije nam potrebno da se sluimo apstraktnim
pojmom oveanstvo. Ljudi su mogli da razlikuju oveka od kita i pre nego
to je Platon izumeo realizam. Mi nemamo dokaza o postojanju oveanstva, ve samo o pojedinanim ljudima. Mi nemamo dokaze da postoji
zajednica kitova, ve samo pojedinani kitovi. Stoga je znanje apstraktnih
svojstava proizvod ljudskih bia, a ne odraz samog spoljnog sveta.
Nominalizam, primenjen na Boga, imao je nekoliko posledica. Prvo,
ta god mi rekli o Bogu, to je ljudska pretpostavka za koju se ne moe rei
da opisuje pravu prirodu Boga. Sve ljudske kategorije su viesmislene, ukljuijui i kategorije bia, moi, znanja - to znai da one, kada se
primene na Boga, znae neto sasvim drugo nego kada se primene na oveka,
konja ili zvezdu. Mi moemo da spoznamo Boga iskustvom i intuicijom, ali
im pokuamo da uobliimo racionalnu teologiju kako bismo otkrili prirodu
Boga, primorani smo da koristimo viesmislene pojmove, pa dopiremo do
Boga u onoj meri u kojoj do njega dopiru ljudske racionalne kategorije.
Za Okema, univerzalne ideje su ljudske konstrukcije. U umu boijem
ne postoje ideje, a ni prototipi koji slue kao obrasci izmeu kojih se
boanstvo opredeljuje. Sloboda Boga je apsolutna, nije ograniena ni jednom
152
Princ tame
154
Princ tame
15!
N a engleskom jeziku witchcraft - Sto je sloenica nastala od rei witch (vetica) i craft
(zanat). Prim. prev.
156
Princ tame
IS7
ulogu: zavoenja mukaraca i ubijanja male dece. Trei element je srednjovekovna jeres. Jeretici, osobe koje uporno negiraju prihvaenu hriansku dok
trinu, smatrani su za Satanine sluge, optuivani su za orgije, ubijanje dece i
druge mrane zloine protiv Boga i crkve. O d 1140. g., katarski dualizam je,
insistirajui na ogromnoj moi Satane, osnaio inae iroko rasprostranjeni
uas od njegove sveprisutnosti.
etvrti element bila je sholastika teologija. Ideje o arobnjatvu nisu
toliko bile deo narodnog pokreta, vie ih je intelektualna elita nametala
neobrazovanom puku. Svi koji su se suprotstavljali Hristovoj misiji na zemlji,
bili to pagani, grenici, Jevreji, jeretici ili vrai, svi oni bili su Satanino
bratstvo. Hriane je dunost pozivala da ih, ako je to mogue preobrate, a
kada je neophodno - eliminiu. Luciferova mo da titi svoje sledbenike bila
je toliko ogromna da su oganj i ma esto smatrani neophodnim sredstvima
u njihovom savladavanju. Kamen temeljac sholastikog zdanja o veticama
bila je ideja o ugovoru s avolom, koja moe da se prati unazad sve do prie
o Teofilu. U toj prii ugovor je bio jednostavan akt izmeu dve saglasne
strane koje su smatrane potpuno jednakim, i to je bilo eksplicitno: Teofil je
imao pismeni ugovor sa Satanom. U sholastikoj teoriji ugovora s avolom
ova dva elementa su se promenila. Sada se pretpostavljalo da je osoba koja
je potpisala ugovor laskavi rob koji se odrekao Hrista i koji je avolu iskazao
odanost kleei na kolenima, a ak je i pristajao na polni odnos s njim.
Sholastiari su dokazivali da je postojao implicitan ugovor, ak i kada nije
bilo eksplicitnog akta, jer jeretici i ostali zluradnici bili su pod Lucferovom
komandom, ak i kada se njemu nisu svesno i namerno podredili.
Peti element - gotovo isto toliko znaajan kao i sama teologija - bila
je sudska represija koju su sprovodili i svetovni i crkveni sudovi, a naroito
inkvizicija. arobnjatvo je podrazumevalo sklopljen ugovor, a ugovor je
znaio najteu jeres: verovanje da je Satana dostojan oboavanja. arob
njatvo, definisano kao jeres, dolo je pod jurisdikciju inkvizicije. Pa iako
inkvizicija nije nikada bila organizovana birokratija pod upravom Rima ili
nekog drugog centra, inkvizicije iz razliitih oblasti meusobno su razmenjivale informacije. N a kraju su stvoreni prirunici za inkvizitore koji su
sadrali veliki broj predstava o veticama; to su bili prirunici u formi spiska
s razliitim pitanjima koja je optuenima trebalo postaviti. Pod pretnjom
muenja mnogi su bez okolienja priznavali ovo obilje optubi; potom se
svako priznanje koristilo kao novi dokaz za valjanost prvobitne pretpostavke.
Tako je stvorena arhiva sudskih sluajeva - veinom utemeljenih na iluzijama.
Suenje starcu, po imenu Pjer Valan, koje se odigralo u junoj Fran
cuskoj 1438. g., ilustruje ovaj postupak. Inkvizicija ga je uhapsila zbog
arobnjatva; prvo su ga muili, potom su ga odvodili s mesta muenja i
ispitivali, a onda su ga stavljali pred izbor: ili e da prizna ili e ga vratiti u
muilite. Pod takvim pritiskom Valan je priznao da je ezdest i tri godine
158
Princ tame
bio avolov sluga, da je sve to vreme poricao Gospoda, skrnavio krst i prineo
na rtvu svoju malu ker. Redovno je odlazio na vetiije sabate, a tamo je
imao odnos s Belzebubom i prodirao je meso dece. Inkvizicija ga je
proglasila krivim za jeres, idolatriju, otpadnitvo i prizivanje demona. Onda
su ga jo nekoliko dana muili, sve dok nije odao imena jednog broja svojih
sauesnika. Dalje nam nije poznata Valanova sudbina, kao ni sudbina njegovih
navodnih sauesnika, ali po ustaljenom obiaju imovina takvih ljudi se konfiskovala, pre nego to bi se spalili na lomai.
Verovanje u avolsko arobnjatvo vuklo je koren iz srednjeg veka, ali
ono je u XVI i XVII veku postalo prava manija. Pisci, sudije i teolozi, koji
su iveli u to doba, verovali su da su vetice rasprostranjene po itavoj Evropi;
one su ivele u svaijem susedstvu i povezivala ih je jedna velika zavera pod
rukovodstvom Satane. Iako takva zavera nikada nije postojala, papski pro
glasi, katoliki sabori, protestantski sinodi, svetovni sudovi, inkvizicija i
vodei naunici, stalno su iznova proklamovali da zavera postoji. Manija je
poela 1486. g. objavljivanjem knjige Malj vetica (Malleus Maleficarum), koju
su napisili dvojica inkvizitora, i koja je toliko brzo rasprodata i bezbroj puta
pretampavana, da je nadmaila prodaju svih knjiga izuzev Biblije. U najveem
delu, arobnjatvo je bilo izmiljotina elite i ona se meu svetom postepeno
irila preko propovedaonica i uionica, a svet je ovo lakomo prihvatio kao
objanjenje za svoje sopstvene nedae. Uas od avolske zavere vetica protiv
hrianskog drutva uvukao se u sve drutvene slojeve. arobnjatvo je,
pojaano verskim i politikim napetostima reformacije, istovremeno bilo i
uzrok i posledica oivljavanja avola, ija je snaga ve malaksavala, ali se on
tada, u punom sjaju i okien kraljevskim znamenjima, vratio u svoje kra
ljevstvo. Uas pred arobnjatvom izazavao je sudska gonjenja i linovanja,
a rtve se broje na stotine hiljada.
Lov na vetice bio je jedna od najznaajnijih epizoda u istoriji avola;
oivljeno je verovanje u njegovu neposrednu i uasnu mo, koja je bila tolika
da je nadmaila verovanje koje je postojalo u doba pustinjskih otaca. Lov na
vetice je, takoe, izneo na videlo najuasniju opasnost verovanja u avola:
spremnost ljudi da poveruju da oni kojima ne veruju, ili oni kojih se plae,
jesu sluge Satanine i jesu prava meta na koju valja usmeriti sopstvenu razornu
mrnju. I mada projektovanje apsolutnog zla na neprijatelje nije ekskluzivno
svojstvo onih koji veruju u avola - ateistiki komesarijati, s revnou ravnom
inkvizitorima, ine to isto - vera u Satanu je idealno posluila kao temelj za
izrazito grotesknu formu demonizacije kakvo je bilo arobnjatvo.
A
V
O
I REFORMATORI
Kompleksan sklop zbivanja koji se naziva reformacijom moe da se
podeli na tri dela: reformaciju koju su sprovodili obrazovani, relativno
konzervativni protestantski lideri poput Martina Lutera i ana Kalvina;
radikalnu reformaciju, koja ukljuuje anabaptiste; i katoliku reformaciju koja
je dostigla svoj vrhunac na Tridentskom saboru. Meutim, nijedan od ovih
pokreta nije proizveo ideje koje bi znaajno odudarale od tradicionalne
dijabologije. Veliku promenu nije donela reformacija, ve je ona dola s
dobom prosveenosti, u XVIII veku. I katolika i protestantska vera i dalje
se oslanjala na aristotelovce, sholastiku i avgustinovski model miljenja koji
je bio karakteristian za kasni srednji vek.
Meutim, ispod povrine ove konzervativne teologije, drutvene pro
mene su lagano pripremale teren za radikalno usmeravanje panje s demon
skog na svetovno, ljudsko zlo. Razvoj gradova povoljno je uticao na porast
pismenosti izvan crkvenih krugova, tako da se gradska srednja klasa osposo
bila da sama ita i tumai Bibliju. Istovremeno, sve vei broj pismenih ljudi
je svoju panju usmeravao na svetovne stvari, poput zaraivanja novca, irenja
poslova i podizanja porodice. Uspon nacionalnih drava ojaao je potrebu
za svetovnom vlau, koja je bila usmerena protiv prava crkve i religije.
avo, suoen s novim zanimanjem za stvari ovoga sveta, nije bio
spreman da se povue i dostigao je vrhunac moi ba u doba kada je poela
da se osipa intelektualna struktura koja ga je podravala. I lov na vetice i
Luterova reformacija, pospeile su njegovu mo. Protestantsko isticanje
Biblije kao jedinog izvora autoriteta znailo je obnovu verovanja u novozavetno uenje o Satani. Povrh toga, protestanti su, zbog straha od
arobnjatva, i uprkos oduevljenju s kojim su odbacivali tradicije koje nisu
proisticale iz Svetog pisma, prihvatili gotovo kompletnu srednjovekovnu
dijabologiju. Uz to, oni su odbacili institucije egzorcizama i ispovesti, koje
su pojedincu pomagale da ima oseaj da je Satana pod kontrolom. I pro
testanti i katolici, koristili su Satanu u meusobnom propagandnom ratu: za
protestantske pastore papa je bio antihrist; katolici - praktikanti egzorcizama
- izvetavali su da su demoni koji su vritei izlazili iz tela rtve veliali
protestantsku doktrinu. Verski rat koji se vodio izmeu katolika i pro
testanata, kao i izmeu razliitih protestantskih grupacija, pospeio je oseanje da je avo svuda na delu.
Drugi razlog za porast Satanine moi vezan je za okretanje prema
savesti hrianina, i to ne samo u okviru protestantizma, ve i u novom
162
Prtnc tarne
avo i reformatori
163
164
Princ tame
Boga, kao kalemarski no ili motika koju Bog koristi kada ureuje svoj vrt.
Motika za svoju duu uiva to unitava korov, ali ona nikada ne moa da
se otme iz boijih ruku, ona ne moe da upa korov tamo gde Bog ne eli,
niti moe da osujeti nameru Boga da odneguje divan vrt. avo, protiv svoje
volje, uvek zavrava posao za Boga. Sve zlo potie i od avola i od Boga, ali
avo eli zlo zla radi, a Bog eli dobro koje iz zla proistie. Bog avola na
zlo nagoni, ali Gospod zlo sm nikada na ini. Saznanje da Bog radi preko
avola moe da nas uasne i baci u beznae; ako nas milost ne obasja, mi
emo sumnjati u dobrotu Boga. Meutim, Ovaploenje Hristovo otkriva nam
milost i ljubav boiju. Kroz Hristovu ljubav mi moemo, uprkos prividnoj
surovosti sveta, da razumemo prisustvo Boga koji nas voli i njegovu svrhu
koja je uvek prisutna.
Ako sve potie od Boga, onda su i avo i zlo od Boga dati. Meutim,
Luterov nepokolebljivi monizam se nije mirio sa zlom. Iako avo ini zlo
pod upravom Boga, Bog mrzi zlo i eli da se mi protiv njega borimo. Bog
se svom silom bori protiv Satane, svaki trenutak moralne odluke poprite je
ove borbe. U kosmosu kojim upravlja apsolutna mo, pojedinac nema slo
bodu, dokazivao je Luter. ovek je ili podvrgnut volji Boga ili volji Satane.
Dua je slina konju: kada je jae Bog, ona ide tamo gde Bog eli, a kada je
zajae avo, ona ide kud avo hoe. Dva jahaa se svaaju oko toga ko e
konja uzjahati, ali ma ko da mu je u sedlu, konj se pokorava.
Luter je u sopstvenoj dui oseao svu estinu ove borbe. Njegova
dijabologija se zasnivala na linom iskustvu, kao i na Svetom pismu i
predanju. I kako je to Heiko Oberman sroio, itav Luterov ivot bio je
rat protiv Satane. Kao i pustinjski oci i srednjovekovni mistici, i Luter je
oseao da avo mnogo ee napada one ljude koji u veri napreduju. Satana
je pokuao da ga odvrati od izvrenja boijeg dela, tako to ga je kuao,
pomuivao um, pa ak i telesno uznemiravao. Stvarao je nesnosnu buku u
Luterovoj pei; u zamku Varburg krkao je orahe na tavanu i kotrljao bave
niz stubite; groktao je buno kao svinja; svaao se s Luterom kao sholastiar;
ponekad se uvlaio u Luterova creva. Satana je neprestano bio u Luterovoj
blizini tako da je ,,s njim spavao ee od njegove ene Kati.
Pa ipak, mo koju Satana nad nama ima uzdrmana je Ovaploenjem
Isusa Hrista. Hrist je Satani zadao strane udarace svojim udima, svojim
propovedima i svojim stradanjem. avo je u svom nepromiljenom gnevu
upriliio raspinjanje na krst, a Gospod je to iskoristio da ga zbaci. Svet, nae
telo i avo, jo uvek nas kuaju, meutim, jedna kratka re - ime naeg
spasioca - moe da ih zgromi.
avo jo uvek ima mo nad ovim svetom, meutim, to je tako zato
to veliki broj ljudi odluuje da ga sledi. Neki svesno potpisuju ugovor s
njim: Luter nije sumnjao u arobnjatvo i jednom je lino, u Vitenbergu,
spasao studenta koji se formalno odrekao Hrista. Svi grenici slue u avolo
avo i reformatori
165
voj vojsci, a nju ine pagani, jeretici, katolici, Turci i radikalni protestanti.
Papa je antihrist lino. Luterovo gledite da itav svet ivi u napetosti izmeu
Boga i avola nije mu ostavilo prostor da teoloke rasprave shvati kao iskreno
neslaganje ili ak kao politiku: one su uvek predstavljale aspekt velikog rata
koji se vodi u kosmosu.
Mo avola ostaje velika kao svet, prostrana kao svet, ona se prua
od neba do pakla, pa ipak, zli duh nad nama nema ni za dlaku veu mo
od one koju mu Bog dozvoljava. Hrist je vernicima na raspolaganje stavio
veliki arsenal oruja protiv avola, a tu spada krtenje, Biblija, propovedi,
priee i pesma. Luterov najpoznatiji doprinos popularnoj dijabologiji je
njegova himna Gospod na tvrava je mona - neke moderne verzije su
iz ove himne izbacili ono glavno, Hristovu pobedu nad Satanom. Original
glasi:
Gospod na tvrava je mona,
Oruje pouzdano i odbrana;
Pomae nas on u nevolji svakoj
to nas snae.
Stari, dumanin zli
Odluan je da nas se doepa;
O n kuje svoje zavere zlobne
S golemom moi i lukavau okrutnom;
Nita na zemlji nalik mu nije...
Al' i kad bi zemlja itava od demona vrila
to ude da nas progutaju,
N i tada strahovali ne bismo,
Jer bi i tada spaeni bili.
Princ ovog sveta,
Kol'ko god tvrdio da opak jeste,
Da nas povredi ne moe;
Moi njegovoj presueno je;
Jedna malena re moe da ga srui.
Sve nae odbrane od Satane poivaju na Hristovoj moi. Koristei tu
mo, sma protestantska reformacija predstavlja mono utvrenje. Luter je
upotrebljavao i direktna sredstva odbrane, kao to su: veselost, smeh, bunost, prostota, prezir, uvreda i bestidnost. Sve to je aktivno, uporno,
praktino, i sve to se ini s dobrom voljom, spreava depresiju u kojoj Princ
tame buja. Jedno od Luterovih najboljih sredstava odbrane bio je odlazak u
krevet s Kati.
Luterovi sledbenici su irili pouku, raspravljajui o njegovim idejama
u propovedima, popularnim knjigama i katehezama. Kateheze, od kojih su
pojedine bile pisane da bi pomogle svetenicima u poduavanju laika, dok su
166
Princ tame
avo i reformatori
167
168
Princ tame
stvari dolaze od Boga, avo moe da ih izopai tako Sto e nas navesti da
se zbog njih ponosimo, ili tako to e nas navesti da nam bude vie stalo do
toga nego do istinskog iskustva Boga. Svrha kontemplativnog ivota nije u
zadobijanju duhovnih prednosti, ve u potpunom predavanju Bogu.
I mada je Tereza upozoravala da avola ne treba uzimati isuvie
ozbiljno i savetovala preziranje njegovih moi, i ona i Jovan od Krsta
(1542-1591) su smatrali da je avo neprestano na delu protiv hriana, a
naroito protiv kontemplativaca, kojima po svaku cenu eli da zaprei put
do cilja - sjedinjenja s Bogom. I mada je Zli uvek nemoan protiv odbrane
koju Hrist uzdie u vernoj dui, on i na najmanji znak slabosti nasre s
predlozima koji u prvom momentu deluju razumno, ali na koncu izazivaju
zbunjenost, uznemirenost i nezadovoljstvo. Kunje su na domiljat nain
uvek razliite: avo ohrabruje samopouzdanje i lanu poniznost i odvraa
nas od molitve; on izaziva nae oseanje prekomerne krivice i tera nas da
radimo pod nemoguim optereenjem kako bi zasluili milost. O n izaziva
nau zlovolju prema drugima i podstie sumnju i strah da je razumevanje
koje smo postigli kontemplacijom samo iluzija.
Satana takoe moe da poduzima neposredne i opipljive nastraje. O n
je Terezu neprestano poseivao - obino se pojavljivao kao nevidljiva la,
obmana i licemerje - ali ponekad je bio vidljiv: seo bi na njenu levu ruku u
nekom ogavnom obliju, iz tela je isputao plamen koji nije imao senku;
nakazno bi razjapio usta i upozoravao je da se do sada izvlaila, ali da e je
kad-tad uhvatiti. Kada je opisala znak krsta, on je nestao, ali samo na kratko,
i opet se pojavio. Na koncu, najurila ga je tako to ga je poprskala svetom
vodicom. avo je esto potresao njeno telo nevidljivim udarcima. U vizijama
je videla bitke koje se vode izmeu anela i demona i muenja u paklu. Satana
je, takoe, tukao Jovana od Krsta, a ponekad je ovog sveca svom snagom iz
kreveta bacao na hladan kameni pod.
Ovi prikazi Tereze i Jovana, kao i Luterovi prikazi, pokazuju da je
tradicionalna dijabologija imala moan uticaj na misao XVI veka. Takoe,
ovo postavlja problem pred savremene istoriare, jer oni ne mogu da ih
odbace kao legende; ovo su autobiografski prikazi, direktno svedoanstvo
onih koji su sve to sami iskusili. Kakvo je bilo to iskustvo? Moderna gledita,
poput dubinske psihologije, toleriu nove anele, ali svako objanjenje koje
ne uvaava mistiarevo vienje fenomena bilo bi krivo za grubi redukcionizam.
Pod uticajem Lutera i lova na vetice, kao i otrih verskih napetosti
tog doba, literatura XVI veka je bila sklona da avola smatra mnogo moni
jom pretnjom nego to je to sluaj s kasnim srednjim vekom. Omiljeni anr
tog perioda bila je epska pesma ili drama koja je opisivala pad zlih anela na
poetku sveta i velianstvenu pobedu Hrista, ili njegovog predstavnika arhan-
avo i reformatori
169
170
Princ tame
avo i reformatori
171
Princ tame
172
uiva - Kajem se, a ipak oajavam., kae. N a kraju, avo ga odvlai dok
on vriti; njegovi udovi su iskidani na komade, a telo mu je unakaeno.
Mefisto je delimino tradicionalni hrianski avo, ,Jedan spiritualni
luak, kako je to rekla Doroti Sejers, ali kao i mnogi luaci, on je izrazito
slatkoreiv i lukav. Mario daje Mefistu psiholoku dubinu: on nije potpuno
zao; hirovit je i poseduje samouvid, jer ali za gubitkom sree. Tamo gde je
Bog, tamo je stvarnost. Mefisto zna da je sve drugo iluzija, nitavilo, i to
nitavilo ga zauvek okruuje:
Pakao
Granica nema i nije okruen
Na jednom mestu. Tamo gde smo mi
Pakao je, a gde je pakao
Tu moramo uvek biti mi. Ukratko,
Kad celog ovog sveta nestane,
A svaki stvor se oisti, sva mesta
to ne budu nebo bie pakao.
Po Marlou, svaki hrianin je odgovoran za sopstvenu sudbinu. avo
ak i ne mora da kua Fausta, jer arobnjak, preplavljen oholou i udnjom,
sm preuzima inicijativu. Mefisto je puko orue koje Faust koristi da produbi
svoj greh, i on Mefistu dragovoljno preputa dominaciju nad sopstvenom
duom. Ovo nije srednjovekovna borba izmeu Hrista i Satane, ve delo
modernog oveka koji svesno upropatava sopstveni ivot.
Pred sam kraj XVI veka, ba kada su moi avola dostigle svoj zenit,
oiveo je duh ironije i skepticizma. Ponovo se pojavio komian avo i fokus
se sa Satane premeta na zlo u ljudskoj linosti, a ovaj proces je bio
podstaknut jaanjem svetovnog karaktera urbanog drutva.
U delu Viljema ekspira (1564-1616), Zli se nikada nije poiavio u svom
obliju, za razliku od duhova koji su esto izlazili na scenu. U ekspirovom
delu, breme zla i uasa ne nose toliko demonski duhovi, koliko demonski
ljudi - ljudi koji ine zlo zla radi; Aron u Titu Androniku, Riard III, Jago
u Otelu, Magbet i Ledi Magbet, Gonerila, Edmund i Regana u Kralju, Liru.
Aron je bezduno demonski ovek O n je glavni graditelj i tka nesrea,
on je otelotvoreni avo i njegove rei odaju zlobu koja prevazilazi ljudsku
motivaciju:
O kako me goji
pomisao sama na ovaj nitkovluk!
Nek' se belci mole, nek' dobro ine lude;
Aronu nek' dua k'o lik crna bude.1
1
Viljem ekspir, Celokupna dela, TitAndronik, Knjiga trea Bigz, Narodna kniga, Nolit,
Rad, Beograd 1978, prevod ivojin Simi i Sima Pandurovi.
I
avo i reformatori
173
174
Princ tame
avo i reformatori
Ilustracija: Vatra.
Minijatura, alzaka umetnost, XII vek.
NA T R O N U
V L A D E
C A R S K E
Najvelianstveniji portret tradicionalnog avola ikada stvoren - Miltonov Izgubljeni raj, napisan je sredinom XVII veka, kada je Satana ve izlazio
iz mode. Ljudi su se umorili od uasa preteeg i neposrednog prisustva
neprijateljskih duhova, kao i od progona vetica - koji se u nekim sferama
doticao svakog lana zajednice, ukljuujui i vladajuu elitu. Kada se nala u
opasnosti, elita je bila spremnija da nae odgovor i zadovolji sve veu potrebu
za olakanjem. Kada je jednom bilo pripremljeno tle za promenu, poeli su
da cvetaju teorijski argumenti protiv verovanja u arobnjatvo i Sataninu
sveprisutnost. Protestanti su sa zakanjenjem shvatili da u Svetom pismu ima
malo osnova za verovanje u avolsko arobnjatvo. Reginald Skot se u knjizi
injenice o arobnjatvu (1584. g.) estoko obruio na zastranjivanja teorije
arobnjatva i demonologije. On nije bio pobornik naunog materijalizma i
verovao je u Satanino postojanje, ali je dokazivao da ni Sveto pismo, ni
predanje, na daju osnov za verovanje da nas zli duhovi neprestano napadaju.
Ovakav umereni skepticizam je, na samom poetku veka, bio privre
meno nadjaan strastvenom odbranom verovanja u vetice, koje je zastupao
kotski kralj Dejms VI (1597. g.) i Metju Hopkins (1647. g.). Pred kraj
veka, naune i logike odbrane verovanja u vetice nastavile su da se po
javljuju, a tu spada i knjiga Jozefa Glanvila Poraz Skepticizma (1681. g.) Kao
ovek otvoren za nove ideje, Glanvil je verovao u kompatibilnost nauke i
religije, i podvrgao je ispitivanju sve vrste dogmatizma - od religijskih do
materijalistikih. On je odbio da odbaci verovanje u avola i zagovarao je
objektivno istraivanje izvetaja o delovanju demona. Meutim, na kraju je
ipak preovladala jedna vrsta sveobuhvatnog skepticizma. Frensis Hatinson
je svojom knjigom Istorijski esej o arobnjatvu (1718. g.) zadao konaan
udarac intelektualnoj odbrani arobnjatava, i drao je propovedi publici koja
je ve u velikoj meri bila preobraena. Narastajua skepsa prema religiji bila
je pojaana filozofskim, racionalnim skepticizmom, koji je zastupao glediSte
da postojanje bestelesnih duhova ne moe da se dokae. Oni ne postoje po
gleditu koje koristi racionalne pretpostavke; novi skeptici nisu bili dovoljno
180
Princ tame
182
Princ tame
da nas Gospod, kroz iskuenje i patnju, naui mudrosti. Bog nas na kraju
iskupljuje Ovaploenjem i stradanjem Isusovim. Milton je nameravao da Bog
i ovek, a ne Satana, budu u dramskom sreditu poeme.
Pa ipak, ini se da je Satana glavni lik - lik koji najvie pokree dramsku
radnju. Milton je, takoe, na samom poetku poeme prikazao Sataninu
velianstvenu pojavu kako bi njegovi itaoci osetili sav glamur zla. italac
kojeg Satana privlai, samo tako moe da prepozna sopstvenu sklonost ka
zlu, i shvati sramotu i patos Satanine konane propasti. Milton je, ini se
nehotice, lik Boga i lik Hrista stvorio manje zanimljivim i manje dramatinim
u odnosu na Zlog. Meutim, apsolutno je sigurno da Milton nije imao
nameru da Satanu naslika u pozitivnom svetlu.
Milton se drao tradicionalne hronologije istorije spasenja. Bog od
poetka prisutan bee, i odmah nakon inicijalnog trenutka stvaranja, i pre
nego to je stvorio materijalni univerzum, Bog, koristei mo svog Sina mo Rei - stvara anele. Potom, oko svog prestola okuplja sve legije nebeske
i poziva anele da budu svedoci sinovljevog miropomazanja. Jedan od najuzvienijih anela bio je Lucifer. Milton namerno ne kazuje nita o Luciferovom poloaju na nebu: on ga naziva arhanelom, a ipak ga postavlja na
elo serafina i heruvima. Milton je smatrao da jedino to mora da naglasi
jeste to da je Satana bio toliko uzvien dostojanstvenik neba, da je nakon
pada prirodno postao kralj pakla.
Milton se posebno potrudio da opie njegovu boansku, prinevsku
prirodu i njegovu zastraujuu veliinu:
Preko Satan spreman
Stajae pabire' sve rasute snage svoje,
Nepomian ko Atlas il' Tenerife:
Visinom je svod dostiz'o, a na perjanici
Kezio mu se uas;
Kraj njega puu bujicom u ir i dalj
Bazaju' svuda u hrpi irokoj
Ko ona mitska stvorenja ogromna.1
Ova velika sila osea zavist i bes zbog ustolienja Sina, koji je po
poloaju iznad njega:
... a ispunje ipak
Zaviu spram Sina Boijeg, kog tog dana
Poasti njegov veliki Otac i proglasi
1
Don Milton, Izgubljeni raj, Filip ViSnji, Beograd 1989. Prevod Darko Bolfan, prepev
Duan Kosanovi. Svi citati preuzeti su iz ovog izdanja.
184
Princ tame
187
188
Princ tame
Ovo je otvoren plan protiv boije promisli: to god je dobro, pokuaemo da preobratimo u zlo; mi, iz istog i jednostavnog razloga, mrzimo
dobro zato to je dobro. Satana se miri sa sopstvenim zlom:
Zbogom srena polja
Gde vena radost traje; uasi, zdravo,
Zdravo pakleni svete, a ti Tartaru,
Primi gazdu novog: jednog ko nosi
Duh nepromenljiv vremenom i mestom.
Mis'o je sama sebi gospodar, sama
Stvara od pakla nebo, od neba pak'o...
Bolje vlast u Paklu, no sluga na Nebu.
Izjavljujem da mi je jedini smisao da prigrlim nitavilo i zatrem sve
to je dobro, kae Satana. I to je opet samo prazno hvalisanje, zato to su
njegove zamisli protiv provienja besmislene: u stvarnosti, boansko pro
vienje e svako zlo preobratiti u dobro. Belijal i drugi demoni navaljuju da
ostvare svoj plan o podizanju imperije i njenog glavnog grada Pandemonijuma, meutim, ideja da se to smrdljivo i prljavo mesto, koje se nalazi
doslovno nigde, pretvori u raskono kraljevstvo jeste apsurdna.
Satana razrauje sopstveni plan: ako Bog namerava da stvori novi svet
i novu rasu, to mu prua mogunost da uz pomo prevare i lukavstva uzvrati
udarac boanskom tiraninu. Satana saziva sabor i toboe doputa demonima
da vode slobodnu raspravu, a zapravo je unapred smislio da Belzebub na
kraju nametne njegov plan. Satana otvara sabor:
Gore na tronu vlade carske, to ' via
Neg' sjaj obilja Ormuza i Inda,
II' onih gde rasipni Istok svesrdno
Lije na care varvarske biser i zlato,
Satana uzvien seae.
Kao i ostali delovi pakla, tron na kojem Satana sedi oponaajui boije
carstvo na nebesima jeste luaka fantazija. Njegov pozdravni govor je isto
toliko lud, jer on svojim sledbenicima govori da su oni u stanju da poraze
Svemogueg i da na kraju budu ovenani veom slavom no to su je imali
pre pada.
Svaki demon dri govor u kome preovlauje njegov porok zaodenut
u ruho vrline. Okrutni Moloh je za rat po svaku cenu; ak i ako ne moe
da se dobije, bolje ga je voditi, nego amiti ovde u lancima, zakljuuje. Sledei
govornik je blagoglagoljivi Belijal; on koristi sva retorika umea i svoj
harizmatski arm da bi se suprotstavio Molohu i izneo svoju konformistiku,
mlitavu zamisao. Skrasimo se u paklu, savetuje, saekajmo dok se ne stia
boiji bes, a moda emo se na kraju i u paklu dobro oseati. Mamonov
189
190
Princ tame
'
'51*''
193
Don Milton, Raj ponovo steen, Filip Viinji, Beograd 1989. Prevod Darko Bolfan, prepev
Duian Kosanovi. Svi citati preuzeti su iz istog izdanja.
194
Princ tame
EZINTEGRACIJA
P A K L A
198
Princ tame
Skeptici XVIII veka su uzimali avola kao primer apsurdnosti hrianskog verovanja, dok su liberalni hriani smatrali da je dijabologija teret za
hrianstvo, koje je moglo da ima bolju prou bez prevelikog teolokog
prtljaga. Konzervativci su pokuavali da odre svoje pozicije. Jedan od oblika
odbrane bio je fideizam, koji je slino srednjovekovnim nominalistima zas
tupao stav da hrianstvo ne moe racionalno da se dokae. Fideizam je
tvrdio da boija istina zauvek ostaje van domaaja ljudskog uma. Ni razum,
a ni nauka, ne mogu da dopru do ovih istina, meutim, unutranje iskustvo
nam kazuje da je kosmos nedokuiv, misteriozan i boanski. Ovaj demok
ratski misticizam se klonio neorive tvrdnje da hrianstvo poiva na istim
temeljima na kojima poiva i nauka, a skeptini Volter je u fideizmu video
najefikasniji hrianski protivudarac deizmu. Fideizam je proizveo razliite
posledice. Odbacivanje teoloke iskljuivosti vodilo je ka irokom, nedoktrinarnom gleditu, koje sa na kraju integrisalo s liberalizmom; s druge strane,
fideizam je osnaio konzervativizam, vraajui se Svetom pismu kao temelju
hrianske vere.
Fideistiko oslanjanje na Sveto pismo sluilo je kao uzor pijetizmu i
metodizmu, koji su krajem veka dominirali u mnogim protestanskim cr
kvama. Pijetizam je, slino fideizmu, odbacio zamrene doktrinarne stavove,
i bio je skeptian prema tradiciji. Strahujui da e racionalna filozofija za
posledicu imati ateizam, pijetisti su naglaavali oseanja, uvstva, sentiment.
Spasenje nije proisticalo iz prihvatanja vere, ve pre iz korenite izmene
linosti - koja je morala da se odrekna grene otuenosti i potpuno prepusti
boijoj milosti i ljubavi. Evangelistiki pokret, potekao iz pijetizma, snano
je odbacivao sekularizam i jedva da je bio dotaknut revolucionarnim intelek
tualnim promenama XVIII i XIX veka. Od svih pokreta XVIII veka, samo
je pijetizam, oslanjajui se na Bibliju, snano branio verovanje u Satanu iako pijetisti nisu shvatali koliko se zapravo oslanjaju na tradicionalne inter
pretacije Biblije. Oni su, propovedajui jevanelja, vodili usamljenu bitku
protiv Zlog, i rat protiv Dumanina su preneli na ulice i u prekomorske
oblasti.
S druge strane, veina obrazovanih lidera starijih crkava pourila je da
se prilagodi sekularizmu. Mnogi su prihvatili irok, mada maglovit, hrianski
optimizam koji se vezuje za imena Gotfrida Lajbnica (1646-1716), koji je
dokazivao da je univerzum u kojem ivimo najbolji od svih moguih univer
zuma, i za Aleksandra Poupa (1688-1744), koji je tvrdio da je dobro sve
to jeste. Odbacujui tradicionalno stanovite o oveanstvu koje je izopaio
prvobitni greh, optimisti su verovali da je prosveeni duh u stanju da razlui
racionalan obrazac kosmosa i da se po njemu vlada. Ovaj optimizam je trpeo
udarce suprotstavljenih grupacija. Tradicionalni hrianin Samuel Donson
je ovaj optimizam razgolitio u romanu Raselas (1759. g.), kao i deista Volter
u svojoj Pesmi o Lisabonskom udesu (1755. g.), primetivi da svet u kome
Dezintegracija pakla
199
200
Princ tame
Dezintegracija pakla
201
vet; sve Sto moe da ie zna, ja znam. Ja sam upravnik ovog koleda; ono
Sto ja ne znam ne predstavlja znanje".
Hjumov peti, i najkoherentniji, argumet protiv monoteistike religije
temeljio se na postojanju zla. HriSani ne mogu da pomire postojanje Boga
s postojanjem zla a da istovremeno ne izmene svoje stanovite bilo o jednom,
bilo o drugom, rekao je. Ili Bog nije svemogu, ili se boija dobrota potpuno
razlikuje od ljudske dobrote, Sto znai da je besmislica nazivati ga dobrim.
Ako je moralna priroda Boga za nas apsolutno nesaznatljiva, to viSe nije
hriSanski Bog. Osim toga, budui da opaamo da u univerzumu postoji
ogromno i intenzivno zlo, mi iz iskustva tog univerzuma ne moemo da
zakljuimo da Bog postoji. Naprotiv, zakljuak da Bog ne postoji mnogo je
loginiji. Ovaj argument je razorno delovao i na deizam i na hriSanstvo,
zato Sto je podrio veoma staru predpostavku da postojanje Boga moe da se
dokae na temelju posmatranja kosmosa.
Hjumov argument ja prisilo branitelje religije da napuste tradicionalne
dokaze i oslone se na iskustvenu osnovu vere. Ako ovek osea Boga, i polazi
od pretpostavke da on postoji, u tom sluaju on moe da odbaci Hjumov
zakljuak i pomiri postojanje Boga s postojanjem zla. Meutim, ako te
pretpostavke nema, onda postojanje zla ukazuje da Boga nema.
Hjum se nije udostojio ni da pomene avola - jer ako se ukloni Bog
i udo, onda i avo jednostavno iezava. Hjumov dokaz je, do kraja XX
veka, postao toliko rasprostranjen, da ga obrazovan svet smatra neim
zdravorazumskim. Hjumove pretpostavke niti nuno slede, niti su nezaobi
lazne, ali dogod one budu bile dominantne, prirodno je da e druStvo i Boga
i avola smatrati iluzijom.
Za mnoge ljude koji su Hjumove zakljuke razvili do krajnje granice
- do ateizma - dobro i zlo predstavljaju ljudske ideje, praktine aspekte
ljudskih odnosa, a ne apsolute. Ateistima su, time Sto su negirali objektivno
znaenje dobra i zla, ostale tri alternative. Jedna mogunost je bila iznalaenje
potpuno novih temelja etike, kao Sto je konsenzus, ili pravna i ustavna
tradicija. Drugo, mogli su da tvrde da su standardi ponaanja, iako arbitrarni,
druStveno neophodni. Ili su mogli da izjave da su istinski osloboeni od svih
vrednosti, od sveukupne moralnosti. Veina filozofa XVIII veka je s uasom
ustuknula od ove poslednje mogunosti. Meutim, postojao je bar jedan
ovek koji nije ustuknuo.
Donatjen Alfons Fransoa, Markiz de Sad (1740-1814), po kome je
sadizam dobio ime, razvio je ateistiki relativizam da njegovih krajnjih
logikih konsekvenci. Sad je podjednako prezirao avola, Boga i prirodna
naela. Priroda ni u kom sluaju nije svrhovita, ureena, ili blaga; ona je
apsolutno ravnoduSna spram ljudskih napora. Ona se osmehuje uspesima
opakih, isto onoliko esto koliko i trudu dobrih - ak viSe opakima, zato
202
Princ tame
Dezintegracija pakla
203
204
Princ tame
Dtzintegrtci) pakl*
203
206
Princ tame
Johan Volfgang Gete, Faust: tragedija, Prosveta, Beograd 1974. Redakcija, Anica SaviRebac, prepev, Milan Savi. Svi citati preuzeti su iz ovog izdanja.
Dezintegracija pakla
207
mu odgovara da je on: One snage deo/ to svagda hoe zlo i svagda dobro
stvara. On daje sve od sebe da bi unitio ono to je stvoreno, ali ga boansko
provienje prisiljava da ini dobro. Mefisto - i zlo - deo su te mrane tvari
iz koje je Bog izbavio svetlost, i Faust shvata, i kae: Haosa porode
udnovati!
Faust nagovetava Mefistu da bi s njim potpisao ugovor ukoliko bi
zadobio pristup njegovim okultnim moima; Mefisto ima svoj plan, on eli
da otupi naunika tako to e ga gurnuti u bezglavu putenost i tako dobiti
opkladu s Bogom. On Faustu nudi da ga slui na ovom svetu, ukoliko se
Faust obavee da e on njega sluiti tamo - na onom svetu, i ugovor postaje
druga opklada koja rekapitulira onu opkladu koja je ve pala ne nebu. Mefisto
ga salee govorei mu da treba da napusti naune apstrakcije i zameni ih
zlatom drveta ivota, a podmuklo preutkuje da postoji srednji put izmeu
naune pedanterije i ulnosti: put velikodunosti i ljubavi.
Kada se uveri da je Faust u njegovim rukama, Mefisto sve vie pokazuje
svoju brutalnost i prostatvo. Scena u vetiinoj kujini otvoreno pokazuje
njegovu sirovost, iako Mefisto i dalje zadrava ironinu distancu i sasvim
smireno pripoveda o sopstvenom istorijskom propadanju, i o tome kako u
modernoj kulturi nema nieg to bi ga obavezivalo da bude prefinjen, i skine
svoje rogove, rep i kande. Moderan svet osea neprijatnost u prisustvu
simbola zla i drae mu je kada je avo preruen u uglaenog gospodina na
kome se jedva primeuje skriven deformitet - avolski papci se lako kriju u
velikim cipelinama. Iz istog razloga Mefisto vie ne koristi ime Satana - jer
avola svi smatraju biem iz bajke - ali to ljudima nije pomoglo: otresli su
se Zlog, zli su jo uvek ivi, primeuje.
Mefisto sve dublje utapa Fausta u ulnost, koristei njegovu udnju
prema mladoj Greti. On raspaljuje naunikovu poudu i istovremeno ga ini
odgovornim za devojinu propast. Mefisto se nada da e njegovoj dui zadati
dvostruki udarac. Kada Greta rodi nezakonito dete, ona poludi, udavi dete,
i zbog toga biva pogubljena. Mefisto se naslauje svojom pobedom, ali njegov
uspeh je jalov, jer se Faustova udnja pretvara u istinsku ljubav prema
Margareti: avolje zlo je po ko zna koji put nehotei uinilo dobro. ulnost,
kojom je omamio Fausta, razbila je naunikovu hladnu pedanteriju i otvorila
njegovo srce za nenost i samilost, a kada ga odvodi na vetiiji sabor gde
vide Gretinu duu kako izgubljena luta, Faust, po prvi put, oseti bol ljubavi
i pokajanja, to a ga na koncu i spasiti.
Mefisto je manje prisutan u drugom, apstraktnijem delu tragedije; kada
se pojavljuje, pojavljuje se u obliju vraa koji poziva na pogubne drutvene
projekte. On se vraa u fokus tek u poslednjoj sceni borbe za Faustovu duu.
Leei na samrti, naunik ima vizije boljeg ivota koji nastaje ljudskim
progresom, dok se njegovom ivotu, i ivotu itavog oveanstva, Mefisto
ruga kao uzaludnom snu. On polae pravo na naunikovu duu, ali Faust je
208
Princ tame
dobio opkladu, jer on nikada nije prestao da tei istini, nikada nije potpuno
odustao od sebe i predao se ulima. Ugovor je nitavan zato to je Faust oveanstvo - spasen time to se borio za smisao i naao ljubav. Deva Marija
pozdravlja Gretu koja dolazi na nebo, dok izdaleka, hor anela unosi Faustovu duu. Kada ugleda anele deakog lika, Mefisto, ije je vienje stvari
toliko izvitopereno, sanja o sodomiji. On je opkladu izgubio, izgubio je duu
i smisao svog postojanja. On ostaje u zatvoru tame koji je sm sebi stvorio.
Simbolizam poslednje scene je estetski, a ne teoloki. Geteov Faust je
spasen, i to ne od greha u hrianskom smislu, ve od putenosti i intelektualizma. Njegovo uzaae na nebo nije in beatifikacije pojedinca, ve je
projekat za oveanstvo: mi smo, kao i Faust, pozvani da se odreknemo
sebinosti i da tragamo za drutvom koje e se temljiti na uvaavanju drugih.
Mefisto je najznaajniji knjievni avo koji se pojavio posle Miltonovog
avola, ali razlika izmeu Miltonovog Satane i Geteovog Mefista je razlika
izmeu sutinski hrianskog i sutinski svetovnog pogleda na svet.
D R O M A N S E
DO NIHILIZMA
212
Princ
Od romanse do nihilum*
Viljem Blejk, Venanje neba i pakla, Novi Sad 1928. Prevod Dr Svet. Stefanovi. Svi citati
preuzeti su iz istog izdanja.
214
Princ tame
Viljem Blejk, Izabranepesme, N U Braa Stamenkovi, Beograd 1972. Izbor i prevod Ranka
Kui.
Bajron, Kain - Misterija u tri ina - PozoriSna biblioteka, Zagreb 1921. Svi citati preuzeti
su iz istog izdanja.
Od * do nihilizma
prema ljudskim patnjama. Njegova sutinska mana je u tome Sto mu ne
dostaju samilost i ljubav.
Na samom poetku poeme, Lucifer objanjava Kainu da Bog vlada
svetom uz pomo krutih, nepravednih zakona. Kainova ena i sestra Ada
zastupa tradicionalno gledite da je Bog i dobar i svemogu, ali je za Bajrona
Jehova patetian simbol ljudskih tenji koji stvara svet za svetom kako bi
ublaio sopstvenu usamljenost i izolaciju, ali svaki od tih svetova je manjkav,
i on ih, jedan za drugim, razara. Lucifer objanjava da je Jahve i dobar i zao,
i tvorac i unititelj, i da je stvoren kosmos i lep i okrutan. Kada ovo govori,
Lucifer je Bajron: neistinito je svako razumevanje sveta koje vidi samo dobro
ili samo okrutno. Sukob u kosmosu se ne odvija toliko izmeu dobra i zla,
koliko izmeu razliitih ambivalencija koje moramo da pokuamo da integriemo.
Lucifer podrugljivo pita Kaina ko je pravi Zli: Lucifer, koji je eleo da
Adam i Eva poseduju znanje, i podstakao je zmiju da im kae istinu o drvetu,
ili Jahve, koji ih je prognao iz vrta u izgnanstvo i smrt? Ali, iako je Jahve
ogranien zakonom, neosetljiv, a ponekad i okrutan, pobunjeniki raspoloen
Lucifer, iako podstie intelektualnu slobodu i progres, jeste namerno slep,
samodovoljan i bezoseajan. I mada Jahve i stvara i razara, Lucifer, i pored
toga to hvali kreativnost, u osnovi nita ne stvara. I to je najgore, Lucifer,
umesto to svu krivicu baca na Boga i zahteva da ljudi slue njemu a ne
Jahveu, prei jedini put ka savrenstvu kosmosa - put sopstvene integracije
s Jahveom. Beskonana je njegova osvetoljubivost i mrnja prema Bogu:
Sve, sve u mu pobijat! Svet za svetom
za zvijezdom zvjezdu, za svemirom svemir
na vagi igrat e, dok ne mine
ta strana borba - ako ikad mine,
a nee minut, sve dok ne bude
on skren ili ja!
Persi Bi Seli (1782-1822) koristio je demonsko da bi postigao estetski
efekat straha i uzvienosti. Izbaen je s oksforda 1811. g. zbog pamfleta
Neophodnost ateizma, i itavog ivota je odbacivao organizovanu re
ligiju. Isus je uio jevanelju ljubavi u pobuni protiv ogranizovane religije,
govorio je. Selijeva religija je bUa evolucionistika i progresivna: duh ljubavi
vodi ka boljoj, slobodnijoj budunosti, budunosti s vie ljubavi. Zlo stoji na
putu ovog poeljnog progresa, a Satana simbolizuje destruktivne i represivne
sklonosti oveanstva.
Knjiga O avolu i avolima (1820/21. g.), otkriva elijevu zaoku
pljenost problemom zla. Staro maniheistiko gledite o postojanju dva duha
izbalansiranih moi i oprenih tenji, po elijevom uverenju, predstavljalo je
216
Princ tame
Persi BiS eli, Odbrana poezije i slobode, KZ Zvezdara, Beograd 1990. Prevod Ranka Kui.
Od do nihiian*
217
218
Princ ume
Od do nihilizme
319
220
Princ ume
Leteo je bez odmora i predaha.
Katkad bi izgledalo da zvezda gasne i umire,
I jeza groba proela bi crnog anela.
Dok joj se pribliavao,
Satana, kao pliva to ini poslednji napor,
Pruao je svoja gola, kandasta krila napred;
Luda prikaza, dahtava, slomljena,
Sasvim iscrpljena, sva u pueem znoju,
Sruila se na strmoj ivici tmine...
Zvezda bee skoro iezla. Crni aneo bio je tako umoran
Da vie ni glasa ni daha nije imao.
Pred njegovim uasnutim oima zvezda je umirala...
Zatim se ugasila
Ud romans do nwutzma
221
Princ tame
222
Od romanse do nihilizma
223
ari Bodler, Cvee Zla, Sabrana dela (knjiga I), Narodna Knjiga, Beograd 1979. Prevod
Branimir ivojinovi.
Ibid.
22*
Princ Ume
Od romanse do nihilizma
225
evine, a mukarci siluju deake iz hora. Iako je ova knjiga postala popularna
- mada ozloglaena - Ijsmon je oseao odvratnost prema onome to je video,
napustio je pokret dekadencije i vratio se katolicizmu.
Ameriki pisci su, ak mnogo vie od evropskih, nastojali da ozbiljne
studije o zlu odvoje od avola, koga su prognali u aljivu literaturu i prie
strave i uasa. Pria strave i uasa koje su amerika obrada gotskog romana,
imale su svog prvog velikog predstavnika u Edgaru Alanu Pou (1809-1849).
Kada je Po pisao o stvarnom zlu, kao u priama Bunar i Klatno, Bava
Serija, ili injenice u sluaju gospodina Valdemara, Zli u njima nije igrao
nikakvu ulogu. On je prisutan samo u Poovim kominim priama, kao to
su avo na zvoniku, u kojoj on uvek zvoni trinaest puta, i Nikada se s
avolom ne kladi u glavu, u kojoj se opaki Tobi neoprezno kladi sa Satanom,
a krljavi hromi gospodin uglaene vanjtine natprirodnim moima izaziva
nesreu u kojoj Tobi ostaje bez glave; na kraju, Tobi shvati da je izgubio
glavu, i umire. Ovakva vrsta aljivosti, koja donekle potie iz folklora, tipina
je za amerike prie o avolu. Omiljena tema i amerikih i engleskih pisaca
bila je nagodba s avolom, jer je ona pruala mogunost za sve - od
uoptenog humora, do satire, i ostavljala je prostor za majstorstvo u izna
laenju naina kojim junaci nadmudruju avola, ili bivaju nadmudreni. U prii
Irvinga Vaingtona, avo i Tom Voker (1824. g.), Tom, da bi zaradio
novac, sklapa posao s tamnoputim, ali mu, na kraju, tamnoputi doe
glave i sve njegove obveznice i hipoteke pretvori u pepeo.
Misteriozni stranac Marka Tvena (1835-1910) daleko je od aljivog on je primer tmurnog amerikog nihilizma. Ova knjiga, koju je Tven poeo
da pie 1897. g., pojavila se u tri razliite verzije. Tvenova prvobitna zamisao
je bila da napie priu o anelu koji je nosio ime avola i koji jo nije pao,
priu o misterioznom i monom mladom Satani koji e cinino odbaciti
konvencionalnu veru i etiku, i istovremeno predstavljati pozitivnu pobunu u
ime istote, razuma i ljudskosti, a protiv zla konvencije. Mladi Satana e se
itaocima prvo predstaviti u loem svetlu, ali e se na kraju, uz pomo
Tvenove ironije, otkriti u dobrom svetlu. Ove kategorije su bile zbrkane,
izmicale su odreenju, i Tven se s ovom idejom borio kroz mnotvo verzija.
U prvoj verziji ovog Tvenovog dela, u srednjovekovnom austrijskom
selu iznednaa se pojavljuje stranac. On se predstavlja kao Filip Traum
(San), ali itaoci ubrzo shvataju da je on uistinu mladi Satana, sestri
Gospodra tame. Uz pomo maija, mladi Satana od seljaka pravi budale,
ismeva njihove obiaje, raskrinkava prevarante i licemere, a mladie poduava
katehezi u kojoj se ismeva Hrist. Neodgovorne smicalice ine ga armantnim,
ali povremeno na povrinu izbija njegova zapanjujua okrutnost - na primer
kada zabavlja deake i stvara seoce od ivih majunih ljudi, a onda ih zgnjei
palcem. Tvenova namera je bila da ove epizode budu prekor Bogu: Satanina
okrutnost prema majunim seljanima predstavlja okrutnost Boga prema svetu
stvarnih ljudi.
226
Princ tame
Ove rei, koje bi tradicionalni Satana verovatno rado izgovorio, poslednja su Tvenova knjievna izjava. Ove rei su prele most koji je delio
romantiarski satanizam i nihilizam, i stupile na put oajnikog besmisla XX
veka. Pripovedaev odgovor, i poslednje rei ovako glase: On ieznu i ostavi
me uasnuta; jer sam znao i shvatio da je sve to je rekao istina.
Nedoslednost i hirovitost knjievne upotrebe simbola avola u XIX
veku, rasplinule su i zamaglile njegovo znaenje. Zajedno s opadanjem
autoriteta tradicionalog hrianstva i postepenim usponom pozitivizma, ova
zbrka je pomogla da u irokim slojevima drutva erodira vera u Satanu.
Tradicionalani i konzervativni hriani su i dalje verovali, ali su sekularizam
i materijalizam postepeno zamenjivali hrianstvo kao domninatan pogled na
svet Zapadnog drutva.
Mark Tven, Misteriozni stranac, Svijetlost, Sarajevo 1960. Prevod Luka Semenovi.
Ilustracija: Haos.
Gravira iz knjige Utrisque Cosmi Historia Roberta Flada, izdanje 1617. g.
NTEGRACIJA
Z
L
A
U periodu od kraja XIX do prvih decenija XX veka materijalistiki
pogled na svet gotovo je nadvladao religiozne tradicije, ukljuivi i ozbiljno
verovanje u radikalno zlo. Ideje arlsa Darvina (1809-1882), Karla Marksa
(1818-1883), Fridriha Niea (1844-1900) i Sigmunda Frojda (1856-1939) na
razliite naine su doprinele sve veoj intelektualnoj saglasnosti da su i Bog
i avo iluzije. Pa ipak, zapoele su da se formiraju kontra struje, a dubinska
psihologija koju je utemeljio Sigmund Frojd utrla je put (esto protiv namera
samih frojdovaca) veem razumevanju zla - ak i kada je hrianstvo, osla
bljeno sekularnim napadima, bilo sve manje spremno da se suoi s ovim
problemom.
Katolika misao je ostala vrsto vezana za tradiciju. Rimokatoliki
obred je i dalje ukljuivao egzorcizam i detaljne standardne testove za
dokazivanje sluajeva opsednutosti. Svetenicima se nalagao veliki oprez kako
bi izbegli prevare, ali ako je navodno opsednuta osoba mogla da razume jezik
koji joj je prethodno bio potpuno nepoznat, ili znala neto o davnim, ili
buduim dogaajima, ili pokazivala fiziku snagu koja daleko prevazilazi
njene moi, tada je svetenik mogao da razmatra mogunost demonske
aktivnosti. Lav XIII je 1879. g. potvrdio venu vanost teologije Tome
Akvinskog, iji je pogled na svet vrsto ukljuivao postojanje avola. Tako
je katolika crkva, branei stvarnost postojanja avola, ostala u slozi s
istonim pravoslavljem i konzervativnim protestantima.
Glavni tok liberalne protestantske teologije bio je sklon da porekne,
ili barem ignorie avola. Mnogi su dokazivali da ta ideja, ukoliko uopte
treba da se zadri, moe da se ouva kao puka metafora o ljudskom zlu, a
uverenje da Satana postoji kao projekcija ljudskog greha. Postepeno, ovo je
postala liberalna dogma. Doktrina o Satani je odbaena kao tradicionalna, pre
nego biblijska, i pretpostavljalo se da je, govorei o avolu i demonima, Isus
koristio puke matafore. Ovakvo gledite nije toliko poticalo od neutralnih
istoriara i istraivaa Biblije, koliko iz pukog stida koji se vezivao za
verovanje u spiritualna bia usred uspona materijalistikog drutva.
Filozof i psiholog Viljem Dejms (1842-1910) nije se toliko stideo
vere. Dejms je shvatio da je svet u kome postoji avo bogatiji svet, ali
iskljuivo dok mu naa noga stoji za vratom, i naveo je neke primere
neposrednog intuitivnog iskustva Zlog, hrabro se suoivi s radikalnom
prirodom zla: Mogue je da postoje toliko ekstremni oblici zla koji ne mogu
230
Princ tame
da budu deo niti jednog sistema dobra... zle pojave su autentian deo prirode
isto koliko i pojave dobra.
Dejms je bio neobian psiholog po tome to je imao sklonost ka
religiji. Frojd i njegovi sledbenici su prema religiji ispoljavali estoko nepri
jateljstvo, a generalna posledica dubinske psihologije bila je dalje podrivanje
temelja tradicionalnih verovanja. Prva tri stuba hrianstva - Sveto pismo,
tradiciju i argumentaciju - uzdrmale su filozofija, istorija i kritika Biblije.
Sada je etvrti - lino iskustvo - bio podvrgnut ispitivanju psihoanalize koja
je religijsko iskustvo uporeivala s neurotinim iskustvom, odbacivala religiju
kao iluziju, i korene moralnog ponaanja nalazila u nesvesnom, pre nego u
svesnom voljnom izboru. Savremeni psiholozi izbegavaju pojam zlo i radije
koriste pojam agresije. Za veinu, Bog i avo su samo projekcije psihe,
izrazi elemenata nesvesnog.
Sigmund Frojd je religiju smatrao pukim psiholokim fenomenom ije
poreklo i priroda ne samo to mogu da se objasne, ve mogu i da se
opravdaju. Pa ipak, iako Frojd nije verovao u metafiziko zlo, on se 1880.
g. zainteresovao za avola i demone kada je na klinici Salpetrijer, zajedno sa
Zan-Martin arkoom, radio na sluajevima navodne opsednutosti. arko je
dokazivao da je opsednutost stvarna bolest koja se temelji na psiholokim,
a ne na spiritualnim uzrocima, a Frojd je bio fasciniran avolom kao sim
bolom mranih, potisnutih dubina nesvesnog. Kada mu je bibliotekar skrenuo
panju na rukopis o jednom Austrijancu koji je iveo u XVII veku, i koji je
potpisao ugovor s avolom, Frojd je bio oduevljen, i o ovom sluaju je
napisao knjigu.
U ovom i drugim radovima Frojd je razvio dijabologiju koja se temelji
na osnovnoj postavci da avo nije nita drugo do personifikacija potisnutih,
nesvesnih nagona. Zato to je Zli po predanju imao mnogo formi i oblija,
Frojd je mogao da ga poistoveti s isto toliko brojnim mentalnim pore
meajima. Najuoptenije, avo predstavlja protivhtenje nastalo nesvesnim
potiskivanjem. Na primer, neka ena eli da doji svoje dete, ali se razboli i
ne moe da ga doji; ta ena je nesvesno potisnula svoje gaenje prema
dojenju; potiskivanje stvara protivhtenje koje se odraava u njenoj nesposob
nosti da doji dete. Tako nesvesno radi protiv svesne volje - ba kao to se
pretpostavljalo da je tradicionalni avo uvek delovao. Frojd je zapazio da je
avo esto u vezi s analnim matanjem (kao na primer kod Lutera), pa ga
je posebno smatrao simbolom potisnutog analnog erotizma.
I to je najznaajnije, avo je predstavljao substitut zavodljivog oca,
to je gledite koje je Frojd zastupao na poetku karijere. Otac koji seksualno
zloupotrebljava dete, ili detinje fantazije o ocu koji ga zavodi, u deijoj psihi
proizvodi monu nesvesnu silu koja se personifikuje u avolu. to se Frojd
vie udaljavao od naglaavanja zavodljivog oca, to je avola vie shvatao kao
optiji simbol mrnje prema roditeljima iz bilo kojeg razloga, ili detetove
Integracija zla
231
232
Princ tame
Integracije zU
233
ova ideja ostala nejasna, jer je Kvaternitet ponekad uobliavo dodajui enski
princip, a ponekad je u njega ukljuivao avola.
Dobri Gospod i avo, dokazivao je Jung, jesu dve strane jedne jedin
stvene stvarnosti: Senka pripada svetlosti kao to i zlo pripada dobru, i vice
versa. Da bi se odredila, svetlost mora da ima tamu, u suprotnom svetlost
ne bi mogla da bude dobra. Zlo je ontoloki stvarno; avo je u moralnom i
psiholokom smislu stvaran. Luciferov izazov Bogu proizveo je viu, dublju
mudrost stvaranja, i tako je on deo konane boije promisli. Demonska
energija deo je prirodnog poretka kosmosa, ali kada je potisnuta, ona se
ispoljava kao neprikriveno zlo. Kada bi se ogromna sila kosmike energije
koju predstavlja avo negirala i potisnula, ona bi iznenada eksplodirala
destrukcijom koja bi bila proporcionalna stepenu potiskivanja. Meutim, ako
je ova energija integrisana, ona moe da se usmeri ka jo veem dobru.
Pojedinca potiskivanje vodi u mentalno oboljenje, a drutvo u fanatinu
iracionalnost; integracija vodi zdravlju, potpunosti i kreativnosti. Demonska
energija nikada nije neutralna, i ako se ne usmeri prema konstruktivnom, ona
e se s istom snagom okrenuti destruktivnosti.
Savremeno odbijanje da se prihvati stvarnost avola jeste i uzrok i
simptom nae predstojee propasti, dokazivao je Jung. Pa ipak, pod avo
lom Jung je podrazumevao mitoloki i psiholoki simbol, a ne metafiziki
entitet u hrianskom smislu. U nekim sluajevima, Jung je avola smatrao
senkom, ali se ona zapravo ne podudara s tradicionalnim avolom. Senka
je moralno nekonotrolisana sila nesvesnog koje sadri potisnute elemente.
amei u tami, ovi potisnuti elementi poinju da snae i da se uobliavaju.
Budui da svaki pojedinac potiskuje razliite stvari, senka se razlikuje od
pojedinca do pojedinca. Stoga individualna senka ne korespondira nuno s
drutvenim ili metafizikim gleditem o zlu. Na primer, senka kriminalca
moe da sadri elemente koje drutvo smatra dobrim. Kasniji analitiari
jungovske orijentacije, a naroito Don Sanford, iznosili su miljenje da
izopaeni ego, pre nego senka, moe da bude primarni izvor zla. Izopaeni
ego moe u nesvesno da potisne zdrave elemente; ako se ovi elementi izvuku
na povrinu postoji mogunost da se integriu na kreativan nain, ali ako
ostanu potisnuti, oni mogu da zatruju i iscrpu snagu. Zato to se sastoji od
neintegrisanih elemenata, senka je uvek opasna. Meutim, ona moe da bude
proizvod, pre nego izvor zla, rekao je Sanford.
Jung je bio miljenja da postoji kolektivna senka, senka grupe, drutva
ili nacije, koja se manifestuje u masovnim pojavama kao to su rasizam, krvave
revolucije, ili oboavanje okrutnih voa kao to su Hitler i Staljin. Takoe,
on je smatrao da uz individualnu i kolektivnu senku moe da se zamisli
postojanje arhetipske senke. Budui da bi se ona najverovatnije sastojala od
kolektivnog potisnutog unutar itavog oveanstva, arhetipska senka bi bila
bliska apsolutnom zlu i tradicionalnom avolu. to je senka izolovanija i
234
Princ tame
Integracija zla
23S
Fjodor Dostojevski, Zli dusi. Rad, Beograd 1983. Prevod Veljka Markovia. Svi ciuti
preuzeti su iz istog izdanja.
236
Princ tame
otkriva svoje pravo bie. Tihon osea da u njemu vlada haos i dri se na
odstojanju. Stavrogin podrugljivo primeuje da bi od svih ljudi, svetenik bio
poslednji koji bi mogao da sumnja u prisustvo avola u njegovoj dui, ali je
Tihon oprezan, Verovatnije da je to bolest, kae. Naravno da avo postoji,
priznaje on, i naravno da moe da opseda ljude, ali je mudro biti oprezan
pre nego to se potvrdi njegovo prisustvo. I avo je opet prisiljen da jasno
kae istinu: Stavrogin se izleti, Rei u vam ozbiljno i drsko: verujem u zlog
duha, verujem kanonski, u linost, a ne u alegoriju, i nikakve potrebe nemam
da od ikog izvlaim istinu. Stavrogin ima nameru da se naruga onome to
dri da je Tihonova prostodunost, ali istina je zapravo da on nema potrebu
da od ikog trai potvrdu, zato to avola osea u svojoj dui.
Stavrogin i dalje misli da se poigrava s Tihonom. moe li se verovati
u zlog duha ako se ne veruje u Boga, ispituje ga smeei se, a Tihon
odgovara, , i te kako moe, veoma esto. Ispovest se odvija na tankoj
mei izmeu spasenja i prokletstva. ak i u tom zakasnelom asu Stavrogin
moe da otvori srce, i u jednom trenutku ova mogunost postaje bolno
ostvariva, Znate, ja vas mnogo volim, kae on izneneda Tihonu - i Hristu
koji kroz njega govori. U njegovom srcu javalja se traak nade u spasenje,
meutim, ivot mu je isuvie dugo bio zapleten u laima, tako da mu ovaj
trenutak izmie; on je toliko ogrezao u samoobmani da i ne shvata kada
napokon vidi istinu. Ali, Bog je strpljiv, pa ak ni ova poslednja mogunost
jo nije izgubljena. Stavrogin se hvali kako se ne kaje zbog svojih zloina, a
ipak, samo trenutak kasnije, nesvesno ga preplavi kajanje, i on izjavljuje da
bi rado skonao svoj ivot kada bi mogao da potre sva svoja dela. Kod sebe
ima odtampanu ispovest svih svojih greha, i ima nameru da je javno rastura.
U ovoj ispovesti nema bestidnog razmetanja gresima; njegovom sveu ne
vlada ni pouda, ni oholost, ve oaj. tampanje ispovesti jeste svestan in
samounitenja, ono je spoznaja sopstvene potpune i nepopravljive izopaenosti. Stavrogin zna da iako ga je Bog prisilio da Tihonu kae istinu, u
njegovoj ispovesti nema ni iskrenosti ni ljubavi. Sasvim sigurno znam da
sam proklet, kae, i dok ovo govori on nesvesno lomi malo raspee, to je
znak da odbija spasenje.
Stavrogin je mogao da nae izlaz ak i posle ispovesti. Znaenje
njegovog oprotajnog pisma zauvek ostaje nejasno: Nikoga ne optuivati,
sam sam. Da li su ove rei kruna podrugljive oholosti, hvalisanja da je do
kraja bio potpuno svoj, nezavisan, izolovan, i da je do kraja odbijao da bude
odgovoran prema drutvu, ak i za svoju sopstvenu smrt? Ili su moda ove
rei izliv istinske samospoznaje? Ako je ovo istina, one su odmah negirane
samim inom samoubistva, to je u pravoslavlju neoprostiv greh. Stavrogin
je savrena slika osobe koja se potpuno i istinski predala avolu, osobe koja
bez oklevanja gasi svaku iskru dobra koja poleti iz njegove due, koja samu
sebe osuuje na tamu tunog greha, i na oajanje, koje je otelovljenje tune
sutine greha.
Integracija zla
237
238
Princ tame
kojima je natopljena cela zemlja od kore do centra, neu rei ni rei... ako
avo ne postoji, ve ga je, prema tome, stvorio ovek, onda ga je stvorio po
svojoj slici i prilici.1 O teoriji da se svi uasi na neki nain uklapaju u
boansku harmoniju, koja je nedostupna naem nejakom umu, Ivan ogoreno
kae, Sluaj: ako svi moraju da pate, da bi patnjom platili venu harmoniju,
ta e tu deca, reci mi, molim te? On zakljuuje: Dok jo imam vremena,
urim da se ogradim i zato se potpuno odriem te apsolutne harmonije. Ne
vredi ona suzica ni onog jednog namuenog deteta... Zamisli da ti sm
podie zgradu sudbine oveanstva, sa ciljem da, na kraju, usrei ljude, da
im, najzad, prui mir i spokojstvo, ali da je za to neophodno i neminovno
da prethodno namui do smrti samo jedno majuno stvorenje... da li bi
pristao da bude arhitekt pod tim uslovima? Ivan sebi ne doputa ni jedan
izgovor. On se bori sa saznanjem o razmerama zla i ne vidi izlaz. On eka
da Aljoa pobije njegove tvrdnje, upola se nadajui da e ga on razuveriti.
Aljoa ima malo ta da kae. On dokazuje da e patnje biti isceljene
i nadoknaene kada doe kraj sveta, as vene harmonije, kada e se desiti
neto toliko dragoceno to e sve nadoknaditi, i kada e se okajati svi zloini
oveanstva. Meutim, on nije siguran, Moja braa sebe unitavaju... moj
otac, takoe. To je sila karamazovske niskosti, i on se pita da li je duh boiji
jai od ove sile. Aljoa ak ni to ne zna, i ne zna da li u Boga veruje. Kada
mu Ivan postavi sutinsko pitanje, Da li bi pristao da bude arhitekt pod
tim uslovima?, Aljoa tiho odgovara, Ne, ne bih. Pa ipak, Aljoine
poslednje rei su da Bog daleko vie prata nama, nego to mi pratamo
njemu. Jedini mogui odgovor Ivanu je Aljoin ivot, ivot oca Zosime, ivot
Hristov. Aljoa pred Ivanom stoji mirno, kao Hrist pred Pilatom. Ne postoji
ni jedan argument koji bi osporio Ivanova razmiljanja; postoji samo ljubav.
Ivan ne dozvoljava Aljoi da odahne, i ita mu svoju okantnu alego
rijsku priu o Velikom inkvizitoru. Ivan priu smeta u XVI vek, u Sevilju,
gde Hrist po drugi put silazi na zemlju. Jednu devojicu podie iz mrtvih, i
ini druga uda; ljudi ga prepoznaju i vole, meutim, Veliki inkvizitor vrhovni crkveni autoritet Sevilje, nareuje da se Hrist uhapsi. Kada se nae
oi u oi s Hristom, Inkvizitor mu kae da nema pravo ponovo da dolazi i
bilo ta pridodaje svom uenju, jer crkva sada ve sve ima pod kontrolom.
Svojim povratkom Hrist samo smeta autoritetu koji je crkvi dao. Veliki
inkvizitor avola smatra, stranim i mudrim duhom, duhom samounitenja
i nebia, i kae Hristu, mi nismo s tobom, ve s njim, to je naa tajna! Mi
ve odavno nismo s tobom nego s njim.
Dostojevski je od katolikog dostojanstvenika stvorio hulju zato to
nije voleo zapadne ideje, i s pravoslavnom crkvom je delio drevno nepover1
Fjodor Dostojevski, Braa Karamazovi, Pros veta, Beograd 1975. Prevod Jovan Maksimovi. Svi citati preuzeti su iz istog izdanja.
Integracija zla
239
enje prema Rimu. Na dubljem nivou, njegova namera je bila da osudi itavu
hridansku crkvu, i zaista sve ljudske institucije. Veliki inkvizitor je simbol
svakog oveka, jer je svakome od nas draa sopstvena udobnost i sopstvena
predrasuda od potresne istine, istine koja preobraava, i koju nam je u oi
bacio Hrist. U raspravi s Aljoom, Ivan je osudio Boga, u prii o Inkvizitoru
on osuuje oveanstvo. Inkvizitorov odgovor na pojavu Hrista je na
odgovor: on ga osuuje, izrie mu smrtnu kaznu, a potom je preinai u
progonstvo, ispraajui ga stranim reima: Odlazi, i ne dolazi vie... uopte
ne dolazi... nikada, nikada! Hrist nema ta da odgovori Inkvizitoru, kao ni
Aljoa Ivanu. Nijedan odgovor ne bi bio delotvoran: slepi su oni koji hoe
da budu slepi, a oni koji odbijaju isceljenje postaju slepi.
Kao to je Aljoin ivot odgovor na Ivanove dokaze, tako je ivot
starca Zosime odgovor na Ivanovu priu, jer ubrzo nakon poglavlja o Ve
likom inkvizitoru, Dostojevski pie poglavlje o ovom monahu. Zosima kae:
Brao, ne bojte se greha ljudskog, volite oveka i u grehu njegovom, jer ta slika boanske
ljubavi i jeste vrhunac ljubavi na zemlji. Volite sve to je Bog stvorio, i celinu i svako
zrnce peska. Svaki listak i svaku zraku Boiju volite. Volite ivotinje, volite biljke, volite
svaku stvar. Ako bude voleo svaku stvar, shvatie i tajnu Boiju u stvarima. Shvatie
jednom i poee je neumorno saznavati sve dalje i vie, svaki dan. I najzad e zavoleti
svet apsolutnom, vasionskom ljubavlju... Moj mladi brat je ptice molio za oprotaj: izgleda
besmisleno, a istina je, jer sve je kao okean, sve tee i spaja se, na jednom mestu dotakne
- a odrazi se na drugom kraju sveta.
240
Princ tame
Ilustracija: Svastika.
Keramika iz Samare, umetnost Mesopotamije, V vek p. n. e.
U V I c
I HIROIMA
244
Princ tame
Auivic i Hiroima
245
246
Princ tame
Auvic i Hiroima
247
248
Princ tame
Auvic i Hiroim
249
250
Princ tame
Auvic i Hiroim
nosti. Kombinacija je smrtonosna. Skrhan, on trai od Gospoda da dete
vaskrsne iz mrtvih. Ovo je manje molba, a vie zahtev, upuen, ne iz ljubavi,
ve iz straha. Zahtev nije uslien, jer Bog slua samo ljubav. I kada dete
samo na trenutak otvori oi, to vie nisu detinje oi, ve ga gledaju one oi
koje je nekada davno sreo usred noi, na putu za Kampanju. On uasnut
ustukne, oi se zatvore i dete se milou vraa meu mrtve. Posledice
Donisonovog greha i dalje traju, jer majka deteta, koja je za trenutak imala
nadu da e dete oiveti, sada ponovo preivljava bol. Pa ipak, uprkos svim
njegovim grekama, ivot ovog svetenika svedoi o udnji za Bogom.
Najvei sveci su izloeni najveim iskuenjima: ako je linost u celini okre
nuta Bogu, milost e doi, ponekad e nasilno i nerazumljivo provaliti.
U Doktoru Faustusu (1947. g.), romanu nemakog emigranta Tomasa
Mana (1875-1955) obraen je motiv Fausta u modernom, svetovnom okviru.
Adrijan Leverkin je kompozitor koji svoju sposobnost voljenja prodaje
Mefistofelu, u zamenu za dvadeset etiri godine intenzivne kreativnosti.
Satana dolazi kod Leverkina, i ta scena namerno nalikuje sceni u kojoj Satana
poseuje Ivana Karamazova. avo menja oblija i nain razgovora kako bi
se prilagodio Adrijanovom raspoloenju. Pojavljuje se kao onii, slabunjav
ovek rie kose, bledog lica, kukastog nosa i zakrvavljenih oiju. Njegova
odea nije besprekorna: on nosi kapu, kariranu jaknu preko prugaste koulje,
ute cipele i nepristojno utegnute pantalone.
Tokom razgovora Satana prolazi kroz metamorfoze - on je varalica,
teolog, lekar, svodnik, poslovan ovek, kriminalac, on je sve ono to odgovara
Adrijanovoj svesti, jer sve to govori potie iz Adrijanovog seanja, i on zna
samo ono to Adrijan zna. Kada mu ponudi ugovor, Adrijan ga rado prihvata,
jer i avo, i ugovor koji mu nudi potiu iz njegove sopstvene ambicije,
sebinosti i mentalnog oboljenja izazvanog sifilisom. avo mu kae: Umesto to iz moje informisanosti izvlai zakljuak da ne raspolaem stvarnim,
telesnim biem, bolje bi ti bilo da zakljui kako moje bie ne samo to je
stvarno-telesno, nego da ja i jesam onaj za koga me sve vreme ti ve i dri.1
Mrana sila koja se namerila da uniti Adrijana Leverkina, bila je istovetna
onoj sili koja je koristila nacizam da bi unitila Manovu rodnu Nemaku, i
pretila da razori civilizaciju u celini.
Posle dvadeset etiri uspene godine, Leverkina su opustoile duhovne
i fizike patnje: on je izgubio sposobnost da voli, a njegovo telo je izmueno
sifilisom. Na svom poslednjem koncertu - na koji je pozvao odabrane
prijatelje i kolege - Adrijan pada s klavirske stolice, i njega odvode u duevnu
bolnicu. Poslednja nota njegovog kobnog oratorujuma Naricaljke doktora
Faustusa je visoko G jednog ela, koje se lagano gubi - to je zvuk tuge koja
se transformie, menja smisao i stoji kao svetio u noi.
1
Tornas Man, Doktor Faustus, Nolit, Beograd 1989. Prevod Dragan Stojanovi.
252
Princ tame
Aulvic i Hiroima
253
254
Princ tame
Ubrzo nakon smrti starog Tarvotera, deak u svesti uje glas stranca
koji mu se esto javlja i ubeuje ga da se okane prorokovanja. Glas je
Tarvoterova senka, sve ono to se u njemu suprotstavlja tekom ivotu
rtvovanja - iako ga je starac uveravao da je za takav ivot odabran. To je,
takoe, glas Satane. I kako se mladi Tarvoter postepeno pribliava Satani,
glas stranca mu postaje sve prisniji, sve dok taj glas nije, tu i tamo zvuao
kao glas stranca; poeo je da osea da tek sada otkriva sebe. Na kraju,
stranac mu postaje toliko blizak da je sada njegov prijatelj - a ne vie
stranac.
Ba kao to je istinita svaka re koju je izgovorio stari Tarvoter - ma
koliko zvuala neuverljivo, svaka re koju izgovori stranac, ma koliko zvuala
razumno, jeste la. Glas stranca govori da je starac lud; on porie milost,
vaskrsenje, pakao; on ismeva proroke Starog zaveta i Isusa. Tarvoterov
Satana, ba kao i Ivanov i Leverkinov, porie sopstveno postojanje. Ne
postoji neto tako kao to je avo. To mogu da ti potvrdim iz sopstvenog
iskustva. U to sam siguran. Ironija je viestruka. Budui da je avo laov,
sve to kani da uini licemerno je, i njegova izjava da ne postoji jeste la.
Meutim, na kraju avo je ipak prinuen da kae istinu, i on samog sebe
odaje kade mu se omakne i kae da on zna da avo ne postoji - i to ne iz
iskustva, ve iz sopstvenog iskustva, iskustva sebe samog. A kada kae da
tako neto ne postoji, on nenamerno otkriva istinu da je zlo konano samo
nitavilo, negacija stvarnosti.
Nastojei da izopai Tarvotera, avo se svim silama upinje da ga
nagovori da u jezeru, kraj kojeg letuju, udavi maloumnog roaka Biopa.
Dok Tarvoter pogledom obuhvata jezero, Satana mu provlai ideju o dav
ljenju deteta, primeujui da voda postoji iz vie razloga. Tarvoter se sloi,
i dotadanjeg stranca prihvata kao prijatelja. Meutim, kada je Satana
postao prijatelj, u mladievoj dui se javlja novi stranac - koji nasilniko
delo pretvara u priliku za milost. I ponovo je avo nadmudrio samog sebe,
jer voda zaista postoji iz vie razloga, i u trenutku kada potapa deaka,
Tarvoter ga krsti.
Pa ipak, Tarvoter i dalje daje prednost svom prijatelju, ak i kada se
sila milosti uzdie u njemu; potrebno je jo nasilja da bi milost pobedniki
trijmufovala. Uviajui da je Tarvoter poeo da mu izmie iz aka, Satana
uzima oblije oveka i pojavljuje se u bledoljubiastom automobilu, nudei
mu da ga poveze. Kada mu d tenost u kojoj je droga, Tarvoter je ispija
uzvikujui: Bolja je od hleba ivota. Drogiranog mladia voza odvodi na
jedan uvik usred ume i siluje ga. Kada se Tarvoteru povratila svest i kada
je shvatio ta se dogodilo, on pali vatru kako bi oistio zagaenu zemlju.
Tarvoter je potresen i preobraen. Njegove uagrene oi vie ne deluju
prazno, niti deluju kao da mu slue samo da bi ga dalje vodile kroz svet.
One deluju kao ugljevljem dotaknute oi proroka koje vie nikada nee sluiti
Auvic i Hiroima
2Si
NAENJE
Z
L
A
260
Princ tame
koja deluje na mnogim nivoima. Ona moe da deluje kao svestan slobodan
izbor volje, iako mnogo ea deluje u nesvesnom, i utie na nae ponaanje
na naine koje mi ne uviamo. Ona moe da deluje transpersonalno i da
utie na itave grupe, ak i nacije; ona ak moe da bude kosmika sila koja
transcendira oveanstvo u celini.
Postojanje radikalnog zla je odmah jasno svakoj direktnoj moralnoj
intuiciji. Mi moramo da nauimo da ga prepoznajemo, jer je to problem koji
duboko dira i linost i drutvo. Ako to ne uinimo, neemo imati naina da
ga kontroliemo.
Ali ako radikalno zlo nedvosmisleno postoji, nije jasno da li postoji
linost koja ga kontrolie. Da li takva linost postoji i nosi ime avola, ili
nosi neko drugo ime? Prvi korak u pristupu ovom pitanju jeste definisanje
avola kao osobe ili linosti koja poseduje svest, volju i inteligenciju, i ije
su namere potpuno usmerene na izazivanje patnje i bede, patnje i bede radi.
Da li je ovo definicija imaginarnog bia, ili da li takvo bie postoji
izvan ljudskog uma? Ovom pitanju nauka ne moe smisleno da pristupi,
budui da je ona po definiciji ograniena na istraivanje fizikog, i ne moe
nita da kae o spiritualnom. Za veinu ljudi dananjice izjava da ovo pitanje
nauka ne moe da izuava, jednaka je iskazu da ono uopte ne moe da se
izuava. Ovakve pretpostavke, koje se jo uvek iroko smatraju zdravorazumskim, danas preispituju filozofi, naunici, istoriari, kojima je poznata nedo
voljna utemeljenost svakog pogleda na svet. Da li avo postoji ili ne postoji,
to potpuno zavisi od pojedinanog pogleda na svet. Po materijalistikom
stanovitu koje dominira Zapadnim drutvom gotovo tri veka, avo nedvos
misleno ne moe da postoji. Meutim, kako ovo gledite postepeno slabi,
doputeno nam je da ovo pitanje ponovo postavimo.
Kakve su indikacije da avo - transcendentna linost potpuno predana
zlu - zaista postoji? Ovom pitanju moe da se pristupi na dva naina. Prvo,
kakvi pokazatelji postoje izvan okvira otkrovenja i religije? I drugo, kakvi
pokazateji postoje u kontekstu religije?
Prirodno rezonovanje nam daje odreena pokazatelje da avo moe
da postoji. Prvo, mi svet ne doivljavamo kao moralno neutralan. Psihologija
potvruje da mi veoma rano poinjemo da doivljavamo stvari kao dobre ili
zle, iako se sa zrelou nauimo rafiniranostima ambivalencije. Iskustvo dobra
i zla odnosi se i na ono to se nama ini, i na ono to mi inimo drugima.
Takoe, mi oseamo dobro i zlo i izvan ljudske rase. Mi rak, menangitis i
druga prirodna zla smatramo ljagom na obrazu univerzuma. Takoe, mi
nasluujemo zlo u biima koja mogu da postoje u kosmosu, bilo da su to
aneli ili vanzemaljci. Kad god zamiljamo vanzemaljce kao stvarne osobe
koje poseduju intelekt i volju, mi ih zamiljamo sa sposobnoi injenja dobra
i zla, sposobnou da pate i da drugima nanose patnje. Nema razloga za
pretpostavku da je aktivno zlo u univerzumu ogranieno na oveanstvo.
Znaenje zla
26J
262
Princ tame
Ova tenja, ova potreba, jeste znak da znaenje postoji, ma koliko nam se
inilo da ga tama skriva od naeg intelekta.
Moda ljubav moe da uini ono to intelekt ne moe. Moda se kroz
oblak neznanja moe prodreti strelom ljubavi. Jer ako i inimo zlo, mi takoe
volimo, a ljubav je lek za zlo. Pozvani smo da se sa zlom borimo, ali smo
takoe pozvani da nauimo KAKO da se s njim borimo. Zlu se ne moemo
uspeno suprotstaviti mrnjom i pukama. Zlo ne moe da se porazi zlom,
negacija negacijom, teror terorom, raketa raketom. Proces negacije mora da
se preokrene. Negacija moe da se prevazie samo afirmacijom; zlo moe
da se integrie samo dobrom; mrnja moe da se stia samo ljubavlju. Jedini
odgovor na zlo koji je dao ploda bio je Hristov odgovor, ili odgovor Aljoe
Karamazova, a to znai ivljenje ivota ljubavi. To znai ono to je oduvek
znailo: poseivanje bolesnih, davanje sirotinji, pomaganje onima kojima je
pomo potrebna. Ovo takoe znai da treba teiti razumevanju naina na
koji dla ljubavi mogu da se usavre u kompleksim, modernim drutvima u
kojima su nesigurnost i besmisao iroko rasprostranjeni. I iznad svega, to
znai odgajati decu, voleti ih, ne povreivati ih, tako da budue generacije
budu manje deformisane, kako se Majki Hagan ne bi iznova beskonano
pojavljivao. Ovaj recept je oduvek bio isti; napokon, treba ga samo slediti.
Svako zna do ovo nije jednostavno. Lake je ii avolovim putem
mrnje, nasilja i ravnodunosti. Ali put avola nije samo moralno pogrean,
on je i glup. On nikada nee dati rezultata; nikada nije ni davao. Nasilje uvek
izaziva nasilje; mrnja svuda izaziva mrnju. Svaki dan nas podsea da ovo
jo uvek nismo nauili. avo stoji kao slepac obasjan suncem i vidi samo
tamu, iako stoji usred sjajnih zelenih polja, Bogom danih. Dosta smo mislili
na nain avola. Vreme je za nov nain razmiljanja.