Sveuilite Josipa Jurja Strossmayera

Filozofski fakultet
Lorenza Jgera 9, Osijek, Hrvatska

Indira abi
Onomastika analiza bosanskohercegovakih srednjovjekovnih
administrativnih tekstova i steaka
doktorski rad

Osijek, 2014.
1

Sveuilite Josipa Jurja Strossmayera

Filozofski fakultet
Lorenza Jgera 9, Osijek, Hrvatska

Indira abi
Onomastika analiza bosanskohercegovakih srednjovjekovnih
administrativnih tekstova i steaka
doktorski rad
Mentorica: prof. dr. sc. Milica Luki

Osijek, 2014.
2

Sadraj
Sadraj....................................................................................................................................... 3
Popis kratica ............................................................................................................................. 5
Saetak....................................................................................................................................... 7
1. Uvod u srednjovjekovnu onomastiku Bosne i Huma ........................................................ 9
2. Ciljevi i svrha istraivanja i oekivani znanstveni doprinos .......................................... 12
3. Korpus i metodologija istraivanja .................................................................................. 13
3.1. Natpisi sa steaka .......................................................................................................... 16
3.2. Administrativno-pravni tekstovi ................................................................................... 19
3.3. Knjige zaduenja i sporova ili onomastika graa preuzeta iz Dubrovakog arhiva .... 21
4. Suvremene relevantne spoznaje o temi ............................................................................ 23
5. Onomastika nunost, vrijednost i terminologija (onomastika os prostora i os
vremena) ................................................................................................................................... 25
6. Imenovanje ljudi u Bosni i Humu s prikazom kulturnopovijesne pozadine ................ 27
7. Razvoj antroponimijske formule u Bosni i Humu .......................................................... 33
8. Struktura imena: tvorbeni tipovi, osnove, sufiksi ........................................................... 43
8.1. Kompozitnost dvolanih imena ..................................................................................... 43
8.2. Modeli pokraivanja sloenih imena............................................................................. 51
8.3. Znaenjske vrijednosti sufiksa ...................................................................................... 60
9. Imena stranoga porijekla (aloglotska) i slavensko-(staro)bosanskoga porijekla
(idioglotska)......................................................................................................................... 63
9.1. Adaptirane varijante kranskih imena ..................................................................... 67
10. Slavenski onimijski sloj Bosne i Huma .............................................................. 86
10.1. Semantika slivenost bosanskogercegovakog antroponimijskog sustava
slavenske tradicije .................................................................................................... 87
10.2. Zatitna imena ................................................................................................. 88
10.3. Blagoslovna imena .......................................................................................... 95
10.4. Bogonosna ili teoforna imena ....................................................................... 106
10.5. Runa ili opasna imena ................................................................................. 108
10.6. Imena motivirana ivotinjama ....................................................................... 110
10.7. Imena motivirana biljkama............................................................................ 114
10.8. Imena motivirana anatomijom ljudskoga tijela ............................................. 116
10.9. Imena motivirana bojom ............................................................................... 117
10.10. Imena motivirana srodstvom ....................................................................... 120
10.11. Imena motivirana brojevima ....................................................................... 121
10.12. Ostale motivacijske skupine ........................................................................ 121
11. enska antroponimija ............................................................................... 122
3

12. Antroponimija osmanlijskoga perioda .................................................... 128

13. Analiza bosansko-humskih prezimena .................................................... 132
13.1. Klasifikacija prezimena s obzirom na tvorbenu strukturu .................... 136
13.2. Semantiko-motivacijska klasifikacija prezimena ................................ 142
14. Fonoloki razvitak osobnih imena ........................................................... 153
14.1. Refleks polugasa ............................................................................... 154
14.2. Refleks jata ........................................................................................ 156
14.3. Slogotvorni sonanti ........................................................................... 158
14.4. Prelazak l u o ..................................................................................... 160
14.5. Suglasnik h ........................................................................................ 160
14.6. Supostojanje f/p u tuicama .............................................................. 161
14.7. Promjena s > u tuicama................................................................. 162
15. Toponimijski sustav Bosne i Huma ..................................................... 162
15.1. Horonimija i njezina percepcija ................................................... 164
15.2. Tipoloko-strukturalni ogled bosansko-humske toponimije ........ 168
15.3. Toponimi koji imenuju zemljopisne objekte................................ 171
15.4. Toponimi koji imenuju ljude na odreenom objektu ................... 172
16. Strukturalni ogled toponima ........................................................ 173
16.1. Jednolani neizvedeni toponimi ................................................... 173
16.2. Jednolani izvedeni toponimi ....................................................... 174
16.3. Toponimi izvedeni sufiksalnom tvorbom .................................... 174
16.4. Toponimi izvedeni prefiksalnom tvorbom ................................... 177
16.5. Vielani toponimi ....................................................................... 180
16.6. Vielane toponomastike sintagme ............................................ 181
17. Semantika analiza toponimijskoga korpusa ............................ 182
17.1. Imena koja odraavaju prirodna svojstva regije ........................... 183
17.2. Kulturni toponimi koji izraavaju ovjekovu djelatnost .............. 194
18. Bosanko-humska makrotoponimija ........................................... 199
Zakljuak ............................................................................................. 203
Izvori ..................................................................................................... 210
Literatura ............................................................................................. 219
Biografija.............................................................................................. 231

Popis kratica
a) Jezici
arap. = arapski
bos. = bosanski
e. = eki
eng. = engleski
gr. = grki
hrv. = hrvatski
ie. = indoeuropski
lat. = latinski
njem. = njemaki
opeslav. = opeslavenski
per. = perzijski
polj. = poljski
rus. = rruski
stsl. = staroslavenski
sveslav. = sveslavenski
tur. = turski
b) Gramatiki pojmovi
G = genitiv
jd. = jednina
m. r. = muki rod
mn. = mnoina
N = nominativ
s. r. = srednji rod
. r. = enski rod
> = daje
< = nastaje od
* = neposvjedoeni jezini oblik
[] = izostavljeni dio rijei (uslijed pisarske pogreke ili u oteenome dijelu teksta)

c) Kratice izvora i arhivske grae

Div. Not. = Diversa Notariae, Dravni arhiv u Dubrovniku, Fond Dubrovake Republike i
francuske uprave, serija 26, signatura: HR-DADU-9, knj. 147.
Div. Canc. = Diversa Cancellariae, Dravni arhiv u Dubrovniku, Fond Dubrovake Republike
i francuske uprave, serija 25, signatura: HR-DADU-15, knj. 234.
Lam. Crim. = Lamenta de criminali, Dravni arhiv u Dubrovniku, Fond Dubrovake
Republike i francuske uprave, nova signatura: HR-DADU-21, knj. 334. Fond se
sastoji od tri serije: Lamenta de intus, Lamenta de foris, Lamenta de intus et de
foris
P. = povelja
Zb. = Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, I (1962), II (1964), III (1964),
IV (1970), Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Sarajevo

Saetak
Doktorski rad donosi analizu onimijskoga sloja bosansko-humskih administrativnih i
stekovnih tekstova koji su pisani ili klesani od X./XI. do XV./XVI. stoljea. S obzirom da je
ime sociolingvistiki znak koji pretpostavlja interdisciplinarna istraivanja pa onomastika
mora, uz temeljne jezine, uzeti u obzir i sve izvanjezine elemente koji utjeu na jezinu
zbilju, a time i na onimiju, u uvodnome dijelu rada Uvod u srednjovjekovnu onomastiku
Bosne i Huma, donosi se kratak osvrt na povijest Bosne i Huma, i definiraju se imbenici koji
su uzrokovali razvoj antroponimijske formule, obrazlau se teorijska podloga rada,
metodoloki postupci, te svrha i ciljevi istraivanja, donosi se osvrt na sam predmet
istraivanja, osnovne podatke o administrativnim tekstovima, stecima i knjigama zaduenja.
U istome dijelu donosi se skontracija dosadanjih istraivanja definiranoga korpusa koja su
provedena iz perspektive znanosti i umjetnosti, prezentiraju se podaci o autorima i njihovim
djelima koja su potpomogla naunome istraivanju korpusa. U dijelu Onomastika nunost,
vrijednost i terminologija (onomastika os prostora i os vremena), definira se onomastika
terminologija koja e biti potrebna za razumijevanje i interpretaciju podataka i cijelokupnoga
rada. U poglavlju Imenovanje ljudi u Bosni i Humu s prikazom kulturnopovijesne pozadine,
utvreno je u kojoj je mjeri onimijski element rasprostranjen u geografski susjednoj i genetski
srodnoj onomastikoj grai. Obraeni su antroponimi i njihove podvrste, koje su obraene po
podrijetlu (idioglotski i aloglotski), obliku (adaptirani i neadaptirani) i znaenju (nemarkirani i
markirani). Prouavanje grae podrazumijevalo je prikaz razvoja antroponimijske formule,
razradbu slavenskih elemenata, strukture imena (tvorbeni tipovi, osnove, sufiksi) i njihovih
fonolokih i semantikih karakteristika. Poglavlje Analiza bosansko-humskih prezimena,
donosi rezultate istraivanja u domeni bosansko-humskih prezimena. Definirane su faze
razvoja i ustaljivala prezimena, evidentirana su osobna imena koja su nadijevana u srednjem
vijeku i kakav je bio odnos izmeu svetakih i narodnih osobnih imena.
Unutar poglavlja Toponimijski sustav Bosne i Huma, utvrene su vrste toponima, podrijetlo,
tvorba i stupanj ouvanja starijih imena i stranih elemenata u njima. Utvrene su toponimijske
kategorije: imena naselja, privatnih povrina, tj. svih mikrotoponima koji su zabiljeeni u
korpusu. Uraena je semantika analiza toponimijskoga korpusa, s obzirom na imena koja
odraavaju prirodna svojstva regije i kulturne toponime koji izraavaju ovjekovu djelatnost.
Rezultati cjelokupnoga istraivanja su objedinjeni Zakljukom koji saima osnovne rezultate
onomastike analize administrativnih tekstova i inskribiranih steaka.

Daemo na vidne vsakomu lovku komu

se podoba i prt koga lice ov na list
otvoren doide
(iz starobosanske listine, 25. oktobar 1432)

1. Uvod u srednjovjekovnu onomastiku Bosne i Huma

Doktorski

rad

temelji

se

na

onomastikoj

analizi

bosanskohercegovakih

srednjovjekovnih administrativnih tekstova i inskribiranih steaka u razdoblju od X./XI. do

XV./XVI. stoljea (od Bosanske Banovine do pada srednjovjekovne Bosne pod osmanlijsku
vlast). U okviru postojeih odreenja fenomena bosanskohercegovakih natpisa na stecima i
administrativnih tekstova, te u odnosu prema dosadanjim istraivanjima starobosanskoga
jezika, onomastikom e se analizom zadanoga korpusa uspostaviti sustavna dopuna dosada
znanstvenim istraivanjima usustavljenoga onomastikona, ako se isti shvati kao omnibus
rjenik antroponima i toponima u nastajanju. Ispitat e se i utvrditi onomastike osobitosti na
odabranim

razinama

(fonolokoj,

morfolokoj,

semantikoj),

definirati

odnos

(pra)slavenskom onomastikom tradicijom, izvriti komparacija s geografski susjednim i

genetski

srodnim

onomastikonima s

bosanskohercegovakoj

onomastici.

ciljem

oblikovanja sustavnih informacija

doktorskom

se

radu

prikazati

razvoj

antroponimijske formule srednjovjekovne Bosne i Huma i strukture imena, pri tome se

opisuju tvorbeni tipovi, osnove i sufiksi. Definiranju istaknutoga korpusa, osobitostima u vezi
s vremenom, funkcijom i dinamikom njegova oblikovanja (kada su natpisi i isprave nastajali,
koja im je bila aktivna funkcija, kojim su pismom oblikovani i o kakvoj je produkciji rije u
kvantitativnom smislu), u bosansko-humskoj kulturi nemalo pridonosi informacija o njezinu
pismovnu naliju supostojanju triju pisama (bosanica, glagoljica, latinica). Premda je rije
o supostojanju triju pismovnih sustava, valja istaknuti bosanicu kao primarno pismo kojim je
ispisan veinski dio korpusa (sve povelje i glavnina epigrafa), dok je preostalim dvama
pismima ostvareno tek nekoliko spomenika, svega dvanaest latinicom i etiri glagoljicom.
Dugovi i zadunice Notarijata pisani su latinicom.
Korpus je definiran s ciljem ostvarivanja sinkretizma kulturnog korpusa temeljenoga
na produkciji bosanskih vladara i vlastele, koju su ostvarili specijalno obueni pisari, s jedne
strane i inskribiranih steaka na istom narodnom jeziku s druge strane.
Definirana je tema istraivakoga tipa, primarno proizlazi iz onomastike kao znanstvene
dicipline jezikoslovlja, a kontekstualno pripada leksikologiji. Znanost ve odavno priznaje
snanu interakciju izmeu vlastitih imena i razliitih pojavnosti u povjesti naroda. S tim u
vezi, ustanovljeno je da onomastika svjedoanstva znae dragocijene podatke o razliitim
utjecajima drutvene, vjerske i kulturne klime pojedinih drutava, kao i o interakcijama i
utjecajima koje su meusobno ostvarile razliite drutvene skupine. Iz takve perspektive
moemo posmatrati i povijest Bosne i Hercegovine, i oitovati onomastika svjedoanstva
9

kao rezultat utjecaja razliitih etnikih skupina, jezika, kultura, vjerovanja, oblika drutvenih
organizacija i njihovih ureenja. Hronologijom, krenuvi od Ilira koji su ostvarili utilitaristiki
utjecaj na domorodako stanovnitvo, uspostavili kontakte s Grcima i time na domaem
terenu ostvarili kulturna, etika, politika i pismena obiljeja visoke helenske kulture. Njihovu
e kompaktnost naruiti slavenske grupacije koje su se od VII. stoljea uspijevale infiltrirati
meu domai etnos koji je u sluaju slavenskoga okruja (Hrvatska, Srbija) poputao u
dranju kulturne i etnike samobitnosti. S trgovinom su dolazili kulturni utjecaji na jezik,
pismo i obiaje, pa e proces slavenizacije biti tako oit, konsolidacija i kohabitacija plemena
uspjena, da je Bosna u srednjem vijeku djelovala apsolutno slavenskom zemljom sa
slavenskim pismom, jezikom i slavenskim osobnim imenima koja e se eonimima kasnije
nametati kao snaan i dominantan obrazac.
U doktorskom radu e se analizirati antroponimi (imena, prezimena i nadimci) i
njihove podvrste, koje e biti obraene po podrijetlu (idioglotski i aloglotski), obliku
(adaptirani i neadaptirani), znaenju (nemarkirani i markirani) i pojavnosti (frekventni i
nefrekventni), te toponimijske kategorije (imena naselja, voda, privatnih povrina, tj. svih
mikrotoponima koji su zabiljeeni u korpusu). Pokuat e se utvrditi kako su se razvijala i
ustaljivala prezimena, koja su se osobna imena nadijevala u srednjem vijeku i kakav je bio
odnos izmeu svetakih i narodnih osobnih imena. Unutar toponimije utvrdit e se vrste
toponima, podrijetlo i tvorba te e se pokazati koliko je star ili mlad toponimijski sustav i u
kojoj mjeri uva starija imena i strane elemente u njima. Prouavanje grae e
podrazumijevati prikaz razvoja antroponimijske formule, razradbu slavenskih elemenata,
strukture imena (tvorbeni tipovi, osnove, sufiksi) i njihovih fonolokih, morfolokih i
semantikih karakteristika.
Prve antroponimijske potvrde, u liku prve determinacije, odnosno, jednoimenske
formule, javlju se na Humakoj ploi, natpisu s kraja X. ili poetka XI. stoljea, koji je
najstariji spomenik pisan irilicom na prostoru zapadno od Makedonije, to ga podrazumijeva
i najstarijim bosaninim epigrafskim spomenikom. Na istome spomeniku posvjedoen je
mononim uporedo s dvolanim imenom u produkciji mukoga roda te ensko ime izvedeno
filijacijom-patronimikom, to je kao tvorbeni proces uzrokovano nelingvistikom injenicom
u vidu spolne diferencijacije: U ime o[t]ca i s[i]na i s[ve]tago d[u]ha. A se c[r]ki
a[rhan][e]la Mi[hai]la, a zida ju u Krsmir, sin Bret, upi urun i [e]na jega Pavica
(Zb.1: 14). Dakle, u XI. stoljeu zabiljeeni su derivati koje karakterie modifikovano
tvorbeno znaenje, odnosno sufiks postaje semem enske identifikacije.
10

Potvrda druge determinacije evidentirana je na epigrafu iz 1193. godine u likovima

Desn Ratnevit (Zb.4: 254) kod Visokog, Drae O[h]muanin (Zb.4: 252) kod Zenice.
Prva potvrda iz administrativnog korpusa potjee iz 1240. godine s likovima Slavko Poliik
i Gradislav Turbik (P.4). Razlog zbog kojeg se potvrde javljaju najprije u epigrafici
pripisane su injenici to kodeksi i uope pisani tekstovi ne biljee nuno constantis ve
uglavnom mobilis, kamen biljei statio, teak je, nepomian i postojan na mjestu klesanja.
Znano je da je onomastika ili imenoslovlje znanost koja prouava imena u njihovoj
sveobuhvatnosti

svestranosti.

Zato

se

definirana

tema

Onomastika

analiza

bosanskohercegovakih srednjovjekovnih administrativnih tekstova i steaka, primarno

smijeta unutar znanstvene discipline onomastike a unutar leksikologije kontekstualno.
Onomastika predstavlja skup imena u izvanjezinom (kulturolokom) i unutarjezinom
(povjesnom filolokom) smislu. U filolokoj domeni, onomastika se kao disciplina bavi
izuavanjem razvoja, strukture, znaenja i upotrebe onomastikih jedinica. S obzirom da se u
domeni bosanskohercegovake srednjovjekovne pismenosti imena javljaju meu prvim
pisanim spomenicima, ona funkcioniu prema modelu gravitacijskog sredita, svjedoei
mnoge podatke za preciziranje povijesne i jezine pojavnosti. Imena posvjedoena pismom na
tlu Bosne i Huma mogu se podijeliti na: geonime (engl. geonym) ili imena zemljopisnih
objekata, nastala iz potrebe za ovjekovom orijentacijom, a prenoena najprije usmenim zatim
pisanim putem s generacije na generaciju; bionime ili imena ivih bia, odnosno imena bia iz
fikcije i fakcije; i krematonimi (engl. chrematonym) ili imena objekata i pojava koji su
produkt ovjekova djelovanja. Krematonimi su unutar onomastikona Bosne i Huma,
najslabije posvjedoeni sloj. (imunovi 2009: 15)
Imena su u Bosni i Humu bila konvencionalizirani oblici koji su se reproducirali u
govoru i pismu, a uestalost odreenih oblika, fiksiranost strukture i znaenja mogla su
varirati u razliitim mjestima njihove upotrabe. Vei broj imena, osobito antroponima, su
eonimima biljeili ustaljenost, uvrijeenost to podrazumijeva i prenesenost i/ili nasljednost,
opu prihvaenost (jer su eonimima evidentirani na razliitim tipovima pisanih
svjedoanstava), i svakako prepoznatljivost koncipiranu nad slavenskim elementima.
Nerijetko

ih

karakterizira

suprakomponencijalnim

semantika

(prenesenim)

ili

slivenost,

prozirnost,

komponencijalnim

slikovitost

(doslovnim,

sa

izravnim)

znaenjem. U pogledu strukture, neki oblici tijekom cijeloga srednjovjekovnoga javljanja

biljee holistiku reprodukciju, cjelovitost i integralnost, strukturalnu okamenjenost. S druge
strane, odreene oblike usljed narodnosne dosjetljivosti, vanjskih utjecaja i novih
pronalazaka, karakterizira strutkuralni metamorfozis s novim gradivnim komponentama ili
11

sufiksalnim dodacima. Iz razloga to je veina imena narodne motivike, uglavnom sva imena
biljee sveprisutnost u praksi, pa se ista javljaju kod vladara, vlastele, trgovaca i puka.
Svi analizirani primjeri preuzeti iz izvora transliteracijski su prilagoeni s obzirom na
suvremene dosage na tom podruju. Preneseni su tekstovi iz bosanice i glagoljice u latinicu,
slovo po slovo, bez obzira na izgovor. Transliteracijom u latinini alfabet, praen je manir
transliteriranja primjenjivan na Staroslavenskome institutu (zavodu) u Zagrebu, odnosno
nain transliteriranja koji je naznaen u Leksikonu hrvatske glagoljice (Bratuli 1995: 146).

2. Ciljevi i svrha istraivanja i oekivani znanstveni doprinos

Temeljni je cilj istraivanja doprinos postojeim i poduzetim onomastikim
istraivanjima koji se ponajprije oituju u reprezentativnom kritikom korpusu: i u
dijakronijskom, vertikalnom (od X. do XVI. stoljea) i u sinkronijskom, horizontalnom
smislu (komparativna analiza sa zemljopisno susjednim i srodnim onomastikonima).
Oblikovane su temeljne afirmativne hipoteze o karakteristikama onimijskih elemenata
korpusa (etimologija, tvorbeni modeli i sl.) koje e se istraivanjem korpusa potvrditi ili
opovrgnuti:
1. Slavenski onimijski element biljei kontinuum u onomastikonu Bosne i Huma
(strukturna ureenost, semantika slivenost i prozirnost)
2. Proces adoptiranja aloglotskih imena tekao je sporo i oteano, i u svojoj konanici u
srednjem vijeku nije uspio ostvariti dominaciju nad idioglotskim imenima.
Oblikovani su temeljni zadaci do ijih e se rjeenja istraivanjem korpusa pokuati
doi:
1. Analizom na semantikoj, morfolokoj i fonolokoj razini, osnaiti i revidirati
postojee rezultate jezikoslovnih istraivanja i utvren onomastikon Bosne i Huma.
2.

Rasvijetliti

pitanja

funkcionalnosti,

konzervativnosti

artificijelnosti

antroponimijske formule u srednjem vijeku.

3. Pridonijeti osnaivanju uloge i znaaja onimijske grae Bosne i Hercegovine u
slavenskim onomastikim istraivanjima.
Budui da nije provedena cjelovita i sustavna onomastika analiza na reprezentativnom
uzorku srednjovjekovnih bosansko-humskih spomenika, doktorski rad predstavlja prvo
12

poglavlje na tom putu. Oekuje se da e rezultati deduktivnoga, deskriptivnoga i

komparativnoga

pristupa

istraivanju

definiranoga

korpusa

pridonijeti

bosanskohercegovakoj filolokoj znanosti u cijelosti, osobito aspektima koji se odnose na

onomastiku i opi znaaj imenovanja. Oekuje se da e istraivanje poduprijeti i unaprijediti
istraivanja bosanskohercegovakoga srednjovjekovnog jezika primjenom poredbene
metodologije utvrivanja starih i novih jezinih osobitosti, u odnosu na bosanski narodni
jezik i preitke staroslavenske knjievne tradicije u njima, ali i praslavenske usmene.
Doktorski rad e pridonijeti i novim znanstvenim spoznajama ne samo iz junoslavistike,
nego iz slavistike odnosno povijesti slavenskih jezika openito.
Rezultati istraivanja u budunosti e posluiti kao izvor/graa daljnjim istraivanjima
koji prekorauju granice jezikoslovlja (antropologija, povijest, geografija) i potiu
interdisciplinarnost i znanstveni dijalog zemalja u regiji.

3. Korpus i metodologija istraivanja

S obzirom na profanost steaka i injenicu da je veina natpisa danas neitka, graa
za doktorski rad preuzima se iz Zbornika srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine I- IV
(1962-1970) autora Marka Vege koji okuplja 325 natpisa s pribrojenom nekolicinom natpisa
iz knjiga Stari bosanski tekstovi (1969) Mehmedalije Maka Dizdara, Hrestomatija starije
bosanske knjievnosti (1974) Herte Kune. Zaokruenu korpusu pridodaje se i dvanaest
epigrafa od ukupno sedamnaest otkrivenih 2003. godine pri restauraciji Atik damije u
Bijeljini.
Epigrafi u zajednitvu s pravnim tekstovima definiraju inventar svjedoanstava o
pismenosti Bosne i Huma. U onimijskom materijalu kojim definirani epigrafski i
administrativni korpus raspolae prepoznaje se identitet ondanjeg ovjeka i njegove bitnosti
koje je sam imenovao. Njihova leksika i strukturna okamenjenost, invarijantnost, semantika
slivenost i semantika nedjeljivost, integriraju inventar svjedoanstava o pismenosti regije u
kojoj su nastajali. U onimijskom materijalu kojim definirani epigrafski korpus raspolae
prepoznaje se identitet ondanjeg ovjeka i njegove bitnosti koje je sam imenovao. Za
nadgrobne je natpise, s obzirom na njihov sadraj, karakteristino uvanje velikog broja
narodnih imena i prezimena i neto manji broj toponima. S obzirom na razliite teorije o
pripadnosti steaka, vano je istaknuti da su skoro sva imena na stecima slavenske
provenijencije te manjim dijelom kranska imena koja su bila u uporabi na koncu srednjeg
13

vijeka u Bosni i Humu (imi 2007: 107-133). Natpisi na stecima se onomastiki analiziraju
u svome originalnome obliku, ali i u transformiranom obliku koji je rezultat turske okupacije
Bosne i Huma u XV. stoljeu.
Administrativni tekstovi obuhvaaju 130 povelja, darovnica i pisama dravne
kancelarije, oblasnih gospodara i pojedinaca. Kao i u epigrafici, graa za administrativne
spise preuzimana je iz ranije tiskanih izdanja jer su originali ili prijepisi veinom nepodloni
analizi i nedostupni. Konzultirana je graa koja jami visok stupanj znanstvene
vjerodostojnosti i tonosti, kao to je sluaj s Konkordancijskim rjenikom irilskih povelja
srednjovjekovne Bosne (2011) autorice Lejle Naka koji prati izdanja Gregora remonika,
Franza Mikloia i Aleksandra Solovjeva. Administrativni tekstovi uvrteni u definirani
korpus doktorskoga rada nastajali su od 1189. godine, odnosno od Povelje bana Kulina do
posljednje povelje posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaevia iz 1461. Rad obuhvaa
i administrativne dokumente znaajnijih feudalaca Bosne i Huma do kraja XVI. stoljea.
Lieni knjievnih atributa administrativni tekstovi spadaju u pismenost u irem smislu, ali im
njihova originalnost priskrbljuje posebno mjesto u jezinom razvoju. Oni su vaan izvor za
istraivanje povijesti odreenoga razdoblja (Gabri-Bagari 2004: 2). U jeziku administracije
mnogo je ivog narodnog govora, zapadnotokavskog (kancelarije bosanskih banova) i
istonotokavskog (kancelarije humskih knezova) naslojavanja. Broj povelja i darovnica je
velik (130), to pokazuje i intenzitet drutvenog, politikog i ekonomskog ivota Bosne i
Huma, u emu Bosna i Hercegovina ne zaostaje za ostalim srednjovjekovnih dravama iz
regije.
U poveljama bosanskih vladara trgovci se, za razliku od ostalih kategorija stanovnitva,
uope ne spominju. Takva pasivnost utjecala je na njihovu eonimsku anonimnost i injenicu
da nisu uzimani u obzir kao vaan initelj u privrednom ivotu gradskih naselja
srednjovjekovne Bosne. Vrijedni podaci za prouavanje bosanskohercegovake onomastike
prethodno naznaene vrste sauvani su jedino u Dubrovakom arhivu. Graa iz Dubrovakog
arhiva otkriva postojanje, identitet i mjesto stacioniranja domaih trgovaca srednjovjekovne
Bosne. Intenzivnija rudarska proizvodnja u Bosni i Humu, a s njom i trgovina, pridonijeli su
veem i brojnijem ukljuivanju domaih ljudi u kreditno-trgovinske poslove, naroito s
Dubrovanima, od XIV. stoljea. O zaduenjima Bosanaca najvie podataka daju notarske
knjige Debita Notaire i Diversa Cancellariae. Tu su i brojni arhivski podaci o sklopljenim
ugovorima, o trgovinskim drutvima (colegantiama), priznanice o podmirenju dugova,
ugovori o ustupanju potraivanja, primanju depozita, a nekada i uz tube u zapisima
kancelarije dubrovakog Kaznenog suda, u tzv. lamenatama, odnosno Lamenta del
14

Criminale, Lamenta de Intus et Foris, Lamenta de Intus, Lamenta de Foris i Diplomata et

Acta, to je svojevrsna crna kronika dubrovakog dnevnog ivota, a sudionici u tim
procesima, puk dubrovaki i bosanskohercegovaki trgovci, u svojim slubenim
svjedoenjima ostavili su imena vlastelina (plemkinje izuzetno rijetko), odnosno, identitete
znamenitih ljudi prolih vremena.
U srednjem je vijeku kreditiranje opa pojava i temelj trgovine na Balkanu, pri emu je
Dubrovnik bio vrlo vano sredite kreditne trgovine. Izmeu ostalih, i ljudi iz Bosne uzimali
su na kredit gotov novac i robu. Dugovi registrirani u knjigama zaduenja (Debita Notarie)
izmeu ostaloga donose imena, prezimena i mjesta stacioniranja najamnika. Na osnovi
notiranih zaduenja mogue je odrediti na kojim mjestima (os prostora toponimi) i u kojem
obimu (os vremena antroponimi) je domai element bio aktivan, i to za dui period.
Graa e biti razvrstana i obraena pomou suvremenih jezikoslovnih metoda.
Deduktivnom metodom nastoji se doi do zakljuaka na temelju pojedinanih onomastikih
injenica koje se obuhvaaju dosljednom i sustavnom primjenom induktivnog naina
zakljuivanja. Polazi se od izuenog korpusa, povijesnoga, knjievnog i lingvistikog, prema
neizuenom imenoslovnom, unutar kojeg e se prepoznatljive karakteristike sistematski
analizirati, klasificirati da bismo nali relevantne zakljuke. Deskriptivnom metodom e se
izvriti detaljan opis onomastikih karakteristika: razvoja antroponimijske formule, motivike i
strukture imena, semantikih, morfolokih (s posebnim naglaskom na tvorbene modele) i
fonolokih obiljeja. Komparativnom analizom utvrdit e se u kojoj je mjeri onimijski
element rasprostranjen u geografski susjednoj i genetski srodnoj onomastikoj grai. U
usporednoj e se analizi primijeniti poredbena metodologija istraivanja udjela staroga i
novoga u odnosu na praslavensku i staroslavensku onomastiku tradiciju.
Specifinost odabranog metodolokog pristupa se ogleda u injenici sinkretizma,
formalnom zdruivanju dvaju razliitih tipova izvora (isprave i steci / epigrafika) ime se
proiruje uzorak i pridonosi relevantnosti oekivanih rezultata istraivanja. Osim toga, novum
istraivanja predstavlja ekstenzivnost ekscerpirane grae u dijakronijskom i sinkronijskom
smislu (od X. do XVI. stoljea i s obzirom na prostorno kontakna i srodna kulturna podruja).

15

3.1. Natpisi sa steaka

Kodeksi i tekstovi ispisani na pergameni ili papirusu su de facto zahvalnija graa
filolozima i paleografima od epigrafskih spomenika koji uklesani u kamen, koncizni i
lapidarni u naznaenoj pars pro toto formi, predstavljaju izazov istraivaima. Od ostalih
tekstova oni su krtiji u slovnome korpusu pa se ak na mnogim natpisima ne mogu
posvjedoiti sva slova abecede ili azbuke. Dok je na pergameni mogue pratiti isti trag
najfinijih pokreta pisareve ruke, to ini duktus postojanim i oevidnim, otporno vrijeme i
manje otporni kamen ine da na natpisu trpi karakter slova, inei i duktus manje oitim.
Meutim, dok su kodeksi i uope pisani tekstovi in-constantis, mobilis (nestalni, pokretni),
kamen biljei statio, teak je, nepomian i postojan na mjestu klesanja. Na mjestu gdje je
natpis zapaen, u pravilu je tu i nastao, uzevi sa rezervom zbog eonimskog uzurpiranja iako
sami propovijedaju: Klet i prokl[e]t tko e kre[nu]ti u me (Zb.2: 35), Tako da nijesi
proklet ne tikaj u me. (Zb.2: 43), I da je proklet tke e u me taknuti (Zb.2: 45).
Prema dosadanjim istraivanjima, inskribirani steci s odlikama fiksiranosti,
fosiliziranosti i monolitnosti, definiraju spomeniku topografiju i kulturnu geografiju,
svjedoe najizravniju emanaciju narodnoga stvaralakog duha i najvii domet estetske
kreacije u bosanskohercegovakoj kulturi srednjega vijeka. Ovi su natpisi od velikog znaaja
za rekonstrukciju aspekta regionalne povijesti i opeumjetnikog oblikovanja, sa osobitim
doprinosom lingvistici angamanom domaeg ovjeka za infiltriranje u sfere pismenosti i
njezina evolutivnog toka.
Prema popisu provedenom sedamdesetih godina prologa vijeka, u Bosni i Hercegovini
utvreno je postojanje 59.593 steka. U Hrvatskoj ih je 4.447, u Srbiji 2.267, a u Crnoj Gori
3.049. (Belagi 1982: 67) Meutim, broj inskribiranih steaka je znaajno manji u odnosu na
njihov ukupni zbir. Marko Vego je u Zborniku srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine
(1960. 1970.) evidentirao 325 natpisa. Na navedeni korpus treba zbrojiti 12 inskribiranih
steaka, otkrivenih pri restauraciji Atik damije u Bijeljini 2003. godine, dva natpisa iz Tiia
kod Kaknja, koji su otkriveni prilikom izvoenja radova na izgradnji dionice autoputa A-1,
Natpis vlastelina Radia Pievia iz Dabra (Komar 2013: 1-3), i Natpis iz Janjara. Dakle
dolazi se do korpusa od 342 natpisa zabiljeena na podruju Bosne i Hercegovine. Na
teritorijama Srbije, Hrvatske i Crne Gore broj inskribiranih steaka jo je manji, u Srbiji 15, u
Hrvatskoj 13, u Crnoj Gori 12 (Kuna 2008: 283).

16

Kompaktan teritorijalni raspored, pretpostavljeni period trajanja i relativno fosiliziran

repertoar oblika, dekor i inskripcija, moglo bi se rei da steci predstavljaju jedinstvenost i
originalnost, i ma koliko ih se god nalo u susjednim zemljama, steci su bosanski kulturni fenomen, i koliko god srednji vijek bio globalizacijski, a njegova kultura i umjetniki stilovi internacionalni, steci nisu posvjedoeni nigdje vie nego u Bosni i Humu. Najstarija arita ove
pismenosti nalaze se u starom Humu i srednjoj (banskoj) Bosni, a kao trei centar spominje se
okolina Vidoke. Najvei broj natpisa topikalnoga podruja nalazi se u Boljunima
jugozapadno od Radmilje i Stoca te u okolini Blagaja (sredite humske vlastele), u dolini
Lave, u Podrinju (jugoistona Bosna) od Foe do Vlasenice i Srebrenice. Rasprostranjenost
natpisa koja je skoro linearna s prostiranjem samih steaka, mogli bismo definirati u sljedeim
limesima: na istoku Podrinjem i granicama Huma, Konavlinama na jugu, Glamoem na
zapadu, te Bijeljinom na sjeveru, dok je njihovo glavno arite u Hercegovini, izmeu Stoca,
Neuma i irokoga Brijega. Iako manjega broja nego li u Hercegovini, natpisi su u novije
vrijeme zasvjedoeni i u istonoj Bosni oko Srebrenice i Zvornika, na podruju
srednjovjekovnih upa Usora i Soli, osobito oko Kalesije, i u sredinjoj Bosni od Vrhbosne do
Travnika i Zenice, te u Posavini oko Koraja i Bijeljine. Na prethodno definiranome podruju
eonima je sauvano nekoliko stotina epitafa ija je jezina strukturna fosiliziranost oblikovala
prepoznatljivu i originalnu formu.
Zahvaljujui epitafima i promjeni oblika steaka, danas se prilino uspijeno moe
odrediti vrijeme datiranja nekoga steka. Kultura steaka se de facto smjeta u srednji vijek,
ali s produenim svojim refleksijama na turski period upravljanja Bosnom. Premda steke kao
cjelinu odlikuju zajednike srednjovjekovne jezike osobine, ipak se uoavaju dva osnovna
jezikostilska tipa:

hercegovaki

bosanski (srednjobosanski, zapadnobosanski i zapadnohercegovaki tip)

Pomenuta tipologija na svoj nain ostavlja odraz i na neke jezike osobine, odnosno

razlike u samim natpisima. Na hercegovakim stecima prisutnije su istonotokavske

osobine sa ponekom lokalnom jezikom crtom, dok su oni srednjobosanski i
zapadnobosanski,

odnosno

zapadnohercegovaki,

sa

izrazitijim

odlikama

zapadne

tokavtine. Rije je o jednoj teritorijalnoj meudijalekatskoj ujednaenosti jezika natpisa, a

takoer o ujednaenosti u duem vremenskom rasponu od nekoliko vijekova. Visok stepen
jezike i paleografske (slovne, grafijske) ujednaenosti natpisa na stecima svjedoe o
17

pisanom maniru srednjovjekovnoga bosanskog knjievnog jezika razvijenom zakljuno sa XV

vijekom i zavretkom prve faze formiranja bosanskoga pisanog jezika (Jahi 2005: 47-48).
Kad je rije o jeziku kamenih spomenika, treba imati u vidu najmanje dvije injenice:
u usporedbi sa sadrajnim, jezinim i paleografskim bogatstvom to ga imaju kodeksi i drugi
dulji pisani tekstovi, natpisi su opsegom i sadrajem openito kratki, lapidarni, esto turi i
stereotipni. Stoga epigrafi nisu posve pouzdani u istraivanju pojedinih jezinih i grafijskih
oblika, kao dulji tekstovi, ali ipak epitafi su markirani dubljom i prisnijom uronjenou u
ivot (drutveni, ambijentalni, ivot pojedinca, svakodnevni) oblicima ivoga govorenog
jezika i dijalekatske osobitosti jednog vremena i kraja slobodnije pojavljuju na natpisima,
nego u liturgijskim kodeksima koji su stroije vezani za normu (Gabri-Bagari 2004: 125).
Za nadgrobne je natpise, s obzirom na njihov sadraj, karakteristino uvanje velikog
broja narodnih imena i prezimena i neto manji broj toponima. Zanimljivo je da samo na
boljunskim natpisima od ukupno 178 rijei 49 su osobna imena: od tog su broja dva
toponima: Golubaa (Zb.2: 62) i Jama (Zb. 2:63), 15 prezimena i 32 imena, prezimena:
Herakovi (Zb.2: 62), Bolunovi (Zb.2: 63), Vuki (Zb.2: 65), Vladisali (Zb.2: 66, 75),
Mili (Zb.2: 70, 73), Vui (Zb.2: 71), Vuki (Zb.2: 74), Vukovi (Zb.2: 77), Vukocami
(Zb.2: 78). Po tvorbi se izdvajaju tri prezimena: Erina Ivkovica (Zb.2: 72) i Lubica Vlatkovica
(Zb.2: 76), urenovica (Zb.2: 79), nastala su sufiksacijom, tj. od muevljeva prezimena +
sufiks -ica, to je potvrda da je takva tvorba prezimena kod nas jako stara, a ouvala se do
danas u zapadnotokavskim govorima. Po svojoj se tvorbi meu ostalim prezimenima izdvaja
i Popovlna (Zb.2: 64), tj. Obr(a)d Popovlna. Prezimena uglavnom nose zaviajni jezini
izraz, u njima su ouvane sve dijalekatske pojave, pa su vana u jezinim istraivanjima
(imunovi 1995: 318-323). Na boljunskim natpisima evidentirano je pet enskih imena: a se
lei Radica (Zb.2: 70), a se lei Erina (Zb.2: 72), a se lei Lubica (Zb.2: 76), a se lei dobra
vladikovka Erina (Zb.2: 78), a se lei dobra ena Stana (Zb.2: 79). Jerina Erina je zapravo
Irena, od grkog E, to je ime potvreno od XV. stoljea, a poznato je bilo u Dubrovniku.
Muka imena su skoro sva narodna slavenska: Radosav (Zb.2: 62), Bogavac (Zb.2: 63),
Gruba (Zb.2: 63, 64, 67, 68), Obr(a)d (Zb.2: 64), Vla (Zb.2: 66), Semorad (Zb.2: 66, 69,
70, 76, 77, 78), Vuk (Zb.2: 66), Vuka (Zb.2: 68), Dragia (Zb.2: 70), Radi (Zb.2: 71, 75),
Petar (Zb.2: 74), Petko (Zb.2: 74), Vlatko (Zb.2: 77), Rato (Zb.2: 79). S obzirom na razliite
teorije o pripadnosti steaka, vano je istaknuti da su skoro sva imena na stecima slavenske
provenijencije, te manjim brojem kranska imena koja su bila u uporabi na koncu srednjeg
vijeka u Bosni i Humu (Palameta 2003: 107; imi 2007: 107-133).
18

Na

inskribiranim

stecima

sjeveroistone

Bosne

mogue

je

iitati

88

antroponimijskih jedinica, pri tome 65 osobnih mukih imena (bez pojavnica enskih imena)
meu kojima dominiraju morfemske sastavnice drag i rad: Dragia, Dragilo (Zb. 4:234),
Dragac (Zb.4: 306), Dragoja (Zb.4: 293), Dragoje (Zb.4: 311), Dragin, Dragosav,
Dragoslav, (Babi 2004: 82-104), Radosav (Zb.4: 291), Prrad (Zb.4: 297), Radoje (Zb.4:
312), Radovan (Zb.4: 298), Radomir (Zb.4: 237), Radmil, Radinac (Zb.4: 290), Ratko (Zb.4:
292), i 23 prezimenske jedinice koje pri oblikovanju jezinih formi ovog tipa manifestiraju
odlike sjeverozapadnog novotokavskog idioma, i to pri formiranju prezimenskih jedinica
tipine patronimijske strukture (pravih patronimika): Jurjevi (Zb.4: 291), Dragoljevi (Zb.4:
307), Golubovi (Zb.4: 305), Radojevi (Zb.4: 311), Vidjenovi (Babi 2004: 82-104), i
nepravilno izvedenih patronimskih prezimena (nepravih patronimika): Mileti (Zb.4: 234),
Tihmili (Zb.4: 307), Bogosali (Zb.4: 298), Jurisali (Zb.4: 237), Radosali (Zb.4: 311).
Nestabilne forme posljedica su i jezine nekulture, tj. odsustva svijesti o tome kako se
oblikuju jezini znakovi za ovu vrstu komunikacije.

3.2. Administrativno-pravni tekstovi

Administrativno-pravni tekstovi u doktorskome radu prate izdanja od 1189. godine,

odnosno od Povelje bana Kulina, do posljednje povelje od posljednjeg bosanskog kralja
Stjepana Tomaevia iz 1461. godine, obuhvativi i niz slinih dokumenata pojedinih
znaajnijih feudalaca do kraja XV. stoljea. Administrativni tekstovi su odraz politikih i
drutvenih prilika jedne drave, pa osim to govore o njezinim funkcijama, diplomatskim
vezama sa susjednim zemljama i unutarnjim odnosima, pokazuju i kulturne veze koje je
drava ostvarivala. U bosanskim pisarnicama su se, zavisno od irenja Bosne i odnosa s
drugim srednjovjekovnim dravama, pojavljivali pisari s inonarjenih podruja, koji su
nerijetko odreivati stil i jezik u kraljevoj pisarnici. Jedan broj pisara pristigao je u Tvrtkovo
vrijeme na srednjovjekovni bosanski dvor iz Srbije, pa je njihovo svetosavsko obrazovanje
utjecalo na oblik jezika dvorske pisarnice. Ueniji pisar unosio je vie crkvenoslavenskih
osobina, a manje ueni je pisao izrazitijim narodnim jezikom. I u jednoga i u drugoga
invokacija (poetni zaziv) i eshatokol (zakljuna reenica) najee su pod izravnim
crkvenoslavenskim utjecajem. Sredinji dio teksta pisan je narodnim jezikom zbog ega je
korpus administrativno-pravnih spisa zanimljiv za jezina istraivanja.

19

Lieni knjievnih atributa ti tekstovi spadaju u pismenost u irem smislu, ali im

njihova originalnost priskrbljuje posebno mjesto u jezinom razvoju. Oni su vaan izvor za
istraivanje

povijesti

odreenoga

razdoblja

(Gabri-Bagari

2004:

2).

jeziku

administrativnih dokumenata mnogo je ivog narodnog govora, zapadnotokavskog

(kancelarije bosanskih banova) i istonotokavskog (kancelarije humskih knezova), s
njihovim proimanjem i uzajamnim mijeanjem. Spomenici se prepoznaju kao spomenici
bosanskoga jezika i njegove stare pisarske kole. U njima je uoljiva zapadnotokavska
osnovica, sa slabim prisustvom istone (humske) tokavtine. Povelja i darovnica je
impozantan broj (130), to pokazuje i intenzitet drutvenog, politikog i ekonomskog ivota
Bosne i Huma, u emu ovaj teren ne zaostaje za ostalim srednjovjekovnim dravama iz
regiona. (Naka 2011)
Povelje, pisma, darovnice, trgovaka pisma, priznanice, ugovori i zakletve
predstavljaju prostorno i vremenski razmjerno jedinstven, te anrovski ujednaen korpus, ali
donekle nepotpun. Nema, naroitih povelja iz XII. i XIII. stoljea, iako se moe pretpostaviti
da je formiranje feudalnih odnosa u tim stoljeima ve izazvalo potrebu izdavanja vlasteoskih
povelja. Sauvano je pismo pape Grgura IX od 10. oktobra 1233. godine banu Ninoslavu, u
kojem se iznosi kako su Ninoslavljevi prethodnici prema starom obiaju ustupali upe i sela u
svojoj zemlji pojedincima. Takvo dodjeljivanje posjeda moralo je biti popraeno izdavanjem
povelja. Oskudan je broj posvjedoenih povelja iz Huma, a znamenite su povelje iz Bosne, i
to veim dijelom iz sjeverno-zapadne, iz Donjih krajeva, poto je veliki dio povelja vezan za
porodicu Hrvatinia, ija je arhiva najbolje sauvana (Solovljev 1949: 87).
Za administrativne tekstove koji su sadrajem vezani za kulturni ivot bosanskog
ovjeka, karakteristian je fond narodnih imena, s obzirom na spominjanje vlastelina, vladara
i lanova njihovih porodica, podanika, knezova, dijaka itd. Zanimljivo je da sama Povelja
bana Ninoslava, s obzirom na svoju datiranost (poetak XIII. stoljea), biljei jedanaest
imenskih ili imensko-prezimenskih jedinica: ban Matija Ninoslav, vojvoda Juri, dvorski
visoki slubenik Radonja, njegov brat Simeon, peharnik Mirohn, Prodas, Prijesda, Sfinar,
Slavko Polii i Gradislav Turbi (P.5), dok sedam godina kasnije humski knez Andrija izdaje
povelju s 24 antroponimijske jedinice: knez Andrija sa sinovima i upanima Bogdanom i
Radoslavom, te s vlastelom: Hreljko Rastimiri, Dobrovit Radovi, Hrelja Stepkovi,
Odumisl i Strjezimir Adamovi, eprnja Osili, Hranislav Prvoslavi, Bigrijen Mri,
Dobromisl Pobratovi, Desjen Berivojevi, Radovan Prividri, Hrelja Desavi, Pribin
Zloevi, Toma upeti, Galac Vuksani, Hrelja Hranidrui, Predislav Vukmiri, Hrvatin
Turbi, Prvoslav Prodani, Bratoslav Vukovi, Berko Radovani. Imena i prezimena s
20

administrativnih tekstova potvruju slavenski imenski kontinuum u pogledu semantike

slivenosti i prozirnosti, te strukturne okamnenjenosti (tvorba, derivacija, sufiksacija) pri emu
je znaajnim brojem potvren i indoeuropski obrazac dvolanih imena: Dobromisl (P.6),
Dobrosav (P.26, 40), Dobrovit (P.6), Milodra (P.76), Radomir (P.12), Dobromisl (P.6),
Odumisl (P.6), Gradislav (P.5), Vladimirko (P.90), Vojisav (P.41, 54, 85), Vojmir (P.6),
Milivoj (P.60, 65, 66), Skorovoj (P.59), Bratoslav (P.6) Bogdan (P.105), (P.6, 9, 14, 18; Deb.
Not. 20, fol. 158; fol. 180; fol. 180; ib. 21, fol. 56, fol. 101) i slinih.
Kranska imena i imena s kranskom motivacijom potvrena su u manjem broju od
narodnih, a nositelji tih imena su u narataju i oeva i sinova. U skupini kranskih imena
pojavljuju se imena u temeljnom (Grgur, Ivan, Marko, Mihovil, Nikola, Toma), izvedenom
(Andrija, Matija, Pavko) te pokraenom liku (Ivko). Premda na kranska imena otpada
manje od treine potvrenih mukih osobnih imena, njihove spomenute tvorbene znaajke
upuuju na zakljuak da su ta imena, premda aloglotnoga podrijetla, ve bila dobro uklopljena
u bosanski antroponimijski sustav.

3.3. Knjige zaduenja i sporova ili onomastika graa preuzeta iz Dubrovakog arhiva

U poveljama bosanskih vladara trgovci se, za razliku od ostalih kategorija

stanovnitva, uopte ne spominju. Takva pasivnost ostvarila je doprinos njihovoj eonimskoj
anonimnosti i injenici da nisu uzimani u obzir kao vaan inilac u privrednom ivotu
gradskih naselja srednjovjekovne Bosne. S tim u vezi, graa iz Dubrovakog arhiva otkriva
postojanje, identitet i mjesto stacioniranja domaih trgovaca srednjovjekovne Bosne.
Intenzivnija rudarska proizvodnja u Bosni i Humu, a s njom i trgovina, doprinjeli su
sve veem i brojnijem ukljuivanju domaih ljudi u kreditno-trgovinske poslove, naroito s
Dubrovanima, od XIV. stoljea. O zaduenjima Bosanaca najvie podataka daju notarske
knjige Debita Notaire i Diversa Cancellariae. Kancelarija je, u uem smislu, zapisivala
sudske poslove (tube, roita, iskaze svjedoka, presude i ostalo), oglase o prodaji nekretnina i
druge poslove. Notarijat je zapisivao isprave (zadunice, miraze, kupnje i prodaje, punomoi,
oporuke, agrarne ugovore i razne druge poslove). Ovako definirani sadraji predstavljaju
podatkovno bogatstvo za analiziranje imena ljudi iz Bosne i Huma koji su uspostavljali
odnose sa Dubrovnikom, i na taj nain ostali zabiljeeni u nekim od spomenutih
svjedoanstava. Takoer u fondovima arhiva u Dubrovniku mogue je pronai znaajan

21

korpus imena robinja koje su odvedene iz Bosne u Dubrovnik, gdje su bile dalje
preprodavane.
U srednjem vijeku kreditiranje je opa pojava i osnova trgovine na Balkanu. Pri tome
je Dubrovnik bio veoma vaan centar kreditne trgovine. Trgovci iz Bosne i Huma esto su
uzimali na kredit gotov novac i/ili robu. Dugovi registrovani u knjigama zaduenja pokazuju
vrijednost neplaene robe i vraanje duga kreditoru u dukatima i perperima s imenima,
prezimenima i mjestima stacioniranja najamnika. Dakle, na osnovu notiranih zaduenja moe
se odrediti locus bosansko-humskih trgovaca i tempus njihova trgovanja, odnosno odrediti
njihove toponime i antroponime. U kreditno-trgoviske poslove se ukljuuju domai ljudi ne
samo iz rudarskih centara ve i izvan njih. Veoma istaknuti trgovci koji posluju sa zavidnim
kapitalom su iz Prae, Gorada, Foe, Visokog, Podrinja, itd. Naroito je Praa dala istaknute
trgovce: Tezalovii, Radovanii, Doberkovii, ermanovii i Pribjenovii zvani Murii.
Predmeti trgovine su najee olovo, srebro, vosak i druge domae rude i sirovine, koa, med,
stoarski proizvodi (Kovaevi-Koji 1978: 167).
Arhivske knjige preciziraju onomastiku grau s praga XV. pa tijekom est narednih
desetljea (1400-1463). Izmeu dvadesetih i tridesetih godina XV. stoljea, domae
stanovnitvo se sve vie ukljuuje u trgovinu na irokom prostoru bosanske drave, zbog ega
se u tim godinama biljei i najvei broj antroponimijskih podataka iz knjiga zaduenja.
Meutim, pedesetih godina XV. stoljea naglo se smanjuju podaci o zaduivanju bosanskih
trgovaca, to se moe dovesti u vezu sa sukobom Dubrovana s hercegom Stjepanom, a
naroito sa uspostavljanjem prvih stalnih turskih uporita u Bosni, jer nesreene prilike nisu
pogodovale djelatnosti domaih ljudi. Definirano stanje se odraalo sve do pada Bosne pod
tursku vlast 1463. Godine (Kovaevi-Koji 1978: 172). Tijekom rane druge polovine XVI.
stoljea antroponimijski podaci, odnosno bavljenje trgovinom evidentno je jedino s juga
bosanske drave koji nije bio neposredno pogoen dogaajima u sredinjoj Bosni, sve manjim
intenzitetom dok naposlijetku, s vlau Turaka, nije posve utihnulo.
Svi trgovci nisu podjednako uspijeno poslovali, te se mogu konstatovati veliki
rasponi u njihovom kapitalu, pri tome korpus imena se svodi na muka, odnosno 150
imensko-prezimenskih sastavnica ponegdje uz nadimak, pa se namee zakljuak da ene nisu
infiltrirane u kreditorsko-trgovinsku sferu drutvenih odnosa.

22

4. Suvremene relevantne spoznaje o temi

Dosadanja istraivanja korpusa bosanskohercegovakih administrativnih tekstova i
natpisa na stecima provedena su iz perspektive znanosti i umjetnosti. Postojee osvrte,
prikaze i cjelovite studije o definiranom korpusu mogue je pratiti od sredine XX. stoljea.
Izdvojit e se tek kljuni:
1. Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine I-IV (19621970)
2. Alojz Benac, Steci (1967)
3. Nada Mileti, Umjetnost na tlu Jugoslavije Steci (1982)
4. efik Belagi, Steci i njihova umjetnost (1971)
5. Mehmedalija Mak Dizdar, Antologija starih tekstova (1971)
6. Dubravko Lovrenovi, Steci: bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka (2009).
Lingvistika istraivanja o definiranoj temi uglavnom su novijega postanja:
1. Darija Gabri-Bagari, Crkvenoslavensko i narodno u bosanskohercegovakim
epigrafskim spomenicima od 12. do 18. stoljea, Drugi Hercigonjin zbornik, Hrvatska
sveuilina naklada, Zagreb, 2005.
2. Amira Turbi-Hadagi, Deklinabilne rijei bosaninih pravnih tekstova od 12. do
15. stoljea, doktorski rad u rukopisu, Zagreb, 2006.
3. Edim ator, Paleografske i fonetske odlike natpisa na stecima u BiH, magistarski
rad u rukopisu, Mostar, 2009.
4. Marinka imi, Jezik srednjovjekovnih kamenih natpisa iz Hercegovine. Natpisi
pisani hrvatskom irilicom, Matica hrvatska, Sarajevo, 2009.
5. Lejla Naka, Konkordancijski rjenik irilskih povelja srednjovjekovne Bosne,
Drutvo za prouavanje srednjovjekovne bosanske historije, Sarajevo, 2011.
6. Juri-Kappel, Jagoda, Bosnien im Spiegel lterer Schriften Bosna u ogledalu starije
pismenosti, Edition Liaunigg, Be, 2013.
Od davnina ovjek je obiavao da vlastita znaajnija ostvarenja i izvjesne dogaaje
pismeno obiljei, fosilizira u materijalne trajnije vrijednosti, kamenu, metalu, peenoj glini,
drvetu i sl., da bi na taj nain iza sebe ostavio trajniji, eonimski spomen. Iz takve prakse
razvila se posebna disciplina epigrafika, sa svrhom da deifruje, ispituje i prouava natpise i
zapise. Epigrafski spomenici pruaju dragocjene materijale za prouavanje vremena i prilika u
23

kojima su nastajali. Ponekad su natpisi jedini izvor o linosti, mjestu na koje se odnose,
kulturi ili pismu u duhu kojega su producirani, pa je u nauci istaknuta vanost epigrafike s
gledita humanistikih, opedrutvenih, pravnih i historijskih nauka. S tim u vezi, za
nadgrobne natpise, s obzirom na njihov sadraj, karakteristino je uvanje velikog broja
narodnih imena i prezimena i neto manji broj toponima.
S obzirom na razliite teorije o pripadnosti steaka, vano je istaknuti da su gotovo sva
imena na stecima slavenske provenijencije te manjim brojem kranska imena koja su bila u
uporabi na koncu srednjeg vijeka u Bosni i Humu (imi 2007: 107-133).
U prilog odabranoj temi doktorskoga rada idu nedovoljno istraena mjesta definiranoga
korpusa, mjesta u kojima je pohranjen bogat istraivaki potencijal neopravdano zanemaren u
suvremenoj znanosti. Pokazuju to i recentna lingvistika istraivanja srodnoga korpusa
injenicom da su sva poduzeta krajem prvoga desetljea novog tisuljea. Stoga je rad
Onomastika bosanskohercegovakih srednjovjekovnih administrativnih tekstova i steaka na
poecima definiranja znanstvene konstrukcije koja prouava imenoslovlje Bosne i Huma i
stvaranja "omnibus rjenika" antroponima i toponima bosanskohercegovake srednjovjekovne
kulture.
Uz opu onomastiku literaturu rad e se oslanjati na temeljna djela hrvatske
onomastike nastala kao rezultat terenskih istraivanja i ekscerpiranja grae iz povijesnih
dokumenata te brojnih znanstvenih, knjievnih i drugih relevantnih djela, a ta su:
1. imunovi, Petar, Toponimija otoka Braa, Supetar, 1972.
2. imunovi, Petar, Hrvatska prezimena, Zagreb, 1995.
3. Bjelanovi, ivko, Antroponimija Bukovice, Split, 1988.
4. Frani, Anela, Meimurska prezimena, Zagreb, 2001.
5. Bjelanovi, ivko, Onomastike teme, Zagreb, 2007.

24

5. Onomastika nunost, vrijednost i terminologija (onomastika os

prostora i os vremena)
Uprkos suvremenoj nedovoljnoj zastupljenosti i istraenosti na domeem terenu,
onomastika ima znaajnu tradiciju. Zaetnikom slavenske onomastike kole smatra se
znanstvenik Franjo Mikloi s djelima Die Bildung der Ortsnamen aus Personennamen (Be,
1860), Die Bildung der Ortsnamen aus Personennamen im Slavischen (Be, 1864) i Die
Slavischen Ortsnamen aus Appellativen (Be, 1872. i 1874). Zatim je Petar Skok, u
meuratnom periodu, istraivanjima domau onomastiku nainio ravnopravnom s
najvrijednijim evropskim onomastikim tezama.
Bosanskohercegovaki srednjovjekovni pisani korpus u pogledu onomastikih
podataka predstavlja bogatu oblikotvornu masu za zaokruivanje i modeliranje ne samo
jezine paleontologije ve i povijesti jezika, suvremenih teorijskih razmatranja i prouavanja
onomastike problematike. S tim u vezi, iskazana je potreba da se za analiziranjem bosanskohumskog onomastikog praitka, radi nad onomastikim zadacima ija rijeenja su nuna za
slavistiki onomastiki fond, zajedniki svim slavenskim zemljama i zemljama u kojima su
obitavali Slaveni. Nita manje znaajna potreba za onomastikim bosanskohercegovakim
istraivanjima, nalazi se u injenici da sve vea urbanizacija, raslojavanje sela, socioloki
preobraaj, naputanje poljoprivrede i stoarstva u nekim vrlo aktivnim onomastikim
zonama, vremenskim i fizikim uruavanjem najstarijim pisanih svjedoanstava, papirusa i
ak kamena steaka, ine da onomastika svjedoanstva brzo i nepovratno idu u mijenu i
zaborav. Na stekovnoj okamenjenosti vlastita imena su fosilizirana iz razloga to se ne
prenose i ne prepisuju pa su opora na pisarsku tradiciju, i prema tome su sigurni putokazi pri
prouavanju i povijesnoj rekonstrukciji srednjovjekovnog bosanskohercegovakog jezikog
razdoblja. U dijahronoj i sinhronoj perspektivi imena s administrativno-pravnih tekstova i
epigrafa, markiraju materijalnu i duhovnu kulturu naroda u Bosni i Humu, njihova davnanja
zbivanja, nain ivota, gledanja na svijet, njihov mentalitet kroz epohe i odnos prema drugim
narodima koji su obitavali na topikalnom prostoru, direktno ili indirektno (Grci, Rimljani,
Osmanlije). Ako su "toponimi postojani na osi prostora a osobna imena na osi vremena"
(imunovi 1977: 140), toponimijska i antroponimijska graa potvruje podatke o socijalnom
ivotu, prirodnom ambijentu (reljefu), vjerovanjima, mitolokoj i religijskoj svijesti,
migracijama, etnikim i kulturnim dodirima i sl. U isto vrijeme toponimi i antroponimi su
vani pokazatelji proirenosti i razmjetaja jezinih izoglosa koje su sadrane u onomastikim
podacima.
25

Ipak, dekodiranje porijekla i semantike onima nije nikada bio lak i jednostavan
zadatak iz nekoliko razloga:
-

Onimi su ranog postanja, nastali jo u plemensko-rodovskoj drutvenoj zajednici.

Upravo ta davnina njihova nastanka vrlo esto oteava utvrivanje motiva zbog kojih
su neka imena nastala.

Katkad se znaju motivi nastanka pojedinih imena, pa su u vezi s tim poznata i

znaenja, ali je nepoznat izgovor.

Kod nekih imena znana je etimologija, ali je teko objasniti kako su se po svom
znaenju nala meu antroponimima, toponimima i sl.

Ljudi su od najstarijih vremena u interakciji, a pri meusobnom komuniciranju esto

njihova imena prelaze iz jednog jezika u drugi. Pri tome nastaju svakojake
modifikacije i deformacije izvornih oblika, to kasnije oteava utvrivanje njihova
porijekla i semantike.

Vrlo esto razni motivi, religijske dogme, legende i narodni obiaji utjeu na postanak
imena, pa tragovi do takvih utjecaja i motiva mogu odvesti na stranputice.

Neki ljudi iz razliitih pobuda sami konstruiu lina imena koja prividno upuuju na
jedan etimoloki izvor, a zapravo, s njima imaju djeliminu i formalnu vezu, ili
nemaju nikakve veze.
Osim ovih postoji i niz drugih razloga, zavisno od toga kakva i ija se imena

prouavaju, koji potvruju da se u onomastikim prouavanjima neminovno nailazi na mnogo

potekoa koje se mogu savladati samo djelimino, dok su neke potpuno nesavladive
(Smailovi 1977: 97).
Prije analize konkretne antroponimijske grae potrebno je precizirati dva u
predstojeim odlomcima najee upotrebljavana termina: osobno ime (noma krion, nomen
proprium) i imenska formula. U osnovnom onomastikom terminolokom priruniku
Osnoven sistem i terminologija na slovenskata onomastika uz termin osobno ime stoji
neoprimjerena definicija: sopstveno ime na eden ovek (Bezlaj 1983: 83). Zbog nedovoljne
preciznosti u odnosu na prezime i nadimak, nuna je sljedea dopuna: osobno ime je zakonom
propisana (to nije nadimak) i nenasljedna (to nije prezime) antroponimijska kategorija,
odnosno nenasljedni individualni antroponim. Imenska formula je jedan ili vie (u potonjem
sluaju funkcionalno razliitih) antroponima koji slue tonoj identifikaciji ljudske jedinke
(Frani 2006: 71-80).

26

6. Imenovanje ljudi u Bosni i Humu s prikazom kulturnopovijesne pozadine

Srednjovjekovna Bosna je poivala na odreenom tipu gospodarstva i drutva koje je
izrodilo doba naturalne privrede s dominirajuom naturalnom, odnosno radnom rentom. U
drutvu se poeo formirati izvijesni diferencijal, gospodari prema neslobodnim seljacima. S
takvim dispozicijama razvila se znaajna trgovinska djelatnost, odnosno drutvo je sustavno
napredovalo (to je mogue oitovati i u sadraju Kulinove povlastice iz 1189. godine).
Neosporno razvijeno drutvo podrazumijevalo je gospodare imanja koji su bivali izvijesni
reprezenti drutva u kojem su, svakako, morali biti istaknuti i prepoznatljivi, to je prema
kauzalnosti podrazumijevalo njihovo imenovanje. Tako su politike, ekonomske i druge
dispozicije znaajno popularizirale proces linog i teritorijalnog imenovanja. Bosanski vladari
u elji da prezentiraju dravnu ureenost, u poveljama diktiraju imena svojih velikaa,
uporedo, bosanska vlastela u elji da prikae vlastitu bitnost, na nadgrobnim spomenicima
ostavljaju eonimima uklesana imena oznake postojanja. Osim njih steke su podizali i sitna
vlastela, njihovi roaci, imuniji inokosni seljaci elei ih oponaati, to im je bilo mogue
zahvaljujui povoljnim ekonomskim uvjetima usljed razvoja trgovine i rudarstva.
Ovakav pregled kulturnopovijesnog razvoja srednjovjekovne Bosne uporedo potvruje i
razvoj antroponimijske formule. Dakle, u tijeku estogodinjeg razvoja u staroj Bosni i Humu
su dole do smjene etiri epohe drutvenog afirmiteta koje se mogu donekle izjednaiti s
procesom imenovanja ljudi, jer kako se drutvo bogatilo, kvantitativno i kvalitativno,
definirala se i identina potreba meuljudskog raspoznavanja i vrednovanja (imena su dobijali
najprije samo privilegirani, drutveni reprezenti). Hipotetiki je u predfeudalnoj epohi, od
naseljavanja do X. stoljea bio dominantan jednoimeniski obrazac, ali da s prisvajanjem
feudalnih oblasti dolazi do afirmiteta samih feudalaca te u ranofeudalnoj epohi tijekom XI. i
XII. stoljea, u imenskoj formuli se infiltrira pridjevak, vladarski ili velikaki: ban Kulin (Zb.
1:19, 3:252, 254, P. 1), knez Mihajl (Zb. 3:129), knez Hramak (Zb. 3:130) sudija Gradia
(P.1), upan Miroslav (Zb. 1:19) upan Grd, upan Radomir (Zb. 3:129), pop Prohorije (Zb.
4:252). U ovoj epohi pored drutvenog razvoja, razvoj jezika podjednako utjee na
oblikovanje imenskog obrazca jer su pridjevci uglavnom iz posuenikog korpusa i ujedno
svjedoci leksikoga bogaenja. Dakle, sve do XII. stoljea osobe su se poznavale i sluile
samo imenom, kasnije uz imena stavljaju se i druge karakteristike vezane uz osobe, npr.
drutveno usmjerenje, zvanje, srodstvo, podrijetlo ili etnika pripadnost, mjesto stanovanja,
posebnosti osobe. U postupcima specificiranja imena navedenim karakteristikama skriva se
zametak prezimena koja se javljaju ve u XII. stoljeu, a kodificiraju tijekom XVII. i XVIII.
27

stoljea. U epohi razvijenoga feudalizma, od XIII. do polovine XIV. stoljea koja ujedno
odgovara i fazi cumulusa pisanih natpisa, odgovara i proirenje imenske formule na
prezimensku sastavnicu, odnosno dolazi do sustavnijeg imenovanja i pojave imenskoprezimenskog obrasca. Tekst Povelje bana Matije Ninoslava Dubrovniku od 22. 3. 1240.
godine, sinhronijski je potvrda interferencije jednoimenske formule Zabav, Prodan, Prijesda,
Sfinar, dvoimenske formule s pridjevkom vojvoda Juri, tepija Radonja i peharnik Mirohn,
te dvolane imensko-prezimenske formule Slavko Polii i Gradislav Turbi. Prethodno
navedeno potvruje i Povelja kneza humskog Andrije Dubrovniku (1247-1249) s
identifikovanom vastelom: Hreljko Rastimiri, Dobrovit Radovi, Hrelja Stepkovi, Odumisl
i Strjezimir Adamovi, eprnja Osili, Hranislav Prvoslavi, Bigrijen Mri, Dobromisl
Pobratovi, Desjen Berivojevi, Radovan, Prividrui, Hrelja Desavi, Pribin Zloevi,
Toma upeti, Galac Vuksani, Hrelja Hranidrui, Predislav Vukmiri, Hrvatin Turbi,
Prvoslav Prodani, Bratoslav Vukovi, Berko Radovani. Povelju odlikuje dvostruka
zanimljivost, s jedne strane prezimenska estotnost, a s druge strane, izostanak prezimena kod
kneza Andrije i njegovih sinova Bogdana i Radoslava, kojima je i dalje, zbog poloajne
vanosti, u identifikaciji dovoljan samo pridjevak. Takva pojavnost evidentna je i u kasnijim
tekstovima: kneza rnomira (1252-1254), upana Radosava (22. 5. 1254), tek u XIV. stoljeu
ban Tvrtko pored imena ima i prezimensku sastavnicu Kotromani (1. 6. 1367). Dakle, u
epohi kasnoga feudalizma tijekom druge polovine XIV. i XV. stoljea, ili epohi bosanskoga
kraljevstva (1377-1463), prezimenski element je uglavnom opezastupljen u poveljama,
odnosno u navodima vlastele kao svjedoka, a naroito u knjigama zaduenja u kojima su od
krucijalnog znaaja navodi imena, prezimena i mjesta stacioniranja najamnika, odnosno
bosanskih trgovaca (Aneli, 1973).
Osmanlijsko razdoblje u povijesti Bosne i Hercegovine traje od 1463. godine, odnosno
od uspostavljanja Bosanskoga sandaka, do 1878. godine ili poetka okupacije od strane
Austro-Ugarske. Dolazak Osmanlija je uzrokovao znaajan prevrat u svim sferama ivota, iz
razloga to je imao ogromne vjerske, jezike, kulturne, politike i vojne posljedice za
podruje Bosne i Hercegovine. Takva opa dominacija i nadreenost ostavila je traga i u
antroponimijskog domeni jer je usljed novih vjerozakona, kulture i obiaja, dolo i do
drugaijeg odabira i formiranja imena. Iz osmanlijskoga perioda datira i najstariji popis
stanovnitva Bosne i Hercegovine, koji je uraen poetkom XVII. stoljea. Ovi popisi
defteri su raeni po sandacima, tadanjim upravnim jedinicama. Defteri koji se odnose na
Bosnu i Hercegovinu nalaze se u Dravnom arhivu Republike Turske, sortirani su i arhivirani
u razliitim serijama dokumenata, a veina njih je kodirana kao Tapu defteri. Pedesetih
28

godina dvadesetog stoljea Turska je Bosni i Hercegovini dostavila nekoliko desetina popisa
iz Dravnog arhiva Republike Turske, ime je napravljen veliki pomak u izuavanju prolosti
bosanskohercegovakih naroda. Defteri koji su se odnosili na sve krajeve bive Jugoslavije su
bili pohranjeni u Orijentalnom institutu u Sarajevu. Prilikom agresorskog granatiranja
Sarajeva 16. i 17. maja 1992. godine svi defteri su u potpunosti izgorjeli.
Administrativno-pravni tekstovi koji su dio zadanoga korpusa rada Onomastika
analiza bosanskohercegovakih srednjovjekovnih administrativnih tekstova i steaka, ine
130 originalnih tekstova iz razdoblja od 1189. do 1493. godine, i oni su nezaibilazni dio
kulturne i jezine batine bosansko-humskoga podneblja. U ovome poglavlju nuno ih je
nabrojati:

1. Povelja bana Kulina 1189.

2. Ninoslav, Bosnae magnus banus prije 1232.
3. Humski knez Andrej Dubrovniku prije 1235.
4. Ninoslav, veliki ban bosanski 1240.
5. Matthaeus Ninoslav, Bosnae magnus banus 22. mart 1240.
6. Povelja humskog kneza Andreja Dubrovniku 1247-1249.
7. Matheus Stephanus, Bosnae magnus banus 1249.
8. Pismo kneza rnomira Dubrovniku 1252-1254.
9. Povelja humskog upana Radoslava Dubrovniku 22. maj 1254.
10. 22. maj 1254. humski upan Radoslav
11. Stjepan Kotromani oko 1322.
12. Stjepan Kotromani oko 1323.
13. Jelisaveta, supruga bana Stjepana Kotromani, kerka srpskog kralja Dragutina oko 1323.
14. Stjepan Kotromani oko 1326. godine daje velikom knezu Grguru Stjepaniu u
nasljedstvo 5 sela za uslugu to mu je predvodio poslanstvo u vrijeme enidbe
15. Stjepan Kotromani oko 1331.
16. Ugovor bosanskog bana Stjepana Kotromania s Dubrovanima 23. oktobar 1332.
17. ban Stjepan Kotromani 15. mart 1333. u Srebrniku
18. Knez Vladislav, kneginja Jelena, ban Tvrtko Kotromani i brat njegov Vuk knezu Vlatku
Vukoslaviu 1353.
19. Tvrtko Kotromani godine 1357.
20. ban Tvrtko Kotromani 11. august 1366. pod Prozorom u Rami
29

21. Tvrtko Kotromani 1. juni 1367.

22. Tvrtko Kotromani 9. februar 1375. pod Bobovcem
23. Tvrtko Kotromani 7. februar 1376.
24. Tvrtko I Kotromani 1377-1385.
25. Tvrtko I Kotromani 10. april 1378.
26. Tvrtko Kotromani 12. mart 1380. na Motru
27. Tvrtko Kotromani 2. decembar 1382.
28. Tvrtko Kotromani 2. decembar 1382.
29. kralj Tvrtko I 4. mart 1387.
30. kralj Tvrtko I 28. septembar 1388.
31. kralj Tvrtko I 25. novembar 1388.
32. kralj Tvrtko I maj 1389.
33. kralj Tvrtko I 19. maj 1389.
34. kralj Tvrtko 12. juni 1389.
35. upan Milten i Ruir prije oktobra 1335.
36. upan Sanko prije 1391.
37. Radi Sankovi 15. april 1391.
38. Radi Sankovi 15. maj 1391.
39. kralj Dabia 6. mart 1392. na Ceceni
40. kralj Dabia 17. juli 1392.
41. kralj Dabia 17. juli 1392. na ihoviima
42. kralj Dabia 21. august 1392.
43. kralj Dabia 18. februar 1393.
44. kralj Dabia oktobar 1393.
45. kralj Dabia prije 15. oktobra 1393.
46. kralj Dabia 26. april 1395.
47. kralj Dabia 17. maj 1395.
48. Elena, udova kralja Dabie 13. maj 1397. u Sutisci
49. Elena 22. maj 1397.
50. Elena 15. novembar 1397. na Motru
51. Elena 9. mart 1398.
52. Elena april 1398.
53. knez Pavao Radinovi 25. mart 1397.
53. kralj Stefan Ostoja 20. novembar 1398.
30

54. kralj Stefan Ostoja 15. januar 1399.

55. kralj Ostoja 15. januar 1399. na Usori u Linici
56. kralj Stefan Ostoja 5. februar 1399. u Sutisci
57. bosanska kraljica Jelena Gruba 5. mart 1399.
58. Vojvoda Radi Sankovi i upan Bjelijak 25. august 1399.
59. kralj Ostoja 8. decembar 1400.
60. Hrvoje Vuki Hrvatini, veliki vojvoda bosanski i herceg splitski 15. januar 1404.
61. Stefan Tvrtko Tvrtkovi 24. juni 1405.
62. kralj Ostoja 4. decembar 1409.
63. vojvoda Sandalj banici Anki 4. mart 1410.
64. vojvoda Sandalj Dubrovniku 19. oktobar 1413.
65. kralj Ostoja 20. novembar 1414.
66. kralj Ostoja 28. oktobar 1416.
67. kralj Ostoja decembar 1416.
68. kralj Ostoja 1418.
69. knez Grgur Vukosali 6. juli 1418.
70. kralj Stjepan Ostoji 5. mart 1419.
71. Sandalj Hrani, veliki vojvoda bosanski 14. juni 1419.
72. kralj Stjepan Ostoji 4. decembar 1419.
73. Sandalj Hrani 30. maj 1420.
74. kralj Stefan Tvrtko Tvrtkovi 16. august 1420.
75. vojvoda Radosav Pavlovi 24. april 1421.
76. Stefan Tvrtko Tvrtkovi 18. august 1421.
77. Radosav Pavlovi 7. april 1423.
78. Sandalj, veliki vojvoda bosanski 1. novembar 1423.
79. Sandalj bosanski vojvoda 27. decembar 1423.
80. Radosav Pavlovi 31. decembar 1427.
81. knez Tvrtko Borovini 14. mart 1430. pismo Dubrovakoj opini
82. Radosav Pavlovi 25. oktobra 1432.
83. kralj Tvrtko II Tvrtkovi 2. mart 1433.
84. vojvoda Radosav Pavlovi 25. mart 1433.
85. Juraj Vojsali, sinovac Hrvoja Vukia, 12. august 1434.
86. veliki vojvoda Stjepan Kosaa, sin Vukca Hrania 10. oktobar 1435.
87. veliki vojvoda Radosav Pavlovi, 31. januar 1437.
31

88. kralj Tvrtko II 26. mart 1438.

89. Radosav Pavlovi januar 1439.
90. Radosav Pavlovi, supruga Todora i sin Ivani 19. august 1439. u Boru
91. herceg Stjepan Kosaa 7. maj 1440.
92. Radosav Pavlovi 10. april 1441.
93. vojvoda Ivani, sin Radosava Pavlovia 29. septembar 1442.
94. veliki vojvoda Stjepan Kosaa, sin Vukca Hrania 1. april 1443.
95. Stefan Tvrtko Tvrtkovi 22. juni 1443.
96. Toma Ostoji 3. septembar 1444.
97. Toma Ostoji 22. august 1446.
98. kralj Toma 3. februar 1449.
99. herceg Stjepan Kosaa 5. juli 1450.
100. herceg Stjepan Kosaa 5. juli 1450.
101. Vladisav Hercegovi oko 1450.
102. Vladisav Hercegovi 15. august 1451. u Drinaljevu
103. kralj Toma Ostoji 18. decembar 1451.
104. herceg Stjepan Kosaa 19. 7. 1453.1 (oprotaj sinu)
105. herceg Stjepan Kosaa 19. juli 1453.2 (oprotaj supruzi Jeleni i vlastelinima)
106. herceg Stjepan Kosaa 10. april 1454.
107. kralj Toma 19. februar 1459.
108. herceg Stjepan Kosaa 13. oktobar 1461.
109. kralj Stjepan Tomaevi 23. novembar 1461.
110. Stjepan Tomaevi 25. novembar 1461.
111. Stjepan Tomaevi 25. novembar 1461.
112. Stjepan Tomaevi 25. novembar 1461.
113. Stjepan Tomaevi 25. novembar 1461.
114. herceg Stjepan Kosaa 3. februar 1464.
115. herceg Stjepan Kosaa 17. septembar 1465.
116. vojvoda Vladisav Hercegovi 13. oktobar 1465.
117. herceg Stjepan Kosaa 5. decembar 1465.
118. knez Vlatko Popovi 1. januar 1466.
119. herceg Stjepan Kosaa iza 3. februara 1466.
120. knez arko humski (arko chlmensis) 26. maj 1466.
121. herceg Vlatko iza 1466.
32

122. herceica Cecilija 28. maj 1467.

123. Herceg Bala 1467-1470.
124. veliki vojvoda Vladisav Hercegovi 17. juni 1469.
125. herceg Vlatko 26 januar 1470.
126. herceg Vlatko 26 juli 1470.
127. herceg Vlatko 26 juli 1470.
128. Alibeg Vlahovi, sin kneza Ivana Vlahovia 26. jula 1470.
129. herceg Vladislav 27. oktobar 1487.
130. arko, Tadija i Juraj humski (braa Vlatkovii) prije 25. marta 1493.
Od prethodno navedenih administrativno-pravnih bosaninih bosansko-humskih
tekstova, danas se samo Darovnica kralja Dabie keri Stani i knezu Juriju Adivojeviu od 26.
4. 1395. godine nalazi u Arhivu Bosne i Hercegovine u Sarajevu, dok se Povelja kralja Tvrtka
vojvodi Hrvoju Vukeviu od 12. marta 1380. godine i Darovnica kralja Stjepana Tomaa
sinovima Ivana Jurinia iz 1459. godine, nalaze u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Ostala
graa se nalazi u Sankt Peterburgu, Dubrovniku, Zagrebu, Beu, Budimpeti i Londonu.

7. Razvoj antroponimijske formule u Bosni i Humu

Kako se ovjeanstvo bogatilo reprodukcijom, mentalnim, kulturnim, materijalnim i
kapitalistikim potencijalom, producirajui kompleksniju drutvenu situaciju, kauzalno se
pojavio imenski obrazac i bogatio imenski fond. Dakle, "imena je kao dio jezika stvorila
potreba komuniciranja meu ljudima i ona su stara koliko i jezik, a jezik je star koliko i
svijest" (Smailovi 1977: 35). Osobno imene nosi dvije glavne funkcije: referencijalnu koja
izriito ukazuje na prisutnost, postojanje ili relevantnost osobe koja se imenuje, i vokativnu
kojom se privlai pozornost iste osobe (Lyons 1977: 216-217). Meutim, sa sve veom
ekspanzijom, drutvo se nije moglo zadovoljiti samo osobnim imenom, potrebno je bilo
diseminirati, uiniti sloenijim i sadrajnijim imenski obrazac, kako bi se jedinke mogle
pratiti i razlikovati unutar i izmeu porodica i rodova. Zbog posebnosti, potrebno je na
poetku osvijetliti termine porodica i rod shvaene, interpretirane i konzumirane na terenu
Bosne i Hercegovine. Porodica ili obitelj je kuanska zajednica koju ine otac (glava
porodice), te njegova ena i djeca, dok se rod definira kao cjelina pojedinih porodica
33

istoimene muke linije, s kerima (ali bez njihovih potomaka), dakle oni koji nose isto
prezime. Umjesto roda, moe se koristiti i termin familija, ve odomaen u narodu, ali
ukoliko se pod njim podrazumijeva cjelokupni rod, a ne pojedinana porodica. Cjelina ira od
roda koja obuhvaa sve ovjekove roake (i s oeve i s majine strane) naziva se svojta,
rodbina ili stariji naziv koljeno, primjenjivano osobito za plemenite rodove, odakle je i rije
koljenovi kao sinonim za plemia (Muji 2010: 8). Kao i kod drugih slavenskih naroda, i na
terenu Bosne i Hercegovine jedan rod predstavlja srodniku zajednicu sainjenu od vie
porodica, koje imaju porijeklo od zajednikog pretka i koje nose isto prezime. Patrilinearnost
je jedna od karakteristika rodova u Bosni i Humu. Porijeklo se izvodilo gotovo iskljuivo
prema mukoj liniji (to se oznaavalo pojmom "debela krv", za razliku od enske "tanke
krvi"). Francuski pisac Fransis Kont, bavei se slavenskom kulturom izrodio je opsenu
studiju Nastanak i razvoj slovenskih civilizacija u Evropi (Kont, Fransis 1989. Nastanak i
razvoj slovenskih civilizacija u Evropi (VI-XIII vijek), Tom I, i Tom II, Biblioteka
"Retrospektive", Beograd), opisavi njihovu ranu fazu u dominaciji materijarhata, unutar
kojega su ene uivale nadmo koja se oitovala ak i u odabiru mukaraca (seksualna
selekcija). Meutim biljeei sintezu s indoevropskom patrijarhalnou i patrilinearnou,
slavensko drutvo je postepeno degradiralo vodei se za drugim tradicijama i kulturama. Ista
degradacija snano se oitovala i na imenski slavenski sloj, pa su primjerice, ene u odnosu na
mukarce dobijale imena vidno sporije. I ne samo unutar te dimenzije ve openito, "imena su
nepatvoreni svjedoci vremena u kojemu nastaju. Ona su ogledalo materijalne i duhovne
kulture svojih nadjevatelja kojima slue za orijentaciju u prostoru te komunikaciju s
okolinom. Imenom se naziva pojedinano, njime se tono identificira imenovani objekt i u
njegovoj zasebnoj opstojnosti diferencira ga se od istovrsnih objekata u izvanjezinoj zbilji te
suprostavlja svemu ostalomu" (Frani 2009: 221). Osobna imena su, dakle, kondenzovano
iskustvo drutva i drutvenih zajednica, ona su odraz prolih i sadanjih kultura i civilizacija,
ujedno i najstarija imenska kategorija, odnosno neizostavni dio imenske formule u svim
fazama njezina razvoja. Ljudi su se oduvijek identificirali imenima. Osobno je ime stoljeima
zadovoljavalo potrebu za identifikacijom u grupi kao jedinstveni lan imenske formule. I kao
to su u odnosu na prvobitni jezik rijei i reenice doivjele svojevrsnu preobrazbu, tako i
imena ne biljee poetni oblik i znaenje. S prvobitnim antroponimnim sustavom osobi se
davalo ime s pomou monoleksema (mononima) inei jednolanu (monomnu) imensku
formula koja podrazumijeva upotrebu samo na edno lino ime (Bezlaj 1983: 80-85), pri tome
najvaniju ulogu u imenovanju je imala elja i intencija da se imenom neto sugerira, ukloni
neko zlo i sl. Zatim dolaze dvolana imena (nomen-nomen) odnosno dvojlana (binomna)
34

imenska formula upotreba na dve lini iminja so ralina funkcija, na pr. rodeno ime i
prezime (Bezlaj 1983: 85), s postupcima prefiksacije i sufiksacije, odnosno oblikuje se shema
koja e s izvijesnim manjim dopunama biti zadrana do danas. Takoer, izdvaja se i poseban
tip imena-reenice, preitak tipa Dabiiv da bi bio iv.
Dakle, sljedee su osnovne faze razvoja imenske formule:
1. osobno ime kao jedini lan imenske formule vezano je uz iskon imenovanja, a see u
poetke ljudske povijesti,
2. sloeno ili dvolano ime kao jedini lan imenske formule i kao nasljedni indoeuropski
kompozit,
3. imenska formula kao konstrukcija osobnog imena i nenasljednog pridjevka to je
rezultat usloavanja drutvene strukture,
4. sloenija imenska formula s dvama osobnim imenima ili obrazac nomen-nomen,
5. sloenija imenska formula s fiksiranim, nasljednim i nepromjenjivim prezimenom
koje se javlja uz osobno ime,
6. imensko-prezimenska ozakonjena obvezatna formula to je zapravo diktat tzv.
Jozefinskog patenta iz 1780. godine.
S gramatikog aspekta u imenskoj formuli nema nadreenog ni podreenog lana, a s
aspekta obavijesnosti prezime je nadreeno osobnome imenu. Ozakonjenjem imenskoprezimenske formule prezime je postalo njezinim glavnim lanom, a osobnom je imenu
pripala pomona uloga razlikovanja osoba istoga prezimena (Putanec 1976: 10-15; Frani
1996: 18).
Prve pisane potvrde antroponima na tlu Bosne i Huma, evidentne su u X./XI. stoljeu,
najprije na Humakoj ploi s etiri uklesana imena Bret, Krsmir, Mihail, Pavica (Zb.1:14),
a zatim na Povelji bana Kulina iz 1189. godine, u obliku jednoimenog obrazca oblike s
pridjevkom ban Kulin i Radoje dijak bana. Potvrdu proirenog imenskog obrazca svjedoi
Povelja bana Matije Ninoslava Dubrovniku koja je napisana prije 1232. godine, i u kojoj u
prvome redu stoji:
az rab
Mati a odmlom Ninoslav ban bosnski veliki kle se knezu
dubrovakomu an Dandulu i vsei opkin dubrovkoi (P.2),

35

U povelji iz 1240. godine zabiljeeno je sljedee:

vliki ban bosenski ... i jaz veliki ban
az Matei Ninoslav po milosti
bosnski Matei Ninoslav po milosti
svoiov si dobrohtenie pridoh si u
Dubrovnik k starim mi prijatelom vlastelom i opkin gradsk (P.4,5).
Naveden primjeri svjedoe pojavnost dvolanog imenskog obrasca nomen-nomen u
primjeru Matija Ninoslav, u XIII. stoljeu. Takva pojavnost se tumai u kontekstu politikog
nauma bana Ninoslava koji je narodnome imenu priskrbio i svetako kako bi navodno
proklamovao kranstvo meu pukom time to e se zaodjenuti imenom u kojem se oituje
elja krtenika da ima zatitnika u svecu. Naime, Matija Ninoslav je kao nasljednik Kulina
bana, takoer bio pataren, ali je 1233. godine popustio papinskom izaslaniku Jakobu i primio
rimski zakon, kako bi sprijeio daljnji prodor vojvode Kolomana, koji je pod izlikom da
progoni pagane, uzimao od Bosanske banovine cijele upe i sela, te ih dijelio svojim
pristaama i podanicima. Meutim, iz razloga to se ban Ninoslav ponovno vraa staroj vjeri,
Papa Grgur IX e 1234. godine pozvati na kriarski rat protiv Bosne (Imamovi 1997: 44-45).
Matej je bosanski oblik novozavjetnog imena, a u bosansku pisanu tradiciju dolazi
preko latinskog jezika, odnosno oblika Matthus (njem. Matthias, rus. )< heb.
Mattiyyah, to je skraeno od Mattithyah, Mattithyahu, u znaenju, dar od Boga, Yahve <
Yahveh. (Marasovi-Alujevi 1985: 289)
Od istog bosanskoga bana zabiljeena je i potvrda druge determinacije, odnosno pravog
prezimena u Povelji bana Matije Ninoslava Dubrovniku od 12. 3. 1240. godine, u kojoj u
petom redu stoji: Slavko Poliik, Gradislav Turbik (P.5). Prezime je druga ili
determinacija po obitelji koja se uglavnom vri po neposrednom pretku, ocu ili majci pri emu
se obrazuju patronimici ili matronimici koji s vremenom postaju obiteljska imena, tj. prava
prezimena.
Proces uspostave dvoimenske formule u razdoblju izmeu X. i XII. stoljea krenuo je iz
centralne Italije prema jugu Francuske, zatim je preko njenog sjevera stigao do Njemake, a
otuda se proirio na sjever i istok (Dauzat 1956: 78). U navedenoj putanji je zahvatio i krajeve
Bosne i Huma. Na stecima iz XV. stoljea evidentirano je trolano imenovanje ili trinomna
imenska formula upotreba na tri lini iminja so razlina funkcija, na pr. ime, tatkovo ime
(otestvo) i prezime (Bezlaj 1983: 82-85), tj. prvom, drugom i treom determinacijom,
odnosno formulom ime, ime oca, prezime: Bratmio Brajkovi Boleradov (Zb.4: 304),
Radoje Prigojevi Obradovi (Zb. 314). Dakle, bosanski kancelarijski i svjetovni uzus

36

imenovanja imitira naslijeeni slavenski sustav imenovanja po imenu i prezimenu, ne

obavezno po precima, ve i po mjesnoj pripadnosti, zanimanju, izgledu i slino.
Iz bogate grae to ih nude izvori od XI. do XVI. stoljea treba izdvojiti sljedee faze i
podfaze razvoja antroponimijske formule Bosne i Huma:

1. jednoimenska formula (od naseljavanja do XIII. stoljea)

a. jednostruko samotvorno/monoleksemno ime:
A se c[r]ki a[rhan][e]la Mi[hai]la, a zida Q u Krsmir, sin Bret, upi urun i
[e]na ega Pavica (Zb.1: 14),
va [i]me b[og]a dobroga se zida M[i]hal svomu g[ospo]d[i]nu knezu Vuku (Zb.4:
256),
i postavi blg si sin mu Vlk i brati njegov[a] (Zb.4: 313),
A se lei Dabiiv Markovi. Koi dan leg[oh] time (me) b[r]at moi Vuk
pobilei (Zb.4: 315),
Neka se zna a se lei Vuk Batrievi (Zb.3: 157),
A se lei Vuk, sin kneza Obrada [sa] sestrom Elom i pokamenova ga mati Ana
(Zb.2: 83),
A se lei Vla Vladisali pie Semorad, sie Vuk na oca (Zb.2: 66),
si se kleli knez Ugrin knez Radona kaznc Grdomil kaznc Semijun
voevoda Pura Gruba Peharnik kaznc Blhan, Je Obenovi,
Domaslav Guneti... (P.7),
V dni kneza veliega Mihoila vmr upan Grd trbinski i v ti lto zida emu
rako brat upan Radomir s snmi egovmi i ena emu (Zb.3: 129).
b. izvedeno sloeno ili dvolano ime:
Pisa mu sin dijak Dobrovoj (Zb.1: 47),
Se [ka]mi Vladimir a pisa Mitrovi (Zb.4: 228),
Se lei Bratmio Rajkovi Boleradov unuk (Zb.4: 304),
A se lei Boidar Vuki (Zb.1: 34),
Boidar Radmilovi (Deb. Not. 20, fol. 158; fol. 180; fol. 180; ib. 21, fol. 56, fol.
101) i sl.

37

c. pokraeno ime: Boko (Zb.1: 27, 2: 100) od Boidar (P.105), Dabia (Zb.1: 1) od
Dabiiv (Zb.2: 53, 98), Rade (Zb. 3: 172) od Radomir (Zb.3: 129, 4: 237), Radomil
(Zb.4: 257), Radosav (Zb.1: 44, 55), Tvrtko (Zb. 1: 1, 15, 2: 102, 3: 182, 4: 204, 215,
245) od Tvrdislav (Zb.3: 187, P.41), Stojan (Zb.3: 183) od Stojisav (Zb.1: 16), Vlatko
od Vladislav (Zb.1: 24, 25), Ratko (P.15, 24) od Ratosav (P.14) i sl.

d. osobno ime i nenasljedni pridjevak, a s obzirom na sloenost pridjevka, unutar ovog

tipa imenske formule mogue je razlikovati:
d.1. osobno ime + jednolani (jednoleksemni) pridjevak, npr. [ v ime otca
i sina i svet]ago duha. [upan Miroslav zidah c]rkv svetag[o
Kozme i Damiana] (Zb.1: 19),
a se pisa d[i]k (i) Napovit (Zb.2: 52),
A sa upanica Rudi (Zb.2: 54),
A se lei monahi[n] Marta (Zb.2: 57),
a se lei upan Medulin (Zb.2: 115),
a se sn popa Bogina (Zb.3: 127),
A se lei dobri gospodin gost Milen (Zb.4: 249),
[ a se lei] uzm[oni] mu t[ep]i Bat[alo] bosanski, a pisa
Radomil dik (Zb.4: 257),
ban bosnski Kulin prisezaju teb knee Krvau i vsm
graam dubrovam pravi pritel biti vam od sel i dovka (P.1),
B[og] daj banu Kulinu zdravie i bani[ci] Voislavi (Zb.4: 254),
Kami usie Radi kova (Zb.1: 13).
S ovakvim nainom imenovanja spomenici su znaajni kao uvari antroponima i
stalekoga nazivlja srednjovjekovne Bosne i Huma, tj. na njima su ouvana imena ljudi i
nazivlje za srednjovjekovna svjetovna i crkvena zvanja, kao i neka zanimanja, npr.: upan,
upanica, knez, ban, vojvoda, kralj, kraljica, herceg, biskup, pop, dijak, sluga, kova, tepija,
zidar, kova, itd.

d.2. osobno ime + dvolani (dvoleksemni) pridjevak:

38

ovdi um[r]h Milo Ostoe neci (neak) (Zb.2: 97),

gost Milutin, rodom Crnian (Zb.3: 190),
a se neka se zna ov[de] lei Tvr[t]ko, M[il]caria sin [sa] svoiom
Ruom (Zb.4: 215),
Krsmir, sin Bret (Bretov) (Zb.1: 14),
Radoe dik ban pisah siju knigu povelov banov (P.1)
d.3. osobno ime + trolani (troleksemni) ili vielani (vieleksemni) pridjevak
to se uglavnom ostvaruje formulom osobno ime + 'sin' + genitiv 'oeva'
imena, npr.:
se lei knez Vladislav, upana Nikole sin, bana Stpana
neti (netijak) (Zb.1: 24),
a se lei knez Zot, sin kneza Petra... (Zb.2: 114),
a sei lei Dena, mati popa Vukaina (Zb.3: 162),
gospo Beoka Krstianiova, ki Pribisava Kosae (Zb.3: 186),
se lei Milain, sin Milov, a unuk Boihin (Zb.4: 236),
v ime oca i s[i]na i svetoga d[u]ha a se lei Grubaa, voevode
Miotoa p[o]tena (kunica) (Zb.4: 219),
Radivoje, sin Brajka Sterbice (Kovaevi-Koji 176: 1427-1428)
Tomko, sin Brajka Sterbice (Kovaevi-Koji 176: 1427)
Radi nepos Braila Tezalovia (Acta Consilli, IV, fol.5, 11. I. 1427,
fol.6, 12. I. 1427) nepos ima ire znaenje roak, unuk, sestri i sl.
Vlatko Popovi bratued Jelae, kerke Braila Tezalovia.
(Stojanovi 1929: 170-171) rije bratued prema objanjenju koje
daje Rjenik JAZU, znailo bi brata od strica fratera patruelis, ili
drugo tumaenje da je bratued od dvaju brae djeca (JAZU 1880-1882:
609).
Najbolji primjer vieleksemnog obrazca je oplodotvoren u sljedea dva epigrafa: v
ime o[t]ca i s[i]na i s[ve]t[a]go d[u]ha se lei raba b[]ia Polihrania a zovom mirskim
gospoj Radaa, upana Nenca ihoria kunica, a nevsta upana Vlatka i sluge
Dabiiva i tepie Stipka, a ki upana Miltena Draivoevia a kazncu Sanku
sestra... (Zb.2: 102), a se lei gospo Goisav, ki Juri Baoia a kunica voevode
Radia (Zb.3: 178)
39

Unutar posljednjia dva tipa imenske formule dvoleksemnog i vieleksemnog obrazca

raspolaemo imenima sinova, keri, unuka, oeva ili majki, na osnovu kojih je mogue
utvrditi prevladavaju li u jednom narataju narodna ili kranska imena, je li potvrena
islamizacija imena te koje su imenske osnove este i kakva je tvorba imena. Osobe su se
mogle identificirati imenima u takozvanome rodovnom tipu: g[ospo]d[i]na gosti Milutina
bilig rodom Crnian (Zb.3: 190), da se zna kako bi u Marka Petrovi osam sinova od
plemena Pojmili (Zb.1: 2), ili uz takozvano domovno, hino ili teritorijalno ime: a se lei
Radivoj Ili iz Rame Kovapolanin (Zb.4: 260), Hrestoje od Hlivna (Fermendin 1892:
151).
Pridjevcima se moe prisvojiti funkcija designatuma, odnosno elementa imenske
formule koji moe biti leksike prirode i oznaavati zanimanje, obiteljsku vezu, stale i sl., ili
moe biti onomastike prirode pa oznaavati ime mjesta iz kojega osoba dolazi, tj. ime
posjeda, feuda, zemlje i sl. Designatum moe biti osobni i nasljedni, ali za razliku od
supernomena (nadimka) koji identificira, designatum osobu samo svrstava u vrijeme, mjesto,
stale, on kontekstualizira. Dok je designatum dominantan samo na sinhronom planu, iz
nadimka (supernomen) razvit e se nasljedni nadimak koji e postati prezime (nomen
paternale). (Vodanovi 2014: 136)
2. dvoimenske ili imensko-prezimenske sintagme koje su se u vladajuih i povlatenih
ustalile prije nego kod obezvlatenih (od XIII. stoljea), unutar kojih je mogue
razlikovati sljedee podfaze:

a. dvoimenske sintagme/dvostruka osobna imena ili imenovanje nositelja dvaput

antroponimom iste kategorije, npr.:
az rab
Mati a odmlom Ninoslav (P.2)
az Matei Ninoslav po milosti
vliki ban bosenski ... jaz veliki ban
bosnski Matei Ninoslav (P.4,5)
gradi Boko, Nikola i Nikola Andria na slavu boga i s[ve]te gospe...
(Zb.2: 100)
a se lei D[o]brilo Boban (Zb.2: 103)
Martin Vu, voevode sin (Zb.3: 161)

40

prsvtli gospodin Stefan Ostoja kral Bosn i... a (e)vo tko se rotie i
naiprvo az prisvitli gdn kral Stefan Osto, prisvitla gospo kralica,
er Kuva... (P.62)
plemeniti mu gdn Ivan ori (P.78)
ja gospodin kral Stefan Dabia (P.14, 39, 41, 46, 47)

Stefan Tvko m stiju

boiom kral Srbljem i Bosn i Primoriju (P.28)
ovomu pisanju svedok upan Krka i veliki vojevoda Vladislav Galeik i
... eonik Hlap Ivan (P.16)
A se pie Milko Vukm[i]r (Zb.3: 148)
arko Tadia i Jurai Humski vai u svem (P.129)
[a se lei] Raio Akela m[...] [sinovi kami postavi]e na nem (Babi 2004:
100)
A se kipi je(su) Tomaa Bore (Zb.1: 31)
Izgleda da je neko vrijeme bilo uobiajno u Bosni i Humu da pokrteni stanovnici imaju
dva imena jedno domae i jedno kransko. Dvostruka su imena nadijevana ili iz (1)
profilaktinih motiva, ili zbog (2) elje da se unutar obitelji nasljeuje odreeno ime ili zbog
(3) elje da se ouvaju tradicionalne imenske osnove.

b. imensko-prezimenske sintagme npr.:

Desn Ratnevit pisa u dni bana Stpana (Zb.4: 254)
A se zida Drae O[h]muanin (Zb.4: 252),
Slavko Poliik i Gradislav Turbik (P.5),
se lei Vigan Miloevi (Zb.1: 1),
A se lei dobra vladikovka Erina Vukocami (Zb.2: 78)
da se zna kako bi u Marka Petrovi osam sinova od plemena Poimili
(Zb.1: 2),
a se lei knez Radia Zloui (Zb.1: 7),
se lei Bratmio Brankovi, Boleradov unuk na svoioi zemli na
plemenitoi (Zb.4: 304),
Zed[e] poivae[t] raba b[o]ia Rada Vetio Ublia (Zb.4: 244)
se postavi bilg Dragosav Bolesalik Blakanin svoimi sinim[i] (Babi
2004: 88)

41

Vjerovatno je postojala faza u priskrbljivanju prezimenske sastavnice u kojoj se vodilo

rauna o srednjovjekovnoj praksi patronimika, koja se u Bosni i Humu primjenjuje kroz itav
srednji vijek, ali i formiranju nove, esto iz nadimka izvedene prezimenske sastavnice. Zato je
esto posvjedoena i pojavnost dvaju prezimena:
A se pie kami Vukovi za unaka Tomovu Rdii Zloui (Zb.1: 7)
a se lei Radoe Prigoevi Obradovi[]. (Zb.4: 314)
A se lei Dragoje Junoti Tupkovi (Dizdar 1969:117)
Radi Ozrisalji Tezalovi (Debita Notariae XIV, fol. 86, 18. I. 1427)
Bogdan Pribjenovi Muri (Debita Notariae, vol.13, fol. 6. 11. I. 1418)
Pribislav Pribjenovi Muri (Debita Notariae, vol.23, fol.136. 11. XI. 1447)

Iz analizirane grae mogue je zakljuiti da su se do kraja XII. stoljea stanovnici

Bosne imenovali samo osobnim imenom koje je dijete dobivalo pri roenju, a da je
antroponimijska formula u vremenskome odsjeku izmeu XIII. i XIX. stoljea, doivljela
metamorfozis obuhvativi u sastavu i prezimensku sastavnicu, najprije s rijetkom,
nenasljednom pojavnou do propisne obvezatnosti, odnosno od prezimenske prakse
povlatenih do adoptacije i implementacije kod obezvlatenih. Da prezimenska sastavnica u
IV. i V. stoljeu nije bila stabilna u svojoj nasljednosti tvrdi sluaj bosanskog trgovaca i
diplomate na dvoru porodice Pavlovia Vlatko Popovia, za kojega je teko tvrditi zato je
nosio prezime Popovi jer se pouzdano zna da je bio sin Radia Ozrisaljevia, takoer
poznatog trgovca (Truhelka 1911: 54).
Dakle, na osnovi dosadanjih istraivanja antroponimijske grae spomenika bosanskohumske povijesne i kulturne batine kakvi su, uz ostalo Povelja bana Kulina (1189) i
Humaka ploa (X/XI. stoljee) zakljuuje se da je jednoimenost u vrijeme njihova nastanka
jo uvijek dominantan nain identifikacije pojedinca, ali se upozorava i na postojanje
pridjevaka i takozvane dvolane denominacije gdje je uz osobno ime navedena filijacija ili
koje drugo srodstvo.

42

8. Struktura imena: tvorbeni tipovi, osnove, sufiksi

Kao i druge sklonidbene rijei, tako se i imena definiraju dvojako: izvoenjem i
slaganjem. Oba naina tvorbe opstoje od najranijih vremena i teko je odrediti jesu li prije
postala izvedena ili sloena imena, pa je vjerovatno najadekvatnije smatrati da su se
istovremeno poela producirati i dalje paralelno razvijati. U Bosni i Humu, kao i u drugim
slavenskim zemljama, su postojale tri morfoloki razliite vrste osobnog imena:
1. jednolana, jednostruka samotvorna ili monoleksemna imena tipa: Vuk, Brat, Je, Grd,
Gost;
2. sloena, dvoosnovna, dvolana ili binomna imena tipa: Boljeslav, Boidar, Bratoslav,
Cvitimir, rnomir;
3. pokraena imena (regresivne tvorbe i izvedena imena) tipa: Rade od Radomir, Tvrtko od
Tvrdislav, Mile od Milobrat, ivko ili itoje od ivogost ili itomisl, Gradoje od
Gradislav.

8.1. Kompozitnost dvolanih imena

Dvolana imena su najprepoznatljiviji i najvri sloj indoeuropske batine. Poznato je
da je u praslavenskome postojao znaajan fond sloenih linih imena, dok je sloenih
apelativa bilo malo, dok je, primjerice, u hetitskom jeziku taj odnos bio obratan. U
starogrkom jeziku sauvano je oko 1000 leksemskih morfema koji sudjeluju u tvorbi
sloenih imena, u staroindijskom 900, u germanskom 500, u starokeltskom ih je 340, u
praslavenskom 220 (imunovi 2009: 154). Takva imena predstavljaju prepoznatljiv drevni
obrazac imenovanja, naslijeen iz praindoeuropskoga postupcima epiteta ornantia, odnosno
pozivom na junake hvalospjeve, atribute ili epitete iz narodnog epskog kazivanja, koji s
obzirom na strukturu i znaenje biljee slavenski kontinuum sve do usvajanja kranstva,
kada biljee svojevrsni metamorfozis pod utjecajem dolazeih zapadnih judeo-kranskih i
istonih muslimanskih imena. Od XVI. stoljea dvolana imena na podruju Bosne i Huma
ulaze u simbolinu fazu zamiranja, iako predstavljaju etno-kulturni pokazatelj koji slavensku
antroponimiju i openito slavensku jezinu skupinu razlikuje od ostalih jezikih skupina. Zato
je ovaj korpus bosanskohercegovakih srednjovjekovnih dvolanih imena znaajan radi
promicanja kulture stare slavenske vrste imenovanja, u nadi da e se u dogledno vrijeme
osnovati povjerenstvo koje e se baviti prikupljanjem i katalogiziranjem dvolanih imena u
cijelome slavenskome svijetu, kako bi se stvorila riznica imena, odnosno omnibus
43

antroponima koji bi bio na raspolaganju za stvaranje slavenskih kalendara i publikacija u

raznim zemljama.
Unutar leksike komponente dvolanih imena, pohranjeni su obiaji i tradicija, te iz
njihovih kompozita je mogue itati o kulturi i vrijednostima stanovnika Bosne i Huma. Zbog
njihove duge starosti pokoja je sastavnica sloenoga imena, ve odavno nerazumljiva iz
suvremene

jezine

perspektive,

postavi

historicizam

ili

arhaizam.

Zahvaljujui

antroponimijskome korpusu, neke su stare rijei ouvane jedino u osobnim imenima. U

definiranome korpusu evidentirano je 110 dvolanih imena. Slijede primjeri motivirani
razliitim sferama ivota:

Motivika

Kompoziti Primjeri

imenovanja
ivot

iz

bosansko- Primjeri iz srodnih jezika

humskoga korpusa

-iv

Dabiiv (Zb. 2: 53, 3: 98,102, 4: rus.

ivislav

233, 306, 315; Kovaevi-Koji 1903: 149)

174: 1426-1429)

hrv. Boguiv (imunovi

2009: 153)
rus. Dobroslav, Dobrogost

pozitivne

dobro-

vrijednosti

Dobrovoj (Zb.1: 47)

( 1903: 129)

Dobromisl (P.6)

hrv. Dobroslav (PHJ 2009:

Dobroslav

(Kovaevi-Koji 154)

175: 1405)

hrv. Dobrovit ( PHJ 2009:

Dobrosav (P.26, 40)

459)

Dobrovit (P.6)

milo-

Milbrat (Zb. 4: 297)

rus.

Milobrat (Zb.3: 173, Zb.4: 303)

1903: 251)

Miobrat (Zb.3: 166)

rus.

Milgost (Zb.1: 46, 4: 254)

1903: 250)

Miodrag (Zb.4: 292)

rus.

Milivoj (P.60, 65, 66)

1903: 253)

Milosav (Zb.4: 227)

e. Milogost (Pleskalov

Milong

Milovan (

Mioslav (

44

Milten (Zb.2: 102, P.9)

1993: 90)

Mioten (P.16)

rad-

Radivoj (Zb.1: 18, 36, 2: 82, 92, rus.

Radobor, Radoslav,

4: 226, 260)

Radostoj ( 1903:

Radomil (Zb.4: 257, 290)

332)

Radomir (Zb.3: 129, 4: 237, P. hrv. Radoslav (HPJ 2009:

12)

468)

Radoslav (Zb.1: 15, 2: 112, 3:

192)
Radosav (Zb.1: 40, 55, 58, 2: 62,
90-92,112, 124, 4: 291; P.6, 9,
11, 12, 14, 16, 17, 53, 61, 71, 72,
73, 75, 77, 80, 82, 83, 86, 87, 89,
90, 92, 93, 97)
profilaktine

stoj-/stan-

vrijednosti

Stojislav (Kovaevi-Koji 174: rus.

1442-1462, 175: 1401-1402)

Stanislav

1903: 372)
rus.

Stanimir (

1903: 371)
e.

Stojgn'v,

Stanislav

(Pleskalov 1993: 89-90)

grd-

Grdomil (P.7)

e. Grbor (Pleskalov
1993: 89-93)
hrv. Grdislav (imunovi
2009: 153)
45

tvrd-

Tvrdislav (P.41, 77, 90, 93, 117)

rus. Tverdislav, Tverdislov,

Tverdihlb ( 1903:
388)
e. Tvrdm'ir
(Pleskalov 1993: 94)

negativne

ne-

vrijednosti

Nenad (Zb.3: 174)

rus.

Neznan

Nespina (Zb.4: 247)

1903: 269)

Nemanja (Zb.1: 52)

rus. Nemir, Nenad, Nerad

( 1903: 273)
e. Nemir, Nedamir, Nerad,
Nemil, Nedrah (Pleskalov
1994: 54-56)
hrv.

Nemisl,

Nedrag

(imunovi 2009: 154)

ni-

Nikola (Zb.1: 24, 25, 2: 100, 3: rus.

Nikulai

120; P.5, 25, 55, 61, 70, 72, 77, 1903: 379)
79, 85, 93, 96, 98)
Nikulin (P.76)
Nikolje (P.77, 93)

spoznajnost

-misl

Dobromisl (P.6)

e. Dobromysl, Pmysl

Odumisl (P.6)

(Pleskalov 1993: 93)

e.

Omysl

(Pleskalov

1994: 57)
hrv. utomisl (imunovi
2009: 155)

socijalna
vrijednost

gradi-

Gradislav (P.5)

hrv. Gradislav (imunovi

2009: 156)

46

vladi-

Vladimir (Zb. 4: 228)

rus.

Vladimir, Vladislav

Vladimirko (P.90)

( 1903: 87)

Vladislav (Zb.1: 24, 25, 3: 128; e. Vladimir (Pleskalov

P.14, 59, 61, 62, 91, 94, 96, 97, 1994: 57)
101, 102, 103, 104, 195, 106,
109, 116, 123, 124, 126, 127,
128)
Vladisava (Zb.1: 17, 4: 261

gostoprimstvo -gost

Mi(l)ogost (Zb.1: 46, 4: 254)

rus.

Dobrogost (

Dobrogost (Dizdar 1969: 77)

1903: 129)
e. Milogost, Dobrogost,
Ljubgost (Pleskalov 1993:
94)

vojna

-voj

organizacija

Vojisav (P.41, 54, 85)

rus. Voidan ( 1903:

Vojislav (P.10)

89)

Vojmir (P.6)

rus.

Voislav

1903: 90)

voj-

Dobrovoj (Zb.2: 47)

e.

Budivoj,

Vojslav

Radivoj (Zb. 1: 17, 36, 2: 82, 92, (Pleskalov 1995: 76)

4: 226; P.71, 73, 88, 95, 100, e.

obitelj

brat-

Protivoj,

Nevoj

106)

(Pleskalov 1994: 54-58)

Milivoj (P.60, 65, 66)

e. Skorovoj (Pleskalov

Skorovoj (P.59)

1993: 94)

Bratmio (Zb.4: 304), Bratoslav rus.

(P.6)

Bratovec

1903: 64)
e. Bratrumila (Pleskalov
1993: 88)

47

-brat

Miobrat (Zb.3: 166, 179, 173,

4:297, 303)
Vukobrat (Zb.3: 135)

vjera

bog-

Bogdan (Zb.1: 6, 2: 93, 4: 211, rus.

Bogdan

248, 253, 293; P.6, 9, 14, 18; 1903: 51)

Kovaevi-Koji

175:

1418- rus.

(Zb.1:

Kovaevi-Koji

Bogomil

( 1903: 56)

1430, 176: 1445-1447)

Boidar

Bogolp,

34;

P.105; rus. Bogoslov, Boguslav,

175:

1441- Boguhval ( 1903:

1446)

57)
e.

Bogdal,

Bogudar,

Bugumil (Pleskalov 1993:

88, 92)

Kompoziti

koji

tvore

dvoslona

imena,

sama

dvoslona

imena,

bosanskohercegovakome srednjovjekovlju, posvjedoeni su i kod drugih slavenskih naroda,

to potvruje tezu o slavenskom imenskom kontinuumu u pogledu ovakvoga naina
imenovanja. Ova vrsta slavenskih imena spominje se u spisima bizantskoga cara Konstantina
VII. Porfirogeneta (905-959). Nerijetko ih nose i starohrvatski vladari: Vieslav (oko 800),
Ratimir (829-838), Trpimir (845-864), Zdeslav (878-879), Branimir (879-892), Muncimir
(892-910), Tomislav (910-930), Drislav (969-997), Zvonimir (1075-1089) i dr. U Povaljskoj
listini iznimno vrijednom vrelu za prouavanje hrvatske antroponimije sloena imena ine
petinu ukupnih narodnih imena, a u Sumpetarskom kartularu, koji je stoljee stariji od
Povaljske listine, ta su imena kudikamo brojnija, a izbor zavrnih sastavnica jo bogatiji
(imunovi 1987: 137).
Danii u svom rjeniku starina tvrdi da jednina prema leksemi voji (=vojnici, vojska)
vojin nije potvrena (1863: 144, 145), to se moe uzeti kao argument protiv nove
interpretacije. Meutim, ako se uzmu u obzir imena komponirana sa voj u drugom dijelu:
Milivoj, Radivoj, mogue je rekonstruirati moguu korijensku rije voj to bi mogla znaiti
pohod, a od koje su izvedene druge rijei, kao npr. vojna (= rat), vojska. (Naka 2012: 59)

48

Primjetno je da u slaganju osobnih imena sudjeluju imenice, zamjenice, pridjevi,

brojevi, glagoli, prijedlozi i nijenice ne, pri raznim odnosima. Uestalost je pojedinih
tvorbenica dosta neujednaena. Najzastupljeniji su pridjevi, najmanje pak dolaze brojevi. Pri
tome se potvruje i prefiksalna i prefiksalno-sufiksalna tvorba. Poetne komponente
dvolanih imena, u korpusu bosansko-humskih natpisa i zapisa, mogu biti:

Poetne komponente dvolanih imena

imenice

Bratmio (Zb.4: 304), Cvitimir (P.59), Didodrag (Dizdar 1969: 154), Vukobrat
(Zb.3: 135), Vukmir (Zb.3: 148), Bratoslav (P.6), Bogdan (Zb.1: 6, 2: 93, 4:
211, 248, 253, 293; P.6, 9, 14, 18; Kovaevi-Koji 175: 1418-1430, 176:
1445-1447; Deb. Not. Vol.23, fol.136. 11. XI. 1447), Vratouh (Dizdar 1969:
296), Kozoderac (Dizdar 1969: 296), udomil (Dizdar 1969: 113), Gojisav
(Zb.3: 178)

glagoli

Radivoj (Zb.1: 18, 36, 2: 82, 92, 4: 226, 260; Kovaevi-Koji 174: 14261434, 1429-1436, 176: 1441), Radisav (Zb.3: 174, 4: 229, 291), Berislav (P.7;
Dizdar 1969: 77), Budislav (P.58, 77, 89, 83, 90, 18; Dizdar 1969: 154),
Hranislav (P.6), Kresimir (Zb.1: 14), Gradislav (P.5), Vladimir (Zb. 4:228),
Vladimirko (P.90), Vladislav (Zb.1: 24, 25, 3: 128; P.14, 59, 61, 62, 91, 94,
96, 97, 101, 102, 103, 104, 195, 106, 109, 116, 123, 124, 126, 127, 128;
Dizdar 1969: 113), Vladisava (Zb.1: 17, 4: 261), Gojislav (Kovaevi-Koji
174: 1402, 1427-1432), Stojimir (Kovaevi-Koji 174: 1442-1462), Stojislav
(Zb.1: 16; Kovaevi-Koji 175: 1401-1402), Strzimir (P.6), Ozrislav
(Kovaevi-Koji 175: 1401), Tolislav (Dizdar 1969: 77), Borislav (P.5,
Dizdar 1969: 59), Braniat (Zb.4: 294), Mirislav (Zb.3: 189), Pribislav (Zb.2:
94, 3: 182, 186, 4: 229; P.114, Kovaevi-Koji 175: 1404-1405), Tvrdisav
(P.41, 76, 77, 82, 90, 117; Zb.3: 187, 4: 314)

pridjevi

Bjelosav (Babi 2004: 90), Boljedan (Zb.4: 318), Boljerad (Zb.4: 304),
Boljeslav (Dizdar 1969: 77), Boljeslava (P.19), rnomir (P.8), Dobrovoj
(Zb.1: 47), Dobrivoj (Kovaevi-Koji 176: 1426), Dobromisl (P.6),
Dobroslav (Kovaevi-Koji 1405: 175), Dobrosav (P.26, 40), Dobrogost
(Dizdar 1969: 77), Dobrovit (P.6), Dragoslav (Babi 2004: 95), Draeslav
(P.18, 19, 20, 21), Milbrat (Zb. 4: 297), Milobrat (Zb.3: 173, 4: 303), Miobrat

49

(Zb.3: 166), Milogost (Zb.1: 46, 4: 254), Miodrag (Zb.4: 292), Milivoj (P.60,
65, 66), Miosav (Zb.4: 227), Milten (Zb.2: 102; P.9), Mioten (P.16),
Miroslav (Kovaevi-Koji 175: 1401-1402), Radomil (Zb.4: 257, 290),
Radomir (Zb.3: 129, 4: 237; P.12), Radoslav (Zb.1: 15, 2: 112, 3: 192),
Radosav (Zb.1: 40, 55, 58, 2: 62, 90-92,112, 124, 4: 291; P.6, 9, 11, 12, 14,
16, 17, 53, 61, 71, 72, 73, 75, 77, 80, 82, 83, 86, 87, 89, 90, 92, 93, 97),
Boidar (Zb.1: 34; P.105; Kovaevi-Koji 175: 1441-1446, Deb. Not. 20, fol.
158; fol. 180; fol. 180; ib. 21, fol. 56, fol. 101), Ljubeslav (Dizdar 1969:
77), Ljubomir (P.64), Gojisav (P.16, 14, 38; Kovaevi-Koji 174: 1402),
Grdomil (P.7), Tihomil (Dizdar 1969: 113), Tiemir (Dizdar 1969: 154).

prijedlozi

Pokrajac (Zb.2: 117), Poznan (Zb.2: 87), Prhten (Zb.4: 311), Prrad (Zb.4:
297), Prboje (P.55, 47, 16), Prdislav (P.59, 9, 6; Dizdar 1969: 113), Pribn
(P.9), Priboje (P.11, 25, 26, 46), Prodan (P.9), Zavid (Dizdar 1969: 113),
Obrad (Zb.2: 64, 83, 110, 4: 254, 284, 285; Kovaevi-Koji 174: 1401-1405,
176: 1428-1442)

estice

Nespina (Zb.4: 247), Nemanja (Zb.1: 19), Nenac (Zb.2: 102), Nikulin (P.76),
Ninoslav (Dizdar 1969: 113; P.2, 4, 5, 18, 7), Nenad (Zb.3: 174)

brojevi

Prvoslav (Dizdar 1969: 113), Prvonjeg (Dizdar 1969: 77)

Zbog istoe imenskih struktura tipa Trpimir ili Drislav mnogi antroponomastiari, u
prvome lanu strukture vide imperativno znaenje, drugi pak dre da je -i- u sastavu
dvolanih imena desemantiziran, odnosno da imenica u takvih sloenih imena nije ni subjekt
ni objekt glagolskoga dijela, i da -i- samo povezuje dijelove imenske strukture izgubivi ve
davno nekadanje gramatiko znaenje (Bjelanovi 1988: 179).
Dvoleksemna imena mogla su navedenim formantima poinjati i zavravati: Bratmio
(Zb.4: 304) i Miobrat (Zb.3: 166). Najuestaliji biva pridjevski formant i u inicijalnome i u
finalnome poloaju.

50

8.2. Modeli pokraivanja sloenih imena

Malo je osobnih imena koja ostaju u svojemu osnovnom obliku. Ako se od njih ne
izvodi drugo ime s pomou sufikasa, onda se najee skrauju ili dijele. Takva pojavnost
praena je sljedeim razlozima: gospodarnost/ekonominost, odmilinost/hipokoristinost,
tepanje, stezanje i ispadanje pojedinih glasova, potreba za zazlikovanjem od drugoga nositelja
istog imena ili izvedenice (imundi 2006: 22). Kod antroponima kao imena koja oznaavaju
iva bia, s kojim je kvantiteta emocionalnosti kod svakog ovjeka jako vezana konotacijski
sadraj kvantitativno varira od nulte afektivnosti do x-kvantitete, s predznacima (pejoracija
tipa Grdanac (P.86), augmentativ tipa Vuina (Zb.3: 157)) + (deminutiv i hipokoristik tipa
Veselica (Zb.2: 61), Vuki (Zb.2: 65)). Da bi se omoguilo skaliranje antroponima, jezini
sistem upotrebljava uglavnom kraenje i derivaciju imena nulte afektivosti. Derivacija
obuhvata uglavnom prefikse i sufikse, a kraenje u prvom redu redukciju imena na
performante i dodavanje koformanata na performant (Putanec 1976: 10).
Jo se u praslavenskome ustalila praksa da se od sloenih imena prave skraena imena
(njem. Kurznamen), primjerice: Miroslav > Mir, Radoslav > Rad i slina. Dakle,
pokraena imena tipa Mir, Rad, Stan, Vlad ili Vid (Kuna 1974: 34; Stojanovi 1983:
470), smatraju se najstarijim tipom praslavenskih skraenih imena (Mareti 1886: 134-135).
Bokovi tvrdi za ovakve primjere, da sa strukturiranim // predstavljaju najstariji
indoeuropski sloj pokraenih imena, i ona po njemu nisu bila hipokoristici, barem prema
gramatikom ustrojstvu (Bokovi 1978: 367).
S vremenom je uslijedilo dodavanje nastavka na jednoslonu pokratu, odnosno to je
drugi stepenik slijeda kojim su se u jezinom razvoju pojavljivali tvorbeni elementi u
tvorbenim modelima, od pokraivanja kao prajezinog modela, prilagoenog pokraivanju
sloenih sveslavenskih imena, preko morfoloke stilizacije nastavcima -o, -e ili -a u raspadu
praslavenske zajednice do konanog oblikovanja dvosloenice (Bokovi 1978: 442). Opis
upuuje na nekadanju jezinu stvarnost jer mu je u prvom planu opisa nain oblikovanja
osnove tvorenike strukture, dakle segmenta kojim je kao jedinim tvorbenim signalom u
tvorenikoj postavi zapoeo razvoj ovih tvorenica pravcem sve sloenijeg naina oblikovanja
njihove strukture. Osim u grkom pokraivanje sloenih imena javlja se i u jezicima ostalih
indoeuropskih naroda (Mareti 1886: 102-104; Rodi 1976: 134).
Jednoslona postava nastala pokraivanjem s vremenom je gubila snagu tvorbenog
elementa i to, prvo, pojavom drugih elemenata u tvorbi tvorenica ovoga tvorbenog naina,
odsjenih i nadodsjenih, tvorbenih i morfolokih, te njihovim svojevrsnim suodnosom u
51

tvorenikim strukturama, drugo, pojavom kranskih imena koja su se zbog drugaije fakture
u odnosu na sveslavenska dvolana imena pokraivala u domaem antroponimikonu toliko
raznoliko, posebno nakon 16. stoljea, da se u raznolikostima zatrla nekadanja zakonitost i,
tree, pojavom apelativnih tvorenica tvorenih ne samo od dvoslonih nego i od jednoslonih
osnovnica, dakle bez pokraivanja (Bjelanovi 2006: 5).
Sljedea faza u razvitku slavenskih antroponima, odnosno drugi model u oblikovanju
tvorenica ovoga tipa su hipokoristici (njem. Kosenamen), koji su nastajali pomou
hipokoristinoga sufiksa j (eleznjak 1969: 32; Bokovi 1978: 442). Sufiksacijom
jednoslonih pokraenica navedenim sufiksom, nepalatalni glasovi se palataliziraju, kao to je
bio sluaj u primjerima Milj (Deb. Not. 14, fol. 274; fol. 400; ib. 15. Fol. 62; ib. 17, fol. 97,
ib. 19, fol. 16), Vla (Zb.2: 95), Ra (Zb.2: 101), Vla (Zb.1: 43). Palatalnim se
suglasnicima u navedenim primjerima pripisuje svojstvo nositelja izraznih i znaenjskih
vrijednosti tvorenica, odnosno novi palatali postali su nosioci hipokoristinosti kod
jednoslonih linih hipokoristika. Ovakvi praslavenski hipokoristici su radikalni prijelom u
praksi skraivanja sloenih imena. Do njih prakticirani su samo derivacioni i morfematski
odnosi tipa Miloslav > Mil, odnosno skraivanje na vokal prvoga sloga sloenog imena.
Novi tvorbeni odnos omoguio je da se svako hipokoristiko skraivanje sloenih imena
izvodi, u daljem razvitku jezika, dodavanjem spoljnih sufikasa prvome slogu na vokal.
Zbog uloge koju imaju u tvorbi nastavci -o, -e i -a se takoer definiraju
hipokoristinima, u funkciji su morfoloke stilizacije, a ukljueni u tvorbu novih oblika imena
omoguili su frekventniju upotrebu svih deminutivnih sufikasa kod osobnih imena, tako da su
se svi deminutivni suglasnici, i palatalni i velarni, ukljuili u derivacionu mreu etimolokih
slavenskih hipokoristika:
Tvorbeni nastavci

-a-

Rada (Zb.4: 244, 245), Raja (Zb.4: 253), Ljuba (Zb.1: 48), Hranja (P.25), Hrelja (Zb.4:
206; P.69), Mira (Zb.1: 4), Gruba (Zb.1: 1; P.57), Rua (Zb.4: 215, 220), Stana (2: 79),
Mra (Div. Canc. 24. fol.143, 11. V. 1376)

-e-

Ljube (Zb.3: 110), Mile (Zb.2: 58; P.37, 58), Drae (Zb.4: 252), Krile (Zb.4: 254), Krnje
(Dizdar 1997: 45), Vlade (P.25), Dive (P.16), Kable (P.18)

-o-

Milo (Zb.4: 296), Miho (P.76), Boro (Zb.1: 31), Kato (Kovaevi-Koji 174: 1402),

52

Dobro (P.30), Vuko (P.12), Rato (Zb.2: 79), Pero (Zb.2: 61), Rajo (Babi 2004: 100),
ivko (P.82, 83, 84), Vlaho (Zb.3: 142)

Gotovo sva kraenja u poetku su stilski obiljeena (roditeljska ljubav, tepanje,

imitiranje djeijeg jezika, njenost, prijateljstvo, prisnost). Tako su stilski obiljeena i
kraenja dvolanih imena, pri tome pokraena imena su mogla biti dvoslone imenske
postave, nastale kraenjem osobnog imena za jedan ili dva sloga. Tako se dobivala okrnjena
imenska osnova na koju je mogao doi drugi formant, to se oituje kao pojava tzv. regresivne
tvorbe dvolanih imena, npr.: Bratoslav (P.6) > Bra (Zb.3: 129, 4: 311), Borislav (P.5) >
Boro (Zb.1: 31), Desimir (P.9) > Desoje (P.2), Dobromisl, Dobrovit (P.6), Dobrogost (Dizdar
1969: 77) > Dobro (P.30), Draeslav (P.18, 19, 20) > Drae (Zb.3: 130), Dabiiv (Zb.2: 53,
98, 102, 4:233, 306, 315; P. 58, 90, Kovaevi-Koji 174: 1426-1429) > ivko (P.82, 83, 84),
Ljubeslav (Dizdar 1969: 77), Ljubomir (P.64) > Ljube (Zb.2: 110), Miloslav (Zb.4: 227),
Milibrat (Zb.3: 166, 173, 179, 4: 297, 303), Miodrag (Zb.4: 292) > Milo (Zb.2: 97), Gradislav
(P.5) > Gradoje (P.37), Prvonjeg (Dizdar 1969: 77), Prvoslav (Dizdar 1969: 113) > Prvko
(Zb.4: 290), Tvrdislav (Zb.3: 187; P.41, 77, 82, 90, 93, 117) > Tvrtko (Zb.1: 1, 15, 2: 102, 4:
215, 245, 3: 182, 204), itd.
Osobna imena-kratice nastaju od dva formanta, tj. od performanta koji se dobije ako se
neko osobno ime skrati na jedan, dva ili vie slogova (takozvana monosilabna, bisilabna
kratica, Mareti to zove krnjadak, imundi okrnjak prvog reda, za koformant on ima naziv
okrnjak drugog reda), koji se mogu uzimati s poetka, sredine ili kraja imena i tom
performantu dodamo koformant (drugi formant), jedan od formanata za tvorbu skraenih
imena, hipokoristika (Putanec 1976: 10).
Posanak pokraenih imena

Osobno

Osobna imena-kratice

dvokompozitno
ime

Bratoslav (P.6)

Bra (Zb.3: 129, 4:311), Bratoje (Zb.3: 182), Brako (Zb.4: 324),
Bati (P.61, 70, 72, 74), Batalo (Zb.4: 257; P.40, 46, 47, 48, 53, 55,
56, 59)

53

Dobromisl, Dobrovit Dobro (P.30), Dobri (Zb.3: 139), Dobrilo (Zb.2: 103, 110, 111, P.69)
(P.6)
Dobrosav (P.26)
Dobrovoj (Zb.2:47)
Draeslav (P.18, 19, Drae (Zb.3: 130), Drago (Zb.2: 116; P.11, 14, 20, 59), Dragoja
(P.27, 39; Zb.4: 303, 311), Dragi (Zb.2: 116; P.39, 46, 62, 86),

20)
Dragoslav

(Babi Dragia (Zb.2: 70, 3:151; P. 74, 76), Dragulin (Zb.4: 286)

2004: 88)
Dragosav

(Babi

2004: 89)

Miloslav (Zb.4: 227) Milo (Zb.2: 97), Mile (Zb.2: 58; P.37, 58), Milan (Zb.3: 194, 195),
Milbrat (Zb.3: 166, Milko (Zb.3: 148), Milac (Zb.4: 310; P. 39), Milat (P.20), Milut
173, 179, 4: 297, (Kovaevi-Koji 175: 1441-1448), Mila (Kovaevi-Koji 174:
303)

1427-1430; Zb.3: 171), Milo (P.116; Kovaevi-Koji 174: 1400),

Miodrag (Zb.4: 292)

Milain, Miliin (Zb.4: 236; P.44), Milin (Kovaevi-Koji 176: 1444-

Miogost (Zb.1: 46)

1451)

Milivoj (P.60, 65,

66)
Milodra (P.76)

Tvrdislav

(Zb.3: Tvrtko (Zb.1: 1, 15, 2: 102, 4: 215, 245, 3: 182, 204), Tvrdoje (Zb.4:

187; P.41, 77, 82, 301), Tvrdia (Kovaevi-Koji -Koji 175: 1426-1438, 1427-1430)
90, 93, 117)
Dabiiv (Zb.2: 53, ivko (P.82, 83, 84), ivoje (Kovaevi-Koji 174: 1437-1436)
98, 102, Zb.4: 233,
306, 315; P.58, 90,
Kovaevi-Koji
174: 1426-1429)

54

Pokraena imena esto poprimaju hipokoristiko-stilistiki naboj, osobito ako je rije o

imenima koja su se tvorila deminutivnom formom, npr. Bogi (P.24), Bati (Zb.4: 245, 294;
P.61, 70, 72, 74), Batri (Zb.3: 164), Dujica (Zb.3: 146), Dragi (P.39, 46, 62, 86), Radojica
(Zb.4: 279), Boiko (Zb.4: 248, 281, 319), Vladi (P.70,76), Mili (Kovaevi-Koji 176:
1447-1459), Vuko (P.12), Vuki (P.96, 97, 109), Vui (Zb. 2:71, 3: 177), Nmii (P.46),
Crni (Zb.4: 310), Krili (Zb.2: 58). S tim u vezi, evidentirana su i imena od milja, odmilice,
odnosno umiljenica ili imena od dragosti, koja su se tvorila pokraivanjem dvoleksemnih
imena, a ije su skraene osnove same po sebi ili uz dodatak sufiksa, nosile hipokoristine
naboje. Pored slavenskoga sloja ovakvome tvorbenom obrascu podlijegala su i svetaka
imena.

Postanak hipokoristinih imena

Osobno svetako ime

Osobna imena od milja, dragosti ili odmilice

Andrija (P.3, 6, 9)

Andrija (Zb.3: 100; P.59), Andruko (P.106)

Ana (Zb.2: 83)

Anka (P.63), Anica (P.63)

eorije (Zb.3: 133),

uren (Zb.2: 60), ore (P.39, 57, 43, 44, 49, 48)

Jura

(Zb.3:

178,

4:212; P.39, 47, 57,

59, 70, 72, 76, 85, 93,
96, 106, 129)
Ivan (Zb.1: 6, 8, 2: Ivanac (P.107), Ivani (P.83, 84, 89, 90, 93, 99, 106, 109, 121), Ivo
88, 3: 150, 4: 205; (P.129), Ivko (P.70, 74, 122, 126; Kovaevi-Koji 174: 1421-1462,
P.16, 71, 73, 78, 87, 174: 1419, 175: 1427-1429)
89, 93, 97, 103, 106,
109, 129)

Jelena (P.18, 19, 25, Jelica (Zb.3: 157), Jela (P.94)

55

41, 48, 94, Zb.2: 91)

Varvara (Zb.1: 26)

Vare (Zb.4: 252)

Stjepan, Stipan (Zb.1: Stipac (P.47), Stipko (Zb.2: 89, 4: 207)

1, 24, 45, 2: 52, 55, 3:
193,

213,

222;

P.126,86, 26, 15, 40,

54, 103, 71, 45, 70,
111, 59, 53, 62, 97,
14)

Simeon (P.5)

Simo (Zb.2: 50, 3: 135, 4: 258; P.71)

Hipokoristina imena se ostvaruju i razliitom duinom postave. Pri tome postava moe
biti:
1. jednoslona: Milj (Deb. Not. 14, fol. 274; fol. 400; ib. 15. Fol. 62; ib. 17, fol. 97, ib.
19, fol. 16), Vla (Zb.2: 66, 95), Ra (Zb.2: 101), Vla (Zb.1: 43);

2. dvoslona: Tvrtko (Zb.1: 1, 15, 2: 102, 4: 215, 245, 3: 182, 204), Viganj (Zb.1: 1, 2:
103, 3: 199), Sanko (Zb.2: 102), Petko (Zb.2: 74), Stjepko (Kovaevi-Koji 176: 1441),
Ljubak (Kovaevi-Koji 174: 1403), Borak (Kovaevi 174: 1401);
3. troslona: Dabia (Zb.1: 1; P 11, 14, 39, 40, 46, 45, 47, 48, 49, 50, 61, 69), Dragia
(Zb.2: 70, 3: 151, P.74, 76), Dobrilo (Zb.2: 103, 110, 111), Tvrdoje (Zb.4: 301), Blagoje
(Zb.2: 81), Boiko (Zb.4: 248, 281, 319), Vitoje (Zb.3: 165, 197), Veselko (Kovaevi-Koji
176: 1418);
4. etveroslona: Veselica (Zb.2: 61), Vladimirko (P.90).

56

Tvorenice tipa Vla, Ra, Milj obiljeene su po tome to su rijetke u bosanskohumskome antroponomastinom sustavu. U imenima tipa Veselica i Vladimirko
prevladavajua znaenjska sastavnica moe biti ili deminutivne ili hipokoristine obojenosti.
Od tvorenica hipokoristinog znaenja najvie je onih sufiksalne i sufiksalno-prefiksalne
tvorenosti. Meu njima mogue je prepoznati i antroponimijske sufikse tipa sufiksa ak koji
se obino dodaje na adjektivnu osnovu ukazujui na neku osobinu nosioca antroponima,
primjerice Bujak (P.93), Ugarak (Zb.4: 258), Gojak (P. 26, 29, 41), Novak (P.19, 39, 61, 72;
Div. canc. 15, fol. 4, 13. VI, 1347). Meutim, sufiks ak, vodi porijeklo od praslavenskoga
k i moe sudjelovati i u izgradnji deminutiva, primjerice Sanak (Zb.2: 102, 3: 178) ili Vidak
(Lam. Crim. 24. fol.74). Sljedei sufiksi uestvuju u izgradnji hipokoristinog
antroponimijskog naboja:

Imena hipokoristinog znaenja

Antroponimijs
ki sufiks

-ac

Milac (Zb.4: 310, P.39), Vukac (Zb.1: 10, 42, 2: 91, 92, 94, 4: 204,
Kovaevi-Koji

176: 1449), Bogavac (Zb.2: 63), Plavac (Zb.2: 111),

Pokrajac (Zb.2: 117), Bunac (Zb.3: 141), Radovac (Zb.1: 29, 4: 298),
Radinac (Zb.4: 290), Radivac (Zb.3: 154), Galac (P.6), Grdanac (P.86),
Grubanac (P.37), Hlapac (P.85), Stanac (P.16), Stipac

(P.47),

Ivanac

(P.107), Nenac (Zb.2: 102)

-an

Boban (Zb.2: 103), Brajan (P.19), Duan (P.74), Divan (Zb.1: 16), Gojan
(P.39), Milan (Zb.3: 194, 195), Poznan (Zb.2: 87), Prodan (P.9), Radan
(Zb.3: 174, 196, 4: 211), Stojan

(Zb.3: 183, 4: 240, 250), Pomoan

(Zb.1: 24), Prodan (Zb.1: 9), Prijan (Zb.4: 263), Poznan (Zb.2: 87), Vun
(Zb.4: 247), Vigan (Zb.1: 1, 2: 103, 3: 199) Vitan (P.11, 14, 17), Vukan
(Zb.3: 201), Vlkan (Zb.4: 243), Vrsan (Zb.1: 20), ivan (P.93; Dizdar,
1969: 303)

-ica

Anica (P.63), Bjelica (P.25, 61), Dinica (P.25), Dujica (Zb.3: 146),

57

Pavica (Zb.1: 14), Radojica (Zb.4: 279), Jelica (Zb.3: 157), Veselica
(Zb.2: 61), Ljubica (Zb.2: 76), Marica (Zb.1: 23), Uroica (Dizdar 1969:
113), Vladica (Dizdar 1997: 135)

-i

Bogi (P.24), Bati (Zb.4: 245, 294; P.61, 70, 72, 74), Batri (Zb.3: 164),
Crni (Zb.4: 31), Dragi (Zb.2: 116, P.39, 46, 62, 86; Dizdar 1969: 154;
Kovaevi-Koji 174: 1401-1402), Krili (Zb.2: 58), Mili (KovaeviKoji 176: 1447-1459), Nmii (P.46), Vladi (P.70,76), Vui (Zb.2:
71, 3: 177), Vuki (Zb.1: 33, 2: 65, 3: 174, 4: 220; P. 96, 97, 109), Goji
(P.53), Ozri (Deb. Not. XIV, fol.97, 20. II. 1427)

-ia

Bogia (Zb.1: 25; Dizdar 1969: 282), Radia (Zb.1: 7, 3: 145), Dabia
(Zb.1: 1; P 11, 14, 39, 40, 46, 45, 47, 48, 49, 50, 61, 69), Dragia (Zb.2:
70, 3: 151, P.74, 76), Dobria (Zb.3: 139), Grubia (P.7), Ljubia (P. 53,
Lam. Crim. 17 fol. 131, 10. XII. 1443)

-ko

Boko (Zb.1: 27, 2: 100), Brako (Zb.4: 324), Branko (Zb.2: 113 4: 297,
P.20, 25), Boljko (Zb.4: 309), Brajko (Zb.1: 30), Cvjetko (Zb.2: 90, 3:
157, Kovaevi-Koji 174: 1403-1404, 175: 1445), Dimko (P.22),
Hreljko (P.6), Humko (Zb.3: 123), Ivko (Zb.2: 85, 111), Ivanko
(Zb.3: 204), Jurko (P.82, 84), Ljupko (Zb.2: 47), Mioko (Babi 2004:
96), Milojko (Zb.3: 166), Milko (Zb.3: 148), Mirko (Zb.1: 4), Ozrako
(Zb.4: 311), Paoko (Div. Not. Fol.35, 15. XI. 1485), Pavko (Zb.2: 51),
Prvko (Zb.4: 290), Petko (Zb.2: 74), Ratko (Zb.1: 43), Rajko (Zb.4: 210,
248, 289; Kovaevi-Koji 176: 1448), Rako (Zb.3: 142, 161), Slavko
(P.5), Stanko (Zb.2: 102), Stjepko (Zb.2: 89, 4: 207; Kovaevi-Koji
176: 1441), Tvrdko (Zb.3: 182), Tvrtko (Zb.1: 1, 15, 2: 102, 4: 215, 245,
3: 182, 204), Trivko

(Zb.4: 292), Vuko (P.12), Vojko (P.11, 14),

Veseoko (Zb.4: 278, 292, 305), Veselko (Kovaevi-Koji 176: 1418),

Vitko (Zb.1: 3; Kovaevi-Koji 176: 1439-1440),

Vlatko

(Zb.2:

77, 84, 4: 222, 223, 299),Vratko (Zb.3: 102), Vuko (P.12), arko (P.93,
120, 121), ivko (P.82, 83, 84), Junko (Solovjev 1926: 70)

58

-oje

Bratoje (Zb.3: 182), Rakoje (Zb.2: 86), Tvrdoje (Zb.4: 301), Blagoje
(Zb.2: 81), Desoje (P.2), Dragoje (Zb.4: 303, 311, P.27, 39, Dizdar,
1969: 117), Dobrivoje (Kovaevi-Koji 176: 1426), Gradoje (P.37),
Gruboje (Deb. Not. XIV, fol.50, 29. VIII, 1426), Hlapoje (Dizdar 1997:
132), Hrvoje (P.26, 55, 53, 85, 60, 59, 61, 46, 47, 56, 41, 48, 26), Juroje
(Zb.1: 39), Maroje (P.92, 93, 95, 101, 106), Mrkoje (P.15, 19), Ninoje
(Zb.2: 80), Paskoje (P.72), Prboje (P.16, 47, 55, 56), Radoje (Zb.1:37,
44, 3:169; Kovaevi 176: 1460; Dizdar 1969: 154), Restoje (P.95, 96,
103; Fermenin 1892: 151), Sladoje (P.19, 20, 21, 86, 96, 105, 106),
Stanoje (P.41, 42), Toloje (Dizdar 1977: 77),

Tvrdoje

(Zb.4:

301),

Vratoje (P.37), Vitoje (Zb.3: 165, 197)

-o

Milo (P.16, 17, 19, 116; Kovaevi-Koji 174: 1400), (P.11, 16, 110),
Budo (P.11, 14), Divo (P.16, 17), Drago (Zb.2: 116, P. 11, 14, 20, 59;
Dizdar 1977: 154),Vrano (Dizdar 1969: 58)

-ak

Novak (P.19, 39, 61, 72; Div. canc. 15, fol. 4, 13. VI, 1347), Sanak
(Zb.2: 102, 3: 178), Bujak

(P.93),

Ugarak

(Zb.4:

258),

Ljubak

(Kovaevi-Koji 174: 1403), Borak (Kovaevi-Koji 174: 1401),

Gojak (P. 26, 29, 41), Vidak (Lam. Crim. 24. fol.74, 19. I. 1451; 7.
fol.91, 27. X. 1426)

Monomorfni sufiksi u starobosanskoj hipokoristinoj antroponimiji do XV. stoljea (u

opsegu definiranoga korpusa), su sljedei:
-ac Plavac (Zb.2: 111), -an ivan (P.93), -a Gruba (Zb.1: 34), -ak Sanak (Zb.3: 178), -as
Vukas (Zb.2: 85), -av Zabav (P.5), -ica Blica (P.25), -i Dragi (Zb.2: 116), -i Modri
(P.14), -in Ljubin (Dizdar 1969: 154), -ia Bogia (Zb.1: 25), -ilo Dobrilo (Zb.2: 103), -i
Ivani (P.106), -ja Borja (Dizdar 1969: 77), -oj Miloj (P.96), -oja Blagoja (Zb.2: 81), -oje
Bratoje (Zb.3: 182), -olje Nikolje (P.77), -onja Radonja (Zb.1: 4), -o Brano (P.16), -en
Hrabren (Zb.2: 49, 50, 55), -eta Bogeta (Kovaevi-Koji 176: 1444), -ek Jurek (KovaeviKoji 175: 1402-1403), -in (Bogin Zb.3: 127), -ka Beoka (Zb.3: 186), -ko Sanko (Zb.2:

59

102), -a Mila (Kovaevi-Koji 174: 1427-1430), -ta Poleta (Zb.3: 130), -ut Milut
(Kovaevi-Koji 175: 1441-1448).
Polimorfni sufiksi u starobosanskoj antroponimiji do XV. stoljea (u opsegu
definiranoga korpusa), su sljedei:
-an-ac Grdanac (P.86), -a-in Milain (Zb.4: 236), -ov-an Radovan (Zb.4: 209), -ov-ac
Bogovac (Zb.2: 63), -oj-ko Milojko (Zb.3: 166), -oj-ica Radojica (Zb.4: 279), -or-ija Vukorija
(P.59), -oh-na Radohna (Zb.4: 254), -ih-na Radihna (Zb.2: 99), -han Blhan (P.7), -i-ko
Boiko (Kovaevi-Koji 176: 1439-1462), -in-ac Radinac (Zb.4: 290), -i-in Srbiin (Zb.4:
227), -ut-in Milutin (Zb.3: 190), -u-ko Pauluko (Kovaevi-Koji 175: 1421)
Kako je posljedica kraenja imena svoenje na manji oblik, a manjim oblikom se gubi
manje energije u obavijesti, nije iskljueno da je u osnovi te pojave opi lingvistiki zakon
tednje energije (economie linguistique), odnosno pojam jezine ekonomije Andrea Martineta:
da se sa to manje angamana postigne to vei uinak. Kako se pak skraena imena ee
upotrebljavaju, tu se opet obistinjuje Zipfov zakon uestalosti pojave rijei u tekstu, odnosno
tvrdnje: to je jezini znak ei, krai je, a to je dui, rjei je (Diodato 1994: 99). Stoga
treba zakljuiti da je uzrok kraenja imena dvostruk: afektivnost i tednja energije odnosno
jezina ekonominost.

8.3. Znaenjske vrijednosti sufiksa

Pri analizi sufiksalnoga korpusa u tvorbi osobnih imena bosanskohercegovakoga
srednjovjekovlja, evidentirana je sljedea podjela sufiksa po znaenju: 1. deminutivni, 2.
hipokoristini, 3. augmentativni, 4. sufiksi neformiranog (izgubljenog) znaenja.

Znaenjske vrijednosti sufiksa

deminutivni sufiksi

-i

Bogi (P.24), Bati (Zb.4: 245, 294; P.61, 70, 72, 74),
Batri (Zb.3: 164), Crni (Zb.4: 31), Dragi (Zb.2: 116;
P.39, 46, 62, 86; Dizdar 1969: 154; Kovaevi-Koji 174:
60

1401-1402), Krili (Zb.2: 58), Mili (Kovaevi-Koji

176: 1447-1459), Nmii (P.46), Vladi (P.70,76), Vui
(Zb.2: 71, 3: 177), Vuki (Zb.1: 33,2: 65, 3: 174; P. 96,
97, 109), Goji (P.53), Ozri (Deb. Not. XIV, fol. 97, 20.
II. 1427)

-iko

Boiko (Kovaevi 175: 1404-1405, 176: 1439-1462)

-i

Modri (P.14), Radi (Zb.1: 13, 2: 58, 71, 75)

-ica

Anica (P.63), Bjelica (P.25, 61), Dinica (P.25), Dujica

(Zb.3: 146), Pavica (Zb.1: 14), Radojica (Zb.4: 279),
Jelica (Zb.3: 157), Veselica (Zb.2: 61), Ljubica (Zb.2: 76),
Marica (Zb.1: 23), Uroica (Dizdar 1969:113)

hipokoristini

-ko

Boljko (Zb.4: 309), Boiko (Zb.4: 248, 281, 319), Brajko

(Zb.1: 30), Cvjetko (Zb.2: 90, 3: 157; Kovaevi-Koji

sufiksi

174: 1403-1404, 175: 1445), Dimko (P.22), Hreljko (P.6),

Humko (Zb.3: 123), Ivko (Zb.2: 85, 111), Ljupko (Zb.2:
47), Mioko (Babi 2004: 96), Milojko (Zb.3: 166), Milko
(Zb.3: 148), Mirko (Zb.1: 4), Ozrako (Zb.4: 311), Pavko
(Zb.2: 51), Prvko (Zb.4: 290), Petko (Zb.2: 74), Paoko
(Div. Not. Fol.35, 15. XI. 1485), Grupko (Deb. Not. 13,
fol. 141; fol 233; fol. 307; fol. 310)

-ia

Bogia (Zb.1: 25; Dizdar 1969: 282), Radia (Zb.1: 7, 3:

145), Dabia (Zb.1; P 11, 14, 39, 40, 46, 45, 47, 48, 49, 50,
61, 69), Dragia (Zb.2: 70, 3: 151; P.74, 76), Dobria (Zb.3:
139), Grubia (P.7)

-uko

Pauluko (Kovaevi-Koji 175: 1421), Andruko (P.106),

Dobruko (Lam. Crim. 12 fol. 160, 14. XII. 1438; 13.
Fol.94, 22. XI. 1439)

61

augmentativni

-aa

Radaa (Zb.2: 102)

-ota

Ruhota (P.8), Vukota (P.25, 21, 47)

-ina

Vuina (Zb.3: 157)

-ihna

Vuihna (P.18, 20, 46, 47, 89, 93, 59, 90, 82)

-eta

Vueta (Kovaevi-Koji 176: 1426-1448)

-orija

Vukorija (P.59)

sufiksi

sufiksi neformiranog
ili izgubljenog

-oje

znaenja

Maroje (P.92, 93, 95. 101, 106), Juroje (Zb.1: 39), Toloje
(Dizdar 1969: 77)

-un

Pavkun (P.93), Paokun (P.90), Semjun (P.7, 9)

-in

Sracin (Zb.3: 160, 199)

-en

uren (Zb.2: 60)

-i

Juri (P.5)

62

9. Imena stranoga porijekla (aloglotska) i slavensko-(staro)bosanskoga

porijekla (idioglotska)
Onimijska graa Bosne i Huma nastajala je unutar bosanskoga jezika ili je bila
preuzeta meujezikim kontaktima, iz supstrata ili adstrata. Supstrat (lat. substratum, njem.
Untergestreute) jezini verijetet koji unutar jezine zajednice utjee na strukturu
dominantnoga jezinog varijeteta. Supstrat se pojavljuje kada se nekoj jezinoj zajednici neki
jezik namee kao posljedica politikih ili gospodarskih okolnosti, pri emu, tijekom vremena
moe doi do promjene jezika (njem. Sprachwechsel). Pojam adstrat (lat. adstratum, njem.
Danebengestreutes) se esto pojavljuje kao sinonim za pojam jezici u kontaktu, pri emu se
implicira da su jezici koji se nalaze u meusobnom kontaktu samostalne jedinice koje uporedo
egzistiraju i meusobno utjeu jedan na drugi. Pojmovi supstrat i adstrat impliciraju nestajanje
pojedinog jezika, pri emu on ostavlja tek tragove u drugome jeziku s kojim je bio u kontaktu
(Papi 2010: 66). S aspekta jezine provenijencije, odnosno etimologije opi srednjovjekovni
bosansko-humski osobnoimenski korpus mogue je ravati na dvije velike skupine koje ine
imena stranog podrijetla ili aloglotska koja opet mogu biti supstratna ili adstratna i imena
(staro)bosanskog podrijetla ili idioglotska (narodna).
Prije nego e Slaveni napuiti prostor dananje Bosne i Hercegovine, dui eonimski
kontinuum na topikalnom terenu ostvarivali su Iliri, Kelti, Romani i Besi. Slaveni, dolazei
tijekom VII. stoljea, donose svoj onimijski sustav u rimsku provinciju Iirik u kojoj se
govorio vulgarnolatinski jezik. Zateeni aloglotni onimijski sustav je poeo trpjeti izvijesni
metamorfozis usljed adoptacije i adaptacije novoga sustava koji se nametao dominantnijim.
Dakle, od poetaka VII. stoljea, kada su bivim ilirskim zemljama zagospodarili slavenski
govornici, poloaj ilirskih dijalekata koji su preivjeli romanizaciju se dodatno pogorao, jer
su oni u svome znaenju pali sa druge pozicije, na koju su spali kao romanski govornici, na
treerazrednu poziciju.
Pitanje etimologije batinjene ilirske onomastike grae predstavlja jedan od
najzamrenijih aspekata ilirologije. Postoji vie razloga za to kao to su:
a. jo uvijek se ne moe dati znanstveno openito prihvatljiv i utemeljen odgovor na
jezik, jezike ili dijalekte ilirskog etnikog kompleksa.
b. imena ilirskih naroda i plemena poznaju se iskljuivo iz izvora na grkom ili
latinskom jeziku. Svi autori literarnih vrela u kojima se spominju imena
zapadnobalkanskih indigenih naroda, ne pripadaju ilirskom etnikom kompleksu. U
63

sluaju epigrafskih spomenika, na kojima se spominju ilirski etnonimi, autori su

jednim dijelom bili porijeklom iz okvira ilirskog etnikog kompleksa.
c. sauvani oblici ilirskog onomastikona su malobrojni i mogu biti vrlo raznoliki. Tako
za jedan te isti narod u razliitim izvorima (literarne i epigrafske provenijencije) ime
se navodi u razliitim oblicima, pa se u pojedinim sluajevima ak teko moe i
prepoznati da je rije o jednom istom narodu.
d. u antici ne postoji precizirana leksika koja se odnosi na ilirske onime, pa se oni i u
slubenim dokumentima navode u vie-manje razliitim oblicima. Sa druge strane, i
prepisivaka djelatnost antike i srednjeg vijeka je ostvarila doprinos odreenom
korumpiranju ilirskih onima.
e. u modernoj leksikografici jo uvijek nema ope prihvaenog stava prema imenima
ilirskih naroda.
f. sadanja toponimija, hidronimija, orografija i onomastika se jo uvijek nije sustavno i
temeljito, znanstvenim metodama, istraivala samo s ciljem otkrivanja sauvanih
tragova ilirske i etnonimije i onomastike.
g. etimoloka istraivanja predslavenske batine su dodatno kompromitirana raznoraznim
kvaziznanstvenim pristupom, u svrhu modernih politikih i nacionalnih ideja i pokreta
(Mesihovi 2011: 12).
Dakle, potencijalno najraniji etnojeziki supstrat koji je pokrivao podruje dananje
Bosne i Hercegovine o kojem postoje pisani i materijalni tragovi jest ilirski. Samim tim,
logino je zakljuiti da su ilirska imena meu najstarijim imenima u Bosni i Hercegovini. Pri
tome nam se, u bosanskohercegovakoj povijesti najpopularnijim ini ime "velikoga bana",
"plemenitog i monog mua", kako ga u svom izvjetaju 1203. godine naziva papski izaslanik
Ivan de Kazamaris, Kulina kao potencijalno ime ilirskoga porijekla Cillan(-us) iako naporedo
postoje teze o keltskom porijeklu Killan ili Gillan, te slavenskom porijeklu prema kojemu bi
oznaavao trbuastu osobu. Ime bana Kulina je jedinstveno u srednjovjekovnoj bosanskoj
onomastici, a u pitanju je vladar iji se spomen na tlu drave Bosne i Hercegovine ouvao do
danas, naroito u formi frazema: od Kulina bana i dobrijeh dana. Ban Kulin (1180-1204) je
jedan od najpoznatijih srednjovjekovnih bosanskih vladara. U Povelji bana Kulina iz 1189.
godine, njegovo ime je bosanicom zapisano kao ban Kulin (P 1; Groi 1989: 15). Na
natpisu iz Podbreja kod Zenice ime je zapisano na istovjetan nain: Kulin (Zb.4: 252)
bosaninim pismom. Na Kulinovoj ploi iz Muhainovia (vidi Prilog 1.) kod Visokog ime je
zapisano oblikom Koulin (Zb.4: 254) U latininoj grafiji ime je najee zapisivano kao
64

banus Culinus (Smiiklas 1905: 10, 24, 25). Ime Kulin potvreno je u jednom zapisu
dubrovakog notara Andrije Benee iz 1301. godine prilikom prodaje roblja u
srednjovjekovnom Dubrovniku. Zapis glasi: Die primo mensio februarii (l301.) Volcoslaus de
Culino Dragosclauam de Bosena ancilam...etc Marcuso de Barulo pro uperperis octa, quos...
etc. Iudex Marinus Dersie et Martholus de Mauressa, testes (X facta).(remonik 1932: 177)

Prilog 1. Ploa Kulina bana (1193. godine) Biskupii kod Visokog

Drugi zapisi istog notara, u istoj zbirci izvora, pokazuju da je notar oznaku de koristio
kao latinski prijedlog iz, ali i kao oznaku roda. Konstantin Jireek, tokom svojih istraivanja
imena srednjovjekovne Dalmacije, u Dubrovniku je pronaao nobilsku porodicu ije je
prezime od 1286-1321. godine zapisivano kao Culo, Cul, Culio. U Kotoru je 1330.
evidentirano ime Marcus de Culu (Culli). (Jireek 1942: 22) Petar imunovi je ovaj
antroponim svrstao meu imena motivirana anatomijom ljudskoga tijela, od pridjeva kuljav u
znaenju trbuat ili gravidan, prema: kulo crijevo, kulj suast, kulja drob (imunovi
2009: 153). Ranije se za enu u drugom stanju govorilo da je kuljava, trudna, nosea. Ime
Kulin bi mogao znaiti analogiju prema tom obliku a u znaenju trbuasta djeteta, a ugojenost
i pretilost bile su istoznanice zdrave, uhranjene jedinke, to se naroito oitovalo trbuhom.

65

Korijen kul- nalazi se u skoro svim slavenskim jezicima osim slov., bug. i e.: polj.
kul, rus. kul, lit. Kls, prema lat. culleus, od ie. kel- bergen, verhllen, dok Bruckner
uporeduje sa lit. kulti zbijati (Skok 1971: 230). Postoji i shvatanje da je ime Kulin
svojevrsni domai metamorfozis od imena Nikola, prema sloenom imenu Kulomir koje je
potvreno 1071 godine (Grkovi 1977: 116). Pored imena Kulin tu su jo supostojea imena
muka Nikulin, Kuli i ensko Kuljava.
Unutar domene imena stranoga porijekla razaznaju se sljedei podslojevi:
a. slavenski ili opeslavenski (tip Boidar Zb.1: 34, Hrabren Zb.2: 49, Vukobrat Zb.3:
135);
b. bosanskom jeziku adaptirane varijante kranskih imena (opekranskih, po
crkvenome raskolu zapadnog i istonog kranstva; tip Ana Zb.2: 83, Marko Zb.1: 2,
22, Luka Zb.1: 31);
c. adaptirane varijante orijentalnih imena (tip Hasan Zb.4: 217, Ahmat Zb.4: 217,
Mahmut Zb.4: 225, Suliman Zb.4: 230, 281).

Dakle, najstarijim imenima, nasljeenim iz praslavenskog jezika, smatraju se narodna

muka i enska lina imena. Osnovni tip praslavenskih mukih linih imena jesu dvotematska,
dvoosnovinska odnosno sloena imena poput: Tvrdislav (Zb.3: 187), Vukobrat (Zb.3: 135),
Radivoj (Zb.4: 226). Skraivanjem nastaju novi oblici kao: Tvrtko (Zb.1: 1), Vuko (P.12),
Vojko (P.11, 14). Izvedene forme od osnova sloenih imena i raznih nastavaka predstavljaju
sljedei tip imena: Tvrdoje (Zb.4: 301), Bratoje (Zb.3: 182), Vitoje (Zb.3: 165), Vuki (Zb.1:
33), Radovac (Zb.1: 29), i sl. Kontakti sa neslavenskim narodima omoguavaju prodor
leksiko-semantiki nemotiviranih imena u postojei onomastikon. Takve posuenice vezuju
se za ui, najvii sloj feudalaca i ne utjeu na opu antroponimsku sliku. Primanje hrianstva,
meutim, donosi veu pojavu kalendarskih odnosno hrianskih imena koja su leksikosemantiki takoer nemotivisane rijei. Naruava se odnos izmeu punih i skraenih imena, a
hipokoristici od ovih imena nastaju dodavanjem slavenskih sufikasa tipa: Jovica. Iako ih je
crkva nekoliko stoljea nametala, nije se promijenio tradicionalni odnos irokih narodnih
slojeva prema imenu kao motiviranom, intimnom dijelu bia. Izvijestan broj kalendarskih
imena biva prihvaen kao: Ivan, Georgije, a od njih su pomou poznatih nastavaka i preinaka
graeni novi oblici poput: Ivani (P.106), Ivanac (P.107), Ivahn (P.11), Ivko (P.70), ore
(P.78), uren (Zb.2: 60), Juraj (Zb.1: 13), Juri (P.5), Jurko (P.82), Juroje (Zb.1: 39), ore
(P.39). Dakle, u ukupnosti osobnih imena stranog podrijetla jasno se lui skupina tradicijskih,
66

uglavnom svetakih osobnih imena koja su usklaena sa zakonima bosanskog jezinog

sustava, koji stoji naprema slavenskom antroponimijskom korpusu koji je u poetku bio
sastavljen od semantiki prozirnih narodnih imena, i koji se kao takav zadrao do
kristijanizacije, kad s njim s procesom pokrtavanja u naslijeeni fond osobnih imena ulaze i
svetaka. Tako interferiraju idioglotska (narodna) i aloglotska (uglavnom svetaka) imena.
Proces adoptiranja novina u imenskoj formuli tekao je ovako: kad su tijekom IX. i XI. stoljea
junoslavenska plemena poela masovno odbacivati rodovsku mnogoboaku religiju, te
adoptirati i prakticirati jednoboako kranstvo, isto je dalo odraz i na imenski praktikum,
odnosno na obrazbu osobnih imena. Crkvena dogma, starozavjetne i novozavjetne prie i
parabole postaju kod novih krana sve popularnije, a sveenici, muenici i bogougodne
linosti iz takvih pria istiu se istiu se u crkvenim propovijedima i knjigama pokrtenim
Slavenima kao uzorne linosti. Tako dolazi do postepenog prodiranja u junoslavensku
antroponimiju raznih biblijskih i kalendarskih imena ija je etimologija neslavenskoga
porijekla. Taj proces crkva je svjesno pomagala raznim vidovima svoje djelatnosti, a najvie
aktom krtenja novoroenog djeteta kad mu se zvanino davalo ime.

9.1. Adaptirane varijante kranskih imena

Uzimanje imena po elji crkve nije se pretvaralo u strogu obavezu i nije predstavljalo
uslov za primanje kranske vjere, pa je kranin mogao bit i onaj koji je zadrao ili sebi
odabrao neko slavensko ime. O tome Pavle Rogi pie: U prvim stoljeima srednjeg vijeka
kranstvo je iz razumljivih razloga doputalo dosta veliku slobodu u izboru imena pri
krtenju djece i odraslih. Ali kad se kranstvo rairilo i uhvatilo korijena u ivotu pojedinih
naroda, osjea se sve jai utjecaj crkve pri davanju imena. Kult svetaca i lica koje je crkva
kanonizirala, a preko njihova kulta i njihova imena dolaze, naroito od XII. stoljea, sve vie
u upotrebu. Taj je utjecaj postao iskljuiv, kada je crkveni koncil u Tridentu (1563) odredio,
da se pri krtenju djeci daju samo svetaka imena. (Rogi 1956: 47; Smailovi 1977: 46) I
pravoslavna je crkva potiskivala slavenska imena premda nije imala svoj Sabor u Tridentu.
Najjae je to provodila meu istonim Slavenima gdje bijae dravnom vjerom. Iz prethodno
navedenih razloga, prije koncila iz XVI. stoljea, na terenu Bosne i Huma, prema
zabiljeenim podacima i dalje su premo ostvarivala narodna imena, tako da domaem
onomastikonu nije prijetila opasnost od velikog stupnja imenske entropije koja je zahvatala
veinu zemalja nakon Tridentskog koncila (sve je vie djece dobijalo isto ime, ime je
67

osnovna identifikaciona funkcija imena dovoena u pitanje), zbog uskog svetakog imenskog
repertoara. Domai etnos je uporno uvao narodna imena slavenskoga porijekla. Sljedea
neslavenska imena, koja su preuzimana najvie iz grkog, latinskog i hebrejskog, i ija je
pojavnost produkt preporuke i nareenja crkve, su prepoznata unutar definirane grae:
Ana (lat. Anna, gr. Hanna < heb. Hanna)
a se lei Vuk, sin kneza Obrada [] sestrom Jelom, i pokamenova ga mati Ana.
(Zb.2: 83)
banica Ana (Thalloczy 1906: 352)
Anka: i esa bog ne dopusti ako bi se zgodila smrt Katarini da ne imam dovesti u kuu u
svoju na misto gospoe Katarine za ivota banice Anke ... i da neu nitore uiniti
supro poteniju reene mi matere gospoe banice Anke (P.63)

Andrej (lat. Andreas)

upan Radoslav sin kneza Andrej Hlmskago (P.9)
krst kneza Andrj (P.6)
ja knez veli hlmski Andri (P.3)
Andrija: iznamie to je godire Stipana Dobrnovi s bratom sa Andrjaem i strcom
s Jurem i nih poslidni to bi dral (P.59)
Andruko: vlastele i poklisare knez Maroe Rasti i knez upan Buni i knez Andruko
Bobalevi (P.106)
Razliita su etimoloka objanjenja porijekla grog imena Andreas, meu kojima je
najvie prihvaeno ono o skraenom obliku sloenog imena, kome je prvi element andras
(ovjek). (Marasovi-Alujevi 1985: 271)
Avram (gr. Abraam < heb. Abraham)
a se lei dobri g[ospo]d[i]n gost Miljen komu bie pri[redio] po uredbi Avram
svoje veliko gostoljubstvo... (Zb.4: 249)
Damijan (gr. Damianos)
Se lei Boledn, umre. A se na nem spostvi [kami] Damn (Zb.4: 318)
68

Meu razliitim pretpostavkama o etimologiji latinskog imena Damianus kao najprihvatljivije

Tagliavini uzima, grki korijen damas ili damos, odnosno damazo, damnenisa sa znaenjem
ukrotiti, potiniti. (Marasovi-Alujevi 1985: 275)
Prilikom prilagodbe u bosanskome jeziku, grko ime Georgios je postajalo ne samo
eorije nego i ore, pri emu je primjetno gubljenje vokala e, odnosno sinkopa,
izrezivanje ili ispadanje samoglasnika unutar rijei. U bosanskom srednjovjekovlju uestali su
i oblici s grafemom erv, u poetnome poloaju, gdje je grko *ge dalo ili :
eorije: m[e]s[e]ca sektebra u treti na des[e]te dn prstavi se rav b[o]i eorgi na
veerie H[risto]va dne (Zb.3: 133)
[a se l]e[]i rab b[oi] eorgiije a zo[vo]m Dragslav (Babi 2004: 95)
[se lei ]eorgie a zovom [...] Dobrihni [pl]emeniti kneanin (Babi 2004:
94)
ore (Giorgio): i obeiva nam reeni gdn Ivan ori Poklisar gdnu voevodi Sandalu i
bratii naoi ... velike trude koe e imao i trpio za tei stvari reeni gdn Ivan
ori poklisar ... za koe stvari reeni plemeniti mu Ivan ori poklisar
reenoga gdna dua i opine Bnetake (P.78)
I u hrvatskome korpusu supostoje oblici, npr. u Pisni svetogo Jurja iz XV. stoljea
(transliteracija): ur (2x), eorie, urai, eorji (2x). Razborito je pretpostaviti da erv u
tom akavskom tekstu oznauje /j/ (i ita se kao /j/), a ne /d/ kao pri adaptaciji imena u
tokavtini (Brozovi Ronevi 2009: 59).
uren: a se lei uren Puki (Zb.2: 60)
Latinsko ime Georgius adaptacija je grkog Gherghios, koje je u veoj primjeni tek u
bizantijskom razdoblju, a potjee od gheorgs to znai ratar, kao sloenica od ghe zemlja, i
(v)ergon - rad.
Spomenuti likovi nastali su prema grkome imenu Georgios, a u bosanski su
antroponimijski sustav uli zbog tovanja kranskog muenika svetog Jurja. Romansko je
stanovnitvo u Dalmaciji toga sveca, u skladu s legendom o njegovu protivljenju caru
Dioklecijanu, zacijelo dralo svojim autohtonim svecem da bi, nakon doseljenja Slavena,
tovanje svetog Jurja, u nekim bosanskohercegovakim krajevima, zamijenilo kult
slavenskoga poganskog boga Peruna (ie.*per udarati).

69

Obino se tvrdi da je ime Juraj nastalo od grkog imena Georgios posredstvom

latinskog lika Georgius, u kojemu se romansko *ge, *gy odrazilo kao j (imunovi 2006:
189). Osobno ime Juraj i njegove izvedenice u literaturi se obino navode kao zapadna
varijanta imena te se obino veu uz katolianstvo, iako je meu Slavenima, osim kod
Hrvata, Slovenaca (Jurij), Poljaka (Jerzy), Slovaka (Juraj, Jura, Juro, Jurik, Jur pored uro,
urko, Dzuro) i eha (Jii), slian lik (lik s j) zabiljeen i kod pravoslavnih Rusa (pu,
pe). Ivan Popovi hrvatski i slovaki lik Juraj te ruski lik pe izvodi od *Jurj, dok
eko Jii, poljsko Jerzy, slovensko Jurij i ruski lik pu izvodi od *Jurj (imunovi 2006:
189).
U svojem je temeljnome liku ime Juraj potvreno 6. marta 1392. godine u Povelji
kralja Dabie: na poteni kapelan pop Milac i Juraj Voleti (P. 39), a njegova prva
posvjedoena inaica iz epigrafske grae potvrena je iz XVI. stoljea u liku uren: a se lei
uren.
Jura: a se pie na krs[tu] Jura. da e znati svakomu oviku Jurai Ivanovi kako stekoh
blago i s nega pogibo. (Zb.1: 13),
a se lei gospo Goisav ki Juri Baoia... (Zb.3: 178),
a se lei Jurai ko[n] Rado[] svoga gospodiia (Zb.4: 212),
na poteni kapelan pop Milac i Jurai Voleti (P.39),
knez Jurai emerovi (P.106),
knez Jurai Dragievi z bratiom (P.96),
i voevoda Jurai Voisali z bratiom a pristav dvorski kralevstva mi knez Petar
Klei i knez Jurai Dragievi (P.76),
knez Jurai Petokovi z bratom (P.85),
od donih krai knez Jurai Voisali z bratiom (P.70),
od hmmske zemle knez Vlkain Milatovi z bratiom knez Jurai Radivoevi
z bratiom (P.47)
knez Radoje Radosava Vladimiria ne negovo sie misto zakle brat negov knez
Jurai (P.93)
knez Juai Dragievi (P.72)
im sam godi bila duna naliku vse mu sam platila utimi dukati a ono knez
Jurai Radivoevi koi mu e dukate dal i broil i(s) svoe ruke (P.57)
mi voevoda Jurai milostju boiom voevoda dolnih krai i vee potenoga
spomenuta sinovac mnogo slavnoga gdna Hrvoa hercega a sin kneza Voisava

70

i s moimi sinovi s knezem Petromi knezem Jurem damo viditi vsim i vsakomu
loviku komu se dostoi i pred koga lice pride ov na otvoren list (P.85)
arko Tadia i Jurai humski Vai u svem (P.129)
Juri: a pridoh si s moimi bolarimi s voivodom Juriem tepija Radona i brat jegov
Simeon Peharnik (P.5)
Jurko: a tomui svdoci knez Jurko Vladimirik i knez Aleksa Parovik i voevoda
Vlkain (P.84)
s knezom Jurkom Vladimiriem (P.82)
Juroje: a se lei upan Juroe koino pog[i]be na poteno[j] slubi za sv[oga] g[ospo]dina
(Zb.1: 39)
Romansko *ge, *gy moglo se u bosanskome jeziku odraziti kao z, ili d. Tako su od
lat. Georgius nastala osobna imena ore, Zore, u dijelu oporuke Sandalja Hrania Kosae iz
1413. Zorci Iuraseuich, vaiuoda del signor Balsa, et el fiuolo de Zorci Jurassin kao mjetanin
Patrovia (P.63).
ore: a tomu runici i svdoci dvorski kralvstva mi Gojaan Dragoslavi i knez
Dragi Hrvatini i na vrni i vzljubljeni protovistijar ore i na poteni
kapelan pop Milac i Juraj Voleti (P.39)
I vlastele tako mi e povdil protovistar ore da e vaa przan ka mni toi uinila
kako da ste uzeli moe zaklade u svoe ruke od nalika na tom zahvalamo (P.57)
I oto poslasmo naega vsesranoga slugu gdna prtovistijara oreta budi vam
ugodno udante mi po njem stonski dohodak pet sat perper koi davate nam
(P.43)
kral Stefan Dabia s moimi vlasteli prmismo razlog od naega sluge a vaega
gradanina gdna protovistijar orete od vsih carin komor kupal to e u nas
dral (P.44)
i razumismo kako nam bihote poruili posaobine po naem virni sluzi gdnu
protovistaru oreti o vaih potrbah i od naih (P.49)
da je vidomo vsakomu loveku malomu i vlikomu i kako kralevstvu mi knez i
vlastele dubrovaci doslae posaobinom potenoga mua protobistjara oretu
naega virnoga slugu (P.48)

71

Iako je latinski utjecaj izraeniji kod katolika, to nipoto ne znai da se sveci

kranskoga Istoka nisu tovali i kod dananjih katolika, prije i poslije Raskola. Uostalom i
glagoljaka je tradicija (sv. iril i Metod bili su Bizantinci) pridonijela irenju kultova svetaca
kranskoga Istoka te prodiranju grkih imena u bosanski antroponimijski sustav. Na
topikalnome prostoru se biljei interferencija oblika Georgije, ore i Juraj. Upravo na
temelju odraza u toponimiji i hibridnih likova Ivan Popovi doputa mogunost da je ime
Juraj nastalo kontaminacijom izmeu zapadnoga lika *Jurij i istonoga *ura. (Popovi
1958: 96) S gledita pak vanjske povijesti jezika zanimljiva je injenica da Tomo Mareti u
Hrvatskome ili srpskom jezinom savjetniku preporua ak da se provincijalizam Juraj
zamijeni s prikladnijim ura. (Mareti 1924: 432-433)
Gregorije: (gr. Gregorios)
Gligorije: a se lei kaluer Gligorie. Vena pamet emu (Zb.3: 144)
Grgur: a se lei s[i]n Vukca Vukovi a na ime Grgur (Zb.1: 10),
Grgur Mikaevi (Kovaevi-Koji 175: 1404-1449)
az sveti Grgur a zovom ban Stpan (P.11, 12, 14)
knez Grgur Galei (P.62)
i to vam govori knez Grgur od nae strane virujte mu nae su ri (P. 49)
Grgur Bilhani z bratiom (P. 47)
U intitulaciji prvih povelja mogue je zapaziti potivanje kulta svetog Grgura. Ban
Stjepan II, u tri svoje povelje, sebe opisuje rijeima: az sveti Grgur a zovom ban Stjepan. Ova
tajanstvena formula jo uvijek nije semantiki dekodirana, pa je pitanje da li se moe objasniti
pogrekom pisara, jer su prve dvije povelje pisane 1322. i 1323. godine, dok je trea 1335.
godine, pri emu je prve dvije pisao dijak Priboje a treu dijak Pribislav. Dakle, jasno je da su
dijaci razliita lica, s razliitim rukopisom. Vjerovatno je istaknuta formula pisana u vrijeme
kada je ban Stjepan priznavao autoritet bosanske crkve, i jer je sama povelja pisana je u hii
velikog gosta, pri tome opisujui kako bogumilstvo u Bosni izgubivi svoj revolucionarni
karakter tei da stvori kult vladara. Dok je u Bizantiji car oslovljavan za ivota kao sveti (to
je mogue pratiti u u poveljama srpskoga cara Duana), u Bosni crkva proglaava vladara za
ivu inkarnaciju svrtog Grgura udotvorca. Znaajno je to se, im je ban Stjepan zvanino
priznao katoliku crkvu, istaknuta formula gubi iz njegove intitulacije, pa u povelji iz 1351.
godine, on se odmjereno proziva: Az ban Stipan a zovom svetoga Grgura rab. Njegov brat
knez Vladislav navodi u svojim poveljama (1353. i 1354.) o sebi: Az rab boi i svetoga
72

Grgura a zovom knez Vladislav. Poslije proglasa kraljevstva, kada se titula bosanskih vladara
stilizira istinjakom varijantom, spomen svetog Grgura gubi se iz intitulacije i uope. Treba
naglasiti i da u poveljama izdatim Dubrovniku, nema spomena o svetom Grguru to je znak
povelja pro foro interno. (IPZ, 1949: 89)
U pogledu bosanske adoptacije i adaptacije antroponima Grgur, prepoznatljiva je istu
znaajka kao kod oblika ura, naime neke od antroponima, preuzetih iz tuih jezika,
odlikuje da u jednom slogu nominativa jednine imaju u umjesto izvornoga o Gregorios >
Grgur, najprije ispred konsonanata n i r, pa to iz nominativa prelazi u sve padene oblike.
Dujica: A se lei moj Duica Trokosi (Zb.3: 146)
Latinski oblik Domnius javlja se esto u srednjovjekovnom Splitu kao veoma esti
antroponim takoer u varijantama Dujmus, Duimus i Duymus. (Marasovi-Alujevi 1985:
275)

Cecilija (lat. Caecilius)

gospo herceia Cicili ostava od mnogooslavnoga pomenuti glasitoga gdna
hercega Stpana (P.122)
I to smo uzeli i dali gospoi herceici Cicilie naoi maici bogomdanoi (P.125)
Ime potjee od latinskog oblilka Caecilius i Caecilia, koje je u irokoj upotrebi u
rimsko doba (gens Caecilia bio je jedan od najslavnijih u starom Rimu). (Marasovi-Alujevi
1985: 278)

Irena (gr. Eirene)

Erina Ivkovica (Zb.2: 72)
A se lei dobra vladikovka Erina Vukocami. Pie dik Semorad (Zb.2: 78)

Ivan (hebr. Jehochnn)

a se lei Ivan Mari, ivih lit PI (88) mnogo n zemli nita nes (Zb.1: 6)
Si e grob Pavlovia Ivana (Zb.1: 8)
a se lei Ivan Mrv[i]. U dobru prbih a za ivota ov[i] kami postavih i
ostavih (Zb.3: 150)
Se lei Ivan na svoei zemli. brati i druino alite me sm bil ko vi ete biti
ko i (Zb.4: 205)
A upisa djak Ivan po zapoviedi gdna mi voevode Radosava (P.87)
73

A upisa djak Ivan po zapoviedi gdna mi voevode Ivania i negove bratie kneza
Petra i kneza Nikolje (P.93)
A upisa dk Ivan po zapovdi gdna mi voevode Padosava i gospoe Todore i kneza
Ivania (P.89)
knez Ivan Vardi (P.106)
a ovomu pisanju svedok upan Krka i veliki vojevoda Vladislav Galeik i ...
eonik Hlap Ivan (P.16)
voevoda Ivan anti z bratiom (P. 97, 103, 109)
plemeniti mu gdn Ivan Dori poteni poklisar (P.78)
knez Ivan Vukovi (P.86,71, 73)
i to bude govoriti gospoctvu vaemu od nas Ivan i toma budi im ugodno virovati
im ere su nae rii (P.129)
Ivan Gudeli (Kovaevi-Koji 174: 1421-1462)
Ivan Stojsali (Kovaevi-Koji 174: 1419)
Ivan Novakovi (Kovaevi-Koji 175: 1427-1429)
Ivanac: kako mi smislive slubu bivega Ivanca Jurinia koju nam poslui u vrime
prisvitloga gna Tvrtka na Usori ... kada nas izbavi reeni Ivanac od velike tekoe
kada nas bihu ustrilili pod Pemi (P.107)
Ivahn: ot Trboti upan Ivahn i z bratiom (P.11, 14)
Na tomu su vru dali i prisegli a toizi vr i prisei svdoci Dobri Bonane napr
voevoda Pura s bratiom Ivahn Ivanovi i s bratiom (P.18)
U ime kaznca Boleslava i tepie Ivahna i kneza Vladislava Dabiia z bratiom
(P.19)
Ivani: voevoda Ivani Vlatkovi (P.106)
A vsemu ovomui rotnici i svidoci nai dobri velmoe voevoda Ivani Pavlovi z
bratiom (P.96)
A vsemu tomui viepisanomu rotnici i svidoci nae dobre velmoe voevoda Petar
Pavlovi z bratiom ... voevoda Ivani Vlatkovi z bratiom (P.109)
A mi voevoda Radosav obtovah i zakleh se knezu i vlastelom dobrovacm kda
bude sin mi knez Ivni u vrmenu dostoinom da mi sje zakune kada oni
ushotje na nih volju da nastoi i vrii ono to se pie u zapisieh meju nami (P.84)
A semu naeu zapisu svidoci vlastele kralevstva mi voevoda Petar Klei dvorski
na Ivani Biohani i knez bosanski Tvrtko Borovini (P.83)

74

a to su devet saat dukat koe zaimi u mene voevoda Ivani na koe mi prisee u
svetom Dominiku pri Spltu prd toliko mnogo ludi (P.121)
i ako bismo ih kda imali da ih daamo vlastelom dubrovacm i da veke nikda mi
gdn voevoda Radosav i mi gspo Todora ni knez Ivani (P.90)
i na vse viereno i zapisano obtovano ja gdn voevoda Ivani mlstju boio i sa
izabranemi vlasteli gspoctva mi i bractva naega (P.93)
zaato ov list budi vam za speditoriju er prizvae na ovo nai poklisarie knez
Budisav Bogavik Radain krstjnin Vukik knez Vuihna Radosalik knez
Ivani Hrebelanovik (P.89)
Ivani Pripkovi (Kovaevi-Koji 174: 1400)
Ivo: a to poslasmo gospoctvu vaemu sluge nae kneza Iva Petroviai Tomu Elania
(P.129)
Ivko: a tomui svidoci nai Dobri Bonane od Bosne voevoda Petar Pavlovi z bratiom ...
od Humskje zemle voevoda Ivko Semkovi i z bratiom (P.70)
Po zapovidi gdna mi gdna hercega Vlatka i gdna kneza Stpana upisa Ivko dik
(P.122,126)
I na vse vie pisano az
kral Tvrtko Tvrtkovi i s vlasteli i s velmoami
kralevstva mi s voevodom Vukmirom ... s voevodom Ivkom (P.74)
U veini europskih antroponimijskih fondova u skupini najrasprostranjenijih (poesto i
kao prve u toj skupini) prepoznaje se odraz hebrejskoga mukog osobnog imena Jehochnn,
to bi u prijevodu znailo Jahve je milostiv. U hebrejskome srodnom semitskome arapskom
jeziku prepoznaje se srodan lik Jahja prema kojemu su nastali tursko muko osobno ime
Yahya, azerska Yhya i Yhnna te perzijsko Yahy. U tim su jezicima navedena imena
obina muka osobna imena, nisu svetaka. S druge strane, aramejski je lik Youkanna od
nesvetakoga mukog osobnog imena postao svetakim imenom nakon to su njegovi
govornici primili kranstvo. Posredstvom stegnutoga lika hebrejskoga mukog osobnog
imena Johanan nastao je grki lik . Od toga je grkoga lika nastalo mlae te
latinsko muko osobno ime Johannes. irenjem kranstva temeljni grki i latinski odrazi
hebrejskoga mukog osobnog imena Jehochnn prilagouju se brojnim europskim jezicima,
a poslije i jezicima na drugim kontinentima iji su govornici primili kranstvo. Abdulah
kalji (1966) ime Jahja povezuje s arapskim korijenom hayy u znaenju iv, pa bi to ime
imalo znaenje ivi, a Gafurov ukazuje da se arapsko Jahja fonetski podudara sa

75

starohebrejskim Jehija, to je po znaenju blisko s imenom Johanan (Gafurov 1971: 152).

Prvo znai milostiv Jahve, a drugo Jehova je milostiv.
Najei su temeljni odrazi grkoga svetakog imena na sredinjemu
junoslavenskom podruju Ivan i Jovan. Ivan Popovi dri da je osobno ime Ivan na tome
podruju starije od osobnoga imena Jovan te nudi dva mogua izvoenja navedenog imena od
grkoga lika . Prva je mogunost da se -- izmeu i i -a- konsonantiziralo u u- u
razdoblju kad je junoslavensko i istonoslavensko -v- jo moglo biti dvousneno (--) te su
od lika Ioan (zabiljeena u staroslavenskim, bugarskim i makedonskim tekstovima) mogao
nastati lik *Iwan od kojeg se mogao razviti lik Ivan. Druga je pak mogunost da je dolo do
redukcije nenaglaenoga -o- u *-, a potom do razvitka -u- zbog zijeva te promjene ji > i
biljeene za slavenske jezike (usp. jgla > igla). (Popovi 1958: 83) Osobno je ime Ivan
najei odraz grkoga i u ruskome (), ukrajinskom (I) i bugarskom ()
jeziku, zabiljeen je u slovenskome (ondje je najei lik Janez) i bjeloruskome fondu
osobnih imena (uz osobno ime uestala su i osobna imena a i ) te u starim
makedonskim tekstovima (gdje su osim temeljnog imena evidentirane i brojne inaice
kao to su: , ja, u, u, ua, o, y...) a ujedno je i
najstariji odraz grkoga u crnogorskome i srpskome fondu osobnih imena (Ivanova
2006: 178).
Osobno je ime Ivan u bosanskome antroponimijskom fondu, po podacima iz
topikalnog korpusa, prvi put potvreno 1322. u Povelji Stjepana Kotromania, u obliku Ivahn:
z bratiom ot Trboti upan Ivahn (P.11), a pri epigrafici najranije svjedoanstvo see u
1463. godinu na seku iz Bukovice kod Konjica: Si je grob Pavlovia Ivana (Zb.1: 8).
Jakob (hebr. Ya'aqobh)1
... postavie na nem si bilig etiri sinove Miodrag i Ratko i Veseoko i kob.
Porijeklo biblijskog imena Jakob/Jakov, Abdulah kalji nalazi u arapskom jeziku
(Jakub), dok se veina ostalih leksikografskih izvora slae da to ime potjee od
starohebrejskoga jezika. Meutim, u objanjenju znaenja toga imena ima vie neslaganja.
kalji (1966) i Kemura (1975) ga nikako ne prevode, a Bratoljub Klai (1962) tvrdi da Jakob

Marasovi-Alujevi pored latinskog oblika Jacobus, te grkoga Ikobus, ime Jakob

vezuje za izvorni hebrejski antroponim Ya'aqobh (1985: 280)

76

potjee od hebrejskog iahagob, to znai on slijedi (boga). Bliski tome su i ruski onomastiari
Petrovski i Gafurov. Petrovski (1966) imenu daje znaenje on slijedi nekoga, a Gafurov
(1971) onaj koji ide za neijim tragom. Meutim, Oleg Mandi tvrdi da Jakov znai on hvata
za petu, i da je tako nazvan zato to je u asu roenja drao svog starijeg brata blizanca Ezava
za petu.(Mandi 1969)

Jelena (gr. Helena)

Grgura a zovom gdn knez Vladislav i gospo knegina
az rab
i
Elna i niju
gdn ban Tvrtko i negov brat knez Vlk (P.18)
vra gdna Tvtka milostiju biom bana bosnskoga i negova srdanoga brata kneza
Vlka i niju matere potene gospoe Elne i nih vlastel ... i kneza Vlatka Obrinovia
i gospoe Elne Ostoinice (P.19)
i ja
j kir Elena i gospoja kralica kyra doboej vidve obetanija i uvte gdna
krala s gradom Dubrovnikom (P.25)
Stefan Dabia milostiju gda ba kral Srblem Bosni i Prmorju i gospo
kralca kyr Jelna (P.41)
er mi gospogja kira Ellena po izvolenju boju kralica Srblem Bosne o
Prmorju i Zapadniem stranam (P.48)
da se razumje ere osta u komun dubrovaki dva na desete tisu dokat zlatieh koje
ostavi roditel ni gdn voevoda Sandal po sebije svoi gospoi Elen za nje ivota
(P.91)
mi gdn Stpan milostju boiom veliki voevoda rusaga bosanskoga i k tomu i
vie reenoga gdna voevode Stpana a ki potenoga spomenutja
mi gospoja El
gdna Baoe (P.94)
Jelica: neka se zna. A se lei Vuk Bartpievi, ogradi Vuina oca i dubru mater Elicu (Zb.
3:157)

Ime Jelena pominje se u legendama, narodnim predanjima, u povijesnim izvorima,

knjievnim djelima, muzici, vjerskoj literaturi, pravoslavnim i katolikim crkvenim
kalendarima, ali praiskonski sve potjee od Jelene Trojanske. U vjerskoj (pravoslavnoj i
katolikoj) literaturi pominje se vie Jelena, znamenitih starovjekovnih i srednjovjekovnih
ena, koje su proglaene za svetiteljke. U pravoslavnom kalendaru su: car Konstantin i carica
77

Jelena, Jelena Anujska, ena srpskog kraja Uroa I, Jelena Bali, kerka kneza Lazara, ena
ura II Stracimirovia Balia, Jelena Deanska, sestra Stefana Deanskog, carica Jelena,
ena Duana Silnog. U katolikim crkvenim kalendarima pominje se Sveta Jelena Kriarica,
majka cara Konstantina Velikog. U povijsti Bosne i Huma mogue je prepoznati imena
bosanskih kraljica: Jelena Gruba, udovica kralja Dabie, Jelena Brankovi (Mara) supruga
posljednjeg bosanskoga kralja Stjepana Tomaevia, te Jelena ubi, hrvatska i bosanska
kneginja, Jelena Nelipi, splitska vojvotkinja i bosanska kraljica, odnosno trea supruga
kralja Stjepana Ostoje.
Ime Jelena evidentirano je i na geografskim i topografskim kartama i toponomastici.
Jelena je naziv naselja u okolini Brsae u Hrvatskoj, a u Zadru je Perivoj Jelene Mandijevke,
ene kralja Kreimira II. Lokalitet Jelin Dub nalazi se na putu Podgorica Kolain. Oronim
Jelica u Srbiji, poznat je po tri istaknuta vrha: Belo Brdo, Zlatno Brdo i Crna Stena. Jelenina
glava je naziv planinskog vrha u Skopskoj crnoj gori u Makedoniji. (Milievi 2013: 15-30)
Katarina (gr. )
[ a se lei gos]po Katalina [s] svoim (Zb.1: 25)
A sju knigu p(i)sa Radn dijak u Ribiih na Katalinin dn na sveticu gospoe
ban(e) (P.12)
I esa bog ne dopusti ako bi se zgodila smrt Katarini da ne imam dovesti u kuu u
svojuiune ene na misto gospoe Katarine za ivota gospoe banice Anke (P.63)
Grko osobno ime Aikaterine nastalo je pogrenom grafijom imena Ekaterine,
vjerojatno kao enski oblik imena Ekatrs, moda kao derivat od Ekatos (Apolonov atribut)
ili pak od Ekte, boice zagrobnog ivota. Od Aikaterine potjee pogrena latinska grafija
Catharina iz koje se rairio antroponim Catherina u svim zapadnoevropskim jezicima (u
razliitim varijantama). (Marasovi-Alujevi 1985: 282)
Lazar (gr. Lazaros < heb. El'azar)
a se lei[i..] Lazar[ ...][i]. p[o-]kai me[ne] (Babi 2004: 93)
Grko ime Lukas, iz kojeg je onda nastalo i latinsko Lucas i Luca, vjerojatno je
hipokoristik osobnog imena Lukans (to odgovara latinskom obliku Lucanus). Izvorno ovaj
oblik je bio kognomen etnikog znaenja (iz Lukanije), nastao kontrakcijom (stezanjem) rijei
Lucanus, odnosno 'ovjek iz Lukanije', antike talijanske pokrajine (dananja Basilicata) koja
je bila nastanjena sabelskim plemenom Lukancima (lat. Lucani), ili lukanijski, po nazivu
78

grada Lucania (od lucus lug, gaj, uma), ili je pak hipokoristik od Lukios, preuzet od
latinskog Lucius. (polj. ukasz, rus. mak. a, starocrkvenosl. ). (Marasovi-Alujevi
1985: 285)
[a se grob sin]a Luke Stiepanova rodih se u veliku radost a umr u veliku alost
(Zb.1:31)
Matija i Luka (Deb. Not. XLVIII, 154. 137, XLIX, 27)

Marko (lat. Marcus)

Da se zna kako bi u Marka Petrovi osam sinova od plemena Poimili, i usikoe
kamen na oca Marka i na mater Divnu (Zb.1:2)
Si hram po[no]vi pop Vukosav a s nem hrist[ja]ni boi Marko kami sapisa sto
dom (Zb.3:134)
Vseosvetenago mitropolita hercegovskago kir Marka, izvoleniem i molitvami
ego... (Kuna, 1974:34; Stojanovi, 1982:470)
Marko Bausovi (Kovaevi-Koji, 174:1419)
A na se vie pisannoo renoo i obtovannoo mi gdn herceg Stpan i sinove mi
knez Vladisav i knez Vlatko i vlastele nai voevoda Sladoe Semkovi ... voevoda
Markoo Grgurevi ... (P.106)
A tomui svidoci dvorski dvora naega knez Marko Dragii (P.107)
Maro: a pisa Vlatko Maro dijak nadvorni gdna voevode Radosava (P.75)

Martin (lat. Martinus)

A se lei Martin Vu, voevod[e] sin Crnogorac. (Zb.3: 161)
A se krst Martina Stepanovia (Zb.4: 325)
Maretin a se lei Mihal Veselinovi[] a postavista [a na] nem [ka]men [br]at[i]a
Maretin i Bati (Zb.4: 294)
Latinsko ime Martinus javlja se ve u pogansko doba, najvie na natpisima iz Galije, a
potjee (isto kao i Martius i Martialis) od imena Marsa, rimskog boga rata, pa je, prema tome,
zaenje imena Martinus posveen Marsu. (Marasovi-Alujevi 1985: 288)
Marija (lat. Maria, gr. Mariam < hebr. Maryam)
Marica: Gospoa Marica Ubiein (Zb.1: 23)
Latinsko ime Maria, veoma esto na kranskom zapadu, bilo je u upotrebi i u
pretkranskom rimskom razdoblju, kao enski odgovarajui oblik imena Marius. Krani su
79

ga, meutim, preuzeli od novozavjetnog grkog oblika Mariam, koji je, pogreno shvaen kao
akuzativni oblik, ostao u konanoj latinskoj formi tobonjeg nominativa Maria. Grko ime se
oslanja na stari hebrejski antroponim Maryam (dok ime Miryam u hebrejsikim tekstovima
predstavlja tek kasniju varijantu). Etimoloki korijeni tog imena vode i dalje sve do Egipta iz
doba faraona i svode se (bez vokala) na marjimn (ljubljena od Ammona) ili pak samo na
mrj(t) (ljubljena). (Marasovi-Alujevi 1985: 286) Dakle, ime je Marija grko-latinizirani
oblik koji odgovara biblijskom obliku Mirjam. Abdulah kalji dri da ime Marija potjee iz
starojevrejskog jezika i da mu je osnovno znaenje uporna, gorka (kalji 1966). Gafurov
(1971) ne sumnja u njegovo starohebrejsko porijeklo, ali sumnja da znai gorka, pa je pored
objanjenja stavio znak upitnika (Gafurov 1971: 204). Bratoljub Klai nije preferirao nijedno
od spomenutih miljenja, ve je iznio novo: Marija, hebr. po nekima opora, trpka (Mara), po
drugima isto to i Mirjam (v.), a po treima rije potjee iz staroegipatskoga jezika i znai ona
koju bog voli. (Klai 1962: 917)

Marta (aram. Marta)

A se lei monahi[na] Marta ZP (1572) (Zb.2: 57)
Grko ime Martha potjee od aramejskog imena Marta sa znaenjem gospoa
(prema mar gospodin, gospodar). Antroponim se javlja u Siriji i Palestini prije pojave
kranstva isto kao i u latinskim natpisima u junoj Italiji (Marta) i Rimu (Martha) ve u 3.
st. prije n. e. (Marasovi-Alujevi 1985: 288)
Matej (gr. Matthaios < heb. Mattiyyah, skraeno od Mattithyah, Mattithyahu):
az Matei Ninoslav po milosti
vliki bon bosenski (P.5)
Mati a odmlom Ninoslav ban bosnski (P.12)
az rab
Matheo: i zato uzgovorie s kraljevstvom mi sizi vlastele Marin Meneti Mihail
Bobaljevik Dobre Kalijevik Matheo urgovik (P.25)
Matia: izibrani knez Jurai Mikulii ... za u krala Matia u veliki poteni bie, za ot
cara turskoga ug[a]rskoj zimli mir naal bie (Zb.4: 276)
Latinsko ime Mattheus vulgarizirani je oblik grkog Maththios, ili u starijim
kodeksima Matthios, (lat. Matthus, njem. Matthias, rus. ). Potjee od hebrejskog
osobnog imena teoforinog karaktera Matithyas sa znaenjem Boiji dar, kasnije skraenog
u Mathathas. (Marasovi-Alujevi 1985: 289) Matej je bosanski oblik novozavjetnog imena,
a u bosansku pisanu tradiciju dolazi preko latinskog jezika, odnosno oblika Matthus.

80

Mihailo (gr. Michael):

v dni kneza veliega Mihoila vmr upan grd trbinski (Zb.3: 129),
va [i]me b[og]a dobroga se zida M[i]hal svom g[ospo]d[i]nu knezu Vuku
(Zb.4: 256),
a se lei Mihal Veselinovi[] (Zb.4: 294)
Latinski oblik Michael i grki Michael vezuju se na hebrejski oblik Mikha'el sa
znaenjem tko (je) kao Bog? (Marasovi-Alujevi 1985: 289)
Nikola (gr. Nikolaos):
[ a se lei gos]po Katalna [s] svoim[ gospodinom upanom Nikolom]
(Zb.1: 25),
Gradi Boko, Nikola i Nikola Andrija na slavu boga i s[ve]te Gospe (Zb.2: 100),
A se lei Nikola Vukdragovi (Zb.3: 120),
Use na me kami Milutin Kablovi u Godui, a pisa Nikola Dragolevi
(Zb.4: 306)
Nikola Brija (Div. Not. 26, fol. 162-170, 11, II,1442)
Latinsko ime Nicolaus reprodukcija je grke sloenice Nik1aos kojoj je korijen od
glagola nikao (pobijediti), a drugi element las (narod). Znaenje imena je, prema tome,
pobjednik meu narodom. (Marasovi-Alujevi 1985: 291)
Pavao (lat. Paullus):
A tomu svidoci i runi(ci) vlastele nae od Bosne knez Paval Radinovi s
bratiom (P.59, 26)
A to e uzel voevoda Sandal i knez Paval Radinovi vola ini Bonanin lubo
kralstva bosanskoga komjugodi Dubrovaninu dobitk (P.61)
A tomu im svdoci i runci kralestva mi vlastele voevoda Hrvoe tepi Batalo
voevoda Vukain i voevoda Pav Klei (P.53)
i semu runici dvorski Mirkoo Radojevik i vojevoda Vlatko Vlkovi i knez
Pavl Jablanik (P.27)
i knez Vlatkoo i vlastele nai voevoda Sladoe Semkovi... i knez Pavao
Dragoevi (P.106)
a ovomui pisanju svedok ... Pavao Hrvatinik (P.16)
a vsemu tomui viepisanomu rotnici i svidoci nae dobre velmoe voevoda Petar
Pavlovi z bratiom ... voevoda Pavao ubreti z bratiom (P.109)
81

i zato mi knez Pavao sin svetopoivago gdna i roditela mi gdna kneza Radina
blania (P.49)
koi je grad bio u dranije nama s Pavlom na poli i po upe Konavli s obodom i
Captatom i s onm to je Pavlovo bilo u Donoi gori i u Vitalini ka jepo reene upe
bila Pavlova i potom sina mu Petra i s vsm to je reni Pavo i dn drao i
potom mu sin Petr i gospodovali v tozi upi Kotaru konavoskom (P.73)
Pavko: a tomu im svidoci nai dobri ljude od Humske zemle knez Vuk Rupi z
bratom knez Pavko Komlinovi z bratom (P.85)
Pavkun: zaklesmo se naiprvo knez Ostoju Boravinik knez Radosav Vukmirik ... knez
Pavkun Zemlik (P.93)
Latinsko ime Paulus (ili Paullus) bio je isprva rimski kognomen koji potjee od pauc-s-los sa
zaenjem mali ili malo. Grki oblik je Paulos. (Marasovi-Alujevi 1985: 293)
Petar (lat. Petrus, gr. Petros):
gdn knez Paval roditel mi i potom gdn mi i brat starii voevoda Petar (s)
slavnim gradom Dubrovnikom i s togo potenimi vlasteli i onimi nimi (P.75)
a vsemu tomui viepisanomu rotnici i svidoci nae dobre velmoe voevoda Petar
Pavlovi z bratiom (P.70)
a vsemu tomui viepisanomu rotnici i svidoci nae dobre velmoe voevoda Petar
Pavlovi z bratiom ... voevoda Pavao ubreti z bratiom (P.109)
koi je grad bio u dranije nama s Pavlom na poli i po upe Konavli s obodom i
Captatom i s onm to je Pavlovo bilo u Donoi gori i u Vitalini ka jepo reene upe
bila Pavlova i potom sina mu Petra i s vsm to je reni Pavo i dn drao i
potom mu sin Petr i gospodovali v tozi upi Kotaru konavoskom (P.73)
Petar je prvi po izoboru (zvanju) apostol i prvi poglavar kranske crkve. Pogubljen je
u Rimu zajedno s Pavlom za vrijeme Neronovih progona. Prvobitno se zvao imun (hebrejski
Shime'on), a prema Evanelju, sam Krist je odredio da promijeni ime u Kepha, tj. stijena na
starom aramejskom jeziku. U grkom prijevodu Kepha je postao Petros, to je bio sinonim za
petra sa znaenjem hrid, stijena, kamen, od ega je nastao latinski oblilk Petrus.
(Marasovi-Alujevi 1985: 294)
Prohorije (gr. Prochoreuo):

82

A zpis[a]2 Pro[horie] pop (Zb.4: 252)

Simeon (gr. Symeon < hebr. imon sluanje, (po)sluh):
A pridoh si s moimi bolarimi s voivodom Juriem tepija Radona i brat jegov
Simeon Peharnik (P.5)
Simo: koe polae bile su prvo nih vlastelina Simeta Gradia (P.71)
S[imo] M[ilievi] (Zb.2: 50)
A se lei Vukobrat orevi. Simo. (Zb.3: 135)
Ovo mlinice [k]upi Vui uro Bili i pokri Gavro Uukali ot Sime Obara 1543 (ili
1743) (Zb.4: 258)
Stjepan, Stefan (gr. stephanos)3:

Stefan Tvko m stiju

boiom kral Srbljem i Bosn i Primoriju (P.26, 28)
ja gospodin kral Stefan Dabia (P.41, 47)
I na to vie pisanno o prsegoh az reni kral Stefan Dabia s s bogodarovannom
(P.11)
tva kral Srbljem, Bosni i Prmorju (P.14)
az Stefan Dabia po milosti ego
kral Stefan Dabia s moimi vlasteli prmismo razlog od naega sluge a vaega
gradanina gdna protovistjara orete (P.14)
mi Stfan Dabia po milosti gda
kral Srblem, Bosn, Primoriju, Hlmsc
zemli, Dolnim kraem, Yapadnm starnam, Usor, Soli i Podriniju (P.41)
Stefan Dabia milostiju gda
kral Srblem, Bosni i Prmoriju i gospo kralca
kir Jelna (P.39)
I za bolju svjedoibu i i tvrgavu sei povelje postavismo peat naega gospodina
krala Stefana Dabie (P.46)
gospodin kyr Stefan Ostoja milostiju boiom kral Srbljem Bosn i
Primoriju (P.56)
a to je pisano pod gradom pod Srbrnikom a tomu svedoci zvani Moleni Vitan
Tihoradik ... Stefan Druik (P.53)
prsvtli gospodin Stefan Ostoja kral Bosn i... a (e)vo tko se rotie i naiprvo az
prisvitli gdn kral Stefan Osto, prisvitla gospo kralica, er Kuva.... (P.55,62)
2

Poluglas iza vokala u ovome sluaju tumai se pisarskim manirom ili kao imprudentia scriptoris.

Stephan (lat.) Stephanus od grke osnove stephanos, 'kruna', 'vijenac', a u vezi sa Svetim Stjepanom,
prvomuenikom; ime se posvuda uoavalo u narodnim fonetskim oblicima Stjepan, Stipan, tefan. (Kolanovi
2002: 437)

83

i ine vse povelje n svobodtine zakone i uvte prdnjei poslidne koe e nm uinil
i zapisal reni gdn kral Stefan Tvrtko ... in a to bie pisanno prsegoh az reni
kral Stefan Dabia (P.17)
i zato stavlju ja gospodin ban Stefan svoju zlatu peat da je verovano svaki da
znajet i vidi istinu ... i ote se obetzje gospodin ban Stefan sebe i svoje sieme ... i
ote se obetuje Opkina dubrovaka ako u niekoje vrieme prde gospodin ban
Stefan u Dubrovnik ... zato mi gospodin ban Stefan i moi sinove i unuje i
dokolije sime moje bude do vieka vekova dasmo i darovasmo do veka vekova u
batinu i u plemenito lijudem dubrovakiem (P.41)
ot nihe plemena jaaz bih izabran izvolinem biem i priiste b orodice i
molitvami nih gdn kral Stefan Toma (P.96)

Stefan Tvrtko m ostiju

boiom kral Srbljem i Bosn i Primoriju (P.28)
A se lei knez Vladislav ... bana Stpana neti (neak) (Zb.1: 24),
Sije lei dobri Radoje, sin voevode Stipana (Zb.1: 45),
A se lei Stpan, a a inio ka[mi] Miogost kova (Zb.1: 46),
A se kami Stapjana Trdanovi (Zb.2: 52),
A se sto voevode Stipana Miloradovia (Zb.2: 56),
A se lei Stapn Ozrnovi (Zb.4: 213),
Desn Ratnevit pisa u dni bana Stpana (Zb.4: 254).
Govor Bosne i Huma, odnosno cjelovit juni govor, biljei glas jat u nekoliko rijei
stranoga porijekla, npr. Mljet, Srijem, prva iz lat. Melita, kada je -i- ispalo, prelo je -el- u u
l, potpunom metatezom likvida tako to likvida i samoglasnik zamjenjuju mjesto, pa je
nastalo mljeti od melti; druga je rije postala od lat. Sirmium ili od gr. Sirmion, pa je -i- u
prvom slogu prelo u -e-, pa je od Serm postalo Srijem. Isti je sluaj s antroponimom Stjepan,
kojeg pored Stefan biljeimo i oblikom Sipan, od grkoga Stphanos. Latinsko ime Stephanus
susree se ve u pretkranskom razdoblju, a repoducira grki oblik Stiphanos sa znaenjem
kruna, to je zapravo prijevod od starog aramejskog imena Kelilan istoga znaenja.
(Marasovi-Alujevi 1985: 296)
Tadija (lat. Thaddaeus, gr. Thaddaios < heb. Taddav od aram. teadhayya)
arko Tadia i Jurai Humski vai u svem (P.129)
Teopril (gr. Theophanes)
se (le)i r(ab) teopr[i]l (Babi 2004: 89)
84

Tobija (heb. Tobhiyyah)

A se lei Vukosav Kumania Tobije (sin) Zb.1:38
Toma (gr. Thomas)
Mi tefan Toma milostju boiom kral Srblem, Bosni, Usori, Soli, Primorju,
Donim kraem i k tomu damo viditi vsakomu komu se podoba i pride ovi na
otvoren list (P.107)
A upisa vazljubleni logofet kralevstva mi Toma Buaninin (P.62)
I da mi reeni gdn kral Toma imamo uzimati u tihi staunih toi to nam bude
potrbno u nau kuu i za na dvor (P.98)
I az gdn kral Toma i vsa ina gospoda koja su gospodovala do mene da e dovika
reenomu gradu Dubrovniku i vsoi opini Tvrdo i neporono nami i naimi
poslidnimi pae da su u vsako vrime stanoviti i kripci i u ovozi naoi i u vsih
reenih povelah i u zakonih i uvetih i vsakoih slobodtinah reene gospode
srbske i bosanske ... naiprvo rotih se az reeni gdn kral Toma i s
velmoami kralevstva mi viepisanimi postaviv ruci na svetom evanelijui na
asnom kriu Hrvu (P.96)
i da znate ere poslasmo k vam slugu naega ukunoga Tomaa Stanoevia (P.50)
Varvara (gr. Barbara):
I se lei u n[e]go i ena ega Vare (Zb.4: 252)

Vasilije (gr. Basileios):

Se pi[s]ati. Tati lei. Vasile Vrsil (Zb.4: 280),
Pisa fra Bazilio Ravnanin (Zb.2: 100)
Latinski oblik Basilius potjee od grkog Basileos, koji se identificira s pridjevom
kraljevski prema imenici basileus (kralj). (Grkovi 1977: 49)

Vid (lat. Vitus):

Pisa Vid za svoju duu i dade popu za slubu (Kuna1974: 34; Stojanovi 1982: 470)
Latinsko ime Vitus nalazi se samo u kranskom razdoblju i vjerojatno je vezano uz
imenicu vita (ivot, podrazumijeva se vjeni ivot due), iz kojeg potjeu i drugi slini
antroponimi (Vitalis, Vitalinus, Vivatius). Kod germanskih naroda takoer je rairen
antroponim Wido, Wito i Wjtto, a kod slavena Vid. Latinski oblik Vitalis bio je kognomen na
85

poetku razdoblja Rimskog carstva, a potjee od pridjeva vitalis sa znaenjem onaj koji daje
ivot ili onaj koji ima mogunost ivljenja, pa je u kranskoj filozofiji dobilo i mitski
smisao. (Marasovi-Alujevi 1985: 298)
Dakle, na itavom terenu Bosne i Huma, vid adstratnih utjecaja izvren je preko
kranstva, sa istoka i sa zapada, odnosno preko latinskog i bizantijskog sveenstva. U
bizantijskoj kalendarskoj praksi due vrijeme se prakticiraju imena istonih svetaca (imena
koja e svojevremeno postati reprezenti i markeri istone crkve, dok ih zapadna crkva
zamjenjuje drugim sanktoremima).
Najbrojniju skupinu antroponima u korpusu ine novozavjetna biblijska osobna imena,
a meu njima posebno se istiu imena apostola: Petar, Andrija, Ivan, Toma, Matija, zatim ime
(arh)anela: Mihail / Mihovil, imena starozavjetnih biblijskih osoba, koja su uglavnom muka:
Avram, Simeon, Damijan, te ime koja je nebiblijsko svetako Juraj, Bartol. Vrlo je vano
istaknuti rane potvrde hipokoristinih pokraenica: Ivo, Ivko, Mara, Vare, Dimko.

10. Slavenski onimijski sloj Bosne i Huma

Na cijelome terenu koji je bio napuen slavenskim ivljem, od naseljavanja do
kristijanizacije, u praksi su bila staroslavenska osobna imena koja, zbog rigoroznih crkvenih
mjera tijekom srednjega vijeka, bivaju vidljivo istisnuta iz uporabe, te su njihova mjesta
zauzimala svetaka, kalendarska imena, u jezikom pogledu hebrejska, grka ili latinska.
Doavi na Balkanski poluotok tijekom VII. stoljea, Juni Slaveni su sa sobom
donijeli elemente svoje materijalne i duhovne kulture iz posljednje faze drutvenog ureenja
(nain obrade zemlje i gajenja stoke, obraivanje metala, politeistikog oboavanja prirodnih
sila, jezik, usmenu knjievnost, lina imena i dr.). Osim jezika, najvei dio takve kulture
Slaveni su kasnije u novim socijalnim, ekonomskim, kulturnim

i politikim uslovima

postepeno naputali, mijenjali ili modificirali prihvatajui istovremeno materijalnu i duhovnu

kulturu klasnoga drutva. Meu prvim elementima takve (klasne) kulture usvojena je
monoteistika religija, najprije kranstvo, a kasnije djelimino islam, pa je i jedno i drugo
znatno utjecalo na imenski fond Junih Slavena. Prije pokrtavanja Slaveni nisu imali osobna
imena koja imaju bilo kakvu vezu s crkvenim kalendarom, ija su imena prema etimolokom
porijeklu iz starohebrejskog, grkog ili latinskog jezika, ve su imali imena slavenskoga
korijena, vezana znaenjem za prirodne pojave, ivotinje, biljke, plemenske obiaje, ljudske
osobine, emocije i pojmove iz svakodnevnog ivota i rada (Smailovi 1977: 43).
86

U srednjovjekovnoj Bosni i Humu, skoro da je apsolutno dominantan slavenski

antroponimni sustav. Sam ban Ninoslav nosi narodno ime, zatim kraljevi Tvrtko, Dabia,
Ostoja, kraljica Gruba, pa je u puku taj sloj po oekivanju uestao. Tako je stanovnitvo
Bosne i Huma imalo mnogo sloenih imena s odrazima semantike prozirnosti koje su
zadrali i poslije primanja kranstva, odnosno postepenog nametanja svetakih imena
neslavenskog porijekla. I dok u regionu (Hrvatska, Srbija, Crna Gora) dolazi do znaajnijeg
prodora kalendarskih imena, to osobito biva intenzivirano od XVI. stoljea, odnosno od
diktata Tridentskog koncila koji je trajao od 1545. do 1563. godine (kada se svetaka imena,
prema naredbi i dominaciji srednjovjekovne crkve poinju ustaljivati), meu stanovnitvo
Bosne i Hercegovine dospijeva i prvi i drugi val crkvenih svetakih imena, ona biljee
pojavnost, ali ne u pretjeranom spomenu. Isprva je razlog tome bio ustroj i posebna naela
rairene Crkve bosanske koja je njegovala domai kultus, a nakon Tridentskog koncila Bosna
se ve nalazila pod Osmanlijskom upravom, a islam je u pogledu imenovanja bio izrazito
radikalan. Poslanik Muhamed je u svoje vrijeme odluno odbacivao predislamska imena koja
su bilo ime podsjeala na mnogobotvo i umjesto njih preporuivao nova koja nisu u
suprotnosti s islamskom dogmatikom. Kasnije je u praksi postala obaveza da se novi
musliman imenuje muslimanskim imenom.

10.1. Semantika slivenost bosanskogercegovakog antroponimijskog sustava slavenske

tradicije

Pored jednostavnog identificiranja svoga nositelja imena mogu imati i neka druga
znaenja. Kako bi se razgraniile takve pojavnosti potrebno je razlikovati termine referencija
i znaenje. Referencija se koristiti za opisivanje veza izmeu imena i njegovog nositelja, a
znaenje za oznaavanje mentalne slike ili opise nekih obiljeja koja moemo opaziti iz
samoga imena, koja mogu ali ne moraju se odnositi ili odgovarati osobi koja nosi ime. U
povijesnim studijama se izdvajaju tri generalna tipa imenovanja: imena prema mjestima,
imena prema osobnim karakteristikama i imena prema poslu, odnosno zanimanju. Ljudi su,
takoer bivali imenovani shodno okupatorima te prema religijskim, kulturnim i obiajnim
shvatanjima.
Kako na stil ivota, drutvene promjene ili na umjetnost jednog naroda utiu dodiri s
drugim etnikim skupinama, takav je sluaj i kod nadijevanja imena. Te promjene se mogu
87

manifestirati na razliite naine, a najvie su vidljive tijekom migracija stanovnitva,

trgovinske razmjene ili ratnih okolnosti. Dolaskom na nove prostore Juni Slaveni su sa
sobom iz pradomovine donijeli i karakteristian sistem nadijevanja imena, koji ni danas nije
potpuno naputen. Na formiranje takvog sistema ulogu su imali razliiti faktori kao to su
izgled tijela djeteta, biljni i ivotinjski svijet, vremenske prilike, boja kose, karakterne crte.
ivot u neposrednom susjedstvu s Grcima i Latinima, te neto docnije primanje kranstva su
faktori koji su uveliko izmijenili i obogatili fond imena Junih Slavena.
Dakle, s osvrtom i ouvanjem ranije slavenske tradicije, u procesu imenovanja
srednjovjekovne Bosne i Huma, svako ime je moglo biti motivirano razliitim semantikim
realijama, i pri tome da bude semantiki prozirno ili oahureno. Imena su bivala sastavni dio
narodnoga mozaika, te su naporedo stajala ali se ujedno i sjekla s magijom, religijom,
kulturom, obiajima i shvatanjima, pri emu se javljaju apotropejska, zatitna, ili profilaktika
imena (njem. apothropische Namen), imena s intencijom da imenovani takav bude (njem.
Wunschnamen), bogonosna ili teoforna imena (njem. theophore Namen), prenoena imena,
metaforina imena, detoponimna imena, hipokoristici itd.

10.2. Zatitna imena

Davanjem osobnog imena djetetu ono se priznaje za osobenu individuu i istovremeno

se uvodi u drutvenu, prije svega porodinu zajednicu. Zapravo, tek sticanjem imena dijete
dobija status ljudske jedinke i postaje priznati lan drutva. Davanje imena uvijek je in
inicijacije, uvoenja pojedinca u novi drutveni status. Osobno ime je zato ne samo osobena i
trajna oznaka po kojoj se razlikuje od drugih, ve se smatra vanim, sutinskim dijelom same
linosti. Otuda, postoji iroko rasprostranjeno vjerovanje kod mnogih naroda da onaj koji zna
ime neke osobe moe preko samog imena uiniti zlo tom oveku. Zato, irom svijeta postoji
obiaj skrivanja imena, naroito od nepoznatih ili zlih ljudi, to je u bosanskohercegovakoj
praksi bilo zastupljeno do prologa stoljea. Takva shvatanja bliska su koncepciji LeviStraussove teorije nasilja pisanja iz 1948. godine, odnosno studije Porodini i drutveni ivot
Indijanaca, u kojoj Levi-Strauss biljei da je kod Nambikwara (divljeg plemena) upotreba
vlastitog imena zabranjena i predstavlja svetu tajnu, s poentom da se zabrana otkrivanja
uope ne odnosi na vlastita imena, prije e biti da ono to pogaa zabranu jest in koji ono to
funkcionira naziva vlastitim imenom, odnosno predmet skrivanja je klasifikacija i odnos
unutar sustava. U Bosni bismo takva shvatanja mogli povezati sa slavenskom tradicijom i
88

njezinim kontinuumom. Naime, u ranijoj slavenskoj tradiciji rije je imala magijsku mo i

takva njezina vrijednost poela se prenositi na osobna imena ljudi. Tako su se razvila
vjerovanja da zli duhovi mogu imati nepovoljan utjecaj na dijete pa mu se davalo ime koje e
ga tititi od toga. Zato je ime djeteta primalo magijski vid zatite od zlih sila koje ga
ugroavaju. Zatitna, apotropejska imena samim svojim znaenjem treba da uine da se
sprijei, zaustavi umiranje djeteta, odnosno da produljuje ivot.
Tradicionalna podjela slavenskih glagola je podrazumijevala etiri prezentska razreda,
prema nainu kako tvore prezent. Glagol stati je podrazumijevao prezent na *ne: prasl.
*stnesej > stsl. stanei > rus. stne, bos. stane. Za praslav. stan postoji potpuna baltika
paralela: lit. stonas, sanskr. sthana, avest., stperz. Stana. Stan- je veoma rairen prvi elemenat
u starim sloenim antroponimima i od njih stvorenim hipokoristicima: Stanimir, Stanislav,
Stanale, Stanko i u prezimenima na -i, -ovi Stani, Stanojevi, Stankovu (Skok 1971-1974:
327). U topikalnome korpusu korijenski morfem stan- smo potvrdili antroponimima Stanac,
Stana i Stanoje, za koje je pretpostaviti da su skraeni oblici dvolanih imena tipa Stanimir ili
Stanislav.
Praslav. stan- u izvedenome mukome antroponimu na - stanac, gen. -, je ujedno
apozicija uz kamen koji je stalan, kao iz zemlje iznikao. Prepoznatljiva je znaenjsku bliskost
s izvedenicom od prezentske osnove stan- u vezi s osnovnim znaenjem korijena u spoju s
sufiksom -ak > stnak, gen. stanka: a tomui budi ovim sudm stanak u Konavlah ali u
Trbinu ali u Popovi od ovih treh mst edno gdi bude hotine kneza Vlkc Hrania
(P.61), s znaenjem mjesta stacioniranja.
Stanac: A ovomu pisanju svedok upan Krka i veliki vojevoda Vladislav Galeik i ...
Stanac Voislavik (P.16)
Na tomu su vru dali i prisegli a toizi vr i prisei svdoci dobri Bonane naipr
voevoda Pura i ... Stanc Gapolovi i s bratiom (P.18)
z dvorscim Stancem Prkuiem (P.41)
Stana: A se lei dobra ena Stana urenovica (Zb.2: 79),
dasmo ioi nae selo gospodsko u hlmsc zemli u ime velijake s vsmi pravmi
kotari i mejami i da se to selo ne odnime gospoi Stan za ne ivota nikadare ... s
bogoljubimom gospoom b do darovanom mi kralicom kir Elnom kralvsta mi
vse potenomu dtetev moei ker Stan (P.46)

89

Stanoja: to poslasmo k vam naega srdanoga slugu kneza Stano Elaia za nae
rabote i nalie za dohodke nae (P.41)
to tamo poslasmo k vam naega srdanoga slugu kneza Stanoja Elaia za nao
rabote a nalie za dohotke (P.42)
Od jednoga je glagolskog korijena prezent bilo mogue tvoriti na vie naina. Tako su
od istog korijena posvjedoeni prezenti sa sufiksom *-ne-: stsl. staj i stan odnosno bos.
stojim i stanem. Unutar korijena stoj- nalazi se samoglasnik o umjesto analogijskog a to je
karakteristina pojavnost u linim imenima starog dvolanog tipa i u hipokoristikim
izvedenicama: Stoj(i)mir, Stjis(l)av, Stojan, Ostoja.
Stomir: Stoimir Pribilovi (Kovaevi-Koji 174: 1442-1462)
Stojisav: a se lei Stoisav Miloevi na svoi zemli na plemenitoi koga mnogo ludi
znae. (Zb.1: 16)
Stoisav Prodai (Kovaevi-Koji 175: 1401-1402)
Stojislav: Stojislav Kouhar (Div. Not. 26, fol. 162-170, 11, III, 1443)
Stojan: A se lei St[]n Opodinovi (Zb.3: 183),
A se lei St[]n Utolovi na svoei zemli na plemenitoi (Zb.4: 240)
Ostoja: se lei Vigan Miloevi. Slui banu Stipanu i kralu Tv[rt]ku i kralu Dabii i kralici
Grubi i krala Ostoju i u to vrime doide i svadi se Ost kral s hercegom i z
Bosnom i na Ugre poe Osto... (Zb.1: 1),
A se lei St[]n Utolovi na svoei zemli na plemenitoi. [Se]

postavi Osto brat

egov (Zb.4: 240), Ostoj Ostojit (Zb.4:263)

gospodin kir Stefan Ostoja milostiju boiom kral Srbljem Bosn i
Primoriju (P.53, 56)
prsvtli gospodin Stefan Ostoja kral Bosn i... a (e)vo tko se rotie i naiprvo az
prisvitli gdn kral Stefan Osto, prisvitla gospo kralica, er Kuva.... (P.62)
a upisa djak Ostoja zapovdju i povelnem gdna mi voevode radosava (P.82)
a vsemu ovomui rotnici i svidoci nai dobri velmoe voevoda Ivani ... knez
Osto Stipoevi z bratiom (P.96)
a pisa Ostoja ajak zapoviedju gdna voevode Radosava (P.84)
a tomu daru bie svdoci dobri Bonane tepi Radoslav i s bratiom ... ot Rame
knez Osto i z bratim (P.11, 14)

90

vlastele i vsoju opinu grada Dubrov'nika za nae srd'ne bratju i prteli kako
ih sju imali prvi nai do ()nogaizi dne do koga im mir privre Ost bivi
kral (P.61)
i knez Ostoja Borovini brat moi (P.77)
i dostoniem sela renago zapisuju i ukrpluju kakot e zapisal gdn kral
Osto u poveli ve Primorie Dubrovniku i opkin (P.58)
Osto Milievi (Kovaevi-Koji 174: 1428-1432), Osto Radosali (KovaeviKoji 174: 1419-1432), Ost Sarasini (Kovaevi-Koji 175: 1418-1421)
Ako se sagleda semantika nekih imena, pokazae se da tzv. zatitna imena imaju
posebnu ulogu, i pri tome, da znaajno mjesto zauzimaju imena tvorena morfemom stoj-.
Naime, vjeruje se da ime moe predodrediti karakter i sudbinu djeteta, te da ga moe tititi od
bolesti ili smrti. Zato su imena takvoga morkolokog sklopa davana djeci s namjerom da
poive dugo.
Nosei u imenu korijenski morfem iv-, samo ime bi trebalo oblikovati znaenje
ivljenja, postojanja. ivot je predstavljao najveu slavu i dar od Boga. Prema oekivanju,
korijenski korfem iv- je brojno zastupljen u antroponimiji, i to najee u hipokoristicima
ivoje, ivadin, ivko, ika, ali i u starim dvolanim imenima kao itomysl i ivogost, od
kojih nastaju toponimi itomislii (u Hercegovini) i ivogotje (P.85), (oblici imena koji
zavravaju sufiksom ja slue za tvorbu imenica pridjevskog znaenja koje u konkretnom
sluaju obrazuju znaenje posesivnosti, odnosno da su itomysl ili ivogost posjednici toga
podruja, ono im pripada po nekoj osnovi, moda i po tome da su tu boravili pa je po njima
mjesto prepoznatljivo i prozvano (Bokovi 2000: 310), ili Dabiiv (glagol biti se javlja u
obliku treeg lica aorista bi, pri emu formirani kondicional s veznikom da ima eljno
znaenje tj. da bi iv (odnosno bio iv!), umjesto da bi bio iv), s hipokoristikom Dabia
(istie I. .).
Dabiiv: m[is]eca marta 11. prstavi se raba b[]ia M[a]ria, a zovom d[i]v[i]ca, popa
Dabi[i]va podruie, va let[] (Zb.2: 53),
a se lei Dabi[i]v Radovanovi. (Zb.2: 98),
se lei raba b[]ia Polihrania ... nevsta upana Vratka i sluge Dabiiva (Zb.2: 102),
a se lei Da[b]iiv na svoe[i] zemli na plemenitoi (Zb.4: 233),
a se lei Dabiiv Drakovi na svoei zemli na plemenitoi (Zb.4: 306),
91

a se lei Dabiiv Markovi (Zb.4: 315),

a na ime smi vlastelmi upan Dabiiv ihorik (P.58),
tisuke i e caat dukat zlath i f tisuk perper dinara ke bhomo poloili po
naih poklisarih a s naim listom i peatju verovanom po knezu Brailu
Tezaloviku i po Radainu Krstninu i po Dabiivu knezu Borakoom (P.90),
Dabiiv Junakovi (Kovaevi-Koji 174: 1426-1429)
ivoje: ivoe Tikoevi (Kovaevi-Koji 174: 1432-1436)
ivko: i oni dobrovolno i ljubvio poslae svoe vlasteli gospodinu kralju kneza ivka
Gundulia (P 82), i doslasta naemu gospoctvu ovi strani poteni i mudri uzmoni
vlastele dubrovaki potene i mudre vlastele kneza ivka aketia (P.84)
ivan: i paki to vikae ivan, to su nai riei. (Dizdar 1969: 303)
Dabia: ja gospodin kral Stefan Dabia (P.41)
A tomu daru bie svdoci dobro Bonane tepi Radoslav i s bratiom knez
Dabia (P.11)
A tomo su svidoci dobri Bonne tepi Ratoslav i s brtiom Hlap i s bratiom
Vuk titkovi voevod bosanski s bratiom kneza Dabi Beroevi (P.46, 47)
I na to vie pisanno o prsegoh az reni kral Stefan Dabia s s bogodarovannom
I za to ja kral Dabia dasmo Dragoju Guetiu i negovi bratii i vsakomu od n vasu
nau mo i kripost pravdu i vrovanije (P.11)
az Stefan Dabia po milosti ego
kral Srbljem, Bosni i Prmorju (P.14)
kral Stefan Dabia s moimi vlasteli prmismo razlog od naega sluge a vaega
gradanina gdna protovistjara orete (P.14)
mi Stfan Dabia po milosti gda
kral Srblem, Bosn, Primoriju, Hlmsc
zemli, Dolnim kraem, Zapadnm starnam Usor, Soli i Podriniju (P.41)
Stefan Dabia milostiju gda
kral Srblem, Bosni i Prmoriju i gospo kralca
kir Jelna (P.39)
Dlnike nae kolikuje imal kral Tvrtko u ivoti bude i koliku ja kral Dabia
imam gdn i namstnik u gospodstvu i vasem inom gdna Tvrtka kral (P.45)
I za bolju svjedoibu i i tvrgavu sei povelje postavismo peat naega gospodina
kralja Stefana Dabie (P.46)
92

Ustanovitismo gradu Dubrovniku i negovim vlastelem kako e u povelah gospodina

krala Tvrtka i ju povelah gdna krala Dabie i u povelah bivago krala Ostoe
(P.48)
Onakozi kako im se udri u povelah gdna krala Tvrtka i gdna krala Dabie i
bivago krala Ostoe (P.61)
I ot odvie vidiv zapisanie gospoe kralice Eline bive gospodina prisvitloga i
potenoga pomenuti gospodina krala Dabie (P.69)
I oto poslasmo takoek vam reenoga kneza Grgura po nae dohotke koe ste davali
srbskoi gdi i po tom gdnu kralju Tvrtku i gdnu kralu Dabii (P.49)
Molimo vas kako srdane prjatelje udaite nam dohodak srbski koi ste dabali
gospodi srbskoi o Dmitrovi dnevi tisui perper i po tom kralju Tvrtku i kralju
Dabii (P.47)
Imena kod kojih prvu komponentu predstavlja oblik goj-, imaju znaenje koje dolazi
od stare imenice goj koja znai ivost, odnosno od glagola gojiti koji znai initi da neto ivi
i raste, te se uvijek odnosi na ivo bie. Prvotno se tie fizikog vota i znai isto to i hraniti,
njegovati, podizati ovjeka. Ako se odnosi na biljke, onda se gojiti pretvara u gajiti (cvijee,
biljke, odatle gaj). Gojiti danas ima duhovnije znaenje od onoga to ga otkriva etimologija
rijei. P. Skok istie da u nekim slavenskim jezicima gojiti znai i lijeiti. Iz razloga to glagol
gojiti ima korijensku vezu sa iti i ivjeti imena tvorena iz njega su oslovljena skupinom
zatitnih imena. Dakle, oblik goj dolazi od indoevropskog korijena guei ili u prijevoju guoi sa
znaenjem ivjeti (goj je nastao na isti nain kao od biti boj ili od liti loj). Prema tome,
gojiti je isto to i podravati jedno ivo bie u ivotu. (Skok 1971-1974: 586)
Gojsav: a tomo su svidoci Dobro Bonne ... s brtomo Goisav Obrdovi (P.14)
A ovomui pisanju svedok upan Krka ... Goisav Voisilovik (P.16)
Goisav Stoii (Kovaevi-Koji 174: 1402)
Goisav Petranovi (Kovaevi-Koji 174: 1427-1432)
Goisava: Da jest vdomo bgom i svetim Mihailom arhangelom i svim koji su gdnu b u
ugodili kako da vru voevoda Radi svoga oca kznca Sanka i gospoje Radosave i
svoju Radievu i svoje gospoje Goisave (P.38)
A se lei gospo Goisav (Zb.3: 178)
Gojak: a tomui svdoci i runici kralvstva mi vlastele ... ot dvora pristav knez Gok
[D]ragosali dvorski z bratiom (P.26)

93

oto poslah k vam naega vlasteliia Gojaka za on dohodak na koi mi imate

dati (P.29)
s knezem Gokom Dragosaliem (P.41)
Gojan: a tomu runici i svdoci dvorski kralevstva mi Gojaan Dragoslavi (P.39)
Goji: a tomui svdoci nai vlastele Goi Gaoi (P.53)
Nemanja: u d[ni veliega upana sl]avnago Nemane (Zb.1:19)
Izvoenje imenice neman, -ani f. iz prasl. *nejman od glagola *nejmati, otvara
novu mogunost tumaenja linog imena Nemanja ili Neman, ije je porijeklo ve dugo
vremena sporno. Kao takvo, ono je poznato u Bosni, Hrvatskoj i Srbiji od XII. stoljeu, a po
svjedoanstvu eke, luikosrpske i bjeloruske toponimije moglo bi biti jo praslavensko.
Skok je zakljuio da je ime Nemanja prvobitno moralo glasiti *Nejman, *Nejmanja, sudei po
nainu na koji ga predaju grki i latinski izvori piui o srpskom velikom upanu Stefanu
Nemanji: Neeman, to s jedne strane odaje naslanjanje na jedan starozavetni antroponim, ali s
druge ukazuje na prvobitan slovenski lik *Nejman, koji se moe shvatiti dvojako:
a) kao pasivni particip od *ne jmati: neuhvatljiv, neukrotiv, tip *Ne-dan;
b) kao skraeni oblik od sloenog imena *Nejmaneg, usp. ste. Doman, Domana
od Domaneg, stpolj. Bratron, ste. Bratron od *Bratroneg, stsrp. Sestronja, ste. Sestron
od *Sestroneg, ste. *Miron od Mironeg, ste. Dobrona od *Dobroneg, sthrv. Pribinja
od Pribineg. Moda se takvo ime davalo, u opoziciji prema Domaneg a s profilaktikom
funkcijom, djeci koja se rode u tuini (Loma 2008: 109-116).
Problem imena Nemanja ogleda se u utvrivanju osnove samoga imena. Naime,
paralele tipa Miroslav : Radoslav potvruju realnost morfeme -slav, a paralele tipa Miroslav :
Miroljub i sl. potvruju realnost morfeme Mir- i sl., dok nema dovoljno ubedljivog tvorbenog
kvadrata u koji bi ulazilo ime Nemanja. Ako bi se pretpostavilo da je u osnovi korijen nem('nesposoban da govori'), pored toga to bi to bilo sa semantike strane sasvim neobino pa i
sporno ime (moda bi se mogla postaviti pretpostavka o zatitnom imenu), ostaje injenica da
nisu poznata imena sa istim tvorbenim modelom u osnovi (poznato je ime Grdan, ali ne i
*Grdanja, poznato je Mran, ali ne i *Mranja i sl.). Do sada najiscrpniji pregled literature o
porijeklu imena Nemanja dao je Radosav Bokovi (1979). On je predloio i rjeenje prema
kojem je ime Nemanja rezultat etvorostepene hipokoristine derivacije, od, prema Bokoviu
najvjerovatnijeg Ne(nad) preko (1) Nma ili Nmo do (2) Neman, pa (3) Nema, najzad, do
(4) Nemanja. Bokovi nalazi u drugim imenima potvrde za svaki sufiks na koje se njegovo

94

rjeenje oslanja: Nmo kao Rmo, Neman kao Vukan, Nemn kao Ra i Nemanja kao Ivanja.
(Bokovi 1979: 5, 6, 8; Piper 2007: 684 )
Prodan: Prodan Pobrenovik (P.9)
U zapadnokarpatskoj Ukrajini, gdje se smatra da je bila pradomovina Slavena, uvao
se drevni obiaj: obred prodaje djece. Djeca su u pojedinim obiteljima esto umirala, a zbog
magijskoga shvatanja roditelji su bivali u nastojanju nadmudriti zloduse, stoga bi toboe
prodali novoroene ovjeku koji je ve odgojio odraslu djecu. Nakon to bi platio
simbolinu svotu, kupac bi izgovarao magine rijei: Ni otac ni majka nee imati nikakve
veze s tim djetetom ni na ovom ni na drugome svijetu. Zatim bi postavio dijete na stol
govorei mu: Rasti, jer od sad si moj!, a roditeljima bi rekao: Odgajajte mi ga. Tim inom
dijete bi dobilo ime Prodan. U Gruziji, djeca su se zbog istih razloga kupovala nakon ega bi
im se nadjevalo ime Neskid Otkupljen. (imunovi 1987: 158)

10.3. Blagoslovna imena

U veini se antroponomastikih sustava imenom nastoji ili izraziti dobre elje buduem
nositelju imena, ili ga zatititi od negativnih utjecaja, odnosno pored apotropejskih imena,
postoje i blagoslovna imena, koja su lijepa, draga i milozvuna. Mnoga imena su nastala od
rijei kojima se magijski eli da dijete postane: dobro, radosno, milo, sretno, zdravo, veselo,
duevno itd., odnosno to su imena s intencijom da imenovani takav bude (njem.
Wunschnamen) ili pozitivno opisna imena. Dakle, dok su stari Germani eljeli da im potomci
bivaju slavni ratnici, slovenskim roditeljima bilo je vanije da putem imena izraze ljubav
prema djetetu i radost zbog njegova roenja. Na Istoku, u pravilu, imena tradicionalno imaju
vaan simboliki karakter, u mnogim, primjerice afrikim kulturama smatra se da je temeljna
uloga imena proroanska, odnosno da je ovjekova sudbina zapisana i determinirana u imenu
koje nosi. Pritom je naravno nuno da etimoloko znaenje imena bude semantiki to
prozirnije tragovi takvoga odnosa prema primarnome poticaju za imenovanje prisutni su
naravno i u europskome kulturnom okruju u poznatoj izreci: Nomen est omen. Postoje dva
osnovna shvatanja vlastitog imena. U prvom sluaju vlastita imena nisu motivirana (kao to to
ni jezini znak sam po sebi nije), ona su tek zamjenjivi znakovi. U drugom sluaju ona nose
svoja znaenja na nain da su posredno motivirana obiljejima nekoga predmeta ili
prethodnoga nositelja imena, odnosno motivirana su ve postojeim jezinim znakom koji je
95

ipak ishodino proizvoljan. Analogno tomu, ime moe nastati sluajnim odabirom
(nemotivirano) ili nekom vrstom prenesenoga znaenja, esto metaforom ili metonimijom. U
ovom posljednjem sluaju, ujedno i najeem, ono je posljedica procesa koji nazivamo
mitopoetskim imenovanjem (rus. mifopotieskoe naimenovanie). Taj se termin najprije javlja
u semiotikoj koli u Tartuu u Estoniji. Prva pojava takve vrste imenovanja (u pisanoj
knjievnosti pa je svakako moralo biti prisutno i u opoj praksi) vezana je jo uz srednji vijek,
iako je tada ono jo nedefinirano. U 15./16. st. javlja se moralitet. (Saulan 2011: 173;
Vodanovi 2006: 220-222)
Prije nego su slavenska plemena ula u sferu utjecaja stranih kultura, u vrijeme
slavenske zajednice i izvijesno vrijeme nakon raspada, stabilna i jaka plemenska bitnost nije
odstupala od kanona binomnog imenovanja. Tijekom inicijacije djetetu su se priivala dva
imena: najprije jedno, bez obzira na spol, uglavnom pod emotivnim utjecajima majke, koje bi
kasnije bilo podlono zaboravu jer bi ga potislo novo ime koje bi bilo osmiljeno s prirodom
djeteta ili osobinama koje bi roditelji eljeli vidjeti u njemu, primjerice:
Milgost (Zb.1: 46) da bude rado vien gost, prihvaen,
Dobrovoj (Zb.1: 47) da bude dobar ratnik (vojnik).
Bolje- je oblik srednjeg roda sveslavenskog komparativa za pozitiv dobar (v) = bolji,
odreeni komparativni pridjev, stsl. bolij od osnove bol-. Prvobitno je znaenje bilo vei,
odakle se razvilo znaenje jai, koje se ouvalo u staroslavenskoj dvolanoj antroponimiji:
polj. Bolesaw, kojemu odgovara e. Vclav, kroatizirano u Veieslav. Jo u doba hrvatske
narodne dinastije postoje dvosloni antroponimi: Boledrug (II stoljee), Boljebrat, Boljemir,
Boljerad, Boljeslav (II, III i V stoljee). Odatle hipokoristici Boljehna, Boljea, Boljan,
Boljela, odakle opet naa prezimena i toponimi: Boljehnii, Boljenovii, Boljesavac (selo u
Bosni, V stoljee ), Boljanovi, Boljani. (Skok 1971-1974: 187)
Boljedan: se lei Boledn, umre. A se na nem spostvi Damn (Zb. 4: 318)
Boljerad: A se lei Bratmio Brajkovi Boleradov unuk (Zb.4: 304)
Boljeslav: na tomu su vru dali i prisegli a toizi vr i prdoci Dobri Bonane naipr
voevoda Pura i s bratiom ... Boleslav Dukoevi i s bratiom... vra gdna
Tvrtka milostiju biom bana bosnskoga i negova srdanoga brata gdna kneza Vlka
i niju matere potene gospoe Elne i inh vlastel u ime kaznca Boleslava (P.18)

96

A tomu svjedok Vlko Matajevi s bratiem, a drugi Hotien Jeevi i s bratiem, a tretii
Mileta Voihni etvrti Boleslav Zovjenovi. (Dizdar 1969: 77)
Dobromisl si su Hlmlane koi se klee Hrelko Rastimirik Dobrovit Radovik ...
Dobromisl Pobratovi Desn Berivoevik (P 6)
Dobrosav a tomui svdoci i runici kralvstva mi vlastele boevoda Vlatko Vlkovi z
bratiom knez Paval Radinovi z bratiom... ot Usore knez Dobrosav
Divoevi z bratiom (P.26)
S voevodom Hrvoem s voevodom Vlatkom usorskim s knezem ...
Dobrosavom Divoeviem ... (P.40);
Dobrovit si su Hlmlane koi se klee Hrelko Rastimirik Dobrovit Radovik ...
Dobromisl Pobratovi Desn Berivoevik ... (P.6)
Dobrovoj Pisa mu sin dijak Dobrovoj (Zb.2: 47)
Dobroslav: Dobroslav Milkovi (Kovaevi-Koji 175: 1405)
Dobrain: a tu bhu pri kraljevstv mi vlastele upan Branko Pribinik, dvorski Vlkosav
Stefkovik, Dobrain Stefanovik, vojevoda Vlkovik knez Vlkain (P.25)
Dobrilo: a se lei D[o]brilo Boban (Zb.2: 103)
se lei Dobrilo Pribilovi (Zb.2: 110)
se lei Dobrilo Boikovi (Zb.2: 111)
a toi doa u Dubrovnik zapisah i potvrdih a tadai tui bihu sa mnom Osto
Pievi, Hrnak Kostadini i Krasoe Ivanovi lita gospodina . .U. I.I. lito miseca
jula. S. dan a upisa Dobrilo Rakovi (P.69)
Dobri: A se lei Dobri Vukievi (Zb.3: 139)
Sloena se imena tipa Dobromisl, Dobrosav, Dobrovit, Dobrovoj, Dobroslav, tretiraju
tvorenicama u ijem su sastavu prepoznatljive dvije punoznane rijei, od kojih je jedna, koja
u navedenim primjerima uvijek nalazi na poetku antroponima, staroslavenski pridjev dobr,
koji je u izvornome znaenju koji pristaje, odgovarajui (ESJS 1989: 137) vjerovatno je ve
u to vrijeme bio generalni pozitivni evaluativ, koji je suavao znaenje na vrednovanje
spoljanjih ili vanjskih karakteristika pojma ili njegove funkcije.
Budisav: knez Budisav Uporninik za veliko vrovanie v sako vrme (P.58)
I voevo da Vlkas i knez Budisav i knez Stpan (P.77)
Zato ov list budi vam za speditoriju er prizvae na ovo nai poklisare knez
Budisav Bogavik (P.89)
97

Za veke vrovanie i istoke i svdostva segai lista prizvasmo potene vlasteli ...
kneza Budisava Bogavika (P.83)
Budislav: Na tomu su vru dali i prisegli a toizi vr i prisei svdoci dobri Bonane ...
Budislav avlovi i s bratiom (P.18)
Budo: a tomu daru bie svdoci dobri Bonane tepi Radoslav i s bratiom ... ot Soli
upan Budo i z bratiom (P.11)
a tomo su svidoci dobri Bonne tepi Ratosav i s brtiom ... i Soli upan
Budo i s brtiom (P.14).
Draeslav: a se pisa Draeslav diak (P.18, 19, 20, 21)
A se pisa Draeslav dijak rodom Boji, svojom rukom malokorisnom. (Dizdar 1969:
109)
Dragi: Va se lei Dragi Dorloevi (Zb.2: 116)
knez Dragi Golozovi (P.62)
knez Dragi Hrvatini (P.39, 46)
knez Dragi Grdanac (P.86)
Dragi Novakovi (Kovaevi-Koji 174: 1401-1402)
Dragia: sie Dragia pobrat (Zb.2: 70)
Dragia Vidoevi (Zb.3: 151)
upan Dragia Dinii z bratiom (P.76)
Dragoja: a od sele svobodn Dragoje Bevenjuti ot togai dlga (P.32)
Drago: s bratiom knez Drago (P.11)
s brtiom kneza Drgo Zorinovi (P.14)
a tomu pristav knez Bogdan Blhani ot dvora a ot vladani pristav Drago
anti (P.20)
i Prdisav iz Vaerac, Ugrn iz Zabrdija Drago i Stojemar i Jurai Suei
(P.59)
Drae: Poleta, Drusan, Draeta inu raku nad materiju (Zb.3: 130)
Imena koja u osnovi imaju sveslavensku rije iz praslavenskog pridjev divan,
potvrena su samo u izvedenim oblicima Divan, Divna, Divo od, mogue, kod nas
nepotvrenog sloenog imena Divislav koje je 1260. godine zabiljeeno u ekim
spomenicima. (Grkovi 1977: 75) Znaenje lijep ovog pridjeva razvilo se iz starijeg
znaenja udo, odnosno ono upuuje na fizike i mentalne karakteristike: divlje, udno,
zapanjen ovjek.
98

Divan: pisa Divn s[i]n egov (Zb. 16)

Divna: usikoe kamen na oca Marka in a mater Divnu (Zb. 2)
Divo: Divo Tiehoradovik (P.16)
prstave Divo Tihopanik (P.17)
Pridjev mio mogao je biti prvi ili drugi elemenat dvolanih sveslavenskih i
praslavenskih linih imena u vezi sa -brat, -drag, -s(l)av, -gost, -man, -rad, -voj: Milbrat,
Mildrag > Miodrag, Milisav / Milosav, Miogost, Milman, Milorad, Milivoj(e), rjee kao drugi
elemenat Bratmio (Zb.4: 304), udomil (Dizdar 1969: 113), Tihomil (Dizdar 1969: 113),
Radomil (Zb.4: 257), Grdomil (P.7) i u brojnih hipokoristika odatle: Mile, Milan, Milo,
Miloje, Milia, Miladin, Milat, Miloko, Milasin, Milohna, Milovan, Milutin, Milenko, Milinko,
Milko i sl. Pri tome treba razlikovati drevne antroponime sa slavenskom osnovom mil od onih
novije tvorbe koji nastaju mehanikom sintezom prema uzoru na neko drugo ime, a ne
slijedei neka pravila npr. semantika. Takvi sluajevi su npr. Milodan prema Bogdan,
Milodar prema Boidar, Miloljub prema Bogoljub, Milomir prema Dragomir i sl. (Skok
1971-1974: 133-135)
Miodrag: Se lei Tr[i]vko [Dran]i na svoei [zemli] plemenitoi, i postavie na nem si
bi[li]g etiri sinove i Miodrag i Ratko i Veseoko i akob (Zb.4: 292)
Miogost: A se lei Stpan a inio ka[mi] Miogost kova (Zb.1: 46)
Az pisa Obrad, si Milgost (Zb.4: 254)
Miloslav: [A se] lei Miloslav Pri[m]i[l]ovi (Zb.4: 227)
Milivoj: pisano u Zveai lit rostva Hristova tisuno i etirista i etvarto lito miseca genavara
peti na desete dn a upisa Milivoi dik (P.60)
Vlastele oto poslah do vas slugu moga Molivo to vam govori viruite mu moe su
rii (P.65)
Da znate vlastele er k vam poslah moga slugu Milivo Diviia (P.66)
Miobrat: Neka se zna kami ov naveze a usie sin mu Miobrat i Miloiko, [si]n brata. Prostit
bog [gr]i[ehe] (Zb.3: 166)
Se lei Branko Verkov[i] [na svoi]zemli na plemenitoi. P[ostavie] na nem
brati blg: Milbrat i Milko. (Zb.4: 297)
(A) se lei Dragoe Junoti Tupkovi, plemeniti Svibnianin, a postavista bilig V.
(2) s(i)na: Milobrat i Pribil. (Zb.4: 303)
A se lei Milobrat Mri (Zb.3: 173)
Milac: a tomu runici i svdoci dvorski kralvstva mi ... pop Milac i Jurai Voleti (P.39)
99

Milat: A se veli Milat Pripin[i] (Zb.3: 179)

Mioto: V ime oca i s[i]na i svetago d[u]ha ase lei Grubaa voevode Miotoa potena
(kunica) (Zb.4: 218)
V ime o[t]ca i s[i]na i sveto[go] d[u]ha se lei voevoda Mioto (Zb.4: 222)
Milojko: Neka se zna kami ov naveze a usie sin mu Miobrat i Miloiko, [si]n brata. Prostit
bog [gr]i[ehe] (Zb.3: 166)
Milojko Buenovi (Kovaevi-Koji 174: 1418-1421)
Miloj: i s timii sa vsim viepisanim pridasmo ih gdnu didu Miloju i didu kon dida u ruke
crkovine (P.96)
Milo: perper primih ja a viereeni gdn voevoda Vladisav po voevodi Milou Rakoviu
(P.116)
Milo Rugoti (Kovaevi-Koji 174: 1400)
Milko: A se pie Milko Vukm[i]r (Zb.3: 148)
Milain: Milain Miloevi (Kovaevi-Koji 174: 1405)
Mila: Mila Smilovi (Kovaevi-Koji 174: 1427-1430)
Milutin: A se krst Miluta Radovani[a] (Zb.2: 59)
Milutin Ratkovi (Kovaevi-Koji 174: 1400-1403, 1402),
Milut: Milut Tvrdisali (Kovaevi-Koji 175: 1441-1448)
Mili: Mili Plei (Kovaevi-Koji 176: 1447-1459)
Milin: Milin Okolii (Kovaevi-Koji 176: 1444-1451)
Miljen: Milien Miogovi (Kovaevi-Koji 176: 1445)
Zavrno -l u starijem obliku mil je formant koji zamjenjuje formant -r u ie. pridjevu
mr, pa je prvobitno mil izraavao isto to i mir zbog ie. dubletna korijena *mei- blag,
mekan, njean, s formantima -lo i ro u slavenskim jezicima. Obik mir u sveslav. i praslav.
biva poimenien, u maskulinumu, znaenjem mundus koje e vremenom ostati potisnuto u
zaborav od sinonima svijet, ali se ipak ouvati u sloenici svemir, rije koja nije domaa,
junoslavenska, nego potjee sa sjevera (iz e. vesmr ili rus. pridjev vsemirnyj). Drugo
znaenje pax, odnosno mir biljeilo je dui vijek semantike implementacije. Meutim, u
ulozi antroponimijske sastavnice, kao prvi ili drugi formant sloenih imena mir dobija
znaenje slav kao u oblicima Vladislav, Dobroslav. S takvim nainom zamjenjivanja
morfemi mir i slav, poeli su gubiti svoja iskonska leksika znaenja i preuzimati
strukturalnu ulogu sufikasa s meliorativnim znaenjskim nabojem. (Skok 1971-1974: 426).

100

U izvijesnom broju primjera moe se primjetiti da je morfem -mir ouvao i svoje

iyvorno znaenje: Kazimir koji naruava mir = Mtimir (PHJ 2009: 68), Gojmir (Skok
1971: 429), Krsmir (Zb.1: 14). Ali, generalno, -mir je izgubio svoje ranije znaenje i postao
onomastiki elemenat koji se moe spojiti i s pridjevima koji znae kakvou lica. Odatle
Vladimir (Zb.4: 228, Zb.3: 148), rnomir (P.8), Cvitimir (P.59), Ljubomir (P.64), Vojmir
(P.6), Vukmir (P.25, 47, 59), Tiemir (Dizdar 1969: 154), Desimir (P.9), Radomir (P.2). Kao
prvi elemenat dolazi u oblicima Miroslav, Mirislav, i odatle posvjedoeni hipokoristici Mirko,
Mirohna.
Miroslav: A se dvor voevode Masna i negoviu snu Radosl[a]va i M[i]rosl[a]va (Zb.1: 15)
Ja [upan Miroslav zidah c]rkv svetag[o Kozme] (Zb.1: 19)
Miroslav Prodai (Kovaevi-Koji 175: 1401-1402)
Mirisav: A se kamen [M]irisava Minia (Zb.3: 189)
Mirko: A pie Radona Markovi kneza Mir[k]a Rad[ivoe]vi (Zb.1: 4)
knez Mirko Radojevi s bratiom (P.26, 27, 46, 59)
Mirohna: peharnik Mirohna Zabav (P.5)
Pridjev rad bogato je zastupljen u antroponomiji, i to esto kao prvi element meu
praslavenskim dvolanim mukim i enskim antroponimima: Radomr, Radimir, Radmir,
Radmil, Ra()oslav, Radis()av, Radivoj. Bez broja su hipokoristici odatle: Rad (srpske
hrisovulje), Rade, Rado, Radi, Radi, na -an Radan, na -in Radin, Radinko, na -en Raden, na
-n Raen (odatle hipokoristici Rad, Raa, Raan), Radika, Radilo, na -ota Radota, na -eta
Radeta, na -ia Radia, na -u Radu, na uj Raduj, odatle Radujko, na -uka Raduka, na -oha
Radohna, Raduhna, Radihna, na -un Radun, odatle Radunko, na -nja Radonja, na -usin
Radusin, na -uilo Radusilo, na -o Rado, na -oje Radoje, na -u Radu, odatle Radua itd.
Pridruuju se tom broju izvedenice od glagola raditi, npr. od postverbala Radov < radovati se,
koji se opet rairuje antroponimikim sufiksima Radovan, na -in Radovin. (Skok 1971-1974:
94) Dolazi i kao drugi element praslavenskih dvolanih imena: Boljerad (Zb.3: 127), Semorad
(Zb.2: 66).
Radomil: [A se lei] uzm[oni] mu t[ep]i Bat[alo] bosnski a pisa Radomil dik
(Zb.4: 257)
Radomir: v to lto zida emu raku brat upan Radomir s snmi egovmi i ena emu
(Zb.3: 129)

101

V ime oca i sina i svetago d[u]ha a se lei Radomir Jurisali na svoei zemli na
plemenitoi (Zb.4: 237)
prd starcem Radomirom i unborom i Vlkom i prd vsom
crkvom i prd Bosnom da n u naju Vlkoslav suzn ni pogublenik (P.12)
Radoslav: A se dvor voevode Masna i negoviju
Radosl[a]va i M[i]rosl[ava] (Zb.1: 15)
A ja upan Radoslav sem verni kletvenik gdnu kralju ugerskomu (P.9)
A tomu daru bie svdoci Dobri Bonane tepi Radoslav i s bratiom (P.11)
knez veli hlmski Andri s moimi sinmi upanom Bogdanom i s upanom
Radoslavom (P.7)
Radoslav Vojni (Kovaevi-Koji 175: 1403)
Radosav: A se lei Radosav Vuki (Zb.2: 91)
A se lei Radosav Dui (Zb.2: 90)
A se lei Radosav Herakovi (Zb.2: 62)
Va ime boga i svetog Ivana se lei Radosav Vlahovi (Zb.2: 58)
A sej lei Radosav Radievi (Zb.1: 40)
Radosav Stojmilovi (Kovaevi-Koji 176: 1429-1443)
Radosav Bogavi (Kovaevi-Koji 176: 1447)
Radosav Milakovi (Kovaevi-Koji 174: 1419-1429)
Radosav Pribievi (Kovaevi-Koji 175: 1431-1440)
Radosav Dormitor (Kovaevi-Koji 176: 1439)
Radosava: Ase lei Vuki Vuki a usie na nj mati Radosava (Zb.1: 33)
Radosava [sa] sinom Brankom (Zb.2: 113)
Radisav: A se lei s[a] sinom Radisavom (Zb.2: 174)
Radivoj: Radivoj Dobrovojevi (Kovaevi-Koji 174: 1426-1434)
Radivoj Petkovi (Kovaevi-Koji 176: 1441)
Radivoj, sin Brajka Sterbice (Kovaevi-Koji 176: 1427-1428)
Radivoj Mikojevi (Kovaevi-Koji 176: 1428-1433)
Radivoj Crijepovi (Kovaevi-Koji 175: 1430-1442)
Radivoj Brajakovi (Kovaevi-Koji 175: 1432-1441)
Va ime boga velkoga cra nebesnoga i zm[ilo]snoga, a se lei Radivoi Krivouii
(Zb.1: 18)
A sei lei Radivoi Vlatkovi, u toi vrime naiboli mu u Dubravah bih (Zb.1: 36)
A se lei Radivoi Drai: dobri junak ja bih, molu ja se vas, ne ticaite (Zb.2: 82)
A se lei Radivoi Vuki Vukca Pievia sin, na svoioj plemenitoi (Zb.2: 92)
102

A sie bileg potenoga vit[e]za Radivo Opraia (Zb.4: 226)

I za vee virovanie a Radivoi Hrsti dak godna mi krala Tvrtka (P.88)
I za vee virovane a dik gna krala Tvrtka Radivoi Hrsti napisah tai list
svoiom rukom (P.95)
I k tomu zaklee se vlastele naega plemena knez Radivoi Stipkovi (P.71)
Ere nae sluge viereene knez Radivoi i Radi prizvae gostiludi po obiaju i bie
vlastelom Dubrovacim (P.99)
Po zapoviedi prsvtloga gdna hercega Stpana upisah dijak Radivoi Dobrievi
(P. 106)
Pridjev rad se esto javlja kao prvi/polazni element u hipokoristiku ili sloenici, a
zbog fonetskih promjena dk > tk ili jk, varijante bivaju jo vee:
Rada: Rada Raieva (Zb.3: 145)
Rada: Se pisa Rad (Zb.4: 205)
Radaa: Se lei rabe b[o]ia Polihrania a zovom mirskim gospoja Radaa (Zb.2: 102)
Radan: Radan Tvrdisali (Kovaevi-Koji 176: 1446)
Nenad otac s vene pomeni postavi sinu mom upanu Radanu i sinu mu. (Zb.3: 174)
A se lei , Radan Bourovi (Zb.3: 196)
P[o]dj[o]h k moieim svih, poi R[a]dan dihan so (Zb.4: 211)
Radak: Radak Bogdani (Kovaevi-Koji 174: 1419-1421, 1430-1431)
Radak Petkovi (Kovaevi-Koji 175: 1430-1431)
Radain: A se ovoi kamenie uzvue Radovan s milim [bratom] s kristininom s
Radainom [za ]ivota na se. (Zb.4: 209)
Radain Radatovi (Kovaevi-Koji 176: 1446-1449)
Zaato ov list budi vam za speditoriju er prizvae na ovo nai poklisarie knez
Budisav Bogavik Radain krstjanin Vukik (P.89)
Radain Vukosali (Kovaevi-Koji 176: 1428-1441)
Radain Travusi (Lam de foris 4, fol. 164, 9, III, 1420)
Rade: Ubie me na slub g[ospodi]na moga, ma osveti me Rade Pribisali (Zb.3: 172)
Radeta: Radeta Crijepovi (Kovaevi-Koji 175: 1420-1445)
Radi: Kami usie Radi kova (Zb.1: 13)
Se pisa Radi Radosali, a siee [n]a Mileta kova Krili (Zb.2: 58)
A se lei Radi Vui (Zb.2: 71)
A se lei Radi Vladisali, a sie na me otac. Boe ti dai zdravie (Zb.2: 75)
103

A sada upan Blk i voevoda Radi promislive ere pravoi dostoino est u
vsakomu vratiti i dati svoju prav i svoju batinu plemenitu (P.37)
[op]ini dubrovakoi vojevoda Radi i s moimi vlasteli zaklesmo se (P.38)
A upisa po zapovidi gdna mi hercega Stpana Radi Grubkovi P.100
knez Radi Stpkovi (P.106)
a pae da e vdomo vsakomu malomu i golmomu kako i mi voevoda Radi
svtovav se s vlasteli naim z bratiom i z bliikami i misle i hote da svt ne re da
smo neharni Dubrovniku (P.58)
Radi Vukosali (Kovaevi-Koji 176: 1428-1441)
Radi Saracinovi (Kovaevi-Koji 176: 1439-1445)
Radi Miomanovi (Kovaevi-Koji 175: 1440-1448)
Radin: gdn gost Radin (P.104)
Gdna kneza Radina blania (P.53)
Potenoga mua gdna Radina Starca (P.91)
Radin Miljenovi (Kovaevi-Koji 174: 1427-1434)
Radihna: A sie lei pohval[n]i mi junak Radihna i sie usiee sin mu Vukosav (Zb.2: 99)
Radia: Radia Stojakovi (Kovaevi-Koji 176: 1429-1435)
Radia Radovanovi (Kovaevi-Koji 175: 1401-1405)
A se lei knez Radia Zloui (Zb.1: 7)
Radoje: Radoje Dubijevi (Kovaevi-Koji 176: 1418)
Radoje Budisali (Kovaevi-Koji 176: 1441-1446)
Radoje Milobratovi (Kovaevi-Koji 176: 1460)
Radoje Dubijevi (Kovaevi-Koji 175: 1420-1435)
Radojica: Se ie kami Radoica Bilia (Zb.4: 279)
Radman: Radman Vuki (Kovaevi-Koji 175: 1447)
Radoj: A se lei Radoj voje[vo]da Trkovi (Zb.3: 169)
Radoja: A si krst Radoia Mrkia. Stah boga mole i zla ne misle, i ubi me grom
(Zb.2: 118)
Voevodu Rado Ljubinika kneza Vuihnu Bratelevika kneza Paukuna Zemlika
dvorskoga ... (P.90)
Radoje: A se lei Radoe Bogini, a se se Gruba (Zb.1: 37)
Az rab b[o]i Radoe Vukovi, sinovac, voev[o]de Petra (Zb.1: 44)
Voevoda Radoe Hrabren (Zb.2: 49)

104

A pristav tomui dvora kralevstva mi dvoski na knez Radoe Vladimiri z

bratiom (P.109)
knez Radoe ukli z bratom (P.85)
knez Radoe Radosali (P.55)
Radoje Capi (P.93)
knez Radoe Dragosali (P.61)
upisa Radoe Dobrievi (P.117)
Radoe dik ban pisah siju knigu povelov banov (P.1)
Radoje Dubijevi (Kovaevi-Koji 175: 1420-1435)
Radojko: Radojko Dobrovojevi (Kovaevi-Koji 174: 1420-1440)
Radojko Ciganin (Div. Not. 26, fol. 168, 7, I, 1442)
Radonja: A pie Radona Markovi kneza Mir[k]a Rad[ivoe]vi na svoei rto (Zb.1: 4)
Radona i brat jegov Simeon Peharnik (P.5)
Po zapoviedi gdna mi Hamzabega mi Radona dik ovoi ispisah (P.125)
knez Radona kaznc (P.7)
Radonja Budanovi (Kovaevi-Koji 175: 1404)
Radonja Ljubinovi (Kovaevi-Koji 175: 1426-1435)
Radonja Grasac (Kovaevi-Koji 175: 1430-1442)
Radovac: A se pie Radovac Vukanovi kuji (koji) znah crinu u voevode (Zb.1: 29)
Radovan: A se lei Radovan Rakojvi proklet tko e tuin le, vee negovo pleme (Zb.1: 5)
A se ovoi kamenie uzvue Radovan s milim [bratom] s kristininom s
Radainom [za ]ivota na se. (Zb.4: 209)
Knez Radovan Vardi (P.106)
Radovan Pribdruik (P.6)
Radovan Radojevi (Kovaevi-Koji 174: 1447-1462)
Radovan kovniar (Div. Not. 26, fol. 162-170, 11, III, 1443)
Radn: a sju knigu pisa Radn dijak u Ribiih (P.12)
Potenoga mua Radna krstjanina (P.82)
Ratko: Ratko Radovi (Kovaevi-Koji 176: 1442-1444)
[se k]ami Ratko Brativo[ev]i (Zb.1: 43)
Ratko Dubravi (Kovaevi-Koji 174: 1426)
Rajko: Raiko ZAVM (Zb.4: 210)
Raiko z b[r]atiom[] (Zb.4: 248)
Si b[i]l[i] postavi oc[u] Raiko (Zb.4: 289)
105

Si lei Tr[i]vko [Dran]i na svoei [zemli] na plemenitoi, i postavie na nem si

bi[li]g etiri sinove Miodrag i Raiko i Veseoko i kob (Zb.4: 292)
knez Raiko Pribi (P.106)

U grupu imena izvedenih od pridjeva rad spada i Obrad, postverbal od glagola

obradovati, sloenice ob + radovati:
Obrad: Se pisa Obr[a]d P[o]povlna sin na Grubau (Zb.2: 64)
A se lei Vuk, sin kneza Obrada [sa] sestrom Elom (Zb.2: 83)
Se lei Dobrilo Pribilovi [sa] sinovcem s Lubetom, a pisa Obrad Kraikovi
(Zb.2: 110)
Az pisa Obrad si Milgost (Zb.4: 254)
Se lei Sladim sin na svoi zeml[i]na [pleme]nitoi, a postavie si b[ilig] [s][da]m
sinov Obrad (Zb.4: 284)
Se est pokoite Obrada Hr[]iia (Zb.4: 285)
knez Obrad Hlapomiri (P.71, 73, 86)
Obrad Ivanovik (P.9)

Unutar prethodno definiranoga motivacijskog tipa imenovanja, evidentirana su i imena

koja su oblikovana prvim utiscima djeteta na roditelje, odnosno koja sama po sebi izraavaju
veselje roditelja to su dobili porod:
Sladoja (P.18, 20, 21, 86, 96, 105, 106), Slavko (P.5), Veselica (Zb.2: 61), Veseoko (Zb.4:
279, 292, 305), Veselin (Kovaevi-Koji 1978: 232), Zabav (P.5), Blaika (P.118), Blago
(Zb. 2: 81).

10.4. Bogonosna ili teoforna imena

Teoforno ime dokazuje nazonost nekih kultnih ili kulturalnih injenica na podruju
gdje se javlja. Takva imena su najee izvedenice iz imena boanstva, odnosno njegova
pominjanja, odnosno rijei bog, i svih ostalih koje oznaavaju ideju boanstva. Teoforno ime
se smatra dokazom vjerske odanosti, pa dakle i nazonosti kulta na mjestu gdje je utvrena
nazonost. Rije koja treba da oznai boga jo i danas je u svim slavenskim jezicima ista
bog. Tu rije nije donijelo kranstvo. Evidentirana je i meu imenima neznaboakih
boanstava: Stribog, Dabog, Crnobog. Smatra se da je ova rije istovjetna s sanskrtskom
106

bhaga. To je epitet bogu i osobno ime jednoga boanstva iz Vede (staroperzijeksi baga,
starobaktrijski bagha bog). Bagha na sanskritskom znai blagostanje i sreu. Teko je
odrediti, da li slovensko znaenje dolazi od ovog prvog ili drugog znaenja. (Legerr 1901:
36-37)
Bogdan: A se lei Bogdan Hatelevi (Zb.2: 93)
A postavie Hlap[a]c i Bogdan i Rajko (Zb.4: 248)
V ime oca i sin[a] az Bogdan na Drag[i]a novi kamen postavih (Zb.4: 253)
Po[s]tavi[sta] sigu v. (2) sina: Drag[o]a i Bogdan (Zb.4: 293)
A tomu pristav knez Bogdan Blhani ot dvora (P.20, 18)
Ot domn voevoda Bogdan i s brtion (P.14)
Bogdan Prvoslavik Bogdan Radoevik (P.9)
Bgdan Dobromirik (P.6)
knez veli hlmski Andri s moimi snmi upanom Bogdanom (P.6)
Bogdan Pribinovi (Kovaevi-Koji 175: 1418-1430)
V ime oca i sina az Bogdan na Dragaja novi kami postavih (Dizdar 1969: 90)
Ime Bogdan se prvobitno zacijelo davalo djetetu kojeg su roditelji dugo eljeli, pa im
ga napokon bog dao. Prevedenica je od latinskoga Deo-datus (Daudet, Deusde, Donadieu,
Deodat, Dieudonne), odnosno sve su to prevedenice hebrejskoga oblika Jonathan ili dar
boiji. S tim u vezi, druga varijanta te prevedenice je Boidar. Tendenciju prevoenja
hebrejskih teoforinih imena zapoinju afriki krani koji prema njima stvaraju Deo gratis,
quod voult dues, Habet dues, Deum habet i sl. (Skok 1971: 182)
Boidar: A se lei Boidar Vuki (Zb.1: 34)
Upisa Boidar dijak (P.55)
Boidar Radmilovi (Kovaevi-Koji 175: 1441-1446)
Boidar Radmilovi (Deb. Not. 20, fol. 158; fol. 180; fol. 180; ib. 21, fol. 56, fol.
101)
Bogovac: A se lee Bogavac i Tarah Boljunovi s Rame (Zb.2: 63)
Bogi: a sdi to vam govori pop Ratko i na Vlasteliik Bogi (P.24)
Bogia: [p]ostavi na nu Vla[dislav i Bogia brat] mu (Zb.1: 25)
Bogia Tezalovi (Kovaevi-Koji 175: 1402-1405)
Bogin: A se sn popa Bogina (Zb.3: 127)
107

Boiko: upan Boiko Brlik (P.58)

Boiko Dankovi (Kovaevi-Koji 174: 1419-1421)
Boiko Bogi (Kovaevi-Koji 175: 1404-1405)
Bogela: [a umre u t]udei zemli a pisa pop Bogela Kuevc (Babi 2004: 88)

10.5. Runa ili opasna imena

Imena s neprijatnim sadrajem davana su da se odvrate zlodusi od djece, shodno tome
Tomislav Mareti misli da se roditelji, davi djetetu ime tipa Zavid, ne plae vie da e mu
nauditi neki zli dusi, jer dijete je ionako izvrgnuto zavisti, njemu svi zavide, dakle, emu,
osim toga, da mu zavide zli dusi? Ovakvome nainu imenovanja je jamano bila uzrokom
elja, da bi sve one sile, koje mogu ovjeku nauditi, dijete pustile kroz itav njegov ivot na
miru, ta ono nije lijepo, nego je runo, tj. ime mu je takvo. (Mareti l886: 97)
Leksem grd se uglavnom koristi u znaenju ruan ili nakazan, prema emu se definira
fizikom negativnom osobinom. Prvo i osnovno navedeno znaenje ove lekseme koji je
izrazito velikih dimenzija, ogroman, iz kojeg se vjerovatno kasnije razvila i osamostalila
semema pridjeva gord, pa u savremenom jeziku kod pridjeva grd je evidentna transformacija
seme velik u visok koji se visoko uzdie, visok velianstven (Dragievi 1999: 31), to je
oznaka pozitivne osobine. Na isto nam ukazuje uestalost osnove gord- u antroponimu
Gordana, za kojega Milica Grkovi (1977) navodi da je grkoga porijekla, ali da narod ovo
ime vezuje za pridjev gord. (Grkovi 1977: 237) Dakle, u starijoj fazi bosanskoga jezika, kao
i danas, pridjev grd se koristio u primarnoj semantikoj realizaciji: ohol, nepristupaan,
nadmjen, pa je sa takvim negativnim konotacijama bivao pogodan za antroponimijska
profilaktina oblikovanja.
Petar Skok pod odrednicom grd navodi: sveslav. i praslav. grd 1. ohol (samo u
knjievnosti pisanoj crkvenim jezikom), 2. straan (u dubrovakih pisaca), 3. izoblien,
nepriklada, neugodan, ruan (danas openito). (Skok 1971-1974: 613) Isti raspored znaenja
za pridjev grd je i u Rjeniku JAZU s napomenom datom uz primarno znaenje da je ono
najstarije i praslavensko. I tu je posvjedoeno da se pridjevom grd primarno oznaavala
negativna duhovna osobina. Blisko znaenje lekseme gord biljei y
XI-XVII. (1977): 1. nadmeniji, visokomjerniji, 2. drskiji, 3. grozniji, straniji, ei(SRI
1977: 243).
Jedino posvjedoeno dvoleksemno ime s osnovom grd u definiranome korpusu je Grdomil:
108

Grdomil: kaznc Grdomil (P.7)

Grd: V dni kneza veliega Mihoila vmr upan Grd trbinski (Zb.3: 129)
Grdanac: knez dragi Grdanac (P.86)
Slavenski pridjev grub ranije se primjenjivao u znaenju neotesan, prost ili ruan, a
njegovo jo starije znaenje neobino velik odlikovalo je staroeki jezik, i to je po svoj prilici
prvobitno znaenje ovoga pridjeva). (Skok 1971-1974: 626) Hipokoristici s sastavnicom grub
vjerovatno su izvedenice iz ranijeg dvolanog antroponima Grubislav, koji nije posvjedoen u
definiranome korpusu :
Gruba: Gruba Peharnik (P.7)
Grubac: A se lei [Grub]c Hor[i] (Zb.4: 295)
Gruba: A se lei Boidar Vuki a se Gruba kami (Zb.1: 34)
A se se Gruba (Zb.1: 35, 2: 63, 67, 68)
Se pisa Obr[a]d P[o]povlna sin na Grubau (Zb.2: 64)
Sad tui poiva Radosav Gruba, sad mrtav (Zb.2: 112)
Upisa Gruba dijak (P.73)
Gruboje: Gruboe Dobercovich (Deb. Not. XIV, fol.50, 29. VIII. 1426)
Grubanac: a se pisa Grubanac Hlapi (P.37)
Grubaa: a se lei Grubaa voevode Miotoa p[o]tena (kunica) (Zb.4: 218)
Gruba: kralica Gruba (Zb.1: 1, P.57)
Tvrdisav: Si b[i]l[i]g kneza Tvrdisava Brsini[a] (Zb.3: 187)
upanom Tvrdisavom Tuicom (P.41)
Knez Tvrdisav Borovini (P.77, 82, 90, 93)
Ere primismo po naeh poklisareh po Tvrdisavu Krstijaninu (P.117)
Tvrdisava: Postavi blg mati Trdisava (Zb.4: 301)
Tvrdia: Tvrdia Mirukovi (Kovaevi-Koji 175:1426-1438)
Tvrdia Stojanovi (Kovaevi-Koji 175:1427-1430)
Tvrdoe: A se [post]avista [bil]g [d]va s[i]n. Trdoe, a toi pisa Goiin pop (Zb.4: 301)
Tvrtko: kral Tv[rt]ko (Zb.1: 1; P.18, 23, 47, 49, 61, 76, 82, 88, 95,
U dni ... g[ospodi]na bana bosanskoga Tvrtka (Zb.1: 15, 2: 102)
Sluih banu Tvrdvku (Zb.3: 182)
A se lei Tvrtko Vukac (Zb.3: 204)
A se neka se zna ko [ov]de lei Tvr[tko] M[il]caria m[i] sin (Zb.4: 215)
109

Slavnoga g[ospo]d[i]na kraal Tvrtka (Zb.4: 245)

gdin tefan Tvrtko Tvrtkovi (P.61)
oto poslasmo k vam naega slugu Tvrdka Vleti (P.51)
dik Tvrtko Sekulovi (P.97)
knez Tvrtko Milatovi (P.85)
knez Tvrtko Mihailovi (P.77)
knez Tvrtko Vladisali (P.97)
voevoda Tvrtko Stipanovi (P.97)
Thoma, Toma, Tomko, Toma su izvedenice od dvolanoga oblika Tomislav koji je
narodno ime i koji potjee od glagola tomiti u znaenju onoga koji tomi, priguuje, utauje
slavu (imunovi 2006: 40):
sis u Hlmlane koi se klee Hrelko Rastimirik... Thoma upetik... (P.6)
Tomko sin Brajka Sterbice (Kovaevi-Koji 176: 1427)
pisano va estitoi voisci i to bude govoriti gospoctvu vaemu od nas Ivan i Toma
budi (i)m ugodno virovati im ere su nae rii (P.129)

kra stva
mi u dolnh kraih u Lucih rukju srdanoga mi sluge Tomaa logofeta
(P.41, 47)
[A se grob sin]a Luke Stiepanova. Rodih se u veliku radost a umr[h] u veliku
alost. A se kipi je Tomaevo iu Bore, a da mu deseto vredi (Zb.1: 31)

10.6. Imena motivirana ivotinjama

U ovoj skupini imena nalaze se ona iji su motivi nastanka uvjetovani prirodnom
sredinom, tj. biljnim i ivotinjskim svijetom. Najbolji je primjer grozd imena tvorenih od
osnove vuk-.
Ako bismo pokuali pronai univerzalne motive pri procesu imenovanja, onda se u
velikoj veini jezika svijeta neprijeporno istiu ivotinje i biljke, naravno odreene kulturnim
kontekstom. I to, ivotinje u pravilu, ali, naravno, ne iskljuivo, kod imena mukaraca, a
biljke kod imena ena. Odnosno mukim se imenima nastoje odraziti pojmovi stabilnosti,
snage, junatva i sl. (npr. motivacija po ivotinjama tipa vuk, kurjak, medvjed i sl., ili pojmovi
tipa kamen, gvozden ili neko oruje sl.), dok enska imena u pravilu tee obiljeavanju

110

njenosti, gracilnosti i ljepote, a motivirana su raznim pojmovima koji imaju pozitivne

konotacije (kao boja, cvijee). (Brozovi Ronevi 20032004: 98)
ivotinje kao motiv u procesu imenovanja, kod Slavena su svakako odreeni
kulturnim kontekstom, pa je njihova simbolika stabilnosti i dostojanstva uglavnom bivala
podreena primarnoj simbolici snage i junatva koji su bivali nuni u profilaktinoj funkciji,
pri njegovanju mnogoboanstva i magije. Odgovarajuim imenom trebalo je demone i
neastive sile uplaiti i odagnati njihovu panju s djeteta. Zato su se djeci davala zatitna
(profilaktina) imena, i s tim u vezi, vrlo esto imena opasnih ivotinja. Za davanje imena
ovakvoga tipa, razlozi se mogu ogledati i u tragovima totemistikih predstava. Naime, dijete s
imenom opasne ivotinje trebalo bi da dobije i njezinu sposobnost, snagu, izdrljivost, a i
zatitu kao njegovog totema (Smailovi 1977: 36).
Imena s osnovom vuk- su u svojoj osnovi profilaktina i zatitna imena, ak se i u
deminutivnim oblicima Vuki, Vui, Vuko, osjeti profilaktina funkcija. Meutim, u odnosu
na dananjicu, funkcija imena ovakvoga tipa je izgubila na vrijednosti. Mate imundi pie da
dok se vjerovalo kako stanovita imena zatiuju dijete od bolesti i uroka, zatitnih imena
bijae vie. Meutim, odavno se prestalo drati kako ime posjeduje zatitnu mo, ali su takva
ostala u naslijee. Ranija zatitna imena bijahu Lav, Medvjed, Vuk i sl., a ista sada
simboliziraju snagu i otpornost, stoga im je u pogledu motivike mjesto meu imenima
zoonimskog postanja.

U shvatanjima mnogih kultura i civilizacija, od svih opakih zvijeri vuk je vjerovatno

najopakija, i to na najrazliitijim razinama: od starih pukih poslovica do likova u romanima
ili kibernetikim filmovima. Pa ipak, prema znanstvenoj odredbi, vuk je zvijer iz porodice
pasa (Canidae) dok mu je znanstveno ime Canis lupus, to je u prijevodu tek pas vuk.
Naravno, nije uope sporno tko tu pripada kome ili tko je od koga ili tko je bio prije, jer teko
da je pas bio prije vuka, dok je lako da je vuk praotac svih pasa. Inae rije vuk nalazi se u
svim slavenskim jezicima, npr. stsl. vlk, rus. volk, e. vlk, slov. volk. Posrijedi je zapravo
sveslavenska i baltoslavenska, ali i indoeuropska rije (lat. lupus, engl. wolf, njem. der Wolf,
lit. vilkas, sanskrt vrka), pa bi inoeuropski korijen bio *ulquos. Latinski lupus moda je
pradrevna posuenica iz sabinskoga, ukoliko ne bi bila jednostavno krianje s rijeju za lisicu
(lat. volpes). Dakle, korijensko znaenje bi bilo vrsta psa (te tako pas-lisica-vuk), a
praznaenje zvijer koja razdire, ali i uz mogunost da je i ovdje posrijedi zajedniko ie. ime u
znaku tabua, dok u polinezijskom jeziku tonga oznauje svetu zabranu, uvijek u vezi s
totemom (Ladan 2006: 48-51). S obzirom na status divlje, razbojnike i krvolone zvijeri, ne
111

udi to je upravo vuk predstavljao najfrekventniju osnovu pri tvorbi profilaktinih imena.
Imenica vuk je i vieznanica: 1. zvijer iz porodice pasa, 2. simbol (okrutnosti, zvjerstva) u
poredbama i poslovicama, 3. junak, 4. grabeljivac, 5. osobno ime i/ili prezime.
Vuk: Pie Semorad, sie Vuk na oca (Zb.2: 66), Vuk, sin kneza Obrada (Zb.2:83), Vuk
Batrievi (Zb.3: 157), se zida Mihal svomu gospodinu knezu Vuku (Zb.4: 256),
postavi blg si sin mu Vlk (Zb.4: 313), koji dan legoh, time (me) brat moj
Vuk povilei (Zb.4: 315), knez Vlk (P.71), Vlk titkovi (P.11, 14), knez
Vlk (P.18), Vlk Nmii (P.46), Vlk Vlkoslavi (P.15), Vuk Rupi
(P.85), Vuk Rogati (P.70), Vuk Desisali (P.86).
Vukac: Vukac Petrovi (Zb.1: 42), Vukc Pievi (Zb.2: 91, 92), Vukac Vuihni
(Zb.2: 94, 3: 204), Vukac Vukoti (P.70), knez Vlkac (P.61), Vlkac Hrani
(P.46), Vlkac Vladisali (P.19), Vlkac Hrvatini (P.72), Vukac Vukoti
(P.25).
Vukan: A sije lei Vukan Radoni (Zb.3: 201)
Vukan Dobrovojevi (Kovaevi-Koji 174: 1433-1441)
Vukas: Vukas Majstorovi (Zb.2: 85)
Vukas Ostoji (Kovaevi-Koji 174:1426-1442)
Vukas ermanovi (Kovaevi-Koji 175: 1419-1421)
voevoda Vlkas (P.77), knez Vukas (P.73), Vukas Pribilovi (P.80)
Vukava: Si bilig postavi gopo Vukava (Zb.4: 245)
Vukain: A se lei Vuki, sin Vukain Nosako[via] (Zb.4: 220)
A se pisa Vuka[i]n svom gospodinu Ra[do] (Zb.4: 253), Vlkain Milatovik
(P.25), Vlkain Zbosali (P.84), Vukain Gizdavi (P.129), Vukain
Dukoevi (P.86)
Vuketa: Vuketa Bogdanovi (Kovaevi-Koji 175: 1442-1449)
Vuki: Vuki Vuki (Zb.1: 33)
Vuki Vumi (Zb.2: 65)
Vuki Dolinovi (Zb.3: 176)
A se lei Vuki, sin Vukain (Zb.4: 220)
Vukobrat: Vukobrat urevi (Zb.3: 135)
Vukobrat Vlaevi (Zb.3: 136)
112

Vukman: Vukman Jugovi (P.106, 91)

Vukman dik (P.124)
Vukmir: Milko Vukmir (Zb.3: 148)
Vlkmir Semkovik (P.25)
upan Vlkmir (P.47)
voevoda Vukmir (P.76)
Vukosav: Vukosav Kumani (Zb.1: 38)
Vukosav Vlaevi (Zb.2: 96)
Vukosav Zeli (Zb.3: 131)
Vukosav Plii (Zb.3: 160)
Vukosav Lupi (Zb.3: 175, 199)
Vukosav i brat mu Bran (Zb.4: 283)
Se lei Vukosav Crpovi (Zb.4: 321)
Vlkosav Stefkovik (P.25)
Vlkosav Nikoli (P.46)
Vukosav Tepik (P.16)
Vukosav Kobilai (P.53)
Vukosav Bogavi (Kovaevi-Koji 174: 1419-1421, 1402)
Vukosav Novakovi (Kovaevi-Koji 175: 1426-1435)
Vukoslav: knez Vlkoslav (P.11, 12)
Vuosav: pop Vuosav (Zb.3: 134)
Vuina: Ogradi Vuina oca i dobru mater Jelicu (Zb. 157)

Uz imenicu vuk usko je vezan i pojam kurjak, pa se javljaju u odnosu sinonima.

Kurjak kao rije nije slavenskoga porijekla, pa se pretpostavlja vie mogunosti: 1. od turskog
krk ili qurd, 2. od perzijskog gurg, 3. (prema Skoku) od maarskog kurya, to je opet srodno
s turskim kurt (Ladan 2006: 52).
Kurjak: Kurk Vui (Zb.3: 177)
Je: E Obenobienovi (P.7)
Je (lat. erinaceus europaeus) je sveslavenska i praslavenska rije (stsl. je, rus. e,
polj. je). Ako se slavenskim oblicima pridoda litavski eys, starogrki ehinos te frigijski ezis,
pretpostavlja se indoeuropski oblik *eghi- /eghios-, kojemu je vjerovatno temeljno znaenje

113

zmijojed/zmijoder, s im u vezi se ime Je moe tumaiti i kao profilaktino (Ladan 2006:

72- 73).
Kozoderac: jee poivaju pod dubom amorijskijem, i vasa imena tvoja zaklinjaju ime
Ancilija, Bel, Vratouh ... Kozoderac (Dizdar 1969: 296)
Prisutnost koze (lat. capra domestica) kao motiva u procesu imenovanja ljudi u Bosni
i Humu ne budi uenje jer je koza kao udomaenje prisutna u bosansko-humskoj kulturi i
obiajima. Koza se uzgajala zbog mlijeka, mesa ili kozije dlake (kostrijeti). Koza je slavenska
i praslavenska rije. Veina etimologa povezuje grki aiks, staronjemaki Ziga, slavenski
koza i sanskrtski aja-. Latinski i romanski oblici (latinski capra, francuski chevre) vee se uz
latinski caper (jarac), upravo kao i irski oblik gabor. Gotski i ostali germanski oblici (gaits,
get, goat) povezuju se s latinskim haedus (jarac, jarii), izvedenog od temeljnog pojma
skakati, skakutati. U prenesenom smislu koza znai razliita sredstva, pomagala, orua: 1.
domaa ili divlja ivotinja, 2. drveni dio pluga, 3. vrsta biljke, 4. sunica za sijeno (Ladan
2006: 18-20).
Medvjed: Medvjed Bogdani (Div. Canc. 41. fol.216, 23. I. 1418)
Sam oblik medvjed tradicionalno se tumai i prepoznaje u puku kao onaj koji jede
med, i Petar Skok prihvata to predajno tumaenje, ali uz dodatak da je posrijedi ipak tabu, ili
svojevrstan apotropaion, kako se pogibeljnim pravim imenom ne bi nazvao inae strahotni
ubija, to izvorno sugerira grki arktos i latinski ursus, staroindijski rkas, te avestiki ara,
prema emu izlazi da je indoeuropski korijen *rkthos, vjerovatno u znaenju unitavatelj
(pelinjih konica). Taj se korijen lako prepoznaje sve od starogrkog do sanskrta, doim u
svim germanskim jezicima (od staronordijskog do njemakog bjorn-bear-Br u osnovi je
vjerovatno brun sme, to jest posrijedi je ivotinja kojoj je krzno smee boje), to je u
konanici ipak svojevrsni tabu-ublaenica, da se strana zvijer ne nazove pravim imenom (i
tako zaziva da doe), to je isto i u Slavena i u Germana. (Ladan 2006: 45-46).

10.7. Imena motivirana biljkama

Od vremena starih civilizacija biljkama su se pripisivala vana svojstva, najprije
svojstvo iscjeljivanja. U takvome kontekstu biljke se pominju u egipatskim medicinskim
papirusima i medicinskim ploicama ispisanim klinastim pismom, ali i u arapskim i
114

etiopijskim knjigama o medicini. Dakle, biljke su zbog svojih moi budile ovjekova
interesovanja i podsticale njegovo uenje i divljenje usljed svoje ljekovitosti i fizike ljepote.
ovjekova uroena ljubav prema posjedovanju, s jedne strane, i takozvana homeopatska
intencija, s druge strane, nainili su domenu bilja plodnim motivom u procesu imenovanja.
Imenovanje nazivima biljaka svodilo se na nastojanje da se imenom na dijete prenesu one
fizike ili apstraktne osobine koje to cvijee simbolizira, i u tome se nazire iskonska, primarna
motiviranost imena. Imena su nerijetko teila obiljeavanju njenosti, gracilnosti i ljepote,
naroito enska imena, a motivika cvijea je pri tome imala znaajan udio zbog predispozicija
za pozitivne konotacije. Meutim, pored obiljeja ljepote, boje, miriljavosti, krhkosti koja se
pripisuju cvijeu, nerijetko su se iz domene drvea mogla crpiti obiljeja fizike atribucije
stabla kao to su visina, vitkost, snaga, ilavost, dugovjenost. Takoer, ovakva vrsta
imenovanja mogla se svesti i na naziv biljke ije se raanje poklapa s raanjem djeteta. S
kognitivno-lingvistikoga gledita, primjeri imenovanja ovakve vrste prepoznaju se unutar
univerzalnog konceptualnog metaforikog tipa LJUDI SU BILJKE, koja se u razliitim
jezicima javlja u razliitim likovima imena, definirano i ogranieno kulturnim obrascem
ivljenja, a koja u svojoj podlozi spajaju ovjeka kao izvornu domenu te razliita svojstva
biljake kao ciljne domene. Primjeri ovakvoga tipa imenovanja su sljedei:
Rua: A se neka se zna ko ov[de l]ei: Tvr[tko] M[il]caria m[i] sin [sa] svojom Ruom
(Zb.4: 215),
A se lei Vuki, sin Vukain Nosako[via s] svojom majkom Ruom
(Zb.4: 220)
Ljubica: A se lei Lubica Vlatkovica (Zb.2: 76)
Ljuba: A se lei Luba Vuksanovic[a] (Zb.2: 48)
Kupusac: pisa Kupusac bana Stipana dik (P.15)
unbor: prd starcem Radomirom i unborom (P.12)

U dubokoj starini sredozemnih naroda, a i u najstarijim poznatim zajednicama

ljudskoga roda, izuzevi ledena podruja Zemljinih stoera, ljudi su nedvojbeno rabili,
poznavali i uzgajali biljke: od jestovog korijenja, trava i plodova sve do razliitih stabala i
drvea. Pri svemu tome, razliite biljevine rabile su se u magiji i ljekarnitvu, gotovo isto
toliko esto kao i biljna hrana. Zapravo, hranidba, hranjenje biljkama moralo je biti
uobiajeno meu ljudima na prvome mjestu, i to je moralo biti upravo od prvorazredne
ivotne vanosti, upravo kao i hrana ivotinjskoga porijekla. Navedeno je nedvojbeno u
115

izravnoj vezi s lijeenjem i pradavnim ovjekovim otkriem das u neke biljke ljekovite. Neki
prouavatelji povijesti lijenitva i ljeidbene magije tvrde kako je ba to i takvo uvjerenje
glavni pokreta svih medicinskih istraivanja (Ladan 2006: 437).
Meutim, od svega to biljke sadravaju ili po emu one jesu, cvijet zauzima istaknuto
mjesto. Cvijet sam po sebi is am sobom zastupa naelo lijepoga i same ljepote. U
najrazliitijim kulturama cvijet je bio ures i symbol, te znak ljepote. Egipani, Helen ii
Rimljani voljeli su cvijee, a ovi posljednji su ga i slavili u liku boice Flore (to bi
odgovaralo bosanskome imenu Cvijeta). Iz antroponomastikona mogue je zakljuiti koliko
se cvijee cijenilo u srednjovjekovnoj tradiciji, prema tome to su se ljudi prozivali prema
njemu, to zbog fizikih karakteristika, to zbog egzistencijalnih potreba, jer se jelo i kuhalo
cvijee, bilo kao hrana ili u obliku ljekarnikih pripravaka. Izuzetak je nedvojbeno i tada bio
vrtni uzgoj cvijea kao uresa za svetkovine (Ladan 2006: 489).
Cvitimir: Cvitimir iz Kabli voin (P.59)
Cvjetko: A se lei Radosav Dui [sa] sinom Cvtkom (Zb.2: 90)
A seji krst Cvietka Dragiia (Zb.3: 155)
Cvietko Stanisali (Kovaevi-Koji 175: 1445)
Cvjetko Bratievi (Kovaevi-Koji 174: 1403-1404)
Cvjetko Zlatar (Div. Not. 26, fol. 162-170, 11, III, 1443)
Cvjetko Pasar (Lam. Crim. 16, fol. 61, 8, XII, 1442, 64, 10, XII, 1442)

10.8. Imena motivirana anatomijom ljudskoga tijela

Uloga tijela kao motivacijskoga faktora u imenovanju ljudi, s obzirom na bitnost

ovjekova tijela, njegove postojanosti i funkcionalnosti, s jedne strane, i konceptualnoga
povezivanja osjeaja i dijelova ljudskoga tijela u svim kulturama, s druge strane, oekivana je
i u bosansko-humskome antroponimijskome korpusu. Imena su mogla imati figurativno
znaenje, primjerice da Glavan ukazuje na mo, kontrolu i upravu, da Okan ili Okoje ukazuje
na razumijevanje i slino, ali su mogla imati i pejorativno znaenje, ismijavanja tjelesnih
nedostataka. U definiranome korpusu imena su motivirana samo izvanjskim dijelovima tijela:
Vratoje: Vratoe Radoni (P.37)
116

Vratouh: jee poivaju pod dubom amorijskijem, i vasa imena tvoja zaklinjaju ime
Ancilija, Bl, Vratouh ... Kozoderac (Dizdar 1969: 296)
Vratko: Polihrania ... nevsta upana Vratka (Zb.2: 102)
Kukle: V ime oca i sina i svetago duha: Jeremis, Azarija, Kukle (Dizdar 1969: 154)
Veliko: Radak Dubrovanin, Veliko, Bogdan i Toma (Kovaevi-Koji 1978: 232)
Rodnica, porod, roditelji i narod rijei su od istog korijena i ne treba u njima
prepoznavati opscenost, ve ih gledati kao na imena s stilistikim nabojem, koja nemaju
stvarnoga etimolokog uporita, ali koja pokazuju kako je uzajamnost opaanja i potreba
morfologije tijela s morfolokim oblicima u prirodi oduvijek prisutna kao izvanjezina
konstanta (imunovi 2009: 153):
Kujava: prisvitla gospo kralica (er) Kuva (P.56, 62, 70, 72)
Kulin: ban bosnski Kulin (P.1), ban Kulin (P.2)

10.9. Imena motivirana bojom

I boja kose djeteta moe imati utjecaja na njegovo ime. Gafurov navodi da je roenje
djece sa svijetloutom ili riom kosom relativno rijedak sluaj u srednjoazijskih naroda, pa se
ta pojava odraava i u linom imenu. Tadici takvo dijete nazivaju imenom Zard, Zardak ili
Zardon, to znai uti, ako ima crvenkastu kosu, daju mu ime Surh ili Surhak, to znai
Crveni, a dijete s plavim oima zovu Kabud, odnosno Plav (Gafurov 1971: 4). I u drugih
naroda ima takvih imena, npr. U Arapa: Ahmr (= Crveni), Asvd (= Crni), Abyd (= Bijeli),
u Turaka Sari Saribey (= uti), Karabey (= Crni), Akbey (= Bijeli). (Smailovi 1977: 38) U
svom radu Schubert (1998) opisuje kako je teklo preuzimanje drevne kineske tradicije
imenovanja strana svijeta po bojama (Schubert 1998: 100-103). Ta je tradicija bila iroko
prihvaena na azijskim prostorima, a onda je prenesena na podruje Europe, za to su, u neto
poznijim vremenima, naroite zasluge imali Turci. Bijelo je po toj prastaroj tradiciji
oznaavalo zapad.
U Bosni se kao i drugdje u slavenskim zemljama pridjev bijel javlja u funkciji
kvantifikativa itarica. U prasl. se pod odrednicom blti iskazuje informacija dozrijevanja
usjeva. Upravo taj fenomen da jedan tako vaan i radostan dogaaj biva najavljen sticanjem
karakteristinog kolorita na koji se primjenjuje naziv bijeli najvie je mogao doprinijeti
117

promovisanju naziva u pohvalni epitet, izdano potom koritenom u epskim pjesmama (Ivi
1999: 3). Tako se postupkom epiteta ornantia, odnosno s opisnim, ukrasnim, pohvalnim ili
stalnim pridjevcima ulazi u polje antroponimije, pa u definiranome korpusu je evidentiran niz
primjera koji u svojoj osnovi biljee pridjev bijel-, odnosno kojima je bjelina u raznim
konotacijama postala motivikom imenovanja. Dakle, pridjevsku odredbu bijel, narod je
upotrebljavao shodno recepturi primjenjenoj u epskim pjesmama, s metaforizovanom
semantikom u znaenju hvale dostojan, lijep.
Praslavenski leksiki oblik iz kojeg se razvio pridjev bijel etimoloki je najneposrednije
oslonjen na indoeuropska komponentska obrazovanja sa znaenjem svjetline i blijeska.
Fasmer (1964) pod odrednicom napominje da je taj determinativ o kojem odrednica
saoptava u srodstvu sa staroindijskim rijeima bhlam blijesak i bhti svijetliti, dok Skok
(1971) za pridjev bio ili bijel biljei da je i slavensko i baltiko znaenje bijela boja, koje se
kao i njemako weiss, razvilo iz svjetlosti i sjaja. (Ivi 1999: 4-5)
N. B. Bahilina pie da se u sraroruskom standardu ljudske ljepote obavezno ukljuuju
bijelo lice, bijele ruke i bijelo tijelo, ali se u ruskim pisanim spomenicima bijelim nazivaju,
izmeu ostalog, i oi, samo ako su po ostvarenosti svog plaviastog kolorita, dosegle onu
hromatsku nijansku koja u tom sluaju oliava sobom najvei mogui stepen svjetline. Dakle,
plave oi su bijele oi). (Bahilina 1975: 86) U radu Unbegaun (1963) iznosi podatke koliko
se puta i pod kojim uslovima, u jednom odreenom tipu ruskih dokumenata XVI-XVII.
stoljea, spominju (Unbegaun 1963: 11). Evidentirane su 104 osobe meu kojima preteu
djeca, to je sukladno s odreenim stavkama antropologije da su mnogim plavim ljudima oi
u djetinjstvu izuzetno svijetle nijanse, ali im se poslije kad odrastu ta maksimalna svjetlina
kolorita izgubi). (Ivi 1999: 5) Akademijin rjenik takoer istie da su hrvatski leksikografi
Faust Bravii (kraj XVI. stoljea) i Ivan Belostenec (druga polovina XVIII. stoljea), pisali
da se za plavooku osobu kae bjelokast (Bravii), odnosno bjeloka (Belostenec). U ovakvoj
konotaciji u vezi s koloritom oiju, pridjev bijel je iskoriten kao osnova i u definiranome
korpusu:
Beoka: A se lei gospo Beoka (Zb.3: 186)
Pozida Bloka kaznca Nespinu (Zb.4: 247)
Bjelosav: a se lei Blosav Lui u svoe crkve plemenite (Babi 2004: 90)
Bjelhan: kaznc Blhan (P.7)
Bjelica: Blica Iesalik (P.25)
knez Blica Blhani (P.61)
Bjelijak: upan Blk (P.37)
118

upan Bliak Snkovi (P.25, 26)

A bie u Bogie tri sinove: Vukain i Bjelijak i Juraj (Dizdar 1969: 283)
Meutim, u sluajevima kada plave oi nisu ostavljale utisak blijeska, opet su mogle biti
motivom u slubi obrazovanja imena:
Modri: Volovi e Modri (P.14)
Plavac: Se lei Dobrilo Boikovi z bratom Radojem i sinovcem Plavcem (Zb.2:111)
U Lici je krajem XIV. stoljea postojao priloki oblik plav ija se uloga sastojala u
bliem odreenju boje kao otvorene, svijetle. O tome pie antropolog Vid Vuleti-Vukasovi
1988. godine u Bosanskoj vili, istiui da Liani poznaju pored bijele boje jo i crljeno,
zelenu, modru, utu i crnu, ali glavnoj vrsti boje narod dodaje: crljenilo mrko, plavo, a tako
biva i zelenilo, pri tome modrilo je vazda modrilo, samo se za plavo kae: slabo se omodrilo,
a ako je jako, tj. skurije (tamno) dobro se omodrilo. (Vuleti-Vukasovi 1899: 11-12)
Dakle, pridjev modar je u standardnom jeziku i u narodnim govorima oznaka za tamnoplavu,
odnosno zatvorenoplavu boju. S ovakvom postavkom, ako je osoba imala upeatljivo
svijetloplave oi bila je imenovana bijelom bojom usljed plavetnog blijeska, a ako je imala
tamnoplave imenovana je modrom nijansom plave boje.
Mnogi semantiari i lingvisti svijeta zapazili su da je sudbina leksike boja u velikoj
mjeri odreena time to osoba pri susretu s nekom bojom ne uoava samo njenu konkretnu
hromatsku vrijednost, ve i to kako se ta vrijednost u datom sluaju ustrojava, u svojoj
blijeoj ili zagasitijoj nijansi, s izvijesnim sjajem u sebi ili bez ikakvog sjaja (Palmer 1977:
74-75). Karakteristino je, primjerice, da su u izraajnom fondu predstavnika latinskoga
jezika postojale dvije rijei za bijelo i crno: candidus bijelo sa sjajem, albus bijelo bez
sjaja, niger crno sa sjajem, alter crno bez sjaja. Krajem osamdesetih godina Boris Hlebec
je ukazao na imenovanje boja na terenu Balkana s obzirom na prisustvo i odsustvo sjaja u
boji, suoavajui upotrebu pridjeva crn s upotrebom pridjeva vran, izvodei zakljuak da je
vran sjajno crn i da uglavnom ide uz imenice u znaenju dlake (Hlebec 1988: 149). Takva
interpretacija je primjenjiva u kontekstu motivike antroponima, za osobu bogate, guste, crne
vlasi kojom bi bivala imenova osoba pridjevom vran, dok bi mrka i crna nijansa mogle biti
motivom tamnije puti ili boje oiju:
Vranoje: Vranoje (Div. Canc. XXIV, 382, 13. 4. 1376)
Mrkoja: knez Mrko (P.19)
Mrkoe itovlanin (P.15)
119

Crni: Crni Milc (Zb.4: 310)

Crnug: upan Crnug (P.59)
rnomir: knez rnomir (P.8)

10.10. Imena motivirana srodstvom

Brat igra u bosanskoj antroponimiji takoer veliku ulogu; najprije kao prvi element u
dvolanom staroslavenskom tipu: Brat(i)mir (XIII), Bratislav (XIV) = Braslav (XIII i XIV),
Bratoljub (XIV), Bratomil, Bratonjeg (XIII i XIV), Bratrad (XIII), Brativoj i u bezbrojnim
hipokoristicima odatle: Bratia, Bratjen, Bratko, Bratoje, Brtonja (XIV i XV), Brato,
Bratota, Bratovan, Bratujko, Bratun (XIV), Bratu(a) (XIV), Bratuko itd. Ima potvrda i za
sloenice s brat kao drugim elementom. (Skok 1971-1974: 200)
Bratoslav: Bratoslav Vlkovik (P.6)
Bratmio: Se lei Bratmio Braikovi (Zb.4: 304)
Brati: V ime otca i sina i svetago duha: Jeremis, Azarija ... Brati (Dizdar 1969:154)
Batri: Neka se zna krst Batria Semirovi (Zb.3: 164)
Batalo: Sei pravi knige tepija Batalo (Dizdar 1969: 155)
A se lei uzmeni mu tepi Batalo (Zb.4: 257)
Bratoje: pisa Bratoi (Zb.3:182, Div. Not. 4, fol. 44, 23, IX, 1324)
Brako: A se lei Brako (Zb.4: 324)
Brajan: Vukosav i brat mu Bran (Zb.4: 283)
Postavie Milisavi Radosav i Bran (Zb.4: 288)
Braja: [s]tvara moistr imenem Bra (Zb.3: 129)
A se lei Bra Radoevi (Zb.4: 311)
Didodrag: V ime otca i sina i svetago duha: Jeremis, Azarija, Didodrag (Dizdar

1969:

154)
Milobrat: A postavista bilig dva sina Milobrat i Pribil (Dizdar 1969: 117)
Danas je leksem brati semantiki blii neaku nego sinovcu, no u prolosti mu je
znaenje bilo bratov sin. To je vidljivo i iz tvorbenoga obrasca: rije je nastala sufiksacijom
korijena brat deminutivnim sufiksom -i (mali brat). Iz indoeuropskoga je u praslavenski
prenesen oblik *bhreh2-tr-, s istim sufiksom kao u sestra, mater, a r je zatim eliminiran (Skok
1971-1974: 199). Neki slavenski jezici uvaju r (npr. slovenski u izvedenicama i u
120

dijalektima, eki), a u hrvatskome se uva u prezimenu Bratranek i u leksemu bratranc,

potvrenom u Rjeniku govora abarskoga kraja S. Malnara (2008: 67; Jozi 2011: 404).
Oblik brati zasvjedoen je u Vranievu, Della Bellinu, Belostenevu, Jambreievu,
Voltiggijevu i Stullijevu rjeniku u znaenju sin od brata. U Akademijinu je rjeniku
zabiljeeno da je brti bratov sin, uz dodatak: Po postanju znaei isto to i bratov sin,
moe biti brati onomu komu je otac njegov brat, t.j. i svomu stricu a oinu bratu, i svojoj teci
a oinoj sestri, ali i sin jednoga brata moe biti sinu ili keri drugoga brata brati, budui svi
od brae djeca (ARJ 18811976: 601). Takoer, brati se rabi i kad se nekome od milja neto
govori. (Jozi 2011: 412)

10.11. Imena motivirana brojevima

Rimljani su esto nazivali djecu po rednim brojevima roenja (pogotovu ensku):
Prima, Sekunda, Tertia, Quinta. Takva praksa se primjenjivala i na terenu Bosne i Huma:
Prvko: postav[i]e bilig g. (3) si[n]ove Prvko i Radmil (Zb.4: 290)
Prvoslav: Prvoslav Prodanik (P.6)
... etiri sina: Zavid, Stracimir, Prvoslav, Stefan Nemanja (Dizdar 1969: 113)
Prvonjeg: Prvonjeg Tolislavi (Dizdar 1969: 77)
Trivko: Se lei Tr[i]vko Drani (Zb.4: 292)
Troinik: ... Troinik (Zb.4: 317)

10.12. Ostale motivacijske skupine

- mladost: Mladn (P.46), Mladin (P.26,47), Jun (Div. Not. 4, fol. 44, 23. XI, 1324), Junko
(od Junkove matere spor oko oruja iz 1419. godine; Solovljev, 1926: spomenik XI, 70),
Junchi Mergich (Div. Canc. 45, fol. 253, 5. VI. 1429)
- kovina: Gvozden (P.9)
- vatra: arko (P.93, 120, 121, 130), Viganj (Zb.1: 1, 2: 103, 3: 199), Ogrijen (Deb. Not. 15,
fol. 233, 8, VII 1432)
- dan u tjednu: Petko (Zb.2: 74)
- nacija: Hrvat (P.63, 96), Hrvatin (Zb.4: 278, P.11, 17, 56, 58), Hrvoje (P.26, 55, 60, 85),
Srbiin (Zb.4: 227), Vlah (P.2, 5, 7, 69, 102, 106), Vlaho (P.77), Vlahua (P.77, 79), Vlaj
(P.18, 20, 21), Ugrin (P.7, 59)
121

Mogue je zapaziti imena koja mogu pripadati dvjema ili trima skupinama, ali i takvih to se
ne mogu svrstati ni u jednu motivacijsku skupinu.

11. enska antroponimija

Evidentirajui pojavnice enskih osobnih imena u srednjovjekovnim poveljama,
notarijatima i na inskribiranim stecima, uoava se da ih je znatno manje u odnosu na imena
kojima se imenuju muke osobe. Graa za ovaj dio rada preuzimana je iz dosad navedenih
izvora te izdanja Gregora remonika Istorijski spomenici Dubrovakog arhiva Kancelarski
i notarski spisi 1278-1301. (1932), Mihaila Dinia Iz dubrovakog arhiva (1963) i Vuka
Vinavera Trgovina bosanskim robljem tokom XIV. veka u Dubrovniku (1953). Na
pomanjkanje grae u odnosu na korpus mukih imena aludira i drutveni poloaj
srednjovjekovne bosanske ene, jer je njezina linost marginalizirana, te je ona identificirana
prema mukarcu, ocu u mladosti, te neto kasnije po muu ili bratu, a u sluaju robinja po
vlasniku. U svjetlu pravnih normi evropskog srednjovjekovlja ena je nesumnjivo graanin
drugog reda, to predstavlja odsjaj obiaja i propisa antike, mada je u Rimu poloaj ena bio
jo i bolji u odnosu, na primjer, Grku. ena nema politika prava niti aktivno i pasivno pravo
glasa, nije mogla biti sveenik, poslovna sposobnost je dugo ograniena, dobiva imovinska
prava jedino onda ako je ispunila ulogu supruge i majke. Meutim, katkad iz pravnih vrela
bosanskog srednjovjekovlja pomaljaju se neke naznake drugaijeg odnosa ene u bosanskom
srednjovjekovlju, drugaijeg u odnosu i na poloaj ene u susjednim feudalnim dravama, ali
i na evropsko srednjovjekovlje u cjelini. Ove posebnosti se javljaju prvenstveno u oblasti
branih i nasljednih odnosa, ali i irih imovinskih prava i ukazuju na drugaiju utemeljenost
cjelokupnih drutvenih odnosa. U testamentu potenog viteza Pribisava Vukotia evidentirane
su odrednice: sinu Rafaelu iz prvog braka, kua od 500 dukata i 350 dukata u novcu, crkvi u
Padovi 100 zlatnih dukata, drugoj eni Doroteji maslinjak vrijedan 1.000 dukata, te opremu,
sinovima iz drugog braka Petru i oru po 500, kerkama Katarini, Barbari i Ani po 600, a
neroenom djetetu 500 ako bude ker 600 dukata. Ovakve odredbe o enskim nasljednim
pravima uzalud je traiti u pravima bilo hrvatske bilo srpske feudalne drave (Drino 2014:
100).
Kada se pojavljuju u srednjovjekovnim izvorima, ene najee pored imena nemaju
prezimena niti nadimaka koji ih preciznije identificira. Njihova prva odrednica je mukarac, a
zatim mjesto ili oblast iz koje dolaze. U korpusu notarijata s 250 uglavnom imensko122

prezimenskih sastavnica za muke osobe, namee se zakljuak da ene nisu infiltrirane u

kreditorsko-trgovinsku sferu drutvenih odnosa. Meutim, pojavnosni nedostatak na
istaknutim vrstama tekstova nadomjeta graa sa steaka. Bosansko-humska vlastela u
nastojanju da ostavi eonimski trag u kamenu pozivala se i na enske lanove obitelji: kunica
(supruga) Pavica (Zb.1: 14), kunica Petrovica Veselica (Zb.2: 61), kunica Stana
urenovica (Zb.2: 79), kunica Radaa (Zb.2: 102), kunica Goisava (Zb.3: 129, 165, 178, 4:
261), kunica Rua (Zb.3: 194, 4: 241), kunica Ivkovica Erina (Zb.2: 72), kunica Raieva
Rada (Zb.3: 145), kunica Grubaa (Zb.4: 218), kunica Varvara (Zb.4: 252), nevsta upana
Vrattka i sluge Dabiiva i tepie Stipka (Zb.2: 109), mater Divna (Zb.1: 2), mater Jelica
(Zb.3: 157), mati Radosava (Zb.1: 33), mati Ana sa sestrom Elom (Zb.2: 83), mati Dena
(Zb.3: 162). Ukoliko se enska osoba spominje, rijetko izostaje osobno ime, u tom sluaju se
navodi samo rodbinska veza s kojom drugom osobom: Neka se zna kako probi Ra(d)osav
Vukievi put za duu materinu i da majstorom 900 aspr (Zb.3: 124), Poleta, Druan,
Draeta inu raku nad materiju u dni slavnga kneza Hramka (Zb.3: 130). Natpis katkad
svjedoi samo osobno ime, katkad se imenu dodaje nadimak Polihrania zovom gospoa
Radaa (Zb.2: 102), ili pridjevak naroito u vidu tituliranja, jer naroit utjecaj u procesu
imenovanja imao je drutveni rang osobe: upanica Rudi (Zb.2: 54), banica Vojisava (Zb.4:
254), vladikovka Vukocami Erina (Zb.2: 78), kraljica Gruba (Zb.1: 1). Imena enskih osoba
na stecima pojavljuju se u nekoliko desetina sluajeva. Najuestalija su sljedea imena:
Jerina, Stana, Divna, Marija, Radosava, Vladislava, dok su manje esta imena: Radaa,
Grubaa, Beoka, Dena, Goislava, Rua, Stanisava, Veselica. Od navedenih imena veina ih je
slavenskog porijekla, osim imena Jerina i Dena koje su preuzete iz grkog jezika. Uzevi u
obzir kompletan fond enskih imena sa steaka, mogue je konstatirati da su domaa
(narodna) i kranska imena podjednako zastupljena. Na osnovu osoba za koje je mogue
utvrditi religijsku pripadnost, mogue je i zakljuiti da se na stecima pojavljuju imena
pripadnica razliitih konfesija. Zbog kratkih podataka teko je odrediti kojemu je drutvenom
sloju pripadalo odreeno ime, samo se u nekoliko sluajeva moe odrediti da se radi o
vlastelinkama (Katarina, Tvara, Marija). U nekoliko se sluajeva navodi da se radi o
monahinjama (Marija, Marta, Radaa). Upravo je sluaj Radae zanimljiv iz razloga to ona
mijenja svoje ime u monako Polihranija. Takoer, zanimljivi su sluajevi kada djevojka
prilikom udaje mijenja svoje ime, ali je teko konkretno odrediti razloge ovakvih dogaaja.
Takav je sluaj kraljice Mare, koja se u izvorima nekad javlja pod ovim, a nekad imenom
Jelena. (i 2010: 30) Slian sluaj je i s bosanskom kraljicom Jelenom (1395-1398), koja je
jo nazivana i Gruba. (Dedi 2014: 63-74)
123

Veliki broj grkih ili greciziranih enskih linih imena uao je u staroslavenski jezik
morfolokom adaptacijom, kao to su imena Barbara (Varvara), Marta, Elena, Teodora,
Elisaveta (Jovievi 1985: 35). Pridobijanjem veeg broja sljedbenika obje crkve, katolika i
pravoslavna su vrile jaku propagandu meu narodom s ciljem ukorijenjivanja kranskih,
odnosno biblijskih, svetakih i bogonosnih imena. Ovakve okolnosti u sferi nadijevanja
enskih imena zatekle su i prve pomene o srednjovekovnoj bosanskoj dravi. Utjecaj crkve,
bilo da se radi o pravoslavnoj ili katolikoj, na nadijevanja imena u Bosni najuoljiviji je kod
viih vlastelinskih slojeva, odnosno unutar dinastije Kotromania, ene i keri utjecajnijih
vojvoda, hercega, knezova ili upana Bosne i Huma. I kod ovih drutvenih skupina u neto
ranijem periodu javljaju se imena slavenskog, odnosno domaeg porijekla, dok se krajem
XIV. i u XV. stoljeu sve vie afirmiu kranska, najee katolika imena. Tako su kod
navedene skupine najea enska imena Jelena, Katarina, Doroteja. U neto manjem broju
evidentirana su imena poput Elizabeta, Mara, ili Marija, dok kod nieg vlastelinskog sloja
ustaljeni sistem nadijevanja enskih imena se u odreenoj mjeri razlikuje od vladajueg. Tako
su enske osobe u ovoj skupini najee nazivane imenima Ana, Jelena, Margarita, Teodora,
Doroteja. Uobiajena su im imena Barbara, Milica, Vukosava, Grubaa, Stana, Beoka, Bolja,
Ancila, Cecilija, Stanislava. Dok se kod prve skupine slavenska (domaa) imena javljaju
veoma rijetko, kod nieg plemstva ona su mnogo ea i uobiajena. Kada se raspravlja o
vladajuim krugovima, odnosno o najistaknutijim lanovima vlastele, mogue je istai da su
oni esto pripadnici kranstva, bilo da se radi o rimokatolikoj ili pravoslavnoj crkvi.
Meutim, mnogi od njih su s vremena na vrijeme varirali izmeu kranstva i Crkve
bosanske, te je s toga odreivanje konfesije na osnovu imena jako osjetljiva metoda i olako
moe navesti na pogrijene zakljuke. Kada se kod vlastele javlja ensko ime koje je
potvreno kao pravoslavno, onda je ono najee Jelena. (Kora 2011: 488; Dedi 2014: 70)
Kranska tradicija nije bila naroito plodonosna korpusom enskih imena, odnosno praksom
enskoga imenonovanja. Svetaca je bilo znatno vie nego svetica, a i u Bibliji su ene rjee
spominjane, pa je izbor enskih imena bio uzak. Ipak se od ponuenih imena razvilo mnogo
hipokoristinih oblika.
Najvei broj enskih imena robinja srednjovjekovne Bosne mogue je pronai u
fondovima arhiva u Dubrovniku koji raspolau sa stotinama imena robinja koje su odvedene
iz Bosne u Dubrovnik, gdje su bile dalje preprodavane. Uzimanje krana za roblje bilo je
strogo zabranjeno od strane Crkve, no bilo je dozvoljeno porobljavati one koji su smatrani
124

paganima. Pod ovim geslom mahom su porobljavani pripadnici Crkve bosanske. Krstjanice
robinje su u Dubrovniku nazivane kao patarinam, paganam, infidelem et incredalam fidei
cristiane. (Tomek 2005: 323) Robljem su trgovali profesionalni trgovci, inostrane vojske,
domaa vlastela te razni dobavljai specijalizirani upravo za ovu vrstu poslova. Cijena
enskog roblja iz Bosne u Dubrovniku kretala se izmeu 4-20 perpera (Vinaver 1953: 126).
Do kraja XIII. stoljea najvei broj imena enskog roblja se zavrava sufiksom -ost. To su
najee imena Radost, Dragost, Dobrost, Milost, Drugost, Prvost, Vlkost, Negost (Vinaver
1953: 126). Imena s ovim zavretkom ima oko jedne petine od ukupnog broja. Najvie robinja
s imenom Radost dolazilo je iz Sane, Usore i Vrbasa. Od ostalih imena najea su Mila,
Premila, Milorada, Milua, Miloslava, Milica, Milna, Radoslava, Rada, Radua, Radica,
Dobroslava, Dobrica, Dobra, Ljuba, Bratoslava, Dragoslava, Stana. (Vinaver 1953: 183).
Nakon ovog perioda uoljive su odreene promjene, kao to je promjena zavretka imena.
Naime, kako je u periodu do kraja XIII. stoljea dobar dio imena zavravao sufiksom -ost u
XIV. i XV. stoljeu gotovo da vie i nema takvih imena. U ovom neto kasnijem periodu
najvei dio imena zavrava sufiksalnim morfemom -slava. Na imena ovoga tipa otpada
gotovo treina od ukupnog broja. Tako se u navedenom razdoblju najee pojavljuju imena
Bogoslava, Bratoslava, Dobra, Dobroslava, Dragoslava, Gojislava, Miloslava, Peroslava,
Radoslava, Stana, Stanica, Stanislava, Stojna, Tvrdislava. Neto rjea imena su Bogdana,
Deva, Divka, Dobrica, Draga, Gojna, Krajina, Marija, Milica, Miroslava, Premila,
Pribislava, Radica, Tvrdica (remonik 1932: 111; Dini 1963: 14-23). Imena koja su
najmanje bila u upotrebi kod ove skupine su Agnesa, Bela, Bjelna, Bjelosava, Bogua, Borka,
Bosa, Bratna, Cveta, Dabrana, Desa, Desna, Doberka, Dragana, Draginja, Dragna, Drahna,
Draesna, Grivna, Grlica, Gruba, Godomila, Hvalica, Jana, Ljuba, Ljupka, Marna, Mirna,
Nenja, Obrada, Pripna, Rudica, Slavica, Stabinja, Zoja, Zorica, ivka. (Vinaver 1953: 125147). Primjetno je da su robinje u velikom broju sluajeva nosioci slavenskih, odnosno
narodnih imena. Dogaalo se da pojedine robinje na sudu u Dubrovniku uspiju dokazati svoju
pripadnost katolianstvu, te bi u tom sluaju bivale oslobaane. Takav je sluaj robinja Dese,
Dobrice i Drage, ijim je vlasnicima, nakon to je dokazano da su katolkinje, nareeno da
budu osloboene (remonik 1932: 111). Zanimljiva je i pojava promjene imena robinje.
Naime, kada bi dolazile u Dubrovnik, robinje su u rijetkim sluajevima dobijale nova, latinska
imena. Tako je primjera radi 1397. godine robinja Gojna iz Usore preimenovana u Simona
(Vinaver 1953: 126). Najprije e biti da je do promjene imena dolazilo kako bi kupljena
robinja to lake prihvaena u odreenoj drutvenoj sredini. Promjena imena mogla je biti

125

uzrokovana i prihvatanjem kranstva, ali taj postupak ih nije oslobaao ropstva. (Pineli 2008:
68)
enska imena kod vlakog stanovnitva takoer se mogu posmatrati kroz nekoliko
drutvenih slojeva. Naime, ene su kod ove skupine stanovnitva zastupljene du cijele
drutvene ljestvice, od katunarki preko slobodnih ena, do sluavki i robinja. Uistinu samo je
jedan sluaj kada se u izvorima sree ena na elu katuna. Njezino ime je Jelena i bila je
katunarka vlaha Vragovia stacioniranih uz konavosku granicu u Povrima (Vego 1957: 131).
Najvei broj imena Vlahinja imamo upravo iz reda slobodnog stanovnitva. Najee su one
nosioci imena Gojna, Glubna, Radosava, Radoslava. Kod ove skupine stanovnitva neto su
rijee u upotrebi imena Bijelna, Bogna, Dovolja, Dobra, Gledna, Glubna, Milica, Pribislava,
Perva, Pribisava, Stojka, Stojna, Tola, Velna, Vesela, Visna, Vukosava, Vojesava. (Petrovi
1985: 22-23)

Dakle, u analiziranim tekstovima javljaju se podrijetlom slavenska imena koja bivaju

brojnija od neslavenskih ili hibridnih imena:
- slavenska imena: Beoka (Zb.3: 186), Bloka (Zb.4: 247), Bjeloslava (Dini 1963: 14-23),
Bogdana (Dini 1963: 14), Bratuna (Petrovi 1985: 22), Bratoslava (Vinaver 1953: 183),
Dena (Zb.3: 162), Divna (Zb.1: 2; Div. canc. 27, fol. 115, 3. V, 1388), Divka (Dini 1963: 1423), Dobra (Petrovi 1985: 22), Dobroslava (Vinaver 1953: 183), Grdomila (Dini 1963: 1423), Gruba (Zb.1: 1), Grubaa (Zb.4: 218), Grubisava (Petrovi 1985: 23), Gojna (Petrovi
1985: 22), Gojisava (Zb.3: 178), Hvalica (Dini 1963: 14-23), Kujava (P. 56, 62, 70, 72),
Ljubica (Zb.2: 76), Milorada (Vinaver 1953: 183), Obrada (Dini 1963: 14-23), Premila
(Vinaver 1953: 183), Pribuda (Div. canc. 21, fol. 100, 3. VI, 1367), Radihna (Zb.2: 99),
Radaa (Zb.2: 102), Rada (Zb.4: 244), Radost (Vinaver 1953: 126), Rua (Zb.4: 215, 220),
Stana (Zb.3:180), Stojisava (Lam. Crim. XXXVII, fol. 217, 7. IV. 1467), Vojisava (Zb.4:
254), Vesela (Petrovi 1985: 22-23), Veselica (Zb.2: 61), Vladava (Zb.4: 214), Vladislava
(Zb.1: 17), Vlatkovica (Zb.2: 76), Vukava (Zb.4: 245), Zorica (Dini 1963: 14-23)

- neslavenska imena: Ana (Zb.2: 83), Marica (Zb.1: 23), Varvara (Zb.1: 26), Polihranija
(Zb.2: 102), Doroteja (Aneli 1973: 377-395), Helena (Petrovi 1985: 22-23)

- hibridna imena: Pavica (Zb.1: 14), Perovica (Zb.2: 61), Peroslava (Vinaver 1953: 126),
urenovica (Zb.2: 79), Erina Ivkovica (Zb.2: 72), Erina (Zb.2: 78)

126

U pogledu tvorbene strukture enskih imena slavenskoga porijekla izdvajaju se:

- sloenice: Bjelosava, Bogdana, Bogoslava, Bratoslava, Budislava, Dobroslava, Dragoslava,
Godomila, Gojisava, Premila, Milorada, Miloslava, Radoslava, Stojisava,
Tvrdislava, Vladislava, Vojisava;
- izvedenice: Beoka, Bratuna, Divna, Divka, Dobrica, urenovica, Gledna, Gojna, Grivna,
Grubaa, Hvalica, Krajina, Ljubica, Ljupka, Milua, Milna, Mirna, Obrada,
Ostojinica, Radica, Radihna, Radaa, Rudica, Radua, Slavica, Stanica, Stojica,
Stojna, Tvrdica, Vesela, Veselica, Vladava, Vlatkovica,Vukava, Zorica, ivka;
- pokraenice: Stana, Rada, Gruba, Dena, Dobra, Ljuba, Mila.
Plodonosnost u tvorbi enskih imena biljei sufiks ica: Jelica, Marica, Divica, Bjelica,
Ljubica, Veselica, Pavica, Dobrica, Stanica, Stojica, Radica, Tvrdica, Hvalica, Rudica,
Slavica, Zorica, Ostojinica, Perovica, Ivkovica, Vlatkovica, pri tome se istiu imena s -ovinfiksalnim tvorbenim morfemom, nastala sufiksacijom od muevljeva imena, to je potvrda
da je takva tvorba imena na terenu Bosne i Hercegovine izrazito stara, a ouvala se i danas u
zapadnotokavskim govorima u funkciji nadimka kod enskih osoba. Takoer, u imenima
zapaamo da je u srednjovjekovlju i u sferi enskih imena dolo do diferencijacije istog imena
razliitim sufiksima: Ana, Anka, Anica, Bjelica, Beoka, Bijela, Mila, Milna, Milua, Rada,
Radica, Radua, Radihna, Radaa.
ene su znale bivati i figurativnim motivom klesanja steaka. Na enskim stekovnim
figurama mogue je prepoznati nekoliko poloaja. Ima ena koje samo stoje, zatim s jednom
rukom podignutom do glave, kao da oplakuju, ene koje se mole ispod lea u povorci, onih
koje stoje pored drveta, ene koje dre krst, obru ili rozete, i koje stoje izmeu ivotinja.
Mogue je da ovakvi prikazi upuuju na boanstvo, s jedne strane, ali i da su takve geste
pretee savremenog obiaja koji se odraava na Balkanu, da se fotografija pokojnika stavlja
na grobni krst. Pokojnik tako prisustvuje pogrebnom ritualu.

127

12. Antroponimija osmanlijskoga perioda

Padom Bosne i Huma pod osmanlijsku vlast nestalo je samostalne srednjovjekovne
bosanske drave i s njom zajedno svih prava i pravno-politikih atributa koji su joj pripadali.
S tim u vezi pojavila se nova organizacija uprave i nova struktura politikoga poretka. Zatim
su nastali novi drutveni i ekonomski odnosi i unutar tih odnosa nova prava i obaveze
(ifluenje, timari, zijameti, porezi, dabine). Posebna novost s dalekosenim posljedicama
bila je nova vjera islam, koja je posluila kao prvobitna osnova za nastanak posebnog
etnikog subjektiviteta. Prihvatanje islama dalo je vjernicima svojevrsnu markiranost, kao to
je, uostalom bio sluaj i s prihvatanjem kranstva. Nova obiljeja ogledala su se u raznim
vidovima kulturnog, javnog i privatnog ivota, u obiajima, nonji, knjievnosti i to je za
ovaj rad krucijalno, u osobnim imenima (Smailovi 1977: 48; Purivatra 1970: 5). Bez obzira
na motiviku i razloge zbog kojih su stanovnici poeli adoptirati novu vjeru i kulturu, bez
obzira na vrijeme i nain adoptacije, injenica je da se uz usvajanje nove vjere trebalo uzeti i
novo osobno ime kao formalni marker pripadnosti novoj religiji. Islamizirani svijet ve je
imao ustaljenu tradiciju da novi muslimani uzimaju imena iz jezika donosioca islama (Arapa i
Turaka), takav je bio sluaj i na terenu Bosne i Huma (vidi Prilog 2).

Prilog 2. Usvajanje orijentalnih imena u porodici Kosaa (Palavestra 1991: 150)

128

U turskome rukopisu iz 1585. godine, koji je preveo i objavio Mehmed Handi,

mogue je itati o nainu prisvajanja novih imena, odnosno o tome da su stanovnici Bosne i
Huma jednostavno imena prevodili na turski jezik. Kome je bilo ime eljko, naziva se Murat,
ako je ime ivko, naziva se Jahja, kome je bilo ime Vuk, uzima ime Kurt, a kome je bilo ime
Gvozden, uzme ime Timur. im se prozovu muslimanskim imenima, dizja (desetina koju je
plaalo nemuslimansko stanovnitvo) biva ukinuta (Handi 1938: 39).
Tradicija domaeg jezika i pisma, usljed svoje jakosti, biljeila je kontinuum i u ranoj
fazi islamizacije da su ak i epitafi Mahmuta Brankovia, brae Ahmeta i Hasana Radilovia,
Solimana Okopice i drugih, ostali u okvirima predislamskih bosansko-humskih normi.
Takoer istoga konteksta je i primjer s mezarja u selu Graanica kod Gacka, gdje je 1928.
godine zabiljeena manja nadgrobna ploa sa natpisom u kome se kae da tu lee Alija i
Jusup Miloevi, i da je spomenik i natpis klesao Bogdan kova. Miloevi je kransko
prezime. Znai da su ovdje imenovana dvojica pokopanih prelazei na islam, koji su dobili
muslimanska imena a da im je ostalo staro kransko prezime, kako je to i bilo uobiajeno.
(Belagi 1978:72; 1971:361; 2004:113)

Iz najranijih osmanlijskih popisa (1476-1543) s imenima stanovnika koji su zakupljali

prihode raznih bosanskih rudnika, voskarnica ili slanih izvora, prepoznatljivo je doskoranje
kransko porijeklo zakupnika. Prema studiji Adema Handia njihova su imena sljedea:
Husein sin Radiin, Jahja sin Stjepanov, Nesuh sin Rankov, Dafer sin Radosava i slino
(Handi 1975: 128). S tim u vezi, na islam su prelazili svi drutveni slojevi, i oni koji su
nekada bili nosioci vlasti, i srednji srtale, odnosno posjednici slobodnih batina, kao i
obian puk. Jedni su nastojali da na taj nain sauvaju svoje ranije pozicije, drugi da odre i
proire svoje batinske zemlje, dok je puk u novom poretku traio priliku da promijeni svoj
poloaj. Mlaa generacija je prelazila na islam, a roditelji su esto ostajali u svojoj vjeri.
esto su se usljed takve prakse roena braa konfesionalno podijelila. Tako su 1548. godine u
sastavu zvornikoga sandaka zabiljeeni: u etvrtkovitu: Mahmud, sin Radojin; Mehmed,
sin Radenkov; Mehmed, sin Boidarov; Jahija, sin Vojinov, u Tvrtkovcu: Ferhad, sin
Radovanov, u ukojeviima: Mustafa, sin Jeriia; Hasan, sin lvanov; Husein, sin Ivanov, U
Grm Selitu: Hajdar, sin Nikolin; Dafer, sin Radiin; Jusuf, sin Radenkov; Alija, sin
Radojin; Hasan, sin Radonjiin; Iskender, sin Vukiev; Rustem, sin Milovanov; Ferhad, sin
Milovanov; Sulejman, sin Vulkev; Nesuh, sin Vukiev; Mervan, sin Radiin, u Gornjoj i
Donjoj Ruhotini: Jahija, sin Vlatkov; Oru, sin Vukojev; Alija, sin Pajkov, u Popovima:
129

Pervan, sin Radonjin, u Kuzovratu: Balija, sin Radosavljev; Hasan, sin Radinov; Mustafa, sin
Radonjin, u Maretici: Dafer, sin Stjepanov; Husein, sin Stjepanov; Kurd, sin Stjepanov;
Ferhad, sin Pavkov; Jahija, sin Vuetin, i u Obrovi (Obrovcu): Mehmed, sin urin. (Handi
1962-1963: 63)
Potvrde u kojima je mogue prepoznati pripadnost novoj vjeri u imenu, a staroj u
prezimenu, oite su i na epigrafima i administrativnim tekstovima:
Hasan i Ahmat dva Radilovia sina. (Zb.4: 217)
A sie bil[e]g Mahmuta Brankovia (Zb.4: 226)
Alibeg Pavlovi (Dizdar 1969: 290-292)

Vjerovatno je u prvim decenijama islamizacije pristupanje islamu imalo deklarativan

karakter i da se sastojalo samo u uzimanju muslimanskog imena. Omladina je obino
formalno primala islam i ivjela u zajednici s roditeljima kranima, ene novih muslimana
zadravale su dugo nova imena (Handi 1975: 142). Meutim, prije nego se pone s
analizom imena Bosne i Huma iz osmanlijskoga perioda, potrebno je istaknuti distinkciju koju
je definirao Ismet Smailovi koji je uradio najopirniju onomastiku studiju muslimanskih
imena u Bosni i Hercegovini, a to je razlikovanje pojmova muslimansko osobno ime i osobno
ime u muslimana. Muslimansko osobno ime je prema rasporedu glasova i glasovnoj strukturi
orijentalnoga porijekla (iz arapskog, perzijskog ili turskog jezika, i koje po tome, a veoma
esto i po svome znaenju, potvruje da je posljedica islamizacije. Meutim, osobno ime u
muslimana (u ovome sluaju muslimana Bosne i Huma) je ira pojmovna kategorija, koja
pored imena orijentalnoga porijekla sadri i imena druge vrste, razliitog etomolokoga
porijekla i znaenja, ak i bez ikakva znaenja (Smailovi 1975: 98). Poto je u Bosnu i Hum
islamizaciju i orijentalnu kulturu donijelo Osmanlijsko Carstvo, moglo bi se pomisliti da su
oni islamiziranome stanovnitvu Bosne i Huma dali ili preporuili lina imena iz turskoga
jezika, to je naelno pogreno. Ni oni tada nisu imali znamenit korpus pravih turskih imena,
ve najvie arapskih i neto perzijskih. Zato je i u bosanskohercegovakih muslimana najvei
dio imenskoga korpusa arapskoga porijekla, neto manje iz perzijskog, a najmanje iz turskoga
jezika (Smailovi 1975: 99).

S adoptacijom orijentalnih imena u bosanskome jeziku tekao je i proces njihove

adaptacije, te se njihov suglasniko-samoglasniki sklop prilagoavao domaoj fonologiji. S
tim u vezi neka imena su iz orijentalnih jezika prenesena u bosanski jezik bez ikakvih izmjena
130

u izgovoru, primjerice ime bos. Hasan od tur. Hasan, kod nekih se promjena sastoji u tome
to je na kraju turskog imena dodan bosanski nastavak ja, primjerice bos. Alija od ar. Ali,
meutim u nekima je moralo dolaziti do zamjenjivanja glasova, primjerice zamjena turskoga
d bosanskim t (to nije uvijek bivalo dosljedno primjenjivano):
Mahmud > Mahmut (A sie bil[e]g Mahmuta Brankovia Zb.4: 225)
Mehmed (gdna mi cara amir sultan Mehmed-bega P.104)> Mehmet (velikoga
gospdara gdna turskoga Mehmet-bega P.106)
Ahmad > Ahmat (Hasan i Ahmat dova Radilovia sina Zb.4: 217, u ovome primjeru
je takoer provedena i samoglasnika zamjena a > e)
Ako se uz ime tipa Alija doda titula beg, aga, paa ili slino, onda se ne kae ili pie
Alijabeg, Alija-aga ili Alija-paa, nego prema turskome nainu, s crticom: Ali-beg, Ali-aga i
Ali-paa ili kao potpune sraslice Alibeg, Aliaga, Alipaa. Velik broj muslimanskih imena
ovoga tipa po svome etimolokom porijeklu ne pripadaju samo jednom orijentalnom jeziku.
To su uglavnom sloena imena iji jedan dio potjee iz jednog, a drugi iz drugog jezika. Tako
je primjerice u imenima Muratbeg (P.82), Esabeg (P.118), Hamzabeg (P.126), Alibeg (Dizdar
1969: 290-292), i slinim, prvi dio iz arapskog, a drugi dio (-beg) iz turskoga jezika. To su,
dakle, imena arapsko-turskoga porijekla, ije se znaenje utvruje prema znaenju njihovih
sastavnica.
Meu muslimanskim imenima orijentalnoga porijekla ima izvijestan broj onih ije je
etimoloko porijeklo u starohebrejskom jeziku. Ona su u arabiziranome obliku ula u arapsku
muslimansku antroponimiju uglavnom preko kuranskih pria i tekstova, odakle su ih
preuzimali ostali islamizirani narodi. Takav je sluaj s imenom Suliman (A si bileg
Sulimana Okopice Zb.4: 230; Ovdije lei Mitran na svojoj batini za cara Sulimana Zb.4:
281).
Kao i u mnogim drugim jezicima, i u orijentalnim imena su uglavnom nastajala
oznaavanjem lijepih ljudskih moralnih ili fizikih osobina: ar. Hasan ljepotan, ar. Ahmad
mnogo hvaljen i slino.

131

13. Analiza bosansko-humskih prezimena

Svako je prezime izraz vremena i prostora u kojem je producirano. Kako prezimena
nose i otiske odnosa koji su u momentu njihova nastanka vladali u drutvu te stava onih koji
ime daju i prema onima ije ime daju i prema onima kojima ime daju, u njihovim se
postavama nazire davno prohujalo vrijeme odreenog prostora i odavno spostavljeni odnos
meu ljudima razliitog vjerskog, nacionalnog i socijalnog statusa. I posvjedoena prezimena
Bosne i Huma na rjeit nain potvruju ove istine.
Prezime, druga ili determinacija po obitelji, slui da bi se osoba izdvojila iz grupe i
identificirala kao pripadnik zajednice. Prezimena se ne odnose izravno na osobu poput
osobnog imena ili nadimka, nego identificiraju osobu preko porodice. Danas je prezime
nasljedna i fosilizirana drutvena kategorija, slubeno-pravnoga statusa, pa ljudi za razliku od
davnih predaka, prezime dobijaju prije linog imena. U prvim bosansko-humskim potvrdama,
u bosaninim, latininim ili glagoljakim tekstovima, dovoljna su samo osobna imena banova,
knezova ili kraljeva, jer prezimena prije XIII. stoljea na bosansko-humskome terenu nisu
evidentirana, ali su prije definiranja prezimenske formule postojali likovi koji su dodavani
osobnom imenu bosansko-humskih srednjovjekovnih plemia da bi upozorili na njihovu
pripadnost odreenom plemenu, a ne obitelji unutar njega, to je prava funkcija prezimena. Ti
pridjevci nisu bili ni stalni ni nasljedni, ali se takva praksa zadrala dugo u povijesti, pa se i u
XV. stoljeu moe prepoznati njihova implementacija: Da se zna kako bi u Marka Petrovi
osam sinova od plemena Pojmili (Zb.1: 2). Meu vanije hercegovake vlasteoske rodove
spadali su: Kosae (Vukovii, Hranii, Vukii i Hercegovii), Nikolii-Grgurevii i
Draivojevii-Radivojevii-Vladimirovii, Boljanii, Borovine, Branivojevii, Desisalii,
Djedovii, Kaii, Kleii, Markovii, Musii, Pohvalii, Pribisalii, Rajkovii, Semkovii,
Vukotii i drugi (Dini 1963) . Veina se tih rodova ugasila s dolaskom Osmanlija.

Prijelaz iz jednoimenske formule ka dvoimenskoj rezultat je kompleksnih promjena u

drutvu koje su se odvijale na socijalnom, ekonomskom i kulturnom planu drutva u cjelini.
Od najranijih perioda ljudi su se udruivali u razliite zajednike forme, pri emu se obitelj
definirala osnovnom drutvenom elijom, kao jedna od najstarijih, najsloenijih i najtrajnijih
drutvenih skupina. Razvitak drutva je potaknuo razvitak prezimenske jedinice, odnosno
brojnije i kompleksnije drutvo zahtijevalo je specifiniju identifikaciju koje jednoimenska

132

formula nije mogla osigurati. S tim u vezi, u onomastikoj literaturi nailazi se na razliito
datiranje prezimenskih poetaka: P. imunovi, pozivajui se na W. Fleischera, navodi da je
iradijacija prezimena zapoela u gradovima sjeverne Italije u XI. stoljeu. Ista tvrdnja
evidentna je i u V. N. Nikonova, dok A. V. Superanskaja dri da sustav nomen-cognomen ima
poetak na Zapadu u XVIII. stoljeu, a J. Keber preziemnske poetke smjeta u Italiju u IX.
stoljee (Frani 2002: 10). Dakle, prezimena se ne javljau svuda istodobno. Razvojni put
europskih prezimena poinje u razvijenim urbanim sredinama sjeverne Italije odakle se
prezimenski val iri na ostali (najprije razvijeni) dio europskoga kontinenta. Prva su
prezimena u Njemakoj registrirana u XII. stoljeu, u Sloveniji i Poljskoj u XIII. stoljeu, u
Maarskoj i ekoj u XIV. stoljeu, u Danskoj u XV. stoljeu, a u vedskoj u XVI. stoljeu
itd. (Frani 2009) Svuda ih najprije dobivaju vii drutveni slojevi, plemstvo te najbogatije
graanstvo, a zadnji kmetovi i seljaci u siromanim i nerazvijenim regijama (Duden 2000).
Dakle, prezimenska pojavnost produkt je feudalnoga drutveno-ekonomskog poretka, u
kojemu je porodica nastupila s izvijesnim diferencijalom, s jedne strane, unutar stalea
nadreenih ili povlatenih, s druge strane, unutar stalea podreenih ili inferiornih. Privilegija
prvoga stalea oitovala se i u posjedovanju prezimenske jedinice u imenskoj formuli zbog
prezentiranja ugleda i poloaja te procesuiranju nasljednih prava i prenoenju steenih
povlastica na potomstvo. Zbog toga se kod vlastele prezimena javljaju ve u XIII. stoljeu. U
istome sinhronome planu puk se organizira u razliitim vidovima bratstava i druina, pri tome
sudjelovanje u istima postajalo je optereavajue nastupom samo s pomou osobnoga imena
te su se s vremenom poeli dodavati pridjevci/priimci uz ime. Time se prva etapa na putu
uspostave dananjih prezimena ostvaruje u tzv. (osobno)imenskopridjevakoj formuli.
Osobno se ime dakle proiruje novom antroponimijskom kategorijom pridjevkom. Obzirom
na motivaciju pridjevak moe biti:

Motivika pridjevka

patronimski

Milanov (Zb.3: 194), Stjepanov (Zb.1: 31), Boljeradov (Zb.4: 304),

Boihnin

zanimanje

(Zb.4: 236)

Radoje Kova (Zb.2: 104), Gruba Kova (Zb.1: 36), Divac Zlatar

133

(Zb.4: 241)

toponimski

Martin Vu Crnogorac (Zb.3. 161), Ahmet Hercegovi (Dizdar

1969: 302), Radosav Dormitor (Kovaevi-Koji 1439: 176),
Bazilio Ravnanin (Zb.2: 100)

motiviran osobinom
nositelja

Krivoui (Zb.1: 18), Utolovi od glagola utoliti koji znai tjeiti

(Zb.4: 240), Borovii od glagola boriti (Zb.1: 41)

Takvi i slini pridjevci bivali su meufaza, odnosno prijelazni element ili zaetak
buduim prezimenima. Pridjevci nisu bili stalni, osoba se nije uvijek imenovala istim
pridjevkom to nije osiguravalo precizno imenovanje. Sljedei korak bilo je uspostavljanje
vreg i stalnijeg modela identifikacije. Formiranje prezimena nije bio trenutan in ve
dugotrajan postupak, a poeci seu u feudalni poredak. Prezimena ne dobivaju svi drutveni
slojevi istovremeno. Nasljednost pridjevka poinje u krugu pripadnika viih stalea koji na taj
nain osiguravaju prijenos steenih povlastica i ugleda na potomstvo da bi se kasnije proirilo
na srednji i nii sloj. Prezimena su zadnji dobili ljudi bez zemlje i drutvenih prava, za
svjetovnu i duhovnu gospodu nezanimljiva masa. Siromasi, sluge i sluavke najprije su se
imenovali prema gospodaru, primjerice: Radaa vojvode sluga Zb.2: 93, kasnije prezime se
moglo formirati od imena pretka (Frani 202: 14), primjerice: Radivoj Vuki, Vukca
Pievia sin (Zb.2: 92). Iz razloga to takva prvobitna prezimena nisu imala odliku
nasljeivanja, odnosno prenoenja kroz generacije, ve je svaki potomak dobivao prezime
prema imenu pretka, praksu ostvarivanja konkretnije identifikacije irenjem imenskoga
obrasca, mogue je definirati metodolokom formulacijom takozvanoga jednokratnog
prezimena srednjega vijeka. Karakteristini obiaj koritenja jednog prezimena u jednoj
generaciji, a potom njegovoga nestajanja ili mijenjanja, odnosno s oekivanom devijacijom u
nadijevanju, noenju, gubljenju i vraanju imena i prezimena, uglavnom u skladu s
naslijeenim patronimikom, suvremenim istraivaima predstavlja oteavajuu okolnost u
praenju srodnikih nizova i porodinih odnosa, a nerijetko kod njih izaziva i zabunu te ih
navodi na pogrene zakljuke. Iz tih razloga potrebno se suzdravati od preuranjenih
generalizacija o identikaciji pojedinaca i njihovih srodnika bez dodatne izvorne potvrde.
Vaan poticaj nastanku i ustaljivanju prezimena u Evropi bila je odluka Tridentskog
koncila (1545-1563) koja se odnosila na obvezu voenja matinih knjiga. Dakle, do XVI.
134

stoljea u Bosni i Hercegovini patronimska prezimena nose uglavnom velikai, a tek od

odluke Tridentskog koncila o obveznom voenju matica roenih, vjenanih i umrlih u jednom
dugotrajnom procesu prezimena dobijaju i svi ostali slojevi drutva. Prezimena jednom
zapisana u upske matice postajala su stalna, nepromjenjiva i nasljedna. No, upitno je, kada i
u kojoj mjeri se odluka Tridentskog koncila zbog turske okupacije i drugih povijesnih
okolnosti poinje provoditi i u Bosni i Hercegovini. Ipak u popisu katolikog stanovnitva
Bosne i Hercegovine biskupa fra Pave Dragievia iz 1743. godine svi katolici su popisani
imenom i prezimenom. Zakonski akt koji konano propisuje obvezatnost imanja prezimena za
dananju eku, Slovaku, Sloveniju i Hrvatsku donesen je 1780. pod imenom Jozefinski
patent. Meutim, neka su prezimena ve od ranije mogla ukazivati na poetak nasljednosti:
Ali-beg Vlahovi, sin kneza Ivana Vlahovia (26. jula, 1470).
Primjetno je da se prezimena javljaju rjee, naroito u prva dva stoljea klesanja steaka
ili pisanja administrativnih tekstova. Tada se uglavnom biljee osobna imena uz pridjevak. I
sa pojavom prezimena, nije ih mahom dobijala masa, ali uglavnom na mjestima gdje se
biljeilo prezime postojala je i osobnoimenska sastavnica. Meutim, u ukupnosti razliitih
pojavnica osobnih imena i prezimena ne biljei se znaajno odstupanje. Dok su se osobna
imena nerijetko ponavljala tvorbena plodonosnost prezimena je doprinjela njihovoj razliitosti
i pojavnosti. Uz prevlast hipokoristika nad temeljnim slubenim imenima i malobrojnost
prezimena je jedna od znaajki srednjovjekovnih bosansko-humskih antroponima sa steaka i
iz administrativnih tekstova. Kad se prezimena i spominju, uz njih uglavnom stoji osobno
ime, odnosno navodi se itava imenska formula. Dugo je u puku, u neslubenoj uporabi ostalo
osobno ime, a prezime je bilo sporednije. To se vidi iz izraza ime i prezime, gdje je ime na
prvom mjestu te imenske formule, a prezime [prez (= preko) + ime] znai preko imena
imenom, dakle nadime, nadimak.

(imunovi 1985: 17) U njoj je poredak sastavnica

primarno takav da osobno ime prethodi prezimenu.

Nakon to se definirala patronimijska prezimenska formula, ve je u prvim godinama
novoga stoljea na topikalnome terenu djelimino rezultirala produciranjem danas postojeih
patronimijskih prezimena. To je posebno bitno zbog injenice da se zakon o takozvanim
golim imenima i filijaciji vrlo dugo zadrao kod mnogih naroda (kranski svijet, dakle, uvodi
porodino ime i prezime poslije Koncila u Tridentu, 1563. godine, a islamski svijet takvu
pojavnost usvaja tek u vrijeme Kemala Ataturka, u XIX. stoljeu, a mnogi, u stvari, tek
uvoenjem obveznih vjenanja, krtenica, umrlica i slino). S obzirom da su Bosna i Hum s
135

dolaskom Osmanlijskoga carstva dopale pod njegov patronat, a u vezi s proirivanjem

antroponimijske formule na prezimensku satsavnicu, mogue je utvrditi tri mogua datuma
nastanka bosansko-humskih prezimena:
a. XIII. stoljee doba kada se prezimena definiraju kao pridjevici, ija je uloga
nasljednosti relativna;
b. XVI. stoljee doba uvoenja vjenanja, krtenica, umrlica, poslije Tridentskog
koncila, kada je nasljedna uloga prezimena relevantna;
c. XVIII./XIX. stoljee doba osmanlijskoga usvajanja prezimenske sastavnice,
odnosno, ozakonjena imensko-prezimenske formule.

Dakle, izmeu XII. i XIX. stoljea bosansko-humska prezimena su evoluirala od rijetke

pojavnosti do zakonskim aktom propisane obvezatnosti. S tim u vezi, prezimenski
metamorfozis

u bosansko-humskome kontekstu

uglavnom se definira recepturom

omasovljivanja, pojavnosti i ustaljivanja prezimenskoga sustava, pri emu su prezimena prvo

ponijeli povlateni, a posljednji oni ije je jedino pravo bilo pravo na rad i sluenje, graani su
ih dobili prije seljaka, mukarci prije ena, podruja s naglaenim maarskim ili italijanskim
utjecajem prije od onih kojima su gospodarili Osmanlije.

13.1. Klasifikacija prezimena s obzirom na tvorbenu strukturu

Prezimena jesu nasljee prolosti no od trenutka kada je Jozefinskim patentom prezime
zakonski postalo obvezatnom sastavnicom imenske formule njegova tvorba pripada prolosti.
Tvorbena analiza prezimena je ralanjivanje na jedinice koje su u trenutku posljednjeg
tvorbenog ina imale svoje osnovno apelativno ili drugo onimijsko znaenje, a sufiks je
ukazivao na posvojnost i vezu roditelj dijete. Dakle, do onog trena kada postaje obvezatnom
sastavnicom imena prezime je samo pridjevak ili priimak u slubi lake identifikacije. Od tog
trenutka dolazi do promjene njegova znaenja. Dok je u pridjevakoj fazi kova nosio
pridjevak Kova, a njegov je sin bio Kova(evi), u prezimenskoj fazi onaj koji se preziva
Kova nije kova po zanimanju, niti je Kova(evi) kovaev sin. (Frani 2002: 53-54)

S obzirom na tvorbenu strukturu prezimena su mogla nastati:

136

a. bez tvorbenog ina, tj. onimizacijom, odnosno transonimizacijom (asufiksalna

prezimena, uvjetno reeno neizvedena)
b. tvorbenim inom, tj. sufiksacijom (sufiksalna, uvjetno reeno izvedena, tj. ona
izvedena patronimskim sufiksima).

S obzirom na tvorbenu strukturu bosansko-humska prezimena je mogue promatrati na

nain postavljen u sljedeoj legendi:

Ooi = osobno ime u osnovi prezimena

On = nadimak u osnovi prezimena
Oe = etnonim ili etnik u osnovi prezimena
Oz = naziv zanimanja u osnovi prezimena
Ok = karakteristika u osnovi prezimena
Ox = osnova nejasna znaenja
a. Asufiksalna prezimena
Oz = Kova (Zb.1: 36, 2: 104, P. 70), Radivoj Kroja (Cons. Rog. 6, fol. 157, 12, XII, 1437),
Zlatar (Zb.4: 241), Cvjetko Zlatar (Div. Not. 26, fol. 162 170, 11, III, 1443), Kroja (Div.
Not. 26, fol. 162 170, 11, III 1443), Cvjetko Pasar (Pojasar) (Lam. Crim. 16, fol. 61, 8. XII.
1442, 64, 10, XII. 1442), Ratko Maar (Deb. Not. 15, fol. 35-47, 20, XI, 1426)

Ok = Hrabren (Zb.2:50, 55)

b. Sufiksalna prezimena
Najosnovnija sufiksalna determinacija producirala se prema obitelji i vrila se prema
neposrednom pretku, primjerice prema roditeljima, odakle nastaju patronimici (prezimena
prema osobnom imenu oca) i matronimici (prezimena prema osobnom imenu majke), a od
njih s vremenom postaju obiteljska imena, odnosno prava prezimena. Patronimik se iskazuje
sufiksnim dodacima, posvojnim nastavcima kojima se oznaava pripadnost, upuuje na
descendenciju, potomstvo, na vezu otac-sin, odnosno patronimijsko prezime oznaava
potomka osobe koja je oznaena prezimenskom osnovom. Unutar sufiksalnih patronimnih
prezimena prepoznaju se takozvani pravi patronimski sufiksi (oni koji sadravaju i posvojni i
137

deminutivno-hipokoristini element, npr. ovi/evi od kojih prvi dolazi na nepalatalne

osnove, a drugi na palatalne osnove) i neprave patronimsko-hipokoristine sufikse -i, -i, ica (koji sadravaju samo deminutivno-hipokoristiki element). Patronimici su na terenu
Bosne i Huma bili veoma razvijeni, ali i mnogi primjeri bez proirivanja pridjevske osnove.
Pridjevski nastavci ov, -ev (-in), iako su najee nosioci posesivnosti, nisu uvijek u tim
funkcijama dominantni, esto je znatno bitnija uloga descendentskog nastavka i, koji se
javlja u funkciji markiranja descendentnosti (potomstva, izdanka, loze, roda), to dovoljno
svjedoi o naruavanju ustaljenih tvorbenih modela i njihove semantike.
O + i
Ooi + -i = Dobromiri (P.6), Rastimiri (P. 6), Radomiri (Kovaevi-Koji, 175:14201435), Tvrdisavi (Kovaevi-Koji, 176: 1446, 175: 1441-1448), Dragii (Zb.3:147,
155), Dabii (P. 19), Milcari (Zb.4: 215), Zemlji (4: 216), Dragii (Zb.3: 147)
On + -i = Lupi (Zb.3: 175), Puki (Zb.2: 60), Gali (Zb.2: 101)
Oz + -i = Tepi (P. 16, 18, 56), Klei (P. 56, 72, 74, 97, 103), Terzi (Deb. Not. 14, fol.
368, 24. XII, 1428, Lam. Crim. 27, fol. 146, 13. XI, 1454), Rajko Sedlari sin sedlara iz
Drijeva (Lam. Crim. 5, fol. 166-170, 7. V, 1433)
Ok + -i = Tihmili (Zb.4:307), irini (Zb.3:192), Glavich (P. 59), Krivoui (Zb.1: 18),
elonii (P.15, 20), Ugari (Zb.4: 207), Mri (Zb.3: 150, 173), Mrki (Zb.2: 118),
Bjeli (Zb.2: 95), Bili (Zb.4: 258, 279), Blani (P. 18), Zloui (Zb.1: 7), Blhani
(P.20, 47)
Ox + -i = Azetli (Zb.4: 216), Plii (Zb.3:199),
O + (-ov-) + -i
Ooi + (-ov-) + -i = Bogdanovi (P. 126), Brajanovi (Zb.3: 138), Stojmilovi (KovaeviKoji 176: 1429-1443), Milobratovi (Kovaevi-Koji 176: 1439-1462), Dobrainovi
(Zb.3: 132), Radmilovi (Deb. Not. 20, fol. 158; fol. 180; fol. 180; ib. 21, fol. 56, fol. 101),
Pribilovi (Zb.3:110, 4: 242), Radilovi (Zb.4: 217), Markovi (Dizdar 1969: 77), Mirkovi
(P.70, 72, 74), Mjerkovi (P.61), Mitrovi (Zb.3: 173), Novakovi (Zb.4: 235), Tvrtkovi
(P.26, 61, 74, 76, 83), Crijepovi (Deb. Not. 14, fol. 376; fol. 168; fol. 192; fol. 193; fol.
258; ib. 21, fol. 162), Dankovi (Kovaevi-Koji 174: 1419-1421), Ljubinovi (Deb. Not.
14, fol. 16; fol 16; fol. 148; ib. 16. Fol. 162; ib. 17. Fol. 148), Obradovi (Deb. Not. 13, fol.
250; fol. 289; fol. 328; ib. 14, fol. 310), Vukdragovi (Zb.2: 120), Vukmanovi (Zb.3: 198),

138

Petrovi (Zb.1: 2, 42), Pavlovi (Zb.1: 8, P.59, 70, 73, 77, 82, 109, Dizdar, 1969: 290-292),
Ivanovi (Zb.1: 13), Ivankovi (Deb. Not., XLVIII, 154).
Oz + (-ov-) + -i = Majstorovi (Zb.2: 85), Zlatonosovi (P.54, 56), avlovi (P. 18),
titkovi (P. 11, 14), Tezalovi (P. 80, 82, 84, 90, 118), Crijepovi (Zb. 4: 321),
Crijepovi (Kovaevi-Koji, 175: 1430-1442, 1420-1445), Obradovi (P. 14, 18, 71,
73, 77, 86)
Oe + (-ov-) + -i = Vlahovi (Zb.2: 58), Hercegovi (Dizdar, 1969: 296), Krajkovi (Zb.3:
110), Jugovi (P. 91, 106)
Ok + (-ov-) + -i = Rebrovich (Zb.4: 267), rnugovi (P.25), Masnovi (P. 26, 47, 55, 56),
Mastnovi (P.25, 46), Grubkovi (P.100), Junakovi (Kovaevi-Koji, 174: 14261429)
O + (-ev-) + -i
Ooi + (-ev-) + -i = Dobrovojevi (Kovaevi-Koji 174: 1420-1440, 176: 1446-1447),
Berivojevi (P.6), Pribevi (Zb.4: 243; Deb. Not. 14, fol. 16, fol. 43, fol. 160; fol.
160; ib. 17, fol. 148), Radievi (Zb.1: 40), urevi (Zb.3: 135), Ivanievi (Zb.4:
232), Jurjevi (Zb.3: 191), Jurijevi (P. 70, 85, 96, 105), Grgurevi (P.106),
Andrijaevi (Deb. Not. 12, fol. 101), Dragoljevi (Zb.4: 306), Vidojevi
(Zb.3: 151),Vlaevi (Zb.2: 96, 3: 136, 4: 222, 223), Miloevi (Zb. 1: 1, 16),
Milievi (Zb.2: 50), Matejevi (Dizdar 1969: 77), Mikojevi (Deb. Not. 14, fol. 51;
fol. 152; fol. 294; fol. 361)
Oz + (-ev-) + -i = Kovaevi (P. 97, 103, 109), Lukarevi (P. 41, 73, 74, 113), Kalievi (P.
25), Vignjevi (Zb. 3: 199, irkovi, 1964: 273)
Oe + (-ev-) + -i = Ohmuevi (P. 129), Srevi (P. 117)

O + -i
Ooi + -i = Bogosavi (Zb.4: 298), Dobromvi (Zb.3: 203)
Ox + -i = umoji (Zb.3: 202), Gombali (Zb.3:191)

O + -ica
Ooi + -ica = Vlatkovica (Zb.2:76), Pavica (Zb.1:14), Perovica (Zb.2: 61), urenovica
(Zb.2:79), Ivkovica (Zb.2:72)
Ox + -ica =Sterbica (Kovaevi-Koji, 176:), Okopica (Zb.4: 230)

O + -ov
139

Ooi + -ov = Milanov (Zb.3: 194), Stjepanov (Zb.1: 31)

O + -in
Oe + in = Miladin Dubrovanin (Cons. Min. 2, fol. 108, 1417), Radak Dubrovanin (Conc.
Min. 1, fol. 259, 1435), Ljubia Krupnjanin (Conc. Min. 1, fol. 83, 1418, 1419, 1420, 1424,
1433), Gostiljanin (Zb.4: 290), Kovakopoljanin (Zb.4: 260)

Sufiksima -ov kojima su tvoreni najdrevniji oblici bosansko-humskih patronimika (vidi

Prilog 3) pridjevskog postanja tipa Milanov, oituje se zaustavljen proces k pravim
patronimicima tipa Milanovi. Izrazna podudarnost singulariziranoga obiteljskog nadimka,
pridjevskog lika prezimena (osobnoimenskoga postanja) i osobnoga imena, takoer oteava
razlikovanje navedenih kategorija. Primjerice, sastavnice Prov, Milanov ili Stjepanov na
epigrafima: A se lei Prov Novakovi na svojoj zemli na pl[em]enito[i] (Zb.4: 235), A se
lei Petar Milanov (Zb.3: 194), A se grob sina Luke Stiepanova (Zb.1: 31). Najbrojniji i
najtipiniji za bosansko-humski teren su bili patronimici s osnovom rad-: Radni,
Radnovi, Radoni (Zb.3: 201), Radohni (Zb.2: 51), Radojevi (Zb.3. 202, 4: 311, 320),
Radosali (Zb.2: 58, 89, 4:311; Kovaevi-Koji 174: 1419-1432, 176: 1428-1442), Radovi
(Zb.2: 88), Radovi (Zb.3: 161, Kovaevi-Koji 176: 1429-1435, 1442-1444), Radovani
(Zb.2: 59), Radovanovi (Zb.2: 98, Kovaevi-Koji 175: 1401-1405), Radomanovi
(Kovaevi-Koji 176: 1447), Radilovi (Zb.4: 217), Radievi (Zb.1: 40), Radetkovi
(Kovaevi-Koji 174: 1403), Radmilovi (Kovaevi-Koji 175: 1441-1446, 176: 14261448), Radivojevi (P. 47, 57, 59, 86), Radogosti (Zb.3: 206), Radomiri (Kovaevi-Koji
175:

1420-1435),

Radojevi

(Kovaevi-Koji,174:

1402,

1447-1462),

Radatovi

(Kovaevi-Koji 176: 1446-1449), Ratkovi (Zb.3: 159; Kovaevi-Koji 174: 1402, 176:
1426), Radinovi (P. 26, 59, 61), Radii (P.60), Radoajni (P. 97). Unutar navedenih
prezimena dominantan je hipokoristik Rado, na iju su osnovu dodavani sufiksi. Rado je
skraeni oblik starih dvolanih imena Radomil, Radoslav, Radogoj, Radoljub i slino. Osnova
rad- u ovakvim imenima i/ili prezimenima imala je znaenje radin.

140

Prilog 3. Pojavnost patronimika na primjeru roda Hrvatinia

(irkovi, 1964: 389)
Vrlo rano se u procesu imenovanja ljudi u Bosni i Humu pola prakticirati receptura
umetanja posesivnog nastavka ov, koji je oznaavao pripadanje, dodavao deminutivni
nastavak i, koji je znaio maleno, mlado. Meutim, paralelno s ovakvima prezimenima i
mnoga osobna imena od milja su imala deminutivno-hipokoristini nastavak i tipa Goji
(P.53), Batri (Zb.3: 164), Vladi (P.70,76). S onomastikoga gledita prezime koje nalikuje
na osobno ime, i koje to zapravo i jeste, nije funkcionalno, takav oblik prua manje
informacija od tipinih prezimena na i, -ovi/-evi. Prezimena nalik na osobna imena
oteavala su identifikaciju ljudi. Da su postojala osobna imena tipa Radi (P.37, 38, 58, 71),
Bogi (P.24), Dragi (Zb.2: 116; P.39, 46, 62, 86; Dizdar 1969: 154; Kovaevi-Koji 174:
1401-1402), Vuki (Zb.1: 33, 2: 65, 3: 174; P. 96, 97, 109), Batri (Zb.3: 164) i slina,
pokazuju patronimika prezimena od njih izvedena: Radievi (Zb.1: 40), Dragievi (P.59),
Vukievi (P. 85; Zb.2: 81, 124, 126, 3: 139), Batrievi (Zb.3: 157), Boikovi (Zb.2: 111),
Milievi (Zb.1: 50), Dobrovojevi (P.18, 21), Dobromiri (P.6), Dobrievi (P.72), Hrii
(Zb.4: 285), Poljii (P.5), Kalievi (P.25). Ispred nastavka evi/-ovi lako je prepoznati
istaknuta osobna imena. Dakle, unutar ovakve pojavnosti, osobna imena tipa Dragi povodila
su se za patronimicima tipa Dragievi i sve vie preuzimala funkciju prezimena, a sve manje
ostajala kao osobna imena. Osobna imena koja su kasnije preuzela funkciju prezimena, bilo je
141

i s nastavkom ica/-ovica: Vlatkovica (Zb.2: 76), Pavica (Zb.1: 14), Perovica (Zb.2: 61),
urenovica (Zb.2: 79), Ivkovica (Zb.2: 72).
Matronimi su na podruju Bosne i Huma bili rjei i mlaega postanja, to je posljedica
eonimske inferiornosti ene u obitelji i drutvu. Na zadanome korpusu evidentirana su svega
dva matronimika: Rui (P.85) i Tamari (P. 84, 79). U feudalnome drutvu prezime kao
socijalno-pravni institut nije ni bilo potrebno, a ugledne ene kraljice, banice, svetice nisu
se ni sluile prezimenom. ena se najee identificirala osobnim imenom, a ako ono nije bilo
dovoljno, uz enino se ime dodavalo ime i/ili prezime oca, mua, brata ili sina, ovisno o tome
koje je ime srodnika u tom asu bilo pogodnije i uglednije, kako bi djelokrug prepoznavanja
ene bio to prostraniji, a identifikacija preciznija, jednoznanija (imunovi 2009: 178):
Perovica Veselica (Zb.2: 61), Stana urenovica (Zb.2: 79), Polihranija gospoja Radaa (Zb.2:
102), Erina Ivkovica (Zb.3: 72), Ljubica Vlatkovica (Zb.2: 76), Rada Rajieva (Zb.3: 145),
Beoka Krstjainova kerka Pribisava Kosae (Zb.3: 186), Marko i Divna Markovi (Milievi
2005: 114). Prezimena koja su nastala sufiksacijom, posvojnim nastavkom ica, odnosno od
muevljeva prezimena + sufiks ica, je potvrda da je takva tvorba prezimena na
bosanskohercegovakome terenu jako stara, a ouvala se do danas u zapadnotokavskim
govorima. Ovako definiran obrazac imenovanja enskih osoba bit e prakticiran i tijekom
narednih stoljea pa je i u XVIII. stoljeu mogue na nadgrobnim spomenicima iz Huma
proitati: Rosa Ristanovica, Pola devica Simina, Anelija Nikole Herak ena, Mara
suprunica Mitra Miia, Lika suprugica Koste Markovi i slino (Milievi 2005: 126).
Meutim, danas u patroniminim, matroniminim ili drugim prezimenima, sufiksi su
izgubili semantinost, postavi stalne, nasljedne i nepromjenjive oznake u prezimenima.
Njihovo posvojno i deminutivno-hipokoristino znaenje se neutraliziralo. Na taj nain tzv.
pravi i nepravi patronimski sufiksi prerastaju u prepoznatljive strukturne prezimenske oznake.

13.2. Semantiko-motivacijska klasifikacija prezimena

U razvoju i nastajanju bosansko-humskih prezimena semantika je motivacija izrazito
plodonosna, primjerice: ljudske osobine i svojstva, ovjekove umne i fizike sposobnosti i
stanja, zanimanja, rodbinski odnosi, razna vjerovanja (s profilaktinim ili zatitnim imenima
koja mogu pokrivati vie razliitih semantikih motivacija), svijet u svoj svojoj fizikoj
pojavnosti (zemljopisni pojmovi i pojavnosti, biljke, ivotinje i njihovi dijelovi), apstraktini
pojmovi duhovne nadgradnje, mitoloka bia i slino.
142

U onomastici je due vremena prisutna dvojba o tome jesu li etnici i etnonimi imena.
Na njihovu specifinost Petar imunovi ukazuje sljedeim rijeima Kao da do danas nismo
naisto da etnici (i ktetici) nisu vlastita imena u pravom smislu rijei. Oni nisu samonikle
leksike jedinice, jer se tvore od mjesnih imena. Pripadaju tvorbi, dakle gramatikoj, a ne
leksikoj kategoriji kao to to pripadaju vlastita imena. Njihov konaan oblik ne treba se uiti
od naroda. Uiti treba polazni oblik, a to je ime mjesta od kojeg se tvori etnik i ktetik po
pravilima tvorbe. (imunovi 1986: 171-172)
Analiza bosansko-humskih prezimena nainjena je prema tvorbeno-motivacijskom
modelu prema kojemu se prezimenska razliitost svodi na sljedee skupine:

1. prezimena motivirana osobnim imenom, odnosno kategorija prezimena kojima su u

osnovi osobna imena, dakle ona koja su batinjena od dalekih slavenskih predaka ili su
preuzeta od drugih u fazi irenja kranstva ili islama. Ovakva prezimena su najbrojnija u
definiranome korpusu, a u svojim osnovama mogu imati:

a. narodno ime, pri tome:

a.1. sloeno Vukdragovi (Zb.2: 120), Dobromiri (P.6), Dobrovojevi (Kovaevi-Koji
174: 1420-1440, 176: 1446-1447), Radomiri (Kovaevi-Koji 175: 1420-1435),
Tvrdisavi (Kovaevi-Koji 176: 1446, 175: 1441-1448), Bogdanovi (P.126), Bratislavi
(Dizdar 1969: 77), Krajmiri (P.9), Stojmilovi (Kovaevi-Koji 176: 1429-1443),
Vukosali (Kovaevi-Koji 176: 1428-1441), Milobratovi (Kovaevi-Koji 176: 14391462), Berivojevi (P.6), Tihmili (Zb.4: 307), Tolislavi (Dizdar 1969: 77), Hodivojevi
(P.126), Hranidrui (P. 6), Hranisali (Kovaevi-Koji, 175: 1401), Gojislavi
(Kovaevi-Koji, 174: 1402), Rastimiri (P. 6)
a.2. izvedeno Dobrainovi (Zb.3: 132), Dragii (Zb.3:147, 155), Dabii (P.19),
Dabiinovi (Kovaevi-Koji 176: 1426-1430), Pribevi (Zb.4: 243), Pribilovi (Zb.3:
110, 4: 242), Pribisali (Zb.3: 172), Radievi (Zb.1: 40), Radilovi (Zb.4: 217), Mirkovi
(P.70, 72, 74), Mjerkovi (P.61), Tvrtkovi (P. 26, 61, 74, 76, 83), Crijepovi (KovaeviKoji 175: 1430-1442), Dankovi (Kovaevi-Koji 174: 1419-1421), Stoii (KovaeviKoji 174: 1402), Ljubinovi (Kovaevi-Koji 175: 1426-1435), Brankovi (KovaeviKoji 176: 1441)

143

b. svetako ime: urevi (Zb.3: 135), Petrovi (Zb.1: 2, 42), Pavlovi (Zb.1: 8; P.59, 70, 73,
77, 82, 109; Dizdar 1969: 290-292), Ivanovi (Zb.1: 13), Ivanievi (Zb.4: 232), Ivankovi
(Deb. Not., XLVIII, 154), Jurjevi (Zb.3: 191), Jurisali (Zb.4: 237), Jurijevi (P.70, 85,
96, 105), Grgurevi (P.106), Andrijaevi (Kovaevi-Koji 175:1402), Matejevi (Dizdar
1969: 77), Markovi (Dizdar 1969: 77)
c. hipokoristik narodnoga ili svetakog imena, odnosno kategorija prezimena kojima su u
osnovi dvosloni ili viesloni hipokoristici, dakle forme nastale ili jednostavnijim
kraenjem temeljnih osnovnih imena ili i kraenjem i sufiksacijom, pokraenih postava:
Dragi (Zb.2: 116, 4: 253), Krili (Zb.2: 58), Mili (Zb.2: 70), Vuki (Zb. 1:6), Divi
(P.90, 93), Hrani (P.61, 71, 73, 90), Rasti (P.54, 56, 72, 96, 106), Dui (Zb.4: 258), Bati
(Zb.4: 245, 294), Grasac (Kovaevi-Koji 175: 1430-1442), Rai (Kovaevi-Koji 176:
1418), Strijebica (Kovaevi-Koji 176: 1427), Boji (P.21), Stani (P.26, 46, 47, 96),
Mri (Zb.3: 150), Ili (Zb.4: 260), Lui (Babi 2004: 90), Okopica (Zb.4: 230), Hrelji
(P.9), Hlapi (P.37, 53), Kabli (P.59), Jaketi (P.83, 84), Jelini (P.130), Jelai (P.41,
42).
2. prezimena motivirana nazivima zanimanja, odnosno prezimena nastala prema uslunim
zanimanjima, svjedoe kako su obrti u prolosti biljeili ekspanziju, kako su se nasljeivali
termini za vritelje tih obrta od koljena do koljena i ustaljivali se kao prezimena (imunovi
1985: 32), primjerice:
Kova (Zb.1: 36, 2: 104), Kovaevi (P.97, 103, 109), Kovniar (Div. Not. 26, fol. 162170, 11, III, 1443), Kouhar (Div. Not. 26, fol. 162-170, 11, II 1443), Kroja (Cons. Rog.
6, fol. 157, 12. XII, 1437), Maar (Deb. Not. 15, fol. 35-47, 20, XI, 1426), Majstorovi
(Zb.2: 85), Zlatar (Zb.4: 241, Test. Not. 22, fol. 48, 10. XI. 1473), Zlatonosovi (P.54, 56),
avlovi (P.18), Tepi (P.16, 18, 56), titkovi (P.11, 14), Tezalovi (P.80, 82, 84, 90,
118), Terzi (Deb. Not. 14, fol. 368, 24. XII, 1428, Lam. Crim. 27, fol. 146, 13. XI, 1454),
Klei (P.56, 72, 74, 97, 103), Obradovi (P.14, 18, 71, 73, 77, 86; Deb. Not. 13, fol. 250;
fol. 289; fol. 328; ib. 14. fol. 310), Gradisali (P.53), Pasar (Pojasar) (Lam. Crim. 16, fol.
61, 8, XII, 1442, 64, 10, XII, 1442), Sedlari (Lam. Crim. 5, fol. 166-170, 7, V, 1433),
Crijepovi (od crijep = lonarenje, ciglarenje; Skok 1971: 274) (Zb.4: 321; Deb. Not. 13,
fol. 208, fol. 209; ib. 17, fol. 180; fol. 193; ib. 22, fol. 159; ib. 14, fol. 376; fol. 168; fol.
192; fol. 193; fol. 258; ib. 21, fol. 162).

144

Navedena prezimena mogla su nastajati u feudalizmu kasnoga srednjeg vijeka, jer im

je pogodovala razvijena podjela rada i razmjena dobara, kad se na trgovitima i oko
srednjovjekovnih burgova naseljavaju obrtnici. U malobrojnoj naseobi lako je bilo prema
nazivu za obrt prepoznati obrtnika, s toga su se obrti u srednjem vijeku nasljeivali, te su
prezimena prema njima rano postala i ostala nasljedna. Tijekom XIV. i XV. stoljea na
domaem terenu je dolo do znaajnijeg razvoja rudarstva usljed znaajnih nalazita zlata i
srebra, to je pogodovalo i obrazovanju domaih majstora. Izmeu ostalih isticala se porodica
Zlataria koja bijae stacionirana u Goradu tijekom prve polovine XV. stoljea. U treem
mjesecu 1470. godine evidentiran je Ivan Stjepanovi Zlatari iz Podkreeva, da je primio
novac za bakar koji je nekom Dubrovaninu isporuio njegov otac Stjepan. Vjerovatno je
Ivanov otac Stjepan (ili Ivanov djed) bio zlatar, zbog ega Ivan nosi dva prezimena
Stjepanovi Zlatari (Div. Not. 54, fol. 89, 22, III, 1470).
Prema zabiljekama koje su sauvane u Dubrovniku, prema pisanim izvorima i
arheolokim nalazima, u gradskim naseljima srednjovjekovne Bosne pouzdano se moe
razlikovati dvadeset i tri vrste domaih zanata (kovai, kouhari, maari, titari, lukari, tulari,
pukari, strelari, topolivci, zlatari, kovniari, pasari, zidari, kamenari, drvodjelje, klesari,
rezbari, slikari, krojai, sedlari, mesari, pekari, brijai i drugi), dok je njihov stvaran broj
mogao biti dosta vei. Zanati su se razvijali uporedo s razvojem gradova i gradske privrede.
Neki zanati su, svakako, postojali i prije nego to o njima svjedoe spomenici. Poznato je da
je na bosanskome selu bio razvijen kovaki zanat. Bosanski titovi javljaju se ve 1335.
godine, kada je razvoj gradskih naselja u Bosni tek u zaetku. Identino, klesari imaju svoje
prethodnike u klesarima steaka. (Kovaevi-Koji 1978: 217)
U dva navrata je za Vuetu Radilovia, istaknutog trgovca i kneza iz Cernice,
naglaeno da je diclus Tersich, znai, sin terzije, odnosno kovaa. U Cernici se javlja jo
jedan ovjek s istim prezimenom Rajko Terzi (Deb. Not. 14, fol. 368, 24. XII, 1428, Lam.
Crim. 27, fol. 146, 13. XI, 1454). Dakle, mnogi trgovci potjeu iz zanatlijskih porodica. Na
njihovo porijeklo redovno ukazuju prezimena izvedena od pojedinih zanata. U Goradu je
evidentirano vie lanova porodice Zlatari, Vueta Radmanovi iz Cernice se oznaava i kao
Terzi, u Foi je trgovao Ogrija Tulapi, iji je otac bio tulip (Deb. Not. 15, fol. 233, 8, VII
1432). Prema tome bi i Radoje Vinari iz Gorada trebao biti sin nekog vinara (Lam. Crim.
22, fol. 286, 3. XII 1449).

145

U vezi s prezimenom Vlahovi treba razjasniti sljedee: napuivi balkanski teren

Slaveni prozvae imenom Vlah sve romanske starosjedioce, i to ne samo gradske itelje uz
more, nego i seljake i pastire u nutarnjoj zemlji. Meutim, s vremenom romanski seljaci
(pastiri) u nutarnjoj zemlji izgubie svoju narodnost, a njihovo ime Vlah ostade i nadalje, ali
ne kao etnografsko ime, ve kao staleki naziv za pastire, bili oni ma kojega porijekla. Dakle,
s vremenom slavenski (bosanski, hrvatski i srpski) pastiri se poee zvati Vlasi. Engleska
arheologinja Marian Wenzel napisala je na engleskom jeziku lanak o bosanskohercegovakim stecima, koji je iziao u njemakom asopisu Sdost-Forschungen u
Mnchenu godine 1962. u kojemu M. Wenzel iznosi novu tezu o vlakom tipu steaka i
njihovih

uresa,

dotino

utjecaju

neslavenskih

Vlaha

na

postanak

razvoj

bosanskohercegovakih steaka. Za svoja promatranja i zakljuke M. Wenzel odabrala je

ogranieni prostor, koji je omeen sa sjevera Alpama, s juga Crnom Gorom, s istoka Njegoplaninom, a sa zapada Jadranskim morem. U taj prostor, dakle, bila bi ukljuena cijela
dananja Hercegovina, jedan dio Bosne i jedan Dalmacije. To bi bio posebni, vlaki prostor.
Na tom podruju, prema Wenzelovoj, ivjeli su isti Slaveni (pure Slavs), feudalna
gospoda, i seljaki radni svijet te gojitelji stoke (stockbreeders), koji su se zvali Vlasi
(Wenzel 1962: 115-119).
3. prezimena motivirana toponimima i etnikim oznakama, odnosno prezimena nastala
prema nacionalnoj pripadnosti, primjerice: Hrvatini (P. 16, 19, 20, 26, 39), Crnogorac (Zb.3:
161), Vlahovi (Zb.2: 58), Ugrini (Dizdar 1969: 77), Hercegovi (Dizdar 1969: 296). ee
su se osobe imenovale prema pokrajinama, plemenitoj zemlji ili batini, gdje su roene,
ivljele, doivjele slavu ili odakle su doselile: Kosaa (Zb.3: 186), Bjelopeljanin (Zb.1: 16),
Ravljanin (Zb.2: 100), Srevi (P.117), Ohmuevi (P.129), Ohmuanin (Zb.4: 252). Pri
tome, prezimena su mogla biti motivirana i svojstvima lokaliteta: Dolinovi, Krajkovi (Zb.3:
110), Zemlji (P.90, 93), Zagorac (Zb.3: 138), Jugovi (P.91, 106).
Prezimena etnonimskog i etnikog postanja ne nastaju unutar iste etnike ili podrune
zajednice, nego kad se pripadnik drugog naroda, plemena, roda, konfesije, druge pokrajine ili
podrune zajednice naseli meu stanovnike drugog etnikog ili administrativno-pokrajinskoga
pripadanja. Na taj se nain doseljenik lake identificira, to i jeste svrha nadijevanja
prezimena (imunovi 1985: 59). I dok zemljopisna imena, vezavi se za zemljopisne objekte,
biljee statio, fosilizirana su i nepomina, prezimena biljee mobilis, pa prezimena etnikog i
etnonimskog postanja produciraju siliku migriranja, postojanosti i smjerova prezimenskih
146

dosega. S tim u vezi, prepoznatljiva je narodna kovanica: Hercegovina svijet naseli, sebe ne
raseli. Iz toponima Hercegovina izvedeno je prezime Hercegovi, preko imenice vojvoda za
koju se smatra da je prevedenica s njemakog Herzog, u istome znaenju, koja je u domau
terminologiju uvedena od XIV. stoljea preko maarskoga herceg. Takoer, takvoga postanja
je prezime Ohmuanin (Zb.4: 252), uklesano u kamenu u XII. stoljeu na terenu blizu Zenice,
kao i prezime Ohmuevi (P.129). Prezimena su izvedena iz toponima Chmu, odnosno Mu,
a takoer evidentiran je i lokalitet u Zenici koji se naziva Odmut, vjerovatno nastao od rijei
Ohmut. Pretpostavlja se da porijeklo Ohmuevia treba traiti meu humskom vlastelom
srednjovjekovne Bosne. U Humu se tokom XIV. i XV. stoljea spominje vie pojedinaca sa
slinim ili istim prezimenom, ali te linosti nije mogue na osnovu dostupnih izvora povezati
u jednu obiteljsku lozu. Sljedea osoba koja se u historijskim izvorima javlja sa slinim
prezimenom bio je Dragoslav Ohmu (Ochmuch) koji je ivio sredinom XIV. stoljea. Ve
krajem istog stoljea pomenut je izvjesni Pripko Ohmuevi, a 1487. godine kao poslanik
hercega Vladislava u Dubrovniku je boravio vlastelin Ivani Ohmuevi. Nakon definitivnog
pada bosanskih krajeva pod osmansku vlast jedan dio Ohmuevia preselio se u Slano, na
dubrovaki teritorij. Tijekom XVI stoljea poinje se susretati ime Ivelje Ohmuevi iz
Slanog koji je stekao bogatstvo trgujui itom na relaciji izmeu Tesalije, Dubrovnika i
Italije. Najpoznatiji od etvorice njegovih sinova koji su stupili u panjolsku pomorsku slubu
je Petar (don Pedro). On se kao admiral proslavio svojim uspjesima na mnogim ekspedicijama
uvene panjolske flote. Kako bi uao u jedan od panjolskih vitekih redova 1584. godine je
podnio zahtjev dubrovakim vlastima da mu izdaju potvrdu o plemenitom porijeklu, ali je
dobio negativan odgovor. Uvjeren da ne moe legalnim putem obezbijediti potvrdu svog
plemstva okrenuo se falsifikatima. Za pretka je odabrao Hrelju Ohmuevia, tobonjeg kneza
tuheljskog i upe smuke, i njegovog sina Grgura, grofa Smuke i podbana Jajca, zbog ega
je njegova porodica u kasnijim vremenima prozvana Ohmuevi-Grguri. Iznad grba
Ohmuevia u Fojnikom grbovniku nalazi se moto: Temys: Restavit (Povrati vrijeme).
Njihov grb se u ovoj formi susree i na nekoliko drugih historijskih spomenika. (Lovrenovi
2004: 172-202)
Kosae potjeu iz istoimenog sela pokraj ua Pive i Tare u Drinu, u seoskoj opini
Vranii, u upi Bistrica (danas opina Gorade). Osim Dinjiia (potonjih Kovaevia),
Kosaa je jedini srednjovjekovni vlasteoski rod koji je, osim nasljeivanja porodinih
patronimikih prezimena, imao i svoje rodovsko toponimiko prezime. Rodonaelnik Kosaa
je Vuk, o kojemu nema dovoljno zabiljeki u pisanim spomenicima, ali se zna da je nosio
147

titulu kneza. Imao je dva sina: Vlatka i Hranu, koji su slijedom patronimikoga ustrojavanja
prezimena nosili prezime Vukovi. Pod ovim imenom Kosae se prvi put spominju pored
Sandaljevog imena u jednoj mletakoj povelji iz 1396. Godine (Ljubi 1878: 378), zatim
1424. (Ljubi 1878: 256) i 1429. godine (Ljubi 1878: 36), a u slavenskim poveljama tek
1438. godine (Miklosich 1874: 391) te na oporuci hercega Stipana Kosae od 21. maja 1466.
godine. (Puci 1862: 138)
Prezime Vlahovi izvodi se iz termina Vlah slavenske rijei kojom se oznaavalo
romansko, tj. romanofono stanovnitvo. Rije je o germanskoj izvedenici (Walha) imena
keltske/galske zajednice poznate pod nazivom Volcae (Friedman 2001: 26). Vrlo je vano
imati na umu injenicu da je zapravo germanski pojam Walh, dakle pretpostavljeni prethodnik
slavenskome pojmu Vlah, mogao naprosto oznaavati stranca. Uz ovu germansku teoriju,
koja je najea u literaturi, moda jo vrijedi spomenuti i neto drugaije pretpostavke, poput
npr. one koju je iznio afarik, koji je mislio da su
, odnosno da su Slaveni
poznavali Kelte, kao i zanimljivo Mikloievo shvaanje prema kojem rije Vlah odnosno
Voloh dolazi od slovenskoga glagola voloit odnosno Vlk, to znai vui, pa u posrednom
smislu oznaava nomada, ovjeka koji nema stalno mjesto boravka (Vukevi 1981: 315318).
to je neko mjesto bivalo naprednije, to je i koncentracija trgovaca bivala vea. Tako
je u Srebrenici vidan porast doseljenika iz okolnih naselja: Ostoja Zvornianin (Cons. Min. 1,
fol. 24, 6, V, 1415, 6, fol. 166, 1, IX, 1434), Miladin Dubrovanin i Ljubia Krupnjanin (iz
rudnika Krupnja), Radojko Ciganin (Div. Not. 26, fol. 168, 7. I, 1442) za kojega se ne moe
pretpostaviti odakle je stigao. Na osnovu njegova osobnog imena slovenskoga porijekla, moe
se pretpostaviti das u ve njegovi preci doli na topikalni region.
4. prezimena motivirana fizikim i moralnim karakteristikama oznaavaju imenovanje
prema tjelesnim obiljejima prema kojima je osobu najlake identificirati. Takva vrsta
specifikacije mogla se odnositi na dijelove tijela pri emu je glava, odnosno njezin oblik,
veliina ili dranje, znala biti plodnim motivom, primjerice:
Glavii (Kovaevi-Koji, 174: 1402), Glavich (P. 59), kao i upadljivi dijelovi na glavi
Krivoui (Zb.1: 18), elonii (P.15, 20), Rebrovich (Zb.4: 267). Takoer, imenovanje
ovakvoga tipa moglo se svesti i na koloritnost kose, oiju ili koe: Bjeli (Zb.2: 95), Bili
(Zb.4: 258, 279), Blani (P. 18), Blhani (P.20, 47), Crni (Zb.4: 310), rnugovi (P.25),
148

Ugari (Zb.4: 207), Mri (Zb.3: 150, 173), Mrki (Zb.2: 118), Masnovi (P. 26, 47, 55,
56), Mastnovi (P.25, 46).

Ljudsko tijelo, odnosno dijelovi tijela najdrevniji su motivi pri imenovanju ljudi. Svaki
istaknutiji, prepoznatljiviji dio izravno je markirao i individualizirao jedinku. Prezimena
ovakve motivike, odnosno posrednog postanja, nerijetko su imenske metafore. Metafora se
zasniva na poredbi i u njezinoj osnovi uvijek je slika. Pri tome, imenske metafore nastaju na
asocijativnim slinostima oblika i funkcija anatomskih dijelova ljudskoga tijela vienim u
obiljejima neke druge osobe. U vezi s time, u prezimenima Masnovi i Mastnovi primjetna
je osnova mast-, odnosno stara slavenska imenica koja se ne odnosi na masnou, nego na
tamnu obojenost.

Kako su vanjske, vidljive karakteristike mogle biti motivom definiranja prezimenske

sastavnice, tako su i unutarnje, skrivene, odnosno moralne, karakterne ili temperamentne
karakteristike mogle doprinijeti imenovanju, primjerice Hrabren (Zb.2:50, 55), meutim,
prezimena tipa Zloui (Zb.1: 7), Zloevi (P.6, 9), Grubkovi (P.100), iako bi povrno
ukazivala na karakternu osobinu, konotaciono imaju profilaktiku ulogu. Kao profilaktika
imena i prezimena su mogla tititi od zlih sila, magije i uroka, ime su dobijala zatitnu ulogu.
U istome kontekstu javlja se i prezime Gojini (P. 61, 72), izvedeno od osobnog imena od
milja Gojo, koje je pokraeno ime od starih dvolanih imena Gojslav, Gojivoj, Gojmir i
slino. Osnova goj- ranije je imala znaenja mir, zatim zdrav, ali su oba ta znaenja danas
potisnuta, ali u sinhronijskome prijesjeku u kojemu je dolazilo do imenovanja za pretpostaviti
je da se praktikovalo znaenje lijeiti, initi zdravim. U puku je sinonim zdravlja bio izgled
debela, jedra ovjeka. Odatle nova znaenja debeo u pridjevu gojazan ili ugojen.
Osnova hrbr sa znaenjem smion nalazi se i u drugim slavenskim jezicima.
Prvotno znaenje smion irilo se, pa hrabar postaje imenica i poinje znaiti junak, a od XVI.
stoljea i zarunik, mladoenja.

(imunovi 1985: 88) S tim u vezi, pored prezimena

Hrabren evidentirano je i prezime Junakovi (Kovaevi-Koji 174: 1426-1429), kao i oblik

Junoti (Zb.4: 303) u kojima se zadralo prvotno znaenje staroslavensoga pridjeva jun, koji
znai mlad. U savremenome bosanskom jeziku pridjev mlad je potisnuo pridjev jun iz
upotrebe, pa izvedenica sa sufiksom ak: junak, oznaava heroja, hrabra ovjeka.
5. prezimena motivirana nazivima ivotinja i biljaka, pri tome:
149

a. od zoonima Golubovi (Zb.4: 305), ivinii (P.90), Medoevi (Kovaevi-Koji 175:

1401-1404), Meduinji (Kovaevi-Koji 176: 1448), Vuki (P 85, 97, 103, 109,
Zb.1: 33, 2: 74, 92, 91), Vukovi (P.6, 20, 25, 26, 27), Vukovi (P.11, 14), Volovi
(P.14), Jari (Dizdar 1969: 77), Jeevi (Dizdar 1969: 77)
b. od fitonima Smokvi (P. 59), Dubevi () (Zb.3: 143), Dubijevi (Kovaevi-Koji
176: 1418), Dubravi (Kovaevi-Koji 174: 1426), Cvitchovich (Zb.4: 271), Rui
(P.85), Jablani (P.27, 53), emerevi (P.106, 125), Travusi (Lam. Crim. 4, fol.
164, 9, III, 1420), Grahovi (Dizdar 1969: 285)
Kada je rije o razlici izmeu prezimena izvedenima iz zoonima, lako je utvrditi da se
osnove u fitonimskim prezimenima veoma rijetko predaju metaforikoj afektivnoj uporabi
(primjerice dub poput bukve za glupost), dok zoonimske osnove neusporedivo ee slue
upravo toj svrsi. S tim u vezi, fitonimi ili nazivi za biljke, iz razloga to nose manje
afektivnog naboja, odnosno zato to su stilistiki neutralni, bolje predaju tvorbi prezimena
kojima takva neutralnost odgovara, dok su zoonimi i njihove izvedenice pogodniji i kod
nadimaka koji trae to jai stilistiki naboj. Plodonosnost motivike ovoga tipa na terenu
Bosne i Huma je oekivana zbog kulturnog i teritorijalnog karaktera domaeg terena.
Lovom je uspostavljena prvobitna veza izmeu ovjeka i ivotinje. Razvitkom
stoarstva produbljuje se i intenzivira takav doticaj. U Bosni i Humu gospodarstvo se
poglavito oslanjalo na stoarstvo. Stanovnici su u svim krajevima trajno imali mnogo konja i
upotrebljavali ih u ratno i mirno doba za jahanje i prijenos robe. Koncem 1096. godine, kada
su kriari tulukoga grofa Rajmunda prolazili terenom od Duvna preko Posuja, Stoca,
Ljubinja i Trebinja, Vilim Tirski opisujui taj put o stanovnicima pie: Na daleko i iroko
prostiru se gotovo samo panjaci tako, da ima malo radne zemlje; od sitne i krupne stoke
stanovnici iskljuivo ive. (Raki 1877: 462) Navedeno potvruje tezu o velikom
stoarskom gospodarstvu bosanskih banova. Razmjerno veliku mnoinu volova i konja imali
su i drugi bosansko-humski velikai, plemii i slobodni seljaci. S tim u vezi, prema
oekivanju, javljaju se prezimena tipa Volovi, Jari, ivinii. Takoer, meu prvima
ukrasnim motivima na stecima su ivotinje i lov.
Prezime Volovi mogue je dovesti i u vezu s kultom slavenskoga boga stoke. Iz
pregleda staroslavenske mitologije poznato je da su rani Slaveni, meu mnogim bogovima i
boanstvima, poznavali i kult boga pod imenom Volos/Veles, koji je meu inim, bio bog
150

stada, tj. stoke, kojeg e po primitku kranstva kod Slavena, boga Velesa kao zatitnika
stoke, zamijeniti sv. Vlasije, odnosno sv. Bla. U literaturi Volos se uglavnom spominje kao
skotij bog, to naravno ne mora iskljuivo znaiti boga stoke, jer skotij moe znaiti stoku,
marvu, blago, no u irem se smislu moe koristiti i kao pogrdna oznaka u znaenju prostak,
grubijan, podlac. (Ledi 1969: 83) Francuski slavist Louis Lager, prouavajui mitoloku
prolost Slavena prema ruskim i ekim izvorima, tvrdi da je kult boga Volosa bio
rasprostanjen, ne samo kod istonih i sjeverozapadnih naroda, nego i kod Junih Slavena, o
emu svjedoe brojni geografski nazivi po bogu Volosu, kao to su Volosko, Veles, Velesovo
na Velebitu, Veleii kod Sarajeva, crnogorsko selo Velestovo u lovenskom podruju i dr.
(Lager 1901: 111-135)
Iz domene fitonima, pored injenice da su se iz drvea mogla crpiti obiljeja fizike
atribucije stabla kao to su visina, vitkost, snaga, ilavost, dugovjenost, vanost se ogledala i
u narodnim obiajima vezanim za pogreb: nakon ukopa trebalo je drvo posaditi u blizini
pokojnikova groba. V. ajkanovi je naao zanimljive podatke u narodnoj epici Junih
Slavena da se dua pokojnika moe povui u oblinje drvo. Na nekoliko nekropola steaka u
Hercegovini, kao u Boljunima, Burmazima, Dabrici, Domaevu, Grabu, Konjskom, Talei,
Trebinju i u blizini, zapaa se ogromno drvee, obino hrastovi, eonimima staro, koje seljaci
nisu posjekli iako je okolno zemljite oieno od ovakvog drvea. U Bivoljem Brdu kod
apljine lokalitet se naziva Gaj iako drvea vie nema. (Wenzel 1965: 208)
7. prezimena motivirana drutvenom i crkvenom hijerarhijom, oznaavaju imenovanje
osoba prema karakteristikama vezanim za drutveni ili crkveni poloaj ili istim
karakteristikama nekoga ranijeg nosioca ili pretka (ovakva prezimena mogu imati i
podrugljivo znaenje), primjerice:
Banovi (Zb.4: 221, 248), upanovi (Zb.3: 163), Vojvodi (P.25, 55, 94), Popovi (P. 58,
114, 118), Popovljan (Zb.2: 64), Vladisali (Zb.2: 66, 75), Boljeradov (boljari velmoe
ili vie plemstvo), Hlapi (sveslav. i praslav. *cholpt, naziv za najnii drutveni stepen, za
zavisnog seljaka, kmeta, roba) (P. 37, 53), Hlapenovi (P.16), Hlapomiri (P.71, 73, 86),
Hlapoti (P.15), Hlapovi (P.17).
Prezime Vojvodi nastalo je prema imenici, odnosno tituli vojvoda, to je
najvjerovatnije sloenica od osnove voj(e)- (koja je u vojnik) i voa (koja je u glagolu voditi).

151

Za imenicu vojvoda smatra se da je prevedenica s njemakog Herzog, u istome znaenju, koja

je u domau terminologiju uvedena od XIV. stoljea preko maarskoga herceg.
S obzirom da znaajnija pojavnost prezimena dolazi u razvijenome feudalizmu,
uestalost imena i prezimena koja u osnovi imaju imenicu hlap je oekivana. Takva se imena
i prezimena izvode iz osnove hlap koja znai rob, kmet, teak, odnosno u znaenju najnieg
drutvenog stupnja po regulama vladajueg stalea feudalnoga poretka. Kao osobna imena
Hlap ili Hlapac na terenu Bosne i Huma poela su se javljati od XII. stoljea kao zatitna,
profilaktina imena, koja su u takvu ili u izmjenjenome liku (Hlapi) rano poela preuzimati
slubu prezimena.
8. prezimena motivirana rodbinskom vezom i privrenou: Brateljevi (P.82, 90;
Kovaevi-Koji 175: 1432-1435), Brativoni (Zb.1: 43), Bratosali (Zb.4: 286), Branovi
(Zb.3: 138), Brajakovi (Kovaevi-Koji 175: 1432-1441), Brajkovi (Zb.4: 304), Bratievi
(Kovaevi-Koji 174: 1403-1404), Pobratovi (P.6)
Dok se ivjelo u velikim seoskim patrijarhalnim zadrugama, po nekoliko brakova i
nekoliko generacija zajedno, dok se ispomagalo svojtom, rodbinski i svojbinski nazivi su bili
mnogobrojniji, vrlo izdiferencirani i nuni. Sin majine sestre bio je bratanac/bratani/brati,
a ki je bratanica. Od tih naziva tvorena su prezimena Bratani, Bratievi, Bratii, Brati.
Od naziva brajo ili brajko muevljev roak, nastala su prezimena: Brajkovi, Brajovi.
9. prezimena motivirana razliitim pojavama u ivotu: Prodani (P.6), Prodanovi, Prodai
(Kovaevi-Koji 175: 1401-1402), Petkovi (Kovaevi-Koji 175: 1430-1431), Prvoslavi,
Putnii, Poznanovi, Novakovi (Zb.4: 235, 238), Prvidrui (P.6), Doselovi (Conc. Min. 1,
fol. 121, 1425)
10. prezimena nejasne motivacije: Anzelovi (Kovaevi-Koji 174: 1403), Kvalkovi
(Kovaevi-Koji 174: 1403), Kvaoni (Kovaevi-Koji 175: 1430), Muri (KovaeviKoji 175: 1401), Nartii (Kovaevi-Koji 175: 1432), Baveli (P.71), Benuli (P.73,
74), Bevenjuti (P.32), Gapilovi (P.18), Iesali (P.25), Okuzli (P.59), Ozrojevi (P.37, 58)
U motivacijsko-semantikoj analizi moe se samo pretpostaviti od koje je osnove koje
prezime moglo nastati, ali kako nedostaju izvori koji bi te pretpostavke potvrdili, mora se
ostaviti mogunost da bude rije i o drugome podrijetlu.
152

Vjerovatno je postojala faza u priskrbljivanju prezimenske sastavnice u kojoj se vodilo

rauna o srednjovjekovnoj praksi patronimika, koja se u Bosni i Humu primjenjuje kroz itav
srednji vijek, ali i formiranju nove, esto iz nadimka izvedene prezimenske sastavnice. Zato je
esto posvjedoena i pojavnost dvaju ili vie prezimena:
A se pie kami Vukovi za unaka Tomovu Rdii Zloui (Zb.1: 7),
a se lei Radoe Prigoevi Obradovi[]. (Zb.4: 314)
A se lei Dragoje Junoti Tupkovi Svibnianin (Dizdar 1969: 117)
Radi Ozrisalji Tezalovi (Debita Notariae XIV, fol. 86, 18. I. 1427)
Bogdan Pribjenovi Muri (Debita Notariae, vol.13, fol. 6. 11. I. 1418)
Pribislav Pribjenovi Muri (Debita Notariae, vol.23, fol.136. 11. XI. 1447)
Grubanac Hlapi Imoanin (P.36)

14. Fonoloki razvitak osobnih imena

Kako su imena i prezimena leksemi, oni, poput apelativa, imaju glasovne i naglasne
znaajke govora u kojem su nastali. S obzirom na vokalni i konsonantski te naglasni sustav
bosansko-humska imena i prezimena pripadaju zapadnotokavskom dijalektu. Kako su mnoga
od njih nastala u razdoblju srednjovjekovnoga razvoja bosanskoga jezika, prije dolaska
Osmanlija, uglavnom su domai, slavenski leksiki elementi bili prisutni u govoru ondanjega
bosansko-humskoga puka, pa mnoga imena i prezimena iz definiranoga korpusa u svojim
osnovama uvaju stare slavenske lekseme i tvorbene osobine. Dakle, antroponimi kao
sastavni dio leksika srednjovjekovnoga bosanskog jezika, pratili su i njegove fonoloke
mijene.
Glasovne promjene koje su se manifestirale na terenu Bosne i Huma, interferiraju,
kriaju se i supostoje s glasovnim razvitkom i glasovnim promjenama koje su odlikovale
junoslavenski

region.

Bosansko-humske

glasovne

promjene

zrcale

utjecaje

crkvenoslavenskoga jezika koji se rabio u Hrvatskoj, Srbiji i ire. Neke su opeslavenske

glasovne opreke koje su bile svojstvene starocrkvenoslavenskom bile neutralizirane, a time su
neka glagoljska slova postala fonoloki nefunkcionalna, tj. ostala su bez odgovarajueg glasa
(Mihaljevi 2009: 294). Takva su slova ili uklonjena iz slovnoga popisa ili su postupno
promijenila svoju ulogu. U tom segmentu moe se pratiti odnos povijesti bosanske i hrvatske
pismovne kulture, u domeni istonoga pola hrvatskoga glagoljatva, odnosno dijela sastavnice
153

hrvatskoga glagoljatva kao kulturolokoga kompleksa koji ukljuuje svu pismovnu

produkciju na slavenskim pismima i jezicima (s bazinim staroslavenskim) pri emu odnos
nipoto nije paralelan (agar 2009: 188). Unutar bosaninoga korpusa koji je posvjedoen od
X./XI. stoljea, i s obzirom na njegovu tematsku irinu tekstova, kulturoloki spektar koji je
bio pokriven i teritorijalnu rasprostranjenost uporabe, karakteristike koje je bosanica unijela
u korpus nameu se vanim i dominantnim. Ve u X./XI. stoljeu, na Humakoj ploi, na
slovnome inventaru se ogledaju kasnije potvrivane bosanine posebnosti, npr. slovo erv,
kojeg u irilici izvorno nije bilo, za meko /g/ (vjerovatno pod sustavnim utjecajem
glagoljice), to je doprinosilo markiranosti i izgradnji starobosanskoga jezika.

14.1. Refleks polugasa

U znanstvenoj su literature jerovi poznati pod razliitim nazivima.4 Njihov je nastanak
vezan uz jednu od glasovnih tendencija u oblikovanju samoglasnikoga sustava
praslavenskoga jezika poznatu kao prijelaz kvantitativnih u kvalitativne razlike. Rije je o
dvama glasovima, tzv. joru i jeru (u skladu s nazivima glagoljine i irilike azbuke). Jor se
kao tvrdi, velarni glas razvio iz indoeuropskoga kratkog u (< u) dok se njegov meki, palatalni
parnjak razvija iz kratkog glasa i (< i). (Luki 1999: 148-149) Nedugo nakon postanka, tj.
nakon kvalitativnog odvajanja kratkih samoglasnika od dugih, i razvijanja dvaju alofonskih
inaica i , poznatih kao slabi i jaki jerovi5, proces njihova razvoja bio je razliit. Slabi su se
jerovi izgubili, a jaki su zadrani kao puni samoglasnici. Te su dvije promjene poznate kao
gubljenje ili redukcija i vokalizacija jerova ili poluglasa.6 Redukcija i vokalizacija poluglasa,
zajedno s gubljenjem nosnih samoglasnika, oznauju kraj praslavenskoga (opeslavenskog)
razdoblja i poetak razvoja pojedinanih slavenskih jezika. Stoga ne udi da je razvoj
poluglasa na razliitim dijelovima slavenskoga ozemlja razliit (Mihaljevi 2002: 198-199).
4

Josip Hamm spominje nazive iracionalni suglasnici (Fortunatov), berkrze (Leskien) te izvorne
crkvenoslavenske termine jor i jer (prema nazivima glagoljinih slova, osloboene dodatnih konotacija),
Staroslavenska gramatika, K Zagreb 1974., str. 80. Iste nazive navodi i Stjepan Damjanovi dodajui
poluglasnike i polusamoglasnike. Staroslavenski glasovi i oblici, Zagreb., str. 43.
5
Jerovi su jaki ako je u slogu iza njih slabi jer ili ako je jer jedini samoglasnik u rijei koji je onda nositelj
naglaska. Postoji jednostavan nain odreivanja slabih i jakih poloaja koji je poznat kao Halvikovo pravilo.
Prema njemu se jednostavno poinje od desnoga kraja rijei i broje se jerovi: prvi je slab, drugi je jak, trei slab
itd. Ako se u brojenju naie na slog s nekim drugim samoglasnikom, brojenje zapoinje ispoetka. (Mihaljevi
2002: 198)
6
Naziv vokalizacija esto zbunjuje ljude upuujui na to da su jerovi tom promjenom postali samoglasnici, a da
to prije nisu bili. Stoga valja napomenuti da su jerovi, i u slabom i u jakom poloaju uvijek bili samoglasnici te
da se naziv vokalizacija jerova odnosi na injenicu da su oni tom promjenom potvreni u ulozi punopravnih
samoglasnika i stopili se s nekim drugim samoglasnikom , a nisu se izgubili kao slabi jerovi. (Mihaljevi 2002:
198)

154

Jerovi su poevi od druge polovine X. stoljea na terenu Bosne i Huma, imali

dvojaku vrijednost: glasovnu (vokalizovani jaki poluglasi) i pravopisnu (potpuno redukovani
slabi poluglasi), bez glasovne vrijednosti, koji su se i dalje pisali, naroito na kraju rijei,
emu se pripisuje vrijednost pisarskoga manira naslijeena iz prolosti (Smajlovi 2012: 8597). Do kraja XII. stoljea poluglas jo uvijek vjerovatno egzistira kao zaseban fonem u
vokalnom sustavu, ali kao jedan, budui da su se jer i jor fonoloki izjednaili (Mali 1985:
87). U to vrijeme poluglas se kao fonem uva u jakom poloaju, ali se biljei i na kraju rijei,
dakle, u slabom poloaju kao pisani manir, bez izgovorne vrijednosti. U korpusu antroponima
zabiljeena je vokalizacija jakog poluglasa ( > a) u slogovima nastalim nakon pomicanja
slogovne granice uslijed nestanka slabog poluglasa na kraju ili/i u sredini rijei: Bogavac
(Zb.2: 63), Radinac (Zb.4: 290), Radovac (Zb.1: 29)
Meutim, u primjerima koji su i tijekom XIV., XV., XVI. i XVII. stoljea nastavili
biljeiti poluglas koji se uglavnom tumai kao pisarski manir (to potvruju i oblici u kojima
je poluglas iza vokala, to je svjedoanstvo da je poluglas izgubio svoju glasovnu vrijednost:
sije lei Vuka Mitrovi Zb.3:172) poluglas se pisao i umjesto a u N i G jd.: a se lei Vuk
Dubevi (N sing) Zb.3: 143, a se lei gospo Goisav (N sing) Zb.3: 178, a se lei Trt[i]
(N sing) Zb.4:221, a se lei Radosav Vuki, [sin] Vukc Pievia (G sing) Zb.2: 91, a se
lei sin Vukain (G sing) (Zb.4: 220). Povijesno gledano, nepostojani glas a nastao je
vokalizacijom poluglasa i vokalizacijom sekundarnoga poluglasa kao sekundarni a (a u
novijim tvorbama po sustavu). Glas a u primjerima tipa N jd. Vukac nastao je vokalizacijom
poluglasa u jakom poloaju Vukac < Vukc (kao lovac, konac, vijenac < lovc, konc,
vnc). Oblik za G jd. Vukca izvodi se prema Vukca (kao lovca, konca, vijenca prema
lovca, konca, vnca) jer je dolo do ispadanja poluglasa u slabome poloaju. (Mihaljevi
2007: 299) Sekundarni poluglas javlja se (nakon nestanka krajnjeg poluglasa) u zavrnom
skupu (osim st, zd, , j < d). Refleks sekundarnog poluglasa ponaa se analogno refleksu
jakog poluglasa u tom poloaju, tj. kao nepostojano a, to znai da dolazi samo u odreenim
gramatikim kategorijama: Viganj (Zb.1: 1, 2: 103, 3: 199) < Vign < Vign. (Ivi 1970:
110)
Postupak biljeenja poluglasa tamo gdje mu po etimologiji nije mjesto, markirano je
postupkom imprudentia scriptoris, odnosno nedovoljnoj erudiciji pisara ili nespretnosti
klesara, to je takoer jedan meu najboljim dokazima kako srednjovjekovni pisari vie ne
poznaju njegovu pravu funkciju (Luki 1999: 154): Rdii (Zb.3:145), Milo (Zb.2:97),
Brankom (Zb.3:113) Meutim, znaajan je i broj primjera u kojima je poluglas etimoloki
zabiljeen: Zagorc (Zb.3:138), Bunc (Zb.3:141), Milc (Zb.4:310), Dragc (Zb.4:307), Hramka
155

(Zb.3:130), ali navedeni primjeri nisu odraz narodnoga govora tog vremena. Vjerovatno su ti
primjeri odraz pisarske tradicije i staroslavenske norme, a ne stvarnog stanja u jeziku, jer je
vokaliziranje poluglasa u sufiksima c i k bivalo najdosljednije provoeno (Damjanovi
2009: 367). Tome u prilog idu i sljedei primjeri s poluglasom u slabom poloaju: Bratmio
(Zb.4:304), Miltena (Zb.2:102), Vratka (Zb.2:102).

14.2. Refleks jata

Refleski su praslavenskog fonema jat u suvremenim slavenskim jezicima vrlo raznoliki

i kreu se od niskog samoglasnika a, preko a, e, zatvorenog i visokog samoglasnika i, sve
do dvoglasa tipa ie ili ei (Mihaljevi 2002: 214) esto se grafem jat javlja u srednjovjekovnim
bosansko-humskih tekstovima, zapisima i natpisima, u kojima njegovo ostvarenje najvie
ovisi o govoru pieva kraja i u tekstu knjievnoga (i narodnoga) jezika, u kojima rekleksi ne
moraju biti i sti i esto nisu isti. Kada u tekstu naemo pokoju zamjenu za jat, ili se esto
javlja on sam, onda nam sporadine zamjene govore o tome kako se jat ostvario u pievu
govoru ili govoru pieva kraja, a za nezamjenjeni jat pretpostavljamo odreena pravila
itanja koja su dio vladajuega ortoepijskog uzusa. (Damjanovi 2009: 360) Refleks jata u
definiranome korpusu najee ovisi o tome je li mjesni govor pojedinoga pisca ikavski,
ekavski, ijekavski ili mjeoviti, stoga e u bosansko-humskim zapisima i natpisima koji su
predmet ovoga istraivanja, prevaga jednog od razliitih refleksa jata ovisiti upravo o
navedenom unutarjezinom imbeniku.
Dokumenti srednjovjekovne pismenosti svjedoe najraniju pojavu ikavizama ( > i),
to se javlja krajem XIII. stoljea u zapadnom dijelu tokavskoga govora, a stoljee kasnije
ijekavizmi. Ikavski refleksi jata zabiljeeni su na prostorima koji su i danas ikavski, odnosno
na podruju zapadno od Neretve, i u meurijeju Bosne i Vrbasa. Potvrde iz antroponimijske
domene su sljedee: Sulimana (Zb.4:230, 281), Stipko (Zb.2:89, 4:207), Stipan (Zb.1:1, 45,
2:55; P.14, 45, 53, 54, 59, 62, 70, 71, 97, 103, 111), Stipoe (P.26, 15, 40), Stifan (P.41, 70,
76), Stipac (P.47), Cvitimir (P.59), Crip (P.), Cvitchovich (Zb.4: 271). Natpis iz Dumanjia,
blizu Rogatice ima ijekavsko-ikavski refleks jata. U osobnome imenu refleks je ikavski:
Suliman, dok je imenica biljeg pisana u jekavskome obliku: biljeg. Po cjelokupnom razvitku
bosanskohercegovakih govora, Aleksandar Beli smatra da se ikavizam javlja krajem XIII.
stoljea i u zapadnom dijelu tokavskoga govora i u oblinjem akavskom, ali tako da je
nemogue znati gdje se prvo pojavio, ali istie da se na terenu Bosne i Huma prvobitno razvio
156

u bosanskom zapadnom govoru, izmeu Bosne i Vrbasa, pa da se odatle irio na sve strane
(Beli 1936. prema Naka 2008: 201, i Peco 2001: 50). Meutim, Pavle Ivi (2001: 194)
oponira takvome stavu smatravi da je u nauci iznoena pretpostavka da su jekavski akavci
u Bosni jekavizirani ikavci, i da je taj dio Bosne, sve do Drine, bio u srednjem vijeku ikavski,
te da je tek docnije promijenio narijeje pod pritiskom hercegovakih doseljenika, a jedan
od osnovnih argumenata takvoj tvrdnji su ikavski refleksi jata na natpisima u istonoj Bosni.
Vrijednost tog argument ograniena je zbog ope nesigurnosti ovih natpisa, punih pogreaka
u jeziku i pisanju, a i zbog mogunosti da se iza ovog ikavizma krije tradicija u stereotipnim
grobnim formulama. Uostalom nije iskljueno da su klesari bili svi iz istog kraja gdje se gajila
tradicija tog zanata, i da je taj kraj bio ikavski. (Ivi 2001: 194-195) Devad Jahi takoer
smatra da istona Bosna nikada nije bila ikavska te za ikavski reflex jata prihvata Ivievu tezu
o porijeklu klesara: vjerovatno su klesari i ovdje bili iz junijih, najee dalmatinskih
krajeva, ili onih blie Dalmaciji, i da su ikavizam donosili kao izvornu dijalekatsku crtu.
Njome su se mogli naslanjati na bosanski ikavizam, prihvaen i njegovan kao pisani manir
dvorca i vlastele. (Jahi 2002: 30) Meutim, iz razloga to se na natpisima ne nalazi vie
akavskih osobina, to su bosansko-humske povelje pisane ikavskim refleksom jata, te to je
na podruju Hercegovine bilo pismenih klesara, prethodni argumenti postaju sporni.
Imena i prezimena kao i apelativi, imaju glasovne znaajke govora u kojem su nastala,
pa ikavski refleks jata u prezimenima Stipojevi (P.96, 97), Stipkovi (P.71), Stipanovi (P.72,
97), Stipani (P.14), sugeriraju da je rije o ikavskom govoru. Takve potvrde su odgovarale
sredinjem dijelu dananje Bosne, odnosno evidentirane su na poveljama pisanim u
Vranduku, Sutjesci, Kreevu i Sokolu, odnosno ikavizam je kao pisani manir preovladavao i
u ijekavskim sredinama (dijalekatski iskonski ijekavskim) kakvo je npr. Sarajevo. Radilo se,
dakle, o jednom irem bosanskom pisanom maniru. (Jahi 1999: 121)
Dokumenti srednjovjekovne pismenosti pokazuju sljedei vremenski slijed u vezi s
reflektiranjem jata: u njima se javljaju najprije ikavizmi, a stoljee kasnije ijekavizmi.
Zanimljivo je da tek u vrijeme kada se u pojedinim tekstovima poinju javljati ijekavizmi,
mogue je posvjedoiti, po prvi put, sasvim dosljedno ikavske povelje, I to na podruju koje
nije dijalekatski ikavsko (Naka 2008: 201).7
Pojava hiperjekavizama kod Kosae intrigantna je po tome to se suprotstavlja u
znanosti postavljenoj hipotezi da je neposredno pred defonemizaciju bilo sljedee stanje, u
zapadnotokavskom jekavskom: prid, nto, mr, u zapadnotokavskom ikavskom: prd,
7

Najdosljedniji ikavizam je kod Tomaa Buanina 1409. pod Visokim, i kod logofeta Duana 1420. godine, kod
dijaka Pavla u Visokom i Sutjesci 1433. godine..

157

nto, mir, u istonotokavskom jekavskom: prd, neto, mir.8 Zbog toga se moe
pretpostaviti da je hiperjekavizam katkad kod pisara shvaen kao dio manira, ili da ovakvi
primjeri dokazuju sporadino ostvarivanje diftongizacije. Druga mogunost bi mogla biti
posljedica poneretvanskog dijalekta koji je u prolosti predstavljao vezu izmeu
dubrovakoga i istonobosanskoga dijalekta. Samo na 17 natpisa zabiljeen je ijekavski i
jekavski refleks jata, etiri su natpisa smjetena u Bosni, i to tri u blizini Rogatice, i jedan u
blizini Kalesije. Ostatak natpisa su u Hercegovini, zabiljeeni veinom na podruju juno i
jugoistono od Stoca. (ator 2009: 97) Ijekavski refleksi jata u antroponimima zabiljeeni su
u sljedeim oblicima: Stiepanov (Zb.1:31), Cvietko (Zb.3:155), Ruier (P.90, 93, 106).
Oblici u kojima je zabiljeen kratki jat: Beoka (Zb.3:186, 4:247), Boleslav (Dizdar
1969: 77), a koji je na natpisima zabiljeen sa e, treba itati kao je s obzirom da u bosanici
nije postojao poseban grafem j. (ator 2009: 103)
Na velikom broju natpisa jat je zabiljeen u svom etimolokom obliku to znai da se
radi o ijekavskome tlu, gdje je zamjena izvrena tek u XV. stoljeu (Kuna 2008: 78): Stpan
(Zb.1:24, 4:213, 222), Crp (Zb.2:80, 3:141), Cvtko (Zb.2:90, 3:157), Blosav (Babi,
2004: 90), Blhan (P.7), Blijak (P.25, 26, 37), Blica (P.25, 61), Prrad (Zb.4:297), Prhten
(Zb.4:311), Nmii (P.46), Mladn (P.46), Grada (Zb.4:252), Kurk (Zb.3:177), Mrak
(Babi, 2004:93) Openito se u Bosni grafija jata na etimolokome mjestu staroga vokala
zadravala due nego se to oekivalo, s obzirom na primjere tolike rane ikavske zamjene u
crkvenim spomenicima tog podruja poput XIII. stoljea.9 Moe se rei da se ikavizam nije u
potpunosti razvio i da je s njim supostojao fonematski diftonki refleks zatvorenog koji se i
dalje biljeio zasebnim grafemom. To bi znailo da proces defonemizacije refleksa jata tee
postepeno i zahvata neke pozicije ranije od drugih, oito u zavisnosti od fonemske okoline, ili
od prozodijskih obiljeja.

14.3. Slogotvorni sonanti

Protonici su mogli u indoeuropskome prajeziku biti i slogotvorni, a prvi je to za
protonik r uoio Hermann Osthoff 1876. godine, a onda iste godine za ostale glasove iz te
skupine Kerl Brugmann. U praslavenskome su se indoeuropski slogotvorni sonanti razdijelili
na niz samoglasnik + sonant (Mihaljevi 2002: 94. i 121). Kako ve u najstarijim
8

Brozovi, Dalibor 1961-1962. O jednom problemu nae historijske dijalektologije. Zbornik Matice srpske za
filologiju i lingvistiku, Novi Sad, IV-V. str. 55.
9
Obino se uzima da su prvi spomenici s ikavizmima Gligorovi-Giljferdingov odlomak evanelja i Splitski
odlomak glagoljskog misala, oba iz XIII. stoljea (tefani 1957: 89).

158

spomenicima dolazi do zamjenjivanja i , pa se uz prv pisalo prv, uz srdce, srdce,

smrt, smrt (npr. u Zografskom evanelju), zakljuivalo se da je razlikovanja po
palatalizaciji u staroslavenskom jeziku moralo rano nestati i da su svi r i l pomalo (u
izgovoru) prelazili u r i l. Da je to morala biti mlaa pojava, koje u IX. stoljeu moda nije
bilo ili jo nije bila toliko rairena, dokazuje se time to se iskonska podjela na r, l i r, l u
nekim kategorijama (npr. u Zografskom evanelju) jo dobro uvala (Hamm 1974: 81).
Zanimljivo je da ni u srednjovjekovnim tekstovima, gdje je poluglas uglavnom samo
tradicionalna grafijska oznaka bez stvarne izgovorne vrijednosti, zbog ega se vrlo esto i
izostavlja, rijetko ima iznimaka u njegovom biljeenju kada je u pitanju oznaka za
slogotvorno r: Grgur (Zb.1: 10), Tvrtka (Zb.1: 15, 2: 102, 4: 215, 245), Tvrdko (Zb.3:
182), Grd (Zb.3: 129), Mr[i] (Zb.3: 150, 173), Tvrdisav (Zb.3: 187), Crnian (Zb.3:
190), Pr[o]v (Zb.4: 235), Hrvatin (Zb.4: 278), Prvko (Zb.4: 290), Crni (Zb.4: 310),
Ozrko (Zb.4: 311)
Dijaci gotovo nikada ne zaborave staviti svoju pravopisnu oznaku (poluglas) za
slogotvorno r. U svim srednjovjekovnim tekstovima gdje je poluglas samo tradicionalna
grafijska oznaka, bez stvarne izgovorne vrijednosti pa se vrlo esto izostavlja, nikada nema
propusta kada je u pitanju oznaka za slogotvorno r. Uzrok takvoj pravilnosti mogao je biti
jedino u razlici izgovorne vrijednosti izmeu slogotvornog i neslogotvornog r koja je nekada
bila dostupna prosjenom sluhu, dok je danas ona detektibilna samo mjernim instrumentima i
praktiki neraspoznatljiva prosjenom govorniku (Naka 2010: 211).
Dakle, oba sonanta se najee biljee po klasinom staroslavenskom uzusu (r, l), a
kada nije tako, onda je znak za poluglas ispred sonanata ili su sonanti s obje strane okieni
grafemima za poluglase. Asim Peco smatra da finalno l u srednjovjekovnim zapadnohumskim
spomenicima opstaje zahvaljujui djelovanju formiranog pisarskog manira (Peco 1986: 46).
Takoer, javljaju se oblici sa sonantom l na kraju sloga u zapadnobosanskih spomeneicima
sve do poetka XVIII. stoljea, to nalazi objanjenje u snanom djelovanju pisarske tradicije
(Peco 2007: 78). Proces zamjene slogotvornog l samoglasnikom u na terenu Bosne i Huma,
okonan je u XIV. stoljeu, ali valja istai injenicu da neizmjenjeno slogotvorno l nalazi i u
mlaim tekstovima sve do kraja XV. stoljea. U antroponimijskim oblicima prisutno je
uglavnom u izvedenicama od osnove vuk-: Vlks (Zb.4: 239), Vlk (Zb.4: 313), Vlk (Dizdar
1969: 77), Vlkan (Zb.4: 243), Vlko (Dizdar 1969: 77), Vlkcu (P.20), Vlk (P.18),
Vlkoslavu (P.11), Vlku (P.15), Vlkom (P.12), Vlkota (P.21), pored oblika u kojima je l
dalo u: Vukac (P.61, 70), Vuk (P.14, 73), Vukosav (P.14), Vukman (P.91), Vukain (P.62),
Vukmir (P.74), Vuki (P.96).
159

Vatroslav Jagi i Vatroslav Oblak su pretpostavljali da je prosec zamjene tekao na

sljedei nain: l > ul, uo > u. Po njihovu miljenju taj je proces poeo u dugim slogovima,
kada je narasla potreba da se l dulji, porao se razviti pazvuk (Jagi 1880: 386-397; Oblak
1896: 209). Aleksandar Beli je pretpostavio mogunost da dugo l daje lu, a kratko u (Beli
1972: 78; Damjanovi 2009: 362)
Poznato je da je proces zamjene slogotvornoga l samoglasnikom u u tokavskiti
okonan u XIV. stoljeu (Lukei 1989: 25), ali treba istaknuti injenicu da e se
neizmjenjeno slogotvorno l nai i u mlaim tekstovima sve do kraja XV. stoljea.

14.4. Prelazak l u o
Od druge polovine XIV. stoljea do druge polovine XV. stoljea, proces promjene l u
o je bio zavren na velikom dijelu tokavske teritorije (Vukovi 1974: 107). Na osnovu
analize natpisa na kojima se biljei l na kraju rijei, zapaeno je da se na svim tim natpisima
uvaju starije jezine osobine: poluglas se biljei na kraju rijei koja zavrava konsonantom,
uz vokalno r biljei se poluglas, koristi se prijedlog v ili va, neizvrena metateza u oblicima
kto i vse. Svi se ti natpisi osim koerinskog nalaze sjeverno od luka Neretve, na graninom
podruju istone Bosne koja je bila zapadnotokavska i istone Hercegovine koa je bila
istonotokavska (ator 2009: 111). uvanje finalnog l moe se objasniti fonetsko-grafijskom
osobinom u kojoj se odraava kontinuitet zapadnotokavskog pisanog idioma (Naka 2010:
211; Peco 2007: 65) U analiziranome korpusu suglasnik l se uva na kraju ili u sredini rijei
Milbrat (Zb.4:297, 303, 3:179), Radmil (Zb.4:290), Radomil (Zb.4:257), Paval (P.36),
Pavl (P.53), Grdomil (P.7), Miltn (P.9), ali u onim tekstovima koji su pod veim
utjecajem tokavtine prelazi u o: Pavao (Zb.1:11, 2:88, 3:163), Bratmio

(Zb.4:304),

Miobrat (Zb.3:166), Miogost (Zb.1:46)

14.5. Suglasnik h
Glas h je frikativni zadnjonepani bezvuni suglasnik, koji je po svome izgovoru
podloan slabljenju i gubljenju, koji je u dobrom dijelu istonotokavskih govora (ekavskih i
ijekavskih), a i u veem dijelu kajkavskih govora taj glas se potpuno gubi ili je zamjenjen
drugim suglasnicima ili sonantima. U bosanskoj pisanoj tradiciji srednjega vijeka glas h se
redovno upotrebljava, on je stabilan glas kako u antroponimima tako i u ostalim rijeima. U
160

zadanome korpusu suglasnik h se uglavnom uva u svim slogovima imena: inicijalna pozicija:
Herak (Zb.1:32), Hrabren (Zb.2:49), Humko (Zb.3:126), Hramk (Zb.3:130), Hotin
(Zb.4:298), Hlap(a)c, Hrvatin (P.68), Hrnjak (P.69), Hrsti (P.88), Hrela (P.9), Hrii (Zb.4:
285), Hrabren (Zb.1: 49, 50, 55), Hori (Zb.4: 298), Herakovi (Zb.2: 62), Hateljevi (Zb.2:
93), Hrvoje (P.59); medijalna pozicija: Polihrania (Zb.2:102), Mihail (Zb.1:14, 4:256, 294),
Boihnin (Zb.4:236), Radohni (Zb.1: 51), Vlahovi (Zb.1: 43, 2: 58, 3: 142); i finalna
pozicija: Tarah (Zb.2:63), Vlah (Zb.3:142). Samo u jednome primjeru dolo je do redukcije
ovoga suglasnika, u inicijalnome slogu imena, to se s obzirom na mnogobrojnost primjera u
kojima se suglasnik h biljei, moe smatrati i pisarskom pogrekom Umko (Zb.2: 123).
Kontinuitet uvanja suglasnika h zadrat e se i nakon srednjeg vijeka, primjerice, u
krajinikim pismima samo 15 procenata ine primjeri s nedosljednosti ili nepravilnosti u vezi
s biljeenjem ovoga suglasnika (Naka 2010: 240). Preko rijei iz ostalih jezika (turskog,
arapskog, perzijskog, grkog, njemakog i slinih) u bosanskom jeziku suglasnik h je postajao
sve frekventniji i u opem leksiku i u antroponimiji: Hasan (Zb.4:217), Mahmut (Zb.4:225),
Ahmat (Zb.4:217).

14.6. Supostojanje f/p u tuicama

Bosanski jezik je u srednjem vijeku adoptirao i nove suglasnike. Takav sluaj bio je i
sa suglasnikom f, koji je uao u jezik uglavnom s posuenicama iz latinskoga i s uenim
europeizmima (usp. forma, fizika i sl.) i onomatopejama (npr. frktati). (Matasovi 2009: 65)
Nisu zabiljeeni oblici domaih rijei u kojima je zabiljeen suglasnik f, ali posvjedoen je u
oblicima posuenica fratar, februar, logofet i imenima koja nisu oznaavala osobe iz Bosne
ili Huma Franesko, Rafail. Ime Stjepan (lat. Stephanos), koje je meu navedenim stranim
imenima, dolazi odomaeno, pa na mjestu izvornoga f dolazi uglavnom domae p.
U veem dijelu tokavskih narjeja, tamo gdje se izgubio suglasnik h, taj glas se
zamjenjuje u poetku sa p (Stefan > Stjepan), a kasnije sa v (Stevan): Stjepan (Zb.1: 31),
Stapian (Zb.2: 52), Stepko (Zb.4: 320), Stipan (Zb.1: 1, 45, 2: 56), Stipko (Zb.2: 89, 102, 4:
207), Stipojevi (P.96, 97), Stipkovi (P.71), Stipanovi (P.72, 97), Stipani (P.14), Stefan
(Zb.3: 193, P.17, 41, 62), Stifan (P.41, 70, 76), Stefkovi (P.25), Stefanovi (P.25), Stefani
(P.17).

161

14.7. Promjena s > u tuicama

Do promjene je dolazilo u inicijalnome dijelu osobnoga imena, meutim u veini
sluajeva ova promjena nije dosljedna. To je vrlo markantna osobina srednjovjekovnoga
maarskoga latiniteta pa su Josip Hamm, Petar Skok i drugi, tu pojavu u glagoljinim i
irilinim tekstovima tumaili kao maarski utjecaj mada je Hamm (1960: 164) upozorio na
injenicu da tu pojavu nalazimo i vrlo daleko od maarske granice, a Hercigonja je
naglaavao da ona ni izdaleka nije tako dosljedno provedena kao u kasnijim etapama razvitka
akavtine i kajkavtine i da ne bi bilo dobro zaboraviti da su termini i vlastita imena ulazili u
jezik i preko venecijanskoga govora. (Hercigonja 1968: 335-336) Ova promjena na
analiziranome korpusu posvjedoena je u sljedeim oblicima: tefan (P.96, 97, 109), tepan
(P. 97), tifan (P.103), tipan (P.49)

15. Toponimijski sustav Bosne i Huma

U znanosti je odavno ustanovljeno da postoji bitna veza izmeu vlastitih imena i
razliitih pojava u povijesti narod. Nadijevanje, odnosno postupak i nain imenovanja,
razlikuje se od drutva do drutva, pa su ti obiaji esto predmet prouavanja lingvistaantropologa. Tako je ustanovljeno da toponimija prua dragocjene podatke o razliitim
utjecajima drutvene, vjerske i kulturne klime pojedinih drutava kao i o utjecajima koje su
imali razliite drutvene skupine u odnosu jednih spram drugih. Na tlu Bosne i Huma, od
dolaska Slovena do dolaska Osmanlija, mnogo je naroda, kultura, obiaja i vjera prolo i
ostavilo pored materijalnog i jeziko blago za sobom, pa se s tim u vezi mogu ustanoviti
toponimski sadraji koji svjedoe upravo sjecite razliitih utjecaja etnikih skupina, jezika,
kultura, vjerovanja, razliitih oblika drutvenih organizacija, kako potvruju etnolokoarheoloka istraivanja pojedinih geografskih podruja te etimoloka ispitivanja vlastitih
imena. S tim u vezi, zemljopisna imena su najobjektivniji svjedoci jezika, povijesti, kulturnih
i sociolokih zbivanja u Bosni i Humu.
U ovome dijelu rada nastojat e se doi do sustavnijih informacija bosanskohumskoga toponomastikona, odnosno nastojalo se analizirati i definirati specifinosti
zemljopisnih imena Bosne i Huma. Naputanjem, koje uzrokuje nestajanje, iezavaju
ojkonimi, koje je nadalje mogue (katkad) pratiti u imenima voda, pustoi, grobalja, ucrtane u
povijesnim zemljovidima, u katastarskim zemljinicama ili u arhivskim spisima. Nazivi
162

zemljopisnih imena, odnosno toponimi na europskim kartama, javljaju se od XVIII. stoljea.

Takoer, tijekom povijesti brojnim toponimima je mijenjano ime, a uzrok nestajanja imena
nekoga toponima mogue je pratiti i s preoblikovanjem toponima koje uglavnom biva
podreeno politikim razlozima, odnosno do takvoga preimenovanja uglavnom dolazi kada
samo preimenovanje postane politiki smislenim. Meutim, neki toponimi ipak biljee
kontinuum postojanja jo od srednjega vijeka do danas. Primjerice, u staroj Hlivanjskoj
upaniji bilo je mnogo sela, koja su sve do sada sauvala svoja imena. U ispravi kralja Ostoje
od 8. decembra 1400. godine spominju se ova sela: ihovii, Dobro (sada Dobra), Grebci,
Kabli (sada Kabli veliki i mali), Kokojeglavci, Liane (Ustani), Lunie (Ljusni), Mii (i
sada Mii), Mlijane, Okuzlii, Orbrusi (Orgu), Rujane (Rujani gornji i dolnji), Sankovii
(sada Sajkovii), Smre (Smriani), Trebii (Tribi), Ture, Vrazerani (Varerale), Vrda,
Vrbovin, Vrtci, Zabrdije, Zabukovje, Zagoree (Zagoriani) i Zavod (Zavoani). Od tih
izbrojenih sela dvanaest ih je odralo svoja imena, makar u poneto promijenjenom obliku,
ako su uope dobro zapisana. Tako se je selo Sajkovii jamano i onda zvalo Sajkovii, a
zapisano je krivo Sankovii, jer se u irilskoj azbuci i i n lako zamjenjuju. (Klai 1928: 23)
Na definiranome korpusu, iz administrativno-pravnih tekstova, odnosno unutar
datacije kao strukturnoga dijela javne isprave koji sadri mjesto i vrijeme sklapanja pravnoga
ina, s epigrafa na kojima je nerijetko isticana plemenita batina, mjesto iz kojega pokojnik
potjee, na kojem je ivio ili stekao slavu, te iz zapisnika notarijata na kojima se specificiraju
lica navodei njihovi osobni podaci (ime, prezime i mjesto obitavanja), mogue je pronai
obilje podataka iz domene srednjovjekovne bosanskohercegovake toponomastike.
S obzirom da sustavna obrada toponimijskoga nazivlja zahtijeva terminoloku
sustavnost, potrebno je u nastavku navesti samo nekoliko odabranih toponomastikih naziva i
njihovih definicija koji e biti preuzimani iz analiza u geodetsko-geografskom projektu Strune
[KGR], kod Petra imunovia [P], u popisu temeljnih onomastikih pojmova ICOS-a i
UNGEGN-a [UN].
Horonim - vlastito ime vee zemljopisne ili administrativne jedinice [ICOS]; ime razliitih
prostornih cjelina poput drave, regije i sl. [KGR]; razred toponima odreenog
(administrativnog) teritorija [P]
Makrotoponim 1) vlastito ime veega topografskog objekta, primjerice imena gradova,
upanija; toponim koji koristi vea skupina ljudi [ICOS];

163

Mikrotoponim 1) vlastito ime vanijega poljoprivrednog objekta (imena polja ili panjaka);
2) toponim koji rabi manja skupina ljudi [ICOS]; vlastito ime prirodnoga fiziogeografskog
objekta s malim radijusom prepoznatljivosti. Mikrotoponimijski sustav ine obino
mikrotoponimi jedne katastarske opine i drugih manjih definiranih povrina [P];
Ojkonim [UN]; ime bilo koje vrste ljudskih naselja (gradova, sela, zaselaka) [ICOS]; ime
naselja ili dijela naselja [KGR]; vlastito ime naseljenog (ili raseljenog) mjesta [P];
Oronim ima vertikalno oblikovane structure zemljine povrine (imena gora, gorskih lanaca,
brda, stijena) [ICOS]; ime reljefnog oblika [KGR]; ime koje se odnosi na uzviene objekte,
kao gora ili brdo [UN]; vlastito ime reljefnog objekta na zemljinoj povrini (gore, vrhovi,
klanci, gudure) [P];
Teritorionim ime pojedinoga podruja pod upravom neke teritorijalne jedinice [KGR];
Toponim zemljopisno ime, ime naseljenih ili nenaseljenih mjesta (ime planine, rijeke, ume,
grada, sela, livade i sl.) [ICOS]; geografsko ime, odnosno ime geografskog objekta [KGR];
vlastito ime koje se odnosi na topografski objekat. Zajedniki naziv za zemljopisna i
izvanzemaljska imena [UN]; zemljopisno ime, posebna onimijska kategorija koja se odnosi na
zemljopisne objekte: hidronim, ojkonim, oronim, speleonim, horonim, urbonim itd. [P];
Toponimija ukupnost toponima na nekom podruju ili u nekom jeziku, razdoblju i sl.
[ICOS]; ukupnost toponima nekoga podruja [KGR]; znanost koja se bavi toponimima
openito i posebice zemljopisnim imenima [UN]; zbir toponima [P];
Toponomastika onomastika grana koja se bavi znanstvenim prouavanjem toponima
[ICOS]; grana onomastike koja prouava znaenje i nastanak toponima [KGR]; process ili
aktivnost dodjeljivanja toponima [UN]; znanost koja prouava zemljopisna imena [P];
Toponomastikom [KGR; UN; P]; popis zemljopisnih imena s jezikoslovnim
komentarima i tumaenjima; toponomastiki rjenik ili njegova mentalna ili teoretska imaica
[ICOS].

15.1. Horonimija i njezina percepcija

Imena jednoga kraja ine onimiju, odnosno skup vlastitih imena toga kraja. Onimi
predstavljaju najstarije jezine spomenike i kao takvi svjedoe kulturnu i jezinu ostvarenost
ljudi na odreenom prostoru. Prva onimijska svjedoanstva datiraju iz vremena kad je drugih
spomenika bilo relativno malo ili uope nisu postojali. S tim u vezi, na ternu Bosne i Huma, u
164

ranoj fazi razvoja bosanskoga jezika, mogue je u konciznim formama inskribiranih steaka
proitati pored imenovanja osobe, poruioca steka ili osobe u iju se ast steak postavlja,
proitati dataciju, mjesto i/ili vrijeme sklapanja poslovnog ina ili mjesta stacioniranja
pokojnika. Onimi tako predstavljaju internacionalne i interjezine spomenike, svjedoe o
vremenu nastanka i gustoi rasprostranjenosti na odreenom podruju. U Bosni i Humu
onimija je balzamirana na pergameni srednjovjekovnih administrativnih tekstova i
okamenjena na stekovnim strukturama, svjedoei horonime i ostale bosansko-humske
toponime, naroito ojkonime i mikrotoponime.

Horonim Bosna je u povijesti najprije poznat kao ime pokrajine na slavenskom jugu i
ime sredinje rijeke u toj pokrajini, duge oko 271 km, najprije posvjedoeno oko 950. godine
u Porfirogenetovu djelu De administrando imperio, u poglavlju 32 ( ). Od
sredine XIX. stoljea ime Bosna analizirali su i tumaili uro Danii, Wilhelm Tomaschek,
Karlo Sax, Ljudevit Thallczy, Tomo Mareti, iro Truhelka, Petar Skok, Julijan Jeleni,
Antun Mayer, Vladimir orovi, Dominik Mandi, Marko Vego i dr. Mnogi od njih se slau
da je horonim Bosna nastao od hidronima Bosna i da je hidronim Bosna predslavenskoga i
predromanskoga porijekla. Gotovo svi koji su dosad pisali o toponimu Bosna, smatrali su da
je korijen bosn- sauvan samo u spomenutim dvama toponimima, tj. horonimu glasovite
junoslavenske politike jedinice Bosne, i u imenu poznate rijeke Bosne.
Mayer u svom djelu Die Sprache der alten Illyrier istie da je ime rijeke Bosne, dakle
i ime junoslavenske pokrajine Bosne, ilirskoga porijekla. Misli da ono potjee od ilirskoga
oblika *Bss-an-as koji je u vezi s praindoevropskim korijenom *bho- u znaenju tekue
vode, odnosno tekuice. (Mayer 1959: 40) Skok u svom ERHSJ pomilja da je ime Bosna
predindoevropsko i da je postalo hronologijom: *Bassanus > *Bassenus > *Bassinus >
Bosina > Bosna > Bosna. (Skok 1971-1974: 120) Marko Vego 1972. godine pie da je
junoslavenska pokrajina Bosna vjerovatno nazvana po imenu nekoga doseljenoga
slavenskoga plemena ili plemenskoga starjeine. (Vego 1972: 110) Mayerovo i Skokovo
zakljuivanje o porijeklu i znaenju imena Bosna temelji se na miljenju da su imena veih
rijeka na dananjem junoslavenskom tlu odreda predslavenskoga, a mnoga ak i
predindoevropskoga porijekla. S tim u vezi, Skok 1938. godine zakljuuje: Na
srpskohrvatskoj teritoriji opaa se da samo male rijeke (pritoci veih rijeka) imaju naa
narodna

imena.

Imena

velikih

rijeka

odreda

su

neslavenska,

predslavenska

ili

predindoevropska. (Skok 1938: 6; 1918: 120)

165

Izvan granica ue srednjovjekovne drave Bosne ima dosta toponima s korijenom

bosn-: Bosanka brdo i selo vie Dubrovnika, Bosna selo blizu Zeline u Hrvatskom
zagorju, Mala Bosna selo blizu Subotice, ali ti toponimi, vjerovatno, u krajnjoj liniji izviru
iz imena politike jedinice Bosne, odnosno vjerovatno su nastali sa migracijama stanovnitva
iz te politike jedinice. injenica je, meutim, da toponima tipa Bosna ima i u granicama ue
srednjovjekovne drave Bosne, a i u slavenskim krajevima izvan Balkanskoga terena, u koje,
kako se zna, iseljenici iz Bosne nisu dopirali. Marko Vego je zapazio da su pod tim imenom
bila u srednjem vijeku poznata i dva ojkonima na tlu prvobitne zemlje Bosne: prvi bi se
nalazio na podruju nekadanje Vrhbosne, odnosno dananjega Sarajeva, a spominjao se
izravno ili neizravno od 1089. godine; drugi bi se nalazilo u Visokoj kotlini, a na njega bi
upuivalo vie historijskih dokumenata iz razdoblja od 1203. do 1601. godine. (Vego 1972:
110-115) Na tlu ue srednjovjekovne Bosne imenom Gorna Bosna se oznaavalo podruje
gorskoga kraja juno od Sarajeva, omeeno planinama Bjelanicom i Treskavicom i klisurom
Krupcem. (Filipovi 1957: 53) U tome se kraju brdo koje se nalazi neto istonije od sela
Trnova, zove imenom Bosnik. U gorovitu kraju neto junije od Nemile, takoer u granicama
srednjovjekovne Bosne, postoji meu brdima s desne strane rijeke Bosne, odbradiva kotlina
pod imenom Bosnica.10 Neto istonije od Kotor-Varoa, sputa se s planine Uzlomca,
Vrbanjin desni pritok Bosanka.11
Od toponima tipa Bosna koji se susreu daleko izvan srednjovjekovne ili dananje
Bosne, istie se oronim Bosna kojim se oznauje jedno od triju bila planine Strande na
krajnjem jugoistoku Bugarske. I na ekom podruju postoje bar dva slina toponima:
ekonimi Nose i Bosyn. Selo Bose nalazi se u brdovitu kraju, oko 60 km sjeveroistono od
Praga. Spominje se prvi put 1057. godine u lokativnome obliku Bozni, 1295. godine u obliku
Bosnye, 1352. godine u obliku Bosna. Selo Bosyn nalazi se takoer u brdovitu kraju, oko 30
km sjeverno od Praga. Spominje se prvi put 1356. godine u obliku Bossyna. Dakle, ovi
toponimi kao i toponimi s prostora ue i ire srednjovjekovne Bosne, oznaavaju geografske
objekte u gorskim krajevima. Ta injenica upuuje na zakljuak da su vjerovatno istoga
semantikog porijekla, odnosno da im se znaenje krije u sferi pojmova karakteristinih za
gorske krajeve. (Aleri 1995: 21)

10
11

Glavni rezultati popisa iteljstva u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895., Sarajevo 1896. str. 472.
Usp. Topografsku kartu Jugoslavije razmjera 1: 100. 000, kvadrant Prnjavor, izd. 1935.

166

Dugo se u znanstvenim krugovima tumailo i analiziralo, u domeni bosanskoga

srednjovjekovlja, da li Bosni priskrbiti znaajku horonima ili ojkonima, ueg politikog
teritorija ili egzistencijalnog naselja. Izvijestan broj dokumenata, pisanih latinskim pismom na
latinskome jeziku, spominje Bosnu u kontekstu uega naselja. Tako je 1334. godine ban
Stjepan II datirao jednu ispravuin Bossina in curia nostra12 jedno pismo kraja Tvrtka I iz
1366 godine, je takoer pisano u Bosni scripta in Bosna. (Ljubi 1868-1891)) Dakle,
teritorijalni i politiki sadraj imena Bosna proao je, u dugom historijskom razvitku, kroz
brojne faze. Na geografskoj karti iz XVII. stoljea okolina Visokog, zapravo Visoko polje,
nazvano je Podbosanje. (Vuleti-Vukasovi 1891: 274-280.)
Ime Bosna kao ojkonim naselje tipa teritorijalne opine, egzistiralo u visokom polju
i njegovom podbrijeju, je najstariji i najui sadraj pojma Bosne, kao teritorijalno-politike
zajednice. to se tie vremenskoga razdoblja u kojemu je ovaj pojam ustaljen, moe se samo
oznaiti na srednji vijek, s time to u kasnom srednjem vijeku, u XIV. i XV. stoljeu, dolazi
do urbanog razvitka, te naputanjem prvotnog sadraja imena Bosna pospjeava i irenje
imena Bosna kao horonima, odnosno dravnog imena. (Aneli 1982: 25-28.)
Zahumlje je ranosrednjovjekovni naziv za dananju Hercegovinu. Taj naziv u uporabi
je bio do X. stoljea. Bizantski car i pisac, Konstantin VII Porfirogenet u svome djelu De
administrando imperio spominje *Zahmje. Temeljem toga etnonima, te kasnijih
srednjovjekovnih spominjanja podruja na kojemu su ivjeli Zahumljani moe se
rekonstruirati horonim *Zahmje kojemu odgovara dananji oblik Zahumlje. Porfirogenet
pie da se *Zahmje prozvalo prema brdu Hum koje se nalazi kod gradova Buna i Hum.
Zahumljani bi znaili oni iza brd. Dominik Mandi pie da su Dubrovani Zahumljanima
nazivali one iza brd, dakle stanovnike iza dubrovakoga kraja. (Dragi 2013: 197-195)
Od X. stoljea dananja Hercegovina nazivala se Hum, Humska zemlja i Humsko
knetvo. Aleri navodi da je Konstantin VII. Porfirogenet imenom oronim nazivao veliko
brdo koje se u X. stoljeu izgovaralo Hm, (Hm). Imenica hum < hm oznaava golu
uzvisinu, brdo. Hm je sveslavenska i praslavenska rije *hlm kojoj su sinonimi breuljak,
glavica, brdo. Taj je oronim veoma rairen. Takoer su raireni i deminutivi od toga oronima:
na -c hmac, gen. hmca; na -k hmak gen. hmka. Oronimi izvedeni od imenice hum i
sufiksa -ac > Humac nalaze se, primjerice, iznad Salakovca s desne strane Neretve na

12

Monumenta Ragusina, Libri Reformationum, IV, 38.

167

nadmorskoj visini 250 metara; iznad Prigraana u Bjelopoljskoj kotlini na nadmorskoj visini
od 371 metra; kod Ljubukoga. (Aleri 1985: 28)
Od rijei *hlm nastao je pridjev na -n human. Sinonimi toga pridjeva su prisojan,
osojan (onaj ili ono to je u hladovini, zatien od vruine i hladnoe). Pridjevi na -ast
humast, na -ski kumski, na -ovit humovit. Konstantin VII Porfirogenet spominje *za hlmom >
zahlumi Zahumlje. Samoglasnik u nastao je iz sonantnoga ; starocrkvenoslavenski hlm.
(Skok 1971: 694) Neki leksikolozi, pie Petar Skok, navode da je rije hum u prasrodstvu s
njemakom rijei, te da je germansko-slavenska rije hum nastala od praindoeuropske rijei
*skulm a bez pokretnoga fonema s, a sufiks -m preuzet je izlatinskoga jezika collis i culmen.

Dakle, etnonim Zahumljani i horonim Humska nisu istoga podrijetla. Zahumljani su

ljudi koji ive iza brd, a Humska zemlja svoje ime batini prema oronimu Hm iznad
Blagaja 1051 n/m, to je u svome radu tvrdio i Konstantin VII Porfirogenet. Dokaz tomu je i
injenica da je Blagaj prije Mostara bio sjedite humskih vladara. Na Humu iznad Blagaja
vidljivi su ostaci tvrava koje su bile rasporeene za odbranu grada Podhuma. (Aleri 1985:
29) Ipak, ope je miljenje da je Humska zemlja nazvana prema Humu iznad Mostara.

15.2. Tipoloko-strukturalni ogled bosansko-humske toponimije

Pojedini bosansko-humski toponimi (zemljopisna imena, imena naseljenih ili
nenaseljenih mjesta) eonimima sve do danas uspjeli su istrajati u svome srednjovjekovnome
obliku i na taj nain ostvariti vlastitu konvencionaliziranost, opu prepoznatljivost i
prihvaenost, dok je znaajan broj toponima podleglao leksikom i/ili strukturnom
metamorfozisu usljed uglavnom politikih razloga, smjene okupatora i sl. (vidi Prilog 4). S
brojnim migracijama koje su bile karakteristine za srednji vijek, iezla su iz upotrebe i
nestala mnoga imena naseljenih ili nenaseljenih mjesta, jer su strukturne i znaenjske veze
postajale vremenom slabije razumljive i slabije prepoznatljive. Tako mnogi toponimi postaju
s etimolokog gledita nejasni, a sa strukturalnog gledita neizvedeni. Neke od njih mogue je
prepoznati u imenima voda, rudina, grobalja i sl., a najee ih je mogue nai ucrtane u
povijesnim zemljovidima, zapisane u katastarskim zemljinicama, povijesnim spisima, u
eshatokolu odnosno dataciji unutar povelja i epigrafa. Toponim je u asu nastanka znaenjski
i tvorbeno razumljiv, odnosno jasni su struktura i dijelovi strukture imena, pri tome u sebi ima
168

produciranu drutvenu zadatost - motiv imenovanja, i jezini izraz - strukturu imena. Preko
strukture i motivike, u imenima je mogue otkriti:
1. uzroke mijena, etnika i jezina preslojavanja i proimanja;
2. moduse ivljenja na imenovanome prostoru jer toponimom se izraava odnos
prema imenovanom objektu i privrenost tlu na kojem i od kojeg se ivi;
3. jezinu stvarnost fosiliziranu u imenskim oblicima.

Prilog 4. Bosansko-humski toponimi historijska karta srednjovjekovne Bosanske drave,

Marko Vego, Sarajevo 1957.

Bosansko-humski toponimi, odnosno njihove tvorbene strukture, rezultat su

pridruivanja znaajnog broja topoleksema i topoformanata. U nastavku rada e se nastojati iz
tvorbene strukture bosansko-humskih toponima definirati tvorbeni model kao jezina
kategorija u srednjovjekovnoj fazi razvoja bosanskoga jezika i u dominantnoj zapadnoj
169

tokavtini, kao prvobitnoj starodijalekatskoj osnovi bosanskoga jezika. Tvorbeni model

dobiven iz tvorbene strukture toponima jezina je kategorija, odreena i omeena vremenom i
prostorom dijalekatskog (ili interdijalekatskog) areala na kojem nastaje toponim. (rmek
1972: 55-75) Jezine i izvanjezine spoznaje koje su sadrane u imenima, bit e
klasifikacijski analizirane, i to:
1. prouavanjem naina pridruivanja tvorbenih morfema koji oblikuju sadrajni
model imena, preko imenskih struktura, tipoloko-strukturalnom klasifikacijom;
2. prouavanjem motiva koji su u Bosni i Humu, dakle u srednjovjekovlju, bili
poticajna nunost, klasifikacijom sadrajnih modela preko odgovora na pitanja: ta
imenovati (Polje), kakvo je to polje (Dugo), gdje je lokalitet (Podstinje, Podgora,
Podgradi, Zabukovje), iji je lokalitet (Pomniino, Brseevo);
3. prouavanjem znaenjskih poklada u imenu, preko semantike klasifikacije
toponima.
Imenske strukture toponima vremenom sve vie karakterizira samostalnost,
uvrijeenost i ustaljenost. To je posljedica sve vee povezanosti imena s objektom koji
imenuje. Odvija se desemnatizacija morfema u imenu. Gubljenjem leksikog znaenja
tvorbeni morfemi postaju dijelovi tvorbenih struktura imena. Strukturiranje imena ovisi o
izboru leksikog i tvorbenog morfema koji meusobno stupaju u odnos. (imunovi 1979:
219)
S obzirom na strukturalne tipove bosansko-humske toponime mogue je svrstati u
dvije skupine:
1. Toponimi koji imenuju zemljopisni objekt;
2. Toponimi koji imenuju ljude na odreenom objektu.
Prva skupina toponima moe oznaavati razliite vrste zemljopisnih objekata iji bi se
sadraj mogao svesti na mjesto koje karakterizira neka osobina tla ili mjesto koje pripada
kome, a druga se odnosi samo na naselja i zadana je odreenim strukturalnim tipovima.
Kako bi se uoile zakonitosti tipinoga u tvorbi zemljopisnih imena, u narednom
dijelu nastojat e se popisati imenski elementi unutar sustava i utvrdili pravila po kojima se ti
elementi vezuju u toponimima. Radi preciznije identifikacije geografskih objekata u tvorbi e
se prikazati leksike osnove i pridrueni afiksi i atributivni dodaci.

170

15.3. Toponimi koji imenuju zemljopisne objekte

Ova skupina deskriptivnih imena motivirana je izgledom i opisom reljefnih
karakteristika zemljopisnih objekata. Izravno od geografskih termina nastali su toponimi:
Obod: I potvordih i ustanovitih upu Konavli i grd Sokol i Vitalinu i Captat i Obod
(P.86, 93)
A tei nam dukate dae za na diel Konavli, Oboda i Captata (P.80)
I kda god budu gospodovati i obidati viereenm gradom Sokolom i reenom
drugom poo upe Konavli s Obodom i s Captatom (P.73)
Dumno: kneza Osto Priboevi i z brtiom ot Domn (P.14)
Pisan na Dumn na dvadeseti dn msca novebra lta roastva Hrstova (P.53)
upan Vlkmir Semkovi skazue nam kako za renoga kralia Tvrtka izbie se
Koliane na Dlmni i uinie meiu sobom (P.47)
Dabra: A se lei Bogdan Hateljevi, Radia voievode sluga, u dobri as rodih se u Dabr.
(Zb.2: 93)
A se lei Ivan Mr[i]. U Dobru (Dabru) prbih ov[i] kami postavih i ostavih.
(Zb.3: 150)
Vrh: Se est pokoite Obrada Hr[]iia, i dobr (dobro) i[h] (ivih) i na siem svtu i l[e]e
n[a] svoiei zemli plemenitoi na Vrhu m. (Zb.4: 285)
Kako je zemljopisnih objekata ija obiljeja provociraju metaforiko ime vie od
prikladnih imenskih metafora, imena se strukturaliziraju dodavanjem pridjeva kao imenskih
sastavnica koji izraavaju:
a) karakteristike: visoko, bijelo, kameno i sl.:
Visoko: Na Visokom se pobolih na Dubokome me dn doide. (Zb.4: 245)
Bla: dasmo mu i zapisasmo u Lavi naa tri sela u ime selo Tribuu s v simi pravimi
memi, drugo selo Lupnicu s vsimi pravimi memi, tretie selo Blu s vsimi
pravimi memi, reenomu veovodi. (P.26)
Vran: i selo Batun i selo Plitnane i selo Batar i selo Vranu i selo abnicu (P.97)
Slano: a na ime si i si sela naprvo Kurilo, Osalnik, Lubaa, Gromaa, Oraaac,
Trsteno, Mrevo, Brseevo, Mravinac, Dulgo, Malkove i druge Malkove,
Slaano, Trnova, Podgora, epkue... (P.55)
Tvrdi: i selo Bolesavac i selo Tvrdi s pravimi memi i kotari (P.97)
171

Novi: drugu slubu uini kada bie cr raki uzel Novi moi grad (P.15)
b) veliinu: veliko/malo, dugo/iroko, duboko i sl.:
Dugo: a na ime si i si sela naprvo Kurilo, Osalnik, Lubaa, Gromaa, Oraaac,
Trsteno, Mrevo, Brseevo, Mravinac, Dulgo, Malkove i druge Malkove
(P.55)
Duboko: Na Visokom se pobolih na Dubokome me dn doide. (Zb.4: 245)

Distinktivnu funkciju imaju pluralni likovi gdje se pluralizacijom naziva stvara

proprijalizacija imena, oznaujui ili jedan objekt, ili udvojeni objekt, ili nekoliko lokaliteta:
Luke: od Dlamoa po Vitoraiu a ot Luc do Reve a ot Luke po zlamenie (P.20)
Plv: voevoda Vlkc vrno poslui i za negovu vrnu slubu dah mu grad u Plv u
ime Sokol s vsom Plvom ot mee do mee (P.20)
Jezeri: pisano na Ezeri miseca frebara na deveti na desete dan lit gospodnih (P.107)

15.4. Toponimi koji imenuju ljude na odreenom objektu

U skupinu izvedenih toponima ulaze imena nastala izostavljanjem toponomastike
imenice, u kojima ulogu posvojnog, pripadnikog elementa preuzima pridjev tvoren od
osobnog imena ili toponomastike imenice. Takvi toponimi se nazivaju antroponimijskim ili
nomina antroponymica, i njima se, dakle, izraava odnos ovjeka prema zemljopisnom
objektu, ili istie vlasnost osobe ili kolektiva. S obzirom na postanak, antroponimijski
toponimi su danas uglavnom jednolani odnosno izvedeni su od posvojnih pridjeva (najei
sufiks je -ov/-ev). Iako je veina bila dvolana, u ovakvim toponimima geografski ili
gospodarski termin je otpao, a preostao je samo prvi lan koji oznaava posjednika nekog
podruja koje mu pripada po nekoj osnovi ili po tome to je on tu boravio ili stekao slavu pa
je po njemu mjesto prepoznatljivo i poznato.
a. pridjevi od osobnog imena tvoreni sufiksima: -: Milodra (a pisano na Milodrai na
lita postva Hrstova uka miseca avgusta P. 76), -ov/-ev: Tanorovo (A se lei
Vlatko Brankovi s Tanorova Zb. 2: 84), Rakovac (i selo Rakovac s pravimi memi
i kotari P.97), Brseevo, Mrevo (a na ime si sela naprvo Kirilo, Osalnik, Lubaa,
Gromaa, Oraaac, Trsteno, Mrevo, Brseevo, Mravinac P.54).

172

b. pridjevi od opih imenica tvoreni sufiksima: -sk-: Kuevsko (Si crkv ban Kulin
zida eg[da pl] jeni Kuevsko Zagorie Zb.4: 254)
U posljednjem primjeru osnova je posredno posvjedoena patronimikom, ali je
etimoloki nejasna pa se moe pomiljati na prasl. *ku = lit. Kaukys ptica bukavac, od
korena koji je u lit. kaukti, kykati, kykavica (up. Fraenkel 1962-1965: 230), ili na radnu
imenicu od primarnog glagola *kuti kovati (e. kouti, polj. ku) = lit. kauti udarati,
ubijati, izvedenu sufiksom *- na isti nain kao *kova- od *kovati, *bi- od *biti. Dakle,
radi se o rodovskom nadimku Kuev(s)ci Kuevi ljudi, potomci.

16. Strukturalni ogled toponima

Bilo da toponimi imenuju zemljopisni objekt ili osobu koja je u vezi s tim objektom, u
njihovoj strukturi se mogu utvrditi tvorbeni elementi, odnosno sadraji njihovih tvorbenih
struktura, pa s tim u vezi, razlikuju se jednolani (neizvedeni i izvedeni), dvolani toponimi i
toponimijske sintagme.

16.1. Jednolani neizvedeni toponimi

Jednolani neizvedeni toponimi, neafiksalni toponimi ili toponomastiki apelativi bez
ikakvih dopuna, nastali su leksiko-semantikim nainom tvorbe, to u domeni derivacije ne
ulazi u tvorbu rijei u uem smislu. Tu se radi o promjeni znaenja rijei bez prelaska u drugu
vrstu rijei, odnosno osnovna imenica toponima, koja je motiv imenovanja, prelazi iz
apelativnog polja gdje je imala funkciju oznaavanja u onomastiko polje gdje dobiva
funkciju imenovanja. (imunovi 1979: 223) U prestrukturiranju odnosa jeziki znak >
onomastiki znak moe postojati faza na vremenskoj osi kada su ove dvije jezine kategorije
u homonimijskom odnosu. Homonimijski odnosi te vrste uspostavljaju se najuoljivije na
razini apelativa. Povrinski se ponaaju kao istoznanice zato to apelativ, kao sredinja
semantika kategorija, ima velike mogunosti i oznaavanja objekta i njegova imenovanja.
Istoznanost apelativa odreenoga jezinoga idioma i toponima vezanoga uz njega je
prozranija to je toponim novijega postanja. Izgubivi vezu s leksemom od kojega je nastao u
nekim novim jezinim ili govornim situacijama, toponim, osloboen semantike apelativne
obiljeenosti, poinje funkcionirati kao samostalan znak u onomastikom korpusu. To je,
dakle, put onimizacije apelativa na dijahronoj osi. (Barac-Grum 1990: 9) Kod jednolanih
173

neizvedenih toponima leksiki sadraj se ostvaruje izravnim vezivanjem apelativa uz

zemljopisni objekt, u onomastiki sadraj, pri emu nastalo ime identificira objekat i izdvaja
ga iz vrste srodnih objekata.
U skupini jednolanih neizvedenih toponima topoformanti mogu biti - Vran (P.97),
Obod (P.73, 80, 82, 86, 89, 93), doeci -a Dabra (Zb.2: 93; 3: 150), Kraina (Zb.2: 96), -o
Dumno (P.14, 47, 53), Visoko (Zb.4: 245), -e Luke (P.20), Polje (P.71), i pri tvorbi imaju
funkciju gramatikih morfema.
Jednolani neizvedeni toponimi mogu se javiti u oblicima jednine ili mnoine. Dvojaki
oblici nemaju gramatiko svojstvo broja, ve leksike vrijednosti zasebnih jedinica,
primjerice Vrh i Vri, Hum i Humci, nose zasebne toponomastike sadraje i oznaavaju
zasebna naselja. Toponimi imenuju izravno objekte i dolaze uvijek samostalno u nominativu.
Prema tome oblici aplji (P.97) ili Jezeri (P.107), nastali su konverzijom, odnosno
kategorijalnom preobrazbom kao nainom tvorbe, pri emu su promijenili gramatike
kategorije roda i broja, promjenom u sklonidbenom obrascu pri emu se ponaaju kao
nominativni oblici, dakle, gramatiki morfem im odreuje gramatiku kategoriju roda, broja i
padea. Te su pojave rezultat gubljenja leksikoga znaenja u toponimima i njihova izravna
vezivanja uz zemljopisni objekt. Zbog toga se gramatiki rod toponima prilagouje rodu
apelativa koji taj objekt oznaava, i to restituiranjem najfrekventnijeg padea (koji u
komunikacijskoj praksi najee nije nominativ) za slubu nominativa.

16.2. Jednolani izvedeni toponimi

Ovi se toponimi odlikuju morfolokim nainom tvorbe. Za razliku od morfolokog
postupka u gramatikim kategorijama, u kojima se mijenja samo oblik istog imena,
morfolokom tvorbom nastaju nova imena. U tvorbenoj strukturi imena prepoznatljivi su
produktivni i neproduktivni elementi (produktivni u doba nastanka imena) koji nose mjesno,
topografsko znaenje (ako su imena nastala od apelativa) ili posvojno, pripadniko znaenje
(ako su imena nastala od antroponima: osobnih imena, prezimena, nadimaka). (imunovi
1979: 226)

16.3. Toponimi izvedeni sufiksalnom tvorbom

Najvei je broj izvedenih toponima, pri ijoj tvorbi najee sudjeluju sljedei sufiksi:
-ica/-ice/-ici: dolazi na imenike osnove i univerbizacijom na pridjevske osnove.
Tvoreni ovim sufiskom toponimi su mogli oznaavati mjesto gdje se nalazi ili se nalazi to to
174

je izraeno toponomastikom osnovom (Rjeica, Banjice, Trnovica), ili mjesto koje ima
znaajke izraene toponomastikom osnovom (Sridica, Bistrice). Dakle, dolazi u dvije zadane
funkcije: a) supstantivira adjektive tvorei toponime sa znaenjem mjesto gdje se nalazi ili se
nalazilo to to je oznaeno osnovom, i b) slui za razlikovanje bliskih lokaliteta ija imena
imaju istu toponomastiku svrhu i pri tome mogu nositi znaajku deminutivnosti:
Sridica: i selo Sridica i selo arak i selo Hrbani (P.97)
Toponice: selo Toponice s pravimi memi (P.97)
Trnovica: a ti reeni Lisac Imotica i Trnovica est od dostoni i od Kotara reenoga
primor sel i zeml (P.61)
Banjice: i pei Banike sa selom Banicami s pravimi memi (P.97)
Na sies vr dasva knezu Vlkoslavu dv up u Ddinu u Banice i Vrbanu i dva
grada Klu i Kotor (P.12)
Banice Vlkoslaviem kupio s k(o)tarom (P.15)
Bistrice: Utihri z Grebac, Cvitimir iz Kabli, Voin z Bistrice (P.59)
Gvoznica: selo abnisu i selo Gvoznicu i drugu Gvoznicu i selo Cripov Potok (P.97)
Riica: V ime boie se lei Radovan Pribilov[i] na svoioi zemli na [pl]emenitoi [n]a
Rici (Zb.4: 242)
Kozica: i selo Kozicu s pravimi memi (P.85)
Stjenice: dri u zemlnic dv cel Lipnicu i Stnice (P.18)
Slipanice: i selo Slipanice s pravimi memi (P.97)
Lipovici: u ime ig bez izma Lipovici bez izma Rudinice (P.18)
Srebrenica: Srebrenica (Deb. Not. 12. G. XI. 1400-23. XI. 1405)
Nozdrvce: darovasmo naim novimdobrovolnim darom selo Vlasine i Nozdrvce (P.107)
Prisutnost deminutivnih likova ne zauuje kada se zna da je esta upotreba
deminutivnih oblika vrlo karakteristina slavenska osobina, svojstvena tokavskim govorima.
Deminutivni oblici se pri tome tumae kao utjecaji romanskih i grkih jezika te jezika lirskih i
trakih plemena, jezika koji su predstavljali prve jezine supstrate na podruju Bosne i Huma.
-ac: dolazi na imenike ili pridjevske osnove u tri zadane funkcije:
a. izraavanja nominalizacije ili poimenienja, odnosno supstantivizacije u
toponimima zoonimne i fitonimne motivacije:

175

Mravinac: a na ime si i si sela naprvo Kurilo, Osalnik, Lubaa, Gromaa, Oraaac,

Trsteno, Mrevo, Brseevo, Mravinac, Dulgo, Malkove i druge Malkove
(P.55)
Lipovac: i selo Lipovac, i selo drugi Lipovac s pravim memi i kotari (P.97)
b. izraavanja deminutivnosti ili razlikovanja objekata s istom toponomastikom
osnovom:
Prozraac: A se lei knez Komlnovi na svoi plemenitoi na Prozracu (Zb.1: 11, 12)
c. izraavanja posvojnosti, pripadnosti. Izraavanje te funkcije uvjetovano je
odnosom prema osnovi u kojoj je antroponim ili apelativ s idejom vlasnosti:
lt toe lto m
Bobovac: pisano pod Bobovcem od rodva sina B
a pervara (P.22)
Pisano u naem gradu u Bobovci sedmi d miseca fervara (P.23)
Pisa protobistar Restoe na lita rostva H
una lito msca deembra ii dan u
u Bobovcu (P.103)
naem stonom
Boljesavac: i selo Bolesavac i selo Tvrdi s pravimi memi i kotari (P.97)
Popovac: i selo Gradia i selo Popovac i selo Maak (P.97)
Rakovac: i selo Rakovac s pravimi memi i kotari (P.97)
Riljevac: i selo Rilevac i Tetumio i poda n varo (P.97)
-ik: dodaje se imenikoj ili pridjevskom osnovi, oznaavajui mjesto karakteristino
onim to je sadrano u toponomastikoj osnovi:
Srebrenik: a to ie pisano pod gradom pod Srbrnikom (P.17)
Vrbovik: Skorovoi z Vrbovika (P.59)
-ina: dodaje se imeninim osnovama a oznaava mjesto s karakteristikama sadranim
u toponomastikoj osnovi:
Vrhovina: do Vrhovine nego tvoega prvoga bilo i sade tvoie (P.59)
Drameina: A se lei Boiko Banovi na svoiei zemli na plemenitoi i [n]a Drame[i]ni
(Zb.4: 248)
Ledina: Se lei Bolko na svoiei zemli na plemenitoi na Ledini (Zb.4: 309)
Polovina: Legoh n[a] Polovinu. (Zb.3: 150)

176

-ie: dodaje se imeninim osnovama a oznaava mjesto gdje se nalazi ili se nalazilo
ono to je izraeno toponomastikom osnovom. Up. bug. , e. hradite, polj.
grodziszcze, rus. ukr. g ( Miklosich: 1874: 225):
Gradie: i selo Gradia i selo Popovac i selo Maak (P.97)
-nji /-nja (*n): sufiks vezan s deskriptivnim sufiksom in, a slui za iskazivanje
opozicije u parovima kao gornji donji, blii krajnji, sa moguim proirenjem srednji
(dasmo im i darovasmo naim novim dobrovolnim darom selo Vlasine done i gorne P.
107), i podrazumijeva povezivanje dva ili vie istoimenih prostorno povezanih objekata:
Donji kraj: dasmo i darovasmo u vik i vikoma bez poreen knezu vlastelem i vsoi opini
grada Dubrovnika s milostiu i s utvrdenem pol upe Konavli i Vitalinu i
Dolnu goru vse (P.71)
mii Stefan Dabia po milosti gda boga kral Srblem Bosni Prmoriu Hlmsci
zemli Dolnim kraem (P.47)
od Donih krai Vladisav Dubravi s bratiom (P.59)
Donja gora: koi je grad bio u dranie nama s Pavlom na poli i po upe Konavli s Obodom i
Captatom i s onm to ie Pavlovo bilo u Donoi gori i u Vitalini (P.73)
Diskurs o locusu (poloaju, smjetaju) naselja u odnosu na svoju neposrednu i iru
okolinu (engl. location analysis), zatim odnos prema drugim naseljima unutar jedne prostorne
mree, i raspored umreenih naselja (engl. spatial networks and patterns), predstavljaju neke
od fundamentalnih elemenata u istraivanju naselja (engl. urban studies, njem.
Stadtgeschichte). (Mrgi 2012: 285)

16.4. Toponimi izvedeni prefiksalnom tvorbom

Prefiksi se ne formaliziraju kao sufiski i kudikamo bolje uvaju svoje znaenje u
toponimijskoj tvorbi. Oni nisu, dakle, samo dio imenske strukture, ve su nosioci znaenja
koje imaju kao prijedlozi, odnosno oni odreuju prostorni odnos objekta i vre lokalizacijsku
funkciju. (imunovi 1979: 229) Prefiksalni toponimi se produciraju kategorijalnom
preobrazbom odnosno supstantivizacijom iz prijedlono-padenih konstrukcija (uglavnom
prijedlog + akuzativ), pri emu dolazi do promjene nekih od gramatikih kategorija i do
preobrazbe u nominativni oblik:
pod + Klju > Podklju
177

pod + stinje > Podstinje

pod + gradi > Podgradi
Prijedlozi u ovakvim toponimijskim tipovima svoju sintaksiku funkciju zamjenjuju
znaenjem prostornog odnosa, koji se oituje u toponimijskim tvorbenim strukturama, pri
emu su: Podgora, Zagora, Zabra, imenovani izravno poprijalizacijom apelativne sintagme,
a Podklju, Podvisoki, Podsokol, Podrinje, Drinaljevo posredno prema znaajnijim
ojkonimima ili hidronimima kao toponomastikoj imenici koja ima ulogu toponomastikog
orijentira (Klju, Visoko, Sokol, Drina). Toponimi izvedeni na ovaj nain mogu se analizirati i
iz ugla jezika prostora, pri tome kljuni su pojmovi: orijentir ili referencijalna taka prema
kojoj se vrednuje poloaj i determinator lokalizacije ili lokalizator koji je najee prijedlog,
kojim se uspostavlja odnos prema orijentiru. U njihovu sljubljivanju oituje se jezina slika
prostora. Prijedlozi su u toponimima vrlo esta pojava jer se kod toponima ne misli na
sadraj, ve na mjesto koje oznauju. Tom se vezom tano odreuje poloaj zemljopisnoga
objekta. Takvi su toponimi vrlo bliski apelativima i katkad je teko odrediti radi li se o
apelativu ili toponimu. U konstrukcijama toponima s prijedlogom gotovo da nema novih
stvaranja. Postojeemu se toponimu dodaje prijedlog, ime se dobiva novo ime, novi oblik za
novoga referenta. Taj se uobiajeni postupak vezuje s jezinom svijeu koja tei jezinoj
ekonomiji na svim jezinim razinama. Za novoga je referenta prirodnije oblikovati ime od ve
postojeega (dodavanjem prijedloga, prefikasa, sufikasa), nego stvoriti potpuno novo ime.

Bosansko-humski toponimi prefiskalne tvorbe javljaju se s ovim prefiksima:

pod-: oznaava objekat koji se nalazi u donjem dijelu ili posve ispod mjesta izraenog
toponomastikom osnovom, primjerice oznaava mjesto u podnoju brda na okrajcima polja
Podbrijeg, na isti nain nastaju i ostali primjeri:
Podgora: Slaano, Trnova, Podgora, epikue (P.54)
Podgradi: pisan na Bii u Podgrady (P.27)
I selo Podgradie s pravimi memi i kotari (P.97)
Podklju: i zapisasmo timii naim otvorenim listom pod nae velike visue obistrane
peati grad Klu i to im e bilo u draniu i varo Podklu s pravimi memi
(P.97)
Podstinje: vsakomu plemenitou loviku kie u Bosni da potvrdih tu zmlu imeniem banice s
peiu Poctine (P.15)
178

I selo Lazarie i selo Poctine (P.97)

Podvisoki: pisa se u Podvisokom miseca avgusta esti na deste dan u petak (P.74)
Podrinje: mi Stefan Dabia po milosti gda boga kral Srblem, Bosni, Prmoriu, Hlmsci
zemli, Dolnim kraem... Podiniu... (P.47)
Milostiu boiiom mi gn tefan Toma kral Srblem, Bosni, Primoriu, Humsci
zemli, Donim kraem, Usori, Soli, Podriniu (P.103)
Podsoko: Podsoko 1447. (Deb. Not. 14. 11. II, 1926-19. X. 1447)
Podkonjic: Podkonjic 1473. (Div. Canc. 48., fol. 122, 22. V. 1434)
Grad u bosaninim ili castrum u latinskim izvorima XIV. stoljea koji se odnose na
Bosnu i Hum, iskljuivo oznaavaju tvravu, sjedite vladara i feudalaca. Podgraa koja su se
formirala ispod bosanko-humskih gradova u XIV. stoljeu a zatim i u XV. stoljeu, u
latinskim izvorima se oznaavaju sa prefiksom sub ili sotto uz ime grada (sub Viegrad, sub
Jelez, sub Dobrun, sub Boraz, itd.). Uporedo sa razvojem naselja javlja se potreba da se
naselje ispod grada i terminoloki razlikuje od grada tvrave. Na taj nain dolazi do spajanja
prefiksa pod- s imenom grada. Prvo iz izvora poznato podruje ije je ime izvedeno na
istaknutim prefiksalnim nainom tvorbe, i to ve 1382. godine, jeste Podvisoki. Naime, ore
Boki kupuje in Podvisochi robinju iz Usore. (Dini 1978: 105) U XV. stoljeu ovi lokalni,
domai nazivi prodiru mnogo vie u latinske dobrovake izvore: Podobrun (1426),
Podviegrad (1427), Podbora (1434), Podsoko (1447), Podblagaj (1447), Podvratar (1452),
Podmievac (1459) i Podkonjic (1473). (Kovaevi-Koji 1978: 136)
za-: izraava prostorno znaenje suprotno od znaenja koje oblikuje prijedlog pred, pa
se prijedlogom za- oznaava objekt koji je lociran sa stranje, naline strane podruja
izraenog toponomastikomom osnovom, odnosno prijedlog koji pored poloaja objekta
pokazuje i odakle je lokalitet imenovan, npr.:
Zablato: daiu base vidinie vsakomu kako po navodu zla lovika postavih pri(d) Ctonom na
Zablatku carinu (P.69)
Zaborah: u moih dvorih u Zaborah a pisa rako diak (P.38)
Zabra: i Prdisav iz Vaerac i Ugrn iz Zabrdiia (P.59)
Zabukovje: Liane, Zabukovne, Sankovie, Mlnne (P.59)
Zagorje: i to su onai sela prvo u Bistrci od tretine tretina u Zagorah (P.59)
Zagorja: upan Krka i s bratiom ot Zagori (P.11)
179

Kneza Drgo Zorinovi sa brtiom ot Zagori (P.14)

Zaguljani: selo Zagulani i selo Ripita (P.97)
Zahodi: selo Zahodi s pravimi memi (P.85)
Zavodi: od Zavoda do Vrhovine pristoi gradu Bistrikomu (P.59)
Zavri: u Zavri takoe porotnici da su i Bonaninu (P.16)
vrh-: prijedlog vrh- izveden od imenice vrh, izraava objekt koji se nalazi u gornjem,
viem dijelu mjesta izaenog toponomastikom osnovom, npr.

Vrhdo: i selo Vrhdoo s pravimi meami (P.85)

Vrhovina: od korena niiere ino niie Hlivno i grad Bostrki od Zavoda poane do
Vrhovine (P.59)
Vrsinje: u batinu i za batinu i za plemenito viku vikoma nim i nih poslidnim Vrsine sve
po kotaru sa vsimi seli i zaseoci (P.103)
prije-: izraava objekt koji se nalazi s prednje strane podruja oznaenog
toponomastikom osnovom, iz smjera odakle je potekao proces imenovanja, odnosno
prijedlog koji pored poloaja objekta pokazuje i odakle je lokalitet imenovan, npr.
Prijepolje: Prijepolje 1423. (Div. Canc. 42. Fol. 178. 3. IX. 1423)

16.5. Vielani toponimi

Zemljopisna imena s dva ili vie leksikih morfema ponaaju se kao sintagme od kojih
jedan lan, takozvani lan identifikacije, (obino imenica: apelativ, toponim ili antroponim)
ima funkciju identifikacije objekta, a drugi lan (obino atribut) diferencijacije toga objekta.
(imunovi 1979: 230) Poredak sastavnica u vielanu imenu ustaljen je, fiksiran i djeluje
kao jedinstvo tvorbenih elemenata. Vielana imena, za razliku od izvedenih, karakterizira
sintaksiki determinativni odnos. Tvore se uglavnom postupcima srastanja i slaganja, prema
emu ih je mogue razvrstati na toponime sraslice i toponime sloenice, i pri tome razlikovati
prema nainu njihova postanka, odnosno dijelovi toponima sraslica se mogu i odvojeno pisati,
pri tome ak i obrnuti njihov redoslijed, dok se dijelovi toponima sloenica ne mogu odijeliti
jer glase neto drugaije nego u dvolanom pojmu.
180

a. toponimne sraslice koje nastaju sratanjem dvaju (ili vie) korijenskih

morfema, odnosno osnova rijei u jedinstvenu toponomastiku sintagmu, pri
emu zadravaju u cijelosti svoju morfoloku strukturu:
Vrhdo: Vrhdo: i selo Vrhdoo s pravimi meami (P.85)
Vrhbosna: [Apost]oli Petri Verbo[sanie] non potest ponere pv... (Zb.4: 208)
Vranduk: pisan u Vranduku msca aogusta (P.97)
Pisan va lta gdna umf lto mseca prvara g dan na Vranduku (P.98)
b. toponime sloenice koji nastaju slaganjem dviju rijei izmeu kojih se obino
nalazi interfiks:
Meurijeje: na Meuriu pod Samoborom (P.108)
Samobor: na Meuriu pod Samoborom (P.108)
Suhodol: Kozal do Suhodola i Rapta o(t) mee do mee (P.15)
U ovome kontekstu zanimljivi su ojkonimi u ijoj je strukturi mogue prepoznati
sastavnicu -grad, kao drugi lan sloenice: de vila Biograt (Lam. Crim 4. Fol. 75), Kozograd
(Kovaevi-Koji 138), Viegrad (Kovaevi-Koji 172: 1400-1463).

16.6. Vielane toponomastike sintagme

Osnovni vid oznaka u slavenskoj toponimiji su bile dvolane atributske sintagme
sastavljene od topografskog termina i pridjeva ili padene dopune koja ih blie odreuje. One
su zatim teile svoenju na jednu rije univerbizaciji, koja se po pravilu vrila odbacivanjem
apelativnog lana, uz uvanje atributivnog u neizmjenjenome obliku (asufiksalna
univerbizacija) ili proirenog sufiksom (sufiksalna univerbizacija). Primjerice, Bijela Selita
> Bijela > Bjelice.
U toponomastici je krae ime prikladnije i poeljnije za obavljanje onomastike
funkcije, u svrsi jezine ekonomije. Neki su autori onomastikih radova zakljuili kako
duljina toponimskoga lika ovisi o vanosti referenta. Drugim rijeima, manje vani referenti
imaju dvolana, pa i vielana imena. (Skrai 2003-2004: 433-448)

181

Meutim u praksi se nerijetko javljaju i vielane toponomastike sintagme. S

determinantom se najee pojavljuju u kombinaciji:
a. posvojni pridjev + objekt: Kuevsko Zagorje (Zb.4: 245), Hlivanjska Vrhovina
(P.59)
b. opisni pridjev + objekt: Bijela Selita (P.61), Dragi Druac (P.97)
c. lokativni determinant + objekt: Donja gora (P.71), Donji kraj (P.61)
d. posvojni pridjev + lokativni determinant: Pomniino gornje i donje (P.15), Cripov
potok (P.97)

U prethodnim toponimima atributivni dodatak ima deskriptivnu funkciju s obzirom na

imenovani objekt (Dobro ~, Bijela~, Sveta~, Dragi~) ili oznaavaju poloaj objekta (Donja~),
ili administrativnu pripadnost (Kuevsko~).

17. Semantika analiza toponimijskoga korpusa

Topografski objekti bosansko-humskoga podruja mogu se podijeliti u najosnovnijem
smislu na one koji su prirodno nastali fiziogene, i oni koji su postali ljudskim dejstvom
antropogene. Unutar tako definirane dihotomije dalja podjela provedena je prema vrstama
prirodnih oblika i ljudskih tekovina.
Zemljopisnu terminologiju u Bosni i Humu uglavnom obiljeava slavensko nazivlje.
Tako je veina toponima motivirana izgledom i sastavom tla odnosno njegovom
geomorfolokom razvedenou ime potvruju pripadnost najstarijem sloju zemljopisnog
imenovanja. Mikrotoponimija je esto motivirana pripadnou dotinih lokaliteta pojedinim
vlasnicima, ija su imena ili prezimena preuzela funkciju imenovanja objekata. Nazivlje
zemljopisnih objekata srednjovjekovne Bosne i Huma sve do danas nije slubeno popisano.
Mnoga zemljopisna imena izgubila su funkciju i referenta, teren je promijenio izgled i
nerijetko je nastala praznina pri pokuaju rekonstruiranja imena. U nedostatku potvrenog
zemljopisnog imena, toponomastiku funkciju preuzimaju i imena artefakata kojima se nastoji
poblie identificirati zemljopisni sadraj. Topografski termini se najee javljaju u
apelativnoj upotrebi, kao sastavni dijelovi toponomastikih sintagmi ili u osnovi
toponomoastike izvedenice. Pri tome, semantika studija apelativa odnosi se na
razvrstavanje toponima prema znaenju koje je rije imala u doba svoje toponimizacije. Stoga
je nuno poznavanje sadraja koji je posluio kao stvaralaki poticaj. Iako su mnogi referenti
182

od tada izmijenili izgled, dijalektoloka i folklorna grada pomau pri utvrivanju semantike
imena. Za bosansko-humski jezini teren specifino je uvajnje arhaizama. U analizi
toponima mogu se izdvojiti mlada i starija zemljopisna imena. Mlada grupa stvorena je u
skladu s dijalekatskim inventarom ovog lokaliteta, a u starijoj skupini su toponimizirani
apelativi koji su u dananjem leksiku izgubili semantiku vrijednost i sauvali se kao jezine
okamine onomastikog fonda. Npr. luka je stari apelativ koji je najprije oznaavao livadu i
uvalu.
Stariji sloj bosansko-humske toponimije ine imena motivirana svojstvima tla, a drugi
recentniji sloj ine imena motivirana vlasnou odreenog objekta. U prvom sloju
preovladavaju nomina topographica, a u drugom, mlaem sloju nomina antroponymica. Pri
tome preovladavaju imena manjih naselja koja su najee rezultat transonimizacije i
pluralizacije prezimena ondanjih stanovnika. S tim u vezi, semantika klasifikacija oituje se
u dvije osnovne skupine imena: 1. imena koja odraavaju prirodna svojstva regije i 2. kulturni
toponimi koji izraavaju ovjekovu djelatnost.

17.1. Imena koja odraavaju prirodna svojstva regije

Prva faza u razvitku svake toponimije podrazumijeva vezu s okoliem, njegovim
specifinostima, preobrazbom i naseljenou. to je poznavanje okolia potpunije, to su
predodbe o zemljopisnim objektima ralanjenije i u vezi s tim imenovanje sloenije,
bogatije i podrobnije. Ovakvim nainom imenovanja, takoer dolazi se do informacija koji su
zemljopisni objekti, kao odrazi socijalnih prilika, imali dispozicije za nastanak naselja, i koja
je obiljeja, od velikog broja moguih, puk u njima odabrao i oblikovao u imenu. Na taj nain
imena onimiziranih apelativa izvanlingvistiki ukazuju na vanost zemljita za seoski ivalj
koji je imenovao svoje lokalitete. Dakle, motivska pozadina starijih toponima svodila se
uglavnom na obiljeja morfoloke razvedenosti terena, na vode, biljni i ivotinjski svijet,
iskoritavanje tla, objekte materijalne i duhovne kulture na terenu. Zbog preteitog brdskoplaninskog karaktera, karakteristike objekata su uglavnom bivale istovjetne pa su s tim u vezi
i motivi nastanka imena esto bivali identini, to je rezultiralo mnotvom istooblinih
toponima. Meutim, takvi toponimi nisu dolazili u koliziju, jer su bivali udaljeni i radijusi
dosega njihove poznatosti nisu se preklapali. Navedeno se moe posvjedoiti poveljama kralja
Tomaa od 22. augusta 1446. godine rijeima: i selo abnicu i selo Gvoznicu i drugu
Gvoznicu i selo Cripov Potok ... i selo Lipovac i selo drugi Lipovac s pravim memi i

183

kotari (P.97), kralja Ostoje od 15. januara 1399. godine: Brseevo, Mravinac, Dulgo,
Malkove i druge Malkove (P.55).
a) Nomina topographica: Ovakve toponime karakterizira semantika slivenost koja se
ogleda u: opisu ili funkciji imenovanog objekta (mjesta imenovanja) i njegovome poloaju.
Ovakav apelativni leksik karakterizira prilino bogat fond zemljopisnih termina, koji je
uvjetovan morfolokom razvedenou bosansko-humskoga pejzaa, izravno ili metaforiki,
pa su motivi imenovanja najee:
- brda i vrhovi (to unutar toponomastikoga leksika ine oronimi, dakle jezini
oblici kojima se oznaavaju uzvisine u najirem smislu ove rijei:
Ripita (*ripa hrid): i selo Zagulani i selo Ripita s pravimi memi (P.97)
Podgora: Slaano, Trnova, Podgora, epikue (P.54)
Vrhdo: Vrhdo: i selo Vrhdoo s pravimi meami (P.85)
Vrhovina: od korena niiere ino niie Hlivno i grad Bostrki od Zavoda poane do
Vrhovine (P.59)
Vrsinje: u batinu i za batinu i za plemenito viku vikoma nim i nih poslidnim Vrsine sve
po kotaru sa vsimi seli i zaseoci (P.103)
Zabra: i Prdisav iz Vaerac i Ugrn iz Zabrdiia (P.59)
Zagorja: upan Krka i s bratiom ot Zagori (P.11)
Zavri: u Zavri takoe porotnici da su i Bonaninu (P.16)
Vrhbosna: [Apost]oli Petri Verbo[sanie] non potest ponere pv... (Zb.4: 208)

a
Humci (hum brdo, deminutiv hlmc): az Stipan Tvrt'ko Tvrtkovi po milosti
moega kral Srblem, Bosni, Primoriu, Humci zemli, Donim kraem (P.61)
Toponimijska osnova gora nosi dva praslavenska znaenja, prvo jo praindoevropsko
(up. stind. giri- brdo, planina, avest. gairi- id.), drugo se razvilo u baltoslavenskom (up. lit.
giria uma, stprus. garian drvo), svakako je u vezi s prirodom praistorijske postojbine
Balta i Slavena u severoistonoj Europi, bez istaknutijih oblika reljefa (visokih brda, planina),
gdje je glavna opozicija bila izmeu movarnih nizina i uzvienijih, umom obraslih podruja.
(Loma 2013: 61)
Na humskoj bosanicom pisanoj darovnici kralja Stjepana Ostoje od 1400. godine za
vojvodu Hrvoja, mogue je proitati da se jedan dio Hlivanjske upanije zvao Vrhovina
184

Hlivanjska. Vrhovinom zvali su tada jamano brda i gore naokolo polja, naime rub, koji polje
zaokruuje. Vrhovina se spominje i u drugim upanijama onoga vremena. Ivan Frankopan
darovao je knezovima Peruiima duo castra, primum in Wyrhowina Gatensi cum medietate
ipsius Wyrhowine, molendinis ac totali tributo seu teloneo ibidem habito, secundum vero
castrum in Wyrhowina Busanensi habitum (Thallczy et Barabs, Codex com. de Frangep. II.
str. 218). Dakle dvije Vrhovine: jedna u Gatanskoj upaniji (kod Otoca), a druga u Bukoj
upaniji (kod Peruia i Kosinja). Vrhovine kod Otoca odrale su sve do danas svoje staro
ime (Klai 1928: 22-23).
- ravna zemljita i udoli:
Luke (zemljite u okuci rijeke): a ot Luc do Reve a ot Luke po zlamenie (P.20)
Suhodol: Kozal do Suhodola i Rapta o(t) mee do mee (P.15)
Ledina (prasl. *ldo sa znaenjem neorana, neobraena ili neobradiva zemlja gdje obino
pase stoka): Se lei Bolko na svoiei zemli na plemenitoi na Ledini (Zb. 4:309)
Prijepolje: Prijepolje 1423. (Div. Canc. 42. Fol. 178. 3. IX. 1423)
Dabra (*dbr dubodolina): A se lei Bogdan Hateljevi, Radia voievode sluga, u dobri
as rodih se u Dabr. (Zb.2: 93)
A se lei Ivan Mr[i]. U Dobru (Dabru) prbih ov[i] kami postavih i ostavih.
(Zb.3: 150)
Rudinice: u ime ig bez izma Lipovici bez izma Rudinice (P.18)
I selo Rudinice s pravimi memi (P.97)

- poloaj i oblik:
Sridica: i selo Sridica i selo arak i selo Hrboani (P. 97)
Visoko: Na Visokom se pobolih na Dubokome me dn doide. (Zb.4: 245)
Visori: [A se l]ei ... Bratosali na svoi zemli na plemenitoi na Visorah (Zb.4: 286)
A sije lei Mladin ... na svoi zmli na plemenitoi na Visorh (Zb.4: 287, 289)
Prvlake (privlaka 'najui dio poluotoka13): gradanin ili liudie koi bi pakostili Rtu ili
Prvlaci da pomoe koliko moe naa jakost (P.17)
Prisika (sika/seka - plitko mjesto14): i selo Prisika i selo Bilani i selo Korica (P.97)
13
14

Skrai, Vladimir, Ante Juri 2004. Krki leksik zadarske regije, Geoadria, 9/2, 159-172.
Isto, str. 168.

185

Zveaj (vrtaa koja se produava u peinu15): pisano u Zveai lit rostva Hristova tisuio i
etirista i etvarto lito miseca genevara (P.60)
A pisan u naem gradu u Zveaiu (P.70)
Kraina: A se lei Vukosav Vlaevi s mom drugovah druinom i sagiboh na
r[a]zmirnoj Kraine (Zb.2: 96)
Polovina: A se lei Ivan Mr[i] ... Legoh n[a] Polovinu. (Zb.3: 150)
Pozivajui se na miljenje historiara (Jireek, Aneli, Vego, Basler) Muhamed
Hadijahi ustanovljuje da je iri prostor srednjovjekovnoga grada Visokog poistovjeivan sa
samom Bosnom (usp. i Aneli i dr. 1984), koja je u svome razvoju nekad obuhvatala upe
Bosna, Vidogoa, Vrhbosna, Lepenica, Lava-Brod16 i Trstivnica.17
Srednjovjekovni grad Visoki je podignut na najistaknutijem visu meu obroncima
planinskog vijenca, iako se navodi da je samo ime Visoki oronimijskog porijekla, to nije
iskljueno. (Aneli 1984: 158) Za pretpostaviti jeste da je ime grada Visoko dolo od oblika
Visoki. Na pitanje zato je dobio oblik sa znaenjem srednjeg roda odgovor treba potraiti
vjerovatno u tendenciji neutraliziranja roda ojkonima nastalih u procesu supstantivizacije jer
je takav oblik nemarkiran i neutralan, a i znatno ei, osim toga, on se nije odnosio samo na
grad ve na ire podruje oko samoga grada, tako da je vremenom i semantiki postao
razlikovan (Fekete 1969: 109).
- sastav i izgled tla ili rudna nalazita:
Stjenice: dri u zemlnic dv cel Lipnicu i Stnice (P.18)
Srebrenica: Srebrenica (Deb. Not. 12. G. XI. 1400-23. XI. 1405)
Olovo: Olovo voevode Petra Pavlovia i kneza Nikole (Div. Not. 46, fol. 78)
Suhodol (suh bez biljnog pokrova): Suhodol: Kozal do Suhodola i Rapta o(t) mee do mee
(P.15)
Suhoj: a sie se svri na Suhoi na Prozracu kda gdn ban Tvrtko grede naiprvo u
Hlmsku zemlu (P.18)
Pustarije: Pustarie vse kupio trisku ot mee do mee (P.15)

15

Loma, Aleksandar 2012. Toponimija Banjske hrisovulje, SANU, Beograd, str. 241.
Brod je starije ime Zenice, usp. Jalimam, Salih 1991. 555 godina Zenice, putopisne biljeke i zapisi o
zenikom kraju, Dom tampe, Zenica, str. 17.
17
Hadijahi, Muhamed 2004. Povijest Bosne u IX i X stoljeu, Preporod, Sarajevo, str. 276), Aneli, Pavao,
Bojanovski, Ivo; ovi, Borivoj; Marijanovi, Brunislav 1984. Visoko i okolina kroz historiju, I, Prethistorija,
antika i srednji vijek, Skuptina optine Visoko, str. 106.
16

186

Prasl. rije *rdina oznaavala je crnicu ili humus, takoer u poljskome jeziku rdzina
u znaenju plodne zemlje (Schutz 1957: 56). Takoer, tradicija na terenu Bosne i Huma je
podravala imenovanje plodnosti temlje prema njezinome koloritu. Primjerice u Semberiji je
najvie zemlje crnice, koju su jo zvali i kruka, sionica ili ljuta, pri tome je obiljeavala
najplodniju zemlju za obradu, ali je ujedno bila i teka za rad jer se morala valjati i loe je
podnosila suu. Pljeskulja je bivala zemlja koju Drina potapa, pri tome je slabijeg kvaliteta od
crnice. Prahulja je zemlja slabog kvaliteta i rodnosti, za koju se govorilo da devet godina bude
maeha, a jedne godine majka (Kajmakovi 1974: 50).

- vode i vodeni usjeci:

Jezeri: pisano na Ezeri miseca frebara na deveti na desete dan lit gospodnih (P.107)
Meurijeje: na Meuriu pod Samoborom (P.108)
Podrinje: mi Stefan Dabia po milosti gda boga kral Srblem, Bosni, Prmoriu, Hlmsci
zemli, Dolnim kraem... Podinyu... (P.47)
Zavodi: od Zavoda do Vrhovine pristoi gradu Bistrikomu (P.59)
Riica: V ime boie se lei Radovan Pribilovi[] na svoioi zemli na [pl]emenitoi [n]a
Rici (Zb.4: 242)
Banjice (topli izvori): i pei Banike s selom Banicami s pravimi memi (P.97)
Cripov potok: i selo Cripov potok i selo Toponice (P.97)
Praslavenska rije banjice *bana u znaenju topli izvori, toplice, izvodi se od latinske
rijei balinea pl. od balineum to znai kupatilo. esta je kao toponim na slavenskom jugu
gdje oznaava termalne izvore. Danas su zabiljeeni toponimi Banja kod Priboja, Novog
Pazara, Pei, Prizrena, Fojnice, Vrgorca, te na vie lokacija u Bugarskoj. Na slavenskom
sjeveru (izvan bive teritorije Rimskoga carstva) banja se javlja u drugaijim znaenjima:
rudnik, okno, solana, kamenolom, kupola, obla posuda, duboko mjesto u rijeci (ERSJ 2003:
169-170). U ruskom jeziku rije parno kupatilo, s obzirom na svoje znaenje, nije
nala veeg osnova u toponimiji (Loma 2012: 23).

- fitonimi i zoonimi:
Izrazito bogat i plodonosan bosansko-humski teren, i kontinuirana naseljenost od
prahistorijske epohe do danas, obrazovali su bogat i sloen onomastikon. Topikalni prostor
markiran je bogatom florom i faunom. U domeni flore, izuzev nekolicine stjeniavog
podruja i litica, uglavnom nema pustog, neobraslog terena. Flora biljei dijapazon od
187

samoniklog rastinja, drvea do trava i korova. Tipinim slavenskim obiajima i djelanjima, i

ovdje je kao i u mnogim drugim slavenskim krajevima, bioloka stvarnost preslikana u
toponimiji, odnosno posluila je u kontekstu motivike imenovanja. U bosansko-humskome
onomastikonu mogue je prepoznati i takozvane kulturne fitonime, nazive nekih mjesta koja
su prepoznatljiva po vrsti poljoprivrednih kultura koje se uzgajaju ili su se uzgajale. U
kulturno-fitonimne toponime svrstavaju se imenovanja rezultata svjesnog ljudskog napora i
elje da se prirodni resursi stave u funkciju ivotnih potreba stanovnitva (primjerice
Smokovljani (P.55). U ovoj skupini prepoznaju se imena koja u osnovi sadravaju fitonim,
pri tome je za pretpostaviti da motivacijske pobude nisu izazvane oblikom, veliinom ili
zelenilom, ve po samim biljkama koje tamo rastu, pa su se dotini fitonimi metaforizirali i
toponimizirali prenosei se kao toponim na objekt gdje dotine biljke uspijevaju. Dakle, pored
kulturnih postoje i tipizirani fitonimni toponimi koji su producirani po prirodno ustaljenim
biljkama odreenog prostora, pri emu najveu frekventnost znaju biljeiti dendronimi,
odnosno nazivi za drvenaste biljke (bukva, bor, drijen, dub, vrba, lipa), ija je vanost oita
jer su jedan od preduvijeta opstanka ovjeka od neophodnog ogrijeva, preko grae do stone
hrane (Cicmil-Remeti 2000: 1371-1380).
Iako su plodonosni panjaci prekrivali vei dio Bosne i Huma, ipak ne impresionira
broj toponima motiviranih prema vrstama trave.
Bast (rom. bosco uma): i selo Bast s pravimi meami (P.85)
Bora: in burgo de Borac (Lam. Crim. 23. Fol. 35. 8. VI. 1450)
Bora (Kovaevi-Koji 171: 1429., 1433., 1434., 1440., 1449.)
Dubnice: i selo Dubnice s pravimi memi (P.97)
Dubrave (dub Quercus): A sei lei knez[] Radivoi Vlatkovi. U toi vrime naiboli mu u
Dubravah bih. (Zb.1: 36)
Gvoznica (etinarska uma): i selo Gvoznicu i drugu Gvoznicu i selo Cripov potok (P.97)
Hrboani (hreb panj): selo arak i selo Hrboani i selo Siniii (P.97)
Lipovac (lipa Tilia): i selo Lipovac i selo drgi Lipovac s pravimi memi (P.97)
Lipovci: i selo Hripavci i selo Lipovci (P.97)
Samobor: na Meuriu pod Samoborom (P.108)
Smrah: tolikoie u Smrah tolikoie u Trubiih (P.59)
Topola: Smokovlani ole i Topola i ta sela zgora pisana (P.57)
Triska: i selo Triska s pravimi memi (P.97)
Trnova: Slaano, Trnova, Podgora, epikue (P.57)
188

Trnovica: a ti reeni Lisac, Imotica i Trnovica est od dostoni i od kotara reenoga

primor, sel i zeml (P.61)
Vrbovika (vrba Salix): Skorovoi z Vrbovika prisegoe svidokuije isto i pravo (P.59)
Vrbanji: dri u zemlnic dv cel Lipnicu i Stnice i u Vrbani (P.18)
Zaborah: u moih dvorih u Zaborah a pisa Rako diak (P.38)
Zabukovje (bukva Fagus): Liane, Zabukovne, Sankovie, Mlnne (P.59)
Papratno (paprat Filix): Papratno (Kovaevi-Koji 171:1452)
U domeni fitonimne motivike u procesu imenovanja, kao motivi su mogli posluiti i
dijelovi biljaka, primjerice: Koren (od Korena u Hlivanskoi Vrhovini i u upi poani od
Zavoda do Vrhovine P. 59), Korica (selo Bilani i selo Korica s pravimi memi P.97).
Dananje Gacko u istonoj Hercegovini se najprije pominje kod Popa Dukljanina, ali u
iskrivljenim oblicima Gerico i Kezca, zatim u staroj Karlovakoj listini iz 1276. godine (v
zemli rekomi Gacko), i na inskribiranome steku iz 1359. godine iz Banje kod Priboja
(Stojanovi 1902-1926). Petar Skok navodi da je toponim Gacko postao od neslavenske
rijei*gd- za umu, to je srodno staropruskoj gude-.
Toponim Gvoznica se izvodi od prasl. rijei *gvozd u znaenju 'gusta etinarska
uma, umom prekriven teren ili teko prohodna stjenovita golet(Miklosich 1874: 643).
Mnogi fitonimi su vremenom, sticajem raznih okolnosti, ostajali bez motivacionog
pokria. Naime, sjee uma, poari i drugi svjesni i nesvjesni faktori, rezultirali su time da su
neka podruja bliska goletima ili urbaniziranjem iskrena i izvjetaena.
Kontinuirano uzgajanje domaih i stalno prisustvo divljih ivotinja odrazilo se i na
onomastikon. Meutim, prilino je iznenaujua malobrojnost imenovanja ovoga tipa. Nije
teko objasniti oiglednu disproporciju izmeu bogatstva faune i broja posvjedoenih
zoonima. Izgleda da se motiv imenovanja svodio na ono to je rijetko, diferencijalno, dok ono
to je ustaljeno, uvrijeeno i svakodnevno, iz razloga to ne ostavlja trag prepoznatljivosti ne
ostavlja znaajan trag ni u toponimiji.
Vran (Corvus cornix): i selo Batun i selo Plitnane i selo Batar i selo Vranu i selo abnicu
(P.97)
Rije vran izvorno znai gavran. Posrijedi je prepoznatljiva slavina, jer se nalazi od
slavenskih jezika do baltoslavenskih: staroslavenski vran, rus. vorna, lit. vrnas. Gavran je
189

takoer slavenska rije: staroslavenski gavran, ruski voron, eki havran. Polazni latinski
oblici (cornix, corvus) potvruju porijeklo imena od karakteristinog i lako prepoznatljivog
graktanja vrane/gavrana. Meutim, ne preovladava ope slaganje s tim zakljukom, pa su
prema tumaenjima evidentne tri mogunosti: 1. prema boji perja (uglavnom crno ili tamno
sivo), 2. prema krivini kljuna ili kanda, 3. prema glasu. Germanski jezici (engleski,
njemaki, staronordijski i skandinavski jezici) takoer potvruju onomatopejsku narav
nastanka ptiijih nazivaka. Englesko-njemaki par crow-Krhe nedvojbeno je onomatopeja.
Slavenski oblici vran, vrana, (ga)vran, uz ruski vron, vorna, moda imaju ishodite u
pridjevu kao ruski voronj crne masti, boje, u znaenju kao i staroslavenski vran. Tome je
takoer srodan litavski oblik varnas, kao i staropruski warnis (Ladan 2006: 253).
Golubaa: A se lei Radosav Herakovi. Ovo legoh na svoioi pleme[ni]toi Golubai...
(Zb.2: 62)
Maak: i selo Gradia i selo Popovac i selo Maak (P.97)
Mii: Vuihna Mratinovi iz Mi (P.59)
Uz kratku mnoinu mii postoji i druga (danas obinija) mievi. Mi je sveslavenska,
praslavenska i indoeuropska rije. Sveslavenska slinost lako se oituje: stsl. my, rus. my.
Isto je i u ostalim slavenskim jezicima, alit a slinost nije nita

manja ni u ostalim

indeouropskim jezicima: latinski ms, grki mys, starogermanski mus, staroindijski m.

Posebna je slavistika zanimljivost to je u svim slavenskim jezicima mi enskoga roda (npr.
maljenkaja my), a u bosanskome, hrvatskom i srpskom mukoga roda (Ladan 2006: 74).
Mravinac: Mrevo, Brseevo, Mravinac, Dulgo, Malkove i druge Malkove, Slaano,
Trnova, Podgora, epkue... (P.55)
Lisac: a ti reeni Lisac, Imotica i Trnovica est od dostoni i od kotara reenoga primor,
sel i zeml (P.61)
Lisica je sveslavenska rije a stariji oblik glasio je lis, to bi znailo i lisica, ali lisac i
lisjak kao mujak. Danas je oblik lis zastarjelica, a nalazio se u staroslavenskom, ruskom,
ekom i poljskom. Oblik lisica jest enski, prema lisu, ali oblik na ca oznauje tu ivotinju
bez obzira na rod, pa kad se on treba istaknuti, onda je oprjeka lisica-lisac, s jasno odreenom
razlikom izmeu enke i mujaka (Ladan 2006: 54).

190

aplji (lat. Ardeidae): i selo Nova i selo apli i Kievac i poda n selo ki s pravimi memi i
Kotari i svoimi zaseli (P.97)
Kozalj: Kozal do Szhodola i Rapta ot mee do mee (P.15)
Kozica: i selo Kozicu s pravimi memi (P.85)
Topografska osnova koz- (od koza Capra) ograniena je na sredinji junoslovenski
prostor sa sljedeim potvrdama: dva danas iezla sela u Makedoniji (Miklosich 1874: 46;
Stankovska 2001: 208), u Bugarskoj Gorna i Dolna Koznica, i danas planina Koznik na
Kosovu, dvije tvrave istog imena, jedna na putu iz doline Rasine u dolinu Ibra, druga kod
Pljevalja, obje posvjedoene u latinskim zapisima XV v. kao Koznik. Svuda moe biti u
osnovi deverbativni pridjev *kozn(j) koji je u vezi sa kozenjem, tj. parenjem i
razmnoavanjem (divljih) koza, sa nijansom znaenja teko pristupaan, vrletan (up.
(o)koziti se (na)muiti se, ili su u pitanju sekundarne formacije koje nisu nastale
univerbizacijom prvobitne atributivne sintagme, ve prostim dodavanjem kompozitnih
sufikasa *-nik, odnosno *-ic na zoonim (Dini 1978: 76).
- metaforiki toponimi:
Brod (prijelaz preko rijeke): tretu slubu uini Vlk kada mi bie kralev nevirnik uzel
grad moi Visoki, tada mi Vlk Vlkoslavi uze trlski Brod skrozi to uzeh moi
grad (P.15)
Brodar: na dan svetogo Mihoila na planini Bujaku prma naem gradu Brodaru (P.93)
Vran18: i selo Batun i selo Plitnane i selo Batar i selo Vranu i selo abnicu (P.97)
Vranduk: Pisan va lta gdna umf lto mseca prvara g dan na Vranduku (P.98)
Kokojeglavci: tolikoie u Kokoieglavcih tolikoie u Okuzliih (P.59)
Kukan: pisan v lta Hrstova potva tisuia i etiri stai k i tretiie lto mseca dekembra
k i z dan u Kukanu (P.79)
Nozdrvca (uvala s dvjema luicama poput nozdrva): dasmo im i darovasmo naim novim
dobrovolnim darom selo Vlasine done i gorne toiiest Vlasine i Nozdrvce (P.107)
Jajce: pisan u icu mseca novebra ke dan na lita rotva H
(P.113)
Pisano u naem slavnom stonom gradu aicu miseca novembra (P.109)

18

Mogue je ovaj toponim povezati i s ornitonimom vrana (Corvus cornix)

191

Slano: a na ime si i si sela naprvo Kurilo, Osalnik, Lubaa, Gromaa, Oraaac,

Trsteno, Mrevo, Brseevo, Mravinac, Dulgo, Malkove i druge Malkove,
Slaano, Trnova, Podgora, epkue... (P.55)
Dobro: Vladko Klai z Dobroga (P.59)
Soli: az Stipan Osto po milosti

blagovrni kral Srblem, Bosn, Prmoriiu,
Humsci zemli, Zapadnnm stranam, Donim kraem, Usori, Soli, Podriniiu
(P.103)
Pored imenovanja topografskog karaktera kojim se upuuje izravno na objekt (vrh =
Vrh), ostvarjuju se i imena ostvarena metaforizacijom koja upuuju na objekt procesom
takozvanog metaforikog preslikavanja, odnosno upuuju na objekt s pomou slinosti i slike
koja je u osnovi svake metafore. Narav takva imenovanja trai od imena da identificiraju i
znae, da izraz bude kratak i prikladan i da sabiju u sebe bitna obiljeja oznaenoga. Te
osobine posjeduje metafora. Metafora je kratak i pogodan izraz pri imenovanju zemljopisnih
objekata. Ona se zasniva na slici kao skladu promatranja i odraza slikovnog sadraja u
jezinom izrazu. Od mnotva obiljeja zemljopisnog objekta selekcioniraju se u imenu ona
najbitnija. Gotovo ni u jednom imenu nije toliko odlika oznaenog sadrano u oznaitelju kao
u imenskoj metafori. (Stama 1983: 191) Toponomastike metafore nastaju angairano,
sublimiraju karakteristike objekta slikom. Kako se takva motivacija brzo gubi u svijesti
korisnika imena, metaforika imena se brzo desemantiziraju ili se sljubljuju uz zemljopisne
objekte, poopuju i preuzimaju ulogu zemljopisnih termina oznaavajui svaki topografski
objekt takvih karakteristika. U ovoj skupini mogue je prepoznati metaforike toponime koji
svoj odraz nalaze u predmetima materijalne kulture, primjerice po oblini: Jajce, Brod ili po
dominantnom koloritu predjela, odnosno njegovoj zagasitosti: Vran.
Brod se u junoslavenskoj toponimiji moe javiti kao motiv u procesu imenovanja
oblih podruja, dakle prema similaritetu oblika, ali takoer i kao oznaitelj pliaka u rijeci
preko kojeg se prelazi. Oblik se izvodi iz glagola *bresti, brd u znaenju gaziti kroz vodu.
(Loma 2012: 38)
Dakle, postupak imenovanja referenta usporedbom po slinosti (similaritet) s nekim
izvan-geografskim, a ponekad i potpuno apstraktnim pojmom vrlo je est u toponomastici.
Prikladno odabrana metafora o izgledu i kvaliteti referenta moe rei vie od jedne rijei
Nozdrvca (uvala s dvjema luicama poput nozdrva i sl.) pa su zbog svoje ekspresivnosti
omiljen i est izbor imenodavaca.
192

S obzirom na strukturu, imena ove skupine nastala su toponimizacijom zemljopisnih

termina i toponimijskih apelativa. Preteno su jednolana, a tek manji broj dvolana i
vielana. Dvolana imena sastavljena su od pridjeva i imenice koja je obino geografski
termin. Predmet usporedbe najveeg broja metaforikih termina su pojmovi vezani uz
svakodnevni ivot. Nepresuno vrelo takvih usporedbi su dijelovi ljudskog tijela, tzv.
antropomorfne metafore, te razni predmeti i artefakti iz svakodnevnog ivota: Glavica,
Kukan, Nozdrvce. Primjerice, od prasl. *golva u znaenju vrh brda. Meutim, na
opteslavenskom planu, navedeno je znaenje svojstveno balkanskoj toponimiji, drugdje rije
dolazi u svojstvu hidrografskog termina, odnosno u znaenju izvora, gornjeg toka (potoka,
rijeke). (Loma 2013: 54)
U pisanim historijskim dokumentima ustanovljeno je da je takoer jedan od gradova
koji je ulazio u sastav srednjovjekovne bosanske drave bio grad-tvrava Vranduk (vidi
Prilog 5). Hipotetiki, ime Vranduk dolazi od rijei vrata, jer se u starijim poveljama
Vranduk pie kao Vratnik.

Prilog 5. Tvrava u Vranduku (Jalimam 2004)

Etimologija ojkonima Vranduk moe se pretpostaviti i rekonstruirati kao sloenica u
kojoj je lako uoljiv slavenski pridjev vran, to znai crn. Ono to ostaje kao dio sloenice
jest neslavenski supstrat, imenica duk, koja ak nije uope esta u junoslavenskoj
193

toponomastici, a koja zasigurno vodi porijeklo od prijeslavenskog naseljavanja Balkana, na

ijem se prostoru srednjovjekovne Bosne nalazi i Vranduk, koji bi po nekim indicijama
mogao biti stara ilirska utvrda. (Kalajdija 2006: 140)

17.2. Kulturni toponimi koji izraavaju ovjekovu djelatnost

Antroponimni leksik u ojkonimima druge skupine karakteriziran je porodinoplemenskim imenima i prezimenima. Mahom su to imena neutralne tvorbe koja objektivno
implicitno izraavaju znaajke zemljopisnih objekata (Brod je brod, Milodra je Milodraov
posjed). Imena tih svojstava signal su emocionalnog odnosa imenovatelja prema
imenovanome objektu. S jedne strane tu su toponomastike metafore, s druge, nomina
antroponymica.
- agrikultura i iskoritavanje prirodnog bogatstva:
Dopasci: A se lei Dragilo [Mi]let[i] na svoiei zemli plemenitoi [na] Dop[as]cih. (Zb 4:
234)
Vrtci: tolikoie u Vrtcih, tolikoie u Kokoieglavcih (P.59)
Grebaca: Iurai Suei iz Orrus, Utihri z Grebac, Cvitimir iz Kabli (P.59)
Toponimijska osnova greb- mogla bi se tumaiti praslavenskom izvedenicom *greb-ja
od glagola *grebti u znaenjima kopati ili zgrtati; u sjevernim slavenskim jezicima ona
znai jo rov, bedem, brazda, nasip, most nasut granjem i brvnima za prelaz preko movare,
brana (ustava) na rijeci i sl. (Loma 2013: 69)
kral i vsa Bosana nam da vse
Kuril (kirilo mjesto iskreno paljenjem ume):
Primore ot Kurila deri do Stona (P. 61)
I uspomenue kralevstvu mi od renih vlastel i od opine govore za zemle to su i
koe su od Kirila do Stona (P. 58)
Prasl. *kuridlo zemlja raskrena paljenjem. Prasl. rije u osnovi je nomen instrumenti
od *kuriti (se) paliti, dimiti (se). Up. rus. dijal. kurila izgorjela uma; uma iskrena za
njive, Kurilka bug. toponime i oronime Kurilo, Kurilata, od apofonske varijante glagola

194

*uriti rus. dijal. urilo mjesto u umi oieno od `bunja, bug. oronim urilo itd. (Kurkina
2011: 82), e. oronim Kuridlo, Kourilo kod Dubrovnika, u turskom popisu iz 1571. Kurila,
ime jednoj od prizrenskih mahala, danas Kurila poqe (Peikan 1986: 30), Kurilo je i selo kod
Podgorice, a kao oronim se takoer javnja na devet mjesta u dananjoj Crnoj Gori.
Srebrenik: a to ie pisano pod gradom pod Srbrnikom (P.17)
O imenu srednjovjekovnog grada Srebrenika (vidi Prilog 6) i njegovom znaenju u
historijskoj literaturi postoje odreene dileme. Tako se u najstarijem poznatom spomenu
imena grada od 15. februara 1333. godine susree naziv Sr`brnik, dok se u jednom dokumentu
iz XV. vijeka pie Srebrenik. U latinskoj i talijanskoj transkripciji pie se Srebrenich dok se u
maarskim srednjovjekovnim dokumentima spominje kao Srebranich ili Zrebernek (1408.
godine).U jednom historijskom dokumentu s poetka XVI. vijeka koji je nastao povodom
tursko-maarskog mira koji je potpisan 28. marta 1509. godine izmeu ostalog je zapisano
"Zrebernyk cum suis oppidis et villis" (Jalimam 2004: 26-27)

Prilog 6. Tvrava u Srebreniku, Biljeg Srebrnika (2003)

U historijskoj literaturi evidentno je i arenilo pisanja dananjeg imena grada, tako
iro Truhelka, Marko Vego i uro Basler piu Srebrnik dok Hamdija Kreevljakovi
Srebrenik. Ime srednjovjekovnog grada Srebrenika je asocijacija na razvoj rudarstva.

195

Konstantin Jireek, tvrdi da Srebrenik u srednjem vijeku, koliko se zna nije imao nikakvih
rudnika. (Veselinovi 1997: 699) Ime grada se takoer moe vezati za srebrenu kovanicu koja
se proizvodila u vrijeme Stjepena Kotromania, u kovanici na podruju dananjeg
Srebrenika. (Truhelka 1984: 389-410)

Koerin: To vrime mene Vigna doide konina na svom plemenitom pod Koerinom
(Zb.1: 1)
Ojkonim Koerin (danas opina iroki Brijeg) privukao je jezikoslovce, koji su
pokuali odgonetnuti podrijetlo njegova znaenja. O tome su pisali J. Dedijer, M. Vego, D.
Mandi, A. Kraljevi, a posebice M. imundi. Upravo je imundi naznaio kako se u
toponimu Koerin krije stara sveslavenska osnova ko-, koja je iroko rasprostranjena u
junoslavenskim jezicima, te u poljskome i ruskome jeziku. Ipak, treba biti oprezan, jer se
radi o vieznanim osnovama. Najvjerovatnije se ini miljenje da je osnova ko- iz
indoeuropske kot- (od ega je kotac i kotar), a ona pak iz glagola *qet-/*qot-, u znaenju
plesati. Osnova ko- najznamenitija je u izrazima koak - tor za domae ivotinje, koina obor za svinje, te u koan/koanj - stabljika kupusa, duhana ili kukuruza. U ekonimu Koerin,
uz osnovu ko-, moemo prepoznati i sufikse er i in, koji su estotni u junoslavenskoj
toponimiji. Koerin bi prema tome, bilo mjesto gdje su se nalazili koaci, torovi ili pak tale.

Podgrad: pisan na Bii u Podgradi (P.27)

I selo Podgradie s pravimi memi i kotari (P.97)
Prasl. *gord u znaenju ogradom zatien prostor, utvrenje, u starobosanskome
oznaava iskljuivo tvravu i naselje unutar gradskih zidina, dok se za neutvreno naselje oko
tvrave upotrebljava naziv podgrae. Do XIX. stoljea ta distinkcija uspostavljala se
hungarizmom varo, pouzdano posvjedoenim u povelji Tomaa Ostojia od 22. augusta
1446. godine: grad Klu i varo Podklu (P.97). U istoj povelji kao toponim javlja se i
izvedenica Gradie.
- Nomina antroponymica: izraava odnos ovjeka prema zemljopisnom
objektu, istie vlasnost osobe ili kolektiva:
Boljesavac: i selo Priinica i selo Bolesavac i selo Tvrdi s pravimi memi (P.97)
196

Milodra: a pisano na Milodrai na lita rostva Hrstova (P.76)

Ljubomir: Ljubomir (Kovaevi-Koji 171: 1428, 1459, 1460)
Tanorovo: A se lei Vlatko Brankovi s Tanorova (Zb.2: 84)
Rakovac: i selo Rakovac s pravimi memi (P.97)
Brseevo: Gromaa, Oraac, Trsteno, Mrevo, Brseevo, Mravinac (P.55)
Mrevo: Gromaa, Oraac, Trsteno, Mrevo, Brseevo, Mravinac (P.55)
Cripov potok: i selo Cripov potok i selo Toponice (P.97)
Pomniino: Pomniino gorne i dolne ot mee do mee (P.15)
Stipan polje: i zaklesmo se prid potenim muem vaem poklisaru prid
knezomTudroem Baveliem na Stipanu polu pod Sokolom (P.71)
Posebna skupina zemljopisnih imena odnosi se iskljuivo na naselja. To su pravi
ojkonimi koji mogu oznaavati najprije ljude, zajednicu, mnotvo, a tek onda mjesto njihova
prebivalita. Skladno mnotvu na koje se ovi ojkonimi odnose, njihovi su oblici najee u
mnoini. Prepoznatljivi su svojom imenskom strukturom, koja je zadana odreenim sufiksima
u mnoinskim oblicima i njihovim odnosom prema osnovi, koja je najee antroponimna.
Dakle, s obzirom na znaenje prepoznaju se kao patronimiki, porodino-zdrueni, etniki,
etnonimski i usluni ojkonimi:
ihovii: pisano na ihoviih (P.41)
ilovii: Zabuhovne, Sankovie, Mlnne, Ruibne, Lulnie, ilovie i vsu Vrhovinu (P.59)
Gmii: i selo Gmii u Uskoplu s pravimi memi (P.97)
Hrboani: i selo Sridica i selo arak i selo Hrboani i selo Siniii (P.97)
Hratani: i selo Hratane s pravimi meami (P.85)
Popovi: a tomui budi ovim sudm stanak u Konavlah ali u Trbinu ali u Popovi od
ovih treh mst edno gdi bude hotine kneza Vlkc Hrania (P.61)
Okuzlii: tolikoie u Kokoieglavcih tolikoie u Okuzliih (P.59)
Kablii: Cvitimir iz Kabli (P.59)

- usluni toponimi:
Smokovljani: Smokovlani ole i Topola i ta sela zgora pisana sa vsim dostoniem nih
dasmo nim u vki vkom (P.55)
Kouhe: i selo Kouhe s pravimi memi i Kotari (P.85)
197

- metaforiki toponimi:
Vratnik: tolikoie u Vrtcih tolikoie u Kokoieglavcih (P.59)
Klju: i u niiu dva grada Klu i Kotor das vamu (P.11)
I na siei vr dasva knezu Vlkosavu dv up u ddinu i u isklad Banice i Vrbanu
i dva grada Klu i Kotor (P.12)
i zapisasmo timii naim otvorenim listom pod nae velike visue obistrane peati
grad Klu i to im e bilo u draniu i varo Podklu s pravimi memi (P.97)
A se lei radona Ratkovi. Pogiboh p[o]d gradome p[o]d Klueme... (Zb.3: 159)
Soko(l): z ono vrme kda se podvie na me ugrski kral u ime Ludovik i prihodi u Plvu
pod Sokol (P. 20)
mi po naem slavnom i dobrom obiaju milostivo bilo onui vie reenu upu
konavlsku i grad Sokol (P.72)
na vsu nau mo viereeni grad Soko u upu konavosku branit od vsakoga
nasilia i zlh (P.73)
i potvriue poteniu priazan i priatelstvo za veliku liubav darova gradu Dubrovniku
knezu i nego vlastelem grad Soko u Konavlah (P.77)
Bijela Selita: pisano na Blih Seliih u Trstivnici (P.61)
Imenovanje je moglo biti ostvarivano i postupkom metonimizacije kao u sluaju grada
Kljua koji je ime dobio zahvaljujui svom geostratekom i dominirajuem poloaju nad
svojom okolinom. Nije objanjeno zato se Klju ne navodi ve u prvoj povelji aragonskonapuljskog kralja Alfonsa iz 1444. godine, kada se potvruju posjedi Stjepana Kosae. Kao
ime Glutsch pominje se 1448. g., a kao ime Cluz cum castris et partinentiis suis, 1454.
godine. Sam grad se prvi put spominje 1322. godine u dokumentima bana Stjepana II
Kotromania. Bio je osvojen od strane Otomanskog Carstva 1463. godine kao zadnji grad
kraljevske bosanske tvrave. (Kreevljakovi 1953: 50)

198

18. Bosanko-humska makrotoponimija

Osnovne sheme teritorijalno-politike organizacije feudalne drave, bar u podrujima na
kojima se bila proirila srednjovjekovna bosanska drava, bile su: zemlja, upa, grad, seoska
opina i vlastelinstvo (Aneli 1982: 9). injenica je kako e poslije X. stoljea i prvih
pomena naseljenih gradova utvrde i naselja polagano napraviti ono to e se kasnije nazivati
topografsko-urbanistikom strukturom srednjovjekovne Bosne. U XIII. stoljeu kada u
susjednim oblastima izrastaju slobodne kraljevske varoi u Bosni, iako su se formirali
prvobitni oblici utvrenja, nije dolo do nastanka gradova kao ekonomsko-proizvodnih
sredita. Kako je s banom Stjepanom II Kotromaniem i kraljem Tvrtkom I Bosna prostirala u
mnogim segmentima, tako je i po pitanju gradova razvojem rudarskih sredita dolo do
formiranja druge generacije ovih graevina. Uestalim trgovakim transakcijama ruda na
relaciji Bosna Dubrovnik dolazi do potrebe stvaranja gradskih trgova, koji e preuzeti ulogu
glavnih centara razmjene roba i informacija. Daljnji razvojni luk trgova odvija se u izvjesnoj
simbiozi sa dubrovakim kolonijama. Poetak XV. stoljea oznaio je raslojavanje oblika i
vrsta gradskih naselja, pa se stoga u izvorima bosanska naselja nazivaju raznolikim terminima
kao to su trg, tvrava, varo, borgo (burgus), dok se za one gradove koji su se razvili u vie
etaa uoava prefiks sub ili sotto ispred samog imena grada.
Prikazujui kratak historijat arheolokih istraivanja obavljenih na srednjovjekovnim
bosansko-humskim gradovima, Lidija Fekea-Martinovi smatra da je od cifre 300-350
srednjovjekovnih

gradova u Bosni

Hercegovini,

koji

su

do

danas

isticani u

nauci, urbicirano njih 240, takoer istaknuvi da je mogue prema sauvanim elementima
odrediti kulturne krugove kao to je Jajaki koji je okrenut ka Primorju, kulturni krug Kosaa
sa utjecajima iz istonih krajeva, te centralno-bosanski krug (Kraljeva zemlja) sa utjecajem iz
srednje Evrope (Mulabegovi 2012: 23-57). Bosanskohercegovaki gradovi imaju i
zajednike karakteristike, to su prvenstveno visinski, odsjeeni gradovi, veina ih pripada tipu
burga s nastanjenom glavnom kulom. Prouavanje ostataka starih gradova svoje pionirske
poduhvate dobilo je u iri Truhelki koji je takoer autor izraza "stari gradovi" koji se danas,
specifino u Bosni i Hercegovini, koristi kao sinonim za sva utvrenja, burgove, naselja u
zemlji, nastala od vremena srednjeg vijeka do austro-ugarskih graditeljskih poduhvata.
Grad u bosaninim ili castrum u latinskim izvorima XIV. stoljea koji se odnose na
Bosnu i Hum, iskljuivo oznaavaju tvravu, sjedite vladara i feudalaca. Podgraa koja su se
199

formirala ispod bosanko-humskih gradova u XIV. stoljeu a zatim i u XV. stoljeu, u

latinskim izvorima se oznaavaju sa prefiksom sub ili sotto uz ime grada (sub Viegrad, sub
Jelez, sub Dobrun, sub Boraz, itd.). Uporedo s razvojem naselja javlja se potreba da se naselje
ispod grada i terminoloki razlikuje od grada tvrave. Na taj nain dolazi do spajanja prefiksa
pod- sa imenom grada. Prvo iz izvora poznato podruje ije je ime izvedeno na istaknutim
prefiksalnim nainom tvorbe, i to ve 1382. godine, jeste Podvisoki. Naime, ore Boki
kupuje in Podvisochi robinju iz Usore. (Dini 1978: 105) U XV. stoljeu ovi lokalni, domai
nazivi prodiru mnogo vie u latinske dobrovake izvore: Podobrun (1426), Podviegrad
(1427), Podbora (1434), Podsoko (1447), Podblagaj (1447), Podvratar (1452), Podmievac
(1459) i Podkonjic (1473). Privredno aktivna podgraa u povelji Stefana Tomaa od 1447.
godine nazvana su varo: grad Klu i poda n Srida Klu, grad Mrin i poda n varo, grad
Glaki i poda n Srida varo, grad Tetumio i poda n varo (P.97). Ovom istom poveljom
Stefan Toma darovao je brai Dragii grad Kievac i poda n selo Ki i selo Podgradie. Prema
tome ve se u domaim izvorima nalaze izdiferencirani nazivi za podgraa-varoi i podgraasela koja se meusobno razlikuju po privrednoj strukturi i nainu privreivanja. Tako je
stvarna razlika koja je postojala izmeu ove dvije vrste naselja nala odraza i u
toponomastikome nazivlju (Kovaevi-Koji 1978: 136).
Jedna od upa koje su postojale u periodu srednjovjekovne bosanske drave u dolini
rijeke Bosne bila je i Vidogoa (Aneli i dr. 1984: 106), koja se u historijskoj literaturi
poistovjeuje i sa samom Vogoom (Hadijahi 2004: 274). Meutim, lingvistiki se ne
moe objasniti gubljenje dijela korijena id (skupine koja ak nije ni cjelovit slog), a koja je
dovela do finalnog oblika Vogoa, poto u lingvistikoj literaturi nije ustanovljeno
gubljenje suglasnika d u intervokalnoj poziciji ili registriran regresivni tip asimilacije u
skupini io od koje je trebalo dobiti o, pa ovakvo tumaenje etimologije ovoga ojkonima
lingvistiki nije uvjerljivo.
Alen Kalajdija (2006: 132-136) smatra da se ojkonim Vogoa treba razumijevati kao
imenika sloenica sastavljena od etiriju morfema: korijenskoga morfema vel, drugoga
korijenskog morfema gost, treega, derivacijskog morfema, formanta j te gramatikoga
nastavka a. Na temelju ove rekonstrukcije proizlazi da je morfem vel korijenski morfem
pridjeva velik koji je nastao od staroga praindoevropskog *uel, a koji je tvoren dodatkom
sufiksa ik (usp. Skok 1973: 593), da je korijenski morfem gost takoer indoevropska,
sveslavenska i praslavenska rije bez paralele u baltikom (Skok 1971: 595), da je j
200

baltoslavenski, sveslavenski i praslavenski pridjevski sufiks (Skok 1971: 741), a da je

nastavak a zapravo gramatiki nastavak koji se dodaje na osnovu rijei poto se vee za
derivacijski sufiks j uz koji obrazuje nastavak za muki, enski ili srednji rod (usp. npr. Skok
1971: 741 ili Matasovi 1998: 128). Na osnovu ovih podataka proistjee da je ime naselja
Vogoa u rekonstrukciji glasilo *Velgostja. Zapravo, u strukturi ove imenice, s obzirom na
starije jeziko stanje, morali su postojati i poluglasi pa je bilo *Velgostja. Nakon to su
poluglasi nestali, dobili smo gore dati primjer rekonstruirane rijei. Naravno, nakon toga
desile su se odreene fonetske zakonitosti koje su dovele do toga da se suglasnika skupina
st reflektira pod zakonima jotovanja suglasnikih skupina u suglasniku zapadnotokavsku
skupinu , da je finalno l iz prvoga dijela sloenice na kraju sloga prelo u o (pa se dobija
oblik veo), koji regresivnom asimilacijom daje oblik vo, kao integralni dio imenike
sloenice Vogoa. Dakle, historijski proces u nastanku ovoga imena bio je sljedei:
*Velgostja > *Velgostja > *Veogoa > Vogoa.
Meutim, vano je pomou drugih naunih sredstava i primjenom interdisciplinarnih
metoda, potvrditi ovu mogunost. S tim u vezi, najbitnije je da ovako rekonstruirani oblik ne
odstupa od ustanovljenih lingvistikih principa u rekonstruiranju i reflektiranju pojedinih
fonetsko-morfolokih kategorija. Zatim, oblici imena koji zavravaju sufiksom ja slue za
tvorbu imenica pridjevskog znaenja (Bokovi 2000: 310) koje u konkretnom sluaju znai
da je Vogoa mjesto velikoga gosta, odnosno, veliki je gost posjednik toga podruja, ono mu
pripada po nekoj osnovi (pa moda i po tome to je on tu boravio pa je po njemu mjesto i
prepoznatljivo i prozvano). Primjeri toponima graenih sufiksom ja upravo potvruju njihov
pridjevski karakter kao to je Banja Luka zapravo Banova Luka tj. Ban + ja + Luka (usp.
Skok 1971: 741), odnosno Meea < Med(v)jed + ja, tj. mjesto gdje borave ili su boravili ili
je tu bilo medvjeda, pa je to zapravo medvjee mjesto Meea i sl. (Kalajdija 2006:
134-136)

201

U onimu Vogoa potvren je leksiki princip

onomizacije, kad se od zajednikih imenica tvore vlastita
imena, to potvruje i injenica da postoji i vei broj takvih
ojkonima i antroponima. injenica je da se sastavnica gost
moe dodati licu, kao i imenu mesta. U Poljskoj ima mesta,
koja se zovu Bydgoszcz, Radgoszcs ime jednog sela u
Galiciji. Na planinama Beskides u Moravskoj ima jedno
brdo, koje se zove Radhost (Leger 1901: 150). Na podruju
srednje Bosne postoji i mjesto Velogoe, u opini Kreevo.
Meutim, pored ojkonima sa naznaenom sastavnicom, u
Bosni i Humu posvjedoena je i kao: etnik Gostiljanin
(Zb.4: 290), osobno ime Milogost (Zb.1: 46, 4: 254),
Dobrogost (Dizdar 1969: 77), zvanje gost Miljen (Zb.4:
249), gost Milutin (Zb.3: 190) (vidi Prilog 7.), a takoer i
jedna od povelja Stjepana Kotromania pisana je u hii
Natpis gosta Milutina iz sela
Humskog kod Foe (Vego
1964: 52-53)

velikog gosta (P.12). S tim u vezi, sastavnicu gost mogue

je vezati sa zvanjem redovnika Crkve bosanske, kao to to
ini Kalajdija, ali i sa boanstvom Radigast ili Radigost,
kod Slavena (Leger 1901: 144-151).

202

Zakljuak
Imena s epigrafa i administrativno-pravnih tekstova, u dijahronoj i sinhronoj
perspektivi, markiraju materijalnu i duhovnu kulturu naroda u Bosni i Humu, njihova
davnanja zbivanja, nain ivota, gledanja na svijet, i projiciranja u njemu, definiraju
mentalitet kroz epohe i odnos prema drugim narodima koji su obitavali na topikalnom
prostoru, direktno ili indirektno. Definirani korpus je izrazito plodonosan onomastikim
podacima, i predstavlja podatkovno bogatstvo za prouavanje onomastike problematike i
openito povijesti jezika.
U tijeku estogodinjeg razvoja u Bosni i Humu su dole do smjene etiri epohe
drutvenog afirmiteta koje se mogu donekle izjednaiti s procesom imenovanja ljudi, a one
su: predfeudalna epoha, (od naseljavanja do X. stoljea) u kojoj je bio dominantan
jednoimeniski obrazac, ali s prisvajanjem feudalnih oblasti dolazi do afirmiteta samih
feudalaca te u ranofeudalnoj epohi (tijekom XI. i XII. stoljea), u imenskoj formuli se
infiltrira pridjevak, vladarski ili velikaki: ban Kulin, knez Mihajl, sudija Gradia, upan
Miroslav; epoha razvijenoga feudalizma, (od XIII. do polovine XIV. stoljea) u kojoj se
oituje proirenje imenske formule na prezimensku sastavnicu: Hreljko Rastimiri, Dobrovit
Radovi, Hrelja Stepkovi, Odumisl i Strjezimir Adamovi, eprnja Osili, Hranislav
Prvoslavi; epoha kasnoga feudalizma (tijekom druge polovine XIV. i XV. stoljea) ili
epoha bosanskoga kraljevstva (1377-1463), prezimenski element je uglavnom opezastupljen
u poveljama, odnosno u navodima vlastele kao svjedoka, a naroito u knjigama zaduenja u
kojima su od krucijalnog znaaja imena, prezimena i mjesta stacioniranja najamnika, odnosno
bosanskih trgovaca. S tim u vezi, mogu se izdvojiti sljedee faze razvoja antroponimijske
formule Bosne i Huma: jednoimenska formula od naseljavanja do XIII. stoljea, koju ine
jednostruko samotvorno/monoleksemno ime (Vuk, Je, Grd, Bret), izvedeno sloeno ili
dvolano ime (Dobrovoj,Vladimir, Boidar), pokraeno ime (Boko, Rade, Dabia, Tvrtko),
osobno ime i nenasljedni jednolani, dvolani ili vielani pridjevak (Radi kova, Radoje
dijak bana); dvoimenske ili imensko-prezimenske sintagme od XIII. stoljea, kao dvostruka
osobna imena (Matej Ninoslav, Stjepan Dabia) i imensko-prezimenske sintagme (Drae
Ohmuanin, Viganj Miloevi). Pri tome su postojale tri morfoloki razliite vrste osobnog
imena: 1. jednolana, jednostruka samotvorna ili monoleksemna imena tipa: Vuk, Brat,
Je, Grd, Gost; 2. sloena, dvoosnovna, dvolana ili binomna imena tipa: Boljeslav,
Boidar, Bratoslav, Cvitimir, rnomir; 3. pokraena imena (regresivne tvorbe i izvedena
imena) tipa: Rade od Radomir, Tvrtko od Tvrdislav, Mile od Milobrat. Kompoziti koji tvore
203

dvoslona imena, i sama dvoslona imena, u bosanskohercegovakome srednjovjekovlju,

posvjedoeni su i kod drugih slavenskih naroda, to potvruje tezu o slavenskom imenskom
kontinuumu u pogledu ovakvoga naina imenovanja.
S aspekta etimologije, opi srednjovjekovni bosansko-humski osobnoimenski korpus
mogue je ravati na dvije velike skupine koje ine imena stranog podrijetla ili aloglotska
koja opet mogu biti supstratna ili adrstatna i imena (staro)bosanskog podrijetla ili idioglotska
(narodna). Unutar domene imena stranoga porijekla razaznaje se slavenski ili opeslavenski
sloj, u bosanskome jeziku adaptirane varijante kranskih imena i adaptirane varijante
orijentalnih imena. Kranska imena i imena s kranskom motivacijom potvrena su u
manjem broju od narodnih, a nositelji tih imena su u narataju i oeva i sinova. U skupini
kranskih imena pojavljuju se imena u temeljnom (Grgur, Ivan, Marko, Mihovil, Nikola,
Toma), izvedenom (Andrija, Matija, Pavko) te pokraenom liku (Ivko). Premda na
kranska imena otpada manje od treine potvrenih mukih osobnih imena, njihove
spomenute tvorbene znaajke upuuju na zakljuak da su ta imena, premda aloglotnoga
podrijetla, ve bila dobro uklopljena u bosanski antroponimijski sustav. Semantiki, unutar
slavenskoga sloja svako ime je moglo biti motivirano razliitim semantikim realijama, i pri
tome da bude semantiki prozirno ili oahureno. S tim u vezi, mogue je raspoznati zatitna,
blagoslovna, teoforna, opasna, te imena motivirana ivotinjama ili biljkama, obiteljskim
srodstvom, anatomijom tijela ili bojom koe i kose.
Padom Bosne i Huma pod osmanlijsku vlast, dolazi i do novina u procesu imenovanja,
pa se sa novom vjerom i kulturom usvaja i ustaljena tradicija po kojoj novi muslimani
uzimaju imena iz jezika donosioca islama (Arapa i Turaka). Imena potvrena na definiranome
korpusu djelomino su prola proces adaptacije, odnosno suglasniko-samoglasnike
prilagodbe fonolokome sustavu bosanskoga jezika. Neki oblici su adoptirani bez ikakvih
izmjena u izgovoru, primjerice ime bos. Hasan od tur. Hasan, kod nekih se promjena sastoji u
tome to je na kraju turskog imena dodan bosanski nastavak ja, primjerice bos. Alija od ar.
Ali, meutim u nekima je moralo dolaziti do zamjenjivanja glasova, primjerice zamjena
turskoga d bosanskim t (to nije uvijek bivalo dosljedno primjenjivano): Mahmud > Mahmut,
Ahmed > Ahmet i sl.
Antroponimijski prijelazni element ili meufaza izmeu osobnoga imena i prezimena,
bili su pridjevci koji su mogli biti: patronimski (Milanov, Stjepanov), po zanimanju (Radoje
Kova, Divac Zlatar), toponimski (Martin Vu Crnogorac, Ahmet Hercegovi) te,
motivirani osobinom nositelja (Utolovi , Krivoui). U pogledu razvoja antroponimijske
formule, sljedea jedinica bila je prezimenska sastavnica. Mogue je utvrditi tri mogua
204

datuma nastanka bosansko-humskih prezimena: 1. XIII. stoljee doba kada se prezimena

definiraju kao pridjevici, ija je uloga nasljednosti relativna; 2. XVI. stoljee doba uvoenja
vjenanja, krtenica, umrlica, poslije Tridentskog koncila, kada je nasljedna uloga prezimena
relevantna; 3. XVIII./XIX. stoljee doba osmanlijskoga usvajanja prezimenske sastavnice,
odnosno, ozakonjena imensko-prezimenske formule. Dakle, izmeu XII. i XIX. stoljea
bosansko-humska prezimena su evoluirala od rijetke pojavnosti do zakonskim aktom
propisane obvezatnosti. S obzirom na tvorbenu strukturu prezimena su mogla nastati bez
tvorbenog ina, tj. onimizacijom, kao asufiksalna prezimena, i tvorbenim inom, tj.
sufiksacijom. Prezimena su motivirana osobnim imenom (Bogdanovi, Bratislavi, Dragii,
urevi, Petrovi), nazivima zanimanja (Kovaevi, Kouhar, Kovniar), toponimima i
etnikim

oznakama

(Hrvatini,

Hercegovi,

Crnogorac),

fizikim

moralnim

karakteristikama (Glavii, Krivoui), nazivima ivotinja i biljaka (Golubovi, Jari,

Vuki, Smokvi, Dubravi, Jablani), drutvenom i crkvenom hijerarhijom (Banovi,
upanovi, Vladisali), rodbinskom vezom (Pobratovi, Brateljevi).
Pored toga to bosansko-humski epitafi i administrativni tekstovi svjedoe znamenit
broj antroponima, predstavljaju plodonosan korpus i za analiziranje toponima. S obzirom na
strukturalne tipove bosansko-humske toponime mogue je svrstati u dvije skupine: toponimi
koji izravno imenuju zemljopisni objekt (Obod, Dumno, Vrh, Luke), i toponimi koji
imenuju ljude na odreenom objektu (Tanorovo, Rakovac, Brseevo, Mrevo, Kuevsko).
Semantika klasifikacija oituje se u dvije osnovne skupine imena: imena koja odraavaju
prirodna svojstva regije (Ripita, Podgora, Vrhdo, Zagorje, Suhodol, Lipovici, Rudinice), i
kulturni toponimi koji izraavaju ovjekovu djelatnost (Koerin, Podgradje, Gradie).
Pri imenovanju zemljopisnih objekata, esto se posee za postupkom metaforizacije, i to
dodavanjem pridjeva kao imenskih sastavnica. Takvom recepturom nastali su oblici Visoko,
Slano, Tvrdo, Duboko, Dugo i sl.
S obzirom na evidentirane i analizirane oblike antroponima i toponima, mogue je
zakljuiti da su Bosna i Hum imali razvijenu shemu imenovanja ljudi i zemljopisnih objekata,
odnosno da je njihovo stanovnitvo ostvarilo bitisanje u raznovsrnosti imenskih oblika i
bogatstvu slojevitosti i motivacije imenovanja, to se potvruje kao iznimno kulturoloko i
jezino blago. Imena odraavaju obiaje i kulturu Bosne i Huma, njihovu burnu povijest,
prihvatanje, mijenjanje i zadravanje religije, proimanje mnogih jezika, ali i uvanje
slavenske imenske formule u domeni tvorbe i semantike, i s tim u vezi, predstavljaju stjecite
jezinoga, filolokog, kulturnog, povijesnog, antropolokog, etnolokog i teolokog blaga.

205

Conclusion
Names on epigraphs and administrative texts in diachronic and synchronic perspective
highlight the material and spiritual culture of the people who lived in Bosnia and Hum,
together with their long history, lifestyle, point of view and projecting themselves to the world
they lived in, thus defining their mentality through many eras and relationships with other
peoples who inhabited the topical area directly or indirectly. The defined corpus is very much
fruit-bearing with onomastics data and represents the great amount of data for the study of its
issues and general history of language.

Four epochs of social affirming came to shift during the six years of development in
Bosnia and Hum and these can somewhat be equated with the names of the people who lived
there. These epochs are: prefeudal epoch (from their settlement to the 10th century) with the
dominant form of one name pattern. But, with the appropriation of feudal area, it comes to
affirming the status of feudal lords in the early feudal epoch (during 11th and 12th century).
This is the peculiar thing for the names where the aristocratic or noble attribute is infiltrated to
the noun phrase, and the examples for thess are: ban Kulin, knez Mihajl, sudija Gradia,
upan Miroslav. The following feudal epoch (from the 13th to the half of the 14th century) is
the one which shows the expansion of the nominal formula to its surname components and
these are: Hreljko Rastimiri, Dobrovit Radovi, Hrelja Stepkovi, Odumisl and Strjezimir
Adamovi, eprnja Osili, Hranislav Prvoslavi. The last epoch, late feudalism (the second
half of the 14th and 15th cenury) or the epoch of the Bosnian kingdom (1377 - 1463), the
surname is mainly used in the charter, or in the allegation of the nobility as witnesses namely
in the books of indebtedness, which contain the crucial names, last names and places of
mercenaries and Bosnian traders.
In this regard, two phases of development of anthroponomical formula of Bosnia and
Hum can be identified, and these are - 1. the one-name phrase formula of settlement until the
13th century, which consists of self-formatted or monolexemic name (Vuk, Je, Grd, Bret);
then the derivate complex or a binominal name (Dobrovoj, Vladimir, Boidar); abbreviated
name (Boko, Rade, Dabia, Tvrtko); and 2. personal name and sporadic single element,
binominal or multinomial name attributes (Radi Kova, Radoje Dijak Bana); binominals or
phrases made of both name and surname in the 13th century, as well as name and middle
name phrases (Matej Ninoslav, Sjepan Dabia) and name and surname phrases

(Drae

206

Ohumanin, Viganj Miloevi). As a matter of fact, there were three morphologically

different types of personal names and these are: 1. single element, self-formatted and
monolexemic name types such as Vuk, Brat, Je, Grd, Gost; 2. complex, derivate binominal
names such as Boljeslav, Biidar, Bratoslav, Cvitimir, rnomir; and 3. abbreviated names
(derivate regressive names) such as Rade from Radimir, Tvrtko from Tvrdislav, Mile from
Milobrat. Composites which form binominal names or just binominals in the middle ages of
Bosnia and Herzegovina are present with other Slavic nations, which only underline the
theses of the Slavic naming continuum in terms of naming children in this way.
From the etymologic point of view, general medieval Bosnian and Hum name corpus
can be divided into two large groups, which consist of foreign origin root made of substrate
names, and names with old Bosnian origin or idioglotic names which are mainly a part of
folklore. Within the foreign name domains it can be differentiated the Slavic or general Slavic
part, as adapted versions of Christian and oriental names present in the Bosnian language.
Christian names and names which consist Christianity within their origin are less present than
the folk names and the people who are given these names are mainly fathers and sons. The
Christian names thus can have fundamental form (Grgur, Ivan, Marko, Mihovil, Nikola,
Toma), derivative form (Andrija, Matija, Pavko) and abbreviated form (Ivko). Even though
the Christian names represent one third of male first names, their features indicate that these
names were a part of the Bosnian antroponymic system of names. Semantically, the names
within Slavic part could have been motivated by different semantic realia and thus made
without meaning or clipped. Therefore, it is possible to discern protective, blessing, dangerous
and names given after animals and plants, the family kinship, body anatomy or by hair colour
and complexion.
When Bosnia and Hum was under the Ottoman siege, the innovation in the process of
giving names come to scene and with new religion and culture, new tradition is adapted after
which new Muslims take the names from those who brought Islam to this area, Arabs and
Turks. These names, which were defined by the corpus, have partially gone through a process
of adaptation, or consonant and vowel adaptation to phonological system of the Bosnian
language. Some name forms were adapted without any change in pronunciation for example
the Bosnian name Hasan derived from the Turkish Hasan. Some changes were present by
adding the Bosnian suffix -ja to Arabic names such as Ali to have the Bosnian name Alija.
However, some names had to be changed by changing syllables, for example the Turkish d
was changed into the Bosnian t, which was not always applied, in names such as Mahmud >
Mahmut, Ahmed > Ahmet, etc.
207

Anthroponomical transition element or intermediate stage between the first name and
surname were in the additions and given by the following system: patonymic (Milanov,
Stjepanov), after their occupation (Radoje Kova, Divac Zlatar), toponymic (Martin Vu
Crnogorac, Ahmet Hercegovi) and motivated by some trait of the person (Utolovi,
Krivoui). In this regard of anthroponomical formula development, the following unit to go
through was in the surname element. Thus, it is possible to identify three main dates of
Bisnian-Hum surname development and these are: 1. the 13th century - the ages when the
surnames were defined as descriptors, which role of heredity was relative; 2. the 16th century
- the ages when ceremonies such as weddings, baptisms and funerals was implemented after
the Trent council when the hereditary role of surnames was highly relevant and 3. the
18th/19th century - the ages of Ottoman surname application or the legalized phrase
consisting of both name and surname was applied. Therefore, between the 12th and 19th
century the Bosnian-Hum surnames evolved from rare appearance to legally required
component of a name. In regard to its morphological structure, surnames could be made
without word formation meaning by onimisation as non-suffix surnames, and with the word
formation or by suffixation. These surnames were highly motivated by the first name
(Bogdanovi, Bratislavi, Dragii, urevi, Petrovi), their occupation (Kovaevi,
Kouhar, Kovniar), by toponyms and ethnic markings (rvatini, Hercegovi, Crnogorac), by
physical and moral traits (Glavii, Krivoui), by names of animals and plants (Golubovi,
Jari, Vuki, Smokvi, Dubravi, Jablani), by social and ecclesiastical hierarchy
(Banovi, upanovi, Vladisali), by family bonds (Pobratovi, Brateljevi), etc.
In addition, Bosnia and Hum epitaphs and administrative texts contain a great number
of anthroponyms, and these represent fruitful corpus for toponym analysis. Given the
structural types of Bosnia-Hum toponyms, these can be classified into two groups and these
are 1. toponyms which directly appoint to the geographical object (Obod, Dumno, Vrh, Luke),
and 2. toponyms that are appointed to people on a particular object (Tanorovo, Rakovac
Brseevo, Mrevo, Kuevsko ). The semantic classification is reflected in the two main
groups of names, such as a) names that reflect the natural characteristics of the region
(Ripita, Podgora, Vrhdo, Zagorje, Suhodol, Lipovici, Rudinice), and b) cultural place names
that express activities (Koerin, Podgradje, Gradie). In naming geographical objects, these
are often named through metaphors, especially by adding adjectives as nominal constituents.
Following this method, the following forms were Visoko, Slano, Tvrdo, Duboko, Dugo, etc.
Given the recorded and analyzed forms of anthroponyms and toponyms, it is possible
to conclude that Bosnia and Hum had a developed naming scheme for people and
208

geographical objects, meaning that their populations are rich in diversity of shaping and
formulating but also motivational naming, which proves to be an extremely cultural and
linguistic treasure. The names reflect the customs and culture of Bosnia and Hum, their
turbulent history, acceptance, changing and keeping of religion, pervasion of many languages,
but also keeping the Slavic noun formula in the domain formation and semantics, and in this
regard, they represent a confluence of linguistic, philological, cultural, historical,
anthropological, ethnological and theological treasures.

209

Izvori
Administrativno-pravni tekstovi
1. Povelja bana Kulina 1189. Osamsto godina Povelje bosanskog bana Kulina
2. Ninoslav, Bosnae magnus banus prije 1232.,Miklosich XXX; Stojanovi br.9; remonik
br. 2; Turbi-Hadagi 2006:14; HR-DAD; sign. bec_992 sl. ori, 1971:276
3. Humski knez Andrej Dubrovniku prije 1235. Miklosich XXIX; Stojanovi br. 7; remonik
1948:132; Turbi-Hadagi 2006:13; HR-DAD; sign. bec_987 sl. ori, 1971:274
4. Ninoslav, veliki ban bosanski 1240. Miklosich XXXVI; Stojanovi br.10; remonik br. 3
sl. ori, 1971:277.
5. Matthaeus Ninoslav, Bosnae magnus banus 22. mart 1240. Miklosich XXXV; Stojanovi
br.11; remonik 1948:118; Turbi-Hadagi 2006:15; HR-DAD; sign. 7.3. (Diplomata et
acta) 13. st. br. 256/2; sl. ori 1971:278
6. Povelja humskog kneza Andreja Dubrovniku 1247-1249., Miklosich XL; Stojanovi br.8;
remonik 1948:134; Turbi-Hadagi 2006:18-19; HR-DAD; sign. bec_988
sl. ori, 1971:275
7. Matheus Stephanus, Bosnae magnus banus 1249. Miklosich XXXIX; Stojanovi br. 12;
remonik 1948:124;
8. Pismo kneza rnomira Dubrovniku 1252-1254. Miklosich XLIII; Stojanovi br.25;
remonik 1948:139; Turbi-Hadagi 2006:20; HR-DAD; sign. 7.3. (Diplomata et acta) 13.
st. br. 216; sl. ori, 1971:280
9. Povelja humskog upana Radoslava Dubrovniku 22. maj 1254.: Stojanovi br.27; TurbiHadagi, 21-23 HR-DAD; sign. 7.3. (Diplomata et acta) 13. st. br. 213
10. 22. maj 1254. humski upan Radoslav Miklosich XLV; Stojanovi br. 27
11. Stjepan Kotromani oko 1322. godine Arh. Kermenda; ii, br. 6; Thalloczy, Studien br.
I, GZM XVIII/1906; sl. Povijest Bosne Napredak; usp. Dizdar, 56
12. Stjepan Kotromani oko 1323. godine orig. u Kermendu; ii, br. 4, Thall. br. V; GZM,
XVIII, 1906, 405 sl. ori, 1971:390
13. Jelisaveta, supruga bana Stjepana Kotromani, kerka srpskog kralja Dragutina oko
1323. godine; . br. 5, Thall. br. V, GZM, XVIII, 1906, 407; sl. ori, 1971:391
14. Stjepan Kotromani oko 1326. godine daje velikom knezu Grguru Stjepaniu u
nasljedstvo 5 sela za uslugu to mu je predvodio poslanstvo u vrijeme enidbe: Thalloczy IV,
GZM, XVIII/1906, 406-407.
15. Stjepan Kotromani oko 1331. godine: Thalloczy IV, GZM, XVIII/1906, 408.

210

16. Ugovor bosanskog bana Stjepana Kotromania s Dubrovanima 23. oktobar 1332.:
Miklosich LXXXV; Tekst koji donosi Miklosich je prijepis dubrovakog primjerka iz Codex
ragusinus fol. 52b - dokument koji je sastavljao (1430-1455) dubrovaki pisar Nika
Zvijezdi
17. ban Stjepan Kotromani 15. mart 1333. Srebrnik Miklosich LXXXIX; Stojanovi br.45;
HR-DAD; prijepis, Codex ragusinus fol. 25a
18. Knez Vladislav, kneginja Jelena, ban Tvrtko Kotromani i brat njegov Vuk knezu Vlatku
Vukoslaviu 1353.: sl. Thalloczy, GZM, XVIII, 1906, 409-410; sl. ori, 1971:392
19. Tvrtko Kotromani godine 1357.: sl. Povjest Bosne - Napredak (orig. u Kermendskom
arhivu)
20. ban Tvrtko Kotromani 11. august 1366. pod Prozorom u Rami Raki, Starine XXI, 1889,
str.81; remonik br.8; Turbi-Hadagi 2006:23; pismo:poluustav HAZUir.I/2
sl. V. Moin irilski rukopisi Jugoslavenske akademije II, Reprodukcije, br. 132
21. Tvrtko Kotromani 1. juni 1367. Miklosich, CLIX; Stojanovi, br. 80; remonik br. 9;
Turbi-Hadagi 2006:26; Stojanovi; sl. ori, 1971:393
22. Tvrtko Kotromani 9. februar 1375. pod Bobovcem: Miklosich, CLXXV; Stojanovi br.
81: Peat otkinut; Turbi-Hadagi, 27-28; HR-DAD; sign. becki_1041; sl. ori, 1971:394
23. Tvrtko Kotromani 7. februar 1376. Miklosich, CLXXVI; Stojanovi, br. 82, CC
(Spomenici srpski), 59, MS, CLXXVI; sl. ori, 1971:394
24. Tvrtko I Kotromani 1377-1385.: Stojanovi, br. 84
25. Tvrtko I Kotromani 10. april 1378. rnovnica; 17. juni 1378. Trstivnica; Miklosich
CLXXXI; Stojanovi br. 83; Turbi-Hadagi 2006:28; sl. u: Jezik u Bosni i Hercegovini
26. Tvrtko Kotromani 12. mart 1380. na Motru Darovnica Hrvoju Vukiu Hrvatiniu
Original u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, Turbi-Hadagi:32-33; sl. Ljudevit Thalloczy,
Kako i kada je Hrvoje postao veliki vojvoda bosanski, GZM, 1897.
27. Tvrtko Kotromani 2. decembar 1382. Miklosich, CXC: Sigilum pendens. Origin.
membran. in c. r. archivio Viennae. Spomen. 68; sl. ori, 1971:395
28. Tvrtko Kotromani 2. decembar 1382. Turbi-Hadagi:34-35: HR-DAD; sign. 7.3.
(Diplomata et acta) 14. st. br. 122; sl. koncepta u: Jezik u BiH, 103.VII
29. kralj Tvrtko I 4. mart 1387. Stojanovi, br. 86, Na hartiji u knj. Div. canc. 1386. Puci, II,
36
30. kralj Tvrtko I 28. septembar 1388.; Stojanovi, br. 88. Na hartiji u knj. Div. canc. 1388.,
Puci, II, 40
31. kralj Tvrtko I 25. novembar 1388.; Stojanovi, br. 89, Na hartiji u knjizi Div. canc. 1388.
Puci, II, 42.
211

32. kralj Tvrtko I maj 1389.; Stojanovi, br. 90, Na hartiji u knj. Liber reform. 1388-90., Sp.
XI, 25.
33. kralj Tvrtko I 19. maj 1389.; Stojanovi, br. 91, Na hartiji s peatom s grbom i natpisom
Regis Rasie Stepani Tvetchonis, u knjizi Div. canc. 1388.; Puci, II, 43; Turbi-Hadagi:36;
HR-DAD; sign. 1389_IVa 19.
34. kralj Tvrtko 12. juni 1389.; Stojanovi, br. 92. Na hartiji u knj. Div. canc. 1388. Puci, II,
44.
35. upan Milten i Ruir prije oktobra 1335.; Stojanovi. br. 72. Original na hartiji u knj. Div.
canc. 1334-39. oktobra 1335. - Puci, II, 16; Spom. XI, 100.
36. upan Sanko prije 1391. (ori: prije 1369.); Stojanovi br. 103; Miklosich str.247:
Sine sigillo. Origin. chartac. in c. r. archivio Viennae. Spomen.79.; sl. ori, 1971:408
37. Radi Sankovi 15. april 1391.; Stojanovi br. 129: Spomenici srpski 78, Monumenta
serbica CCIV; Turbi-Hadagi:37-40;
38. Radi Sankovi 15. maj 1391.: Stojanovi, br. 130.
39. kralj Dabia 6. mart 1392. na Ceceni u domu protovistijara oreta Stojanovi br. 177
40. kralj Dabia 17. juli 1392. Miklosich CCVI, Stojanovi, br.178: Spomenici srpski 81,
Monumenta serbica CCVI; remonik br.24; original u: HR-DAD; sign. 7. 3. (Diplomata et
acta) Turbi-Hadagi 2006:40; sl. ori 1971:396
41. kralj Dabia 17. juli 1392. na ihoviima: Stojanovi br. 179, original u knj. Diversa
cancelariae 1392. remonik br.25 sign. IV br.23
42. kralj Dabia 21. august 1392. Stojanovi br. 180, original u knj. Diversa cancelariae
1392. remonik br. 26 sign. IV br. 24
43. kralj Dabia 18. februar 1393.: Stojanovi br. 181, original u knj. Diversa cancelariae
1392. remonik br.28 sign. IVa br. 25
44. kralj Dabia oktobar 1393.: Stojanovi br. 182, original u knj. Diversa cancelariae 1342.
remonik br.29 sign. IVa br. 28
45. kralj Dabia prije 15. oktobra 1393.: Stojanovi br. 184: original u knj. Diversa
cancelariae 1391.; remonik br. 30
46. kralj Dabia 26. april 1395.: Miklosich, CCX nalazi se u Arhivu Bosne i Hercegovine u
Sarajevu (Turbi-Hadagi 2006:42)
47. kralj Dabia 17. maj 1395. Miklosich, CCXI; sl. ori 1971:397
48. Elena, udova kralja Dabie 13. maj 1397. u Sutisci Miklosich, CCXX, prijepis u Cod.
ragus. f.55, b.:MCCCXXXXVII
212

49. Elena 22. maj 1397.: Stojanovi br.252; remonik br. 31: orig. u DAD: IVa br. 65
50. Elena 15. novembar 1397. na Motru: Stojanovi br. 253; remonik1950:146, br.32.
orig. u DAD:IVa br. 30;
51. Elena 9. mart 1398.: Stojanovi br. 255: original u Diversa cancelariae 1396. remonik
br. 33. orig. u DAD: IVa br. 31
52. Elena april 1398.: Stojanovi br. 256 remonik br. 34. orig. u DAD: IVa br. 32
53. knez Pavao Radinovi 25. mart 1397. Miklosich br. CCXIX; Stojanovi, br. 259;
remonik 1950:90; Turbi-Hadagi 2006:44 HR-DAD, sign. 7.3. (Diplomata et acta) 14. st.
br. 129; sl. ori 1971:409
53. kralj Stefan Ostoja 20. novembar 1398.: Stojanovi br. 428; Miklosich CCXXIV;
remonik br.35; sl. ori 1971:398
54. kralj Stefan Ostoja 15. januar 1399.: Miklosich CCXXV; remonik br.36; TurbiHadgi 2006:48; HR-DAD; sign. becki_1037
55. kralj Ostoja 15. januar 1399. na Usori u Linici: Turbi-Hadagi 2006:50 HR_DAD;
sign. 1399_IVa 38; remonik br.37; Stojanovi br.430
56. kralj Stefan Ostoja 5. februar 1399. u Sutisci Miklosich CCXXVI; Stojanovi br.431;
remonik br.38; Turbi:Hadagi 2006:51; HR-DAD; sign. 1399_becki 1038
sl. ori 1971:399
57. bosanska kraljica Jelena Gruba 5. mart 1399.: Stojanov br.491; remonik br.39; Kuna
1982. (opaska u: Pisana rije u Bosni i Hercegovini); Turbi-Hadagi 2006:54; HR-DAD:
IVa 34
58. Vojvoda Radi Sankovi i upan Bjelijak 25. august 1399.: Miklosich CCXXIX;
Stojanovi br. 135; remonik 1951:87; Turbi-Hadagi 2006:55-57 HR-DAD; sign. 7. 3.
(Diplomata et acta) 14. st. br. 133; sl. ori, 1971:410
59. kralj Ostoja 8. decembar 1400.: Miklosich CCXXXVII orig. u HAZU
60. Hrvoje Vuki Hrvatini, veliki vojvoda bosanski i herceg splitski 15. januar 1404.:
Miklosich CCXLI; sl. ori 1971:411
61. Stefan Tvrtko Tvrtkovi 24. juni 1405.: Miklosich CCXLIII; Stojanovi br. 513;
remonik br.40; Turbi-Hadagi 2006:58-61
62. kralj Ostoja 4. decembar 1409.: Miklosich CCLIV; Stojanovi br.445; remonik br.42;
Turbi-Hadagi 2006:62; HR-DAD; sign. 1409_becki 1048; sl. ori 1971:400
63. vojvoda Sandalj banici Anki 4. mart 1410.: Miklosich br.CCLV:Puci:98; Karano-Tvrtk.
93; Stojanovi br.298 original u Srpskoj ak. (Solovjev)

213

64. vojvoda Sandalj Dubrovniku 19. oktobar 1413.: Turbi-Hadagi 2006:64; HR-DAD;
sign. 1413_IVa 35
65. kralj Ostoja 20. novembar 1414.: Stojanovi br.451; remonik br.42; Turbi-Hadagi
2006:65; HR-DAD; sign. 1414_IVa 47
66. kralj Ostoja 28. oktobar 1416.: Stojanovi br.452; remonik br.44; Turbi-Hadagi
2006:66; HR-DAD; sign. 1416_IVa 36
67. kralj Ostoja decembar 1416.: Stojanovi br.454; remonik br.45; Turbi-Hadagi
2006:67; HR-DAD; sign. 1416_IVa 37
68. kralj Ostoja 1418.: Stojanovi br.456; remonik br.47; Turbi-Hadagi 2006:68; HRDAD; sign. 1416_IVa 40
69. knez Grgur Vukosali 6. juli 1418.: ori 1971:412; Stojanovi br.564
70. kralj Stjepan Ostoji 5. mart 1419.: Miklosich CCLXVI; Stojanovi br.579; remonik
br.48; Turbi-Hadagi 2006:68-70; HR-DAD; sign. 1419_becki 1050
71. Sandalj Hrani, veliki vojvoda bosanski 14. juni 1419. Miklosich CCLXVIII; Stojanovi
br.314; remonik br.89; Turbi-Hadagi 2006:71-74; sl. ori 1971:414 HR-DAD; sign.
1419_becki 1051
72. kralj Stjepan Ostoji 4. decembar 1419.: Miklosich CCLXIX; Stojanovi br.580;
remonik br.49; Turbi-Hadagi 2006:75-78; HR-DAD; sign. 1419_becki 1052
sl. ori 1971:401
73. Sandalj Hrani 30. maj 1420.: Miklosich CCLXXII; Stojanovi br.322; remonik br.90;
Turbi-Hadagi 2006:78-82; HR-DAD; sign. 1420_becki 1053; sl. ori 1971:413 (od r.26
do kraja)
74. kralj Stefan Tvrtko Tvrtkovi 16. august 1420.: Miklosich CCLXXIII; Stojanovi
br.522;remonik br.50; Turbi:Hadagi 2006:83-84; HR-DAD; sign. 7. 3. (Diplomata et
acta) 15. st. br. 227; ori 1971:402
75. vojvoda Radosav Pavlovi 24. april 1421.: Stojanovi br.591; remonik 1951:91; TurbiHadagi 2006:85-86; HR-DAD; sign. 7.3. (Diplomata et acta) 15. st. br. 229; sl. ori
1971:415
76. Stefan Tvrtko Tvrtkovi 18. august 1421.: Miklosich CCLXXX; Stojanovi br.523;
remonik br.51; Turbi-Hadagi 2006:87-89 HR-DAD; sign. 1421_becki 1058
77. Radosav Pavlovi 7. april 1423.: Miklosich, CCLXXXIII, Stojanovi, str. 585; TurbiHadagi 2006:90-92; HR-DAD; sign. 1423_becki 1060
78. Sandalj, veliki vojvoda bosanski 1. novembar 1423.: Miklosich CCLXXXIV
79. Sandalj bosanski vojvoda 27. decembar 1423.: Miklosich, CCLXXXV

214

80. Radosav Pavlovi 31. decembar 1427.: Miklosich CCXCVII; Stojanovi 1929:592;
remonik 1951:97; Turbi-Hadagi 2006:92; HR-DAD; sign. 7. 3. (Diplomata et acta) 15.
st. br. 237; sl. ori 1971:416
81. knez Tvrtko Borovini 14. mart 1430. pismo Dubrovakoj opini; Stojanovi br. 631; sl.
ori 1971:417
82. Radosav Pavlovi 25. oktobra 1432:.Miklosich CCCXIV
83. kralj Tvrtko II Tvrtkovi 2. mart 1433.: Miklosich CCCXVI; Stojanovi br. 592;
remonik br.54; Turbi-Hadagi 2006:94-96; sl. ori 1971:403; HR-DAD sign. 7. 3.
(Diplomata et acta) 15. st. br. 245
84. vojvoda Radosav Pavlovi 25. mart 1433.: Turbi-Hadagi 2006:96-97 HR-DAD; sign.
becki_1074
85. Juraj Vojsali, sinovac Hrvoja Vukia, 12. august 1434.: Miklosich CCCXX; sl. ori
1971:417
86. veliki vojvoda Stjepan Kosaa, sin Vukca Hrania 10. oktobar 1435.: Miklosich
CCCXXII; Stojanovi, br. 647; remonik, br. 93; Turbi-Hadagi 2006:97-98; HR-DAD;
sign. 1435_becki 1077
87. veliki vojvoda Radosav Pavlovi, 31. januar 1437.: Stojanovi br.613; remonik
1951:105; Turbi-Hadagi 2006:101; HR-DAD; sign. 1437_becki 1080; sl. ori 1971:418
88. kralj Tvrtko II 26. mart 1438.: Stojanovi br. 531; remonik br. 55; Turbi-Hadagi
2006:102.; HR-DAD; sign. 1438_IVa 56
89. Radosav Pavlovi januar 1439.: Stojanovi 1929:635; Turbi-Hadagi 2006:103-105
HR-DAD; sign. 1439_becki 1086
90. Radosav Pavlovi, supruga Todora i sin Ivani 19. august 1439. u Boru: Stojanovi
br.615; Turbi-Hadagi 2006:105-109; HR-DAD; sign. 1439_becki 1087; sl. ori
1971:419
91. herceg Stjepan Kosaa 7. maj 1440.: Miklosich CCCXXXVI; Stojanovi br. 654;
remonik br. 98; Turbi-Hadagi str.110-112; HR-DAD; sign. 1440_becki 1088
92. Radosav Pavlovi 10. april 1441.: Stojanovi 1929:642; Turbi-Hadagi 2006:112-113
HR-DAD; sign. 1441_becki 1089
93. vojvoda Ivani, sin Radosava Pavlovia 29. septembar 1442.: Miklosich CCCXL;
Stojanovi 1934:100; remonik 1951:113; Turbi-Hadagi 2006:114-117; HR-DAD; sign.
1442_becki 1091
94. veliki vojvoda Stjepan Kosaa, sin Vukca Hrania 1. april 1443.: Miklosich CCCXLIV;
Stojanovi br. 656; remonik br. 99; Turbi-Hadagi 2006:117-118; HR-DAD; sign. 7. 3.
(Diplomata et acta) 15. st. br. 266

215

95. Stefan Tvrtko Tvrtkovi 22. juni 1443.: Miklosich CCCXLV; remonik br. 56;
Stojanovi br. 536; Turbi-Hadagi 2006:119; HR-DAD; sign. 1443_becki 1093; sl. ori
1971:404
96. Toma Ostoji 3. septembar 1444.: Miklosich, CCCXLVI; Stojanovi br.696; TurbiHadagi 2006:120-122; HR-DAD; sign. 7. 3. (Diplomata et acta) 15. st. br. 268; sl. ori
1971:405
97. Toma Ostoji 22. august 1446.: Miklosich CCCLIII; remonik br. 59; HAZUir.I/4
98. kralj Toma 3. februar 1449.: Stojanovi 1934: 481-482; remonik br. 60; TurbiHadagi 2006:126-127;
99. herceg Stjepan Kosaa 5. juli 1450.: Miklosich CCCLIX; Stojanovi br. 664; remonik
br. 101; Turbi:Hadagi 2006:128; HR-DAD; sign. 1450_becki 1098; sl. ori 1971:420
100. herceg Stjepan Kosaa 5. juli 1450. : Stojanovi br. 665; remonik br. 102; TurbiHadagi 2006:130 HR-DAD; sign. 1450_becki 1099
101. Vladisav Hercegovi oko 1450.: Stojanovi 1934:124; Turbi-Hadagi 2006:128 HRDAD; sign. 1450_becki 1117
102. Vladisav Hercegovi 15. august 1451. u Drinaljevu, Miklosich CCCLXI
103. kralj Toma Ostoji 18. decembar 1451.: Miklosich CCCLXIII; Stojanovi br.697;
remonik br. 62; Turbi-Hadagi 2006:131-134 HR-DAD; sign. 1451_becki 1101
sl. ori 1971:406
104. herceg Stjepan Kosaa 19. 7. 1453.1 (oprotaj sinu) Miklosich CCCLXIX; Stojanovi br.
668; remonik br. 106; Turbi-Hadagi 2006:135-137; HR-DAD; sign. 1453_becki 1104
105. herceg Stjepan Kosaa 19. juli 1453.2 (oprotaj supruzi Jeleni i vlastelinima) Miklosich
CCCLXVIII; Stojanovi br. 667; remonik br. 105; Turbi-Hadagi 2006:138-141
HR-DAD; sign. 1453_becki 1105
106. herceg Stjepan Kosaa 10. april 1454.: Miklosich CCCLXXI; Stojanovi br. 669;
remonik br. 107; Turbi-Hadagi 142-145; HR-DAD; sign. 1454_becki 1106
107. kralj Toma 19. februar 1459.: Turbi-Hadagi 2006:146; GZM XVII, 1905, 235
(Solovjev pie da je original u ibeniku)
108. herceg Stjepan Kosaa 13. oktobar 1461.: Miklosich CCCXC; Stojanovi br. 670;
remonik br. 108. Turbi-Hadagi 2006:147-148; HR-DAD; SIGN. 1461_becki 1118
109. kralj Stjepan Tomaevi 23. novembar 1461.: Miklosich, CCCXCI; Stojanovi br. 737;
remonik 64; Turbi-Hadagi 2006:149-151; HR-DAD; sign. 7. 3. (Diplomata et acta) 15.
st. br. 289

216

110. Stjepan Tomaevi 25. novembar 1461.: Miklosich CCCXCIII; Stojanovi br. 739;
remonik br. 67; Turbi-Hadagi 2006:152; HR-DAD; sign. 7. 3. (Diplomata et acta) 15. st.
br. 290
111. Stjepan Tomaevi 25. novembar 1461.: Miklosich CCCXCIV, Turbi-Hadagi
2006:153; HR-DAD; sign. 7. 3. (Diplomata et acta) 15. st. br. 291
112. Stjepan Tomaevi 25. novembar 1461.: Miklosich CCCXCII; Turbi-Hadagi
2006:154; HR-DAD; sign. 7. 3. (Diplomata et acta) 15. st. br. 292
113. Stjepan Tomaevi 25. novembar 1461.: Miklosich CCCXCV; Stojanovi br. 741;
remonik str. 188, 192; Turbi-Hadagi 2006:155-156; HR-DAD; sign. 7. 3. (Diplomata et
acta) 15. st. br. 293; sl. ori 1971:407
114. herceg Stjepan Kosaa 3. februar 1464.: Miklosich CCCLXIX; Stojanovi br. 671;
remonik br. 109; Turbi-Hadagi 2006:157; HR-DAD; sign. 1464_becki 1124
115. herceg Stjepan Kosaa 17. septembar 1465.: Miklosich CCCXCVII; Stojanovi br. 672
(skraeno); remonik br. 110; Turbi-Hadagi 2006:158; HR-DAD; sign. 1465_becki 1127
116. vojvoda Vladisav Hercegovi 13. oktobar 1465.: Miklosich CD; Stojanovi br. 703;
remonik br. 114; Turbi-Hadagi 2006:159; HR-DAD; sign. 1465_becki 1112
117. herceg Stjepan Kosaa 5. decembar 1465.: Miklosich CCCXCVIII; Stojanovi br. 673;
remonik br. 111; Turbi-Hadagi 2006:160; HR-DAD; sign. 1465_becki 1129
118. knez Vlatko Popovi 1. januar 1466.: Miklosich CDIV; sl. ori 1971:421
119. herceg Stjepan Kosaa iza 3. februara 1466.: Miklosich CCCXCIX; Stojanovi br. 674;
remonik br. 112: Turbi-Hadagi 2006:162; HR-DAD; sign. 1466_becki 1140
120. knez arko humski (arko chlmensis) 26. maj 1466.: Miklosich CDV; Puci 170;
121. herceg Vlatko iza 1466.: Miklosich CDVIII; sine sigillo, origin. chartac.
122. herceica Cecilija 28. maj 1467.: Miklosich CDIX; Stojanovi br. 777; sl. ori
1971:422
123. Herceg Bala 1467-1470.: Miklosich CDX
124. veliki vojvoda Vladisav Hercegovi 17. juni 1469.: Miklosich CDXXXI
125. herceg Vlatko 26 januar 1470.: Miklosich CDXXX (isjeak); Stojanovi br. 772; sl.
ori 1971:424
126. herceg Vlatko 26 juli 1470.: Miklosich CDXXXIII
127. herceg Vlatko 26 juli 1470.: Miklosich CDXXXII
128. Alibeg Vlahovi, sin kneza Ivana Vlahovia 26. jula 1470. M. M. Dizdar, 1969:292
217

129. herceg Vladislav 27. oktobar 1487.: Stojanovi br. 712;

sl. ori 1971:425b
130. arko, Tadija i Juraj humski (braa Vlatkovii) prije 25. marta 1493.: Stojanovi br.
721; sl. ori 1971:425a
131. Dizdar, Mehmedalija Mak 1969. Stari bosanski tekstovi, Svjetlost, Sarajevo
132. Kovaevi-Koji, Desanka 1978. Gradska naselja srednjovjekovne bosanske drave,
Veselin Maslea, Sarajevo
133. Kuna, Herta 1974. Hrestomatija starije bosanske knjievnosti, knj. I, Svjetlost, Sarajevo
134. Naka, Lejla 2011. Konkordancijski rjenik irilskih povelja srednjovjekovne Bosne,
Drutvo za prouavanje srednjovjekovne bosanske historije, Sarajevo

Epigrafski izvori
1. Babi, Mirko, Gordana, Tomovi 2004. Starosrpski natpisi iz Bijeljine, Istorijski institut,
Meovita graa, Miscellanea, Nova serija knj. 22, Beograd, 82-104.
2. Belagi, efik 1971. Steci i njihova umjetnost, Zavod za izdavanje udbenika, Sarajevo
3. Vego, Marko 1962-1970. Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, knj. I-IV,
Izdanja Zemaljskog muzeja, Sarajevo
Arhivska graa iz Dubrovnika
Consilium Minoris, Dravni arhiv u Dubrovniku, Fond Dubrovake Republike i francuske
uprave, serija 5, signatura: HR-DADU-4, knj. 117.
Diversa Cancellariae, Dravni arhiv u Dubrovniku, Fond Dubrovake Republike i francuske
uprave, serija 25, signatura: HR-DADU-15, knj. 234.
Diversa Notariae, Dravni arhiv u Dubrovniku, Fond Dubrovake Republike i francuske
uprave, serija 26, signatura: HR-DADU-9, knj. 147.
Lamenta de criminali, Dravni arhiv u Dubrovniku, Fond Dubrovake Republike i francuske
uprave, nova signatura: HR-DADU-21, knj. 334. Fond se sastoji od tri serije: Lamenta
de intus, Lamenta de foris, Lamenta de intus et de foris

218

Literatura
Aleri, Danijel 1985. Porfirogenetovi zahumski toponimi, Rasprave ZJ, 1011, Zagreb, str.
28.
Aleri, Danijel 1995. Toponim Bosna kao slavistiki problem, Rasprave ZHJ, Sv. 21.
Aneli, Pavao 1973. Bosanska kraljica Doroteja Gorjanska, Glasnik zemaljskog muzeja, sv.
XXVII-XXVIII, Sarajevo, 377-395.
Aneli, Pavao 1982. Studije o teritorijalnopolitikoj organizaciji srednjovjekovne Bosne,
Svjetlost, Sarajevo, 25-28.
Aneli, Pavao, Bojanovski, Ivo; ovi, Borivoj; Marijanovi, Brunislav 1984. Visoko i
okolina kroz historiju, I, Prethistorija, antika i srednji vijek, Skuptina optine Visoko
Ani, Vladimir 2003. Veliki rjenik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber
ARJ 1881.1976. Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zagreb: JAZU
Babi, Mirko, Gordana, Tomovi 2004. Starosrpski natpisi iz Bijeljine, Istorijski institut,
Meovita graa, Miscellanea, Nova serija knj. 22, Beograd, 82-104.
, . . 1975. ,
Baltes, Paul 1991. Semantic Variation in the Connotations of Personal Names, Proceedings of
the deseret language and linguistics society, Symposium, Brigham Young University, March
7-8
Barac-Grum,

Vida

1990.

Gorskokotarski

toponimijski

sustavi

usporedbi

sa

sjevernoprimorskima, Rasprave ZJ, sv. 16., 5-13.

Belaj, Vitomir 2007. Hod kroz godinu: Pokuaj rekonstrukcije prahrvatskoga mitskoga
svjetonazora, Zagreb
Beli, Aleksandar 1958. O znaaju zapadnog tokavskog govora za istoriju srpskohrvatskog
jezika, Junoslovenski filolog XXII, knj. 1-4, 69-75.
Berneker, Erich 1908. Slavisches etymologisches, Wrterbuch, Heidelberg
Belagi, efik 1971. Steci kataloko-topografski pregled, Veselin Maslea, Sarajevo
Belagi, efik 1978. Niani XV i XVI vijeka u Bosni i Hercegovini, Akademija nauka i
umjetnosti Bosne i Hercegovine, knjiga 30, Sarajevo
Belagi, ek 2004. Leksikon steaka, Svjetlost, Biblioteka kulturno nasljee Bosne i
Hercegovine, Sarajevo, 304 str.
Bezlaj, F. i dr. 1983. Osnoven sistem i terminologija na slovenskata onomastika, Makedonska
akademija na naukite i umetnostite, Skoplje
Biljeg Srebrnika, 2003. Javna ustanova za kulturu i inforimisanje Srebrenik
Bjelanovi, ivko 1988. Antroponimija Bukovice. Knjievni krug, Split
219

Bjelanovi, ivko 2006. Hipokoristik kao oznaka za tvorbeni nain i kao oznaka za vrstu
znaenja. Folia onomastica Croatica 15, Zagreb
Bogii, Baltazar 1878. Narodne pjesme iz starih, najvie primorskih zapisa, knjiga I,
Beograd
Bokovi, Radoslav 1978. Iz onomastike derivacije i povodom nje. Odabrani lanci i
rasprave. Titograd: SANU
Bokovi, Radosav 1979. Beleka o imenu Nemanja, Onomatoloki prilozi, 1, Beograd
Brozovi, Dalibor 1961-1962. O jednom problemu nae historijske dijalektologije, Zbornik
Matice srpske za filologiju i lingvistiku, Novi Sad, IV-V.
Bokovi, Radosav 2000. Osnovi uporedne gramatike slovenskih jezika, Trebnik, Beograd
Bratuli, Josip 1995. Leksikon hrvatske glagoljice, Minerva, Zagreb
Brozovi Ronevi, Dunja, Milena ic Fuchs 20032004. Metarofa i metonimija kao poticaj
u procesu imenovanja, Folia Onomastica Croatica 1213, 91104.
Brozovi Ronevi, Dunja; Kapetanovi, Amir 2009. Onimi u Srednjovjekovnom pjesnitvu
na starohrvatskome jeziku, Folia onomastica Croatica, 18, Zagreb
Bulatova Akcentuacija, R. V Bulatova 1975. Staroserbskaja glagol'naja akcentuacija (Sbornik
1 509 g. kak pamjatnik istorii serbskogo tokavskogo udarenija), Moskva
Carroll, John M. 1983. Toward a Functional Theory of Names and Naming, Linguistics 21:
34171.
Cicmil-Remeti, Radojka 2000. Fitonimi i zoonimi u toponimiji durmitorskog sela Crne Gore,
Jugoslovenski filolog, Srpska akademija nauka i umetnosti i Institut za srpski jezik SANU,
knj. LVI/34, Beograd, str. 13711380.
remonik, Gregor 1932. Istoriski spomenici Dubrovakog arhiva Kancelarski i notarski
spisi 1278-1301, Zbornik za istoriju, jezik i knjievnost srpskog naroda, Beograd
irkovi, Sima 1964. Istorija srednjovjekovne bosanske drave, Sk. 7, Beograd
Damjanovi, Stjepan 2009. Povijest hrvatskoga jezika knj. I, Croatica, Zagreb, str. 351-403.
Danii, ura 1863. Rjenik iz knjievnih starina srpskih, Beograd
Dauzat, A. 1956. Les noms de personnes, Paris: Librairie Delagrave
Dedi, Enes 2014. Uestalost enskih imena u srednjovjekovnoj Bosni, Radovi, Filozofski
fakultet u Sarajevu
Dini, Mihailo J. 1963. Iz dubrovakog arhiva, sv. II, SANU, Zbornik za istoriju, knjievnost i
jezik srpskog naroda, III. odeljenje, knjiga 20, Beograd
Dini, Mihailo 1978. Srpske zemlje u srednjem veku, Beograd.
Diodato, V. P. 1994. Dictionary of bibliometrics. New York: Haworth Press
220

Dragievi, Rajna 1999. O moguim interpretacijama semantikog odnosa pridjeva grd i

gord, Junoslovenski filolog LV, Beograd
Dragi, Helena 2013. Od horonima Zahumlje do horonima Hercegovina, Lingua
Montenegrina god. VI/1, br. 11, Podgorica, 179-195.
Drino, Devad, Benjamina Londrc 2014. Posebnost pravnog poloaja ene u bosanskom
srednjovjekovlju, Radovi, Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo
Duden 2000. Familiennamen Herkunft und Bedeutung von 20 000 Nachnamen. Mannheim,
Leipzig, Wien, Zrich: Dudenverlag
ERSJ 2003. Etimoloki renik srpskog jezika, Beograd
ESJS 1989. Etymologicky slovnik jazyka staroslovenskeho Academia, Nakladatelstvi
jeskoslovenske akademie, Praha
, 1964. ,
Fekete, Egon 1969. Mileevo ili Mileeva, Onomastica Jugoslavica, Glasilo
Meuakademijskog odbora za onomastiku, Ljubljana, str. 109.
Fermendin, Eus 1892. Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum
documentorum, Academia Scientiarum et Artium Slavorum Meridionalium
Filipovi, M. S. 1957. Gornja Bosna, Geografski pregled, knj. 1, Sarajevo
Frani, Anela 1996. Pregled mjena imenske formule i osobnog imena u njoj (na primjerima
iz meimurske antroponimije), Rasprave IHJJ, Sv. 22.
Frani, Anela 2002. Meimurska prezimena, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje,
Zagreb
Frani, Anela 2006. to je osobno ime? Folia onomastica croatica 15, Zagreb, 71-80.
Frani, Anela 2009. Onomstika svjedoenja o hrvatskome jeziku u Povijest hrvatskoga
jezika 1. knjiga: Srednji vijek, Zagreb, 221-259.
Fraenkel E. Fraenkel: Litauisches etymologisches Worterbuch III, Gottingen 19621965.
Friedman, Victor 2001. The Vlah Minority in Macedonia: Language, Identity, Dialectology,
and Standardization, Slavica Helsingiensia, 21, 2627.
Gabri-Bagari, Darija 2004. Primjeri bosanskohercegovake pismenosti i knjievnosti, Od
11. do 19. stoljea, HKD Napredak, Sarajevo - Zagreb
Gafurov, Alim 1971. Lev i Kiparis (o vostonyh imenah), Akademija nauk SSSR, Institut
vostokovedenija, Nauka, Moskva
Goi, N. l989. Osamsto godina Povelje bosanskog bana Kulina, Posebna izdanja ANUBiH,
Sarajevo
221

Grkovi, Milica 1977. Renik linih imena kod Srba, Beograd

Hadijahi, Muhamed 2004. Povijest Bosne u IX i X stoljeu, Preporod, Sarajevo
Hamm, Josip, L. Hadrovics 1960. Der sdslavische Trojaroman und seine ungarische Vorlage
(recenzija). Slovo 9-10, str. 145-149.
Hamm, Josip 1974. Staroslavenska gramatika, kolska knjiga, Zagreb
Handi, Adem 1962-1963. Postanak i razvitak Bijeljine u XVI vijeku, Prilozi za orijentalnu
filologiju, Sarajevo
Handi, Adem 1975. Tuzla i njena okolina u XVI. vijeku, Svjetlost, Sarajevo
Handi, Mehmed 1938. Jedan prilog povijesti prvih dana irenja islama u Bosni i
Hercegovini, Narodna uzdanica, Sarajevo
Hercigonja, Eduard 1968. Jezik glagoljake neliturgijske knjievnosti 15. stoljea i Petrisov
zbornik (doktorska disertacija u strojopisu). Zagreb
Hlebec, Boris 1988. Nazivi za boje u Srpskom rjeniku, Meunarodni nauni sastanak
slavista u Vukove dane XVII/I., Beograd
HER 2004. Hrvatski enciklopedijski rjenik, Novi liber, Zagreb, knj. 3.
Holzer, Georg 20032004. Slavisch *gumno in Niedersterreich, Folia onomastica croatica
1213, 191213.
ICOS - Harvalik, Milan 2005. Towards a new millennium towards a common onomastic
terminology, Proceedings of the 21st International Congress of Onomastic Sciences, 1,
Uppsala, 161171.
IPZ Istorijsko-pravni zbornik 1494. urednici: Aleksandar Solovljev, Milo Baji, Sv. 1,
God. 1, Pravni fakultet u Sarajevu
Imamovi, Mustafa 1997. Historija Bonjaka, Bonjaka zajednica kulture, Sarajevo
Ivanova, Olga 2006. Makedonski antropnomastikon (XV XVI. vek). Skopje
Ivi, Milka 1999. Belo kao lingvistiki i kulturoloki problem, Junoslovenski filolog br. 55,
Beograd, 1-19.
Ivi, Milka 1996. O izrazima plav i modar - nova saznanja, Junoslovenski filolog, Beograd
Ivi, Pavle 1991. Izabrani ogledi II, Iz istorije srpskohrvatskoga jezika, Prosveta, Ni
Ivi, Pavle, 2001. Dijalektologija srpskohrvatskog jezika, Uvod u tokavsko nareje,
Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci - Novi Sad
Ivi, Stjepan 1970. Slavenska poredbena gramatika, kolska knjiga, Zagreb
JAZU 1880-1882. Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika I, JAZU, Zagreb
Jalimam, Salih 1991. 555 godina Zenice, putopisne biljeke i zapisi o zenikom kraju, Dom
tampe, Zenica
222

Jalimam, Salih 2004. Vranduk, Pedagoki fakultet, Zenica

Jalimam, Salih Srednjovjekovna historija Srebrenika, Biljeg Srebrenika 2, Srebrenik 2004.,
25-45.
Jagi, Vatroslav 1880. Zur Frage ber den Uebergang das silbenbildenden l in u, Archiv fr
slav. Phil. IV, 386-397.
Jahi, Devad 1999. Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora, Ljiljan, Sarajevo
Jahi, Devad 2002. Ijekavskotakavski govori jugoistone Bosne, Bosansko-hercegovaki
dijalektoloki zbornik VII, Institut za jezik u Sarajevu, Sarajevo
Jahi, Devad, Ismail Pali, Senahid Halilovi 2005. Gramatika bosanskoga jezika, Zenica
Jireek, K. 1942. Die Romanen in den stdten dalmatiens whred des mittelalters, II, Wien
Jovievi, Radojica 1985. Lina imena u staroslavenskom jeziku, Monografije Filoloki
fakultet, knj. 56, Beograd
Jozi, eljko, Perina Vuka, Dijana urkovi 2011. Nazivi za bratova sina u hrvatskome
jeziku, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Zagreb, 37/2.
Kajmakovi, Radmila 1974. Semberija etnoloka monografija, sveska XXIX, Glasnik
Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Sarajevo
Kalajdija, Alen 2006. Etimologija pojedinih ojkonima u dolini gornjeg i srednjeg toka rijeke
Bosne, Istraivanja, asopis Fakulteta humanistikih nauka, br. 1, Mostar, str. 129-142.
Katz, Jerrold J. 1977. A Proper Theory of Names, Philosophical Studies 31, 1-80
, C. , 2005. , ,
Kemura, Ibrahim 1975. Muslimanska imena i njihova znaenja (II dopunjeno izdanje), Odbor
IZ Sarajevo i Gazi Husrevbegov vakuf, Sarajevo
KGR - Farii, Josip 2009. Geografski aspekt prouavanja toponima. http://www.
geografija.hr/ clanci/1479/geografski-aspekt-proucavanja-toponima
Klai, Bratoljub 1962. Rjenik stranih rijei, izraza i kratica, Zora, Zagreb
Kolanovi, Barbara 2002. Povijesni antroponimi otoka Pamana, akavska ri XXX, br. 1-2,
Split, str. 429-442.
Komar, Goran 2013. Natpis vlastelina Radia Pievia iz Dabra, Drutvo za prouavanje
srednjovjekovne bosanske historije, knjiga XIV, svezak 7, Sarajevo
Kont, Fransis 1989. Nastanak i razvoj slovenskih civilizacija u Evropi (VI-XIII vijek), Tom I,
i Tom II, Biblioteka "Retrospektive", Beograd
Kora, Dijana 2011. Religijske prilike u humskoj zemlji od XIII. stoljea do pada pod
osmansku vlast, u: Hum i Heregovina kroz povijest, (ur: Ivica Lui), knj. I, Hrvatski institut
za povijest, Zagreb, 488.
223

Kovaevi, Desanka 1961. Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, Nauno drutvo NR Bosne i

Hercegovine, Sarajevo
Kovai, Ante 1971. U registraturi. kolska knjiga, Zagreb
Kreevljakovi, Hamdija 1953. Stari bosanski gradovi, Nae starine I, Sarajevo
Kuna, Herta 2008. Srednjovjekovna bosanska knjievnost, Forum Bosnae, 45/08.
Kurkina, L. V. 2011. Kultura podseno-ognevogo zemledeli v zerkale zka, Moskva.
Lager, Louis 1901. La mytologie Slave, Rue Bonaparte, Paris
Ledi, Franjo 1969. Mitologija Slavena, Zagreb
Lyons, John 1977. Semantics. Vol. 1. Cambridge
Loma, Aleksandar 2008. Lino ime Nemanja - jedan novi pogled, Zbornik radova
Vizantolokog institute br. 45, Beograd
Loma, Aleksandar 2012. Toponimija Banjske hrisovulje, SANU, Beograd
Lovrenovi, Dubravko 2004. Fojniki grbovnik, ilirska heraldika i bosansko srednjovjekovlje,
Bosna Franciscana, br. 21, god. XII, Sarajevo, str. 172-202.
Luki, Milka 1999. Biljeenje jera u Psaltiru prvotiska Brevijara iz 1491. godine,
Jezikoslovlje (1331-7202) II. (1999), 2-3; str. 147-156.
Lukei, Iva 1989. O jeziku Vinodolskog zakona, Godinjak Rijekog knjievnog i naunog
drutva 3, str. 22-28.
Ljubi, ime, Listine o odnoajih izmedju junoga slavenstva i Mletake republike, MSHSM
JAZU, I (960-1335), 1868.; II (1336-1347), 1870.; III (1347-1358), 1872.; IV (1358-1403);
IV (Dodatak 1-4), 1875; VI (1433-1527), 1876; VII, 1877; VIII (1525-1553), 1877; IX (14091412) 1878; (Monumenta Ragusina Libri reformatorium), 1879.
Ljubi, Sime 1868-1891. Listine o odnoajih izmedju junoga slavenstva i Mletake
republike, Jugoslavenska Akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb
Mayer, Antun 1959. Die Sprache der alten Illyrier, Band II: Etymologisches Wrterbuch des
Illyrischen, Grammatik der illyrischen Sprache, Schriften der Balkankomission, Linguistische
Abteilung XVI, Be
Mali, Dragica 1984-85. Jezini sadraj Povaljskog praga, Rasprave ZJ sv. 10-11, Zagreb, str.
87-98.
Mali, Dragica 1991. Samoglasnike pojave u iima svetih otaca, Rasprave ZHJ, sv. 17, str.
83-122.
Mali, Dragica 1993. Konsonantizam ia svetih otaca, Rasprave ZHJ sv. 19., Zagreb
Malnar, Slavko 2008. Rjenik govora abarskog kraja. abar: Matica hrvatska, Zagreb
Mandi, Oleg 1969. Leksikon judaizma i kranstva, Matica hrvatska, Zagreb
224

Marasovi-Alujevi, Marina 1985. Hagionimi srednjovjekovnog Splita, Starohrvatska

prosvjeta 15.
Mareti, Tomo l886. O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba, Rad JAZU, knj.
81., Zagreb
Mareti, Tomo 1924. Hrvatski ili srpski jezini savjetnik. Zagreb: JAZU
Matanovi, Julijana Pourite, e-ne mo-je! U J. Matanovi Knjiga od ena, mukaraca,
gradova i rastanaka, Zagreb: Mozaik knjiga.
Matasovi, Ranko 2003. Kratka poredbenopovijesna gramatika latinskoga jezika, kolska
knjiga, Zagreb
Mesihovi, Salmedin 2011. Ime ilirskog naroda Dezitijata, Prilozi br. 40, Institut za istoriju u
Sarajevu, Sarajevo, 11-22.
Mihaljevi, Milan 2009. Hrvatski i srkvenoslavenski jezik, Povijest hrvatskoga jezika, knjiga
I, Croatica, Zagreb, 283-347.
Mihaljevi, Milan 2002. Slavenska poredbena gramatika 1. dio, kolska knjiga, Zagreb
Mihaljevi, Milica, Marijana Horvat 2007. Glasovne promjene nepostojano a i e
(problematizacija naziva, definicija i meuodnosa glasovnih promjena), Rasprave Instituta za
hrvatski jezik i jezikoslovlje 33, Zagreb
Miklosich, F. 1858. Monumenta serbica spectantia historiam Serbiae, Bosne, Ragusii,
Viennae
Miklosich, F. 1874. Die slavischen Ortsnamen aus Appellativen II // Denkschriften der Kais.
Akademie in Wien, Phil.-hist. Classe XXIII, 141272.
Milievi, Risto 2005. Hercegovaka prezimena, Svet knjige, Beograd
Monumenta Ragusina, Libri Reformationum, IV, 38.
Mrgi, Jelena 2012. Prouavanje centralnih naselja u istorijskoj geografiji Bizantijskog
carstva na Balkanu i mogunost primjene nove metodologije, Byzantine World in the Balkans,
vol. 2, eds. Lj. Maksimovi et al.,Belgrade SANU
Mulabegovi, Ferhad (ur.) 2012. Stari gradovi Bosne i Hercegovine, Nacionalni komitet
ICOMOS u Bosni i Hercegovini, Sarajevo
Naka, Lejla 2008. Zapadnotokavski pisani idiom u srednjem vijeku, asopis za kulturu
bosanskoga knjievnog jezika 5, Tuzla
Naka, Lejla 2010. Jezik i grafija krajinikih pisama, Slavistiki komitet, Bosnistika,
Sarajevo
Naka, Lejla 2012. Jezik i grafija revidiranih natpisa, Slovo Gorina, 34, Mostar

225

Oblak, Vatroslav 1896. Zum silbenbildenden l im Slavischen, Archiv fr slav. Phil. XVI, 198209.
Palameta, M. 2003. Strukturalni elementi u epigrafici steaka, Motrita 23., Matica hrvatska,
Mostar, 107.
Palmer, F. R. 1977. Semantics, A new outline, Cambridge University Press
Papi, Valentina, Renata Husinec 2010. Njemake posuenice u suvremenome krievakome
govoru, Cris, god. XII, br. 1., 61-80.
Peco, Asim 1986. Ikavsko-takavski govori zapadne Hercegovine, Djela ANUBiH, knj. LXI,
Odjeljenje drutvenih nauka, knj. 35, Sarajevo
Peco, Asim 2001. Sa naih jezikih izvorita, Od Kulina bana do naih dana, Zavod za
udbenike i nastavna sredstva, Beograd
Peco, Asim 2007. Ikavskoakavski govori zapadne Bosne, Dio 1, Uvod i fonetika, Bosansko
filoloko drutvo, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo
Peikan, M. 1986. Stara imena iz donjeg Podrimlja, Onomatoloki prilozi 7, str. 1119.
Petrovi, urica 1985. Dubrovake arhivske vesti o drutvenom poloaju ena kod
srednjovjekovnih Vlaha, Istorijski institut, knj. XXXII, Prosveta, Beograd
Petrovski, N. A. 1966. Slovar russkih linyh imjon, Sovjetskaja enciklopedija, Moskva
Piper, Predrag 2007. O poreklu imena Nemanja, Zbornik Matice srpske za filologiju i
lingvistiku vol. 50, br. 1-2, Beograd
Pinelli, Paola 2008. Od Dubrovnika do Firence: biljeke o novaenju posluge u XV. stoljeu,
Anali, br. 46, Zavod za povijesne znanosti HAZU, Dubrovnik, 68.
Pleskalov, Jana 1993. Nejstar typy eskch sloench antroponym. SPFFBU, A 41, 87-98.
Pleskalov, Jana 1994. Nejstar typy eskch prefigovanch antroponym. SPFFBU, A 42,
53-59.
Pleskalov, Jana 1995. Nejstar esk antroponyma se sufixem -k. SPFFBU, A 43, 75-80.
Popovi, Ivan 1958. Hrianska grka onomastika u Hrvata. Zbornik radova SANU, 59,
Beograd, 7797.
Puci, Medo 1862. Spomenici srpski od 1395. do 1423., Pisma od Republike dubrovake
kralevima despotima, vojvodama i knezovima srbskiem, bosanskiem i primorskiem, DSS,
Beograd, Knjiga I, 1858, Knjiga II
Pulgram, Ernst 1954. Theory of Names, Berkeley, California: American Name Society.
Purivatra, Atif 1970. Nacionalni i politiki razvitak Muslimana, Svjetlost, Sarajevo
Putanec, V. 1976. Esej o jezinom znaku i onomastici te o antroponimiji u Hrvatskoj,
predgovor Leksika prezimena SR Hrvatske, Zagreb, V-XIV.
226

Raki, Franjo 1877. Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia, Mon.
Slav. Mer. VII, Zagreb
RJA 1904-1910. Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Jugoslavenska akademija znanosti i
umjetnosti, Zagreb
Rogi, Pavle 1956. Ime kao predmet antroponimijskih ispitivanja, Pitnja knjievnosti i jezika,
knj. 3, sv. I i II, Sarajevo
Rospond, Stanisaw 1955. Sownik nazwisk slskich (Problematyka i dotychczasowy eap
badawczy), Onomastica I, Wrocaw, Zaklad im. Ossolinskich, 198-211.
Rodi, Nikola 1976. Lingvistika sutina skraivanja imena. Prva jugoslovenska onomastika
konferencija. Titograd: CANU.
Rogi, Pavle 1956. Ime kao predmet antroponimijskih ispitivanja, Pitanja knjievnosti i
jezika, knj. 3. Sveska I i II, Sarajevo
Saulan, Dubravka 2011. Leksika analiza mitopoetskog imenovanja u Revizoru N. V. Gogolja
Folia onomastica croatica 20, str. 173188.
Schubert, Gabriella 1998. O semantici nekih vlastitih imena u srpskom jeziku i drugim
slovenskim jezicima, Nauni sastanak slavista u Vukove dane 27/2, Beograd, 97-111.
Schutz, J. 1957. Die geographische Terminologie des Serbokroatischen, Berlin
Skok, Petar 1938. Toponomastika Vojvodine, Glasnik istorijskog drutva u Novom Sadu, knj.
2, Novi Sad, str. 6; (1918), Studije iz ilirske toponomastike, Glasnik Zemaljskog muzeja u
Bosni i Hercegovini, knj. 29, Sarajevo, 120-130.
Skok, Petar 19711974. Etimologijski rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zagreb: JAZU
XI-XVII , 1977. ,
Smiiklas, Tabija l905. Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, JAZU,
Zagreb, knjiga III
Slovenko, Ralph 1983. Destiny of a Name The Journal Psychiatry & Law
Sow. pras., Sownik praslowiaski, Tom I, Wrocaw Warszawa Krakow, Wydawnictwo
Polskiej akademii nauk, 1974.
Smailovi, Ismet 1975. Problemi utvrivanja porijekla i znaenja muslimanskih imena u
Bosni i Hercegovini, Prilozi terminologiji i onomastici u Bosni i Hercegovini, Institut za jezik
i knjievnost u Sarajevu, Sarajevo, 97-112.
Smailovi, Ismet 1977. Muslimanska imena orijentalnog porijekla u Bosni i Hercegovini,
Institut za knjievnost i jezik u Sarajevu, Odjeljenje za jezik, Monografije I, Sarajevo

227

Smajlovi, Indira 2012. Ponaanje poluglasa u korpusu bosanskohercegovakih epitafa,

Lingua Montenegrina, god. V/1, boj 9, Institut za crnogorski jezik i knjievnost, Podgorica,
str. 85-97.
Solovljev, Aleksandar, Milo, Baji, Vlado, Jokanovi, Miroslav, orevi 1949. Istorijskopravni zbornik, Sveska I, Pravni fakultet u Sarajevu
Stama, Ante 1983. Teorija metafore, Liber, biblioteka Znaci, br. 3.
Stankovska, Lj. 2001. Toponimite so sufiksot -ica vo Makedonija, Skopje, Prilep.
Stojanovi, Ljubomir 1929. Povelje i pisma, knj. 1/2, Beograd
Stojanovi, Ljubomir 19021926. Stari srpski zapisi i natpisi IVI, izd., Beograd / Sremski
Karlovci
Svoboda, Jan 1964. Staroesk osobn jmna a nae pjmen, Nakladatelstv SAV, Praha
ator, Edim 2009. Paleografske i fonetske odlike natpisa na stecima u BiH, Magistarski rad u
rukopisu, Univerzitet Demal Bijedi u Mostaru, Fakultet humanistikih nauka, Odsjek za
bosanski, hrvatski i srpski jezik, Mostar, str. 149.
imundi, Mate 2006. Rjenik osobnih imena, Matica hrvatska, Zagreb
imi, Marinka 2007. Natpisi na stecima u Boljunima kod Stoca, Hrvatska misao 2-3/07, 4344, 107-133
imunovi, Petar 1977. Potreba onomastikog studija na viim kolama i fakultetima.
Rasprave Instituta za jezik 3, Zagreb, 139142.
imunovi, Petar 1979. Tipoloko-strukturalni ogled istarske ojkonimije, Rasprave: asopis
Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Vol.4-5, br. 1. 219-230.
imunovi, Petar 1985. Naa prezimena, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb
imunovi, Petar 1986. Istonojadranska toponimija. Split: Logos
imunovi, Petar 1987. Antroponimijski sustav Povaljske listine i Povaljskog praga, Braki
zbornik, XV
imunovi, Petar 1995. Hrvatska prezimena: podrijetlo, znaenje, rasprostranjenost, Golden
marketing, Zagreb, 318-323.
imunovi, Petar 2006. Hrvatska prezimena, tree izmj. i dop. izd., Golden marketingTehnika knjiga, Zagreb
imunovi, Petar 2009. Uvod u hrvatsko imenoslovlje, Golden marketing, Zagreb
ii, F. 1914. Enchiridion fontium historiae Croaticae, vol. I, pars I, Zagreb
kalji, Abdulah 1966. Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Svjetlost, Sarajevo
Skrai, V. 2003-2004. Nazivi vjetrova i strana svijeta u jadranskoj toponimiji, Folia
onomastica Croatica 12-13, Zagreb, 433-448.
228

Skrai, V., A. Juri 2004. Krki leksik zadarske regije, Geoadria, 9/2, 159-172.
rmek, R. 1972. Zum Begriff Model und Sistem in der Toponomastik, ONOMA, XVII,
55-75.
tefani, Vjekoslav 1957. Splitski odlomak glagoljskog misala starije redakcije, Slovo 6-8,
Zagreb. str. 54-133.
Taszycki, Witold 1924. Polskie nazwy osobowe, Biblioteczka Towarzystwa Mionikw
, 1903. ,
-
Jzyka Polskiego 5, Warszawa
Thallczy, Ljudevit 1906. Istraivanja o postanku bosanske banovine sa naroitim obzirom na
povelje krmendskog arkiva, Glasnik Zemaljskog muzeja, XVIII, Sarajevo
Tomek, Tomislav Zdenko 2005. Krstjani i trgovina robljem na sredozemlju izmeu 13. i 15.
stoljea, u: Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu, (ur: Franjo anjek),
Sarajevo-Zagreb, 323.
i, uro 2010. Poslednja bosanska kraljica Mara (Jelena), Zbornik za istoriju Bosne i
Hercegovine III, Beograd, 30-31.
Trost, P. 1976. Jmno a prijmeni, Zpravodaj Mistopisne komise SAV, XVII, 1-2.
, . . 1963. , ,
,
Truhelka, iro 1984. Bosanski, srpski i bugarski novci Zemaljskog muzeja u Sarajevu,
Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo, str. 389-410.
Truhelka, iro 1911. Tursko-slovjanski spomenici Dubrovake arhive, Glasnik Zemaljskog
Muzeja XXIII, br. 41, Sarajevo
Turbi-Hadagi, Amira 2011. Bosanini pravni tekstovi u srednjovjekovnoj Bosni, Edicija
Bosnae, Gradaac
Unbegaun, B. O. 1963. Les anciens russes vus par eux-mme, Annali. Sezione slava VI,
Instituto Universitario Orientale, Napoli
UNGEGN 2002. Glossary of Terms for the Standardization of Geographical Names, United
Nations Group of Experts on Geographical Names (ur. Naftali Kadmon), New York: United
Nations
Vego, Marko 1957. Naselja bosanske srednjovjekovne drave, Svjetlost, Sarajevo
Vego, Marko 1972. Postanak imena Bosna i Hercegovina, Pregled, god. 62, Sarajevo, 110120.

229

Veselinovi, Andrija 1997. Dubrovako malo vee o Srbiji (1415 1460), Graa, Historijski
institut SANU, knj. 33. Beograd
Vidovi, Domagoj 2007. Prilog prouavanju odraza svetakog imena Juraj u hrvatskoj
antroponimiji Raspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 33, 431447.
Vidovi, Domagoj 2009. Prilog prouavanju odraza svetakog imena Ivan u hrvatskoj
antroponimiji, Raspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 35, 347364.
Vinaver, Vuk 1953. Trgovina bosanskim robljem tokom XIV. veka u Dubrovniku, U Anali
Historijskog instituta Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku. Sv. 2,
125-147.
Vodanovi, Barbara 2005. Osobna imena na Pamanu, Folia onomastica Croatica 14, Zagreb
Vodanovi, Barbara. 2006. Imenovanje. Folia onomastica Croatica, 15, Zagreb, str. 217240.
Vodanovi, Barbara 2014. Dominacija identiteta (na primjeru francuskoga antroponimijskog
sustava) Fluminensia, god. 26, br. 1, str. 133-145)
Vukevi, N. 1981. Etimologija pojma 'Vlah' i njegova razna znaenja. Predmet i metod
izuavanja patrijarhalnih zajednica u Jugoslaviji, Crnogorska akademija nauka i umjetnosti,
Nauni skupovi 7, 315-342.
Vukovi, Jovan 1974. Istorija srpskohrvatskog jezika, I dio, Uvod i fonetika, Nauna knjiga,
Beograd
Vuleti-Vukasovi, Vid 1891. Stari nacrt sumke upe usred kraljevine Bosne, Glasnik
Zemaljskog muzeja Bosne i Hrecegovine, 274-280.
Vuleti-Vukasovi, Vid 1899. Narodno bojadisanje u Lici i Krbavi, Bosanska vila, Sarajevo
Wenzel, Marian 1962. Bosnian and Herzegovinian tombstones Who made them and why,
Sdost-Forschungen XXI, Mnchen, 102-143.
Wenzel, Marian 1965. Ukrasni motivi na stecima, Veselin Maslea, Sarajevo
agar, Mateo 2009. Hrvatska pisma u srednjem vijeku, Povijest hrvatskoga jezika, knjiga I,
Croatica, Zagreb, 107-217.
eleznjak, I. M. 1969. Oerk serbohorvatskogo antroponimieskogo slovoobrazovanija, Kijev

230

Biografija
Indira abi roena je 24. kolovoza 1987. godine u Zvorniku. Nakon srednjokolskog
obrazovanja u Tuzli, 2006/07. godine upisuje se na Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli,
gdje diplomira 2010. godine na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i knjievnost. Iste
godine upisala je poslijediplomski studij Jezikoslovlje na Filozofskom fakultetu Sveuilita u
Osijeku. kolske 2012/2013. godine radila je kao profesorica bosanskoga, hrvatskog i srpskog
jezika u Mjeovitoj mainskoj koli u Tuzli. Na Filozofskome fakultetu u Tuzli radila je od
akademske 2012. godine kao istaknuti strunjak iz prakse, a odlukom Senata Univerziteta u
Tuzli 2013. godine bira se u saradniko zvanje asistentice za uu naunu oblast Lingvistika.
Dosada je objavila 13 znanstvenih radova koje je objavljivala u domaim i regionalnim
asopisima: Lingua Montenegrina, Behar, Znakovi vremena, Post Scriptum, Slovo Gorina i
u zbornicima skupova. U svojstvu izlagaa uestvovala je na 7 domaih i meunarodnih
naunih konferencija, simpozija i okruglih stolova.
Znanstveni radovi u asopisima i zbornicima skupova:
1.

Onomastika svjedoanstva bosansko-humskih aloglotskih imena, Slovo Gorina 36,

Mostar 2014. str. 29-40.

2.

Konceptualna metaforizacija stihova sa somatskom sastavnicom srce unutar

sevdalinki,

u koautorstvu s doc. dr. Marijana Nikoli, Applying Intercultural

Linguistic Competence to Foreign Language Teaching and Learning, International

Burch University, Sarajevo 2014. str. 2225-2236.
3.

Srednjovjekovni bosanskohercegovaki antroponimi u svjetlu teorije prototipa,

Zbornik radova V, Meunarodni nauno-struni skup kulturni identitet u digitalnome
dobu, Zenica, 2014. str. 825-835.

4.

Stilistika (struktura i kompozicija, stilski postupci i slojevi, tropi i figure,

ekspresivnost i izraajnost, dijalog i monolog, upravni i neupravni govor), u koautorstvu
s Marijana Nikoli, opievsko modelovanje realnosti kroz humor i satiru, Institut fr
Slawistik der Karl-Franzens-Universitt Graz, 2014. str. 445-457.

5.

Disfemistika ili verbalna agresija bosanskoga razgovornog jezika, Behar 115, Zagreb
2014. str. 42-46.

6.

Analiza prilonih izraza bosanskohercegovakoga srednjovjekovnog epigrafikona,

Lingua Montenegrina, god.VI/2, boj 12, Institut za crnogorski jezik i knjievnost,
Podgorica 2013.

231

7.

Konceptualizacijski pogled na metaforiko sevdisanje Bonjaka, Znakovi vremena

61/62, Institut Ibn Sina, Sarajevo 2013, str. 325-337.

8.

Jezika razrada Isprave Skender- bae pratilje foojnike Ahdname u produkciji

begovice, Znakovi vremena, broj 59, Institut Ibn Sina, Sarajevo 2013. str. 213-227.

9.

Kolokacijska i konceptualna analiza jedinica sa somatskom sastavnicom srce, Lingua

Montenegrina, god.V/2, boj 10, Institut za crnogorski jezik i knjievnost, Podgorica
2012. str. 75-86.

10.

Ponaanje poluglasa u korpusu bosanskohercegovakih epitafa, Lingua Montenegrina,

god. V/1, boj 9, Institut za crnogorski jezik i knjievnost, Podgorica 2012. str. 85-97.

11.

Analiza prijedlono-padenih izraza srednjovjekovnoga bosanskohercegovakog

epigrafikona, Lingua Montenegrina, god. IV/2, boj 8, Institut za crnogorski jezik i
knjievnost, Podgorica 2011. str. 29-50.

12.

Simbolika izraza i poruka inskribiranih bijeljinskih steaka, u koautorstvu s Amira

Turbi-Hadagi i Zumreta Jamakosmanovi, Semberija kroz vjekove, Bijeljina 2012.
str. 97-104.

13.

Specifino bosanski/bosnjaki frazikon u kontekstu kognitivnih teorija s osvrtom na

upotrebnu osnovu, Post Scriptum, broj 2, Biha 2011. str. 53-62.

232