Ancic Humljani

Ranosrednjovjekovni Neretvani ili Humljani
81373.235(497.5-37 Neretvanska dolina)06/11

930(497.5)18/19:81373.23
RANOSREDNJOVJEKOVNI NERETVANI
ILI HUMLJANI
Tragom zabune koju je prouzroilo djelo
De administrando imperio
Mladen ANI
Odjel za povijest, Sveuilite u Zadru
Zadar
Republika Hrvatska
Autor upozorava na problem koji proizlazi iz opisa prilika na istonojadranskoj obali i u njezinu zaleu u djelu De administrando imperio
pripisanome bizantskome caru i piscu Konstantinu VII. Porfirogenetu,
u onome njegovu dijelu koji se odnosi na srednjovjekovnu Humsku
zemlju. U raspravi se polazi od naina na koji se u historiografiji tretiralo djelo pripisano Konstantinu VII. Porfirogenetu i utvruje kako
je ono temelj narativa nacionalne povijesti. Zabacujui takav pristup,
autor razlae temeljne znaajke djela, a onda i upozorava na znaenje
etnikoga diskursa u ranome srednjem vijeku, ralanjujui nain
na koji se taj etniki diskurs oblikovao i reproducirao na bizantskome carskom dvoru, gdje je djelo De administrando imperio i nastalo.
Pozornost se potom usmjerava na navod prema kojemu Romajci
(to praktino znai podanici carske vlasti iz Konstantinopolja) stanovnike podruja izmeu Cetine i Neretve nazivaju Neretvanima,
dok ih njihovi susjedi nazivaju Paganima. Kroz ralambu korpusa historiografske tradicije pokazuje se kako je taj navod izazvao
u djelima povjesniara XIX. i XX. stoljea zabunu golemih razmjera zamjenu etnonima Humljani etnonimom Neretvani/Pagani
217
Mladen Ani
(poslije i Morjani), odnosno uspostavljanje fiktivne Neretvanske
kneevine na jednoj i poistovjeivanje zemljopisno-politikih pojmova Huma i Zahumlje na drugoj strani. Autor nadalje upozorava kako se vremenom pripisani kolokvijalni naziv Neretvani,
zabiljeen u samo jo jednom suvremenom tekstu, onome mletakoga
kroniara Ivana akona, poelo tretirati i kao samoidentifikacijsku
oznaku ranosrednjovjekovnih stanovnika podruja izmeu Neretve i
Cetine. Na kraju, autor prati nain na koji se ta zabuna ukorjenjivala
i reproducirala u modernoj historiografiji te posebice ukazuje na posve neutemeljeni literarni konstrukt, mitologem, o tzv. Neretvanima i
njihovoj dravi i znaenje koje mu se pridavalo.
Kljune rijei: Konstantin Porfirogenet, Bizantsko Carstvo, Hum, Paganija, etniki diskurs, politika centralizacija.
Djelo o kojem e ovdje biti rijei, moda ak i neprilino nazvano

De administrando imperio, nastalo je sredinom X. stoljea i vrsto se
vee uz ime cara Konstantina VII. Porfirogeneta, iako je posve jasno
da ga u velikom dijelu nije pisao on sam.1 Zbog obilja informacija,
ali i njihove vieznanosti i mogunosti razliitih interpretacija, djelo
privlai enormnu pozornost povjesniara jo od vremena otkria u
1
Najbolje izdanje djela De administrando imperio danas dostupno hrvatskom povjesniaru/itatelju jest ono prireeno kao KONSTANTIN PORFIROGENET, O
upravljanju carstvom, Zagreb 2003., koje u ovdje nadalje koristiti i citirati, naznaujui najprije gdje se nalazi hrvatski prijevod, a onda i izvorni grki tekst. To izdanje sadri usporedni izvorni grki tekst i njegov prijevod na engleski jezik, prema
svojedobnom izdanju Gyule Moravcsika i Romillyja Jenkinsa, te prijevod cijeloga
djela na hrvatski jezik Nikole pl. Tomaia. Jo uvijek vrijednu uvodnu studiju i opirne komentare (iz pera tada vrlo uglednih bizantinista F. Dvornika, R. J. H Jenkinsa, G. Moravcsika, D. Obolenskoga i S. Runcimana te orijentalista B. Lewisa) koji
olakavaju koritenje teksta donosi publikacija Constantine Porphyrogenitus: De Administrando Imperio vol. II: Comentary (dalje: CONSTANTINE, De
Administrando), ur. Romilly Jenkins, London 1962. Uz mnotvo drugih povijesnih
ralambi koje se izravno bave ovim djelom i njegovim autorom, a koje je ovdje
izlino navoditi, vrijedan sinoptiki pogled na autorove nakane, nain i okolnosti
nastanka te organizaciju izlaganja donosi u novije vrijeme James HOWARD-JOHNSTON, The De Administrando Imperio: A Re-Examination of the Text and a
Re-Evaluation of its Evidence About Rus, u: M. KAZANSKI A. NERCESSIAN C. ZUCKERMAN (ur.), Les Centres proto-urbains russes entre Scandinavie,
Byzance et Orient (Actes du Colloque International tenu au Collge de France en
octobre 1997), Paris 2000.
218
doba renesanse. Usporedo s tom svojevrsnom svjetskom (bizantolokom) slavom, tekst koji se vee uz carevo ime vodi svoj zasebni ivot
u uim okvirima nacionalnih historiografija, pri emu je ovdje od posebnoga interesa nain na koji su ga itali a onda i koristili hrvatski i srpski
povjesniari. Razlog je tomu injenica da razmjerno veliki dio teksta,
onaj koji je najzgodnije oznaiti izriajem dalmatinski dossier, govori
o najranijoj povijesti etnikih zajednica koje autor(i) nazivaju Hrvatima i Srbima nakon njihova naseljavanja na prostoru rimske provincije Dalmacije. Takav kakav jest, a o tomu kako je nastao i kakva mu
je kompozicija bit e govora dalje, tekst dalmatinskoga dossiera u De
administrando sadri relativno velik broj informacija o etnonimima
Hrvati i Srbi i nainu na koji su se koristili u ranome srednjem vijeku
(poglavito u X. stoljeu i na bizantskome dvoru, to je svakako vano
posebice naglasiti). Stoga je u XIX. i XX. stoljeu taj dio spisa De administrando postao svojevrsna poetnica akademske historiografije
na podruju na kojem su tada integrirane moderne nacije pod istim imenima. O znaenju koje se u hrvatskoj i srpskoj historiografiji pridavalo
djelu pripisanom Konstantinu Porfirogenetu dovoljno jasno govori injenica da je svojedobni (s poetka XX. stoljea) prijevod cijeloga djela
na hrvatski jezik Nikole pl. Tomaia zapravo prvi prijevod toga djela na
neki od ivih europskih jezika! O izvanrednom znaenju to ga je imao
i ima sam tekst, odnosno oni njegovi dijelovi koji govore o ranosrednjovjekovnim Hrvatima i Srbima, govori i injenica da je u seriji Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije (koju se u vrijeme pokretanja i tiskanja smatralo kapitalnim historiografskim pothvatom) djelu
Konstantina VII. bio namijenjen poseban svezak.2 Konano, o vanosti
i relevantnosti djela De administrando i za dananje povjesniare u
Hrvatskoj i Srbiji jasno govori injenica da je u veljai 2010. godine u
Zagrebu odran znanstveni skup U poetku bijae De administrando
imperio: Konstantin Porfirogenet i percepcije najranije hrvatske povijesti uz sudjelovanje upravo povjesniara iz ove dvije zemlje.3 Uzimajui
2
Usp. Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, ur. Boidar Ferjani, tom II.,
Beograd 1959. rije je o izdanju prireenom na takav nain da su pojedini dijelovi teksta, za koje su prireivai nalazili da su relevantni po kriteriju naznaenom
naslovom serije, tiskani u grkome izvorniku i srpskome prijevodu; isti je svezak,
naravno jedini u cijeloj seriji koja je u meuvremenu izgubila smisao postojanja,
nedavno ponovno tiskan u Beogradu.
Vidi www.ffzg.hr/pov/pov2/files/dokumenti/DAIZg_program.doc, pristup ostvaren
10. travnja 2010.
219
Mladen Ani
u obzir navedeno, moe se bez ikakva zazora dodati kako je upravo pod
utjecajem onoga to je suvremena profesionalna historiografija itala u
tome djelu, u drugoj polovici XIX. stoljea puni legitimitet dobio ideoloko-politiki pojam juni Slaveni, pojam koji e onda biti ak i
politiki operacionaliziran u 70-godinjoj politikoj tvorbi poznatoj pod
razliitim slubenim imenima vezanim uz temeljni pojam izveden iz
toga iz(za)miljenoga etnonima Jugoslavija. Sve ovo valja naglasiti jer
su upravo ove injenice odreivale, pa jo uvijek velikim dijelom odreuju, nain na koji su profesionalni povjesniari itali i pri pisanju svojih
djela (to e rei u historiografiji) koristili djelo De administrando imperio. Posljedica je to injenice da je akademska historiografija od sredine
XIX. stoljea svoje zaetke i imala u istraivanjima ranoga srednjeg vijeka, pri emu je vrsta sveza sa svijetom politikih ideologija opredmeena u injenici da su se zapravo stvarno traili poeci onih modernih
nacionalnih zajednica koje su tada oblikovane i integrirane.4 inilo se,
naime, iz jedne specifine historiografske perspektive, kako upravo djelo koje se pripisuje Konstantinu VII. donosi, na prvi pogled, izvanredno
vrijedne vijesti koje rasvjetljavaju te poetke. Koritenje etnonima i
njihovo upredanje u pripovijedanje tu je, naime, bilo uoblieno na takav
nain da su vijesti sadrane u njemu izgledale kao jasni i jednostavni
odgovori na, u tome trenutku beskrajno vano, pitanje o poetku dviju
modernih nacija Hrvata i Srba. Gotovo se samo po sebi razumije da su
ta pitanja u hrvatskoj i srpskoj historiografiji bila formulirana u prvome
licu mnoine kako smo se (mi) tu nali, odakle smo doli i kako smo
tu gdje smo doli poeli?
Posljedica je takva pristupa bila injenica da se od samih poetaka
akademske (nacionalne) historiografije Hrvata i Srba, a onda posredno i
kod svih onih koji su se na tu historiografsku tradiciju poslije oslanjali,
narativna okosnica pripovijedanja u De administrando smatrala praktino neproblematinom. ak i kada su kljuni (kronoloki) elementi te
naracije bili dovedeni u pitanje, kao to je to svojedobno uradio Lujo
4
Nain na koji su nastajale i bile oblikovane socio-biografije modernih nacija na

ovome prostoru na primjeru djelovanja Franje Rakoga razmatra Mladen ANI,
Kako danas itati rasprave Franje Rakoga, u: Franjo RAKI, Nutarnje stanje
Hrvatske prije XII. stoljea, Zagreb 2008. Znaenje poetaka za takve narativne
sklopove kakav je socio-biografija jedne moderne nacije izvrsno objanjava Eviatar
ZERUBAVEL, In the Beginning: Notes on the Social Construction of Historical
Discontinuity, Sociological Inquiry, 63(4)/1993.
220
Margeti,5 ono to nije bilo stavljeno pod znak pitanja i to se nadalje

smatralo samorazumljivim bilo je jednaenje pojmova Hrvati i Srbi
iz djela nastaloga u prvoj polovici X. stoljea s modernim nacionalnim
imenima Hrvati i Srbi.6 Rijetko je tko od modernih povjesniara uope
smatrao da bi za taj samorazumljivi stav trebalo dati neko objanjenje,
pa stoga ovdje valja upozoriti na sluaj poznatog i utjecajnog arheologa,
priznatog strunjaka za srednji vijek, Pave Anelia, koji je cijeli sklop
ideja na kojima je poivalo to jednaenje uspjeno saeo u jednu reenicu: ini nam se da je kneevski rod morao biti etniki blizak narodu
kojim vlada, jer bi neke drugaije odnose ve sam pisac (sc. Konstantin VII. Porfirogenet op. M. A.) bio zapazio.7 Ovako formulirani stav
implicira praktino cijeli jedan socioloki traktat o tomu kako je norma drutvene organizacije da su vladari, odnosno cijeli vladajui sloj,
i njihov narod (N. B.: nije sluajno da Aneli koristi pojam narod
a ne, eventualno, podanici) istoga etnikog podrijetla! Svako odstupanje od te norme samo po sebi predstavlja nepravilnost koja mora
privui pozornost promatraa i trai komentar, pa kako toga nema u De
administrando imperio, onda moramo predmnijevati da je rije o normalnom odnosu etnikoga jedinstva osoba koje obnaaju vlast i naroda.
Na takvim misaonim zasadama te u svezi s brojnim nekonzistentnostima unutar tekstualne cjeline o kojoj je rije (glave 29. do 36.) razvila
se tijekom protekloga stoljea i pol posebna vjetina interpretacije djela Konstantina VII. Porfirogeneta De administrando Imperio. Temelje
i parametre buduim modernim ralambama postavio je svojedobno
Franjo Raki,8 a ogledne primjere vjetine koja se razvijala na temeljima
to ih je on postavio predstavljaju tekstovi kakve su pisali primjerice
Ljudmil Hauptmann, Bogo Grafenauer ili Boidar Ferjani.9 Naravno,
5
Lujo MARGETI, Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata, Zbornik

Historijskog zavoda JAZU, 8/1977.
Upravo zato da bi se izbjeglo nesvjesno jednaenje ovih ranosrednjovjekovnih etnikih i modernih nacionalnih imena, dosljedno u ovdje one prve stavljati pod
navodne znakove, a ove druge u ostaviti bez njih.
Pavao ANELI, Bie i Blagaj, politiko sredite Humske zemlje u srednjem
vijeku, u: P. ANELI M. SIVRI T. ANELI, Srednjovjekovne humske
upe, Mostar 1999., 244.
F. RAKI, Ocjena starijih izvora za hrvatsku i srbsku poviest srednjega vieka,
Knjievnik, I/1864., 36.-77.
Ljudmil HAUPTMANN, Konstantin Porfirogenit o porijeklu stanovnitva dubrovakoga zalea, Zbornik iz dubrovake prolosti Milanu Reetaru o 70oj godinjici
221
Mladen Ani
postoje i povjesniari kojima nutarnja nekonzistencija teksta nije predstavljala nikakav problem, pa su stoga kritiku vrela mogli obaviti ak
u jednoj fusnoti i pritom zakljuiti: Razilaenje u nekim injenicama
u nekim poglavljima mogu se objasniti postojanjem razliitih izvjetaja, koji su stizali od razliitih osoba u razliita vremena. Tada, u 10.
stoljeu, nije bilo danas tradicionalne erudicije i kritike izvora koji bi
istraivau nalagali da prokuanim historiografskim metodama usporedi
valjanost raznorodnih obavijesti.10 Uglavnom, vjetina se tumaenja,
poneto pojednostavljeno, sastojala u tome da se tekst rastavi na sastavne dijelove koji donose odreenu informaciju te onda pokua utvrditi
podrijetlo i istinitost informacije. Vremenom se kroz takav postupak
osam poglavlja De administrando (dalmatinski dossier) poelo promatrati kao mozaik razliitih manje ili vie precizno kopiranih vijesti iz
drugih vrela (izvjea, narodne tradicije itd.). Pri tomu se postupku
predmnijevalo kako svaka informacija iz toga teksta mora imati neko
uporite u stvarnosti i dodirnu toku s dogaajima i pojavama koje biljee druga suvremena vrela, tekstualna ili arheoloka. Na taj su nain
oblikovane informacije o injenicama iz kojih je onda bilo mogue
razviti povijesnu naraciju, koja je, u ovisnosti o ideolokim optereenjima autora, znala biti vie11 ili manje uvjerljiva.12 Kroz takve je postupke
10
11
12
ivota prijatelji i uenici, Dubrovnik 1931.; Bogo GRAFENAUER, Prilog kritici

izvjetaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenje Hrvata, Historijski zbornik, V(12)/1951.; Boidar FERJANI, Struktura 30. glave spisa De administrando imperio, Zbornik radova Vizantolokog instituta, XVIII/1978. (ir.).
Ivo GOLDSTEIN, Hrvati, hrvatske zemlje i Bizant, Zagreb 2003., 62., bilj. 138.
Rezultate cijeloga postupka kod autora koji nije bio previe optereen modernim
ideologijama izvrsno ilustrira Francis DVORNIK, Byzantine Missions Among the
Slavs: SS. Constantine-Cyril and Methodius, New Brunswick New Jersey 1970.,
1.-48. (uz ovo se mora naglasiti kako je upravo F. Dvornik autor najveega dijela
komentara na tekst poglavlja 29. do 36. uz izdanje De adminstrando R. Jenkinsa
i G. Moravcsika, pa se u biljekama i poziva na svoje komentare).
Primjer autora ija je naracija izrazito optereena modernom (politikom) ideologijom (u ovome sluaju integralnoga jugoslavenstva oblikovanoga u prijestolnici
nekadanje Jugoslavije, Beogradu veliki utjecaj djela na kasniju historiografiju
treba prosuivati upravo u tome kontekstu) predstavlja Jadran FERLUGA, Vizantiska uprava u Dalmaciji (ir.), Beograd 1957. Kako naracija izgleda u Ferluginoj
izvedbi pokazat u samo jednim primjerom, kakvih se inae moe nai na gotovo
svakoj stranici prikazujui stanje u osmom desetljeu IX. stoljea, autor tvrdi:
Vasiliju I polo je za rukom da ponovo proiri svoj uticaj i na Hrvate: on ih je
najprije nagovorio da ustanu protiv Franaka, a zatim im je, 878. godine, nametnuo
222
stvorena iluzija, reproducirana sa svakom novom raspravom, o tekstu

koji vjerno zrcali povijesnu stvarnost, to je tek tu i tamo narueno sitnim autorskim pristranostima. Kao posljedica svega toga ralambe su
se sve vie udaljavale od teksta kao cjeline, odnosno njegove tri zasebne
cjeline, iji su autori imali stanovite zamisli i nakane koje su pokuali
ostvariti inom pisanja. Novija strujanja u historiografiji izazvana lingvistikim, odnosno kulturalnim obratom, a koja su donijela i novi
nain promatranja i tumaenja srednjovjekovnih tekstova,13 nisu previe
utjecala na recepciju djela Konstantina VII. Porfirogeneta.14 Stvar je to
udnija i intrigantnija to je svojedobno sam R. Jenkins, koji je priredio
izdanje De administrando i bio urednikom zasebne knjige komentara,
objavio izvanrednu studiju o humanistikim strujanjima u bizantskoj
historiografiji nakon IX. stoljea,15 u kojoj opirno raspravlja upravo o
Konstantinu VII. Porfirogenetu kao historiaru, ali je to raspravljanje
ostalo bez odjeka u (ak i njegovim) komentarima na De administrando
imperio.
U sklopu se, dakle, razvijanja vjetine interpretacije De administrando posebice (u hrvatskoj i srpskoj historiografiji) pozorno nastojalo
13
14
15
za vladara svoga tienika Zdeslava (878879) (J. FERLUGA, Vizantiska uprava

u Dalmaciji, 69. naglasio M. A.). Za svoju nesuvislu tvrdnju, po kojoj car Hrvate
(koje?) najprije nagovara na ustanak protiv Franaka, a onda im odmah potom (kao
kakav Deus ex machina) namee svoga kandidata na kneevski prijestol, poziva
se J. Ferluga na djelo Ferde iia (koji ekstenzivno prenosi Konstantina), ali na
360. stranici iieva djela (Ferdo II, Povijest Hrvata u doba narodnih vladara,
Zagreb 1925.) koju on citira ne pie nita slino tamo se govori o pomoi koju je
Zdeslav dobio iz Konstantinopolja, dok je kod Ferluge upravo Zdeslav taj koga je
car nametnuo. Koliko je caru Baziliju I. doista polo za rukom da proiri svoj uticaj na hrvatsku kneevinu inae dovoljno jasno pokazuje injenica da je Zdeslav,
unato pomoi (kakva god ona bila) iz Konstantinopolja, ostao na kneevskome
prijestolu niti punu godinu dana te bio svrgnut i ubijen (za ta zbivanja vidi literaturu
navedenu ovdje u bilj. 58).
Usp. posebice Gabrielle M. SPIEGEL, The Past as Text: The Theory and Practice
of Medieval Historiography, Baltimore London 1997., 3.-28., 83.-98.
Kao iznimku vidi Danijel DZINO, Becoming Slav, Becoming Croat: New
approaches in research of identities in post-Roman Illyricum, Hortus Artium Medievalium, 14/2008., sada mnogo detaljnije razraeno u D. DZINO, Becoming Slav,
Becoming Croat: Identity Transformations in Post-Roman and Early Medieval Dalmatia, Leiden Boston 2010.
Romilly J. H. JENKINS, The Classical Background of the Scriptores Post Theophanem, Dumbarton Oaks Papers, 8/1954.
223
Mladen Ani
iz pripovijedanja nepoznatih autora iji su tekstovi uklopljeni u cjelinu

djela izluiti ono to je bilo prihvatljivo za sklop odreene nacionalne
ideologije, a da se pritom ne dovede u pitanje kredibilitet samoga temeljnog narativnog sklopa i (kao to e se vidjeti pogreno shvaenih) informacija koje on donosi. Srpski su povjesniari odreda prihvaali kako
kronoloke elemente pripovijedanja jednoga dijela teksta (koji govori o
srpskoj doseobi u VII. stoljeu), tako i ono to je predstavljalo temelj
cijele njihove nacionalne ideologije XIX. i XX. stoljea, naime tvrdnju
da, osim autoru toga teksta suvremenih Srba (kako ih on sam zove), i
Zahumljani, Trebinjani, Konavljani te Pagani/Neretvani, dakle
svi odreda potjeu od nekrtenih Srbalja, koje i Bijelima nazivaju.16
Prema naraciji autora toga dijela teksta, naime, veliki dio Srba (polovina naroda, po ne najsretnijem Tomaievu prijevodu, pod jednim
od dvojice brae-suvladara) odvojio se od matice nekrtenih Srba u
pradomovini koja se nalazila negdje na granicama Franake, iza zemlje Turaka (Maara) i u susjedstvu Stare/Velike (Bijele) Hrvatske.
Zatraili su pokroviteljstvo cara Heraklija i zemlju za naseljavanje, ali
nakon stanovitoga lutanja (sve do Soluna) i premiljanja (pri emu su
se vratili sve do Dunava), oni ponovno zamole od cara Heraklija preko
stratega, to onda vladae Beogradom da im dade drugu zemlju, da se
uadore. I poto bjehu sadanja Srbija, i Paganija i tako zvana Zahumska
zemlja i Trebinjska i zemlja Konavljana pod carevom oblau, a bijahu
opustoene od Avara (odanle bo protjerahu Romane, koji sada u Dalmaciji i u Dirahiju stanuju) uadori car ove Srblje u tim zemljama i bjee
caru romajskome podloni.17 Ovako sloeno pripovijedanje gotovo da
nema nikakvoga elementa uvjerljivosti kako bi uope stanovnici krajeva dananje Saksonije (gdje srpsku pradomovinu, sukladno odrednicama koje daje autor Spisa, s pravom smjetaju moderni komentatori)18
doli na ideju traiti pokroviteljstvo udaljenoga cara, odnosno odakle
im uope informacije o Carstvu, i to u vrijeme kad im na putu do njega
16
17
18
Tvrdnja se ponavlja slinim iskazima u glavama 32. (KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 83. i 270. 32./2.-4.), 33. (Isto, 89. i 278. 33./8.10.), 34. (Isto, 89. i 280. 34./4.-7.) te 36. (Isto, 91. i 282. 36./5.-7.; prvi broj
predstavlja stranicu hrvatskoga prijevoda, dok drugi broj daje informaciju o stranici
i redovima unutar pojedinih glava odnosnoga teksta grkog izvornika).
KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 83.-84. i 270.-271.
32./2.-12. te 32./20.-26.
CONSTANTINE, De Administrando, 130.
224
stoji Avarski Kaganat na vrhuncu moi; kako li je to mogla izgledati

seoba pola naroda iz Bijele Srbije sve do Soluna (naravno, ovdje se
opet pojavljuje problem s Avarima ingeniozno rjeenje da je do seobe
dolo u vrijeme nakon avarskoga poraza pod Konstantinopoljem 626.
godine podrazumijeva da su upravljake strukture naroda raspolagale
preciznim i pravodobnim informacijama o neemu to se dogaalo tisuama kilometara od njih, to apsurd zamiljanja prenosi na posve novu
razinu), pa onda njihov povratak do obala Dunava, da bi se naposljetku
uputili na jug sve do obala junoga Jadrana (kako su se uope kretali u
tolikom broju, to su jeli, kako su znali kamo idu i kako do tamo doi
te tko li je rasporeivao dijelove naroda koji su onda napuili dobivene krajeve, samo su neka pitanja koja se pri takvu pripovijedanju
postavljaju sama od sebe). No, sudei po stavu modernih povjesniara,
sve su to nevane sitnice i beznaajna pitanja uzme li se u obzir da
naracija preuzeta iz De administrando, uz minimalne preinake (isputanja i dodavanja), otkriva nacionalne poetke. U praktinoj izvedbi
povjesniara s kraja XX. stoljea cijeli ovaj narativni sklop, koji se inae
u odnosu na realnosti poetka VII. stoljea pokazao prilino apsurdnim
i besmislenim, izgleda ovako:19
Car Konstantin VII Porfirogenit izriito kae da su Zahumljani Srbi i da potiu iz vremena arhonta koji je prebegao
caru Irakliju. Iz ovoga se vidi da je Zahumlje naseljeno Srbima jo u vreme seobe. Car-pisac kae da su sadanja Srbija, Paganija, zemlja Zahumljana, Travunija i Konavli bili
pod vlau Romajaca, a opusteli od Avara, te tu car Iraklije
(610641) naseli Srbe koji mu behu podinjeni. Prirodno,
car-pisac preuveliava ulogu cara Iraklija u ovim dogaajima. Moe se rei da su Srbi naselili Zahumlje u vreme
cara Iraklija, i to u drugoj polovini njegove vladavine (posle
626. godine).
19
Sinia MII, Humska zemlja u srednjem veku, Beograd 1996., 39. Valja posebice
naglasiti da se ovdje ne radi ni o kakvu samoukom ljubitelju nacionalne prolosti
knjiga predstavlja doktorsku disertaciju to ju je autor obranio 1994. godine na
Filozofskom fakultetu u Beogradu pred povjerenstvom uglednih i uvaenih akademskih profesionalnih povjesniara!
225
Mladen Ani
Dakle, od svih nevjerojatnih tvrdnji (pokretanje pola naroda,20

ugodna etnja tisuama kilometara do Soluna i natrag, zanemarivanje
Avara itd.) moderni autor izabire osporiti jednu od rijetkih koje pripovijesti daju bar neki privid uvjerljivosti jer, samo bi uloga cara Heraklija
mogla bar donekle objasniti kako su doseljenici, naravno pod uvjetom
da se radi o zajednici koja se u okolnostima onoga doba mogla realno
kretati (a to znai maksimalno nekoliko tisua ljudi), uope mogli imati
predodbu kamo idu i kako tamo stii!
No, iako e tvrdnja djelovati poneto neobino, pravi smisao i ovoga
i najveeg dijela slinih tekstova zapravo i nije potraga za spoznajama
o onome to se dogodilo stoljeima unatrag stvarni je smisao ovakve
izgradnje predodbi potvrditi i reproducirati ono to je ve notorna injenica i to je ponovljeno ve bezbroj puta (pa je postalo neto to svi
znaju i to je svima jasno). Notorna je pak injenica (naravno, tek
u ovakvome misaonom sklopu) da postoji vrsta drutvena zajednica s
kontinuitetom u prostoru i vremenu u smislu sadraja pojma Srbi (Hrvati
itd.), potvrena spoznajom da su (svi) dananji Srbi (Hrvati itd.) izravni
potomci i duhovni sljednici onih Srba (Hrvata itd.) koji su nakon
626. godine ostvarili herojski pothvat seobe u novu postojbinu. Upravo
zbog toga autor izbacuje bez potrebe za komentarom takvoga postupka
sve ono to smeta izvoenju takvoga jednostavnog zakljuka, a negiranjem uloge cara pretvara narod u aktera, odnosno subjekt povijesti. Da
ne bi bilo kakve zabune postupak ove vrste nije znaajka srpske historiografije, on je temeljno obiljeje mentalnoga sklopa iz kojega izvire
koncept nacionalne povijesti. ak i vrlo ugledni beki povjesniar,
autor niza izvanredno ocijenjenih povijesnih djela s globalnim autoritetom predvodnika cijele jedne kole u pristupu ranosrednjovjekovnoj
povijesti, Herwig Wolfram, upravo u susretu s djelom De administrando
imperio ini, uz dakako neto vie stila i u sloenijoj formi, vrlo slinu
20
Gradei vrlo slinu sliku o Hrvatima u skraenoj naraciji, utemeljenoj meutim na

opsenim raspravama u istome stilu u kojem pie i S. Mii, Dominik MANDI,
Hrvatske zemlje u prolosti i sadanjosti, Chicago Rim 1973., 13.-14., ne preza,
oito pod dojmom izriaja o pola naroda Srba, ni od konkretnih brojeva. Tako on
tvrdi da je polo iza Karpata preko 300.000 Hrvata, zajedno sa enama, djecom i
starcima te su u srpnju g. 626, dok su Avari podsjedali Bizant, Hrvati kroz avarske zemlje, starim rimskim cestama prodrli do Jadrana. Bilo bi krajnje zanimljivo
vidjeti kako bi D. Mandi, na takav upit, pojasnio kako je zamiljao to putovanje,
poglavito pak onaj gotovo guslarski detalj o starcima!
226
stvar. Naime, razmatrajui sliku Srednje Europe u djelu koje se pripisuje

Konstantinu VII., Wolfram uoava probleme koji proizlaze iz naina na
koji autor(i) De administrando imperio postupa(ju) s nazivom Moravske Kneevine. Ta je politika tvorba, naime, oznaena u tekstu u dva
navrata ne ba jasnim pridjevom velika/stara (megale zbog jednostavnosti, sve u grke rijei nadalje donositi u latinskoj transliteraciji),
to je meu povjesniarima izazivalo i izaziva jo uvijek une rasprave
o tomu na koji je od dva razliita znaenja ovoga pridjeva autor mislio.21
Osvrui se na taj problem, Wolfram ne proputa odrati kratko moralno predavanje o tomu kako su nacionalistiki i ovinistiki povjesniari starijih vremena voljeli ovaj (sc. Velika Moravska op. M.
A.) pojam.22 No, taj kritiki osvrt na tui nacionalizam i ovinizam
(koji nije jedini, jer Wolfram ima slian stav i spram onih koji su pisali
o hrvatskoj ranosrednjovjekovnoj povijesti)23 slijedi nakon to je autor
uradio upravo ono to drugima zamjera. Naavi, naime, u djelu De administrando pojam Nijemci (Nemitzoi-Nemitzioi), kojim su Slaveni
21
22
23
Za izriaj vidi KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 34.-35.

i 182. 13./5. te 100. i 294. 40./33. Autori komentara ne biljee (v. CONSTANTINE, De Administrando, 62.-63.) sve dimenzije rasprave koja se razvila oko toga je
li u tekstu rije o Staroj Moravskoj ili Velikoj Moravskoj.
Herwig WOLFRAM, The Image of Central Europe in Constantine VII Porphyrogenitus, Constantine VII Porhyrogenitus and His Age: Second International
Byzantine Conference Delphi, 22-26 July 1987, Athens 1989., 8.
H. WOLFRAM, The Image of Central Europe in Constantine VII Porphyrogenitus, 11.-13. Niz materijalnih greaka koje autor tu pravi nastao je iz tretiranja
navoda vrela na takav nain da se jasno vidi kako ih, u najmanju ruku, nije temeljito
ralanio (s umjesnom dvojbom je li ih uope i itao da je pozorno itao franake
Anale, koje citira, morao bi zakljuiti da sjedite kneza Donje Panonije, Ljudevita,
nije moglo biti u Sisku, jer se u tekstu kae kako se to sjedite nalazi na surom
brdu, in arduo monte; da je itao taj tekst, ne bi mu se moglo dogoditi da misiju
bizantskoga poslanstva na dvoru cara Ludovika Pobonog iz 817. godine vee uz
pritube stanovnika Istre i ponaanje markgrofa Kadolaha, jer se iz izvornoga teksta jasno vidi da su tube Bizantinaca usmjerene na ponaanje slavenskoga kneza koji ne provodi dosljedno odredbe mira iz Aachena, sklopljenog 812. godine
itd.). Podreivanje vrela vlastitim shemama i unaprijed postavljenim konstruktima
ve je i prije bilo predmet zamjerki upuenih Wolframu (usp. primjerice Walter
GOFFART, Does the distant past impinge on the invasion age Germans?, u: Thomas F. X. NOBLE /ur./, From Roman Provinces to Medieval Kingdoms, New York
2006., s oitim aluzijama na autorov njemaki nacionalizam staroga kova, emu
se moe dodati stanoviti oblik kolonijalnog diskursa vidljiv na nekim mjestima u
Wolframovim radovima).
227
Mladen Ani
oznaavali govornike germanskih jezika, a koji je od Slavena preuzet i

u De administrando, i povezavi ga sa suvremenom pojavom pojma
Teudisci, Wolfram bre-bolje, ali i vrlo dalekoseno, zakljuuje kako
Konstantin Porfirogenet svjedoi o ranoj fazi u oblikovanju njemake
nacije.24 Od slavenske percepcije govornika germanskih jezika do njemake nacije, meutim, dug je (u vremenskoj dimenziji) put,25 osim
naravno za one koji se na ovakav nain bave nacionalnom povijeu,
prigovarajui istome takvom postupku kod drugih.
Sklonost, dakle, povjesniara da na ovakav nain promatraju etniko nazivlje ranoga srednjeg vijeka te ga posve nesvjesno moderniziraju
duboko je ukorijenjena u misaone obrasce i sheme izgraene tijekom
posljednjega stoljea i pol. Ti se pak obrasci i sheme obino u objanjenju povezuju s oblikovanjem modernih masovnih nacija kao zamiljenih zajednica, to je bilo omogueno enormnim irenjem komunikacijskih kanala, u prvome redu kroz razvoj kapitalistikoga tiskarstva
od XVI. stoljea nadalje, kako je to svojedobno zorno pokazao Benedict
Anderson. Naknadno su te i takve zamiljene zajednice, prema tome
tumaenju, osnaene kroz projekcije modernih shvaanja u prolost u
postupku opisanom, u jednome utjecajnom zborniku radova to ga je
uredio Eric Hobsbawm, kao za(iz)miljanje tradicija.26 No, ovakav
24
25
26
H. WOLFRAM, The Image of Central Europe in Constantine VII Porphyrogenitus, 8. Da ne bi bilo zabune, navodim izvorni engleski tekst: Constantine Porphyrogenitus bears witness to an early stage in the shaping of the German nation,
when the Germans were still peoples living in, and coming through, Bavaria.
Timothy REUTER, Whose race, whose ethnicity? Recent medievalists discussions of identity, u: T. REUTER, Medieval Polities & Moderm Mentalities, Cambridge 2006., 101., upravo u svezi s ovakvim stavovima upozorava da je stanovita
populacija drugima izgledala kao Germani davno prije no to e ta ista populacija
sebe poeti doivljavati kao Germane.
Usp. Walter POHL, The Construction of Communities and the Persistance of Paradox: An Introduction, u: R. CORRADINI M. DIESENBERGER H. REIMITZ
(ur.), The Construction of Communities in the Early Middle Ages: Texts, Resources
and Artefacts, Leiden Boston 2003., 2. i d., s tamo navedenom literaturom. Ovdje
se mora naznaiti da je u uvodnome tekstu zbornika o izmiljanju tradicija Eric
Hobsbawm inzistirao na pojmu invention koji je doista najzgodnije prevesti kao
izmiljanje usp. Erik HOBSBOM, Uvod: kako se tradicije izmiljaju, u: E.
HOBSBOM T. REJNDER (ur.), Izmiljanje tradicija, (izv. E. HOBSBAWM T.
RANGER /ed./, The Invention of Tradition, 1983.) Beograd 2002. No, svi tekstovi
objavljeni u zborniku jasno pokazuju da bi stvarnom postupku mnogo vie odgovarao termin zamiljanje jer gotovo sve nacionalne tradicije o kojima je rije
228
prikaz ostaje nedoreen, pa na odreeni nain i ne ba posve uvjerljiv,27

sve dok se ne uzme u obzir da su i zamiljanje zajednice i za(iz)
miljanje tradicija uklopljeni u iri sklop misaonih obrazaca i shema izgraenih posve neprimjetno praktinim djelovanjem (europske) drave i
njezinih organizacija od XVI. stoljea nadalje. Kroz procedure i postupke usmjerene na pojednostavljivanje i pojanjavanje sloene drutvene stvarnosti predmodernoga svijeta, poput izrade katastara i poreznih
popisa te slubene statistike kao vrhunskoga dometa takvih nastojanja,
potom uvoenja prezimena te standardizacije mjera, novca i jezika, dravne su institucije vremenom bitno redefinirale i nain na koji podanici te iste moderne drave, ukljuujui dakako i znanstvenike, gledaju i
poimaju svijet u kojem ive i koji istrauju. Ameriki antropolog James
C. Scott u jednoj briljantno napisanoj i prilino utjecajnoj knjizi ovako
sumira cijeli proces.28
Pojednostavljenja kojima se sluila drava, kakva su zemljovidi, porezni popisi, katastarski planovi te standardizirane mjerne jedinice, predstavljaju tehnike usmjerene na
obuhvaanje goleme i sloene realnosti; kako bi slubenici drave bili u stanju spoznati pojedine aspekte cjeline ta
je sloena stvarnost morala biti svedena na shematizirane
kategorije. Jedini nain na koji se to moglo uiniti bilo je
svesti beskrajni niz detalja na odreenu skupinu kategorija
koje su onda olakavale uopeni opis, usporedbu i sabijanje
u ve postavljene okvire.
Misaoni su obrasci i sheme nastali na ovakav nain postali pogodno
tlo za masovno ukorjenjivanje zamiljene zajednice i njezinih za(iz)
miljenih tradicija. Tako su agregirane statistike jedinice modernih
27
28
imaju neko uporite u stvarnosti, ali su onda postupkom domiljanja i zamiljanja

pretvorene u to to jesu. Upravo zbog toga dosljedno ovdje koristim na prvi pogled
zbunjujuu kombinaciju za(iz)miljanje.
Uvjerljivosti ovih teza svakako ne doprinose upozorenja koja iznosi, u knjizi koja
nije ni izdaleka tako oduevljeno prihvaena kao Hobsbawmov zbornik, Nancy
SHUMATE, Nation, Empire, Decline: Studies in Rhetorical Continuity from the
Romans to the Modern Era, London 2007. Ona, uz jo neke autore, vrlo uvjerljivo dokazuje da diskurzivne strategije modernoga nacionalizma, a meu njima i
za(iz)miljanje tradicije, imaju vrlo daleke uzore jo u djelima antikih autora.
James C. SCOTT, Seeing Like a State: How Certain Schemes to Improve the Human
Condition Have Failed, New Haven London 1998., 77.
229
Mladen Ani
nacija, uz masovno sudjelovanje u politikom procesu kroz ope pravo

glasa, postale neodvojivi dio misaonoga krajolika unutar kojega su sada
u formi kolektiviteta poele funkcionirati kao stvarni akteri povijesti.
Svako spominjanje naziva koji se koristi za oznaavanje tih modernih
nacija u nekom starom tekstu automatski je u oima povjesniara nespremnoga za uspostavljanje distance znailo vidjeti u tekstu ono to se
trailo, a ne ono to tamo pie.
*
Nastojei izbjei stariji obrazac ralambi, u ovoj u prigodi poi od
rezultata koje sam iznio u raspravi o postanku (dananje) 30. glave De
administrando,29 koji ukratko izloeni izgledaju ovako: cijelo djelo
koje se pripisuje caru-piscu predstavlja integralni dio bizantske dvorske kulture i moe ga se razumjeti i interpretirati samo u tim okvirima;
osam glava (29. do 36.) u okviru modernih edicija teksta predstavljaju zasebni dalmatinski dossier, kojega tvore tri po vremenu nastanka
odvojene cjeline; najstarija, odnosno cjelina koja je najranije nastala,
jesu est glava (31. do 36.) koje se i u samome tekstu nazivaju Spis o
Hrvatima i Srbima; redaktorsko-uredniki komentar toga Spisa predstavlja dananja 29. glava pod naslovom O Dalmaciji i narodima koji
je nastavaju; najmlaa, odnosno cjelina koja je najkasnije nastala, jest
dananja 30. glava pod naslovom Rasprava o tematu Dalmacije, koja
zapravo predstavlja preradbu 29. i 31. glave s tekstom koji je mogao
zadovoljiti odreene potrebe u promijenjenim politikim okolnostima
posljednje etvrti X. stoljea. Pri tomu je u kontekstu svega naprijed
reenoga posve jasno da autori tekstova koji tvore dalmatinski dossier u
De administrando imperio, a to su Spis o Hrvatima i Srbima (dalje u
tu tekstualnu cjelinu navoditi kao Spis), O Dalmaciji i narodima koji
je nastavaju (dalje: O Dalmaciji) te Rasprava o tematu Dalmacije
(dalje: Rasprava), ma tko oni bili, nisu imali pred oima i nisu mogli
opisivati fenomene kakvi su dananje nacije i njihove drave.
Iz ovoga, naravno, onda slijedi pitanje: to su doista vidjeli i to su
opisivali autori tih tekstova, odnosno to je stvarnost koja je stajala iza
etnikih naziva kojima su se koristili? Potpunoga i cjelovitog odgovora
na tako postavljen upit nikad nee biti i do njega je nemogue doi,
29
M. ANI, Zamiljanje tradicije: Vrijeme i okolnosti postanka 30. glave djela De

administrando imperio, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 42/2010.
230
poglavito stoga to je kontekst ukupnoga onodobnog lokalnog (drutvenog) znanja30 danas nedostupan. Dananjem su povjesniaru, naime,
poznati tek djelii golemoga i koncentrinog mozaika razliitih oblika
toga znanja (od onoga samih aktera, preko znanja izvjestitelja do, naposljetku, znanja autora koji su nam ostavili tekstualnu predaju), pa ostaje
zadovoljiti se onime to je mogue. Za poetnu toku ralambe moe se
uzeti jedan zanimljivi detalj koji uoava i razlae Walter Pohl u sklopu
ralambe percepcije Avara u bizantskim vrelima VII. i VIII. stoljea i u
tome sklopu odnosa izmeu Avarskoga Kaganata kao politike tvorbe i
identiteta njegovih podanika. Pohl naime ukazuje na neobinu injenicu
da bizantska vrela sve poklisare i druge osobe koje su ovakvim ili onakvim poslom dolazile u Bizant iz Avarskoga Kaganata dosljedno biljee
kao Avare. No, kad vrela govore o onima koji su na ovaj ili onaj nain
napustili Kaganat, bilo kao pojedinci ili skupine, za njih se koristi iroki
spektar etnikih naziva Huni, Turci, Skiti, Slaveni ili Bugari (ak je i
Bookalabras, magus odnosno visoki sveenik, koji je iz Kaganata pobjegao kad je otkrivena njegova ljubavna veza s jednom od kaganovih
30
Pojam lokalno znanje u literaturu je svojedobno uveo Clifford Geertz pojasnivi

na tri praktina primjera kako se islamski opi pravni pojmovi tumae i razumijevaju u razliitim lokalnim okvirima, polazei, kako sam kae, od metafore da poznavati grad znai poznavati njegove ulice (usp. Clifford GEERTZ, Local Knowledge: Fact and Law in Comparative Perspective, u: C. Geertz, Local Knowledge:
Further Essays in Interpretive Anthropology, Basic Books, 1983. o dosegu i utjecaju Geertzovih ovdje izloenih ideja i postavki ponajbolje govori injenica da primjerak knjige koji sam koristio predstavlja sedamnaesto izdanje iz 1998. godine).
Tom konceptu lokalnoga znanja pridruio sam drugi koncept, onaj drutvenoga
znanja, koji podrazumijeva skup gotovih mentalnih slika i s njima povezanih interpretativnih shema uz pomo kojih ljudi spoznaju i organiziraju svoj svijet, a onda
u njemu i djeluju, pri emu se to i takvo znanje drutveno reproducira kroz dugotrajni proces socijalizacije opirno objanjenje koncepta drutvenog znanja vidi
u Otto G. OEXLE, Perceiving Social Reality in the Early and High Middle Ages:
A Contribution to a History of Social Knowledge (izv. Deutungsschemata der
sozialen Wirklichkeit im frhen und hohen Mittelalter: Ein Beitrag zur Geschichte
des Wissens), Bernhard JUSSEN (ur.), Ordering Medieval Society, Philadelphia
2001.; za nain na koji se taj koncept kao teorijsko orue moe koristiti za ralambu (kasno)srednjovjekovnog svijeta upuujem na M. ANI, Vrijeme i okolnosti
postanka Novigradskog zbornika, Povijesni prilozi, 25/2003., odakle potjeu (str.
157.) i citirane rijei objanjenja koncepta. Koncept lokalno (drutveno) znanje
moe dakle posluiti kao prikladno teorijsko orue u ralambi razliitih slojeva
jednog tako sloenog djela kakvo je De administrando imperio.
231
Mladen Ani
ena, kod Teofilakta Simokate oznaen kao Skit) ali nikad Avari. Isto
tako bizantska vrela nikad ne spominju Avare kao dio bizantske vojske, iako je posve izvjesno da je u toj vojsci bilo prebjega iz Avarskoga
Kaganata.31 Nadovezujui se na ove spoznaje, valja svakako upozoriti
i na potekoe oko etnike identifikacije koja poiva na pretpostavci o
postojanju tono odreenih i vrstih kategorija povezanih s jasno raspoznatljivim kulturnim znaajkama. Takve se potekoe najjasnije vide u
kontaktima sa suvremenim agrarnim populacijama koje nisu zahvaene
modernizacijskim procesima o kojima je gore bilo rijei. U tome smislu vrijedi neto opirnije citirati razlaganje jednog antropologa jer je
ono vrlo instruktivno i za arheologe i povjesniare koji se bave davno
iezlim svjetovima i njihovim populacijama. S time u svezi moderni
antropolog, na primjeru suvremenoga puanstva planinskih krajeva jugoistone Azije, pojanjava:32
Glavni je razlog zato odrednice etnikog ili plemenskoga
identiteta utemeljene na (vrstim) znaajkama ne uspijevaju
prikazati stvarne pripadnosti zapravo taj da su skupine
stanovnika planinskih krajeva, kao ljudski sustavi moi,
absorbirale koga god su mogle. Ova mogunost absorbcije
dovela je do velike kulturne razliitosti drutava u planinama
(jugoistone Azije op. M. A.). Prihvaanje pridolica,
relativno brza drutvena mobilnost zarobljenika te s time
povezana prigodna proizvodnja geneaologija, uspostavili
su u planinskim krajevima sustave kulturne akomodacije.
Nemogunost da se uz pomo bilo koje znaajke ili
skupine znaajki ocrta jasno razgranienje plemena
zrcali se u zbunjenosti onih iji je zadatak bio stvaranje
Linneanskih klasifikacija puanstva. Tako bi se moglo
govoriti o pravoj borbi kolonijalnih dunosnika, u susretu
31
32
W. POHL, A Non-Roman Empire in Central Europe: The Avars, u: H.-W. GOETZ J. JARNUT W. POHL (ur.), Regna and Gentes: The Relationship between
late Antique and Early Medieval Peoples and Kingdoms in the Transformation of
the Roman World, Leiden Boston 2003., 586.-587.
James C. SCOTT, The Art of Not Being Governed: An Anarchist History of Upland
Southeast Asia, New Haven London 2009., 241.-242. U biljeci koja se odnosi
na citat u tekstu J. Scott se poziva na Julian JACOBS et al., The Nagas: The Hill
People of Northeast India: Society, Culture, and the Colonial Encounter, London
2003., 23.
232
s drutvenom raznolikou Naga planina (koje se danas

nalaze na burmansko-indijskoj granici), kako bi unijeli
smisao u etnografski kaos kojim su bili okrueni: stotine,
ako ne i tisue, malih sela su se inila nekako meusobno
slinima ali isto tako i vrlo razliitima, daleko od toga da su
uvijek imala zajednike obiaje, politiki sustav, umjetnost
ili ak i jezik. Konfuzija je bila posvemanja i zapravo
etvorostruka. Prvo: bilo koja odreena znaajka obino
se pojavljivala u gradirajuoj formi te se tako uspostavljao
konzistentan i koherentan kontinuum od jednog sela,
ili skupine sela, do drugog sela ili druge skupine sela.
Nedostatak jasnih, diskontinuiranih promjena u ritualu,
odjei, graditeljskim stilovima, pa ak i jeziku, inio je svaki
pokuaj postavljanja crte razgranienja arbitrarnim. Drugo:
ako bi netko krajnje pozorno i pokuao razluiti i prostorno
predstaviti male varijacije, pa onda temeljem toga pokuao
ocrtati granice logikom odreenih znaajki, pojavio
bi se nerazrijeivi problem. Granice iscrtane sukladno
znaajkama A, B i C, nisu se meusobno poklapale; svaka
je od tih znaajki iscrtavala drugaije crte razgranienja, to
znai drugaiju klasifikaciju etniciteta. Tree: fatalna se
potekoa sastojala u tome da je bilo kakvo razgranienje
etnikih skupina provedeno po naelu odreenih
znaajki imalo malih ili nikakvih izgleda poklopiti se sa
samorazumijevanjem pripadnika plemena iji se ivotni
svijet na taj nain opisivao i iscrtavao. Etniki zemljovid
koji bi izradio kolonijalni etnograf govorio bi da stanovnici
odreenoga podruja pripadaju plemenu A, no oni bi tvrdili
da pripadaju plemenu B i da je tako bilo oduvijek. Kako ne
uvaiti taj argument? Ako bi na kraju postupak klasifikacije
na neki nevjerojatan nain uspio izai na kraj sa svim ovim
potekoama, etvrti imbenik vrijeme bi zacijelo
ipak zadao konani udarac. Oni s odreenom svijeu o
historijskim promjenama razumijevali su kako su, glede
determinirajuih znaajki ili samoidentifikacije, pripadnici
zajednice A ne tako davno bili pripadnici zajednice B, a k
tomu se inilo da sve vie postaju pripadnici zajednice C.
Kako je onda jedna etnika zajednica, pleme, mogli biti
tako nestabilna a pri tomu ipak biti narod?
233
Mladen Ani
Problem, naravno, nije ogranien samo na kolonijalnu etnologiju/

antropologiju, kako to Walter Pohl zorno ilustrira svojedobnim metodolokim upozorenjem arheolozima i povjesniarima:33
Primjerice, jedna arheoloka kultura ili jedna jezina grupa
ne mogu jednostavno biti identificirani s nekim posebnim
narodom, drutvenim slojem ili, pak, nekim politikim
identitetom. Ovi povijesni koncepti nisu sami po sebi
klasifikatorni, ve tek operabilni, kako je to naglasio
beki filozof Erhard Oeser: oni ne opisuju jednu jasnu
klasu homogenih individua, nego tek jedan fenomen, koji
onda uvijek mora biti stavljen u realnost u kojoj je doista
funkcionirao. Posljedino, ti koncepti su po definiciji
nedeterminirani stoga to se na temelju odreenih znaajki
i modela ne moe uvijek jasno utvrditi je li pojedina osoba
spadala unutar okvira ovako postavljenih koncepata.
Upravo stoga nije mogue na jednostavan nain identificirati pripadnike ranosrednjovjekovnih etnikih zajednica, plemena ili naroda, slijedom jezika kojim su govorili, odjee koju su nosili ili opreme,
ratnike i druge, kojom su se koristili ili je prilagali uz pokojnika prigodom sahrane. Kao to se moe zakljuiti iz upozorenja koja iznosi J.
Scott, ak su i izravne izjave o pripadnosti etnikoj zajednici tek uvjetno
precizne bar u onome trenutku kad su eventualno dane.
No, sve ovo ne znai da je etnicitet, u irem smislu, bio u ranosrednjovjekovnom svijetu nevaan upravo suprotno, to uostalom najizravnije
potvruju i tekstovi o kojima je ovdje rije. Autori tekstova Spisa, O
Dalmaciji te Rasprave svoje su izlaganje praktino organizirali kao
etniki diskurs, pa je i u naslovima dva od tri teksta o kojima je rije
to vrlo precizno naznaeno. Ve i sami ti naslovi najizravnije potvruju
33
W. POHL, Risultati e problemi dello studio degli Avari (izv. Ergebnisse und
Probleme der Awarenforschung, Mitteilungen des Instituts fr sterreichische
Geschitsforschung 96/1988), u: W. POHL, Le origini etniche dellEuropa: Barbari
e Romani tra antichit e medioevo, Roma 2000., 268. U biljeci koja se odnosi na
citat u tekstu W. Pohl se poziva na Erhard OESER, Metodologische Bemerkungen
zur interdisziplinren Problematik der Ethno- und Glottogenese, u: Entstehung von
Sprachen und Vlkern (Linguistische Arbeiten 162), ur. P. Sture Ureland, Tbingen
1985., 1.-6.
234
misao koju je izrekao W. Pohl, a prema kojoj je etniki identitet tvorio

temelj politikog jezika te se koristio u definiranju (rasporeda drutvene) moi i svih onih koji su njome raspolagali na razliitim drutvenim razinama.34 U fondu je, dakle, drutvenoga znanja naih autora
upravo etnika pripadnost definirala strukture moi na prostoru o kojem
govore, pa u tome smislu valja razumjeti i nain na koji autor Spisa o
Hrvatima i Srbima govori o onima koje naziva Hrvatima i Srbima.
Isto naelo stoji i iza izriaja o narodima koji nastavaju Dalmaciju, pa
valja podrobnije vidjeti to se krije iza pojma koji je uao u naslov teksta
za koji, kako je ve reeno, smatram da predstavlja redaktorsko-uredniki komentar Spisa. Pri tomu treba poi od u literaturi ve obrazloene
spoznaje da bizantski pisci ovoga i kasnijeg vremena uobiajeno koriste
dva tehnika pojma za oznaavanje etnikih kolektiviteta ethnos i genos pa se oni pojavljuju i u tekstu Rasprava. Drugi je od tih pojmova, genos, prema tome shvaanju imao ue znaenje te je oznaavao u
pravilu etniku zajednicu u uobiajenom smislu, to znai s referencom
na stvarno ili fiktivno srodstvo njezinih pripadnika, dok je pojam ethnos
bio inkluzivan te je takvu zajednicu, obino vezanu uz politiku tvorbu,
moglo tvoriti vie onih zajednica koje se nazivaju genos.35 Pojam ethnos
se u tekstovima koje ovdje ralanjujem uestalo pojavljuje, dok se genos/genea pojavljuje samo u etiri navrata, po jednom u tekstovima O
Dalmaciji (dananja 29. glava) i Raspravi (30. glava) te dva puta u
Spisu (31. do 36. glava).
Da bi se uope razumjelo kako i zato autori ovih tekstova dolaze
u priliku koristiti taj pojam, odnosno to je on znaio i kako se rabio
34
35
W. POHL, A Non-Roman Empire, 585. Primjedbe na raun stavova koje zastupa

W. Pohl, pa onda i onoga o vanosti ranosrednjovjekovnoga etnikog diskursa, a
koji se ipak bitno razlikuju od onih koje zastupa njegov uitelj H. Wolfram, iznesene u zborniku On Barbarian Identity: Critical Approaches to Ethnicity in the Early
Middle Ages, ur. Andrew Gillett, Turnhout 2002, ne ine se uvjerljivima. Poglavito
ti prigovori gube na uvjerljivosti u svjetlu odgovora koji u samome zborniku daje
W. Pohl, zakljuujui: etnika ideologija, kao svjesni sklop napora u promicanju
odreenih ideja, koristila se etnikim diskursom, odnosno nesvjesno ukorijenjenim
nainom na koji su ljudi onoga doba govorili o etnicitetu na temelju stanovitih implicitnih pretpostavki W. POHL, Ethnicity, Theory, and Tradition: A Response,
u: On Barbarian Identity, 234. Iako je tu rije uglavnom o razdoblju ranijem od
onoga koje je ovdje u fokusu razmatranja (poglavito o V. i VI. stoljeu), rasprava
ima naelnu vanost, pa sam se stoga tek ukratko i osvrnuo na nju.
Gill PAGE, Being Byzantine: Greek identity before Ottomans, Cambridge 2008., 41.
235
Mladen Ani
u krugu dvorskih pisaca koji su stvarali De administrando, mora se

poi od injenice da se taj isti pojam mnogo ee, pa time i jasnije,
koristi u cjelini koja slijedi nakon dalmatinskoga dossiera. Tu cjelinu,
to je James Howard-Johnston naziva sjeverni dossier, a koja govori o prilikama kakve su vladale na podruju sjevernoga crnomorskog
zalea, tvore glave 37. do 42. modernih izdanja teksta.36 Prikazujui
naime svijet Peenega u 37. glavi, u tekstu u kojem se oni ve kroz
naslov tretiraju kao ethnos, autor izrijekom tvrdi da se njihova zemlja
dijeli na osam teritorijalnih jedinica, oznaenih suvremenim bizantskim
tehnikim upravno-teritorijalnim pojmom tema.37 Vano je svakako
posebice naglasiti da se terminom tema oznauje od VII. stoljea nadalje bizantska vojno-upravna teritorijalna jedinica, podruje na kojemu
je bila stacionirana i koje je eventualno branila zasebna vojna sila pod
zapovijedanjem visokoga asnika (generala, kako bi se danas reklo)
koji je imao i civilne ovlasti, a ija je slubena titula glasila strateg.38
Da Peenezi nisu imali, ali niti mogli imati, bizantske teme postaje
jasno kad autor ustvrdi da se na elu svake od spomenutih osam tema
nalazi velik arhont,39 pri emu pojam arhont uobiajeno oznauje
politikoga i vojnog vou koji u svojoj sredini moe nositi vrlo razliite
titule te moe, ali i ne mora, biti uklopljen u sustav carske vlasti. No, za
predmet o kojem se ovdje raspravlja svakako je od posebnoga interesa
da neto dalje autor teksta o Peenezima izjednauje na najizravniji nain ve koriten pojam tema s pojmom genea, pa kae:40
36
37
38
39
40
Ideja da se glavnina grae spisa De administrando imperio moe podijeliti u etiri

velika dossiera obrazloena je u J. HOWARD-JOHNSTON, The De Administrando Imperio: A Re-Examination of the Text and a Re-Evaluation of its Evidence
About Rus, 314.-318. U radu citiranome ovdje u bilj. 29 obrazloio sam zato bi
Howard-Johnstonov naziv balkanski dossier za osam poglavlja o Hrvatima i
Srbima trebalo kao neprikladan zamijeniti nazivom dalmatinski dossier, koji
onda ovdje i koristim.
KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 94. te 284. 37./15.
O izgradnji tematskoga sustava i vrlo preciznom znaenju s njime povezanoga
pojmovlja vidi Warren TREADGOLD, Byzantium and Its Army 2841081, Stanford 1995., 23.-25., 64.-86., te John HALDON, Warfare, State and Society in the
Byzantine World 5651204, London New York 1999., 74.-83.
KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 94. i 284. 37./16.
Isto, 94. i 286. 37./34.-37. i 37./39.-44.
236
Valja znati, da etiri geneae (rije je Tomai preveo kao

plemena op. M. A.) Peenega, iliti tema Kvariur,
tema Sirukalpej, tema Borotalmat i tema Bula ospon lee
preko rijeke Dnjepra prema istonijim krajevima A ostale
etiri geneae lee s ove strane Dnjepra prema zapadnijim
i sjevernijim krajevima, to jest tema Gjaziphon, primakao
se Bulgariji, tema dolnjega Gile, primakao se Turkiji, tema
Haroboj, primakao se Rusiji, a tema Jabdiertim tributranim
pokrajinama zemlje Rusije.
Iz svega se ovoga jasno vidi da jednome od autora De administrando
nikako nije bilo lako opisati stvarnost drutvenoga ureenja Peenega,
koje je oigledno podrazumijevalo i vrlo sloene etnike odnose. Naime,
narod (ethnos) Peenega raspadao se na manje, oito rodovske (u vrlo
irokome smislu) zajednice sa svojim poglavarima (autor za njih koristi
pojmove genea i veliki arhont). Te su zajednice, meutim, ujedno bile
i okosnica neke vrste teritorijalno-upravnoga ureenja, pa je upravo po
toj logici i dolo do jednaenja teme (teritorijalne jedinice) i genosa
(pojma kojim se opisuje dio drutvene strukture). Sve je to autor onda
pokuao uklopiti u svoj fond drutvenoga znanja koristei pritom
tehnike termine koji su ipak opisivali potpuno drugaiju stvarnost
ureenja samoga Carstva, odnosno svijeta u kojemu je on sam ivio.
Takav je postupak opisivanja strane drutvene stvarnosti pojmovima
posuenim iz autorova drutvenoga okruenja predstavljao uobiajenu
praksu u (dvorskome) krugu iz kojega su dolazili autori djela pripisanoga
Konstantinu VII. Porfirogenetu. Jasno to pokazuje autor Spisa koji je za
opis vojne sile Hrvata iskoristio tehniki vojni pojam alagija, kojim
se inae u bizantskoj praksi oznaavala konjanika postrojba odreene
veliine.41 No, vraajui se primjeru Peenega valja posebice istaknuti da
41
Rije je ovdje o opisu vojne sile krtene Hrvatske iz 31. poglavlja De administrando imperio. Podatak o 60 000 konjanika, koji je odavno zbunjivao povjesniare (dodue, neke i ne, pa su u elji da dodaju element velianstvenosti nacionalnoj
povijesti tu nevjerojatnu brojku uzimali zdravo za gotovo), nedavno je uz vrlo
uvjerljivu argumentaciju na novi nain interpretirao Tibor IVKOVI, Contribution to the New Reading about the Constantine Porphyrogenitus Statement on the
Numbers of Croat Horsemen, Foot Soldiers and Sailors in Early 10th Century,
Byzantinoslavica 65/2007. Njegov teko oborivi zakljuak da je autor Spisa o Hrvatima i Srbima na ovome mjestu izvorno uporabio bizantski tehniki vojni pojam
237
Mladen Ani
je na temelju izloenoga jasno vidljivo kako je pojam narod (ethnos)

u fondu drutvenoga znanja autora koji su stvorili De administrando
imao zapravo posve drugaije semantiko polje od onoga koje mu se
danas pridaje. Narod Peenega je tako za autora 37. poglavlja sinonim
s pojmom Peeneska (zemlja), pa on ovu teritorijalnu izvedenicu
etnikoga naziva u smislu teritorija pod vlau vladara Peenega koristi
kad objanjava da se cijela Peeneska dijeli na osam temata, jedinica
koje meutim nisu samo teritorijalne, nego imaju ishodite u domeni
koju bismo danas nazvali etnikim odnosima, pa se stoga takva tema
i moe izjednaiti s pojedinom geneom.42
No, uz ovo valja primijetiti kako cijeli sjeverni dossier, iako na
prvi pogled vrlo bogat informacijama, izgleda posve drugaije ako
se kontrapunktira s rezultatima opsenih i kvalitetnih arheolokih
istraivanja istoga toga prostora to su ih tijekom XX. stoljea proveli
arheolozi iz nekadanjega SSSR-a.43 Ta su istraivanja pokazala da je
svijet crnomorskoga stepskog zalea bio uvelike raslojen, pa se u njemu
vertikalna slojevitost u smislu postojanja hijerarhijski rasporeenih
drutvenih slojeva razliite profesionalne orijentacije (ratnici, obrtnici,
relativno slobodni poljodjelci, robovi itd.) nadovezivala i preplitala s
horizontalnim, etnikim podjelama. U takvu se kontekstu zapravo bez
velikoga zazora moe zakljuiti kako je autor (ili autori tekst, naime,
sjevernoga dossiera nema onu koherentnost i sustavnost kakva
odlikuje Spis koji je posve izvjesno pisao samo jedan autor) bio u
poziciji slinoj onoj kolonijalnih inovnika u jugoistonoj Aziji kad su
pokuavali etniku raznolikost razumljivu samo kroz realnu etniku
42
43
u mnoini kao kraticu te da je u susljednom prepisivanju rukopisa

dolo do greke (to inae svodi konjaniku silu pod zapovijedanjem hrvatskoga
vladara na manje od 20 000 ljudi) dobiva dodatno na snazi s obzirom na primjer
u kojemu je jo jedan od autora De administrando koristio suvremene bizantske
pojmove za opis stvarnosti izvan granica Carstva.
KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 94. te 284. 37./15.
Dostatno je u tome smislu uzeti u obzir saetak rezultata arheolokih istraivanja
kako je, primjerice, izloen u Antal BARTHA, Hungarian Society in the 9th and
10th Centuries (Studia Historica Academiae Scientiarum Hungaricae 85), Budapest 1975., 9.-81. Bez obzira na stanovita ogranienja u interpretacijama, koja proizlaze iz za mjesto i doba u kojima je djelo nastalo razumljive autorove potrebe da
se povijesna stvarnost podredi marksistikim shemama i utjera u kalup nacionalne
povijesti, izloeni materijal jasno pokazuje siromatvo informacija, a unutar toga i
grube greke, koje o tome prostoru donosi De administrando imperio.
238
praksu sabiti u odreene unaprijed postavljene kategorije. Stoga je

glavni zakljuak koji se iz ovakve ralambe moe izvui onaj po kojemu
je i kod autora koji su radili na izradi De administrando imperio etniki
identitet tvorio temelj politikoga jezika u opisivanju stvarnosti izvan
Carstva, kako je to zakljuio W. Pohl.
Takav misaoni sklop jasno se raspoznaje i kod autora tekstova koji
su ovdje u fokusu pozornosti. I autor Spisa, kao i autor redaktorskourednikih komentara u tekstu O Dalmaciji, uloili su mnogo truda
kako bi prikazu politikih odnosa na prostoru rimske Dalmacije dali jasno etniko objanjenje. I jedan i drugi razvijaju pripovijedanje o podrijetlu tamonjih Romana oni su potomci Rimljana koje je doveo jo
car Dioklecijan, pa se tako razlikuju i od Romajaca, podanika carske
vlasti, i od Slavena koji su se tu poslije naselili. Postavka prema kojoj su
oba autora u tome pripovijedanju imala na umu injenicu da su u rimskoj
Dalmaciji u doba Carstva doista naseljeni brojni veterani ini se, ali tek i
samo na prvi pogled, uvjerljivom,44 no neovisno o tomu pravi bi smisao
(etnikoga) razlikovanja Romana i Romajaca trebalo traiti drugdje. Mislim pritom prije svega na injenicu da su stanovnici gradova na istonoj
obali Jadrana ve od IX. stoljea, poput stanovnika mletakih laguna,
realno oblikovali autonomne politike strukture nad kojima carska vlast
u Konstantinopolju vie nije mogla uspostaviti trajnu izravnu kontrolu,
nego je samo mogla raunati na njihovu simboliku podreenost.45 Ba
kao i u mletakome sluaju, a stanovnici laguna su u 28. glavi opisani kao
Franci iz Akvileje i drugih mjesta Frangije,46 realna politika autonomija gradova na istonoj obali Jadrana dobiva svoje etniko obrazloenje
prije svega zato to to vie nije prostor pod izravnom carskom vlau.
Ista se logika prevoenja politikih odnosa u formu etnikoga
diskursa, kao oblika pojednostavljivanja stvarnosti kako bi ona
postala razumljivijom na razini dnevne komunikacije, razaznaje u
izlaganju o Hrvatima, Srbima, Zahumljanima, Trebinjanima i
44
45
46
Takvo tumaenje izvodi Paul STEPHENSON, Byzantiums Balkan Frontier: A Political Study of the Northern Balkans, 9001204, Cambridge 2000., 28.
Michael DOLE, Empires, Ithaca (N. Y.) 1986., 42.-43., u sklopu ralambe odnosa
unutar imperijalnih struktura upozorava na organizacijski oblik koji se moe oznaiti kao formalna vrhovna vlast bez stvarnoga autoriteta, to prilino precizno
opisuje politiku stvarnost odnosa s Konstantinopoljem oblikovanu tijekom IX. stoljea na jadranskome prostoru na sjever od Peljeca.
KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 61. te 236. 28./4.-5.
239
Mladen Ani
Konavljanima, Dukljanima te Paganima/Neretvanima. Pod tim

se imenima u izlaganju zapravo razumijevaju politike tvorbe to su
tijekom druge polovice IX. i prve polovice XX. stoljea oblikovane
uzdu istonojadranske obale i u njezinu zaleu. Nije, dakle, tu nipoto
rije o narodima i njihovim narodnim dravama u smislu u kojem
je to vidjela nacionalna historiografija XIX. i XX. stoljea, nego o
politikim tvorbama to su se meusobno uvelike razlikovale kako
glede razine politike integracije i stabilnosti, tako i obzirom na to
u kojoj su mjeri bile u dodiru s, odnosno u ovisnosti o Bizantskome
Carstvu. Zakljuak o nejednakoj razini integracije, stabilnosti, a onda i
trajnosti, jasno se potvruje uvidom u daljnji razvoj tih tvorbi, od kojih
e dio u sljedeim stoljeima nestati i utopiti se, zadravajui pritom
vii ili manji stupanj individualnosti, u one tvorbe iji se vladajui sloj
pokazao sposobnijim odrati, pa i poboljati svoju poziciju. Tako je vrlo
brzo nakon to je na ovaj nain prikazana u De administrando kao
samostalna politika tvorba nestala zemlja Trebinjana i Konavljana,
dok e zemlja Zahumljana i Duklja praktino nestati tek na razmeu
XII. i XIII. stoljea. Zemlji Pagana/Neretvana bit e pak ovdje u
nastavku posveena posebna pozornost.
Sklop meusobnih i odnosa ovih politikih tvorbi s Carstvom, kao
podloge etnikoga diskursa, mogue je u okviru Spisa razaznati
na dvije razine prvo na razini eksplicitne naracije, kad ona doista
korespondira s odreenim stvarnim odnosima i zbivanjima koja iz njih
proizlaze, a na drugoj razini iz pojedinanih informacija koje autor
upreda u naraciju koja je nedvojbeno fiktivna, u kojem sluaju te informacije vie zrcale fond lokalnoga (drutvenog) znanja nego namjeru da se sustavno ocrtaju stvarno postojee strukture. Pritom valja poi
od nepobitne injenice da se vei dio eksplicitne naracije Spisa, ali i
ostalih dijelova De administrando koji nas ovdje zanimaju, pokazao
kao pripovijedanje kako je trebalo biti, a ne kako je stvarno bilo.47
Jedini dio pripovijedanja u Spisu za koji se moe smatrati da kolikotoliko doista korespondira sa stvarnim dogaajima odnosi se na povijest
srpske kneevine u drugoj polovici IX. i prvoj polovici X. stoljea.48
47
48
O tome opirnije vidi u radu citiranom ovdje u biljeci 29 te u izvrsnoj ralambi

naina na koji je sam Konstantin VII. postupao kao autor kako je predoava R. J.
H. JENKINS, Constantine VIIs Portrait of Michael III, u: R. J. H. JENKINS,
Studies on Byzantine History of the 9th and 10th Centuries, London 1970.
O tome dijelu Spisa jo uvijek vrijedi konzultirati Georgije OSTROGORSKI,
240
U sklopu toga pripovijedanja posebnu pozornost zasluuje opis rata to

ga je protiv Srbije vodio Mihajlo Boris oko 860. godine. Prikazujui
povlaenje snaga bugarskoga vladara iz Srbije na kraju pohoda, autor
prikazuje kako je Boris bojei se, da mu Srblji na putu ne bi pali u
zasjede zatraio za svoje ouvanje sinove arhonta Mutimira, Borena
i Stefana, koji ga ouvae nepovrijedjena do medje od Rae. Te ljubavi
radi dade im Mihajlo Boris velike darove, a i oni dadu na uzvrat njemu
uzdarjem: dva roba, dva uskoka (sokola op. M. A.), dva psa i devedeset
gunia (kuninih koica op. M. A.), za koje Bugari kau da je danak.49
Iz ovakvoga pripovijedanja proizlazi dakle kako su u meusobnoj komunikaciji vladajuega sloja politikih tvorbi o kojima je ovdje rije
razliiti oblici razmjene igrali vrlo vanu ulogu. No pritom je, kako
se jasno vidi iz pripovijesti, crta koja je dar i uzdarje, kao iskaze
neke vrste ravnopravnosti, dijelila od danka, kao simbolikoga iskaza
podinjenosti, oito bila vrlo tanka.50 Iz nastavka pripovijedanja autora
Spisa jasno se da razaznati da tumaenje Mihajla Borisa (i njegovih
nasljednika) o tomu kako su darovi koje je Boris dobio na izlasku iz
Srbije zapravo predstavljali danak nije ostalo bez dugoronih posljedica od ovoga vremena nadalje sukobi oko vrhovnitva nad srpskom
kneevinom zapravo, ako emo vjerovati autoru Spisa, obiljeavaju
njezin ivot. Pravo na to vrhovnitvo, naime, polagala je s druge strane i
carska vlast iz Konstantinopolja, no autor nije izdaan u opisivanju mehanizama kojima se ta vlast sluila kako bi svoje ambicije i ostvarila (on,
dodue, redom spominje: izbjeglice iz vladajuega roda koji su nali azil
u Konstantinopolju; izbjeglice koji su azil nali u hrvatskoj kneevini i
odatle pokretali vojne pohode; konano, spominje i bugarske tienike
koji su otkazali poslunost svome dotadanjem patronu i priklonili se
carskoj vlasti; no, nigdje se u pripovijedanju ne spominje ni ono to su
takvi prebjezi bili duni carskoj vlasti, odnosno drugome domainu,
49
50
Porfirogenitova hronika srpskih vladara i njeni hronoloki podaci, u: G. OSTROGORSKI, Vizantija i Sloveni (Sabrana dela Georgija Ostrogorskog 4), Beograd
1970.
KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 85.-86. te 272./50.-57.
Svaka daljnja ralamba ovih mehanizama mora poi od temeljnih objanjenja
kategorijalnoga aparata kako ih u svome ve klasinom djelu predoava Marcel
MAUSS, The Gift: The form and reason for exchange in archaic societies (izv.
Essai sur le don, 1924.), London New York 2002., uz vane pripomene i dopune
u Pierre BOURDIEU, The Logic of Practice (izv. Le sens pratique, 1980.), Stanford
1990., 98. i d.
241
Mladen Ani
niti pak to su eventualno kao realnu pomo dobivali od onih koji bi im

pruili azil). Nasuprot tomu, bugarski su kazneni pohodi opisani prilino
detaljno, ali samo kako bi se moglo razabrati koliko su bili neuspjeni,
pa se u tome segmentu naoko realistinoga prikaza stvarnih dogaaja
opet razaznaje autorova tendencija prema opisivanju kako je trebalo
biti (zakljuak koji se iz ovakvoga pripovijedanja da izvesti nedvojben
je: Bugari ne bi trebali kontrolirati politike tvorbe koje ulaze u interesnu sferu Carstva).51
Ovdje, meutim, postupak i zamisli autora Spisa, odnosno druga dva
teksta koji tvore cjelinu dalmatinskoga dossiera u De administrando,
nije mogue detaljnije ralanjivati jer bi to zahtijevalo znatno vei
prostor. Ono to se iz gornjega razlaganja za ovu priliku ini posebice
vanim naglasiti odnosi se na mehanizme meusobnih odnosa politikih
tvorbi opisanih etnikim nazivljem nije naime teko zakljuiti kako
je eventualno dulje odravanje odnosa nadreenosti i podinjenosti,
uoblienih u redovito davanje danka, vodilo postupnom gaenju same
ideje politike samostalnosti, odnosno uklapanju bilo u sustav izravne
carske vlasti, bilo u okvire zemlje ijem se vladaru kroz dulje vrijeme
plaao danak, to je onda bitno mijenjalo dinamiku odnosa. Tragovi
takve razvojne putanje razaznaju se, naposljetku, i u samome Spisu u
prikazu zemlje Travunjana i Konavljana, odnosno u kratkoj pripomeni
koja registrira nekadanju samostalnost zemlje Konavli. Gotovo
cijeli prikaz zemlje Travunjana i Konavljana, s njezinom kratkom
povijeu, vrijedi ovdje opirno citirati jer, u okviru gotovo mitolokoga
prikaza geneaologije i u najmanju ruku udnih etimologija, ukazuje na
jo jednu vanu znaajku cjelokupnoga razglabanja u De administrando
imperio:52
Zemlja Trebinjana i Konavljana je jedna zemlja. Ovi
potjeu od tamonjih nekrtenih Srbalja, i stanuju tamo
od vremena onoga arhonta, koji se iz nepokrtene Srbije
51
52
Poloaj Bugarske u okviru bizantske zajednice naroda (pojmovnu kovanicu u

obliku Byzantine Commonwealth, s izravnom referencom na suvremeni politiki
pojam British Commonwealth, u literaturu je svojedobno uveo engleski bizantolog
Dimitri Obolensky) na nov, ali i vrlo uvjerljiv nain tumai Veselina VACHKOVA,
Danube Bulgaria and Khazaria as Parts of the Byzantine Oikoumene, u: Florin
CURTA (ur.), The Other Europe in the Middle Ages: Avars, Bulgars, Khazars, and
Cumans, Leiden Boston 2004.
Konstantin PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 89.-90. te 280. 34./3.-16.
242
utjee caru Herakliju, sve do arhonta srpskoga Vlastimira.

Ovaj arhont Vlastimir dade svojoj keri za mua nekoga
Krainu, sina trebinjskoga upana Belaja. Hotei svoga zeta
poastiti, imenuje ga arhontom i uini ga samovlasnim.
Ovaj rodi Hvalimira, a taj opet uimira. Trebinjski pako
arhonti bijahu vazda pod arhontom Srbije, a Trebinje znai
u slovenskom jeziku utvrdjeno mjesto, jer zemlja ta ima
mnoge utvrde.
Ima pod ovom zemljom trebinjskom jo druga zemlja zvana
Konavli.
Iz ovako postavljenoga pripovijedanja i kategorijalnoga aparata kojim se slui anonimni autor Spisa jasno proizlazi da on cijelo vrijeme
govori samo o onome to se dogaalo na onoj drutvenoj razini koju
bi smo modernim rjenikom opisali kao vladajui sloj. Careve predodbe, iskazane kroz pripovijedanje, zapravo uope ne obuhvaaju ono
to bi smo mi danas nazvali seljake mase, odnosno narod u modernome znaenju te rijei. Njegovi su dakle ethnosi, kako Romani
tako i Slaveni/Avari, pa susljedno tomu i Hrvati, Srbi te svi ostali,
zapravo vladajui ratniko-posjedniki sloj, odnosno aristokracija u
irem smislu u kojem taj pojam koristi u briljantnoj no prilino zanemarenoj knjizi John Kautsky.53 Stoga je politika povijest koju ispisuju
suradnici Konstantina VII. Porfirogeneta pod njegovim nadzorom stvarno pripovijedanje o zbivanjima u vrlo ogranienom krugu populacije
odnosno, kako to kae Patricia Crone, oslanjajui se upravo na rezultate
do kojih je doao J. Kautsky: Politika je u pred-industrijskim drutvima bila politika elite, ili drugim rijeima obuhvaala je svega jedan do
53
John KAUTSKY, The Politics of Aristocratic Empires, Chapel Hill 1982. Aristokraciju autor (24) definira kao vladajuu klasu u (primitivnoj) agrarnoj ekonomiji,
klasu koja nije angairana u produktivnom radu nego ivi posve, ili bar u prvome
redu, od rada seljatva. Precizniju definiciju ranosrednjovjekovne aristokracije u
istome smislu daje Chris WICKHAM, Framing the Early Middle Ages: Europe
and Mediterranean, 400800, Oxford 2006., 153.: aristokrat je pripadnik (naelno
zemljoposjednik) politike elite, netko tko raspolae odreenim oblikom politike
moi u srednjovjekovnom svijetu, u kojemu je status rijetko bio precizno odreen, hoemo li stanovitog lokalnog vou vidjeti kao aristokrata ili ne uvelike ovisi
o naim odlukama o tomu gdje povui crtu razgranienja izmeu aristokracije i
ne-aristokracije, zakljuuje C. Wickham.
243
Mladen Ani
dva posto populacije.54 U tome je kontekstu eventualna etnika istovjetnost ili pak razlika izmeu vladajuega sloja i podanika za autore
tekstova koje danas koristimo kao vrelo poznavanja onodobnih prilika
bila sutinski beznaajna, jer podanici ionako nisu bili u fokusu njihove
pozornosti, osim u situacijama kada bi u pitanje bio doveden postojei
raspored drutvene moi.
Tu sliku odnosa ne mijenja ni, na prvi pogled, suprotno razlaganje
autora redaktorsko-urednikoga komentara na Spis u onome segmentu u kojem tvrdi da narodi (o kojima je rije u tekstu) nisu imali vladare, nego su ivjeli kao akefalne zajednice kojima su upravljali upani
starci ( ).55 Taj je izriaj u XIX. stoljeu postao jednim od vanih temelja slike egalitarnog slavenskog ureenja, pa onda i
iz njega izraslog mita o etnikom jedinstvu vladajuega sloja i podanika.
Na koji se nain postupalo s carevim tekstom u oblikovanju takve slike
izvrsno ilustrira razlaganje Franje Rakoga, jednoga od onih povjesniara koji su najzasluniji za oblikovanje mita o egalitarnom ureenju
iroko zamiljene etnike zajednice, naroda. Naime, F. Raki je jasno
uoio kontradikciju u izlaganju s jedne strane redaktorsko-urednikoga
komentara i samoga Spisa s druge strane nasuprot izriitoj tvrdnji o
nepostojanju vladara u komentaru, u samome se tekstu Spisa o njima,
vladarima i uope vladajuem sloju, jasno pripovijeda u ekskursima o
pojedinim dogaajima. Tu kontradikciju F. Raki posve ispravno razrjeava povezujui izriaj o egalitarnom ureenju s tvrdnjama starijih pisaca (na koje se, uostalom, implicitno i sam komentator Spisa poziva) te
onda daje svoje tumaenje onoga to je pisac zapravo htio rei prema njegovu tumaenju, autor je komentara i sam mislio na ono starije
doba koje u svojim djelima opisuju stariji pisci, Prokopije, Mauricije i
Lav.56 Autor komentara, meutim, oigledno nije mislio na neko starije
doba jer je u tome posve eksplicitan on izrijekom tvrdi da je akefalno
egalitarno ureenje okonano tek intervencijom djeda Konstantina VII.
Porfirogeneta, cara Bazilija I. u drugoj polovici IX. stoljea. U jednom
54
55
56
Patricia CRONE, Pre-Industrial Societies, Oxford 1989., 58.

Isto, 64. (s Tomaievim neodgovarajuim prijevodom upani starjeini) te 242.
29./66.-68.
F. RAKI, Nutarnje stanje Hrvatske, 199. Za komentar ovakvih shvaanja F. Rakoga usp. literaturu navedenu na istome mjestu u biljeci oznaenoj znakom * te
u biljeci 2 na sljedeoj stranici.
244
krajnje uopenom iskazu govori on o tomu da su narodi o kojima je

rije (no ne mogu biti svi, jer su Pagani u daljem izlaganju izrijekom
izuzeti) poslali svoje izaslanike caru sa zahtjevom da ih se pokrsti. Car
je njihovoj molbi udovoljio, a onda i poao korak dalje:57
I nakon to ih dade pokrstiti, postavi im za vladare one,
koje su sami htjeli i izabrali iz genee (ovdje Tomai pojam
genea prevodi kao pleme op. M. A.), koj(u) su oni
tovali i voljeli. Od onoga pako vremena pa sve do danas
postaju njihovi arhonti iz tih istih genea (Tomaiev poneto
neprecizni prijevod ovdje glasi vlastitih plemena op. M.
A.), a ne iz drugih.
U ovako je postavljenom pripovijedanju mogue prepoznati dvije
misaone niti: s jedne strane obrazac povijesti kako je trebalo biti (car,
i to ne bilo koji, nego sam djed Konstantina VII. i utemeljitelj dinastije,
svojom dobrotom uvodi politiki red u akefalna drutva naseljena po
ranijem caru, Herakliju, na rubove Carstva); na drugoj strani pripovijedanje se, bar dijelom, moe dovesti i u svezu sa stvarnim dogaajima o
kojima autor ne govori izravno iz drugih je vrela, naime, doista poznato da je upravo za Bazilijeve vladavine na hrvatski kneevski prijestol iz
Konstantinopolja i oito uz carsku podrku 879. godine doao Zdeslav,
za koga se zna da je bio sin nekadanjega kneza Trpimira (no, a to mi se
ini posebice vanim naglasiti, Zdeslav je na prijestolu ostao vrlo kratko, nasilno je uklonjen i potom pogubljen, to stvarne dogaaje pokazuje u posve drugaijem svjetlu od onoga u tekstu).58 Osim to pokazuje
kako autor redaktorsko-urednikoga komentara od pozorno probranih
stvarnih injenica te zanemarivanjem onoga to mu na odreeni nain
smeta oblikuje pripovijedanje o tomu kako je trebalo biti, citirani
tekst ukazuje na jo dvije vane stvari koje ovdje zasluuju posebnu
pozornost.
57
58
KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 64.-65. te 242.-244.

29./68.-79. (citirani stavak 29./76.-79.).
O okolnostima u kojima je Zdeslav zasjeo na kneevski prijestol, ali onda vrlo brzo
bio zbaen, pa i pogubljen, vidi M. ANI, Imperij na zalasku. Nestanak bizantske vlasti na istonoj obali Jadrana u 9. stoljeu, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 41/1999., te M. ANI, Mjesto Branimirove Hrvatske u
suvremenom svjetskom poretku, Zgodovinski asopis, 55-3/2001.
245
Mladen Ani
U prvome redu valja upozoriti da kratka cjelina iz koje potjeu dvije

citirane reenice predstavlja zapravo skraeno i ne najsretnije prepriavanje teksta za kojega se sa sigurnou moe rei da potjee iz pera
samoga cara-pisca i tvori dio biografije njegova djeda, cara Bazilija I.59
Uz to, iz naina na koji je oblikovan taj tekst u Vita Basilii jasno je da
je njegov autor pred sobom imao Spis, ali ini se ne i njegov redaktorsko-uredniki komentar (on naime govori o Hrvatima, Srbima i
ostalim zajednicama iz Spisa na takav nain da upotpunjuje, odnosno
na odreeni nain mijenja informaciju prema kojoj su svi oni odavno i
trajno bili pod carskom vlau; car-pisac, meutim, tvrdi da je te vlasti
nestalo za vladavine Mihajla III., a ne Mihajla II., kako se inae ita
u tekstu O Dalmaciji, odnosno 29. glavi). Iz toga pak proizlazi i zakljuak o vremenskoj sekvenci nastanka pojedinih tekstova o kojima je
ovdje rije najstariji je od njih Spis o Hrvatima i Srbima; njega je
pred sobom imao i dopunjavao autor Vita Basilii; tekst iz Vita Basilii
pred sobom je imao, prepriavao ga te poneto mijenjao i dopunjavao
autor redaktorsko-urednikoga komentara O Dalmaciji i narodima koji
je nastavaju ukljuenoga u De administrando (glava 29.).
Utvrivanje vremenske sekvence postanka vano je za razumijevanje autorskih namjera i smisla intervencija u odnosu na ono to donosi
Spis. Smisao tih intervencija, naime, jest da oba autora, i autor Vita
Basilii i autor redaktorsko-urednikoga komentara, praktino zadiru u
podruje koje bi se danas oznailo kao podruje drutvene teorije, i to na
posve neoekivan nain. Njihov je napor usmjeren na objanjenje injenice na koju dosadanji istraivai ovih rukopisa nisu usmjerili pozornost, a koja je dvojici autora iz sredine X. stoljea nakon itanja Spisa
oito bila bjelodano jasna. Rije je o tomu da autor Spisa svijet slavenskih kneevina, odnosno politikih tvorbi nastalih uzdu istonojadranske obale i u njezinu zaleu, predstavlja na nain koji bitno odstupa od
tradicionalnih bizantskih predodbi o Slavenima uope. Naime, jo od
sredine VI. stoljea u bizantskoj se literaturi Slaveni predstavljaju kao
svijet koji ivi u obliku drutvene organizacije koji bi se mogao oznaiti kao odsustvo drave, odnosno vlasti Jednoga (monarhia). Moderna
59
Izvorni tekst u Immanuel BEKKERUS, Theophanes Continuatus, Ioannes Cameniata, Symeon Magister, Georgius Monachus, Bonn 1838., 288./10.-289./2. te
291./12.-292./13. (prvi broj predstavlja stranicu, a drugi redak teksta; unaprijed e
ovaj tekst biti tako citiran). Prijevod na srpski jezik u Vizantiski izvori, ur. B. Ferjani, 79.-80.
246
antropologija, a onda i komparativna historija, u najmanju ruku od vremena pojave djela Pierra Clastresa La socit contre ltat. Recherches
danthropologie politique 1974. godine,60 posveuje tome obliku ureenja sve veu pozornost. Na vanost toga modela drutvene organizacije
za razumijevanje slavenskoga ureenja u ranome srednjem vijeku svojedobno je upozorio W. Pohl, temeljei svoja razmatranja prije svega na
vijestima koje o Slavenima donosi Pseudo-Mauricije.61 Ovdje je u prilog
takva tumaenja dostatno upozoriti na gotovo frapantnu slinost tema i
shema iz arsenala kolonijalnoga diskursa kako je on oblikovan od XVI.
stoljea u opisima ureenja domorodakoga puanstva u objema Amerikama s temama i shemama kroz koje slavenski svijet predstavljaju bizantski pisci druge polovice VI. stoljea, Pseudo-Cezarije, Prokopije ili
Menandar.62 Takve su predodbe o Slavenima oito ule u fond drutvenoga znanja u Bizantu, to se moda najjasnije vidi u pozivanju autora
redaktorsko-urednikog komentara na ve spominjane upane-starce.
Informacija oito potjee iz nekog (vjerojatno mnogo) starijeg djela,
koje nam se poput mnogih drugih nije sauvalo, ali je posve izvjesno
reproduciralo bizantski kolonijalni diskurs o Slavenima. Najstariji pak
pokuaj da se progovori o promjenama u stvarnome svijetu, pa tako i u
oblicima ureenja kod Slavena, do kojih je u meuvremenu dolo nalazi
se kod oca Konstantina VII. koji se i sam bavio pisanjem, cara Lava VI.
U svojoj Taktici Lav VI. govori o tomu kako je njegov otac, car Bazilije
I., svojom izravnom intervencijom Slavene podvrgnuo upravljaima na
romejski nain.63 Upravo se na tu misao nadovezuje sam Konstantin
60
61
62
63
Sada dostupno kao Pierre CLASTRES, Drutvo protiv drave (izv. La socit contre ltat. Recherches danthropologie politique, 1974.), Zagreb 2010.
W. POHL, Die Awaren. Ein Steppenvolk im Mitteleuropa 567822, Mnchen 1988.,
126.-127. Citirano prema F. CURTA, The Making of the Slavs; History and Archaeology of the Lower Danube Region c. 500700, Cambridge 2002., 322. (vrijedi
svakako upozoriti kako se F. Curta praktino nadovezuje na Pohlove ideje i dalje ih
razrauje). Ovdje tek valja dometnuti da je historiografija na hrvatskom i srpskom
jezinom podruju u meuvremenu ostala zarobljena u pseudo-marksistiku shemu
vojnodemokratskog ureenja na koju vie nije potrebno ni troiti rijei.
Za predodbe kolonizatora vidi P. CLASTRES, Drutvo protiv drave, 137. i d. Odgovarajue tekstove bizantskih pisaca vidi prema srpskome prijevodu u Vizantiski
izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom I., prir. Franjo Barii, Mila Rajkovi,
Baria Kreki, Lidija Tomi, Beograd 1955., 4.-5., 25.-26., 86., 87.
Srpski prijevod u Vizantiski izvori, ur. F. Barii et al., tom I., 260. Izvorni tekst u
Jacques-Paul MIGNE, Leonis, Romanorum imperatoris augusti, cognomine Sapientis, opera quae repreriri poteurunt omnia; Patrologiae cursus completus (Series
Graeca) CVII, Parisii 1863., col. 969, 101.
247
Mladen Ani
VII. u svome djelu Vita Basilii sa svojom irom eksplikacijom istoga

motiva.64
(U) ovom kraju (naseljenom Hrvatima, Srbima i ostalima op. M. A.) prihvaena je u potpunosti vlast cara, poto su svi prihvatili da njima, prema ovekoljubivoj naredbi
samodrca, vladaju arhonti iz reda njihovih saplemenika.
Jer on (car) za vladanje nad njima nije drao vlast koja se
moe kupiti, tako da bi im kao arhonte postavljao one koji
vie daju i njegove podanike gule. I zbog toga mudro naredi
da njima vladaju oni koje oni sami izaberu i kao na neki
nain rukopoloe, obavezujui ih da, kao izabrani arhonti,
prema njima uvaju oinsku blagonaklonost.
Misao je do kraja uobliio autor redaktorsko-urednikoga komentara, onoga teksta to se ovdje naziva O Dalmaciji, koji je, kako je ve
pokazano, sad u pripovijedanje uveo i starce-upane, odnosno neto
podrobniji i o nekom izgubljenom literarnom predloku ovisni opis starijega oblika drutvene organizacije.
Cijeli ovaj izlet u podruje drutvene teorije (kako su je razumijevali autori sredine X. stoljea) uklopljene u sliku kako je trebalo biti
jasno pokazuje u kojoj je mjeri (ne)mogue tretirati De administrando, odnosno njegov dalmatinski dossier, kao ozbiljno i pouzdano povijesno vrelo koje otkriva stvarna zbivanja. Ovdje uoena intertekstualnost, odnosno ovisnost o drugim tekstovima pri konstrukciji slika i
pripovijedanja, vjerojatno (ali zasad bez dokaza) stoji i u pozadini ukupne konstrukcije Spisa o Hrvatima i Srbima. Naime, ve je odavno
Ljudmil Hauptmann jasno uoio i zorno pokazao kako je pripovijedanje
o Hrvatima i Srbima zapravo sklopljeno po istovjetnoj shemi.65 No,
Hauptmannovo objanjenje po kojemu je shema odgovarala stvarnosti
hrvatske seobe, ali ne i one srpske (temeljni je argument kako je
hrvatska istinita zato to autor tvrdi da su se Hrvati doselili prvi),
ini se posve arbitrarnim i neodrivim ili je rije o shemi, pa onda ona
64
65
Vizantiski izvori, ur. B. Ferjani, 80. Izvorni tekst I. BEKKERUS, Theophanes Continuatus, Ioannes Cameniata, Symeon Magister, Georgius Monachus, 292./4.-13.
Lj. HAUPTMANN, Konstantin Porfirogenit o porijeklu stanovnitva dubrovakoga zalea, 19.
248
ne pokriva ni jedan od dva sluaja, ili je rije o stvarnome opisu koji

pokriva obje seobe. Po svemu to je dosad reeno moe se s prilinom
dozom sigurnosti zakljuiti kako je doista rije tek o literarnoj shemi u
pozadini koje mogu stajati stanovite injenice koje je onda jako teko
utvrditi tek kao radnu pretpostavku moe se zamisliti da je Heraklije doista naseljavao neke slavenske skupine, odbjegle ispod avarskoga
vrhovnitva, poglavito nakon poraza pod Konstantinopoljem 626. godine, na podruja koja su jo tehniki bila pod njegovom vlau; drugi
sklop zbivanja koji je posluio sklapanju naracije mogao se odnositi na
informacije o kasnijoj seobi slavenskih ratnikih skupina koje su se nametnule kao gospodari zateenoj populaciji. Sve je ovo bilo posve
dovoljno autoru Spisa da osmisli pripovijedanje o Hrvatima i Srbima, odnosno da etnike nazive IX. i X. stoljea jednostavno premjesti
u poetak VII. stoljea.
Ostavljajui po strani pitanje na temelju ega je i po kojoj logici
autor Spisa osmislio svoju konstrukciju povijesnoga pripovijedanja,
jer na njega zasad nema do kraja pouzdanoga odgovora, valja pozornost
obratiti pozivanju na genos/genea kao ishodite vladajue dinastije politike tvorbe, to nas donekle vraa na ranije razmatranje o znaenju
toga pojma. Pritom valja jo jednom naglasiti autoru Spisa zapravo
i nije bio cilj prikazati nutarnje stanje tih politikih tvorbi onako kako je
prikazano nutarnje ureenje Peenega, pa je u ovome sluaju pozivanje
na zasebne genos/genea dio fonda lokalnoga (drutvenog) znanja koje
je nenamjerno ulo u tekst. Na isti je, nenamjerni nain u tekst redaktorsko-urednikoga teksta ula, ini se, jo jedna informacija koja sliku
nutarnjega ureenja ocrtava u istim bojama. Rije je o tek nuzgredno
priopenoj informaciji, prema kojoj su stanovnici Raguze Hrvate i
ostale arhonte Slovena na vlastitim svojim korabljama u Langobardiju
prevezli.66 Nae je znanje o politikim tvorbama o kojima govori autor
Spisa iz drugih vrela previe oskudno da bi se moglo provjeriti u kojoj
je mjeri opravdano njegovo uvoenje pojma genea u ovaj prikaz, osim
u jednome sluaju.
Tek za Hrvatsku Kneevinu doista znamo da su u nju tijekom vremena, od poetka IX. stoljea, pod razliitim okolnostima bile postupno uklopljene manje etnike zajednice i njihovi teritoriji Klevnjani/
66
KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 67. te 246. 29./113.115.
249
Mladen Ani
Livnjani, Buani, Gaani itd.67 Ostaje zakljuiti da su upravo to oni genosi/genee o kojima je rije u Spisu o Hrvatima i Srbima, odnosno zakljuiti, iako to nikad nee moi biti egzaktno potvreno, da je situacija
bila slina i u drugim politikim tvorbama o kojima se govori u dijelu De
administrando koji nas ovdje zanima. Genealogiji pak koju za etnike zajednice/politike tvorbe rasporeene uzdu istonojadranske obale
daje autor Spisa (ukratko: svi, osim Hrvata, potjeu od nekrtenih
Srba koje je naselio Heraklije) moe se vjerovati tono toliko koliko
se istomu autoru moe vjerovati u drugim stvarima koje pripovijeda.68
Teko je povjerovati ak i to da je ta genealogija stvar lokalnoga (drutvenog) znanja poteklog s podruja o kojem je rije. Koliko je autor
Spisa dobro poznavao te prilike pokazat u u posljednjem dijelu ove
rasprave, razglabajui njegov prikaz naroda, odnosno zemlje Pagana/
Neretvana.
No, prije toga vrijedi, za modernoga itatelja (poglavito onoga koji
se vie ili manje ozbiljno zanima za povijest) nesklonoga, nakon stoljea
i pol tretiranja djela De adminsitrando kao ozbiljnoga i vrijednog
vrela koje ipak pouzdano govori o ranosrednjovjekovnim prilikama,
povjerovati u ovakve zakljuke, ocrtati jednu zanimljivu paralelu. Ovdje
je ve bilo rijei o tomu da je dalmatinski dossier zapravo djelo najmanje
tri razliita autora, jednoga ili dvojice carevih bliskih suradnika, pa
moda dijelom i samoga cara-pisca (jedan je autor Spisa, drugi je autor
uredniko-redaktorskoga komentara O Dalmaciji, u koji je moda
intervenirao i sam Konstantin VII. pripovijedanjem o svome djedu,
caru Baziliju I.), te neto mlaega autora Rasprave. Krug carevih
suradnika zacijelo su tvorili ljudi koji su se smatrali poznavateljima
povijesti i starih tekstova, ljudi za koje se moe rei kako su bili neka
vrsta uenih savjetnika. Obiaj uzimanja i koritenja takvih uenih
savjetnika u politikim pothvatima odrao se praktino do danas, pa
vrijedi vidjeti kako se u novije vrijeme sklapa mozaik znanja potrebnih
u politikome djelovanju jednog imperijalnog sustava da bi se jasnije
ocrtale okolnosti rada autora dalmatinskoga dossiera. Izvrsnu paralelu
67
68
Usp. M. ANI, Hrvatska u karolinko doba, Split 2001., 11.-13.

Kako se oblikovao i koliko je za srednjovjekovnu misao uope bio vaan genealoki idiom, u koji se posve uklapa i ovo razlaganje u Spisu, vidi Robert BARTLETT, Medieval and Modern Concepts of Race and Ethnicity, Journal of Medieval and Early Modern Studies, 31(1)/2001., 44.-45.
250
u tome smislu prua djelovanje prvoga profesionalnog amerikog

akademskog medievista, Charlesa Homera Haskinsa, jednoga od trojice
politikih savjetnika amerikoga predsjednika Woodrowa Wilsona na
pregovorima kojima je u Versaillesu okonan Prvi svjetski rat.69 Valja
svakako upozoriti, da bi paralela bila potpuna, kako je i sam Woodrow
Wilson (poput Konstantina VII. Porfirogeneta) bio ugledan povjesniar
i politolog prije no to je postao ameriki predsjednik, pa nije nikakvo
udo to je za savjetnike uzeo C. H. Haskinsa i Roberta Howarda Lorda,
profesore povijesti na sveuilitu Harvard.
Od svih njihovih ideja ostvarenih tijekom pregovora, u kontekstu
koji je ovdje predmet interesa svakako je najvanija injenica da su C.
H. Haskins i R. H. Lord bili meu glavnim meunarodnim arhitektima
ideje o oblikovanju zemlje Junih Slavena koja je onda u povijest ula
pod slubenim imenima Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno
Jugoslavija. Ubrzo po zavretku mirovnih pregovora C. H. Haskins i
R. H. Lord objavili su i knjigu u kojoj povijesnim, etnografskim i politolokim argumentima brane rjeenja koja su zastupali u Versaillesu i
koja su u meuvremenu postala politika realnost.70 Iako su, dakle, C.
H. Haskins, kao uostalom i R. H. Lord (koji je, inae, bio specijalist za
slavensku povijest), neprijeporno bili ugledni i utjecajni povjesniari,
nitko danas ne bi ozbiljno uzimao njihovo zajedniko djelo u koje je
kao etnografsko znanje ula tvrdnja o jedinstvu rase Junih Slavena,
iz koje je izveden politiki stav o tomu da je ujedinjenje te rase u jednu
dravu na svaki nain prirodno i poeljno jer su Srbi, Hrvati i Slovenci braa po krvi,71 ili da su (tadanjih) 600 000 muslimana u Bosni
i Hercegovini po rasi Srbi.72 Nita bolje stvari ne stoje ni s njihovim
interpretacijama povijesti, prema kojima je Venecija preuzela naslijee
Rimskoga Carstva na Jadranu,73 i to nakon vojnoga pohoda 998. godine
koji je, prema dalje razvijenom argumentu, rezultirao time da je od tada
69
70
71
72
73
Za sve to slijedi, ako drugaije nije naznaeno, vrelo je informacija Norman F.

CANTOR, Inventing the Middle Ages, New York 1991., 245. i d.
Charles H. HASKINS Robert H. LORD, Some Problems of the Peace Conference,
Cambridge (Mass.) London 1922.
Isto, 241. Zato i kako Haskinsov i Lordov izriaj o rasi ovdje treba razumijevati
u znaenju koje se danas pridaje etnicitetu vidi R. BARTLETT, Medieval and
Modern Concepts, 41.-44.
C. H. HASKINS R. H. LORD, Some Problems of the Peace Conference, 242.
Isto, 245.
251
Mladen Ani
(pa do propasti Mletake Republike) dud nosio titulu Dux Dalmatiae, odnosno da je sjeanje na taj pohod odravano kroz godinji ritual
dudeva vjenanja s morem.74 Uzme li se pak u obzir da su savjetnici
amerikoga predsjednika imali i posebne agente na terenu koji su im
dostavljali politike informacije i svoje dojmove iz realnoga prostora i
vremena,75 moe se jo jasnije pratiti mehanizme sklapanja drutvenoga znanja kao oblika dominacije iz jednoga imperijalnog sredita kakvo
je u X. stoljeu bio Konstantinopolj, a poetkom XX. stoljea sve vie
postajao Washington.76
*
Ostavljajui po strani daljnju komparativnu ralambu modela
imperijalnoga djelovanja te s time povezanih oblika imperijalnoga
diskursa, valja se vratiti na sadraj De administrando i ogledati na
74
75
76
Isto, 252. to se dudeve titule tie, stvar je daleko od toga kako je predstavljaju C.
H. Haskins i R. H. Lord dud je doista nakon pohoda iz godine 1000. (a ne 998.)
skoro stoljee nosio titulu Dux Dalmatiae, no krajem XI. stoljea titula je promijenjena i glasila je Dux Dalmatiae et Croatiae te je u takvu obliku zadrana do
Zadarskoga mira sklopljenoga 1358. godine, nakon kojega je se dud morao odrei
i nikad vie nije obnovljena u tome obliku. Ritual dudeva godinjeg vjenanja
s morem tek je posredno i u drugaijem kontekstu povezan s pohodom iz 1000.
godine usp. Edward MUIR, Civic Ritual in Renaissance Venice, Princeton (N. J.)
1981., 103. i d., s pozivom na stariju literaturu.
Takve izvjetaje Leroya Kinga, pouzdanika koji je nekoliko mjeseci poetkom
1919. godine boravio u Zagrebu, objavio je Jere JAREB, Leroy Kings Reports
from Croatia March to May 1919, Journal of Croatian Studies, 1/1960.
Herfried MNKLER, Empires: The Logic of World Domination from Ancient Rome
to the United States (izv. Imperien, 2005.), Cambridge 2007., 152., upozorava kako
imperijalistika politika u odnosima s perifernim podrujima stavlja teite na
vojni oblik moi, doim imperijalna politika pridaje relativno malu vanost vojnome djelovanju u usporedbi s (izgradnjom) gospodarske, politike i kulturne moi.
Teorijsko-politoloko obrazloenje pojma imperij kako ga ovdje koristim za opis
jednoga specifinog oblika politike organizacije daju Alexander J. MOTYL, Revolutions, Nations, Empires: Conceptual Limits and Theoretical possibilities, New
York 1999., 117.-130., te Susan REYNOLDS, Empires: a problem of comparative history, Historical Research, 79(204)/2006. Inae, literatura o oblikovanju
amerikoga imperija u XX. je stoljeu ve narasla do golemih razmjera, pa ovdje
upuujem na tri razliita djela vrlo poznatih povjesniara, u rasponu od gotovo neozbiljnih glorifikatorskih stavova (Thomas F. MADDEN, Empires of Trust: How
Rome Built and America is Building a New World, New York 2008.), preko
umjerenoga oduevljenja novim imperijem (Niall FERGUSON, Colossus: The Price of Americas Empire, New York 2004.), do krajnje kritinih ralambi (Michael
MANN, Incoherent Empire, London New York 2003.).
252
primjeru znanja o Paganima/Neretvanima kako su i na koji nain

autori toga djela postupali s injenicama iz realnoga prostora i vremena.
Pritom valja poi od injenice da o Paganima/Neretvanima autor
Spisa govori zapravo jako kratko, posveujui im zasebnu (po modernoj
numeraciji 36.) glavu pod naslovom O Paganima, koje i Neretvanima
nazivlju i zemlji koju sada nastavaju.77 Objanjenje neobinoga naslova
u kojemu se pojavljuju dva etnonima Pagani i Neretvani autor ne
daje odmah, nego tek u sredini kratkoga teksta. Prvo je, naime, naao za
potrebno pojasniti da i ovaj ethnos vue podrijetlo od onih Srba koje
je naselio Heraklije, te onda dodaje.78
Pagani se tako zovu, to ne primie krst u ono vrijeme, kad
su svi Srbi pokrteni. Pagani u slovenskom jeziku znae:
nekrteni, a zemlja se njihova na romajskom jeziku zove
Arenta, odatle i njih Romajci zovu Arentanci.
Ovdje se, dakle, na samome poetku ralambe mora posebice naglasiti: autor Spisa ne otkriva kako se sami nazivaju stanovnici zemlje
Arente etnonim Pagani oito nisu sami sebi dali, jer on ima podrugljivo znaenje onih koji se razlikuju od drugih time to nisu krteni.
Za zemljopisni je naziv Arenta i iz njega izvedeni etnonim Arentanci
eksplicitno izreeno da su to pojmovi kojima se koriste Romajci. Taj
pojam redovito i bez iznimke u cijelome De administrando oznauje
stanovnike podruja pod izravnom carskom vlau, a ovdje sam ve prije upozorio na to koliko su truda i autor Spisa i njegov redaktor-urednik uloili kako bi pojasnili razliku izmeu Romana i Romajaca.
No, to nije i jedina neobinost u prikazu zemlje Pagana/Neretvana.
Naime, autor je Spisa materijal spoznaja, injenica i pripovijesti
u svome prikazu istonojadranskoga prostora posloio po kriteriju
postojeih teritorijalno-politikih cjelina (ethnosi i njihove zemlje)
te izlaganje podredio prostornoj shemi ije je temeljno naelo kretanja
od zapada prema istoku uzdu istonojadranske obale. To znai da se u
tekstu De administrando kao cjelini govori redom prvo o Veneciji, a
potom o Dalmaciji, da bi onda u okviru eksplikacije znanja o Dalmaciji
prvi na red doli Hrvati i njihova zemlja. Zatim su na red doli Srbi, i to
oni ija zemlja nema dodira s Jadranom, ali se oito u predodbi autora
77
78

Isto, 91. te 282. 36./10.-13.
253
Mladen Ani
ta zemlja nadovezuju u dubljem kopnenom zaleu na onu Hrvata.

Potom se autor ponovno vraa na obalu Jadrana prikazujui, u mnogo
saetijem obliku, redom ethnose i njihove zemlje koje afilira Srbima
kopnenoga zalea, to e rei Zahumljane, Trebinjane i Konavljane,
da bi konano preao na Dukljane, koje meutim nije izravno povezao
sa Srbima kao ostale. No, tu nastaje prekid i onda, kao da se iznenada i
naknadno toga sjetio, autor se vraa prema zapadu i govori o Paganima,
koje i Neretvanima nazivaju, a o kojima je prema vlastitoj shemi morao
govoriti na samome poetku ovog drugog niza, prije prikaza zemlje
Zahumljana. Istu je shemu organizacije i prostornoga rasporeda od
autora Spisa preuzeo autor Rasprave o tematu Dalmacije (dananja
30. glava), teksta koji je zapravo trebao zamijeniti ono to su danas
glave 29. i 31. opi prikaz Dalmacije i unutar toga zemlje Hrvata.79
No, taj se autor u svome prikazu koristio neto drugaijim rjenikom
te prostorno kretao obrnutim smjerom on polazi od istoka, to jest od
Duklje, pa preko arhontije Trebinske i arhontije Zahumljana dolazi
do Paganije. U njegovu se prikazu Srbija, kao i kod autora Spisa,
samo to je to ovdje i eksplicitno naznaeno, pojavljuje kao zemlja koja
stoji suelice svim nabrojanim arhontijama, dok na sjeveru granii
s Hrvatskom, a na jugu s Bugarskom.80 Takav raspored prikaza jo
jasnije uvruje postavku po kojoj je autor Rasprave (30. glava) imao
pred sobom Spis (glave 31. do 36.) i koristio ga u svome radu te ga
je mogao i ispraviti u onome (raspored prikaza politikih tvorbi) to je i
sam raspoznao kao neloginost. to je, meutim, ini se jo vanije, oba
teksta ukazuju na to da su i jedan i drugi autor u svome izlaganju uvelike
ovisili o nekom zemljovidu, jer je samo uz pomo zemljovida tekstualni
prikaz koji se ovdje ralanjuje mogao biti koncipiran na ovakav nain.
Ostavljajui po strani i za neku drugu prigodu obrazloenje zakljuka po kojemu su oba autora koristila Ptolomejeve zemljovide, valja primijetiti da i autor Rasprave koristi etnonim Pagani i iz njega izvedenu zemljopisnu odrednicu Paganija, ali je pritom znatno precizniji
od autora Spisa pri prostornom smjetanju te Paganije. On, naime,
kae:81
79
80
81
Argumentaciju vidi u raspravi citiranoj ovdje u bilj. 29.

Usp. tekst prema KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 78.79. te 262.-264. 30./95.-119.
Isto, 79. te 262. 30./104.-112.
254
Od rijeke Neretve poinje Paganija, i prua se do rijeke

Cetine, a ima tri upanije, i to Rastoku, Mokro, i Dalen.
Od ovih dvije upanije, to jest Rastok i Mokro lee uz
more. Ove imadu i sagene (ladje). Dalen je pako daleko od
mora, a njegovi stanovnici ive od poljskoga gospodarstva.
Susjedna su Paganom 4 otoka: Mljet, Korula, Bra i Hvar,
vrlo lijepa i plodna, ali sa pustim gradovima i mnoinom
movara. itelji njihovi dre i blaga i ivu od njega.
Ovdje Tomaiev prijevod nije najsretniji, pa se ak moe uiniti
da, za razliku od informacija iz Spisa prema kojima su isti ovi otoci u
vlasti Pagana, autor Rasprave govori samo o tome da su susjedi, no
duh je izvornoga teksta ipak mnogo jasniji, pa je jasno da njegov autor
samo ponavlja tvrdnju iz Spisa i dopunjava je daljnjim informacijama.
Pitanje jesu li, dakle, doista otoci Mljet, Korula, Hvar i Bra, bili pod
vlau vladara politike tvorbe koja se u De administrando naziva
zemlja Pagana/Neretvana, odnosno Paganija, ostavit u za daljnje
razglabanje. Mnogo vanijom ini mi se u ovome kontekstu injenica
da se pojmovi Neretvani, Pagani i Paganija, kojima su se sluili
autori Spisa i Rasprave, ne pojavljuju gotovo nigdje i nikad vie u
pisanim vrelima koja govore o prilikama na prostoru koji je tako precizno definiran upravo u Raspravi. Razlog zato je u prethodnoj reenici uporabljen izriaj gotovo lei u injenici da postoji (ali samo jedno)
vrelo koje ponavlja etnonim Neretvani (ali ne i Pagani i Paganija), dodue ne u njegovu grkom, nego u latinskom obliku Narrentani.
Rije je o Kronici to ju je poetkom XI. stoljea (neposredno nakon
1006. godine) napisao tajnik mletakoga duda Petra II. Orseola, Ivan
akon.82 On u sklopu svojih povijesnih razglabanja u nekoliko navrata
spominje Sclavos Narrentanos pa ta mjesta valja ovdje naznaiti, a neka
od njih i podrobnije razmotriti: poslanik Sclavorum de insula Narrentis
dolazi 830. godine u Mletke; oko 834. godine Mleani su a Narrentanis
82
Neoptereen lokalnom historiografskom tradicijom, u kojoj se ve preko stoljea

ozbiljno raspravlja o Neretvanima bez pune svijesti o stvarnoj dokumentarnoj
podlozi te rasprave, Johannes HOFFMANN, Venedig und die Narentaner, Studi
Veneziani, XI/1969., 6., jasno naznauje da o toj slavenskoj narodnoj skupini govore samo dva narativna vrela, ona Konstantina VII. Porfirogeneta i Ivana akona,
te uz to (7.) primjeuje da ak ni mletaki kroniar XIV. stoljea Andrija Dandolo,
koji je vrlo opirno ekscerpirao Ivana akona, ne zna nita o Neretvanima.
255
Mladen Ani
Sclavis capti; dud Urso Particijak 876. godine adversus Narrentanos

exercitum misit; 887. godine dud Petar contra Narrentanos Scavos
(sic!) exercitum misit; konano, 948. godine dud Petar Kandijano
triginta tres naves contra Narrentanos Sclavos misit.83 O Neretvanima, ali moglo bi se temeljem navedenih primjera rei i o neretvanskim
Slavenima, Ivan akon relativno opirno govori i u svakako (za autora
i suvremenike) najvanijem dijelu svoga djela, onome posveenom vladavini svoga gospodara, duda Petra II. Orseola. Najvei dio njegove naracije u tome segmentu posveen je opisu dudeva pohoda uzdu
istonojadranske obale 1000. godine, a tu se Neretvani pojavljuju u tri
navrata: prvo autor navodi kako su vladari Hrvata i Neretvana (Croatorum ac Narentanorum principes ovdje se Neretvani nedvojbeno
pojavljuju kao etnonim u punome smislu, poput Hrvata) uznemirivali
stanovnike gradova na istonoj obali Jadrana, emu je vrhunac bilo odvoenje od strane Neretvana u ropstvo 40 Zadrana krajem 90-ih godina X. stoljea (to je, po akonu, odluni trenutak za pokretanje vojnoga
pohoda); potom pripovijeda kako je dud Petar II. za boravka u Zadru,
u svibnju 1000. godine, dobio obavijest o tomu da se 40 Neretvana
plemenitaa (Narentanorum nobilium) spremalo na povratak iz Apulije u svoje krajeve, nakon to su u Apuliji zavrili svoje poslove, te je
poslao deset svojih brodova na otok Kau, pa su plemenitai na moru
zarobljeni i dovedeni pred duda u Trogir; istodobno dok se dud kretao
od Zadra prema Splitu vladar Neretvana (Narrentanorum princeps)
uputio mu je izaslanike s obeanjem da e on i njegovi velikodostojnici
(sui maiores) poloiti prisegu o odranju mira i odustajanju od naplate
tributa ako dud oslobodi onih 40 zarobljenih plemenitaa, to je Petar
II. doista i prihvatio, zadravi estoricu zarobljenika kao taoce.84 Uz
ove vijesti Ivan akon u pripovijedanju o prolosti izrijekom spominje
i dvojicu poglavara ovih Sclavorum Narrentanorum: prvi je Diuditus
83
84
Giovanni MONTICOLO, Cronache veneziane antichissime. Fontes storiae Italianae, 9, Roma 1890., 110. 6., 112. 11., 123. 13.-14., 128. 22.-23., 136. 17.18. (prvi broj oznaava stranicu, drugi broj redak ili retke teksta).
Isto, 155. 16.-20., 157. 25., 158. 4., 159. 3.-13. Vrijedi primijetiti da Ivan akon nije precizan glede toga gdje su vladar Neretvana i njegovi velikodostojnici
poloili svoju prisegu, no to se svakako dogodilo (his definitis ad alios illius regionis subiugandos gressum tendere cepit) prije dudeva prispijea na otoi Majsan
pred dananjim gradom Korulom, gdje je pred Petra II. doao i dubrovaki nadbiskup sa svojom pratnjom (G. MONTICOLO, Cronache veneziane antichissime.
Fontes storiae Italianae, 160. 12.-20.).
256
sclavus (uobiajeno se uzima da je to iskvareni oblik imena Ljudislav)

protiv koga je dud Petar 840. godine vodio ratni pohod u kojemu je
izginulo vie od stotinu Mleana; drugi je Mihajlo (Michael Sclavorum
dux), koji je oko 925. godine na prijevaran nain zarobio dudeva sina.85
Upravo ovaj drugi spomenuti, Mihajlo, koji je zasigurno vladao tijekom prva dva desetljea X. stoljea (koliko, meutim, prije 917. i nakon 926. godine, nije jasno), dobro je poznata osoba, pa se njegovo ime
pojavljuje osim kod Ivana akona u jo dva narativna vrela, odnosno u
De administrando imperio te u Annales Barenses, ali i u jednome pismu
pape Ivana X. iz 925. godine sauvanom, naalost, tek u mnogo kasnijem
prijepisu iz XVI. stoljea. No, u svim tim vrelima Mihajlo se pojavljuje
s drugaijim titulama i vezuje za razliite politike tvorbe za Ivana
akona, kako je reeno, on je knez Slavena (Sclavorum dux) ija vlast
see do krajeva Hrvata (Chroatorum fines); za autora Spisa on je
antipat i patricij arhont Zahumljana, susjeda Pagana/Neretvana,
a njegova genea vodi podrijetlo iz krajeva oko rijeke Visle;86 za autora
Annales Barenses je on kralj Slavena (rex Sclavorum) koji 926. godine
vodi napad na Sipont u Apuliji;87 konano, za papinsku kancelariju 925.
godine Mihajlo je precizno i jasno knez Humljana (dux Chulmorum).88
Od svih ovih izriaja najblii tomu kako je Mihajlo sam sebe vidio i
oslovljavao jest nedvojbeno onaj sauvan u pismu izalom iz papinske
kancelarije Ivana X. injenica da je to pismo adresirano Tomislavu
kralju Hrvata i Mihajlu knezu Humljana jasno ukazuje na to da se u papinskoj kancelariji koristilo titule u onom obliku kako su ih koristili sami
vladari o kojima je rije, a ne titule i nazive koje su im pridavali drugi.
Uz to, ve i to to se papinska kancelarija obraa zajedno kralju Hrvata
i knezu Humljana jasno se nadovezuje na ono to govori Ivan akon
o tomu da je upravo u ovo isto doba, oko 925. ili 926. godine, Mihajlo
bio u stanju zarobiti dudeva sina kad se ovaj ve primakao krajevima
85
86
87
88
Isto, 113. 9.-10., 132, 5,-6.

KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 86. te 274. 32./87. i
89. te 278.-280. 33./16.-19.
F. RAKI, Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia (Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, 7), Zagreb 1877., 393.
Papinsko pismo adresirano dilecto filio Tamisclao, regi Crouatorum, et Michaeli,
excelentissimo duci Chulmorum, objavljeno je u: Jakov STIPII Miljen
AMALOVI, Diplomatiki zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije,
I., Zagreb 1967., 34. (istaknuo M. A.).
257
Mladen Ani
Hrvata.89 Tome sad treba pridruiti ono to o poloaju Paganije vrlo

precizno govori autor Rasprave, koji dosljedno prenosi, ali i sreuje
informacije iz Spisa te kae Od rijeke Neretve poinje Paganija, i
prua se do rijeke Cetine, odnosno nalazi se izmeu Zahumlja i Hrvatske. Taj pak kraj sva kasnija srednjovjekovna vrela, bez iznimke,
tretiraju kao prostor na kojem je nastala i odakle se irila politika tvorba
koja e pod imenom Humsko Knetvo ouvati svoj politiki identitet i
stanoviti oblik zasebnosti sve do duboko u XIV. stoljee.90
Zakljuak koji iz svega predoenoga nedvojbeno proizlazi i namee
se sam od sebe vrlo je jednostavan: etnonim Pagani/Neretvani bio je
pripisan stanovnicima podruja na kojemu je, meutim, nedvojbeno zasvjedoen ivot pripadnika etnike zajednice koja je samu sebe vidjela
u drugaijem svjetlu i nazivala se Humljani (to znai da u smislu
samoidentifikacije Pagani/Neretvani nisu nikad postojali); iz okvira te
etnike zajednice nastala je, na prostoru izmeu Neretve i Cetine, politika tvorba, slina ostalima koje su nastajale na istonojadranskoj obali
i u njezinu zaleu; uspomena na etniko ishodite te politike tvorbe uvala se u njezinu nazivu i u zemljopisnom pojmu koji se koristio u dnevnoj komunikaciji kroz cijeli srednji vijek, sve do vremena otomanskih
osvajanja, ak i onda kad je Humsko Knetvo bilo uklopljeno u podruje
pod vlau bosanskih banova, odnosno poslije kraljeva.
Pojavu pak imena Neretvani objanjava prvo spominjanje
politike organizacije puanstva tih krajeva u djelu Ivana akona on
naime precizno, kao i u drugim prigodama, tvrdi da je u Mletke 830.
godine prvi put doao izaslanik Slavena s otoka Neretve.91 U hrvatskoj
i srpskoj historiografiji taj se izriaj uobiajeno prevodi kao da je rije
o mnoini (neretvanski otoci), a ne jednini (otok Neretve), pa je
to postalo dio lokalnoga historiografskoga drutvenoga znanja,
89
90
91
Ivan akon prilino je precizan u svome izriaju (o njegovu djelu pripremam posebnu publikaciju u kojoj e, izmeu ostaloga, biti podrobno pretreseno i njegovo
zemljopisno nazivlje i znanje), kao uostalom vrlo esto kad govori o pojedinim
lokalitetima uzobalnoga podruja on kae kako je dudev sin zarobljen dum Chroatorum fines rediens transire vellet (G. MONTICOLO, Cronache veneziane antichissime. Fontes storiae Italianae, 132. 5.).
Usp. opirno o tome M. ANI, Humsko Knetvo, u: M. ANI, Na rubu Zapada: Tri stoljea srednjovjekovne Bosne, Zagreb 2001.
G. MONTICOLO, Cronache veneziane antichissime. Fontes storiae Italianae, 110.
6.: missus Sclavorum de insula Narrentis.
258
iako je autorov izriaj vrlo jasan i precizan te oito preuzet iz nekoga

starijeg vrela, kao i veina ostalih vijesti o zbivanjima na istonoj
obali Jadrana do kraja IX. stoljea. ak i J. Hoffmann, pod utjecajem
Konstantina Jireeka, koji je uvelike utjecao na oblikovanje moderne
srpske historiografije, govori u svezi s ovim izriajem o tomu da su
Neretvani rano zauzeli velike srednjojadranske otoke, pa upozorava
na greku u izriaju Ivana akona.92 Jedan od rijetkih autora koji je,
ne poznajui dovoljno lokalno historografsko znanje, jasno izvukao
konzekvence iz akonova iskaza jest Frederic C. Lane, koji oito pod
dojmom toga izriaja, ali vjerojatno poznajui, bar donekle, i arheoloki
materijal ranoga srednjeg vijeka iz Mogorjela, kae: U devetom stoljeu
glavno sredite slavenskih gusara (sc. Neretvana op. M. A.) nalazilo
se na uu rijeke Neretve (Narenta). Ondje su imali sigurno utoite,
sigurno od napada s mora, oko 15 kilometara uzvodno, blizu poloaja
rimskoga grada Narone.93 Naravno, takva odrjeita tvrdnja i precizno
lokaliziranje glavnoga sredita gusara ipak izlaze izvan okvira
pouzdanih spoznaja, no izriaj o otoku Neretve posve se sigurno doista
odnosi na movarno podruje delte te rijeke, koje danas, nakon golemih
zahvata isuivanja i melioracije, izgleda posve drugaije od onoga
kako je izgledalo u srednjem vijeku,94 pa je svako zakljuivanje bez
podrobne reinterpretacije arheolokih tragova preuranjeno. Uglavnom,
vezivanje politikoga sredita uz otok Neretve i jest razlog zato su
onda podanici kneza Humljana bili oznaeni kao Arentani, Narentani,
odnosno u prijevodu Neretvani.
Uostalom, slavenskim su populacijama, neovisno o tomu kako su
glasili njihovi vlastiti etnonimi, vrlo esto u vrelima ranoga srednjega
vijeka, nastalim odreda u udaljenim sreditima, pripisivani etnonimi sukladno antikom zemljopisnom nazivlju, odnosno znanju. Dovoljno se
92
93
94
J. HOFFMANN, Venedig und die Narentaner, 8.

Frederic C. LANE, Povijest Mletake Republike (izv. Venice, A Maritime Republic, 1973.), Zagreb 2007., 39. Izriaj o gusarima reproducira mletaki diskurs
iz mnogo kasnijih vremena srednjega vijeka, odnosno iz njega izvedeni moderni
kolonijalni diskurs, prema kojemu slavenski barbari i ne mogu nita drugo do
odati se gusarstvu. No, sve do XII. stoljea nitko naplaivanje danka za slobodan
prolazak brodova od strane onih koji su bili u stanju kontrolirati jadranske priobalne
pomorske pravce nije smatrao inom gusarstva!
Srednjovjekovne prilike u delti Neretve, dodue iz drugaijega kuta, opirno razmatra uro TOI, Trg Drijeva u srednjem vijeku (ir.), Sarajevo 1987., 13.-33.
259
Mladen Ani
samo prisjetiti slavenskih populacija na samoj granici franakoga Kraljevstva/Carstva Carantana, o kojima se, iz suvremenih vrela od VII.
stoljea nadalje, dosta toga upravo pod tim nazivom i zna, ali iji je etnonim izveden iz zemljopisnoga naziva Carantania, te Carniolana, o kojima se zna znatno manje, tek toliko da je i taj etnonim izveden iz antikoga zemljopisnog naziva Carniola (u ovom drugom sluaju slavenski
e politiko-zemljopisni naziv Krajina odluno utjecati na oblikovanje
kasnijega zemaljskoga imena Kranjska).95 Istu vrstu nemara spram
vlastitih imena slavenskih populacija o kojima govore pokazuju i autori
iz dvorskoga kruga Karla Velikoga, iz ijega su pera izali i Franaki
anali, koji se u prikazu prilika na jugoistonim granicama karolinkoga
Carstva uglavnom slue antikim zemljopisnim nazivljem.96 U tome se
kontekstu onda paradigmatinim ini postupak uvenoga zagovornika
uenja o predestinaciji, benediktinskoga redovnika saskoga podrijetla,
Gotschalka, koji je, sklanjajui se od dugake ruke carske vlasti kojoj se
ideja predestinacije nikako nije sviala, naao privremeno pribjeite i
na dvoru hrvatskoga kneza Trpimira. Iako se dakle i osobno mogao uvjeriti tko su mu bili domaini, godinama poslije, kad svojim doivljajima
iz toga razdoblja bude ilustrirao svoje vjerske ideje, Gotschalk e svoga
tadanjega domaina lakonski nazvati kraljem Slavena (rex Sclavorum), a njegove podanike izrijekom Dalmatincima (homines Dalmatini), izvodei posve jasno taj naziv iz antikoga zemljopisnog pojma.97
Ovakav postupak pripisivanja etnikoga nazivlja tek jednim dijelom
valja vezati uz oblike imperijalnoga diskursa kojim se nastoji naturiti
vlastita slika svijeta tu se dimenziju najjasnije moe uoiti iz adresara
carske kancelarije koji su Konstantin VII. Porfirogenet i njegovi pomagai unijeli u jo jedno uveno djelo pripisano caru-piscu, danas poznato
95
96
97
O ranoj povijesti ovih populacija opirno i pregledno, no bez otvaranja mogunosti

da se iza pripisanoga etnonima krije i onaj izvorni, govori Peter TIH, The Middle
Ages Between the Eastern Alps and the Northern Adriatic: Selected Papers on Slovene Historiography and Medieval History, Leiden Boston 2010., 100.-211.
Usp. kako o tomu govori Radoslav KATII, Filoloka razmatranja uz izvore o
zaecima hrvatske drave, u: R. KATII, Uz poetke hrvatskih poetaka, Split
1993., 37. i d.
Izvaci iz Gotschalkove rasprave u kojima govori o svome boravku na dvoru kneza Trpimira posljednji su put tiskani, uz kratki komentar eljka Rapania, u: M.
ANI, Hrvatska u karolinko doba, 81. i d. Izriaji Tripemirus rex Sclavorum i
homines Dalmatini koji ive per totam Dalmatiam, longissimam revera regionem
nalaze se na str. 83.
260
pod naslovom De ceremoniis. Za razliku od papinske kancelarije koja je

poetkom X. stoljea uglavnom tek reproducirala titule pod kojima su
joj se obraali pojedini vladari, na carskome dvoru u Konstantinopolju u
isto je doba vrijedilo pravilo da se vladarima politikih tvorbi s istone
obale Jadrana i iz njezina dubokog zalea i slubeno obraa naredbom
(keleusis), i to tek kao arhontu (archon) te i te zemlje, ime im se jasno
stavljalo do znanja da su, bez obzira na svoje titule, ali i njihov eventualni etniki korijen, oni zapravo tek neka vrsta guvernera pod carskom
vlau.98 Na drugoj strani, izvoenje etnonima iz starih zemljopisnih
pojmova moe se i mora sagledavati i iz kuta slabih i rijetkih interakcija
s krajevima koje bi zaposjeli novi stanovnici. Tek kad bi se sa stanovnicima, odnosno vladajuim slojem neke od novih politikih tvorbi, pod
uvjetom njezina trajnijega opstanka, poeli ostvarivati uestaliji i tjenji kontakti, moglo se oekivati i prihvaanje njihove autoidentifikacije,
kako to jasno pokazuju primjeri hrvatskoga etnonima. Njegovo se ukorjenjivanje najjasnije moe sagledati kroz detaljnu ralambu postupka
Ivana akona s etnonimima koje je naao u vrelima kojima se koristio,
no o tomu e opirnije biti govora na drugom mjestu.
Na ovome pak mjestu valja samo ukazati na jo jednome primjeru
kako su namjere autora tekstova koji su uli u De administrando imperio
bile doista daleko od toga da nam ostave objektivnu sliku stvarnosti
s onim elementima koje oekuje dananji itatelj. To naime jasno izlazi
na vidjelo u jo jednom segmentu pripovijedanja autora Spisa upravo
o Mihajlu i zemlji Zahumljana kojom je on navodno vladao. Naime,
slino kao i u drugim cjelinama, u uvodnome dijelu cjeline O Zahumljanima i zemlji, koju sada nastavaju jasno se kae: Zahumci pako,
koji danas ovdje stanuju, jesu Srblji od onoga arhonta, koj se utee caru
romajskom Herakliju.99 Kad pak govori o tim Srbima, autor Spisa vrlo je eksplicitan u tome da ih smjesti okvirno na Labu u dananju
Saksoniju:100
Za adresar u De ceremoniis v. Vizantiski izvori, ur. B. Ferjani, 78. Za pojam archon u preciznom znaenju guverner vidi The Oxford Dictionary of Byzantium,
ur. Alexander P. KAZHDAN, New York Oxford 1991., 160., s. v. ARCHON.
99
100
Isto, 83. te 270. 32./2.-7. Usp. takoer komentar u: CONSTANTINE, De Administrando, 130.-131.
98
261
Mladen Ani
Valja znati da Srblji potjeu od nekrtenih Srbalja, koje i

Bijelima nazivlju, to su doma tamo od Turske (Turska
je ovdje zemlja koju su naselili Maari op. M. A.) u kraj
to zovu Bojiima, gdje granii i Frangija, kao i Velika
Hrvatska, ona nekrtena i Bijelom prozvana. Tamo i ovi
Srblji od poetka stanovahu.
No, svega nekoliko redaka dalje autor, kao da je zaboravio ono to je
napisao, tvrdi da genea Mihajla, arhonta Zahumljana potjee od onoga
nekrtenog naroda na rijeci Visli, to se i Dicike zove, i nastani se na rijeci zvanoj Zahuma.101 Pritom svakako valja primijetiti da je Mihajlo bio
oito vaan politiki imbenik u svijetu u kojem je ivio i vladao, ak i
za sam carski dvor u Konstantinopolju, odakle je dobio titule antipata
i patricija. Tek za usporedbu, te su titule u suvremenoj bizantskoj nomenklaturi dvorskih titula bile vie od titule protospatara koju je 925.
godine u Konstantinopolju dobio sin mletakoga duda Ursa II. Particijaka, koga je inae Mihajlo zarobio na povratku iz carske prijestolnice
i predao bugarskome caru Simeonu.102 Dvor koji ga je poastio takvim
titulama morao je s njime odravati tijesne veze, ak i onda kad su im se
politiki interesi razilazili (a dva od sauvana etiri vrela prikazuju stanje upravo u takvim trenucima, oko 917. i 925. godine, kad se Mihajlo
naao u savezu s bugarskim carem Simeonom), pa je razumljivo da se
na tome istom dvoru znalo i kako svoje podrijetlo predstavlja knez. U
meusobnoj komunikaciji carskoga dvora i kneza Humljana taj i takav
podatak o njegovu podrijetlu vjerojatno je igrao vanu ulogu, kako se
ini, ak i vaniju od preciznoga znanja o tomu kojim ethnosom i kojom
zemljom on vlada.
Takav pak zakljuak vraa raspravu na vanost etnikoga diskursa
i baca neto drugaije svjetlo na tu raspravu. ini se da su u oima carskoga
dvora vladari politikih tvorbi s kojima je Carstvo imalo posla, posve
101
102
Vidi bilj. 61 te komentar CONSTANTINE, De Administrando, 139.

O putu dudeva sina Petra u Konstantinopolj, dobivanju poklona, ali i titule protospatara, te o zarobljavanju kad je ve gotovo dosegao krajeve Hrvatske i susljednoj predaji Simeonu pripovijeda Ivan akon G. MONTICOLO, Cronache
veneziane antichissime. Fontes storiae Italianae, 132. 1.-11. Za suvremeni sustav
dvorskih titula, prema kojemu je titula protospatarija bila niega ranga od onih
antipata i patricija, vidi The Oxford Dictionary, 623., s. v. DIGNITIES and TITLES.
262
u skladu sa shvaanjima o barbarima koji ive u herojskoj povijesti,

u poretku koji je Tacit okarakterizirao rijeima da se poglavica bori
za pobjedu, a njegova pratnja za poglavicu,103 bili daleko vaniji od
zajednice. Slika, meutim, koju samo pedesetak godina poslije ocrtava
Ivan akon ve je, bar to se tie Humljana/Neretvana/Pagana
bitno drugaija akon, naime, kako je ve spomenuto, govori o 40
plemenitaa koje su na povratku iz Apulije zarobile mletake snage i o
tome da je njihov vladar (princeps) bio spreman na potpuni mir, koji bi
svojom prisegom potvrdili on ali i, a to valja posebice naglasiti, njegovi
odlinici (maiores), sve to kako bi se oslobodili oni plemenitai.104
Iz takvoga bi se prikaza prilika onda mogao izvui zakljuak da je, u
najmanju ruku u meuvremenu, ako ne ve i u vrijeme kada je nastajao
De administrando imperio, dolo do stanovite institucionalizacije
struktura drutvenoga poretka i organizacije vlasti u Humskoj zemlji
(zemlji Neretvana ili Paganiji), u kojoj osim vladara sad i njegovi
odlinici te plemenitai (pod ime bi trebalo naslutiti neku vrstu
rodovske aristokracije) igraju vanu ulogu u drutvenome ivotu. Pri
daljnjoj ralambi toga procesa valjalo bi, meutim, svakako uvaiti
upozorenje o tri fenomena koja bi analitiki trebalo drati odvojenima:
politika centralizacija (koncentracija moi u rukama nekolicine),
drutveno--ekonomska diferencijacija (profesionalna specijalizacija)
te drutvena stratifikacija (statusno razlikovanje).105 Uza sve ostale
imbenike koji su utjecali na daljnje odvijanje ovih povezanih i
prepletenih procesa (njihovo je razdvajanje, kako naglaava P. B.
Roscoe, tek analitiko), u okolnostima kakve su vladale u Humskoj
zemlji od IX. stoljea nadalje valja uvaavati injenicu da se s njezina
priobalnoga podruja mogao nadzirati jedan od najvanijih onodobnih
pomorskih putova, onaj koji je, preko Venecije, spajao Europu s istonim
Mediteranom, odnosno Konstantinopoljem. S time u svezi stoji i ovdje
ve naznaeno pitanje jesu li vladari Humske zemlje pod svojom vlau
drali velike srednjodalmatinske otoke Bra, Hvar i Korulu. Kroz ranije
je razlaganje naznaeno da autori Spisa i Rasprave praktino na isti
nain vide te odnose, pri emu autor Rasprave dodaje popisu otoka i
Citirano prema Marshall SAHLINS, Other Times, Other Customs: The Anthropology of History, u: M. SAHLINS, Islands of History, Chicago 1985., 40.
104
Vidi ovdje bilj. 80.
105
Paul B. ROSCOE, Practice and Political Centralisation: A New Approach to Political Evolution, Current Anthropology, 34(2)/1993., 113.
103
263
Mladen Ani
Mljet, pa onda govori o etiri otoka. No, iz pripovijedanja Ivana akona

ne moe se tako jednostavno izvesti isti zakljuak, pa se iz njega ne
da ak niti naslutiti da bi otoci bili pod vlau vladara Narentana. On,
dodue, na jednome mjestu, pripovijedajui o zbivanjima iz 839. i 840.
godine, doista spominje neretvanske otoke (Narrantanas insulas),
no u takvu kontekstu da se iz pripovijedanja jasno razaznaje kako je
to zemljopisni pojam, a ini se da su ti otoci istodobno pod kontrolom
stanovitoga Drujaka, kojemu autor pridaje titulu suca Morjana
(Marianorum iudex).106 U historiografskoj se tradiciji taj izriaj, bilo
implicitno bilo eksplicitno, ipak jednoglasno tumaio kao tree ime za
Neretvane, odnosno Pagane, no za to zapravo nema nikakve podloge
u kontekstu akonova pripovijedanja, s obzirom na to da iz njega jasno
proizlazi kako se taj sudac Morjana razlikovao od Ljudislava (vladara
Neretvana, odnosno Humljana), protiv koga je isti dud Petar vodio
novi pohod idue 840. godine.107 Dunosnika s titulom sudac akon
ponovno spominje u pripovijedanju o zbivanjima koja su dovela do
pohoda duda Petra II. Orseola 1000. godine, no njegova titula tada glasi
sudac Hrvata (iudex Croatorum), a pod njegovom je jurisdikcijom
izrijekom spomenut otok Vis.108 Taj je, dakle, sudac Morjana, odnosno
sudac Hrvata, oito posve razliita stvar od vladara Neretvana
(dosljedno kod akona princeps Narrentanorum), a pod njegovom se
vlau, barem u odreenim trenucima, nalaze otoci koji, kako iz toga
slijedi, nikako ne mogu biti pod trajnom vlau ovoga drugog.109 Da
su stanovnici otoka doista uivali stanovitu politiku samostalnost,
odnosno da ih obveze preuzete od vladara na kopnu nisu obvezivale u
potpunosti, potvruje akonovo pripovijedanje o kraju pohoda duda
Petra II. Orseola 1000. godine. Naime, kad je dud, rijeivi probleme
s neretvanskim vladarom, dosegao Korulu, odnosno tjesnac izmeu
otoka na jednoj i poluotoka Peljeca na drugoj, imao se namjeru ulogoriti
na otoiu Majsanu. No, stanovnici otoka Korule odbili su izvriti
njegove zapovjedi (suis recusantes parere iussionibus), pa ih je, kako
5.-7.
107
Isto, 113. 8.-10.
108
Isto, 153. 16.-22.
109
Tko je zapravo i to bio sudac Morjana (inae dunosnik pod vlau hrvatskoga
kralja), bit e ire elaborirano, s pregledom literature, u najavljenoj raspravi o djelu
Ivana akona.
106
264
kae akon, silom stekao i podloio svojoj vlasti (valida manu

adquisivit sueque potestati subiugavit).110 injenica pak da se u sluaju
otoka radilo o ne do kraja definiranim jurisdikcijama ne znai da nije bilo
suradnje i zajednikoga djelovanja stanovnika kopna (Humska zemlja) i
otoka u nastojanjima da se uspostavi i odri kontrola nad plovnim putom
koji je vodio uz istonojadransku obalu, kako to zorno prikazuje jedan
znatno mlai dokument.111 Kontrola pomorskoga puta, dakle, koji je
spajao Veneciju s istonim Mediteranom kroz suradnju sa stanovnicima
susjednih otoka pomogla je ubrzanju procesa politike centralizacije
i s time u svezi drutvene stratifikacije. Time je pak mogue objasniti
relativnu dugovjenost politike tvorbe nazvane Humsko Knetvo, koja
je neovisno o vrhovnoj politikoj vlasti realno funkcionirala, kako sam
prije pokazao, kao stvarna politika zajednica sve do duboko u XIV.
stoljeu.112
Taj i takav vladajui sloj predstavljao je sada jezgru etnike zajednice
kojoj je genea iz koje je potjecao vladar, a za tu rodovsku zajednicu
prilino pouzdano moemo tvrditi da se doista doselila iz udaljenih
poljskih krajeva,113 bila tek ishodina toka. Proces pak oblikovanja te
12.-16.
111
Ugovor iz 1256. godine, objavljen u: Josip BARBARI Jasna MARKOVI, Diplomatiki zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Dodaci I, Zagreb
1998., 214.-216., svjedoi o tomu da su stanovnici Krajine (priobalnoga podruja
izmeu Vrulje i Neretve, pod vlau humskoga kneza) jo u sredini XIII. stoljea
kao zaseban element sudjelovali u pomorskim pothvatima Omiana (koji su tada
kontrolirali Bra i Hvar) te preuzimali i stanovite posebne obveze u odnosu spram
postupaka ovih drugih.
112
Ogranienja dosega institucionalizacije i jo uvijek veliku ulogu vladara (gospodara u suvremenom rjeniku) izvrsno ilustrira izjava humskoga kaznaca Bogdana
iz 1278. godine kojom je pravdao svoju nemo pred Dubrovanima. Naime, Bogdan
je uspio vratiti nekim dubrovakim trgovcima dio stvari koje su im bile opljakane,
ali kad su dubrovake vlasti zatraile povrat svega, on je jednostavno odgovorio
ne mogu sad provesti postupak jer je zemlja bez gospodara a oni od Vratislavova
roda ne priznaju nikakav autoritet i mene ne sluaju (za cijeli kontekst i citat vrela
v. M. ANI, Humsko Knetvo, 158. istaknuo M. A.). Poloaj se humskoga
gospodara odravao do 70-ih godina XIV. stoljea (Isto, 164.), ali je jo sredinom
XV. stoljea bilo mogue tamonje plemstvo (masovno) politiki mobilizirati kao
politiku zajednicu (Isto, 174.).
113
Za Humsku zemlju u dananjoj Poljskoj vidi M. ANI, Humsko Knetvo,
149. Nasuprot danas vladajuoj paradigmi u arheologiji i historiografiji, koja negira
110
265
Mladen Ani
etnike zajednice moe se dalje ocrtavati uzimajui u obzir temeljne

naznake koje istie slovenski povjesniar Peter tih, koji kae:114
(S)rednjovjekovni su narodi bili pravne zajednice koje
su se rukovodile stanovitim pravnim normama, bez obzir
koliko one rudimentarne bile. Drugim rijeima to znai
da je postojanje etnike zajednice ukljuivalo postojanje
politiko-pravnoga okvira unutar kojega je zajednica
ivjela. tovie, politiki organizirani teritorij bio je jedan
od generatora (procesa) etnogeneze te je imao konstitutivni
uinak pri oblikovanju etnikoga identiteta.
Na ovakav je nain oblikovana ona i onakva drutvena zajednica kakvu njemaki povjesniar Otto Brunner naziva njemaki Land, a to se u
srednjovjekovnim spomenicima s hrvatskoga (i srpskog) govornog podruja naziva Zemlja idealna zajednica Prava i mira, ali koja u stvarnosti nije mogla opstati bez sudbene (pravne) zajednice, ljudi Zemlje
koji ive po njezinom zakonu.115 Temeljno operativno naelo funkcioniranja takve zajednice bilo je, meutim, posve drugaije od onoga po
kojem se ravnaju moderne drutvene zajednice. Najlake je taj model,
koji se uvjetno moe nazvati modelom nizlazne lojalnosti, za potrebe
jednoga ovakvoga shematskoga prikaza okarakterizirati arapskom poslovicom na koju se poziva jedan autor u raspravi o problemu lojalnosti
zajednici u razliitim drutvenim okolnostima Ja protiv tebe, ti i ja
protiv naih roaka, mi i nae familije protiv nae zemlje, naa zemlja
protiv drugih.116
No, ako je ovdje rije o etnikoj zajednici, to svakako ne znai,
kako je to drala starija historiografija, da su svi pripadnici te zajednice
praktino bilo kakvo znaenje migracija, vidi sada Peter HEATHER, Empires and
Barbarians, London 2009. Autor uspjeno, moda ponegdje i s pogrenim ili nedosljednim argumentima, dovodi tu vladajuu paradigmu u pitanje i dokazuje da su
migracije u ranom srednjem vijeku ipak imale stanovitu vanost.
114
P. TIH, The Middle Ages Between the Eastern Alps and the Northern Adriatic:
Selected Papers on Slovene Historiography and Medieval History, 103.
115
Citirano prema M. ANI, Humsko Knetvo, 148.
116
Pierre HASSNER, Konkurentske lojalnosti: Etniki, nacionalni, regionalni i
evropski identiteti u Jugoistonoj Evropi, u: Carole HODGE Mladen GRBIN ur.,
Europa i nacionalizam: Nacionalni identitet naspram nacionalnoj netrpeljivosti,
Zagreb 2000., 101.
266
bili istoga podrijetla za zajednicu ljudi Humske zemlje ak moemo

s prilinom dozom sigurnosti zakljuiti da su njezini pripadnici regrutirani iz etniki vrlo arolikih skupina. Zacijelo je veliki dio pripadnika te
zajednice pripadao starijim slojevima puanstva naslijeenim iz kasne
antike i jo ranijih razdoblja. Utjecaj to ga je pri oblikovanju zajednice Humljana imao taj sloj puanstva moe se nazrijeti iz injenice da
najraniji poznati slojevi srednjovjekovnoga toponomastikog materijala
zasvjedouju preivljavanje starije populacije i prenoenje toponimije
novim doseljenicima, koji su uglavnom prevodili takve nazive,117 to
moe biti samo posljedica dugotrajne i uestale interakcije. S nedostatnim argumentima i vrlo specifinim ciljevima, obiljeenim vremenom
kad je rasprava nastala, preivljavanje starije populacije i njezinu vanost, poglavito u organiziranju pomorske snage humskih ranosrednjovjekovnih vladara, jasno je ve odavno naslutio Roberto Cessi.118 No, o
organizaciji i ulozi te populacije ne postoje, naalost, ak ni arheoloke
spoznaje, o pisanima da i ne govorim, ponajprije stoga to podruje na
kojem je nastala Humska zemlja nikad nije arheoloki sustavno istraivano, pa za zakljuivanje ostaju tek rezultati rekognosciranja terena. Ta
Prenoenje starijih slojeva toponomastike grae slavenskim doseljenicima upravo
na podruju Humske zemlje (odnosno Paganije, kako je naziva autor) nedvojbeno
je dokazao Miho BARADA, Topografija Porfirogenetove Paganije, Starohrvatska prosvjeta, N. S. II (1-2)/1928. Svakako najzanimljivije Baradino otkrie, koje
je u kasnijoj literaturi ostalo gotovo neprimijeeno, odnosi se na podrijetlo zemljopisnoga pojma Krajina, koji on krajnje uvjerljivo (str. 46.) tumai kao vlastito
ime teritorija, (koje) znai kopno, kraj u opreci prema vodi, moru; to je teritorij uz
more omeen Biokovom, a kojemu je ime Continens. Slaveni kad se tu naselie,
preinaie ga u Krajina, bilo jer su i druga imena prevodili, n. pr. Bona u Blagaj, ili
radi opreke moru i otocima.
118
Roberto CESSI, Venezia e i Croati, Italia e Croazia, Roma 1942., 320. i d. Teret
dokaza za preivljavanje starijega (autohtonoga) puanstva stavlja Cessi na ime
Narrentani, a onda tek nejasno iznosi miljenje da se novodoseljeni Slaveni nisu
mogli tako brzo naviknuti na ivot na moru. No njegov je tekst izrazito obiljeen
duhom vremena u kojem je nastao rije je o onom trenutku kad je netom stvorena Nezavisna Drava Hrvatska praktino pod podijeljenim talijansko-njemakim
protektoratom, a Italija je anektirala najvei dio istonojadranske obale. U tim okolnostima Cessi nastoji dokazati da u ranome srednjem vijeku nije bilo neprijateljstva
izmeu Talijana (zapravo Venecije) i Hrvata, ali da istodobno Hrvati nemaju
pravo na Jadran jer je upravo po historijskom pravu on talijanski zaljev. Njegov
je stav ovdje prenesen tek zato to je usamljeni glas koji govori o preivljavanju
starije populacije, ali i zbog argumenta o navikama ivota na moru.
117
267
Mladen Ani
su rekognosciranja samo pokazala da je vrlo teko uoiti tragove kontinuiteta, barem onakve kakvima je navikla operirati arheoloka praksa u
Hrvatskoj, ali i da su kasnoantike sloenije forme drutvene organizacije jednostavno nestale. Istodobno, naseljeni gradovi, zapravo refugijalne utvrde, o kojima se govori u poglavlju o Neretvanima u Spisu
(poglavlje 36.), a to su Mokron (danas Makarska), Beroulia (danas Gornja Brela), Ostrok (danas Zaostrog) te Slabinetza (danas Gradac), odreda
su nastali na mjestu starijih utvrenih stanita.119
Drugu vanu komponentu u izgradnji nove drutvene zajednice
predstavljaju Slaveni, koji postupnom kolonizacijom laganoga ritma naseljavaju krajeve od Dunava na jug, sve do istone obale Jadrana, jo od
poetka VII. stoljea. Danas s mnogo sigurnosti moemo tvrditi da se
tu ne radi ni o kakvoj masovnoj seobi, a tek je nedavno Peter Heather
postavio nova zrenita za bolje sagledavanje te slavenske kolonizacije,
oslanjajui se na teorijske modele engleskoga arheologa Colina Renfrewa.120 Takav (puzei) oblik kolonizacije, vezan uz nain ivota i
privreivanja (poljodjelstvo niske tehnoloke razine, utemeljeno na krenju i paljenju novoga zemljita svakih nekoliko godina), ne ostavlja
jasne i na prvi pogled vidljive arheoloke tragove, pa bi zapravo valjalo
u novome svjetlu ponovno interpretirati dosadanje rezultate ranosrednjovjekovne arheologije, ali i one rijetke podatke iz sauvanih vrela. No,
istodobno takav oblik kolonizacije objanjava i kako je bilo mogue da
se uz staru populaciju pojavi i ona nova, slavenska, te da se izmeu tih
dviju populacija uspostave kontakti, a onda i dugotrajna interakcija koju,
Rezultate arheolokih rekognosciranja, uklopljene u izvrsno poznavanje starije literature, sumira Marinko TOMASOVI, Prilozi kasnoantikoj i ranosrednjovjekovnoj topografiji u makarskom primorju (pitanje kontinuiteta antike u srednji vijek),
Zbornik: Stjepan Gunjaa i hrvatska srednjovjekovna povijesno-arheoloka batina, 1., Split 2010. Isti je autor precizno ubicirao naseljene gradove i pretresao sve
dostupne spoznaje o tim lokalitetima M. TOMASOVI, Arheoloke sugestije
za ubikaciju gradova iz 36. poglavlja Porfirogenetova De administrando imperio,
Starohrvatska prosvjeta, III. ser., 36/2009.
120
Ideju o masovnoj slavenskoj seobi ve je prije posve uvjerljivo osporio Andrej
PLETERSKI, Etnogeneza Slovanov, Ljubljana 1990., na koga se svojim ovdje ve
citiranim djelima nadovezuju F. Curta i D. Dzino (vidi bilj. 14 i 60). Novije pak
poglede sumira i dodaje vane nove ideje P. HEATHER, Empires and Barbarians,
386. i d. Bez obzira na Heatherovo djelo, ideje izloene u: Colin RENFREW, Archaeology and Language: The Puzzle of Indo-European Origins, London 1989.,
moraju se u svakoj daljnjoj ralambi uzimati u obzir u izvornom obliku.
119
268
kako je gore naznaeno, jasno potvruje preuzimanje i susljedno prevoenje zemljopisnoga pojmovlja. U takvu se kontekstu konano, vjerojatno negdje poetkom IX. stoljea, na ovome podruju pojavljuje novi
slavenski element, ija je temeljna znaajka ratnika funkcija to je ona
genea kneza Mihajla za koju autor Spisa kae da podrijetlo vue iz
krajeva oko rijeke Visle. Kontekst pojave tih slavenskih ratnika, koji e
u kratkom roku zagospodariti irokim prostorom istonojadranskoga zalea i bitno utjecati na stvaranje novih oblika drutvene organizacije, zasad se najuvjerljivije moe objasniti pozivanjem na zbivanja vezana uz
ruenje Avarskoga Kaganata i prve izravne dodire Franakoga Carstva
Karla Velikog s Bizantom.121 Neizravnu, no prilino uvjerljivu potvrdu
da se i vladajui ratniki sloj Humske zemlje pojavljuje u tome kontekstu predstavljaju relativno brojni nalazi karolinkoga oruja i bojne
opreme (u dananjoj zapadnoj Hercegovini) te pismo cara Ludovika
II. iz 871. godine, u kojem se on referira na bizantski pohod na Humsku
zemlju (Paganiju) i naziva je svojom Sklavinijom.122
Ovakve razlike u podrijetlu bile su, valja ovdje parafrazirati Roberta
Bartletta,123 tek sirovi materijal iz kojega je bilo mogue konstruirati,
a onda nadalje i reproducirati ono to danas nazivamo etnikim
identitetom. No, u tome trajnom drutvenom procesu, uvaavajui
spoznaju da etnogeneza nije ogranieni i ireverzibilni proces, vanu
su ulogu igrali i drugi elementi poput govornih jezika, vjere (kranstvo,
koje poiva na pisanoj rijei, nedvojbeno je imalo instrumentalnu ulogu
u fiksiranju slavenskoga govora vladajue jezgre kao opega idioma
sporazumijevanja, kako to zasvjedouje Humaka ploa, najstariji
autohtoni srednjovjekovni spomenik s podruja Humske kneevine),
politike vlasti i iz nje izniklih veza i lojalnosti itd. Svoditi takvu sloenu
drutvenu stvarnost i procese koji su se u njoj odvijali na genealoke
sheme i etniki diskurs oblikovan u imperijalnome sreditu u
Konstantinopolju, kako te elemente zrcali De administrando imperio,
ini se zapravo posve promaenim pothvatom. tovie, nastojanja autora
Opirnije o tomu vidi M. ANI, Hrvatska u karolinko doba.
Vidi M. ANI, Humsko Knetvo, 149.-150., te kartu rasprostiranja arheolokih
nalaza s karolinkim obiljejima i komentar nekih od vanijih takvih nalaza u Ante
MILOEVI, Karolinki utjecaji u kneevini Hrvatskoj u svjetlu arheolokih nalaza, u: A. MILOEVI eljko RAPANI eljko TOMII, Arheoloki nalazi karolinkog obiljeja u Hrvatskoj, Split 2001., 50. i d.
123
R. BARTLETT, Medieval and Modern Concepts of Race and Ethnicity, 41.
121
122
269
Mladen Ani
triju tekstova koji su tvorili dalmatinski dossier u okviru cjeline djela

jasno se pokazuju kao pretea postupaka kojima je moderna dravna
uprava pojednostavljivala svijet i inila ga razumljivim i prikladnim
za odreene oblike manipulacije. Stoga je krajnje vrijeme odustati od
ambicije da se kroz vjetinu tumaenja nama danas nejasnih i proturjenih
iskaza, koji su ve u vrijeme postanka morali djelovati anakrono, pokua
pouzdano ocrtati dinamini svijet ovoga dijela istonojadranske obale i
njezina zalea.
*
Ovdje, meutim, na kraju valja jasno sagledati to je i kakva je zabuna istaknuta u naslovu ovoga teksta i kako se ona nadovezuje na
gornju raspravu. Rije je o tomu da su autor Spisa, a onda po njemu i
autori ostala dva teksta koji tvore cjelinu dalmatinskoga dossiera u okviru De administrando imperio, jednostavno zamijenili pojam Humska
zemlja pojmovima zemlja Neretvana ili Paganija, a onda uspjeli
pomijeati tu istu zemlju Neretvana (Paganiju) za zemljom Zahumljana. Iz te je prvotne zabune proizalo u historiografskoj tradiciji
jednaenje Huma i Zahumlja, iako je posve jasno da se kroz cijelo
razdoblje koje nazivamo ranim srednjim vijekom radi o dva odvojena
zemljopisna pojma proizala iz postojanja dviju politikih tvorbi. Kako
ta zabuna izgleda kod autora Spisa, odakle je preuzeta da bi dalje bila
samo reproducirana, jasno pokazuje pripovijedanje o knezu Mihajlu i
njegovoj ulozi u prijeporima Bizanta i Bugarske oko srpske kneevine.
Kod autora Spisa, naime, pripovijest o toj epizodi, u okviru povijesti
srpske kneevine, izgleda ovako:124
Ali u doba poslije carovanja gospodina Leona, dodje
tadanji strateg draki, protospatarij Leon Rabduh potom
dobije ast magistra i logoteta droma u Paganiju, kojom
tada vladae arhont Srbljije, da na stanku s istim arhontom
124
KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 86. te 274. 32./81.91. Detalj o Lavu Rabduhu i njegovoj dvorskoj karijeri (potom dobije ast magistra i logoteta droma), posve izlian u kontekstu pripovijedanja, savreno jasno
zrcali u kojoj je mjeri cijeli tekst dio bizantske dvorske kulture. U historiografiji je,
meutim, taj suvini detalj, koji otkriva duhovni profil svoga autora, posluio samo
kao kronoloki reper, a da se nitko nije zapitao zato ga uope autor ubacuje u svoje pripovijedanje usp. kao ogledni primjer takva postupka G. OSTROGORSKI,
Lav Ravduh i Lav Hirosfakt, u: G. OSTROGORSKI, Vizantija i Sloveni.
270
Petrom vijea o nekoj slubi i osnovi. Nenavidei to Mihajlo

arhont Zahumljana, javi Simeonu arhontu bugarskome,
da car romajski miti arhonta Petra, da zajedno s Turcima
(Magjarima) udari na Bugarsku; a desio se u ono doba boj
na Ahelom(u) izmedju Romajaca i Bugara.
Na prvi je pogled slika posve jasna Mihajlo vlada Zahumljem (zemljom izmeu Neretve i Boke), a bizantski dunosnik (tematski general) dolazi na pregovore sa srpskim knezom Petrom Gojnikoviem,
koji u to doba ima vrhovnu vlast nad Paganijom/zemljom Neretvana.
No, stvar je daleko od jednostavnoga uzme li se u obzir ono to o granicama ovih oblasti govori i autor Spisa, a ponavlja i autor Rasprave
prema njihovu je prikazu Paganija/zemlja Neretvana jedina oblast
na istonoj obali Jadrana koja se ne granii sa Srbijom. tovie, a to je
u historiografskoj tradiciji bespogovorno prihvaeno, o emu e dalje
biti rijei, Paganija/zemlja Neretvana je prema zemljopisnome znanju obojice autora s kopnene strane, sve do granice s Hrvatskom, posve
okruena upravo Zahumljem! U takvoj bi situaciji bilo vrlo teko (ali
jo uvijek ne i nemogue) zamisliti Petra Gojnikovia kako dolazi u primorje izmeu Neretve i Cetine na pregovore s bizantskim generalom.
No, stvari postaju mnogo jasnije i vjerodostojnije uzme li se u obzir da
je autor Spisa zapravo pogrijeio Mihajlo nije vladar Zahumlja,
nego Humske zemlje (Paganije/zemlje Neretvana), a Petar Gojnikovi uspostavio je kontrolu nad Zahumljem, koje se nalazi na istonim
granicama Mihajlove kneevine, a na kopnenoj strani ionako granii s
Petrovom kneevinom. U tome sluaju Mihajlo je doista mogao doi
do informacije o susretu i pregovorima izmeu kneza i generala, a to
se u tome sluaju moglo odigrati negdje izmeu Peljeca i Dubrovnika.
Kako u toj situaciji sam nije mogao nita poduzeti, izvijestio je svoga
saveznika, bugarskoga cara Simeona ovdje ne treba zaboraviti da e
nekih osam ili devet godina poslije Mihajlo (u, po svemu sudei, slinoj
situaciji) zarobiti sina mletakoga duda i predati ga istome Simeonu,
pa bi u tome svjetlu bilo jo tee zamisliti da je Petar Gojnikovi 917.
godine proao preko njegova podruja da bi doao na ugovoreni susret
kojega opisuje autor Spisa.
Postanak ovoga nesporazuma nije ak ni teko objasniti bizantskome je piscu, autoru Spisa, bilo teko razlikovati Hum i Zahumlje,
kao to e to uostalom biti teko i modernim povjesniarima XIX. i XX.
271
Mladen Ani
stoljea, iako je semantika razlika doista vidljiva ve na prvi pogled.

Naime, naziv Zahumlje usko je povezan s pojmom Hum, koji mu u
vremenskoj sekvenci mora prethoditi jer se jasno razaznaje kako se radi
o oznaci za zemlju koja se nalazi iza Huma! Razmatranje povijesti
Zahumlja, zemlje okvirno uzeto na lijevoj strani od Neretve, sa sreditem u Stonu, za razliku od Humske zemlje koja se, opet okvirno,
nalazila na desnoj strani od Neretve i po svemu je sudei prvotno imala
sredite u movarnoj delti te rijeke, daleko nadilazi zadatak postavljen u
ovoj prigodi. Ovdje valja tek naznaiti da je kao politiki okvir taj pojam
bio u uporabi, poglavito kroz titule, ako vie nakon sredine XI. stoljea
ne i stvarno, sve do kraja XII. stoljea.125
Nesporazum i zabuna oko Neretvana/Pagana i Humljana uli su
iz Spisa u tradiciju moderne akademske historiografije i tu se pretvorili u pravi mitologem, koji je onda posluio kao prihvatljivo povijesno
obrazloenje i objanjenje politikoga zemljovida XIX. i XX. stoljea.
Prvi moderni povjesniar koji je doslovno preuzeo sve tvrdnje iz Spisa
o Neretvanima/Paganima i njihovoj zemlji, nadogradio ih jednaenjem Zahumlja i Huma (zemlji o kojoj govore druga vrela) te ih
preveo u posve moderne politike predodbe bio je F. Raki.126 Postavke
F. Rakoga u cijelosti je preuzeo F. ii i uvrstio ih svojim uvenim
djelom, na kojemu jo uvijek poiva narativ o ranosrednjovjekovnoj povijesti Hrvata.127 On je prihvatio i okvirno datiranje nestanka navodne
politike samostalnosti Neretvanske oblasti, uz objanjenje u biljeci
koje poiva na tvrdnji da se nakon pohoda duda Petra II. Orseola ta
Izvorni materijal za detaljniju ralambu najveim je dijelom prikupljen (poglavlje
o tzv. lokrumskim krivotvorinama) u: F. II, Letopis popa Dukljanina, Beograd
Zagreb 1928., 185.-255. Za komentar toga materijala i poziv na stariju literaturu
vidi M. ANI, Humsko Knetvo, 150.
126
Usp. F. RAKI, Nutarnje stanje Hrvatske, 9.-10. Ranosrednjovjekovni politiki
zemljovid dovodi u izravnu svezu sa suvremenim politikim granicama F. Raki
kad objanjava stanje nakon to je Neretvanska Kneevina, po njegovu sudu, iza
1000. godine bila prikljuena Hrvatskome Kraljevstvu: Hrvatskoj je dakle ostajalo
neretvansko primorje izmedju Cetine i Neretve, a u kopnu do onkraj raztokoga
jezera, i to tako, da je trebiatska dolina pripadala Zahumju. Ovdje su dakle i tada
onako po prilici tekle medje, kako teku i sada izmedju dalmatinskoga makarskoga i
ljubokoga hercegovakoga kotara (Isto, 32.).
127
Usp. F. II, Povijest Hrvata, 451.-452., s izravnim pozivom na F. Rakoga u bilj.
67 te izriajem: Jugoistoni susjed Hrvatske, a istoni i juni Neretljanske oblasti,
bijae Zahumlje ili Humska zemlja (naglasio M. A.).
125
272
oblast nikad vie ne spominje, te je takoer doveo u svezu s modernim

prilikama.128
Jamano je najkasnije oko toga vremena (sc. oko 1020.
godine op. M. A.), ako ne ve ranije (o. 1000.), dola u
dravnu vlast hrvatskoga kralja Neretljanska oblast i ostade
otada dalje kao sastavni dio Hrvatske (regnum Croatiae)
kroz sva stoljea; tada se i u tom kraju stade iriti hrvatsko
politiko ime, a onamonje glavno pleme, Kaii, bi
uvrteno meu hrvatske plemike rodove.
Treba li uope dodati da Kaii nikako nisu bili onamonje (sc.
Neretvansko) glavno pleme, nego jedan od dvanaest hrvatskih plemikih rodova s izvornim posjedima u Lukoj upaniji u zaleu Zadra;
Krajina (prostor izmeu Vrulje/Cetine i Neretve), sve dok je Humska
Kneevina funkcionirala kao politika zajednica, bila je njezin sastavni
dio (u odreenim okolnostima cijela Humska zemlja, pa onda s njom i
Krajina, bili su dijelom Hrvatskoga Kraljevstva, no i to uvijek u sklopu
Humske zemlje); Krajina nije bila, kako je zorno pokazao M. Barada,
nikakva pogranina politika jedinica, jer toponim predstavlja prijevod (kasno)antikoga pojma; tu, kao i u drugim dijelovima zemlje,
najkasnije od sredine XIV. stoljea najvee posjede i autoritet u lokalnoj
zajednici uivaju pripadnici rodovske zajednice Jurjevia-Vlatkovia;
Kaii su se ugnijezdili u Omiu, po svemu sudei, u vrijeme vladavine
kralja Zvonimira, a kad se to ime poelo iriti i u Krajinu historiografija
jo nije utvrdila itd.
Unato svemu ovomu, novu dimenziju mitu o Neretvanima dao je
Miho Barada, koji je prvi poeo isticati i trei navodni etnonim Neretvana/Pagana, onaj Mariani/Morjani. Pozivajui se na jednu ispravu
iz 1050. godine koju je sam pronaao i prvi objelodanio, a u kojoj se spominje iudex Marianorum po imenu Berigoj, zakljuio je M. Barada prvo
kako u svim meunarodnim odnosima IX i X st. Neretljani istupaju samostalno i neodvisno, da bi tu misao nastavio tvrdnjom da je sve do u
drugu polovicu XI stoljea, Neretljanska oblast bila samostalna drava,
a njeni stanovnici zvani Mariani.129 Anakroni govor o meunarodnim
128
129
Isto, 483.
M. BARADA, Dinastiko pitanje u Hrvatskoj XI stoljea, Vjesnik za arheologiju
i historiju dalmatinsku, 50/1928.-29.,176. i 178.
273
Mladen Ani
odnosima i samostalnoj dravi doista i ne zasluuje opirniji osvrt, a

vrijedi pripomenuti kako autor nije naao za potrebno ak ni osvrnuti se
na oiglednu i poveliku razliku izmeu akonovih izriaja o princeps
Narrantanorum s jedne i iudex Marianorum s druge strane. Uza sve to
bilo bi zacijelo zanimljivo vidjeti kako bi M. Barada objasnio zato su i
kako stanovnici podruja za koje je upravo on dokazao da se zove Krajina (kraj) u opreci spram moru odjednom postali Morjani (Mariani).
No, do krajnjih je konzekvenci mit izveden iz zabune doveden u
opusu Nade Klai, koja po ustaljenome receptu iz De administrando
imperio uzima ono to joj se svia, a uz kratki komentar odbacuje ono
to za njezine koncepcije predstavlja smetnju.130
Nazivi koje su ti slavenski stanovnici (izmeu Neretve i
Cetine op. M. A.) dobili poslije naseljenja oni se nazivaju
Mariani (primorci), Arentani (Neretljani) ili Pagani (pogani)
najbolje pokazuju da u vrijeme naseljavanja nisu pripadali
ni hrvatskoj ni srpskoj jezgri. O njihovoj pripadnosti Srbima
govori dodue car Konstantin Porfirogenet, ali on to ini
zato to sliku politikih prilika svoga razdoblja prenosi u
VII stoljee.
K tomu, na krilima mate ide N. Klai i korak dalje te precizno
rekonstruira teritorij Neretljanske drave ne zaustavljajui se na Cetini,
kako je to dotad bio obiaj, pa se ta drava po njezinu sudu prostire
praktino sve do granice gradskoga teritorija Splita na rnovnici, a Omi
je sjedite neretljanskih vladara.131 Ta je i takva neretljanska drava
ostala, po N. Klai, politiki samostalna i nakon to je Koloman 1102.
godine zasjeo na hrvatski kraljevski prijestol, da bi onda negdje u prvoj
polovici XII. stoljea konano Kaii postali nasljedni neretljanski
knezovi.132 Mitologem kojega je prvi sklopio M. Barada, do kraja
poistovjetivi humskoga kneza (dux Chulmorum, odnosno princeps
Narrantanorum) s dunosnicima hrvatskoga kralja, na jednoj strani onoga
s titulom iudex Marianorum (i svim njezinim kasnijim izvedenicama),
Nada KLAI, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1975., 212.-213.
Vidi Isto, 479., te priloene zemljovide na str. 219., odnosno PRILOG IX na kraju
knjige. Iste su ideje dosljedno elaborirane i razraene u: N. KLAI, Povijest Braa
u sklopu Neretvanske Kneevine ranog srednjeg vijeka, Bra u ranom srednjem
vijeku, ur. Davor Dumani, Povlja 1984., 5. i d.
132
N. KLAI, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, 485.
130
131
274
a na drugoj klikoga upana (morsticus),133 dobiva kod N. Klai posve

novu drutvenu referencu. U duhovnome okruenju u kojemu su prema
slubenom tumaenju prolosti, kakvo vlada nakon 1918. godine pa
sve do dananjega vremena, drumski razbojnici (hajduci) postali
borci za nacionalnu slobodu, kao uostalom i suvremeni teroristi koji
orujem i ubojstvima nenaoruanih ljudi rjeavaju politike prijepore
(Gavrilo Princip), navodno gusarstvo Neretvana, pa ak i injenica da
su oni kasno primili kranstvo, postaju za autoricu simboli politike
slobode. U tekstu s visokom razinom emocionalnoga naboja, u kojem
reenica esto zavrava usklinikom, ona govori o tomu da je novi
stanovnik Braa ponosni Morjanin, o tomu da je dugo poganstvo
bilo i jamstvo politike slobode itd., da bi u istome tonu zakljuila:
ugarski vladar, Arpadovi Andrija II bit e glavni grobar neretvanske
slave.134
*
Ovaj kratki oris razvoja mitologema o Neretvanskoj dravi u hrvatskoj historiografiji i njegova uklapanja u ire okvire drutvene konstrukcije stvarnosti kroz govor o prolosti, pokazuje kako daleko mogu
odvesti zabune i zablude preuzete neoprezno i nekritiki iz De administrando imperio kada se ponu dograivati vijestima iz drugih vrela.
Zakljuujui time ovaj, jo uvijek saeti, prikaz rezultata podrobne ralambe djela Konstantina VII. Porfirogeneta, valja u prvi plan staviti
tvrdnju da istraivanje ranosrednjovjekovne povijesti ne daje i ne moe
dati odgovor na pitanja o naim poecima. Umjesto toga ta istraivanja otkrivaju sloenu stvarnost izgubljenog svijeta daleke prolosti koji
je, uslijed silnih transformacija u susljednim vremenima, ostavio tek slabani, ponekad i vrlo teko zamjetljivi trag u konstrukciji dananje stvarnosti. Dodue, dijelove te davne stvarnosti moe se legitimno koristiti u
konstrukciji suvremenoga svijeta u kojem ivimo i u kojem se kreemo
u stalnoj potrazi za identitetom, na isti nain na koji se u te svrhe koriste
dijelovi stvarnosti vremenski mnogo bliih razdoblja, no baviti se time
znai napustiti podruje povijesne znanosti.
O tim titulama i dunosnicima koji se pod njima imaju razumijevati vidi razmatranja u: Stjepan GUNJAA, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji, Zagreb
1975., 1.-122.
134
N. KLAI, Povijest Braa, 6., 7., 18. (naglasio M. A.).
133
275
Mladen Ani
Nisam, naravno, toliko naivan da bih pomislio kako e sve to je

ovdje reeno, iako osnaeno vrlo uvjerljivim argumentima, u kratkome
roku biti prihvaeno ak ni meu profesionalnim akademskim povjesniarima. Teret historiografske tradicije oblikovane unatrag stoljea i pol,
zajedno s fantomima kakav je neretvanska drava, suvie je velik da bi
ga se lako moglo rijeiti. Dovoljno bi bilo poeti razmiljati o tomu ima
li smisla govor o dalekoj prolosti zapoinjati u stilu Konstantin Porfirogenet kae da su Hrvati (Srbi, itd.) jo u sedmom stoljeu. Kao to
se iz svega predoenoga moe jasno razabrati, tekst na koji se uobiajeno referira u takvim izriajima posve sigurno nije pisao Konstantin VII.
Porfirogenet; vrlo je vjerojatno da je on djelo nekolicine autora, koji su
pisali referirajui se jedan na drugoga; zadaa koja je stajala pred tim
autorima nije bila dati objektivni prikaz (ak i za njih) daleke prolosti;
stoga je tekst prepun materijalnih greaka, zabuna i zabluda; kao takav
praktino je gotovo neuporabljiv u smislu ozbiljnoga povijesnog vrela.
276
THE EARLY MEDIEVAL NARENTINES OR

CHULMIANS
Tracing the confusion caused by De administrando Imperio
Mladen ANI
History Department, University of Zadar
Zadar
Republic of Croatia
In the first section of the discussion, after considering the importance of the Dalmatian dossier within the work De administrando Imperio, the author breaks down the ethnic discourse used by the authors of
the texts gathered in this dossier. This analysis leads to the conclusion
that the categorical apparatus of this ethnic discourse, and particularly
the terms for ethnic communities such as Croats, Serbs, etc., cannot
in any way whatsoever be equated with the later, and especially modern
uses of these same ethnic designations. The author warns that the ethnic
designations used in the texts of the Dalmatian dossier actually conceal relatively stable, although ethnically diverse and socially stratified,
political formations of the first half of the tenth century. One may discern
that in some cases these formations (primarily where this concerns Croats and Serbs) emerged under the wing of specific ethnic communities, but the author notes that the populations of these political formations
must not be limited in any way to only the members of these eponymous
communities. Within the framework of these conclusions, the second
section of the discussion sets off from an explicit statement contained
in the text of De administrando Imperio, according to which the Romaics (the subjects of imperial authority in Constantinople) called the
denizens of the area between the Cetina River and Peljeac Peninsula
Narentines, while their Slavic neighbors called them Pagans. An
analysis of the body of historiographic tradition has shown that this statement provoked confusion of immense proportions among the scholars
of the nineteenth and twentieth centuries. Accepting the term used by the
Romaics, modern historians uniformly transformed this identification
into an ethnic concept and then began to draw far-reaching and entirely
unfounded conclusions therefrom. With time, this colloquial term for
277
Mladen Ani
the surviving indigenous populace of these areas, recorded also by the

Venetian chronicler John the Deacon (Joannes Diaconus), began to be
treated as a self-identifying designation for the medieval residents of
one of the political formations discussed in the Dalmatian dossier. The
author furthermore tracks the manner in which this mistake took root
and was reproduced in modern historiography ever since Franjo Raki,
and points in particular to the entirely baseless literary construct of the
so-called Narentines and their state, which obtained significance in
works written during the twentieth century. In the concluding section,
the author highlights those sources which reveal how the members of
the ruling elite in the area of the Hum Principality political formation
identified themselves in the Early Middle Ages.
Key words: Constantine Porhyrogenitus, Byzantine Empire, Chulm,
Pagania, ethnic discourse, political centralization.
278

Ancic Humljani

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Ancic Humljani

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Ranosrednjovjekovni Neretvani ili Humljani

81373.235(497.5-37 Neretvanska dolina)06/11

Djelo o kojem e ovdje biti rijei, moda ak i neprilino nazvano

Ranosrednjovjekovni Neretvani ili Humljani

Nain na koji su nastajale i bile oblikovane socio-biografije modernih nacija na

Ranosrednjovjekovni Neretvani ili Humljani

Margeti,5 ono to nije bilo stavljeno pod znak pitanja i to se nadalje

Lujo MARGETI, Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata, Zbornik

ivota prijatelji i uenici, Dubrovnik 1931.; Bogo GRAFENAUER, Prilog kritici

Ranosrednjovjekovni Neretvani ili Humljani

stvorena iluzija, reproducirana sa svakom novom raspravom, o tekstu

za vladara svoga tienika Zdeslava (878879) (J. FERLUGA, Vizantiska uprava

iz pripovijedanja nepoznatih autora iji su tekstovi uklopljeni u cjelinu

Ranosrednjovjekovni Neretvani ili Humljani

stoji Avarski Kaganat na vrhuncu moi; kako li je to mogla izgledati

Dakle, od svih nevjerojatnih tvrdnji (pokretanje pola naroda,20

Gradei vrlo slinu sliku o Hrvatima u skraenoj naraciji, utemeljenoj meutim na

Ranosrednjovjekovni Neretvani ili Humljani

stvar. Naime, razmatrajui sliku Srednje Europe u djelu koje se pripisuje

Za izriaj vidi KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 34.-35.

oznaavali govornike germanskih jezika, a koji je od Slavena preuzet i

Ranosrednjovjekovni Neretvani ili Humljani

prikaz ostaje nedoreen, pa na odreeni nain i ne ba posve uvjerljiv,27

imaju neko uporite u stvarnosti, ali su onda postupkom domiljanja i zamiljanja

nacija, uz masovno sudjelovanje u politikom procesu kroz ope pravo

M. ANI, Zamiljanje tradicije: Vrijeme i okolnosti postanka 30. glave djela De

Ranosrednjovjekovni Neretvani ili Humljani

Pojam lokalno znanje u literaturu je svojedobno uveo Clifford Geertz pojasnivi

Ranosrednjovjekovni Neretvani ili Humljani

s drutvenom raznolikou Naga planina (koje se danas

Problem, naravno, nije ogranien samo na kolonijalnu etnologiju/

Ranosrednjovjekovni Neretvani ili Humljani

misao koju je izrekao W. Pohl, a prema kojoj je etniki identitet tvorio

W. POHL, A Non-Roman Empire, 585. Primjedbe na raun stavova koje zastupa

u krugu dvorskih pisaca koji su stvarali De administrando, mora se

Ideja da se glavnina grae spisa De administrando imperio moe podijeliti u etiri

Ranosrednjovjekovni Neretvani ili Humljani

Valja znati, da etiri geneae (rije je Tomai preveo kao

je na temelju izloenoga jasno vidljivo kako je pojam narod (ethnos)

u mnoini kao kraticu te da je u susljednom prepisivanju rukopisa

Ranosrednjovjekovni Neretvani ili Humljani

praksu sabiti u odreene unaprijed postavljene kategorije. Stoga je

Konavljanima, Dukljanima te Paganima/Neretvanima. Pod tim

O tome opirnije vidi u radu citiranom ovdje u biljeci 29 te u izvrsnoj ralambi

Ranosrednjovjekovni Neretvani ili Humljani

U sklopu toga pripovijedanja posebnu pozornost zasluuje opis rata to

niti pak to su eventualno kao realnu pomo dobivali od onih koji bi im

Poloaj Bugarske u okviru bizantske zajednice naroda (pojmovnu kovanicu u

Ranosrednjovjekovni Neretvani ili Humljani

utjee caru Herakliju, sve do arhonta srpskoga Vlastimira.

Patricia CRONE, Pre-Industrial Societies, Oxford 1989., 58.

Ranosrednjovjekovni Neretvani ili Humljani

krajnje uopenom iskazu govori on o tomu da su narodi o kojima je

KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 64.-65. te 242.-244.

U prvome redu valja upozoriti da kratka cjelina iz koje potjeu dvije

Ranosrednjovjekovni Neretvani ili Humljani

VII. u svome djelu Vita Basilii sa svojom irom eksplikacijom istoga

Ranosrednjovjekovni Neretvani ili Humljani

ne pokriva ni jedan od dva sluaja, ili je rije o stvarnome opisu koji

KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 67. te 246. 29./113.115.

Usp. M. ANI, Hrvatska u karolinko doba, Split 2001., 11.-13.

Ranosrednjovjekovni Neretvani ili Humljani

u tome smislu prua djelovanje prvoga profesionalnog amerikog