ANTON VAN DE VELDE

BUCKO I KRTICE
S flamanskoga preveo
Josip Tabak
Zabavna knjiga
za malu i veliku djecu

Naslov izvornika:
BUKSKE EN DE MOLLENGEMEENTE

Sadraj
Poglavlje prvo
Bucka rano bude Uzbuna meu krticama
Prepad i obrana Vijeanje pod grahom

Poglavlje drugo
Ratne varke Pijetao podmuklica
Krvavi boj i seoba Krtija povijest

Poglavlje tree
Vitez Maor i komesar Lasica Na grobu
pradjedovu Odluke i oporuke Proljee

Poglavlje etvrto
Zadjevice s pijetlom Pomo krijesnic
Zbrka u kokoinjcu Nove nevolje

Poglavlje peto
Bjegunci i njihovi jadi Pohod i poraz maje
vojske Job i skakavci Lasica u zatvoru

Poglavlje esto
Vidra pustinjak Krtice i koke idu po savjet
Pravorijek i pravda Mudre rijei staroga krta

Poglavlje sedmo
Bjegunac Lasica i propala varka
Koke odmetnice Maor onkraj brave
Krtice s vidrom u zemlji obeanoj

Poglavlje osmo
Odluka o makovoj sudbini Lasicu srea slui
Pijetao kod skakavaca Lovaka gozba

Poglavlje deveto
Ptice siju Vidra se vraa kui Lasici prireena
dvostruka kupelj Poerupale se koke i krtice

Poglavlje deseto
Kobno oranje Vidra u tijesnu Pasja napast
Pomor meu krticama

Poglavlje jedanaesto
Lasica u posjetu Kudrovu Kudrov se
otkinuo s lanca Lasicu poklopila tenara
Velika skuptina i vaan dogovor

Poglavlje dvanaesto
Bube i crvi pustoe Lasiin svretak
Krtice i ptice pomau Mir u Krticiji

POGOVOR
Copyright

Poglavlje prvo
Bucka rano bude Uzbuna meu krticama Prepad i
obrana Vijeanje pod grahom
Bucko Bucki zlovoljno se okrenu u postelji: netko je kucao na
vratima njegove spavaonice jednom, dvaput, triput... I jo tako
rano! Kakav je to red! Bucko neto promrsi kroza zube i lijeno sloi
ape na trbuh, nakan da spava dalje. Ba kad je namjerio i opet u san
zaveslati, vrcnu se ponovno prenu ga i etvrto kucanje.
Ma hoe li prestati, sto ti jada! viknu ljutit. Tko je to
vidio smetati i buditi koga usred noi! Tornjaj se odavde i hajde na
druga vrata bubnjati!
Bucko se i opet oprui i sklopi oi. Sve se mekoljio od
lagodnosti osjeajui pod leima mekou pahuljica u postelji. A
onda ou pijukav glas iza vrata:
Gospodine! Gospodine Bucko! Upravo ste dobili sina! ena
vas pita hoete li doi da vidite maliana.
Kako? Molim? tre se Bucko i skoi kao da je sav na
oprugama. to veli? Dobio sina? Pa to je prava propast, trista
mu jada! Sada ih ve sedam imam u logu! Kako u hraniti tolika
usta?
Hoete li doi ili neete? javi se opet onaj pijukavi glas.
A Bucko odgovori:
Doi u, doi. Kai mojoj eni da joj estitam. Lijepo mi je
iznenaenje priredila. Sad moemo doista u mirovinu. Odlazi sada!
Tornjaj se doavola i pusti me da predahnem koji tren i razmislim o
srei koja mi je u dio pala i tako me iznenadila.
Bucko istrepta san iz oiju, pree prstima preko tjemena i nabra
elo javi se pet bora koje uas nestadoe. A onda ustade, teko
uzdiui. Najeio se, zlovoljan jer tko da i bude dobre volje kad
se dovoljno ne naspava! Prignu se, obu papue, stavi kapu na glavu
pa izduhnu iz lonice: jednim od mnogih hodnika krenu u eninu
odaju.
U kolijevci leao na mahovini malian to je istom na svijet
doao leao mali i plakao, derao se ba svojski. A dobro je on to

znao. Uz kolijevku leala gospoa Obla Bucki. Naukala je oko

sebe mnoge jastuke, nadjevene biljnom vunicom to je neki zovu
krtija trava a drugi cigansko perje: tako zagraena i zabraena
smijeila se muu i malianu. U pokrajnoj sobi hrkalo est ostalih
Buckia, Buckovih potomaka.
Otac se nae nad kolijevku i promotri najmlaeg sinka:
Hm ree zaista je odvjetak naeg roda. Ali mi se,
eno, nekako udnim ini to stvorenje. Mali e ti drekavac, sva je
prilika, dosta jada zadati. Bude li mu davala dvostruke obroke,
moda e ga na noge postaviti. A jest nekakav... ba kao mi...
Gospoa Obla udari u pla. Nije od mua oekivala takvih
hladnih rijei.
Ostavi suze, eno zaguna Bucko i daj malome
boicu, ta sav je pozelenio i pomodrio od gladi.
Ve je tri boice popio mirno e ena.
A Bucko se tre, uplaen:
to? Pa to je neuveno! Ako nastavi tako, morat u i danju
na posao, da namaknem hranu! Taj e pojesti vie nego ostalih est
zajedno! Veliko je to iskuenje, eno. Ali je mali tu, pa nema druge,
valja nam se nadati da e nam kasnije biti na radost. Idem ja jo
malo spavati, jer noas ima mnogo posla u opini. Ne brini, sutra
emo malome nadjenuti ime: Bucki mu je prezime, zna se!
A ime? upita majka.
Ime? Pa... ovaj, moemo ga nazvati Job.
Job?
Da, Job, jer je mrav i tanak ba kao biblijski ovjek na
smetitu.
I s tim rijeima otac ode. A majka samo uzdahnu. Djevojka,
ona s pijukavim glasom, napuni i etvrtu boicu, navue na grljak
dudu, a malian, poto je sve posisao, najposlije zaspa: izboio je
puni trbui i uivao u naruju djevojke koja ga je njihala nosei ga
gore-dolje po sobi. Pijukavi joj glas pjevuio uspavanku:
Nina nena,
nina nana
pjevuio tako jednolino da je i gospoa Obla zadrijemala i blaeno
usnula.

Otac Bucko prevrtao se u postelji, opet mu nova briga pala na

jadnu glavu, jo mu jedna nevolja na vrat zajahala. Ustao je, otiao
onamo gdje spavahu ostali sinci, pa ih uzeo buditi jednoga za
drugim:
Hajte, sinci, ustajte i ujte!
Dvanaest oiju trglo se u nj, dvanaest oiju u kojima se italo
uenje: to je to ocu, zato nas budi tako rano?
ujte, sinci ree Bucko evo ste brata dobili!
Odjednom se sve oi irom otvorie: Kakva brata? to je sad?
A otac nastavi:
Da, brata. I valja vam se sada za jelo pobrinuti, jeste li
razumjeli? Bratac jede za estoricu, pa ne mogu sam nakraj. Dakle,
svi na posao, svi za hranom! Ti, Zvrko (bijae to esti), ti e na
livadu po gliste. A vi, Jeko, mirko i Oblizavko, vi ete s
Krivoapkom u polje, na krumpirite. Rovko (bio je to najstariji) ide
sa mnom, nas emo dvojica sakupiti zalihu na djetelitu.
Sinci se protezali i glasno zijevali. Tada upita Zvrko:
A moemo li vidjeti bracu?
To ete poslije usprotivi se otac. Sada spava, a kad
spava, ne mora jesti.
A kako mu je ime?
Zove se... zove se Job.
Kako su svi prasnuli u smijeh, Bucko dohvati desnu papuu pa
njome zaokupi mlatiti svoje potomke uzdu i poprijeko, tako da im
je sve zujalo oko uiju. I uas ih dovede u red, razletjeli se sinci na
sve strane. Samo Rovko ostade s ocem.
A sada na djetelite! zapovjedi Bucko. Do jutra valja
u kuu nanijeti zalihu za dva-tri zimska mjeseca, jer ne bude li tako,
svi propadosmo! Naprijed!
I krenue njih dvojica dugim prolazom. Valjalo je prijei dug
put. Hodnik do djetelita bijae probijen proljetos. Bucko je prorov
prorovao vlastitim apama, vidjelo se to na djelu. Nitko u svoj
krtijoj opini nije se razumio u taj posao kao on. Trebalo je da
vidite zidove: sve lijepo zaobljeno, sve uravnano, nigdje rupe ni
izboine! I sve nadsvoeno, svod izveden po savrenu proraunu, ne
bijae opasnosti od uruavanja. Samo ako seljak, gore na tlu, ne
zadre lopatom preduboko, dakako, ili ne zaore plugom, jer od takve
divlje sile nema ti obrane, nikakva joj krtija gradnja ne moe

odoljeti! Dosad je Bucko ostao poteen od te nevolje. ivi tu sa

svojima da izbrojimo poprilici est mjeseci.
Prve zime, dok njegovo potomstvo nije nita radilo nego samo
jelo i spavalo, da bi od mladunadi postale mlade krtice, otac je sm
radio i muku muio, neumorno kopao apama i njukao osjetljivim
nosom, A kad je proljetno sunce poelo grijati zemlju, Bucko je
imao est dogotovljenih hodnika: jedan vodi na livadu, drugi na
krumpirite, trei na djetelite, etvrti na itno polje (ali je ito tada
bilo jo premlado), peti na repite (repa je dobra zimi, kad nema
druge hrane), a posljednji u povrtnjak gdje je posijan grah i graak:
svaka izmeu tih raslina ima svoje kukce, i tako unosi promjenu u
jelovnik. Sve u sve, Bucko bijae brian i smotren krt, razborit otac
obitelji koji se brine za svoje ukuane.
Pourili se Bucko i Rovko treim hodnikom, Rovko isturio nos
naprijed, samo to ne dodirne oev rep. Dugo su ili uzbrdo i utjeli.
Evo nas upozori Bucko sina ubrzo emo gore, na tlo.
I zaista! Nisu pokroili ni deset koraka, a ono im hladan vjetar
nonik zapuha oko uiju. Zastali su asak i njukali lijevo i desno,
da razaberu ne prijeti li kakva pogibao. Nigdje nita, na usnuli svijet
tiina legla. Samo njeno, gotovo neujno ukanje na djetelitu i
miris mlade zelene trave bijahu potvrda da su otac i sin stigli na
pravo mjesto.
Pazi apnu otac Rovku ti e sada lijevo, a ja u
desno, obojica odmah pod prvim slojem zemlje, jer tu je najsonije
korijenje djeteline, a uz najsonije korijenje dre se crvi, kine
gliste, kukci i njihove ahure. Moe lijepo togod niz grlo, ne
branim ti, ali nemoj zaboraviti da je najvanija zaliha. I gledaj da ne
prepuni trbuh, jer ako ga prepuni, nee poslije moi kroz hodnik.
Dobro prihvati Rovko, i u tome krenu svaki na svoju
stranu.
Ne potraja ni etvrt sata kadli Bucka odjednom neto potee za
rep. Uplaen, prestade gristi i sav se skvri od straha. to je sad?
Nije se mogao okrenuti, srce mu udaralo kao da e iskoiti. A onda
iza sebe ou Rovkov glas:
Tata, moram odmah kui, aj, aj, aj!
Otac odahnuo, olakalo mu pri srcu. To ga je dakle sin za rep
potegao. Ali to je tome nevaljalcu da toliko vie?
to ti je? upita ga otac.
Moram natrag! opet e Rovko. Odmah natrag, au, au!

 Dobijesa! zaguna Bucko. Hoe li najposlije rei to

ti je! to vie toliko? Ne mogu natrag dok mi prolaz prijei. Kreni,
a ja u za tobom, ali mi najprije valja crve pokupiti.
Rovko krenu, ali mu lelek nije prestajao. Bucko pokupi svoju
zalihu i poe za njim, sve kunui: bijae ljut to ne moe vie brati.
Naposljetku se obretoe kod kue: Bucko puhao od bijesa, a Rovko
se eao, grebao po krznu od glave do nonih prstiju.
Mravi cvilio je mravi! Naiao sam na mravinjak, i
sada mi gamad mili po svem tijelu! Pomozi mi, tata, jer e me
izjesti. Sav sam izboden!
Bucko baci svoj sveanj u kut i pogleda sina izbliza. Doista, na
tisue mrava miljelo Rovkovim krznom.
Nebesa! protisnu Bucko. Pa ti si ivi mravinjak. Kako
emo tu gamad istjerati?
Uto opazi kako je itava mravlja rijeka povrvjela preko poda,
ravno u sobu gdje je spavao najmlai malian. Bucko kleo uzdu i
poprijeko. Jao ako gadija navre u kolijevku! Bucko dohvati papuu
pa udri po nezvanim gostima, a Rovko se grebao i vajkao, i
poskakivao od bolova. Nije bilo lako toj nevolji doskoiti. Otac
najposlije zgrabi sina za ramena, poloi ga na pod i uze ga valjati
amo-tamo kao da mu je pod apama valjak za tijesto. Rovko tulio,
nije mu godilo to valjanje, ali mravi, oito razabravi da im sklonite
nije sigurno, zaredae iskakati iz krzna na tvrdo tlo, a tu ih dokraji
Buckova papua. Najposljetku bijae opasnost maknuta. Rovko
leao na tlu i gledao zabezeknut.
Glupane! zagrmje otac. Toliko si glup da ni na deset
koraka ne vidi mravinjaka!
Na deset koraka? uzdahnu Rovko. Kad sam ga vidio,
ve sam bio u njemu!
A nos? upita otac. Zato ima nos?
Nos? udio se Rovko.
Da, nos, tu tvoju glupu surlu koja nije ni za to! Zar nisi
nanjuio mravlju kiselinu?
Nita nisam nanjuio odgovori Rovko. Nita, ni kiselo
ni slatko. Juer sam spavao na propuhu.
Na propuhu? Kako? Pa u naoj kui nema propuha!
Leao sam pokraj Jeka, a on uvijek u snu pue, puh, puh,
ravno meni u nos. Tako i juer. I morao sam kihati, jer je Jeko

prekjuer jeo crve iz koprive, i od toga sam puhanja prehlaen, i

tako...
I tako si onda izgubio njuh? Zamoli majku da ti u nos stavi
slamku, pa e se estito iskihati, i vratit e ti se njuh. Tornjaj se!
Rovko odvrlja majci u sobu, a Bucko se udobno oprui na
postelji, da se odmori. Nakon takve noi zasluio je malo mira i
poinka! Ali jao ba kad je oi sklopio negdje u susjedstvu
prolomi se zagluan kukuriku, a Bucko promrsi kletvu upuenu
pijetlu na oblinjem imanju. Tako se to ponavlja sve otkad se ovamo
doselie! Ta dernjava prodire svakog jutra u mirni krtiji dom.
Moraju toj nevolji doskoiti, da ve jednom prestane to prokleto
kukurikanje!
S tom vrlom odlukom Bucko naposljetku zaspa. Kad su se sinci
vratili sa hranom, naoe oca kako hre da sve odjekuje: sastavio je
ape na trbuhu, a pokriva od mahovine i paprati navukao sve do
brade.
*
Dan je proao u miru. Samo podveer, kad je Bucko naumio da
jo asak podrijema prije nego to pone novi noni posao,
odjednom iz enine sobe doprije vika i krika. est sinova to su
spavali u sobi do oeve, probudie se kao na zapovijed. Rovko banu
ocu i potee ga za apu:
Tata, uje li? Kakva je to vika?
Jo Bucko nije ni oiju pravo otvorio kadli u sobu upade
njegova ena viui u sav glas:
U pomo, muu, u pomo! Provala u na stan! Lasica nam
sve ispreturala, pa sad hoe da nam mladune ugrabi! Brzo, pomozi!
Bucko preletje pogledom po eni i uas razabra sve: vidje
raupano krzno, uperci u njemu iupani, a u majinim oima
itao se strah i bol. Bucko skoi s postelje:
Naprijed, sinci! i hrabro potee da otjera upadaa.
Lasica sjedila u porodiljskoj sobi i grizla zelene rese na
kolijevci. Kad vidje onu sedmoricu kako nahrupie viui, uzmae u
strahu: takvoj premoi ne bijae dorasla.
Van, ugo! zagrmje Bucko, a estorica sinova ponovie u
zboru: ugo!
Van, ili emo ti kou oderati!
Oderati! odjeknu glas estorice u zboru.

 Oho! doeka Lasica te iskesi otre zube. Tako dakle?

Toliki na jednoga! ekajte, vi bukai! Doi u ja opet, crvoderska
drubo! Ako mislite da ete tako mirno zasjesti na tlu moga roaka,
onda ste se grdno prevarili! Zasvirat u ja vama drugu pjesmicu!
Kakva roaka! Na kakvu tlu? reao Bucko.
Idem pravo k njemu naceri se Lasica svome roaku
Jakovu Kuni: ako se sutra ne iselite odavde, eto nas sa cijelom
etom. A onda teko vaoj koi, gotovo je s vaim rodom!
Dovienja!
Lasica htjede krenuti odande, ali u taj as u tati Bucku uskipje
bijes nije ga mogao vie obuzdati.
Naprijed, sinci! povika otac. Pokaite toj ugi to je
zasluila!
I prije nego to je Lasica stigla do hodnika to ga je nedavno
prokopala, sedam se pari krtijih apa okomi na njezino krzno i poe
ga upati nesmiljeno. Napadaeva se drskost okrenula u bijedu,
jadna i oerupana zamaknu Lasica u svoj hodnik, brzajui to je
noge nose.
Sve uzavrelo u Lasici, bijes u njoj previrao. Otila je pravo
roaku Jakovu Kuni, da mu se izjada i potui. Sad e taj prokleti
krtiji rod vidjeti to znai imati mona roaka!
*
Poto su otjerali Lasicu, Buckii se, sva obitelj, mirno okupili
oko mladuneta to ga je otac njihao na krilu. Zaudo, za vrijeme
navale i protunavale mladune ni da se prene: nije ni glaska
protisnulo.
Zaista nevjerojatno objanjavala mama Bucki.
Malian je irom otvorio oi i samo gledao to se zbiva. Nije se
bojao ni Lasice niti se prepao nae strke i buke.
Moda e to jo biti valjan izdanak naeg roda, poizbor
momak prihvati Bucko sveanim glasom. Kad je netko jo u
kolijevci tako neustraiv, onda je zacijelo odreen za velika djela.
Bucko odjednom uutje, njuka mu se nabra. Maliana je hitro
predao eni.
to je? to se dogodilo? u udu e majka.
Otac uprije pogled u svoje krzno: na mjestu na kojem je dotad
sjedio malian dlake se slijepile, mokre.

 Brzo mi dodaj togod da osuim ovu odvratnu mrlju

mrzovoljno e Bucko. I odgoji svoga popianka da ubudue bude
pristojan!
To je od straha, tata javi se Oblizavko. Samo je dolo
neto kasnije.
Nasmijeio se tata Bucko, opet se udobrovoljio. Ali se ubrzo
uznemiri kad je misli svrnuo na opasnost to prijeti njegovoj obitelji.
Podmukla Lasica mogla bi zaista doi sa stranim roakom, i eto ti
vraga i nevolje! Kako da se jadne krtice opru takvim neprijateljima?
Hja, djeco ree otac nema druge nego se odseliti, a
najbolje jo danas.
Za ime boje! zajada majka i sklopi ape. Tek to smo
se smjestili, rasporedili pokustvo i posue i nanijeli hranu, pa ve
da se selimo?
Eh, draga eno uzvrati Bucko i kimnu glavom takva ti
je sudbina slabih. Ali ded reci: to da radimo? I to mi moemo kad
se jaki susjedi na nas ljute? Moj ti je savjet: pokupi svoje lonce i
tave!
A sinovima ree:
Sve zalihe stavite u gomilu kraj kunih vrata, pa emo sve
ponijeti kad se unoa.
Nato ree Jeko:
Tata, ja mislim da je bolje da se ne selimo.
to? otro e Bucko, ali odmah opazi kako su svi sloni u
tome da se ne sele. to veli, utonjukiu? Misli li valjda da si
pametniji od svog oca? A to emo kad nas Lasica i ostali ovdje
napadnu?
to emo? Pa lijepo: odbit emo napad!
Otac se kiselo nasmija. Odakle tome sinku takva luda smjelost?
uj nastavi Jeko postalo je nekakvim obiajem da
krtice uzmiu pred lasicama i kunama i da bjee pred njima. Nije li
tako? Ali treba da jednom prekinemo taj obiaj! Lijepo smo se ovdje
smjestili, pa emo ovdje i ostati. Ali i tu Jeko isprui kaiprst
kako se nas sedmorica ne moemo suprotstaviti jaem neprijatelju,
dobro bi bilo da uzbunimo svu krtiju opinu. Svi e biti istog
miljenja. Vidi, tata, preksino je otjeran Pero Grebalo i njegova
obitelj, prije tjedan-dva rtvom bijae teta Sivka... jadnica, i sad lei
bolesna, umalo to nije presvisnula od pusta straha... A pomisli na
siroad obitelji Glodalo to su ostala bez oca i majke. Svima nam je

ve uvrh glave izila ta lasija kuga i pokora, stotinu je krtica, i jo

vie, na svojoj koi i na svome imutku iskusilo mrnju i zlobu
lasiju! Nema tu mile-lale, nego emo mi lijepo sazvati krtice na
okup, krajnje je vrijeme, i tek kad neprijatelj dobije po repu, pustit
e nas da u miru provodimo svoje dane.
Jeko ree otac tvoja zamisao doista nije loa. Ali
kako emo i gdje emo sabrati svu krtiju opinu?
Prepusti to nama preuze Rovko mi emo sve sazvati.
Dok oni tako, ve se i razdanilo. Moglo se to razabrati po
sunanoj zraki to je kroz pukotinu u zemlji pala u krtiji log. Krtice
moradoe ekati veer da bi mogle van.
Dobro odlui otac uredimo dotle kuu za obranu, da
nas napad ne iznenadi.
Kako rekoe, tako uinie. Dok se majka brinula oko maliana,
otac i sinovi ureivali utvrde. U hodnicima su ovdje-ondje iskopali
rupe, kao vuje jame, i na dno nabacali otrog trnja: duge i otre
bodlje strile kao koplja. A rupe dobro pokrie granjem i
mahovinom, da se nita ne vidi. Ulaze u hodnike osigurali su
preprekama od prepletena trnja. Ozgo iskopae jo etiri-pet lanih
prolaza, da upadae odvedu ukrivo i da ih zavaraju. Sobe su
poveali da budu prostranije, kako bi za nevolje tu mogli boraviti
roaci i znanci.
Dok su tako radili i pripremali obranu, Bucko je osjeao kako
mu se bistri pamet i raste krtija svijest. Ta zar nije meu njegovim
precima bio i jedan dini ratnik, major Krticio plemeniti
Otropandi, koji se proslavio svojim bitkama i svojim ratnim
umijeem? Zacijelo su neto od njegovih vrlina naslijedili i Buckii,
jer eto je Jeku odmah doao na misao da neprijatelju prui otpor, i
sad je otac uivao u svakoj lukavtini to ju je smislio da neprijatelja
prlsti. A doe li do prave borbe, ekajte samo, ve e Bucko
pokazati hrabrost kojoj nema ravne!
Kad je sunce utonulo za ruiastom zavjesom, bijahu krtice
upravo dovrile posao.
A sada emo ree Rovko sazvati susjede.
Znate li upita otac gdje bi se mogla sabrati sva
opina?
U Perivoju, na Grahovu polju odgovori Rovko.
Taj Rovkov Perivoj ili Grahovo polje bijae samo dijelak
vrta na kojemu je seljak Kupusarevi posadio grah i zabio pritke da

biljke imaju oko ega puzati i mahune na emu visjeti. Tu je bila

hladoviina, tu je njeno utalo u grahovu liu i njihale se mahune,
tu su, pod tom odrinom, krtice utjele pravu lagodu.
Dobro je prihvati Bucko. Kad mjesec grane, neka se
opina sakupi!
I u tome krenu est krtijih sinova, a otac jo jednom promotri
svoga najmlaeg potomka. Buckov izdanak toga je dana dobio i
osmu bocu, i rastao naoigled.
Vidjet e sa smijekom e mati mali e prohodati jo
ovog tjedna.
udo od djeteta povladi otac. Nadam se da e ovdje
moi i dalje ivjeti u miru ako mi moradnemo poginuti u kreevu s
Lasicom i njezinom drubom.
I dok je to govorio, Bucko smisli da spavaonicu i malianovu
sobu jo posebno utvrdi. Pred ulaze odmah nagomila ljunak i
oblutke. Bude li nude, mogu se sobe zazidati.
Da, tatice doeka majka. Ali emo se onda ovdje
uguiti!
Ni govora! odsijee Bucko. Nego e tada bre-bolje
iskopati novi prolaz, pa e s malim izmaknuti prije nego to
neprijatelj ovamo prodre. A sada se dobro ispavaj. Mukarci e biti
na strai!
*
ivo bijae na veernjoj skuptini. Sabralo se pod grahom
kakvih pedeset krtica, starih i mladih, debelih i mravih,
svakovrsnih... Bucko je odmah uzeo rije:
Brao! probesjedi on. Neki meu nama ive ugodno i
bezbrino, ali drugi znaju da je taj mir varav. Tko ne poznaje tunu
povijest naih djedova, komu meu nama nisu znani prepadi, nasilja
i okrutnosti to su ih na vrijednim i estitim krticama izvrili nai
vjeni neprijatelji Lasica i Kuna i njihove sluge i pomagai!
Kojeta! upade neki mladac. Nai su nam djedovi
priali bajke kakve su htjeli. Bile su to pjesmice-uspavanke! Tko jo
vjeruje u bajke i bauke?
Zacerekalo se nekoliko mladih, ali ih Bucko prostrijeli oima,
sitnima dodue kao makovo zrno ali punim ognja. I osu na onoga:
Ti izrode, izdajico i uplja glavo, ti i ne sluti kakva
opasnost neprestano prijeti naoj opini!

 Kakva opasnost? upita hulnik i podrugiva.

Noas ree Bucko, i glas mu zadrhta pri pomisli na to
noas je izvren razbojniki napad na moju enu i najmlae dijete!
Odjednom nastade mrtva tiina, ula bi se i muica kad bi
proletjela. Nitko ni da se makne. Podrugiva se zavrnuo u tijesnu,
pokunjio se i samo je sisao desni kaiprst.
Jest, izvren je upad u nau djeju sobu! Kad sam na enino
zapomaganje dojurio onamo, imao sam to i vidjeti: zasjela ondje
Lasica i grizla rese na kolijevci. Zamislite samo to bi se dogodilo
da sam stigao tren kasnije! Dijete bi mi poderala!
Posljednje je rijei Bucko izgovorio gotovo viui, strah i uas
treperio mu u glasu. Skuptinari zadrhtae pod svojim krznima. A
onda uze rije jedan izmeu najstarijih krtova:
To to nam je Bucko iznio grozom nas ispunja. Doista je to
opasnost za svu opinu... Velika opasnost...
Jest prekide ga Bucko ali je opasnost kudikamo vea
nego to mislite. Kad sam sa sinovima izbio upadau i posljednji
zub iz vilice, i kad je Lasica, napol mrtva, morala potraiti spas u
bijegu, zaklela se da e o svemu izvijestiti roaka Kunu znate
toga zlotvora! i rei mu kako smo je zaokupili i kako se provela.
I jo je na kraju zaprijetila: ekaj samo, crvoderska drubo! Doi
u ja s pojaanjem, a onda teko vaoj koi! Eto, rekoh vam sve po
istini, a vi, brao i susjedi, sami prosudite ima li razloga za ovu
skuptinu ili ga nema.
Bucko otare znoj s nosa i zadihan sjedne na jedan grahov list.
Neko je vrijeme jo trajala rasprava, a onda nasta graja i mete u
kojem se vie nitko nije snalazio. Naposljetku opet probesjedi onaj
stari krt:
Brao, to mislite? to velite na sve to? Moj je zakljuak da
ve jednom moramo pokazati zube.
Zube? upade podrugiva. Pa ti ih i nema vie! Rovko
zgrabi bukaa za vrat pa ga izbaci iz Perivoja. Buka odmah odjuri
do ivice i ondje strese pregrt hruteva pa ih u slast smaza.
A krtice na skuptini donijee odluku i zakljuak da prue opi
otpor i provedu opu obranu. Na pitanje gdje bi bilo najbolje da se
brane i bitku vode, Bucko odgovori.
U mome stanu! U mome logu! Ondje oekujem napad. Sve
je spremno.
Sve potvrdi Jeko.

 Sve pritvrdi Oblizavko.

Dobro prihvati stari. U redu. Ali kad ve moramo u
boj, red je da imamo i zapovjednika. A kako se sluaj napose tie
Bucka, i kako je on ve sve pripremio, predlaem da on preuzme
zapovjednitvo.
Svi su pristali i zapljeskali, a Bucko se morade prikloniti opoj
volji. Sav se zacrvenio, ali se crvenilo nije vidjelo, ostalo je
sakriveno pod njegovim krznom.
Zahvaljujem vam na povjerenju ree Bucko. A sada
se zakunimo da emo u ovoj borbi pobijediti ili izginuti.
Sve se krtije desne ape digoe uvis, na krtiju zakletvu. Zatim
se ulo aptanje prve Buckove zapovijedi, ta bijae on
zapovjednik obrambene vojske. Krtice se rasporedie u etiri
skupine, svaka krenu prema jednom od prolaza to vode u Buckovo
prebivalite. Sve se dogaalo tiho, i nakon etvrt sata nigdje se vie
nije nita micalo. Tamne, neprimjetne u noi, posakrivale se krtice
na svoja mjesta i straarile, pande im bile spremne za napad i
obranu. Oekivahu krupne dogaaje.

Poglavlje drugo
Ratne varke Pijetao podmuklica Krvavi boj i
seoba Krtija povijest
Kad je Lasica onako sramno odagnana iz Buckova loga,
potekla je to je cjevanice nose potekla Kuni na dvore, da ondje
iznese svoje jade, da podastre svoju albu i uloi prosvjed zbog
onoga to joj se dogodilo.
Umotan u debelo krzno, sjedio u duboku naslonjau vlastelin
Jakov Kuna: udobno zavaljen, itao je drevnu povijest svoga roda.
Ba je doao na ljetopis o junakim djelima svoga pradjeda, viteza
Lukavka od Svilenplata, kadli zau kucanje na vratima: odmah
zatim ue Lasica, daui na sva usta.
Kad vidje roaka onako oerupana, Kuna razvali vilice od
pusta smijeha.
Eh, u zdravlje ti bilo, nepopravljiva lolo! uzviknu Kuna.
Opet si kavgu zametnuo, opet se u pustolovinu upustio? Ne
moe ti bez arki i zadjevica! Kada e napokon doi k pameti?
Koliko vidim, i opet si dobio po repu. I pravo ti bilo, zvekane. Ako
se ne moe otresti svoje divlje udi, nego ba mora avla izazivati,
onda barem, kad ve trai pustolovine, napravi valjan plan i
smotreno sve pripremi! Tvoja te prodrljivost i nezasitnost uvijek
tjera ravno cilju, pa svagda izvue batina, ostane izgreban i
oerupan, i hrabrost ti onda splasne ba kao mjehur od sapunice.
Hajde kazuj to se dogodilo!
Ukoljica i svadljivac Lasica, sav iscrpljen, klonu na klupu,
duboko uzdahnu i uze kazivati to je i kako je bilo. Vlastelin Kuna
nije mogao smijeha suspregnuti. Naposljetku se ipak sjeti da mu je
Lasica roak, valja mu biti uz roaka i kazniti one koji su ga tako
oerupali i nagrdili. Uostalom, ne moe i ne smije ta kukcoderska
banda samo tako vriti nasilja. Treba kaznom zahvatiti tu krtiju
drubu!
Kad je roak Lasica, uz mnogo jadanja i vajkanja, dovrio
svoje kazivanje, Kuna e smotreno:

 uj me, luda glavo! Pomoi u ti i dovesti sve u red, ali

postavljam uvjet: vodstvo je u mojim apama!
Dobro, dobro rado prihvati Lasica.
A uhvatimo li kakav pljen nastavi Kuna odmah e
prijei ovamo, na moj dvor. Je li jasno? Jer apa apu mije, i nita
nema badava! Osvetit u te i zadovoljtinu ti priskrbiti, a zauzvrat
imam pravo na vidne i opipljive znake tvoje zahvalnosti.
Lasici ne bijae druge nego kimnuti glavom, u znak pristanka.
A Kuna utonu u tajanstvenu utnju. Njegova je pamet radila
ubrzano. Odmjeravao je izglede u takvoj slasnoj bitki s dosadnom
krtijom drubom dok pljesne apom o apu dokusurit e on
Bucka i njegovu crvodersku bratiju. U svome razmiljanju nije
vlastelin Kuna ni gledao jadnoga i oerupanog roaka Lasicu, koji je
sjedio u svome kutu te uzdisao i lizao po sebi rane i ogrebotine.
Nakon neko pol sata razmiljanja i odmjeravanja Kuna se opet
nadui smijati, od zadovoljstva i veselja lupao se apom po bedru.
Lasica, isplaena jezika, i sveudilj daui, pogleda u udu. Ali nije
trebalo da dugo eka, jer Kuna ubrzo izie nasrijedu sa svojim
planom.
Slutim ree Kuna da su krtice ve odavna spremne da
prihvate bitku. Bucko je, dakako, odmah otiao da sakupi svoje
priipetlje, poznajem ja toga lukavca! Ali se grdno prevario! Daj mi
pisai pribor!
Lasica ode i donese tikveni list, a Kuna uze po njemu grepsti
jednim noktom desne ape i krabati nekakvu tajanstvenu poruku
sve bijae nalik na sljepako pismo. Lasica gotovo da izvali oi
gledajui. Jest, nema ta, taj roak Kuna uena je glava. Poslije
asak-dva pisar smota list i prui ga roaku govorei:
Odnesi ovo na kokoje dvorite...
Kako, molim? upita Lasica. Na kokoje dvorite? Za
ime boje! Kad me samo ugledaju da ulazim, sve e se koke
razbjeati kakoui!
A ti se pobrini da promijeni njuku, da ostavi dojam
prijateljstva ree Kuna. I da se vlada pristojno. Moja je
poruka upravljena Krasnopoju Pjetliu: gospodinu e biti drago to
mi moe uiniti uslugu. Kad se moe umiliti Kuni, osjea se
sigurnim.
A mogu li znati upita Lasica to je u pismu?

 O, mui te radoznalost Kuna e sa smijekom. U

ratnim poslovima najbolje je da sve ostane tajnom. Kreni sada i brzo
mi donesi Krasnopojev odgovor!
Lasica krenu durei se. Putem odmota list, ali ne mogae u onoj
rkariji nita razabrati. Uskoro eto glasonoe u blizinu
Krasnopojeva dvora, to jest kokoinjca. Eh, vrijeme je da
namjestim njuku, to jest da napravim lijepo lice i ostavim
prijateljski dojam, ree Lasica.
Bilo je to lake rei nego izvesti, jer stvor kao to je Lasica
moe sve drugo, samo ne moe pokazati prijateljsko lice. Ipak
nekako, na jedvite jade, uspije da na smrknutu njuku navue
nekakav kiseo osmijeh: bijae to smijuljenje, cerek. Nakalja se, hm,
hm, da proisti grlo, te pokua da mu glas zvui umilno. A ni to ne
bijae lako. Uvukao se stoga roo u naputeni zeji log (tu ga nitko
ne mogae uti) te uzeo vjebati. Na um mu pala stara pjesmica to
ju je nauio jo u zabavitu, i sada je tu, u toj rupi, okrenuo
krasnosloviti:
Pjetlovane, ljepotane,
kada zlatno sunce grane,
pjev pronosi na sve strane.
Vije ti se zastavica,
zastavica krasavica,
raznobojna perjanica.
Crven fesi, zelen repi
I ja gledam sav taj kras,
i ja sluam mio glas.
Budiocu raniocu
svijet se smijei, hvalu alje,
i sve tako, i sve dalje...
Dalje je roak Lasica zaboravio. Ispuilo mu se iz glave. Za
prvi put prilino mu je i teklo. Ali da je mogao svoje nacereno lice,
to jest svoju otegnutu njuku, vidjeti u kakvu ogledalu, zacijelo bi se
prestaio kao da vidi malena i nakazna avola! Stoga i ne bijae
nikakvo udo to je prva koko koja ga je ugledala zapala u takav

strah da je svojim kokodkanjem uzbunila sav kokoji i purji svijet:

uzbunilo se i uskomealo sve to kakoe i purlie. Prijateljske rijei
zapele Lasici u grlu: buljio je zapanjen kad je vidio da su sve koke
uas umakle. A jesu se razbjeale: zagrabile one i nogama i krilima i
sakrile se u svoj kokoinjac.
Zablenuo se roo Lasica ta kako e sada do Krasnopoja
Pjetlia? Oprezno prie ianoj ogradi, nakalja se da proisti grlo,
te proubori slatko kako samo mogae:
Pjetlovane, ljepotane,
kada zlatno sunce grane...
Kad je pridoli istoio svoje stihove, Krasnopoj Pjetli promoli
glavu kroz prozor, to jest kroz rupu na kokoinjcu, ali je odmah
povue unutra. Dakako, i on se uplaio kad je vidio neobinu njuku
vani. Tada Lasica poe zavodljivim glasom izvijati nekakvo
kvocanje i kakotanje i rastezati usiljeni smijeak, a sve je nekako
ispalo kao ablji kreket. Boe mili, to li jo nee morati da izmisli
kako bi toga pijetla dozvao van!
Roo uzeo premiljati. Prevrtao je u pameti ovo i ono, a onda
mu odjednom sinu. Okrenu svojim pandama eprkati po tlu, i tako,
dok bi dlanom o dlan, to jest apom o apu, iskopa nekoliko glista.
Dohvati jednu te poe njome mahati pred rupom oprostite
pred prozorom na kokoinjcu. Ne potraja dugo, kadli pijetao proturi
glavu: nije se mogao suzdrati, nego kljucnu glistu i popano je
otisnu niz grlo. Zatim opazi kako se druge migolje Lasici u api.
Iskuenje bijae veliko. I dok Lasica izvijae svoje kakotanje i
kreketanje, Krasnopoj sveano ali oprezno izie iz dvora, to jest iz
kokoinjca.
Krasnopoju! progovori Lasica, podmuklo se smjekajui.
Plemeniti pijeve, donosim ti poruku od svoga roaka vlastelina
Kune.
I u tim rijeima predade mu smotani list. Krasnopoj uze pismo
itati upol glasa:
Potovani gospodine! Mome rodu nanijele su krtice teku
uvredu. Buckii su izazvali rod Lasica i Kuna. To ja ne mogu
otrpjeti. Kako su one u ovaj as veoma krvoedne, a vrlo su
lukave u svojim ratnim planovima, pozivam se na vau umnost i
razboritost te vas molim da nam pomognete...

Ostatak je Krasnopoj doitao u sebi, tako da Lasica ne mogae

nita dokuiti: uzalud je roo vrat istezao i u svitak buljio ne bi li
togod razabrao. Ostade mu i dalje nepoznato to to Kuna moli
Krasnopoja.
Nakon malo vremena, poto je sve proitao, Pjetli smota list,
kukuriknu i ree Lasici:
Izvijesti svoga plemenitog roaka da sam spreman uiniti
to od mene trai. Ali ljubav i usluga ne moe biti samo s jedne
strane. Zauzvrat traim jedno krtije krzno; sve drugo moete
zadrati. A krzno mi treba ujesen i zimi, protiv kostobolje. Jesi li
razumio? A sad idi i valjano prenesi moj odgovor!
Krasnopoj lupnu krilima i posjetiocu okrenu lea. Lasica dakle
moe natrag. Gliste jo migoljile na tlu. Glasonoa, ljutit, gurnu ih
tri koraka dalje, u jarak. Krasnopoj se i suvie nepristojno vladao a
da bi mu glasonoa jo koju poklonio i pod nos podnio. I to se
samo napuhava to pernato strailo! Glupo kukurikalo!
*
Prvu no proveli Buckii i njihovi roaci bez arke i okraja.
Kad su u zoru uli gdje u daljini Krasnopoj pjeva (znak da svie),
svi se oni, kako bijae dogovoreno, razioe svojim kuama, to jest
svaki u svoj stan ili log. Nema smisla da straare danju: Lasice i
pajdai noni su razbojnici, a opet i Buckovim druzima treba
odmora.
Tako ree Bucko sada emo na poinak, a podveer
vratite se na borbene poloaje. I sve emo tako dokle god Lasici i
Kuni ne namekamo lea.
I zaista u prvi sumrak eto svih krtica natrag, da dre strau, jer
bijahu od rijei reeno nisu poricali. A i stara im poslovica
kazivala: volovi se dre za rogove, a krtice za rije.
Moglo je biti negdje oko ponoi kad straari i Bucko s njima
odjednom ue glasan Krasnopojev Kukuriku. Zgledae se u
udu. to je sad? Zar je ve zora?
Gle, poj mu ain javi se Oblizavko ova mi je no
brzo prola. Ba lijepo iznenaenje, jer i eznem za posteljom, jedva
ekam da se na perju opruim.
Kukuriku! odjeknu opet preko brda i ravnina, a krtice
ta i to bi drugo! lijepo krenue kuama, sve ako se na istoku
zora ni zapoznala nije.

Kukuriku! trubio Krasnopoj, a iz daljine mu pol tuceta

pijetlova uzvrati gromkim: Kukuriku! Bijae to ludo
nadglaavanje, grdna graja usred noi.
Seljak Kupusarevi uspravi se na svojoj postelji, uhvati enu za
rukav te je estito prodrma gunajui:
Jesi li takvo to ula, sreu mu oravu? Jesam li ja lud ili
pijetli? Ne ostaje nam drugo, eno, nego ustati pa na posao.
Kakvi su te poslovi spopali u ovo gluho doba noi! okosi
se ena. Kamo si navro po ovoj crnoj tami? Zar si poaavio?
Bilo ovako ili onako, bila tama ili ne bila odluno e
seljak Kupusarevi na pijetao zacijelo zna to radi! Kad on
kukurie, a i drugi s njime, uj ih samo! onda oito neto nije u redu
sa suncem ili s mjesecom. Ja ne kanim dangubiti, nego, evo, nazuh
papue. Ima dosta posla u vrtu.
I to rekavi, seljak izie, uze svoju sjajnu lopatu te ode u vrt.
Seljakinja je htjela jo spavati, ali kad vidje kako je mu ustao te
iziao, obu i ona bjeve i nazu na noge iznoene papue pa ode u
kuhinju da pristavi kavu. Jo se nikad nije dogodilo, sto mu jada, da
je tako rano nabrzaju iz postelje.
*
Kuna i Lasica meuto uzeli put pod noge. uljali se du ivica,
provlaili se kroza bunje, prelazili preko kupina i trnja, smijuljili se
jedan drugome i namigivali: Krasnopoj se doista pokazao
izvanrednim suradnikom i saveznikom, njihova e ratna varka
uspjeti da ve i ne moe bolje. Sve se krtice razile, otile svaka
svojoj kui mislei da svie i da se dan zapoznaje. Prava divota
za Kunu i Lasicu, lak e posao imati u napadu na Buckov log!
Bucko je sa enom i djecom otiao na poinak. Eto, miljae
otac, no je minula, pa se napokon moemo opet opruiti i u miru
otpoinuti. Sve je prolo u redu, i ba su blaeno u san zaveslali,
kadli Rovko, koji je leao uza zid, odjednom zau neto neobino.
Je li san ili java? Ah, to mi se samo priinja, ree u sebi te se
okrenu, da nastavi san i poinak. Ali gle ponovno! Jest neto
posrijedi! Prepade se Rovko, jer doista, odande iza zida, dolazi
mukao um, kao da nekakve ape kopaju po tlu. Paljivo prisloni
uho uza zid. Jest, istina je, jasno se uje: netko kopa u susjedstvu!
Krtica nije, jer krtice ne rade vie kad uju pijetlov poj. to li je
onda?

Rovko za ramena prodrma Jeka, koji je spavao do njega. Kad

se Jeko probudio i progunao svoje, Rovko mu kaza to sluti. Jeko
probudi onoga do sebe, to jest Oblizavka, te prenese priu dalje.
Oblizavko lupi Zvrka po stranjici tako da se prenuo i poskoio s
krikom a onda bijae na redu Krivoapko. Prolo je tako barem
pol sata, a oni umovi bivali se ujniji, bliili se neprestano. Toliko
su sinci vremena izgubili dok su naposljetku probudili oca. Bucku
nije mnogo trebalo da razabere to se zbiva. Dok bi apom o apu on
zagrmje:
Glupani! uplje glave! pa to je Lasiina panda! Poznajem
ja to kopanje!
Uto odjednom zaue isti um i s druge strane.
To je pomaga Lasiin! uzviknu Jeko. Moda
glavom sam podmukli Kuna!
I uas sva obitelj bijae na nogama.
Bjei s malim! povika Bucko eni. Pouri se, poteci!
Ali ba kad je majka uzela maliana u naruje, da s njime
umakne iz spavaonice, provalie se zidovi i lijevo i desno: odavde se
pojavi nacerena gubica Lasiina, a odande gramzljiva i nakazna
njuka Kunina!
Oho! podrugljivo e Kuna. Zacijelo vas
iznenaujemo? Ulazimo bez kucanja. A sada, krtiji skotovi, gotovo
je s vaim sojem! Gdje je najmlai? Toga ja preuzimam...
A ja tebe traim, Bucko! zarea Lasica. Doao je as
odmazde!
Majka vrisnu od uasa, Bucko uzdrhta od bijesa. Sinovi asak
stajali nepomini kao da ih je munja oinula. A onda Bucko
odjednom podie prednje ape i bijesno jurnu na Lasicu. Bijae to
sinovima znak da se isto tako snano bace na Kunu. Zametnula se
bitka, sve se klupalo, vitlala se tjelesa. Praina se uzdizala, oblaci
praine. Vie mrtva negoli iva stajala majka Bucki s malianom u
naruju i vriskala. Lasica i Kuna, premda brojem manji, branili se
tako snano (pomislite samo na njihove pande!) da je sva krtija
druina naposljetku morala cvilei uzmaknuti. Koliko god Bucko
vikao i sinove podbadao na borbu, i koliko god smiono, unato
mnogim krvavim ranama, nasrtao na neprijatelja, ipak nije uspio da
Lasicu i Kunu natjera na uzmak. Roaci se bijahu ve sa tri etvrtine
svoga gipkog tijela probili kroza zid jo samo koji asak, i zauzet
e cio Buckov stan.

 Nebesa, pomozite! zajedala majka.

Pluf! neprijatelji upadoe unutra, probili zidove. Sad nastade
pakao! Izgrebani nosevi, zakrvavljene oi, oderane uke, iupani
brci, oerupane ape i repovi, zaparano krzno, izvaljene pande!
Bucko, napol u nesvijesti, pao u kut i stenjao. Jeko se, iscrpljen,
prevalio preko oca i tako ostao. Rovku prelila krv oba oka, nije vie
nita vidio. Ostali sveudilj pokuavali da odbiju upadae i da se
brane od njihovih ugriza i udaraca, ali nije pomagalo: nakon malo
vremena sve su krtice leale na gomili. Nato Lasica i Kuna riknue
iz svega grla Victoria! i nasrnue na majku Bucki: plijen je
napokon zadobiven!
Ali upravo kad se etiri grabeljive pande pruie da dohvate
majku i dijete, u rupu neoekivano sjeknu komad sjajna, glatka
elika. Lasica riknu jao! rep mu jednim zamahom presjeen
po sredini. elik se uas opet die, a mjeseina prosja u krtiji
razrueni stan. Kunu je elik podigao sa sobom visoko i pljus!
bacio lupea gore na tlo. Uzvikao se razbojnik, kleo i psovao, ali se
tada zau nekakav krupan glas:
Aha, Kuno, jesam li te uhvatio!
I nato mukao udarac i za njim teak bat drvenih papua, gore
po zemlji...
Lasica strugnu iz krtijeg stana, sijevnu odande poput munje.
Dio repa ostavi na bojitu za uspomenu.
Krtija obitelj jo neko vrijeme stajala bez daha, a onda Bucko
odjednom provali:
Brzo, brzo povika bjeimo! Selimo se odavde! Zar ne
vidite nebo nad sobom? Zar ne vidite da nam je otiao sav krov?
Log nam je otkriven! Bre odavde!
ena pokua da ga umiri:
Muu moj, zahvalimo nebu, ono nas je udom od smrti
izbavilo!
Ali Bucko nije mario, nego se obrecnu na sinove:
Maknite se, lijenine! Zalihe na ramena! Naprijed, na
sigurnije mjesto!
I tako se morade obitelj jo te noi preseliti.
Seljak Kupusarevi vrati se svojoj eni:
Vidi li, eno, to sam ti donio ree smijui se. Zar
nije lijepo iznenaenje? Krzno za zimu!
Kupusarevika promotri ubijenu kunu.

 Ovog sam prodrljivca lopatom izvukao iz zemlje

objasni seljak. Ba je rovao, lupe. Vidi, eno, isplati se
ponekad rano ustati. Daj mi sada kave. A s pijetlovim kukurikanjem
ipak neto nije bilo u redu. Trista mu jada, jo nisu ni tri sata. Idem
ja opet u postelju.
I ode da nastavi poinak.
Roo Lasica sjeo negdje u mrak za opkopom i od bola dahtao,
a mjesec mu se iz visine rugao.
*
Poto je Bucko s obitelju i s imovinom dva-tri dana tumarao
naokolo, najposlije nae pogodno mjesto na kojem se osjeao
sigurnim: tu naumi urediti novi stan. I on i sinovi prionuli na posao,
prionuli i prednjim i stranjim apama. Ubrzo bijae gotov glavni
dio gradnje. Bucko je odabrao poloaj blizu lijeha sa parogama, a u
sjeni razgranata i raskona jorgovana. I njegovoj se eni tu svidjelo,
ree da je mjesto divno. U svojoj bezazlenosti miljae da e tu sada
sa svojom djecom bih daleko od svake opasnosti. Tu ih Lasica nee
nai. Jadnica nije znala a ni Bucko da su u svome nonom
tumaranju ili u krugu i da su ih njihove umorne ape najposlije
dovele u blizinu staroga stana. Hja, krtice su marne u kopanju i
rovanju, i pravi su majstori u tome, ali o zemljopisu malo znaju. Od
Flandrije do Afrike nee vidjeti nikakve razlike, osim da je zemlja u
nas meka negoli u Africi i da su noi ovdje due nego na polutniku!
Nu, smirila se zasad krtija obitelj, vratilo joj se raspoloenje, a
mama Bucki odmah uredila poseban kutak malome Jobu, koji vie
nije bio dojene nego dva palca duga krtiica to je ve stajala na
vlastite apice. Ali malian jo mora priekati, i valja ga paziti,
miljae majka, prije nego to ga pustimo u iroki svijet.
Krtice u susjedstvu brzo su doznale to se dogodilo u Buckovu
starome stanu, i neke su otile onamo da se o svemu uvjere roenim
oima. Slijedile su zatim Buckove tragove i brzo nale i novi stan.
Bucko je srdano doekao susjede, jo im jednom zahvalio na
pomoi u asovima nevolje i rekao, smijeei se:
Sada mi vie nee trebati vae ete, jer bi bilo pravo udo
kad bi nas prokleta Lasica ovdje otkrila!
Nato mu jedan izmeu posjetilaca odmah trijezno odgovori:

 Bucko, to to veli zvui vrlo lijepo, ali i Lasica ima oi u

glavi, pa ako vani ne ukloni tragove od apa, ne dam ni gliste za
tvoj ivot.
Tragove? u strahu e Bucko. Na to nisam ni pomislio!
Da, da prihvati drugi susjed. Osim toga, ba si lijep
krug opisao. Zna li zapravo gdje si?
Gdje? preuze Bucko, smijeei se. Mislim da sam
svakako otiao daleko od Lasice, i to mi je dovoljno.
Susjedi se smjekali:
Daleko? Pa jedva si sto koraaja od starog stana, hi-hi-hi!
Zbunio se Bucko, to ga je dotuklo. Naslonio se na zid i uzdiui
otirao znoj s nosa. Zar e opet sve iznova?
Nemoj gubiti hrabrost javi se prvi susjed. Bio ti ovdje
ili stotinu kilometara dalje, opasnost svuda vreba, svagdje ima
lasic. Zato ti savjetujem: ostani gdje jesi! Uredi stan koliko ve
moe, utvrdi zidove, ta ima iskustva iz prolog napada! I ne
uzimaj sve to previe k srcu! Jer imat e i drugih poslova: moramo
uvesti red u svojoj opini. Zasad e nas Lasica ostaviti na miru, po
svoj prilici jo trai izgubljenu polovicu repa, ha-ha-ha! A mi emo
se dotle brinuti za odgoj svoje djece. Prije svega, treba nam kola.
Tako je! potvrdie ostali. A treba nam i dobar uitelj.
Tono! preuze opet onaj prvi. Vjerujemo da si ti,
Bucko, onaj pravi za to mjesto. Razborit si, zna vie nego mi svi, i
zato te pitamo: hoe li preuzeti tu dunost?
Bucko se skanjivao, stajao neodluan: s jedne strane, bojao se
Lasice, a s druge, rado je htio pomoi susjedima.
Kad mu je ena ula o emu je rije, odmah je prihvatila.
Susjedi ree ona moj je mu pametan i sposoban, to vi
najbolje znate.
Toliko pametan uzdahnu Bucko da je svu no iao i
naposljetku doao onamo odakle je i krenuo. Oh, nebesa, pa emu
bih ja mogao uiti mlade krtice? Mladost je mudrija od mene!
Nemoj, Bucko, pretjerivati odgovori mu drugi susjed.
Ne razaznaje, dodue, zemljovid, ne snalazi se na zemljopisnoj
karti, ali za nas krtice to i nije vano. Ali kako si majstor u povijesti,
a to doista jesi, moe nau mlade pouavati o najvanijim
dogaajima iz prolosti naeg roda, a kad djeca upoznaju djela
svojih predaka, bit e onda ponosna na svoj rod, bit e spremna da

ga brane, da ga obogauju i uveavaju i... to da nabrajam, nauit e

i razabrati to sve duguju nama i precima...
Majka Bucki gurnu mua u lea, a on kimnu glavom i ree:
U redu, prijatelji, u redu. Pokuat u. Od sutra poinjem
pouku. Predavat u, dakako, na svoj nain, a ne bude li valjalo, neka
drugi preuzme moje mjesto.
Zatim su razgovarali o plai to je valja davati uitelju. kolom
e, dakako, raspolagati velikim prostorom pod nasipom a
opina e uitelja tjedno opskrbljivati bubama i crvima potrebnim za
odravanje njegove obitelji.
Kako vidi ree prvi susjed sloili smo se. I elimo ti
mnogo uspjeha u poslu.
Majka Bucki bijae u sedmom nebu. Pozvala je susjede na
slatko pie: sok od bobica, svje i zainjen, donesen izravno iz
hladnog podruma. Pijuckali susjedi i sve se oblizivali, prijalo im. Na
kraju zahvalie Bucku i njegovoj eni na aenju i na svemu
drugome, i razioe se kuama. Neki su jo malko proetali na
mjeseini, jer im pie bijae udarilo u glavu. Bucko je uo kako im
pjesma odzvanja u daljini.
Zadovoljni su ree Bucko eni a mi imamo stalan
prihod. Mu ti je od sutra uitelj povijesti. Svei vrpcu na rep i uredi
se malko, eno, jer smo se danas uspeli na drutvenoj ljestvici, a i
stanje imovno dobrano e nam se poboljati. Rovko neka na moja
vrata stavi natpis: Maestro Bucki, profesor povijesti.
Tralala! zapjeva Rovko i postavi se na glavu, na veselje
svojih ukuana.
*
Sutradan poe Bucko svoje prvo predavanje mudrom izrekom:
Plod je pravednikov drvo ivotno. A kad su ga uenici udno
pogledali, on obea da e izreku objasniti tijekom predavanja.
Kako je Buckovo predavanje bilo izvanredno, Job Bucki
upamtio ga od poetka do kraja (i Job je, naime, dorastao za kolu i
sjedio u razredu), a iz njegovih usta evo ga zapisujemo, da ostane
buduim naratajima. Bucko je ovako govorio:
Dragi uenici! Povijest naeg naroda poinje, hm, u raju
zemaljskome. Kad je Stvoritelj stvarao nas krtice, znao je to ini.
Krtice su imale ovjeku biti na radost svojim ljupkim izgledom,
svojom blagom udi, ukratko, stajale su na istoj ravni s najmonijim

i najljepim ivotinjama. Krtice su skakale po livadama i poljima,

zavlaile se u vjeno zeleno lie rajskoga vrta, miljele preko Evinih
nogu, vragolasto trkarale Adamu po leima, dok je spavao, igrale
se i svojim ga krznom kakljale po nosu, na veliku radost njegove
druice.
Vidite, djeco, kako je ivot krtica bio ugodan ivot. Ali, hm, ne
potraja dugo kad eto nesree. ovjek i ena u raju zemaljskome
posvadili se, postali neposluni, usprotivili se zapovijedi svoga
Tvorca i u manje vremena nego to krtici treba dok crva niz grlo
otisne, bijae Adamu i Evi zabranjen ulaz u lijepi vrt. I moradoe
odonda raditi da bi zaraivali svoj kruh s maslacem. Adam postade
ratar, a to e rei: valjalo mu se brinuti da on i ena ne umru od
gladi, I tako on, hm, poe ito sijati, kupus i krumpir saditi, pilie i
praie gojiti, ukratko, radio je i dirinio, a Eva mu pomagala. Jest.
Ali tad odjednom doe i kraj ugodnom ivotu razliitih ivotinja, pa
tako i naih predaka. Otad su morale i one raditi, i ubrzo nastadoe
dvije skupine: na jednoj strani lijenine, na drugoj radnici. I kod
Adamovih sinova poslije bijae isto tako. Lijenine, to bijahu
klevetnici, izdajice, dounici, zavidnici, oholnici, kao paun, kuna...
I Lasica! viknu Job, ali Bucko ree:
Pst! Tiho! i onda nastavi:
Radnici, hm, to bijahu ivotinje nae vrste. Mi smo pomagali
Adamu u radu. Kad su bube i crvi podgrizali njegovu penicu i
rajice, mi smo tamanili bube i crve, i tako smo mu ljetinu spaavali
od nitenja. Nije to bilo po volji zavidnicima, pa oni, umjesto da i
sami pomognu, napunie lakovjernoj Evi ui da mi pravimo tetu i
pustoimo po Adamovim poljima. Ne slutei nita, mi smo
bezazleno vrili svoju dunost. Nismo nita znali o toj kleveti,
prijevari i podvali sve dok jednog dana ne pogibe prva krtica, na
dini i junaki predak Bonifacij Krtovski, zvan Dobri pomonik:
pogibe udaren Adamovom lopatom!
Tu Bucko poutje koji asak i pogledom prijee po uenicima.
Job mu kimnu, a ostali sjedili i ekali, radoznali da uju to je dalje
bilo.
A Bucko nastavi:
Odonda je ubijeno na tisue krtica, a svemu je kriva ona
nepravedna optuba. Optuba, velim, jer smo mi vrili svoju dunost
i estito obavljali posao. Sve ako se kad i dogodi da koji zlobnik ili
nesmotrenjak posegne za kakvom biljkom u polju to je to prema

onim legijama gamadi to ih mi potamanimo! Da nema nas, i da mi

ne vrimo svoju dunost, ne bi na poljima ostao ni jedan jedini klas,
ni jedna jedina biljka: sve bi poderali gotovani, dounici i zavidnici
koji nam pakoste. Ali to se tu moe: kad ti jednom nekakvo zlo
priiju, nikad ga se vie nee osloboditi. I tako su Adamovi sinovi, i
svi ratari koji su poslije njih kopali i sijali, uvijek u nama gledali, a i
sad gledaju, tetan soj.
Tata! viknu Job, ali ga Bucko upozori:
Pst, tiho! Uostalom, ovdje sam profesor!
Tata profesore! opet e mali Job a gdje je ono o plodu
pravednikovu?
Dobro kimnu Bucko to ti je pametno pitanje.
I nastavi:
Mi smo pravednici, pravda je meu nama. Ali prije nego to
se plod pravde pokae, treba da nestanu svi klevetnici. Shvaate li?
Dakako, dobro znam da krtici nije lako uutkati sve klevetnike.
Kako da to uinimo?
Bucko se ogleda po svome razredu. Svi su asak utjeli, a onda
die apu mali Rii iz obitelji Puzalo:
Moramo pobiti lace!
Ne odgovori profesor, smijeei se to je nemogue. A
krtica, uostalom, nije neivotinja. Moramo drukije pokuati.
Javi se mali Bundo Kulji i zamuca:
M... m... moramo svu ulovljenu g... g... gamad odnijeti
seljaku na stol, pa kad vidi na p... p... posao, onda e nas p... p...
pohvaliti.
Dobro doeka Bucko. Lijepo je to miljeno, ali ne
vjerujem da bismo tako uvjerili seljaka.
I nastavi ovako:
Evo da vam kaem! Krtice, ponajprije mlade, moraju od
danas nadasve dobro i asno obavljati svoj posao, tako da svatko
naposljetku uvidi: krtiji je rod valjan i hvale vrijedan. Moda e
proi mnogo vremena, moda e dugo trajati, ali e jednom doi dan
kada e vas svi priznati i hvaliti kao neophodne pomonike
ovjekove. Tko eli pravdu stei, mora je zasluiti, a i sam biti
pravedan u svojim mislima i djelima. Ovo s moga prvog sata
ponesite u ivot: vi mladi morate nastojati da od vas postanu hrabre,
otvorene, estite i plemenite krtice, pa e onda i na rod rasti i
cvasti, i postat e od njega lijepa i estita zajednica!

Job viknu Amen, a Bucko se zakalja.

Uenici mogahu kui. I krenue iz razreda. Ali dok su jedni,
sitno tapkajui, ravno brzali doma, Job neke zadra, pa kad se otac
udaljio, on s njima zametnu kavgu, i tu se poe tua, tako da su sve
iskre skakale. Nisu svi uenici slijedili ono to im je uitelj govorio:
neki su voljeli guvu i tunjavu, pa umjesto da bez pogovora i
gunanja idu na svoj posao, oni su radije pokazivali zube.
ujte ree Job ono to tata pria zvui kao rajska
glazba, ali mi mladi nismo nikakvi isposnici ni samostanci. Mi emo
sve lasice i njihove prirepke protjerati sa svoje batine. Istaknut
emo jednom pobjedniku zastavu, i ne samo u svome domu nego
posvuda, gdje god ivotinje jedna drugoj ivot zagoravaju. Tada e
nas cijeniti potomci Adamovi i Evini, i potovat e nas kao knezove
u ivotinjskom carstvu!
Oni koji bijahu na Jobovoj strani zapljeskae apama od puste
radosti i oduevljenja. Zatim se razioe, svaki ode svojoj kui.
*
Bucko kod kue sjedio u naslonjau, udobno se zavalio, te
pripovijedao kako je protekao prvi sat, a mama Bucki na nove
papue za hladne noge potovanog i uenog profesora vezla poetna
slova P i B (Profesor Bucki). Ni on ni ona nisu slutili da u glavi
njihova najmlaeg sina klija sjeme pobune i nasilja.
Bucko ree eni:
Na mali Job, to ti je djeak koji mnogo obeava. Izvrsno se
ponio u koli.
Profesor se blaeno smijeio, ali ga uto zabolje kurje oko, tako
te on viknu u sav glas:
Au, au, nebesa!
A njegova e ena nato:
Nije to dobar znak. Tko e znati to nas jo eka...

Poglavlje tree
Vitez Maor i komesar Lasica Na grobu pradjedovu
Odluke i oporuke Proljee
Kad se roak Lasica najadao i nakukao, odepa dalje,
povrijeenih apa i potkresana repa. Kune ne bijae vie.
Pustolovina u Buckovu domu zlo se zavrila. Sva srea to ne
prooh i gore, miljae Lasica; samo mi ode kus repa; ali e mi ga
skupo platiti!
S tom vrlom odlukom ode Lasica ravno na dvore namjesniku,
vitezu Ratiboru Makovskom od Mijauk-grada, koga su krae zvali
Maor. Ha-ha! Ako krtice misle da sada mogu slaviti pobjedniko
slavlje, onda se grdno varaju: ubrzo e uvidjeti da Lasica nije
ivotinja koju moe hvatati bez rukavica!
Lasica potee konop od zvona, a na vratima palae pojavi se
vratar, golem maak, i upita to bi htio posjetitelj.
Objasni doljak da je krupno i vano posrijedi, eli razgovarati
sa samim namjesnikom.
Mr mijauknu vratar sve je to lijepo, ali ne vjerujem da
je njegovoj ekscelenciji tvoj posjet u ovaj as dobro doao.
Pokuaj, najavi me molio pridoli i kai gospodaru da
je rij o krupnu. Ja sam Lasica Ukoljica-Guvanski.
I vidi se na tebi nakrevelji se maak. Sav si oerupan i
sav uguvan. Priekaj na vratima. Izvijestit u namjesnika i pitati
hoe li te primiti.
Udalji se vratar, a Lasica svrnu pogled na zidove portala, gdje
na glatkom luku bijahu prikazana sjajna junaka djela viteza
Ratibora Makovskog od Mijauk-grada. Lasica osjeti kako je
siuan pred tim slikama to svjedoe o veliini, o borbi i lukavosti,
a kojima u sreditu uvijek stoji naoiti i zastrani lik monog
namjesnika. Ubrzo e on, Lasica, stajati pred tim monikom.
Posjetitelj uvukao duu u se, hladan ga znoj oblijevao, koljena mu
klecala: takav jadan i kukavan oekivae vratara.
Naposljetku se otvorie vrata, a jak, mijaukav glas viknu:
Potovani Lasica Ukoljica-Guvanski!

Roo Lasica, komu je srce spalo u tur, stupi unutra, tu ga kroza

sedam divnih dvorana odvedoe u prostorje u kojemu se obino
zadravao namjesnik za podnevnog poinka.
Kad Lasica ue namjesniku, vitez Ratibor Makovski od
Mijauk-grada odmarao se poluopruen na nekoj vrsti divana. Lasica
odmah opazi da je taj divan presvuen trofejima, to jest koom
rtava iz mnogih Maorovih bitaka. Lasica se sav najeio, hladni mu
srsi prooe cijelim tijelom.
Vratar, koji bijae i tajnik i sveanosnik, pozva posjetitelja:
Ukoljica-Guvanski, sada kratko i jasno iznesi njegovoj
preuzvienosti to ima rei!
A uguvanko poe cvokoui zubima:
G... gospodine, hm, pre... preuzvienosti, dooh da iznesem
svoju n... nevolju to me snala zbog okrutnosti koju su nada mnom
izvrili i zbog nepravde koju su mi nanijeli.
Maor zijevao irom razvaljujui gubicu, oi mu ispod obrva
nepovjerljivo gledale u posjetitelja. Preo je i vrao, protezao se i
grbio, grebao se po krznu za bubicom to ga ujedae. A onda upita:
O kakvoj okrutnosti govori? O kakvoj nepravdi? Lasica se
napol okrenu te namjesniku pokaza kusati rep. Maor prasnu u
buan smijeh, naduio se smijati kao da i ne kani nikad stati.
Naposljetku ree:
Kakav si ti bukvan te si pustio da ti samo tako odsijeku
polovinu koplja i zastave? Eh, Guvanski, Guvanski, ne svjedoi to
ba o velikoj hrabrosti!
Ali kad vidje jadnu Lasiinu njuku, ipak se malko umilostivi.
Pozva nevoljnika da nastavi svoju priu:
Hajde, cvokotavko, kazuj gdje si i kako si izgubio kus repa.
Sad je doao pravi as za Lasicu da najlukavije to moe, s
prijetvornim lasijim licem, gane namjesnika i da u njega probudi
suut. I uspio je u naumu, kao to lukavci i laskavci uvijek uspiju
umilostiviti i umekati srce svojih starjeina.
Poto su tako proveli u razgovoru neko pol sata, ree vitez
Ratibor:
uj me, Lasico! Ako je sve istina to mi kazuje, onda su
krtice pravi izrod i otpadak ivotinjskog carstva. Valja ih obuzdati,
moram ja tu odmah togod poduzeti. U poetku miljah da si
protuha s kokojom koom i zejim srcem, ali si dokazao da si
valjan i da zna svoju dunost prema starjeinama. To to si mi

doao sa svojom nevoljom, dokazuje da si razborit, a kako si mi je

iznio, pokazuje da si dobro odgojen. Takve ja i traim u upravi
svoga podruja. Dodue, ne mogu ti vratiti izgubljeni kus repa, haha-ha (nije mogao a da se ne nasmije pri pomisli i pri pogledu na
Lasiin kusati rep), ali da ti pruim priliku za osvetu, imenujem te za
okrunog komesara ili povjerenika pokrajine Glodavije. To e ti
pomoi zasad, a ja bih da poslije ujem to si uradio. A sada idi, jer
bih htio malko pospavati za ovoga podnevnog poinka.
Lasica se pokloni, pokloni se podaniki. Hotijae jo neto rei
u zahvalu, no nije stigao, jer ga vratar potee za kusatak repa prema
vratima i uljudno ga ali odluno otprati na ulicu.
Audijencija je gotova zabrunda maak a i ti si kazao
svoje, je li tako? Hajde u zdravlju, i potedi zasad moja vrata, ostavi
ih na miru, jer i vratar ima pravo na podnevni poinak!
*
Lasica ode najprije roaku Jazu Jazavcu te mu ree:
Imam, roo, za tebe posao i lijepu budunost. Od danas sam
okruni komesar, pa te imenujem za svoga izaslanika, tajnika, i
glasonou.
A kako je Jazo izbuljio oi i udno gledao, on brzo nastavi:
Poteci kao munja i po svoj krajini Glodaviji obznani to je
postao i do kakve se asti dovinuo Lasica Ukoljica-Guvanski.
Obznani da u uskoro izdati svoje prve naredbe. Pouri se, Jazo, a
naveer me u mome stanu izvijesti kako je bilo.
Hou, roo, hou odgovori Jazo.
Kakav te roo spopao! zaguna Lasica. Nikakav
roo, ro jedna, nego Okruni komesaru! Jesi li razumio?
Jesam, oruni mesaru prihvati Jazo.
Kakav oruni mesar, uplja jazavja glavo! ljutito e
Lasica. Okruni ko-me-sar, tako treba da kae! Jesi li upamtio?
Jesam, upamtio sam. Objavit u po svoj Glodaviji da je
svima poznati i uvaeni graanin Lasica Ukoljica-Guvanski postao
kruni mesar...
Okruni komesar, tikvane! bijesno e Lasica.
Da, da... A gdje u te nai? upita Jazo.
Odmah u potraiti novi stan u Ulici meu lijesama.
Istaknut u na ulazu zastavu s dvorskim grbom: Maorovim i
svojim. Jesi li razumio?

 Jesam odgovori Jazo te uze put pod noge da izvri

zapovijed.
Lasica, novopeeni komesar, pun sebe, krenu u Ulicu meu
lijeskama. Sve mu se krzno nadimalo od oholosti: sad e krtice uti i
vidjeti!
Moete zamisliti koliko se uplaila krtija opina kad se
obznanilo o imenovanju Lasice. Gdje god se pojavio Jazo Jazavac,
svagdje je vidio zabrinute i natmurene njuke, a ponegdje je
doekan i neprijateljski: ta bijae on glasnik goleme nesree. Nije
udo to su krtice taj dan proglasile danom ope alosti. Dvadeset i
etiri sata drale su rep uspravljen uvis poput svijee, u znak
prosvjeda, a na tornju opinske uprave neki je aljivac na koplje za
zastavu objesio oglodana slea, da sve upozori na Lasiinu
prodrljivost i na teka iskuenja kojima je opina izvrgnuta.
*
Bucko sjedio u svome stanu i samo uzdisao; osjeao se
bespomonim. ena uzdisala s njime. Sinovi besposliili, jedan se
pruio ovdje, drugi ondje; gledali su u roditelje i u njihov oaj.
Samo je Job, povuen u se, skutren sjedio u svome kutu: sjedio je
gotovo nepomian, oito se zagnao u misli o sudbini koja ih je
snala. Nakalja se otac, za njim i majka proisti grlo. Poea se otac
po glavi, za njim i majka proe pletaom iglom kroza sjajnu
vlasulju. Otac otvori usta da govori, za njim majka zinu da slua.
Najposlije Bucko ree:
Spremi se, Jobe, ide sa mnom.
Job zaueno pogleda:
A kamo, tata?
Idemo ozbiljno e i pobono otac idemo na
poklonstvo i ujedno po savjet.
Na poklonstvo? u udu e njegova ena. Komu i
zato?
Da, na poklonstvo nastavi Bucko da ovom jadu traim
lijeka i da vidim to nas eka.
Izvrsno sroeno! nasmija se Rovko, ali dobi apom preko
uha.
Job se spremio, pa tako otac i sin krenue.

Poto su ili poprilici jedan sat, u sumraju noi to se

primicala, Bucko i sin odjednom stadoe na rubu ume; doli su pred
malenu uzviicu, pokrivenu zelenilom i cvijeem.
Miruj sada tiho e Bucko. Zna li gdje si?
Ne znam apnu Job.
Ovo je ree otac grob tvoga blagopoiveg pradjeda
Krticija plemenitog Otropandia. Njega u pitati za savjet, jer
Krticio bijae mudar i potovan predak. uti sada, Jobe, sklopi ape
najsmjernije, i misli o nedaama i o slavi naeg roda u prolosti i o
trenucima jada i straha to ih sada proivljavamo.
Job smjerno obori pogled, ali mu ispod trepavica sijevae
nekakav objeenjaki sjaj, krijesile se lupeke oi. Sastavio je ape
kao valjan uenik, suspregnuo dah i nepomino stajao pred
uzviicom. Otac polako prie grobu i duboko uzdahnu. Oito je
Bucko sve drugo zaboravio, jer je samo gledao u mogilicu pred
svojim nogama, u taj dijelak zemlje posut cvijeem.
Jobu postalo dosadno, dotuila mu nepominost. Neprimjetno i
tiho promae on onamo za humak i nestade u visokoj travi. Ali je
pazio na oca. to li je to stari nakanio? Odjednom Bucko prozbori:
O, Krticio plemeniti, Otropandiu hrabri! Vidi li kakva je
tuna sudbina smjerila tvoje potomke! Progonjen i rasut, izgladnio i
posvuda ugroen, drhti sav tvoj rod. Neizvjesnost je i nesigurnost
oko njega, strah mu se u kosti uvukao. to da ponemo, o plemeniti
Krticio, da opet zadobijemo barem djeli one slave to je
ispunjavala tvoj ivot?
Jo nije Bucko ni izgovorio svoje pitanje kadli se ou snaan
ali potmuo glas bijae kao da doista dolazi iz njedara same
zemlje. I ree taj glas:
O, Bucko, ti plae ba kao dojene komu su uzeli dudu.
Zato ne slijedi moj primjer? Zato dolazi ovamo jadovati i
plakati, a boji se uiniti ono to bi morao i to bi jedino moglo
spasiti krtiji rod?
Bucko ustuknu korak i zamuca:
to... Kako, molim? Tko si ti? Tko to govori?
Tko sam? zabruja onaj glas. Pa ja sam Krticio
plemeniti Otropandi, tvoj slavni predak! Ta tko bi drugi bio? to
eli od mene, kukavelju?
Bucko skupi svu snagu i poe redati jade i nizati nevolje
bijae to itava litanija alopojki i uzdaha.

 Stani! zagrmje onaj glas. Obustavi jadikovke! Stid te

bilo, Bucko! to si poduzeo protiv Lasice i drugih upadaa? Zar
misli da e ih suzama pobijediti i jadanjem u bijeg natjerati? Ne bi
li bilo bolje, tisuu puta bolje, da prui otpor i da svom snagom
udari na neprijatelja?
Bucko drhtao kao prut na vodi. Bijae doao na grob da iznese
jade to ga biju a gle sad uda! Tko bi ikad slutio takvo to! Tko
bi i nakraj pameti pomislio da e takav jedan pradjed, koji ve
stotinu godina lei u grobu, odgovoriti na njegove tubalice i jo biti
tako odluan i borben?
Ne, Bucko se nikako nije u miljenju slagao s pokojnikom. Nije
Bucko kukavica, nije u njega zeje srce, ali bi on radije da krtija
opina, i sav ivotinjski svijet, ivi u miru: u tome bi svijetu vladala
pravda, red i miroljubivost kad bi svi nauili potovati jedan
drugoga.
Vidite, tako je mislio Bucko, i bila je to velika mudrost. A sada
mu je, gle, taj pokojni Krticio Otropani ispreturao misli, i to
pred Jobom, tim klipanom. Bucko, naime, miljae da Job sveudilj
stoji za njim i razmilja. Eh, eh, sve je krenulo naopako!
uj me, pradjede, dini Krticio! osmjeli se Bucko.
Sve to to veli, moda je istina, ali ja ne volim silu i nasilje, mrske
su mi rane i ogrebotine, zazirem od krvi. Ukrivo si udario ako misli
da e u meni nai pijetla orna za borbu. U svoj opini nee nai
krtice koja bi...
Dosta! prekide ga onaj glas. Stani, Bucko, ne govori
gluposti! Da si sm prestario za borbu, to je cijela istina, ali ako
potrai koga tko bi preuzeo tu dunost, taj bi se odmah naao!
Kako? opet zamuca Bucko. A tko bi bio taj junak,
asni Krticio?
Job! spremno e glas, a Bucko, kad je uo to ime, ostade
kao ukopan, i podugo je tako stajao, nijem i nepomian. Naposljetku
krenu od grobnog humka, klimava koraka, kao da je popio aicu
previe.
Jo nije zamakao za prvi grm kadli Job iskoi iza humka i
potra za ocem. Bucko, koji ga odjednom opazi kraj sebe, uhvati
sina za ramena i ree:
Jobe, sinko, upravo sam uo neobine rijei, i sav sam
zbunjen i smeten. Kasnije u ti rei vie.

Ili su dalje. Otac kao da ni na to vie nije mislio. Ali zastade

opet i upita sina:
Jobe, to bi ti uinio kad bi tkogod tvog oca udario po
njuki?
Ja bih onda njemu uzvratio deseterostruko! glatko e Job.
Jest, moe to biti doeka Bucko i kimnu glavom.
Moda pradjed Krticio ima pravo. Moram jo jednom o
svemu promisliti.
Tako se s poklonstva vratie kui. Otac se povue u svoju sobu,
lee i zagna se u misli, a majka sve premetala u glavi to li je to
njezinu muu. A Job se lupeki smjekao i govorio u sebi:
Odglumih mrtvoga, a ivi se sasvim smeli... Danas bijah
Krticio Otropandi, a sutra u ili ubrzo biti Job, spasitelj
svoga roda!
Je li Job imao pravo, eh, o tome ete uti kasnije. Meuto je i
on legao na poinak i sanjao o stranim bitkama, o slavi i asti, a ni
aska nije pomiljao na jade i nevolje... U oevoj smotrenosti i
mudrosti gledao je samo sputavanje svoje tenje za djelom i
slobodom. Da, takvo to esto se javi meu mladima, i ne samo u
krtijoj opini!
*
U svoj onoj uzbuenosti to je tjedne i mjesece vladala i unijela
nered i mete u ivot Bucka Buckia, njegovih roaka i susjeda,
zanemarie mnoge poslove i propustie da namaknu zalihe za
neplodno godinje doba, i tako, kad je zazimilo, veina krtica jedva
da je sabrala i navukla polovinu potrebne hrane. Ni Buckova obitelj
nije u tome stajala nita bolje od drugih, i majka je Bucki zbunjeno
i bespomono vrtjela glavom kad je zavirila u spremnicu, u kojoj
jedva da bijae hrane za jedan zimski mjesec. Opina je, dodue,
obeala Bucku da e mu za predavanja u koli plaati u naturi,
crvima i bubama, ali ve nakon malo vremena nije vie bila kadra da
podmiruje dugove. Budunost, dakle, nimalo ruiasta. Kako e,
jadni, prezimiti zimu?
I kako jedna nevolja nikad ne dolazi sama, na jade im zajahala
jo i druga nesrea: jednog dana pojavi se Jazo Jazavac te izvijesti
kako je okruni komesar Lasica Ukoljica-Guvanski odluio i
zapovjedio da svaka krtija obitelj u roku od dvadeset i etiri sata
ima predati polovinu svojih zimskih zaliha. Tko ne poslua, tko se

usprotivi i opre, bit e odmah odveden na sud Ratiboru

Makovskom i na smrt osuen...
U opini sve se stuilo, svuda jauk, pla i kuknjava. I majka je
Bucki sate i sate sjedila meu djecom i plakala suza suzu
sustizala. Dok se Job, kao i uvijek, drao svoga kuta, Jeko.
Oblizavko, mirko, Rovko, Krivoapko i Zvrko sabrali se oko oca,
svi gnjevni, te mu spoitavali to nije nita poduzeo da bi s vrata
skinuli prokleti lasiji jaram.
Hja, lako je vama govoriti tako polako e Bucko. Bilo
je vrijeme, sinci, kada sam hrabro sm juriao, ali sada osjeam
kako su me godine preklopile, star sam ve...
Star? doeka Rovko. Ako se osjea starim, onda
pusti svoje sinove da s drugim sinovima nae opine krenu i togod
poduzmu.
Nema od toga koristi zavrtje glavom otac. Ba
nikakve koristi, Rovko. Pa nije davno bilo kako smo svoj stan
branili od Lasice i Kune. Samo se za dlaku razminulo da nismo svi
pobijeni. I kakav bijae ishod i posljedak? Prvo i prvo (i tu Bucko
prui desni kaiprst uvis), seljakinja Kupusarevika dola je do
lijepe kunovine; uostalom, vidjeli ste je kako se nedjeljom dii i koi
u krznu. Drugo, Lasica, taj lupe i smutljivac, uzdignut je u asti, i
sada je nad nama svima, i igra se gospodina u krajini Glodaviji...
Kad ga sinovi htjedoe prekinuti u rijei, otac podie glas:
I to mi moemo poduzeti protiv takve lasije sile? Ako se
Lasica potui Ratiboru, jo emo sebi na vrat navui legiju maaka.
Ratibor raspolae golemom vojskom aponja: ima on stotinu, moda
i tisuu maora i maaka s otrim pandama i s vlastitom glazbomderaom, a mar im tako brz da mi, jadne krtice, ne moemo nita
protiv njih...
To bih ja da vidim! uzviknu Job iz svoga kutka, a sve se
oi odjednom trgoe u nj. Nisi ti, oe, nikakav glodavac nego
kukavac, i zato ste svi, ao mi je to to moram rei, zapali u kripac i
u vjenoj ste prpi. Prepustite sve meni, a ja u ve nai izlaz.
Neemo od nae zalihe ni pol crva dati izjelici i deronji!
S ludom smjelosti Jobovom nije Bucko mogao izii nakraj.
Moramo ekati ree pomiren sa sudbinom. ekati i
nadati se da e nam kasnije biti vraeno ono to nam se danas po
nepravdi uzima.

Time htjede otac zavriti razgovor, ali se tada umijea njegova

ena:
Sve je to lijepo i dobro, muu moj ree majka ali ja
neu dopustiti da mi djeca izgladne pa da na kraju opet dopadnu
razbojnikih panda!
A to bi ti htjela? upita Bucko.
Iseliti se! Otii u drugi kraj, u drugu zemlju odgovori
majka. Htjednu li djeca tako, bit e najbolje. U tuini moemo se
u miru skrbiti za hranu, svakako mirnije negoli ovdje.
Eh, kad bi se to obistinilo uzdahnu Bucko. Ali tko
nam jami! Dobro, djeco, to mislite o prijedlogu svoje majke?
Svima se prijedlog svidio, svi rekoe da je dobar. Tako ni
Bucku ne preosta nita drugo nego da pristane.
Dobro kimnu on glavom. Iselit emo se svi zajedno,
valjda e nas srea pratiti.
Ali Job ne htjede s njima. Nije htio da izmakne. Smatrao je to
uzmakom. Ako sve majke iz opine bjee, u redu, razumljivo je, i
neka bude tako. Ali ako i sinovi i oevi izmiu, onda, dobijesa,
barem jedan mora ostati na svome mjestu.
Samo idite, iselite se u Patagoniju ili kamo ve hoete, ali ja
ostajem! odsijee Job i lupnu se apom u grudi. Isprsio se i
postavio kao junak pred drugima. Bucko se postidi.
Dobro, idite vi, a ja ostajem s Jobom odlui Bucko.
I kada su svi majka, Jeko, Oblizavko, Rovko, Zvrko,
mirko, i Krivoapko sa svojim zaveljajima preli preko
kunoga praga, Job poe razmiljati kako e se osvetiti prokletniku
Lasici. Krenuo je opinom da vidi ima li jo momaka, i doista nae
nekoliko kolskih drugove, ali su i oni namjerili u tuinu im se
zalihe predaju Lasici.
A Bucko sjeo te uzeo pisati oporuku. Nikad ne moe znati to
te eka i kada e ti smrt za vrat skoiti, miljae Bucko, pa neka mi
ena i djeca barem znaju to im ostavljam za utjehu. Pisao Bucko
oporuku, a Job se nagonio s pustim mislima: koliko je naprezao
mozak, sve mu elo izbrazdale bore; tolike je misli prevrtao te mu se
inilo da e mu se rasprsnuti glava.
Dok oni tako, tuna iseljenika povorka prelazila preko granice
zemlje Glodavije na putu u nepoznatu daljinu. Krtije majke s
djecom pruale alosnu sliku, bijahu one gomile straha, jada i
bijede. Na tisue njih vuklo se preko livada i polja, razilazilo se kad

bi naili na lokvu ili moalinu, da se opet sastanu i da onda nalazei

potporu jedni u drugima, krenu dalje... Duga povorka umornih
izbjeglica promicala uzdiui i plaui, a za njom nekakvo
neprestano utanje bijae to priguen um apa to se jedva vuku
i grudi to, zadahtane, jedva diu. Sivo zimsko nebo nadvilo se nad
krajinu, ledeno i beivotno stajalo nad otvrdlom, zamrlom zemljom.
Majka Bucki, uz pomo svojih sinova, trudila se, koliko god
mogae, da ublai nevolju svojih suputnika i supatnika ali to
mogae ona protiv jada i stradanja tolikog mnotva?
Oblizavko, Jeko, Rovko i Zvrku trkarali ovamo-onamo, vukli
prtljagu, nosili djecu, dijelili hranu, dok majka, Krivoapko i mirko
neumorno povezivahu ranjene ape, mazahu ozlijeenu kou, i
rasplakane maliane umotavahu u suhe pelene ah, ne bijae kraja
tome samaritanskom poslu, a britka studen sjevernog vjetra samo
uveavae ona stradanja i patnje.
Put vodio bjegunce preko brda i dolina, du suhih ivica i
zaleenih jaraka. Danju bi se ovdje-ondje odmarali, i tada bi se
povorka protezala kao tamna mrlja negdje na bjelini to je mraz
bijae rasprostro po zemlji, ali kad bi opet mrknula veer, i tama
zapasala, a tisue zvijezda zatreperile na hladnome zimskom nebu,
lutalice bi krenule dalje u beznadnu no, uvijek dalje, u neprestanoj
strepnji i u vjenom strahu od lupea Lasice i njegove krvolonosti.
Ono malo krtica to je ostalo u Glodaviji nije vie nita znalo ni
ulo o bjeguncima: dokle su stigli, jesu li jo svi na ivotu, imaju li
dovoljno hrane, jesu li zatieni od zime... Dogaaji oko iseljenja
sunarodnjaka tonuli u daljini, bijae kao da gusta magla lei izmeu
onih to ostadoe na postojbini i onih to u dugoj, alosnoj povorci
odoe iz rodne Glodavije.
*
Bucku se na postojbini kadikad inilo kao da je vrijeme stalo a
Glodavija izumrla. Mogao je sate i sate obilaziti naokolo hodei od
loga do loga a da ne uje djeji glas ni majinsku uspavanku. Samo
je ovdje i ondje naao ponekoga starijeg oca u opini. Ti su
ponajvie sjedili u manjim skupinama i razgovarali o tekom
vremenu i o prijetnjama okrunog komesara. Gotovo nitko nije vie
spominjao iseljenike. Jesu li krtice bile tako samoive da su mogle
zbog svojih briga zaboraviti ene i djecu? Bucko je samo vrtio

glavom te iao dalje. Nerazumljiv mu bijae taj svijet i njegovi

itelji. Razgovarao je s Jobom o tome, a Job mu ree:
Vidi, tata, kad si nas pouavao u povijesti, iznosio si kako
je na rod neko bio valjan. Zar ti nije sav ovaj na svijet sada nalik
na staraki dom? Zar ne misli da se sada vitez Ratibor i njegov
pajda Lasica u sebi smiju to je Glodavija postala samo aka
pljesnivaca i klimavaca?
A ti, dragi moj zaguna Bucko kao da sanja o
revoluciji ili o takvu neem. Ali ni ti nee, ba kao ni mi, napraviti
nikakvo udo. Mladost se uvijek hvasta, znam ja tu pjesmu. Ali je
sve to, Jobe, prazan mlin, nita se time ne postie.
Ne nasmija se Job. Stari misle da e s lulom i partijom
karata isto tako lako proivjeti. Tako im je ugodnije negoli brinuti se
za obranu i ojaanje svoje zemlje. Je li to pravedno i poteno, tata?
Oh, ti glupi pljeivci sa zajim srcem, ti drhtavi klimavci!
Bucko bijae razoaran. Mogao bi istui Joba zbog takvih
drskih rijei, ali, ako pravo promisli, momak ba i nema sasvim
krivo: ima neto istine u njegovu govoru.
Ja ostajem pri svome ree otac. Sila apa i panda ne
moe naem rodu donijeti nikakvu sreu. Mi nismo nikakvi borci
nego rovci, radnici to marno kopaju. Mi smo jednostavne,
dobroudne krtice koje ne trae nita drugo doli slobodan log i
potrebnu hranu. One koji nam to ne daju stii e kazna prije ili
kasnije, jer pravda uvijek mora pobijediti!
La-la-la! doeka Job. Uzdisati i ekati, to je va
odgovor i vjena lozinka. Sve mi je to izilo ve uvrh glave. Sa
starcima iz Glodavije ili bez njih Job e osloboditi svijet Lasiina i
Ratiborova jarma. Dok se ja budem borio, ti moe, tata, s drugim
gunalima i brundalima puiti lulu, i sjediti u papuama, i preklapati
o kostobolji i o promrzlim nogama. Dovienja. Ja idem da sazovem
mladost Glodavije. Treba da znam kane li mladi sudjelovati u
spaavanju naeg roda ili ne kane!
I u tim rijeima Job krenu, a Bucko, sav u strahu, ode u star
zeji log, da se ondje naspava. Naumio je da sutra s drugim krticama
ide Lasici, da preda traenu hranu.
*
Lasiin jaram sve vie pritiskao Glodaviju, i u toj nevolji
minue zimski mjeseci. Jednoga lijepog jutra nad krajinom to se

kupala u sunanom svjetlu proletje prvo jato lastavica to su

cvrkuui traile lanjska gnijezda. Radosna srca gledale su krtice
povratak tih vjesnika proljea. Sad e biti bolje, miljahu one, otila
je kruta zima, uskoro e nalaziti novu hranu u mladom zelenilu po
livadama i poljima. I Bucko se radovao i starim glasom pokuao
zapjevuiti pjesmicu iz davnih dana, ali se odjednom sjeti svojih u
dalekoj tuini, i ve mu prvi stih zape u grlu.
A jedan se nikako nije radovao dolasku lastavica, nego je na
njih gledao prijekim okom: bijae to vitez Ratibor od Mijauk-grada,
taj okrutnik i samosilnik. Nita od svega to bijae veselo i lakokrilo
nije nalazilo milosti u njega. Nije mogao gledati umilni let ptijih
jata u modrim visinama, nego je potajno reao od pohlepe za
sonom golubinjom plekom, za kakvim kosom ili drugim pernatim
stvorom. Njegova nekadanja gipkost osjetno je opala, otromio je od
lagodna ivota i ljenarenja. A neko se vitez Ratibor obilno sluio
svojom gipkou kad je iao u lov voen finim i osjetljivim nosom
to njui i majim oima to se krijese i vrebaju; njegov dobro
odmjereni skok sezao je kamo bi namjerio, a desna panda nije
znala za promaaj.
Eh, kakva to krasna bijahu vremena! A sada se Ratibor ulijenio
i ugojio, i zato su ga ljutile lastavice i druge ptice to su slobodno,
izvan njegova domaaja, kruile obasjanim prostorom i leprale
povrh njegove palae. Ratibor je samo reao. Mora negdje iskaliti
svoj bijes.
A lastavice prolijetale zrakom, bijahu sretne. Nisu nita znale o
mrnji i osveti, nego su cvrkutale u visini i veselo povlaile svoje
ravne i valovite crte, kosine i zavojice. Tako su zaredom budile i
druge pernate pjevae i pjevice te ih uvodile u svoj vedri ples pun
sunca i blagoslova. Uskos i usprkos svim maorima i svoj majoj
zavisti irilo je proljee svoj najljepi kras preko probuene zemlje,
a nebo darivalo svijet blagim uzduhom i svjetlom kao darom
neokaljane sree.

Poglavlje etvrto
Zadjevice s pijetlom Pomo krijesnic Zbrka u
kokoinjcu Nove nevolje
Krticija bijae neobina opina. Ako mislite da su njezini itelji
pali u brigu zbog ena i djece u tuini, da su trli glavu zbog
Lasiinih prijetnja ili nevolja sa hranom, ili se pak uznemirili zbog
proljea to se bliilo onda se ljuto varate.
Juer je Bucka uplailo ukanje u blizini njegova stana. Kad je
sasvim oprezno provirio kroz uzan otvor na prozoru, ugledao je
desetak susjeda to se bijahu sabrali pred njegovim vratima. Bucko
otvori i doeka njihov posjet s osmijehom punim pitanja:
Oh, koje li asti! ree zateen. Zar se togod vano
dogodilo?
Odgovori mu Mjeinko Grebi, krt to je pred sobom nosio
trbuinu poput mjeine:
Treba nam tvoj savjet, Bucko. Posrijedi je neto veoma
ozbiljno.
Veoma ozbiljno? ponovi Bucko pitajui. Onda,
nadam se, nije nita loe?
Nita loe? povikae krtice u zboru. To e odmah
uti.
Nato uze rije Janko aporko da podnese izvjetaj, a Bucko
odmah razabra da su krtice bijesne na Krasnopoja, pijetla na
dvoritu seljaka Kupusarevia. Taj pijevac od ponosnog roda
Krijestovia-Mamuzia imao naviku da svakog jutra kukurie im
sunce na istoku kao zlatan cvijet iskoi na modrikastom nebu. Vitez
Krasnopoj ah, Bucko je jo prije uvijek proklinjao toga pijetla i
njegovu dreku eto, taj Krasnopoj Pjetli bijae tvrdo uvjeren da
on, Krasnopoj Pjetli, svakog jutra ini udo te die sunce na nebo i
tako zemlji svjetlo doziva, budi usnule ljude i tjera ih na posao.
Ve su se stotinu puta krtice jedna drugoj izjadale i potuile to
svakog jutra, ba poslije njihova nonog rada i kopanja, kad im je
san tako potreban, taj prokleti pijevac svojim trubljenjem plai sav
onaj kraj, a s njime i tihu, skrivenu opinu Krticiju u njezinim

rupama pod zemljom. To se tretanje paklenski prolama naokolo, a

to je najgore za njim uvijek dolazi zagluno i beskrajno
kakotanje, jer je pijetlovoj obitelji, mnotvu grlatih i kakotavih koka,
odvajkada u obiaju da kao jeka odgovara na taj svakojutarnji
zvuni znak i poziv.
Treba tu drugi red uvesti, miljae Mjeinko Grebi, i zato je
sazvao krtice na skuptinu u Buckov stan, eda bi se dogovorili i
posavjetovali kako da se rijee Krasnopoja i njegove trube.
Skuptina je dugo trajala, ba kao sve skuptine na kojima se
raspravlja o vanu i krupnu. I sasvim zaboravie brige oko sudbine
svojih ena i svoje djece, smetnue s uma strah od Lasice, istrla im
se iz pameti pogibao to prijeti njihovoj opini. Krtice bijahu kao
tutljavi, sitniavi malograani: one su se samo bavile i jo kako
bavile! svojim remeenim snom i mrskim Krasnopojem! esto se
tako dogaa i ne samo meu krticama da se krupno zaboravlja
zbog sitnica i gluposti. Tu, u opini Krticiji, mudri su oevi sasvim
zaboravili zlohudu sudbinu svojih blinjih i svojih prijatelja,
zaboravili je zato o, glupe li zadjevice! to se jedan pijetao
usudio kukurikati protiv njihove volje, glasati se onako kako je u
njegovoj naravi i kako mu je po prirodi dano!
Sva Glodavija bijae poput ludnice. U svakom sluaju, krtice
su inile sve mogue da se rijee Krasnopoja, pa je ak i Bucko, koji
je ovda-onda znao pokazati razboritost, vrlo ozbiljno istupio na
skuptini.
Glavni je na zadatak ree Bucko u tome kako da
odstranimo Krasnopoja.
Mjeinko Grebi miljae da je najbolje prorovati potkop:
iskopati pod kokoinjcem desetak hodnika, pa e Krasnopoj u
zemlju propasti.
Lako je to rei, ali je teko provesti zaguna Kopko
Rovi, roak Mjeinkov. Zar moemo vidjeti gdje kopamo? A
nad zemljom... bogme se ne usuujem...
A ba nadzemno treba poeti javi se Janko aporko.
Nou nam se valja potajno uvui u kokoinjac i ondje poeti posao,
pa neemo pogrijeiti.
Neke su krtice, odobravajui prijedlog, zapljeskale apicama, a
druge se protivile. Nato e Bucko:

 ujte me, prijatelji, smislio sam to emo i kako emo.

Prepustite sve meni! Sam u noas na posao. Vi lijepo mirujte i
strpljivo ekajte dok se vratim.
I Bucko sklopi vjee. Drijem ga presvajao. Tiho se krtice
razioe, nestadoe kroz mnoge hodnike Glodavije.
Uveer, tajom, Bucko krenu du ivica i grmlja prema udaljenu
busenu trave u kojem je stanovala zajednica kukaca-svitaca, to jest
krijesnica. Doao je Svjetlanu i lijepo ga pozdravio. Taj Svjetlan
bijae neto kao naelnik one zajednice. A o emu su razgovarali?
E, Bucko to nije rekao, ali je razgovor dugo potrajao, a kad bijae
negdje prema jutru, ba kad je Krasnopoj opet poinjao svoju
dernjavu, eto Bucka pred kokoinjac. Stigao je zaepiti ui prije
nego to se pijetao raskukurikao. Naposljetku je koopernik istutnjio
svoju tutnjavu, tako te se Bucko, nakon strpljiva ekanja, mogao
pokloniti bunome gospodinu i zamoliti ga za razgovor.
Vidite, gospodine Krasnopoju poe Bucko ve se
godine i godine divim vaem pjevu. Ne, dodue, zbog glazbe ta
ja se slabo u nju razumijem nego zbog toga to uvijek uskladite
poj s trenutkom kad sunce izlazi.
Oprostite prekide ga pijetao ali vi o tome nita ne
znate. Ne tjera sunce mene na pjevanje, nego ja diem sunce!
Ma to mi ne velite! prasnu Bucko u smijeh. Vi diete
sunce...?
Bucko se naduio smijati, a Krasnopoj se tako naljutio da mu je
sva kresta pomodrjela.
Glupi krte! prekori ga pijetao. Zar me kani poniziti i
umanjiti moju mo? to su moji preci inili stotine godina, izvodei
neprestano udo da sunce slua njihov poziv, i to uvijek i redovito
biva otkad je prvi pijetao zapjevao, zar ti, uplja glavo, da to
poljulja i u sumnju dovede? Vrati se u svoju opinu, glupane, i
ondje se u zemlju zakopaj! Nita ti ne zna o pijetlima i o suncu, o
zemlji i o mraku!
Oprostite odvrati Bucko, mirkajui prema suncu ako
se vi odmah ljutite, idem ja, dakako, onamo odakle sam i doao. Ali
bi vam trebalo biti na ast to me moete pouiti, mene koji nisam
tako obrazovan. Vi dakle ostajete pri tvrdnji da vi...
Jasno! zakrijeti pijetao. Ja zapovijedam a sunce
slua. Ja svijet budim od sna.

 Trs bien, monsieur... Vrlo dobro, gospodine uzdahnu

Bucko ueno. On je, naime, nauio neto francuski od svoje
neakinje iz Brussela, gospoice... to jest mademoiselle Taupe.
Rado bih vjerovao vaoj rijei, ali, znate, ja sam od onih to trae
dokaze.
Pijetao bijae uvrijeen u svojoj oholosti. Smatrao je za
neuvenu drskost da se takav jedan podzemnik, takav jedan
odrpanac, usuuje sumnjati u njegovu mo nad zorom i danom!
Sluaj, krte! svisoka e, uvrijeen, Krasnopoj. Ne
obiavam se, dodue, sporiti, i nerado imam posla s praznoglavcima
tvoga kova, ali u ti pruiti priliku da se o udu uvjeri svojim
roenim oima.
Da, jutros sam neto zakasnio doeka Bucko.
Sutra preuze Krasnopoj sutra slavim jubilej: ujutro e
biti trista ezdeset peti put to ove godine budim sunce. Bit e
nazona sva kokoja opina.
A mogu li i krtice doi i gledati? upita Bucko.
Mogu ako budu pristojne odgovori pijetao oholo.
Dobro. Onda sutra rano.
U redu.
Bucko se vrati kui i brzo nestade u svome nastanu. Odande je
obavijestio krtice da e ujutro rano biti svjedoci pijetlova uda.
Krtice se radovale to e imati zabave ta ivot im inae
bijae jednolian i tmuran. A kako je trebalo da budu pristojne,
veina ih uze istiti i etkati svoje krzno, tako te je sjalo kao da su
izile iz najotmjenijega modnog salona.
Bucko, koji je drijemao u svojoj sobi, drao jedno oko
poluotvoreno: tako je pazio na danje svjetlo to mu je kroz uzanu
pukotinu prodiralo u krtinjak. A kad je sumrak zakoprenio plavet
proljetnog neba, sazva on svoju opinu.
Provrvjee krtice iz svih rupa i zajedno, u povorci, krenue
prema kokoinjcu. Na polasku Bucko ih upozori:
Budite mirni i tihi! Da ste utjeli, kao to se i pristoji
krticama!
Ili su neko vrijeme, a onda se u travi ulo ukanje, poelo se
neto micati i odjednom stotinu krijesnica pod zapovjednitvom
naelnika Svjetlana odletje u etveroredovima na verandu, to jest na
kokoinjac dinoga Krasnopoja. Meuto je i no zanoala, naokolo
se tama sastavila. I tiina pala na sav kraj, mrtva tiina. Na Buckov

znak, deset, dvadeset, pedeset, stotina krijesnica upali svoje

svjetiljke.
A sada dobro pazite! apnu Bucko krticama oko sebe.
Ne potraja dugo, svega asak-dva, kadli u kokoinjcu nasta
mekoljenje. Na svjetlosti krijesnica pojavi se Krasnopoj, poneto u
udu zbog kratka poinka. Protegao je miie na nogama, zagrebao
ostrugama u tlo, i tres! u taj noni sat prolomi se svijetom
njegov slavodobitni ku-ku-ri-ku! U isti as okrenue koke kakotati,
nastala buka neuvena! Krtice prasnule u smijeh i sve se savijale od
pusta hihotanja. Krijesnice ugasile svoja svjetla pa u tami to se opet
sastavila hihotale, nevidljive kao i krtice.
Krasnopoj se neto skanjivao, bijae u nedoumici: nije pravo
znao to je posrijedi... Kamo je nestala svjetlost? Gdje je zora?
Meu kokama zbrka, padale jedna preko druge, uskakotale se
zbunjene i nezadovoljne.
I drugi put pokua Krasnopoj: Ku-ku-ri-ku! Ali sunce
nije izilo, nije zadanilo od istoka, bijae jo daleko od osvita!
Tada zapovjedi Svjetlan svojima da opet upale svjetiljke, i tako
na svjetlosti Krasnopoj ugleda krtiju opinu hihou krtice i sve
se za trbuh dre od pusta smijeha. Vidje i to kako je Bucko u nj upro
svoje oice.
Krasnopoju ree mu Bucko ti si najobiniji
hvalisavac! Mi smo te prozreli i razotkrili, doao je kraj tvojoj
umiljenosti: ha-ha-ha!
I sve krtice i krijesnice sloie glasno: Ha-ha-ha! Krasnopoj
se jo nije predavao. Pokua on i trei put: Ku-ku-ri-ku! Ali
mu se uhvati mrak pred oima, a poj mu odjednom zape u grlu.
Zateturao je, ko-ko, pokuao jo jednom: Ku-ku... ali nita od
svega. Uzbuenost i ponienje stegli mu grlo... Jo jedan slabi,
posljednji Ku-ku-ri... i pijetao pade na tlo, mrtav i nepomian,
ba kao da je ondje pala opeka.
Krtice i krijesnice vratie se kui: prve slavei slavlje to su se
napokon rijeile prokletoga tretanja, a druge zadovoljne to su
uspjele pomoi prijateljima. Bucko bijae ponosan kao kakav
gradski naelnik okien odlijima. Zar nije sve mudro izveo?
Jadne krtice! Od slabe im koristi bijae to su uutkale takva
jednog Krasnopoja. Kad je seljak Kupusarevi sutradan naao svoga
pijetla, u udu se poea po glavi te uginulu ivotinju odnese svojoj
eni:

 Gle, eno, uginuo nam pijetao ree seljak.

A Bucka, nakon tjedan dana, negdje prema jutru, ba kad je
htio na poinak, prepade novo kukurikanje.
Trista mu jada! protisnu Bucko. Zar sanjam otvorenih
oiju?
Ne, nije Bucko sanjao. Na bunjitu stajao toga jutra drugi
pijetao i derao se oholo ba kao i Krasnopoj, isto onako uvjeren da
on sunce budi i doziva. Novi pijetao zvao se Zorislav, a bijae roak
Krasnopojev. Kupusarevi ga kupio na sajmu.
Nema ti seljaka bez dvorita, nema dvorita bez kokoinjca ni
kokoinjca bez pijetla. Ljutile se krtice ili ne ljutile, osim
Krasnopoja i Zorislava ima jo na tisue pijetlova, na tisue i jo
vie, i svi su uvjereni da oni sunce bude! Majka priroda eli pjesmu
u ast suncu, sve ako je to i samo pijetlov poj, dok ljudi, poglavito
oni u gradu, jo ljenare u postelji.
*
Dok su tako itelji Glodavije vodili bitku s Krasnopojem,
bijahu zaboravili na svijet oko sebe. I kad su se onda ponovno
probudili ovaj put na pjev novog pijetla Zorislava moradoe,
na veliko svoje iznenaenje, ustanoviti da se proljee dobrano
promijenilo. Ono jest, sunce jo stoji visoko na nebu, zelene se
livade i ume, ali nigdje ptijeg pjeva ni cvrkuta: kamo su nestale
one tisue umilnih i veselih glasia to bijahu radost ivota? Kao da
je sva zemlja umukla, zanijemjela. I opet se krtice sastajale i pitale
to se to zbiva, to znai ta neobina tiina.
Zato pitao je Bucko moramo podnositi zaglunu
pijetlovu dernjavu, a nigdje ne ujemo ptijeg cvrkuta?
Nisu znali objanjenja svemu tome, ali onda eto Jaze Jazavca:
doe da objavi, u ime viteza Ratibora od Mijauk-grada, da je opina
kanjena: prvo, zato to Lasici Ukoljici nije isporuila dovoljno
hrane; a drugo, zato to su opinari zakrenuli vratom Krasnopoju,
smaknuli ga bez doputenja namjesnikova... I zato je vitez Ratibor
odredio hajku koja e na neko vrijeme ukloniti iz Glodavije sve
ptice: lastavice, crvendae, zebe, kosove, kukavice i druge. Tako e
krtice ostati bez dobrog dijela onoga to im ivot obasjava, pa e
odsada u posvemanjoj tiini svoga svijeta imati prilike da temeljito
razmisle o svome dranju i o svojim obvezama prema vlasti.

Objavivi to je imao objaviti, Jazo Jazavac uze put pod noge i

krenu za svojim poslom, a krtice ostadoe oborene glave. Nitko
meu njima ni da rije izusti. Vitez Ratibor ba se osilio, postao i
previe pakostan. ivot se Glodaviji od tog dana jo vie zagorio.
Bucko se zagnao u puste misli. Namrgodio se, i samo brundao i
zujao kao uholaa kad se u uho uvue. Job, njegov najmlai sin, koji
se ovda-onda navraao u oev dom, zatee ga takva, te ga potapa
po ramenu i ree:
Vidim, stari, nisi ba raspoloen. Ta i kako bi bio!
Uostalom, to sam i oekivao. to dalje, sve je nesnosnije ovdje s tim
namjesnikom i s njegovim nakaznim komesarom. Sve dok budete
bespomono stajali drei ape na trbuhu i samo jadikovali zbog
nepravde, i bit e vam tako. I pravo vam bilo, jer nita ne
poduzimate. A Lasica Ukoljica, pod zatitom Ratiborovom, to koji
dan dalje, pokazivat e sve veu pakost. Vi, smijeni starci, sasvim
ste ishlapjeli: bavite se pijetlom i njegovom galamom, a strah vas i
bojite se ita poduzeti protiv kiljavog maka i njegovih otrovnih
slugu i pomagaa. Dobro, oe, kad je tako. Ali emo onda mi, mladi,
u drugu icu udariti. Ubrzo e se Glodavija osloboditi sile i nasilja,
ili ja ne bio onaj koji jesam! Samo vi i dalje sjedite skrtenih apa ili
preklapajte kao to preklapaju krezube babe, ali znaj, oe, neto e
se dogoditi. Sjeti se mojih rijei i znaj: bit e veselo!
Bucko pogleda svoga smionog sina, i najednom mu navrijee
suze na oi.
Jobe upita otac promuklim, treperavim glasom koliko
je ve vremena to sam odvojen od svojih? Zar, ti, koji si mi jedini
ostao, eli u prokletoj pustolovini staviti ivot na kocku? Ako i tebe
izgubim, to e biti od tvoga starog oca?
Job, koji nije volio takva uzdisanja i jadanja, nasmija se:
Ako ja stradam, oe, ipak e ti jo ostati tvoji stari susjedi i
Zorislav, i tvoja zadovoljstva. Moe nauiti da plete, lijepa je to
zabava, a moe i bilje suiti za svoju zbirku, ili pak sabirati bube i
crve za kakav muzej... A mi emo raistiti to imamo sa kiljavcem
od Mijauk- grada i s njegovim kusatim povjerenikom. I kad jednom
Glodavija bude opet slobodna, onda ete vi starci moi opet u
perivoj i ondje se pod grahom kartati i u miru zabavljati. U zdravlju,
oe. Ja odoh u veliku bitku, ubrzo e uti o meni!

Poglavlje peto
Bjegunci i njihovi jadi Pohod i poraz maje vojske
Job i skakavci Lasica u zatvoru
Bjegunci iz Glodavije toliko su odmakli ali se i toliko umorili
da vie nisu mogli ape pomicati. Du puta to su ga ostavili za
sobom leali ranjeni i jadnici koji su presvisli od gladi i ei. A kad
je ostatak putnika pao od iscrpljenosti, bijahu upravo stigli u suh,
pjeani kraj slian pustinji. Majka je Bucki utjela kako joj se srce
gri od bola i oaja, ali se drala hrabro i pokuavala da i druge
sokoli. inila je uda od ljubavi i portvovnosti. Ali nita nije
pomgalo. Ne ele li da i ostali pomru od gladi, potrebna je brza
pomo: svima je trebalo hrane i okrepe, njege i potpore.
Majka Bucki napeto razmiljala, odmjeravala ima li ikakve
mogunosti da se izbave. Naposljetku je odluila poslati Jeka da
trai pomo.
Tri, sinko, koliko god moe i gledaj ne bi li nas kako
izbavio iz ove nevolje. Pokuaj nai oca i reci mu da emo svi
stradati ako nam se odmah ne pomogne. Pouri se, Jeko, prije nego
to bude prekasno!
Jeko je otro noge o vrui pijesak i odmah zadio odande.
Trao je tako brzo da je sutradan prevalio veu polovinu puta; ali ga
je onda prenaglica sasvim obrvala, tako da vie nije mogao ni
koraka dalje. I dok je beznadan sjedio i razmiljao o nevolji to je
pogodila njegov narod, odjednom se odnekle pojavi Job.
Hej, braco! viknu Job. Kakva li sluaja to te naoh!
Jeko uzdahnu od radosti i uzbuenja.
Jobe! povika on. Jobe, ako moe togod uiniti za
na rod, pojuri bre-bolje kui, nai oca i reci mu da majka i braa, i
sav krtiji narod, lee u pustinji, a smrt im je ve za vratom!
Job je utio koji asak, pogodila ga ta tuna vijest.
uj, Jeko ree on strano je to to mi kazuje, ali na
oca ne smije raunati, mui ga kostobolja i mlitavilo. Kreni natrag,
pa ondje najprije iskopaj rupu da edni dou do vode, a potom,
gsni, utaivi e, krenite u potragu za hranom. Kad jednom utaite

e i glad, bit e najbolje da neko vrijeme mirujete gdje ste se i

zatekli.
A kad mu se Jeko htjede u rije utei, zabrza Job:
Pouri se, jer mi valja drugo svidjeti za spas naeg naroda, a
krupno je posrijedi! elim se jednim udarcem rijeiti svih nevolja.
Job bijae momak koji se pouzdao u se, uzdao se u svoj razbor.
Dok se nevoljnik Jeko puevim korakom vraao u pustolinu,
hramljui i jecajui, Job je krenuo na drugu stranu: uputio se prema
skrivenom obitavalitu Skokana Poletilia, koji bijae voa i
poglavar uvenih skakavaca.
Kad je Jeko stigao u pjeani kraj, ondje je uo da je umrlo jo
trideset i sedam krtijih maliana i etrnaest starijih, sve od ege,
oskudice i slabosti. Majka Bucki sjedila i plakala, a druge oajne
majke plakale i kukale s njome tuei za izgubljenom djecom.
*
Bucko je razmiljao iz dana u dan. Drukije treba da bude u
opini ali kako? Mora se tu neto uiniti. utio je u svojim starim
izmama kako oivljuje ostatak njegove nekadanje hrabrosti, te on
jednoga lijepog jutra uze put pod noge pa pravo na vrata okrunom
komesaru Lasici Ukoljici. Pozvonio je, te ga pustie unutra.
Jazo Jazavac dovede posjetitelja do komesara, koji se, lijeno
opruen, ljuljkao u mrei od pletene paprati.
Gle, gle smijuljio se komesar koga to vidim! Nisam
oekivao tako ugodan posjet. Sjedni, Buckiu, i pripovijedaj mi
togod o svome sadanjem ivotu.
A onda e Jazi Jazavcu:
Hajde, Jazo, donesi nam togod u zasladu! Ode Jazo i
donese zdjelu ueerenih boba, a Bucko s gorinom pomisli kako je
to danak to su ga jadne krtice morale predati tome deronji.
Dobar tk! ree Lasica, a Bucku ne preosta drugo nego
da uzvrati:
Hvala, takoer.
I onda se i sam poe sladiti finim jelom.
A sada da ujem to mi ima rei pozva ga Lasica.
Paljivo te sluam.
Bucko se nakalja, hm-hm, proisti grlo, a onda, zadihan od
uzbuenja, uze, uljudno koliko ve mogae, svome stranom
ugosniku pripovijedati kakav je teak teret poklopio opinu. Nema

vie, kazivao Bucko, nikakve mogunosti da se u Glodaviji poivi

pristojnim ivotom. Ako gospodin okruni komesar ne bude neto
blai prema jadnim krticama, prijeti im posvemanja propast.
Vidite, gospodine uvjeravae Bucko ve je dolo dotle
da su nas, u goloj nevolji i od samog straha, ostavile nae ene i naa
djeca...
Kad je komesar to uo, jo je bolje naulio ui.
Ma to mi ne veli! Otile vam ene s djecom? Same? Bez
mukaraca i bez obrane?
Jesu, gospodine potvrdi Bucko otile su bez ikakve
obrane.
Pritajen cerek prijee Lasici njukom, jedva je komesar uspio
prikriti radost, ali ju je ipak prikrio: Ta bijae on majstor u tome
kako treba namjestiti njuku. Zato je namrtio elo, objesio kutove
usta, napol zaklopio oi i duboko uzdahnuo protisnuo lupe tako
dubok uzdah te bijae kao da saaljeva jadne krtice.
Opazivi promjenu na Lasiinoj njuki, Bucko se osokoli.
Moda taj Lasica i nije tako zao kao to veina misli?
Vidite... poe Bucko, ali ga Lasica prekide:
Dragi Buckiu, nisam ja komesar koji bi htio itavu jednu
opinu gurnuti u krajnju bijedu. Nadam se da nisi takvo to o meni
mislio?
Ne, ne, nisam, gospodine pouri se Bucko. Nikad
takvo to nismo pomislili.
Dobro je doeka Lasica. Evo sam spreman ublaiti
nevolju u Glodaviji, ali...
Zastao je asak, bijae kao da oklijeva. A onda nastavi:
Ako elite da vas oslobodim danka to mi ga plaate, onda
traim da se vae ene i djeca odmah vrate svojim kuama. Ne
mogu se, dragi Buckiu, suglasiti s tim da vaa opina ostane bez tri
etvrtine itelja. Svatko opet na svoje mjesto, i sve e biti u redu.
Sve e opet ii kao podmazano.
Hvala vam! Najljepa vam hvala, gospodine komesaru!
usrdno e Bucko, sretan ba kao dijete kojemu je doao Djed Boi.
Odmah u se pobrinuti da se bjegunci vrate.
ekaj! viknu Lasica. Starci iz tvog sela nisu ba
podobni za taj posao. Sam u poduzeti to je potrebno za povratak
vaih ena i djece. Nita na brzinu i nita polovino, dragi Buckiu.

Nije li tako? Reci mi gdje se zadravaju bjegunci, a ja u urediti sve

ostalo.
Oh, gospodine komesaru, ba ste velikoduni! ree
Bucko.
Onda, gdje su? upita Lasica glasnije.
Otili su sve do pjeanog kraja odgovori Bucko. Ba
sam danas sluajno saznao.
Do pjeanog kraja? uzviknu Lasica i sastavi ape nad
glavom. Jadnici! Onda je krajnje vrijeme da ih izbavimo!
Razgovor bijae zavren, Bucko mogae kui. Poklonio se
Lasici, dvaput, triput, zahvalio drhtavim glasom i pourio se svojim
susjedima da im kae koliko je okrunom komesaru na srcu njihova
nevolja.
Mjeinko Grebi kiselo se smijuljio.
E, Bucko ree on dobro bi bilo da je istina. Ali
poslovica veli: uvaj se lasice koja o suuti besjedi.
Ali ga Bucko prijekorno pogleda:
Mjeinko on e njemu runo je to od tebe. Nismo
prije, dodue, od Lasice doivjeli neko prijateljstvo, ali danas, u
razgovoru sa mnom, pokazivae samu ljubaznost i suut. Da si samo
ondje bio i uo. Vjeruj mi, okruni je komesar zasluio nau
zahvalnost.
Dobro, dobro preuze Janko aporko ekat emo i
vidjeti. Nadajmo se, Bucko, da nas tvoj dini komesar nee
prevariti.
Bucko pozva susjede na koji gutljaj, jer, miljae, povratak
ena i djece valja proslaviti. I slavili su tako sve do sutradan
duboko u novi dan.
*
Tek to je Bucko krenuo kui, Lasica viknu da mu donesu
izme. Jazo Jazavac odmah ga uslui: obuo mu je izme, a Lasica
bre-bolje potee u palau viteza Ratibora Makovskoga. to je
ondje htio, nije teko dokuiti. Sa svojim sluganskim srcem bijae
uvijek spreman polaskati starjeini i kinjiti podreene, pa je, eto, i
opet uluio zgodu da se umili i dodvori Ratiboru. Uspio je ispipati
gdje se nalazi velika skupina bjegunaca, te se pourio da sve dojavi
gospodaru. A gospodar, vitez od Mijauk-grada, sve se oblizivao od
zadovoljstva.

Tako mi brka, divna je to prilika. u sebi e Maor I kako je

samo neoekivano dola!
Da, izvanredna gozba nalazila se nadohvat njegovih apa. I u
grabeljivosti to mu bijae uroena ve je unaprijed uivao u tome
kako e uskoro lijepo omastiti brk.
Sluaj, Guvanski! obrati se Lasici, neprestano se
kreveljei. Zasluio si moju zahvalnost. Imenujem te vitezom
Reda sijamskih maaka, a prvom prilikom jo u te bolje nagraditi!
Sada je doao red na Lasicu da se klanja i da zahvaljuje.
Osjeao se poaenim eto doivljuje ast od monoga
gospodara koji vlada cijelim okrugom, i ve je vidio kako se, bez
obzira na kusati rep, uspinje do najvieg dostojanstva na Mijaukgradu.
Ratibor brzo sazva trubom svoje ete. Bijahu to kakve dvije
stotine maaka, krvoednih i za borbu ornih, sve sam olo iz majeg
svijeta, divljaci i pljakai otrih zuba i panda, uiljenih brkova i
uarenih oiju. Ta razbojnika druba nije prezala ni od kakve
opasnosti. Kad bijae posrijedi borba i pljaka, mogao je Ratibor
raunati na njih. A to je on dobro znao.
Kad je Ratibor izredao sve zapovijedi, njegove ete nabie na
glave ljemove, naotrie pande i mijauknue svoj bojni poklik.
Onda u zbijenim redovima, pod Ratiborovim vodstvom, krenue
tihom krajinom. Nije im se korak uo, uljahu se preko polja i
livada. Sve na njima podsjealo na lukavost i gipkost kakvu
pokazuju pantere.
*
Jeko je s braom Oblizavkom, Rovkom, Zvrkom,
Krivoapkom i mirkom iskopao neto kao arteki bunar. Nije to
bio lak posao. Dugo je trebalo dok su doprli do vode u pjeanom
tlu, ali su naposljetku uspjeli, te su bjegunci mogli ugasiti e. Neki
su djeaci ubrzo zatim otili u potragu za svjeom hranom, ali im je
valjalo prijei mnoge milje dok su naili na dobro tlo u kojem ima
dovoljno crva i buba za izgladnjele eluce.
Naposljetku se svi nahranie i napojie, bijahu i siti i gasni.
Majka Bucki vodila je svoje domainstvo tako dobro i mudro
da je uredila spremnicu za vikove hrane: u suhome pijesku sve je
dugo ostajalo svjee.

 Budemo li tedljivi, imat emo dovoljno za iduih osam

dana ree majka.
Druge su majke hvalile njezinu briljivost i smotrenost, i prvi
put nakon mnogo dana mogahu opet odahnuti. Samo su mala djeca
jo kmeala sate i sate: u njihovim trbuiima bijae jo
neispunjenih praznina.
*
Dok su u Glodaviji Buckovi susjedi sluali priu o Lasiinoj
dobrohotnosti, i dok su u daljini umorne krtije majke ile sa svojom
djecom na poinak, Ratiborova se lupeka druba uljala kroza
ivice i grmlje i prilazila svome cilju.
I dok se sve to zbivalo na tome djeliu nae velike zemlje, Job
je vodio razgovor sa Skokanom Poletiliem. A to je potom slijedilo
zbilo se tako brzo, munjevito brzo, da nijedno pero na svijetu nije
toliko hitro da bi stiglo sve tono zapisati i potomstvu ostaviti.
Jedan maak iz Ratiborove ete uzverao se na stablo da izvidi
ima li gdje kakva kretanja u daljini. Iz kronje na stablu davao je
dolje znakove (mijau-fu-mr), i to je tako dojavljivao, znailo je da
je otkrio bjegunce na udaljenosti od jedne milje.
Ratibor trljao ape i sukao brke. Oznaen je toan pravac, ete
se rasporedile u obliku lepeze, i u sumrak, neujno, sve krenu
naprijed. Jo najvie etvrt sata i napad e poeti!
Sluaj htjede te se Zvrko, okretan puput vjeverice, u igri i
skakanju uspeo na breuljak, pa odatle na jo vii. I kad je na vrhu,
nevaljalac, htio da dubi na glavi, odjednom zastade, uasnut:
ugledao je tamno mnotvo ivotinja to se dolje uljaju i prilaze sve
blie. asak mu je srce stalo, a onda on poskoi, sklupa se u klupko
i zavalja niz brijeg. Kad bijae podno brijega, opet skoi na noge i
poput munje odjuri u izbjegliki tabor.
Uzbuna! povika on. Uzbuna! Neprijatelj je blizu!
Bjeite! Bjeite ili ete izginuti!
Uas se krtice sabrae, naetie se oko majke Bucki, kao da je
ona majka svima. Zavladao strah i bespomonost, nastao pla i
kuknjava. Onda se Jeko i Rovko zgledae, a ovaj potonji brzo
povika, tako glasno da je nadvikao svu onu strku i zbrku:
ujte! Sluajte! Mirujte svi! Mi preuzimamo brigu da vas
obranimo!

Oblizavko i Zvrko prioe dvojici brae i brzo pretitrae u glavi

to treba poduzeti.
Njih etvorica i jo nekoliko mladih poee kopati hodnike pod
breuljkom. Kako je pjeano tlo bilo vrlo mekano, lako su i brzo
radili. U breuljku iskopae i nainie povelik prostor u kojem su
nale mjesta sve majke iz tabora. Mladi su morali sami sebi pomoi
i vlastitim apama iskopati pobone hodnike. Ubrzo su prestravljene
majke sjedile zatiene pod zemljom, dok su mladi jo uzbueno
kopali.
Upravo bijahu dovrili posao kad je Ratibor prekoraio
granini zid pjeanog podruja. Stigao je da vidi kako posljednji
krtiji rep nestaje pod zemljom.
Ne, ne ba posljednji! Jedno krhko krtije dijete bijae zaostalo,
mala krtica na tri noge i pol (takva je na svijet dola), i to je dijete
sada, uplakano i nasmrt uplaeno, stajalo udaljeno svega pet koraka
od nove graevine.
Aha! naceri se Ratibor. Evo nam ratnog zarobljenika.
Kazuj, bijednie, kamo su se skrili ostali! Govori, ili u te progutati
s koom i dlakom!
Kad je dijete, koje se nikad nije udaljilo od majine suknje,
ugledalo pred sobom neobinu Ratiborovu njuku, ukoilo se od
straha. Hladni srsi prooe mu tijelom. Zatim je ta i to bi drugo!
zamucalo i drhtei reklo da su druge krtice pod zemljom.
Eno tamo, gospodine, pod breuljkom.
Ratibor se ustoboio, okruen svojom bandom. Stotine majih
oiju osvetniki strijeljale prema tihome pjeanom breuljku.
Kopati? Ne, to makama nije pristajalo, nisu bile tome vine; osim
toga, nikad ne zna to te eka pod zemljom.
Njihov voa promisli i naposljetku ree:
Bilo nam po volji ili ne bilo, moramo kopati. Dvadeset
maaka na ovu stranu, dvadeset na onu, a dvadeset u sredinu!
Ostatak neka se u krugu rasporedi oko breuljka! Prvi redovi
raskopavat e pijesak: veina vas to je ve ee radila, sve ako i
bijae samo u kuhinji, u sanducima s pilovinom. A kad gnijezdo
bude otkopano, onda e vanjski redovi skoiti i navaliti, i potamaniti
sve to im zubi dohvate. Naprijed!
U svome skrovitu krtice su, uasnute, ule stranu zapovijed.
Majke i djeca zakukae jo jae. Rijei utjehe to ih je govorila
majka Bucki gubile se u plau i kuknjavi skupine oajnika. Nisu

imali nikakve mogunosti za bijeg, i da ne bijahu krtice, sigurno bi

izmolile zajedniku pokajniku molitvu. Ve su uli kako maje
ape kopaju i kako se primiu: eto ih, sve su blie i blie. uli su
Ratibora kako grmi i podbada kopae. Svuda je naokolo smrt i
propast... Oh, nebesa, samo ih je udo moglo izbaviti.
U taj as zaue iz daljine nepoznat zuj. Zujanje bivalo sve jae
i najposlije prelo u bruj bijae kao da tisue vijaka bruje i bree
u zraku, a kad je ponajjae zatretalo, make udarie u takav mijauk
i dernjavu da su krtice pomislile: evo, doao je smak svijeta.
Bijae oito da brujanje dolazi ozgo, jasno se moglo uti.
Kopanje je odjednom prestalo, mijaukanje odlijegalo u daljini, a i
brujanje odmicalo sve dalje i dalje.
U sklonitu zavladala posvemanja tiina. Krtice zaustavile
dah. to li se dogodilo? Odjednom ue Jobov glas:
Izlazite! Sve je prolo! Nema vie pogibli!
Oklijevajui, izmilje Oblizavko iz podzemnog zdanja i promoli
glavu iz pijeska. Kad vidje brata, a nigdje naokolo ni sjene od
make, povika onima unutra:
Slobodno iziite! Zaista vie nema opasnosti! Jedna po
jedna plazile krtice iz rupe: ubrzo je sva druba stajala vani i gledala
za tamnim oblakom to je nestajao u daljini, dok je pod njim maja
vojska Ratiborova bjeala uzagrepce...
udile se krtice i pitale kakav je to oblak.
A nato e im Job, smijeei se:
Zar ne znate? To je moj izum, dragi moji! Kakav je to
oblak, pitate. Pa evo, rei u vam: to je Skokan Poletili sa svojih
deset tisua skakavaca! Iznenadili su i napali Ratiborove razbojnike!
Tisue su zazujale i zabrujale u uima Ratiborove vojske, tisue
rilaca, otrih kao igla, poele su bosti maje oi! Ne, takvu napadu
ne bi ni ljudska vojska mogla odoljeti!
Smijao se Job i od pustog se veselja sedam puta prebacio preko
glave. Opkolile ga krtice, estitale mu i zahvaljivale.
*
Ratibor od Mijauk-grada s potuenom majom vojskom bjeao
preko polja i livada, kroza ume i vonjake: ne imadoe mira sve
dok se ne uvukoe u svoje zidine.
Vitez Ratibor kleo i psovao uzdu i poprijeko u svojoj palai
dok naposljetku, umoran, nije zaspao. U majoj opini jo je dugo

vladala utuenost, a mnoge su make ile naokolo s povezom na

oku, na uhu ili na nosu, ili su pak sa takom epesale po hodnicima
maje bolnice. Prvi put u svome ivotu namjesnik je Ratibor sa
svojom vojskom doivio poraz. Straan poraz!
Ali se pria time jo nije zavrila: daleko od toga! Jer sada
treba da ujete dalje posljedice Jobove ratne lukavtine
posljedice to ih ni sm Job nije predvidio!
Kad je Ratibor sa svojim makama nestao iz vida, htjedoe se
iseljene krtice odmah vratiti u svoju opinu, na postojbinu: minula je
pogibao, miljahu one. Premda je majka Bucki pozivala na oprez i
opominjala, nita nije pomoglo. Krtije majke nisu vie mogle
zadravati svoju nestrpljivu djecu svi su htjeli natrag: netko ocu,
netko djedu, a svi u zaviaj, u rodni dom. I tako izbjeglice krenue
natrag.
Ali kad su izili iz jedne pustoline, zali su u drugu: na svoju
najveu alost, vidjee da je sva zemlja kojom prolaze sasvim
opustoena. Nigdje ni vlati trave, nigdje zelenila ak i drvee
stajalo obnaeno, ogoljelih grana, i tuno strilo na opustjelim
poljima i livadama!
Kad je Job to vidio, neto se u njemu pokrenu... Razabrao je da
su letee ete Skokana Poletilia ne samo gonile i odagnale
Ratiborovu maju vojsku nego su usput oh, kakve li nesree!
po staroj navadi skakavaca pojele sve to bijae pred njima, sve
zelenilo, sve cvijee i lie... Neko zelena i cvatua zemlja sada se
sterala gola i pusta ba kao i pusti pjeani kraj iz kojega su bjegunci
krenuli natrag tako puni nade.
Krtice se zabrinule, oborile glavu, utonule u crne misli. Tako
pokunjene, sjetne i nevesele, ile su dalje, i jo prije nego to su
dosegle granicu svoje opine, ugledae Bucka i druge starce kako im
idu u susret uzdignutih apa. Bijae to znak velike alosti. Ne,
nije trebalo da gube mnogo rijei oko novog iskuenja i nove
nevolje: ogoljela zemlja i sama je dovoljno i jasno govorila.
Bucko zagrli enu i ree iznemoglim glasom:
eno, nema vie zelenila, a s njime uginuli i svi crvi i bube!
eka nas smrt od gladi!
A ena mu odgovori:
Bucko, gore glavu! Nai emo izlaz!
Da, da, majka Bucki bijae hrabra ena.

I doista, dok su tako sokolili jedno drugo, ugledae gdje se u

daljini diu golemi stupovi dima, a ognjen pojas obuhvati opinu od
jednog kraja do drugoga.
Eno Kupusarevia! viknu Rovko. Oito je ondje izbio
poar!
A onda se nad dimom nadvio oblak to zuji i praska; razdvojio
se na nekoliko manjih oblaaka, i sve najposlije nestade na sivome
nebu...
Kad su krtice prile blie, nestalo plamena, vatra se ugasila, ali
je dim jo raznosio smrad paljevine preko polja i livada. Kaalj je
spopao krtice, sve jedan napad kalja za drugim, tako te iznemogle
odluie da ne idu dalje nego da tu ostanu.
I opet je nevolja prola njihovim svijetom, i te noi nisu krtice
od brige ni oka sklopile, a mali je, slabani krti (onaj to ga je
Ratibor ispitivao) poeo cviljeti od straha. Tresla ga krtija groznica,
te su mu davali da pije vrui aj od suenih bobica. Malian se
kupao u znoju i neprestano zvao u pomo, jer mu strah bijae u kosti
uao i na srce sjeo.
Krtice naprosto nisu vie znale to da ponu, nisu vidjele
nikakva izlaza iz nevolje to se na njih oborila. A kad je ujutro
Krasnopojev nasljednik Zorislav u svijet pustio svoj zov
Kukuriku, dn je na vidiku! tada i seljak Kupusarevi protisnu
svoju kletvu:
Zaklopi kljun, glupane! to si se uzvikao i raspjevao! Zar ne
vidi da mi je pol etve propalo! Obrstili su moju lijepu penicu!
Sva srea to je vatra odagnala jato skakavaca!
A to je rekao bijae istina. Kupusarevi je, naime, vidio jato
skakavaca kako dolazi iz daljine, pa je bre-bolje otiao po petrolej,
izlio ga u prazan jarak i potpalio. A bilo je i krajnje vrijeme. Kad je
Skokan Poletili, koji je predvodio jato, odjednom osjetio vruinu
pod nogama, dao je znak za uzbunu, i skakavci se u tren oka izvie u
visinu, da nestanu na istok i zapad. Pala ih je kakva stotina,
omamljena dimom. Ti se vie nee javiti na prozivki.
Kad se sve na jedno sabere ree Kupusarevi eni
teta i nije tako velika. Zahvalimo nebesima to nas je minula vea
nesrea. A sutra u, da zna, potamaniti svu gamad. Sazvat u pol
sela, i to god gmie i pue, ruje i skae, krtice i lasice, bube i
hrutevi, crvi i gusjenice, skakavci i ne znam kakva sve gadija, sve

e u vatru! Gorjet e oganj sve dok moje ito ne mogne opet mirno
rasti!
Amen pritvrdi ena, a Kupusarevi se nato naklopi na
kau s mlijekom, jer od velikog uzbuenja bijae dobrano ogladnio.
Zorislav, koji svoga gospodara nije jo vidio toliko ljuta,
oprezno je kukurikao u kokoinjcu i naumio sve koke sazvati na
skuptinu. Treba tu neto poduzeti, jer se sav svijet okrenuo
naglavce, a hrane nigdje ni za lijeka!
Koju milju dalje sjatili se skakavci oko svoga voe Skokana
Poletilia. Napad im je uspio, ali je kod seljaka bilo vraki vrue!
U krtinjaku sjedio Bucko i debelo razmiljao, a Job se sakrio u
kut, jer se i on zabrinuo zbog nepredviene pohare u njihovoj neko
tako cvatuoj opini.
Tako je briga dola na svaija vrata, sjela na svaiji prag, sve se
zabrinulo i snudilo sve osim Skokana i njegova jata, jer se to
drutvo najelo i prejelo, bijae im dovoljno za pol godine unaprijed.
*
Nekoliko dana nakon svih tih dogaaja vitez Ratibor od
Mijauk-grada pozva svoga komesara na odgovornost. Lasica
Ukoljica-Guvanski, koji je uvijek gledao da u svoga gospodara
bude upisan na dobroj strani, osjetio je kako su mu hladni srsi proli
svom koom kad su ga izvijestili da se javi u palai. Sasluanje nije
slutilo ni na kakvo dobro.
Kad je doao pred gospodara, poeo se klanjati i poklanjati, sav
se presavio od ulagivanja i poniznosti, ali Ratibor nije mario: sukao
je brk uvis i mrkim pogledima samo strijeljao Lasicu oganj mu i
bijes sijevao iz oiju to su se uiile.
Tako dakle, lupeu! poe Ratibor. Namamio si me u
stupicu! Skupo e mi to platiti!
I premda je komesar uvjeravao i sveano se kleo da na njemu
nema nikakve krivice zbog onog napada skakavaca, Ratibor je ostao
pri svome: na Lasici je krivnja, i treba tu krivnju okajati.
Trideset i tri moje najbolje make lee polomljenih apa, ti
kugo lasija! esnaest je njih ostalo bez repa! Dvadeset i etiri sada
su orave! Trinaest ih je olinjalo! ptrdeset i devet dobilo greve u
elucu i ne moe se maknuti iz postelje... Eto, dini komesaru, sve si
nam to ti spremio i zakuhao, a da ti ne spominjem svoj vlastiti jad:
ve dane i dane nemam nikakve volje za borbu, a to je za jednog

namjesnika bruka i sramota! to moe odgovoriti na sve ovo? Kako

e nadoknaditi tetu i bijedu nanesenu mojoj vojski, ti nitkove?
Sam u ti dati odgovor. Ujutro e na vjeala!
Komesar zadrhtao kao prut na vodi, zatreperio kao jasikov list,
bacio se na pod i zakukao, ali mu nita nije pomoglo. Vitez Ratibor
dade znak, i dvojica dvorskih straara pograbie Lasicu te ga strpae
u zatvor: tu e ekati do jutra, to jest do vjeanja. Namjesnik je otro
apu o apu, na svoj nain izrekao presudu.
U zatvoru sjedio Lasica Guvanski i jadikovao. Sada, kad je
vidio da mu je odzvonilo, da su doli njegovi posljednji sati na
zemlji, zaredae pred njim i na oi mu izioe sva njegova sramna
djela. Savjest ga poela gristi. Vidio je svoje pljakake pohode i
otimaine, svu bijedu i zlo to ga je nanosio miroljubivim
ivotinjama, vidio je svoje lai, opaine i pakosti, svoju pritvornost i
krvoednost. Prijeteih njuaka optuivale ga sjene njegovih rtava.
A on drhtao, previjao se i grio, molio milost ali uzalud: njegovi
su povici zamirali meu zidovima tijesnog zatvora.
to se vie bliio as smaknua, to divljiji bijae oaj
utamnienog razbojnika: smiljao je put i nain kako da umakne
ispod vjeala. Ve je pokuao potkupiti straara, ali mu se pokuaj
izjalovio. Reetke i vrsta vrata ne poputaju, tuda nema izlaza.
Lasica proguta suze, stisnu zube: mora nai izlaz!
Zidovi zatvora bijahu od hrastovih dasaka tuda ne moe
proi. Pod je, dodue, od zemlje, ali tako tvrdo nabijen da bi samo
elini zubi mogli u njemu rupu iskopati. Strop je od iane mree
kojom se ograuju kokoinjci ni tu ne moe nita. Ali ipak...?
Lasica pogleda kroz reetke na vratima. Straar, snaan
kopljanik naoruan helebardom ili kopljem otropercem, stajao
leima naslonjen na zatvor i plovio u svojim mislima. Otroperac je
uspravno naslonio na vanjski zid. Lasica oprezno prui ruku kroz
reetke, dohvati otroperac te ga paljivo uvue k sebi, gore u
zatvor. Nato vrh koplja zabi gore u okce na ianoj mrei i tako
proiri otvor. Zatim je okrenuo koplje i vrh mu vrsto zabio u pod te
se uzverao uz kopljau. Onako gibak i mrav lako se provukao kroz
proireno okce u ianoj mrei, i neko je vrijeme mirno sjedio na
krovu.
Straar se pomakao, segnuo rukom za helebardom, a kad je ne
dohvati, zaudi se i zbunjeno pogleda unutra, u zatvor: odmah je
razabrao da mu je zatvorenik skuhao poparu, namagario ga. Straar

povue zasun, otvori vrata te nahrupi unutra. Lasica u jednom skoku

sjuri s krova, zatvori vrata i navue zasun. A onda se zlurado
nasmija i doviknu zatvorenom straaru:
Dovienja, tamniaru! Budi miran! Ubrzo te eka nagrada
gospodara Ratibora!
I dok je straar u zatvoru kleo i vikao, Lasica zadi vatru
tabanima i potee odande kao da su ga ilom podboli. Jurio je kao
strijela i nije se zaustavio sve dok nije daleko za sobom ostavio
granicu Ratiborova podruja.
Lupe je, eto, i opet izmaknuo.

Poglavlje esto
Vidra pustinjak Krtice i koke idu po savjet
Pravorijek i pravda Mudre rijei staroga krta
U uplju stablu, negdje na niziji ograenoj nasipom, ve mnoge
godine bilo prebivalite pustinjaka Pere Kreposnoga. Taj Pero bijae
vidra, to jest vidran, mujak vidre obine. Neko je ivio
pustopanim ivotom, ali je poslije doao do spoznaje pa se obratio.
Prije nego to se od haraa i pustopanika prometnuo u pustinjaka,
zvao se on Pero Pustonik: bijae to u ono doba kad je svednevice
nosio u svoje gnijezdo, u jamu pod stablom, obilje ribe to bi je
nalovio na uas siromanih ribara u okolici. A kad ga je jednoga
dana neki izmeu tih ribara estito lupio veslom po glavi,
prosvijetlila se Peri pamet, te je dojakonji pustonik tvrdo nakanio i
sveano obrekao da e ostatak ivota provesti u pokori, u kajanju i
razmatranju. Ubudue su ribari mogli opet nesmetano loviti, jer je
Pero otad ivio siromaki i zadovoljavao se kojom jeguljicom,
glavaticom ili ime drugim na tu priliku.
Ljudi iz okolice esto su ga vidjeli kako sjedi u svome
pustinjakom obitavalitu, nepokretan sate i sate, apa sklopljenih na
trbuhu. Zato su ga i prozvali Pero Kreposni: miljahu da on cio dan
provodi u molitvi i razmiljanju.
Nikad u svem onom kraju nije bilo vidre to je tako dobro
ronila i plivala, nijedna nije znala tako jarak zajaziti, nijedna tako
mudro i spretno navrnuti vodu skrivenim prokopima: u takvim
poslovima Pero Kreposni ne imae premca.
Pero Kreposni stajao u svih na dobru glasu, slovio kao
povuen, razborit, mudar stvor, i taj glas o njemu prouo se daleko,
pronio se i do najdaljih opina i upa.
Ako bi se kad dogodilo da su se ribari morali vratiti kui bez
ulova, bijae to stoga to bi Peru ponijelo iskuenje da i opet
jednom, vjeran svojoj staroj prirodi, zaroni i da stvori mete meu
ribama u vodi. A sutradan bi jo skruenije, sklopljenih apa, sjedio
u svome pustinjakom nastanu, kajao se za grijehe i mnoge poroke i
tonuo u razmatranje o svome proteklom razbojnikom ivotu.

Jednog dana Pero Kreposni uvelike se iznenadi kad je uo neke

ivotinjske glasove to se primicahu njegovu obitavalitu. Jo nije
stigao ni da se pravo naudi, kadli se pred njegovom izbom, to jest
pred trulim i upljim stablom, pojavi krt Bucko i s njime Mjeinko
Grebi, Janko aporko i nekoliko drugih krtica. S njima bijae i
Zorislav, u pratnji nekoliko koka i jednoga mladog pjetlia.
Pustinjak promotri to neobino drutvance u kojemu se pernati
stvorovi pojavljuju pokraj svojih nekadanjih neprijatelja.
Oh, nebesa! prozbori Pero. Koliko vidim, ima
promjene na vama. Silno se radujem pomirenju izmeu kopaa i
kretaa. Dobro mi doli, pijetli, koke, krtice i drugi svikoliki!
Kazujte to vas k meni nosi!
Bucko htjede uzeti rije, ali ga Zorislav gurnu ustranu, tako te
je krt, razoaran, okrenuo gunati.
Ipak stara pjesma nije jo zaboravljena? upita Pero.
uj me, Bucko! Htio bih vas na miru sasluati. Malko ti sa svojima
proetaj dok Zorislav ne dovri svoje kazivanje!
Pijetao se ustoboi u svemu svom dostojanstvu, a mladi pjetli
kakotnu: Ka-ko-ki... Dalje nije stigao, ostatak mu u grlu
zapeo.
Bucko otegao lice i nevoljko se udaljio. S Mjeinkom
Grebiem i Jankom aporkom sjeo je u travu.
A sada obrati se pustinjak pijetlu moe nasrijedu s
onim to te mui. Sluam te, brate pijetle!
Zorislav se pristojno nakloni, nakalja se da proisti grlo, i
onda poe:
Sveti oe Vidrijane...
Hajde, hajde u smijehu e Pero mani se naslova. Ja
sam samo Pero, i samo Vidran. Kazuj bez okolianja to mi ima
rei!
Dobro, Pero preuze pijetao. Mi, to jest ja i moje
dvorite, ivimo, tko e znati otkad, u neprestanu strahu. Je li tako,
koke moje?
A koke e slono, u jedan glas:
Ko-ko!
Znailo je to isto kao da su rekle: Jest, tako je!
Mladi pak pjetli pokua i opet: Ka-ko-ki... ali dalje nije
stigao.
Zorislav meuto nastavi:

 I zamisli, Vero Pidrane...

Nisam ja Vero Pidran nego Pero Vidran! prekide ga
pustinjak. Pero, to ti je Petar, razumije li?
Dobro, Petrane, razumijem prihvati pijetao naopako, ali
ga pustinjak ne htjede vie prekidati: vidio je da na toj glavi i nema
ela, pa to onda i da oekuje od nje!
I tako, zamisli, produi pijetao prijeti nam neprestana
opasnost sa svih strana. Koke godinu-dvije nose jaja, uz velike
rtve, a u korist seljakovu, dakako, i onda te iste koke, zamisli samo,
nemilosrdno zavre u loncu! I jo tim nesretnicama priiju nadimak
koke za juhu! Pa da pernati i svaki drugi stvor ne zadrhti od
uasa!
Doista nakrevelji se Pero ve i sam drhtim, ali vie od
gladi. Hajde kazuj dalje!
To ti je prvo i prvo ree pijetao. A drugo, opasnost
nam prijeti od krtica, od lasica, od maaka i takora...
Oh, nebesa! prekide ga pustinjak nasmijavi se.
Pa to ste vi, ini mi se, u zavadi sa svim ivotinjama?
Naalost, tako je potvrdi Zorislav.
A sve koke uglas pritvrdie:
Ko-ko! Jest, tako je!
Jest, to je naa nesrea nastavi pijetao. Mi smo
nadasve dobroudni, najbolji stvorovi to su ikad stvoreni, ali je
danas, oito, sav svijet tako prodrljiv te nas jo samo trpi zbog jaja,
piletine i kokoje juhe.
Ka-ko-ki potvrdi mladi pjetli.
A krtice su nastavi Zorislav tako zagorile ivot
mome prethodniku vitezu Krasnopoju od slavnog roda Mamuzia,
zagorile mu ga tako i toliko da je od jada i emera presvisnuo. A
sada, otkad ja vladam na dvoritu, toliko su pretjerale u svojoj
nasilnosti da su sve poharale, te nigdje nema hrane mojim kokama
nesilicama ni djeci koju odgajamo. Kuga je to i pokora, Piro
Vedrane, i nepravda to se do neba uje i za osvetom vapije! to da
radimo kako bismo se rijeili tih nitarija?
Hm odgovori Pero to to mi pripovijeda ba je zlo.
Nego, kako to da ste ovamo doli zajedno s omrznutim krticama?
Mislio sam da ivite s njima u miru i prijateljstvu.
U miru i prijateljstvu? prezirno e pijetao. Mi ih
naprosto mrzimo! Kad smo se jutros putem namjerili na njih, rekoh:

Ne miemo se s puta! Mi smo od plemenita roda, a krtice su olo iz

kojekakvih mranih zakutaka...
Pero Kreposni neko je vrijeme utio i gledao nadutog pijetla i
njegovu pratnju. A onda mu ree:
uj, Zorislave! Sada hajde ti malko u etnju sa svojima dok
ja sasluam Bucka i njegove! Prije nego to dadem savjet u ovome
sluaju, treba da ujem obje strane.
Nije to bilo po volji pijetlu, kokama i pjetliu, ali su se udaljili,
samouvjereni i prkosni. Stali su na istini to ju je sunce obasjalo.
Tada pred Peru doe Bucko sa svojima te odmah upita:
Prijatelju Pero, to nam je initi da se izvueno iz nevolje?
To je kratko i jezgrovito pitanje kimnu Pero glavom.
A jeste li u neprijateljstvu s pijetlom i kokama?
U neprijateljstvu? priupita Bucko. Nismo u
neprijateljstvu, ali moram priznati da nam Zorislavovo trubljenje ide
na ivce. No, to nije vano. Kad jednom odemo iz ovog kraja, onda
neemo imati brige s pijetlom i njegovim kokama. A kanimo se
iseliti, Pero. Samo, kamo?
Istupi tada Rovko i ree:
uj, Pero, treba da zna: ve smo mi ili u drugu zemlju, ja i
mlae krtice, i majke naeg roda...
A kako je ondje? upita Pero.
Nikako! odgovori Rovko. Ali nigdje nema za nas
mjesta. U ovoj niziji previe nam je vlano i mokro, a ondje kamo
smo ili previe je suho. Zato smo doli tebi po savjet. Ti se
razumije i u suho i u mokro...
Pustinjak promotri krtice jednu za drugom. Kolike li razlike
izmeu njih i nadutog pijetla s njegovom umiljenom drubom! Da,
da, ovi krznai ostavljaju kudikamo bolji dojam.
uj me, Bucko, ti i tvoji! ree Pero. ekajte jo samo
koji asak!
A onda e Rovku:
Hajde, zovni mi ovamo pernatu drubu!
Ode Rovko i vrati se odmah sa Zorislavom i njegovom
pratnjom.
Kad su se svi okupili oko njega, prozbori pustinjak:
Stvorovi boji! Bilo je doba kad sam se kavio i svadio s
ljudima i ivotinjama. Jednog me dana stigla kazna za moju zlobu:
udarac po glavi. Jo i danas imam vor na njoj. Taj me udarac

natjerao na razmiljanje, pamet mi prosvijetlio. Ti, dini pijeve,

nee ni da uje o krticama, ali ih svakog jutra ljuti svojim
krijetanjem...
Oprosti, ali ja vrim svoju dunost! upadne Zorislav.
Lijepo! prihvati Pero. A ti, Bucko, oito si smislio
nekakvu lupetinu, tako te koke ovoga gospodina ne nalaze hrane.
Oprosti upade sada Rovko to nam je bila dunost!
Spas krtijih majki i maliana svakako je neto vanije negoli hrana
jatu glupih koka!
Lijepo! doeka opet Pero. I jedna je i druga strana,
dakle, vrila svoju dunost. Dobro! Onda u vam ja nametnuti treu
dunost. Pomoi u vam, ali uz uvjet da odsad meu vama vlada
mir. Jeste li razumjeli? Stvoreni smo da kao braa i sestre ivimo u
slozi. Budemo li ivjeli u miru i u slozi, nikome nee hrane
ponestati, i nee vie biti svae u opini.
Tako je! potvrdi Bucko. I ja sam, pouavajui djecu u
povijesti, rekao otprilike isto, a onda su nam Lasica i Ratibor
zaprili orbu i zamijesili kau, i ba smo se gadno proveli,
pustinjae! Kad bi ti njima dvojici htio govoriti o miru i tako...
uj, Bucko odrjeito e pero ja po svome pouavam u
povijesti! Dakle, bilo je vrijeme kada su sve ivotinje, male i velike,
ivjele kao jedna jedina dobra i mirna obitelj. A onda...
Znamo mi tu priu! javi se pjetli.
to vi znate? umijea se Rovko. Vi niste nikad uih
povijest!
Pero ree Bucko ja sam svojima kazivao povijest. A ti
je ponovi neukoj peradi.
I hou! preuze Pero.
I obrativi se pernatome skupu, nastavi:
A onda, kad se dvoje prvih ljudi jednog dana poelo svaati
oko jedne glupe jabuke a u tom je grmu leao zec, to jest avo
ode onaj lijepi mir i ona divna radost, sve propade, i kad su se tako
ljudi pograbili za kosu i za perin, nisu ni ivotinje znale nita drugo
nego su slijedile alosni onaj primjer. Vidite, gospodine pijeve, od
onog su vremena make i lasice zlobne i lukave, vuk janje dere, i
tigar se sa zmijom bori. Jad i strah zagorae nam ivot.
Krtice i kokoi sluahu irom otvorenih usta i kljunova. Bucko
je otro pogledao Zorislava, ali je ovaj oholo okrenuo glavu ustranu.

 ujte me svi! nastavi Pero Vidran. Uvijek e biti

maora i lasica, tu mi ne moemo nita, ali to nije razlog da krtice i
pijetao ne sklope mir i ne poive u prijateljstvu. Jedan krijeti, istina
je. A zato krijeti? Zato to mora! Tako je sazdan. Moda je
pijetlovo krijetanje potrebno da bi koke nosile jaja?
Pardon! upade Zorislav. Ja ne krijetim nego pjevam i
tako sunce dozivam!
Krtice prasnule u smijeh, a pijetlu od bijesa pomodrjela kresta.
uje li ih kako se smiju? zlobno e pijetao.
ujem potvrdi Pero ali znaj: smijeh koristi zdravlju.
Rekoh dakle: netko krijeti, a netko je nijem ba kao figura od
porculana. Krtica je nijema. A zato?
Zato to smo mi skromni! ree Rovko.
Ma nemoj...? uskoi Zorislav. Kako skromni? Vi
krtice, vi ste najbestidnije prostaine koje sam ikad vidio!
Gle, gle zaguna Pero gle miroljubiva stvora! Stid te
bilo, Zorislave, to se tako okomljuje i vrijea svoje susjede! Zato
si doao ovamo i to hoe, ako ti nije do mira?
Traim svoje pravo! zakrijeti pijetao.
Svoje pravo? preuze Vidran. A to je s tvojom
obvezom i dunou?
utjeli su, utjeli svi, jer ih je Perino pitanje pogodilo.
Dragi moji nastavi Pero bude li svaki meu vama
inio to mu je dunost, sve e biti dobro.
Onda se obrati Zorislavu:
A ti, pijetle, kao da se ne slae? Ima o tome drugo
miljenje? U redu, ne moemo te prisiliti da drukije misli i da
bude pristojan. Idi svojim putem, a mi emo gledati da i bez tebe
obavimo svoje.
Tako je! ivio! viknu Rovko, ali mu otac stavi apu na
usta:
Jezik za ogradu, derane!
A zatim e Peri:
Mudri prijatelju, rado u pijetla zamoliti da nam oprosti ono
to smo uinili njegovu prethodniku. Ako bi to pomoglo da
promijeni svoje dranje...
Zorislav kao da se borio u sebi. Bijae kao da eli potisnuti
gnjev. Moda je pobjeivala njegova dobra strana? Ne, jer upravo

kad je otvorio kljun da moda kae prijateljsku rije

odjednom zakrijeti pjetli, koji se oito bijae u strica uvrgao:
Ka-ko-ki, mi pijetli ne volimo ulagivanja! A krtice, ka-koki, neka idu doavola!
Pero se namrgodi, a Zorislav proguta prijateljske rijei to ih
premetae.
Oh! teko uzdahnu Pero. Oh, kako umijete drugome
ivot oteati i zagoriti! Ostavite me, u ime boje, da samujem u
svome nastanu, a vi idite drugamo, ako ste eljni svae!
Bucko se uhvati Peri za rep i ree:
Dragi Pero, nemoj tako! Ako je taj pernati svijet toliko
umiljen, neka mu bude! Ali mi, brate Pero, mi smo se zavrnuli u
tijesnu, hou da kaem: mi smo u prpi, to jest u velikoj nevolji.
Moramo iz svoje zemlje, daleko od Lasice i Ratibora, ali ne
moemo u pustinju da ondje pomremo od gladi!
Zorislav, koji se meuto neto dogovorio s kokama, ponosno
die glavu, okrene se Peri te upita:
Onda, pustinjae, ne kani nas obraniti od tog oloa?
Ne! kratko e Pero. Idite maoru po savjet! Ovdje
nemate vie nita traiti! Zbogom!
Pijetao prezirnim pogledom omjeri pustinjaka, duboko udahnu
i onda protisnu svoj:
Ku-ku-ri-ku!
Prolomi se zov i odasvud odjeknu: Ku-ku-ri-ku! a
smijeni onaj pjetli ponovi svoj Ka-ko-ki i koke zagrajae:
Ko-ko-ka, ko-ko-ka! zakakotae kao da e svaka onog trena
snijeti tuce jaja.
I u tome kakotanju krenue odande i zagrabie cestom, a Pero,
Bucko i krtice sve se drahu za trbuh od pusta smijeha.
Kad su kakotavci odmakli, ree Vidran:
Pomoi u ti, Bucko, ali jedno znaj: mora se jo mnogo toga
promijeniti prije nego to mogne poivjeti u potpunu miru.
Mi emo se trsiti i initi najbolje to moemo doeka
Bucko. Bit emo dobri i pravedni, i zadovoljni onim to nam se
udijeli.
Vrlo dobro! kimnu Pero. Mudro si to rekao.
Dakako! javi se Rovko. Ali se nadam da emo od toga
imati i trbuhe punije negoli u pustinji!

 Svakako, mome! nasmijei se Pero. U taj pjeani

kraj, u tu pustinju, morate me jednom odvesti. Htio bih vidjeti...
Nikad... prekide ga Rovko.
Ali bih ja samo da vidim to bi se ondje dalo uiniti
preuze Pero. Nemoj, Rovko, tako brzo rei nikad, pa ni ondje
gdje te samo kamen uje, jer nitko unaprijed ne zna to ga eka i to
mu sudbina sprema. A i pustinja moe ozelenjeti. Sitno sjeme to ga
vjetar donese proklija gdje na zemlju padne, i od njene biljice
danas eto ti sutra grma i bokora to se kasnije u stablo protegne, i
nema druge nego rei hvala onome koji puta da vjetar sa
sjemenom poigrava po beskrajnoj, tajanstvenoj i prekrasnoj prirodi!
Divno! uskliknu Bucko, oduevljen. Da nisi pustinjak,
Pero, mogao bi biti propovjednik! Suze si mi na oi natjerao, toliko
si me ganuo!
Otac samo to ne proplae! zahihota Rovko.
uti, uplja glavo! ukori ga otac. to ti zna o
mudrosti starijih?
I onda druba, na elu s Buckom i Perom, krenu preko polja:
usmjerila je prema pjeanoj pustolini.
*
Dok se to zbivalo, seljak je Kupusarevi, s dvojicom-trojicom
momaka, marno prionuo na posao. Cio pojas zemlje kojim je
pustoei proao Skokan Poletili sa svojim jatom skakavaca,
valjalo je preorati, pobranati i zasijati. Iz dana u dan radili ljudi u
polju, radili u znoju lica svoga, jer je dobroj zemlji trebalo mnogo
brige i njege.
to je dublje u zemlju sezalo ralo i lopata, to je vie rastao strah
u krtijoj opini. (Zacijelo se jo sjeate: starci i majke s djecom
bijahu ostali!) Bojale se krtice ako ih ugleda Kupusarevi i
njegovi momci, eto opet pohare!
Majka Bucki morala ih tjeiti. Znala je da je njezin mu otiao
Peri Kreposnome: bit e onda najbolje da i svi oni krenu onamo.
Dug je to put, zacijelo dva dana i dvije noi. Nije sada imala
hrabrosti. Uzdisala je, teki joj se uzdasi otimali iz grudi, a nije ni
udo: prevelika je i previe traje ta nesrea to se tako nesmiljeno
oborila na krtice! Tek to se izbavi od jedne nevolje, ve zapadne
u drugu! Zato skromnim, miroljubivim krticama nije dano da ive u
miru pod kapom nebeskom?

Dok je ona tako uzdisala i razmiljala, eto takana Hromia:

doopao do majke Bucki, to jest doao k njoj hramljui. Bijae on
najstariji u opini.
Gospoo ree takan utri suze, jer svanut e jednom
dan kad emo otpoinuti od svake nevolje i straha i poivjeti u miru
i zadovoljstvu.
Lijepo ti zna govoriti, takane ree majka Bucki
sjetno.
A takan e na to:
Ostavio sam itav jedan vijek za sobom i poivio toliko
koliko nije nitko u naoj opini. U borbi za ivot izgubio sam
stranju desnu apu. Bila je to prava borba za opstanak. I odonda
sam na takama. A misli li da sam zato izgubio hrabrost? Zamisli
kako bi bilo kad bismo uvijek uivali nepomueni mir, uvijek imali
pun trbuh, provodili lagodan ivot u toplu domu, s toplim papuama
na apama, puei lulu i samo odbijajui dimove, okrueni dobrom
djecom... zar misli da bi takav ivot valjao?
A zato ne bi valjao? u udu e majka Bucki. Zato
ne bi valjao, takane? Ba trabunja kojeta! Kakve su te gluposti
napale!
Moda je tako kako kae preuze takan ali se meni
ini da bismo i mi, kad bismo poivjeli u takvoj lagodi, ubrzo postali
lijeni, oholi i odvratni kao make, lasice i sva ona prokleta gadija!
ivot je borba, draga moja! Ne borba krvoednih, punih mrnje i
eljnih unitavanja, nego potena borba za opstanak, i kad ne bi bilo
borbe, ne bismo znali uivati u blagodatima mira niti bismo bez rada
znali potovati plodove svoga truda. Da nas nikad ne gone, nikad ne
bismo kopali i rovali svojim marnim apama da titimo ono to smo
stvorili i da branimo svoju djecu. Bili bismo trome, lijene krtice, bili
bismo debele mlitave mjeine, smo salo u krznu, i ne bismo marili
za djecu niti bismo imali potomaka koji bi nastavili na ivot. Tko
samo ivi da bi uivao, draga moja, taj se sav razmlitavi od uitka i
postane mjeina, troma i trula hrpa mesa.
Kad ga je majka Bucki upitno pogledala, on samo nastavi:
Dakako, mogla bi mi sada rei da smo mi i previe, i
preesto, bili izloeni kunjama. Ali, kao to se na vatri kua zlato,
tako se i na kunjama prepoznaju srca. Kad bih mogao zajamiti
sreu naem rodu, drage bih volje rtvovao i drugu apu... A od
tebe, draga majko Bucki, nitko nema prava traiti ikakvu drugu

rtvu, jer su dovoljni darovi kojima nas je obdarilo tvoje toplo

majinsko srce i svima nam ulilo hrabrost, i bogatstva i dareljivost
toga srca bit e pouka i primjer krtijem potomstvu u budunosti. I
pamti to ti velim: pouzdano e doi vrijeme mira i radosti krtijem
rodu, mira i radosti to ih je krtiji rod i zasluio nakon tolikog
straha, nakon toliko briga, jada i nevolja. Gore glavu, jer doi e
bolja vremena!
Kad je takan Hromi uutio, majka Bucki ljubazno ga
pogleda.
Hvala ti ree ona mudre si rijei izrekao! Tvoje rijei
pale su mi s uha na srce, i dobro u ih u pamet uzeti. Ali sada ne
smijemo misliti na radost nego na seobu. Sazovi sve majke! Pouri
se, prije nego to nas seljak iznenadi!
A takan zae po svoj opini te krtije majke sazva na dogovor
kod njihove dobrostive susjede.

Poglavlje sedmo
Bjegunac Lasica i propala varka Koke odmetnice
Maor onkraj brave Krtice s vidrom u zemlji
obeanoj
Kad je ono Lasica Guvanski pobjegao iz zatvora i zadio kao
vjetar, naposljetku je stigao u umu, i tu ga je no zatekla. Teke je
asove proveo te noi, nauio se pusta straha: kad god bi lie
zautalo, ve bi pomislio da to stiu make Ratiborove. Tek to se
dan zapoznao na istoku, izmaknu Lasica iz ume te nasumce udari
preko ledine. Jurei tako bezglavo, najposlije, sav zadihan, pade na
strnite: jezik mu visio iz gubice, a srce mu spalo na zrno graka.
Leao je tu poprilici sat vremena dok je doao do daha i malko
se odmorio. I upravo kad se upitao gdje je i na koju bi stranu dalje,
zau nekakvu graju i krijetanje. Poto je asak-dva osluhnuo,
razabra da je to kokotanje i da se graja sve vie pribliuje.
to sada? pomisli Lasica. Zar sam na nastanjenu podruju?
I kakvo je ovo polje? Kao da je kakva stara metla a ne polje!
Uto navrh breuljka ugleda Zorislavovu glavu, a odmah zatim
vidje i koke i mladog pjetlia. Pribliavali se u svai, a Lasica ne
bijae spreman za susret s njima. Sve ako mu i bijae inae navada
da s takvim krijetavcima brzo obrauna tako da od njih ostane
samo hrpa perja, ipak je sada suspregao prodrljivost i pritajio se
kao da ga i nema ondje.
Ali ga je Zorislav ugledao. Ugledao ga i u strahu zastao. A
njegova se pratnja odmah okupila oko njega.
No, kako se Lasica ne micae s mjesta nego samo pokazivae
kiseo smijeak, Zorislav se osmjeli da krene dalje.
Plemeniti poje ljubazno e Lasica doista je grehota
da se sa svojima mora potucati po ovakvu pustom kraju. Zar je
seljak tako rano poeo penicu?
Nije odgovori pijetao nije on poeo, nego su nas
skakavci poharali.
Lasica se prepade. Zar se nalazi na Kupusarevievoj zemlji?

 Jesi li ti Zorislav? upita Lasica, jer kako su sve kokoi

nalik jedna na drugu, nije krijetavca odmah prepoznao.
Jesam odgovori pijetao ja sam Zorislav. A ovo su
moje koke i moj sinovac.
Ba je lijepo to vas opet vidim! ree Lasica.
Rekao je to naoko i nauho mirno i ljubazno, ali je u sebi
osjeao nemir. Pa ja se, dobijesa, nalazim u Ratiborovoj blizini!
ree Lasica u sebi. Valja mi to prije odavde, preko granice!
Jest, trebalo je to prije preko granice, ali da se do nje doe,
treba znati i pravac. Pijetao e mi pokazati smjer, on ga sigurno
zna, ree Lasica u sebi.
Zorislav, koji jo bijae pod dojmom razoaranja zbog onih
dogaaja kod Pere Kreposnoga, dade sebi oduka pred Lasicom i
olaka breme svome pijetlovskom srcu, a Lasica tako doznade u
pojedinosti tono to krtice smjeraju i to je pero nakanio, i kako su
krtije majke ostale s djecom u Glodaviji.
Hm ree Lasica upol glasa teta to se moram sakriti,
inae bi te krtije dame i djeca bili fin zalogaj za me!
Zlobnikova je pamet brzo radila, i on je uas pretitrao u glavi
kako bi mogao uluiti zgodu da nekanjeno izvri nova razbojstva.
Lasica zovnu pijetla ustranu te mu ree:
elim mir s tobom, Zorislave. Dobro zna da mogu jednim
jedinim ugrizom razderati tvoje lijepo ruho, a tako i haljine tvojih
koka, i da mi ne treba ni pet minuta da vas sve otpremim u carstvo
crv...
Znam, znam potvrdi Zorislav drhtei. Ali gospodine
Guvanski, valjda nemate takvu namjeru...?
Ne, nemam, barem sada zaguna Lasica ali
postavljam uvjet: treba da odmah ode majci Bucki te joj kae ovo
to u ti apnuti.
I uplaenom pijetlu apnu neto na uho.
Zorislav kimnu glavom, kimnu jo jednom, pa i opet, a onda
pratnji ree neka se sama vrati na svoje dvorite. On se pak otputi
kui majke Bucki.
Lasica meuto nije asa asio, nego prionu kupiti suho lie, a
kad ga je dovoljno zgrnuo, od njega sebi naini halju i kukuljicu,
odjene halju preko krzna i navue kukuljicu na glavu i poe etkati
tamo-amo kao da je pustinjak koji se moli.

to je Zorislav priao majci Bucki, to ne znamo, ali nakon

dva-tri sata bijae sva krtija opina na nogama, zajedno sa svojim
voama. Krenuli su putem to im ga je pokazao Zorislav. Ili su tako
desetak minuta i naili na Lasicu.
Podmuklica to se prikazivao pustinjakom neprestano je
mumljao zauenim krticama:
Mir s vama!
Tako je mumljao i pokajniki uzdizao oi k nebu.
Ja sam pustinjak Pero Kreposni lagae Lasica majci
Bucki. Krtiji oevi rekoe mi da vas odvedem u zemlju
obeanu, u kojoj se oni, mojim zauzimanjem, ve nalaze. Zahvalite
nebesima, vi krtije majke, to ste naile na nesebinu, bratsku
pomo, jer ja u vam biti pouzdan vodi na putu.
Jadne krtice toliko se obradovale da su pljeskale apama i
usrdno zahvaljivale. Mnoge su majke poletjele jedna drugoj u
zagrljaj, a djeca se uhvatila u kolo i zaigrala i poskakivala oko
tobonjeg pustinjaka, koji se samo oblizivao. Povorka nato krenu
dalje. Ili su sad uz brijeg, sad nizbrijeg, najmlae krtice pjevale trala-la, i svi bijahu bodri i veseli: eto, uskoro e se sastati sa svojima i
zauvijek ostati zajedno!
Mir s vama! mumljao lupe i cerekao se pod kukuljaom.
Hajte, budalice, sada sam vam ja gospodar, i doskora u se sladiti
vaim slasnim rebarcima!
Proe tako sat vremena, pa i drugi. Nebo, koje bijae posivjelo,
polako otvori jednu od svojih ustava, i prva kia sitno zarominja.
Krtice su ile dalje. Otvori se i druga brana, a kia potee dolje
u tankim curcima to bijahu kao niti potegnute izmeu neba i
zemlje. Krtice dobro otresoe svoja krzna te nastavie put.
Kad se otvorila i trea ustava, zadadjelo ozgo i sve obonjilo
naokolo, glasila se kia zvonkom kristalnom pjesmom mirijada kapi
to padahu na zemlju. Majka Bucki posavjetova da se povorka
malko zbije. Para se dizala s mokrih krtijih tijela i lebdjela nad
tragovima tisue krtijih apica.
Naposljetku se otvori i etvrta nebeska brana, otoi pusta kia
pljutavica, uli ozgo kao iz kabla i sve zaglui. Voda huktala u
jarcima i brazdama, slijevala se u splakama i lokvama.
Zlo je ovo! uzviknu majka Bucki. Moramo se
zakloniti! Brzo!

Jo ona nije sve ni izgovorila, a cijela se krtija druba ve

zavukla pod grane i korijene hrastova umarka.
Lasica, koji nije oekivao tako nagao bijeg, stajao sam na cesti
te se ogledavao naokolo. Odjednom je iz skupine krtica zauo Jobov
glas:
Pogledajte pustinjaka!
Odmah zatim iz stotine grla izvi se uzvik straha:
Lasica! Lasica Guvanski!
Zamislite samo: kia je raskvasila lie na Lasiinoj halji, te se
pokazao svima znani kusatak njegova repa.
Lasica se kreveljio: eto mu je otkrivena lukavtina.
Bespomone krtice zbile se jedna uz drugu, u strahu da e ih njihov
neprijatelj napasti. Ali u isti tren zaue nekakvo zujanje, zabrujalo
neto jae od obonja kie to je lopila, i zastrlo nebo nad njima.
Razabrae da je to jato skakavaca Skokana Poletilia, i to se jato u
divljem kovitlacu obori na varalicu.
Lasica uzmahivao objema apama i mlatarao oko sebe, ali ga
napadai nisu ostavljali na miru. Glavinjao je i posrtao cestom,
uspeo se na nasip pa se skotrljao natrag, i naprosto nije vidio izlaza
iz nevolje u koju je zapao tako iznenada... Naposljetku se, oajan,
sklupa i zavalja po tlu. Valjao se tako i kotrljao, ali ga je
Skokanova eta neprestano gonila i napadala sve dok na kraju nije
naglavce bunuo u duboku movaru!
Skakavci tada prekidoe borbu te odletjee onamo odakle su i
doletjeli. Samo Skokan Poletili zakrui jednom nad krticama i
viknu ozgo:
Hej, prijatelji! Jesmo li dobro obavili posao? Dovienja!
Bravo! kliknue krtice oduevljene. Bravo, Skokane!
Hip-hip-hura! Hip-hip-hura!
*
Namjesnik Ratibor od Mijauk-grada umalo to nije iz koe
iskoio kad je uo da je iz zatvora umaknuo Lasica Guvanski. Pred
Ratiborom stajao zbunjeni kopljanik koga zlotvor Lasica bijae
zatvorio kad je ono uspio pobjei. Jadni straar stajao sada pred
monim gospodarom, izvrgnut njegovu bijesu: toliko se jadnik
uplaio da je sav drhtao kao prut na vodi.
Je li, nitkove! grmio je Ratibor na straara. Tako si
pustio zatvorenika da umakne! A sad se pobrini da ga i uhvati!

Dobit e deset vojnika, deset mojih najboljih maaka, da ti

pomognu. Ne bude li do tri dana Lasica opet u zatvoru, objesit u
tebe umjesto njega! A sad odlazi!
Bilo mu s voljom ili ne bilo, kopljanik morade posluati.
Krenuo je s makama. Svrstao ih u borbeni raspored, stao na elo
odreda i zapovjedio:
Naprijed mar!
I tako krenue u svijet, u potragu za lukavim razbojnikom
Lasicom Ukoljicom Guvanskim.
Nikad nije bilo takve zbrke i strke u ivotinjskom svijetu kao u
to vrijeme. Sjetite se: Bucko s Perom u potrazi za obeanom
zemljom; Lasica Guvanski pobjegao iz zatvora, pao u movaru, i
zasad nestao s pozornice; Ratibor od Mijauk-grada samo to ne
pukne od bijesa zbog poraza to ga je doivio, a sad je u bijesu jo i
podboden time to je komesar Lasica umaknuo iz zatvora; glupi i
traljavi straar-kopljanik otiao u potragu za bjeguncem; majka
Bucki luta s drugim krticama; Skokan Poletili sa svojim leteim
odredima pozvan na bojite; pijetao sa svojima na dvoritu pobunio
se protiv krtica i protiv seljaka; seoski dvor i polje sve se izvrnulo
naglavce na veliku alost Kupusarevievu...
Da, duga je to pria, a ima jo stotinu dogaaja to bi ih valjalo
pripovjediti, jer pustolovine Bucka i njegovih jo ne bijahu pri kraju
daleko od toga!
Negdje ipak treba poeti, pa tako valja izvijestiti da je pijetao
Zorislav ve sutradan, poslije onog susreta s Lasicom, sazvao sve
svoje koke na dogovor, te su odluili i zakljuili da nee vie snijeti
ni jedno jedino jaje sve dok se seljak ne pobrine za prvorazrednu
hranu i za kokoinjac u kojem e Zorislav i sve koke odsad biti u
miru i sigurnosti. Koke su zaglunim kakotanjem pozdravile tu
odluku i zakljuak. Otile su nakon zbora i dogovora i posjedale na
svoje prijeke, sklopile oi te zijevale od dosade i zlovolje, i
najposlije zakunjale i zadrijemale. Sanjale su o glistama o
debelim, slasnim glistama o itu i kukuruzu, i o svakovrsnim
ukusnim zalogajima to tako prijaju izgladnjelim kokojim
elucima.
Zorislav je oholo prolazio Kupusarevievim dvoritem: bijae
mraviji nego inae, ali se ipak epirio i kooperio. Kad bi vidio
seljaka ili seljakinju, zakrijetao bi tako zlobno te bi odmah svi psi u
susjedstvu udarili u lave. Kadikad bi prkosno otiao sve do kuhinje,

zakoraio unutra te slukinji za leima provrtio koju rupu u svjeu

peninom kruhu, natjerao kanarincu u krletki strah u kosti, svojim
ostrugama razvukao smee po opranim ploama na podu i
najposlije bi u svadljivu krijetanju izjurio odande kad bi ga tkogod
opazio.
Tako je trajalo dan, dva, tri. Seljakinja se od kokoinjca uvijek
vraala praznih ruku. Vidjela je kako koke samo ue i drijemaju na
prijekama, a dobro je zapazila i kako se pijetao neobino vlada i
udno dri, pa je naposljetku rekla muu:
Da zna, Kupusareviu, neto nije u redu s naim kokoima!
Jesi li ikad vidio to takvo? Ve tri dana nisam nala jajeta, a
nalazimo se usred ljeta!
Hja odgovori Kupusarevi ini mi se da su se nae
koke iznosile, naprosto su prestale nositi. Najbolje e biti: u lonac s
njima! Jo tjedan-dva pa eto nam i crkvenog goda, i kokoja juha
nee nam zaista biti naodmet.
A pijetao? upita ena.
Pijetao? preuze seljak. Neka mirno ee. Meso mu je
previe ilavo za jelo. Kojom zgodom prodat u ga kakvu sitnom
seljaku. Ondje neka krijeti koliko ga voljal
Sluaj je htio te je Zorislav stajao ba za stajskim vratima,
sasvim blizu seljaka, pa je tako uo presudu.
Stijesnilo mu se oko srca. Nije asa asio nego je odmah, kao
lud, odjurio u kokoinjac i ondje sve uzbunio. Nije bilo drugog
izlaza: ne ele li u lonac, onda im valja to prije zagrabiti odande!
Put pod noge pa bjei! Ba kao to su uradile i krtice!
I tako svi krenue u iroki svijet. Zorislav je iao na elu svoga
napol izgladnjelog jata. Srce mu uzburkano udaralo pod oslabljenim
rebrima, ali puno nade da e im zemlja gdjegod biti milostivija
negoli na dvoritu seljaka Kupusarevia.
Kad je seljak naao prazan kokoinjac, otiao je po andara. Taj
e nanjuiti kradljivca! Kupusarevi bijae uvjeren da su mu ukrali
pijetla i kokoi. andar je bio vrlo pametan ovjek kao to su svi
andari. Nakon osam dana eto ga seljaku te e mu s onih stopa:
Kupusareviu, uhvatio sam lopova! Ve je iza brave, sjedi u
opinskom zatvoru!
Dakako, seljak je odmah obuo nedjeljne drvenjake i krenuo za
andarom. Kad su stigli, andar, tajanstveno se smjekajui, otvori

vrata zatvorenikove elije i gle uda! U mranu kutu ugleda

Kupusarevi zamislite samo! Ratibora od Mijauk-grada!
to veli? upita andar.
Seljak promotri maka, zatim promotri uvara reda i zakona, i
najposlije upita:
Jesi li siguran da je maak ukrao moju ivad?
Vie nego siguran! odgovori andar. Kad sam ga
uhvatio, jo mu je perje visjelo iz usta. Slijedio sam njegov trag,
Kupusareviu, jer to god radim, radim temeljito. Nema nikakve
sumnje: prokleti maak nije samo ukrao tvoga pijetla i kokoi nego
ih je poderao s koom i perjem.
Mrr, mijau! Nije istina! zafrkta maak. Ali andar i
seljak nisu razumijevali maji jezik.
Vrata na eliji zalupie, i tako je Ratibor ostao i sjedio meu
etiri zatvorska zida, ba kao prije Lasica Guvanski. Mijaukao je i
frktao od bijesa, grebao pandama po podu, uljao se iz kuta u kut,
ali nita nije pomoglo: namjesnik, gospodin od Mijauk-grada, nije
naao nikakve rupe ni pukotine kroz koju bi se provukao van. amio
je u zatvoru i nije znao kako e se zavriti ta nesretna pustolovina.
andar se, dakako, prevario. Ma koliko maak bio prodrljiv,
sada je ipak nevin dopao zatvora. Strano se iznenadio kad ga je
andar iznenada epao za iju dok je on sasvim skromno za
doruak peruao mlada crnog kosa to ga je ulovio i zakrenuo mu
vratom. Taj mu je kos ba prisjeo, jer kad je andar vidio kako
Ratiboru iz usta visi pero, odmah je povikao:
To je ostatak ukradenog pijetla i dvanaest koka! I koliko
god Ratibor frktao i puhao, i sve nijekao, andar ga vie nije pustio,
i nakon etvrt sata ve je maak sjedio onkraj brave.
U svem ivotinjskom svijetu brzo se pronijela vijest o tome da
je Ratibor od Mijauk-grada dospio u zatvor.
Osobito je obradovala jadnoga straara-kopljanika koga je
Maor poslao u potragu za Lasicom. Uzalud je kopljanik sa svojim
majim odredom njukao tamo-amo: odbjeglog lupea Lasicu ne
mogoe nigdje nai. Straar vie i nije vidio izlaza, osjeao je ve
kako mu se oma stee oko vrata, kadli mu andarova maka
povjerljivo priopi:
Gospodar ti je onkraj brave!
Straar poskoi od radosti, oslobodi svoj odred svake dalje
slube i pojuri preko ravnih polja u pustolovine. Tako jednoga ranog

jutra otkri druinu majke Bucki. Od nje je doznao kako su skakavci

u bijeg natjerali i gonili Lasicu Guvanskog, koji bijae zaprijetio
krtijim ivotima.
Ako ste sporazumni predloi straar (a zvao se on Jakov
Drijemalo) rado bih krenuo s vama. Nemam ni kue ni kuita, ni
kueta ni maeta, ni brata ni roaka, slobodan sam kao to ste i vi.
to velite na to?
Krtice, da se kae po istini, nisu ba bile oduevljene drutvom
jednog miolovca. Mladi su gunali meu sobom:
Bolje bi bilo da otpravimo toga Drijemala.
Ali naposljetku, kad je Jakov Drijemalo sveano prisegao kako
nikad u ivotu nije nijednoj krtici uinio nita naao, i kako mu je
iskrena elja da s krticama ivi u miru i prijateljstvu, pristadoe na
njegov prijedlog. I kako je Jakov poznavao put i mogao ga iznjuiti
bolje nego to bi to mogao ijedan krtiji nos, iao je na elu povorke
u novu, obeanu zemlju.
*
Dok se sve to zbivalo, Pero Kreposni, Bucko i njegova druba
krtica bijahu stigli u onaj kraj u kojem su u svoje vrijeme krtije
majke trpjele onoliku glad i e.
Ovdje emo ostati ree Pero, a Bucko ga pogleda u udu.
Pa valjda, Pero, ne misli da se ovdje naselimo?
Upravo to mislim! odgovori pustinjak smijeei se.
Ovdje ete biti na sigurnu, osim ako vas nije pamet ostavila.
Krtice utjele, udile se. to da ponu u takvoj pustinji? Nema
hrane ni pristojna stana, samo jednolina pusto i nad njom arko
suncel
ujte! ree Pero. Zacijelo mislite da sam poludio. Ali
nisam. Nego, ako samo hoete, moete ovu pustinju u malo mjeseci
pretvoriti u plodan kraj, u zemlju kojom tee med i mlijeko.
To moe guskama pripovijedati! javi se Mjeinko
Grebi.
Zar moe uda initi? pritae Janko aporko.
Ne mogu odgovori pustinjak. Ali ako uzmemo pamet
u glavu, moemo upornim radom mnogo uiniti!
Stare krtice otirale znoj s njuke i uzdisale, pune nevjerice:
Ovaj Pero Kreposni moda je pun kreposti i vrline, ali to takvo

vodeno ljapkalo i bukalo moe znati o kopnu? I legle krtice na

pijesak i zijevale od gladi i pusta umora.
Dobro je odlui Pero putam vas da se malko
odmorite, ali onda na posao! Jesmo li se razumjeli?
Gunajui i mrmorei okrenule se krtice na svoju stranu.
Zamislite: taj pustinjak kani ih natjerati da se znoje i mue, a one
ionako ve pale s nogu od umora. Ali pustinjakova upornost i volja
bijae velika, i nakon nekog vremena, poto su krtice otpoinule,
ve ih je poredao u dug red. Prvu je postavio kraj zdenca to su ga
iskopali Buckovi sinovi, a druge, sve dalje i nanie.
A sada ree Pero svaki na svome mjestu iskopajte
rupu. Poslije emo sve rupe spojiti prokopom. Naprijed! Jedan, dva,
tri!
Stotinu krtijih apa kopalo je u tlu. Pijesak letio u oblacima i
padao stvarajui bedem za krtijim repovima. Ne potraja ni etvrt
sata, a ono podugaak jarak ve bijae gotov. Zatim Pero provrtje
tanak zemljani zid izmeu zdenca i jarka i voda zaubori i potee
niz jarak brzajui i klokoui, preplavi ovdje-ondje nasip i natopi
edno pjeano tlo.
Ovamo zapovjedi Pero ovamo sada drugi kanal!
I tako u obliku zvjezdanih krakova nastadoe kanali oko
zdenca, i poto bi Pero provrtio do vode, zaklokotao bi nov potok i
potekao nanie.
Naposljetku krtice shvatie to je Pero namjerio s tim kanalima.
ini mi se Bucko e Peri da sada znam to si nakanio
s ovim jarcima.
I vrijeme je da ve razabere nasmija se pustinjak.
A onda e, obraajui se ostalim krticama:
ujte me, krtice! Pustit emo da blagoslovljena voda dva-tri
dana tee zemljom i natapa tlo, pa ete vidjeti kako e se pjeani
kraj pretvoriti u plodnu zemlju. Ali to jo nije dovoljno. Voda mora
uvijek tei dalje, a kako tlo ovdje u dubini krije veu vodenu icu,
lijepo emo na sve etiri strane iskopati nove bunare. Vode, dragi
moji, samo vode, i eto vam s njome odmah i plodnosti.
Kopali su uprvi sve sile, kopali svu no, i jo prije nego to je
objutrilo, slavila je zajednica pobjedu, jer je voda ve natapala svu
povrinu njihove zemlje.
*

Majka Bucki, koja ni aska nije mogla biti bez posla, ila je
pokraj straara Jakova Drijemala i putem plela arape. Kad su izbili
na jedno prekrije, ugledae u daljini nekakvu spodobu kako luta
naokolo.
Nije li ono Jazavac? upita majka Bucki nadnijevi jednu
apu nad oi. to li on trai ovuda?
Doista je ono bio Jazo Jazavac. Ubrzo eto ga pred njima.
Uzmahnuo je obadvjema prednjim apama i pozdravio:
Dobar dan, dobar dan! Evo i mene! Zar me ne poznajete?
Krtice ga okruie i navalie na nj s kojekakvim pitanjima.
Oh, nebesa! uzdahnu Jazo. Zagrajali ste kao da je na
okupu stotinu kokoi! Ukratko da vam kaem: vie nemam
gospodara, to i sami znate, u bijegu je.
Da, da potvrdi majka Bucki a sada je i u movari.
Dobro je to smo se otresli te nitarije.
A kamo ste se zaputili? upita Jazo.
Kad mu odgovorite, i on ree da e s njima. Tako skupina
bijae jaa, jo joj se jedan pridruio.
Ba lijepo ree Jakov Drijemalo i prui Jazi apu.
Tako su ili dalje i pjevali vesele pjesmice, meu kojima nije
izostala ni ona svakom znana:
Lijepo ti je, lijepo ti je
putem putovati...
Izminue tako jo dva-tri dana, a onda jednoga lijepog jutra
putnici ugledae gdje u daljini lepra zastavica na visokoj kopljai.
Kad su prili i vidjeli zastavicu, takan Hromi uzviknu:
Pogledajte! To je Buckov stijeg! Vidite li krtiju pandu i
krunu od zelene trave, i natpis: Naseobina Krticija. Hura!
Majka je Bucki osjetila kako joj suze teku. Bijahu to suze
radosnice. Eto, naskoro e se svi nai zajedno, svatko e nai svoje
iz stare opine. Svi pruie korak, ubrzae hod. ak i slabi uprijee
da ne zaostanu. Svako srce zaigralo od radosti...
Negdje oko podneva putnici ugledae krtice to su prionule na
posao i marno kopale pod vodstvom Pere Kreposnoga. Nakon pol
sata ne bijae kraja radovanju na obje strane, jer su i marni poslenici
ugledali povorku i prepoznali svoje. I sunce se pridruilo opoj

radosti: probilo je oblake i slalo svoje zlatne strijele dolje, na

obnovljenu zemlju.
Poto se svi izgrlie sa svojima, Bucko povede drutvo po
novome podruju i pokaza mu stotinu kanala kojima je tekla voda i
zemlju natapala. Svi koji su prije upoznali taj kraj kao golu pustinju,
sada su se divili kako se pijesak polako pretvara u mulj to blista na
suncu, a para se die s vodenog povrja.
Dragi prijatelji ree Bucko za ovo prvo udo
zahvaljujemo Peri Kreposnome. Dodue, zasad imamo samo vodu i
vlano tlo, ali e na mudri pustinjak uiniti i drugo udo: oploditi
zemlju. Potujte ga, dragi moji, i poastite ga svojim prijateljstvom!
Sve krtice zapljeskae apama.
Dosta je hvale i laske! ree Pero. eka nas posao! Jo
ga mnogo ima! Ili moda mislite da ete ovdje ivjeti kao rentijeri?
Prvo je sada: kako ovamo dobaviti raslinje? Potrebna nam je nova
pomo za to. Dodue, i vjetar e se pobrinuti da ovamo, na
pripremljeno tlo, nanese sjeme i vlakanca, ali je to predugo ekati.
Za godinu dana elim ovdje vidjeti uredan kutak u kojem e se stari
odmarati a mladi rasti kao u raju.
Pero odjednom uutje na obreku je ugledao povorku
pernatih ivotinja. I krtice pogledae onamo te imadoe to i vidjeti!
Pa ono je Zorislav i njegovo drutvo sa dvorita! uzviknu
Rovko. to oni trae ovdje?
I oni su nam dobro doli ree Pero. Ba dobro doli!
I sastavi prednje ape u lijevak na ustima i zakrijeti:
Ku-ku-ri-ku!
A iz daljine uzvrati mu pijetao:
Ku-ku-ri-ku!
I na to, kao da ih je vjetar ponio, pobrzae koke onamo sa
svojim voom, krijetei i kakoui u sav glas.
Dogodilo se tako te se koke i krtice, koje se jo prije nekoliko
dana svaahu pred Perinim nastanom, sada naoe opet na okupu,
opet zajedno: bijahu na najboljem putu pomirenja. Da, da, kad
nevolja doe, zaboravlja se neprijateljstvo. Tako je, uostalom, i
meu ljudima.
Pero Kreposni neto je posebno nakanio s pijetlom i s njegovim
kokama ta inae ih ne bi doekao s takvom dobrodolicom.
Pozvao je pijetla ustranu te mu rekao:

 uj me, gospodiu, mi smo se ovdje vraki namuili! Sad je

na tebi i na tvojima red da togod uradite. Treba da odmah sa
svojima ode u ptiji svijet...
Tako? upita pijetao. A to bismo mi ondje? Kao da se
nismo dovoljno umorili i nahodali!
Posao vas eka ondje ree Pero. Neto je vano
posrijedi. uj...
I onda Zorislavu na uho apnu to oekuje od njega i od
njegovih.
Nato krijetavci i kakotavci, s voljom ili protiv volje, krenue
dalje, brzo koliko ve mogahu, a kad je Bucko u udu pogledao
pustinjaka, on mu ree, tajanstveno se smijeei:
Samo ti sve prepusti meni, Bucko, i ne brini! Budi strpljiv
jo malo.
Krt je zamiljeno gedao preda se, dok je pijetao sa svojom
pratnjom nestajao na obzorju.
Krtija mlade valjano prionula na posao i kopala. Trebalo je
iskopati stanove za sve, jer je sva krtija opina prela u novu
zemlju. Pero poticao mlade i kao marljiv nadzornik trkarao od
jarka do jarka. takan Hromi nainio sviralu od trske te svirao i
frulio da bijae milina. Veseo napjev odzvanjao naokolo, nad itelje
iz krajine Glodavije i opine Krticije nadvilo se vedrije ozraje,
krijepili se oni nadom i uzdanjem vie nego ikad prije.

Poglavlje osmo
Odluka o makovoj sudbini Lasicu srea slui
Pijetao kod skakavaca Lovaka gozba
Kako je Ratibor od Mijauk-grada strano mijaukao i derao se u
zatvoru a moete zamisliti kakvu dernjavu moe podii takav
maak! andar uzeo razmiljati to da uradi s tim bunim
uznikom. Ako ga pusti na slobodu, eto mu odmah novih neprilika!
A da ga opet dri u zatvoru ne, ni tako ne moe dovijeka! Zato je
naumio sve rijeiti kratkim postupkom. Otiao je Kupusareviu da s
njime razgovara o Ratiboru.
Sluaj je htio te njih obojica andar i seljak bijahu
lanovi lovakog drutva u svojoj opini, a to je drutvo sutradan
imalo sveanost, slavilo je dan osnutka. Miljahu da bi Maora
mogla zapasti vana uloga na proslavi. Do subote neka lupe sjedi u
zatvoru, a onda... onda e biti radosti lovcima...
Ratibor oajavao u zatvoru i mravio naoigled. Od nekadanjeg
ratnikog dranja nije ostalo nita. ak mu i brci mlitavo visjeli, pali
niz bradu. Maor bijae samo sjena onog silnika to je prije znao
uzbuniti svu opinu.
Nije zatvorenik slutio to ga eka. Mijaukao je od jutra do
veeri, a kadto i svu no, mijaukao i zavijao tako zagluno da su
seljani ili u opinu i molili da ih oslobode te strane napasti.
andar samo mirkao oima:
Spavajte na uima, dragi ljudi, za dan-dva gotovo je s
Ratiborom.
A kakva se sudbina zalomila Lasici Guvanskom? Znamo da je
pao u movaru. Kad je bunuo u glib i kad je osjetio kako mu mulj
ulazi u ui, pomislio je doao je kraj. Gotovo i amen! uzdahnu
Lasica. Ali je nadvladala njegova uporna volja da ostane na ivotu:
poeo se on bacakati i batrgati, udarao oko sebe sa sve etiri ape i
veslao, i kormilario onim kusatkom repa, te je tako, nakon duge i
oajne borbe, naposljetku uspio i domogao se vrste obale.
Tko je dakle pomislio da se Lasica preselio u vjenost, taj se
grdno prevario.

Lasica Guvanski opet je sa svojom podmuklou jurio

zemljom to jest htio je juriti, ali u taj as nije jo mogao, nego je
legao, umoran se izvalio na suncu da se osui. Bijae uljiskan
muljem, blato mu u resama visjelo s krzna, ba kao da je sav u
brabonjcima. Lasica je grebao i istio koliko je mogao, a kad vie
nije ilo, ree u sebi: Ve e samo otpasti. Lijepo u se ja pruiti i
odmarati, a sunce e uiniti svoje.
Napol sklopljenih oiju prepredeni je lupe gledao oblake to
se nebom nagone i mislio:
Kamo li su otile koke i krtice? I prokleti skakavci, s kojima
se jo moram obraunati? Gdje li je Ratibor? udno kako nije za
mnom poslao potragu kad sam pobjegao iz zatvora!
Kad je Lasica osuio krzno i maknuo sa sebe sav kal i blato,
potiho je zafiukao pjesmicu kroza zube, da ga nitko ne uje
paljivo pogledao na sve etiri strane, i kad je tako sve dobro
promotrio, oprezno krenu kroz paprat na obali.
Poto je tako iao poprilici sat vremena, eto ga pred
pustinjakov nastan.
Eh, ovo bi bio lijep stan za me, pomisli lukavac. Uskoro e
i mrak, naao sam prenoite. Nema ta, samo silne srea slui!
Lijepo u se uvui, a sutra emo vidjeti dalje.
Uvukao se lupe u tui dom i ondje naao pustinjakove zalihe.
I nije se samo osmoio nego se pohlepno na jelo naklopio, a kad se
svojski naklopao, sastavio je prednje ape na punom buragu, to jest
na trbuhu, i blaeno u san zaveslao.
*
U daljini na drugoj strani, milje i milje odatle, Zorislav je sa
svojom pratnjom stigao pod kulu Skokana Poletilia. Zaudio se
Skokan kad je pred svojim pragom ugledao neoekivane goste.
Gle, gle nasmija se domain to dalje, sve bolji svijet!
to znai va posjet?
Moemo li najprije malko otpoinuti? upita pijetao,
uzdahnuvi.
Dobro je vidio kako se od pusta umora njegove koke ljuljaju i
jedva dre na nogama.
Moete, moete spremno e Skokan. Nema, dodue,
prijeaka kao u vaem kokoinjcu, ali ima dovoljno grana.
Kad su posjedali, poe Zorislav:

 uj me, Skokane! Na tebi je zapravo krivnja to vie

nemamo hrane. A ni krtice je nemaju. Sa svojim etama glodavaca
sve si poharao, obrstio sve zelenilo, a zbog toga ni crv vie nema,
uginue. I zato bi tu pijetao duboko udahnu bilo pravo da nam
ti sa svojima pomogne kako bismo doli do svjee zeleni!
Ma to ne veli! doeka Skokan u smijehu. Na tu
tvoju besjedu mogu ti odbesjediti da mi znamo samo gristi, glodati i
brstiti, i taj svoj posao obavljamo brzo i temeljito, ali sijati i saditi,
to ne znamo, i ne zapada u nau struku. Ako ti je takvo to u glavi,
onda si se, dragoviu, obratio na krivu adresu.
Ipak nam mora pomoi! preuze Zorislav. Mora
nadoknaditi tetu. Krtice, ili bolje, pustinjak, zna Peru Kreposnoga,
rekoe mi da potraim ptice...
Ptice? Pa mi nismo ptice, gospodine!
Niste, ali nije na meni i na mojim kokama da se sada
ubijamo i da nam noge otpadaju obilazei pol svijeta u potrazi za
lastavicama, kukavicama, grlicama, sjenicama, vivcima i kako li se
sve ne zovu!
A to bi ptice morale raditi? upita Skokan.
To u ti apnuti na uho ree pijetao.
I tako je voa skakavaca doznao to se dogaa. Ostali, dakako,
nisu ni rijei razumjeli, a Skokan kimnu glavom u znak pristanka.
Dok se pijetao vraao i za sobom vodio svoje koke, Skokan je
oko sebe okupio svoje skakavce i svakom odredio to treba da radi.
Ubrzo je uzletjelo golemo jato: u desetak-dvadesetak eta
poletjee skakavci kroz tamnoplavi noni zrak.
Zorislav se negdje pred jutro vrati sa svojom pratnjom.
Izvijestio je Peru Kreposnoga da je izvrio zadatak i da je sve u
redu. Onda je sa svojim kokama otiao na poinak: hrkali su est sati
bez prekida. O noenju jaja nije vie bilo ni govora: koke su
omravjele, spale na polovinu prijanje teine, a neke su iz ogrtaa
izgubile najljepe perje. ak se i Zorislavu ovjesila kresta i pala mu
preko lijevog uha. Nevolja zahvatila pernatu drubu.
*
Lovci slavili svoju obljetnicu. Nakon mnogih jela butine,
jaja, krvavica i kobasica na stol iznesoe, na zavretku
gozbovanja, golem pladanj. Kupusarevi, koji bijae predsjednik
lovakog drutva, izjavi sveano:

 Prijatelji, ovo je najljepi zac to je ikad ustrijeljen u ovom

kraju. A valja to zahvaliti naem andaru...
Razdragani poklici vinue se iz tridesetak grla, a andar, koji
bijae blagajnik lovakog drutva, lijepo zahvali na tome klicanju.
Ali gle: dok su lovci rasplaivali zeca i niz grlo otiskivali slasne
zalogaje, i mljaskali da im je sve pucalo iza uiju, dotle su
Kupusarevi i andar na svoje tanjure uzimali samo krumpir, Meu
svearima nitko to nije opazio. Tek poto se svi nasitie te uzee
otirati s usta mast od peenke, mirno ih upita Kupusarevi:
Je li prijalo?
A svi mu odgovorie kao u zboru:
Prijalo je, prijalo, predsjednie!
Drago mi je doeka seljak samo se udim kako zec
nije mijauknuo, jer je za ivota bio krasan maak!
andar nato pokaza kou tobonjeg zeca pripadala je neko
Ratiboru od Mijauk-grada! Namjesnik pokrajine Glodavije zavrio
je neslavnom smru, a lovci se zaklee da se nikad vie nee sladiti
nikakvim zecom!
Eto, tako je iz krtije opine nestao najvei silnik.
Kad je ta vijest stigla podmuklici Lasici, lupe poskoi u tuem
stanu i od velike se radosti prebaci preko glave. Odmah je odluio
da ubudue sm vlada nad krticama i jazavcima i drugim manjim
ivotinjama. Kakva li je nova nevolja sada ekala jadne ivotinje!

Poglavlje deveto
Ptice siju Vidra se vraa kui Lasici prireena
dvostruka kupelj Poerupale se koke i krtice
Kamo je Skokan Poletili iao i to je radio, to ne zna nitko
osim njega i njegovih skakavaca. Ali je oito svoj posao obavio
kako treba, jer su se nakon dva-tri dana nad pjeanim krajem, koji
je dotle dobrano navodnjen, pojavile svakakve ptice, lijepa i razliita
perja, te iz visine bacale zrnje i sjemenje svega i svaega to raste u
polju i na livadi. Vjetar je raznosio sjeme sad ovamo, sad onamo, a
natopljeno ga tlo poudno primalo u se. Dane i dane dolazile ptice i
donosile novo sjeme. Osobito se u tome poslu isticahu vrapci.
Cvrkuui i ivkajui dolijetahu u stotinama i bacahu na zemlju ne
samo sjeme nego i gnojivo.
Neka su zrna padala u okomici, kao tua, druga se na krilima
meko sputala, a neka se opet na perukama okretala i kovitlala prije
nego to bi stigla dolje. Ali su sva pala na tlo koje bijae
navodnjeno. U tlu se sjeme brzo oslobaalo ovojnice, i doskora je
svako, golo, sa svojom jezgrom lealo u vlastitoj posteljici, te bi
klica lako proklijala...
Poto su ptice dovrile sjetvu, ree Pero Kreposni:
Prijatelji, zahvalite nebesima na ovome blagoslovu! Vidite:
lastavice i grlice, vrapci i vivci, vorci i sjenice, i mnoge druge ptice
donijele su blagoslov vaoj zemlji. Sada je sjeme u brazdama, a
sunce i kia brinut e se za rast...
Amen! popratie krtice, a taj je njihov amen zaamorio
u ljetnu veer kao molitva zahvalnica.
Ali besjeda jo ne bijae dovrena.
Sada je moja zadaa gotova na kraju e Pero. Vraam
se u svoj nastan.
Bucko i njegova ena htjedoe zadrati dobrog pomonika, i
sve krtice poee uzdisati i moliti pustinjaka da ne odlazi, ali on osta
pri svojoj: to je rekao, ne porie. Doista mora natrag, u svoj
pustinjaki nastan.

Tada Job izree stihove to ih je sloio za tu priliku, bijae to

njegova pjesma prigodnica, upuena pustinjaku:
Odlazi nam, Pero mili,
ti to spasi i zakrili
na krtiji soj i rod.
ao nam je zbog rastanka,
ali bit e opet danka,
vidjet emo Peru svog.
Nadamo se boljem iu
i obilnu jelu, piu,
ko i prije to je bilo.
Da nam bude buba, crva,
i svakakvih drugih mrva,
svega to je grlu milo.
Ti sa sreom, Pero, poi,
al nam uvijek opet doi,
slavlje bit e krticama.
Misli e nam s tobom biti,
hvala nam se k tebi viti,
u srcu si svima nama.
Mnoge su gospe krtice zaplakale od ganua, a i sm je
pustinjak otro suzu s oka. Potapao je Joba po ramenu i rekao:
Ti e, mome, jednom biti ponos svoga roda! Zatim e,
obrativi se svima:
A sada, prijatelji, dovienja!
Uzeo Pero put pod noge i, potapajui se vrbovim tapom,
usmjerio preko polja. Iao je i pjevuio veselu pjesmicu, jer bijae
dobro raspoloen: ta estit je posao odvalio, uinio dobro djelo,
djelo razbora i ljubavi prema blinjemu!
Tako je, sve pjevuei putem, stigao i do kue, do svoga
pustinjakog nastana.

Moete zamisliti koliko se iznenadio kad je u svojoj izbi naao

usnulog Lasicu Guvanskoga! Uas je nestalo vesele pjesme, u grlu
mu zapela. Odmah je Lasicu pograbio za iju te ga izbacio iz kue.
Uzbunio se Lasica Guvanski i, uvrijeen, poeo osipati:
Kad ve ostavi brlog, valjda imam pravo da se u njemu
odmorim. Ili moda misli da je samo za prijetvorne svece kao to si
ti?
Nije se Pero uvrijedio to lupe njegov pustinjaki stan naziva
brlogom, ali kad je uo ono o prijetvornim svecima, odmah je
uskipio bijesom i sav problijedio. Dohvati on svoj vrbov tap pa udri
po lupeu! Mlatio ga je uzdu i poprijeko, umalo to mu nije glavu
raskolio.
Pokazat u ja tebi tko je prijetvorni svetac! grmio Pero.
Nauit u ja tebe pameti, lupeu! Zar ti ima komu to rei, ti
koji tolike godine iz dana u dan vara i mui ivotinje!
I mlatio pustinjak nemilosrdno, uio lupea pameti sve dok se
lupe nije sruio pod onim pljuskom.
Ali se pustinjak uznemirio kad je vidio da Lasica ni nakon pol
sata ne dolazi k sebi. Stijesnilo se pustinjaku oko srca.
Ako sam ga ubio, Pero e u sebi, onda mi uzalud sva
pokora posljednjih godina! Moram gledati da nekako tu mjeinu
opet podignem na ape!
Uvukao je Lasicu u svoj nastan, izlio mu na njuku hladne vode
i na svoju veliku radost opazio kako je lupe zakrkljao kao da se
davi. Nakon malo vremena otvori Lasica jedno oko, lijevo, lukavo
pogleda domaina i zajada:
Daj mi, zarad neba, togod da pregrizem, prazan mi je trbuh
kao mjehur od sapunice! Umrijeh od gladi! Ve osam dana nisam
imao zalogaja meu zubima!
Pero u nedoumici kimao glavom. Koliko moe biti istine u tim
Lasiinim rijeima? Ipak odlui da potrai hranu. Ali kad se obazreo
po kui, razabra da mu je nestala sva zaliha.
Sto mu gromova! uzviknu Pero, i ne pazei da zapravo
kune. Tko je poderao moju zalihu? Bilo je hrane za tri mjeseca!
Jesu li tu tvoji prsti, nitkove?
Lasica podvio kusatak repa. Na tu nevolju nije mislio. Kakvu
la da smisli sada?
Pustinjak stajao pred njim uagrenih oiju. Traio je raun za
ukradenu hranu.

 Sluaj, pustinjae prosoi Lasica. Koliko si vremena

bio odsutan kad sam ja ovamo doao?
Odakle da znam? odgovori Pero, malko zbunjen.
Dobro preuze Lasica. A kad ti kaem da sam doao
istom juer...
Dobijesa! promrsi Pero Vidran. Onda je moja kua
dva tjedna stajala prazna, jer sam prije etrnaest dana otiao s
krticama.
Eto vidi! doeka Lasica s podsmijehom. A to se sve
moglo ovdje pokrasti prije nego to sam ja doao. Optuba ti je
nepravedna, prijatelju...
Lasica mirkao oicama. Vidio je kako se pustinjak u neprilici
ee po glavi. Nakon nekog vremena ree Pero Vidran:
Ne mogu dokazati da si mi ti ukrao zalihe, pa o tome
neemo vie govoriti. Ali smo, evo, bez hrane, a ti si pozelenio od
gladi. Moj ti je prijedlog da zajedno krenemo u potragu za jelom.
U redu prihvati Lasica. Evo me za tobom.
Neemo tako usprotivi se Pero nego e ti naprijed:
gostu pripada ast.
Lasica izbaulja iz pustinjakog nastana i krenu, a pustinjak
susljedice za njim, sve drei se njegovih tragova. Ili su tako dok
nisu izbili na potok na kojem je Pero Vidran poodavno nainio
branu, da bi lake lovio jegulje i glavatice. Na gornjoj strani, pred
branom, potok bio pun vode, a na donjoj gotovo presahnuo.
Sii ti sada na pliinu, a ja u gore u dubinu ree Pero.
Tako emo svaki biti u svome.
Iako je Lasica Guvanski bio prepredeni lukavac, ipak nije
nita slutio o pustinjakovoj lukavtini. Tek to je Lasica siao u
napol suho korito, Pero potegnu grane i granice iz brane, zemlja
popusti pod vodenim pritiskom, i sav potok jurnu kao poplava u
suho korito pravo na zapanjenog Lasicu. Uzvikao se lupe
izgubivi tlo pod nogama, nestajao je pod vodom i pokuavao
plivati, batrgao se i razmahivao apama, ali uzalud: bujica ga ponese
i otplavi. A Pero Vidran stajao gore na obali i hihotao u sav glas.
Nakon dvije minute ne bijae Lasice na vidiku. Kad ga je voda
podaleko otplavila, osovio se na noge i krenuo dalje, namekanih
lea i okupan kao nikad prije.
Tako se pustinjak otresao neeljenog gosta. Potom se vratio
kui i, zadovoljan to mu je lukavtina uspjela, legao na poinak.

Laku no! poelje sm sebi. Bolje je ovako suh u kui

negoli mokar i napol udavljen u Lasiinoj koi.
*
Pero Vidran izvrio je svoju dunost prema krticama, pa je htio
na miru ivjeti u svome pustinjakom nastanu. Kanio je odatle
motriti ivotinjski svijet i pratiti kako se snalaze iseljenici u novom
kraju. A ne treba misliti da je u novoj Krticiji cvalo sve samo smilje
i kovilje ili da je ondje svaki dan bilo meda i kolaa! Onamo su se,
nakon posjeta skakavcima, vratile koke pod vodstvom svoga
gospodara Zorislava. Kad su stigle, odmah je njihov dolazak
krijetanjem objavio onaj mladi pijetao znate ga, to je onaj
pjetli-mladac, sinovac starog pijetla. Zakrijetao mladac i povikao:
Evo nas, gospodine Bucko, i ovdje ostajemo! Zahtijevamo
dio zemlje na kojem e koke nai dovoljno hrane i gdje emo mi u
pijesku moi svoje ostruge otriti kako treba i kako se pristoji!
Sluaj, ti utokljune! uzvrati mu Bucko. Tko je
zasluio, taj e ovdje i zobati! A ded mi kai, gospodiu: to si ti
uradio za na smjetaj?
Zametnula se buna svaa, nastala graja i vika u kojoj je Bucko
nastojao nadvikati krijetavce, a to, dakako, ne bijae lako. Na
halabuku strale se krtice, pa kad su razabrale to je, umijeale se i
one, tako te bijae kao da je doao Sudnji dan. Rovko i Oblizavko ne
htjedoe besposliiti, nego i oni hrabro srnue u guvu, pograbie
mladog krijetavca to je uzmahivao krilima te ga hitnue preko
granice. Jeko, Zvrko i Krivoapko zaokupili uskokotale koke, tako
te su kakotavce grevi spopali. Veina je koka u strahu odmah
snijela jaje i napol uzdignutih krila odletjela za pjetliem.
Smijale se krtice, a kad je Zorislav, epirei se kao paun,
izazovno zatrubio svoj ku-ku-ri-ku, uhvatie ga Jazo Jazavac i
takan Hromi za perje na repu, Job mu skoi na lea, tako te
otmjeni gospodin poletje poput strijele za svojim kokama. Na
granici skoi Job sa sedla, objeenjaki mahnu svome leteem konju
na pozdrav te se s Jazom i takanom vrati ocu.
Na golome graninom rubu stajala oba pijetla sa svojim
kokama: itavo to krijetavo i svadljivo drutvo upiralo oi preko
granica, onamo u zelenu Krticiju, gdje su htjeli igrati se gospode.
Ali su dobili dobru pouku: tko ne radi, ne treba ni da jede! A ni
mjesta nema takvima!

Kad je Pero Kreposni u svome pustinjakom nastanu uo o

tome dogaaju, nasmijao se i rekao u sebi:
Eto ti ga na! Tek to su se izbavili od gladi i ei, ve opet
kavgu zameu!

Poglavlje deseto
Kobno oranje Vidra u tijesnu Pasja napast
Pomor meu krticama
Dok su tekli opisani dogaaji, ivot i poslovi na seoskom
imanju ili svojim tokom. Seljak Kupusarevi ree jednog dana
svojoj eni:
Nakanio sam, eno, kupiti jo komad zemlje. Majur nam je
u posljednje vrijeme lijepo uznapredovao, a na trnici je sve vie
kupaca. Da imamo vie zemlje, mogli bismo zasaditi jo neto
krumpira i posijati vie penice, pa bi nam i novaca priteklo...
Uini kako misli da je najbolje odgovori ena.
I nato Kupusarevi ode biljeniku, da s njime razgovara o
svome naumu.
Buckova je opina dotle ivjela u miru i nije znala ni za kakve
opasnosti. Ali je Pero, pustinjak, vidio dalje od nosa. I kad je
jednoga lijepog jutra ugledao Kupusarevia u polju s dvojicom ljudi,
od kojih je jedan premjeravao a drugi unosio brojke u biljenicu,
ree Pero u sebi:
Oh, nebesa, ne sluti to na dobro! Seljak kupuje novu zemlju,
zacijelo e zahvatiti i Buckovo podruje! to li e to sada biti?
Tek to su ljudi otili s polja, pustinjak otra Bucku te mu javi
neugodnu vijest. Bucko zastade kao ukopan i samo je zurio preda se.
Hoe li odatle potei nesrea, Pero? upita zabrinut.
Evo, tek to smo nali svoj kutak i malko poivjeli u miru, nad glavu
nam se nadvija nova pogibao!
Tako je, naalost uzdahnu Pero. Zaista je tuno.
Nemate sree u ivotu. Ali nemoj gubiti glavu! Ako se ovdje ne
posrei, posreit e se drugdje. Nastoj uvjeriti svoje da je najbolje
spremiti zaveljaje i prijei na sigurnije mjesto. Ja u vas pratiti,
zacijelo emo nai bolju zemlju.
Nikad uzviknu Bucko. Zar misli da se kanim
izvrgnuti smijehu svoje opine? Imali smo pustolovina i preko
glave. Ma to se dogodilo, ostajemo ovdje!
A tvoja ena? A tvoja djeca? upita pustinjak.

 Nemoj mi govoriti o njima zavapi Bucko i nemoj mi

srce razdirati! Bolje je da ne znaju to nam prijeti. Nikakvih
nepotrebnih uzbuenja! Mira mi treba, Pero, mira i odmora. Uvijek
nekako bude, i ve e nekako biti.
Pero Vidran ue glavu u ramena. Buckovo je dranje smatrao
nerazumnim i neodgovornim. Krtice bi morale ipak znati to im
prijeti.
Bilo kako bilo ree Pero ja u svakako pripaziti.
Nanjuim li opasnost, javit u vam... ako mognem.
I to rekavi, vrati se kui, a Bucko se, utuen, uvue u svoju
rupu.
Proe onda jedan dan, pa dva, pet, osam i nita se ne dogodi
u polju.
Ali devetog dana, u sam osvit, kad su na nebu zvijezde gasnule,
ou Pero kao nekakvo tupkanje po tlu. Kako jo ne bijae istreptao
san iz oiju, nije razabirao to je posrijedi, ali mu se i onako
bunovnu i trapovijesnu uini da se ono tupkanje ili tabanje
neprestano primie. Osluhnu bolje i razabra da je to bat tekih
konjskih koraka...
to li se to sprema? pomisli pustinjak. I jo tako rano?
Pogledao je kroz okance i nejasno nazreo dvije prilike: jedna je
konj, a druga ovjek... Je li to moda seljak Kupusarevi? Kreu u
polje, a ovjek ovda-onda, kao nekom treem, upuuje rijei: P,
miruj, Kudrove! uo je Pero te rijei, ali nije znao to znae.
Moda se konj tako zove, i moda seljak razgovara sa svojim
etveronocem? pomisli Pero.
Ali nije htio gubiti vremena: vidio je kako konj za sobom vue
plug, a to znai da je seljak krenuo na Glodaviju. Valja to odmah
dojaviti Bucku. Tek to je preao pedesetak koraaja, zau sasvim
blizu otar lave i odjednom ugleda kako su mu pred oima
zabjelasala dva niza golemih pasjih zuba. Pero pomisli da mu je
kucnuo posljednji as.
Kudrove! viknu seljak. Kudrove, ovamo! Ali je
Kudrov nanjuio plijen i nije ga htio ostaviti. Pero Vidran nije ni
asak premiljao nego se odmah okrenu i strugnu, sijevnu odande
poput munje. Nae Pero u bijeg, a Kudrov za njim, neprestano za
njim. Pas nije odustao od lova nego je odluio da juri i do nakraj
svijeta, jer je njegov nos nanjuio da je Vidran mastan zalogaj!

Kudrov ipak nije u raun unio i Vidranovu lukavost. Kad je

pustinjak stigao u blizinu svoje pustinjake izbe, brzo je pretitrao u
glavi: Sada nipoto unutra, jer sam onda ulovljen! I umjesto da
jurne u svoju rupu, on se iznenada premetnu preko glave i bu! u
potok. U vodi je zaplivao kao to samo vidre znaju i brzo je kliznuo
u daljinu. Kudrov je neko vrijeme trao obalom i lajao, ali ga je ta
igra najposlije umorila. I kad ga je seljak, neraspoloen, opet
zovnuo, pas se podvijena repa odulja gospodaru.
Uh, uzdahnu Pero Vidran, evo umaknuh, ali to je s
krticama? Ne smijem do Bucka, to je sada nemogue, a sve se
bojim, bit e nesree!
I doista, nesrea se oborila na krtice. Toga istog jutra, dok je
krtija opina nakon nonog rada mirno spavala u svojim stanovima
i rupama, Kupusareviev plug sjekao je brazde u novu zemlju. Prvi
je znak uzbune dao Jazo Jazavac, koji je spavao u istoj komori sa
takanom Hromiem. Prenuo se Jazo usred sna i ugledao kako neto
sjajno nije znao to je sijee strop i zidove. Nepoznata
naprava izbacila ga iz postelje i s debelim odvalinama i grudama
zemlje zavaljala ga gore na tlo, pod vedro nebo. Onda je na drugoj
strani opazio takana. Zgledae se zapanjeni i kriknue od uasa:
Kudrov se primicao njukajui. Kad su ugledali golemu ivotinju,
srsi im prooe cijelim tijelom.
Uzbuna! viknu takan.
Uzbuna! vrisnu Jazavac.
I nato dva prijana sijevnue odande, potekoe da ih ni hrt ne bi
stigao.
Kudrov stajao zabezeknut, nije ni slutio da bi preda nj iz zemlje
mogle iskoiti nekakve ivotinje. A taj trenutak iznenaenja
iskoristie Jazo i takan te umakoe.
Milju dalje dohvatili se oni istine na humku i pogledom
prelazili po svome kraju. Strani plug dere zemlju, sve je
ispremetano kuda god proe, a pas izdajnik tura nos u brazde i vrlja
naokolo!
Imali smo sreu zadahta Jazo. Zamisli da smo dospjeli
u pasje ralje!
Stakan obrisa kaplje znoja sa zabrinutog ela.
Zlo je, mome ree on. Slutim strahotu. Pogledaj
samo! Pogledaj samo!

Vidjeli su kako plug prevre i rui njihove stanove, itelji nove

opine Krticije, oajni i prestravljeni, jure tamo-amo, a Kudrov,
kojemu to oito bijae zabavna igra, skae u svojoj mahnitosti kao
muha bez glave te ujeda sad ovdje, sad ondje...
Jazo i takan zaklopie oi da ne vide jer bijahu vidjeli kako
krtice padaju i lee naokolo kao beivotne gomilice. Plug orao dalje,
konj tabao sad naprijed, sad natrag, pas lajao i skakao, i prije nego
to se usutonilo, sva je opina Krticija i krajina Glodavija leala
izbrazdana vlanim, hladnim brazdama, i na sve pala pusto i tiina,
mrtva tiina, ba kao na groblju.
Odjednom Jazo i takan ugledae Peru Kreposnoga: iziao je iz
svog zaklona. Pripovjedie mu to se dogodilo na njihovu tlu.
Pustinjak problijedio kao kamen. Sjedio je neko vrijeme
nepomian i samo utio, a onda ree:
Hajdemo, valja pogledati. Moda moemo pomoi.
Sioe niz humak. utke su prelazili preko svjeih brazda.
Bijahu zabrinuti kao nikad prije, tuga im na srce pala.
U jednoj od brazda, ondje gdje mu se prije nalazio stan, naoe
Bucka: tuan je sjedio pokraj mrtvog tijela svoje ene. Sinovi,
osirotjeli, stajali oko nepomine majke. Ovda-onda Bucku bi se oteo
teak uzdah iz grudi. Ne mogae govoriti, obrva ga alost i tuga.
Sinovi tiho plakali. Dva-tri susjeda (veina ih bijae pobjegla preko
granice) bdjela kraj preminule kao straa vjernosti i prijateljstva.
Bucko tiho e Pero doista si teko pogoen.
Nato Bucko glasno zajeca, a s njime i ostali. Jazo i takan
pogledae jedan drugoga briui suzu s oka zaista je bolje utjeti,
jer tu rijei ne mogu pomoi, slaba je utjeha od njih.
Sutradan je majci Bucki bio pogreb. Preivjele krtice nosile su
za njom ostatke svih onih to su stradali u golemoj nesrei. Kretala
se duga, tuna povorka. Na elu joj iao Jazo i nosio zastavicu s
trakama na kojima bijahu ispisane sve vrline majke Bucki. Zatim je
slijedio lijes sinovi ga nosili na ramenima. Za lijesom iao Job
nosei vijenac od modrikastocrvenog vrijeska, a za njim Bucko,
koga je pod ruku drao Pero Kreposni.
Kad su doli do groba, sastavie krug, a Pero odra nadgrobno
slovo u kojem je rekao:
Prijatelji! Ponadah se da ete naposljetku poivjeti u miru i u
radosti, i to mi je bila usrdna elja kada sam vam pomogao prilikom
prijelaza u ovu zemlju. Ali tko moe znati to se iza brda valja? Tko

moe predvidjeti to ga eka? Tek to ste se smjestili na ovome tlu,

javila se kunja. Dola nesrea neoekivano, i jo tee negoli prije
pogodila vae obitelji. S neizmjernom tugom u srcu prigibam se
pred rtvama, a vama svima izraavam svoju duboku suut.
Spremno u vas poticati na nova djela i pomagati vam. Ako dosad
nije ilo onako kako smo eljeli, ima nade da vam sudbina ubudue
bude naklonjena te vam udijeli dugotrajnu sreu. Uinit u sve to
mogu, a i vaa mlade treba da ini to moe. Ne klonite duhom!
Velim svima, a napose prijatelju Bucku. Gore glavu i ne gubite nade
ni snage!
Tu je Pero uutio, stisnuo ape svima i krenuo, poto je prije
toga na lijes majke Bucki, a zatim i na sve ostale lijesove, poloio
kiticu ljubica. Otiao je, a misli mu se neprestano namatale oko
tune sudbine to je i opet pogodila krtice. Nad otvorenim
grobovima zajednica je otpjevala oprotajnu pjesmu:
Zbogom, mili nai druzi,
za vama smo svi u tuzi.
Pun je ivot zala, jada,
krt od kune i psa strada.
Zemljica vam bila laka,
prestala je muka svaka.
uvat emo spomen vama,
ivjet ete vi u nama.
Zvualo je vrlo ganutljivo, i Bucka moradoe silom odvesti s
groba: nije mogao da se odvoji od ene.

Poglavlje jedanaesto
Lasica u posjetu Kudrovu Kudrov se otkinuo s lanca
Lasicu poklopila tenara Velika skuptina i vaan
dogovor
Na novoj oranici Kupusarevi posijao penicu. Radovao se to
je kupio tu zemlju i ve je raunao kolika e biti etva.
To je siguran novac u depu, ree u sebi, smijeei se. Poe
li i dalje tako, bit u bogat!
Sanjao je o zlatnim dukatima, o novoj kui, o punoj staji
blaga... Jest, ali udarci sudbine ne pogaaju samo krtice,
Kupusareviu! I seljaku se moe zlo zalomiti, moe ga nesea
pogoditi! Kupusarevi nije sanjao ni o kakvoj nesrei, njegova je
ruka u irokim kretnjama razasipala zlatna zrna u masne brazde...
*
Takalo se vrijeme, prolazili dani, izminuo tjedan. Glodavija
nije vie postojala. Ni Krticija u njoj. Krtice su iskopale nove
stanove razdaleko, jedan ovdje, drugi ondje, da ne budu sublizu.
Sunce i kia brinuli se da u zemlji sjeme klija. Seljak razgovarao sa
enom o koristi koju e im donijeti nova njiva. Pas na lancu leao
pred svojom kuicom i drijemao kraj zdjelice sa hranom. U
kokoinjcu dva vrapca kljucala posljednja zrna. Sve je ilo svojim
tokom, tiho i mirno.
Onda se odjednom pojavi Lasica Guvanski. Doao u posjet
Kudrovu. U potovanju, ili iz opreza, drao se razmaka, zastao na
pristojnoj udaljenosti. I dok je pas pospano gledao svoga posjetioca,
Lasica ree:
Gospodine Kudrove, ne elim vas smetati, ali vam imam
prenijeti vanu vijest.
Tako? doeka Kudrov zijievajui. Da ujem! Ali budi
kratak, jer mi valja na podnevni poinak.
Dobro preuze Lasica, malko kaljui. Znam jednu
tajnu.
Zna jednu tajnu?

 Da, znam zato se seljakove koke nisu vratile...

Kudrov nauli ui. I onda kad je veoma pospan, pas je vjeran,
pa ako treba gospodaru uiniti uslugu, odmah je sasvim budan. Tako
se i Kudrov uas prenuo.
Tako zaguna Kudrov zna zato...
Da, znam kimnu glavom Lasica. Kriv je tomu jedan
pretvorica, licemjer prvog reda, samozvan pustinjak, prividno
poboan stvor: on je zaveo pijetla i koke te su otili kamo ne treba...
Znai: nije ih poderao Ratibor? upita Kudrov.
Nije odgovori Lasica.
A tko je taj pustinjak? upita Kudrov.
Zar ne znate Peru Vidrana, nazvanog Kreposni?
Pero Kreposni? Zar je on naeg pijetla i koke...?
Jest, on! pobrza Lasica, veseo to je uspio navesti
Kudrova da povjeruje u njegovu priu. Jest, gospodine Kudrove,
na Peri je krivnja to je Kupusareviev kokoinjac prazan.
A gdje on stanuje?
Ako elite, mogu vas odvesti onamo.
Kudrov nije vie pitao. Skoio je i htio odmah pojuriti s
Lasicom, ali onda opazi da mu je ogrlica prikopana na lanac, a
lanac drugim krajem na kuicu. Kad je povukao, zaljulja se tenara.
Lupe Lasica usvetaio oi.
teta ree prijetvorno teta to je pas vaega kova
vezan za takvu glupu kuicu. Ne moete nikamo, Kudrove, pa e
tako Pero Vidran ostati pobjednik!
Kudrov gnjevno pogleda Lasicu, nape miie, uprije stranjim
nogama i pras! izvali kuicu iz postolja.
Pojurio je i za sobom povukao tenaru, a ona se na lancu
premetala za njim i kloparala.
Lasica Guvanski pobjedniki trao sprijeda, jurio pred
Kudrovom i njegovom kuicom.
Samo hrabro, Kudrove! viknu Lasica. Divim se vaoj
snazi!
Trali su to mogahu bre, Lasica spretno i lako, Kudrov
zadahtan, isplaena jezika, a tenara uz tandrk i kloparanje skakala
preko rupa i neravnina na cesti.
Nakon nekog vremena ree Lasica:
A sada polako, gospodine Kudrove, i manje buke, jer smo
blizu Vidranova nastana!

Usporili su korak, tiho proli pokraj gutika s visokom paprati i

zastali pred naputenim stanom Pere Vidrana.
Stigli oni cilju ali pustinjaka nisu zatekli kod kue: nestao
je. E, to je Kudrovu bilo i previe! Bijes u njemu prekipio. Zar je
morao tako mahnito trati, i jo o vratu vui toliki teret da ovdje
nae prazan nastan? Reei pogleda Lasicu, a ovaj se nije ba
ugodno osjeao pod tim pogledom.
Onda? zaguna Kudrov. Gdje je tvoj pustinjak? Ili si
ga prije obavijestio da bih ja uzalud pretrao ovoliki put i toliko se
namuio? Govori! Govori, lupeu, ili e vidjeti vraga!
Lasica zamuca:
B... b... ba je n... n... nezgoda, gospodine! Tko bi to mislio!
Ali znate vi smicalice i lukavtine kojima se slue te vidre! Lukave
su to i podmukle ivotinje!
Kudrov se sjetio svoga uzaludnog lova i jurnjave za vidrom,
onda kad je Pero bunuo u vodu te mu umaknuo ispred nosa. Ne,
takvu uvredu ne moe Kudrov progutati! A sad jo i ovu! Ne,
nikako!
Dobijesa! zarea pas. Tu betiju moram uhvatiti.
Obilazio je oko pustinjakova nastana i njukao, i nuto jada i
iznenada: kuica mu na drugom kraju lanca zaglavila meu dva
panja. Kudrov se jo vie raestio, a pogotovu se zapjenio od bijesa
kad je razabrao da je ba u taj nesretni tren njegov tragaki nos
otkrio tragove Pere Vidrana.
Sto mu kostiju! zarea Kudrov. Sve ako me cio svijet
zadravao, pograbit u ja tu nitariju.
I trgnu tako estoko da se lanac prekinuo. Kudrov sijevnu
odande kao munja, a kuica mu poskoi u tuku i prevrnu se, te
onako izvrnuta poklopi Lasicu. Tako se Lasica Guvanski iznenada
naao meu etiri zida.
U pomo! povika Lasica, ali u blizini ne bijae nikoga da
mu pomogne.
Lasica od muke i bijesa zabadao zube u drvene zidove i grizao
ali ded pokuaj kroz takve daske rupu proglodati!
Utuen, oajan, sjedio Lasica Guvanski pod tamnim zvonom
to ga je tako neoekivano poklopilo, a Kudrov koju milju dalje
slijedio tragove Pere Vidrana.
Iao Kudrov za nosom i odjednom zastao, naulio ui, izvalio
oi, a jezik isplazio daleko iz usta.

Zamislite samo: doista je otkrio Peru Vidrana. Ali je oko Pere

stajalo kakvih pet stotina krtica i jazavaca, a nad glavama
skuptinarskim sjedilo na granama i na grmovima tisue ptica, malih
i velikih, dok su po bunju i ipraju vrvjeli bezbrojni skakavci, ovi
potonji pod mudrim vodstvom Skokana Poletilia.
Kudrov nije vjerovao roenim oima. Ta to bi on mogao
protiv takve drube?
Dok je tako stajao i gledao, ne znajui to da pone, odjednom
zau svoje ime: najprije ga je viknuo jedan glas bijae to glas
Pere Vidrana a onda mnogi, svi u isti mah:
Kudrove! Hej, Kudrove!
Vidran na to dometnu:
Stani malo! Moramo i s tobom govoriti!
Kudrov nije znao to se zbiva, ali dok se sve ne razbistri legao
je u travu, dahtao i razmiljao. to se to dogodilo. Hja, vana je
pria posrijedi, pa treba da je i vi znate. Evo to je bilo:
Kad su ukopali majku Bucki, otac je Bucko jo dane i dane
sjedio kraj groba, uzdisao i plakao. Tada se okupie njegovi sinovi i
rekoe kako se mora togod uiniti da se krticama i drugim malim
ivotinjama zajami trajan mir i dionitvo u srei. Sva su sedmorica,
s Jobom na elu, otila Skokanu Poletiliu da se s njime posavjetuju
o tome to bi trebalo poduzeti. Ali ih ovaj put ni Skokan Poletili
nije znao posavjetovati.
to bismo mi mogli poduzeti protiv seljaka i njegova pluga?
upita on.
Dok su svi stajali oborene glave, utueni i zabrinuti, i samo
razmiljali, odjednom poskoi Job i ree:
Brao, smrt nae majke i naih ne smije proi samo tako.
Moramo se pobrinuti da naoj opini ubudue bude dobro i da se
nesree ve jednom prestanu obarati na krtice.
Ta ti valja! suglasi se Rovko, a Jeko kimnu u znak
slaganja i potvrdivanja.
Jest, dobro zbori nastavi Rovko ali to kani, Jobe,
poduzeti i to uope moe kada ni sam mudri Skokan ne vidi
izlaza?
Svi su te rijei smatrali za veoma razborite, ali Job odmahnu
glavom:
to jedan ne vidi i ne zna, to drugi moe otkriti. ujte me.
Sazvat emo sve krtice i jazavce i sve male ivotinje naeg kraja. Vi,

Rovko, Krivoapko, Jeko, Oblizavko, mirko i Zvrko, vi ete

odmah sve sazvati na okup. Ti se, Skokane, pobrini da budu nazone
i sve ptice iz okolia, zajedno s tvojim skakavcima. A ja u Peri
Kreposnome. Sastat emo se u bukviku. Jeste li razumjeli? A sada
naprijed!
I premda nitko nije znao zato se ivotinje moraju sastati, svi su
uinili to se od njih trailo. Ve nakon pol sata nastala u bukviku
vreva i graja naprosto da ti se zavrti u glavi. Job je naimenovao
Peru Kreposnoga za predsjednika skuptine, i o svemu se ve
raspravljalo te su doneseni i zakljuci kad je Kudrov onamo dojurio
gotovo bez daha.
Kad je Pero ugledao golemog psa, sva mu se koa najeila, ali
se brzo pribrao, apnuo neto Bucku na uho, proistio grlo i rekao:
Gospodine Kudrove...
Pas ustade i nauli ui.
Gospodine Kudrove, do danas ste nam bili neprijatelj.
Progonili ste nas i gospodarili nad nama jer smo uvijek istupali
prema vama pojedinano, sad krtica, sad jazavac ili vidra...
Ili pijetao! viknu Zorislav, koji je takoer doao na
skuptinu.
Ali e, dragoviu, od danas biti drukije nastavi Pero.
Ako vas jo ponese elja da napadnete koga izmeu nas, onda ete
imati posla sa stotinama, jer e vam sve nae ete skoiti za vrat.
Jedna je krtica slaba, gospodine Kudrove, ali e stotinu krtica od vas
napraviti gula!
Kudrov je dobro shvatio. Oblizao se, zareao malko, a onda
ree:
Dobro, Vidrane, ali to zaprave elite od mene! Nisam ja
stvoren kao pas da bih naokolo iao s dudom u ustima! Ili bih moda
morao i dan i no leati u zipki s modrim i ruiastim vrpcama i
drati zveku meu apama? to bi na to rekao seljal?
Da zna, o njemu i jest rije! preuze Bucko. Dat emo
mu pouku kojoj se ba nee obradovati. Moda e ga to urazumiti,
tako da nas ubudue ostavi na miru. Moja ena... i tu Bucku
zadrhta glas moja je ena pala kao rtva Kupusarevieve
okrutnosti. Neka to bude posljednja rtva!
Nato i opet uze rije Pero.
Kudrove predloi on biraj sam: ili e s nama ivjeti u
miru, pa e imati prilike da se udeblja od ljenarenja, ili e nam

ostati neprijatelj, a tada ne damo ni piljiva boba za tvoju kou! to

veli?
Ha? promuklo e Kudrov. A to ako me seljak otjera?
Onda emo ti mi ree Bucko dati stan i hranu u
slobodi.
Dakako pritvrdi Job stan i hranu, a k tome
prijateljstvo. A idem ak i dalje, Kudrove: bit e nam naelnik.
Pomisli samo: voa nama svima, a mi brojimo tisuu ili poldrug
tisue ivotinja! A to neto znai, moj gospodine!
Kako je Kudrov bio dobrano astohlepan i po naravi prilino
ohol, smatrao je taj prijedlog vrlo primamljivim.
U redu! pristade on. Ali moram znati to namjeravate.
To mu odmah i priopie u povjerenju, i tako je Kudrov sjedio
usred golemog drutva, i mnoge su ptice zacvrkutale od radosti kad
su vidjele kako nezgrapni pas mirno sjedi meu ivotinjama iz
Glodavije.
A to su ondje dogovorili, to je seljak ubrzo opazio, sve ako je i
prilino potrajalo dok je shvatio.

Poglavlje dvanaesto
Bube i crvi pustoe Lasiin svretak Krtice i ptice
pomau Mir u Krticiji
Prolazilo vrijeme, minuo mjesec, a nita se nije dogodilo:
posvuda mir, tiina carevala.
Dobijesa ree Kupusarevi eni ne ini li se i tebi da
je vani neobina tiina? Ne znam to to znai. Vie ne uje i ne
vidi ptice, nigdje ivota, kao da je sve zamrlo... Voke opustile
lie, sve omlohavilo. Zob i penica u polju kao sparuena. ak je i
povre sve sm jad, tuno ga pogledati.
Kao da je nekakva nevolja dola potvrdi ena.
Ne ide mi u glavu preuze seljak. A i taj pijetao s
kokoima! Nije ih nitko poderao, kako miljae andar, nego su se
naprosto otisnuli od kue, krenuli u pustolovinu. Tiho su se vratili u
kokoinjac i sjede ondje nepomini kao da su od marcipana.
Dodue, koke nose jaja, ali nema ivota u ivadi, sva je kao krepana.
Ne zoblju ni ita ni kukuruza, umorne su i nemone da crva
ieprkaju. A i taj Kudrov! Naprosto se otrgne i odvrlja, tko zna
kamo, i vrati se bez tenare. Cio dan samo se izleava i drijema. Ne,
ne ide mi sve to u glavu, neto tu nije u redu!
Kupusarevika pogleda mua.
Povedi psa sa sobom u polje ree ona. I ivotinji treba
razonode. Hajde pogledaj ito i povedi Kudrova.
Kupusarevi uze lopatu i krenu. Prije je pas veselo poskakivao
uz gospodara, a sada se mlitavo vukao za njim.
Ili su u staru Glodaviju, gdje je penica morala ve odavno
niknuti. Kudrov se odjednom sjeti svoje kuice.
Vau, vau! zalaja pas. Vau, gospodaru, vau, moja
kuica! Tu je negdje, u blizini...
I pojuri pustinjakom nastanu Pere Kreposnoga.
Kupusarevi nije znao to je sad, pa krenu za svojim psom.
Blizu nasipa vidje kuicu: lei izvrnuta.

Kad su gospodar i pas prili blie, ue obojica umove: neto

unutri gloe drvene zidove. Kudrov onjuka kroz pukotine i po
vonju prepozna Lasicu Guvanskog...
Vau, vau, gospodaru! zalaja pas i skoi prema seljaku.
Vau, vau, pograbi ga, gospodaru! Untri je otrovan stvor! Vau, vau!
Kupusarevi, koji je ve slutio da unutri ne gloe ba
prijateljska ivotinja, podie lopatu i jednim udarcem rascijepi
kuicu ozgo do dna. Glodanje prestade. Kupusarevi je Lasici
Guvanskom zadao samrtni udarac i tako ga dotukao. Ispod
cjepotina izvue nitkova u krznu te ga u veliku luku baci u gutik.
Jedan lupe i dera manje! ree nacerivi se.
Ali kad je, nakon sto koraaja dalje, vidio svoje penino polje,
hladni mu srsi prooe tijelom: u moru klasja svuda rupe, a gdje je
klasje jo uspravno, svuda zrna izjedena tuno bijae i pogledati.
Nada u bogatu etvu uas se isparila.
Kupusarevi protrlja oi: vidi li dobro? A kad je pogledao
dalje, imade to i vidjeti: i povrtnjak opustoen! Nigdje salate,
nigdje graha, nigdje rajica... I kao da ne bijae ni to dovoljno, na
nevolju mu zajahala i druga nesrea: i vonjak sliten! Kruke,
jabuke, sve izjedeno! Voke ogoljele, strile kao kosturi, kao ptija
plaila...
Mrak se uhvatio Kupusareviu pred oima. Odjurio je seljak
kui, a kad mu ena vidje zapanjeno lice, odmah razabra da je zlo
posrijedi. Udari ona u pla, jer jo nikad nije mua vidjela u takvu
oaju.
Kupusarevi sjede za stol, podnimi se obadvjema.
Sve su mu nade pale u vodu, propalo sve to je oekivao: otilo
je bogatstvo kojemu se nadao od polja i vonjaka, sruila se osnova
o novoj kui, sve se izjalovilo, sve nestalo kao voda izmeu prstiju...
Dok su mu i ena bez rijei sjedili u kuhinji, zagrebe pas na
vratima. ena ga pusti unutra. Pas se tiho doulja gospodaru, sjede
mu do nogu, prigne glavu te otvori gubicu.
to je to Kudrov donio? tiho upita ena. to je to na
podu?
Seljak se prignu. Pred nogama mu vrvjela hrpa bub i crv.
Kupusarevi pogleda najprije enu, a onda psa.
to bi da kae time, Kudrove? upita seljak. Ovo je
prvi put to u kuu vue takvu gamad.

Pas mahnu repom, protisnu svoj vau, jednom pa i drugi put;

potom otra k vratima i ondje stade kao da neto eka.
ini se da nam eli neto rei upozori ena. Takav pas
ima vie razbora nego to i slutimo.
to znai ovo, Kudrove? upita seljak. Treba li da
gospodar ide s tobom?
Vau, vau, brzo! zalaja Kudrov. Vau, vau, brzo, brzo,
doi da vidi!
Kupusarevi ustae kapu na glavu te izie, s nevjericom, ali
ipak radoznao.
Pas je trao pred njim i jurio pravo u polje. Ondje je stao i
zalajao. Seljak krenu za njim. Oito je da mu ivotinja eli neto
pokazati.
Kad je doao Kudrovu, vidje da je pas u zemlji iskopao rupu,
duboku dvije stope poprilici: u rupi vrvjele bube i crvi meu
nagrienim korijenjem penice.
Istom je sada Kupusarevieva pamet dokuila to je pas htio.
Kudrov kopao dalje, i gdje god bi novu rupu iskopao, svuda
vrvjele bube i crvi. Puste bube i crvi u polju i u tlu, a gusjenice i
ahure po granama i u vonjaku. Nesrea je u pohodima
Kupusareviu i svoj okolini!
Neto se tu mora poduzeti ali to? I odakle odjednom toliki
crvi, bube i gusjenice?
Seljak ode andaru po savjet. Izloi mu sve i potom ga odvede
u polje. andar, koji uvijek bijae mudrac, ree vidjevi onu pusto:
Prijatelju, zlo je krenulo s tvojim poljem. Znam samo jedan
put i nain, samo jedan lijek da se tome zlu doskoi...
A koji je to lijek? upita seljak.
Pogledaj onamo! nasmijei se andar i prstom pokaza na
gutik pokraj Kupusarevieva polja. Na granama sjedile ptice, a iz
grmlja virile stotine krtijih glava, radoznalo pratei to ta dvojica
rade u polju.
Kudrov, koji je vidio upitni i zaueni pogled gospodarev,
zalaja glasno.
Vau, vau, gospodaru! Brzo pozovi prijatelje da se vrate na
svoje!
Kupusareviu ree andar ne znam to si uradio, ali
mi se ini da si otjerao krtice i ptice. Sluaj, govorim ti iz iskustva:
misli li ti da su one tetne? Hja, malko kljucnu i ptice, koju trenju

ili koje zrno, a krtice malko poruju polja, i ti ih odmah proklinje.

Ali znaj, sve to uine u prevelikoj revnosti. A zapravo, ine ti usluge
koje su od neprocjenjive vrijednosti. Ako vesele ptice otjera iz
vonjaka i marljive krtice progna iz polja, ubrzo e vidjeti to e
imati od toga!
Seljak se poea po glavi, uzdahnu te jo jednom pogleda
onamo, prema gutiku...
Pas pogleda gospodara pa andara te odjednom, veselo lajui,
otra onamo, u gutik.
Hura! povika Kudrov, a ivotinje ga dobro razumjee.
Hura, prijatelji, bitka je dobivena!
A nato u zrak poletje vie od tisuu ptica, u jatima zakruie
nad onom dvojicom u polju i svojim cvrkutom i pjevom ispunie sve
naokolo. A krtice? Sjedile su ondje u gutiku vojska prijateljskih
njukica u tamnome krznu. Hoe li napokon prestati njihove
nevolje? Hoe li u Glodaviji naposljetku vladati mir?
Kupusarevi se obrati andaru te mu ree:
Ako misli da ih pustim ovamo, dobro: moemo pokuati.
Ali zna li ti, prijatelju, da je ovaj ovdje i tu on pogleda svoga psa
ljut neprijatelj svemu to zrakom leti i zemljom plazi?
Bijae kao da e se andaru naborati elo ali ne! andaru se
lice razvedri, te e on seljaku:
A meni se ini, Kupusareviu, da su oni sklopili sporazum.
I doista, vidjee njih dvojica neobian prizor: Kudrov, koji je
oito uo i razumio sve to se razgovaralo, ponosno krenu
puteljkom, i kad je doao do gutika, namignu onima iz Glodavije, i
sve krtice sastavie krug oko njega krtice na elu s Buckom i
Perom Kreposnim, a pridruio se i Jazavac, i posebni odred
skakavaca pod zapovjednitvom Skokana Poletilia.
Vau, vau! zalaja Kudrov, a ivotinje zapjevae u zboru,
dok su ptice skakale s grane na granu. Njihova je pjesma kazivala:
Krtice smo male samo,
ali dobro radit znamo:
hej, rataru, mi kopai
svi smo tvoji pomagai.
Ostavi nam humke male,
vlati trave to su pale:

na sitniu ti ne tedi,
na ti uzvrat vie vrijedi.
Dok na dvoru marno reda
i u staji blago gleda
mirujemo dolje, nie,
jer pod zemljom gamad gmie.
Skidamo ti s vrata jade,
bez nas bilju nema nade:
crve, ui, bube ine
nitimo jer tetu ine.
Obrana smo polju, sjetvi
i uvari svakoj etvi:
meu svoje ti nas broji,
pomagai mi smo tvoji.
Zahvalan nam zato budi,
potuj onog tko se trudi:
da ne doe tebi teta,
ostavi nam dijelak svijeta.
to veli? upita andar seljaka, smijeei se.
Hja odgovori seljak nisam nita razumio, ali mi se
ini da kane spasiti moju etvu.
Dobro je, pusti ih ree andar. Navratit u se ovamo
idueg tjedna. Dovienja!
I vrati se u selo.
Kudrove! viknu Kupusarevi. Ovamo! Kudrov otrese
glavom i uzmahnu repom:
Hoe li, gospodaru, odsad ostaviti na miru moje prijatelje?
Ovamo, Kudrove! ponovi seljak i poe prema psu, a sve
krtice uas nestadoe.
Skokan Poletili dade znak svojim skakavcima:
Hajdemo! Ovdje vie nismo potrebni. Skakavcima je samo
dunost da kadikad ovjeka podsjete na to kako nije sam gospodar
nad kiom i nad suncem, i nad urodom svoga polja. Hajdemo! Taj je

Kupusarevi, ini se, valjan ovjek, pa emo ga ostaviti na miru. Ali

emo ga drati na oku. A sada natrag, na postojbinu!
Seljak je naposljetku odveo psa i privezao ga za kuicu.
Kudrov se blaeno izvrnuo na bok i tako se, ljenarei, u mislima
opet dohvaao svega to se dogodilo posljednijh dana.
Dok su seljak i ena uveer sjedili pred kunim vratima i
razgovarali, Bucko i Pero Kreposni dooe u posjet svome prijatelju
Kudrovu.
A, jeste li to doli da mi jo poelite laku no? upita ih
Kudrov.
Jesmo odgovori Bucko. A doli smo i da ti zahvalimo
na pomoi. Ostaje, Kudrove, na predsjednik, pa emo se
prijateljski slagati i sporazumijevati.
Onda e ovdje biti milina ree Pero Vidran. Onda e
Gladovija, i u njoj Krticija, cvasti i napredovati pod brigom i
okriljem majice Prirode. Svatko neka vri dunost, i neka
razumijevanje vlada meu svima, kako i treba. Onda e sve biti
dobro, meu ljudima i meu ivotinjama.
Kudrov zadovoljno mirnu jednim okom, a Bucko odahnu, pun
olakanja: teko mu je breme palo sa srca.
Nato Bucko jo jednom zahvali i Peri:
Hvala, Pero, na svoj pomoi koju si nam pruio! Pero se
nasmijei, nespretno se nakloni te ode u svoj nastan.
Dovienja! viknu jo jednom iz daljine. I mnogo sree
svoj Glodaviji.
Nato zakrijeta Zorislav kokoinjac mu se nalazio blizu
tenare. Bucko se okrenu:
Jesi li jo na ivotu? upita ga.
Zorislav milostivo potvrdi, protegnu se uvis to je mogao vie i
zatrubi:
Ku-ku-ri-ku!
Bucko bre-bolje zaepi ui, a Kudrov ga upita:
to misli, Bucko, kako bih se mogao otresti toga bukaa?
Svakog jutra prestrai me svojim krijetanjem, i naprosto mi je ve
dotuio!
Bucko se glasno nasmija i ree:
Zaista, Kudrove, nije nimalo ugodno, znam to iz svog
iskustva. Ali uj: kad ti ba dozlogrdi, doi k nama. Mi sada
stanujemo prilino daleko od njegova bunog dvorita.

A onda e, obrativi se pijetlu:

Gospodine, ubudue bit emo prijatelji. Pomogao si nam u
naoj posljednjoj bitki, nikad to neemo zaboraviti. Krijeti veselo
dalje kad ti je na radost i uitak. Svakoj ivotinji njezino, i neka
svaka ostane na svome mjestu, pa e sve lijepo tei i okretati se kao
dobro podmazan toak.
Nato e Zorislav ponosno:
Drago mi je, Bucko, to naposljetku poinje cijeniti moj
poj. Bude li tvojoj opini elja da uje koncert, spreman sam da vam
sa svojim kokama pjevamo u zboru. Ali i tu pijetao podie jednu
nogu i poprijeti treba da budete pristojni i da se odjenete u
najljepe ruho.
Mladi pjetli umijea se, kao i uvijek, u razgovor i protisnu:
Ka-ko-ki...
To i nita vie: ostatak mu je u grlu zapeo.
Kudrov i Bucko prasnuli u smijeh, a Zorislav pomisli: Nalaze
da sam duhovit. I osjeti se veoma polaskanim. Zalud ti svaki trud i
muka oko takva pijetla: ostaje nepopravljiv, ne moe mu udi
promijeniti.
*
I tako su Kupusarevieva polja i vonjak opet cvali i bili puni
roda, milina ih pogledati. Krtice i ptice brzo su potamanile gamad
to je pustoila, i sve je rae bujalo i napredovalo kao nikad prije.
Sve se to dogodilo davno. A sada? Postoji li jo Glodavija i u
njoj Krticija? Postoji, dakako! Ali gdje se nalazi, to vam neu
otkriti. Idite sami i traite, krenite ljeti poljima nae divne, sunane
zemlje! Moda ete ondje sresti Bucka ili Peru Kreposnoga. Moda
ete nai i humak zemlje pod kojim poiva Buckova draga ena...
Proitajte onda to je Job napisao na mramornoj rbini na njezinu
grobu:
Za sav prijegor, njenost, ljubav,
koju si nam, majko, dala,
na humku ti vijenac ubav:
iz dna srca tebi hvala.
Oko nas se uvijek vila
krepka vrijea tvoga bia:

hvala tebi, majko mila,

ti izvore naeg ia.
Oko trnja nae boli
cvate lijeha tuna cvjiea:
sinak tebe uvijek voli,
majke on se njeno sjea.
A zar se otad nije ondje dogodilo nita vie? Jest, dogodilo se
mnogo toga, ali u vam to pripovjediti drugom zgodom. A dotle: u
zdravlju!

POGOVOR
Anton van de Velde (1895-1983) svojim je opsenim i
raznolikim knjievnim djelom obogatio flamanski dio suvremene
belgijske knjievnosti. Osobito je plodan kao dramski pisac i reiser,
te je vrlo zasluan za razvitak belgijskog teatra i za pribliavanje
toga teatra obinome belgijskom ovjeku. Postavio je na scenu
mnoge drame, svoje i tue, napisao podosta romana iz svakidanjeg
ivota, pa romana s povijesnom pozadinom, a i pustolovnih, obilje
pripovjedaka, mnotvo eseja i rasprava, suraivao u razliitim
asopisima i kazalitima u Belgiji i izvan nje, prevodio je strane
drame, poeziju i prozu i doivio da vidi svoja djela prevedena na
mnoge jezike, odgojio je pokoljenja i pokoljenja glumaca i reisera,
a bibliografiju o sebi nije nikada stigao proitati, jer ona iznosi
pozamanu biblioteku.
Svojim neobinim i smionim umjetnikim ostvarenjima odavna
je izazivao i panju i rogoborenje, raspre i hvale u Belgiji i
drugdje. Dugovjean a vrijedan, stvarao je neprestano: za radnim
stolom, pa kao profesor na Konzervatoriju, pa kao reiser u
Flamanskoj operi u Antwerpenu.
Ovaj je neumorni Flamanac pisao i knjige za djecu: igrokaze,
pripovijesti i krae romane inventivne, svjee i zabavne, duhovite
i poune. Lako je nalazio put do djejeg srca jer je djeci pruao prie
bliske njihovu poimanju, a opet duboko utemeljene u ivot.
Preobliavanje, transformacija ivota u priu nikada mu nije bila
neto izvan ivota: nije pisao o zmajevima, kraljevnama i
vjeticama, nikakvih uda u njegovim djejim knjigama nije bilo
nego samo ono to se moglo dogoditi i ljudima i ivotinjama: i ivot
njegovih ivotinja ima ljudski tok. Spajao je, dakle, stvarnost ivota
i stvarnost pria u kojima je tekao jedan drugi ivot, ali i taj bijae
kao pravi: sad vedar, sad oblaan, as miran i pun nade, as tuan,
pun nevolja i opasnosti.
Upravo je takva Van de Veldeva knjiga to ste je proitali:
Bucko i krtice. Ona je ponajprije zabavna jer, kako pie Henri
Bremont u svojoj knjizi Dijete i ivot (L'enfant et la vie), zabavljati
mlade povlastica je pripovjedaa. Van de Velde obilno se sluio tom
povlasticom, ali mu zabava ipak nije bila prva namisao. On je
zabavljao, ali i pouavao, no nije se sluio golom, realistikom

pedagogijom i didaktikom: nikakvu pouku nije nametao ni izriito

kazivao. Djelovao je najprije na osjeaje, na srce, istiui njenost i
plemenitost, neprimjetno dijelei dobro od zla, spontano budei
osjeaj dunosti i odgovornosti prema drugima, prema radu i
zajednici, a djeci je preputao da sama stvaraju svoje zakljuke, da
se opredjeljuju, da biraju. Njegove su stranice stoga duboko humane
on je odgovoran i kao pisac, i kao graanin, i kao rodoljub.
Ozbiljnost pievih pouka ne spreava ga da bude pun ale i
humora (Tko se ne zna aliti, treba njega aliti, kazuje flamanska
poslovica) nego i peckav i blago ironian kad tim poukama
upozorava na povrnost: premnogi cijene stjecanje, poloaj, ugled,
zanemarujui unutarnje vrijednosti na kojima ivot u drutvu
poiva: uzajamnost, snoljivost, shvaanje i pratanje. Jer samo te
vrline pruaju mirnu vedrinu svakidanjice u kojoj i pojedinac i
narod crpe zadovoljstvo i blagoslov.
ivot za naeg Flamanca nije gola borba za uspjeh i presti
nego je to niz nepopustljivih napora prema dobru, iz svake njegove
stranice struji optimizam i hrabrost: on ne udara u visoke ice
literature, ne zaplee se u zamrene putove podsvijesti, ne silazi u
podzemlje ljudskih muka. Sasvim mirnim glasom, sasvim
obinim rijeima govori o svakodnevnim otkucajima srca. On je
pisao za ljude dobre volje i vedra duha.
Na stvarnost svakodnevice pisac je u ovoj prii prevukao
prijemaz knjievne patine i sjaj bajke: krtiji narod to je ljudska
zajednica u svim ivotnim prilikama: u obitelji, u koli i drutvu, u
radosti i problemima, u marljivosti i dokolici, u bolesti i smrti, ak u
drutvenoj organizaciji i ratu. Krtice nas pouavaju ponaanju: u
dobroti i milosru, u hrabrosti i porazu. Ne zavaravaju nas
nerealnim optimizmom, ali nam ne nude ni beznae. One nas
jednostavno ue ivotu, ue mudrosti.
Van de Velde jedan je od najveiih majstora flamanskoga
jezinog izraza, a okvir njegova pripovijedanja iri je od same
fabule: u njegovim pripovijestima nema statinog nizanja dogaaja
naprotiv, to je dinamian rast, dinamina dramatina scena koja
se neprestano mijenja, ba kao na kazalinoj pozornici, ali uvijek u
ravnomjernoj jednostavnosti stila i sadraja, jednostavnosti koja je
jednako privlana i djeci i odrasliima. Ba onako kako je Andersen
govorio za svoje bajke i prie: I stariji mogu prisluhnuti! Stoga e
djeca spontano shvatiti pouke ove knjiige (a da nee ni znati da su

pouke), i uas e nauiti vedre, njene i ponekad ganutljiive stihove

iz nje. Odrasli pak, htjednu li prisluhnuti, nai e pravu krinjicu
biblijskih mudrosti i platonovske filozofije.
Ova je knjiiga pravo ogledalo flamanske tradicije, koja vjeruje
da se ivotnim optimizmom, mudrou, vjernou i pouzdanou,
korak po korak, pobjeuju ljudske i drutvene nedae. I naem bi
narodu trebao barem dijelak takve vjere.
Knjiga je jedna od boljih to ih je dala svjetska knjievnost za
djecu. Prevedena je na mnoge jezike kulturnog svijeta, na Zapadu i
na Istoku.
Josip Tabak, Zagreb, 1993

Copyright
Dubravko Deletis