Recenzija: Antun oljan Sloboda itanja, eseji

Student: Zoran alac

Iitavanje misli i stavova hrvatskog knjievnika Antuna oljana dvadesetak godina
nakon njegove smrti, ili bolje reeno nakon gotovo pola stoljea od njegovog zlatnog doba
umjetnikog i publicistikog stvaralatva, ostavlja dvojake dojmove. S jedne strane, lijepo je
vidjeti gorljivu angairanost i monologe s toliko snanim uvjerenjima kakve je oljan imao u
svojim esejima. S druge strane, danas je jasno kako su odreena oljanova nastojanja i uvjerenja
na kraju ostala samo to njegova.
Antun oljan bio je knjievnik, ali prije svega kritiar, a zatim i niz drugih uloga od
prevoditelja i urednika asopisa do lana predsjednitva Drutva hrvatskih knjievnika.
Njegova svestranost oituje se upravo kroz 21 esej u zbirci izabranih djela Sloboda itanja iz
1991. godine. Zbirka okuplja radove objavljene u listovima Forum, Oko, Gordogan, Slobodna
Dalmacija, Domet itd. Najvei fokus ove zbirke eseja je na temama jezika i knjievne kritike.
oljan tu ima dosta toga za rei s obzirom da je prisno vezan uz te teme, ali ne komunicira to
zatvorenim i sebi razumljivim stilom. Dapae, izraz mu je koncizan, a misli oprimjerene. A s
obzirom da je i vrsni knjievnik, oljan u svojim esejima ne bjei od upotrebljava nja
neoekivanih pjesnikih slika i razliitih analogija koje svojem tivu daju ivost. Izrazima kao
to su kobasice apstrakcije ili dezorijentirani darmar, oljan ima izrazito tean iskaz te
poprilino izravnu argumentaciju.
Njegovu strast prema jeziku i poslu pisca najlake je vidjeti u esejima Pravo na rijei,
Ime rue i Opet, nakon dvadeset godina. Ondje oljan na krajnje racionalan nain nastoji
pojasniti zato mu je jezik identitetska odrednica, odnosno da se prvenstveno radi jezika smatra
hrvatskim piscem, iako tei prema irem europskom duhu i ea za svijetom. Iz te identite tske
odrednice proizlazi i njegova dunost doprinosa samom jeziku otkrivanjem novih rijei,
odnosno nadopunjavanja i osvjeavanja korpusa postojeih. U tom kontekstu jasno je zato je
oljan bio jedan od najistaknutijih zagovornika standardiziranja hrvatskog jezika, odnosno
zato se zalagao da pisci i filolozi, meu ostalima, budu ti koji e na sustavan i promiljen nain
rjeavati problem definiranja hrvatskog knjievnog jezika i njegovog distanciranja od slinog
srpskog.

U esejima Pisac kao prevodilac i prevodilac kao pisac te Puce, puce, gdje su vam
putaca? svoju povezanost s jezikom otkriva na praktian nain. Analiziraju i potekoe oko
jezinih barijera i limita u procesu prevoenja stranih djela, oljan istie vanost stvaralakog
duha, navodei takoer kako bez bogatog fonda prevedenih djela svjetske knjievnosti, a zatim
i samog stvaralakog duha kod prevoditelja, itavo drutvo moe ostati zakinuto za vrlo vaan
kulturni kapital. S druge strane, na primjeru izostanka rijei puce iz Ope encikloped ije
jugoslavenskog leksikog zavoda, oljan komentira dinaminog kategorije jezika, tvrdei kako
je nestanak pojedinih rijei, ma koliko one bile prisutne i vezane uz drutvo, neminovan na
osnovi odreenih drutvenih promjena i napretka tehnologije.
oljanova bliska povezanost s jezikom svojevrsni je raritet u usporedbi s dananjim
autorima i angairanim publicistima. Vana jezina pitanja koja su na narod muila kroz
povijest, danas su najveim dijelom razrijeena pa knjievnici i publicisti prije stavljaju
naglasak na sadraj, a tek onda na formu. oljan je svojim publicistikim radom obuhvatio
oboje, a prije svega tono je znao svoju ulogu u drutvu i znaaj svog rada u njemu.