KIKA

Za Stana Ricea, Carole Malkin

i Alice O'Brien Bernhardt

KIKA

PRVI DIO

Tako dakle - zamiljeno ree vampir i polako prijee preko sobe.

Prie prozoru. Dugo je ondje stajao. Njegov se lik ocrtavao
na slabom svjetlu uline rasvjete i automobilskih svjetala. Mladi je
sad jasnije vidio pokustvo u sobi, okrugao hrastov stol, stolce.
Na jednom zidu visio je umivaonik, iznad njega zrcalo. On metne
kovei na stol i prieka.
- Koliko ste vrpce donijeli? - upita vampir i okrene mladiu
profil. - Dovoljno za ivotnu pripovijest?
- Naravno, ako je ivot zanimljiv. Ako mi se posrei, ponekad u
jednoj noi obavim razgovor s tri ili etiri osobe. Ali pria mora biti
zanimljiva. Poteno, zar ne?
- Zadivljujue poteno - odgovori vampir. - elio bih vam
ispriati svoju ivotnu povijest. Zaista.
- Izvrsno - ree mladi. Brzo izvadi mali magnetofon iz
koveia pa provjeri vrpcu i baterije. - Silno me zanima zato
vjerujete u to, zato...
- Ne - prekine ga vampir. - Ne moemo tako poeti. Je li aparat
spreman?
- Da - ree mladi.
- Sjednite. Upalit u veliko svjetlo.
- Mislio sam da vampiri ne vole svjetlo - ree mladi. - Ako
smatrate da tama pridonosi atmosferi... - Zastane. Vampir ga je
netremice promatrao leima okrenut prozoru. Mladi nije vidio
njegovo lice, i neto ga u njegovu nepominom liku uznemiri.
Zausti, ali ne ree nita. Uzdahne s olakanjem kad vampir prie k
stolu i isprui ruku prema prekidau.
Sobu preplavi otro uto svjetlo. Mladi podigne pogled i
zaprepateno se zagleda u vampira. Prsti mu polete unatrag i vrsto
se uhvate za rub stola. - Mili Boe! - apne pa nijemo blene u
vampira.
Vampir je bio potpuno bijele i glatke puti, kao da ga je netko
isklesao iz oguljene kosti. Lice mu je bilo beivotno poput kipa, osim
dva sjajna zelena oka koja su piljila u mladia poput plamenova.

KIKA

Vampir se nasmijei skoro sjetno. Glatka bijela masa njegova lica

pokrene se kao kod likova u stripu: malo pokreta, ali silno izraajno.
- Shvaate li? - upita blago.
Mladi zadrhti i podigne ruku kao da zasjenjuje jako svjetlo.
Oima polako prijee preko fino skrojena crnog kaputa ije je
nejasne obrise vidio u baru, dubokih nabora pelerine, crne svilene
kravate zavezane u vor te sjajnog bijelog ovratnika, bijelog poput
vampirove puti. Zagleda se u vampirovu gustu valovitu crnu kosu,
zaeljanu unatrag preko vrhova uski i uvojke koji su dodirivali rub
bijelog ovratnika.
- Jo elite intervju? - upita vampir.
Mladi otvori usta, ali iz njih ne izae glas. Kimao je glavom.
Tad ree: - Da.
Vampir polako sjedne suelice mladiu i blago se i povjerljivo
nagne prema njemu. - Ne bojte se. Ponite snimati.
Isprui ruku. Mladi ustukne. Znoj mu se slijevao niz lice. Vampir
mu rukom poklopi rame i ree: - Vjerujte mi, neu vam nauditi.
elim ovaj razgovor. Vaniji mi je no to mislite. elim da ponete. Povue ruku. Smireno je ekao.
Mladiu je trebalo vremena da rupiem obrie elo i usne. Promuca
da je mikrofon privren, pritisne tipku i ree da je aparat ukljuen.
- Niste uvijek bili vampir, zar ne? - pone.
- Ne - odgovori vampir. - Postao sam vampir u dobi od dvadeset pet
godina, 1791. godine.
Mladia osupne tonost datuma i on ga ponovi. Upita: - Kako
se to dogodilo?
- Na to je jednostavno odgovoriti. A ja ne elim jednostavne
odgovore - ree vampir. - Htio bih ispriati istinu.
- Da - zabrza mladi. Pregibao je rupi i brisao njime usta.
- Dogodila se tragedija - pone vampir. - Umro je moj mlai
brat. - Zauti. Mladi iskoristi priliku da se nakalje i ponovno obrie
lice. Zatim gotovo nestrpljivo gurne rupi u dep.
- Nije vam bolno priati? - upita plaho.
- Imate takav dojam? - upita vampir. - Ne. - Zatrese glavom. Tu sam priu ispriao jo samo jednoj osobi, a i to je bilo davno. Ne,
ne priinja mi bol... ivjeli smo u Lousiani. Dobili smo leno i
osnovali dvije plantae indiga na Mississippiju blizu New Orleansa.
- Ah, otuda naglasak - tiho e mladi.

KIKA

Vampir se tupo zagleda u njega. - Imam naglasak? - Pone se

smijati.
Mladi se zbuni pa brzo odgovori. - Zapazio sam ga u baru kad
sam vas upitao ime se bavite. Otro izgovarate suglasnike. Nisam
shvatio kako je rije o francuskom naglasku.
- U redu je - umirivao ga je vampir. - Nisam se zaudio koliko
se ini. Kadto zaboravim na svoj naglasak. Ali, da nastavim.
- Izvolite - ree mladi.
- Govorio sam o plantaama. One su zaslune da sam postao
vampir. Ali o tome u poslije. Na je ivot na plantaama bio i
raskoan i priprost, ali za nas silno privlaan. Ondje smo ivjeli
puno bolje nego u Francuskoj. Moda je to tek bio dojam zbog
divljine Lousiane, ali taj dojam je za nas bio stvarnost. Pamtim da je
kua bila pretrpana uvezenim pokustvom. - Vampir se osmjehne. Klaviembalo je bio divan. Sestra je svirala na njemu. U ljetnim
veerima sjedila bi za tipkama leima okrenuta francuskom
prozoru. Jo se sjeam prozrane, brze glazbe, movare iza njezinih
lea. i empresa obraslih mahovinom koji se ocrtavaju na nebu. Pa
zvuci movare, ivotinjski zbor, krik ptica. Oboavali smo ih. Zbog
njih nam se pokustvo od ruina drveta inilo dragocjenije, a glazba
njenija i poeljnija. Voljeli smo movaru ak i kad je visterija za
manje od godinu dana probila kroz prozore u potkrovlju i pipcima
prodrla u okreenu ciglu. Da, oboavali smo te zvuke. Svi, osim
mog brata. Nikad ga nisam uo da se alio, ali sam znao kako se
osjeao.
Moj je otac umro i bio sam glava obitelji. Morao sam brata tititi od
majke i sestre. Htjele su ga voditi u posjete, na zabave u New
Orleans, a on je to mrzio. Mislim da je prestao odlaziti s njima prije
nego to je navrio dvanaest godina. Mario je jedino za molitvu.
Molitvu i za u kou uvezanu knjigu o ivotu svetaca.
Naposljetku sam mu sagradio kapelicu podalje od kue u kojoj
je poeo provoditi dane, a esto bi ostajao i do sumraka. ivotna
ironija! On je bio drukiji, a ja sam bio obian! Ni po emu nisam bio
neobian. Vampir se nasmijei.
Ponekad bih naveer otiao k njemu. Zatekao bih ga u vrtu blizu
kapelice. Sjedio bi potpuno mirno na kamenoj klupi. Ja bih mu
ispriao svoje probleme, o nevoljama s robovima, nepovjerenju
prema nadgledniku, vremenu, bankarima, svim problemima koji su

KIKA

inili moj ivot. On bi me sasluao, malokad me prekidajui, uvijek

pun razumijevanja. Od njega bih otiao s osjeajem da je rijeio sve
umjesto mene. Nisam mu nita mogao odbiti. Zarekao sam se kako
u mu omoguiti da se zaredi kad doe vrijeme bez obzira na to to
e mi srce prepui kad ga izgubim. Nisam bio u pravu. - Vampir
zauti.
Mladi ga pogleda, a tad se trgne kao da se prenuo iz misli. Zapinjao
je u govoru kao da ne moe nai prave rijei. - Nije elio biti
sveenik? - upita. Vampir se zagleda u njega kao da pokuava
razabrati to mu pie na licu.
- Nisam bio u pravu u vezi sa mnom, da mu nita neu zabraniti. Pogled mu odluta do suprotnog zida i poine na prozorskim
daskama. - Poela su ukazanja.
- Prava? - upita mladi, ponovno se kolebajui, kao da razmilja
o neem drugom.
- Ja nisam tako mislio - odgovori vampir. - Imao je petnaest godina.
Bio je vrlo lijep. Glatke puti i golemih plavih oiju. Snane
grae, ne ovako mrav i bio je... Ali njegove oi! Kad bih ga
pogledao u oi osjeao bih se kao da stojim na kraju svijeta ili na
oceanskoj plai koju iba vjetar i na kojoj se uje tek blagi um
valova.
Dakle - ree on, jo zagledan u prozorske daske - poela su
ukazanja. Najprije su doli nagovjetaji. Prestao je jesti. ivio je u
kapelici.
U svako doba dana ili noi zatekao bih ga kako klei ispred oltara na
golom kamenu. Zapustio je i kapelicu. Prestao je istiti svijee,
mijenjati oltarski pokrov, mesti lie. Jedne sam se noi duboko
zabrinuo kad sam ga iz ruinjaka promatrao sat vremena.
Nepomino je kleao i nije sputao ruke koje je drao rairene u
obliku kria. Robovi su ga smatrali ludim. - Vampir zaueno
podigne obrve. Ja sam bio uvjeren da je tek odvie... usrdan. Da je
malo pretjerao u ljubavi prema Bogu. A tad mi je ispriao o
ukazanjima. U kapelici su mu se ukazali i Sveti Dominik i Blaena
djevica Marija. Rekli su mu da mora prodati nae imanje u
Louisiani, svu nau imovinu, i tim novcem obavljati misionarski rad
u Francuskoj. Moj je brat trebao biti veliki vjerski voa, vratiti
zemlju njezinu prvotnom vjerskom zanosu, okrenuti kota povijesti
protiv bezbotva i revolucije. Naravno, nije imao vlastita novca.

KIKA

Traio je da prodam plantae i gradske kue u New Orleansu i dam

mu novac.

Vampir ponovno zauti. Mladi je nepomino sjedio i u udu ga

gledao. - Ah... oprostite - apne. - to ste rekli? Jeste li prodali
plantae?
- Ne - ree vampir, mirna lica kao i na poetku razgovora. Nasmijao sam mu se u lice, a on se razbjesnio. Uporno je tvrdio kako
je primio taj nalog iz ustiju Djevice Marije. Tko sam ja da se
ogluujem na nj? Zaista, tko? - upita on tiho, kao da ponovno o tome
razmilja. - Tko sam ja? On me uvjeravao, ja sam se glasno
smijao. Glupost, rekoh mu, proizvod nezrela pa i nezdrava uma.
Kapelica je bila pogreka, rekoh mu, odmah u narediti da je srue.
Ii e u kolu u New Orleans i ondje e mu takve bolesne zamisli
izbiti iz glave. Ne sjeam se svega to sam rekao, ali se sjeam kako
sam se osjeao. Ispod svog prezirnog odbacivanja osjeao sam
pritajen gnjev i razoaranje. Bio sam gorko razoaran. Nisam mu
uope vjerovao.
- To je razumljivo - brzo ubaci mladi, vie ne tako iznenaena
izraza lica. - Tko bi mu vjerovao?
- Je li ba tako? - vampir ga pogleda. - Mislim da je moda bila
rije o opakom sebeljublju. Dopustite da objasnim. Rekoh da sam
volio brata. Ponekad bih pomislio da je svetac. Poticao sam ga u
molitvama i meditaciji i bio voljan dopustiti mu zarediti se. Da mi je
netko rekao kako je odreeni svetac u Arlesu ili Lourdesu imao
ukazanja, povjerovao bih. Bio sam katolik, vjerovao sam u svece.
Palio sam zavjetne svijee ispod njihovih mramornih kipova u
crkvama, poznavao njihove slike, simbole, imena. Ali nisam
vjerovao, nisam mogao vjerovati svom bratu. Ni na trenutak nisam
povjerovao da je imao ukazanja. Zato? Jer mi je bio brat. Moda je
svetac, bez sumnje je udan, ali nije Franjo Asiki. Ne moj brat. Moj
brat ne moe biti takav. To je sebeljublje. Shvaate?
Mladi razmisli nekoliko trenutaka prije no to odgovori. Potvrdno
kimne glavom.
- Moda jest imao ukazanja - ree vampir.
- Znai da ne znate je li ih imao ili nije?

KIKA

- Tako je, ali znam da se ni trenutak nije pokolebao u svom

uvjerenju. To sad znam, a znao sam i te noi kad je otiao iz moje
sobe lud od bola i alosti. Nimalo se nije pokolebao. A za nekoliko je
minuta bio mrtav.
- Kako? upita mladi.
- Izaao je kroz staklena vrata na trijem i zastao nakratko na vrhu
stuba. A tad je pao. Bio je mrtav kad sam stigao do podnoja.
Slomio je vrat. - Vampir preneraeno odmahne glavom. No izraz
lica mu je i dalje bio nepomuen.
- Jeste li vidjeli kad je pao? - upita mladi - Okliznuo se?
- Dvojica slugu su ga vidjeli. Rekli su da je pogledao u nebo kao
da je neto ondje ugledao. Tad se itavim tijelom zanjihao prema
naprijed, kao da ga je podignuo vjetar. Sluga je rekao da je htio
neto rei kad je pao. I meni se uinilo da je neto htio rei, ali sam
se tad okrenuo od prozora. Bio sam okrenut leima kad sam zauo
buku. - Pogledom preleti preko magnetofona. - Nisam si mogao
oprostiti. Osjeao sam se odgovornim za njegovu smrt - ree. - A
inilo se da me i drugi smatraju odgovornim.
- Ali zato? Rekli ste da su vidjeli kako pada.
- Nisu me izravno optuivali, ali su znali da se izmeu nas dogodilo
neto neugodno, da smo se prepirali neposredno prije pada.
Sluge su nas ule, majka nas je ula. Majka me neprestano ispitivala
to se dogodilo i zato je moj inae tihi brat vikao. Pridruila se i
sestra, a ja sam naravno odbijao rei. Bio sam tako bijedan i potresen
da nisam imao strpljenja ni za koga. Odluio sam da im neu
ispriati o njegovim "ukazanjima". Nitko nee doznati kako nije postao svetac, nego fanatik. Sestra je otila spavati kako ne bi morala
ii na sprovod, a majka je svima priala da se u mojoj sobi dogodilo
neto uasno to ne elim otkriti, pa me zbog njezinih rijei ak i
policija ispitivala. Naposljetku je doao sveenik i zahtijevao da mu
ispriam to se dogodilo. Nikome nisam ispriao. una rasprava,
govorio sam. Ogoreno sam ponavljao da nisam bio na trijemu kad
je pao, a svi me gledaju kao da sam ga ja ubio. Osjeao sam se kao
da sam ga ubio. Dva sam dana sjedio u salonu pokraj njegova odra i
mislio: "Ubio sam ga." Netremice sam ga promatrao dok mi se pred
oima nije zacrnilo. Zamalo sam se onesvijestio. Na betonu je razbio
potiljak pa mu je glava na jastuku imala udan oblik. Prisiljavao sam
se gledati ga, jer sam jedva podnosio bol i miris trulei i dolazio u

KIKA

iskuenje da mu pokuam otvoriti oi. Lude misli i nagoni. A

najee sam mislio: "Smijao sam mu se, nisam mu vjerovao, nisam
mu bio dobar. Pao je zbog mene."
- To se zaista dogodilo, zar ne? - apne mladi. - Priate mi istinu?
- Da - ree vampir i pogleda mladia ne iznenadivi se. U njegovim
se oima, pogled kojih je prebacio s mladia na prozor, ogledalo
slabo zanimanje za mladia, u ijoj se dui odigravala tiha borba.
- Rekli ste da ne znate za ukazanja, da vi, vampir, ne znate je
li...
- elio bih priati redom - ree vampir. - Kronolokim redoslijedom.
Ne, ne znam istinu o ukazanjima. Jo ne znam. - Ponovno
prieka dok mladi ne ree: - Molim vas, nastavite.
- Dakle, htio sam prodati plantae. Nisam elio vidjeti ni kuu
ni kapelicu. Naposljetku sam ih dao u zakup agenciji koja ih je
trebala za mene obraivati i upravljati njima kako ja ne bih morao
onamo odlaziti. Preselio sam majku i sestru u jednu od naih kua u
New Orleansu. Naravno, nisam umaknuo bratu. Neprestano sam
razmiljao o njegovu tijelu koje trune u zemlji. Pokopali smo ga na
groblju St. Louis u New Orleansu pa sam izbjegavao prolaziti
onuda. Ipak sam neprestano mislio na njega. Pijan ili trijezan, vidio
sam njegovo trulo tijelo u mrtvakom sanduku. Nisam to mogao
podnijeti. Sanjao sam kako stoji na vrhu stuba, a ja ga drim za
ruku, ljubazno razgovaram s njim i nagovaram ga da se vrati u
sobu.
Blago mu govorim kako mu vjerujem, a da se on mora moliti za
moju vjeru. U meuvremenu su robovi na Pointe du Lacu (mojoj
plantai) poeli govoriti kako viaju njegov duh na trijemu i
nadglednik nije mogao odravati red. Ljudi su mojoj sestri poeli
postavljati uvredljiva pitanja o tom dogaaju i postala je histerina.
Zapravo nije bila histerina, nego je smatrala da tako mora reagirati,
pa je tako i reagirala. Ja sam pio i malokad bio kod kue. ivio sam
poput ovjeka koji eli umrijeti, ali nema hrabrosti da si skrati muke.
Lutao sam tamnim ulicama i prolazima, spavao pijanim snom u
kabareima. Izvukao sam se iz dva dvoboja vie zbog ravnoduja
nego kukaviluka i iskreno elio da me netko ubije. A tad sam bio
napadnut. Mogao me napasti bilo tko: mornar, lupe, manijak. Ali
me napao vampir. Uhvatio me jedne noi na stubama ispred ulaza i
ostavio me umrijeti. Tako sam barem mislio.

KIKA

- Isisao vam je krv? - upita mladi.

- Da - nasmije se vampir. - Isisao mi je krv. Tako se to radi.
- Ali ste preivjeli - ree mladi. - Rekli ste da vas je ostavio
umrijeti.
-Ostavio mi je malo krvi. Njemu je to bilo dovoljno. im su me
nali, odnijeli su me u krevet. Bio sam zbunjen i nisam znao to mi
se dogodilo. Vjerojatno sam pomislio da sam doivio srani udar od
pia. Oekivao sam smrt i nisam elio jesti, piti ili razgovarati s
lijenikom. Majka je poslala po sveenika. U bunilu sam mu sve
ispriao, o bratovljevim ukazanjima i svojem postupku. Sjeam se
kako sam se grevito drao za njegovu ruku i traio da se nekoliko
puta zakune da nikome nita nee ispriati. - Znam da ga nisam
ubio - rekoh napokon sveeniku. - Ali ne mogu ivjeti kad je on
mrtav, zbog mojeg postupka prema njemu.
- Glupost - odgovori mi on. - Naravno da moete ivjeti. Samo
se pretjerano odajete uicima. Potrebni ste majci, a posebice sestri. A
tog vaeg brata je obuzeo vrag. - Tako sam se zaprepastio kad je to
rekao da nisam mogao prosvjedovati. Ukazivao mu se vrag, objasni
sveenik. Vrag se razmahao. itava Francuska je pod njegovim
utjecajem, a revolucija je njegova najvea pobjeda. - Mog brata
spasilo bi jedino istjerivanje vraga, molitva i post, nekoliko
mukaraca koji bi ga drali dok bi vrag divljao u njegovu tijelu. Vrag ga je bacio niz stube, to je jasno - objavi on. - U vaoj sobi niste
razgovarali s bratom, nego s vragom. - To me razbjesnilo. Bio sam
uvjeren kako sam na rubu izdrljivosti, ali nije bilo tako. Nastavio je
govoriti o vragu, o vraanju meu robovima i sluajevima
opsjednutosti zlim duhovima u drugim krajevima svijeta. Podivljao
sam. Unitio sam sobu i zamalo ubio sveenika.
- Ali vaa snaga... vampirska? - upita mladi.
- Bio sam izvan sebe - objasni vampir. - Uinio sam ono to ne
bih mogao ni zdrav. Sad mi je taj prizor nejasan, nestvaran. Ali se
sjeam da sam ga izgurao kroz stranji ulaz kue, kroz dvorite i
prislonio ga uz kuhinjski zid u koji sam mu udarao glavom i zamalo
ga ubio. Kad sam se nasmrt iscrpio i kad su me napokon svladali,
pustili su mi krv. Budale! No namjeravao sam rei neto drugo.
Tada sam spoznao svoje sebeljublje. Vjerojatno sam u sveeniku
vidio svoj odraz. Sveenikov prezir prema mom bratu odraavao je

KIKA

moj prezir; njegovo plitko blebetanje o vragu, odbijanje da makar i

na trenutak pomisli kako je bio u blizini svete osobe.
- Vjerovao je u opsjednutost vragom.
- To je puno prihvatljivija pomisao - odmah e vampir. - Ljudi
koji prestanu vjerovati u Boga ili dobrotu, vjeruju u vraga. Ne znam
zato. Laem, znam zato. Zlo je uvijek mogue, a dobrota je
neizmjerno teka. Osim toga, opsjednutost je druga rije za ludilo.
Barem ju je tako upotrebljavao taj sveenik. Siguran sam da se on
nagledao ludila. Vjerojatno bi stajao iznad luaka i proglasio ih
opsjednutima. Pri istjerivanju zlih duhova nitko ne oekuje vidjeti
vraga. Ali stajati u nazonosti sveca, povjerovati da je svetac imao
ukazanje, to nitko ne moe. To je sebeljublje, naa nespremnost da
povjerujemo kako sveci mogu ivjeti meu nama.
- Nikad o tome nisam razmiljao - ree mladi. - Ali to se dogodilo s vama? Rekli ste da su vam pustili krv kako bi vas izlijeili.
To vas je zacijelo skoro ubilo.
Vampir se nasmije. - Zaista. Ali se onaj vampir vratio. elio je
Pointe du Lac, moju plantau.
Bilo je kasno, sestra je zaspala. Sjeam se kao da je bilo juer.
Uao je kroz dvorite, beumno otvorio staklena vrata. Visok,
bjeloput ovjek guste plave kose i skladnih, majih pokreta. Njeno
je navukao al preko sestrinih oiju i spustio stijenj u svjetiljci. Sestra
je drijemala pokraj umivaonika i krpe kojom je brisala moje elo.
Nije se pomakla do jutra. Ali sam se ja silno promijenio.
- Kako? - upita mladi.
Vampir uzdahne. Zavali se u stolac i zagleda u zidove. Najprije sam pomislio da je on lijenik ili netko koga je moja obitelj
pozvala da me urazumi. Ali tu je sumnju odmah otklonio. Priao je
krevetu i nagnuo se. Lice mu je osvijetlila ulina svjetiljka pa sam
shvatio da nije obian ovjek. Sive oi su se arile, a duge bijele ruke
koje su oputeno visjele niz bokove nisu bile ovjeje. Mislim da sam
tog trenutka sve shvatio, a ono to mi je on ispriao bila je tek
potvrda. im sam ga ugledao, njegovu nadnaravnu auru i shvatio
kako nikad nisam vidio takvo stvorenje, nestalo me. Onaj ego koji
nije mogao podnijeti da u njegovoj blizini postoji izvanredno bie,
smrvio se u prah. Sve moje zamisli, ak i krivnja i elja za smru,
uinile su mi se potpuno nevanim. Zaboravio sam na sebe! - ree
on. Tiho se akom dodirivao po prsima. - Zaboravio sam na sebe.

KIKA

Istog sam trenutka shvatio znaenje te posjete. Moje uenje se

poveavalo.
Dok mi je govorio o tome to bih mogao postati, o svom ivotu i
njegovu znaenju, moja prolost pretvorila se u pepeo. Gledao sam
svoj ivot kao da sam izvan njega: tatinu, sebeljublje, bijeg od jedne
neugode do druge, lanu vjeru u Boga i Djevicu Mariju i mnotvo
svetaca ija su imena punila stranice mojih molitvenika, ali od kojih
nijedan nije nimalo promijenio moj uskogrudan, krt i sebian ivot.
Vidio sam svoje stvarne bogove, bogove veine. Hrana, pie i
sigurnost lagodnosti. Pepeo.
Na mladievu se licu vidjela napetost. Bio je zbunjen i zaprepaten. I tako ste odluili postati vampir? - upita. Vampir ne odgovori
odmah.
- Odluio nije prava rije. Ne mogu rei da je bilo neizbjeno
im je uao u sobu. Ne, nije bilo neizbjeno. Ali ne mogu rei ni da
sam odluio. Recimo da je bilo ovako: kad je prestao govoriti, nisam
mogao uiniti nita drugo, i krenuo sam tim putem ne osvrnuvi se.
Osim jednom.
- Osim jednom? A to je bilo?
- Moj posljednji izlazak sunca - ree vampir.
- Tog jutra jo nisam bio vampir i posljednji sam put promatrao
izlazak sunca.
ivo ga se sjeam, iako se ne sjeam nijedne druge zore. Sjeam
se da je svjetlost najprije pala na vrhove staklenih vrata, da su
zastori poblijedjeli, a tad se sjaj pojaao. U krpicama se probijao kroz
kronje stabala. Naposljetku je sunce zasjalo kroz prozore i na
kamenu podu isplelo ipku. ipka od sjene prekrila je i usnuli lik
moje sestre, pokrivene alom. Kad se ugrijala, odgurnula je al a tad
je sunce punim sjajem zasjalo u njezine oi pa je stisnula kapke.
Zatim je sunce zablistalo na stolu na koji se naslonila, pa zatim u
vodi u vru. Osjetio sam sunevu toplinu na rukama koje sam drao
na pokrivau, pa na licu. Leao sam u krevetu i razmiljao o
vampirovim rijeima. Tad sam se oprostio od izlazeeg sunca i
postao vampir. Moj posljednji izlazak sunca.
Vampir se ponovno zagleda kroz" prozor. Kad je zautio, tako je
naglo zavladala tiina da se mladiu uinilo da je uje. Zatim zauje
buku s ulice. Zagluujui zvuk kamiona. Svjetiljka se od vibracija zaljulja. Kamion proe.

KIKA

- Nedostaje li vam? - upita mladi slabim glasom.

- Pa i ne - ree vampir. - Ima drugih stvari na svijetu. Gdje smo
stali? elite znati kako se to dogodilo, kako sam postao vampir.
- Da - ree mladi. - Kako ste se tono promijenili?
- Ne mogu vam tono rei - ree vampir.
- Mogu vam rijeima ispriati vrijednost te promjene za mene, ali
vam ne mogu tono rei, kao to vam ne bih mogao tono opisati
spolni odnos ako ga niste doivjeli.
Mladi kao da se dosjetio jo jednog pitanja, ali prije nego to je
progovorio, vampir nastavi. - Kao to rekoh, Lestat (vampir) je htio
plantau. Sitna naplata za ivot koji e trajati dovijeka. Lestat nije
bio izbirljiv. Nije smatrao vampire klubom izabranih. Imao je
probleme obinih ljudi, slijepog oca koji nije znao niti smio doznati
da mu je sin vampir. ivot u New Orleansu postao mu je preteak s
obzirom na njegove potrebe i njegu oca i htio je Pointe du Lac.
Sljedee smo veeri otili na plantau, smjestili slijepog oca u veliku spavaonicu, a ja sam se nastavio mijenjati. Promjena nije bila
trenutana, iako sam uinio korak poslije kojeg nije bilo povratka.
Bilo je nekoliko faza, a prva je bila nadglednikova smrt. Lestat ga je
dohvatio na spavanju. Ja sam morao promatrati i odobriti, odnosno
biti oevicem oduzimanja ljudskog ivota kao dokaz moje odanosti i
promjene. To mi je nedvojbeno bilo najtee. Rekoh vam da se nisam
bojao vlastite smrti - bio sam kukavica i nisam imao snage oduzeti si
ivot. Ali sam silno cijenio tui ivot a, zbog nedavne bratovljeve,
uasavao se smrti. Morao sam gledati kako se nadglednik trgnuo iz
sna, bezuspjeno pokuao objema rukama zbaciti sa sebe Lestata,
kako se pokuavao izbaviti iz Lestatova stiska i kako je konano
onemoao i ostao leati bez kapi krvi. I kako umire. Nije odmah
umro.
Stajali smo u uskoj spavaonici skoro itav sat i gledali kako umire.
Bio je to sastavni dio moje promjene. Lestat u protivnom ne bi
ostao. Morali smo se rijeiti nadglednikova tijela. Skoro mi je pozlilo.
Onako slabom i bolesnom ostalo mi je malo snage, a od noenja
mrtvog tijela osjeao sam muninu. Lestat se smijao i bezosjeajno
mi rekao kako u se kao vampir potpuno drukije osjeati, da u se i
ja smijati. Prevario se. Nikad se ne smijem smrti, bez obzira na to
koliko esto sam joj uzrokom.

KIKA

No krenimo redom. Morali smo se voziti cestom pokraj rijeke do

otvorenih polja. Ondje smo ostavili nadglednika. Razderali smo mu
kaput, ukrali novac i usta mu zalili piem. Poznavao sam mu
suprugu. ivjela je u New Orleansu i znao sam kroz kakve e patnje
prolaziti kad se pronae tijelo. Jo jaa od te tuge bila je bol kad sam
pomislio kako ona nikad nee doznati to se dogodilo, da njezina
mua nisu razbojnici pijana zatekli na cesti. Dok smo udarali po
tijelu i nanosili masnice po licu i ramenima, polako sam dolazio k
sebi.
Morate znati kako mi je Lestat bio nadnaravan, nimalo stvarniji od
biblijskog aneja. Ali pod dojmom tog dogaaja, moja oaranost
njime je trpjela. injenica da sam postao vampir imala je lice i
nalije.
Najprije sam bio oaran; Lestat me pridobio na smrtnoj postelji.
Nalije je bila moja elja za samounitenjem, enja za prokletstvom.
To su bila vrata kroz koja je Lestat uao. Ali sad nisam unitavao
sebe, nego drugog. Nadglednika, njegovu suprugu, obitelj.
Ustuknuo sam i moda bih tako naruena duevna zdravlja
pobjegao od Lestata da on nije nepogreivim nagonom naslutio to
se dogaa. Nepogreiv nagon - razmiljao je vampir. - Bolje reeno,
snaan vampirski nagon za koji je i najmanja promjena u izrazu
ljudskog lica poput pokreta ruke. Lestat je imao nadnaravan osjeaj
za pravodobno djelovanje. Utrpao me u koiju i potjerao konje kui.
- elim umrijeti - ponem mrmljati. - Ovo je nepodnoljivo. elim
umrijeti. Moj ivot
je u vaim rukama. Dopustite mi umrijeti. - Nisam ga htio pogledati
da me ne zaara ljepota njegove pojave. On njeno izgovori moje
ime i nasmije se. Kao to rekoh, odluio se domoi plantae.
- Bi li vas pustio? - upita mladi. - Pod bilo kakvim uvjetima?
- Ne znam. Poznavajui Lestata, mislim da bi me radije ubio nego
pustio. Ali to sam i elio, odnosno mislio da elim. im smo stigli
do kue, iskoio sam iz koije i poput ivog mrtvaca otiao do stuba
niz koje je pao brat. U kui ve mjesecima nitko nije ivio.
Nadglednik je imao svoju kuicu. Vruina i vlaga Louisiane naele
su stube. Iz svake pukotine nicala je trava i sitan korov. Sjeam se da
sam osjetio prohladnu nonu vlagu. Sjeo sam na stube, naslonio
glavu na ogradu i korov i iupao snop korova iz plitke zemlje. elim umrijeti. Ubijte me - rekoh vampiru. - Postao sam ubojica. Ne

KIKA

mogu ivjeti. - On se isceri kako se cere ljudi kad nevoljko sluaju

tue lai. Munjevito se baci na mene kao to se bacio na nadglednika.
Divlje sam ga udarao rukama, a izmom u prsa najjae to sam
mogao. Njegovi zubi boli su me u vrat. U sljepoonicama mi je
grozniavo tuklo. Pokretom tijela, prebrzog da bih ga opazio,
odjedanput je stajao u podnoju stuba i prezrivo me gledao. - Louis,
mislio sam da eli umrijeti - ree on.
Na spomen vampirova imena, mladi tiho uzdahne. Vampir brzo
potvrdi: - Da, tako se zovem - i nastavi.
Dakle, leao sam svjestan svog kukaviluka i gluposti. Izravno
suoen s tom injenicom, moda bih s vremenom skupio dovoljno
hrabrosti i oduzeo si ivot, a ne bih cvilio i preklinjao druge da me
ubiju. Vidio sam se kako sahnem od svakodnevne patnje koja mi je
potrebna poput pokore poslije ispovijedi i iskreno se nadam kako e
me smrt zaskoiti i osigurati mi vjeni oprost. Ugledao sam sebe
kako stojim na vrhu stuba, na bratovu mjestu, i kako se bacam niz
njih.
Ali nije bilo vremena za hrabrost. Odnosno, u Lestatovu planu
bilo je vremena jedino za njegov plan. - Posluaj me, Louis - ree
on i legne pokraj mene na stube, draesnim i prisnim pokretom koji
me podsjeti na ljubavniki. Ustuknem, ali me on obgrli desnom
rukom i privue k sebi. Nikad mu nisam bio tako blizu. U slabom
svjetlu ugledam sjaj u njegovim divnim oima i neprirodnu bjelinu
njegova lica. Kad sam se pokuao pomaknuti, prstima mi pritisne
usne i ree: - Budi miran. Sad u ti piti krv dok ne bude na rubu
smrti. elim da bude tih, tako tih da moe uti kako ti krv tee
kroz ile, da moe uti kako ta ista krv tee kroz moje. Na ivotu te
mora odrati svijest, volja. - elio sam se oduprijeti, ali je on
snanim pritiskom prstiju priklijetio moje poleglo tijelo. im je
oslabio moj neuspjeli pokuaj otpora, on zarine zube u moj vrat.
Mladi rairi oi. Odmicao se na stolcu, lice mu se zateglo, oi
suzile kao da se sprema primiti udarac.
- Jeste li ikad izgubili veliku koliinu krvi? - upita vampir. - Je li
vam poznat taj osjeaj?
Mladic usnama zanijee, ali ne pusti ni glasa. Nakalje se. - Ne
- ree.
- U gornjem salonu, gdje smo se dogovarali o nadglednikovoj
smrti, gorjele su svijee. Fenjer se ljuljao na povjetarcu. Svjetla su se

KIKA

stopila i poela svjetlucati kao da neko zlatno bie lebdi iznad mene
i stuba, zaplie se u ogradu, savija i zgunjava poput dima. - Otvori
oi - apne mi Lestat pomiui usne po mom vratu. Sjeam se da su
mi se od pokreta njegovih usana nakostrijeile dlake po itavom
tijelu i da me preplavio osjeaj vrlo slian ugodi strasti.
On se zamisli. Prste desne ruke lagano je svinuo ispod brade, a
kaiprstom ju je gladio. - Za nekoliko minuta bio sam kao oduzet.
Shrvan panikom, otkrio sam da se ne mogu prisiliti progovoriti.
Lestat me i dalje drao u naruju. Njegova je ruka bila teka poput
eljezne ipke. Jasno sam osjetio kad je izvadio zube, a dvije okrugle
rupe inile su mi se goleme i obrubljene bolom. Nagnuo se
nad moju bespomonu glavu, izvukao desnu ruku i zagrizao u
zapee. Krv procuri po koulji i kaputu. Gledao ju je zakiljenim,
sjajnim oima, inilo se, itavu vjenost. Ono svjetlucavo svjetlo sad
je visjelo iza njegove glave pa je izgledao poput prikaze. Mislim da
sam slutio to e uiniti i u svojoj bespomonosti ekao sam kao da
ekam godinama. Pritisnuo je krvaree zapee na moje usne i rekao
odluno, pomalo nestrpljivo: - Louis, pij. - I pio sam. aptao je: Polako, Louis - ili - Pouri. - Pio sam, sisao krv iz rupa, prvi put
poslije djetinjstva osjeao poseban uitak sisanja hrane. Tijelom i
duom bio sam na izvoru ivota. Tad se neto dogodi. - Vampir se
uspravi i namrti.
- Kako je jadno opisivati ono to se ne moe opisati - ree on
gotovo aptom. Mladi se sledi.
- Dok sam sisao krv vidio sam samo to svjetlo. A tad sam zauo
zvuk. Najprije priguen tutanj a zatim udarce poput bubnja, sve jae
i jae, kao da nam prilazi neko golemo stvorenje kroz tamnu i
nepoznatu umu i udara u golem bubanj. A zatim su se zauli
udarci drugog bubnja, kao da nekoliko metara iza prvog diva hoda
drugi i kao da se ne obazire na ritam koji udara onaj prvi. Zvuk se
pojaavao dok mi najzad ne ispuni sva osjetila. Tuklo mi je u usnama i prstima, sljepoonicama i ilama. Ponajvie u ilama, prvi pa
drugi bubanj. A tad Lestat odmakne zapee. Otvorim oi.
Obuzdavao sam se da ne posegnem za njim, pograbim ga i silom ga
prineseni ustima. Svladao sam se jer sam shvatio kako je prvi bubanj
moje srce, a drugi bubanj njegovo. - Vampir uzdahne. - Shvaa
Mladi zausti, pa odmahne glavom. - Ne... odnosno da - ree. - Ja...
- Naravno - vampir skrene pogled.

KIKA

- Priekajte! - uzbueno e mladi. - Vrpca je skoro istekla. Moram je

okrenuti. - Vampir ga je strpljivo promatrao.
- to se dogodilo? - upita mladi. Lice mu je bilo vlano i on ga
brzo obrie rupiem.
- Gledao sam svijet oima vampira - ree vampir pomalo
ravnodunim, gotovo odsutnim glasom. Zatim se pribere. - Lestat je
stajao u podnoju stuba, a ja sam ga vidio kap to ga prije ne bih
mogao vidjeti. Prije mi je bio bijel poput krede, tako da je nou skoro
svijetlio. Sad sam ga vidio ispunjena ivotom i krvlju. Sjajio je,
nije svijetlio. A tad opazim kako se nije promijenio samo Lestat,
nego itav svijet.
Kao da sam prvi put vidio boje i oblike. Zadivila me dugmad na
Lestatovu kaputu pa sam dugo gledao u njih. Lestat se pone
smijati. Njegov mi je smijeh zvuao drukije od svega to sam uo.
Jo sam pamtio udarce njegova srce, a sad jo i taj zvonki smijeh.
Zbunjivalo me prelijevanje zvukova, poput mijeanja jeke zvona,
dok nisam nauio razdvajati zvukove, a i tad su se preklapali i
pojaavali zvonki Lestatov smijeh. - Vampir se razdragano
nasmijei. - Zvonjava zvona.
- Prestani gledati u moju dugmad - ree Lestat. - Otii u grmlje i
izbaci iz tijela ljudski otpad. Ali se nemoj ludo zaljubiti u no i
zalutati!
Mudre upute. Kad sam na kamenim ploama ugledao mjesec,
zaljubio sam se u nj i proveo sat vremena gledajui ga. Proao sam
pokraj bratove kapelice i ne sjetivi ga se. Stajao sam izmeu stabala,
a zvukovi noi inili su mi se kao zbor ena koje me apatom mame
u svoj zagrljaj. Moje tijelo jo nije bilo vampirsko pa me poelo
boljeti od zvukova i slika. Tjelesne su tekuine izlazile iz mene.
Umirao sam kao ljudsko bie, ali sam kao vampir bio potpuno iv.
Probuenim osjetilima morao sam promatrati smrt vlastita tijela s
nelagodom, a napokon i strahom. Potrao sam preko stuba u salon u
kojem je Lestat itao dokumentaciju o prologodinjima izdacima i
dobiti. - Bogat si - ree mi kad sam uao.
- Neto mi se dogaa! - zavapim.
- Umire i to je sve. Ne luduj. Zar nema uljanica? Toliko novca,
a ne moe si priutiti kitovo ulje osim za onaj fenjer. Donesi mi ga.
- Umirem! - viknem. - Umirem!

KIKA

- To se svakome dogaa - Lestat mi je uporno odbijao pomoi. I

danas mu to zamjeram. Ne zato to sam se bojao, nego zato to se
mogao s potovanjem odnositi prema tim promjenama. Mogao me
umiriti i rei mi da vlastitu smrt promatram s jednakom
opinjenou s kojom sam promatrao i osjeao no. Ali nije to uinio.
Lestat nikad nije bio vampir poput mene. Nimalo. - Vampir se nije
hvalio.
Rekao je to kao da bi iskreno elio da nije tako.
- Alors - uzdahne. - Brzo sam umirao, to znai da se brzo smanjivala
moja sposobnost da osjeam strah. alim jedino to nisam
tom procesu posvetio vie pozornosti. Lestat se ponaao poput
slaboumnika. - Dovraga! - vrisne on. - Nisam se za tebe pobrinuo!
Koja sam ja budala. - Pao sam u iskuenje da kaem: - I jesi - ali
nisam rekao. - Morat e ujutro lei sa mnom. Nisam ti pripremio
mrtvaki sanduk. - Vampir se nasmije. - Mrtvaki sanduk je u meni
pobudio takav uas da je nestalo i ono malo preostala straha. Zatim
sam osjetio blagi nemir zbog injenice da u morati dijeliti mrtvaki
sanduk s Lestatom. On je otiao u oevu spavau sobu oprostiti se
od oca i rei mu da e se vratiti ujutro. - Ali, kamo ide, zato mora
tako ivjeti? - ljutio se starac i Lestat postane nestrpljiv. Dotad je bio
njean prema starcu, skoro gadljivo njean, ali sad je poeo prijetiti.
- Brinem o tebi, zar ne? Osigurao sam ti bolji krov nad glavom nego
ti meni! elim li spavati danju a piti nou, to u i initi, prokletnie!
- Starac pone cviljeti. udno stanje u kojem sam se nalazio i udna
iscrpljenost sprijeili su me da se umijeam. Promatrao sam taj prizor kroz otvorena vrata, oaran bojama pokrivaa i bojama na
starevu licu. Plave su ile kucale ispod ruiasto-sive koe. ak mi
se sviala i uta boja njegovih zuba, a podrhtavanje njegove usne
me hipnotiziralo. - Kakav sin! - ree ne znajui pravu prirodu svog
sina. - Dobro, idi. Znam da negdje uzdrava nekakvu ensku i
odlazi k njoj im joj mu ode ujutro na posao. Dodaj mi krunicu.
to se dogodilo s mojom krunicom? - Lestat ree neto bogohulno i
da mu krunicu.
- Ali... - zaprepasti se mladi.
- Da? - ree vampir. - Bojim se da vam ne doputam da mi postavljate dovoljno pitanja.
- Htio sam upitati, krunice imaju kri, zar ne?

KIKA

- Ah, glasine o krievima! - nasmije se vampir. - Govorite o

naem strahu od krieva?
- Mislio sam da ne smijete u njih pogledati - ree mladi.
- Gluposti, prijatelju, iste gluposti. Mogu pogledati to hou. A
posebice rado gledam raspela.
- A kljuaonice? Da se moete pretvoriti u paru i proi kroz
kljuaonicu.
- Da barem mogu - nasmije se vampir. - Htio bih prolaziti kroz
razliite kljuaonice i osjetiti kako me kakljaju njihovi udni oblici.
Ne. - Odmahne glavom. - To je, kako se danas kae, sranje.
Mladi se i protiv volje nasmije. Zatim se uozbilji.
- Ne morate biti tako suzdrani preda mnom - ree vampir. to je?
- Pria o kolcima kroz srce - ree mladi i lagano se zarumeni.
- Jednako sranje - ree vampir pomnjivo izgovarajui slogove
pa se mladi nasmije. - Nikakva magina mo. Zato ne popuite
jednu cigaretu? Imate ih etiri u depu od koulje.
- Hvala - ree mladi kao da je rije o izvrsnom prijedlogu. Ali
kad prinese cigaretu ustima, ruke mu tako zadrhtaju da nije uspio
zapaliti ibicu.
- Dopustite mi - ree vampir. Uzme ibice i brzo prinese upaljenu
ibicu mladievoj cigareti. Mladi povue dim. Gledao je u
vampirove prste. Vampir se odmakne uz blago utanje odjee. - Na
umivaoniku je pepeljara - ree on i mladi nervozno ode po nju.
Zagleda se u nekoliko opuaka. Ugleda malu koaru za otpatke
ispod umivaonika pa isprazni pepeljaru i brzo je metne na stol. Na
cigareti su se vidjeli otisci njegovih znojnih prstiju. - Ovo je vaa
soba? - upita.
- Ne - odgovori vampir. - Ovo je soba.
- to se zatim dogodilo? - upita mladi. Vampir se zagledao u
dim koji se nakupljao ispod arulje.
- Ah, pourili smo natrag u New Orleans - ree. - Lestat je
drao mrtvaki sanduk u bijednom sobiku pokraj nasipa.
- I jeste li uli u mrtvaki sanduk?
- Nisam imao izbora. Preklinjao sam Lestata da mi dopusti ostati u
ugraenom ormaru, ali se on zaudio i nasmijao. - Zar ne zna
to si? - upita me.

KIKA

- Je li sanduk magian? Mora li imati taj oblik? - preklinjao sam.

On se ponovno nasmije. Nisam mogao podnijeti tu pomisao, ali dok
smo se prepirali shvatio sam da se zapravo ne bojim. udno. Cijelog
sam se ivota bojao zatvorenih prostora. Roen i odgojen u
francuskim kuama visokih stropova i velikih prozora, uasavao
sam se zatvorenih prostora. ak mi je bilo nelagodno u
ispovjedaonici. Normalan strah. Dok sam se prepirao s Lestatom
shvatio sam kako vie ne osjeam taj strah, nego ga se sjeam.
Zadrao sam ga iz navike, jer nisam mogao shvatiti svoju sadanju i
uzbudljivu slobodu.
-Loe podnosi sve ovo - napokon ree Lestat. - Uskoro e zora.
Morao bih te pustiti umrijeti. Umro bi, zna. Sunce e unititi krv
koju sam ti dao, u svakom tkivu, svakoj ili. Ne bi smio osjeati
strah. Ti si poput ovjeka koji je izgubio ruku ili nogu a koji uporno
tvrdi kako osjea bol u toj ruci ili nozi. - To je bilo najpametnije i
najkorisnije to je Lestat ikad rekao u mom prisustvu i odmah me
osvijestilo. - Ja ulazim u mrtvaki sanduk - ree mi konano prezirno
- a za tebe bi bilo najbolje da legne na mene. - I legnem. Legnem na
njega potrbuke, potpuno zbunjen odsustvom uasa, ispunjen
odvratnou zbog tolike blizine, iako je Lestat bio zgodan i
zanimljiv.
On navue poklopac. Upitam ga jesam li potpuno mrtav. Posvuda
po tijelu me svrbjelo i bockalo. - Znai da nisi - ree on. - Kad bude
mrtav, ut e i vidjeti, ali nee osjeati. Do naveer bi morao biti
mrtav. Sad spavaj.
- Je li imao pravo? Jeste li bili mrtvi kad ste se probudili?
- Da, iako bih ja to nazvao promijenjen. Moje je tijelo umrlo, ali
ja sam bio iv. Tijelo se jo stanovito vrijeme istilo od nepotrebnih
tjelesnih tekuina i tvari, ali je bilo mrtvo. Kad sam to shvatio, poeo
sam se rjeavati ljudskih osjeaja. Jo dok smo Lestat i ja tovarili
mrtvaki sanduk u mrtvaka kola i iz mrtvanice krali mrtvaki
sanduk za mene, shvatio sam kako Lestat uope nije simpatian.
Nisam mu bio dorastao, ali sam mu bio puno blii nego prije smrti
mojeg tijela.
Ne mogu vam to objasniti jer ste vi sad onakvi kakav sam ja bio
prije tjelesne smrti. Ne moete shvatiti. Ali, prije moje smrti Lestat je
bio najsnanije iskustvo koje sam ikad doivio. Vaa cigareta
pretvorila se u tuljac od pepela.

KIKA

- Oh! - Mladi brzo smrvi filter u pepeljaru. - Hoete rei da je

nestalo arolije kad ste premostili ponor izmeu vas? - upita i
zagleda se u vampira. Ovog puta puno lake izvadi cigaretu i ibicu.
- Tako je - zadovoljno e vampir. - Povratak u Pointe du Lac bio
je uzbudljiv. A neprekidno Lestatovo brbljanje bilo je dozlaboga
dosadno i tjeralo me u oaj. Kao to je rekao Lestat, morao sam
brinuti o svojim mrtvim udovima. A to sam shvatio one noi kad
sam morao ubiti prvu rtvu.
Vampir isprui ruku preko stola i njeno obrie pepeo s mladieva
revera. Mladi se usplahireno zagleda u vampirovu ruku.
- Oprostite - ree vampir. - Nisam vas htio uplaiti.
- Vi, oprostite meni - ree mladi. - Uinilo mi se da vam je ruka
neobina dugaka. Tolika udaljenost, a niste se pomaknuli!
- Ne - ree vampir i poloi ruke na prekriena koljena. - Pomaknuo sam se prebrzo pa niste opazili moj pokret. Bio je to privid.
- Pomaknuli ste se? Ali niste! Sjedili ste naslonjeni na stolac.
- Ne - odluno ponovi vampir. - Pomaknuo sam se. Priekajte,
ponovit u. - I on ponovi, a mladi se zablene u njega zbunjeno i
prestraeno. - Niste vidjeli ni ovaj put - ree vampir. - Ali ako
pogledate moju ispruenu ruku, uope nije iznimno dugaka. - I on
podigne ruku, prsta uprtog prema nebu kao da je aneo koji mora
priopiti rije Boju. - Vidjeli ste temeljnu razliku izmeu vae i
moje percepcije. Za mene je moj pokret bio poneto spor i mlitav. A
zvuk kad sam prstom okrznuo va kaput bio je prilino ujan.
Nisam vas namjeravao uplaiti. Moda ete po tome shvatiti kako je
povratak u Pointe du Lac bila gozba novih iskustava. Njihaj grane
na vjetru bio je uitak.
- Da - ree mladi, ali je i dalje bio vidljivo potresen. Vampir se
na trenutak zagleda u njega pa ree: - Govorio sam...
- O prvoj rtvi - ree mladi.
- Da. Najprije bih morao rei kako je na plantai vladala strka.
Nali su nadglednikovo tijelo i slijepca u velikoj spavaoj sobi i nitko
nije mogao objasniti njegovo prisustvo. Nitko me nije mogao nai u
New Orleansu. Sestra je javila policiji i nekoliko policajaca je bilo na
Pointe du Lac kad smo stigli, naravno po noi, i Lestat mi brzo
objasni kako policiji ne smijem dopustiti da me vide ak i na
najslabijem svjetlu, posebice sad kad mi je tijelo u tom udnom

KIKA

stanju. I tako sam razgovarao s njima u hrastovu drvoredu ispred

kue ne obazirui se na njihove zahtjeve da uemo u kuu. Objasnio
sam im da sam sino bio u Pointe du Lacu i da mi je slijepac gost.
Nadglednik juer nije bio na plantai, nego poslom u New Orleansu.
Novosteena ravnodunost pomogla mi je srediti taj problem, ali
vei je problem bila plantaa. Robovi su bili potpuno zbunjeni i
posao je slabo napredovao. U to smo vrijeme imali veliku tvornicu
za izradu indigo boje i posao nadglednika bio je silno vaan. Imao
sam nekoliko iznimno pametnih robova koji su mogli obavljati taj
posao i prije da sam uoio njihovu pamet i da se nisam bojao boje
njihove koe i ponaanja. Sad sam ih pozorno prouio i zaduio ih
nadglednikim poslovima. Najboljem sam dao nadglednikovu kuu.
Dvije mlade ene doveo sam s polja u kuu da brinu o Lestatovu
ocu. Rekao sam im kako elim to vie mira i kako u ih nagraditi ne
samo za posao nego i da mene i Lestata ostave na miru. Tad nisam
shvatio da e ti robovi biti prvi, a vjerojatno i jedini, koji e ikad posumnjati kako Lestat i ja nismo normalna bia. Zaboravio sam da
oni poznaju nadnaravno puno bolje od bijelaca. Zbog svog
neiskustva smatrao sam ih djetinjastim divljacima
pripitomljenima ropstvom. Grdno sam se prevario. Ali da se vratim
svojoj prii.
Poeo sam govoriti o svojoj prvoj rtvi. Lestat je sve upropastio
svojim tipinim pomanjkanjem zdravog razuma.
- Upropastio? - upita mladi.
- Nisam se morao poeti hraniti ljudima. Ali nisam to znao. Lestat
nas je odveo u movare im su otili policajci i robovi. Bilo je kasno i
kuice robova bile su u tami. Uskoro vie nismo vidjeli svjetla
Pointe du Laca i jako sam se uzbudio. Oivjeli su strahovi, zbrka. Da
je Lestat imao malo uroene pameti, mogao mi je strpljivo i polako
objasniti da se ne moram bojati movara, da mi kukci i zmije ne
mogu nauditi i kako trebam misliti na svoju novosteenu
sposobnost da vidim u mrkloj tami. Umjesto toga me muio
optubama. Zanimale su ga jedino nae rtve, da obavi moju
inicijaciju i krene dalje.
Kad smo napokon naili na rtve, pourivao me. Bio je to logor
odbjeglih robova. Lestat ih je ve obilazio i ubio priblino etvrtinu.
U tami bi ekao da se jedan od njih udalji od vatre ili bi ih napao u
snu. Nisu znali da je Lestat ondje. ekali smo vie od sat vremena

KIKA

da se jedan mukarac (ondje su bili iskljuivo mukarci) napokon

odmakne od istine i zae meu stabla. Otkopao je hlae i posvetio
se prirodnoj potrebi. Kad se htio vratiti, Lestat me prodrma i ree:
- Tvoj je. - Vampir se nasmijei pogledavi mladieve rairene oi.
- Mislim da sam bio uasnut poput vas - ree. - Ali tad nisam znao
da umjesto ljudi mogu ubijati ivotinje. Rekao sam da ga ne mogu
napasti. Rob zauje moj glas. Okrene se leima prema logorskoj
vatri i zaviri u tamu. Brzo i tiho izvadi no za pojasom. Bio je gol
osim hlaa, visok, snanih ruku, sjajne koe, mlad. Ree neto na
iskvarenom francuskom i zakorai prema nama. Shvatio sam da nas
ne vidi, iako smo mi odlino vidjeli njega. Lestat ga zaobie
zbunjujuom brzinom, stisne oko vrata i savine mu lijevu ruku. Rob
vikne i pokua zbaciti Lestata. Ovaj zarine u roba zube; rob se sledi
kao od zmijskog ugriza. Padne na koljena. Lestat se hranio brzo, jer
su pristizali drugi robovi. - Gadi mi se - ree kad se vratio. Kao da
smo bili dva crna kukca potpuno nevidljiva u noi, kukca koji prate
kretanje robova, potpuno nesvjesnih naeg prisustva. Nali su
ranjenika, odvukli ga u logor i potraili napadaa u gustoj umi. Hajde, moramo zgrabiti jo jednog prije no to se svi vrate u logor
ree on. I brzo krenemo prema jednom robu koji se odvojio od
ostalih.
Jo sam bio silno uzbuen, uvjeren kako se neu moi prisiliti
napasti ga, a nisam ni osjeao potrebu za tim. Lestat je mogao puno
rei ili uiniti, mogao je obogatiti moje iskustvo, ali nije.
- to je mogao uiniti? - upita mladi. - Kako to mislite?
- Ubijanje nije obian in - ree vampir. - Nije rije samo o hranjenju
krvlju. - Zavrti glavom. - Rije je o iskustvu tueg ivota, a
esto i iskustvu gubitka tog ivota kroz krv. Rije je o ponovljenom
iskustvu gubitka vlastitog ivota koje sam doivio kad sam sisao
krv iz Lestatova zapea i osjetio njegovo srce kako udara zajedno s
mojim, o ponovljenom slavlju tog iskustva, najsnanijeg za vampire.
- Ree to ozbiljno, kao da se prepire s nekim tko tvrdi suprotno.
- Mislim da Lestat nikad to nije cijenio; ne znam kako se to moglo
dogoditi. Mislim da je cijenio vrlo malo od onoga to je kao vampir
mogao dobiti. Nije se potrudio podsjetiti me na ono to sam osjeao
kad sam iz njegova zapea grevito pio ivot, ili izabrati mjesto
gdje bi moje iskustvo prve rtve prolo tie i dostojanstvenije. Uletio
je u taj susret kao da ga eli to prije obaviti, kao da je rije o

KIKA

putovanju.
Kad je uhvatio roba, zapuio mu je usta, vrsto ga uhvatio i ogolio
vrat. - Hajde - ree. - Ne moe sad odustati. - Pokorio sam se
svladan odvratnou i slab od neusliane elje. Kleknuo sam pokraj
sagnutog ovjeka koji se pokuavao osloboditi, vrsto ga uhvatio za
ramena i zario mu zube u vrat. Zubi su mi se tek poeli mijenjati pa
sam mu morao rastrgati meso, ali kad sam progrizao kou, potekla
je krv. A kad se to dogodilo i kad sam dobro zagrizao i poeo piti,
zaboravio sam na sve.
I Lestat i movara i zvukovi iz udaljena logora nisu mi nita
znaili. Lestat je mogao biti zujavi kukac. Sisanje krvi me
hipnotiziralo, a opiranje toplog ljudskog tijela ublaavalo je napetost
u mojim rukama. Ponovno sam zauo bubanj, udaranje njegova
srca, ali su se
ovog puta udarci njegova srca poklapali s mojima i odzvanjali u
svakoj ilici mog bia, dok konano udarci nisu postali polaganiji,
pa se inilo da svakom slabom udarcu nema kraja. Bio sam
dremovan, padao kroz besteinski prostor, a tad me Lestat povue. Mrtav je, glupane! - ree milo i obzirno kao i uvijek. - Ne smije piti
krv kad umru! Shvati to! - Na trenutak nisam mogao doi k sebi.
Dokazivao sam mu da mukarevo srce jo tue. Obuzela me smrtna
elja da popijem jo rtvine krvi. Preao sam rukama preko njegovih
prsa pa ga pograbio za zapee. Zagrizao bih ga da me Lestat nije
podignuo i oamario. Pljuska me nije zaboljela, ve zaprepastila,
potresla moja osjetila, pa mi se zavrtjelo od zbunjenosti. Leima sam
se naslonio na empres i bespomono gledao preda se. No je tukla
u mojim uima. - Umrijet e bude li to radio - govorio je Lestat.
Odvui e te u smrt bude li ih sisao u smrti. Odvie si popio, a i
razboljet e se. - Njegov glas me ivcirao. Dobio sam elju da se
bacim na njega, ali su se njegova predvianja poela ostvarivati. U
trbuhu sam osjeao kovitlac, kao da me neki vir usisavao.
Mukareva se krv odvie brzo prelijevala u moju, ali to tada nisam
znao. Lestat se kretao kroz no poput make. Slijedio sam ga. Srce
mi je jako udaralo, a bol u trbuhu nije se smanjila kad smo stigli u
Pointe du Lac.
Sjeli smo za stol u salonu. Lestat je poeo slagati pasijans na
ulatenoj drvenoj povrini stola. Sjedio sam i prezrivo ga gledao.
Mumljao je gluposti. Ree kako u se naviknuti na ubijanje, nita mi

KIKA

nee znaiti. Ne smijem si dopustiti da me to potrese. Odvie burno

reagiram, kao da nisam odbacio "smrtne uze". Brzo u se naviknuti
na mnogo toga. - Zaista tako misli? - upitam ga najzad. Nije me
uope zanimao njegov odgovor. Spoznao sam razliku izmeu nas.
Za mene je iskustvo ubijanja bilo propast svijeta kao i sisanje krvi iz
Lestatova zapea. Ta su duboka iskustva toliko promijenila moje
vienje svijeta, od bratovljeve slike na zidu salona do pogleda na
zvijezdu u gornjem kutu francuskog prozora da nisam mogao
zamisliti kako ih drugi vampir moe uzimati zdravo za gotovo.
Znao sam da sam se zauvijek promijenio. Osjeao sam duboko
potovanje za sve, ak i za zvuk sjajnih igraih karata kako se slau
jedna na drugu. Lestat je ili osjeao suprotno ili nije osjeao nita.
Bio je brano iz kojeg se nije mogla ispei fina pogaa. Dosadan
poput smrtnika, obian i nesretan poput smrtnika, brbljao je i slagao
pasijans, umanjivao vrijednost mojeg iskustva, neosjetljiv na vlastita.
Do jutra sam shvatio kako sam bolji od njega i zakinut injenicom da
mi je on uitelj. Mora me (ako zna) provesti kroz nunu izobrazbu i
moram otrpjeti njegov bogohulan nain razmiljanja o ivotu.
Osjetim hladnou prema njemu. Nisam ga prezirao zbog svoje
nadmoi.
Osjeao sam glad za novim iskustvom, neim lijepim i
velianstvenim. Shvatio sam da moram sam sebi postati uiteljem
elim li izvui najveu korist iz svakog iskustva. Lestat je
beskoristan.
Prola je pono kad sam napokon ustao iz stolca i izaao na
trijem. Pun je mjesec svijetlio iznad empresa, a kroz otvorena vrata
sobe razlijevala se svjetlost svijea. Debeli gipsani stupovi i zidovi
kue bili su svjee olieni, parketi pometeni, a ljetna je kia oistila
zrak. Ponegdje bi zasvjetlucala pokoja kina kap. Naslonio sam se na
posljednji stup i glavom dodirivao njene granice jasmina u vjenoj
borbi protiv visterije. Razmiljao sam o onome to me oekuje i
odluio postupati oprezno i s potovanjem, uiti na jednom iskustvu
kako najbolje dospjeti do drugog. Nisam bio siguran to je to
znailo. Nisam elio bezglavo juriti za iskustvima; to to sam osjeao
kao vampir bilo je odvie snano da bi se uludo troilo.
- Da - usrdno e mladi. - Kao zaljubljenost.
Vampirove oi bijesnu. - Tako je. Kao zaljubljenost - osmjehne
se. - Opisujem vam svoja razmiljanja te noi da biste shvatili kako

KIKA

postoje velike razlike izmeu vampira i kako sam se odluio za

drukiji pristup od Lestata. Nisam odbacio Lestata samo zato to
nije
cijenio svoje iskustvo; nisam mogao shvatiti kako olako trai takve
osjeaje. A tad je Lestat uinio neto to mi je pokazalo put koji
moram slijediti u uenju.
Znao je cijeniti bogatstvo Pointe du Laca. Godila mu je ljepota
porculana iz kojeg je veerao njegov otac. Rado je dodirivao
barunaste zavjese, nonim prstima iscrtavao uzorke na sagu.
Jednog dana iz vitrine za porculan uzme kristalnu au i ree: - Nedostaju mi ae. - Ree to vragoljasto i ja se strogo zagledam u njega. Kako mi je bio mrzak! - Pokazao bih ti jednostavan trik - ree. Ako voli ae. - On odloi au na stol za kartanje i izae na trijem
gdje sam stajao. Promijeni se u ivotinju koja vreba plijen. Oima je
probijao tamu na mjestima do kojih nije dopirala svjetlost iz kue,
zavirivao pod svinu te grane hrastova. Preskoi ogradu i lagano
doskoi na zemlju ispod trijema pa se baci u tamu i zgrabi neto
objema rukama. Kad je stao ispred mene, zaprepastim se ugledavi
takora.
- Ne budi glup - ree on. - Zar nikad nisi vidio takora? - Bio je to
golemi poljski takor dugog repa koji se batrgao. Lestat ga je drao
za vrat kako ga takor ne bi ugrizao. - takori mogu biti prilino
zgodni - ree. Prinese takora ai za vino, preree mu vrat i brzo
napuni au njegovom krvlju. Zatim baci takora preko ograde i
sveano prinese au svijei. - Moda e se povremeno morati
hraniti takorima, pa zato izbrii taj izraz s lica - ree. - takori, pilii,
stoka. Bude li putovao brodom, morat e se hraniti takorima ne
eli li izazvati paniku na brodu i prisiliti ih da otvore mrtvaki
sanduk. Preporuujem da brod oisti od takora. - I polako ispije
krv kao da je u njoj burgundac. Lagano iskrivi lice. - Brzo se hladi.
- Znai da se moemo hraniti ivotinjama? - upitam ga,
Da Ispije krv pa nehajnim pokretom ruke baci au u kamin. Zagledao sam se u komadie stakla. - Nije ti ao, zar ne? Podrugljivo pokae razbijenu au. - Iskreno se nadam da nije, jer
nema pomoi.
- Ako mi bude ao, mogu izbaciti tebe i oca iz Pointe du Laca rekoh. Mislim da sam tad prvi put pokazao bijes.

KIKA

- Zato bi to uinio? - upita me on hinei zebnju. - Jo ne zna

sve. Ili zna? - Smijao se i polako krenuo iz sobe. Prstima prijee
preko satenskog ruba klaviembala. - Zna li svirati? - upita.
Odgovorim: - Da ga nisi dirnuo! - ili neto slino i on se nasmije. Dirat u ga ako mi se prohtije! - ree. - Primjerice, ne zna
kako moe umrijeti. A umrijeti bi bila takva nesrea, zar ne?
- Mora postojati netko tko me to moe nauiti - rekoh. - Pa nisi
ti jedini vampir! Otac ti ima sedamdeset godina. Znai da nisi dugo
vampir, netko te morao nauiti.
- Misli li da moe nai druge vampire bez pomoi? Prijatelju,
oni e vidjeti tebe, ali ti nee njih. Zasad nema izbora. Tvoj sam
uitelj, potreban sam ti i tu nita ne moe. A obojica moramo
zbrinuti neke ljude. Mom je ocu potreban lijenik, a ti ima majku i
sestru. Nemoj ni pomisliti rei im da si vampir. Zbrini njih i mog
oca, a to znai da se sutra naveer mora nahraniti pa se posvetiti
plantai.
A sad na poinak. Spavat emo u istoj sobi, tako se manje izlaemo
opasnosti.
- Ne, ti si nai sobu - rekoh. - Ne namjeravam biti u istoj sobi s
tobom.
Lestat je pobjesnio. - Louis, ne ini gluposti. Upozoravam te.
Niim se ne moe obraniti kad sunce izae. Niim. Odvojene sobe
znae i dvostruko osiguranje, dvostruku opreznost i dvostruku
mogunost da nas otkriju. - Pokuao me strahom natjerati na
pristanak, ali kao da je govorio zidu. Gledao sam ga pozorno, ali
nisam sluao.
Izgledao mi je slab i glup, ovjek sainjen od suhih granica, tankog,
dosadnog glasa.
- Spavam sam - rekoh i polako rukom pogasim svijee.
- Skoro e zora! - navaljivao je on.
- Zakljuaj se - rekoh, obgrlim svoj mrtvaki sanduk, podignem
ga i odnesem niz stube. uo sam kljocanje brave na staklenim
vratima salona i utanje zavjesa. Nebo je bilo blijedo, ali jo posuto
zvijezdama. Laganu je kiu nosio vjetar s rijeke i arao njome po
kamenim ploama. Otvorim vrata bratove kapelice, odgurnem rue
i trnje zbog kojih su se jedva otvarala i poloim mrtvaki sanduk na
kameni pod ispred klupice za molitvu. Na zidovima su se razabirale
slike svetaca. - Paul - rekoh tiho, obraajui se svom bratu - prvi

KIKA

put u ivotu ne osjeam nita za tebe, nita za tvoju smrt, ali prvi
put osjeam sve za tebe, tugu tvog gubitka kao da je dosad nisam
osjeao.
Vampir se okrene mladiu. - Prvi put sam bio potpuno vampir.
vrsto sam zatvorio rebrenice na malim prozorima s reetkama i
zakraunao vrata. Zatim sam uao u mrtvaki sanduk podstavljen
satenom koji je slabo sjajio u tami i zatvorio se. Tako sam postao
vampir.
- I tako ste ivjeli s vampirom kojeg ste mrzili - ree mladi nakon
stanke.
- Morao sam ostati s njim - odgovori vampir. - Bio sam u
nepovoljnom poloaju. Dao mi je na znanje kako jo puno toga ne
znam to bih morao znati, a to me jedino on moe nauiti.
Uglavnom me nauio praktinim stvarima koje sam mogao i sam
nauiti. Naprimjer, kako putovati brodom i poslati nae mrtvake
sanduke kao da su u njima ostaci naih najdraih koji se alju na
ukop. Nitko ih se nee usuditi otvarati pa emo nou moi ustajati i
istiti brod od takora. To me nauio. Pa zatim trgovine i poslovni
ljudi koji su nas primali poslije radnog vremena kako bismo se
odjenuli po posljednjoj parikoj modi, pa zastupnici voljni da
razgovaraju o financijskim poslovima u restoranima i kabareima. U
takvim svjetovnim stvarima Lestat je bio dobar uitelj. Nisam
mogao zakljuiti kakav je bio kao ovjek, a nije me ni zanimalo. Sad
je po svemu sudei bio jednak meni, to mi je malo znailo, osim da
nam je sve lake ilo nego inae. Imao je besprijekoran ukus, iako je
moju knjinicu nazvao "hrpom praine" i esto se znao razljutiti kad
bi me vidio da itam knjigu ili neto zapisujem u dnevnik. - Glupost
smrtnika govorio bi mi iako je istodobno troio velike iznose mog
novca na opremanje Pointe du Laca tako da sam se zabrinuo ak i ja
koji nisam mario za novac. A prema gostima Pointe du Laca,
nesretnim namjernicima koji bi konjima ili koijama doli cestom uz
rijeku i preklinjali nas da im dopustimo prenoiti i koji bi pokazivali
pismene preporuke od vlasnika drugih plantaa ili slubenih osoba
u New Orleansu, prema njima je bio ljubazan i blag i time mi
olakavao ivot, jer sam bio beznadno vezan za njega, a istodobno
me njegova opakost svakog dana vrijeala.
- Ali nije naudio tim ljudima? - upita mladi.

KIKA

- Oh, da, esto. Ali odat u vam malu tajnu, koja vrijedi za vampire,
ali i za generale, vojnike i kraljeve. Veina bi ljudi radije dopustila
da netko umre nego da otrpe neuljudnost pod svojim krovom.
udno, ali istinito, uvjeravam vas. Znao sam da Lestat svake noi
lovi smrtnike, no ne bih otrpio da je bio neuljudan ili neugodan
prema mojoj obitelji, gostima i robovima. Ali nije bio. Posebice su ga
oduevljavali gosti. Govorio je kako ne smijemo krtariti na obitelji.
inilo mi se da oca obasipa skoro smijenom raskoi. Slijepom se
starcu moralo ponavljati kako mu je fina i skupa posteljina i
spavaice, kakvi uvozni zastori ukraavaju njegov krevet, kakva
francuska i panjolska vina imamo u podrumu, koliko dobiti donosi
plantaa ak i u loim godinama kad se govorilo o prestanku
proizvodnje indiga i prelaska na eer. A nekad bi, pak, prijetio
starcu. Tako bi se razbjesnio da bi starac plakao poput djeteta. - Zar
ne ivi kao plemi? - Lestat bi vikao na njega. - Zar ne udovoljavam
svakoj tvojoj elji? Prestani cviljeti o crkvi i starim prijateljima!
Gluposti. Tvoji prijatelji su mrtvi. Zato i ti ne umre i ostavi mene i
moj bankovni raun na miru! - Starac bi tiho plakao da mu te stvari
tako malo znae u starosti. Bio bi zadovoljan na svojem malom imanju. esto sam ga namjeravao zapitati: - Gdje je bilo to imanje?
Otkuda ste doli u Louisianu? - kako bih doznao naziv mjesta u
kojem je Lestat upoznao drugog vampira. Ali nisam htio o tome
govoriti da se starac ne bi rasplakao a Lestat razbjesnio. No ti ispadi
nisu bili ei od razdoblja gotovo ropske uslunosti kad bi Lestat
ocu donosio veeru na pladnju i strpljivo ga hranio, govorio o
vremenu i vijestima iz New Orleansa i o tome to rade moja majka i
sestra.
Izmeu oca i sina postojala je golema razlika, i po obrazovanju i
profinjenosti, ali nisam znao zato je tako. Ogradio sam se od tog
odnosa.
ivot je, dakle, bio podnoljiv. Lestatov podrugljiv osmijeh kao
da je obeavao da zna vane i uasne stvari, da opi s carstvima
tame za koje ja i ne slutim da postoje. Poniavao me i napadao zbog
moje ljubavi za osjetilno, odvratnosti prema ubijanju i slabosti koju
bih osjetio zbog ubijanja. Urlao je od smijeha kad sam otkrio da se
vidim u zrcalu i da me krievi ne smetaju i rugao bi mi se utnjom
kad bih ga ispitivao o Bogu ili avlu. - elio bih sresti avla - ree
on jednom otrovno se smijeei. - Gonio bih ga odavde do obale

KIKA

Tihog oceana. Ja sam avo. - Kad sam se zabezeknuo, poeo se

smijati kao lud. Zbog moje odvratnosti prema njemu prestao sam se
obazirati na njega i sumnjiavo ga promatrati. Promatrao sam ga
oarano, ali iz daljine. Kadto bih se uhvatio kako gledam u njegovo
zapee iz kojeg sam isisao svoj vampirski ivot. Umirio bih se kao
da mi je duh napustio tijelo, ili kao da se moje tijelo pretvara u duh.
On bi me pogledao i uporno promatrao ne elei znati to osjeam i
to bih elio doznati. Ispruio bi ruku i prodrmao me. Podnosio sam
to s mirom koji nisam poznavao kao smrtnik i shvatio kako je to dio
vampirske naravi: da mogu sjediti u svom domu u Pointe du Lacu,
satima razmiljati o bratovu kratkom, u neprozirnu tamu zaogrnutom ivotu, i shvatiti tatu i besmislenu razornu strast s kojom sam
oplakivao njegov gubitak i ubijao druge smrtnike poput pobjesnjele
ivotinje. Sva ta zbrka bila je poput plesaa u magli. U toj udnoj
vampirskoj naravi osjetim duboku tugu. Nisam o njoj dugo
razmiljao. Nadam se da neete pomisliti kako sam puno razmiljao,
jer je razmiljanje za mene bio najuasniji gubitak vremena. Umjesto
toga, prisjetio sam se svih smrtnika koje sam poznavao, shvatio
kako je ivot dragocjen i osudio beskorisnu krivnju i strast zbog koje
ivot prolazi kroz prste poput pijeska. Tek sam kao vampir upoznao
svoju sestru. Zabranio sam joj da ivi na plantai i naredio da ivi u
gradu kako bi proivjela ivot, iskoristila ljepotu i udala se, a ne da
aluje zbog izgubljenog brata ili mog odlaska ili da postane
sluavka majci.
Zbrinuo sam ih najbolje to sam mogao. Odmah bih rijeio svaki pa
i najmanji njihov zahtjev. Sestra se smijala mojoj promjeni kad bismo se nou sastali i kad bih je odveo iz naeg stana kroz uske ulice
da proetamo kroz drvored na mjeseini, uivamo u cvijetu
naranina stabla i toplini koja kao da je milovala kou. Satima smo
razgovarali o njezinim najskrovitijim mislima i snovima, malim
matarijama koje se nije usudila nikom priopiti i koje bi ak i meni
aptala kad bismo sami sjedili u slabo osvijetljenom salonu. Gledao
bih to slatko i uzdrhtalo bie, sjajno i dragocjeno, koje e uskoro
ostarjeti, umrijeti, izgubiti trenutke koji nam se u svojoj
nedodirljivosti ine lanim obeanjem besmrtnosti koja kao da nam
pripada roenjem a ije znaenje ne moemo shvatiti dok ne
postanemo sredovjeni, kad je pred nama i za nama jednak broj

KIKA

godina. Kad svaki trenutak moramo najprije proivjeti da bismo u

njemu uivah.
Mogao sam se tako ponaati, jer sam bio izvan toga, zbog
uzviene ravnodunosti s kojom smo se Lestat i ja kretali svijetom
smrtnika. Svi materijalni problemi nestali su. Rei u vam neto o
praktinoj strani toga.
Lestat je uvijek znao kako krasti od rtava koje bi odabirao zbog
bogate odjee i drugih znakova koji su obeavali rastronost. Ali
muili su ga problemi skrovita i tajnosti. Sumnjao sam da ispod
njegova gospodskog izgleda ui potpuna neznalica o
najjednostavnijim financijskim poslovima. Ali ja nisam bio takav. I
tako je on nabavljao gotovinu, a ja sam je ulagao. Ako nije praznio
depove mrtvaca u tamnoj uliici, sjedio je za najveim kockarskim
stolovima u najbogatijim salonima grada i sluio se vampirskim
otroumljem kako bi izvukao zlato, dolare i priznanice od sinova
vlasnika plantaa, koji su ga smatrali privlanim, ali prijetvornim
prijateljem. No to mu nije osiguralo ivot kakav je elio i zato me
pretvorio u vampira kako bi osigurao ulagaa i upravitelja.
Dopustite mi da vam opiem tadanji New Orleans kako biste
shvatili jednostavnost naeg ivota. U Americi nije bilo grada poput
New Orleansa. U njemu su ivjeli Francuzi i panjolci svih stalea
koji su imali svoju posebnu aristokraciju. Poslije su se doselili ljudi
iz cijelog svijeta; posebice Irci i Nijemci. Zatim su tu bili crni robovi,
neujednaeni i ivopisni u razliitim plemenskim odorama, ali i
rastui stale obojenih slobodnjaka, predivnih ljudi mijeane krvi,
koji su inili velianstvenu i jedinstvenu kastu obrtnika, umjetnika,
pjesnika i poznatih ljepotica. Zatim Indijanci, kojima je ljeti bio
naikan nasip, a koji su prodavali ljekovite biljke i grnariju. A kroz
tu mjeavinu jezika i boja provlaili su se ljudi iz luke, mornari s
brodova, koji bi dolazili troiti novac u kabareu, kupovali ene i
svijetle i tamne puti, jeli najbolja francuska i panjolska jela i pili
vina uvezena iz itavog svijeta. Dodajte tome Amerikance, koji su
nekoliko godina poslije moje preobrazbe uzvodno sagradili grad na
temeljima stare francuske etvrti s velianstvenim kuama u grkom
stilu koje su na mjeseini svijetlile poput hramova. I naravno,
vlasnici plantaa, neizbjeni vlasnici plantaa, koji su dolazili u grad
s obiteljima u sjajnim koijama kupovati veernje haljine, srebro i
dragulje i koji bi zakrili uske ulice na putu k staroj Francuskoj

KIKA

operi, Theatre d'Orleans i katedrali sv. Louisa, kroz ija bi otvorena

vrata nedjeljom dopirala pjesma i vila se iznad glava ljudi na Place
d'Armes, iznad galame i cjenjkanja na francuskoj trnici, iznad
tihog, nestvarnog ljuljanja brodova na plimi Mississippija, koji je
tekao du nasipa iznad razine tla New Orleansa, pa se inilo kao da
brodovi plutaju po nebu.
To je bio New Orleans, arobno i velianstveno mjesto, u kojem
vampir, bogato odjeven i otmjena hoda, u svjetlu plinskih svjetiljaka
ne bi privukao pozornost meu stotinjak egzotinih stvorenja. ak i
kad bi privukao pozornost, i netko se zaustavio i proaputao iza
lepeze: - Taj ovjek... tako blijed, sjaji u mraku. A kako se samo
kree! Nadnaravno! - vampir bi mogao nestati prije no to rijei i
prijeu preko usana, izgubiti se u uliicama u kojima vidi poput
make, u tamnim barovima u kojima mornari spavaju oslonjeni na
stol, u velikim hotelskim sobama visokih stropova u kojima sjede
osamljene osobe, nogu podignutih na rukom izvezen jastui,
pokrivenih pokrivaem od ipke, glave pognute u svjetlu jedne
svijee, koje nee opaziti veliku sjenu kako se kree po gipsanim
ukrasima na stropu i duge bijele prste koji gase krhki plamen.
Divno, ako ni zbog ega a ono zbog toga to su ti ljudi ostavili
za sobom spomenik, neku zgradu od mramora, cigle i kamena koja
jo stoji, pa kad su nestale plinske svjetiljke, stigli zrakoplovi, Canal
Street preplavile uredske zgrade, ostalo je neto neunitive ljepote i
romantike, moda ne u svakoj ulici, ali u dovoljnom broju pa je
New Orleans za mene uvijek ondanji New Orleans. Kad danas
hodam zvijezdama osvijetljenim ulicama Quartera ili Garden
Districta vraam se u ta vremena. To je vjerojatno i zadaa
spomenika, bilo da je rije o maloj kui ili palai s korintskim
stupovima i ogradom od kovana eljeza. Spomenik ne kazuje da je
odreena osoba onuda hodala, nego da se nastavilo to to je ta osoba
u odreenom trenutku na odreenom mjestu osjeala. Mjesec koji se
tada dizao nad New Orleansom i danas svijetli. Sve dok spomenici
stoje i mjesec e izlaziti. A i osjeaj je, ponekad, isti.
Vampir se rastui. Uzdahne kao da sumnja u netom izreene rijei.
- O emu sam govorio? - iznenada upita kao da je malo umoran. Ah, da, novac. Lestat i ja smo morali zaraivati. Rekao sam
vam da je znao krasti. Ali najvanije je bilo poslije taj novac uloiti.
Skupljen smo novac morali obrtati. Ah, trim pred rudo. Ubijao sam

KIKA

ivotinje. Uskoro u rei neto o tome. Lestat je uvijek ubijao ljude,

ponekad dvoje ili troje u jednoj noi, ponekad i vise. Popio bi krv
jednoga tek da utai e, a tad bi naao drugu rtvu. to je ljudsko
bie bilo bolje, kako bi on prostaki govorio, to bi mu vie prijalo.
Najvie bi volio kad bi mu prva rtva bila mlada djevojka, ali
najvea pobjeda bila bi mu kad bi popio krv nekog mladia.
Posebice su mu bili dragi mladii vae dobi.
- Moje? - apne mladi. Bio se naslonio na laktove kako bi vidio
vampirove oi, ali se sad povue.
- Da - nastavi vampir kao da nije opazio promjenu na mladievu
licu. - Oni su bili najvei gubitak, jer su bili na pragu najveih
ivotnih mogunosti. Naravno, Lestat to nije shvaao. To sam
shvatio ja. Lestat nita nije shvaao.
Evo odlinog primjera onoga to je Lestat volio. Uzvodno rijekom
bila je plantaa Freniere, prekrasno zemljite. Vlasnici su imali
velike izglede da se obogate na eeru kad je izumljen postupak
rafiniranja. Pretpostavljam da znate da se u Louisiani preraivao
eer.
Ironina je i divna injenica da je na zemlji koju sam volio uspijevao
eer. Nije mi to drago kako vi moda mislite. Taj rafinirani eer je
otrov. Bio je sr ivota u New Orleansu, pogubno sladak,
primamljiv
toliko da bi pred njim blijedjele sve vrijednosti. Dakle, uzvodno su
ivjeli Freniereovi, bogata stara francuska obitelj koja je tad imala
pet keri i jednog sina. Tri keri bile su osuene da se ne udaju, ali
dvije su jo bile dovoljno mlade i ovisile o bratu. On je morao
upravljati plantaom kao to sam ja upravljao svojom za majku i
sestru. Morao je ugovoriti vjenanja, osigurati miraz kad je sudbina
itave plantae opasno ovisila o urodu eera. Morao se cjenjkati,
boriti i drati svijet materijalnog daleko od svijeta Freniereovih.
Lestat odlui ubiti Frenierea. I kad ga je usud zamalo preduhitrio,
Lestat je pobjesnio. Izloio je sebe opasnosti da bi se doepao
mladog Frenierea koji je morao sudjelovati u dvoboju. Uvrijedio je
mladog Kreola na balu. Nita ozbiljno, ali poput veine mladih
Kreola i ovaj je bio spreman umrijeti ni za to. Oboje su bili spremni
umrijeti ni za to. U domu Freniereovih zavladala je panika. Lestat je
za to znao. Oboje smo se uljali po Freniereovoj plantai, Lestat je
lovio robove i kradljivce peradi, a ja ivotinje.

KIKA

- Ubijali ste iskljuivo ivotinje?

- Da, ali o tome u poslije. Oboje smo poznavali plantau. Ja bih
si priutio jedan od najveih vampirskih uitaka - neopaeno
promatrati ljude. Poznavao sam sestre Freniere kao to sam
poznavao prelijepe ruine grmove oko bratove kapelice. Bile su to
posebne ene. Svaka je na svoj nain bila pametna poput brata, a
jedna, nazovimo je Babette, bila je jo mudrija. No nijednu nisu
kolovali da upravlja plantaom, nijedna nije razumjela ni
najjednostavnije injenice o financijama. Sve su potpuno ovisile o
mladom Freniereu i to su znale. Njihova ljubav prema njemu,
uvjerenost kako je on boanstvo i kako e brana ljubav biti tek
blijeda sjena ljubavi prema bratu, mijeala se s oajem i eljom za
ivotom. Da je Freniere umro u dvoboju, plantaa bi propala. Slabo
gospodarenje, raskoan ivot utemeljen na vjenom podizanju
hipoteke na ljetinu, sve je to bilo u njegovim rukama. Moete
zamisliti paniku i bijedu u kui Freniereovih kad je brat otiao u
grad na dvoboj. A zamislite i Lestata, kako krgue zubima poput
vraga u opereti jer nee ubiti mladog Frenierea.
- elite rei da ste se saalili na njegove sestre?
- Itekako - ree vampir. - Njihov poloaj bio je silno teak. A
saalio sam se i na mladia. Te se noi zakljuao u oevu radnu sobu
i napisao oporuku. Znao je da e, padne li pod udarcem bodea u
etiri sata ujutro, povui za sobom i obitelj. Prezirao je poloaj u
kojem se naao, ali nita nije mogao uiniti. Da se ne odazove na
dvoboj, propao bi njegov drutveni ugled. Ionako mu to ne bi
uspjelo, jer bi ga drugi mladi progonio dok ga ne bi prisilio na
borbu.
Kad je u pono napustio plantau, suoio se sa smru kao ovjek
koji se, ne imajui izbora, odluio ponaati hrabro. Ili e ubiti
panjolca ili umrijeti. Na njegovu licu odraavali su se duboki
osjeaji i mudrost kakvu nisam vidio ni u jedne Lestatove rtve. Tad
sam se prvi put posvaao s Lestatom. Mjesecima sam ga spreavao
da ubije mladia. Te ga je veeri namjeravao ubiti prije nego ga ubije
panjolac.
Jahali smo za mladim Freniereom prema New Orleansu. Lestat
je elio dostii njega, ja Lestata. Dvoboj je bio zakazan za etiri sata
ujutro, na rubu movare iza sjevernih gradskih vrata. Stigli smo

KIKA

onamo neto prije etiri pa nam je preostalo malo vremena da se

vratimo u Pointe du Lac, to je znailo da su nam ivoti bili u
opasnosti. Razbjesnio sam se na Lestata kao nikad i odluio spasiti
mladia. - Prui mu priliku! - bio sam uporan. Stigao sam Lestata
prije nego to je uspio prii mladiu. Bila je sredina zime, ledena
hladnoa i vlaga u movarama; ledena kia je kao kablovima ibala
istinu na kojoj se trebao odrati dvoboj. Naravno, nisam se bojao
tih prirodnih nepogoda kako biste ih se vi bojali. Nisam se ohladio,
poeo drhtati ili obolio. Ali vampiri osjeaju hladnou kao i smrtnici.
Krv rtava esto slui da ublai tu hladnou svojim bogatim i
ulnim okusom. Ali me tog jutra nije brinuo bol, nego odlian
zaklon tame koji je stvorila priroda pa je Freniere bio iznimno laka
rtva za Lestata. Da se samo za korak udaljio od svoja dva prijatelja
prema movarama, Lestat bi ga dohvatio. Poeo sam se hrvati s
Lestatom.
vrsto sam ga uhvatio.
- Ali ste bili ravnoduni, izvan toga?
- Hmmm - uzdahne vampir. - Da, jesam, ali sam bio i odluan i
bijesan. Lestatovo naslaivanje ivotom itave obitelji za mene je bio
in potpunog prezira i nemara prema vampirskoj dubini spoznaje.
Drao sam ga i nisam htio pustiti. Pljuvao je po meni i psovao me.
Mladi Freniere uzme od prijatelja dva bodea i ode na glatku,
mokru travu ususret protivniku. Nakon kratkog razgovora pone
dvoboj. Brzo je zavrio. Freniere je smrtno ranio protivnika ubodom
u prsa. Mladi klekne u travu krvarei i neto nerazumljivo dovikne
Freniereu. Pobjednik je nepomino stajao. Vidjelo se kako u toj
pobjedi nema zadovoljstva. Freniere je gledao smrt kao neku gadost.
Njegovi pratioci priu s fenjerima. Nagovarali su ga da ode im
prije, da umirueg ostavi prijateljima. Ranjenik nije doputao nikome da mu prie. A kad se Freniereova skupina okrenula i tekim
korakom krenula prema konjima, ranjenik izvue pitolj. Moda
sam to jedino ja opazio u mrkloj tami. Zazovem Frenierea i potrim
prema pitolju. Lestatu je to bilo dovoljno. Dok sam u svojoj
nespretnosti odvukao pozornost Freniereu i potrao prema pitolju,
Lestat iskusan i silno brz, pograbi mladia i odvue ga meu
emprese.
Sumnjam da su njegovi prijatelji znali to se dogodilo. Pitolj opali,

KIKA

ranjenik se prevali a ja pojurim kroz smrznutu movaru dozivajui

Lestata.
I ugledam ga. Freniere je leao ispruen na vornatom korijenju
empresa. izme su mu bile duboko u mutnoj vodi. Lestat je jo bio
sagnut nad njim. Rukom je drao Freniereovu u kojoj je jo bio
bode. Povuem Lestata; desnom rukom zamahne munjevito na
mene da je nisam ni opazio a nisam ni znao da me njome udario dok
se nisam naao u vodi. Kad sam doao k sebi, Freniere je bio mrtav.
Leao je sklopljenih oiju kao da spava. - Proklet bio! - ponem
psovati Lestata. Trgnem se, jer je Freniereovo tijelo poelo kliziti u
movaru. Voda mu prekrije lice. Lestat je bio oduevljen. Suho me
Eodsjeti kako imamo manje od sat vremena za povratak u Pointe du
Lac i zakune se da e mi se osvetiti. - Da mi se ne svia ivot
vlasnika junjake plantae, ubio bih te noas. Znam kako - zaprijeti
mi. - Trebao bih ti gurnuti konja u movaru, pa da si mora iskopati
raku i u njoj se uguiti! - Odjae.
- ak i poslije toliko godina, osjeam kako mi ljutnja prema njemu ispunjava ile poput uarena eljeza. Tada sam shvatio to njemu znai biti vampir.
- Bio je obian ubojica - ree mladi, a u glasu mu se osjeti neto
vampirovih osjeaja. - Ni prema emu nije imao potovanja.
- Ne. Biti vampir za njega je znailo osveivati se ivotu. Svako
njegovo ubojstvo bila je osveta. Nije ni udo da nita nije potovao.
Nijanse vampirskoga postojanja on nije ni zapaao, jer se
manijakalno osveivao ivotu kojeg je bio lien. Obuzet mrnjom,
sjeao se svog ivota. Bio je obuzet zaviu, i nita mu nije
predstavljalo zadovoljstvo ako to nije nekom oteo. Kad bi to dobio,
ohladio bi se i postao nezadovoljan, jer nije volio taj predmet zbog
njega, pa je traio neto novo. Osveta, slijepa, jalova, bijedna.
No govorio sam vam o sestrama Freniere. Bilo je skoro pola est
kad sam stigao do njihove plantae. Rudilo je poslije est sati, ali bio
sam blizu kue. Prikradem se na gornji trijem njihove kue i ugledam ih okupljene u salonu. Nisu se presvukle za poinak. Svijee su
dogorijevale; sjedile su kao u koroti i ekale vijesti. Bile su odjevene
u crno, kao to je bio obiaj u njihovoj kui. U tami su se obrisi
njihovih crnih haljina stapali s njihovom vranom kosom, pa su u
svjetlosti svijea njihova lica bila poput pet njenih, svjetlucavih
prikaza, svaka drukije tuna, svaka drukije hrabra. Jedino je

KIKA

Babettino lice bilo odluno. Kao da je ve odluila preuzeti brigu za

plantau ako joj umre brat, a takav je izraz imao i njezin brat kad je
uzjahao konja i otiao na dvoboj. ekale su je gotovo nemogue
zadae, smrt koju je skrivio Lestat. I tad sam se izloio velikoj
opasnosti. Pokazao sam joj se iskoristivi svjetlo. Kao to vidite, lice
mi je bijelo i glatko. Moe odbijati svjetlost, kao ulateni mramor.
- Da - kimne mladi i zbuni se. - Vrlo je lijepo - ree. - Pitam
se... to se dogodilo?
- Pitate se jesam li bio zgodan mukarac kad sam bio iv - ree
vampir.
Mladi kimne glavom.
- Jesam. Nisu mi se promijenile crte lica. Samo to u ivotu nisam bio svjestan da sam zgodan. Moj se ivot kovitlao u vihoru svakodnevnih briga. Ni u to nisam gledao otvorena pogleda, ak ni u
zrcalo, posebice ne u zrcalo. Dogodilo se sljedee. Priao sam
prozorskom staklu i dopustio da mi svjetlo padne na lice. Uinio sam to u
trenutku kad je Babette gledala prema prozoru. A tad sam ieznuo.
Odmah su sve sestre doznale da se prikazala "udna spodoba",
poput duha. Dvije su ropkinje uporno odbijale ii pogledati. Nestrpljivo sam priekao da se dogodi ono to sam elio da se dogodi:
Babette konano uzme svijenjak, zapali svijee i rugajui se strahu
drugih izae na hladan trijem da provjeri to se dogaa. Njezine sestre stajale su na vratima poput velikih crnih ptica. Jedna je vikala
da im je brat mrtav i da su vidjeli duha. Naravno, Babette, hrabra
kakva je bila, ni za trenutak nije ono to je vidjela pripisala privienju ili duhovima. Pustio sam da prijee tamni trijem pa sam joj
se tad obratio; dopustio sam joj da vidi moje nejasne obrise pokraj
jednog stupa. - Recite sestrama da se vrate - apnem joj. - Doao
sam vam rei za brata. Uinite kako vam kaem. - Stajala je na trenutak nepomino, a napne oi ne bi li me razaznala u mraku. Imam malo vremena. Ne bih vam ni za to naudio - rekoh. Ona
uini kako sam rekao. Ree da nema niega i da zatvore vrata. One
posluaju kao to sluaju ljudi kojima je oajniki potreban voa. A
tad stupim u svjetlo Babetrinih svijea.
Mladi rairi oi. Prinese ruku ustima. - Jeste li tad izgledali kao
to izgledate sada? - upita.

KIKA

- Pitate to tako prostoduno - ree vampir. - Da, vjerojatno jesam. Ali u svjetlu svijea uvijek izgledam manje nadnaravno. A nisam se ni pretvarao da sam obino ljudsko bie. - Mogu ostati tek
nekoliko minuta - rekoh joj. - Ali rei u vam neto silno vano. Va
se brat hrabro borio i pobijedio u dvoboju. Trenutak! Znajte da je
mrtav. Njegova je smrt bila neminovna, noni tat protiv kojeg njegova dobrota i hrabrost nita nisu mogle. Ali, nisam vam to doao rei.
Posluajte. Moete upravljati plantaom i spasiti je. Jedino ne smijete
dopustiti da vas netko uvjeri u suprotno. Morate zauzeti njegovo
mjesto usprkos prosvjedima, konvencijama, prikladnosti ili
zdravom razumu. Nita ne smijete sluati. Ista zemlja je sad ovdje
koja je bila ovdje juer ujutro kad je va brat spavao na katu. Nita se
nije promijenilo. Morate zauzeti njegovo mjesto. Ne uinite li to, i
zemlja i vaa obitelj izgubljeni su. Vi i vae sestre bit ete pet ena
koje ive od male mirovine, osuene polovino proivjeti ivot.
Nauite to morate znati. Ne prezajte ni pred im dok ne doznate
sve odgovore.
A moj posjet neka vam prui hrabrost kad posustanete. Morate
preuzeti kontrolu nad svojim ivotom. Va brat je mrtav.
Na njezinu sam licu vidio da je ula svaku rije. Zapitala bi me
neto da je bilo vremena, ali povjerovala je kad sam rekao da ga nema. Upotrijebio sam svu vjetinu kako bih se udaljio brzo kao da
sam nestao. Iz vrta sam ugledao njezino lice u svjetlu svijea. Vidio
sam kako me pokuava nai u tami i kako se okree oko sebe. Tad se
prekriila i vratila sestrama.
Vampir se nasmijei. - Nitko u naem kraju nije rekao ni rijei o
udnoj prikazi koju je Babette Freniere vidjela, ali poslije dana korote i tunih pria, Babette je postala javna sablazan kad je odluila sama upravljati plantaom. Skupila je golem miraz za svoju mlau sestru, a i ona se udala sljedee godine. Lestat i ja bismo jedva izmijenili pokoju rije.
- Nastavio je ivjeti u Pointe du Lac?
- Da. Nisam mogao biti siguran je li mi rekao sve to sam morao znati. A i morao sam se pretvarati. Primjerice, sestra se udala a ja
nisam prisustvovao vjenanju jer sam imao "malarijsku groznicu", a
od neeg slinog sam obolio i na dan majinog ukopa. U meuvremenu smo Lestat i ja svake veeri jeli sa starcem i lupkali noevima i
vilicama. On bi nam govorio da ispraznimo tanjure i da prebrzo ne

KIKA

pijemo vino. Kad bih sestri i njezinu suprugu morao povjeriti velike
novane iznose da ih uloe u neto, primao bih ih u u zamraenoj
sobi ispriavajui se estim i tekim glavoboljama. Pokrio bih se do
brade i zamolio nju i supruga da oproste zbog slabog svjetla, ali da
me bole oi. Na svu sreu suprug joj je bio slaboumnik. Bezopasan,
ali ipak slabouman, proizvod nekoliko narataja brakova izmeu
bliskih roaka.
Iako bi uvijek sve dobro prolo, poeli su problemi s robovima.
Bili su sumnjiavi, a Lestat je ubijao kako bi mu se prohtjelo. I tako
se uvijek govorilo o sumnjivim smrtima u naem kraju. Ali glasine
su poele zbog onog to su vidjeli. uo sam ih jedne veeri kad sam
se uljao oko robovskih drvenjara.
Da najprije objasnim narav tih robova. Bila je godina 1795. Lestat i ja smo etiri godine ivjeli razmjerno mirno. Ja sam ulagao novac kojeg bi se on domogao, proirivao nau plantau, kupovao
stanove i kue u New Orleansu pa ih iznajmljivao, jer je naa
plantaa donosila slabu dobit i bila paravan za nas. Kaem "naa",
ali to nije tono. Nikad nita nisam prepisao na Lestata a pravno
sam jo bio iv. Ali godine 1795. ti robovi nisu bili poput onih u
filmovima i romanima o jugu. Nisu to bili tihi, tamnoputi ljudi u
ritama koji su govorili loim engleskim. To su bili Afrikanci, otoani,
jer su neki od njih doli iz Santo Dominga. Bili su jako crni i silno
neobini. Govorili su svojim afrikim jezicima i iskvarenim
francuskim. Kad su pjevali, pjevali su afrike pjesme zbog kojih su
polja odzvanjala udno i strano i uvijek me plaili dok sam bio
smrtnik. Bili su praznovjerni i imali svoje tajne i tradicije. Ukratko,
nisu izgubili ono afriko u sebi.
Ropstvo je bilo prokletstvo njihova ivota, ali jo nije unitilo u njima ono tipino njihovo. Podnosili su pokrtavanje i skromnu odjeu
kakvu su im nalagali francuski katoliki zakoni. Ali naveer, pretvarali bi svoje jeftine materijale u privlane kostime, pravili nakit od
ivotinjskih kostiju i komadia odbaenog metala koje bi ulatili dok
se nisu sjajili poput zlata. Robovi Pointe du Laca bili su poslije mraka strana zemlja, afrika obala, u koju se nije usudio zaci ak ni
najhladnokrvniji nadglednik. Za vampire nije bilo straha.
Jedne sam se ljetne veeri onuda provlaio poput sjenke. Kroz
otvorena vrata nadglednikove kolibe zaujem razgovor koji me
uvjeri kako smo Lestat i ja u velikoj opasnosti. Robovi su znali da

KIKA

nismo obini smrtnici. Sluavke su priguenim glasom priale da su

kroz pukotinu u vratima vidjele kako veeramo iz praznih tanjura,
prinosimo prazne ae ustima i smijemo se, bijelih i prozirnih lica u
svjetlu svijea, a slijepi je starac bespomona luda u naoj vlasti.
Kroz kljuaonice su vidjele Lestatov mrtvaki sanduk, a jednu je nemilosrdno izmlatio jer se zadravala oko prozora njegove sobe. - U
sobi nema kreveta - povjeravale su se jedna drugoj i kimale glavama. - Spava u mrtvakom sanduku, sigurna sam. - Bile su uvjerene
da znaju to smo. A mene su vidjele svake veeri kako izlazim iz kapelice, bezobline hrpe cigala i brljana, u proljee optoene cvijetom
visterije, a ljeti divljim ruama, na ijim se starim neolienim rebrenicama koje se nikad nisu otvarale uhvatila mahovina i u ijim kamenim lukovima pauci pletu mree. Naravno, ja sam se pretvarao
kako u kapelicu odlazim zbog sjeanja na Paula, ali se po njihovim
rijeima vidjelo da vie ne vjeruju u te lai. Pripisivale su nam leeve
robova pronaenih u poljima i movarama, mrtvu stoku i pokojeg
konja, ali i druge udne dogaaje. ak su i poplave i oluje bile Boje
oruje u borbi protiv Louisa i Lestata. Najpogubnije je bilo to to nisu namjeravali pobjei: mi smo avoli i naoj se moi ne moe
umaknuti. Nas se mora unititi. Na tom skupu, kojemu sam bio nazoan (iako nevidljiv), bilo je puno Freniereovih robova.
To je znailo da e se glasine proiriti itavom obalom. Iako sam
smatrao kako na kraj ne moe zahvatiti masovna histerija, nisam
namjeravao nita riskirati. Pourio sam natrag na plantau rei Lestatu kako je s razdobljem glume vlasnika plantae svreno. Morat
e se odrei bia za robove i zlatnog prstena za ubrus i preseliti u
grad.
Naravno, opirao se. Otac mu je teko bolestan i nee dugo
poivjeti. Nema namjere bjeati od glupih robova. - Sve u ih ubiti
- ree smireno - troje ili etvero najedanput. Neki e pobjei i sve e
biti u redu.
- Govori besmislice. Ja elim da ode odavde.
- Ti eli da odem! Ti! - podsmjehne se. Na stolu u blagovaonici
slagao je kuicu od vrlo finih francuskih karata. - Ti kukavni vampiru koji se ulja nou i ubija make lutalice i takore, satima bulji
u svijee kao u ljude, stoji na kii poput zombija dok ti se odjea ne
promoi i ne pone zaudarati poput tavanskih krinja sa starom
odjeom, a izgleda kao slaboumnik u zoolokom vrtu.

KIKA

- Vie mi nema to rei, a tvoja uporna bezglavost dovela nas

je obojicu u opasnost. Mogao bih sam ivjeti u kapelici i pustiti da
kua propadne. Ne marim za nju! - rekoh mu. To je bila istina. - Ali
ti mora imati sve to nisi imao u ivotu pa od besmrtnosti pravi
ropotarnicu u kojoj obojica izgledamo nakaradno. Obii oca i reci mi
koliko e jo poivjeti, jer toliko ostaje ovdje pod uvjetom da se robovi ne pobune protiv nas!
On mi ree neka sam obiem oca, jer ja sam taj koji "gleda".
Uinim to. Starac je zaista umirao. Bio sam poteen majine smrti,
jer je umrla naglo jednog poslijepodneva. Nali su je kako sjedi u
dvoritu s njezinim ivaim priborom u krilu. Umrla je kao da je zaspala. Ali sad sam gledao prirodnu smrt, sporu agoniju pri punoj
svijesti. Uvijek sam volio starca. Bio je ljubazan i jednostavan i nije
odvie zahtijevao. Danju je sjedio na suncu na trijemu, drijemao i
sluao ptice. Nou bi mu razonoda bila na razgovor. Znao je igrati
ah. Oprezno bi dodirivao figurice i iznimno tono pamtio stanje na
ploi. Lestat nikad nije igrao s njim, ali ja jesam. A sad je leao i
soptao, znojna i vrua ela na jastuku vlanom od znoja. Stenjao je i
molio za smrt, a Lestat je u drugoj sobi poeo svirati na klaviembalu. Zalupim poklopac. Zamalo sam mu prignjeio prste. - Nee svirati dok on umire! - rekoh. - Vraga neu! - odgovori mi on. - Udarat u u bubanj ako mi se prohtije! - Uzme velik srebrni pladanj iz
vitrine, provue prst kroz jednu ruku i pone po njemu udarati
licom.
Rekoh mu da prestane ili u ga ja sprijeiti. Ali tad prestanemo
galamiti jer starac zazove Lestata. Rekao je kako mora s njim razgovarati prije smrti. Rekoh Lestatu da ode k njemu. Zvuk njegova
plaa bio je uasan. - Zato? Brinuo sam o njemu toliko godina. Zar
to nije dovoljno? - I on iz depa izvadi turpijicu, sjedne u podnoje
stareva kreveta i pone ureivati svoje duge nokte.
Znao sam da se robovi motaju oko kue, promatraju i sluaju.
Iskreno sam se nadao da e starac brzo umrijeti. Jednom ili dvaput
otklonio sam sumnje pokojeg roba, ali nikad tolikog broja.
Pozvonim po Daniela, roba kojemu sam dao nadglednikovu kuu i
poloaj.
ekajui ga, sluao sam starev razgovor s Lestatom koji je sjedio
prekrienih nogu i turpijao nokte, podignutih obrva, usredotoen na

KIKA

svoje besprijekorne nokte. - To je zbog kole - govorio je starac. Znam da se sjea. to da ti kaem? - stenjao je.
- to god hoe - ree Lestat. - Ionako umire. - Starac uasno
jaukne, a mislim da sam zastenjao i ja. Prezirao sam Lestata. elio
sam ga udaljiti iz sobe. - Zna da umire, zar ne? ak i budala kao
to si ti to mora znati - ree Lestat.
- Nikad mi nee oprostiti, je li? Ni sada, ni kad umrem - ree
starac.
- Ne znam o emu govori! - ree Lestat.
Moje je strpljenje bilo na izmaku a starac je bio sve uzbueniji.
Preklinjao je Lestata da ga saslua dobrostiva srca. Zadrhtao sam od
uasa. U meuvremenu je doao Daniel; im sam ga ugledao znao
sam da je Pointe du Lac izgubljen. Da sam bio pozorniji, shvatio bih
to prije. Pogleda me staklenim oima. Za njega sam bio udovite. Otac gospodina Lestata teko je bolestan. Umire - rekoh ne
obraajui pozornost na izraz njegova lica. - Noas ne smije biti galame. Robovi moraju ostati u kolibama. Stie lijenik. - Zagleda se u
mene kao da laem. Tad svrne znatieljan i hladan pogled s mene
na vrata stareve sobe. Izraz njegova lica se tako promijeni, da sam
odmah ustao i pogledao u sobu. Lestat je bio sklupan u podnoju
kreveta, leima oslonjen o krevet. Neumorno je turpijao nokte i pravio takve grimase da su strila oba velika zuba koljaa.
Vampir prestane priati. Ramena su mu se tresla od bezglasna
smijeha. Gledao je u mladia. Mladi stidljivo pogleda u stol. No ve
je vidio vampirova usta: usne drukijeg sastava od vampirove koe,
svilenkaste i lijepo ocrtane kao u obinih ljudi, samo mrtvaki bijele.
A opazio je i bijele zube. No vampir se smijeio ne otkrivajui ih
potpuno, a mladi nije na njih dotad ni pomislio. - Moete zamisliti
- ree vampir - to je to znailo. Morao sam ga ubiti.
- to ste morali? - upita mladi.
- Morao sam ga ubiti. Poeo je trati. Svima bi ispriao. Moda
sam mogao postupiti drukije, ali nisam imao vremena. Pojurim za
njim i svladam ga. Nisam nikoga ubio etiri godine, pa sam oklijevao: to je ovjek, u ruci ima no za obranu. Lako mu ga oduzmem i
zabijem u srce. Odmah je pao na koljena. Prsti su mu se zgrili oko
drke po kojoj se slijevala krv. Izluivao me miris krvi. Mislim da
sam naglas stenjao, ali se nisam bacio na njega; nisam htio. Tad ugledam Lestatov lik u zrcalu vitrine. - Zato si to uinio? - strogo me

KIKA

upita. Okrenem se prema njemu, odluan da me ne vidi tako slaba.

Lestat ree kako starac bunca, neto govori, ali on ne shvaa to. Robovi znaju. Mora otii u kolibe i straariti - uspio sam mu rei. Pobrinut u se za starca.
- Ubij ga - ree Lestat.
- Jesi li lud? - odgovoriti mu. - Otac ti je!
- Znam da mi je otac! - ree Lestat. - Zato ga ti mora ubiti. Ja
ne mogu! Da mogu, odavno bih to uinio, prokletnik! - Krio je ruke.
- Moramo otii odavde. Pogledaj to si uinio! Nema vremena za
gubljenje! Njegova e ena zaas doi ovamo tuliti ili e poslati nekog jo goreg!
Vampir uzdahne. - Govorio je istinu. Lestat je imao pravo. uo
sam kako se robovi okupljaju oko Danielove kolibe i ekaju ga. Daniel je bio hrabar i sam otiao u ukletu kuu. Kad se nije vratio, robove je zahvatila panika koja e ih uskoro pretvoriti u razbjenjelu
gomilu. Rekao sam Lestatu da ih smiri, da upotrijebi svu mo bijelog
gospodara i da ih ne prestrai jo vie, a ja sam otiao u spavau sobu i zakljuao vrata. Tad sam doivio najvei uas u toj noi uasa.
Nisam jo vidio Lestatova oca u takvu stanju.
Sjedio je u krevetu, nagnut naprijed i razgovarao s Lestatom,
preklinjao ga da mu odgovori, govorio kako shvaa Lestatovu
ogorenost. Bio je ivi mrtvac. Njegovo uvelo tijelo odravala je na
ivotu jedino silna volja, pa se inilo kako su mu sjajne oi jo dublje
upale u lubanju, a uzdrhtale usne bile jo uasnije ute. Sjeo sam u
podnoje njegova kreveta. Bilo mi ga je ao vidjeti kako pati i
pruim mu ruku. Ne mogu vam rei koliko me potresao njegov
izgled. Vampir sam, donosim brzu smrt i ostavljam rtvu kao u
zaaranom snu. Ali ovo je bilo sporo propadanje, tijelo koje se ne
eli prepustiti vampiru vremena koji mu je godinama sisao krv. Lestat - ree on. - Barem jednom nemoj biti grub prema meni. Barem
se jednom ponaaj kao djeak kakav si bio, kao moj sin. - Ponavljao
je neprestano rijei moj sin, a tad ree neto nerazgovijetno o
nevinosti i unitenoj nevinosti. Nije poludio, kao to je smatrao
Lestat, nego je bio u uasnom stanju polunesvjestice. Teret prolosti
svalio mu se na ramena punom teinom, a sadanjost, smrt, s kojom
se borio svom snagom, niim mu nije mogla olakati taj teret. Znao
sam da ga mogu prevariti potrudim li se. Nagnem se blie njemu i
apnem: - Oe. - Nije to bio Lestatov glas, nego moj tih apat, ali se

KIKA

on odmah umiri. Pomislio sam da e umrijeti. Ali on me drao za

ruku kao da ga tamni valovi oceana vuku u dubine i jedino ga ja mogu spasiti. Gqyorio je o nekom provincijskom uitelju ije je ime nerazumljivo promumljao, koji je u Lestatu naao blistavog uenika i
preklinjao ga da se ode kolovati u samostan. Slijepi se starac proklinjao zato to je Lestata dovukao kui i spalio mu knjige. - Lestat,
mora mi oprostiti - povie.
vrsto mu stisnem ruku. Nadao sam se da e ga to zadovoljiti,
ali on ponovi svoju molbu. - ivot ti toliko prua, ali si hladan i okrutan kao to sam ja tad bio. Imao sam puno posla, a oko nas studen
i glad! Lestat, mora se sjetiti. Bio si najnjeniji od svih! Bog e mi
oprostiti oprosti li mi ti.
U tom trenutku u sobu ue pravi Ezav. Rukom mu pokaem da
bude tih, ali se on pretvarao kao da nije vidio taj moj pokret. Morao
sam naglo ustati kako starac ne bi uo njegov glas. Robovi su pobjegli kad su ga ugledali. - Ali se skrivaju u tami. ujem ih - ree
Lestat. Zapilji se u starca. - Ubij ga, Louis! - ree mi, a u glasu mu
prvi put zaujem preklinjanje. Razljuti se. - Uini to!
- Nagni se nad jastuk i reci mu da mu sve oprata, da mu
oprata to te ispisao iz kole kad si bio djeak! Reci mu.
- to da mu oprostim? - Lestat se izbei pa mu je lice izgledalo
poput lubanje. - To to me ispisao iz kole? - podigne ruke u zrak i
ispusti krik oaja. - Prokletstvo! Ubij ga! - ree.
- Ne! - rekoh. - Oprosti mu. Ili ga sam ubij. Hajde. Ubij si oca.
Starac je preklinjao da mu kaemo o emu razgovaramo. Zavapi: - Sine, sine! - i Lestat zaplee poput lude. Priem ipkastim zavjesama. Vidio sam i uo robove koji su okruili kuu; pribliavala
su nam se njihova oblija spletena u crne sjene. - Bio si Josip meu
braom - ree starac. - Najbolji od njih, ali kako sam mogao znati?
Shvatio sam to kad si otiao, kad mi oni nisu mogli pruiti utjehu. A
tad si mi se vratio i odveo me s imanja, ali to nisi bio ti, nije to bio
taj djeak.
Pograbim Lestata i odvuem ga do kreveta. Nikad ga nisam vidio tako slabog a istodobno gnjevnog. Otrgne se a tad bijesno klekne pokraj jastuka. Odluno sam stajao i apnuo mu: - Oprosti!
- Oe, sve je u redu. Odmaraj se. Nita ti ne zamjeram - ree
on, glasa utanjenog i napetog od bijesa.

KIKA

Starac okrene glavu i neto s olakanjem promumlja, ali Lestat je

ve otiao. Zastane na vratima. Rukama je poklopio ui. - Dolaze! apne. Okrene se tek toliko da me dohvati pogledom i ree: - Ubij
ga. Za Boga miloga!
Starac nije znao to mu se dogodilo. Nije se probudio iz omamljenosti. Popio sam krvi koliko je bilo nuno. Proirio sam ranu kako
bi brzo iskrvario, a ja ne bih doao u iskuenje da zadovoljim svoju
tamnu strast. Ne bih mogao podnijeti tu pomisao. Znao sam da je
svejedno u kakvu e stanju nai tijelo; bilo mi je navrh glave Pointe
du Laca, Lestata i maske uspjenog plantaera. Zapalit u kuu i
ivjeti od bogatstva koje sam nagomilao pod raznim imenima da mi
bude pri ruci u ovakva vremena.
U meuvremenu, Lestat je lovio robove. Ostavio je za sobom
trag uasa i smrti pa nitko nije uspio shvatiti to se dogodilo te noi
u Pointe du Lacu. Poao sam s njim. Dotad je njegova mahnitost bila
za mene tajnom, ali te sam noi i ja iskezio onjake i jurio za bjeguncima. Uvijek bih ih sustigao. Trali su nespretno i dirljivo sporo, a
tad bi se nad njih spustila koprena smrti ili ludila. Snaga i mo vampira bili su preveliki pa su se robovi rastrali u svim pravcima. A ja
sam potrao uza stube i zapalio Pointe du Lac.
Lestat pojuri za mnom. - to to radi? - vikne. - Jesi poludio? Ali nije mogao ugasiti vatru. - Robovi su mrtvi, a ti sve unitava! Okretao se u sjajnom salonu usred bljetavila koje se lomilo. - Izvadi mrtvaki sanduk. Ima tri sata do zore! - rekoh. Kua se pretvorila u lomau.
- Je li vam vatra mogla nakoditi? - upita mladi.
- Svakako - ree vampir.
- Jeste li se vratili u kapelicu? Je li u njoj bilo sigurno?
- Nimalo. Po plantai se razbjealo pedesetak robova. Mnogi od
njih ne bi izabrali ivot odbjeglih robova i zacijelo bi otili kod Freniereovih ili juno na plantau Bel Jardin. Nisam namjeravao ovdje
provesti no. Ali nije bilo vremena za daleki put.
- Babette! - ree mladi.
Vampir se osmjehne. - Da. Otiao sam Babetti. ivjela je na
plantai Freniere sa svojim mladim suprugom. Imao sam dovoljno
vremena da utrpam mrtvaki sanduk u koiju i odem k njoj.
- A Lestat?

KIKA

Vampir uzdahne. - Lestat je poao sa mnom. Namjeravao je

otii u New Orleans i pokuavao me nagovoriti da i ja to uinim.
Kad je shvatio da se namjeravam sakriti kod Freniereovih, odluio je
uiniti isto. Ne bismo stigli do New Orleansa. Zora je rudjela. Smrtnici to ne bi opazili, ali Lestat i ja jesmo.
Babette sam posjetio jo jednom nakon naeg prvog susreta. Rekoh vam kako je sablaznila okolicu kad je ostala sama na plantai
bez mukarca u kui, ak i bez starije ene. Babettin najvei problem
bio je u tome da je financijski uspjela, ali ju je drutvo odbacilo. A
njoj bogatstvo nita nije znailo, nego obitelj, loza. Iako je uspjela
odrati plantau, sablazan ju je poela zamarati. U dui se poela
predavati. Jedne sam je noi posjetio u vrtu. Nisam joj dopustio da
me pogleda. Rekao sam joj najblaim glasom da sam onaj kojeg je
ve vidjela, da znam kakav joj je ivot i kako pati. - Nemojte oekivati da ljudi to shvate - rekoh joj. - Budale. ele da se povuete iz
ivota zbog bratovljeve smrti. Posluili bi se vaim ivotom kao
uljem za svjetiljku. Morate im se suprotstaviti, ali morate im se
suprotstaviti istoom i ufanjem. - Sluala me bez rijei. Rekao sam
joj da mora prirediti dobrotvorni bal za neku vjersku ustanovu. Neka izabere samostan u New Orleansu i organizira dobrotvorni bal.
Pozvat e najbolje prijateljice svoje majke da joj budu pratilje. Sve to
mora uiniti s puno samopouzdanja. Sampouzdanje je nuno. Samopouzdanje i istoa su najvaniji.
Babette je to smatrala genijalnom zamisli. - Ne znam tko ste, a i
neete mi rei - ree ona. (Istina, ne bih joj rekao.) - Ali to da pomislim osim da ste aneo. - Preklinjala me da joj pokaem lice.
Preklinjala me kao to preklinju ljudi poput Babette koji nikoga ne
preklinju. Babette nije bila ponosna. Bila je jaka i potena, i preklinjanje... elite me neto upitati?
- Oh, ne - ree mladi koji je to htio zatajiti.
- Ne smijete se bojati pitati. Kad bi mi neto bilo odvie
osobno... - Vampirovo lice se smrai. Namrti se. Kad je skupio obrve, iznad lijeve se pojavi rupica, kao da ju je netko ondje utisnuo prstom. To je njegovu licu davalo izraz duboke tjeskobe. - Kad bi mi
neto bilo odvie osobno, ne bih to uope ni spominjao - ree on.
Mladi se zatekne kako gleda u vampirove oi, u trepavice koje
su bile poput tankih crnih ica u mekanim vjeama.
- Pitajte - ree mladiu.

KIKA

- Nain na koji govorite o Babette - ree mladi. - Kao da ste

osjeali neto posebno za nju.
- Zar vam se uinilo da ne mogu osjeati? - upita vampir.
- Nije. Osjeali ste za starca. Ostali ste ga tjeiti kad vam je prijetila opasnost. Osjeali ste za mladog Frenierea kad ga je Lestat htio
ubiti. Ali, jeste li osjeali neto za Babette? Jeste li zbog osjeaja prema Babette titili Frenierea?
- Mislite na ljubav - ree vampir. - Zato oklijevate izrei tu
rije?
- Jer ste govorili o ravnodunosti - ree mladi.
- Mislite li da su aneli ravnoduni? - upita vampir.
Mladi se zamisli. - Da - ree.
- Ali, zar aneli ne mogu ljubiti? - upita vampir. - Zar aneli ne
gledaju u Boje lice istom ljubavlju?
Mladi se zamisli. - Ljubavlju ili divljenjem - ree.
- U emu je razlika? - zamiljeno upita vampir. - U emu? - Pitanje nije bilo upueno mladiu nego sebi. - Aneli osjeaju ljubav i
ponos, ponos zbog pada zlih anela, i mrnju. Snani i silni osjeaji
ravnodunih osoba kod kojih su osjeaj i volja jedno - napokon
ree. Zagleda se u stol kao da razmilja o tome, kao da nije potpuno
zadovoljan. - Za Babette sam gajio snane osjeaje. Ne i najsnanije.
- Pogleda u mladia. - Ali jako snane. Babette je na svoj nain za
mene bila idealno bie.
Promekolji se na stolcu. Pelerina se zaleluja oko njega. Okrene
lice prema prozorima. Mladi se nagne i provjeri vrpcu. Iz koveia
izvadi drugu vrpcu, ispria se vampiru i namjesti je. - Bojim se da
sam postavio odvie osobno pitanje. Nisam namjeravao - ree usrdno vampiru.
- Nita zato - ree vampir i iznenada ga pogleda. - Pitanje je
dobro. Osjeam ljubav, a osjeao sam ljubav za Babette, iako ne i
najveu. Babette je bila nagovjetaj.
Vratimo se mojoj prii. Babettin dobrotvorni bal bio je uspjean i
ona si osigura povratak u drutvo. Novcem otkloni sumnje obitelji
njezinih prosaca i uda se. Posjeivao bih je ljeti. Nikad joj nisam dopustio da me vidi ili da zna da sam ondje. Dolazio sam vidjeti je li
sretna, a kad bih vidio da jest, i ja bih osjetio sreu.
Te sam veeri Babetti doao s Lestatom. Odavno bi ubio Freniereove da ga nisam sprijeio. Mislio je da e to uiniti te veeri. - I

KIKA

kakav bi mir to donijelo? - upitah. - Naziva me slaboumnikom, ali

ti si slaboumnik. Misli li da ne znam zato si me uinio vampirom?
Nisi mogao ivjeti sam, nisi mogao obavljati najjednostavnije radnje.
Godinama sve sreujem, a ti sjedi i pretvara se da si nadmoan.
Nita mi ne moe rei o ivotu. Ne treba mi, beskoristan si. Ja tebi
trebam. Takne li ma i jednog Freniereova roba, rijeit u te se. Bit e
to borba izmeu nas, a ne moram ti dokazivati kako u malom prstu
imam vie pameti nego ti u itavu tijelu. Uini kako ti kaem.
Prestraio se, iako nije trebao. Tvrdio je kako mi ima puno rei, o
ljudima koje bih mogao ubiti i istog trenutka umrijeti, pa o podrujima u koja nikad ne smijem ii i tako dalje, gluposti koje sam jedva
podnosio. Ali nisam imao vremena za njega. Kod Freniereovih su bila upaljena svjetla u nadglednikovoj kui. Pokuavao je stiati
uzbuenje mojih i svojih robova. Vatra iz Pointe du Laca vidjela se
na nebu. Babette je bila odjevena i imala pune ruke posla. Poslala je
koije i robove u Pointe du Lac da se bore protiv vatre. Uplaene
odbjegle robove odvojili su; jo su smatrali njihove prie pukom
izmiljotinom. Babette je znala da se dogodilo neto uasno i sumnjala je na ubojstvo, a ne neto nadnaravno. Zatekao sam je u
radnoj sobi. Unosila je biljeku o poaru u dnevnik plantae. Bilo je
skoro jutro. Imao sam tek nekoliko minuta da je uvjerim kako mi
mora pomoi. Dok sam govorio, nisam joj dopustio da se okrene.
Mirno me sasluala. Rekoh joj da moram dobiti sobu za prenoiti i
poinuti. - Nikad vam nisam naudio. Molim vas klju i obeajte kako u tu sobu nitko nee pokuati ui do veeri. Tad u vam sve
ispriati. - Bio sam na rubu oaja. Nebo je postajalo svjetlije. Lestat
je bio nekoliko metara dalje u vonjaku s mrtvakim sanducima. Zato ste doli k meni? - upita ona. - Zato ne k vama? - odgovorim. - Nisam li vam pomogao u trenutku u kojem vam je najvie bila potrebna pomo, kad ste bili jaki meu ovisnima i slabima?
Nisam li vas dvaput dobro posavjetovao? Nisam li otad bdio nad
vaom sreom? - Ugledam uspanien Lestatov lik na prozoru. Dajte mi klju. Neka nam nitko ne prilazi do sumraka. Kunem vam
se da vam nikad ne bih nanio zlo. - Ako vam ne dam? Ako sam
uvjerena kako vas alje sotona? - ree ona i uini pokret kao da e se
okrenuti. Ja ispruim ruku i ugasim svijeu. Stajao sam leima
okrenut prozorima kroz koje se vidjela siva svjetlost. - Ako ste
uvjereni kako sam avlov i ne date mi klju, umrijet u - rekoh. -

KIKA

Dajte mi klju.
Mogao bih vas ubiti da hou. - Primaknem joj se pa me mogla bolje
vidjeti. Ona se zaprepasti, ustukne i uhvati za naslon stolca. - Ali
neu. Prije bih umro nego vas ubio. Umrijet u ne date li mi klju.
Dobio sam klju. Ne znam to je mislila. Dala mi je klju jedne
od ostava u prizemlju u kojoj je zrilo vino. Siguran sam da je vidjela
Lestata i mene kako nosimo mrtvake sanduke. Zakljuao sam vrata
i zagradio ih.
Kad sam se probudio sljedee veeri, Lestat je bio budan.
Odrala je rije.
Ali je uinila korak dalje. Nije otkljuavala sobu, a bila ju je zakljuala izvana.
- Prie robova? ula ih je.
- Da. Lestat je prvi otkrio da smo zakljuani. Razbjesnio se. Namjeravao je otii u New Orleans. Postao je sumnjiav prema meni. Bio si mi potreban dok mi je otac bio iv - ree on oajniki pokuavajui pronai nekakav otvor. Prostorija je bila tamnica.
- Upozoravam te, neu trpjeti nikakvih smicalica. - Nije mi se
ak usudio ni lea okrenuti. Sjedio sam i pokuavao uti glasove iz
soba na katu. elio sam da Lestat umukne. Nije mi palo na um da
mu povjerim svoje osjeaje za Babette ili svoje nade.
Razmiljao sam o jo neemu. Pitali ste me o osjeajima i ravnodunosti. Jedno od obiljeja vampira, nazovimo ga osjeajnom
ravnodunosti, je da istodobno moe misliti na dvije stvari. Moete
razmiljati o tome kako niste sigurni i kako biste mogli umrijeti, a
istodobno moete razmiljati o neem apstraktnom i nepovezanom.
Tako je bilo sa mnom. Razmiljao sam kako je prijateljstvo izmeu
Lestata i mene moglo biti uzvieno, jer nije bilo prepreka a imamo
puno zajednikog. Moda sam to osjeao zbog Babettine blizine, jer
sam Babette mogao upoznati jedino tako da joj oduzmem ivot, da
se sjedinim s njom u smrtnom zagrljaju i da mi se dua sjedini sa
srcem kad se zajedno hrane. Ali je moja dua eznula upoznati Babette bez potrebe za ubijanjem, da joj oduzmem ivotni dah, posljednju kap krvi. Ali da je Lestat bio karakteran i imalo misaon, mogao sam ga odlino upoznati. Prisjetim se starevih rijei: Lestat,
sjajan uenik, ljubitelj spaljenih knjiga. Poznavao sam jedino Lestata
koji se rugao mojoj knjinici, nazivao je gomilom praine, neumorno
ismijavao moje itanje, moja razmiljanja.

KIKA

U kui je utihnulo. Kadto bi se uli koraci, zakripale bi daske

pa bi svjetlo koje je dopiralo kroz pukotine slabo i neravnomjerno
osvijetlilo na podrum. Lestat je opipavao zidove. Njegovo otvrdlo
vjeno vampirsko lice iskrivilo se u masku ljutitog smrtnika. Bio sam
uvjeren da se moramo odmah razii, da nas mora, ako je potrebno,
dijeliti ocean. Shvatio sam kako sam ga podnosio zato to sam sumnjao u sebe. Zavaravao sam se da sam ostao s njim zbog starca, moje
sestre i njezina supruga. Ostao sam s Lestatom jer sam se bojao da
zna najvanije vampirske tajne koje sam ne mogu otkriti i jer je on
jedini od moje vrste kojeg sam poznavao. Nikad mi nije rekao kako
je postao vampir ili gdje bih mogao nai makar jednog pripadnika
nae vrste. To me silno muilo etiri godine. Mrzio sam ga i elio ga
napustiti. No jesam li to mogao?
Dok sam ja tako razmiljao, Lestat je nastavio svoju uljivu kritiku. Nisam mu potreban, nee trpjeti nita, posebice prijetnje Freniereovih. Moramo biti spremni kad se otvore vrata. - Zapamti! ree mi napokon. - Nisu nam dorasli u brzini i snazi. I uvijek im
mora utjerati strah u kosti. Ne budi sentimentalan! Sve e upropastiti.
- eli li poslije ovog biti sam? - upitam ga. elio sam da on to
kae jer ja nisam imao hrabrosti. Odnosno, nisam poznavao svoje
osjeaje.
- elim u New Orleans! - ree on. - Samo sam te upozorio kako mi nisi potreban. Ali da bismo se izvukli odavde potrebni smo
jedan drugom. Nisi ni poeo spoznavati kako se sluiti svojim
moima! Ne zna to si! Poslui se svojim moima uvjeravanja ako
doe ta ena. Ali ako doe s drugima, budi spreman ponaati se u
skladu s onim to jesi.
- A to je? - upitam ga, jer mi se to nikad nije inilo tajnom kao
tada. - to sam ja? - Pokazivao je otvoreni prezir. Digne ruke u
zrak.
- Budi spreman - ree i otkrije svoje velianstvene zube - ubiti!
- Pogleda u stropne daske. - Idu na spavanje, uje li? - Zavlada
muna tiina. Lestat se ushodao gore-dolje, a ja sam razmiljao i
razbijao glavu to da uinim ili kaem Babetti. Muilo me i tee pitanje: to osjeam za Babette? Dugo sam razmiljao, a tad se ispod
vrata ukae svjetlo. Lestat se postavio da zaskoi onoga tko otvori

KIKA

vrata. Babette je dola sama nosei svjetiljku. Nije vidjela Lestata koji
joj je stajao iza lea, nego se zagleda u mene.
Nikad je nisam vidio takvu. Raspustila je kosu, gusti crni uvojci
rasuli su se po bijeloj spavaici. Lice joj je bilo napeto od brige i
straha. To mu je davalo grozniav sjaj, a velike smee oi bile su jo
vee. Volio sam njezinu snagu i potenje, veliinu njezine due. Nisam za nju osjeao strast kakvu biste vi osjeali, ali mi je bila
privlanija od bilo koje ene koju sam poznavao kao smrtnik. ak i
u jednostavnoj spavaici ruke i grudi su joj bile oble i meke. Uinila
mi se zanimljivom duom odjevenom u bogatu, tajanstvenu put. Ja,
hladan i dokon, osjetim neodoljivu privlanost. Znajui da to moe
jedino zavriti njezinom smru, okrenem se od nje. Pitao sam se jesu
li joj se moje oi uinile mrtve i beivotne kad se zagledala u njih.
- Vi ste ve sa mnom razgovarali - ree ona, kao da nije dotad
bila sigurna. - Vi ste vlasnik Pointe du Laca. Tako je! - Znao sam
kad je to rekla da je ula najnevjerojatnije prie o proloj noi i da
nema smisla uvjeravati je u lai. Dvaput sam joj se pribliio u svom
nadnaravnom obliju i razgovarao s njom i sad nisam to mogao zanijekati.
- Ne elim vam nanijeti zlo - rekoh joj. - Samo su mi potrebni
koija i konji koje sam sino ostavio na panjacima. - Kao da nije
ula to sam joj rekao. Primaknula mi se da bi me osvijetlila
svijeom.
Iza nje ugledam Lestata. Njegova sjena stopila se s njezinom sjenom na zidu. Bio je zabrinut i opasan. - Dat ete mi koiju? - bio
sam uporan. Gledala me u svjetlu podignute svjetiljke. Ba kad sam
htio svrnuti pogled, lice joj se promijeni. Ukoi se, postane prazno,
kao da joj dua gubi svijest. Zatvori oi i odmahne glavom. Shvatio
sam da sam je nehotice doveo u trans. - to ste vi? - apne ona. Vi ste sotonin. I prvi put vas je poslao avo!
- Sotonin! - odgovorim. Pogodilo me vie no to sam mislio da
bi me moglo pogoditi. Ako tako misli, smatrat e moj savjet loim,
poet e se preispitivati. ivot joj je bio bogat i dobar i znao sam da
to ne smije initi. Poput svih snanih ljudi, pomalo je uvijek patila
od osamljenosti, bila je iznimka, neuklopljena, na izvjestan nain potajni neznaboac. Njezina ivotna ravnotea mogla bi se poremetiti,
mogla bi posumnjati u svoju dobrotu. Gledala me s neskrivenim
uasom u kojem kao da je zaboravila svoju ranjivost. Lestat, kojeg je

KIKA

slabost privlaila kao ednog voda, zgrabi je za zapee. Ona vrisne

i ispusti svjetiljku. Plamen bukne i Lestat je odvue prema
otvorenim vratima. - Daj koiju! - ree joj. - Koiju i konje. U smrtnoj
si opasnosti. Vrag odnio alu!
Nogama ugasim vatru i krenem za Lestatom. Doviknem mu da
je ostavi. Drao ju je za oba zapea. Ona je bjesnila. - Probudit e
kuu ne umukne li! - ree mi Lestat. - Ubit u je! Koija... odvedi
nas. Razgovaraj sa slugom! - ree joj i gurne na dvorite.
Polako smo ili preko neosvijetljenog dvorita. Nepodnoljivo
sam patio. Lestat je iao ipred mene, a ispred njega je natrake hodala Babette i piljila u nas u tami. U jednoj je sobi gorjelo slabo
svjetlo. - Nita vam neu dati! - ree ona. Uhvatim Lestata za ruku i
rekoh mu da u ja to rijeiti. - Odat e nas ne dopusti li da razgovaram s njom - apnem mu.
- Sredi se - ree mi on s gaenjem. - Budi vrst. Ne okoliaj.
- Dok ja razgovaram, idi u talu i uzmi koiju i konje. Ali ne
ubijaj! - Je li me posluao ili nije ne znam, ali je odjurio. Priem Babetti. Na licu joj se ogledao gnjev i odlunost. Ree: - Odlazi, sotono.
- Stao sam ispred nje, bez rijei, prikovao je pogledom kao to je
ona mene prikovala svojim. Nije pokazivala uje li Lestata ili ne.
Njezina mrnja prema meni pekla me poput vatre.
- Zato mi to govorite? - upitam je. - Zar sam vas loe savjetovao? Jesam li vam naudio? Doao sam vam pomoi, dati vam snage.
Mislio sam jedino na vas, a nisam uope morao na vas misliti.
Ona odmahne glavom. - Ali zato razgovarate sa mnom? - upita ona. - Znam to ste uinili u Pointe du Lacu: ivjeli ste kao sotona! Robovi su puni divljih pria! itav su dan mukarci proveli na
cesti koja vodi do Pointe du Laca. I moj je mu bio ondje! Vidio je
kuu u ruevinama, tijela robova u vonjacima i poljima. to ste vi?
Zato njeno razgovarate sa mnom? - Pripila se uz stupove na trijemu i polako je uzmicala prema stubama. Neto se pomakne na
osvijetljenom prozoru.
- Ne mogu vam sad na to odgovoriti - rekoh joj. - Vjerujte mi
kad vam kaem da sam vas posjeivao kako bih vam uinio dobro. I
ne bih vam juer navukao brige i nevolje na vrat da sam imao izbora!
Vampir zauti.

KIKA

Mladi je sjedio nagnut naprijed, rairenih oiju. Vampir se

ukoio, zagledan preda se, izgubljen u mislima i sjeanjima. Mladi
ponikne pogledom, kao da to pristojnost nalae. Na njegovu, kao i
na vampirovu licu oitavala se tjeskoba. Zausti da neto kae, ali
zauti.
Vampir se okrene k njemu i zagleda u nj. Mladi pocrveni i
odvrati zabrinut pogled. Ali tad pogleda vampira u oi. Proguta slinu, ali izdri vampirov pogled.
- To elite? - apne vampir. - To ste eljeli uti?
Neujno odmakne stolac i prie prozoru. Mladi je kao opinjen
gledao u njegova iroka ramena i dug ogrta. Vampir malko okrene
glavu. - Niste mi odgovorili. Ne pruam vam to ste oekivali, zar
ne? eljeli ste intervju. Neto da objavite na radiju.
- Nije vano. Bacit u vrpce ako elite! - Mladi ustane. - Ne
tvrdim da razumijem sve to mi govorite. Znali biste da laem kad
bih rekao da razumijem. Ali vam kaem da ono to razumijem dosad nisam uo. - Korakne prema vampiru. Vampir se zagledao niz
ulicu Divisadero. Tad polako okrene glavu, pogleda u mladia i
osmjehne se. Lice mu je bilo smireno i skoro srdano. Mladi osjeti
nelagodu. Gurne ruke u depove i okrene se k stolu. Plaljivo pogleda u vampira i ree: - Molim vas... nastavite.
Vampir se okrene. Naslonio se na prozor i prekriio ruke. Zato? - upita.
Mladi se zbuni. - Jer elim uti. - Slegne ramenima. - Jer elim
znati to se dogodilo.
- Dobro - ree vampir, jednako se smjekajui. Vrati se i sjedne
nasuprot mladiu, okrene aparat i ree: - Sjajna sprava... da nastavim.
- Osjeao sam elju da uspostavim kontakt s Babette, jau od
ikoje dotadanje elje, osim tjelesne elje za... krvi. Ta je elja bila tako snana da sam osjetio dubinu svoje osamljenosti. Kad sam prije
govorio s njom, bila je to kratka, ali neposredna komunikacija,
jednostavna i ugodna kao kad u trenutku potrebe i tjeskobe uhvati
nekog za ruku, stisne pa je njeno pusti. Ali, sad smo bili
neprijatelji. Za Babette sam bio udovite. To me uasavalo i sve bih
bio uinio da odagnam taj njezin osjeaj. Rekoh joj da je savjet koji
sam joj dao bio dobar, da nikakav instrument zla ne moe initi
dobro ak i kad eli.

KIKA

- Znam! - odgovori mi ona. Ali je time htjela rei da mi ne

moe vjerovati kao ni avlu. Priem joj, a ona se odmakne. Podignem ruku, a ona se zgri i uhvati za rukohvat. - Dobro - rekoh.
Osjetim silan oaj. - Zato ste me sino zatitili? Zato ste doli sami? - Na njezinu licu ugledam lukavstvo. Imala je razlog, ali mi ga
ne bi otkrila. Nije mogla slobodno i otvoreno govoriti sa mnom,
pruiti mi eljenu komunikaciju. Osjetim umor gledajui je. No je
poodmakla, a vidio sam i uo kako se Lestat prikrao u podrum i
izvadio mrtvake sanduke. Osjetim potrebu za bijegom. A i druge
potrebe. Da ubijem i pijem krv. Ali nije me to muilo, nego neto
drugo, puno gore. Kao da je ta no bila jedna od tisua noi, svijet
bez svretka, no koja se pretapa u no u velikom luku kojem ne vidim kraja, no u kojoj lutam sam ispod hladnih, bezdunih zvijezda.
Okrenem se od nje i rukama prekrijem oi. Osjetim bol i slabost. Mislim da sam nesvjesno neto rekao. A tada, u tom golemom i pustom nonom krajoliku, u kojem sam stajao sam i u kojem je Babette
bila tek privid, ukae mi se slika o kojoj prije nisam razmiljao, od
koje sam bjeao, oaran svijetom, uronjen u vampirska osjetila, zaljubljen u boje, oblike, zvukove, pjev, mekou i beskrajnu raznolikost. Babette se odmicala, ali ja nisam obraao pozornost. Izvadila je
neto iz depa. Zazvei velik sveanj kljueva. Uspinjala se stubama.
Pusti je, mislio sam. - Vraji skote! - apnem. - Odlazi, sotono! ponovim. Okrenem se prema njoj. Stajala je na stubama razrogaenih sumnjiavih oiju. Dohvatila je fenjer sa zida. Drala ga je
vrsto u ruci, poput vrijedne torbice i napeto me gledala. - Mislite
da me alje sotona? - upitam je.
Lijevom rukom uhvati fenjer, a desnom uini znak kria, jedva
ujno apui latinske rijei. Lice joj problijedi a obrve se podignu
kad ne opazi na meni nikakve promjene. - Oekivali ste da u nestati u oblaku dima? - upitam je. Priem joj, jer sam postao ravnoduan prema njoj. - A kamo bih otiao? - upitam je. - Kamo? U pakao, odakle sam doao? avlu, koji me poslao? - Zastanem u
podnoju stuba. - A ako vam kaem da nita ne znam o avlu? Da
ne znam postoji li? - (Iako sam avla vidio u divljini uma i na avla
mislio.) Okrenem se od nje. Nije me ula. Nije me sluala. Pogledam
u zvijezde. Lestat je bio spreman. Kao da godinama eka s koijom i
kao da Babette godinama stoji na stubama. Uinilo mi se da je moj
brat ondje, da mi govori neto tihim, uzbuenim glasom i da su nje-

KIKA

gove rijei silno vane, ali da se gube im ih on izgovori, poput

ukanja takora u roniku krova u golemoj kui. Neto zagrebe i
pojavi se svjetlo. - Ne znam jesam li avlov ili ne! Ne znam to sam!
- doviknem Babetti. Glas mi odjekne zagluujue u mojim osjetljivim uima. - ivjet u do svretka svijeta, a ne znam to sam! Pred oima mi bljesne svjetlo. Bio je to fenjer koji je upalila ibicom i
podigla pa joj nisam mogao vidjeti lice. Na trenutak sam vidio
svjetlo, a tad me teki fenjer udari punom teinom u prsa. Staklo se
razbije na ciglama a plamenovi mi zaurlaju po nogama i licu. Lestat
je vikao iz tame: - Ugasi vatru, slaboumnie. Progutat e te! - Osjetih kako me onako zaslijepljenog neto oine po licu. Bio je to Lestatov kaputi. Bespomono se oslonim o stup, bespomoan zbog vatre
i udarca kao i zbog spoznaje kako me Babette eli unititi i da ne
znam to sam.
Sve se to dogodilo u nekoliko trenutaka. Vatra se ugasila. Kleknem i rukama dodirnem cigle. Lestat je na vrhu stuba ponovno
dohvatio Babette. Poletim prema njemu, zgrabim oko vrata i povuem natrag. On se bijesno okomi na mene i udari me nogom, ali
ga nisam putao i povuem ga za sobom. Skotrljamo se. Babette se
ukoila od straha. Na nebu se ocrtavao njezin lik i uarene oi.
- Krenimo! - ree Lestat i osovi se na noge. Babette se uhvati za
vrat. Pokuavao sam je vidjeti povrijeenim oima. Krvarila je iz
vrata. - Upamtite!. - rekoh joj. - Mogao sam vas ubiti! Ili dopustiti njemu da vas ubije! Ali nisam. Nazvali ste ma avlom. Nemate pravo.
- Zaustavili ste Lestata na vrijeme - ree mladi.
- Da. Lestat je munjevito ubijao i sisao krv. Ali spasio sam jedino
Babettin tjelesni ivot. No to sam tek poslije doznao.
* * *
Uskoro smo Lestat i ja stigli u New Orleans. Konji su zamalo
uginuli od umora. Koiju smo ostavili u pokrajnjoj ulici nedaleko od
novog panjolskog hotela. Lestat je pograbio nekog starca i u ruku
mu gurnuo novanicu od pedeset dolara. - Nabavi nam apartman uputi ga - i narui pjenuca. Reci da je to za dva gospodina i plati
unaprijed. Kad se vrati, dobit e jo pedeset. Pazi, promatrat u te.
- Starac nije mogao odoljeti njegovim uarenim oima. Znao sam da
e ga ubiti im se vrati s hotelskim kljuem. I ubio ga je. Sjedio sam

KIKA

u koiji i umorno promatrao kako starac postaje sve nemoniji i konano umire, a tijelo mu pada poput vree pune kamenja. - Laku
no, mili prine - ree Lestat - i evo ti tvojih pedeset dolara. - I gurne mu novac u dep kao da je rije o odlinoj ali.
Uuljamo se kroz dvorina vrata hotela i uspnemo u raskono
predsoblje naeg apartmana. Pjenuac je bljeskao u posudi s ledom.
Dvije su ae stajale na srebrnom pladnju. Znao sam da e Lestat
natoiti jednu au i gledati u blijedo utu boju. A ja sam kao u transu leao na sofi i gledao u njega kao da nije vano to god Lestat
uinio. Moram ga ostaviti ili umrijeti, pomislim. Bilo bi slatko
umrijeti. Da, umrijeti. I prije sam elio umrijeti. I sad sam elio umrijeti.
"Slatka spoznaja koja donosi mir.
- Morbidan si! - ree Lestat. - Skoro e zora. - On razmakne
ipkaste zavjese. Ugledam obrise krovova na tamnoplavom nebu a
iznad njih veliko zvijee Oriona. - Idi i ubij! - ree Lestat i podigne prozorsko staklo. Iskorakne na dasku. Zaujem kako je tiho
prizemljio na krov pokraj hotela. Otiao je po mrtvake sanduke. Ili
mrtvaki sanduk. U meni grozniavo bukne e i ja poem za njim.
elja za smru nije jenjavala i pretvorila se u istu misao bez
osjeaja. Morao sam se nahraniti. Ve sam vam rekao kako nisam
ubijao ljude. Krenuo sam preko krova u potrazi za takorima.
- Ali... rekli ste da vas je Lestat ipak nagovorio da ponete s ljudima. Znai li to da je za vas to bilo pitanje ukusa, a ne morala?
- Da ste me to tad upitali, rekao bih vam da jest bilo pitanje
ukusa, da sam postupno elio spoznati smrt. ivotinjska smrt
pruala mi je zadovoljstvo, ali dovoljno tek da ponem razumijevati
smrt. elio sam sauvati iskustvo ljudske smrti za moju spoznajnu
zrelost. Ali bilo je to i moralno pitanje. Jer sve estetske odluke u biti
su moralne.
- Ne shvaam - ree mladi. - Mislio sam da estetske odluke
mogu biti potpuno nemoralne. Primjerice, klie o umjetniku koji je
ostavio enu i djecu kako bi mogao slikati? Ili o Neronu koji je svirao harfu dok je Rim gorio?
- To su bile moralne odluke, a prema miljenju umjetnika nametnute viim interesima. Sukob je izmeu morala umjetnika i morala drutva, a ne izmeu estetike i morala. Ali to se ne shvaa i to
izaziva propast i tragediju. Primjerice, umjetnik koji iz trgovine uk-

KIKA

rade boje smatra da je donio nemoralnu, ali neizbjenu odluku. No

potom umisli kako je izgubio Boju milost, pada u oaj i postaje djetinjasto neodgovoran, kao da je moralnost velika staklena kugla koju
jedan in moe razbiti u tisuu komadia. Ali tad nisam time
razbijao glavu. Nisam to znao. Vjerovao sam kako ivotinje ubijam
iskljuivo iz estetskih razloga, a ogradio se od moralnog pitanja jesam li ili nisam proklet.
Jer iako mi Lestat nikad nita nije govorio o vragovima i paklu,
vjerovao sam da sam izabrao prokletstvo kad sam preao k njemu,
kao to je sigurno i Juda vjerovao kad je navukao omu preko vrata.
Shvaate?
Mladi ne ree nita. Zausti, ali stane. Na trenutak mu se na licu
zaare crvene mrlje. - Jeste li bili? - apne.
Vampir je nepomino sjedio i smjekao se. Osmijeh mu je titrao
na usnama poput svjetla. Mladi se zagleda u njega kao da ga vidi
prvi put.
vampir se uspravi i prekrii noge. - Kako bi bilo da idemo postupno? Da ja nastavim svoju priu?
- Izvolite - ree mladi.
- Rekoh vam da sam te noi bio uzbuen. Izbjegavao sam to pitanje, ali me te noi obuzelo i u tom stanju nisam imao volje ivjeti.
U meni se probudila udnja za neim to bi barem utailo tjelesnu
elju. Mislim da mi je to posluilo kao isprika. Rekao sam vam to
ubijanje znai vampirima. Iz onoga to sam vam ispriao moete
zakljuiti kakva je razlika izmeu takora i ovjeka.
Spustim se na ulicu za Lestatom. Preli smo nekoliko etvrti. Ulice blatnjave, kue poput otoka izmeu kanalizacijskih jaraka, a itav
grad taman u usporedbi s dananjim gradovima. Svjetla su bila poput svjetionika na crnom moru. Iako je polako svitalo, u tami su se
jedino nazirala potkrovlja i visoki trijemovi, a za smrtnike je u tim
uskim ulicama bilo tamno kao u rogu. Jesam li proklet? Jesam li sotonin? Je li moja narav sotonska, pitao sam se. Ako jest, zato se bunim protiv nje, zato sam drhtao kad je Babette bacila fenjer u mene,
zato s gaenjem odvraam pogled kad Lestat ubija? to sam
postao kad sam postao vampir? Kamo da odem? Iako sam zbog
elje
za smru zaboravljao na e, ona je rasla. Osjeao sam ile kao bolne niti u mesu, u sljepoonicama mi je udaralo. Napokon vie nisam

KIKA

mogao izdrati. Razapet eljom da ne ubijem - da umrem od gladi,

da usahnem - a s druge da ubijam, stajao sam u pustoj, praznoj ulici kad zaujem djeji pla.
Bila je u kui. Pribliim se zidu, ravnoduno kao uvijek, a tad
shvatim zato plae. Bila je umorna, tuna i sama. Tako je dugo plakala da bi uskoro prestala plakati od umora. Gurnem ruku ispod
teke drvene rebrenice i povuem je. Zasun iskoi. Sjedila je u tamnoj sobi pokraj mrtve ene. Soba je bila zatrpana kovezima i smotuljcima kao da se mnogo ljudi spakiralo za selidbu, ali je majka
leala napola odjevena, ve naeta trulei, a u sobi je bilo samo dijete. Prolo je nekoliko trenutaka prije no to me ugledala, a kad me
ugledala ree mi da moram pomoi majci. Nije imala vie od pet godina, bila je mrava, lica umrljana prljavtinom i suzama. Preklinjala
me da joj pomognem. Moraju krenuti brodom prije kuge, eka ih
otac. Prodrma majku i alosno i oajno zacvili, pa me pogleda i rasplae se kao kina godina,
Gorio sam od elje za krvlju. Ne bih mogao izdrati jo jedan
dan bez hrane. Ali bilo je drugih mogunosti: takori su brzali ulicama, a u blizini je beznadno zavijao pas. Da sam htio mogao sam
istrati iz sobe, nahraniti se i vratiti. Ali muilo me pitanje: jesam li
proklet? Ako jesam, zato sam se saalio na nju i njezino izmueno
lice? Zato elim dodirnuti njezine mekane ruice, metnuti je na koljena, osjetiti kako naslanja glavu na moja prsa a ja blago dodirujem
njezinu meku kosu? Zato to inim? Ako sam proklet, morao bih
eljeti ubiti je, smatrati je hranom za prokletu duu, i mrziti je.
Dok sam o tome razmiljao, ugledam Babettino lice iskrivljeno
od mrnje kad je podigla fenjer, ugledam omraenog Lestata i pomislim: - Da, proklet sam i ovo je pakao. - U tom se trenutku sagnem
i zarinem zube u njezin mekan vrati. Ona tiho krikne, a ja apnem
osjetivi toplu krv na usnama: - Kratko e trajati a tad e nestati boli. - Ali je nisam putao i uskoro nisam mogao govoriti. etiri godine nisam okusio ljudsko bie, a sad sam uo njezino srce u tom
stranom ritmu. Kakvo srce! Ne srce mukarca ili ivotinje, nego brzo, uporno djeje srce, tue sve bre, odbija umrijeti, lupa poput male ake po vratima i plae: - Neu umrijeti, neu umrijeti, ne mogu
umrijeti, ne mogu umrijeti. - Ustao sam dok su mi zubi jo bili u
njoj, njezino je srce vuklo moje bez nade da e se zaustaviti, krv je

KIKA

tekla prebrzo, soba se okretala, a tad sam se otvorenih usta, protiv

svoje volje kroz tamu zagledao iznad njezine sagnute glave u lice
njezine majke. Ispod napola sputenih vjea oi su joj se caklile kao
da su ive! Ispustim dijete. Leala je poput razglavljene lutke.
Uasnut zbog majke, okrenem se elei pobjei, kad na prozoru
ugledam poznat Lestatov obris. Odmakne se od prozora smijui se.
Zgrbi se i zaplee na ulici. -Louis, Louis - korio me i upirao svoj
dugi tanki prst u mene, kao da eli rei kako me uhvatio na djelu.
Prebaci se preko prozorske daske, odgurne me u stranu, pograbi
majino smrdljivo tijelo s kreveta i zaplee s njom.
- Mili Boe! - apne mladi.
- Da, i ja bih to rekao - ree vampir. - Dok je natezao majku i
pjevao, spoticao se o dijete. enina se glava zaklati i iz usta joj se
izlije crna tekuina. Lestat je baci na pod. Skoim kroz prozor i
potrim niz ulicu, a on za mnom. - Louis, boji li me se? - vikne on.
- Boji li se? Louis, dijete je ivo, die. Da se vratim i od nje uinim
vampira? Louis, mogla bi nam dobro doi, a pomisli na lijepe haljine
koje bismo joj kupovali. Louis, ekaj. Louis! Vratit u se po nju ako
me zamoli! - Trao je za mnom do hotela, preko krovova. Nadao
sam se da u mu pobjei. Uskoim u salon kroz prozor, bijesno se
okrenem i zabravim prozor. On udari u nj, ispruenih ruku, poput
ptice koja eli proletjeti kroz staklo i uzdrma okvir. Bio sam izvan
sebe. Obilazio sam sobu traei nain kako da ga ubijem. Zamiljao
sam kako je od njega ostao tek preni krumpiri. Razum me ostavio.
Svladao me gnjev, pa kad je proao kroz razbijeno staklo, tukli smo
se kao nikad dotad. Suzdrao sam se zbog pomisli na pakao, na
nae dvije due koje se hrvaju u paklu obuzete mrnjom. Izgubim
samopouzdanje, smisao, stisak. Prevali me na pod. Stajao je iznad
mene, hladna pogleda, iako je teko disao. - Louis, budalo jedna ree tako mirnim glasom da sam se otrijeznio. - Izlazi sunce - ree
zadihano i pogleda kroz prozor stisnutih oiju. Nisam ga takvog vidio. - Ulazi u mrtvaki sanduk - ree bez traka ljutnje. - Ali sutra
naveer emo razgovarati.
Silno sam se zaudio. Lestat i razgovor! Nisam to mogao ni zamisliti. Nikad nismo razgovarali. Mislim da sam vam tono opisao
nae prepirke, nae ljutite vrteke.
- Trebao mu je va novac, vae kue - ree mladi. - Ili se bojao
biti sam kao i vi?

KIKA

- To sam se i ja pitao. ak sam pomislio kako me Lestat namjerava ubiti na nain za koji ja nisam znao. Tad nisam znao zato se
svake veeri budim, naputa li me mrtvaki san automatski i zato
se nekad budim prije, a nekad poslije. To mi Lestat nije htio
objasniti.
esto bi se probudio prije mene. Nadmaivao me u mehanici. Tog
jutra zatvorim mrtvaki sanduk pomalo oajan.
Zatvaranje mrtvakog sanduka uvijek me malo uznemirava. Kao
da ste na operacijskom stolu i dobivate anesteziju. ak i nehotina
pogreka nekog uljeza znai smrt.
- Ali kako vas je mogao ubiti? Ne bi vas mogao izloiti svjetlu,
jer to ne bi preivio.
- Istina, ali se mogao probuditi prije mene i zakovati mrtvaki
sanduk. Ili ga zapaliti. Vano je da nisam znao to je mogao uiniti,
to zna a ja ne znam.
No tome nije bilo pomoi. Sunce je izlazilo i nisam imao snage
prepirati se s njim pa legnem mislei na mrtvu enu i dijete i prepustim se bijednim snovima.
- Zar sanjate? - upita mladi.
- esto - ree vampir. - Ponekad bih htio da nije tako. Jer kao
smrtnik nisam imao tako duge i jasne snove, tako uasne more. U
poetku su me ti snovi zaokupljali i inilo mi se da se borim da se ne
probudim i da satima leim i razmiljam o tim snovima. Oamuen
njima esto sam se pitao to znae. Kao i snovi smrtnika, znaenje
im esto nije jasno. Na primjer, sanjao sam brata, da je pokraj mene
ni iv ni mrtav i da me zove da mu pomognem. esto sam sanjao
Babette. Najee je pozadina mojih snova bila velika pustara, nona
pusto koju sam ugledao kad me Babette proklela. Kao da su svi likovi hodali i govorili u opustoenom domu moje uklete due. Ne
sjeam se to sam tog dana sanjao, vjerojatno zato to se jako dobro
sjeam razgovora sljedee veeri. Vidim da ste i vi znatieljni.
Lestat me zapanjio svojim novim mirom, promiljenou. Ali
kad sam se probudio, najprije nije bio takav. U salonu je bilo ena.
Bilo je nekoliko svijea razbacanih po malim stolovima i
izrezbarenom baru. Lestat je obgrlio jednu enu i ljubio je: Bila je jako pijana
i jako lijepa, velika drogirana enska lutka, a briljivo poeljana kosa padala joj je niz gola ramena i preko djelomice golih grudi. Druga

KIKA

je ena sjedila za neurednim stolom i pila vino. Shvatio sam da su

njih troje poveerali (Lestat se naravno pretvarao da jede. Zaudili
biste se kako ljudi ne primjeuju da se vampiri pretvaraju da jedu) i
eni za stolom bilo je dosadno. Silno me uznemirio taj prizor. Nisam
znao to Lestat smjera. Ako odem u sobu, ena e mi se poeti umiljavati. A to e se dogoditi nisam mogao ni zamisliti, osim da je Lestat mislio da ih obje ubijemo. ena na sofi zadirkivala ga je zbog
njegovih poljubaca, hladnoe, nedostatka elje za njom. A ena za
stolom gledala je zadovoljnim crnim bademastim oima. Kad je Lestat ustao i poloio ruke na njezine bijele gole ruke, ona se razvedri.
Kad se sagnuo da je poljubi, ugleda me kroz pukotinu u vratima.
Zagleda se na trenutak u mene pa nastavi razgovarati sa enama.
Sagne se i ugasi svijee na stolu. - Odvie je tamno ovdje - ree
ena ha kauu. - Ostavi nas na miru - ree druga. Lestat sjedne i
prstom joj pokae da mu sjedne u krilo. Ona to uini. Lijevom ga
rukom obgrli oko vrata, a desnom pogladi po utoj kosi. - Koa vam
je ledena - ree i ustukne. - Ne uvijek - ree Lestat, a tad zaroni licem u njezin vrat. Promatrao sam ga oparan. Lestat je bio silno pametan i zao, ali nisam znao koliko je bio pametan dok je nije zagrizao, palcem pritiskujui njezin vrat, vrsto je drei drugom rukom
tako da ona druga ena nije ni opazila kako joj pije krv. - Vaa prijateljica slabo podnosi vino - ree on, ustane sa stolca, besvjesnu enu
posjedne na stolac i poloi joj glavu na prekriene ruke na stolu. Glupa je - ree druga ena koja je prila prozoru i zagledala se u
gradska svjetla. New Orleans je tad bio grad niskih kua. U jasnim
noima poput te, osvijetljene ulice bile su predivne kad ih se gledalo
s visokih prozora naeg hotela. Zvijezde su u to doba slabe uline
rasvjete visjele nisko kao na moru. - Mogu vam ugrijati tu hladnu
kou bolje od nje, - Okrene se Lestatu. Moram priznati da mi je laknulo kad sam vidio da e se on pobrinuti i za nju. Ali njegove namjere nisu bile tako jednostavne. - Mislite li? - ree joj. Uhvati je za
ruku i ona ree: - Topli ste!
- Hoete rei da ga je krv ugrijala - ree mladi.
- Da - ree vampir. - Kad ubije, vampir je topao kao to ste
topli vi. - Nakratko pogleda mladia i nasmijei se. - Kao to rekoh,
Lestat je drao eninu ruku u svojoj. Ree da ga je ona druga ugrijala. Lice mu se zarumenilo, izmijenio se. Privue je i ona ga poljubi.
Kroz smijeh ree kako je on prava pe strasti.

KIKA

- Da, ali cijena je visoka - ree joj on pretvarajui se da je tuan.

- Slegne ramenima. - Iscrpio sam vau kolegicu. - I on se odmakne
kao da poziva enu da prie stolu. Ona to i uini nadmona izraza
lica. Sagne se nezainteresirano nad svoju prijateljicu, ali tad neto
ugleda: ubrus na kojem su bile posljednje kapi krvi iz rane na vratu.
Podigne ga, napinjui se da vidi u tami. - Raspustite kosu - blago
joj ree Lestat. I ona je ravnoduno raspusti, a plava valovita kosa
slije se niz lea. - Mekana - ree on - tako mekana. Zamiljam vas
kako leite na krevetu presvuenim satenom.
- Pazite kako se izraavate! - ona mu u ali okrene lea.
- Znate li na kakvom krevetu? - upita on. Ona se nasmije i ree,
naravno, na njegovu. Pogleda ga preko ramena kad on krene prema njoj. Nije skidao oka s nje. Njeno gurne tijelo njezine prijateljice i ono se zaklati unatrag tako da su joj oi ukoeno gledale u pod.
ena zine. Odskoi od stola i zamalo prevrne mali stoli. Svijea se
prevrne i ugasi. - Ugasi se svjetlo - ree Lestat blago. Uzme je u naruje kao moljca koji se koprca i zarine zube u nju.
- Ali to ste vi mislili dok ste to gledali? - upita mladi. - Jeste li
ga htjeli zaustaviti kao i kad je napao Frenierea?
- Ne - ree vampir. - Nisam ga mogao zaustaviti. Znao sam da
svake noi ubija ljude. ivotinje mu nisu pruale nikakvo zadovoljstvo. ivotinje su bile rezerva kad ne bi imao izbora, ali one nikad
nisu bile njegov prvi izbor. Ako sam i osjeao neto za te ene, bilo
je zapreteno duboko u mom unutranjem nemiru. U prsima sam jo
osjeao mali eki srca onog izgladnjelog djeteta, jo me peklo pitanje moje podijeljene naravi. Ljutio sam se na Lestata zbog predstave
koju mi je priredio, kako je ekao da se probudim da ubije ene. Ponovno sam se upitao bih li ga se mogao osloboditi. Jo jae osjetim i
mrnju i slabost.
U meuvremenu je posjeo ljupke leeve za stol i zapalio sve
svijee u sobi dok soba nije zabljetala kao za vjenanje. - Doi,
Louis - ree on. - Osigurao bih ti pratilju, ali znam da ih voli sam
birati. teta to gospoica Freniere voli bacati upaljene fenjere. To
smeta zabavi, zar ne? Posebice u hotelima. - Posjeo je plavuu tako
da joj je glavu oslonio na damastni naslon stolca i nagnuo ustranu, a
tamnokosu je enu namjestio tako da je bradom skoro dodirivala
grudi. Ve je poblijedjela i crte lica su joj se ukoile, kao da pripada
enama koje osobni ar ini lijepima. Druga se inila usnulom, i ni-

KIKA

sam bio siguran da je mrtva. Lestat je na dva mjesta progrizao kou,

na vratu i iznad lijeve dojke i rane su jo krvarile. Podigne joj zapee i razreze ga noem. Natoi dvije ae vina i ree mi da
sjednem.
- Ostavljam te - rekoh mu. - elim ti to rei.
- Oekivao sam to - odgovori on i zavali se u stolcu - a oekivao sam i da e to uvijenije objaviti. Reci mi da sam udovite, prostaki zlotvor.
- Ne osuujem te. Ne zanima me. Zanima me moja narav i
uvjeren sam da se ne mogu pouzdati kako e mi ti o njoj rei istinu. Upotrebljava znanje za osobnu mo - rekoh mu. I kao veina
ljudi u takvim trenucima, nisam od njega oekivao iskren odgovor.
Nisam ga uope gledao. Sluao sam vlastite rijei. Ali sam opazio da
na licu ima izraz kao i kad je rekao da moramo razgovarati. Sluao
me i time me zbunio. Ponovno osjetim kako se izmeu nas isprijeio
ponor.
- Zato si postao vampir? - izlanem. - I zato takav vampir?
Osvetoljubiv i radostan kad moe oduzeti nekom ovjeku ivot bez
prave potrebe? Ta djevojka, zato si je ubio kad bi ti i jedna bila dovoljna? I zato si je toliko prestraio prije no to si je ubio? I zato si
je namjestio tako groteskno, kao da izaziva bogove da te ubiju zbog
bogohuljenja?
Sasluao me bez rijei i u stanci koja je uslijedila osjetim se
izgubljenim. Lestatove oi bile su velike i zamiljene. Vidio sam ga
jednom takva, ali se nisam mogao sjetiti kada. Sigurno ne kad je
razgovarao sa mnom.
- to misli to je vampir? - upita me otvoreno.
- Ne pretvaram se da znam. Ti se pretvara da zna. to je vampir? - upitam. On ne odgovori. Kao da je osjetio neiskrenost, pakost.
Sjedio je i gledao me jednako smireno. Rekoh: - Znam da u pokuati doznati odgovor kad te ostavim. Proputovat u svijet, budem
li morao, i nai druge vampire. Znam da postoje, ne vidim razloga
zato ih ne bi bilo mnogo. Uvjeren sam da u pronai vampire s
kojima imam vie zajednikog nego s tobom. Vampiri koji shvaaju
znanje na moj nain i koji su iskoristili svoje nadmono vampirsko
znanje da saznaju tajne o kojima ti i ne sanja. Ako mi nisi sve rekao, doznat u od njih kad ih naem.

KIKA

On odmahne glavom. - Louis! - ree. - Zaljubljen si u svoju

smrtnu prirodu! Ganja utvare svojeg biveg sebe. Freniere, njegova
sestra, to su slike onog to si bio i to ezne biti. U svojoj zaljubljenosti u smrtni ivot, mrtav si za svoju vampirsku narav!
Odmah sam se usprotivio. - Moja vampirska narav bila mi je
najvea ivotna pustolovina. Sve prije toga bilo je u magli, zbrci.
Proao sam kroz smrtni ivot poput slijepca koji napipava predmete
i tako se kree. Postavi vampir poeo sam potovati ivot. Nikad
nisam obraao pozornost ivim biima dok nisam postao vampir.
Nisam znao to je ivot dok mi nije potekao u crvenom mlazu preko
usana i ruku! - Zatekao sam se kako buljim u one dvije ene. Tamnokosa je uasno poplavjela. Plavokosa je disala. - Nije mrtva! - rekoh mu.
- Znam. Pusti je - ree on. Podigne joj zapee, ponovno ga zaree i napuni si au. - Tvoje rijei imaju smisla - ree mi i otpije
gutljaj. - Mozak si. Ja nisam. to sam nauio, nauio sam sluajui
druge, a ne iz knjiga. Nisam dovoljno dugo iao u kolu. Ali nisam
glup i mora me sluati, jer si u opasnosti. Ne poznaje svoju vampirsku prirodu. Ti si poput odrasle osobe koja se prisjea djetinjstva i
shvaa da ga nikad nije cijenila. Ne moe se kao mukarac vratiti u
vrti i igrati se igrakama, traiti da te svi obasipaju ljubavlju i brigom jer si shvatio koliko te osobe vrijede. Tako je i s tobom i tvojom
smrtnom prirodom. Odrekao si je se. Ne moe se vratiti u svijet
ljudske topline svojim novim oima.
- Dobro to znam! - rekoh. - Ali to je naa narav? Ako mogu
ivjeti od krvi ivotinja, zato ne bih ivio od krvi ivotinja a ne da
nosim bijedu i smrt ljudima!
- Usreuje li te to? - upita me on. - Luta kroz no, hrani se
takorima poput siromaha i tad mjeseari oko Babettina prozora,
pun skrbi, ali bespomoan poput boice koja je nou obilazila Endymiona a nije ga mogla imati. Recimo da je zagrli i da te ona pogleda bez uasa ili gaenja, to tad? Nekoliko kratkih godina u kojima
bi promatrao kako trpi pod ubodima smrtnosti i kako ti umire pred
oima? Hoe li te to usreiti? Louis, to je mahnitost, uzaludnost.
Pred tobom je vampirska narav, a vampirska narav je ubijanje.
Jamim ti ako veeras proeta ulicama i ubije enu bogatu i lijepu
poput Babette i sisa joj krv dok se ne srui na tlo, da vie nee
udjeti za Babettinim profilom u svjetlosti svijea i da nee stajati

KIKA

ispred prozora nadajui se uti njezin glas. Bit e pun ivota, a kad
to proe eat e za jo. Crvena tekuina u ovoj ai bit e jednako
crvena, rue na tapetama jednako fino iscrtane. Doivljaj mjeseca i
svjetlosti svijee bit e jednako jak. Istom osjetljivou koja ti je toliko draga vidjet e smrt u svoj njezinoj ljepoti, ivot kakav se vidi
jedino na pragu smrti. Louis, zar ne shvaa? Jedino ti moe nekanjeno doivjeti smrt. Jedino ti na mjeseini moe nekog zgromiti
poput Boje ruke!
Nasloni se i ispije au. Oima je prelazio preko onesvijetene
ene. Grudi su joj se nadimale, a oi pomicale kao da e se osvijestiti.
S usana joj se otkine jauk. Lestat nikad nije tako razgovarao sa
mnom; smatrao sam da nije sposoban za to. - Vampiri su ubojice ree on. - Grabeljivci ije im svevidee oi osiguravaju
ravnodunost. Vide ljudski ivot kao cjelinu, bez lane tuge,
uzbuuje ih zadovoljstvo da su svretak tog ivota, da sudjeluju u
boanskom planu.
- Tako ti kae! - usprotivim se. Djevojka ponovno zajei. Lice
joj je bilo bijelo. Glava joj se zaklati po naslonu stolca.
- Tako jest! - odgovori on. - Kae da eli nai druge vampire!
Vampiri su ubojice! Ne treba im ni ti ni tvoja osjetljivost! Opazit e
te prije nego ti njih i uoiti tvoj nedostatak. Nee ti vjerovati pa e te
ubiti. Ubili bi te ak i da si kao ja. Jer su oni grabeljiva samotnjaci i
ne trae drutvo kao ni make u praumi. Ljubomorni su na svoju
tajnu i svoje podruje. Ako ih nae u paru to e biti iskljuivo iz sigurnosnih razloga, a jedan e biti rob onog drugog, ba kap ja i ti.
- Nisam tvoj rob - rekoh mu, iako sam znao da jesam.
- Tako se broj vampira poveava, kroz ropstvo. Kako inae? upita on. Ponovno uhvati djevojku za zapee i ona vrisne kad je
no zasijee. Polako otvori oi dok je on drao njezino zapee iznad
ae. Trepne. S naporom je drala otvorene oi, kao da joj je pred
oima koprena. - Umorni ste, zar ne? - upita je on. Ona se zagleda
u njega kao da ga teko vidi. - Umorna! - ree on, priblii joj se sasvim i zagleda u oi. - elite spavati. - Da - zastenje ona tiho. On je
podigne i odnese u spavau sobu. Jedan mrtvaki sanduk leao je
na sagu a drugi je stajao prislonjen uza zid. Krevet je bio presvuen
barunom. Lestat je ne poloi na krevet, nego je polako spusti u svoj
mrtvaki sanduk. - to radi? - upitam ga. Djevojka se ogledavala

KIKA

poput prestraena djeteta. - Ne! - zastenje. Kad je spustio poklopac,

ona vrisne i nastavi vritati.
- Lestat, zato to radi? - upitam ga.
- Svia mi se - ree on. - Uivam, - Pogleda me. - Ne kaem
da i ti mora uivati. Veliki estet neka uiva u viim stvarima. Ubij
ih brzo ako eli, ali ubij ih! Shvati da si ubojica! Ah! - On s
gaenjem podigne ruke. Djevojka je prestala vritati. Lestat privue
mali stolac krivih nogu, prekrii noge i zagleda se u mrtvaki
sanduk. Njegov je mrtvaki sanduk bio crn i lakiran, ne etvrtast kao
to su dananji, nego utanjen na oba kraja, a iri ondje gdje obino
mrtvac dri prekriene ruke na prsima. Oblik je oponaao oblik
ljudskog tijela. Mrtvaki sanduk se otvori i djevojka se uspravi
zaprepatena, divljeg pogleda, plavih uzdrhtalih usana. - Lezi,
ljubavi - ree joj on i gurne je. Ona legne. Bila je na rubu histerije.
Netremice ga je gledala. -Mrtva si, ljubavi - ree joj on. Ona vrisne i
okrene se oajno u mrtvakom sanduku poput ribe, kao da se eli
provui kroz strane ili dno. - To je mrtvaki sanduk. Mrtvaki
sanduk! - vrisne ona. - Pustite me van.
- Ali ionako moramo jednom u mrtvaki sanduk - ree joj on. Lezi mirno, ljubavi. Ovo je tvoj mrtvaki sanduk. Veina nas nikad
ne isproba mrtvaki sanduk. A ti jesi. - Ne znam je li ga sluala ili
nije ili ju je naputao razum. Tad me ugleda na vratima pa se smiri.
Pogleda u Lestata pa u mene. - Pomozite mi! - ree.
Lestat me pogleda. - Oekivao sam da e to nauiti nagonski
kao ja - ree on. - Kad sam ti dao prvu rtvu, mislio sam da e
poeljeti jo, da e svakom ljudskom ivotu prii kao punoj ai,
poput mene. Ali nisi. Nisam te elio izvesti na pravi put, jer si najbolji kad si slab. Promatrao bih te kako se ulja nou, gleda kiu i
pomislio bih: - Lako je s njim, budalast je. Ali ti si slab, Louis. Ti si
opasnost. Za vampire i ljude. Razotkrio si se s Babette. Kao da eli
da obojica stradamo.
- Ne mogu podnijeti tvoja djela - rekoh i okrenem mu lea.
Djevojine su mi oi palile lea. Leala je i gledala me.
- Moe! - ree on. - Vidio sam te sino s onim djetetom. Ti si
vampir, ba kao i ja!
Ustane i prie mi, ali se djevojka ponovno uspravi pa se on okrene i
gurne je u mrtvaki sanduk. - Daj od nje nainimo vampira?
Da dijelimo ivot s njom? - upita. Rekoh bez Kolebanja: - Ne!

KIKA

- Zato to je kurva? - upita on. - I to prokleto skupa!

-Moe li preivjeti? Ili je izgubila odvie krvi? - upitam ga.
- Dirljivo! - ree on. - Ne moe preivjeti.
- Onda je ubij. - Ona pone vritati. Lestat je sjedio pokraj mrtvakog sanduka. Okrenem se k njoj. On se smijeio, a djevojka je
okrenula lice k satenu i jecala. Razum ju je skoro potpuno napustio,
plakala je i molila. Molila se Djevici Mariji da je spasi. Rukama bi
pokrila lice, pa glavu, a iz zapea joj je curila krv i mrljala kosu i saten. Nagnem se nad mrtvaki sanduk. Istina, umirala je. Oi su joj
gorjele, ali tkivo oko njih ve je poplavjelo. Ona se nasmijei. Neete dopustiti da umrem, zar ne? - apne. - Spasit ete me. - Lestat je uhvati za zapee. - Prekasno, ljubavi. - Pogledaj si zapee i
grud. - Dodirne ranu na vratu. Ona se rukama uhvati za vrat i
udahne. Razjapi usta, ali joj krik zamre u grlu. Zapiljim se u Lestata.
Nisam shvaao zato to radi. Lice mu je bilo glatko poput mojeg,
gibljivije od krvi, ali hladno i bezosjeajno.
Nije se kesio poput negativca na pozornici, niti udio za njezinom patnjom gonjen okrutnou. Samo ju je promatrao. - Nisam
htjela biti pokvarena - plakala je. - Radila sam to sam morala.
Neete dopustiti da mi se to dogodi. Pustit ete me. Ne mogu ovako
umrijeti, ne mogu! - Jecala je suho i tiho. - Pustit ete me. Moram
sveeniku. Pustit ete me.
- Ali moj prijatelj je sveenik - smijeio se Lestat. Kao da se dosjetio toga kao ale. - Ovo je, duo, tvoj ukop. Bila si na Veeri i umrla si. Ali Bog ti je pruio jo jednu priliku da dobije oprost. Zar ne
shvaa? Ispriaj mu svoje grijehe.
Ona je isprva odmahivala glavom, a tad me ponovno pogleda
moleivim oima. - Je li to istina? - apne. - Duo - ree Lestat ini se da se nisi pokajala. Morat u zatvoriti poklopac!
- Lestat, prestani! - izderem se na njega. Djevojka je ponovno
poela vritati i vie nisam to mogao podnijeti. Nagnem se nad nju i
uhvatim je za ruku. - Ne mogu se sjetiti svojih grijeha - ree ona
ba kad sam se zagledao u njezino zapee, odluan da je ubijem. Nemojte ni pokuavati. Recite Bogu jedino da vam je ao - rekoh a tad ete umrijeti i svemu e biti kraj. - Ona legne i sklopi oi. Ja
zarijem zube u njezino zapee i ponem sisati krv. Jednom se pomakla kao u snu i izrekla neije ime. Osjetivi hipnotiku usporenost
njezina srca, dignem se omamljen, zbunjen na trenutak i uhvatim se

KIKA

za dovratak. Vidio sam je kao u snu. Svijee su gorjele u kutu mog

oka. Leala je potpuno mirno. A Lestat je sjedio mirno pokraj nje,
poput oaloene obitelji, smirena lica. - Louis - ree mi. - Zar ne
shvaa? Mir e ovladati tobom tek kad to bude radio svake noi.
Nema nieg osim toga. To je sve! - Ree to skoro njeno. Ustane i
poloi obje ruke na moja ramena. Uem u salon, klonei se njegova
dodira, ali nedovoljno odluan da ga odgurnem. - Poi sa mnom na
ulice. Kasno je. Nisi dovoljno popio. Dopusti da ti pokaem to si.
Istinski! Oprosti mi ako sam zabrljao i prepustio previe prirodi.
Doi!
- Lestat, ne mogu to podnijeti - rekoh mu. - Loe si drutvo
odabrao.
- Ali, Louis - ree on - nisi ni pokuao!
Vampir zauti. Promatrao je mladia. Mladi, zaprepaten, ne
ree nita.
- Rekao je istinu. Nisam dovoljno popio. Potresen djevojinim
strahom, dopustih mu da me odvede iz hotela preko stranjih stuba.
Ljudi su izlazili iz plesne dvorane u Conde Street i zakrili usku ulicu. U hotelima su se odravale zabave i obitelji vlasnika plantaa
odsjedale su u gradu. Prolazili smo izmeu njih kao kroz nonu moru. Moja duevna bol bila je neizdriva. Nisam osjetio takvu bol otkad sam postao vampir. Lestatove rijei bile su istinite. Osjetio bih
mir samo kad bih ubio. Kad bih ubio neto manje od ljudskog bia
osjetio bih nejasnu enju, nezadovoljstvo koje me vodilo u blizinu
smrtnika pa bih kroz prozore promatrao kako ive. U svojoj boli pitao sam se nerazumno poput djeteta: mogu li se vratiti? Zar ne mogu ponovno postati ovjek? Postavljao sam si to pitanje dok me krv
one djevojke jo grijala i dok sam osjeao tjelesno uzbuenje i snagu. Ljudska lica prolazila su pokraj mene kao plamen svijea koji
plee na crnim valovima. Tonuo sam u tamu. Dosadila mi je enja.
Osvrtao sam se, gledao u zvijezde i razmiljao: - Da, istina je. Lestat
govori istinu - kad ubijem, ne osjeam enju. Ne mogu podnijeti
takvu istinu, ne mogu je podnijeti.
Odjedanput se dogodi udesna promjena. Ulica je bila potpuno
tiha. Zalutali smo daleko od sredita starog dijela grada i pribliili se
nasipu. Nije bilo rasvjete. Kroz poneki prozor vidjela se vatra, a
kadto bi se zauo i udaljen smijeh. Ali nije bilo nikoga. Osjetim povjetarac s rijeke i vru noni zrak. Lestat je bio nepomian poput ka-

KIKA

mena. Iznad dugog, niskog niza usiljenih krovova nazirali su se golemi obrisi hrastova, veliki zaljuljani oblici puni milijuna zvukova
ispod niskih zvijezda. Na trenutak nestane boli, zbrke. Zatvorim oi
i zaujem vjetar i zvuk brze, ali tihe rijeke. Znao sam da taj trenutak
nee potrajati, da e prohujati pokraj mene, istrgnuti se iz mojih ruku, da u poletjeti za njim kako bih ga vratio, osamljen kao nitko
pod kapom nebeskom. Glas pokraj mene zabrunda u noi, bubanj
koji oznai svretak trenutka i ree: - Uini to ti je priroeno. Ovaj
trenutak je tek nagovjetaj onoga to te eka. Uini to mora. - I
trenutak je proao. Stajao sam omamljeno poput one djevojke u salonu hotela, spreman posluati svaki prijedlog. Lestat kimne
glavom:
- Osjea uasnu bol - ree on. - Osjea je jae od drugih zato to
si vampir. Ne eli da potraje.
- Ne - odgovoriti mu. - Osjeat u se kako sam se osjeao s
njom, spojen s njom, lagan poput pera, uhvaen kao u plesu.
- Tako i jo bolje. - Stisne mi ruku. - Ne okrei tome lea, poi
sa mnom.
Brzo me povede ulicom. Okrenuo bi se kad bih zastao. Drao
me za ruku i smijeio se. Njegovo prisustvo me radovalo kao i one
noi kad je uao u moj smrtni ivot i rekao mi da u biti_ vampir. Zlo je nain miljenjaapne mi. - Mi smo besmrtni. ekaju nas
bogate gozbe koje savjest ne moe cijeniti, u kojima smrtnici ne mogu uivati bez kajanja. Bog ubija, pa emo i mi. Bez razlike uzima
najbogatije i najsiromanije, pa emo i mi. Jer nema stvorenja poput
nas, pa Bogu nitko nije sliniji od nas, anela tame koji nismo sapeti
smrdljivim granicama pakla nego lutamo Njegovom zemljom i itavim Njegovim kraljevstvom. Noas elim dijete. Poput majke i ja
elim dijete!
Morao sam znati to time eli rei, ali nisam. Oarao me,
opinio. Poigravao se sa mnom kao kad sam bio smrtnik. Govorio je:
- Bol e prestati.
Uli smo u ulicu osvijetljenih prozora. Bile su to kue sa sobama
za izdavanje koje su unajmljivali mornari i vlasnici batani. Uemo
kroz uska vrata. Lestat se pone uljati kamenim prolazom u kojem
sam uo vlastiti dah poput vjetra; najzad mu sjena iskoi u svjetlu
vrata pokraj sjene drugog ovjeka. Sagnutih glava aptali su kao da

KIKA

uti suho lie. - to je? - priem mu kad se vratio. Prestraio sam

se da e mi uzbuenje splasnuti. Ponovno ugledam pusto iz snova
koju sam vidio kad sam razgovarao s Babette. Prome me hladnoa
osamljenosti, krivnje. - Ona je ondje! - ree on. - Tvoja ranjenica.
Tvoja ki.
- O emu to govori?
- Spasio si je - apne. - Znao sam. Ostavio si irom otvoren
prozor i prolaznici su je donijeli.
- Dijete. Ona "djevojica! - zapanjim se. Ali on me povede kroz
vrata do posljednjeg u nizu drvenih kreveta, na kojima su leala
djeca ispod uskih bijelih pokrivaa. Na kraju odjela gorjela je jedna
svijea. Za malim pisaim stolom sjedila je medicinska sestra.
Proemo kroz prolaz izmeu kreveta. - Izgladnjela djeca, siroad ree on. - Oboljela od kuge i groznice. - Zaustavi se. Ugledam djevojicu na krevetu. Doe lijenik i pone se doaptavati s Lestatom
koji je pokazivao silnu brigu za usnulu djeicu. Netko zaplae u susjednoj prostoriji. Sestra ustane i urno se udalji.
Lijenik se sagne i omota dijete pokrivaem. Lestat je izvadio
novac iz depa i metnuo ga u podnoje kreveta. Lijenik ree kako
mu je drago da smo doli po nju, jer je veina djece u bolnici siroad. Dolazila su brodovima, ponekad bi bila tako malena da nisu
mogla identificirati majino tijelo. Mislio je da je Lestat otac.
Uskoro je Lestat jurio s njom kroz ulice. Bijeli pokriva sjajio je
na njegovoj tamnoj pelerini i kaputu. ak bi se i mom vjetom oku
ponekad uinilo kao da pokriva leti kroz zrak, da mijenja oblik
noem vjetrom poput lista koji je vjetar podignuo pa otpuhnuo niz
prolaz, koji pokuava postii brzinu i odlijepiti se od tla. Stignem ga
kad smo se pribliili svjetiljkama na Place d'Armes. Blijedo je dijete
lealo na njegovu ramenu, okruglih obraia, iako bez krvi i na
samrti. Ona otvori oi: vjee se podignu i ispod dugih, zavinutih
trepavica ugledam bjeloonicu. - Lestat, to radi? Kamo je vodi? strogo ga upitam iako sam znao. Krenuo je u hotel, u nau sobu.
Leevi su bili na mjestu; jedan uredno poloen u mrtvaki sanduk kao da ju je uredio pogrebnik, a drugi na stolcu za stolom. Lestat projuri pokraj njih kao da ih nije vidio. Ja sam ga opinjeno
promatrao. Svijee su dogorjele i jedino je svjetlo bilo ono od mjeseca i uline rasvjete. Vidio sam njegov zaleen i sjajan profil dok je

KIKA

polagao dijete na jastuk. - Doi Louis, nisi se dovoljno nahranio.

Znam da nisi - ree on jednako mirnim, uvjerljivim glasom kojim se
vjeto sluio itave veeri. Uhvati me za ruku toplim i vrstim stiskom. - Louis, pogledaj kako je bucmasta i slatka, kao da joj smrt ne
moe oduzeti svjeinu, volja za ivotom je odvie jaka! Smrt moe
njezina ustaca i okrugle ruice pretvoriti u nadgrobni spomenik, ali
ih ne moe usahnuti! Sjeti se kako si je poelio kad si je ugledao u
onoj sobi. - Opirao sam mu se. Nisam je elio ubiti. Nisam to elio
ni prole noi. Sjetim se dviju stvari koje su me muile: snanih
udaraca njezina srca i osjetim enju za njima, tako silnu da sam joj
okrenuo lea, a i istrao bih iz sobe da me Lestat nije zadrao. Prisjetim se lica njezine majke i trenutka uasa kad sam ispustio dijete
a Lestat uao u sobu. Ali sad mi se nije rugao, ve me zbunjivao. Louis, eli je. Zar ne shvaa? Kad popije njezinu krv, moi e popiti svaiju. I sino si je poelio, ali si se smekao i zato nije mrtva. Znao sam da su njegove rijei istinite. Osjetim zanos privinut uz
nju. Srce joj je uporno tuklo. - Odvie je jaka za mene. Srce joj ne
poputa - rekoh mu. - Tako je jaka? - nasmijei se on. Privue me k
sebi. - Popij joj krv, Louis. Znam da to eli. - Posluam ga. Privueni se krevetu i zagledam u nju. Prsni ko jedva se primjetno dizao. Jedna ruica zaplela joj se u dugu, zlatnu kosu. Nisam je mogao
gledati. elio sam da ne umre, a elio sam joj popiti krv. to sam je
dulje gledao, jae sam osjeao okus njezine koe. Osjetim kako joj
moja ruka klizi ispod lea i kako je privlaim k sebi, osjetim njezin
mekan vrat. Mekana, mekana, takva je bila - mekana. Uvjeravao
sam se kako je za nju bolje da umre, jer to e biti od nje, ali to su
bile prijetvorne misli. elio sam je! Uzmem je u naruje i privinem
uza se, njezin uaren obraz uz svoj. Kosa joj je padala po mojim
zglavcima i dodirivala mi vjee. Sladak djeji miris bio je snaan
usprkos bolesti i smrti. Ona zastenje i pomakne se. Nisam to mogao
podnijeti. Ubit u je prije nego to se probudi i postane svjesna to
se dogaa. Zagrizem u njezin vrat. Lestat mi ree udnim glasom: Samo mala ranica. Malo grlo. - I ja mu se pokorim.
Neu vam ponoviti kako je bilo, osim da me oamutilo kao i prvom prilikom, kao i uvijek kad bih ubio, ak i jae. Koljena su mi
klecala. Leao sam napola na krevetu i sisao joj krv. Njezino je srce
ludo tuklo i nije usporavalo, nije se htjelo predati. I dok sam pio njezinu krv i dok je moj nagonski dio ekao da joj srce uspori i tako

KIKA

najavi njezinu smrt, Lestat me odvue od nje. - Ali nije mrtva! apnem. No bilo je gotovo - poeli su se nazirati obrisi pokustva.
Sjednem omamljen, zagledan u nju, preslab da se pomaknem. Glavu naslonim na krevet, ruke pritisnem na barunasti pokrov. Lestat
je pograbi i obrati joj se imenom: - Claudia, Claudia, sluaj, osvijesti
se, Claudia. - Odnese je iz sobe u predsoblje. Glas mu je bio jedva
ujan. Bolesna si, uje li? Mora me posluati eli li ozdraviti. Doem k sebi. Shvatim to radi: razrezao je ile na zapeu i dao joj
da popije njegove krvi. - Tako je, duo. Jo pij - govorio joj je. Mora piti da se oporavi..
- Prokletnie! - viknem, a on me presijee uarenim oima.
Sjedne na sofu. Ona je vrsto prionula uz njegovo zapee. Bijelom
rukom vrsto se drala za njegov rukav. Njegov grudni ko
nadimao
se i hvatao zrak, a lice mu se iskrivilo kao nikad dotad. Jaukne i
apne joj da nastavi. Kad sam se pomaknuo s praga, on se ponovno
zapilji u mene kao da eli rei: - Ubit u te!
- Zato, Lestat? - tiho ga upitam. Pokuavao ju je odgurnuti, ali
ona nije poputala. Prstima je oplgla njegove "prste i ruku i drala
njegovo zapee na svojim usnicama. Claudia zarei. - Prestani! ree joj on. Muio se. Odmakne je od sebe i uhvati za ramena objema rukama. Oajniki je pokuavala dohvatiti njegovo zapee zubima, ali nije mogla. Pogleda ga iskreno zauena. On se odmakne
ispruene ruke kako se ne bi pomaknula. Pritisne rupi o zapee i
odmakne se od nje, prema vrpci za zvono. Povue je snano, ne skidajui oka s nje.
- Lestat, to si uinio? - upitam ga. - to si uinio? - Zagledam
se u nju. Sjedila je mirno, oivljena, ispunjena ivotom, bez bljedila
ili nemoi, ispruenih nogu na damastu, a njezina bijela haljinica
meka i tanka poput anelove halje svijala se oko njezina malog tijela. Gledala je Lestata. - Ne mene - ree joj on. - Nikad vie.
Shvaa li? Ali u ti pokazati to ti je initi! - Kad sam pokuao privui njegov pogled da bi mi odgovorio to namjerava, on me odgurne. Tako me udario rukom da sam udario u zid. Netko pokuca na
vrata. Znao sam to Lestat namjerava. Ponovno sam ga pokuao
dohvatiti, ali se tako brzo okrenuo da nisam ni opazio kad me udario. Kad sam ga vidio, ve sam leao na stolcu a on je otvarao vrata.
- Da, uite molim, dogodila se nezgoda - ree on djeaku robu.

KIKA

Zatvori vrata i napadne ga s lea tako da djeak nije shvatio to mu

se dogodilo. Lestat je kleknuo iznad tijela i pio krv. Mahne djevojici
koja sklizne s kaua, klekne i uzme zapee koje joj on prui i brzo
odmakne posuvratak. Najprije ga je glodala kao da e progutati meso, a tad joj Lestat pokae to da radi. Odmakne se i dopusti njoj da
popije ostatak. Gledao je u djeakova prsa, pa kad je dolo vrijeme,
on se nagne i ree: - Nemoj vie, umire. Ne smije nikad piti kad srce prestane kucati ili e ponovno oboljeli, i to nasmrt. Shvaa li? Ali ona se dovoljno napila pa sjedne pokraj njega, leima naslonjena
na sofu, nogu ispruenih na podu. Djeak umre. Osjetim umor i
gaenje, kao da je no potrajala tisuu godina. Gledao sam ih. Dijete
se priblii Lestatu i privine uz njega. On je obgrli, ali su njegove
ravnodune oi i dalje poivale na leu. Pogleda me.
- Gdje je mama? - tiho upita djevojica. Glas je bio jednak njezinoj tjelesnoj ljepoti, jasan poput srebrnog zvonca, ulan. Ona je bila ulna. Oi su joj bile velike i jasne poput Babettinih. Nisam znao
to to znai. Znao sam to bi moglo znaiti, ali sam bio zapanjen. Lestat ustane, podigne je s poda i prie mi. - Ona je naa ki - ree. ivjet e s nama. - Pogleda je sjajnim, ali hladnim oima, kao da je
rije o looj ali. Zatim me usrdno pogleda. Gurne je prema meni i
ona mi sjedne u krilo. Zagrlim je. Ponovno osjetim kako je mekana,
kako joj je koa puna poput kore toplog voa, ljiva ugrijanih na
suncu. Svoje goleme sjajne oi uprla je u mene ljubopitljivo i povjerljivo. - Ovo je Louis, a ja sam Lestat - ree joj on i klekne pokraj
nje. Ona se ogleda oko sebe i ree kako je soba lijepa, jako lijepa, ali
da ona hoe mamu. Lestat izvadi ealj i pone je eljati.
Pridravao je uvojke kako ih ne bi upao eljem. Kosa se poela rasplitati i pretvarati u saten. Bila je najljepe dijete koje sam ikad vidio, a sad je blistala hladnim vampirskim arom. Oi su joj bile kao
u odrasle ene. Pobijeljet e i utanjiti se poput nas, ali nee izgubiti
oblik. Sad sam shvatio Lestatove rijei o smrti, to je elio rei. Dodirnem dvije crvene rupice na Claudijinu vratu iz kojih je krvarilo.
Dohvatim Lestatov rupi s poda i poloim ga na njezin vrat. - Mama te ostavila s nama. eli da bude sretna - govorio je beskrajno
samouvjereno. - Ona zna da te moemo usreiti.
- Hou jo - ree ona i okrene se prema leu na podu.
- Ne veeras, sutra naveer - ree Lestat. Izvadi enu iz svog
mrtvakog sanduka. Dijete sklizne iz mog krila i ja poem za njom.

KIKA

Gledala je kako Lestat stavlja dvije ene i djeaka u krevet. Pokrije

ih do brade. - Jesu li bolesni? - upita djevojica.
- Da, Claudia - ree Lestat. - Bolesni su i mrtvi. Umiru kad im
popijemo krv. - On joj prie i podigne je. Stajala je izmeu nas.
Oarala me ovako promijenjena svakim svojim pokretom. Vie nije
bila dijete, nego vampir. - Louis je namjeravao otii - ree Lestat,
pogledavajui u mene pa u nju. - Namjeravao je otii. Ali sad nee,
jer eli ostati, brinuti o tebi i usreiti te. - Pogleda me, - Ne odlazi,
Louis, zar ne?
- Kopile! - apnem mu. - Sotono!
- Kako se izraava pred kerkom! - ree on.
- Nisam ja vaa ki - ree ona srebrnim glasom. - Ja sam mamina ki.
- Vie nisi, duo - ree joj on. Pogleda u prozor, zatvori vrata
spavae sobe i zakljua ih. - Ti si naa ki, Louisova i moja, shvaa?
S kime bi trebala spavati? S Louisom ili sa mnom? - Pogleda me i
ree: - Moda s Louisom. Kad sam umoran, nisam previe ugodan.
Vampir zauti. Mladi ne ree nita. - Dijete vampir! - konano
apne. Kao da se trgnuo, iako nije uinio nikakav pokret. Zapilji se u
magnetofon kao da je rije o udovitu.
Mladi opazi da je vrpca na izmaku. Brzo otvori kovei, izvue
novu vrpcu i nespretno je ubaci u aparat. Pritisne tipku i pogleda u
vampira. Njegovo lice bilo je umorno, izmueno, line kosti istaknutije, a sjajne zelene oi goleme. Poeli su razgovor po mraku koji se
u San Franciscu zimi rano sputao, a sad je bilo deset sati. Vampir se
uspravi, osmjehne i ree mirno: - Spremni smo za nastavak?
- Uinio je to djevojici kako bi vas zadrao? - upita mladi.
- Teko je rei. Bila je to poruka. Uvjeren sam kako Lestat nije
volio govoriti o svojim motivima ili uvjerenjima, ak ni sebi. Takvu
osobu mora se dobro pritisnuti da bi se otvorila i priznala kako u
njegovu ivotu ima logike i metode. To se dogodilo Lestatu te noi:
bio je prisiljen otkriti samom sebi zato ivi kako ivi. Nedvojbeno
ga je na to natjerala i elja da me zadri. Kad danas o tomu
razmiljam mislim da je i on elio znati razlog zato ubija, elio je
preispitati svoj ivot. U razgovoru je otkrio u to vjeruje. Zaista je
elio da ostanem. Sa mnom je ivio kako ne bi mogao ivjeti sam.
Pazio sam da nijedan dio svog vlasnitva ne prepiem na njega, a to

KIKA

ga je izluivalo. Nije me uspio nagovoriti. - Vampir se glasno nasmije. - Na to me sve nagovorio! udno. Uspio me nagovoriti da
ubijem dijete, ali ne i da se rastanem od novca. - Zatrese glavom. Ali - ree - to nije bila pohlepa. Bio sam s njim zato to sam ga se
bojao.
- Govorite o njemu kao da je mrtav, te Lestat je bio ovakav ili
onakav. Je li mrtav? - upita mladi.
- Ne znam - ree vampir. - Mislim da jest. Ali, o tome u poslije. Govorili smo o Claudiji, zar ne? Jo sam vam neto elio rei o
Lestatovim motivima. Lestat nikome nije vjerovao. Prema vlastitim
rijeima bio je poput make, osamljeni lovac. Ali je te noi razgovarao sa mnom, razotkrio se rekavi istinu. Skinuo je masku poruge,
bahatosti. Nakratko je zaboravio svoju vjenu ljutnju, a to je za Lestata bilo ravno razotkrivanju. U onoj tamnoj ulici osjetio sam
zajednitvo kakvo nisam osjetio otkako sam umro. Mislim da je
uveo Claudiju u vampirstvo kako bi se osvetio.
- I vama i svijetu - zakljui mladi.
- Da. Lestatovi su se motivi uvijek vrtjeli oko osvete.
- Poevi od oca? Od kole?
- Ne znam. Dvojim - ree vampir. - Nastavit u.
- Molim vas nastavite! Tek je deset sati. - Mladi pokae sat.
Vampir ga pogleda pa se nasmijei. Izraz mladieva lica promijeni se. On se zbuni, kao da se zgrozio. - Jo me se bojite? - upita
vampir.
Mladie ne ree nita, ali se odmakne od ruba stola. Tijelo mu se
izdulji. Stopala isprui po golim daskama, a tad ih podvue.
- Bilo bi neoprezno od vas da se ne bojite - ree vampir. - Ali,
nemojte se bojati. Nastavimo.
- Izvolite - ree mladi i pokae na ureaj.
- Dakle - pone vampir - vjerojatno pretpostavljate da je mademoiselle Claudia promijenila na ivot. Tijelom je umrla, ali su joj se
osjetila razbudila poput mojih. S radou sam to u nje opazio. Ali nisam dugo shvatio koliko je elim, koliko s njom elim razgovarati i
biti s njom. Najprije sam je jedino elio zatititi od Lestata. Svakog
bih je jutra spustio u svoj mrtvaki sanduk i ne bih je isputao iz vida kad je on bio u blizini. Morao sam, jer bi Lestat ponekad natuknuo da e je ubiti. - Izgladnjelo dijete je uasan prizor - ree mi - a
izgladnjeli vampir jo uasniji. - Kad bismo je negdje zakljuali, nje-

KIKA

zini krici uli bi se do Pariza - ree on. - Te su rijei zapravo bile namijenjene meni, da me dre u blizini. Bojao sam se pobjei sam, a s
Claudijom se nikad ne bih na to odluio. Bila je dijete i netko se morao brinuti za nju.
To mi je prualo puno zadovoljstva. Odmah je zaboravila pet
godina koje je proivjela kao smrtnik. Barem se tako inilo, jer je bila
tajanstveno utljiva. Kadto bih se prestraio da je izgubila razum,
da joj je njezina bolest iz smrtnog ivota uz duevni potres prelaska
u vampire moda pomutila pamet, ali to se pokazalo netonim.
Jednostavno se toliko razlikovala od mene i Lestata da je nisam mogao shvatiti. Iako je bila dijete, bila je i bespotedni ubojica koji je s
djejom upornou nemilosrdno tragao za krvlju. Iako je Lestat meni prijetio kako e je ubiti, njoj nije prijetio, nego ju je obasipao ljubavlju, ponosan na njezinu ljepotu, eljan nauiti je kako moramo
ubijati da bismo ivjeli.
U to je doba gradom harala kuga. Lestat bi Claudiju odveo na
smrdljiva groblja na kojima su u hrpama leale rtve kuge, a
zvukovi lopata nisu danonono zamirali. - To je smrt - ree joj on i
pokae enski le koji se raspadao - koja nama nije namijenjena.
Naa e tijela uvijek ostati kakva jesu, svjea i iva; ali ne smijemo
oklijevati ubijati druge, jer tako ivimo. - Claudia bi gledala
zagonetnim vodenkastim oima.
Ako u poetku nije shvaala, nije se nimalo ni bojala. Nijema i
lijepa, igrala se lutkama, odijevala ih i razodijevala satima. Nijema i
lijepa bi ubijala. A ja, preobraen Lestatovom poukom puno sam
ee traio rtve meu ljudima. Ubijanje je ublaavalo dio boli koja
me pratila u tamnim, tihim noima na Pointe du Lacu, kad sam sjedio s Lestatom i starcem. Bol je ublaavalo i mnotvo na vjeno
bunim ulicama, kabarei koji nisu zatvarali vrata, balovi koji su
trajali do zore, glazba i smijeh koji su se izlijevali kroz otvorene
prozore, ljudi koji su me okruivali, moje rtve i otkucaji njihova
srca. Na to nisam gledao s velikom ljubavlju koju sam osjeao za
sestru i Babette, nego s nekom ravnodunou i potrebom. Ubijao
sam ih na razliite naine i na velikim udaljenostima, hodao s
vampirskim vidom i laganim pokretima kroz. napuen, uzavreli
grad, okrue rtvama koje su me zavodile, pozivale na veere, u
svoje koije, svoje javne kue. Zadravao bih se tek koliko bi mi

KIKA

trebalo da uzmem to sam morao, utjeen u svojoj velikoj tjeskobi da

mi grad prua beskonaan niz predivnih neznanaca.
Jer tako je bilo. Hranio sam se iskljuivo neznancima. Pribliio
bih im se dovoljno da vidim njihovu ivu ljepotu, jedinstveni izraz
lica, nov i strastven glas, a tad bih ih ubio prije nego se u meni probudi gaenje, strah i tuga.
Claudia i Lestat mogli su loviti i zavoditi, provoditi puno vremena u drutvu na smrt osuenih rtava i uivati u sjajnom humoru
kad rtva i ne znajui prijateljuje sa smru. Ali ja to nisam mogao
podnijeti. Nabujalo puanstvo grada za mene je bila Boja milost,
uma u kojoj sam se izgubio. Nisam se mogao obuzdati; zahvatio
me vrtlog odvie brz za razmiljanje ili bol. Prihvaao sam poziv na
smrt, a nisam je zazivao.
ivjeli smo u jednoj od mojih novih panjolskih kua u Rue
Royale, u velikom, raskonom stanu na katu, iznad trgovine koju
sam iznajmio krojau. Iza kue je bio skriven vrt, od ulice odijeljen
sigurnim zidom. Stan je imao drvene rebrenice i zabravljen kolni
ulaz i bio puno sigurniji i raskoniji od Pointe du Laca. Sluge su
nam bili crnci slobodnjaci koji su nas preputali samoi prije zore i
odlazili svojim kuama. Lestat je kupio najnovije uvozne predmete
iz Francuske i panjolske: kristalne lustere i orijentalne sagove,
svilene paravane s obojenim rajskim pticama i kanarincima u
velikim zlatnim kavezima, fine mramorne grke bogove i lijepo
oslikane kineske vaze. Rasko mi nije bila potrebnija nego prije, ali
me oarala poplava umjetnosti, zanatstva i lijepo oblikovanih
svakodnevnih predmeta. Satima bih gledao u zamren uzorak na
sagovima ili promatrao kako svjetlost svjetiljke mijenja turobne boje
slika nizozemskih majstora.
Claudija se tome silno divila, s tihim strahopotovanjem neiskvarenog djeteta. Veselila se kad je Lestat unajmio majstora da pretvori
zidove njezine sobe u arobnu umu jednoroga i zlatnih ptica, voki
krcatih voem iznad blistavih potoka.
Beskonana rijeka krojaica, postolara i krojaa dolazila nam je u
stan kako bi Claudiju odjenula po posljednjoj djejoj modi, pa je
uvijek bila uzor djeje ljepote, sa zavinutim trepavicama i predivnom utom kosom, ali i ukusa; u lijepo skrojenim eiriima,
siunim ipkanim rukavicama, irokim barunastim kaputiima i
pelerinama...snjenobijelim haljinama nabranih rukava i sjajnim pla-

KIKA

vim vrpcama. Lestat se igrao s njom kao s prelijepom lutkom, a i ja

sam se igrao s njom kao da je rije o prelijepoj lutki. Na njezinu sam
se molbu odrekao staromodne crnine i zamijenio je kicokim kaputiima, svilenim kravatama, mekanim sivim kaputima i rukavicama
i crnim pelerinama. Lestat je smatrao kako je za vampire najbolja
crna boja, vjerojatno jedino estetsko naelo koje je uporno zastupao,
ali nije se protivio niemu to je mirisalo na otmjenost i pretjeranost.
Volio je ljepotu prizora koji smo nas troje pruali u svojoj loi u
Francuskoj operi ili Theatre d'Orleans, u koje smo esto ili. Lestat je
oboavao Shakespearea, to me iznenadilo, a esto je drijemao za
vrijeme opere. Probudio bi se na vrijeme da pozove neku zgodnu
damu na pononu veeru, na kojoj bi upotrijebio svu vjetinu da je
oara, a tad bi je nasilno otpremio u raj ili pakao i vratio se kui nosei dijamantni prsten za Claudiju.
Cijelo to vrijeme pouavao sam Claudiju i aptao u njezinu
siunu usku kako je naa besmrtnost beskorisna ako ne opaamo
ljepotu oko nas, stvaralatvo smrtnika. Neprestano sam zagledavao
u njezin miran pogled dok bi uzimala knjige od mene, aputala pjesme koje sam je nauio i na klaviru laganim, ali odlunim pokretima
svirala vlastite udne, jasne skladbe. Satima bi gledala ilustracije u
knjigama ili me sluala kako ih itam; ponekad bi se tako umirila da
bih se zabrinuo, pa bih odloio knjigu i zagledao se u nju. Pomaknula bi se, lutka bi oivjela i draesnim mi glasom rekla da moram jo
itati.
A tad su se poele dogaati udne stvari. Iako je govorila malo i
bila bucmasto dijete, nalazio bih je kako podvinutih nogu sjedi u
mom naslonjau i ita djela Aristotela ili Boethiusa ili neki novi roman tek pristigao s druge strane Atlantskog oceana. Ili bi bez
pogreke odsvirala Mozartovu skladbu koju smo prvi put uli tek
prethodne noi. Bila je sablasno koncentrirana i satima bi otkrivala
glazbu: melodiju, pa basove, pa sve zajedno. Claudia je bila tajna.
Nije se moglo znati to zna, a to ne zna. Gledati je kako ubija, sledilo bi krv u ilama. Sjedila bi sama na tamnom trgu i ekala da je
nae kakav ljubazan gospodin ili gospoa. Pritom bi joj pogled bio
prazniji nego Lestatov. Poput djeteta obnevidjelog od straha, apatom bi zatraila pomo od njezinih blagih, zadivljenih muterija.
Dok bi je odnosili s trga, vrsto bi ih uhvatila oko vrata, gurnula je-

KIKA

zik izmeu zuba, a pogled bi joj se zamaglio od razarajue gladi. U

poetku su brzo umirali, ali se tad nauila poigravati njima. Odvela
bi ih u trgovinu igrakama ili kavanu gdje bi je nudili vruom okoladom ili ajem kako bi joj se zarumenjeli blijedi obrazi, ali bi ona
odgurnula alice i ekala, kao da se naslauje njihovom ljubaznou.
Kad bi se nahranila, pravila bi mi drutvo, bila mi uenica; provodila bi sa mnom duge sate sve bre gutajui znanje i dijelila sa
mnom neka razmiljanja koja nismo mogli podijeliti s Lestatom. U
zoru bi legla sa mnom. Njezino bi srce udaralo pokraj mojeg. Kad
bih je pogledao, kad bi svirala, slikala i ne bi znala da sam u sobi,
esto bih se sjetio jedinstvenog osjeaja koji sam. doivio s njom i ni
sa kim vie, da sam je ubio, oduzeo joj ivot, ispio joj krv u onom
kobnom zagrljaju u koji sam rado hvatao ljude koji sad lee i trunu
u vlanoj zemlji. Ali ona je iva i stavlja mi ruke oko vrata i pritie
svoje malo kupidovsko elo na moja usta i unosi mi svoje sjajne oi
u moje dok nam se trepavice ne dodirnu i dok se nasmijani ne zavrtimo po sobi kao da pleemo najlui valcer. Otac i ki. Ljubavnica i
ljubavnik. Dobro da nam Lestat nije na tom zavidio, nego se
smjekao iz daljine i ekao dok mu ona ne bi prila. Tad bi je odveo
u grad. Mahnuli bi mi ispod prozora, pa bi otili podijeliti to im je
bilo zajedniko: lov, zavoenje, ubijanje.
I tako su prole mnoge godine. Ali je moralo proi odreeno
vrijeme prije nego to sam neto shvatio u svezi s Claudijom. Nagaam iz vaeg izraza lica da ste ve pogodili i pitate se zato ja nisam. Znate, ja vrijeme doivljavam drukije, a i tada je bilo tako. Dani se nisu nadovezivali u zategnutom lancu; vrijeme smo mjerili
mjesecom koji se dizao iznad uboreih valova.
- Njezino tijelo! - ree mladi. - Nikad nije narasla.
Vampir kimne glavom. - Osuena zauvijek biti dijete zloduh ree on tiho kao da se tome udi. - Kao to sam i ja mlad kao u trenutku smrti. A Lestat? I on. Ali njezin um! Um vampira. Pokuavao
sam shvatiti kako se pretvara u enu. Iako misaona i pozoran slua,
postala je priljivija. No njezino lutkasto lice kao da je imalo dva
potpuno svjesna odrasla oka. Kao da se njezina nevinost zagubila u
odbaenim igrakama. Postala je i donekle nestrpljivija. Bila je ulna
kad bi se izleavala na sofi u maloj ipkanoj spavaici s naivenim
i biserima. Postala je sablasna i mona zavodnica, jasnog i milog

KIKA

glasa, ali glasa odrasle ene, koji bi ponekad zgrozio ljude. Nakon
nekoliko dana njezine uobiajene utljivosti, poela bi se rugati
Lestatovim predvianjima o ratu, ili bi, pijui krv iz kristalne ae
rekla kako u kui nema knjiga, kako ih moramo pozornije birati kad
ih krademo; hladno bi mi spomenula knjinicu iz neke palae u
Faubourg St.-Marie, vlasnitvo ene koja skuplja knjige kao da je
rije o kamenju ili preanim leptirima. Upita me mogu li je uvesti u
eninu spavaonicu.
Uasnuli bi me takvi trenuci. Um joj je bio nepredvidljiv, neshvatljiv. No sjela bi mi u krilo, prola mi prstima kroz kosu i
zadrijemala na grudima, njeno mi aptala da nikad neu odrasti
poput nje dok ne shvatim kako je ubijanje ozbiljnije od knjiga i
glazbe. - Uvijek glazba - aputala bi. - Lutko - govorio bih joj. A to
je i bila: arobna lutka. Smijeh i beskrajna pamet, okrugli obrazi, napuene usnice. - Dopusti mi da te odjenem i poeljam - rekao bih
joj iz navike, iako svjestan da me gleda slabo sa prikrivenom dosadom. - Kako eli - apnula bi mi u uho kad bih se sagnuo da joj
zakopam bisernu dugmad. - Ali ubij sa mnom noas, Louis. Nikad
ne doputa da te gledam dok ubija!
Htjela je vlastiti mrtvaki sanduk, to me povrijedilo, iako to nisam pokazao. Kavalirski pristanem i izaem iz sobe. Nisam znao
koliko sam godina spavao s njom kao da je dio mene. No kad sam je
jedne veeri zatekao pokraj urulinskog samostana kako stoji poput
siroeta izgubljenog u tami, ona potri k meni i oajno se uhvati za
me. - Ne elim svoj koveg ako te to vrijea - povjeri mi se tako
tiho da je ne bi uo niti osjetio njezin dah netko tko bi nas oboje
zagrlio. - Uvijek u ostati s tobom. Ali moram ga vidjeti, shvaa?
Mrtvaki sanduk za dijete.
Morali smo naruiti mrtvaki sanduk, odigrati predstavu, tragediju u jednom inu: nju u ostaviti u ekaonici a pogrebniku povjeriti da ona umire. Rei u kako mora imati najbolji sanduk, ali ne
smije doznati. Stolar, potresen tom tragedijom, izradit e ga za nju,
pritom je zamiljajui kako lei na bijelom satenu i otirati suze iz
oiju usprkos poodmaklim godinama.
- Ali zato, Claudia? - preklinjao sam je. Nisam to elio uiniti,
mrzio sam igre make i mia s bespomonim ljudima. No bio sam
njezin beznadni ljubavnik, pa sam je ipak odveo k pogrebniku i posjeo na sofu, na kojoj je sjedila ruku sklopljenih u krilu, pognute gla-

KIKA

ve u eiriu, kao da ne zna o emu se ape u predvorju. Pogrebnik

je bio star i uljudan crnac koji me brzo odveo u stranu kako me
"mala" ne bi ula. - Ali zato mora umrijeti? - preklinjao me kao da
sam Bog. - Srce. Nee preivjeti - rekoh. Te su rijei za mene imale
posebnu snagu i budile uznemirujue uspomene. Uznemirili su me
osjeaji koje sam itao na njegovu uskom, izboranom licu; neeg
sam se prisjetio: svjetla, pokreta, zvuka, djejeg plaa u smrdljivoj
sobi. Pogrebnik redom otkljua sve prostorije i pokae mi mrtvake
sanduke. Claudia je htjela mrtvaki' sanduk od crnog laka sa
srebrom. Odjednom se okrenem i ponem uzmicati. Pograbim Claudijinu ruku. - Narueno je - rekoh joj. - Poludjet u od ovog! - Na
ulici udahnem svjei zrak kao da se guim i ugledam njezino bezosjeajno lice kako me promatra. Njezina ruica u rukavici sklizne u
moju. - elim ga, Louis - objasni ona strpljivo.
Jedne se noi ona popne u pogrebnikov ured s Lestatom, uzmu
mrtvaki sanduk a stolara ostave mrtvog na hrpi pranjavih papira
na pisaem stolu. I tako je mrtvaki sanduk leao u naoj spavaoj
sobi. Dok je bio nov, gledala ga je satima, kao da se mie, kao da je
iv, kao da joj pomalo otkriva neku tajnu, kao da se mijenja. Ali nije
spavala u njemu. Spavala je sa mnom.
Bilo je i drugih promjena na njoj. Ne mogu rei tono kad su se
dogodile ili ih svrstati u vremenski redoslijed. Nije ubijala bez reda.
Imala je metodu. Opinjavalo ju je siromatvo. Preklinjala nas je da
je koijom provozemo kroz Faubourg St.-Marie do kuica uz rijeku
u kojima su ivjeli doseljenici. Oaravale su je ene i djeca. Lestat bi
mi to s veseljem prepriavao, jer sam ja mrzio onamo odlaziti i esto
me ne bi mogli nagovoriti da poem s njima. Claudia je ondje imala
obitelj. Ubila ih je jednog po jednog. Traila je da je pustimo na
groblje u malom gradiu Lafayetteu i ondje bi lutala izmeu visokih
mramornih grobnica i traila oajnike bez prenoita, koji su
potroili i ono malo novca koji su imali na vino pa se zavukli pod
napukle svodove. Lestat je bio zadivljen i dirnut. Prozvao ju je
djejom smrti, sestrom smrti, slatkom smrti. A mene je podrugljivo i
uz irok naklon nazvao "Milom smrti", to je rekao poput ene koja
uzbueno pljee rukama i uzvikuje: "Mili Boe!" dok nekog ogovara. Poelio sam ga zadaviti.
Ali nije bilo svaa. Drali smo se svaki za sebe. inili smo ustupke. Knjige su ispunjavale na stan od poda do stropa, red za redom

KIKA

sjajnih, u kou uvezanih knjiga. Claudia i ja smo zadovoljavali svoje

ukuse, Lestat je nabavljao skupocjene predmete. I tako je bilo dok
nije poela zapitkivati.
Vampir zauti. Mladi je izgledao izmueno, kao da mu strpljivost priinja muke. Vampir skupi duge, bijele prste u obliku crkveog tornja, pa ih preklopi i vrsto pritisne dlanove. Kao da je potpuno zaboravio na mladia. - Morao sam znati - ree on - kako je to
neizbjeno, morao sam predvidjeti, jer sam bio tako vezan za nju.
Volio sam je potpuno. Bila je dio svakog mog trenutka, jedini prijatelj, osim smrti, kojeg sam imao. Morao sam znati. Ali neto je u meni bilo svjesno golemog crnog ponora pokraj nas, kao da smo uvijek
hodali blizu ruba otre stijene i kao da bismo iznenada, iako prekasno, mogli toga postati svjesni uinimo li krivi korak ili se duboko
zamislimo. Kadto bi, osim tog ponora, svijet oko mene prestajao
postojati. Kao da e se otvoriti razvalina u zemaljskoj kori posred
Rue Royale, i sve se zgrade pretvoriti u prah. Najvie me uasavalo
da su zgrade bile prozirne, pauinaste, poput svilenih kulisa. Ah,
skrenuo sam s teme. O emu sam govorio? Da sam previdio nagovjetaje, da sam se oajniki drao sree koju mi je pruala a za ostalo nisam htio znati.
Nagovjetaji su bili sljedei. Ohladila se prema Lestatu. Satima bi
buljila u njega. Kad bi progovorio, esto mu ne bi odgovorila. Nije
moglo rei je li zbog prezira ili jer ga nije ula. U takvim trenucima Lestatov bijes razbio bi na krhki kuni mir. Ne mora ga se voljeti, ali nitko ga nee omalovaavati. Jednom je ak pojurio prema njoj
viknuvi da e je oamariti i ja sam se naao u tekom poloaju. Morao sam se tui s njim kao prije mnogih godina kad je dola k nama.
Vie nije dijete - apnem mu. - Ne znam to se dogodilo. Sad je
ena. - Uvjeravao sam ga da njezino ponaanje ne uzima k srcu, ali
joj je uzvratio jednakom mjerom: prezirom i omalovaavanjem,
jedne veeri Lestat ue u moju sobu uzrujan i ree da ga je pratila. Odbila je poi s njim ubijati, ali ga je poslije slijedila. - to joj
je? - zapilji se u mene kao da sam joj ja majka i moram znati.
Jedne noi nestanu slukinje. Dvije najbolje koje smo zadrali,
majka i ki. Poslali smo koijaa da se raspita u njihovu domu, ali on
javi da su nestale. Zatim nam suprug i otac zalupa na vrata. Stajao

KIKA

je na ploniku i mjerkao me sumnjiavo, pogledom kakvim bi najprije ili poslije poeli gledati svi smrtnici koji bi nas dulje poznavali
kao vjesnika smrti, bljedilo smrtonosne groznice. Pokuao sam mu
objasniti kako nisu bile kod nas, ni majka ni ki, i kako moramo u
potragu.
- To je njezino djelo! - Lestat zasike iz sjene kad sam zatvorio
vrata. - Neto im je uinila i navukla nam svima opasnost za vrat
Natjerat u je da prizna! - I on pojuri uza zavojite dvorine stube.
Znao sam da je otila, umaknula dok sam stajao na vratima. Znao
sam jo neto: da iz naputene dvorine ljetne kuhinje dopire slatki
zadah koji se neugodno mijeao s mirisom kozje krvi - zadah
groblja. Lestat je siao dok sam se pribliavao nakrivljenim rebreni
cama, privrenim zaralim arkama za malu ciglenu zgradu u
njoj se nikad nije pripremala hrana, nita se u njoj nije radilo, pa se
pretvorila u ruevinu od cigle opletene kozjom krvi. Kapci su olabavjeli, avli se smrvili u prah. Lestat uzdahne kad smo stupili u smrdljivu tamu. Leale su na ciglama, majka i ki zajedno. Majina je
ruka vrsto stezala kerkin struk, a ki je poloila glavu na majini
grudi. Obje su bile unereene i prekrite kukcima. Velik oblak
muica
podigne se kad se otvore rebrenice i ja ih s gaenjem otjeram rukom. Mravi su neometano puzili preko vjea i ustiju mrtvih ena,
na mjeseini ugledam zemljovid od srebrnih tragova pueva.
-Prokletnica! - Lestat prasne, ali ga ja zgrabim vrsto za ruku. - to
joj namjerava uiniti? - upitam ga. - to joj moe? Vie nije dijete
koje e nas sluati bez pogovora zato to joj mi neto kaemo. Moramo je pouiti.
- Ona zna! - Odmakne se od mene i obrie kaput. - Zna! Godinama zna to se smije, a to ne. Neu joj dopustiti ovakve stvar.
Neu to trpjeti.
- Ti si nam gospodar? Nisi je to nauio. Je li trebala to upiti od
moje tihe ropske pokornosti? Mislim da nije. Smatra se nama ravnima, a nas smatra svojim parom. Moramo joj razlono objasniti i
pouiti je da potuje ono to je nae. Kao to bismo svi morali initi
On se odulja, zamiljen nad mojim rijeima, iako to ni
priznao. Kad se vratio kui, iscrpljen i sit, nje jo nije bilo. On sjedne
na barunasti kau i isprui duge noge. - Jesi li ih zakopao? - upita
me.

KIKA

- Nema ih - rekoh. Nisam elio naglas rei kako sam njihove

ostatke spalio u staroj kuhinjskoj pei. - No moramo se pobrinuti za
oca i brata - rekoh mu. Bojao sam se njegove naglosti i poelim da
se nae brzo rjeenje tog problema. Ali mi on ree kako oca i brata
vie nema: smrt im je dola na veeru u njihovoj maloj kui na obali
i ostala izmoliti molitvu kad su umrli. - Vino - apne on i prstom
prijee preko usana. - Obojica su popili odvie vina. Stapom sam
lupkao melodiju po ogradi - nasmije se. - Ali ne volim mamurluk.
A ti? - Kad me pogledao morao sam se nasmijeiti jer je vino djelovalo na njega i smekalo ga. Lice mu je bilo toplo i razumno, pa se
nagnem prema njemu: - ujem Claudijine korake na stubama. Budi
blag prema njoj. Sve je prolo.
Ona ue. Vrpca od eiria bila je razvezana, a izmice pune
i praine. Zagledao sam se u njih, a Lestat se cerio. Ona se
ponaala
I kao da njega nema. U rukama je drala kiticu bijelih krizantema.
Kitica je bila velika pa se Claudia inila jo sitnijom. eiri joj
sklizne s glave, zapne na ramenima, pa padne na sag. Zlatna kosa
bila je posuta uskim laticama krizantema. - Sutra, je praznik Svih
svetih - ree. - Znate li?
- Da - rekoh joj. Tog dana u New Orleansu svi vjernici odlaze
na groblja i ureuju grobove svojih pokojnika. Lie gipsane zidove
grobnica, iste imena urezana u mramorne ploe, ukraavaju grobove cvijeem. Na oblinjem groblju St. Louis, na kojem su bile pokopane sve vanije obitelji iz Louisiane (i moj brat), ispred grobova
stajale su eljezne klupice na kojima su sjedili lanovi obitelji i primali lanove drugih obitelji koji su doli na grob istim poslom. Dan
mrtvih je u New Orleansu bio sveanost. Turistima koji to nisu razumjeli, moglo se uiniti kao da se slavi smrt, ali se time slavio
zagrobni ivot. - Kupila sam ovo od jedne prodavaice - ree Claudia blagim i zagonetnim glasom. Oi su joj bile tamne i prazne.
- Za one dvije koje si ostavila u kuhinji! - bijesno e Lestat. Ona
se okrene prema njemu, ali ne ree nita. Gledala ga je kao da ga nikad nije vidjela. Uini nekoliko koraka prema njemu i pogleda ga
kao da ga razgledava. Pribliim se. Osjeao sam njegov gnjev i njezinu hladnou. Claudia je pogledavala as u mene, as u njega, pa
upita: - Koji je to uinio? Koji me uinio ovakvom?

KIKA

Nikakve rijei ili in ne bi me vie iznenadili, iako je bilo

neizbjeno da e ona upravo tim rijeima prekinuti dugu utnju.
Nije obraala puno pozornosti meni. Netremice je gledala Lestata. Govori o nama kao da smo oduvijek ovakvi - ree tihim, odmjerenim djejim glasom koji se zaoblio ozbiljnou odrasle ene. - Govori o njima smrtnicima i nama vampirima. Ali nije uvijek bilo tako.
Louis je imao sestru smrtnicu, sjeam je se. Ima i njezinu sliku u
Ikrinji. Vidjela sam kad ju je gledao! Bio je smrtnik poput nje. I ja
sam bila smrtnica. Otkuda mi inae ova visina i oblik? - Ona rairi
ruke i krizanteme padnu na pod. apnem: - Claudia! - Mislim da
sam htio odvratiti pozornost, ali to nije bilo mogue: dolo je vrijeme
obrauna. Lestatove oi gorjele su silnom opinjenou, zloudnim
zadovoljstvom.
- Ti si nas uinio ovakvima kakvi smo, zar ne? - optui ga ona.
On podigne obrve hinei iznenaenje. - Ovakvima kakvi ste? upita. - A ti bi htjela biti neto drugo? - Podvue koljena, nagne se
naprijed i zakilji. - Zna li koliko je vremena prolo? Moe li zamisliti kako bi izgledala? Moram li pronai neku babu da ti
pokaem
kako bi izgledala kao smrtnica da sam te ostavio?
Ona mu okrene lea. Na trenutak je stajala kao da ne zna to bi
uinila, a tad ode do stolca pokraj kamina, popne se na njega i smota poput bespomonog djeteta. Podvue koljena. Barunasti kaputi
se otvori. Svilena haljina vrsto se zategne oko koljena. Zagleda se u
pepeo. Ali njezin pogled nije bio nimalo bespomoan, kao da su njezine oi imale zaseban ivot, kao da je tijelo opsjednuto avolom.
- Moda bi ve bila mrtva da si smrtnica! - Lestat je bio uporan,
naroguen njezinom utnjom. Okrene se i spusti izme na pod. uje li me? Zato me to sad pita? Zato se uzbuuje? itav ivot
zna da si vampir. - I on nastavi prigovarati. Ponovio je ono to je
toliko puta ponovio meni: spoznaj svoju prirodu, ubijaj, budi to to
jesi. No u Claudijinom sluaju to nije imalo smisla, jer Claudia nije
prezala ubiti. Ona se zavali u stolac i okrene glavu tako da ga moe
vidjeti. Ponovno ga je prouavala kao da je lutak na koncu. - Jesi li
mi ti to uinio? Kako? - upita ona i zakilji. - Kako?
- Zato bih ti rekao? U tome je moja mo.
- Zato samo tvoja? - upita ona ledena glasa, beutnih oiju. Kako si to uinio? - bijesno ga zapita.

KIKA

U sobi se osjeao naboj. Lestat ustane s kaua. Ustanem i ja i okrenem se prema njemu. - Uutkaj je! - ree mi on. Zalomi rukama.
- Uini neto s njom! Ne podnosim je! - Krene prema vratima, ali se
okrene i vrati. Prie joj, nadnese se nad nju i prekrije je svojom sjenom. Claudia ga pogleda bez straha i potpuno ravnoduno. - Mogu
ponititi to sam uinio. I tebi i njemu - ree joj i prstom pokae u
mene. - Budi sretna to sam uinio od tebe to to jesi - isceri se - ili
u te smrviti!
Obiteljski sklad bio je naruen, iako je u kui vladao mir. Dani
su prolazili a ona nije nita pitala, iako je poela prouavati knjige o
magiji, vjeticama i vampirima. Uglavnom romane, mitove, prie
strave i uasa. Gutala ih je. itala bi do zore, pa bih morao doi po
nju i odnijeti je u sanduk.
Lestat je u meuvremenu unajmio batlera i sluavku i skupinu
radnika da u dvoritu podignu fontanu u kojoj bi kamena nimfa
toila vodu iz iroke koljke. Naruio je zlatne ribice i metnuo u fontanu lopoe. Njihovi cvjetovi poivali su na povrini i podrhtavali na
uzbibanoj vodi.
Jedna ena ga je vidjela kako ubija rtvu u Nyades Road, na putu za gradi Carrolton; u tisku su se pojavile prie koje su ga povezivale s ukletom kuom blizu Nyade i Melpomene. To ga je uveseljavalo. Izvjesno vrijeme zvali su ga "duh Nydes Roada", no napokon
ta vijest sie s naslovnih stranica. On poini novo jezivo umorstvo
na drugom javnom mjestu u New Orleansu i mata puanstva New
Orleansa proradi. U Lestata se uvue strah: Postane zamiljen, sumnjiav, zapitkivao je gdje je Claudia, kamo je otila i to radi.
- Pazi ona to radi - uvjeravao sam ga, iako sam se otuio od
nje i patio zbog toga, kao da mi je bila nevjesta. Kao nekad s Lestatom, tako bi sada i mene jedva pogledala; kad bih joj se obratio, ponekad bi se okrenula i otila.
- I neka pazi! - ree on opako.
- A to e uiniti ako ne bude pazila? - upitam ga, vie iz
straha nego poruge.
Pogleda me svojim hladnim sivim oima. - Louis, uini neto.
Razgovaraj s njom! - ree on. - Bilo nam je odlino, a sad ovo. Nije
nam to potrebno.

KIKA

Prepustio sam ipak njoj da doe k meni. Jedne veeri kad sam
se probudio kua je bila u tami. Claudia je stajala pokraj francuskog
prozora. Na sebi je imala haljinicu nabranih rukava i ruiast svilen
pojas. Sputenih trepavica promatrala je veernju guvu u Rue
Royale. uo sam Lestata u njegovoj sobi, vodu kako prti iz njegova
vra. Slab miris kolonjske vode dopirao bi i gubio se poput glazbe iz
oblinje kavane. - Nita mi nee rei - tiho ree Claudia. Nisam
znao da zna da sam budan. Pribliim joj se i kleknem pokraj nje. Ti e mi rei, zar ne? Kako je to uinio.
- Ba to eli znati? - upitam upirui pogled u njezino lice. - A
ne zato je tebe odabrao? Ili kakva si prije bila? Ne shvaam to misli time "kako", jer ako eli to znati kako bi i ti mogla to initi...
- Ne znam o emu govori - ree ona pomalo hladno. Okrene
se prema meni i poloi ruke na moje lice. - Ubij sa mnom veeras apne ulno poput ljubavnice. - I reci mi sve to zna. Tko smo.
Zato nismo poput njih. - Pogleda niz ulicu.
- Ne znam odgovore na tvoja pitanja - rekoh joj. Lice joj se nenadano zgri, kao da se napinje da me uje iznad galame. Odmahne
glavom. Ja nastavim. - I ja si postavljam ista pitanja, ali ne znam
odgovore. Kako sam postao vampir, to ti mogu rei. Lestat mi je to
uinio. Ali ne znam kako! - Na njezinu napetom licu ugledam prve
znake straha ili jo neeg goreg i dubljeg. Claudia - rekoh joj. Rukama pokrijem njezine ruke. - Lestat ti je rekao pametan savjet: ne
postavljaj takva pitanja. Bezbrojne godine si mi druica u potrazi za
svime to sam mogao nauiti o ivotu i stvaranju smrtnika. Nemoj
mi postati druica u tjeskobi. Lestat nam ne moe pruiti odgovore,
a ja ih ne znam.
Vidio sam da nije zadovoljna mojim objanjenjem, ali nisam
oekivao da e se tako naglo okrenuti i mahnito si upati kosu. Uskoro prestane kao da je taj pokret uzaludan i glup. U meni se probudi bojazan. Gledala je u nebo, mutno, bez zvijezda, na kojem su
brzo plovili oblaci. Pomakne usne kao da e se ugristi za njih, ali se
okrene k meni i apui mi ree: - Znai,'on mi je to uinio, a ne ti!
- U njezinu izrazu lica bilo je tako neto strano, da sam se okrenuo
i otiao. Stao sam ispred kamina i upalio svijeu ispred visokog zrcala. Tad ugledam neto zbog ega se trgnem: najprije se u polutami
nazru obrisi odvratne maske koja se potom pretvori u trodimenzionalnu stvarnost: sasuenu lubanju. Zagledam se u nju. Jo je malo

KIKA

mirisala po zemlji, ali je bila oiena.- Zato mi ne odgovori? - pitala je. Otvore se vrata Lestatove sobe. Lestat polazi u lov im se
probudi. Ja ne.
Pustio bih da proe nekoliko sati u spokoju, da mi se glad
pojaa, sve dok elja ne bi postala odvie jaka, pa bih joj se preputao potpunije, slijepo. Claudia ponovi pitanje i ono je lebdjelo u
zraku poput jeke zvona. Srce mi zalupa. - Naravno da me on uinio
ovakvom. Priznao je to. Ali ti neto skriva od mene, neto na to on
cilja kad ga ispitujem, kad kae kako to ne bi mogao uiniti bez tebe!
Gledao sam netremice u lubanju, ali sam uo njezine rijei kao
da su one bievi koji e me ibati dok se ne okrenem i ne pogledam
nju, koja me biuje, u oi. Poput studeni mi proleti glavom misao
kako bi i od mene ostala tek takva lubanja. Okrenem se i u svjetlu'
uline rasvjete ugledam njezine oi poput dva crna plamena na bijelom licu: lutka kojoj je netko okrutno iskopao oi i zamijenio ih demonskim ugljevljem. Krenem prema njoj apnuvi joj ime. Na usnama mi se oblikovala misao, ali zamre. Krenem k njoj, pa joj okrenem
lea, potraim njezin kaput i eir. Na podu ugledam majunu rukavicu koja je sjajila u tami i na trenutak mi se uini da je to mala,
odsjeena ruka.
- to ti je? - Ona mi prie i zagleda mi se u lice. - to ti je?
Zato tako bulji u lubanju, u rukavicu? - Upitala je to nedovoljno
njeno.
U glasu joj se osjeti proraunatost, nedodirljiva ravnodunost.
- Potrebna si mi - rekoh joj i protiv volje. - Ne mogu podnijeti
da te izgubim. Ti si mi jedini prijatelj u besmrtnosti.
- Ali sigurno ima drugih! Nismo jedini vampiri na zemlji! - Rekla je to kao to bih ja rekao, vlastite su mi se rijei vraale na valu
njezine osvijetenosti i otroumlja. Ali u njima nije bilo bola, ve bezone neodgodivosti. Pogledam je. - Nisi li ti isto to i ja? - Ona me
pogleda. - Nauio si me sve to znam!
- Lestat te nauio ubijati. - Donesem joj rukavicu. - Izvoli.
- Poimo. elim izai. - Zamuckivao sam i pokuavao joj navui
rukavice. Podignem njezine teke uvojke i spustim ih njeno niz
kaput. - Ali si me nauio gledati! - ree Claudia. - Nauio si me to
znai "vampirske oi" - ree ona. - Nauio si me upijati svijet, eati
za neim vie od...

KIKA

- Nisam tako mislio - rekoh joj. - Kad ti kae "vampirske oi"

to zvui drukije. - Potezala me za rukav da je pogledam. - Poimo
- rekoh joj - pokazat u ti neto. - Brzo je povedem kroz prolaz i
niz zavojite stube u tamno dvorite, iako nisam znao to joj trebam
pokazati niti kamo idem. Vodio me uzvien i koban nagon.
Jurili smo kroz grad. Nebo je bilo vedro i blijedoljubiasto,
zvijezde male i blijede, zrak sparan i mirisan ak i podalje prostranih
vrtova, u etvrti opasnih i uskih ulica u kojima se kroz pukotine u
kamenu probijalo cvijee, a iz golemih stabala oleandera nicale
debele, votane stabljike bijelih i ruiastih cvjetova, poput
udovinog korova na naputenim gradilitima. uo sam staccato
Claudijinih koraka dok je urila pokraj mene, iako me nije zamolila
da usporim korake i bila nevjerojatno strpljiva. Zaustavimo se
napokon u tamnoj ulici u kojoj se nekoliko francuskih kua kosih
krovova mijealo s proeljima prastarih panjolskih kuica s kojih se
gulila boja. Pronaem kuu ne traei je, jer sam oduvijek znao gdje
je.
Izbjegavao sam je, skretao prije tog tamnog neosvijetljenog ugla, ne
elei proi ispod niskog prozora gdje sam prvi put zauo Claudijin
pla. Iz kue se nita nije ulo. Smanjila se od one noi; prolaz je bio
presijecan konopcima koji su se ugibali pod teinom rublja, korov
prekrio niske temelje, dva prozora bila su razbijena i pokrivena
tkaninom. Dotaknem rebrenice. - Ovdje sam te prvi put vidio rekoh joj. elio sam joj to red tako da shvati, ali sam se ledio od
njezina suzdrana pogleda. - uo sam tvoj pla. Bila si u sobi s
mrtvom majkom danima, a nisi znala da ti je majka mrtva. Stisnula
si se uz nju i cviljela, runo plakala, blijeda, grozniava i gladna.
Pokuavala si je probuditi iz mrtvih, grlila si je da se ugrije, da
pobijedi strah.
Bilo je skoro jutro i...
Uhvatim se za glavu. - Otvorio sam rebrenice, uao u sobu.
Saalio sam se na tebe. Saalio. Ali i neto drugo.
Usne joj se otvore, oi raire. - Ti si se napio moje krvi? - apne
ona. - Ja sam tvoja rtva?
- Da! - rekoh joj. - Ja sam to uinio.
Taj bolan trenutak oduljio se do nepodnoljivosti. Stajala je nepomino u sjeni. U njezinim golemim oima skupljala se svjetlost, a
topli zrak je umio. Ona se okrene i potri. Zaujem lupkanje njezi-

KIKA

nih cipelica. Nije prestajala trati. Ja sam stajao sleen. Zvuk njezinih cipelica postajao je slabiji. U meni se oslobodi zapreteni strah,
preplavi me i potrim za njom. Bilo mi je nezamislivo da je ne uhvatim, preteknem i kaem kako je volim, da je moram imati i zadrati.
Svaka sekunda u kojoj sam bezglavo jurio za njom niz tamnu ulicu
bila je kao da mi ona malo-pomalo izmie. Nenahranjeno srce mi je
udaralo, tuklo, i bunilo se protiv napora. U jednom trenutku stanem kao ukopan. Stajala je ispod svjetiljke i nijemo gledala kao da
me ne poznaje. Obujmim je objema rukama oko uskog struka i po
dignem. Promatrala me zgrena lica. Okretala je glavu ustranu, kao
da me ne eli pogledati u oi, kao da mora odagnati nesavladivu
odbojnost. - Ubio si me - apne ona. - Oduzeo si mi ivot!
- Da - rekoh joj. Osjeao sam kako joj lupa srce. - Pokuao sam
ga oduzeti. Ispiti ga. Ali si imala srce kao nitko dotad, srce koje nije
prestajalo kucati pa sam te morao pustiti, odbaciti, da mi ne bi ubija
zala bilo i ubila me. Lestat me uhvatio na djelu: Louisa, sentimentalnu ludu kako se gosti zlatokosim djetetom, Bojom ovdcom, djevojicom. Doveo te iz bolnice u koju su te smjestili. Nisam znao
kakve su mu namjere; mislio sam da mi eli pokazati kakva mi je
narav. - Hajde, dovri posao! - ree. I ponovno osjetih strast za
tobom,
Znam da sam te zauvijek izgubio, vidim ti u oima! Gleda me kako
gleda smrtnike, s visine, s hladnim zadovoljstvom koje ne razumijem. Da, ja sam to uinio. Osjetio sam zlu i neoprostivu glad za
otkucajima tvog srca, obrazima, koom. Bila si ruiasta i mirisna
kakva su smrtna djeca, slatka i slana i pranjava. Ponovno sam ti popio krv. Kad sam pomislio kako e me tvoje srce ubiti i kad mi je postalo svejedno makar me i ubilo, Lestat nas je razdvojio, prerezao
svoje zapee i dao ti piti. I pila si, zamalo mu popila svu krv, ve
mu se vrtjelo u glavi. Postala si vampir. Te si noi popila ljudsku
krv;
I tako svake noi. ...
Izraz lica joj se ne promijeni. Put joj je bila poput bjelokosnih
svijea. Jedino su oi pokazivale znakove ivota. Vie joj nita nisam
imao rei. Spustim je na tlo. - Oduzeo sam ti ivot - rekoh. - On ti
ga je vratio.
- Lijep mi je to ivot - ree ona tiho. - Mrzim vas obojicu!

KIKA

Vampir zauti.
- Zato ste joj rekli? - uljudno prieka mladi s pitanjem.
- Kako da joj ne kaem? - zaueno ga pogleda vampir. - Morala je znati. Morala je odvagnuti. Nije joj jedino Lestat oduzeo ivot
kao to je oduzeo meni. Ja sam je napao. Umrla bi! Ne bi odivjela
svoj smrtni vijek. No je li to zapravo vano? Za sve je nas umiranje
pitanje godina! Te veeri Claudia je slikovito shvatila to to svi ljudi
znaju: kako je smrt neumitna, osim ako se ne odabere... ovo! - On
rastvori bijele ruke i pogleda u dlanove.
- Jeste li je izgubili? Je li otila?
- Otila! Kamo? Tako malo dijete. Tko bi joj pruio utoite? Bi li
pronala neku grobnicu poput vampira iz romana, danju lijegala na
poinak s crvima i mravima, a nou ustajala i hodala po nekom malom groblju? Ali nije zato ostala. U neemu je bila slina meni. A i
Lestat nam je u tome bio slian. Nismo mogli podnijeti ivjeti sami!
Bila nam je potrebna naa mala druba! Okruivala nas je smrtna
pusto po kojoj su se sljepaki uurbano koprcali smrtnici, nevjeste i
mladoenje smrti.
- Spojeni u mrnji - ree mi ona mirno. Zatekao sam je pokraj
praznog ognjita. Brala je cvjetie s duge stabljike lavande. Tako mi
je laknulo kad sam je ondje ugledao i u tom trenutku bih uinio ili
rekao sve na svijetu. Pa kad me upitala tihim glasom hou li joj
ispriati sve to znam, rado sam to uinio, jer je ostatak prie bio nevaan u usporedbi s onom prvom tajnom - da sam joj oduzeo ivot.
Ispriao sam joj o sebi to to sam ispriao vama: kako me Lestat posjetio i to se dogodilo one noi kad ju je odveo iz bolnice. Nije postavljala pitanja i samo bi povremeno podigla oi s cvijea. Zavrio
sam priu i netremice se zagledao u onu alosnu lubanju. Sluao
sam kako latice cvijea tiho klize po njezinoj haljini i osjetio tupu
tjeskobu u udovima i dui. Ona mi ree: - Ne prezirem te! - Prenem
se iz misli. Spustila se s visokog, okruglog jastuia od damasta i
prila mi, pokrivena mirisom cvijea, ruku punih latica. - Je li to m
ris mrtvog djeteta? - apne. - Louis. Ljubavnice. - Zagrlio sam je
zario glavu u njezine male grudi, gnjeio njezina njena ramen
Ruicama mi je mrsila kosu, umirivala me, grlila. - Za tebe sam bila
smrtnik - ree. Pogledam je. Smijeila se, ali je blagost njezinih usana bila prolazna i ve je gledala pokraj mene kao da slua jedva ujnu glazbu koja dopire iz daljine. - Darovao si mi svoj besmrtni po

KIKA

ljubac - ree vie sebi nego meni. - Volio si me vampirskom prirodom.

- Volim te i ljudskom, ako sam je ikad imao - rekoh joj.
- Ah, da - odgovori zamiljeno. - To ti je nedostatak. Zato si se
snudio kad sam ti rekla ono to smrtnici govore: "Mrzim te", i zato
me ovako gleda. Ljudska narav. Ja nemam ljudsku narav. I nikakva
priica o majinu leu, nijedna hotelska soba u kojoj sam kao dijete
otkrila grozote ne moe mi je dati. Nemam je. Oi ti se hladne od
straha zbog mojih rijei. Ali imam tvoj jezik, strast za istinom, potrebu da iglom razuma probodem srce stvari, poput kljuna kolibria
koji tako brzo lepra krilima da smrtnici misle kako kolibri nema
nogu i ne moe sletjeti, nego ide od cvijeta do cvijeta i gura ruke u
njegovo srce. Ja sam tvoja vampirska narav. Zavrio je ezdesetpetogodinji san.
Zavrio je ezdesetpetogodinji san! uo sam je, ali nisam mogao povjerovati da zna i misli to to je rekla. Tono je toliko godina
prolo od noi kad sam pokuao ostaviti Lestata (ali nisam) i kad
sam se zaljubio u nju, pa zaboravio na svoj uzavreli mozak i svoja
strana pitanja. A sad su ta strana pitanja silazila s njezinih usana,
jer je sad ona morala znati odgovore. Claudia polako ode na sredinu
sobe i raspe smrvljenu lavandu oko sebe. Slomi krhku stabljiku i prinese je usnama. - Znai, on me uinio tvojom druicom. Nikakvi te
lanci ne bi zadrali u tvojoj osamljenosti, a on ti nita nije mogao
pruiti. Ni meni nita ne prua. Nekad sam ga smatrala
armantnim.
Svialo mi se kako hoda, kako lupka po kamenim ploama svojim
tapom i kako me podie na ruke. I kako lako ubija, jer sam i ja bila
takva. Ali mi vie nije simpatian. A tebi nikad nije ni bio. Ti i ja smo
bili njegovo orue: ti da brine o njemu, a ja da tebe spasim. Louis,
vrijeme je da to prekinemo. Vrijeme je da ga ostavimo.
- Da ga ostavimo.
Nisam o tome ve dugo razmiljao ili sanjao. Priviknuo sam se
na njega, kao da bez njega ivot nije mogu. U daljini zaujem glasove, to je znailo da je Lestat uao na kolni prilaz i da e uskoro
ui na stranji ulaz. Osjetio sam to bih uvijek osjetio kad bih ga uo
da dolazi, neku nejasnu tjeskobu, potrebu. A tad me pomisao kako
ga se zauvijek mogao osloboditi preplavi poput zaboravljenih
hladnih valova. Ustao sam i apnuo joj da dolazi.

KIKA

- Znam - osmjehne se ona. - ula sam ga im je skrenuo na

kolni prilaz.
- Lestat nam nee dopustiti otii - apnem, iako sam shvatio
podtekst njezinih rijei: imala je izotrena vampirska osjetila. Dostojanstveno je stajala en guarde. - Ne poznaje ga dobro ako
smatra da e nam dopustiti otii - rekoh joj, usplahiren zbog njezina
samopouzdanja. - Nee nam dopustiti.
Smijeei se, ona ree: - Siguran si?
Sastavili smo plan. Odmah. Sljedee veeri doe moj poslovoa
kao i obino potui se kako mora obavljati poslove uz svjetlost
bijedne svijee. Naredim mu da nam organizira put preko
oceana. Claudia i ja emo u Europu, prvim brodom, bez obzira
kamo brod plovi. Najvanije je da se pobrine kako bi se na brod
ukrcala krinja koju e se morati pozorno odnijeti iz nae kue
danju, ne u prostor za teret, nego u nau kabinu. Pobrinuo sam se i
za Lestata.
Ostavio sam mu najamnine od nekoliko trgovina i gradskih kua i
malu graevinsku tvrtku u Faubourg Marigny. Bez kolebanja
potpiem te dokumente. elio sam kupiti svoju slobodu, uvjeriti Lestata kako je rije iskljuivo o turistikom putovanju a da e on nastaviti ivjeti raskono kao dotad. Imat e vlastiti novac i nee
morati iskati od mene. Sve ove godine ovisio je o meni. Naravno,
traio je od mene novac kao da sam ja njegov bankar i zahvaljivao
najkrtijim rijeima, ali je mrzio svoju ovisnost. Nadao sam se da u
ga uspjeti zavarati i zaigrao sam na kartu njegove pohlepe. Silno
sam strepio jer sam bio uvjeren kako mi moe itati s lica. Nisam
vjerovao da bih mu mogao pobjei. Shvaate li to to znai?
Pretvarao sam se kako vjerujem, a zapravo nisam.
U meuvremenu je Claudia oijukala s usudom. Zaprepastila me
njezina staloenost dok je itala knjige o vampirima i ispitivala
Lestata. Ostajala bi mirna usprkos njegovim jetkim izljevima bijesa.
Ponekad bi ponavljala pojedino pitanje, ali drugim rijeima i dugo
ramiljala o rijetkim podacima koji bi mu se nehotice omaknuli.
Koji te vampir uinio ovakvim? - upitala bi ne podiui pogled s
knjige. Otrpjela bi njegov gnjev sputenih vjea. - Zato nikad ne

KIKA

govori o njemu? - nastavila bi, kao da su njegove estoke primjedbe

otile u dim. Bila je neosjetljiva na njegovu razdraljivost.
- Gramzljivi ste, oboje! - ree Lestat jedne veeri dok se ushodao u
neosvijetljenoj sobi i osvetoljubivo promatrao Claudiju, koja je
bila zalijepljena u svom uglu, u krugu plamena svijee, usred gomile
knjiga. - Besmrtnost vam nije dovoljna! Ne, vi biste poklonjenu konju gledali u zube! Mogao bih je ponuditi prvom prolazniku i on bi
bio presretan.
- Jesi li i ti bio presretan? - procijedi ona kroz zube.
- Ali vi, vi biste htjeli znati i razlog. elite li je prekinuti? Mogu
vam omoguiti smrt lake nego to sam vam omoguio ivot! Okrene se k meni. Stajao sam u sjeni Claudijina krhkog lika. Oko
njene plave kose sjena je stvarala aureolu; lice, osim sjajnih jagodica,
bio joj je u sjeni. - elite li smrt?
- Svijest nije smrt - apne ona.
- Odgovorite mi! elite li smrt?
- A ti nas svime obdaruje. Iz tebe izviru i ivot i smrt - naruga
mu se ona.
- Tako je bilo - ree on. - Tako jest.
- Nita ti ne zna - ozbiljno e ona tako tiho da bi joj glas
zagluila i najmanja buka s ulice i odnijela njezine rijei pa sam se
morao napinjati kako bih je uo. - A ako vampir koji te stvorio nita
nije znao, a vampir koji je stvorio njega nita nije znao, a vampir
prije njega nita nije znao, i tako unatrag, nita prije nieg sve do
nieg! I moramo se pomiriti s injenicom da nitko nita ne zna.
- Da! - vrisne Lestat i rairi ruke. U glasu mu se osjealo jo
neto osim bijesa.
Zauti. utjela je i ona. On se polako okrene kao da sam uinio
neki pokret koji je izazvao njegovu pozornost, kao da sam mu ustao
iza lea. Tako se ljudi okreu kad osjete dah na koi i shvate kako
nisu sami, u trenutku uasne sumnje prije nego to ugledaju moje
lice i zaprepaste se. Gledao me. Usne su mu se jedva pomicale. Osjetim njegov strah. Lestat se bojao.
A Claudia je piljila u njega mirno, bezosjeajno, prazno.
- Ti si je zarazio tim... - apne on.
ibicom upali svijee na kaminu, podigne zadimljene titnike
svjetiljaka, obie sobu palei svjetla. Leima se okrene mramornom

KIKA

kaminu i pogleda svijee kao da su mu one vratile mir. - Izlazim,

ree.
Ona ustane im je Lestat izaao na ulicu. Zastane na sredini sobe i protegne se. Izvine lea, isprui ruke stisnutih aka, stisne
pa ih irom otvori kao da se budi iz sna. U njezinu pokretu bilo je
neto neprikladno jer je soba jo treperila od Lestatova straha,
odjekivala od njegova posljednjeg odgovora. Njegov odgovor vapio
je za njezinom uljudnou. Zacijelo sam se nehotice okrenuo od nje,
jer je stala pokraj naslona mog stolca i pritisnula dlanom knjigu koju
sam drao o u ruci, ali iz koje satima nisam proitao ni slovca. Izai sa mnom.
- Imala si pravo. On nita ne zna. Nita nam ne moe rei - rekoh joj.
- Zar si stvarno mislio da nam moe neto rei? - upita me tankim
glasom. - Pronai emo druge pripadnike nae vrste - ree. - U
sredinjoj Europi. Ondje ih je toliko puno da se priama o njima, i
Izmiljenim i stvarnim, ispisalo brdo knjiga. Uvjerena sam da otuda
potjeu svi vampiri, ako uope odnekud potjeu. Predugo smo se
zadrali s njim. Izaimo. Neka tijelo poui um.
Prome me drhtaj uzbuenja kad sam uo te rijei. Neka tijelo
poui um. - Odloi knjigu i ubijaj - aptala mi je. Poem za njom
niza stube, preko dvorita i niz usku uliicu. Okrene mi se, rairi
ruke da bih je podignuo i nosio, iako nije bila umorna. Htjela je biti
blizu mog uha, stegnuti me oko vrata. - Nisam mu ispriao na plan
o putovanju, novcu - govorio sam joj, svjestan kako u njoj ima
neeg za mene nespoznatljivog. Nosio sam je ravnomjernim koracima, beskrajno laganu.
- Ubio je drugog vampira - ree ona.
- Nije. Zato tako misli? - upitam je. Te me rijei nisu uznemirile ili dirnule u duu kao da sam jezero koje eli ostati nepomueno,
nego sam osjetio kao da me polako vodi prema neemu, kao da ona
odreuje smjer nae polagane etnje kroz tamnu ulicu. - Sve mi je
sad jasno - ree ona odluno. - Vampir je od njega uinio roba, a on
to nije elio biti, kao to ni ja to ne elim, pa ga je ubio. Ubio ga
prije nego to je doznao to je mogao pa je u panici uinio od tebe
roba. I ti si to ostao.
- Nikad pravi - apnem joj. Osjetim kako je pritisnula obraz na
moje elo. Bila je gladna i bila joj je potrebna rtva. - Nisam bio rob,
nego pomaga bez pameti - priznam Claudiji, priznam sebi. Osjetim

KIKA

kako u meni buja groznica ubijanja, stvara se gladni vor u utrobi,

bubnja u sljepoonicama, vene se gre a tijelo mi postaje zemljovid
bolnih krvnih ila.
- Ne, bio si rob - uporno je tvrdila ona jednolinim glasom, kao
da glasno razmilja, kao da su njezine rijei otkrovenje, komadii
mozaika. - A ja u osloboditi oboje.
Stanem. Ona pojaa stisak, gonei me naprijed. Prolazili smo niz
dug i irok prolaz pokraj katedrale, prema svjetlima Jackson
Squarea. Voda se sunovraala u odvode na sredini prolaza poput
srebra na mjeseini. Ona ree: - Ja u ga ubiti.
Stanem na kraju prolaza. Pomaknula se u mojem naruju,
skliznula kao da se moe osloboditi bez nespretne pomoi mojih
ruku. Spustim je na kameni plonik i rekoh ne. Zavrtim glavom.
Uini mi se kao da su okolne zgrade, Cabildo, katedrala, stanovi oko
trga svileni privid i da e se rastrgati na snanom vjetru, zemlja e se
rastvoriti i ugledat u ponor stvarnosti. - Claudia! - zaprepastim se i
okrenem.
- A zato ga ne bih ubila? - zakrijeti ona srebrnim glasom. Nije mi potreban! Nita od njega ne mogu doznati! Nanosi mi bol, a
to neu trpjeti!
- Pa to ako nemamo koristi od njega? - rekoh joj. Ali je moja
estina bila lana, beznadna. Claudia se udalji od mene, uskih,
uspravnih i odlunih ramena, brza koraka, poput djevojice koja je
izala u nedjeljnu etnju s roditeljima pa eli ii ispred njih i
pretvarati se kao da je sama. - Claudia! - zazovem je i zagrabim za
njom.
Dohvatim je oko struka. Ona se ukoi kao da se skamenila. Claudia, ne moe ga ubiti! - apnem. Ona poskakujui krene u
suprotnom pravcu. Udarala je potpeticama po kamenu pa skrene u
glavnu ulicu. Jednoprena kola prou pokraj nas i donesu smijeh,
tropot konjskih kopita i drvenih kotaa. Ulica utihne. Ispruim
ruku za njom i prijeem golem prostor. Zateknem je kod ulaza na
Jackson Square. Rukama se drala za preke na ogradi od kovana
eljeza.
Pribliim joj se. - Bez obzira na to to osjea ili govori, ne mogu
vjerovati da ga eli ubiti - rekoh joj.
- Zato ne? Zar je toliko snaan? - ree ona pogleda uprta u
spomenik na trgu. Oi su joj bile dva golema jezera svjetla.

KIKA

- Snaniji je no to misli! Ili pretpostavlja! Kako ga misli ubiti?

Ne moe izmjeriti njegovu vjetinu. Ne zna! - Preklinjao sam je,
ali sam vidio kako je moje rijei ne diraju kao da je dijete koje oarano gleda u izlog trgovine igraaka. Jezikom sune izmeu zubi i lizne
donju usnu. Taj me brzi pokret uznemiri. Namirisao sam krv. Osjetim neto ivo i bespomono u rukama. elio sam ubiti. Namirisao
sam i uo ljude na trgu, kako hodaju po trnici, du nasipa. Htio
sam uhvatiti Claudiju, prisiliti je da me pogleda, prodrmati je bude
li potrebno, ali ona okrene prema meni svoje velike vlane oi. - Volim te, Louis - ree.
- Posluaj me onda, Claudia, preklinjem te - apnem i uhvatim
je, iako mi je blizina apata, sve jai zvuk ljudskog govora koji se
izdizao iznad nonih zvukova uznemirio osjetila. - Unitit e te
pokua li ga ubiti. Nema naina na koji to moe obaviti a da se ne
izloi opasnosti. Ne zna kako. Usprotivi li mu se, Claudia, sve e
izgubiti. Ne bih to mogao podnijeti.
Na njezinim usnama pokae se jedva primjetan osmijeh. - Ne,
Louis - apne ona. - Mogu ga ubiti. A i tebi bih htjela rei jednu
tajnu.
Odmahnem glavom, ali se ona pripije uz mene, spusti vjee pa
je gustim trepavicama skoro dodirnula okrugle obraze. - Louis,
elim ga ubiti. Uivat u u tomu!
Kleknem pokraj nje, zanijemio. Pomno me promatrala kao nekad. Tad ree: - Svake noi ubijam ljude. Zavodim ih, privuem,
osjeam neutaivu glad, tragam ne znam za ime.- Za neim. Prinese prste otvorenim usnicama i pritisne ih. Zubi su joj se caklili.
- Nije mi ih ao, ne znam ni otkuda su, ni kamo idu, sluajno nabasam na njih. Ali njega ne volim! elim da umre i ubit u ga. Uivat
u u tome.
- Ali Claudia, on nije smrtnik! Besmrtan je. Ne moe oboljeti.
Godine mu ne kode. Prijeti smru nekome tko e ivjeti do
svretka svijeta!
- Ba zato! - ree ona sa strahopotovanjem. - ivot koji bi mogao
potrajati stoljeima. Kakva krv, kakva snaga! Misli li da u imati
i svoju i njegovu snagu kad ga ubijem?
Razbjesnio sam se. Ustanem i okrenem se. U blizini se uo
ljudski apat. aputali su: Otac i ki, prizor dirljive odanosti. Shvatim
kako govore o nama.

KIKA

- Nema potrebe - rekoh joj. - Nema smisla.

- to? Humanost? On je ubojica! - prosikta ona. - Osamljeni
grabeljivac! - Ona s porugom ponovi njegove rijei. - Nemoj mi
smetati, niti traiti da ti kaem vrijeme. Nemoj se isprijeiti izmeu
nas. - Uutka me pokretom ruke. vrsto me uhvati za ruku i prstie
zarije u moje napeto, izmueno meso. - Uini li to, upropastit e
me, a odvratiti me ne moe.
I ode. Za njom zalepraju vrpce na eiriu, cipelice zakucaju po
ploniku. Okrenem se u drugom smjeru. Hodao sam a da nisam pazio kuda idem. elio sam da me grad proguta, svjestan gladi koja je
prijetila da mi oduzme razum. udio sam da okonam takvo stanje,
da mi pouda i uzbuenje zamagle razum. Hodajui tako,
razmiljao sam o ubijanju, neumoljivo se pribliavajui rtvi. Neto
mi je govorilo: "To je nit koja me vue kroz labirint. Ne vuem ja nit,
nego ona vue mene." Zaustavim se u Rue Conti i osluhnem poznati zvuk muklih udaraca. Bili su to maevatelji, koji su napadali i
uzmicali preko drvenog poda. Naprijed, natrag, uzmak, napad, pa
srebrni cik metala. Prilijepio sam se uza zid odakle sam ih mogao vidjeti kroz visoke prozore bez zavjesa. Mladii vode dvoboje do kasno u no, lijeva ruka kao ruka plesaa, otmjenost navaljuje na smrt,
otmjenost nasre na srce, prikaze mladog Frenierea bodu srebrnom
otricom da bi ih zatim ona povukla prema paklu. Netko je siao na
ulicu niz uske drvene stube. Mladi, skoro djeak, glatkih,
bucmastih
obraza, lica rumena od maevanja. Ispod njegova otmjenog sivog
kaputa i koulje s ipkanim ovratnikom dopirao je sladak miris
kolonjske vode i soli. Osjetih njegovu vrelinu kad je izronio iz
polutame stuba. Smijao se i gotovo neujno razgovarao sam sa
sobom. Smea kosa pala mu je preko oiju. On zatrese glavom.
aptanje postane glasnije, pa se utia. A tad ugleda mene i zaustavi
se. Iskolai oi.
Vjee mu zatitraju i on se brzo i nervozno nasmije. - Oprostite mi!
- ree na francuskom. - Prestraili ste me! - Htio se uljudno nakloniti
i vjerojatno me zaobii, ali se ukipi a strah mu se ocrta na
zajapurenom licu. Vidio sam kako mu srce tue u rumenim
obrazima, osjetio miris znoja njegova mladog, napetog tijela.
- Vidjeli ste me na svjetlu - rekoh mu. - I moje lice vam se
uinilo poput mrtvake maske.

KIKA

Njegove usne se rastvore a zubi zacvokou. Nesvjesno zakima

glavom. U oima mu se vidjelo zaprepatenje.
- Prolazite! - rekoh mu. - Brzo!

Vampir zauti, pa kao da e ponovno progovoriti, no isprui duge

noge ispod stola, nasloni se na stolac a ruke nasloni na sljepoonice.
Mladi, koji se sklupao na stolcu i obujmio koljena rukama, polako se uspravi. Pogleda u vrpce pa u vampira. - Ali ste te noi nekog ubili - ree.
- Svake noi - ree vampir.
- Zato ste ga pustili? - upita mladi.
- Ne znam - ree vampir, ali to ne zazvui istinito, nego nevano. - Izgledate umorno - ree vampir. - Kao da vam je hladno.
- Nita zato - brzo e mladi. - U sobi je malo hladno, ali mi ne
smeta. Vama nije hladno, zar ne?
- Ne. - Vampir se nasmijei a tad mu se ramena zatresu od
neujnog smijeha.
Proe nekoliko trenutaka u kojima se inilo da vampir razmilja,
a mladi da prouava vampirovo lice. Vampir pogleda u mladiev
sat.
- Nije uspjela, zar ne? - tiho upita mladi.
- to mislite? - upita vampir. Ugodno se namjestio u stolcu.
Zagleda se u mladia.
- Nastradala je - ree mladi. Kao da je osjetio teinu tih rijei,
pa proguta slinu kad je izgovorio rije "nastradala". - Je li? - upita.
- Zar mislite da nije mogla to uiniti? - upita vampir.
- Ne, ali on je bio moan. Rekli ste da niste znali kakvu je mo
imao, kakve tajne je znao. Kako bi ona znala kako ga ubiti? Kako je
pokuala?
Vampir je dugo gledao u mladia. Ovaj nije mogao nita zakljuiti iz
vampirova izraza lica, pa odvrati pogled, kao da su vampirove oi
ugljevlje. - Zato ne popijete gutljaj iz te boice u depu? upita vampir. - Ugrijat e vas.
- Ah, to! - ree mladi. - Namjeravao sam...
Vampir se nasmije. - Mislili ste da nije pristojno! - ree i pljesne
se po bedru.

KIKA

- Tako je - mladi slegne ramenima i nasmijei se. Iz depa kaputa izvadi malu pljosku, odvrti zlatni ep i gucne. Podigne bocu i
pogleda vampira.
- Ne - vampir se nasmijei i odbije pokretom ruke.
Lice mu se ponovno uozbilji i on nastavi.
- Lestat je u Rue Dumaine imao prijatelja glazbenika. Sluali
smo njegove recitale u kui Madame LeClair, koja se u to doba
nalazila u otmjenoj ulici. Madame LeClair, s kojom se Lestat
povremeno zabavljao, unajmila je glazbeniku sobu u oblinjoj kui i
ondje ga je Lestat esto posjeivao. Rekoh vam da se poigravao
svojim rtvama, sprijateljio bi se s njima, zavodio bi ih, pa bi mu oni
vjerovali, ak ga i voljeli, a tad bi ih ubio. Tako se poigravao i s tim
mladiem, iako je njihovo prijateljstvo potrajalo puno dulje od
drugih takvih prijateljstiva. Mladi je dobro skladao, pa bi Lestat
esto donosio njegove najnovije radove kui i svirao ih na
koncertnom glasoviru u naem salonu. Mladi je bio silno darovit,
ali se vidjelo da nee postati poEularan glazbenik, jer je njegova
glazba bila odvie uznemirujua, Lestat mu je davao novac i
provodio mnoge veeri s njim. esto bi ga odveo u restorane koji su
tom mladiu bili nepristupani zbog cijena, a kupovao mu je papir i
olovke za skladanje.
To je potrajalo puno dulje od svih Lestatovih prijateljstava. Ne
znam je li zavolio tog smrtnika ili je pripremao posebice veliko
izdajstvo i okrutnost. Nekoliko puta je Claudiji i meni dao naslutiti
kako se sprema ubiti mladia, ali nije to uinio. Nikad ga nisam
pitao za njegove osjeaje, jer to nije bilo vrijedno vike koju bi takvo
pitanje izazvalo. Lestat oaran smrtnikom! Vjerojatno bi od bijesa
unitio pokustvo u salonu.
Sljedee noi, poslije one koju sam sam vam opisao, silno me
razljutio kad me zamolio da poem s njim u mladiev stan. Bio je
dobre volje i elio se druiti sa mnom. Uitak bi ga kadto
oraspoloio pa bi tad htio pogledati dobru predstavu, operu, balet.
U takvim trenucima uvijek je traio da poem s njim. Mislim da
smo Macbetha pogledali petnaest puta. Ili bismo na svaku
predstavu, ak i amaterske, a Lestat bi poslije predstave krupnim
koracima grabio kui, ponavljao stihove a ak ih i dovikivao
prolaznicima uperena kaiprsta. - Sutra i sutra i sutra! - a oni bi ga
zaobilazili kao da je pijan. Ali takva prtavost bila je mahnita i brzo

KIKA

bi splasnula. Pokoja moja rije ili prijateljska gesta kojom bih mu dao
na znanje kako mi je njegovo drutvo ugodno - i naim izlascima
doao bi kraj. To bi potrajalo mjesecima, pa i godinama. No te je
veeri bio dobro raspoloen i zamolio me da poemo mladiu. Nije
se ustruavao stegnuti me za ruku dok me nagovarao. A ja, otupio,
potiten, smislim neku bijednu ispriku, mislei jedino na Claudiju,
glasnika neminovne propasti. udio sam se kako on nita ne sluti.
Lestat konano podigne knjigu s poda i baci je u mene viknuvi: - Pa
itaj onda te proklete pjesme! Crkni! - I izjuri iz sobe.
Ne mogu vam opisati koliko me to uznemirilo. Poelim da je
hladan, nepomian, mrtav. Odluim se zauzeti kod Claudije da se
odrekne svoje namjere. Osjeao sam se bespomono i iscrpljeno. No
njezina su vrata ostala zatvorena sve do odlaska pa sam je ugledao
tek na trenutak dok je Lestat brbljao, ljupki lik u ipki koji oblai kaput nabranih rukava s ljubiastom vrpcom na prsima. Ispod ruba
haljinice vidjele su se bijele ipkane arape. Na nogama je imala besprijekorno bijele cipele. Hladno me pogleda na izlasku.
Kad sam se vratio, sit i odvie trom da bih dopustio mislima da
mi smetaju, osjetim kako je danas ta no. Noas e pokuati.
Ne mogu vam rei kako sam znao. U stanu me neto uznemiravalo, nije mi dalo mira. Claudia je hodala po salonu iza zatvorenih
vrata. Uinilo mi se da sam uo jo jedan glas, apat. Claudia nikad
nikoga nije dovodila u stan. To je inio jedino Lestat koji je dovodio
svoje uliarke. Znao sam da je netko u njezinoj sobi, ali nisam
osjeao miris ni uo zvukove. A tad osjetim mirise hrane i pia. U
srebrnoj vazi na glasoviru stajale su krizanteme, cvijee koje je Claudiji znailo smrt.
Doe Lestat pjevuei si tiho u bradu i udarajui tapom po
ogradi zavojitih stuba. Proe dugim prolazom, lica rumena od krvi,
ruiastih usana. Metne note na glasovir. - Jesam li ga ili nisam
ubio? - Upre prst u mene. - to misli?
- Nisi - rekoh obamrlo. - Pozvao si me da poem s tobom, a
znam da tu rtvu ne bi podijelio sa mnom.
- Da, ali jesam li ga ubio iz bijesa zato to nisi htio poi sa
mnom? - ree i podigne poklopac s tipki. Znao sam da bi Lestat u
tom tonu mogao nastaviti do zore. Bio je ushien. Promatrao sam ga
dok je listao note i razmiljao: - Moe li umrijeti? Zaista umrijeti?
Namjerava li ona to zaista uiniti? U jednom trenutku htio sam otii

KIKA

k njoj i rei joj kako moramo odustati, ak i od puta, i ivjeti kao dosad. Ali sam osjeao kako nema uzmaka. Otkad je poela ispitivati,
to (ma to bilo) bilo je neizbjeno. Osjetim teret kao da me neto pritie na stolac.
Lestat pritisne dva akorda. Imao je golem raspon prstiju i vjerojatno je kao iv bio dobar pijanist, ali je svirao bez osjeaja i uvijek
bio izvan glazbe. Izvlaio ju je iz glasovira poput maioniara, virtuoznou vampirskih osjetila i kontrole. Glazba nije prolazila kroz
njega, nije je izvlaio iz sebe. - Pa, jesam li ga ubio? - upita me
ponovno.
- Nisi - ponovim, iako sam jednako tako mogao rei suprotno.
Pazio sam samo da mi lice bude bezizraajna maska.
- Ima pravo, nisam - ree. - Uzbuuje me biti s njim i
razmiljati da li da ga ubijem ili ne, kako bih ga mogao ubiti svakog
trenutka, ali ipak to ne inim. I tad odem od njega i naem rtvu
slinu njemu. Da ima brae, ubio bih ih jednog po jednog. Obitelj bi
podlegla tajanstvenoj groznici od koje bi im se sasuila krv u ilama!
- ree oponaajui piljaricu. - Claudia osjea posebnu sklonost za
obitelji. Kad ve govorimo o obiteljima, vjerojatno si uo: govori se
kako je plantaa Freniereovih ukleta. Ne mogu zadrati nadglednike, a robovi im bjee.
To mi nije bilo drago uti. Babette je umrla mlada, luda, i tako su
napokon prestala njezina lutanja do ruevina Pointe du Laca. Prialo
se kako je uporno tvrdila da je ondje vidjela avla i da ga mora pronai. Tad sam vidio osmrtnicu. Htio sam je posjetiti, pokuati
ispraviti to sam uinio, ali bih tad pomislio kako e rane same
zacijeljeti, a u svom novom ivotu svakononog ubijanja nisam vie
osjeao toliku privrenost prema njoj ili svojoj sestri ili bilo kojem
smrtniku.
Naposljetku sam promatrao tu ivotnu tragediju kao iz kazaline
loe, dirnut, ali nikad dovoljno da bih preskoio ogradu i pridruio
se glumcima na pozornici.
- Ne govori o njoj - rekoh.
- No dobro, govorio sam o plantai. Ne o njoj. Njoj! Tvojoj ljubavi,
tvojoj simpatiji. - Nasmijei mi se. - Ipak je dolo na moje, zar
ne? Ali, govorio sam ti o svom prijatelju, kako...

KIKA

- Molim te, sviraj - rekoh tiho, nenapadno, ali uvjerljivo. To bi

ponekad djelovalo na Lestata. Kad bih rekao neto prikladno, posluao bi me. I sad me posluao, iako se malo nacerio, kao da kae:
"Budalo jedna." - Zasvira.. Otvore se vrata salona i Claudijini se koraci zauju u predvorju. Claudia, ne dolazi, pomislim. Odlazi prije
nego svi stradamo! Ali ona se uporno pribliavala. Otvori ladicu
toaletnog stola; zazvei njezina etka, zamirie cvjetni miris. Polako
se okrenem prema njoj kad se pojavila na vratima, jo u bijelom, i
neujno prila glasoviru. Stane pokraj glasovira, nasloni se na njega,
bradu nasloni na ruke i zapilji se u Lestata.
Vidio sam njegov profil i njezino lie i kako ga gleda. - to je?
- upita on, okrene stranicu i spusti ruku na bedro. - Smeta mi.
Tvoje me prisustvo uzrujava! - Oima je prelijetao po papiru.
- Zar? - upita ona slatko.
- Da. Jo neto. Upoznao sam nekog tko bi bio bolji vampir od
tebe.
"Zaprepastim se. Ali nisam ga morao nagovarati da nastavi. Shvaa li me? - upita je on.
- Moram li se bojati? - upita ona.
- Razmaena si jer si jedinica - ree on. - Potreban ti je brat.
Odnosno, meni je potreban brat. Oboje ste mi dosadili. Pohlepni
mranjaci, vampiri koji me progone. To ne volim.
- Nas troje bismo mogli napuiti svijet vampirima - ree ona.
- To ti misli! - klikne on s osmijehom na usnama. - Misli da bi
mogla? Pretpostavljam da ti je Louis rekao kako se to radi ili kako
misli da se to radi. Nema ti te moi. Nijedno od vas nema - ree.
To je uznemiri. Na to nije raunala. Promatrala ga je. Vidjelo se
da mu ne vjeruje potpuno.
- A otkuda ti ta snaga? - upita tiho, ali sa zrncem zajedljivosti.
- To je, duo, neto to ti moda nikad nee znati. Jer ak i Ereb
u kojem mi ivimo mora imati svoje plemstvo.
- Lae - ree Claudia i nasmije se. Ba kad je spustio prste na
tipke, ona ree: - Ali si mi poremetio planove.
- Ti ima planove? - upita on.
- Dola sam se pomiriti s tobom, iako si vrelo lai. Ti si mi otac ree ona. - elim se pomiriti s tobom. elim da sve bude kao prije.
Sad je bio red na njega da ne vjeruje. Pogleda mene, pa nju. Moda. Ali me prestani ispitivati. Prestani me pratiti. Prestani traiti

KIKA

vampire po tamnim uliicama. Nema drugih vampira! Ovdje ivi i

ovdje e ostati! - Na trenutak kao da ga je zbunio njegov povien
glas. - Brinem o tebi. Nita ti ne treba.
- A ti nita ne zna i zato prezire moja pitanja. To je jasno. Pomirimo se, jer nam to jedino preostaje. Imam dar za tebe.
- Nadam se prelijepu enu obdarenu enskim atributima koje ti
nikad nee imati - odmjeri je on od glave do pete. Lice joj se promijeni, kao da je izgubila kontrolu, to joj se inae nije dogaalo. Ali
ona odmahne glavom, isprui okruglu ruicu i povue ga za rukav.
- Ozbiljno sam mislila. Dosadilo mi se prepirati s tobom. Mrnja
je pakao, i pakao je ivjeti s ljudima koji mrze. Mi nismo u paklu.
Moe, ali i ne mora, prihvatiti dar, svejedno mi je. Nije vano. Samo zavrimo s tim. Prije no to nas zgaeni Louis ostavi. - Tjerala
ga je da ustane i spusti poklopac glasovira. Okrene ga na stolcu i tako prisili da je pogledom isprati do vrata.
- Ne ali se. Dar. Kakav dar?
- Nisi sit, vidim ti po boji i oima. Nikad u ovo doba nisi sit. Recimo da ti mogu pruiti predivne trenutke. Poaljite mi djeicu apne ona i ode. On me pogleda. utio sam kao drogiran. Na licu
mu opazim znatielju i sumnju. Poe za njom kroz prolaz. A tad
ispusti dug, himbeni jauk, mjeavinu gladi i poude.
Kad sam stigao do vrata, a to je potrajalo, stajao je nagnut nad
sofu. Na njoj su leala dva djeaka, naslonjena na meke barunaste
jastuke, preputena snu kako jedino djeca mogu biti, otvorenih
ruiastih ustaca, glatkih okruglih lia. Koa im je bila vlana, sjajna, a uvojci tamnokosijeg djeaka prilijepili su mu se za elo. Po
njihovoj bijednoj i jednakoj odjeci odmah sam vidio da su siroad.
Poharali su ponueno im jelo iz naeg najboljeg porculanskog
servisa. Stolnjak je bio umrljan vinom, a izmeu umaenih tanjura i
vilica stajala je napola prazna boca vina. U sobi se osjeao neugodan
miris. Primaknem se da bih bolje vidio usnule djeake. Vratovi su
im bili goli, ali nedirnuti. Lestat sjedne pokraj tamnokosog, ljepeg
djeaka. Mogao je posluiti kao model za anela na svodu katedrale.
Nije bio stariji od sedam godina, a imao je savrenu bespolnu,
aneosku ljepotu. Lestat njeno poloi ruku na blijedo grlo, pa dodirne svilene usne. Ispusti uzdah pun enje i slatkog, bolnog
iekivanja - Oh, Claudia - uzdahne. - Nadmaila si samu sebe.
Gdje si ih nala?

KIKA

Ona ne odgovori. Povukla se u zasjenjen naslonja i lea

podboila velikim jastucima, noge poloila na ukrasne jastuie.
Glenjevi su joj visjeli pa se nisu vidjeli potplati njezinih bijelih cipelica nego zaobljeni ristovi i zategnute, fine vezice. Netremice je gledala u Lestata. - Pijani od vina - ree ona. - Od aice! - i pokae
na stol. - Sjetila sam se tebe im sam ih ugledala. Podijelim li ih s
Lestatom, pomislila sam, morat e mi oprostiti.
Zagrijala ga je njezina laska. Pogleda je, isprui ruku i uhvati za
ipkani gleanj. - Srce! - apne joj i nasmije se. Tad umukne kao da
ne eli probuditi na smrt osuenu djecu. Prisno i zavodniki joj ree:
- Ti ubij njega, a ja u ovog. Doi. - Dok je prolazila pokraj njega,
on je zagrli. Claudia se udobno namjesti pokraj drugog djeaka. Lestat pogladi djeakovu vlanu kosu, prstima prijee po okruglim
usnicama i rubu trepavica. Smekalu ruku poloi na djeakovo lice i
opipa mu besprijekornu put na sljepoonicama, obrazima i bradi.
Zaboravio je da smo mi ondje. Povue ruku i zamisli se na trenutak,
kao da ga je omamila vlastita elja. Pogleda u strop pa u svoju predivnu gozbu. Polako okrene djeakovu glavu. Djeak namrti elo a
s usana mu se otkine uzdah.
Claudia je netremice promatrala Lestata, iako je podigla lijevu
ruku i polako otkopavala koulju djeaka koji je leao pokraj nje.
Zavue ruku ispod bijedne koulje i opipa golo tijelo. Lestat uini
isto, ali kao da je njegova ruka zaivjela vlastitim ivotom i povukla
ga u vrst zagrljaj. Lestat sklizne s jastuka na koljena. Rukom je vrsto obavio djeakovo tijelo. Privue ga blie k sebi pa zarije lice u
djeakov vrat. Usne mu se pomaknu preko vrata, prsa, male bradavice, a tad zavue i drugu ruku u otvorenu koulju, pa je sad djeak
bespomono leao na njegovim rukama. vrsto ga privue i zarije
zube u njegov vrat. Djeakova glava padne nauznak, uvojci se
odlijepe od ela; djeak jaukne a vjee mu zatrepere, ali se ne otvore. Lestat klekne ne putajui djeaka. Snano je sisao krv, svijenih i
ukoenih lea, ljuljao se naprijed-natrag nosei djeaka, a njegovi
dugi uzdasi pojaavali su se i stiavali u ritmu ljuljanja dok mu se
tijelo ne napne a rukama zamlatara kao da eli odgurnuti djeaka,
kao da djeak u svom bespomonom snu prianja uz Lestata. Najzad
se polako vrati do leaja i spusti djeaka na jastuke. Sisao je krv tie,
skoro neujno.

KIKA

Odvoji se od djeaka. Rukama ga pritisne na leaj. Klekne i zabaci glavu; valovita plava kosa mu se raspusti i zamrsi. Polako se
spusti na pod, okrene i leima nasloni ha kau. - Boe - apne, zabaene glave, napola sputenih vjea. Rumenilo mu oblije obraze i
ruke. Jedna je poivala na svinu tom koljenu; zadrhti, pa se smiri.
Claudia se nije pomaknula. Leala je poput Botticelijeva anela |
pokraj netaknutog djeaka. Tijelo onog drugog ve je svenulo, vrat
je bio poput slomljene stabljike, teka glava leala je pod udnim kutom, kutom smrti, na jastuku.
Ali neto nije bilo u redu. Lestat je buljio u strop. Jezik mu je visio izmeu zuba. Sjedio je previe mirno, a inilo se da e mu jezik
ispasti iz usta, probiti zube. Drhtao je, ramena su mu se grila i
oputala, ali se nije micao. Preko njegovih jasnih sivih oiju navukla
se mrena. Piljio je u strop. Tad iz njega dopre zvuk. Iskoraknem iz
sjene, ali Claudia otro sikne: - Natrag!
- Louis - govorio je. Sad sam ga uo. - Louis... Louis.
- Lestat, zar ti ne prija? - upita ga ona.
- Neto nije u redu - on zavapi, a oi mu se raire kao da mu je
silno teko govoriti. Nije se uope mogao micati. - Claudia? - zavapi
ponovno i zakoluta oima.
- Zar ti se ne svia okus djeje krvi? - tiho upita ona.
- Louis - apne Lestat i konano uspije podignuti glavu, ali samo na trenutak, jer mu ona klone na kau. - Louis, to je... od absinta! Previe absinta! - zajei. - Otrovala ih je absintom. Otrovala me.
Louis... - Pokua podignuti ruku. Priem blie. Dijelio nas je stol.
- Ne prilazi! - ponovi ona. Spusti se s kaua i prie mu. Zakilji
u njega kao to se on zakiljio u djeaka. - Absint, oe - ree ona - i
laudanum!
- Vrae - ree joj on. - Louis, metni me u mrtvaki sanduk. Pokua ustati. - Metni me u mrtvaki sanduk! - Glas mu je bio grub,
jedva ujan. Ruka zadrhti, podigne se, pa padne.
- Oe, ja u te poloiti u mrtvaki sanduk - ree ona, kao da mu
eli ublaiti bol. - I to zauvijek. - A tad ispod jastuka izvadi kuhinjski no.
- Claudia! Nemoj! - rekoh joj. Ali me ona oine otrovnim pogledom kakav dotad nisam vidio na njezinu licu. Dok sam ja stajao
oduzet, ona mu raspori vrat i on ispusti otar, krkljavi krik. - Boe! vikne on. - Boe!

KIKA

Krv pone tei iz njega, preko koulje, kaputa. Tekla je kao to

ne tee iz ivih ljudi, krv kojom se napunio prije djeaka i od
djeaka. Okretao je glavu, svijao je, pa mu je rana iz koje je kuljala
krv zjapila. Ona zarine no u njegova prsa i on se nagne naprijed,
razjapljenih usta, iskeenih onjaka, objema rukama grevito posegne za kuhinjskim noem, one zadrhte oko drke noa i skliznu s
nje. Pogleda me. Kosa mu je padala u oi. - Louis! Louis! - Jo
jednom zastenje i srui se na bok. Claudia je stajala i gledala u njega. Krv je tekla poput vode. Stenjao je, pokuavao ustati, jednom rukom uhvatio se za donji dio prsnog koa, a drugom se podboio o
pod. Ona se baci na njega, vrsto ga obujmi oko vrata i zagrize u
njega dok su se borili. - Louis, Louis! - stenjao je on, borio se, pokuavao je otresti, ali je ona zajahala na njega, popela mu se na rame. On se podizao pa padao, podizao pa padao, sve dok se ona nije
povukla. Spretno se spusti na pod, odmakne od njega, ruku prinese
ustima, oi joj se zamagle. Okrenem joj lea. eludac mi se dizao od
tog prizora i vie nisam mogao gledati. - Louis! - ree ona, ali ja
zatrgsem glavom. inilo se da se itava kua zanjihala. Ali ona ree:
- Pogledaj to se dogaa s njim!
Prestao se micati. Leao je na leima. Tijelo mu se smeuralo, sasuilo, koa odebljala i navorala i tako pobijeljela da su mu se vidjele
i najsiunije ilice. Zastenjem, ali nisam mogao odvojiti pogled od
tog prizora, ak i kad su se poele nazirati kosti, usne se povukle sa
zubiju, a nos osuio i pretvorio u dvije razjapljene rupe. Ali su mu
oi ostale iste i buljile u strop. arenice su kolutale, miii se lijepili
za kosti i pretvarali u opnu, a odjea se izvjesila na Lestatovu kosturu. Naposljetku se arenice izvrnu na vrhu glave, a bjeloonice zamagle. "To" se najzad umiri: gusta valovita plava kosa, kaput, par
ulatenih izama, uas koji se neko nazivao Lestat. Bespomono
sam buljio.
Claudia je dugo stajala na mjestu. Krv je natopila sag i utkani
cvjetni vjenii potamnjeli su. Ljepljiva i crna krv ljeskala se na parketu. Umrljala je njezinu haljinu, bijele cipele, obraze. Obrie se
zguvanim ubrusom, pokua to uiniti i s mrljama na haljini pa ree:
- Louis, mora mi ga pomoi odnijeti!
- Ne! - Okrenuo sam njoj i leu pokraj njezinih nogu lea.

KIKA

- Louis, jesi li poludio? Ne moe ostati ovdje! - ree mi ona. Ni djeaci. Mora mi pomoi! Onaj drugi umro je od absinta! Louis!
Znao sam da govori istinu, da moram, ali mi se ipak inilo nemogue.
Morala me prodrmati, odvesti me. U kuhinjskoj pei bile su jo
kosti majke i keri koje je ubila. Opasna pogreka, glupost. Ona ih
izvadi i metne u vreu, a vreu odvue preko kamenog dvorita u
koiju. Ja upregnem konja, utiam polupijanog koijaa, i brzo odvezem mrtvaka kola izvan grada, u smjeru Bayou St. Jeana, prema
tamnoj movari koja se protezala do jezera Pontchartrain. Claudia je
utei sjedila pokraj mene dok nismo proli plinom osvijetljena vrata
nekoliko ladanjskih kua. Kamenim kockama poploana cesta suzila
se i postala kvrgava, s obje strane pruala se movara, visok zid
naizgled neprobojnih empresa i vinove loze. Osjeao sam zadah
gnoja, ukanje ivotinja.
Claudia je zamotala Lestatovo tijelo u plahtu, jer ga u protivnom
nisam htio dotaknuti, a tad ga je, na moj uas, posula krizantemama, Kud sam ga podigao iz koije imao je sladak, pogrebni miris.
Bio
je lagan poput perca, savitljiv poput ueta s vorovima. Prebacio
sam ga preko ramena i zagacao u tamnu vodu koja je postajala sve
dublju i prodrla mi u izme dok sam traio put u mulju kako bih se
udaljio od mjesta na kojem sam ostavio djeake. Zalazio sam sve
dublje u movaru nosei Lestatove ostatke, ali nisam znao zato. Naposljetku, kad se jedva nazirao blijedi komad ceste i neba koje se
opasno rudjelo, spustio sam njegovo tijelo u vodu. Potreseno sam
gledao bezlian oblik bijele plahte ispod muljevite povrine. Obamrlost koja me titila od trenutka kad je koija krenula iz Rue Royale
prijetila je da e nestati i ostaviti me izloenog, zderane koe. Gledao sam u vodu i razmiljao: To je Lestat. To je ta preobrazba i tajna.
A sad je mrtav, izgubljen u vjenoj tami. Kao da me neka sila vukla
da poem za njim, da se spustim u tamnu vodu i nikad ne vratim,
sila tako snana i jasna da mi je govor u usporedbi s time bio mrmljanje. Sila je bez rijei govorila: "Zna to mora uiniti. Sii u tamu.
Ostavi sve."
Zaujem Claudijin glas. Zvala me. Okrenem se i kroz isprepletenu vinovu lozu ugledam je u daljini, poput siunog plamika na
blijedim kamenim kockama.

KIKA

Tog jutra u mrtvakom sanduku, ona me obujmi i privine se,

apne da me voli, da smo se zauvijek oslobodili Lestata. - Volim te,
Louis - ponavljala je dok se s poklopcem ne spusti tama i milosrdno
nam izbrie svijest.
Kad sam se probudio, prekapala je po njegovim stvarima, u
tiini, suzdrano, ali puna divljeg gnjeva. Praznila je ormarie,
praznila ladice na sagove, izvlaila njegove kapute iz ormara, izvrtala depove, bacala kovanice, kazaline ulaznice i komadie papira.
Stajao sam na vratima njegove sobe i zaprepateno je promatrao. U
sobi je leao njegov mrtvaki sanduk, ispunjen rupcima i tapiserijama. Neto me tjeralo da ga otvorim i da ga moda ugledam u njemu. - Nita! - napokon ree ona s gaenjem. Ubacivala je njegovu
odjeu u kamin. - Nita o njegovu podrijetlu, o tome tko ga je
uinio vampirom! - ree. - Nita. - Pogleda me oekujui razumijevanje. Okrenem se. Nisam je mogao gledati. Vratim se u spavau sobu koju sam zadrao za sebe, ispunjenu knjigama i ono malo
stvari koje sam sauvao od majke i sestre, pa sjednem na krevet.
uo sam kad je ula, ali je nisam mogao pogledati. - Zasluio je smrt! - ree mi ona.
- Znai da i mi zasluujemo smrt. Jednaku. Svake noi naeg
ivota - odvratih. - Odlazi od mene! - Kao da su mi rijei bile misli,
a um bezlina zbrka. - Brinut u o tebi jer ne moe sama brinuti za
sebe. Ali mi ne prilazi. Spavaj u onoj kutiji koju si kupila. Da mi nisi
prila!
- Rekla sam ti da u to uiniti. Rekla sam ti - ree ona. Glas joj
nikad nije zazvuao tako krhko, poput srebrnog zvonca. Pogledam
je i trgnem se, ali ne ganem. Lice kao da nije bilo njezino. Nikad
nijedno lice lutke nije bilo tako proarano unutranjim nemirom. Louis, rekla sam ti! - ree ona drhtavih usnica. - Uinila sam to za
nas. Da budemo slobodni. - Nisam mogao gledati njezinu ljepotu,
naizglednu nevinost, i tu uasnu potresenost. Proem pokraj nje;
moda sam je sruio, ne znam. Doao sam do ograde stuba kad
zaujem udan zvuk.
Nikad u naem zajednikom ivotu nisam uo takav zvuk. Nikad poslije one davne noi kad sam je naao kako se privija uz majku. Plakala je!
I protiv volje se vratim. Pla se inio prirodan, beznadan, kao da
nije htjela da ga netko uje ili kao da nije marila ako je uje itav

KIKA

svijet. Naem je kako podvinutih nogu lei na mom krevetu na mjestu na kojem sam esto sjedio i itao. Cijelo su joj tijelo potresali jecaji. Zvuk je bio jeziv, proivljeniji, uasniji od njezina smrtnog
plaa. Sjednem pokraj nje polako, njeno i poloim joj ruku na rame. Ona podigne glavu i pogleda me prestraenim irokim oima,
drhtavih usana. Lice joj je bilo umrljano suzama i krvlju. Oi pune
suza, ruka crvena. Nije primjeivala niti bila toga svjesna. Odmakne
kosu s ela. Tijelo joj zadrhti od dugog, tihog, preklinjueg jecaja. Louis, ako te izgubim, nita nemam - apne. - Vratila bih sat
unatrag, ali ne mogu vratiti vrijeme. - Zagrli me, podigne se u moje
naruje, zajeca mi na grudima. Oklijevao sam dodirnuti je, ali mi se
ruke ipak nezaustavljivo pomaknu, obujme je, vrsto zagrle i pomiluju kosu. - Ne mogu ivjeti bez tebe - apne ona. - Radije bih
umrla nego ivjela bez tebe. Umrla bih na isti nain kao i on. Ne
mogu podnijeti nain na koji me gleda. Ne mogu podnijeti da me
ne voli! - Jecaji su se pojaali, postali bolniji. Naposljetku se sagnem
i poljubim je u mekan vrat i obraze koji su bili poput zimskih ljiva.
ljiva iz zaarane ume u kojoj voe nikad ne pada s grana. U kojoj
cvijee nikad ne uvene. - Dobro, mila - rekoh joj. - U redu, duo. Polako sam je i njeno ljuljao u naruju, sve dok nije zaspala, mrmljajui o naoj vjenoj srei, kako smo se zauvijek rijeili Lestata i kako poinje naa velika ivotna pustolovina.
- Naa velika ivotna pustolovina. Sto znai umrijeti kad moe
ivjeti do smaka svijeta? A to je "smak svijeta" nego prazne rijei,
jer tko zna to je uope svijet? Proivio sam dva stoljea, vidio kako
jedno stoljee potire zablude onog drugog, vjeno sam mlad i vjeno
star, nemam iluzija, ivim od trenutka do trenutka pa zamiljam
srebrni sat koji otkucava u zrakopraznom prostoru: obojeni
brojanik, fino oblikovane kazaljke koje nitko ne vidi, koje nitko ne
gleda, obasjan svjetlom koje nije svjetlo, poput svjetla kojim je Bog
stvorio svijet prije nego to je stvorio svjetlo. Otkucava trenutke
tonou sata u sobi golemoj poput svemira.
Ponovno sam bio na ulici. Claudia je otila traiti rtvu. Miris
njezine kose i haljine jo mi se zadrao na prstima i kaputu. Pogled
mi je prodirao u daljinu poput blijede zrake fenjera. Obreh se kod
katedrale. to znai umrijeti kad moe ivjeti do smaka svijeta?
Razmiljao sam o bratovoj smrti, o tamjanu i krunici. Dobio sam

KIKA

elju da budem u toj mrtvanici, da sluam glasove ena dok mole

Ave Mariju, lupkanje krunica, miris voska. Sjeao sam se plaa. Prizor je bio iv, kao da je bilo juer, iza ovih vrata. Brzo sam proao
kroz hodnik i njeno gurnuo vrata.
Veliko proelje katedrale uzdizalo se poput tamne mase s druge
strane trga, ali su vrata bila otvorena i u unutranjosti se vidjelo meko, treperavo svjetlo. Bila je rana subotnja veer i ljudi su dolazili
ispovjediti se za nedjeljnu misu i priest. Svijee su prigueno gorjele u svijenjacima. Na kraju lae iz sjene je izranjao oltar, oteao od
bijelog cvijea. Mog su brata za posljednji ispraaj prije groblja donijeli u staru crkvu koja se nalazila na mjestu dananje katedrale.
Nisam bio u katedrali od bratove smrti, nisam se nijednom uspeo
kamenim stubama, proao preko trijema i uao kroz otvorena vrata.
Nisam se bojao. udio sam da se neto dogodi, da kamenje
zadrhti kad uem u zasjenjeno predvorje i u daljini na oltaru ugledam svetohranilite. Jednom sam proao pokraj crkve kad su
prozori bili osvijetljeni a zvuk pjesme se izlijevao na Jackson Square.
Tad sam se kolebao i pitao ne postoji li neka tajna koju mi Lestat nije
otkrio, neto to bi me moglo unititi uem li u crkvu. Privlaila me,
ali sam odagnao tu elju, oteo se aroliji otvorenih vrata, mnotva
koje pjeva jednim glasom. Tada sam nosio neto za Claudiju, lutku u
vjenanici koju sam uzeo iz neosvijetljenog izloga i stavio u veliku
kutiju omotanu papirom i svezanu vrpcama. Lutka za Claudiju. Nastavio sam hodati nosei tu lutku, a iza lea sam zauo teke vibracije orgulja, dok mi je oi zaslijepio plamen svijea.
Sad sam se sjetio tog trenutka, straha koji sam osjetio kad sam
vidio oltar, uo zvuke Pange Lingua. Progonila me pomisao na brata.
Ugledao sam mrtvaki sanduk kako se mie niz sredinji prolaz, povorku oaloenih. Vie se nisam bojao. Dok sam hodao polako pokraj tamnih kamenih zidova, osjeao sam tek enju za strahom, elju
da naem razlog da se bojim. Iako je bilo ljeto, zrak je bio hladan i
vlaan. Ponovno se sjetim Claudijine lutke. Gdje je? Claudija se godinama njome igrala. I ponem traiti lutku, uporno i besmisleno,
kako se trai u nonoj mori. Nailazio sam na vrata koja se nisu
mogla otvoriti i ladice koje se nisu mogle zatvoriti, borio se protiv
neeg besmislenog, ne znajui zato se tako oajniki trudim, zato
mi um obuzima uas kad ugledam stolac s rupcem prebaenim preko njega.

KIKA

Uem u katedralu. ena izae iz ispovjedaonice i proe pokraj

dugog reda ljudi koji su ekali. ovjek koji je trebao ui poslije nje
ne pomakne se. Osjetljiva vida ak i u ovako ranjivom stanju opazim to pa se okrenem i pogledam ga. Buljio je u mene. Ja mu brzo
okrenem lea. uo sam kako je uao u ispovjedaonicu i zatvorio
vrata. Proem kroz crkvu i sjednem u praznu klupicu, vie od iscrpljenosti nego iz uvjerenja. Zamalo sam iz navike i kleknuo. Misli su
mi bile zbrkane i mune kao da sam smrtnik. Zatvorim oi i pokuam ni na to ne misliti. Sluaj i gledaj, rekoh si. I tim voljnim
inom osjetila mi izrone iz patnje. U polutami je do mene dopirao
molitveni apat, jedva ujno lupkanje krunica, uzdah ene koja je
kleala kod Dvanaeste postaje krinog puta. Iz mora drvenih klupa
dizao se miris takora. takor je hodao negdje blizu oltara, a drugi u
velikom pokrajnjem oltaru od izrezbarena drveta s likom Djevice
Marije. Zlatni svjenjaci svjetlucali su na oltaru. Prelomi se stabljika
raskone bijele krizanteme. Na njezinim gustim laticama blistale su
kapljice vode. Kiselkast miris dizao se iz mnogobrojnih vaza na
glavnim i sporednim oltarima s kipovima Djevica, Kristova i
svetaca.
Gledao sam u kipove. Oarali su me svojim beivotnim profilima,
zagledanim oima, praznim rukama, smrznutim naborima halja.
Tijelo mi se zgri i odbaci me naprijed pa se rukom uhvatim za klupu. Crkva je bila groblje mrtvih oblija, nadgrobnih spomenika i kamenih anela. Podignem pogled i prikae mi se vlastiti lik kako se
penje oltarskim stubama, otvara malo svetohranilite, posee
udovinim rukama za posveenim kaleom, uzima Tijelo Isusovo i
prosipa Njegove bijele hostije po sagu, a zatim ih gazi i pretvara
Svetu priest u prah. Znao sam to znai ta vizija.
Bog ne ivi u toj crkvi. Ti su kipovi slika nitavila. Ja sam bio jedino nadnaravno bie u toj katedrali. Ja sam jedini nadsmrtni stvor
koji je stajao pod njezinim krovom! Osamljenost. Osamljenost na
granici mahnitosti. Katedrala se u mojoj viziji srui, a sveci se nagnu.
takori pojedu Svetu priest i ugnijezde se na prozorima. Jedan takor golema repa navlaio je i grickao poderani oltarski pokrov sve
dok svijenjaci nisu pali i otkotrljali se na blatom pokrivene kamene
ploe. Ja sam i dalje stajao. Nedirnut. Nemrtav. Ispruim ruku prema gipsanoj ruci Djevice; ona se slomi i smrvi na mom dlanu. Pritiskom palca pretvarao sam je u prah.

KIKA

A tad, kroz otvorena vrata kroz koja se posvuda vidjela pusto

(ak je i velika rijeka bila zamrznuta i zakrena nasukanim laama
okovanim ledom), kroz ruevine se probijala pogrebna povorka,
skupina blijedih mukaraca i ena, udovita uarenih oiju
odjevenih u lepravu crnu odjeu. Mrtvaki sanduk tropoe na
drvenim kotaima, takori trkaraju preko slomljenog i ulubljenog
mramora, povorka se pribliava. U njoj vidim Claudiju, oi joj se
vide iza tanke crne koprene. Jednom rukom u crnoj rukavici vrsto
dri crni molitvenik, a drugu je poloila na mrtvaki sanduk. A u
mrtvakom sanduku, ispod staklenog poklopca, s uasom ugledam
Lestatov kostur, smeuranu kou utisnutu u kosti, oi pretvorene u
duplje, a plava kosa leluja na bijelom satenu.
Povorka se zaustavi. Ljudi se raziu i u tiini popune pranjave
klupe. Claudia se okrene, otvori knjigu i podigne koprenu s lica. Zapilji se u mene i prstom dodirne stranicu. - Proklinjem te i
izopujem iz zemlje - apne, a apat joj odjekne u ruevinama. Izopujem te iz zemlje koja je otvorila svoja usta kako bi primila krv
tvog brata iz tvoje ruke. Kad bude obraivao zemlju, vie ti nee
pruati snagu. U zemlji e biti bjegunac i skitnica. Tko te ubije,
osvetit e mu se sedmerostruko.
Viknem na nju, vrisnem. Krik je izaao iz dubina mog bia poput neke velike crne sile koja se skotrljala s mojih usana i od koje se
moje tijelo protiv volje zavrtjelo. alobnici uasno uzdahnu. Njihov
zbor postajao je glasniji. Okrenem se i ugledam ih kako su me okruili, guraju me na mrtvaki sanduk. Da bih odrao ravnoteu okrenem se i objema se rukama naslonim na nj. Ali u mrtvakom sanduku ne ugledam Lestatove ostatke, nego tijelo svog brata. Zavlada
muk, kao da se na svijet spustila koprena, kao da se rasplinuo pod
njezinim nijemim naborima. Moj je brat bio plavokos, mlad i drag
kao za ivota, stvaran i topao kao prije mnogo godina. Ne bih ga tako mogao zapamtiti, tako savreno obnoviti njegov lik, svaku pojedinost u sjeanju. Njegova je plava kosa bila zaeljana od ela, oi
sklopljene kao da spava, glatki prsti sklopljeni oko raspela na prsima, usne tako rumene i svilene da sam se jedva suzdravao ne dodirnuti ih. Kad sam ispruio ruku kako bih dodirnuo njegovu meku
kou, vizija se raspline.
Sjedio sam u katedrali u subotnju veer; u nepominom zraku
osjeao se jak miris svijea, ena koja je prola krini put otila je,

KIKA

sputala se tama - iza mene, ispred mene, iznad mene. Pojavi se

djeak u crnoj halji redovnika, nosei dugu zlatnu motku za gaenje
svijea. Tuljcem je gasio svijeu za svijeom. Bio sam omamljen.
Pogleda me pa skrene pogled kao da ne eli uznemiriti ovjeka zadubljenog u molitvu. Kad je krenuo prema drugom svijenjaku,
osjetim neiju ruku na ramenu.
Da su dvije osobe prole tako blizu mene a da ih ja nisam uo,
da mi ak nije bilo vano, bilo je razlogom da mi negdje u dui
zazvoni na uzbunu. Podignem pogled i ugledam sjedokosog
sveenika. - elite li se ispovjediti? - upita on. - Htio sam zakljuati
crkvu. - Zakilji iza debelih naoala. Jedino je svjetlo dopiralo od niza malih svijea u crvenom staklu koje su gorjele ispred svetaca a
sjene im skakale po visokim zidovima. - Neto vas mui, zar ne?
Mogu li vam pomoi?
- Prekasno je, prekasno - apnem mu i ustanem. On se odmakne. Nije jo nita opazio u mojoj pojavi to bi ga uznemirilo i on mi
ree ljubazno i utjeno: - Ne, jo je rano. Da doete u
ispovjedaonicu?
Na trenutak se zagledam u njega. Doao sam u napast da se nasmijeim. A tad se odluim ispovjediti. Idui za njim niz prolaz, u
sjenu predvorja, znao sam kako od toga nee biti nita, da je to ludilo. Ipak kleknem u malu drvenu kabinu, sklopim ruke na klecalu, a
on sjedne u ispovjedaonicu, pomakne pregradu i ugledam nejasne
crte njegova profila. Na trenutak se zagledam u njega, pa podignem
ruku i uinim znak kria: - Blagoslovi me oe jer sam grijeio,
grijeio tako esto da ne znam kako bih se promijenio, niti kako da
pred Bogom ispovjedim to sam uinio.
- Sine, Bog prata - apne mi on. - Ispriaj mu najbolje kako
zna i iz srca.
- Ubojstva, oe, puno smrti. ena koja je prije dvije noi umrla
na Jackson Squareu, ja sam je ubio, kao i tisue prije nje, jednu ili
dvije na no, oe, i tako sedamdeset godina. Hodam ulicama New
Orleansa poput Smrti i hranim se ljudima. Oe, nisam smrtnik, nego
besmrtan i proklet, poput anela koje je Bog sunovratio u pakao. Ja
sam vampir.
Sveenik se okrene. - to je to, neki va sport? ala? Rugate se
starcu? - upita on. Zalupi drvenu pregradu. Ja brzo otvorim vrata i
izaem iz ispovjedaonice. ekao me. - Mladiu, jeste li vi uope bo-

KIKA

gobojazni? Znate li znaenje bogohuljenja? - Zapilji se u mene. Ja

mu se polako, jako polako pribliim. Najprije me bijesno pogleda,
zatim zbunjeno uzmakne korak. Crkva je bila prazna, uplja, crna,
crkvenjak je otiao i svijee su bacale sablasno svjetlo na udaljene oltare i oko sveenikove sijede glave i lica inile su vijenac njenih,
zlatnih zraka. - Znai, nema milosti! - rekoh mu i uhvatim ga za
ramena. Stisnem ga nadnaravnim stiskom iz kojeg se nije mogao
izvui i unesem mu se u lice. On razjapi usta od uasa. - Vidite li
to sam? Ako Bog postoji, zato trpi moje postojanje? - upitam ga. I vi meni govorite o bogohuljenju! - On mi zarine nokte u ruke pokuavajui se osloboditi. Misna knjiga mu padne na pod, a krunica
zazvei u naborima halje. Kao da se borio s oivljenim kipovima
svetaca. Iskesim se i pokaem mu svoje strane zube. - Zato doputa da ivim? - Njegovo lice me razbjesnilo, njegov strah, prezir,
gnjev. U njemu ugledam mrnju koju sam vidio kod Babette. I on
zasike: - Pusti me! Vrae! - u smrtnom strahu.
Pustim ga. Sa zlokobnim zadovoljstvom gledao sam kako posre
po prolazu kao da se probija kroz snijeg. A tad jurnem za njim, tako
brzo da sam ga istog trena dohvatio ispruenim rukama, zavio u tamu mojeg plata. On se batrgao, proklinjao me, zazivao Boga s oltara. Dohvatim ga na stubama kod pregrade za priest, povuem na
pod pa zarinem zube u njegov vrat.
***
Vampir zauti.
Mladi je neko vrijeme htio zapaliti cigaretu. Sjedio je drei
ibicu u jednoj ruci, cigaretu u drugoj, nepomian poput lutke u
izlogu, zagledan u vampira. Vampir je gledao u pod, ali se okrene,
uzme kutiju ibica iz mladieve ruke, zapali jednu i prinese je
cigareti. Mladi se sagne. Udahne i brzo ispusti dim. Odvrne ep s
pljoskice i povue dug gutljaj, ne skidajui pogleda s vampira.
Strpljivo je ekao da vampir nastavi.
- Nisam se sjeao Europe iz djetinjstva. ak ni putovanja u
Ameriku. injenica da sam se ondje rodio bila mi je apstraktna, ali
me privlaila snagom kakvu Francuska ima za koloniste. Govorio
sam francuski, itao francuski, ekao izvjea o francuskoj revoluciji

KIKA

i prikaze Napoleonovih pobjeda u parikim listovima. Sjeam se

kako sam bio ljut kad je koloniju Louisianu prodao Sjedinjenim
Amerikim Dravama. Ne znam koliko je u meni ostalo od smrtnika
Francuza. U to doba ga bez sumnje vie nije bilo, ali sam silno elio
vidjeti i upoznati Europu, emu jedini razlog nisu bila proitana
djela lijepe knjievnosti i filozofije, nego i osjeaj da me Europa
oblikovala dublje i snanije nego druge Amerikance. Bio sam Kreol
koji je htio vidjeti gdje je sve poelo.
I tako sam se usredotoio na to. Izbacio sam iz svojih ormara i
krinja sve to mi nije bilo nuno potrebno (a toga nije bilo puno).
Veina je mogla ostati u mojoj kui u gradu, jer sam znao da u se
jednog dana u nju vratiti, makar da preselim imovinu u slinu kuu
i zaponem nov ivot u New Orleansu. Nisam mogao zamisliti, niti
sam elio, zauvijek je napustiti. Ali sam srcem i duom udio za
Europom.
Prvi put sam povjerovao kako bih mogao vidjeti svijet, odluim
li se otputovati. Da sam, kako je Claudia rekla, slobodan.
U meuvremenu je ona smislila plan: najprije moramo obii sredinju Europu, u kojoj je ini se najvie vampira. Bila je sigurna da
emo ondje pronai neto to bi nas moglo pouiti, objasniti nae
podrijetlo. Ali ona je eljela i neto vie od odgovora, eljela je komunicirati s pripadnicima svoje vrste. "Svoje vrste", ponavljala je to
esto, i to drukijim tonom od mene pa bih osjetio jaz koji nas dijeli.
Prvih godina naeg zajednikog ivota, smatrao sam da je slina Lestatu, da upija njegov nagon za ubijanjem, iako je u ostalom bila
slina meni. Sad sam shvatio kako u Claudiji ima manje ljudskoga
nego u Lestatu i meni, manje nego to smo to on i ja zamiljali. Ni
traga ljudskog milosra. Time se vjerojatno moglo objasniti (usprkos
svemu to sam uinio ili propustio uiniti) zato je ostajala sa mnom.
Nisam bio od njezine vrste, ali sam joj bio najsliniji.
- Zar se Claudiju nije moglo - upita mladi - pouiti milosru
kako ste je pouili ostalom?
- Zato? - iskreno upita vampir. - Da pati poput mene?
Priznajem, trebao sam je pouiti kako nadvladati elju da ubije Lestata. Morao sam to uiniti sebe radi. Ali, nisam bio ni u to siguran.
Jednom sam bio proklet, pa vie ni u to nisam vjerovao.

KIKA

Mladi kimne glavom. - Oprostite, prekinuo sam vas. Neto ste

htjeli rei - ree.
- Htio sam rei da sam zakljuio kako mogu zaboraviti to se
dogodilo Lestatu tako da se okrenem Europi. Nadahnjivala me pomisao na druge vampire, iako nisam postao cinian prema ideji o
postojanju Boga. Jednostavno sam je putem izgubio u nadnaravnim
lutanjima kroz svijet.
Jo se neto dogodilo prije naeg odlaska u Europu. Zapravo,
dogodilo se puno toga. Poelo je s glazbenikom. Navratio je dok
sam
bio u katedrali, a doao je i sljedee noi. Otpustio sam sluge i
osobno ga primio. Njegov izgled me prestravi.
Bio je puno mraviji nego kad sam ga posljednji put vidio, vrlo
blijed i vlana lica, grozniav i jadan. Kad sam mu rekao da je Lestat
otputovao, najprije je odbio povjerovati a tad je uporno tvrdio kako
bi mu u tom sluaju Lestat ostavio poruku. Ode niz Rue Royale,
razgovarajui sam sa sobom, kao da nije svjestan ljudi oko sebe. Dostignem ga ispod plinske svjetiljke. - Ostavio vam je neto - rekoh i
brzo potraim lisnicu. Nisam znao koliko je novca u njoj, ali sam mu
je htio dati. U njoj je bilo nekoliko stotina dolara. Metnem mu ih u
ruku, tako mravu da su se nazirale plave vene koje su kucale ispod
vodnjikave koe. Glazbenik ivne. Shvatio sam kako je rije o
neemu osim novca. - Znai, govorio vam je o meni kad vam je dao
novac! - ree, uhvativi se za to kao da je rije o relikviji. - Sigurno
vam je rekao jo neto! - Zagleda se u mene buljavim, izmuenim
oima. Ne odgovorim mu odmah, jer sam ugledao okrugle rupice u
vratu. Dvije ogrebotine na desnoj strani, malo iznad umaenog
ovratnika. Novac je leprao u njegovoj ruci. Nije primjeivao promet, ljude koji su se gurali oko nas. - Spremite ga - apnem mu. Zaista vas je spominjao, da morate nastaviti skladati.
Zapiljio se u mene kao da je oekivao jo neto. - Da? Je li jo
neto rekao? - upita me. Nisam znao to da mu kaem. Sve bih
uinio da mu nadomjestim izgubljeno, da sam znao kako e ga to
utjeiti i drati na odstojanju. Bilo mi je bolno govoriti o Lestatu.
Rijei su mi se na usnama pretvarale u paru. A udile su me i rupice
na vratu. Nisam znao to misliti o njima. Naposljetku sam mladiu
napriao gluposti, kako mu je Lestat poelio sve najbolje u ivotu,
kako je morao parnim brodom u St. Louis, da e se vratiti, da rat sa-

KIKA

mo to nije izbio i da ondje ima posla. Mladi je edno upijao svaku

rije, kao da ih se ne moe dovoljno nasluati i kao da eli jo neto
uti. Drhtao je, svjee kapljice znoja izbile su mu po elu. vrsto me
stezao. Ugrize se za usnicu i ree: - Ali zato je otiao? - kao da mu
moja objanjenja nisu bila dovoljna.
- to je? - upitah ga. - Zato vam on treba? Siguran sam da bi
on htio...
- Bio mi je prijatelj! - okrene se naglo prema meni, a glas mu
prigui suzdran gnjev.
- Nije vam dobro - rekoh mu. - Potreban vam je odmor. Imate
neto - pokaem prstom, pazei na svaki njegov pokret - na vratu.
- Nije ak ni znao o emu govorim. Prstima opipa vrat, nae ranice
i protrlja ih.
- Kakve to ima veze? Ne znam. Kukci, posvuda su - ree i okrene se od mene. - Je li jo neto rekao?
Dugo sam gledao za njim dok je iao niz Rue Rovale, mahnit,
mrav lik u crnini, kome su se uklanjala vozila.
Odmah obavijestim Claudiju o ranicama na njegovu vratu.
Bila je to naa posljednja no u New Orleansu. Sutra prije ponoi ukrcat emo se na brod koji kree rano ujutro. Dogovorili smo
se da proetamo. Bila je zabrinuta, a lice joj je bilo silno tuno. Ta joj
tuga nije silazila s lica od one veeri kad se rasplakala. - to bi
mogle znaiti te rupice? - upita me ona. - Da se nahranio mladievom krvlju dok je ovaj spavao, da mu je to mladi dopustio? Ne
mogu zamisliti... - ree ona.
- Da, sigurno je tako bilo. - Ali nisam bio siguran. Sjetio sam se
kad je Lestat rekao Claudiji da poznaje mladia koji bi bio puno bolji
vampir od nje. Je li to bila njegova namjera? Da stvori jo jednog
vampira?
- Louis, to vie nije vano - podsjeti me ona.
Morali smo se oprostiti od New Orleansa. Udaljavali smo se od
mnotva u Rue Royale. ulima sam upijao okolinu, grijao slike grada na srcu, i nevoljko si priznavao da je to posljednja no u gradu.
Stari francuski grad je uglavnom odavno izgorio. Arhitektura je
tad bila poput dananje, panjolska. Hodajui polako kroz tu jako
usku ulicu u kojoj bi se koija morala zaustaviti da propusti drugu,
prolazili smo pokraj vapnom olienih zidova i velikih dvorinih
ulaznih vrata kroz koja su se vidjela osvijetljena rajska dvorita po-

KIKA

put naeg. Svako je obeavalo raj, ulne tajne. Velika stabla banana
milovala su balkone trijemova a gusti grmovi paprati i cvijea
zakrili su otvore prolaza. Na balkonima su u tami sjedili ljudi,
leima okrenuti prema otvorenim vratima. Njihovi prigueni
glasovi i lepet lepeza jedva se uo od uma povjetarca s rijeke.
Zidovi su bili pokriveni tako gustim visterijama i kristovim cvijetom
da bismo se oeali o njih u prolazu a ponekad bismo ubrali blistavu
ruu ili vrijee kozje krvi. Kroz visoke prozore vidjeli smo igru
svjetlosti svijea na bogato izrezbarenim gipsanim stropovima a
esto i svijetao dugin vjeni kristalnih lustera. Kadto bi neki lik u
veernjoj odjei priao ogradi. Na eninu vratu zablistao bi nakit, a
njezin parfem bi dodao teak zain mirisu cvijea u zraku.
Imali smo omiljene ulice, vrtove, kutke, ali bismo neizbjeno
zali u predgrae starog grada i ugledali movaru. Koija za
koijom dolazila bi iz pravca Bayou Road na putu za kazalite ili
operu.
Svjetla grada leala su nam iza lea a mirisi grada utapljali se u
tekom zadahu movarne trulei. Bilo mi je muno gledati visoka,
zanjihana stabla, jer su me podsjeala na Lestata. Mislio sam na njega kao to sam mislio na bratovo tijelo. Vidio sam kako tone u dubinu meu korijenje empresa i hrasta, ta odvratna sasuena masa
umotana u bijelu plahtu. Pitao sam se zaziru li od njega stvorovi tame jer nagonski osjeaju kako je ta sasuena kreatura pogubna, ili se
okupljaju oko njega u smrdljivoj vodi i trgaju s kostiju njegovo prastaro sasueno meso.
Okrenem se od movara prema srcu starog grada i osjetim kako
me tjei njean stisak Claudijine ruke. Nabrala je kiticu cvijea s
ograda vrtova, prislonila je na svoju utu haljinu, a lice zarila u
mirisno cvijee. apne mi neto tako tiho da sam se morao sagnuti
kako bih je uo: - Louis, mui te Lestat. Zna koji je lijek. Neka tijelo
poui um. - Pusti mi ruku, odmakne se od mene i ponovi: - Zaboravi
ga. Neka tijelo poui um. - Sjetim se knjige pjesama koju sam
drao u rukama kad je Claudia to prvi put rekla i ugledam stihove
na bijelom papiru:
Rumene usne, pogled otvoren,
Uvojci uti poput zlata,
Koa bijela poput gube,

KIKA

Nona mora, iva smrt bijae ona,

Koja mrzne ljudima krv.
Claudia mi se nasmijei iz daljine, komadi ute svile zasvijetli u
tami pa nestane. Moja druica, zauvijek.
Skrenem u Rue Dumaine i proem pokraj neosvijetljenih prozora. Svjetiljka polako zgasne iza iroke teke ipke na jednom prozoru, sjena uzorka na zidu naraste, pa se stanji, pa izblijedi u tami.
Krenem dalje, blie kui Madame LeClair. Zaujem slab ali britak
zvuk violina iz salona na prvom katu, pa tanak metalni zvuk
smijeha gostiju. Stanem u sjenu preko puta kue. Ugledam nekoliko
gostiju kako se kreu u osvijetljenim sobama. Jedan je hodao od
prozora do prozora, nosei u ruci au bijelog vina. Lice je okrenuo
prema mjesecu kao da trai bolji pogled; nae ga kod posljednjeg
prozora. Ruku poloi na tamni zastor.
Meni preko puta, u ciglenom zidu bila su otvorena vrata; kroz
njih je padalo svjetlo u prolaz. Tiho krenem preko uske ulice. Uavi
kroz glavna vrata osjetim teke mirise koji su se dizali iz kuhinje,
pomalo muan miris kuhanog mesa. Uem u prolaz. Netko je brzo
preao preko dvorita i zatvorio stranja vrata. Tad ugledam jo jedan lik. Stajala je uz kuhinjsko ognjite, vitka crnkinja s blistavom
kapicom na glavi, finih crta lica. Sjala je na svjetlu poput kipa od
diorita i mijeala smjesu u kotlu. Osjetim sladak miris zaina i
svjeinu maurana i lovora, a tad me zapuhne uasan miris kuhanog mesa, krvi i mesa koje trune u kipuim tekuinama. Prioh
blie. Ona odloi dugu kutljau i podboi rukama raskone, stoaste
bokove. Bjelina vrpci bijele pregae ocrtavala je njezin uski struk.
Sokovi iz hrane pjenili su se na rubu kotla i pljuvali po uarenom
ugljenu. Do mene dopre, jai od udne smjese u kotlu, njezin taman
miris, zagasit snaan parfem, koji me privlaio dok sam se
pribliavao i konano zaustavio priljubljen leima uz isprepletenu
vinovu lozu. Na katu violine zasviraju valcer i parket zastenje ispod
nogu pleuih parova. Miris jasmina me preplavi pa se povue poput vode koja se povukla s plae; ponovno osjetim slani miris one
crnkinje. Krenula je prema kuhinjskim vratima. Otmjeno savine dugi crni vrat dok je zavirivala u sjene ispod osvijetljenog prozora. Gospodine! - ree ona i iskorakne u uto svjetlo koje padne na njezine velike oble grudi i duge vitke svilenkaste ruke, pa na hladnu

KIKA

ljepotu njezina lica. - Gospodine, doli ste na zabavu? - upita ona. Zabava je na katu.
- Ne, mila, nisam doao na zabavu - rekoh joj i istupim iz sjene.
- Doao sam po tebe.
Sve je bilo spremno kad sam se sljedee veeri probudio. Koveg
s odjeom i krinja s mrtvakim sandukom poslani na brod, sluge
otputene, pokustvo umotano u bijele plahte. Ugledavi karte, kreditna pisma i jo neke dokumente sloene u crnoj lisnici, putovanje
mi se uini veselijim. Propustio bih ubijanje da je to bilo mogue, pa
sam, kao i Claudia, to rano i povrno obavio. Kad se pribliilo vrijeme odlaska, sjedio sam sam u stanu i ekao je. Odvie je dugo
izbivala za moje slabe ivce. Strepio sam za nju, iako je svakog
mogla oarati da joj pomogne zatekne li se predaleko od kue. Puno
puta bi nagovorila nepoznate osobe da je dovedu do kunih vrata,
njezinu ocu, koji bi im od sveg srca zahvaljivao to su mu vratili
izgubljenu ki.
Claudia se vrati trkom. Odloim knjigu. Mislio sam da tri jer je
zaboravila na vrijeme i boji se kako kasni. Po mom satu imali smo
jo sat vremena. Ali, im je stigla pred vrata, znao sam da sam se
prevario. - Louis, vrata! - zapiti. Grudi su joj se nadimale, ruku je
poloila na srce. Pojuri niz prolaz, a ja za njom. Zdvojno mi je davala znakove i ja vrsto zatvorim vrata koja su vodila na balkon. - Sto
je? - upitam je. - to te spopalo? - Ali ona ode do dugih francuskih
prozora koji su se otvarali na uske balkone iznad ulice. Podigne zaslon svjetiljke i brzo ugasi plamen. Soba utone u tamu, pa se polako
osvijetli svjetlou koja je dopirala s ulice. Teko je disala; ruke je poloila na grudi. Isprui ruku i povue me k prozoru.
- Netko me slijedio - apne. - ula sam ga iza sebe kroz itav
grad. Najprije sam mislila da nije nita! - Udahne zrak. Lice joj je
pobijeljelo na plavkastom svjetlu koje je dopirala kroz prozore. Louis, bio je to onaj glazbenik - apne ona.
- Zato te to udi? Sigurno te vidio s Lestatom.
- Louis, stoji ispred kue. Pogledaj kroz prozor. Pokuaj ga vidjeti. - Bila je potresena, skoro preplaena, nije se eljela pokazati na
pragu. Stupim na balkon, ali sam je drao za ruku dok je ona stajala
kod zastora. Tako me vrsto drala kao da se bojala za mene. Bilo je
jedanaest sati i u Rue Rovale je bilo tiho: trgovine zatvorene, ljudi i

KIKA

koije iz kazalita otili. Negdje s desne strane zalupe^ se vrata i

ugledam mukarca i enu kako urno idu prema uglu. enino lice
skrivao je golem bijeli eir. Njihovi koraci utihnu. Nikog nisam
vidio, niiji miris osjeao. uo sam Claudijino teko disanje. Neto
se pomakne u kui. Trgnem se, ali shvatim da to ukaju ptice.
Zaboravili smo ptice. Ali Claudia se prestrai vie od mene i ja je
privuem k sebi. - Nema nikog, Claudia - apnem joj na uho.
Tad ugledam glazbenika.
Stajao je tako mirno na ulazu u trgovinu pokustva da ga uope
nisam opazio. To je sigurno i htio. Podigne lice i ono zasja u tami
poput bijelog svjetla. Nezadovoljstvo i zabrinutost bili su potpuno
zbrisani iz njegovih ukoenih crta lica, a velike tamne oi buljile su u
mene. Postao je vampir.
- Vidim ga - promrmljam, ne miui usnama, pogleda prikovana uz njegov. Osjetim kako mi se Claudia primaknula. Ruka joj je
drhtala, srce tuklo na dlanu. Zajei kad ga ugleda. Istodobno mi
neto sledi krv u ilama dok sam gledao u njega onako nepominog:
zvuk koraka u donjem hodniku, cvile arki na ulaznim vratima. Pa
jo jedan korak, namjeran, glasan, koji odjekne ispod nadsvoenog
stropa kolnog prilaza, namjeran, poznat. Koraci krenu po zavojitim
stubama. Claudiji se otme tihi krik, a tad poklopi usta rukom. Vampir na ulazu u trgovinu pokustva nije se pomaknuo. Znao sam iji
su koraci na stubama i na trijemu: Lestatovi. Lestat povue kvaku na
vratima, pone udarati po njima, trgati ih. Claudia se povue u kut
sobe i presavine se kao da ju je netko snano udario. Mahnito je
pogledavala u lik na ulici pa u mene. Udarci na vratima se pojaaju.
A tad zaujem njegov glas: - Louis! - zazove me. - Louis! - urlikne
kroz vrata. Zauje se lom stranjeg salonskog prozora, otvaranje
kvake na prozoru. Brzo pograbim svjetiljku, povuem snano ibicu
i u urbi je slomim, ali je ipak zapalim. Pridrim malu posudu s kerozinom u ruci. - Makni se od prozora. Zatvori ga - rekoh Claudiji.
I ona poslua kao da ju je jasno izgovorena naredba oslobodila gra
straha. - I upali druge svjetiljke. Odmah! - Vrisne dok je palila ibicu. Lestat je dolazio kroz predsoblje.
A tad se pojavi na vratima. Naglo udahnem zrak i nesvjesno
ustuknem nekoliko koraka. Claudia vrisne. Bio je to Lestat, u to nije
bilo sumnje, obnovljen je stajao na vratima; glave ispruene
naprijed, izbuljenih oiju, kao da je pijan i kao da se mora osloniti

KIKA

na kvaku od vrata kako ne bi naglavake uletio u sobu. Koa mu je

bila gomila oiljaka, grozan pokriva ranjenog mesa, kao da je svaka
bora njegove "smrti" ostavila na njemu traga. Bio je uvenuo i pun
oiljaka kao da ga je netko obiljeio nasuminim udarcima araa;
njegove neko bistre sive oi bile su podlivene naprslim krvnim
ilicama.
- Ne prilazi, za ime Boje - apnem. - Bacit u je u tebe. Spalit
u te iva - rekoh mu. Istog trena s lijeve strane zaujem kako neto
grebe po proelju kue. Bio je to drugi vampir. Ugledam njegove ruke na eljeznoj ogradi balkona. Claudia prodorno vrisne kad se on
itavom teinom baci na staklena vrata.
Ne mogu vam tono rei to se poslije dogodilo. Znam da sam
zamahnuo svjetiljkom na Lestata. Razbila mu se pred nogama i sag
je odmah planuo. U rukama mi se nala baklja od velike plahte koju
sam povukao s. leaja i zapalio. Ali sam se i tukao s njim, udarao ga
nogama i suprotstavljao se njegovoj velikoj snazi. A negdje iza
mojih lea dopirali su Claudijini panini krici. Razbije se i druga
svjetiljka i planu zastori na prozorima. Sjeam se da mu je odjea
zaudarala na kerozin i da je u jednom trenutku divlje udarao po
vatri. Bio je nespretan, bolestan, nije mogao odravati ravnoteu, ali
kad me dohvatio morao sam mu zagristi zubima u prste da bih ga
se oslobodio. S ulice se zaula galama, povici, zvono. Soba se pretvorila u pakao. U svjetlu plamena ugledam Claudiju kako se bori s novonastalim vampirom. Nije je mogao uhvatiti, kao da neki nespretnjakovi lovi pticu. Sjeam se da sam se s Lestatom prevrtao po
plamenovima, osjeao zaguljivu vruinu na licu, gledao plamen
iznad njegovih lea kad bih se naao ispod njega. A tad se Claudia
u tom meteu osovi na noge i pone ga udarati araem. Udarala ga
je tako dugo dok nije popustio stisak i ja se nekako otrgnem od njega. ara se sputao i podizao. uo sam kako Claudia rei u ritmu
udaraca araa, poput ivotinje. Lestat se drao za ruku, lica
zgrenog od boli. Ispruen na sagu koji je tinjao, leao je drugi vampir; iz glave mu je curila krv.
to se tad dogodilo, ne znam. Mislim da sam pograbio ara iz
njezine ruke i zadao Lestatu udarac postrance u glavu. Sjeam se kako mi se inilo da je nezaustavljiv, neranjiv. Vruina mi je ve oprljila odjeu, zahvatila Claudijinu tanku haljinu. Podignem je i potrim
niz prolaz pokuavajui tijelom ugasiti vatru. Kad smo izali na

KIKA

otvoren prostor, skinem kaput i ponem udarati po plamenovima.

Pokraj mene su po stubama jurili ljudi. Promatrai su se prelili iz
prolaza u dvorite, a netko je stao na kosi krov dvorine kuhinje.
Drao sam Claudiju u naruju i protrao pokraj njih, ne obazirui se
na pitanja, ramenima krei put i razmiui ih. Oslobodili smo ih se.
uo sam je kako sope. Trao sam slijepo niz Rue Royale, trao dok
jedini zvuk nije bio zvuk mog tranja i njezinog disanja. Stajali smo
tako, mukarac i dijete, oprljeni, izmueni i duboko disali u nonoj
tiini.

DRUGI DIO
Cijelu sam no stajao na palubi francuskog broda Mariana i
promatrao mostie za ukrcaj. Dug je nasip bio pun ljudi. U
raskonim kabinama zabave su trajale do kasno u no, palube su
turnjale od koraka putnika i gostiju. Ali se napokon pred zoru zabave zavre i koije odu kroz uske ulice. Ukrca se nekoliko zakanjelih
putnika, neki zaljubljeni par satima je stajao kod ograde blizu mene.
Ali Lestat i njegov egrt, ako i jesu preivjeli poar (a bio sam uvjeren da jesu) nisu doli na brod. Naa je prtljaga otila iz stana tog
dana. Ako je ostalo neto po emu su mogli doznati nae odredite,
bio sam siguran da je uniteno. Ipak sam straario. Claudia je bila
zakljuana u naoj kabini, oiju uprtih u okno. Ali Lestat nije doao.
Najzad, kao to sam se nadao, strka oko isplovljavanja pone
prije zore. Nekoliko ljudi mahalo je s pristanita i travnatog nasipa;
veliki brod najprije zadrhti, zatim se trgne u jednu stranu pa velianstveno isplovi u struju Mississippija.
Svjetla New Orleansa smanjivala su se i blijedjela i napokon se
pretvorila u blijedu svjetlost na oblacima. Ne sjeam se kad sam bio
tako iscrpljen, ali sam stajao na palubi sve dok sam vidio svjetla, Jer
sam znao da ih moda nikad neu vie vidjeti. Uskoro nas struja ponese nizvodno pokraj pristanita na plantaama Freniere i Pointe du
Lac. Po tome to sam razabrao visok zeleni zid stabala pamuka i
empresa koja su rasla iz tamne obale, znao sam da e uskoro jutro.
Pogibeljno blizu.

KIKA

Kad sam u kljuanicu kabine metnuo klju osjetio sam dotad nedoivljen umor. Kao lan nae male odabrane vampirske obitelji nikad nisam upoznao takav strah, nesigurnost i uas. A nisam mogao
oekivati skoro izbavljenje ili da e mi se vratiti osjeaj sigurnosti.
Jedino izbavljenje dolo je kroz iscrpljenost, kad ni tijelo ni dua ne
mogu dulje izdrati uas. Iako je Lestat bio kilometre daleko, zbog
njegova uskrsnua u meni je niknula uma sloenih strahova od
koijih nisam mogao pobjei. ak i kad mi je Claudia rekla: - Spaeni
smo, Louis, spaeni - a ja apnuo da, vidio sam Lestata kako se klati
na vratima, izbuljenih oiju, unakaena tijela. Kako se vratio, kako je
pobijedio smrt? Kako bilo koji stvor moe oivjeti iz onih navoranih
ostataka u koje se pretvorio? to to znai, ne samo za njega, nego i
za Claudiju i mene? Umaknuli smo njemu, ali jesmo li umaknuli
sebi.
Na brodu je zavladala udna "groznica". Bilo je zauujue malo
tetoina, iako bi se ponekad pronala njihova tijela, lagana i suha,
kao da su mrtvi danima. Ali se pojavila ta groznica. Najprije bi pogodila putnika u obliku slabosti i upale grla. Ponekad bi se na vratu
pojavile i rane, a ponekad bi se rane pojavile na drugom mjestu, a
kadto ne bi bilo vidljivih rana, ali bi se neka stara rana otvorila i
poela boljeti. Ili bi neki putnik svakim danom sve dulje spavao pa
bi groznica uznapredovala i on bi umro u snu. I tako je tijekom putovanja u Europu bilo nekoliko ukopa na puini. Prirodno, bojao
sam se groznice, pa sam se klonio putnika, nisam im se elio
pridruiti u puionici, priati s njima, sluati njihove snove i
oekivanja. Sam sam "jeo". Ali Claudia je voljela gledati putnike,
stajati na palubi, promatrati ih kako dolaze i odlaze rano naveer, a
poslije bi mi na uho apnula dok bih sjedio pokraj prozora kabine: Mislim da e podlei...
Odloio bih knjigu i pogledao kroz okno, osjetio blago ljuljanje
mora, gledao zvijezde, jasnije i svjetlije nego na kopnu, rukom dodirivao valove. Ponekad bi mi se uinilo, kad bih sam sjedio u kabini,
da se nebo spustilo dodirnuti more i da e se u tom susretu otkriti
vana tajna, da e se neka velika provalija zauvijek sklopiti. Ali tko
e opaziti to otkrovenje kad se nebo i more stope i ne bude kaosa?
Bog? Ili vrag? Kako bi bilo lijepo upoznati Sotonu, pomislim, vidjeti
mu lice, bez obzira na to kako uasan bio, znati da mu potpuno pri-

KIKA

padam i tako zauvijek poinuti od muka neznanja. Proi kroz koprenu koja bi me zauvijek odvojila od svega to sam nazivao ljudskom
prirodom.
Osjeao sam kao da se brod pribliava toj tajni. Nije se nazirao
svretak nebeskog svoda; sklopio se oko nas ljepotom i tiinom koja
je oduzimala dah. Ali tad se uasnem rijeju "poinuti". Nema
poinka u prokletstvu, ne moe ga biti. A to su te muke u usporedbi s vjeitim ognjem pakla? More koje se ljulja ispod vjeitih
zvijezda, i te zvijezde, kakve veze imaju sa Sotonom? Slike, koje
nam se u djetinjstvu, kad smo obuzeti mahnitou smrtnika zbog
koje ih rijetko doivljavamo poeljnima, ine nepromjenljivima:
aneo koji vjeno gleda u Boje lice, pa Boje lice - to je vjeni
poinak, kojeg je ovo njeno, zipkasto more tek nagovjetaj.
No ak i u takvim trenucima, kad je itav svijet spavao, i nebo i
pakao inili su mi se tek neugodnim proizvodom mate. Spoznati,
vjerovati u jedno ili drugo, vjerojatno je jedino spasenje o kojem
mogu sanjati.
Claudia, koja je poput Lestata voljela svjetlo, upalila bi svjetiljke
kad bi ustala. Imala je predivne igrae karte koje je dobila od jedne
starije putnice. Slike na kartama bile su u stilu Marie Antoinette, a
na poleini karata bio je motiv zlatnog ljiljana na arko ljubiastoj
podlozi. Slagala je pasijans u kojem bi se karte slagale u obliku
brojanika na satu. Ispitivala me dok konano nisam poeo odgovarati kako je Lestatu to uspjelo. Vie se nije bojala. Ako se i sjeala
svojih krikova za vrijeme poara, nije htjela razmiljati o njima. Ako
se sjeala kako je prije poara plakala ljudskim suzama u mom naruju, nije se zbog toga promijenila. Ostala je odluna, a njezina
utljivost nije bila znak tjeskobe ili aljenja.
- Trebali smo ga spaliti - ree. - Kako smo bili glupi i po izgledu
zakljuili da je mrtav.
- Kako je preivio? - upitam je. - Vidjela si ga, zna to je postalo od
njega. - Nije mi se o tome dalo govoriti, zaista. Rado bih to
zaboravio, ali mi um nije doputao. I ona mi odgovori na ta pitanja,
iako je zapravo razgovarala sa sobom. - Moda se prestao boriti objasni ona - ali je bio iv, zatvoren u tom bespomonom sasuenom
leu, svjestan i proraunat.
- Svjestan u takvom stanju! - apnem.

KIKA

- Kad se naao u movari i uo kako odlazi naa koija, moda

je imao snage pokrenuti udove. Posvuda oko njega vrvjelo je od
raznih stvorova. Jednom sam vidjela kako je progrizao glavu malog
gutera i gledao kako krv curi u au. Moe li zamisliti njegovu
snagu volje za ivotom, njegove ruke koje u onoj vodi pokuavaju
nai neto to se mie?
- Volja za ivotom? Snaga? - promrmljam. - A ako je posrijedi
bilo neto drugo?
- Osjetio je da mu se vraa snaga, dovoljno da se dokopa ceste,
na kojoj e naii na nekog. Moda je uao i ekao da proe koija.
Moda se uljao, usput pijui krvi koliko je mogao dok nije stigao do
straara doseljenika ili ratrkanih ladanjskih kua. Moe li zamisliti
kako je izgledao! - Ona zakilji i pogleda u svjetiljku. U priguenom
glasu nije bilo osjeaja. - to je tad uinio? Znam. Ako nije mogao
na vrijeme stii u New Orleans, sigurno je stigao do groblja Old
Bayou. Ondje besplatna bolnica svakodnevno sahranjuje svoje umrle pacijente. Mogu ga zamisliti kako rukama kopa vlanu zemlju i
otkapa mrtvaki sanduk, baca svjeeg mrtvaca u movaru i skriva se
do sljedee veeri u tom plitkom grobu u kojem ga nitko nee uznemiriti. Da, sigurna sam da je to uinio.
Dugo sam o tome razmiljao, zamiljao taj prizor, i zakljuio kako se tako moralo dogoditi. Dok je zamiljeno sputala kartu i gledala u okruglo lice kralja s bijelom perikom, ree: - Ja bih to uinila.
- Zato me tako gleda? - upita me, pokupi karte, trudei se da
ih uredno sloi i promijea.
- Vjeruje li da bi umro da smo ga spalili? - upitam je.
- Naravno da vjerujem. Kad nema neeg da ustane iz groba,
nita nee ustati. Na to cilja? - Dijelila je karte i meni, na malom
hrastovom stoliu. Pogledam u karte, ali ih ne dotaknem.
- Ne znam - apnem. - Mislim da kod njega nije bila rije o volji za ivotom i izdrljivosti, jer nije bilo potrebe za njima.
Zagleda se u mene, ne odajui niime o emu razmilja ni je li
shvatila to sam htio rei.
- Jer moda ne moe umrijeti. Moda smo on, a i mi, zaista besmrtni?
Dugo je sjedila i gledala me.

KIKA

- U takvom stanju svijest... - napokon nastavim i odvratim

pogled s nje. - Ako je tako, moda postoji druga vrsta svijesti? Vatra,
sunce, je li to uope vano?
- Louis - ree ona blagim glasom. - Boji se. Nisi zauzeo stav en
guarde protiv straha. Ne shvaa opasnost koja prijeti od straha.
Doznat emo te odgovore kad pronaemo one koji ih znaju, one
koji stoljeima to znaju, jo od vremena vampirskog Adama. To znanje je nae pravo, a on nam ga je oduzeo. Zasluio je smrt.
- Ali nije umro - rekoh.
- Mrtav je - ree ona. - Nitko nije mogao pobjei iz te kue
osim ako nije pobjegao s nama. Ne. Mrtav je kao i onaj drhturavi
estet, njegov prijatelj. Svijest, kakve to veze ima?
Pokupi karte i odloi ih, pa mi rukom da znak da joj dodam
knjige sa stola koje je raspakirala odmah po ukrcaju, nekoliko
probranih zapisa o vampirima da joj poslue kao vodi. Nije meu
njima bilo strastvenih romansi iz Engleske, pria Edgara Allana
Poea, nikakvih matarija. Iskljuivo prikazi o vampirima istone
Europe, koji su za nju postali neka vrst Biblije. U tim zemljama
spalili bi ostatke vampira kad bi ga nali, srce mu proboli kolcem a
glavu odrubili. itala bi te prastare knjige satima, iako ih je proitala
nekoliko puta prije putovanja. Bili su to putopisi sveenika i uenih
ljudi.
Planirala je na put ne uz pomo papira i olovke, nego napamet. Put
e nas odmah odvesti od sjajnih europskih prijestolnica prema
Crnom moru gdje emo se zaustaviti u Varni i poeti potragu u
Karpatima.
Meni se to uinilo alosnom, premda neizbjenom, budunou,
jer sam eznuo za drugim mjestima i znanjima koja Claudija nije ni
poela razumijevati. Sjeme te udnje pustilo je korijena prije puno
godina, sjeme iz kojeg su niknuli gorki plodovi dok je brod prolazio
kroz Gibraltarski tjesnac i zaao u vode Mediterana.
Htio sam da more bude plavo. Ali nije bilo: ugledam nono more. Kako sam patio, pokuavao se sjetiti mora koja su, kad sam bio
smrtni mladi, moja prirodna osjetila doivljavala kao po sebi
razumljiva, a koje je nedisciplinirano pamenje dopustilo da
zauvijek izblijedi. Sredozemno more bilo je crno, i uz obalu Italije, i
uz obalu Grke, crno uvijek, crno ak i kad bih, u gluho hladno doba
noi prije zore, kad bi i Claudia zaspala umorna od itanja i bijednog

KIKA

jela koje je oprez omoguavao njezinoj vampirskoj gladi, spustio

fenjer sve do morske pjene pa bi ar osvijetlio more koje je
zapljuskivalo brod. No nita se ne bi rasvijetlilo na toj uzbibanoj
povrini osim odraza te zrake koji me slijedio, nepomino oko koje
kao da me netremice promatralo iz dubina i govorilo: - Louis, ti
trai tamu.
Ovo more nije tvoje more. Mitovi smrtnika nisu tvoji mitovi.
Ljudska blaga nisu tvoja blaga.
Kako bi me potraga za vampirima starog svijeta ispunila u takvim
trenucima gorinom, gotovo opipljivom, kao da je zrak izgubio
svjeinu. Kakve nam tajne i istine mogu ta udovina stvorenja noi
otkriti? Koje su im granice, ako ih imaju i ako ih naemo? to bi
prokleti mogli rei prokletima?
U Pireju nisam izlazio na kopno, ali sam u mislima lutao atenskom
Akropolom, promatrao kako se mjesec uzdie kroz otvoren
krov Partenona, mjerio svoju veliinu uzvienou tih stupova,
hodao ulicama nazvanim po Grcima poginulima na Maratonskom
polju, sluao zvuk vjetra u prastarim maslinama. To su bili
spomenici besmrtnika, a ne nadgrobni spomenici ivih mrtvaca, to
su bile tajne koje su izdrale provjeru vremena, koje sam tek poeo
shvaati. Ipak me nita nije odvratilo od nae potrage i nita me nije
moglo odvratiti, ali sam neprestano, odan toj namjeri, razmiljao o
opasnosti naih pitanja, opasnosti koja prijeti od svakog pitanja na
koje se iskreno eli doznati odgovor, jer je odgovor na takvo pitanje
od neprocjenjive vrijednosti, ali istodobno i tragino opasan. To sam
najbolje znao ja, koji sam prisustvovao smrti vlastitog tijela,
promatrao kako usahnjuje i umire sve ljudsko u meni i pretvara se u
neslomljive lance koji me tako vrsto vezuju za svijet, ali me ine i
vjenim prognanikom, prikazom sa ivim srcem.
More me uljulja u loe snove, jasna sjeanja. Zimska no u New
Orleansu kad sam lutao kroz groblje St. Louis i ugledao sestru, staru
i pognutu, s kiticom bijelih rua u rukama, trnja paljivo umotana u
bijeli papir, pognute sijede glave, kako oprezno koraa kroz
pogibeljnu tamu do groba na kojem je postavljen nadgrobni kamen
za njezina brata Louisa, ukopana pokraj mlaeg brata. Louisa, koji je
izgorio u poaru na Pointe du Lacu i ostavio izdano nasljedstvo
kumetu i imenjaku kojeg nikad nije upoznao. Cvijee je bilo za
Louisa, kao da nije prolo pola stoljea od njegove smrti, kao da joj

KIKA

pamenje ne da mira, kao ni Louisovo Louisu. Tuga je izotrila

njezinu pepeljastu ljepotu, tuga joj je savila lea. Sto bih dao da sam
mogao dodirnuti njezinu srebrnu kosu, apnuti joj rijei ljubavi u
uho!
Ali ta bi ljubav ispunila njezine preostale godine uasom gorim od
tuge pa je prepustih tuzi. I tako uvijek.
Odvie sam esto sanjao. Snovi su mi bili predugi, na tom
brodu-zatvoru, u tijelu-zatvoru, vezan za izlazak sunca kao nijedan
smrtnik. Srce bi mi bre zakucalo kad bih pomislio na planine
istone Europe, zbog nade da bismo negdje u toj divljini mogli
saznati odgovor na pitanje zato Bog doputa da toliko patimo,
zato doputa da uope pone naa patnja i kako je okonati. Znao
sam da nemam snage okonati je bez tog odgovora. Poslije nekog
vremena vode Sredozemnog pretvore se u vode Crnog mora.

Vampir uzdahne. Mladi se naslonio na lakat, a lice podboio

dlanom desne ruke. Njegov zainteresiran izraz lica nije bio u skladu
s crvenilom oiju.
- Mislite li da se poigravam vama? - upita vampir i nabere lijepo oblikovane tamne obrve.
- Ne - zabrza mladi. - Shvatio sam da vam ne moram postavljati pitanja. Sve ete mi rei kad doe vrijeme. - Zatvori usta pa
pogleda u vampira kao da je spreman za nastavak vampirove prie.
Izdaleka se, u staroj viktorijanskoj zgradi u kojoj su sjedili,
zauje prvi zvuk koji su uli. Mladi pogleda u vrata. Kao da je zaboravio da zgrada postoji. Netko je tekim koracima hodao po
starom parketu. Ali vampira to ne uznemiri. Svrne pogled kao da se
ponovno odvaja od sadanjosti.
- Selo. Ne mogu se sjetiti njegova naziva, zaboravio sam ga. Ali
se sjeam da je bilo daleko od mora i da smo bili jedini putnici u
koiji. I to kakvoj! Claudia je nala koiju kakvu sam samo od nje
mogao oekivati, ali me svejedno zatekla. im smo stigli u Varnu,
opazim kod nje promjene koje me odmah podsjete kako je ona Lestatova ki koliko i moja. Od mene je nauila o vrijednosti novca, ali
je od Lestata naslijedila strast za troenjem. Htjela je putovati u najraskonijoj crnoj koiji koju smo mogli nabaviti, opremljenoj konim
sjedalima na kojima bi se moglo smjestiti desetak putnika, a ne

KIKA

mukarac i dijete kojima je velianstven odjeljak sluio za prijevoz

bogato ukraene hrastove krinje. Za stranji dio koije bila su
privrena dva kovega s najfinijom odjeom koju se moglo nai u
trgovinama. Koija pojuri i na laganim golemim kotaima i dobrim
amortizerima sa zastraujuom lakoom ponose teko tijelo koije
preko planinskih puteva. Taj konjski galop i njeno zibanje koije
bili su najuzbudljivije to se u toj zemlji moglo doivjeti.
Bio je to zaista udan kraj. Pust, taman, kao to je uvijek tamno
na selu, dvorci i ruevine esto skriveni kad bi mjesec zaao za oblake, pa bih osjetio tjeskobu kao nikad u New Orleansu. A i ljudi nisu
bili nimalo ljubazniji. Bili smo sami i izgubljeni u njihovim selima i
uvijek svjesni da smo u opasnosti.
U New Orleansu nikad nismo morali skrivati svoje zloine. Danak groznice, kuge i zloina natjecao se s naim i uvijek nas
nadmaio. Ali ovdje smo se morali dovijati kako da prikrijemo ubojstvo, jer su ovi priprosti seoski ljudi (koji bi se na prepunim ulicama
New Orleansa prestravili) vjerovali da mrtvi hodaju i piju krv ivima. Nazivali su nas vampirima, avolima. Claudia i ja uvali smo se
i najmanjih glasina i ni po koju cijenu nismo ih htjeli izazvati.
Putovali smo sami, brzo i raskono, pokuavajui se osigurati
usprkos naoj razmetljivosti. Pokraj ognjita u krmama esto se
razgovaralo o vampirima, pa bih, dok bi moja ki mirno spavala naslonjena na mom ramenu, uvijek naao nekog seljaka ili gosta koji bi
znao dovoljno njemakog ili francuskog i tko bi sa mnom razgovarao o poznatim legendama.
Naposljetku stignemo u selo koje je postalo prekretnica naeg
putovanja. S tog putovanja nemam ugodnih uspomena, ni svjeinu
zraka, ni ugodno hladne noi. ak ni sad ne mogu o njemu govoriti
a da ne zadrhtim.
Prethodnu smo no proveli na seoskom imanju pa nismo bili
pripremljeni za ono to nas je doekalo, osim moda pustoi koja je
vladala u tom selu. Nismo stigli kasno naveer, ali su sve rebrenice
u jedinoj uliici bile zatvorene, a mutan fenjer lijeno se njihao iznad
irokog ulaza u krmu.
Smee je stajalo ispred vrata. A bilo je i drugih znakova da neto
nije u redu. Mala kutija uvelog cvijea stajala je ispod zatvorenog

KIKA

izloga. U sredini dvorita koturala se bava. Selo je izgledalo kao

grad u kojem vlada kuga.
Sputajui Claudiju na zemljani humak pokraj koije, ugledam
svjetlo ispod vrata krme. - Navuci kapuljau - ree ona brzo. Dolaze. - Netko je vadio zasun.
Najprije ugledam svjetlo iza osobe koja je odkrinula vrata. Tad
joj u oima zasvijetli svjetlo s fenjera koije.
- Sobu za prenoiti! - rekoh na njemakom. - A i konje je
potrebno istimariti!
- No nije vrijeme za putovanja - ree mi ona udnim, monotonim
glasom. - I to s djetetom. - Opazim da u prostoriji ima jo ljudi.
uo sam njihov mrmor i vidio odsjaj vatre. Uglavnom su oko
ognjita bili okupljeni seljaci, osim jednog ovjeka koji je bio odjeven
poput mene u kaput, s pelerinom prebaenom preko ramena, ali mu
je odjea bila zaputena i otrcana. Crvena kosa sjajila se na svjetlu
vatre. Bio je stranac kao i mi i jedini nas nije gledao. Glava mu se lagano klatila kao da je pijan.
- Ki mi je umorna - rekoh eni. - Nemamo prenoite osim
ovog. - Podignem Claudiju. Ona me pogleda i apne: - Louis, bijeli
luk i raspelo iznad vrata!
Nisam ih dotad opazio. Bilo je to malo raspelo; bronano tijelo
Isusovo privreno za drveni okvir, a oko njega omotan bijeli luk,
uveo i suh. ena isprati moj pogled pa me otro pogleda. Opazim
kako je iscrpljena, kako su joj crvene oi, i kako joj drhti ruka kojom
je na prsima stiskala al. Crna kosa joj je bila raupana. Priem
blie i naem se skoro na pragu. Ona odjednom irom otvori vrata
kao da je u tom trenutku odluila pustiti nas unutra. Bio sam siguran da je promrmljala molitvu kad sam proao pokraj nje, iako nisam razumio slavenske rijei.
Mala, niska prostorija bila je krcata. Mukarci i ene stajali su uz
neravne, drvetom obloene zidove, sjedili na klupama pa i na podu.
Kao da se itavo selo skupilo u krmi. Dijete je spavalo u eninom
krilu, jo jedno na stubama, umotano u pokrivae, koljena savijenih
na jednoj stubi, a glave naslonjene na ruke na drugoj. S avala i kuka
izmeu posuda i vreva posvuda je visio bijeli luk. Jedino svjetlo
bilo je ono s ognjita i bacalo je udne sjene po nepominim licima
koja su nas promatrala.

KIKA

Nitko nam ne ponudi sjesti ili neto pojesti i popiti. Naposljetku

mi ona ena na njemakom ree da mogu konje odvesti u staju ako
elim. Gledala me pomalo divljim, krvlju podlivenim oima, a tad
joj se lice smeka. Ree da e stajati na ulazu i drati fenjer, ali da
moram pouriti i ostaviti dijete u krmi.
Jo mi je neto privuklo pozornost, miris koji sam osjetio ispod
tekog mirisa gorueg drveta i vina. Miris smrti. Osjetim kako me
Claudia pritie rukom i prstiem pokazuje vrata u dnu stuba. Zadah je dolazio odonuda.
ena me doeka alicom vina kad sam se vratio i zdjelicom guste juhe. Sjednem a Claudia na moja koljena. Nije gledala prema
vatri, nego prema onim tajanstvenim vratima. Sve oi, osim
stranevih, bile su uprte u nas. Jasno sam vidio njegov profil. Bio je
puno mlai no to sam mislio, a njegov oronuo izgled posljedica
osjeaja. Lice mu je bilo mravo, ali ugodno, a zbog svijetle, pjegave
puti doimao se poput djeaka. Velikim, plavim oima zagledao se u
vatru kao da razgovara s njom. Njegove trepavice i obrve zlatile su
se na svjetlu i to mu je davalo prostoduan, otvoren izgled. Ali bio je
jadan, uznemiren, pijan. Okrene se prema meni. Vidjelo se da je
plakao. - Govorite li engleski? - ree on, a glas mu zagrmi u tiini.
- Da - rekoh mu. On pobjedonosno pogleda ostale, no oni mu
uzvrate hladnim pogledom.
- Govorite engleski! - povie on i rastegne usta u gorak osmijeh,
oima preleti po stropu pa me pogleda. - Odlazite iz ove zemlje ree on. - Odmah. Uzmite koiju, konje, gonite ih dok ne smalaksaju,
ali odlazite! - Tad mu se ramena zgre kao da mu je muno.
Pokrije rukom usta. Ona ena koja je sada stajala naslonjena na zid,
ruku prekrienih na umaenoj pregai, mirno ree na njemakom:
- U zoru moete otii. U zoru.
- O emu je rije? - apnem joj pa pogledam u njega. On me
promatrao staklenim i crvenim oima. Nitko ne ree ni rijei. U
ognjitu se srui teka cjepanica.
- Neete mi rei? - upitam blago Engleza. On ustane. Na trenutak sam pomislio da e pasti. Bio je puno vii od mene, pa se nadnese nad mene, isturi glavu. Zaklati se, pa se ispravi i podboi rukama
na rub stola. Njegov crni kaput i rukav koulje bili su umrljani
vinom. - elite vidjeti? - on zastenje i zapilji se u me. - elite li vidjeti
vlastitim oima? - ree tiho, ganutljivo.

KIKA

- Ostavite dijete! - ree ena naglo i uini strog pokret rukom.

- Spava - rekoh. Ustanem i poem za Englezom do vrata u
podnoju stuba.
Oni koji su stajali blizu vrata pomaknu se i nastane lagano
komeanja. Uemo u malu prostoriju.
Na komodi je gorjela samo jedna svijea. Najprije ugledam niz
pomnjivo sloenih tanjura na policama. Na malim prozorima bile su
zavjese a na zidu sjajna slika Djevice Marije i Krista. Zidovi i stolci
okruili su velik hrastov stol, a na stolu je lealo tijelo mlade ene,
bijelih ruku sklopljenih na prsima, crvenkaste kose neuredno
ugurane pod njezin bijeli vrat i ispod ramena. Lijepo lice ve je bilo
mrtvaki ukoeno. Oko zapea i na tamnoj vunenoj suknji sjajila se
jantarna krunica. Pokraj nje je leao prekrasan crveni pusteni eir
irokog, mekanog oboda s velom, te par tamnih rukavica. Sve je bilo
sloeno kao da e ona uskoro ustati i to odjenuti. Englez pogladi
eir. Bio je na rubu ivaca. Izvue velik rupi iz kaputa i prinese ga
licu. - Znate li to ele uiniti s njom? - apne on i pogleda me.
ena ue za nama i dotakne ga rukom, ali je on otrese. - Znate
li? - unosio mi se u lice ueglih oiju. - Divljaci!
- Prestanite! - ree mu ona tiho.
Englez stisne zube i odmahne glavom, pa mu se gusti pramenovi
crvene kose spuste na oi. - Maknite se od nje - ree joj on joj
njemakom. - Odlazite! - Netko je aputao u drugoj sobi. Englez
ponovno pogleda u mladu enu i oi mu se napune suzama. - Tako
nevina - ree tiho. Pogleda u strop, stisne desnu aku pa jaukne: Proklet bio, Boe! Proklet bio!
- Boe moj! - ena apne i brzo se prekrii.
- Vidite li ovo? - upita me. I on pozorno odmakne ipku s
pokojniinog vrata kao da nije mogao ni htio taknuti ukoeno tijelo.
Na njezinu su se vratu jasno vidjele dvije rupice kakve sam tisuu
puta vidio, utisnute u poutjelu kou. Mukarac pokrije rukama lice.
Njegovo visoko, vitko tijelo njihalo se. - Mislim da u poludjeti! ree.
- Poite sad - ree ena i vrsto ga uhvati, jer se on otimao. Lice
joj se zaari.
- Pustite ga - rekoh joj. - Pustite ga, ja u se pobrinuti za njega.
Ona iskrivi usta. - Sve u vas izbaciti ne prestane li. - Bila je

KIKA

odvie umorna, na rubu ivaca. Ali nam tada okrene lea, vrsto se
zaogrne alom i tiho izae iz sobe. Mukarci koji su se skupili na
vratima razmaknu se.
Englez je plakao.
Znao sam to moram uiniti. Srce mi je udaralo od tihog
uzbuenja jer sam elio od njega puno doznati, a i zbog saaljenja.
Sudbina me dovela tako okrutno blizu njega.
- Ostat u s vama - ponudim se. Privuem dva stolca. On se
svali na stolac i zagleda u svijeu koja je treperila pokraj njega.
Zatvorim vrata. Zidovi kao da su se razmaknuli, a krug svjetla oko
njegove pognute glave kao da je postao svjetliji. Nasloni se na komodu i obrie lice rupiem. Izvadi konu pljosku iz depa i ponudi
me, ali ja odbijem.
- elite li mi ispriati to se dogodilo?
On kimne glavom. - Moda ete vi unijeti malo reda u sve ovo
- ree on. - Vi ste Francuz, zar ne? Ja sam Englez.
- Da - kimnem glavom.
Tad mi stisne snano ruku, osjetila tako otupjelih od pia da nije
osjetio njezinu hladnou i ree mi da se zove Morgan i da me
oajniki treba, vie nego ikad ikog. Rukujui se s njim i osjetivi
kako mu ruke gore od vruice, uinim neto udno. Rekoh mu kako
se zovem, to nisam skoro nikom rekao. Ali je on gledao u mrtvu
enu kao da me nije uo i usne razvukao u blijed osmijeh. U oima
su mu se caklile suze. Njegov bi izgled ganuo svakog ovjeka.
Mnogi to ne bi mogli podnijeti.
- Ja sam to uinio - ree on kimajui glavom. - Ja sam je doveo.
- I on podigne obrve kao da se udi.
- Ne - rekoh brzo. - Niste to vi uinili. Recite mi tko je to uinio.
Ali se on zbuni i zamisli. - Nikad nisam bio u inozemstvu pone. - Slikao sam. Kao da je to sad vano, slike, knjige! Mislio sam
kako je sve pastoralno, slikovito! - Oima preleti po prostoriji, glas
mu utihne. Dugo je gledao u nju, a tad joj njeno ree: - Emily - i
ja opazim kako neto dragocjeno pritie na srce.
Postupno on ispria priu. Brano putovanje kroz Njemaku do
ove zemlje; putovali su dokle su mogli stii potanskim koijama i
gdje bi Morgan naiao na prizore vrijedne da ih se naslika. Doli su

KIKA

u ovo udaljeno mjesto jer su u blizini dobro ouvane ruevine samostana.

Ali Morgan i Emily nisu stigli do samostana. Tragedija ih je
snala ovdje.
Pokazalo se da koije ne prolaze ovuda, pa je Morgan platio
jednom seljaku da ih doveze kolima. No na groblju izvan sela
vladala je guva. Koija baci pogled, ali odbije zaustaviti kola i
pogledati to se dogaa.
- inilo se kao da prolazi pogrebna povorka - ree Morgan. Ljudi su bili odjeveni sveano, a neki su nosili cvijee. Prizor mi se
uini arobnim i elio sam ga vidjeti izbliza. Naredio sam seljaku da
nas ostavi ondje zajedno s prtljagom. Ispred nas se vidjelo selo. Emily to nije eljela, ali je bila susretljiva. Ostavim je da sjedi na naim
kovezima i popnem se na breuljak bez nje. Jeste li u dolasku vidjeli groblje? Naravno da niste. Hvala Bogu da vas je ta koija dovezla
ovamo ive i zdrave. Iako, da ste otili dalje, bez obzira na iscrpljenost vaih konja... - Zauti.
- O kakvoj je opasnosti rije? - blago sam ga pourivao.
- Ah, opasnost! Barbari! - mrmljao je. Pogleda u vrata. Povue
jo jedan gutljaj iz pljoske i zatvori je.
Odmah sam shvatio kako to nije pogrebna povorka. - ree on. Ljudi nisu eljeli prozboriti rijei sa mnom, znate kakvi su, ali nisu
imali nita protiv da gledam. Zapravo, kao da me uope ondje nije
ni bilo. Neete mi vjerovati kad vam kaem to sam vidio, ali morate
mi vjerovati, jer ako mi ne povjerujete, znat u da sam poludio.
- Vjerovat u vam, nastavite - rekoh.
- Dakle, groblje je bilo puno svjeih grobova. Na nekima su bili
novi drveni krievi, a neki su bili neobiljeene humke sa svjeim
cvijeem. Pojedini su seljaci u rukama drali cvijee kao da e
ureivati grobove. Svi su nepomino stajali, oiju uprtih u dva
mladia koji su drali bijelog konja za uzde. Kakva je to ivotinja
bila!
Udarao je kopitima, toptao i trzao se, kao da ne eli biti ondje.
Prelijepa ivotinja, potpuno bijeli pastuh. U jednom trenutku, a ne
bih vam znao red kako su se dogovorili, jer nitko nije ni rijed rekao,
jedan od tih mukaraca, vjerojatno voa, snano udari konja drkom
lopate i konj divlje pojuri uzbrdo. Pomislio sam kako tog konja
izvjesno vrijeme neemo vidjeti. Ali prevario sam se. Uskoro uspori

KIKA

galop, okrene se izmeu starih grobova i vrati meu nove. Ljudi su

stajali i promatrali ga bez rijei. Kaskao je preko humaka i cvijea i
nitko se nije pomaknuo kako bi dohvatio uzde. Konj se zaustavi na
jednom grobu.
Morgan obrie oi, ali suza nije bilo. Oarala ga je pria ba kao i
mene.
On nastavi: - ivotinja je nepomino stajala na tom grobu.
Odjednom se iz mnotva zauje krik. Ne ba krik, nego stenjanje i
jauk a tad sve utihne. Konj je i dalje stajao ondje i mahao glavom.
Naposljetku se voa pomakne, dovikne neto ostalima i jednoj eni.
Ona vrisne i baci se na grob konju pod kopita. Pribliim se koliko
sam mogao. Ugledam nadgrobni kamen s imenom pokojnice, mlade
ene, umrle prije est mjeseci, i datumom roenja i smrti. Ona jadna
ena kleala je u praini i obgrlila kamen, kao da e ga iupati iz
zemlje. Mukarci su je pokuavali podii i odnijeti.
elio sam otii, ali nisam mogao dok ne vidim to e uiniti. Naravno, Emily je bila na sigurnom, nitko od tih ljudi nije se uope
obazirao na nas. Dvojica mukaraca konano podignu onu enu,
drugi dou s lopatama i ponu kopati grob. Vladao je muk, jedino
se uo zvuk lopate i zemlje koju su bacali na hrpu. Ne mogu vam
opisati taj prizor. Sunce je bilo visoko na nebu, nebo bez oblaka, a
oni su stajali u krugu i drali se za ruke, ak i ona sirota ena. Zauti jer mu je pogled pao na Emily. Sjedio sam i ekao da nastavi.
Zaklokoe viski kad je ponovno podignuo pljosku; bilo mi je drago
da je puna, da moe piti i otupiti bol. - Mogla je biti i pono - ree
on tiho i pogleda me. - Takav sam imao osjeaj. Zaujem ovjeka iz
groba. Lopatom je otvarao poklopac mrtvakog sanduka! Izbaci
slomljene daske posvuda oko groba i ispusti grozan krik! Drugi
mukarci se priblie i pohrle prema grobu, pa uzmaknu poput vala.
Svi su neto vikali, a neki su se pokuavali okrenuti i progurati. Ona
sirota ena bila je bezumna, pokleknula je, pokuavala se osloboditi
mukaraca koji su je drali. Nisam mogao odoljeti i pribliim se. Mislim da me nita ne bi moglo zadrati. Prvi put sam neto takvo
uinio, a kunem vam se i posljednji. Morate mi vjerovati, morate! Ali
u tom mrtvakom sanduku, u podnoju kojeg je na slomljenim daskama stajao onaj ovjek, bila je mrtva ena, ali... svjea, rumena
kao... - glas mu prepukne. Sjedio je razrogaenih oiju, ruke podignute kao da u njoj dri neto nevidljivo i preklinjao me da mu

KIKA

vjerujem - ... kao da je iva! Pod zemljom est mjeseci! Veo zabaen
s lica, ruke sklopljene na prsima kao da spava.
Uzdahne. Ruka mu padne na koljeno, zatrese glavom i na trenutak
se zagleda preda se. - Kunem vam se! - ree. - Onaj ovjek
koji je bio u grobu sagne se i podigne pokojniinu glavu. Njezina se
ruka pomakne mekano poput moje! On joj pridri ruku kao da gleda u nokte. Tad neto dovikne a ona ena pokraj groba pone se ritati i gurati zemlju nogama pa je zemlja padala na pokojniino lice i
kosu. A bila je tako lijepa ta pokojnica, da ste je samo vidjeli, a to su
joj uinili!
- Recite mi - rekoh mu blago iako sam znao odgovor.
- Kaem vam - ree on. - To se mora vidjeti vlastitim oima! On me pogleda. Podigne obrvu kao da mi povjerava uasnu tajnu. Vlastitim oima.
- Tako je - rekoh.
- Rei u vam. Uzeli su drveni kolac. Onaj u grobu uzeo je kolac
i eki i prislonio ga na njezine grudi. Nisam mogao vjerovati!
Jednim snanim udarcem zabije kolac u nju. Ne bih se mogao pomaknuti da sam i htio, bio sam prikovan za zemlju. Zatim ta zvijer
od ovjeka posegne za lopatom i objema rukama zasijee u enin
vrat. Glava odleti ovako. - Sklopi oi, lice mu se iskrivi, nagne glavu.
Pogledam ga, ali nisam vidio njega nego tu enu u grobu odrezane
glave. U utrobi osjetim gaenje, kao da mi netko rukom pritie
vrat, utroba mi se nadima i ne mogu disati. Tad na zapeu
osjetim Claudijine usne. Gledala je u Morgana.
Morgan polako podigne luaki pogled. - To ele uiniti i s
njom - ree. - S Emily! Neu im dopustiti. - Odluno kimne glavom. Neu im dopustiti. Morate mi pomoi, Louis. - Usne su mu
drhtale, a lice se tako iskrivilo od oaja da sam zamalo nehotice
ustuknuo. - Ista krv tee naim ilama, vaim i mojim. Francuska,
engleska, civilizirani smo ljudi, Louis, a oni su divljaci!
- Morgane, umirite se - rekoh. - Ispriajte mi, molim vas, to se
zatim dogodilo. Vama i Emily.
Traio je bocu. Izvadim je iz njegova depa i odvrtim ep. - To
se zove prijatelj - ree on. - Odveo sam je brzo s tog mjesta. Spremali
su se spaliti le na groblju, i Emily to nije smjela vidjeti, ne dok
ja... - Zatrese glavom. - Nije bilo koije koja bi nas odvela odande,

KIKA

nitko od njih nije htio provesti dva dana na putu do najblieg

pristojnog naselja!
- Kako su vam oni objasnili svoje postupke, Morgane? ustrajao sam. Vidio sam da mu nije preostalo puno vremena.
- Vampiri! - provali iz njega, a viski mu se prolije po rukama. Vampiri, Louis. Za Boga miloga! - I bocom pokae u vrata. Vampirska poast! I to su mi ispriali apatom, kao da sotona
glavom i bradom prislukuje na vratima! Naravno, hvala Bogu,
prekinuli su ubojstva. Sprijeili su tu nesretnicu s groblja da se i
dalje nou iskopava iz groba i hrani ljudima! - Prinese bocu ustima. Oh, Boe! - zastenje.
Gledao sam ga kako pije i strpljivo ekao.
- Emily se to uinilo silno zanimljivo uz vatru, obilnu veeru i
au dobrog vina. Ali ona nije vidjela tu enu! Nije vidjela to su
uinili - ree on zdvojno. - Htio sam otii odavde, ponudio im novac.
- Ako je ubijanju kraj - uvjeravao sam ih - nekome je potreban
novac, malo bogatstvo samo da nas odvezete odavde.
- Ali ubijanja nisu prestala - apnem.
Oi mu se napune suzama a usta iskrive od bola.
- Kako joj se to dogodilo? - upitam ga.
- Ne znam - jaukne on i zatrese glavom. Pljosku pritisne o elo
kao da je hladna, osvjeavajua.
- Vampir je doao u krmu?
- Oni su rekli kako je ona otila k vampiru - prizna on, a suze
mu se sliju niz lice. - Sve je bilo zakljuano! Oni su se pobrinuli za
to. Vrata, prozori! Dolo je jutro, svi su vikali, a nje nije bilo. Prozor
je bio irom otvoren, a nje nije bilo. Nisam ak ni navukao kuni
ogrta. Izjurio sam van, naao je iza krme. Zamalo sam nagazio na
nju. Leala je ispod breskve. U ruci je drala praznu alicu. Drala je
vrsto praznu alicu! Rekli su da ju je vampir namamio, da mu je
htjela dati vode.
Pljoska mu isklizne iz ruku. Poklopi rukama ui, presavine se i
sagne glavu.
Dugo sam ga gledao ne znajui to mu rei. A kad je tiho jauknuo da
je ele oskvrnuti, da kau kako je ona, Emily, sad vampir, tiho sam
ga uvjeravao da nije, iako mislim da me nije uo.

KIKA

Nagne se naprijed kao da e pasti. inilo se da eli dohvatiti

svijeu. Dohvati je prstima pa vrui vosak zgasne preostali komadi
stijenja. Ostanemo u tami a on glavu spusti na ruke.
Sva svjetlost u sobi kao da se skupila u Claudijinim oima. Tiina
potraje. Sjedio sam i nadao se da Morgan nee podignuti glavu.
Ona ena ue. Svijeom ga osvijetli onako usnula i pijana.
- Odlazite - ree mi. Tamni likovi skupili su se oko nje. Stara drvena
krma oivjela je od uurbanih koraka. - K ognjitu!
- to namjeravate uiniti? - strogo je upitam. Ustanem i uhvatim
Claudiju za ruku. - elim znati to namjeravate uiniti!
- Odlazite k ognjitu! - naredi ona.
- Ne, nemojte to initi - rekoh. Ali ona zakilji i iskezi se. Odlazite! - zarei.
- Morgane - rekoh mu, ali me nije uo.
- Ostavite ga - bijesno e ena.
- Ali to je glupost, zar ne shvaate? ena je mrtva! - preklinjao
sam je.
- Louis - Claudia apne tako da je oni nisu uli i rukom me vrsto stisne oko vrata ispod krzna od kapuljae. - Ostavi ove ljude na
miru.
I ostali su uli u sobu, okruili stol i mrko nas gledali.
- Ali otkud vampiri? - apnem. - Pretraili ste groblje. Ako je
rije o vampirima, gdje se skrivaju od vas? Ova vam ena ne moe
nakoditi. Lovite vampire ako morate.
- Danju - ree ena ozbiljno, namigne i polako zakima glavom.
- Danju ih lovimo.
- Gdje? Na groblju, prekapate grobove suseljana?
Ona odmahne glavom. - Ruevine - ree. - I jedino ruevine.
Prevarili smo se. Za ivota mog djeda vampiri su bili u ruevinama,
a i danas su ondje. Sruit emo ih kamen po kamen bude li
potrebno. Ali vi izlazite. Ne izaete li, istjerat emo vas van!
Ispod pregae izvue stisnutu aku u kojoj je drala kolac i podigne
ga u treperavom svjetlu svijee. - ujete li me, odlazite! - ree.
Mukarci se zbiju uz nju, stisnutih usana, uarenih oiju.
- Da - rekoh joj. - Van. To bih rado. Van. - I projurim pokraj
nje, zamalo je oborivi. Ljudi se raspre da mi naprave mjesta.
Dohvatim zasun vrata i povuem ga brzom kretnjom.

KIKA

- Ne! - povie ena grlenim njemakim. - Poludjeli ste! - I ona

pojuri prema meni pa se zbunjeno zagleda u zasun. Rukama
podboi grube daske. - Znate li to inite?
- Gdje su ruevine? - upitam je mirno. - Kako su daleko? Jesu li
s lijeve ili desne strane ceste?
- Ne, ne. - Divlje zamae glavom. Povuem vrata i hladan zrak
me oine po licu. Jedna od ena ree neto otro i bijesno, a jedno
dijete zajei u snu. - Odlazim. elim jedino da mi kaete gdje su
ruevine, tako da im ne prilazim. Recite mi.
- Ne znate, ne znate - ree ona. Poloim ruku na njezino toplo
zapee i polako je povuem kroz vrata. Noge su joj kripale po daskama, oi se razrogaile. Mukarci se priblie, ali kad ona protiv volje iskorai u no, zaustave se. Zamahne glavom, a kosa joj padne u
oi. Piljila je u moju ruku i lice. - Recite mi - rekoh.
Nije gledala u mene, nego u Claudiju koja se okrenula prema
njoj, a svjetlo ognja joj palo na lice. Znao sam da ena nije vidjela
okrugle obraze ili napuena usta, nego Claudijine oi koje su je gledale tamnim, demonskim otroumljem. ena se ugrize za usnu.
- Prema sjeveru ili jugu?
- Sjeveru - apne ona.
- Lijevo ili desno?
- Lijevo.
- A kako daleko?
Oajno zalomi rukom. - Pet kilometara - propenta. Pustim je i
ona odleti u vrata, oiju razrogaenih od straha i zbunjenosti. Okrenem se, ali ona odjednom zavapi da stanem. Dohvatila je raspelo s
grede iznad glave i ispruila ga prema meni. Iz none more mojeg
sjeanja gledala me Babette i govorila: - Odlazi, sotono! - Ali enino
lice bilo je oajno. - Uzmite ga, molim vas, u ime Boga - ree. - I brzo
vozite. - Vrata se zatvore i ja i Claudia ostanemo u mrkloj tami.
Uskoro se tunel noi sklopi oko slabih fenjera na naoj koiji,
kao da selo ne postoji. Jurnemo u zavoj, opruge zacvile, mutan
mjesec na tren otkrije blijede obrise planina iza borova. Nisam
prestajao misliti na Morgana, uo sam njegov glas, a sve se to
mijealo s mojim uasnutim oekivanjem sastanka sa stvorom koji je
ubio Emily, nedvojbeno pripadnikom nae vrste. Claudia je
pomahnitala. Da je mogla upravljati konjima, preuzela bi uzde.

KIKA

Neprestano me nagovarala da se posluim biem. Divlje bi udarala

po niskim granama koje bi nam se ponekad spustile ispred lica.
Ruka kojom se drala za moj struk na klupici koja se ljuljala bila je
vrsta poput stijene.
Sjeam se da je cesta bila zavojita i da su fenjeri zveketali. Claudijin
uzvik zauje se iznad vjetra: - Louis, eno, vidi li? - I ja povuem
uzde.
Kleala je priljubljena uz mene a koija se ljuljala poput broda
na moru.
Velik pahuljast oblak propusti mjesec i visoko iznad nas ugledamo
prijetee obrise kule. Kroz jedan duguljast prozor providjelo se
blijedo nebo. Sjednem i vrsto se uhvatim za klupicu pokuavajui
zaustaviti gibanje koje se nastavilo u mojoj glavi kad se koija
umirila. Jedan konj zanjiti. A tad se sve smiri.
Claudia ree: - Louis, doi.
apnem neto, prenagljeno nepromiljeno odbijem. Imao sam
straan osjeaj da je Morgan blizu mene, da mi se obraa svojim
tihim, neutralnim glasom kojim me preklinjao u krmi. Oko nas nije
bilo ive due. uo se jedino vjetar i tiho utanje lia.
- Misli li da zna da dolazimo? - upitam. Vlastit glas mi se uini
nepoznatim na tom vjetru. U mislima sam bio u onoj maloj prostoriji u krmi, kao da iz nje nema izlaza, kao da ova gusta uma nije
stvarna. Zadrhtim od studeni. Claudia blago dodirne ruku kojom
sam pokrio oi. Vitki borovi nadimali su se iza nje. um lia se
pojaa, kao da su neka velika usta usisala povjetarac i izbacila vihor.
- Sahranit e je na raskru? To e uiniti? Engleskinju! - apnem.
- Kad bih bila velika kao ti - ree Claudia - a da ti ima moje srce.
Oh, Louis! - I nagne glavu prema meni kao kad se vampir sprema
dati poljubac. Ustuknem, ali njezine usne samo lagano pritisnu
moje, isisaju mi dah i vrate mi ga. Obujmim je rukama. - Dopusti
da te vodim - preklinjala me. - Vie nema povratka. Podigni me ree - i spusti na cestu.
itavu vjenost osjeao sam njezine usne na licu i vjeama. Tad
mi ona jednim pokretom oduzme mekou svoga malog tijela,
pokretom tako gracilnim i brzim da mi se uini kao da lebdi u zraku
pokraj koije i dri me za ruku. Tad je pusti. Spustim pogled i
uhvatim njezin. Stajala je na cesti u treperavom krugu svjetla ispod
fenjera.

KIKA

Koraala je natrake, premetala nogu za nogom i prstom mi pokazivala da poem za njom. - Louis, sii. - Naposljetku mi zaprijeti da
e nestati u tami. Odmah skinem fenjer s kuke i naem se pokraj
nje u visokoj travi.
- Zar ne osjea opasnost? - apnem joj. - Zar je ne udie sa
zrakom? - Na usnama joj zaigra jedan od njezinih brzih, prolaznih
osmijeha. Okrene se prema obronku. Fenjer je krio put kroz umu.
Malom, bijelom rukom vrsto se zaogrne i krene.
- Priekaj trenutak.
- Strah ti je neprijatelj - odgovori ona, ali se ne zaustavi.
Nastavi hodati ispred svjetla. Nije se spoticala ak ni kad su visoku travu zamijenile male hrpice kamenja, uma postala gua,
udaljena kula nestala kad je mjesec zaao za oblake a grane se
ispreplele iznad naih glava. Uskoro se zvuk i miris konja izgube na
slabom vjetru. - Pazi se - apne Claudia neumorno hodajui. Zastala bi jedino kad bi isprepletene penjaice i stijene stvorile privid
sklonita. Ruevine su bile prastare. Nismo mogli zakljuiti to je
poharalo grad: kuga, poar ili osvajai. Najbolje su bile sauvane
ruevine samostana.
Zauje se neki apat u tami, neto izmeu uma vjetra i lia.
Claudijina lea se usprave, zabljesne njezin bijeli dlan kad je usporila korak. Tad shvatim da to umi voda koja polako zavija niz planinu. Ugledam je u daljini kroz crna debla: ravan, mjeseinom obasjan
slap koji se sputa u uskiptjelo jezerce. Claudijina silueta, ocrtavala
se na pozadini slapa. Rukom se uhvatila za ogoljeli korijen u vlanoj
zemlji. Ugledam je kako se penje po obrasloj stijeni. Ruka bi joj
jedva primjetno zadrhtala, izmice se zaklatile, ukopale u zemlju, pa
se ponovno zanjihale. Voda je bila hladna, zrak oko nje mirisan i lagan. Na trenutak poinem. U umi se nita nije micalo. Osluhnem.
ula su mi odvajala napjev vode od napjeva lia, ali se inae nita
nije micalo. A tad shvatim (pa mi ruke, vrat i lice preplavi hladnoa)
da je no odvie pusta i beivotna. Kao da i ptice zaziru od tog mjesta i tisue stvorenja koja bi morala ivjeti na obalama ovog potoka.
Claudia je stajala iznad mene na stijeni. Posegne za fenjerom i
pelerinom mi okrzne lice. Podignem fenjer i osvijetlim je; izgledala
je poput sablasnog kerubina. Prui mi ruku kao da mi onako mala
moe pomoi popeti se. Ponovno krenemo preko potoka, uz
planinu. - Osjea li? - apnem. - Odvie je mirno.

KIKA

Ali mi ona stisne ruku kao da kae: - Tiho! - Breuljak je postajao strmiji, a tiina obeshrabrujua. Pokuam pogledom doprijeti
do ruba svjetla, ali bi mi se uvijek isprijeilo neko stablo koje bi se
nadvilo nad nas. Neto se pomakne i ja privuem Claudiju k sebi.
Bio je to gmaz koji je projurio kroz lie svojim biastim repom.
Lie se smiri, no Claudia ustukne, sakrije se ispod nabora moje
pelerine i vrsto se uhvati za nju. Vukla me naprijed. Moja je
pelerina prekrila njezinu.
Uskoro nestane mirisa vode i kad mjesec na trenutak zasjaji,
ispred nas ugledam istinu. Claudia vrsto uhvati fenjer i zatvori
metalna vrataca. Htio sam je sprijeiti i nae se ruke uhvate
ukotac, ali mi ona tad tiho ree: - Zatvori oi pa ih polako otvori.
Kad ih otvori, ugledat e ih.
Prou me marci. Uinim to, ali sam se vrsto drao za njezino
rame. Otvorim oi i ugledam iza stabala duge, niske zidove
samostana i visok etvrtasti zavretak goleme kule. Daleko iza njih,
iznad beskrajne crne doline sjajili su snijegom pokriveni vrhunci
planina.
- Doi - ree mi ona - ali tiho, kao da ti tijelo nema teine. - I ona i
bez oklijevanja krene prema zidinama i prema onom to nas moda
i oekuje u njima.
Uskoro pronaemo otvor kroz koji smo se mogli provui, velik
otvor, crnji od zidova koji su ga okruivali. Rubovi su bili oivieni
penjaicama da se ne bi sruili. U nosnicama sam osjeao vlaan miris kamenja. Kroz otvoren krov, iznad zrakastih oblaka, ugledam
blijedo svjetlucanje zvijezda. Dugake stube vodile su na gornji kat,
iz ugla u ugao, sve do uskih prozora koji su gledali na dolinu. Ispod
stuba iz tame izroni golem, crn otvor koji je vodio u preostale samostanske prostorije.
Claudia je utihnula kao da se pretvorila u kamen. U vlanom
prostoru nisu se micale ak ni njene vitice njezine kose. Sluala je.
A i ja sam sluao zajedno s njom. Jedina zvuna kulisa bio je tih um
vjetra. Claudia se pomakne, polako, pozorno, i vrhom stopala oisti
prostor u vlanoj zemlji ispred sebe. Ondje ugledam plosnat kamen.
Zazvui uplje kad ga ona njeno lupne petom. Tad opazim kako je
irok i izdignut na jednom kraju. Zastraujue jasno mi se ukae prizor one skupine mukaraca i ena iz sela kako okruuju kamen i podiu ga golemom polugom. Claudijine oi prijeu preko stuba i zau-

KIKA

stave se na napola sruenim vratima ispod njih. Mjesec nakratko

zasja kroz visok prozor. Claudia se beumno pomakne i odjednom
nade pokraj mene. - uje li? - apne. - Sluaj.
Zvuk je bio tako tih da ga smrtnik ne bi uo. A i nije dolazio iz
ruevina, nego iz daljine; ne iz pravca iz kojeg smo mi doli preko
obronka, nego iz suprotnog smjera, uzbrdo, iz pravca sela. Najprije
utanje, pa grebanje, a tad se polako pone raspoznavati zvuk koraka. Stisak Claudijine ruke se pojaa i ona me blagim pritiskom bez
rijei gurne ispod stuba. Nabori njezine haljine gibali su se ispod ruba pelerine. Koraci se pojaaju. Jedan je bio otar, drugi se polako
vukao po zemlji: hromi korak koji se pribliavao i nadjaavao tih
zviduk vjetra. Srce mi bre zalupa u grudima. Osjetim kako mi se
vene u sljepoonicama napinju, udovi mi drhte; tkanina koulje zasvrbi po koi, ukoen ovratnik naulja mi vrat, a puceta zagrebu o
moju pelerinu.
A tad vjetar donese jedva osjetan miris: miris krvi koji me i protiv
volje uzbudi, topao, sladak miris ljudske krvi koja se prolijeva i
tee. Osjetim miris ivog mesa a zajedno s koracima otro disanje
konja. Uz to se uo jo jedan zvuk, slab i pomijean s prvim, isprekidan zvuk tekog disanja jo jednog stvorenja. uo sam i srce tog
stvorenja kako nepravilno i prestraeno lupa. Ispod toga su se uli
mirni otkucaji jo jednog srca koje je kucalo sve jae, srca snanog
poput mojeg! A tad, u otvoru kroz koji smo doli, ugledam njega.
Najprije se pojavi njegovo iroko, golemo rame i jedna duga ruka svinutih prstiju, a tad ugledam njegovu glavu. Preko ramena je
prebacio tijelo. Na ulazu se uspravi i prebaci teret pa se zagleda prema nama kroz tamu. Svaki mii mi se napeo dok sam gledao obrise
njegove glave koji su se ocrtavali na nebu. Nisam mu vidio lice osim
jedva uoljivog odsjaja mjeseca u njegovu oku kao da je komadi
stakla. Ugledam odsjaj i zaujem zveket njegovih puceta kad oslobodi jednu ruku i savije dugu nogu pa krene ravno prema nama.
vrsto sam se drao za Claudiju, spreman da je svakog trenutka
gurnem iza sebe i suoim se s njim. Ali se zaprepastim kad sam
shvatio da njegove oi ne vide mene kao to ja vidim njega i on se
odvue pod teinom tijela koje je nosio prema samostanskim vratima. Mjesec obasja njegovu pognutu glavu, gustu valovitu kosu koja
je padala do njegovih pognutih ramena i crni rukav kaputa. Opazih

KIKA

neto na tom kaputu: rever je bio potrgan kao i rukav na avu.

Uinilo mi se da mu se vidi golo rame. ovjek kojeg je nosio pomakne se i alosno zastenje. Vampir se na trenutak zaustavi i
pogladi ovjeka rukom. Tad se odmaknem od zida i krenem prema
njemu.
Ne izustim ni rijei: nisam znao to rei. Banuo sam pred njega
na mjeseinu i njegova glava s crnom, valovitom kosom naglo se podigne i tad mu ugledam oi.
Zagledao se u mene. Oi mu bijesnu, a zatim i dva otra onjaka. A tad se iz dubine njegova grla zauje priguen krik za koji na
trenutak pomislim da je moj. Onaj ovjek tresne na kamenje i s usta
mu se otkine drhtavi jecaj. Vampir se baci na mene i ponovno ispusti onaj priguen krik, vonj iz usta zakaklja me u nosnicama a
kandasti prsti zareu krzno moje pelerine. Padnem na lea, glavom
udarim u zid, zgrabim ga za glavu i dohvatim upavu, odvratno prljavu kosu. Njegov mokar, natruo kaput trgao se pod mojim rukama, ali ruka koja me drala bila je vrsta poput elika. Dok sam se
borio da mu odmaknem glavu, njegovi mi onjaci dotaknu vrat.
Claudia vrisne iza njegovih lea. Neto ga udari po glavi i on se
prestane boriti, a tad primi jo jedan udarac. Okrene se kao da e
udariti Claudiju i ja ga akom udarim snano u lice. Claudia potri i
ponovno ga dohvati kamenom. Ja se svom teinom bacim na njega i
osjetim kako ga izdaje njegova hroma noga. Udarao sam ga po glavi, prstima samo to mu nisam iupao prljavu kosu iz korijena. Kesio je onjake, grebao. Prevrtali smo se dok ga naposljetku nisam
pritisnuo na tlo i mjesec mu obasja lice. Kroz svoje grozniave isprekidane udisaje shvatim to drim u rukama: dva golema oka iskoila
su iz duplji, nos su bile dvije male, ogavne rupe, lubanja obloena
trulim mesom, a smrdljiva, trula odjea koja je pokrivala njegov kostur puna zemlje, mulja i krvi. Borio sam se s bezumnim ivim
leom. Ali i tome doe kraj.
Na elo mu padne otar kamen i izmeu oiju mu u mlazu potee krv. Borio se, ali jo jedan kamen ga udari takvom silinom da
mu smrska kosti. Krv procuri ispod raupane kose i natopi
kamenje i travu. Srce mu je kucalo, ali ruke zadrhte i umire se.
Podignem se.
U grlu me steglo, srce mi je gorjelo, svaki djeli tijela me bolio. Velika kula kao da se nagnula, ali se ispravi. Naslonio sam se na zid i

KIKA

buljio u tog stvora, a u uima mi je umjelo. Postupno shvatim da

Claudia klei na njegovim prsima i eprka po kosi i kostima koji su
nekad bili njegova glava. Razbacivala je dijelove njegove lubanje.
Sreli smo europskog vampira, stvorenje Starog svijeta. Bio je mrtav.
Dugo sam leao na irokim stubama. Nije mi smetala zemlja
koja ih je pokrivala, hladila mi je glavu. Gledao sam vampira. Claudia je stajala kod njegovih nogu, a ruke su joj mlitavo visjele niz bokove. Na trenutak je sklopila oi, dvije male vjee zbog kojih se njezino lice inilo kao mali, mjeseinom obasjani bijeli kip. Pone se polako njihati. - Claudia - pozovem je. Ona se prene. Malokad sam je
vidio tako ispijenu. Pokae na ovjeka koji je leao pokraj zida na
podu kule. Nije se micao, ali sam znao da nije mrtav. Potpuno sam
zaboravio na njega. Tijelo me jo boljelo, osjetila mi bila omamljena
od smrada krvavog lea. U kutku mozga sam znao to ga eka i nije
me bilo briga. Znao sam da je do zore jo najvie sat vremena.
- Mie se - ree mi Claudia. Pokuam se podii sa stuba. Bolje
da se ne probudi, nikad, htio sam rei. Krenula je prema njemu,
ravnoduno prola pokraj mrtvog stvora koji nas je zamalo oboje
ubio. Vidio sam njezina lea i ovjeka kako se mie, nogu u travi.
Ne znam to sam oekivao da u vidjeti, prestraenog seljaka, jadnika koji je vidio lice stvora koji ga je donio. Na trenutak nisam shvatio tko ondje lei, da je to Morgan, ije su blijedo lice i vampirske ranice na vratu zasjale na mjeseini. Njegove plave oi nijemo su i bezizraajno gledale preda se.
Kad sam mu priao one se raire. - Louis! - apne zaprepateno.
Usnama je pokuavao oblikovati rijei, ali nije mogao. - Louis - ponovi. Tad opazim da se smijei. Ispusti otar, promukao zvuk dok se
pokuavao podii na koljena i dohvatiti me. Njegovo bijelo, zgreno
lice napinjalo se dok je taj zvuk umirao u njegovu grlu. On zdvojno
kimne glavom, crvena raupana kosa padne mu na oi. Okrenem
se i pobjegnem od njega. Claudia me pretekne i zgrabi za ruku. Vidi li boju neba? - prosike. Morgan padne na ruke. - Louis - zazove ponovno sjajnih oiju. Kao da nita nije primjeivao, ni ruevine, ni no, nego jedino moje poznato lice, pa ponovi moje ime. Poklopim ui rukama i odmaknem se od njega. Morgan podigne krvavu
ruku. Ugledam i namiriem krv. A i Claudia.

KIKA

Ona se obori na njega, gurne ga na kamenje, bijelim prstima

proe mu kroz kosu. On pokua podii glavu. Ispruenim rukama
naini okvir oko njezine glave i pone milovati njezine ute uvojke.
Ona zarine zube u njega i ruke beivotno padnu.
Bio sam na rubu ume kad me sustigla. - Mora mu posisati krv
naredi ona. Osjeao sam miris krvi na njezinim usnama, vidio
toplinu u njezinim obrazima. Njezino zapee me arilo, ali se nisam
pomaknuo. - Posluaj me, Louis - ree ona i oajno i ljutito. - Ostavilo sam ga tebi, ali umire, nema vremena.
Podignem je u naruje i ponem se sputati. Nije bilo potrebe biti oprezan, uljati se, nikakav nadnaravan domain nije nas ekao.
Vrata tajni istone Europe zatvorila su nam se ispred nosa. Probijao
sam se po tamnoj cesti. - Posluaj me - zavie ona. Ali ja se nisam
obazirao na nju, njezine ruke koje su me grabile za kaput, kosu. Vidi li nebo, vidi li ga? - gnjavila je.
Bila je na rubu plaa dok sam gacao kroz vodu ledeno hladnog
potoka i bezglavo jurio traei fenjer koije.
Nebo je bilo tamnoplavo kad sam naao koiju. - Daj mi raspelo
- doviknem Claudiji i zapucketam biem. - Moemo otii samo na
jedno mjesto. - Zanijelo ju je na mene kad se koija potresla i krenula prema selu.
udno sam se osjeao kad sam ugledao izmaglicu kako se die
u vrhovima smeih stabala. Zrak je bio hladan i svje, ptice su
poele pjevati. Kao da izlazi sunce. Bilo mi je svejedno. Znao sam da
sunce ne izlazi, da jo ima vremena. Bio je to divan, smirujui
osjeaj. arile su me ogrebotine i posjekotine, srce me boljelo od gladi, ali mi je glava bila lagana - dok nisam ugledao sive obrise krme
i crkvenog tornja: bili su odvie jasni. A i zvijezde su brzo blijedjele.
Uskoro zalupam na vrata krme. Kad su se otvorila, vrsto navuem kukuljicu na lice, a Claudiju sakrijem ispod pelerine. - Selo
se oslobodilo vampira! - rekoh eni koja me zaprepateno gledala.
Stiskao sam raspelo koje mi je dala. - Hvala Bogu da je mrtav. Nai
ete njegove ostatke u kuli. Recite to odmah ljudima. - Proguram se
pokraj nje u krmu.
Ljudi su se odmah uskomeali, ali ja sam uporno tvrdio kako
sam nepodnoljivo umoran. Moram se pomoliti i odmoriti. Neka donesu moju krinju iz koije i odnesu je u pristojnu sobu da se naspavam. Doi e poruka za mene od biskupa iz Varne i jedino me

KIKA

tad smiju probuditi. - Recite dobrom ocu kad stigne da je vampir

mrtav, nahranite ga i napojite i neka me prieka - rekoh. ena se
kriala. - Shvaate - rekoh joj i pourim prema stubama - nisam
vam mogao otkriti svoje poslanstvo dok nisam vampira... - Da, da ree ona. - Ali vi niste sveenik... dijete! - Ne, ali imam iskustva. Neastivi mi nije dorastao - rekoh joj.
Zastanem. Vrata one prostorije bila su otvorena, ali na hrastovu stolu nije bilo nieg osim bijelog stolnjaka.
- Va prijatelj - ree mi ena i pogleda u pod. - Odjurio je u
no. Poludio je. - Kimnem glavom.
uo sam ih kako viu kad sam zatvorio vrata. Trali su amo-tamo, a
tad se zauje otar zvuk crkvenog zvona koje oglasi uzbunu.
Claudia me ozbiljno gledala dok sam zatvarao vrata i navlaio zasun. Polako otvorim rebrenicu na prozoru. Ledeno svjetlo prodre u
sobu. Ona me i dalje promatrala. Tad stane pokraj mene. Prui mi
ruku. - Izvoli - ree. Sigurno je opazila da sam smeten. Bio sam tako slab da mi je njezino lice treperilo pred oima, a njezine plave oi
plesale po bijelim obrazima.
- Popij - apne i prie mi. - Popij. - I ona mi prui njeno zapee. Rekoh joj: - Ne, znam to radim. Nisam li ve to radio? Ona vrsto zatvori prozor, navue zasun na teka vrata. Kleknem
kod malog ognjita i opipam staru drvenu oblogu. Ispod lakirane
povrine bila je trula pa popusti pod stiskom mojih prstiju. Probijem
je akom i iverci mi se zabodu u ruku. Opipam u tami i dohvatim
neto toplo i ivo. Hladan, vlaan zrak zapuhne mi lice; oko mene
se podigne mrkli mrak, prohladan i vlaan kao da je zrak tiha voda
koja se probija kroz napukli zid i ispunjava sobu. Soba nestane. Pio
sami iz nepresunog vrela tople krvi koja mi se slijevala niz grlo,
kroz ivo srce i ile i koa mi se ugrije naspram te hladne, crne vode.
Krv koju sam pio pone sporije tei. Tijelo mi zavapi da ne
usporava, srce mi je snano tuklo i pokuavalo natjerati ono drugo
srce da tue s njim. Osjetim kako se podiem, kao da lebdim u tami,
a tad tama i otkucaji srca ponu blijedjeti. Neto zasvijetli u mojoj
nesvjestici. Podrhtavalo je u ritmu koraka na stubama, drvenom
podu, koturanju kotaa i udarcima konjskih kopita po zemlji.
Svjetlucalo je i zveckalo. Bilo je u malom drvenom okviru, a u tom se
okviru pojavi lik ovjeka. Bio mi je poznat. Znao sam njegovu

KIKA

izduljenu, vitku grau, crnu, valovitu kosu. Gledao me zelenim

oima. U zubima je drao neto golemo, mekano i smee i vrsto
pritiskao objema rukama - takora. Velikog odvratnog smeeg
takora, rairenih nogu, razjapljenih Usta, dugog svinutog ukoenog
repa. Vrisne i baci ga na pod pa se zaprepateno zagleda u njega. Iz
otvorenih usta mu je curila krv.
Oi mi zabljesne snano svjetlo. Pokuavao sam ih otvoriti. itava je soba bljetala. Claudia je stajala ispred mene. Nije bila majuno
dijete, nego netko puno vei tko me objema rukama privlaio k sebi.
Kleala je i rukama je obujmim oko pasa. Sve se smrai i ona se privine uza me. Brava kljocne. Udovi mi obamru i potonem u zaborav.
Tako je bilo posvuda u Transilvaniji, Maarskoj i Bugarskoj i
svim zemljama u kojima su seljaci znali da ivi mrtvaci hodaju i u
kojima su legende o vampirima bile mnogobrojne. U svakom selu u
kojem bismo naili na vampira bilo je isto.
- ivi leevi? - upita mladi.
- Uvijek - ree vampir. - Svi na koje smo naili, a moglo bi ih se
nabrojati na prste jedne ruke. Kadto bismo ih promatrali iz daljine;
predobro smo poznavali njihovo geganje, bikovske glave, oronula
ramena, trulu, odrpanu odjeu. U jednom zaselku vampir je bila
ena, mrtva nekoliko mjeseci. Seljani su je vidjeli i znali je po imenu.
Ona nam je pruila jedinu nadu poslije onog udovita u Transilvaniji, ali ta se nada izjalovila. Pobjegla je od nas u umu i mi smo
potrali za njom, pokuali je povui za dugu crnu kosu. Njezina
bijela haljina bila je umrljana sasuenom krvlju, prsti pokriveni blatom iz groba. A u njezinim oima, tupim, praznima, poput dva jezerca u kojima se ogleda mjesec nije bilo nikakvih tajni ni istina, jedino oaj.
- Kakva su to bila bia? Zato su bila takva? - upita mladi i
iskrivi usne s gaenjem. - Ne shvaam. Kako su mogli biti toliko
razliiti od vas i Claudije, a ipak ivjeti?
- 1 ja i Claudia imali smo nekoliko teorija. Ali vanije od toga je
bilo to to sam pao u oaj. A kroz oaj se provlaio strah da smo ubili jedinog vampira poput nas, Lestata, iako se to inilo nezamislivim.
Jo da je imao mudrost arobnjaka ili vjetiju mo, nekako bih
shvatio da je uspio prigrabiti svijest od sila koje su upravljale tim
udovitima. Ali on je bio bijedni Lestat kakvog sam vam ga opisao,
bez tajni. U istonoj sam Europi spoznao njegove granice i njegov

KIKA

arm. elio sam ga zaboraviti, a ipak se inilo kao da neprestano o

njemu razmiljam, kao da su prazne noi bile stvorene za to. Ponekad bi mi se tako jasno prikazao da bi mi se uinilo kako je upravo
izaao iz sobe i njegov glas jo odzvanja. Na odreen nain to mi je
bila utjeha pa bih i protiv volje zamiljao njegovo lice, ne kakvo je
bilo posljednje noi u poaru, nego posljednje veeri koju je proveo
s nama kod kue, kad je, glave nagnute ustranu, lijeno prebirao po
tipkama klavira. Shvativi poruku svojih snova, podie me munina
gora od tjeskobe. elio sam da je iv! Jedini vampir kojeg sam naao
u crnim noima istone Europe, bio je Lestat.
Ali Claudijine misli bile su puno praktinije. esto sam joj morao prepriavati onu no u hotelu u New Orleansu kad je postala
vampir. Neprestano je pokuavala u mojoj prii otkriti razlog zato
su ta stvorenja. koja smo sretali na seoskim grobljima bez razuma.
to bi se dogodilo da su je poslije Lestatove infuzije poloili u grob i
zatvorili sve dok je silna e za krvlju ne bi natjerala razbiti kamena
vrata grobnice, kakvu bi pamet tad imala, izgladnjela do ludila?
Tijelo bi moda preivjelo gubitak razuma pa bi lutala svijetom,
ubijala gdje bi stigla, kao to su ubijala ona stvorenja. To je bilo
njezino objanjenje. Ali to ih je stvorilo, kako su nastali? To nije
mogla objasniti, ali se nadala da e otkriti, dok je meni od
iscrpljenosti takve nade ponestalo. - Sami se razmnoavaju, to je
jasno, ali gdje je poetak? - pitala se. A tad, negdje u predgrau
Bea, postavi mi pitanje koje joj dotad nije prelo preko usana. Zato
ja ne mogu uiniti to je nama uinio Lestat? Zato ja ne bih stvorio
drugog vampira?
Ne znam zato isprva nisam ak ni shvatio o emu govori, osim da
sam se zbog gaenja koje sam osjeao svakim dijelom svog bia prema tome to sam bio posebice bojao tog pitanja, najuasnijeg od
svih. Imao sam neku snagu u sebi. Prije mnogo godina osamljenost
me prisilila razmiljati o toj mogunosti, kad me oarala Babette Freniere. Ali sam tu elju drao zatvorenu u sebi poput neiste strasti.
Nakon toga sam se klonio ljudskih osjeaja. Ubijao sam nepoznate
ljude. Morgan je bio siguran od mog smrtonosnog zagrljaja kao i Babette, upravo stoga jer sam ga poznavao. Oboje su mi nanijeli previe bola. Nisam mogao zamisliti da bih im donio smrt. ivot u
smrti - udovino! Okrenem se od Claudije ne odgovorivi joj. Bila je

KIKA

ljuta, bijedno nestrpljiva, nije mogla podnijeti da joj okrenem lea;

priblii mi se i utjei me rukama i oima kao da je moja ljubljena ki.
- Ne misli na to, Louis - ree kad smo se udobno smjestili u malom hotelu u predgrau. Stajao sam kod prozora i gledao u udaljena
svjetla Bea, eljan tog grada, njegove civiliziranosti, veliine. No je
bila jasna i na nebu se vidjela izmaglica od gradskih svjetala. - Dopusti da ti umirim savjest, iako nikad neu tono znati to je savjest
- ree mi u uho i rukom me pogladi po kosi.
- Uini to, Claudia - odgovorim. - Umiri me. Reci mi da nikad
vie nee traiti da stvaram vampire.
- Ne elim siroad poput nas! - ree ona prebrzo. Moje rijei su
joj smetale. Moji osjeaji su joj smetali. - elim odgovore, znanje ree. - Louis, reci mi, zato si siguran da to nisi nikad uinio ne
znajui?
Ponovno sam se namjerno pravio da ne razumijem. Pogledao
sam je kao da ne znam o emu govori. elio sam da uti i da bude
uz mene i da smo u Beu. Zagladim joj kosu i prstima dotaknem
duge trepavice.
- to je potrebno da bi se napravila takva stvorenja? - nastavi
ona. - Ona udovita lutalice? Koliko kapi tvoje krvi pomijeane s
ljudskom, i kakvo srce da bi se preivio prvi napad?
Osjeao sam njezin pogled. Stajao sam prekrienih ruku, okrenut od
nje i gledao van.
- Ta bljedolika Emily, onaj bijedni Englez - ree ona, ne opazivi
kako mi se lice trgnulo od bola. - Njihova srca nisu bila bogzna to,
a ubio ih je strah od smrti jednako kao i gubitak krvi. Pomisao ih je
ubila. Ali to je sa srcima koja preive? Siguran si da nisi zaeo
nakot
udovita, koja su uzaludno i nagonski pokuala poi tvojim stopama? Koliko su ivjeli ti siroii koje si posijao - dan, tjedan dana,
prije nego to ih je dan sprio u prah ili ih neki smrtnik dotukao?
- Prestani - zamolim je. - Kad bi znala kako mi se ivo prikazuje to to si opisala, ne bi tako govorila. Kaem ti da se to nikad
nije dogodilo! Lestat mi je isisao krv da bi me pretvorio u vampira. I
vratio mi moju krv pomijeanu sa svojom. Tako je to uinio!
Ona odvrati pogled s mene, pa se zagleda u svoje ruke. Uinilo
mi se da je uzdahnula, ali nisam bio siguran. Tad me polako pogleda

KIKA

u oi i nasmijei se. - Ne boj se moje mate - ree blago. - Ipak o

svemu odluuje ti. Nije li tako?
- Ne shvaam - rekoh. Iz nje provali hladan smijeh. Okrene se.
- Moe li zamisliti? - upita jedva ujno. - Djeje vampirsko
sijelo? Jedino bih njega mogla stvoriti.
- Claudia - promrmljam.
- Ne uzrujavaj se - ree ona tiho. - Iako sam mrzila Lestata... Ree i zauti.
- Da - apnem. - Da?
- Iako sam ga mrzila, s njim smo bili... potpuni. - Pogleda me.
Vjee joj zadrhte kao da ju je to to je podigla glas uznemirilo koliko i mene.
- Ne, jedino si ti bila potpuna - rekoh joj. - Jer smo bili dvojica,
svaki s jedne strane, od poetka.
Mislim da se tad nasmijeila, ali nisam siguran. Sagnula je glavu,
ali su joj se oi pomicale ispod trepavica. - Zatim ree: - Vas dvojica
uza me. I to zamilja kao i ono drugo?
Nisam joj rekao kako je jedna davna no iva u mom sjeanju
kao da je dananja. Bila je oajna te noi, bjeala je od Lestata, koji
ju je nagovarao da ubije enu na ulici od koje je ustuknula,
oigledno prestraena. Bio sam siguran kako ta ena slii njezinoj
majci. Pobjegla nam je. Naao sam je u ormaru, ispod odjee. U ruci
je vrsto stiskala lutku. Odnio sam je u kreveti, sjeo pokraj nje i
pjevao joj, a ona me netremice gledala i stiskala lutku kao da pokuava ublaiti bol koju jo nije nauila razumjeti. Moete li
zamisliti
taj sjajni obiteljski prizor, priguena svjetla, i oca vampira kako pjeva
keri vampirici?
- Moramo otii odavde! - ree sadanja Claudia, kao da joj je to
odjednom palo na pamet. Ruku je drala na uhu, kao da se brani od
nekog stranog zvuka. - Od cesta koje smo ostavili za sobom, od
onog to ti vidim u oima, jer su to misli meni nevane.
- Oprosti mi - rekoh joj njeno i izaem polako iz one nekadanje sobe, udaljim se od ipkom ukraene zipke, tog prestraenog
udovinog djeteta i udovinog glasa. A Lestat, gdje je Lestat? U
dugoj sobi se upali ibica i sjena odjednom oivi, kao to igra svjetla
i sjene zapone kad se rasvijetli tama.

KIKA

- Ne, ti oprosti meni - ree mi ona u naoj maloj hotelskoj sobi

blizu prijestolnice zapadne Europe. - Ne, oprostimo jedno drugom.
Ali ne i njemu; a bez njega, vidi u kakvim smo odnosima.
- Jer smo umorni a svijet je turoban - rekoh i njoj i sebi, jer kome bih jo to mogao rei?
- Da, a to mora prestati. Mislim da smo od poetka krivo krenuli. Moramo zaobii Be. Potreban nam je na jezik, nai ljudi. elim
ravno u Pariz.

TREI DIO

Spomen Pariza ispuni me radou i olakanjem, iznenaujue

slinima dobrom raspoloenju. Iznenadilo me da uope mogu
takvo to osjeati jer sam ve te osjeaje skoro zaboravio.
Ne znam moete li shvatiti to je to znailo. Moje rijei vam to
sad ne mogu doarati, jer to to mi Pariz danas znai potpuno je
razliito od onog to mi je Pariz tad znaio. No ak i danas kad se
tog sjetim osjetim neto slino srei, a danas imam vie razloga rei
kako je srea neto to nikad neu, niti zasluujem, upoznati. Nisam
zaljubljenik u pojam sree, ali je osjetim kad se spomene Pariz.
Ljepota smrtnog svijeta mi esto zadaje bol, a njegov sjaj i veliina mogu me ispuniti enjom koju sam beznadno osjetio na
Sredozemnom moru. Ali Pariz, Pariz me privlaio svom srcu pa sam
zaboravio na sebe. Zaboravio prokletu nadnaravnu zvijer koja voli
ljudsku kou i odjeu. Pariz je nadjaao sve, tjeio me i nadmaio
sva obeanja.
Znajte da je Pariz bio majka New Orleansa. On je New Orleansu dao
njegov ivot, njegove prve stanovnike. New Orleans je dugo
pokuavao postati Pariz. Ali je New Orleans, iako prelijep i silno iv,
bio i silno krhak. U njemu je bilo neto vjeno divlje i surovo,
njegovu egzotinom i profinjenom ivotu uvijek je neto prijetilo
izvana i iznutra. Svaki centimetar drvenih ulica, svaka cigla iz
zbijenih panjolskih kua plaena je divljini koja je okruivala grad,
spremna da ga proguta. Oluje, poplave, groznice, kuga i vlana
klima Louisiane neumorno su tesale svaku gredu ili kameno

KIKA

proelje pa je New Orleans u mati svojeg puanstva uvijek izgledao

poput sna, sna koji se odravao na ivotu upornom, iako
nesvjesnom, skupnom voljom.
Ali Pariz je bio svijet u malom, oblikovan i slavljen povijeu. Takav
je dojam pruao u doba Napoleona III. sa svojim visokim zgradama,
golemim katedralama, velianstvenim bulevarima i prastarim
srednjovjekovnim ulicama, beskrajan i neunitiv poput prirode.
Njegovo nestalno i ushieno puanstvo punilo je galerije, kazalita,
kavane, raalo genije i svece, filozofiju i rat, ispraznost i
najuzvieniju umjetnost. inilo se kako bi sve lijepo, dobro, vano,
ondje procvalo, makar itav svijet potonuo u tamu. ak su i
velianstvena stabla koja su ukraavala i titila njegove ulice bila
ugoena prema njemu i vodi rijeke Seine, obuzdane i prelijepe, koja
je vijugala kroz srce Pariza. Zemlja, koju posvuda oblikuje krv i
svijest, na tom je mjestu prestala biti zemlja i postala Pariz.
ivnuli smo. Bili smo zaljubljeni a ja sam se oraspoloio poslije
beznadnih noi lutanja istonom Europom i bez pogovora sam pristao kad je Claudia odabrala Hotel Saint-Gabriel na Boulevard des
Capucines, jedan od najveih hotela u Europi. Njegove goleme sobe
zasjenile su spomen na nau staru gradsku kuu, ali su nas svojom
raskoi podsjetile na nju. Dobili smo jedan od najljepih apartmana.
Prozori su gledali na osvijetljeni bulevar iji su plonici rano naveer
vrvjeli od etaa i beskrajnog niza koija koje su prevozile bogato
odjevene dame i njihovu gospodu u Operu ili Operu Comique, balet, kazalita, balove i primanja kojima u Tuileriesu nije bilo kraja.
- Claudia mi strpljivo i razlono objasni razloge rastronosti, ali
sam opazio kako joj smeta i zamara to to sve mora naruivati preko
mene. Hotel nam, ree ona, doputa potpunu slobodu; nae none
navike proi e nezapaeno u neprekidnoj najezdi europskih turista,
sobe e nam besprijekorno odravati nevidljiva posluga, a visoka
cijena jami nam mir i sigurnost. Ali bilo je u tome jo neeg. U
njezinoj kupovini bilo je grozniave namjere.
- Ovo je moj svijet - objasni mi ona dok je sjedila na malom
barunastom stolcu ispred otvorenog balkona i promatrala dugu
kolonu koija koje su se zaustavljale jedna za drugom ispred
hotelskih vrata. - Moram imati to poelim - ree ona kao da
razgovara sa sobom. I bilo je po njezinu: predivne tapete ruiaste i
zlatne, pokustvo presvueno damastom i barunom, izvezeni

KIKA

jastuci i svilena posteljina za kraljevski krevet. Svakog dana pojavili

bi se deseci rua na kaminu i stoliima s intarzijama, prekrile bi
zastorom odijeljeni alkoven u njezinoj garderobi, umnoavale se u
kosim zrcalima. Napokon prekrije francuske prozore pravim vrtom
kamelija i kozje krvi. - Najvie mi od svega nedostaje cvijee zamiljeno ree. Traila je cvijee ak i na slikama koje smo donosili
iz trgovina i galerija, velianstvena platna kakva nikad nisam vidio
u New Orleansu. Od klasino naslikanih kitica cvijea, koje su
mamile da posegnete za laticama koje su pale na trodimenzinalno
naslikan stolnjak, do novog i uznemirujueg stila u kojem su
bljetave boje unitavale staro slikanje, staru trezvenost. Te su slike
sliile vrhuncima zanosa u pijenju krvi, kad bi mi se pred oima
prikazalo cvijee i pucketalo poput plamena svjetiljaka. Pariz se
prelio u nae sobe.
Osjeao sam se kao kod kue. Njeno nagovoren, zaboravio sam
na snove o uzvienoj jednostavnosti, jer je zrak slatko mirisao kao i
zrak u naem dvoritu u Rue Rovale i sve je oivjelo pod snanim
svjetlom plinskih svjetiljaka koje su izbrisale sjene ak i na
izrezbarenim visokim stropovima. Svjetlo je jurilo preko pozlaenih
vitica, treperilo na kuglicama lustera. Nije bilo tame. Nije bilo
vampira.
Iako sam odluio nastaviti potragu, s milinom bih pomislio kako
e se za sat vremena otac i ki iz te civilizirane raskoi popeti u
otvorenu koiju i provozati du obala Seine, prijei preko mosta u
Latinsku etvrt i lutati tamnim, uskim ulicama u potrazi za povijesti,
a ne rtvama. A tad se vratiti satu koji otkucava, mjedenim
zaglavcima i igraim kartama sloenima na stolu, zbirkama
pjesama, kazalinim programima, tihom amoru golemog hotela,
udaljenom zvuku violina, goama hotela koje govore brzim,
uzbuenim glasom iznad zvuka etke za kosu, i gostu na
posljednjem katu hotela koji neprestano ponavlja u no: - Shvaam,
poinjem shvaati.
- Uiva? - upitala bi Claudia, da bi mi pokazala kako me nije
zaboravila, jer je utjela satima i nije govorila o vampirima. Ali neto
nije bilo u redu. Njezina utnja nije bila posljedica spokojstva; nije
to bila zamiljenost kojoj su razlog sjeanja. Bilo je u njoj mranih
misli, pritajenog nezadovoljstva. Gnjev je bio blizu povrine, iako bi

KIKA

ga nestalo iz njezinih oiju kad bih je pozvao ili odgovorio na njezino pitanje.
- Zna kad bih ja uivao? - odgovorim joj, ustrajui na mitu o
svojem izboru. - U potkrovlju blizu Sorbonne, dovoljno blizu buke
iz Rue St. Michel, ali i dovoljno daleko. No uglavnom mi je dobro
kad je i tebi dobro. - Ona bi se oraspoloila, ali bi pogledala pokraj
mene kao da kae: - Nema lijeka. Ne prilazi mi, ne pitaj me ono
to ja pitam tebe, jesi li zadovoljan?
Uspomene su mi previe ive, previe jasne. Sjeanja bi se morala iskrzati na rubovima, a u sredini razvodniti. No ti su mi prizori
blizu srca poput fotografija u medaljonima, ali udovinih, kakve
nijedan umjetnik ili foto-aparat nikad ne bi zabiljeio. U mislima bih
vidio Claudiju kako stoji pokraj klavira a Lestat svira, spreman
umrijeti, izraz njezina lica kad joj se Lestat narugao, gr koji se
odmah pretvorio u masku. Da je obratio vie pozornosti spasio bi si
ivot, ako je uope mrtav.
Neto se skupljalo u Claudiji, polako se otkrivalo najnevoljnijem
svjedoku na svijetu. Razvila je strast za prstenjem i narukvicama
kakve djeca ne nose. Njezin otmjen, uspravan hod nije bio djeji.
esto bi ula u male butike prije mene i strogo prstom pokazala neki
parfem ili rukavice koje bi sama platila. Nikad nisam bio daleko, i
uvijek mi je bilo neugodno, ne zato to bih se bojao neeg u tom golemom gradu, nego zato to sam se bojao nje. Uvijek je bila
"izgubljeno dijete" za svoje rtve, "siroe", a sad se inilo da eli biti
neto drugo, zlo i sablanjivo za prolaznike koji bi joj podlegli. Ali je
esto ila sama u lov, a ja bih sat vremena pregledavao izrezbareno
zdanje Notre Dame ili bih sjedio u koiji na rubu parka.
Jedne noi, kad sam se probudio na raskonom krevetu apartmana
jer me nauljala knjiga na kojoj sam zaspao, Claudije nije bilo.
Nisam se usudio pitati hotelsko osoblje jesu li je vidjeli, jer bismo
se, bezimeni, obino prouljali pokraj njih. Pretraim prolaze,
pokrajnje ulice, ak i plesne dvorane, gdje me obuzme neobjanjiv
uas kad sam zamislio nju samu ondje. Naposljetku je ugledam
kako prolazi kroz vrata predvorja. Ispod ruba eiria kosa joj se
sjala od lagane kie - dijete koje je uinilo neku nepodoptinu. Ljudi
su je zaljubljeno gledali razdraganih lica dok se uspinjala velikim
stubama i prola pokraj mene, kao da me uope nije opazila.
Nemogue da me nije vidjela - bila je to udna, njena uvreda.

KIKA

Zatvorim vrata za sobom ba kad je skidala kaput. Zatrese kosom iz koje se prosipa tisuu zlatnih kinih kapi. Vrpce eiria olabave i lakne mi kad ugledam djeju haljinicu i neto divno utjeno u
njezinim rukama - malu porculansku lutku. Ne progovori ni rijei,
petljala je neto oko lutke koja je bila privrena kukicama ili icom
ispod njezine iroke haljine i poput zvonca lupkala siunim noicama. - To je enska lutka - ree ona i pogleda me. - Vidi? enska
lutka. - Metne je na toaletni stoli.
- Da - rekoh.
- Izradila ju je ena - ree. - Izrauje lutke bebe, jednake, male
lutke, trgovina puna lutkica beba, dok joj ja nisam rekla da izradi
lutku enu.
Sve je to bilo udno, tajanstveno. Mokri pramenovi slijepili su se
za njezino visoko elo. Uporno je gledala u lutku. - Zna li zato mi
ju je izradila? - upita me. Poelim tad da u sobi ima zasjenjen kutak,
da se mogu povui iz toplog kruga suvine vatre u tamu, da ne sjedim na krevetu kao na osvijetljenoj pozornici, i da je ne gledam
pred sobom i u zrcalima, stotine nabranih rukava.
- Jer si lijepo dijete i eljela te usreiti - rekoh utanjenim i
udnim glasom.
Nasmije se bezglasno. - Lijepo dijete - ree i okrzne me pogledom. - Jo tako misli o meni? - I lice joj se smrai dok se igrala lutkom i prstima gurala siuan rukom izvezen izrez oko vrata prema
porculanskim prsima. - Da, sliim njezinim lutkicama bebama, ja
sam njezina lutkica dijete. Morao bi je vidjeti kako radi u svojoj trgovini, sagnuta nad lutkicama, a sve jednake: jednako lice, usne. Prstom dotakne svoje. Neto kao da se odjednom pomaknulo u
etiri zida sobe, zrcala zadrhte od njezina odraza kao da je zemlja
pod temeljima uzdahnula. Koije su klopotale na ulici, ali bile su
predaleko. A tad ugledam to radi njezin djeji lik: u jednoj je ruci
drala lutku, a drugu na ustima. Rukom je mrvila lutku i ona pukne
i pretvori se u gomilu staklenih komadia koji poispadaju iz njezina
otvorenog, krvavog dlana na sag. Claudia otrese haljinicu iz koje se
spusti kia smrvljenih komadia. Odvratim pogled, ali je ugledam u
nagnutom zrcalu iznad kamina. Odmjeravala me od glave do pete.
Krene prema meni i sjedne na krevet.
- Zato odvraa pogled, zato me ne gleda? - upita ona jasnim
glasom poput srebrnog zvonca. Nasmije se tiho, enstveno i ree: -

KIKA

Zar si mislio da u ti dovijeka biti ki? Zar si ti otac budala, budala

od oca?
- Neljubazna si prema meni - odgovorim joj.
- Hm... neljubazna. - Mislim da je kimnula glavom. Plamtjela je
u mom oku, plavo, zlatno.
- A to misle o tebi - upitam je blago - drugi ljudi? - Rukom
pokaem na otvoren prozor.
- Svata - osmjehne se. - Svata. Ljudi nalaze divna objanjenja.
- Jesi li vidio "male ljude" u parkovima, cirkusima, nakaze za koje
ljudi plaaju kako bi im se smijali?
- Bio sam vraev egrt! - provali iz mene. - egrt! - rekoh. Poelio sam je dodirnuti, pomilovati po kosi, ali sam je se bojao, jer
je njezin gnjev bio poput svijee koja se svakog trenutka moe rasplamsati.
Ponovno se nasmijei pa povue moju ruku u svoje krilo i pokrije je koliko je mogla svojom rukom. - Da, egrt - nasmije se. - Ali,
reci mi neto s tih tvojih visina. Kako je bilo... voditi ljubav?
Udaljim se od nje brzo i poput nekog tupavog smrtnika
potraim pelerinu i rukavice. - Ne sjea se? - upita me mirno kad
sam uhvatio mjedenu ruku na vratima.
Stanem postien. Osjeao sam njezin pogled na leima. Okrenem se kao da se pitam, kamo idem, to u, zato stojim ovdje?
- Bilo je na brzinu - rekoh pokuavajui je pogledati u oi. Kako
su bile besprijekorno, smireno plave i usrdne! - Malokad sam
uivao. Snaan osjeaj, ali brzo se izgubi. Mislim da je blijeda sjena
ubijanju.
- Ah - ree ona. - I ovo kako te muim, i to je blijeda sjena
ubijanju.
- Da, gospo - rekoh joj. - Rekao bih da je tako. - Brzo se naklonim i
poelim joj laku no.

Usporio sam korak tek kad sam odmaknuo od hotela. Prijeem

Seinu. elio sam tamu. Sakriti se od nje i osjeaja koji su u meni
bujali i silnog straha koji me obuzimao da ne mogu usreiti Claudiju, da ne mogu usreiti ni sebe udovoljavajui joj.
Sve bih dao na svijetu da sam joj mogao udovoljiti, svijet koji
nam je pripadao, i koji je istodobno izgledao i prazan i vjean. Ali

KIKA

vrijeale su me njezine rijei i oi; nikakva objanjenja koja su mi

prolazila mozgom i koja sam oajniki aptao dok sam prolazio kroz
Rue St. Michel i starije, tamnije ulice Latinske etvrti, nikakva
objanjenja nisu mogla ublaiti ni njezino nezadovoljstvo ni moju
bol.
Naposljetku odustanem od rijei osim udnog pripjeva. Bio sam
u mrkloj tami srednjovjekovne ulice i slijepo skretao iza otrih
zavoja, utjeen visinom uskih kua, koje su izgledale kao da bi se
svakog trenutka mogle sruiti i koje su poput ava zatvarale tu
uliicu ispod ravnodunih zvijezda. - Ne mogu je usreiti. Nije
sretna sa mnom i svakim danom je nesretnija. - To je bio pripjev koji
sam ponavljao poput isla, arolije kojom bih mogao promijeniti
stvarnost, Claudijinu neizbjenu razoaranost potragom koja nas je
dovela u ovaj pakao u kojem sam osjeao kako se otuuje od mene.
ak sam zamislio da sam ljubomoran na lutkaricu kojoj se obratila
sa zahtjevom da joj izradi tu majunu enu, jer joj je lutkarica dala
neto to je nakratko drala uza sebe u mojoj nazonosti kao da me
nije bilo.
to e se izroditi iz toga, emu to vodi?
Prvi put sam poslije dolaska u Pariz prije nekoliko mjeseci duboko osjetio veliinu tog grada, kako se iz ovakve zavojite, slijepe
ulice lako moe prijei u svijet uitaka. Prvi put sam osjetio beskorisnost tog grada. Beskoristan je za Claudiju ako ne moe podnijeti taj
gnjev, ako ne moe shvatiti granice koje je ljute i ispunjavaju
gorinom. Ja sam bio bespomoan. I ona je bila bespomona. Ali
snanija od mene. Znao sam, kao i kad sam joj u hotelu okrenuo
lea, da je u njezinim oima vjena ljubav prema meni.
Sluen, umoran i zalutao, neugasivim vampirskim osjetilima
osjetim da me netko prati.
Moja prva pomisao bila je nerazumna: Claudia je pola za
mnom. Budui da je pametnija od mene, slijedila me na velikoj udaljenosti. Ali zajedno s tom milju javi mi se i druga, pomalo okrutna,
s obzirom na ono to se dogodilo izmeu nas. Koraci su bili preteki
za nju - neki smrtnik hoda ulicom ne znajui da ide ususret smrti.
Nastavim hodati, spreman da me ponovno obuzme zasluena
bol, kad mi mozak ree: - Budalo, posluaj! - I shvatim da su koraci,
koji su odjekivali u daljini, savreno usklaeni s mojima. Sluajnost.

KIKA

Jer, ako su to koraci smrtnika, predaleko su da bi ih smrtnik uo. No

kad sam stao o tome razmisliti, stali su i koraci. Kad sam se okrenuo
i rekao samom sebi: "Louis, vara se", pa ponovno krenuo i koraci to
isto uine. Korak za moj korak, bri kad ja ubrzam. A tad se dogodi
neto izvanredno, nepobitno. Na en garde zbog koraka, spotaknem
se o crijep koji je pao s krova i udarim u zid. Koraci ponove posrui
ritam mojih koraka.
Zaprepastim se i prestraim jae od straha. Ulica je bila tamna.
Na prozorima nije svijetlilo ni najslabije svjetlo. Jedinu sigurnost
koju sam imao, zbog velike razdaljine izmeu mene i koraka bilo je
jamstvo da koraci nisu ljudski. Nisam znao to uiniti. Imao sam
neodoljivu elju da pozovem to bie i poelim mu dobrodolicu,
dam mu na znanje brzo i nesumnjivo da ga ekam, da sam ga
traio, da u se suoiti s njim. Ali sam se bojao. Uinilo mi se da je
najpametnije nastaviti hodati, ekati da me sustigne. Krenem i ponovno zaujem jeku svojih koraka, a udaljenost izmeu nas ostane
ista. Postanem napetiji, a mrkla tama oko mene uini mi se jo vie
prijeteom. Ponavljao sam mjerei korake: "Zato me slijedi u
stopu,
zato mi daje znati da si ondje?
Skrenem i na drugom uglu ugledam zraku svjetla. Ulica se koso
uspinjala prema njemu. Polako sam hodao, srce mi je bubnjalo u
uima, nisam elio stati u to svjetlo.
I dok sam oklijevao, zapravo stao tono ispred ugla, neto
zatropota i zalupa, kao da se rui krov kue pokraj koje sam stajao.
Odskoim na vrijeme a gomila crepova srui se na ulicu. Jedna mi
okrzne rame. Tad zavlada muk. Zagledam se u crepove, osluhnem,
poekam. Polako stupim na svjetlo. Na vrhu ulice ispod plinske
svjetiljke ugledam obrise drugog vampira.
Silno visok, iako suhonjav poput mene, bijela lica koje se sjajilo
na svjetlu svjetiljke, buljio je u mene velikim crnim oima s neskrivenim uenjem. Desna mu je noga bila svinuta kao da je zastao u
pola koraka. Shvatim da je njegova crna duga kosa gusta i poeljana tono poput moje, da je odjeven u jednak kaput i pelerinu, i da
oponaa moje dranje i izraz lica. Progutam slinu i polako ga odmjerim. Pokuavao sam prikriti brzo lupanje srca, jer je i on mene
odmjeravao. Kad je trepnuo shvatim da sam i ja trepnuo, a kad

KIKA

sam prekriio ruke na prsima, i on uini isto. Izluivao me. Jo i vie

od toga. Kad sam jedva primjetno pomaknuo usnice i on ih jedva
primjetno pomakne. Rijei su mi presuile i nisam se mogao sjetiti
drugih kojima bih prekinuo to stanje. Njegova visina, otre crne oi i
silna pozornost koja je, naravno, bila poruga, ali ipak prikovana uz
mene. On je bio vampir, a ja zrcalo.
- Domiljato - rekoh mu kratko i oajno i on naravno ponovi tu
rije. Iako me to izluivalo, ipak mi pobjegne osmijeh, u neskladu sa
znojem koji mi je izbio iz svake pore i drhtanjem nogu. I on se nasmijei, ali su mu oi, za razliku od mojih, bile ivotinjski divlje, a
njegov mehaniki osmijeh zlokoban.
Zakoraim prema njemu. I on zakorai prema meni. Stanem
netremice ga gledajui, stane i on. Tad on polako podigne desnu ruku, iako ja svoju nisam. Skupi prste u aku i udari se u prsa. Ubrzavao je udarce rugajui se lupanju mog srca. Iz njega provali smijeh
koji ispuni uliicu. Zabaci glavu i pokae onjake. Prezirao sam ga iz
dna due.
- eli li me napasti? - upitam, ali on zbrie moje rijei porugom.
- Lakrdijau! - naroguim se. - Lakrdijau!
Ta ga rije zaustavi. Zamre mu na ustima dok ju je izgovarao. Lice mu se smrkne.
Uinim tad neto nagonski. Okrenem mu lea i krenem, moda
kako bi on krenuo za mnom i zapitao tko sam. Ali pokretom tako
brzim da ga nisam ni opazio, on stane ispred mene kao da se ondje
stvorio. Ponovno mu okrenem lea i ponovno se naem licem u lice
s njim ispod svjetiljke. Jedini znak da se pokrenuo bila je uzbibanost
njegove tamne, valovite kose.
- Traim te! Doao sam u Pariz zbog tebe! - prisilim se rei.
Vampir nije ponovio moje rijei i nije se micao, samo me gledao.
Priblii mi se otmjenim hodom. Njegovo tijelo i ponaanje mi
pokau da je ovladao sobom. Isprui ruku kao da se eli rukovati,
ali me gurne i ja izgubim ravnoteu. Kad sam se podigao, koulja
mi je bila natopljena znojem i pripijena uz tijelo, a ruka uprljana od
vlanog zida.
Kad sam se okrenuo prema njemu on me baci na tlo.
Htio bih vam opisati njegovu snagu. Osjetili biste to kad bih vas
napao i udario rukom a vi ne biste opazili ni da sam je ispruio.

KIKA

No neto je u meni govorilo: "Pokai mu svoju snagu". Brzo se

podignem i krenem prema njemu ispruenih ruku. Udarim u zrak,
praznu no koja se svijala oko te svjetiljke. Ogledavao sam se, ali
sam bio sam i potpuna budala. Znao sam da je to neka vrsta provjere, ali sam ipak zvjerao po tamnoj ulici, ulazima, mjestima na kojima
se mogao sakriti. Nisam se elio podvrgnuti toj provjeri, ali nisam
imao izbora. Htio sam se dosjetiti podrugljivog naina da to kaem
kad se on iznenada pojavi, prodrma me, odbaci nekoliko metara i ja
padnem na kamenom poploan kolnik. U rebrima osjetim njegovu
izmu. Bijesno ga zgrabim za nogu i skoro s nevjericom osjetim
kou i kost. Pao je na kameni zid na suprotnoj strani ulice i bijesno
zareao.
to se tad dogodilo, ne znam. vrsto sam drao tu nogu, iako
me izma htjela dohvatiti. Pao je preko mene, podignuo se, a tad me
snane ruke podignu u zrak. Mogu zamisliti to se moglo dogoditi:
mogao me odbaciti nekoliko metara, toliko je bio snaan. Onako izudaran, teko ranjen, mogao sam izgubiti svijest. ak me i u toj guvi
silno zabrinjavalo to to nisam znao mogu li uope izgubiti svijest.
Ali nisam imao priliku to doznati. Iako sam bio omamljen, bio sam
siguran da je netko stao izmeu nas, netko tko se s njim
ravnopravno borio i prisilio ga da se odrekne plijena.
Kad sam otvorio oi, bio sam u istoj ulici. Ugledam dva lika koji
mi zatrepere pred oima, a zatim oko mene zalepra crna odjea,
izma udari po kamenu i no se stia. Sjedio sam i teko disao, znoj
mi se slijevao niz lice, zvjerao sam oko sebe i u uzak trak blijedog
neba. Polako, i to stoga to je moj pogled poivao na njemu, od crnog se zida odlijepi lik. uao je na izboenom kamenom nadboju.
Okrene se. Na kosu i ukoeno bijelo lice padne malo svjetla. udno
lice, ire i ne tako ispijeno poput lica onog prvog vampira. Gledao
me velikim tamnim oima. S usana mu se otkine apat, iako ih nije
otvorio: - Dobro vam je.
Bilo mi je i vie nego dobro. Osovio sam se na noge, spreman za
napad. Ali je onaj lik ostao uati, kao da je dio zida. Bijelom rukom
posegne u dep prsluka. Izvadi posjetnicu, bijelu poput prstiju koji
mi je prue. Ne pomaknem se. - Doite nam sutra naveer - ree
isti apat s glatkog, bezizraajnog lica na kojem je bilo osvijetljeno
jedno oko. - Neu vas napasti - ree. - A nee ni onaj drugi. Neu
mu dopustiti. - I njegova ruka uini to vampiri mogu. inilo se kao

KIKA

da se odvojila od njegova tijela i spustila posjetnicu u moju ruku.

Na svjetlu bijesnu crvena slova. A lik se poput make popne po zidu
i nestane brzo izmeu krovnih zabata.
Znao sam da sam ostao sam, osjeao sam. Otkucaji mog srca kao
da su ispunili uliicu dok sam stajao ispod svjetiljke i itao posjetnicu. Dobro sam poznavao adresu, jer sam esto posjeivao kazalita
u toj ulici. Ali naziv kazalita me zaprepasti: Theatre des Vampires.
Naznaeno vrijeme: devet sati naveer.
Okrenem posjetnicu i ugledam biljeku: - Povedite malu ljepoticu. Dobrodoli ste. Armand.
Nije bilo sumnje da je poruku napisala osoba koja mi je dala posjetnicu. Imao sam malo vremena da se vratim u hotel i ispriam
laudiji o tome prije zore. Trao sam brzo tako da prolaznici na bulevaru nisu ni vidjeli sjenu koja bi ih okrznula.
U Theatre des Vampires moglo se doi jedino uz pozivnicu i naredne noi vratar pregleda moju. Kia je meko padala na sve oko
nas: na mukarca i enu koji su zastali kod zatvorene blagajne, na
zguvane plakate prostaki zastraujuih vampira ispruenih ruku i
pelerina slinih krilima imia spremnih da se sklope oko rtvinih
ramena, na parove koji su se tiskali oko nas u prepunom predvorju.
Svi posjetitelji bili su iskljuivo smrtnici. Nije bilo vampira, ak ni biljeter koji nas je napokon pustio u vrevu razgovora, vlanu vunu i
damske prste u rukavicama koji posluju oko pustenih eira i mokrih uvojaka. U tom silnom uzbuenju probijao sam se do sjenovitih
kuteva. Nahranili smo se neposredno prije posjete kazalitu kako u
ivahnoj ulici u kojoj se nalazilo kazalite ne bismo bili odvie bijeli
a oiju odvie jasnih. Bilo mi je muno od okusa krvi u kojem nisam
uivao. No, nisam imao vremena, to nije bila no za ubijanje, nego
no otkrovenja, bez obzira na svretak. Bio sam siguran u to.
I tako smo stajali meu posjetiteljima. Vrata gledalita se otvore i
jedan se mladi progura do nas i rukom pokae iznad naih ramena
na stube. Imali smo lou, meu najboljima u kazalitu, pa ako krv
nije potpuno obojila moju ili Claudijinu kou, razvodnik nije niim
pokazivao da je to opazio ili da ga je briga. ak nam se ljubazno nasmijeio kad je odmaknuo zavjesu kako bismo sjeli na dva sjedala
ispred mjedene ograde.
- Bi li te zaudilo da imaju smrtnike robove? - apne Claudia.

KIKA

- Lestat nikad nije vjerovao robovima smrtnicima - odgovorim.

Promatrao sam kako se sjedala pune, kako ispod mene kroz redove
svilenih sjedala plove prelijepo ukraeni eiri. Bijela ramena blistala
su u dubokom udubljenju balkona, dijamanti su svjetlucali na plinskom svjetlu. - Zapamti, jednom budi prepreden - zaujem Claudijin apat ispod njezine sagnute plavokose glave. - Prevelik si
dentlmen.
Svjetla se pogase, najprije na balkonu, pa uzdu zidova u parketu. Skupina glazbenika skupila se u prostoru za orkestar ispod pozornice. Ispod dugog zelenog zastora najprije zatreperi, pa se pojaa
plinsko svjetlo. Publika nestane u tami kao da ju je prekrio siv oblak
kroz koji su svjetlucali jedino dijamanti na zapeima, vratovima,
prstima. Spusti se muk poput sivog oblaka i svi zvukovi skupe se u
jednom upornom kalju. Zatim zavlada tiina. Zauje se sporo,
ritmiko udaranje defa. Uz to se uo tih napjev drvene flaute koji
kao da je preuzeo otar metalni zvuk njegova zvonca i ispleo ga u
napjev srednjovjekovnog ugoaja. Zatim se zauje trzanje ica koje
istakne zvuk defa. I flauta se pojaa u tom sjetnom i tunom napjevu. Glazba je bila dopadljiva i publika se umiri i ujedini, kao da je
glazba te flaute bila svijetla vrpca koja se polako odmotava u tami.
ak ni zastor nije razbio tu tiinu i beumno se podigne. Svjetla se
pojaaju. Pozornica nije bila pozornica, nego gusta uma. Reflektori
su osvjetljavali gruba stabla i guste kronje ispod tamnog luka. Kroz
stabla se moglo vidjeti neto nalik na nisku, kamenu obalu rijeke, a
iznad toga iskriavu vodu. itav taj trodimenzionalni svijet bio je
naslikan na finom svilenom platnu koje je lagano podrhtavalo.
Taj prizor najprije pozdravi slab pljesak, koji okupi pristalice u
itavoj publici, pa se postupno pojaa i zamre. Crn, zakukuljen lik
kretao se po pozornici od stabla do stabla tako brzo da se inilo, kad
bi zakoraio u krug svjetla, kako se ondje stvorio nekom arolijom.
Jedna ruka poput munje sune ispod njegove pelerine i izvue srebrnu kosu, a drugom je drao masku na tankom drku ispred nevidljivog lica, masku koja je prikazivala sjajan lik Smrti, naslikanu lubanju.
U publici se zauju uzdasi. Smrt je stajala ispred publike, podignute kose, Smrt na rubu crne ume. Kao i u publici, tako i u meni
arolija tih krhkih oslikanih kulisa, tajanstvenost svijeta na pozornici
osvijetljenog reflektorima, svijeta u kojem se taj lik kretao ispred

KIKA

publike u svojoj bogatoj crnoj pelerini s lakoom velike make, koji

je mamio uzdahe i zadivljen apat, ne probudi strah, ve neto
ljudsko.
Iza tog lika iji su pokreti opinili gledatelje ba kao i ritam pratee
glazbe u kojem se kretao, dou drugi likovi. Najprije starica, vrlo
pognuta i zgrbljena, sijede mahovinaste kose, ruke sputene pod
teretom velike koare s cvijeem. Nesigurnim koracima grebla je po
pozornici a glava joj je poskakivala u ritmu glazbe i naglih pokreta
Smrti. Starica ugleda Smrt, polako spusti koaru na zemlju i sklopi
ruke u molitvi. Bila je umorna. Glavu nasloni na ruke kao da spava.
Isprui ruke prema Smrti preklinjui je. Ona joj prie, sagne se i
pogleda je u lice, koje je za publiku bilo skriveno ispod kose pa
ustukne i mahne rukom kao da raskuuje zrak. Gledatelji se nesigurno nasmiju, ali kad starica ustane i potri za Smrti, zaori se
smijeh.
Glazba se pretvori u poskoicu u ritmu njihova tranja. Starica je
ganjala Smrt po pozornici dok se ova napokon ne pritaji, stopi s
tamnom korom stabla i sakrije maskom pokriveno lice ispod
pelerine poput ptice. Starica, izgubljena, pobijeena, pokupi koaru.
Glazba uspori i prilagodi se ritmu njezina hoda. Starica ode s pozornice. Nije mi se to svidjelo. Nije mi se svidio smijeh. Ugledam druge
likove ije je pokrete pratila glazba: bogalji na takama, prosjaci u sivim ritama, svi pruaju ruke prema Smrti koja se vrtila kao igra.
Umakla bi jednom izvinuvi lea, drugom bi odmahnula rukom
enskastim pokretom gaenja, i konano ih sve otjerala kienim
pokretom koji je pokazivao umor i dosadu.
Tad sam shvatio kako mlitava bijela ruka koja je izvodila te komine pokrete nije bijela od pudera. Smijeh publike mamila je vampirska ruka koja se, kad se pozornica napokon ispraznila, podigla
do iscerene lubanje kao da skriva zijev. Ne skidajui masku, vampir
se vjeto namjesti kao da se naslanja itavom teinom na oslikano
svileno stablo i kao da blago tone u san. Glazba zacvrkue, zaubori
i reflektor koji je Smrt osvjetljavao utim krugom potamni i ugasi se.
Drugi reflektor probije svileni zastor kao da e ga rastopiti i
osvijetli mladu enu u dnu pozornice. Bila je velianstveno visoka i
uokvirena bujnom zlatnoplavom kosom. Osjetim divljenje publike
kad je zastala u svjetlu reflektora. Na obzoru se uzdizala crna uma;
djevojka kao da se izgubila meu drveem. Zaista se izgubila, a nije

KIKA

bila vampir. Zemlja na njezinoj bijednoj bluzi i suknji nije bila

umjetna. Njezino prekrasno lice bilo je isto. Gledala je u svjetlo, lijepo izdjeljanih crta lica kao lice mramorne Djevice Marije, s kosom
poput aureole. Od svjetla nije nikog vidjela, a svi su vidjeli nju.
Jauk, koji joj se otme s usana kad je posrnula, odjekne iznad tihe,
romantine svirke flaute, priznanja toj ljepoti. Smrt se trgne iz sna u
priguenom svjetlu reflektora, okrene se i ugleda je oima publike
pa slobodnu ruku podigne u znak divljenja.
Smijeh zamre prije nego se proirio. Bila je odvie lijepa, a njezine sive oi odvie prestraene. Gluma je bila izvrsna. Maska s lubanjom bude odbaena i Smrt pokae sjajno bijelo lice publici, nestrpljivom rukom zagladi svoju lijepu crnu kosu, popravi prsluk,
obrie nepostojeu prainu s revera. Zaljubljena Smrt. Publika
zapljee sjajnom licu, izboenim jagodinim kostima, crnim oima
koje su namigivale, kao da je rije o vjetom prividu; zapravo je to
bilo lice vampira koji me presreo u Latinskoj etvrti, osvijetljeno
jarkom utom svjetlou.
U tami posegnem za Claudijinom rukom i vrsto je stisnem. Ali
je ona sjedila nepomino, oarana. uma na pozornici, kroz koju je
sirota obnevidjela smrtnica zavirivala u pravcu smijeha, podijeli se
na dvije fantomske polovine; u sredini ostane slobodan prazan prostor kako bi joj se vampir mogao pribliiti.
Ila je prema rubu pozornice, ali ugleda vampira, stane i jaukne
poput djeteta. Zaista je bila poput djeteta, iako odrasla ena. Jedino
je nekoliko bora oko oiju odavalo njezinu dob. Male, ali lijepo oblikovane grudi nazirale su se ispod bluze, a uski bokovi davali su dugoj, pranjavoj suknji senzualnu otrinu. Kad se odmaknula od
vampira, ugledam suze u njezinim oima poput stakla na treperavom svjetlu i duh mi se zgri od straha i enje. Bila je prelijepa.
Iza nje se na crnoj pozadini pokrene puno oslikanih lubanja, likova koji su nevidljivo nosili maske odjeveni u crno, osim slobodnih
bijelih ruku koje su pridravale rub pelerina, nabore sukanja. Bilo je
ondje i ena vampirica koje su se zajedno s mukarcima primicale
rtvi i oni jedno po jedno odbace maske na hrpu. Drke su izgledale
poput kostiju, a lubanje su se cerile u tami. Na pozornici je sad bilo
sedam vampira, meu njima i tri vampirice. Njihove bijele grudi
sjajile su iznad tijesnih crnih steznika njihovih haljina, a tamne oi
na sjajnim licima gledala ispod crnih uvojaka. Tamne ljepotice

KIKA

lebdjele su oko te raskone smrtne ljepote, ali bile su blijede i hladne

u usporedbi s njezinom sjajnom plavom kosom, ruiastom koom.
uo sam tihe uzdahe publike. Bio je to sjajan prizor, krug bijelih lica
koja se pribliavaju predvoeni gospodinom Smrti, koji se okrene
publici prislonivi ruku na srce, pognuvi glavu kao da trai njihovo
razumijevanje, jer nije li neodoljiva? Poneki smijeh, uzdasi.
Ali ona prekine zaaranu tiinu,
- Ne elim umrijeti - apne zvonkim glasom.
- Mi jesmo smrt - on joj odgovori i oko nje prostruji apat: Smrt. - Ona se okrene, zabaci kosu kao zlatnu kiu, bogatu i ivu
iznad siromane odjee. - Pomozite mi! - zavapi tiho kao da se boji
podii glas. - Netko - ree ljudima za koje ja znala da su ondje.
Claudia se tiho nasmije. Djevojka na pozornici nije tono znala gdje
je, to se dogaa, ali je znala puno vie od gledatelja koji su je zadivljeno gledali.
- Ne elim umrijeti! Ne elim! - Njezin lijep glas prepukne.
Pogled prikuje za visokog, zloslutnog vou vampira, demonskog
lakrdijaa koji iskorakne iz kruga.
- Svi umiremo - odgovori joj on. - Jedino to je zajedniko svim
smrtnicima jest smrt. - Rukom obuhvati orkestar, udaljena lica na
balkonu, loe.
- Ne - prosvjedovala je ona s nevjericom. - Preda mnom je toliko godina, toliko... - Glas joj je bio lagan, pjevan od bola. inio ju je
neodoljivom, kao i pokret drhtave ruke na njezinu otkrivenom grlu.
- Godine! - ree glavni vampir. - Kako zna da je pred tobom
toliko godina? Smrt se ne obazire na godine! Moda si bolesna,
moda te bolest izjeda. Ili te moda na ulici eka neki ovjek koji e
te ubiti zbog tvoje plave kose! - I on je dodirne prstima. Njegov dubok, onozemaljski glas bio je zvuan. - Da ti kaem to ti sudba
sprema?
- Ne zanima me. Ne bojim se - ogoreno ree ona. Poslije njegovog, njezin jasni glas zazvui krhko. - Prihvatit u taj rizik.
Ako riskira i poivi godinama, kakva e ti biti batina? Zgrbljena,
bezuba starica? - On joj podigne kosu s lea i otkrije blijedi
vrat. Polako izvue vrpcu iz irokih nabora bluze. Jeftin se materijal
rastvori, rukavi skliznu s njezinih uskih, ruiastih ramena. Ona
skupi bluzu, ali je on zgrabi za zapea i rairi joj ruke. Publika
ispusti uzdah uglas, ene posegnu za opernim dalekozorima,

KIKA

mukarci se nagnu u stolcima. Platno padne i ugledam blijedu,

besprijekornu kou koja se nadimala od otkucaja njezina srca i male
bradavice koje su jedva zadravale tkaninu. Vampir joj je vrsto
drao ruke uz bok, a suze su se slijevale niz rumene obraze. Zubima
je grizla usnu. - Kao to je ova koa ruiasta, tako e posivjeti i
naborati se ree on.
- Pustite me da ivim, molim vas - preklinjala je. Okrene se od
njega. - Pa to onda? Svejedno mi je.
- Ali zato se boji sad umrijeti? Ako te ne plae ti uasi?
Ona zatrese glavom, zbunjena, nadmudrena, bespomona. Osjetim u ilama i gnjev i strast. Pognute glave morala je braniti ivot;
bilo je nepravedno, udovino nepravedno da mora pobijati njegovu
logiku zbog neeg tako oiglednog i svetog i tako prekrasno utjelovljenog u njoj. Ali oduzeo joj je mo govora, prikazao njezin silan
ivotni nagon nevanim, zbrkanim. Osjetim kako slabi i umire u
dui i zamrzim tog vampira.
Bluza sklizne do struka. Kroz zagolicano mnotvo prostruji mrmor
kad se otkriju njezine male, okrugle grudi. Pokuala je oslobodi
ti ruku, ali ju je on vrsto drao.
- Recimo da te pustim, da se Smrt saali na tvoju ljepotu. A na
kome da Smrt utoli svoju strast? Netko mora umrijeti umjesto tebe.
Odaberi nekog. Osobu koja e te zamijeniti i patiti kao to ti pati. On pokae prema publici i silno je zbuni. - Ima li sestru, majku,
dijete?
- Ne - zastenje ona. - Nemam - zatrese gustom kosom.
- Netko bi te sigurno zamijenio. Prijatelj? Izaberi!
- Ne mogu. Ne elim. - Izvijala se pod njegovim vrstim stiskom.
Drugi vampiri su mirno promatrali, bezizraajnih lica, kao da
je njihov onozemaljski lik maska. - Ne moe? - rugao joj se. Kad bi
rekla da moe, zamjerio bi joj, rekao da je zla jer je odabrala nekom
smrt i da je zasluila svoju kob.
- Smrt te eka posvuda - uzdahne on kao da se ljuti. Publika te
nije opazila, ali ja jesam. Vidio sam kako mu se gre miii na glatkom licu. Pokuavao je zadrati pogled njezinih sivih oiju, ali ona je
u oaju i nadi odvraala pogled s njegovih. U toplom zraku osjetim
miris praine i njezine koe, zaujem njeno udaranje njezina srca. i Nesvjesna smrt, sudbina svih smrtnika. - Nagne se k njoj,
zamiljen, zaslijepljen njome. Nije se predavao. - Hm... ali mi smo

KIKA

svjesna smrt! Kakva bi nevjesta bila! Zna li to znai kad te Smrt

voli? Samo da je nije poljubio u lice i sjajnu mrlju od njezinih suza.
- Zna li to znai da te Smrt poimence poznaje?
Ona ga pogleda, nasmrt prestraena. A tad joj se oi zacakle,
usne opuste. Zurila je pokraj njega u lik drugog vampira koji je polako izaao iz sjene. Dugo je stajao na rubu kruga, sklopljenih ruku,
mirnih velikih crnih oiju. Njegovo dranje nije odavalo glad. Nije
bio ushien. Gledala ga je u oi. Njezina bol kupala ju je u krasnom
svjetlu, svjetlu koje ju je inilo neodoljivo privlanom. Taj straan bol
drao je izmuenu publiku u napetosti. Osjeao sam njezinu kou,
male, usiljene grudi, osjetio sam kako je milujem. Zatvorim oi kako
bih odagnao tu sliku. Svi su osjeali zajednitvo vampira. Nije imala
izgleda.
Otvorim oi i ugledam je u ljeskanju reflektora, njezine zlatne
suze; drugi vampir koji je stajao podalje tiho ree: - Nema boli.
Lakrdija se ukoi, ali to nitko ne opazi. Vidjeli su jedino djevojino glatko, djetinje lice, rastvorene usne, oputene od prostodunog uenja dok je gledala u tog vampira. Njenim glasom ponovi za njim: - Nema boli?
- Tvoja ljepota je na dar. - Njegov snaan glas lako ispuni kazalite i smiri rastui val uzbuenja. Njegova se ruka skoro neprimjetno pomakne. Lakrdija se povue, postane jedno od strpljivih,
bijelih lica, u kojima su glad i smirenost bili udno sjedinjeni. Polako
i njeno vampir krene prema njoj. Bila je oputena, zaboravila je na
golotinju, vjee su joj treperile, a iz vlanih usana se iskrade uzdah.
- Nema boli - ponovi. Nisam mogao podnijeti kako ezne za njim,
kako umire pod snagom tog vampira. elio sam je zazvati, razbiti
njezinu opinjenost. A i elio sam je. elio dok joj je on prilazio i
pruao ruku prema vezici njezine suknje i dok se ona naginjala prema njemu, zabaene glave. Crna tkanina sklizne preko bokova,
zlaanih dlaica meu nogama, djejih maljica, njenih uvojaka, do
glenjeva. Vampir rairi ruke leima okrenut prema reflektorima.
Crvenkasta mu kosa zadrhti kad se njezina zlatna kosa rasula po
njegovoj pelerini. - Nema boli - aptao joj je i ona se predavala.
Okrene je polako na stranu kako bismo vidjeli njezino spokojno
lice. Podigne je. Njezina lea se izvinu, grudi dodirnu njegovu
dugmad, blijedim rukama zagrli ga oko vrata. Kad ju je ugrizao ona

KIKA

se ukoi i krikne, iako joj je lice bilo smireno. Zatamnjeno kazalite

strasno zajei. Njegova bijela ruka zasja na njezinoj stranjici koju je
njezina kosa brisala, milovala. Podigne je s poda dok je pio krv. Njezin vrat sjajio je na njegovom bijelom obrazu. Osjetim slabost, omamu, glad. Zgri mi se srce, ile. vrsto se uhvatim za mjedenu ogradu loe. Stezao sam je sve dok ne zajeca u spojevima. Taj me tihi
zvuk, neujan za ui smrtnika, vrati u stvarnost.
Pognem glavu. Htio sam zatvoriti oi. Zrak je mirisao na njezinu
slanu kou, blisku, vruu i slatku. Drugi vampiri su zatvorili krug
oko nje. Bijela ruka koja ju je vrsto drala zadrhti i crvenokosi vampir je pusti i otkrije pogledima. Glava joj je visjela; on je preda
jednoj od vampirica hladne ljepote koja je uzme u naruje, pogladi i
sagne se da popije krv. Vampiri su okruili rtvu i dodavali je jedan
drugom ispred oaranog mnotva. Glava joj je pala preko ramena
jednog vampira; zatiljak joj je bio zavodljiv jednako kao mala
stranjica, besprijekorna koa na dugim bedrima ili njene crte
ispod svijenih koljena.
Naslonio sam se na naslon stolca. U ustima sam osjeao njezin
okus, ile su me boljele. Kutom oka vidio sam crvenokosog vampira
koji ju je osvojio kako se ponovno odvojio. Tamnim oima kao da
me traio u tami, kao da me netremice gledao iznad strujanja toplog
zraka.
Vampiri se povuku. Naslikana uma beumo sklizne natrag. Ona
smrtnica, njena i vrlo bijela, leala je naga u toj tajanstvenoj umi,
poloena na crnu svilu mrtvake nosiljke kao da lei na podu ume.
Zapone glazba, jezovita i strana. Pojaavala se dok su se svjetla
polako gasila. Svi su vampiri otili osim lakrdijaa koji je pokupio
svoju kosu i masku. une pokraj usnule djevojke, svjetla se pogase
i u tami ostane jedino glazba. A tad i ona prestane.
Na trenutak je publika nepomino sjedila.
Najprije se zauje sporadini pljesak a potom on ujedini publiku.
Svjetla se upale u udubinama zidova, glave se okrenu jedna prema
drugoj i pone razgovor. ena u sredini reda ustane i otro
uzme krzneni kaput sa sjedala pokraj svog, iako drugi ljudi jo nisu
ustali. Jedan se gledatelj progura do prolaza i publika ustane kao da
je neto tjera k izlazu.
Ali se taj amor pretvori u ugodan amor profinjene i namirisane
publike koja ispuni predvorje kazalita. arolije nestane. Vrata se

KIKA

irom otvore i zauje se romor mirisne kie, lupkanje konjskih

kopita i glasovi koji pozivaju taksije. U moru pomaknutih stolaca, na
zelenim barunastim jastuiima sjajila se bijela rukavica.
Sjedio sam, gledao i sluao. Jednom sam rukom sakrio lice od
svih i nikog, lakat naslonio na ogradu. Strast se u meni gasila, gubio
se djevojin okus na usnama. Kao da je miris kie donosio i njezin
miris, a u praznom se kazalitu ulo njezino srce. Udahnem, okusim
kiu i opazim Claudiju kako nepomino sjedi, ruku u rukavicama
poloenih na krilo.
U ustima osjetim gorak okus. Bio sam zbunjen. Ugledam osamljenog razvodnika kako ispravlja stolce, podie odbaene programe
sa sagova. Bio sam svjestan svoje boli, zbunjenosti, zasljepljujui
strasti koja me naputala tvrdoglavom sporou i koju bih mogao
izbrisati ako bih se brzo spustio u parket, povukao razvodnika u tamu i popio mu krv kao to su je vampiri popili onoj djevojci. elio
sam to uiniti, a opet nisam elio nita. Claudia ree u moje pognuto
uho: - Strpljenja, Louis. Strpljenja.
Otvorim oi. Netko je bio blizu mene, u mom vidokrugu, netko
tko je prevario moj osjet sluha, moj predosjeaj koji bi uvijek, barem
sam tako mislio, probijao poput osjetljive antene i ovakvu zamiljenost. On je stajao pokraj mene, beuman, iza zastora loe, onaj vampir crvenkaste kose, onaj koji se drao postrani. Stajao je na stubama
pokrivenim sagom i gledao nas. Znao sam da je to onaj vampir koji
mi je dao propusnicu za kazalite. Armand.
Prestraio bi me da nije bio tako nepomian i da mu izraz lica
nije bio sanjiv. inilo se da je dugo stajao pokraj tog zida. Nije promijenio izraz lica kad smo ga pogledali i prili mu. Da nije tako ovladao mnome, bilo bi mi laknulo zato to nije onaj visoki, crnokosi
vampir. Mirno i otvoreno odmjeri Claudiju. Poloim ruku na
njezino
rame. - Dugo vas traimo - rekoh mu. Srce mi se umirilo, kao da je
vampirova smirenost odvlaila moju usplahirenost, zabrinutost, kao
to more dovlai predmete s kopna. Ne pretjerujem s opisom te njegove znaajke, ali je ne mogu opisati, kao to nisam mogao ni tada.
Uznemiravalo me to to sam to uope elio uiniti. Imao sam osjeaj
kao da zna to inim, kao da njegovo mirno dranje i duboke,
smee oi govore kako moje misli, a posebice rijei koje sam pokuao oblikovati, nemaju smisla. Claudia ne ree nita.

KIKA

Vampir se odmakne od zida i pone silaziti stubama. Uini pokret rukom kojim nam istodobno poeli dobrodolicu i naredi da
poemo za njim. Pokreti su mu bili brzi i povezani. U usporedbi s
njima, moji su pokreti bili karikatura ljudskih pokreta. Otvori vrata
u zidu i propusti nas u prostorije ispod kazalita. Nogama je jedva
dodirivao kamene stube dok smo silazili i povjerljivo nam okrenuo
lea.
Uli smo u golemu podzemnu plesnu dvoranu, usjeenu u
podrum stariji od nadzemne zgrade. Vrata koja je otvorio zatvore se
i svjetla nestane prije nego to sam uspio ocijeniti veliinu sobe. U
tami zauti njegova odjea a tad kresne ibica iznad koje zaplamsa
njegovo lice. Neki mladi stane pokraj njega i odnese svijeu. Pogled
na djeaka obnovi golicavo uzbuenje zbog nage ene na pozornici
i njezina opruenog tijela i ive krvi. On se okrene i zagleda u mene
kako me gledao crvenokosi vampir. Ovaj mu apne: - Idi. - Svjetlo
dohvati udaljene zidove, vampir ga visoko podigne i krene uza zid,
rukom nam davi znak da ga slijedimo.
Iznad treperavog plamena ugledamo freske i zidne slike, dubokih i ivih boja i postupno shvatimo to prikazuju. Bio je to uasan
'Trijumf smrti" od Breughela, tako velik da se mnotvo jezivih likova
nadvijalo nad nas u polutami: nemilosrdni kosturi koji su prevozili
bespomone mrtvace preko smrdljivih jaraka, u kolima vozili
ljudske
lubanje, sjekli glave leeva ili objeenih. Posmrtno zvono jeilo je
iznad beskrajnog pakla spaljene i izgorjele zemlje, prema kojem su
stupale velike vojske, odvratnim, bezumnim korakom vojnika koji
idu na klanje. Okrenem glavu, ali mi crvenokosi vampir dotakne ruku, povede me du zida i pred oima mi se odmota "Pad anela".
Prokletnike se bacalo iz nebeskih visina u sablastan kaos deruh
udovita, tako ivopisno i besprijekorno naslikanih da sam zadrhtao. Ruka me ponovno dodirne, ali sam i dalje stajao nepomino,
zagledan u vrh zidne slike, gdje sam razabrao dva prelijepa anela s
trubljama na ustima. I arolije nestane. Osjetim se kao kad sam prvi
put uao u Notre Dame, ali se taj osjeaj brzo izgubi, kao da mi je
netko oteo neto pauinasto i dragocjeno.
Svijea se podigne i posvuda oko mene oive uasi: Boschovi tupi bezvoljnici i ponieni prokletnici, naduti Trainijevi leevi, udo-

KIKA

vini Durerovi jahai, te mnotvo srednjovjekovnih drvoreza, bakroreza i parabola pretjeranih proporcija. Strop je vrvio od kostura i
izjedenih leeva, demona i instrumenata za muenje, kao da smo u
katedrali smrti.
Stojei na sredini sobe, gledali smo u prizore koje je svjetlost
svijee oivila. Zaprijetio mi je delirij, osjetim ono uasno pomicanje
zidova, osjeaj da propadam. Posegnem za Claudijinom rukom.
Stajala je zamiljena, tupog izraza lica, zagledana u daljinu, kao da
eli da je ostavim na miru. Njezine noge odskoe od mene i brzo
zalupaju na kamenom podu. Koraci joj odjeknu i odbiju se od
zidova i poput prstiju zalupaju u mojim sljepoonicama i glavi.
Uhvatim se za glavu, zagledam u pod kao da u u njemu pronai
sklonite, jer kad bih podignuo pogled, zacijelo bih ugledao neku
nepodnoljivu patnju. U plamenu svijee ponovno ugledam
vampirovo lice, njegove vjene oi okruene tamnim trepavicama.
Nije micao usnama, ali mi se uinilo da se smijei. Zagledam se
pomnije u njega, uvjeren kako je rije o triku koji u moi tako
prozrijeti. No, njegov se osmijeh irio i konano mu lice oivi
bezglasnim apatom i pjesmom koji su sliili na suanj, kao kad se
tapete savijaju u poaru ili kad se boja guli s lica lutke koja gori.
Htio sam ga pograbiti i prodrmati kako bi mu se nepomino lice
pokrenulo, kako bi priznao da tiho pjevui. Odjednom se naem u
njegovu zagrljaju. Obujmio me rukom, vidio sam njegove guste i
sjajne trepavice iznad uarena luka njegovih oiju, na koi osjetio
njegov mekan, bezmirisan dah. Pravi delirij.
Htio sam se odmaknuti od njega, ali me privlaio i nisam se micao. vrsto me drao, svijea mi je gorjela blizu oiju pa sam osjeao
njezinu toplinu. Moje hladno tijelo eznulo je za tom toplinom, ali
sam ipak zamahnuo rukom kako bih je ugasio, no nisam je mogao
dohvatiti. Vidio sam njegovo obasjano lice kakvo Lestatovo nikad
nije bilo, bijelo, bez pora, ilavo i muko. Dugo oekivani drugi
vampir. Svi vampiri. Beskrajna povorka pripadnika moje vrste.
Taj trenutak proe.
Ispruenom rukom dodirivao sam mu lice, iako je bio daleko,
kao da mi se nikad nije pribliio. Nije pokuavao odgurnuti moju
ruku. Ustuknem zaprepateno i obrazi mi se zaare.
Negdje u Parizu oglasi se crkveno zvono; prigueni, zlatni krugovi
zvuka prodirali su kroz zidove i drvene grede, koje kao da su pro-

KIKA

vodile zvuk u zemlju poput velikih cijevi orgulja. I ponovno se

zauje onaj apat, nerazumljivo pjevuenje. U polutami ugledam
onog mladia smrtnika kako me promatra i osjetim vru miris
njegova tijela.
Vampir ga brzim pokretom pozove i on mi prie neustraivih i
uzbuenih oiju u svjetlosti svijea i zagrli me oko ramena.
Nikad nisam osjetio, nikad imao priliku osjetiti kako je to kad
vam se smrtnik svjesno daje. Prije nego to sam ga uspio odgurnuti
od sebe, ugledam plavkastu modricu na njegovu njenom vratu.
Nudio mi ju je. Priljubio se itavim tijelom uz moje; na nozi osjetim
njegov ukruen ud. Bijedan uzvik mi se otme s usana, ali se on
sagne i pritisne usne na moje, za njega sigurno hladne i beivotne.
Ukoena tijela zarinem zube u njegovu kou. Njegov tvrdi ud me
pritiskao i ja ga podignem s poda u strastvenom zanosu. Val za valom otkucaja njegova srca prelazili su u mene dok sam ga ja, ne
osjeajui teinu, ljuljao i prodirao njegov ushit, njegov svjestan
uitak.
Onemoao i zadihan, ugledam ga podalje od sebe. Ruke su mi
bile prazne, usta puna okusa njegove krvi. Naslonio se na
crvenokosog vampira i rukom ga obujmio oko struka. Gledao me
jednako spokojno poput crvenokosog vampira, oiju zamagljenih i
slabih od gubitka ivota. Bez rijei krenem prema njemu, neizdrivo
privuen tim pogledom, prkosom svjesnog ivota; morao bi
umrijeti, a ne umire. ivjet e, znati, preivjet e tu prisnost!
Okrenem se. Vampirska druba micala se u sjenama. Njihove svijee
treperile su na hladnom zraku poput bia. Iznad njih nadvijali su se
golemi oslikani likovi: usnuo enski le kojeg prodire leinar
ljudskog lika; nagi ovjek privezan za stablo rukama i nogama, a
pokraj njega visi torzo drugog ovjeka ije su odsjeene ruke
privezane za granu, a glava izbuljenih oiju nabijena na kolac.
Ponovno se zauje pjesma, taj tihi, nezemaljski pjev. Polako me
mine glad, tijelo me poslua, ali mi je u glavi bubnjalo a plamenovi
svijea se stapali u bljetavi krug svjetla. Netko me neoekivano dodirne i grubo gurne, tako da sam skoro izgubio ravnoteu; ugledam
mravo, etvrtasto lice vampira lakrdijaa kojeg sam prezirao. On
posegne za mnom bijelim rukama. Ali onaj drugi vampir stane
izmeu nas. Uinilo mi se da je udario drugog vampira da sam vi-

KIKA

dio kad se pomaknuo, ali nisam bio siguran. Obojica su stajali nepomino poput kipova i netremice se gledali u oi. Vrijeme je prolazilo
poput valova koji se valjaju po pustoj plai. Ne znam koliko smo
dugo stajali tako i kako su mi se inili nepomini. iva su bila jedino
treperava svjetla svijea iza njihovih lea. Posrtao sam uza zid i svalio se u velik hrastov stolac. Claudia je bila blizu i s nekim razgovarala priguenim, ali milim glasom. elo mi je gorjelo od krvi i
vruine.
- Poi sa mnom - ree crvenokosi vampir. Zagledao sam se u
njega ne bih li opazio pokret usana koji je prethodio zvuku, ali je on
beznadno kasnio za zvukom. Nas troje krenemo niz duge kamene
stube ispod grada. Claudia je ila na elu. Njezina izduljena sjena
pratila nas je na zidu. Zrak je postao hladan i svje od mirisa vode.
U svjetlu vampirove svijee vidio sam kapi kako poput krvi kapaju
kroz kamen poput zlatnih kuglica.
Uemo u malu prostoriju. U dubokom kaminu usjeenom u kameni
zid gorjela je vatra. Na drugom kraju sobe bio je krevet,
usjeen u stijenu i odvojen dvjema mjedenim reetkama. Najprije
sam to jasno vidio: i dugi zid nasuprot kaminu pokriven knjigama i
drveni stol pokraj njega, i mrtvaki sanduk. Ali se tad soba zaljulja;
crvenokosi vampir poloi ruke na moja ramena i posjedne me u
koni naslonja. Vatra me arila po nogama, ali mi je taj otar i jasan
osjeaj godio jer me izvukao iz pomutnje. Naslonim se, napola
sklopim oi i pokuam jo jednom vidjeti to je oko mene. Krevet je
bio poput pozornice na kojoj lei onaj djeak na platnenim
jastucima.
Ima razdjeljak po sredini glave, crna kosa mu se kovra oko uiju pa
u tom sanjarskom, grozniavom stanju izgleda poput gipkih dvospolnih stvorenja s Botticellijevih slika. Ispruena pokraj njega, bijele
ruice poloene na njegovo jedro tijelo, leala je Claudia lica zarinutog u njegov vrat. Crvenokosi vampir sve je to gledao sklopljenih
ruku. Kad je Claudia ustala, mladi zadrhti. Vampir je podigne,
njeno, kako bih je ja podignuo. Claudia ga zagrli oko vrata. Oi je
drala napola sklopljene u nesvjestici, a usne su joj bile crvene od
krvi. Vampir je njeno posjedne na stol i ona se leima nasloni na
knjige u konim uvezima. Ruke joj skliznu u krilo haljine boje lavande. Reetke se sklope. Mladi poloi glavu na jastuk i zaspi.

KIKA

Neto me uznemiravalo u toj sobi, a nisam znao to. Zaista nisam znao to mi je, jedino da sam se (ili da me netko drugi) silom
izvukao iz dva estoka, strasna stanja: oaranosti onim mranim slikama i pijenja krvi kojem sam se razvratno predao pred drugima.
Nisam znao to mi prijeti, od ega mi razum eli pobjei. Gledao
sam u Claudiju, nain na koji se naslonila na knjige, na koji je sjedila
na stolu pokraj uglaane bijele lubanje, svjenjaka, otvorene knjige s
listovima od pergamenta ija su rukom pisana slova sjajila na
svjetlu. Iznad njezine glave ugledam lakom premazanu i sjajnu sliku
srednjovjekovnog avla, s rogovima i kopitima. Njegov neovjean
lik nadnio se nad sijelo tujuih vjetica. Claudijina glava bila je
tono ispod slike i dodirivala ju je uvojcima. Gledala je u smeookog
vampira rairenim oima punim uenja. Obuzme me elja da je
podignem u naruje i u svojoj grozniavoj mati s uasom zamislim
kako se pretvara u mlitavu lutku. Gledao sam u avla, jer mi je njegovo udovino lice bilo drae od Claudijine nadnaravne mirnoe.
- Nee probuditi mladia ako neto kae - ree smeooki
vampir. - Doao si izdaleka, dugo si putovao. - I moje zbunjenosti
pomalo nestane, kao kad struja svjeeg zraka rastjera dim. Bio sam
budan i spokojan kad je sjeo nasuprot meni. I Claudia ga pogleda.
Pogledavao nas je. Njegovo glatko lice i spokojne oi imali su isti
izraz, kao da ga nikad nisu promijenili.
- Zovem se Armand - ree on. - Poslao sam vam Santiaga da
vam preda pozivnicu. Znam kako se zovete. Dobrodoli u moj dom.
Skupim snagu i progovorim. Glas mi zazvui udno. Rekoh mu
kako smo se pobojali da smo jedini na svijetu.
- Ali kako ste postali vampiri? - upita on. Claudia digne ruku iz
krila. Oi joj mehaniki prijeu s njegova lica na moje. Vidio sam
njezin pokret i znao sam da ga je i on vidio, iako to nije niim pokazao. Znao sam to mi je htjela rei. - Ne elite odgovoriti - ree Armand glasom tiim i odmjerenijim od Claudijina, manje ljudskim od
mog. Osjetim kako se ponovno gubim u razmiljanju o tom glasu i
oima i otrgnem se od toga s tekom mukom.
- Vi ste voa ove skupine? - upitam ga.
- Ne u znaenju koje vi dajete rijei voa - odgovori on. - Ali
da ovdje imamo vou, ja bih bio taj.
- Oprostite, ali nisam doao govoriti o tome kako sam postao
vampir, jer to znam i nije mi vano. Pa ako ne posjedujete neku mo

KIKA

kojoj bih morao iskazati duno tovanje, ne bih elio o tome razgovarati.
- Kad bih vam rekao da imam takvu mo, biste li je potovali? upita on.
Kad bih vam mogao opisati njegov nain govora! Kad bi
progovorio, inilo se kao da se budi iz razmiljanja slinog onome u
koje sam ja zapadao i iz kojeg bi se s tekom mukom otrgnuo; no
nije se micao i uvijek je bio potpuno svjestan. To me i zbunjivalo i
silno privlailo, kao to me zbunjivala i privlaila ta soba, njezina
jednostavnost, bogata, topla kombinacija najnunijih predmeta:
knjiga, radnog stola, dvaju stolaca kod kamina, mrtvakog sanduka,
slika. U usporedbi s ovom sobom rasko naih soba u hotelu inila
mi se prostakom, ak i besmislenom. Sve sam razumio osim onog
usnulog mladia smrtnika.
- Nisam siguran - rekoh. Nisam mogao oka skinuti sa stranog
srednjovjekovnog sotone. - Morao bih znati otkuda vam. Od drugih
vampira ili od neeg drugog.
- Neeg drugog? - upita on. - ega?
- Toga! - I pokaem na srednjovjekovnu sliku.
- To je slika - ree on.
- I nita vie?
- Nita vie.
- Znai da vam Sotona... sotonska sila ne daje mo ni kao voi
ni kao vampiru?
- Ne - ree on mirno, tako mirno da nisam mogao znati to misli o mom pitanju, ako je uope o njemu razmiljao na meni znane
naine.
- A drugim vampirima?
- Ne - ree on.
- Znai da nismo - nagnem se prema njemu - djeca avla?
- Kako bismo mogli biti djeca avla? - upita on. - Vjeruje li da
je Sotona stvorio svijet?
- Ne. Ako je itko stvorio svijet, bio je to Bog. Ali On je stvorio i
Sotonu; elim znati jesmo li njegova djeca!
- Dakle, ako vjeruje da je Bog stvorio Sotonu, mora shvatiti da
sva avlova mo dolazi od Boga, da je Sotona Boje dijete i da smo i
mi Boja djeca. Nema Sotonine djece.

KIKA

Nisam mogao sakriti osjeaje kad sam to uo. Naslonio sam se

na stolac i pogledao u mali drvorez koji je prikazivao avla, na
trenutak osloboen obveze prema Armandovu prisustvu, izgubljen
u mislima, u nepobitne implikacije njegove jednostavne logike.
- Ali zato te to zabrinjava? Nisam rekao nita novo - ree on. Zato doputa da te se to tako dojmi?
- Dopusti da objasnim - ponem. - Znam da si moan vampir.
Potujem te, ali ne mogu postii tvoju ravnodunost. Znam to je
ravnodunost, ali ja nisam takav a sumnjam da u ikad biti. Pomirio
sam se s tim.
- Shvaam - kimne on glavom. - Vidio sam te u kazalitu, kako
si patio i suosjeao s djevojkom. Vidio sam da osjea i za Denisa
kad samrti ga ponudio. Umire kad nekom pije krv, kao da smatra
kako zasluuje smrt i ne tedi se. Ali zato se naziva avlovim
djetetom, a ima toliko strasti i takav osjeaj za pravdu!
- Jer sam zao, zao kao i svi vampiri! Ubijao sam i ubijat u. Prihvatio sam Denisa kad si mi ga dao, iako nisam znao hoe li preivjeti ili nee.
- Zato bi zbog toga bio zao poput drugih vampira? Zar nema
stupnjeva zla? Zar je zlo velik poguban ponor u koji se ovjek
sunovrati im prvi put zgrijei?
- Da, mislim da je tako - rekoh mu. - Nije logino kako bi ti to
mogao prikazati. Ali je tamno i prazno, neutjeno.
- Nisi pravedan - ree on i glas mu prvi put zatitra. - Dobroti
pripisuje stupnjeve i inaice. Dobrota djeteta se naziva nevinost, pa
dobrota fratra koji se svega odrekao u korist drugih i ivi ivotom
odricanja i sluenja. Dobrota svetaca, dobrota dobrih kuanica. Jesu
li jednake?
- Nisu. Ali jednako i beskrajno razliite od zla - odgovorim.
Nisam znao da uope gajim takve misli, ali sam ih izgovorio kao
svoje: moji najdublji osjeaji koji bi ostali neoblikovani da ih nisam
izrekao i promislio u razgovoru. Dotad sam svoj um smatrao pasivnim; mogao se pribrati, oblikovati misao u zbrci enje i bola jedino u dodiru s drugim umom, kad bi ga drugi um oplodio, duboko
uzbudio i prisilio na zakljuivanje. Osjetim snano, nedoivljeno,
kako mi pada sa srca teret osamljenosti. Mogao sam podnijeti
pomisao na onaj trenutak u nekom drugom stoljeu kad sam stajao
u podnoju Babettinih stuba, pa jetku frustraciju godina provedenih

KIKA

s Lestatom, pa strastvenu i na propast osuenu ljubav za Claudiju

koja je zavila osamljenost u mekoputne ulne uitke i udnju za
rtvama. Vidio sam i ogoljeli vrh planine u istonoj Europi na kojem
sam se sukobio s onim bezumnim vampirom i ubio ga meu samostanskim ruevinama. Kao da se snano ensko eznue mog uma
probudilo i trailo zadovoljenje. Osjeao sam to iako sam rekao kako
je sve tamno, prazno i bez utjehe.
Pogledam Armanda i njegove velike smee oi na zategnutom,
bezvremenom licu kako me gledaju kao da su naslikane. Kao i u
oslikanoj plesnoj dvorani osjetim kako se svijet pomaknuo, zov delirija, buenje tako silne potrebe ija mogunost zadovoljenja sadri
nepodnoljivu mogunost razoaranja. A bilo je tu i strano, pradavno pitanje koje me proganjalo, pitanje zla.
Uhvatim se rukama za glavu kao to ine duboko uznemireni
smrtnici pa nagonski pokrivaju lice, posiu za mozgom kao da e
probiti lubanju i masaom otjerati smrtni strah iz njega.
- Kako se postaje zao? - upita on. - Kako netko gubi Boju milost i postaje zao poput sudita razularene svjetine za vrijeme francuske revolucije ili zao poput najokrutnijih rimskih careva? Postaje li
se zao kad se propusti nedjeljna misa ili zagrize hostija? Ili ukrade
kruh ili spava sa susjedovom enom?
- Ne - odmahnem glavom. - Ne.
- Ali ako je zlo bez stupnjeva, i ako takvo zlo postoji, potreban
je samo jedan grijeh. Zar tvoje rijei ne znae to? Da Bog postoji i...
- Ne znam postoji li Bog - rekoh. - Sudei po svemu, ne postoji.
- Znai da grijeh nije vaan - ree on. - Nijedan grijeh nije zlo.
- Nije istina. Ako Bog ne postoji, mi smo bia s najviom
svijeu u svemiru. Jedino mi shvaamo prolaznost vremena i
vrijednost svake minute ljudskog ivota. A zlo, stvarno zlo, je
oduzeti ljudski ivot. Bez obzira na to bi li ta osoba umrla sutra ili
preksutra ili jednog dana, nije vano. Ako Bog ne postoji, znai da je
ivot, svaki njegov trenutak, sve to imamo.
Armand se zavali kao da se na trenutak zamislio. Zakilji i zagleda
se u vatru. Prvi put je skrenuo pogled pa sam ga gledao a on
mene nije. Dugo je tako sjedio. Osjeao sam njegove misli, kao da su
opipljive poput dima. Nisam ih mogao itati, ali sam osjeao njihovu
snagu, kao da je imao auru. Iako je imao mlado lice, znao sam kako

KIKA

to nita ne znai; izgledao je beskrajno staro i mudro. Nisam mogao

tono to objasniti: mladolike crte lica, prostodune oi, a istodobno
tako star i mudar.
Armand ustane ruku sklopljenih na leima i pogleda u Claudiju.
Njezina utljivost za vrijeme naeg razgovora bila mi je razumljiva.
To nisu bila njezina pitanja, ali je bila oarana njime, ekala svoj
trenutak i bez sumnje uila od njega dok je razgovarao sa mnom. Ali
sam shvatio jo neto. Ustao je potpuno vladajui tijelom, pokreta
koji su bili nuni, obredni, prolazni, u kojima nije bilo nieg
ljudskog. Njegova nepominost bila je nezemaljska. Claudia je bila
jednako nepomina, kao nikad prije. Gledali su se s nadnaravnim
razumijevanjem iz kojeg sam ja bio iskljuen.
Za njih sam bio kovitlac i titraj, kao to su smrtnici bili za mene.
Znao sam da je shvatio kako ona ne vjeruje u moje odreenje zla i
ne razmilja na taj nain.
Armand pone govoriti bez najave. - To je jedino preostalo pravo zlo
- ree plamenu.
- Da - odgovorim. Ta, za mene najvanija tema, ponovno oivi.
- Istina - ree on i zgrozi me, produbi tugu i oaj.
- Znai, Bog ne postoji. Nita ne zna o tomu?
- Ne - ree on.
- Nita! - ponovim. Nisam se bojao svoje iskrenosti, svog
bijednog ljudskog bola.
- Nita.
- Nijedan ovdanji vampir nije razgovarao s Bogom ili vragom?
- Nijedan, koliko je meni poznato - ree Armand zamiljeno.
Vatra mu je plesala u oima. - A u dobi od etiri stotine godina, ja
sam najstariji ivui vampir na svijetu.
Zablenem se u njega.
Tad shvatim. Uvijek sam se bojao da je tako - i tako jest.
Osamljenost, beznadnost. Sve e biti kao prije, do u beskraj. Moja je
potraga zavrila. Bezvoljno se zagledam u liue plamenove.
Bilo bi uzaludno ostaviti njega i nastaviti potragu, uzaludno
putovati svijetom i sluati istu priu. - etiri stotine godina
ponovim - etiri stotine godina. - Buljio sam u vatru. U kaminu je
bila cjepanica koja je itavu no polako klizila u vatru. Bila je puna
siunih rupica. U svakoj toj siunoj rupici gorio je plamiak, a svi ti
plamici sa svojim crnim ustima uinili su mi se kao lica u zboru

KIKA

koja pjevaju ali ne otvaraju usta. Zbor nije morao pjevati, jer je u
jednom dahu u vjenoj vatri izveo svoju neujnu pjesmu.
Armand se naglo pokrene i njegova odjea glasno zauti. Spusti
se pucketava sjena, on klekne ispred mene i uhvati me za glavu,
ueglih oiju.
- To zlo, taj pojam, potjee iz razoaranja, gorine! Zar ne
shvaa? avlova djeca! Boja djeca! Zar je to jedino pitanje koje mi
nosi, jedina mo koja te zaokuplja, pa nas mora pretvarati u
bogove ili vragove, iako je jedina mo koju imamo u nama? Kako si
mogao povjerovati u te stare udesne lai, mitove, znakove nadnaravnog? - Pograbi sliku avla iznad Claudijina mirnog lika tako
brzo da nisam ni opazio taj pokret. Demon mi se isceri pa zapucketa
u vatri.
Neto se slomi i prepukne u meni kad je to rekao, pa mi bujica
osjeaja preplavi miie u udovima. Ustanem i odmaknem se od njega.
- Jesi li lud? - upitam, zaprepaten vlastitim gnjevom i oajem.
- Nas dvojica, besmrtnici, bezvremeni, ustajemo nou kako bismo
nahranili svoju besmrtnost ljudskom krvi, a na tvom stolu, naslonjeno na znanje ljudskog roda, sjedi prelijepo dijete a zlo poput nas. A
ti me pita kako sam mogao vjerovati da u nai smisao u nadnaravnom! Kaem ti, kad sam vidio to sam postao, u sve sam mogao
povjerovati! Ti ne? U tom uvjerenju, u toj zbunjenosti, mogu
prihvatiti najnevjerojatniju istinu od svih: da u svemu tome nema
smisla!
Uzmaknem prema vratima, dalje od njegova zaprepatenog lica,
njegove podignute ruke koju savije u aku i prste zabode u dlan. Ne! Vrati se - apne.
- Ne, ne sada. Pusti me. Samo malo... pusti me. Nita se nije
promijenilo, sve je kao prije. Dopusti da mi se utisci slegnu, pusti
me.
Osvrnem se prije nego to sam zatvorio vrata. Claudijino lice bilo je
okrenuto prema meni, iako je sjedila kao i prije, ruku sklopljenih na
koljenima. Laganim pokretom ruke, njenim poput osmijeha,
obojenim jedva primjetnom tugom, da mi znak da odem.
elio sam pobjei iz kazalita, lutati parikim ulicama i postupno
ublaiti nagomilane duevne potrese. No dok sam traio izlaz iz
kamenog prolaza donjeg podruma, zbunim se. Moda ne znam

KIKA

upotrijebiti svoju volju. Lestat nije morao umrijeti, ako je uope umro. Prisjetim ga se, kao to sam uostalom esto inio, ali naklonjenije
nego prije. Bio je izgubljen poput svih vampira, a ne ljubomorni
uvar znanja koje nije htio podijeliti s nama. Nita nije znao. Nita
se nije moglo znati.
Ali, nije to bila itava misao: mrzio sam ga iz krivih razloga. Da,
tako je, ali nisam to potpuno shvaao. Zbunjen, sjednem napokon
na tamne stube. Svjetlo iz plesne dvorane bacalo je moju sjenu na
grubo isklesan pod. Glavu sam drao rukama, svladan umorom. Razum mi je govorio: "Spavaj", ali mi je nalagao: "Sanjaj." Ipak nisam
ustao i krenuo u Hotel Saint-Gabriel, koji mi se tad uinio sigurnim i
prozranim mjestom, mjestom profinjene i raskone utjehe u kojem
mogu sjediti na barunastom stolcu, jednu nogu poloiti na otoman
i gledati vatru kako lie mramornu plou kamina, ogledati se u zrcalima poput zamiljenog smrtnika. Pobjegni u to, pomislim, pobjegni
od svega to te privlai. I ponovno pomislim: "Uinio sam naao Lestatu, mrzio sam ga iz krivih razloga." apnem te rijei,
pokuavajui
ih izvui iz pomraenih, nemutih misli. Moj apat zakripi u
kamenim svodovima stuba.
Ali tad mi zrak donese njean glas, neujan za smrtnike: - to se
dogodilo? ime si mu uinio naao?
Okrenem se tako naglo da mi ponestane daha. Pokraj mene je
sjedio vampir, sarom od izama mi je skoro dodirivao rame. Noge je
podvukao pod sebe i obuhvatio ih rukama. Na trenutak sam pomislio da me oi varaju: bio je to lakrdija, vampir kojeg je Armand
nazvao Santiago.
Ali nita u njegovu ponaanju nije upuivalo na to da je to onaj
bivi, avolski, mrski Santiago koji je prije nekoliko sati ispruio ruke prema meni a Armand ga udario. Gledao me netremice iznad koljena, raupane kose, oputenih, nelukavih usana.
- Nije vano - rekoh mu. Strah me naputao.
- Izgovorio si ime, uo sam te - ree on.
- Ime koje ne elim ponoviti - odgovorim i odvratim pogled.
Shvatim kako me prevario i zato njegova sjena nije pala preko
moje: uao je u mojoj sjeni. Malo me uznemiri pomisao da se
priuljao po kamenim stubama i sjeo iza mene. Sve me kod njega
uznemiravalo i sjetim se kako mu se ne moe vjerovati. Armand se,

KIKA

sluei se hipnotikom snagom, htio predstaviti kakvim je bio: bez

rijei je izvlaio iz mene misli. Ali ovaj je vampir bio laac. Osjeao
sam njegovu mo, sirovu snagu, skoro jednaku Armandovoj.
- Doe u Pariz kako bi nas naao, a tad sjedi sam na stubama
- ree on pomirljivo. - Zato ne doe k nama? Zato ne razgovara
s nama i ispria nam o osobi ije si ime izgovorio. Znam tko je bio,
znam to ime.
- Ne zna, ne moe znati. Bio je smrtnik - rekoh nagonski,
neuvjerljivo. Pomisao na Lestata me uznemiravala, pomisao da bi
ovaj stvor mogao znati za Lestatovu smrt.
- Doao si ovamo razmiljati o smrtnicima, pravdi prema smrtnicima? - upita on, ali bez predbacivanja ili poruge u glasu.
- Doao sam biti sam, neka te to ne uvrijedi - promrmljam.
- Ali biti sam u takvu stanju, kad nisi uo ni moje korake. Drag
si mi, htio bih da doe gore. - Rekavi to, polako me osovi na noge.
U tom trenutku zasja zraka svjetla kroz vrata Armandove elije i
osvijetli prolaz. uo sam ga kako dolazi i Santiago me pusti. Bio
sam zbunjen. Armand se pojavi na dnu stuba nosei Claudiju. Lice
joj je bilo bezizraajno kao za vrijeme mog razgovora s Armandom;
kao da se duboko zamislila i nije vidjela nita oko sebe. Uoio sam
to, ali nisam znao to da o tome mislim, da tako dugo traje. Brzo je
preuzmem od Armanda. Osjetim njezine meke udove kao da smo u
mrtvakom sanduku i predajemo se vampirskom snu.
Armand snano odgurne Santiaga. Pao je na lea, ali se uspravi
i Armand ga odvue na vrh stuba. Sve se to dogaalo tako brzo da
sam vidio tek kako promie njihova odjea i kripe im izme. Armand ostane sam na vrhu stuba i ja mu priem.
- Veeras nisi siguran ode li iz kazalita - apne mi. - Santiago
je sumnjiav. Smatra da ima pravo bolje te upoznati i da naa sigurnost ovisi o tome. - Polako me odvede u plesnu dvoranu. Okrene se
k meni i pritisne mi usne na uho: - Moram te upozoriti. Ne odgovaraj ni na kakva pitanja. Ti postavljaj pitanja i tako e otvoriti pupoljke istine. Ali nita ne otkrivaj o sebi, posebice o svom podrijetlu.
Odmakne se od mene, ali nam rukom da znak da ga slijedimo u
polutamu u kojoj su se ostali vampiri okupili poput mramornih kipova. Tad osjetim kako smo sazdani od istog materijala, pomisao
koja mi se malokad javljala u New Orleansu, a koja me uznemiri,

KIKA

posebice kad ugledam odraze vampira u dugim zrcalima koja su

razbijala zbijenost onih jezivih zidnih slika.
Naem izrezbaren hrastov stolac i spustim Claudiju u njega.
Uinilo mi se da se probudila. Nagne se prema meni i ree neto nerazumljivo, otprilike da moram posluati Armanda i nita ne
govoriti o naem podrijetlu. elio sam s njom porazgovarati, ali nas
je visoki vampir Santiago promatrao, a pogledavao je i u Armanda.
Nekoliko vampirica okupilo se oko Armanda. Kad su rukom
obujmile Armanda oko struka, u meni se uzburkaju osjeaji. Nisu
me zapanjili njihovi ljupki oblici, fine crte lica i ruke, tvrde poput
stakla, ni oaravajue oi koje su uprle u mene u tiini koja je vladala
u prostoriji, nego estoka ljubomora koju sam osjetio. Bojao sam se
vidjeti ih u njegovoj blizini, bojao se kad se okrenuo i svaku
poljubio. Kad ih je doveo k meni, nisam znao to uiniti i zbunio
sam se.
Zapamtio sam imena Estelle i Celeste, porculanskih ljepotica
koje su milovale Claudiju slobodom slijepaca. Prelazile su rukama
po njezinoj blistavoj kosi, dodirivale joj usne, a ona je sve to podnosila, onako mirna i daleka, jer je znala to sam i ja znao (a one nisu
mogle znati) kako u tom malom tijelu ivi enski duh jasan i izrazit
poput njihova. Gledao sam kako se okrenula prema njima
pridravajui haljinicu boje lavande i hladno se smijeei njihovu
oboavanju pa se sjetio koliko sam se puta zaboravio i obratio joj se
kao djetetu, odvie slobodno je milovao, uzeo je u naruje s nepromiljenou odrasle osobe. Misli su mi bludile: posljednja no u Hotelu Saint-Gabriel, daleka kao da je bila prije godinu dana, kad je
pakosno govorila o ljubavi, duevni potres kad mi je Armand otkrio
kako nema otkrovenja te tiha pozornost vampira oko mene, koji su
aptali u tami ispod grotesknih zidnih slika. Puno sam mogao
nauiti od vampira a da nita ne pitam, a vampirski ivot u Parizu
bio je onakav kakav sam strahovao da e biti i ega je mala pozornica u kazalitu iznad naih glava bila nagovjetaj.
Priguena svjetla u prostoriji bila su obvezatna, a slikanje silno
na cijeni. Zbirka se poveavala skoro svake veeri jer bi vampiri donijeli novi bakrorez ili sliku nekog suvremenog umjetnika. Celeste,
hladne ruke poloene na moju, s prezirom je govorila o mukarcima
kao tvorcima tih slika, a Estelle koja je drala Claudiju na krilu ree
meni, neiskusnom kolonijalcu, da vampiri nisu poinili takva

KIKA

zlodjela, nego da slike skupljaju kako bi se potvrdilo da su ljudi

sposobni za vee zloine od vampira.
- Ima li zla u slikanju takvih prizora? - tiho upita Claudia bezizraajnim glasom.
Celeste zabaci svoje crne uvojke i nasmije se. - Zamiljeno,
uinjeno - brzo odgovori, ali u oima joj se vidjela pritajena mrnja.
- Naravno, pokuavamo dostii ljude po raznovrsnosti ubijanja, zar
ne? - Nagne se i dotakne Claudijino koljeno. Ali je Claudia pogleda
i ne pomakne se. Celeste se nervozno nasmije i nastavi. Santiago
prie i pone govoriti o naim sobama u Hotelu Saint-Gabriel. - Silno nesigurne - ree on i poprati rijei kienim pokretom ruke. Pokae zauujue poznavanje tih soba. Znao je za krinju u kojoj smo
spavali i koja mu se uinila prostakom. - Doite ovamo! - ree mi
skoro djejom jednostavnou koju je pokazao na stubama. - ivite
s nama i nee biti potrebe za takvim pretvaranjem. Imamo uvare.
Reci mi, odakle si! - ree on, klekne a ruku poloi na rukohvat naslonjaa. - Tvoj glas, poznat mi je naglasak. Reci neto.
Uasnula me pomisao da govorim francuski s naglaskom, ali nije
me to najvie zabrinjavalo. Bio je uporan i otvoreno me svojatao,
odraz posesivnosti koja je bujala u meni. U meuvremenu su nas i
drugi vampiri obraivali: Estelle je objanjavala kako je crno boja
vampirske odjee, kako je Claudijina ljupka pastelna haljina prekrasna, ali neukusna. - Utapamo se u boju noi - ree ona. - Imamo
mrtvaki sjaj. - Prigne obraz i priljubi ga uz Claudijin, pa se nasmije
kao da eli ublaiti kritiku. Celeste se nasmije, Santiago se nasmije, i
itava soba oivi od nezemaljskog zveckavog smijeha, nadnaravnih
glasova koji odjeknu meu oslikanim zidovima, od kojih zatrepere
slabi plamici svijea. - teta je pokriti takve uvojke - ree Celeste i
poigra se Claudijinom zlatnom kosom. Shvatim oigledno: svi vampiri, osim Armanda, obojili su kosu u crno; zajedno s crnom
odjeom to je povealo uznemirujui dojam da su vampiri kipovi
koje je isklesalo isto dlijeto. Ne mogu bolje izraziti taj dojam i
uznemirenost koju sam osjetio. Na neto me podsjealo, ali nisam
znao na to.
Odmaknem se od njih, priem uskom zrcalu i zagledam se u
njih preko ramena. Claudia je meu njima blistala poput dragulja, a
blistao bi i onaj mladi smrtnik koji je spavao ispod nas. Shvatim da
su mi vampiri nezanimljivi - dokle mi pogled dopire sve je sumor-

KIKA

no, sjajne vampirske oi jednake, a njihov duh poput priguenog

mjedenog zvona.
Od tih me misli jedino odvraala elja za znanjima koja sam
elio od njih izvui. - Vampiri istone Europe - govorila je Claudia.udovina stvorenja, kakve oni imaju veze s vama?
- Prikaze - tiho dogovori Armand izdaleka, raunajui da e
osjetljive nezemaljske ui uti rijei tie od apta. U sobi zavlada
muk. - Njihova je krv drukija, iskvarena. Razmnoavaju se poput
nas, ali nisu vjeti i ne paze. U prolosti... - Ree i zauti. Pogledam
u njegovo lice u zrcalu. Bilo je udno ukoeno.
- Priaj nam o prolosti - ree Celeste visokim ljudskim glasom,
pomalo opakim.
Santiago prihvati taj ton. - Da, priaj nam o vjetijim sijelima i
biljkama od kojih moemo postati nevidljivi. - Nasmijei se. - I lomaama!
Armand se zagleda u Claudiju. - uvaj se tih udovita - ree i
namjerno pogledom zaobie Santiaga i Celeste. - Tih prikaza. Napast e vas kao da ste ljudi.
Celeste zadrhti i ree neto prezrivo, poput plemkinje koja govori o roacima prostacima koji nose isto prezime. Ali sam ja promatrao Claudiju, jer su joj se oi ponovno zamaglile. Skrene pogled
s Armanda.
Ponovno se zauju glasovi drugih vampira, izvjetaeni. Razgovarali su o svojim nonim rtvama, opisivali te susrete bez osjeaja,
a okrutnost bi ponekad provalila poput bljeska munje: mravom,
visokom vampiru u kutu prigovarali su zbog nepotrebnog
idealiziranja ivota smrtnika, malodunosti, odbijanja da uini to bi
mu u odreenom trenutku donijelo najvie ugode. Bio je priprost,
slijegao je ramenima, slab na rijeima, i zapadao bi u dugotrajna
stanja obamrlosti kao da bi najradije otiao u mrtvaki sanduk i
ondje ostao. Ali ne bi otiao, jer ga je privlaila ta onozemaljska
skupina koja je od besmrtnosti uinila klub komformista. to bi
Lestat o njemu mislio? Je li bio ovdje? Zato je otiao? Nitko nije
nareivao Lestatu, on je bio gospodar svog malog kruga. Kako bi
oni cijenili njegovu domiljatost, poigravanje sa rtvama poput
make? Upropateno... ta rije se esto spominjala, rije koja mi je
toliko bila vana kad sam bio mlad vampir. "Upropastio" si priliku
da ubije to dijete.

KIKA

"Upropastio" si priliku da prestrai neku jadnicu ili da nekog ovjeka otjera u ludilo, a mogao si to postii jednostavnim trikom.
U glavi mi se vrtjelo. Imao sam obinu glavobolju smrtnika.
elio sam pobjei od tih vampira, ali me zadravao udaljen Armandov lik i njegova upozorenja. Kao da nije bio prisutan duhom, iako
bi esto kimnuo glavom i rekao pokoju rije kao da jest, a ponekad
bi i podignuo ruku s rukohvata stolca u obliku lava. Srce bi mi poskoilo kad bih ga ugledao. Vidio sam da nitko u tom malom krugu
ne zna uhvatiti njegov pogled kao ja i da ga nitko ne zna zadrati
kao ja. Ipak se drao na udaljenosti i samo me gledao. Njegovo upozorenje odzvanjalo mi je u uima, ali se nisam obazirao na njega. Silno sam elio otii iz kazalita, ali sam bezvoljno stajao i prikupljao
podatke za kojma sam desetljeima udio, a koji su se pokazali
ispraznima i beskorisnim.
- Zar za vas nita nije zloin? - upita Claudia. Pogled njezinih
ljubiastih oiju bio je prikovan za moje u zrcalu, jer sam joj bio okrenut leima.
- Zloin! Dosadno! - povie Estelle i uperi bijeli prst u Armanda. On se tiho nasmije s drugog kraja sobe. - Dosada je smrt! - povie ona i pokae vampirske onjake. Armand mekim kazalinim
pokretom metne ruku na elo glumei strah.
Ali se umijea Santiago koji je promatrao itav prizor ruku poloenih na lea. - Zloin? - ree. - Da, smatramo neto zloinom.
Zloinom zbog kojeg bismo gonili vampira do unitenja. Moete li
pogoditi o kojem je zloinu rije? - Pogleda u Claudiju pa u mene,
pa ponovno u njezinu masku od lica. - Morali biste znati s obzirom
na to da ste tako tajanstveni u vezi s vampirom koji vas je stvorio.
- Zato? - upita ona, jedva primjetno rairivi oi, dok su joj ruke i dalje poivale u krilu.
Postupno zavlada muk, bijela lica okrenu se prema Santiagu.
Jednu je nogu izbacio naprijed, ruke metnuo na lea i nadvio se
nad Claudiju. Shvativi da su sve oi uprte u njega, oi mu bijesnu.
Pomakne se, priulja mi se iza lea i poloi mi ruku na rame. Moe li pogoditi o kojem je zloinu rije? Nije li vam rekao va
vampir uitelj?

KIKA

Uhvati me svojim napasnim rukama koje sam ve upoznao i polako me okrene pa zalupa lagano po momu srcu u ritmu njegovih
uzbuenih otkucaja.
- Zloin koji osuuje svakog vampira na smrt bez obzira na to
gdje ga izvrio. Ubojstvo drugog vampira!
-Ah! - uzvikne Claudia pa se pone smijati. ivahnim, zvonkim koracima prijee preko sobe u svojoj irokoj svilenoj haljini
boje lavande. Uhvati me za ruku pa ree: - Bojala sam se kako je
zloin roditi se iz pjene poput Venere, kao to smo se mi rodili!
Vampir uitelj! Louis, doi! - i povue me.
Armand se smijao. Santiago je stajao nepomino. Armand ustane kad smo doli do vrata. - Doite nam sutra naveer - ree on. I veer potom.
Mislim da sam povratio dah tek kad smo izali na ulicu. Jo je
padala kia. Ulica je bila blatnjava i pusta, ali lijepa. Vjetar je nosio
nekoliko ratrkanih komadia papira, sjajna koija prola je polako
pokraj nas ispraena glasnim, ritmikim lupkanjem konjskih kopita.
Nebo je bilo blijedo ljubiasto. Brzo sam hodao. Claudia je brzala
pokraj mene, ali joj konano dojadi duljina mog koraka pa je
ponesem.
- Ne sviaju mi se - ree mi ona gnjevno kad smo se pribliili
Hotelu Saint-Gabriel. ak je i njegovo golemo, arko osvijetljeno
predvorje bilo sneno. Projurim pokraj pospanih slubenika, izduljenih lica na recepciji. - Prevrnula sam svijet zbog njih i prezirem ih!
- Zbaci pelerinu i stane na sredinu sobe. Zapuh kie udari u francuske prozore. Zapalim sva svjetla i podignem velik svijenjak do
plinskih svjetiljki kao da sam Lestat ili Claudia. Pronaem
barunom
obloen stolac o kojem sam sanjao u podrumu ispod kazalita i iscrpljen sjednem na njega. Soba na trenutak kao da plane. Pogled mi
se zaustavi na slici u pozlaenom okviru koja je prikazivala pastelna
stabla i mirne vode i koja razbije vampirske ini. Ovdje nam nisu
mogli nita, iako sam znao da je to la, budalasta la.
- U opasnosti sam - ree Claudia pritajivi gnjev.
- Ali kako bi ovi vampiri mogli znati to smo uinili Lestatu?
Osim toga, mi smo u opasnosti! Zar si i na trenutak pomislila da ne
priznajem svoju krivnju! ak i da si ti... - Ona mi se priblii i ja

KIKA

Ispruim ruke prema njoj, ali me ona strogo pogleda i ruke mi nemono klonu. - Misli li da bih te ostavio u opasnosti?
Smijeila se. Na trenutak nisam mogao povjerovati svojim
oima. - Ne, ne bi, Louis. Ti ne bi. Opasnost te dri uz mene.
- Ljubav me dri uz tebe - rekoh njeno.
- Ljubav? - zamisli se ona. - Kako to misli ljubav? - I kao da
nije opazila bol na mom licu, prie mi i poloi ruku na obraz. Bila je
hladna, gladna, a i ja sam bio hladan i gladan, nadraen onim mladiem smrtnikom, ali ne i sit.
- Uvijek moe biti sigurna u moju ljubav - rekoh joj. - Kao da
smo oenjeni. - im sam izrekao te rijei, moja odlunost popusti.
Osjetim patnju kao i noi kad mi se rugala zbog mojih smrtnih strasti. Okrenem se od nje.
- Ostavio bi me zbog Armanda kad bi on pomaknuo svoj mali
prst.
- Nikad - rekoh joj.
- Ostavio bi me, a on eli tebe koliko ti njega. ekao te.
- Nikad. - Ustanem i krenem prema krinji. Vrata su bila zakljuana, ali to nee sprijeiti vampire da uu. Jedino smo ih mogli
omesti tako da ustanemo to je ranije mogue. Okrenem se prema
njoj, pozovem je i ona mi prie. elio sam zaroniti lice u njezinu kosu, moliti za oprotaj, jer je imala pravo, iako sam je volio, volio kao
i prije. Kad sam je privukao k sebi, ona ree: - Zna li to mi je
uporno ponavljao ne izustivi ni rije, zna li zato me bacio u trans
da bih jedino njega gledala, zato me privlaio kao da mi srce dri
na koncu?
- Znai i ti si osjetila - apnem. - Jednako kao i ja.
- Oduzeo mi je snagu! - ree. Ugledam je kako sjedi naslonjena
na knjige iznad njegova radnog stola, njezin mlitav vrat, mrtve ruke.
- Ali, to to govori? Da je razgovarao s tobom, da je...
- Bez rijei! - ponovi ona. Plinska su svjetla blijedjela, plamen
svijea se umirio. Kia je rominjala po prozorskim staklima. - Zna li
to je rekao? Da u umrijeti! - apne. - Da te moram pustiti.
Odmahnem glavom, ali sam u svom udovinom srcu osjetio
uzbuenje. Vjerovala je kako govori istinu. Na oi joj se navukla
mrena, staklena i srebrna. - Isisava moj ivot u sebe - ree ona. Njezine draesne usnice nepodnoljivo su drhtale. vrsto je zagrlim, ali
joj se oi ipak napune suzama. - Sie ivot iz mladia koji mu je rob,

KIKA

ivot iz mene od koje bi rado uinio roba. Voli te. Voli. Rado bi te
imao, i ne eli da mu se isprijeim na putu.
- Ne razumije ga! - prosvjedovao sam ljubei je. elio sam joj
poljupcima zasuti obraze i usnice.
- Predobro ga razumijem - apne ona mojim usnicama dok su
je ljubile. - Ti ga ne razumije. Ljubav te zaslijepila, oaralo te njegovo znanje i mo. Kad bi znao kako ispija smrt, mrzio bi ga vie nego
si mrzio Lestata. Louis, ne smije mu se nikad vratiti. Velim ti, u
opasnosti sam!

Rano sljedee veeri ostavim je, uvjeren kako se od svih vampira

iz kazalita jedino moe vjerovati Armandu. Nevoljko me pusti. Duboko me uznemiri pogled njezinih oiju. Nije poznavala slabost, ali
sam opazio strah i nekakav umor dok smo se opratali. Pourim na
svoje poslanstvo. ekao sam ispred kazalita dok i posljednji posjetitelj nije otiao a vratari poeli zakljuavati vrata.
Ne znam to su mislili tko sam. Glumac, poput ostalih, koji nije
skinuo minku? Bilo mi je svejedno. Vano mi je bilo da su me pustili ui. Proem pokraj njih i nekoliko vampira u plesnoj dvorani a
da me nitko nije zaustavio i napokon zastanem ispred otvorenih
vrata Armandove sobe. Odmah me ugleda, bez sumnje je odavno
uo moje korake. Poeli mi dobrodolicu i ponudi mi sjesti. Bavio se
svojim mladiem smrtnikom, koji je veerao za stolom iz srebrnog
tanjura. Jeo je ribu i meso. Pokraj njega je stajao vr bijelog vina. Iako je bio grozniav i slab od sino, koa mu je bila ruiasta, a njezina toplina i miris prava muka za moja osjetila. Ne i za Armanda,
koji je sjedio u konom naslonjau kod kamina, okrenut prema mladiu, ruku poloenih na koni naslon. Mladi napuni au i nazdravi. - Mom gospodaru - ree. Nasmijei se i pogleda u mene, ali je
zdravica bila namijenjena Armandu.
- Tvojem robu - apne Armand i duboko i strastveno uzdahne.
Promatrao je mladia kako ispija vino. Uivao je u vlanim usnicama, koi na vratu koji se pomicao kako se vino slijevalo u njega.
Mladi uzme komad bijelog mesa, nazdravi, i polako ga pojede, ne
skidajui pogleda s Armanda. Armand se naslaivao tom gozbom,
upijao dio ivota u kojem je mogao uivati jedino pogledom. inilo
se da ne primjeuje nita oko sebe, ali je to bilo proraunato; nije to

KIKA

bila patnja kakvu sam ja osjetio prije puno godina kad sam stajao
ispred Babettinog prozora i eznuo za ivotom smrtnika.
Kad je mladi poveerao, klekne i zagrli Armanda oko vrata kao
da kua ledeno tijelo. Sjetim se prve noi kad mi je doao Lestat,
kako mi se inilo da mu gore oi, kako mu je sjajilo bijelo lice, kao
to ja sad izgledam vama.
Naposljetku to proe. Morao je otii na poinak i Armand zakljua mjedene reetke. Djeak uskoro zaspi omamljen hranom. Armand sjedne nasuprot meni, velikih, prelijepih, spokojnih i naizgled
nevinih oiju. Kad sam osjetio njihovu privlanu mo, poniknem
pogledom i poelim da u kaminu gori vatra, ali je ondje bio samo
pepeo.
- Rekao si mi da ne govorim o svom podrijetlu. Zato? - upitam
i podignem pogled. Kao da je osjeao da zazirem od njega, ali nije
bio uvrijeen, samo malo zauen. Ali ja sam bio slab, odvie slab
za njegovo uenje i ponovno odvratim pogled.
- Jesi li ubio vampira koji te stvorio? Jesi li zato ovdje bez njega,
zato nisi htio rei kako se zove? Santiago misli da si ga ubio.
- Ako je to istina, ili ako vas ne moemo uvjeriti u suprotno, pokuat ete nas unititi? - upitam.
- Pokuat u nita ne uiniti protiv tebe - ree on smireno. - Ali
kao to sam ti rekao, nisam voa u uobiajenom smislu.
- Ali oni su uvjereni da si im ti voa, zar ne? A Santiaga si dvaput odgurnuo od mene.
- Moniji sam od Santiaga, stariji. Santiago je mlai od tebe ree. Govorio je jednostavno, bez ponosa, iznosei injenice.
- Ne elimo sukob s vama.
- Prekasno je - ree on. - Ali ne sa mnom, nego s onima gore.
- Ali zato sumnjaju na nas?
Armand se zamisli. Obori pogled, nasloni glavu na sklopljenu
aku. Nakon nekoliko trenutaka koji mi se uine dugima poput
vjenosti, podigne pogled." - Mogao bih ti nabrojati razloge - ree
on. - utljiv si. Vampiri su mala skupina i ive u smrtnom strahu od
meusobnih trzavica pa briljivo biraju nasljednike i paze da oni
potuju druge vampire. U ovoj kui ivi petnaest vampira i taj broj
se ljubomorno uva. Mislim da je potrebno spomenuti da se boje
slabih vampira. Vide da si pun manjkavosti: previe osjea, previe
razmilja, vampirsku ravnodunost ne smatra vrlinom. Pa to

KIKA

tajanstveno dijete koje ne moe narasti i brinuti se za sebe. Ne bih

uinio vampira od onog mladia na krevetu ak i da mu ivot, meni
tako dragocjen, bude ugroen, jer je odvie mlad. Udovi mu nisu
dovoljno ovrsnuli, jedva je okusio au smrtnog ivota. A ti
dovodi to dijete. Pitaju se, kakav ju je vampir stvorio, jesi li je ti
stvorio? Eto, donosi nedostatke i tu tajnu, a uti. Znai da ti se ne
moe vjerovati. A Santiago samo eka povoljnu priliku. No, jo je
jedan razlog, blii istini od spomenutih: naalost, Santiaga si nazvao
lakrdijaem kad si ga prvi put sreo u Latinskoj etvrti.
- Ah! - zavalim se u stolcu.
- Bilo bi puno bolje da uope nita nisi rekao. - I on mi se nasmijei kako bih shvatio ironiju.
Sjedio sam i razmiljao o njegovim rijeima. Dok smo razgovarali muile su me Claudijine udne opomene, da joj je ovaj mladi blagog pogleda rekao: - Umri! - te gaenje prema vampirima u plesnoj dvorani iznad nas.
Silno sam htio porazgovarati s njim o Claudijinu strahu, ali ne
jo. Kad bih ga pogledao u oi, nisam mogao povjerovati da je pokuao upotrijebiti svoju mo protiv nje. Njegove su oi govorile: ivi! Ui! - elio sam mu povjeriti koliko toga ne razumijem, kako
sam se, poslije tolikih godina potrage, zaprepastio vidjevi kako su
ovdanji vampiri od besmrtnosti uinili klub pomodara i jeftinih
komformista. Ali sam u toj tuzi i zbrci pomislio: - A zato bi bilo
drukije? Sto sam oekivao? Kojim pravom sam bio tako gorko razoaran Lestatom i dopustio da umre! Jer mi nije htio pokazati ono
to sam morao pronai u sebi? Kako je ono Armand rekao? Jedina
mo je ona u nama.
- Posluaj me - ree on. - Kloni ih se. Tvoje lice ne moe nita
sakriti. Kad bih te sad poeo ispitivati, sve bi mi rekao. Pogledaj me.
Nisam ga pogledao. Upro sam pogled u jednu od malih slika
iznad njegova radnog stola sve dok nije prestala biti Madona s djetetom i pretvorila se u sklad boja i crta. Znao sam da govori istinu.
- Zaustavi ih ako hoe, uvjeri ih kako im ne elimo nauditi.
Zato nee? I sam kae da ti nismo neprijatelji, bez obzira na to to
smo uinili.
Armand tiho uzdahne. - Zasad sam ih zaustavio - ree. - Ali ne
elim imati toliko moi nad njima koliko je potrebno da ih zauvijek
zaustavim. Jer ako pokaem toliku mo, morat u je braniti. Stvorit

KIKA

u neprijatelje. I morao bih se zauvijek s njima boriti, a elim samo

imati malo prostora i mira. Ili uope ne biti ovdje. Prihvaam ezlo
koje su mi dali, ali ne i da njima vladam, samo da ih drim na udaljenosti.
- Trebao sam pretpostaviti - rekoh i dalje gledajui u sliku.
- Dakle, dri se podalje od nas. Celeste je mona, jer je meu
najstarijima, a ona je ljubomorna na Claudijinu ljepotu. A Santiago,
kao to vidi, jedva eka da dobije i najmanji dokaz kako ste
odmetnici.
Polako se okrenem i pogledam ga. Sjedio je nezemaljski nepomino, kao da nije iv. Dugo smo se gledali. Zaujem njegove rijei
kao da ih je ponovio: - elim jedino imati malo prostora i mira. Ili
uope ne biti ovdje. - Osjetim takvu enju za njim da sam morao
upotrijebiti svu svoju snagu kako bih se obuzdao i ostao na mjestu,
samo gledajui u njega, borei se protiv elje. elio sam da bude
ovako: da Claudia bude sigurna meu tim vampirima, osloboena
krivnje za bilo kakav zloin, kako bih ja bio slobodan i zauvijek
ostao u ovoj eliji sve dok me Armand puta u nju i podnosi, pod
bilo kojim uvjetima.
U mislima ponovno ugledam usnulog djeaka kako klei pokraj
Armanda, ruku sklopljenih oko njegova vrata. Bila je to za mene
ikona ljubavi, ljubavi koju sam osjeao. Ne tjelesne ljubavi, da budemo naisto. Ne govorim o tome, iako je Armand bio prelijep i jednostavan, i nikakva intimnost s njim ne bi bila odbojna. Za vampire
tjelesna ljubav doivljava vrhunac i zadovoljava se samo ubijanjem.
Govorim o drugoj vrsti ljubavi, koja me privukla njemu kao uitelju
kakav Lestat nikad nije bio. Znao sam da mi Armand nikad nee
uskratiti znanje. Proi e kroz njega kao kroz prozorsko staklo i ja u
se u njemu ogrijati, upiti ga i iskoristiti ga. Zatvorim oi. Uinilo mi
se da je neto rekao, ali tako tiho pa nisam bio siguran. Kao da je rekao: - Zna li zato sam ovdje?
Pogledam ga. Pitao sam se ita li mi misli, protee li se njegova
mo do tih granica. Poslije toliko godina mogao sam oprostiti Lestatu to to je bio obian stvor koji mi nije mogao pokazati kako da iskoristim svoje moi, ali sam ipak eznuo za uenjem, prepustio bih
se tome bez otpora. Kroz sve se to provlaila tuga zbog moje slabosti
i moje uasne dvojbe. Claudia me ekala. Claudia, moja ki i ljubav.

KIKA

- to da uinim? - apnem. - Da odem od njih, od tebe? Poslije

tolikih godina?
- Oni ti nisu vani - ree on.
Nasmijeim se i kimnem glavom.
- to eli uiniti? - upita on, a glas mu poprimi njean, suutan
ton.
- Zar ne zna, zar nema tu mo? - upitam ga. - Zar mi ne
moe itati misli kao da su rijei?
On odmahne glavom. - Ne onako kako ti misli. Jedino znam
da je opasnost za tebe i dijete stvarna jer je ti smatra stvarnom. A
znam da ti je tvoja osamljenost nepodnoljiva ak i uz njezinu
ljubav.
Ustanem. to jednostavnije nego ustati, otii do vrata, sjuriti se
niz prolaz, ali sam u to morao uloiti i posljednji gram snage i tog
udnog osjeaja koji sam nazvao ravnodunou.
- Molim te da ih dri podalje od nas - rekoh na vratima, ali se
ne osvrnem, ne elei uti ak ni njegov njean glas.
- Ne idi - ree on.
- Nemam izbora.
Bio sam u prolazu kad ga zaujem tako blizu sebe da se trgnem.
Stajao je pokraj mene, oi u oi, a u ruci je drao klju koji mi tutne
u ruku.
- Ondje su vrata - ree i pokae na tamni kraj prolaza koji sam
smatrao zidom. - I stube koje vode u pokrajnju uliicu i kojima se
koristim jedino ja. Idi onuda da izbjegne druge. Zdvojan si i oni bi
to opazili. - Okrenem se odmah, iako sam svakim dijelom svog bia
elio ostati. - Dopusti da ti neto kaem - ree on i lagano mi prisloni ruku na srce. - Upotrijebi mo u sebi. Ne gnuaj je se. Upotrijebi
je! A kad te vide na ulici, poslui se tom moi, pretvori lice u masku
i misli dok gleda u njih ili nekog drugog: oprez! Upamti tu rije kao
da je talisman koji sam ti dao da nosi oko vrata. Kad te Santiago, ili
neki drugi vampir pogleda u oi, razgovaraj s njim uljudno, ali misli
na tu rije. Upamti to sam ti rekao. Govorim ti jednostavno, jer
potuje jednostavnost. Shvati: to je tvoja mo.
Uzmem klju. Ne sjeam se kad sam ga gurnuo u bravu i kako
sam se popeo stubama, gdje je on bio i to je uinio; sjeam se jedino da sam, izaavi u tamnu uliicu iza kazalita, uo kako mi tiho
govori negdje blizu: - Doi mi, ovamo, kad bude mogao. -

KIKA

Osvrnem se, ali se nisam iznenadio kad ga nisam ugledao. Rekao mi

je i da ne smijem napustiti Hotel Saint-Gabriel, da ne smijem drugima
pruiti ni najmanji dokaz krivnje. - Ubiti druge vampire vrlo je
uzbuujue - ree - i zato je zabranjeno pod prijetnjom smrti.
Trgnem se iz sanjarenja. Parike su ulice blistale od kie, s obje
strane okruivale su me visoke, uske zgrade, vrata su se zatvorila za
mnom i pretvorila u zid, a Armanda vie nije bilo.
Iako sam znao da me Claudia eka, iako sam proao pokraj hotela i ugledao je kako stoji pokraj prozora iznad plinskih svjetiljki,
majuan lik izmeu cvijea votanih latica, okrenem lea bulevaru i
izgubim se u tamnijim uliicama kao to su me esto progutale ulice
New Orleansa.
Nisam to uinio zato to je nisam volio, nego zato to sam znao
da je odvie volim, da je strast koju osjeam za nju jednaka onoj
koju osjeam za Armanda. Pobjegao sam od oboje, dopustio da elja
za ubijanjem naraste poput groznice i zaprijeti svijesti i boli.
Kroz izmaglicu koja se digla poslije kie, prie mi ovjek. Kao da
je dolutao iz krajolika sna, jer je no oko mene bila crna i nestvarna.
Breuljak kojim sam se uspinjao mogao je biti bilo gdje na svijetu, a
blaga svjetla Pariza nepravilno su svjetlucala u magli. Otrook i
pijan, slijepo je ulijetao u naruje smrti. Isprui ruke i napipa kosti
mog lica.
Nisam jo bio izluen i oajan od gladi. Moda sam mu rekao:
- Prolazi. - Mislim da sam usnicama oblikovao Armandovu
rije-dar: - Oprez. - Ali sam mu ipak dopustio da me svojom
hrabrom, pijanom rukom obujmi oko struka. Prepustim se njegovim
zadivljenim oima, glasu koji me preklinjao da mu posluim kao slikarski model i govorio o toplini, popraen tekim, slatkim mirisom
uljenih boja koje su mu se slijevale niz koulju. Slijedio sam ga kroz
Montmartre. apnem mu: - Ti nisi od mrtvih. - Povede me kroz zaraten vrt, kroz slatku, vlanu travu i nasmije se kad mu rekoh: iv si, iv. - Rukom mi dotakne obraz, pogladi lice, stisne za bradu
kad me doveo do niskih vrata. Njegovo crveno lice osvijetle uljene
svjetiljke, ija je toplina sipila na nas. Vrata se zatvore.
Ugledam velike sjajne duplje njegovih oiju, siune crvene ilice koje su sezale do tamnog sredita, toplu ruku koja je uegla moju
hladnu glad dok me vodio prema stolcu. Oko sebe ugledam sjajna

KIKA

lica, lica koja izviru iz dima svjetiljaka, iz treperave svjetlosti pei,

udesne zemlje boja na platnima koja su nas okruivala ispod malog, nagnutog krova, bljesak ive ljepote. - Sjedni - ree mi. Njegove grozniave ruke poivale su mi na prsima, stezao sam ih svojim
rukama, ali su mi bjeale, dok me glad obuzimala u valovima.
Sjedio je podalje od mene. Pogled mu je bio usredotoen, u ruci
je drao paletu, a golemo platno zaklanjalo je ruku koja se micala.
Tup i bespomoan, sjedio sam i prepustio se tim slikama, tim zadivljenim oima sve dok Armandove oi nisu nestale, a Claudia lupkajui potpeticama pobjegla od mene niz kameni prolaz.
- ivi ste - apnem. - Kosti - odgovori mi on. - Kosti. - Ugledam ih u gomilama, izvaene iz plitkih grobova u New Orleansu i
prenesene u prostorije iza grobnice kako bi se drugi pokojnik poloio u taj uski komad zemlje. Zatvorim oi. Glad se pretvarala u
agoniju, srce mi je vapilo za ivim srcem. On mi se priblii, rukama
mi dotakne lice. Bio je to kobni korak, kobni nagib. S usana mi se
otme uzdah. - Spasite se - apnem mu. - Budite oprezni.
Neto se dogodi na njegovu vlanom i sjajnom licu, napukle ile
njegove istroene koe problijede. Uzmakne od mene, kist mu
ispadne iz ruke. Uspravim se. Zubi su mi sjekli usnicu, oi mi se punile bojama njegova lica, ui punile njegovim krikom koji se probijao
iz grla, ruke mi se punile tijelom koje se opiralo ali ga privuem, bespomonog, zagrizem u meso i popijem krv koja mu je davala ivot.
- Umri - apnem i olabavim stisak. Glavu je naslonio na moj kaput.
- Umri. - Pokuao je podii glavu i pogledati me. Ponovno ga ugrizem i on se ponovno opirao, ali konano mlitavo sklizne na pod, u
oku, na rubu smrti. Ali su mu oi ostale otvorene.
Sjednem ispred njegova platna, malaksao, smiren. Gledao sam u
slikarove zamagljene, posivjele oi, u svoje rumene ruke, raskono
toplu kou. - Ponovno sam smrtnik - apnem mu. - iv sam. S
tvojom krvi sam iv. - Njegove se oi sklope. Naslonim se na zid i
zagledam u vlastiti lik.
Nacrtao je skicu, niz odlunih crnih poteza koji su uspjeli
doarati moje lice i ramena. Poeo je nanositi boju: zeleno za oi,
bijelo za obraze. Ali kako me uasnuo izraz mog lica! Vjerno ga je
nacrtao, ali u njemu nije bilo nieg stranog. Zelene su me oi prostoduno gledale; nije razumio bezizraajno uenje silne udnje.
Bio je to Louis od prije stotinu godina koji zamiljeno slua

KIKA

sveenikovu propovijed na misi, otvorenih usana, nebriljivo

poeljane kose, ruku meko svijenih u krilu. Louis smrtnik. Mislim
da sam se poeo smijati. Pokrio sam lice rukama i smijao se tako da
su mi na oi dole suze. Kad sam spustio ruke, prsti su mi bili
umrljani suzama i ljudskom krvlju. U meni se budio ar udovita
koje je ubilo i koje e ponovno ubiti; to udovite pokupi sliku i
okrene se da e pobjei iz te kuice.
Ali se iznenada onaj ovjek podigne s poda. ivotinjski zastenje
i pograbi me za izmu. Ruka mu sklizne po konoj izmi. Silnom voljom duha koja me zaprepasti, on posegne za slikom i vrsto je uhvati poblijedjelim rukama. - Vrati je! - zarei. - Vrati je! - Obojica
smo vrsto drala sliku. Gledao sam u njega i svoje ruke koje su s
lakoom drale ono to je on tako oajniki htio spasiti, kao da e je
odnijeti u raj ili pakao. Ja, stvor kojeg njegova krv nije mogla uiniti
ovjekom, a on ovjek kojeg moje zlo nije svladalo. A tada, kao da
sam izvan sebe, istrgnem mu sliku iz ruke, podignem ga jednom rukom i u bijesu mu pregrizem vrat.

Kad sam uao u nae sobe u Hotelu Saint-Gabriel, postavim sliku na kamin i zagledam se u nju. Claudia je bila negdje u apartmanu, a osjealo se prisustvo jo jedne osobe, kao da su na jednom od
oblinjih hotelskih balkona stajali ena ili mukarac, jer se osjeao
njihov miris. Nisam znao zato sam uzeo sliku, zato sam se toliko
za nju borio i sad se toga stidio vie nego ubojstva, i zato sam je i
dalje drao iznad kamina. Pognem glavu, a ruke mi vidljivo zadrhte.
Polako se okrenem. elio sam da hotelske sobe dobiju odreen
oblik.
elio sam cvijee, barun, svijee u svijenjacima. elio biti smrtan,
obian i siguran. A tad u izmaglici ugledam enu.
Sjedila je mirno za raskono prostrtim stolom. Claudia joj je
eljala kosu. ena je sjedila tako mirno, bez straha, u zelenoj haljini
od tafta iji su se rukavi i suknja odraavali u nagnutim zrcalima pa
se inilo kako ne sjedi jedna, nego skupina ena. Tamnocrvena kosa
bila je razdijeljena po sredini i zaeljana unatrag, iako je desetak
kovrica pobjeglo i uokvirilo njezino blijedo lice. Gledala me smirenim, ljubiastim oima i djejim ustima koja su bila skoro tvrdoglavo
mekana, tvrdoglava kupidova strijela neokaljana minkom ili

KIKA

osobnou. Oi se zaare, a usta nasmijee i izgovore: - Da, dobro si

ga opisala i ve ga volim. Tono si ga opisala. - Ustane, njeno podigne rasko svoje tamne haljine i tri zrcala se isprazne.
Zbunjen i zanijemio, okrenem se prema Claudiji. Leala je na
golemom krevetu, ozbiljnog i smirenog izraza lica, iako se vrsto
drala za svilenu zavjesu. - Madeleine - ree tiho. - Louis je srameljiv. - Hladnog pogleda promatrala je kako se Madeleine nasmijeila kad je to ula, kako mi prilazi, rukama prihvaa ipkani
ovratnik oko vrata, sputa ga i pokazuje mi dva oiljka. Osmijeh joj
se zamrzne na usnicama, one postanu prkosne i putene, oi joj se
suze i ona dahne: - Pij.
Okrenem joj lea i preneraeno podignem aku, jer sam ostao
bez rijei. Ali me Claudia uhvati za aku i pogleda upornim oima. Louis, pij - naredi mi. - Jer ja ne mogu. - Glas joj je bio bolno smiren,
osjeaji prikriveni ozbiljnim, odmjerenim tonom. - Nisam dovoljno velika ni snana! Ti si se pobrinuo za to kad si me stvorio! Pij!
Otrgnem se od nje i uhvatim za zapee kao da me oprljila
vatrom. Pogledam u vrata i pomislim kako bi bilo najpametnije otii.
Osjetim Claudijinu snagu i volju; i oi one smrtnice gorjele su istom
voljom. Claudia me nije zadrala njenim preklinjanjem, alosnim
ulagivanjem koje bi razrijedilo tu snagu, pa bih se saalio na nju i
povratio vlastitu, nego osjeajima koji su joj izbijali iz oiju ak i
kroz njezinu hladnou te nainom na koji mi je okrenula lea kao
da je trenutano poraena. Nisam znao to znai nain na koji je sjela na krevet, pognute glave, grozniavih usana, oiju koje su
pretraivale zidove. elio sam je dodirnuti i rei joj da trai nemogue. elio sam smiriti plam koji ju je prodirao.
Ona njena smrtnica sjela je u naslonja pokraj vatre. utanje i
prelijevanje njezine haljine bilo je dio njezine tajanstvenosti, njezinih bestrasnih oiju koje su nas promatrale, vruice njezina blijedog
lica. Okrenuo sam se k njoj zbog djetinjih, napuenih usana na
njenom licu. Osim rane, vampirski poljubac nije na njoj ostavio traga, nikakve nepovratne promjene na blijedoruiastoj puti. - Kakvima vam se inimo? - upitam je. Pogled joj je poivao na Claudiji.
Uzbuivala ju je siuna ljepotica, uasna enska strast zatoena u
bucmastim ruicama.
Odvrati pogled s Claudije i pogleda me. - Pitam vas, kakvima
vam se inimo? Jesmo li vam lijepi, arobni, naa bijela koa, uegle

KIKA

oi? Odlino se sjeam kako mi je osjetilo vida bilo kao zamagljeno

dok sam bio smrtnik, i kako je vampirska ljepota progorjela tu
koprenu, silno privlanu, ali varljivu! Pijte, kaete mi. Pod milim Bogom ne znate to traite!
Ali Claudia ustane s kreveta i prie mi. - Kako se usuuje! apne. - Kako se usuuje odluivati za oboje! Zna li koliko te prezirem! Zna li da te prezirem strau koja me izjeda poput raka! Njezino je malo tijelo drhtalo, a ruke je podignula iznad plisiranog
korzeta ute haljine. - Da nisi odvraao pogled! Dosta mi je
odvraanja pogleda, tvoje patnje. Nita ne shvaa! Tvoje zlo je da
ne moe biti zao, a ja moram zbog toga trpjeti. Vie ne elim trpjeti!
- Zarije prste u moje zapee, a ja se izmaknem i odmaknem od nje.
Zateturam pod pogledom mrnje, gnjeva koji se u njoj nadimao poput uspavane zvijeri i gledao kroz njezine oi. - Oteli ste me iz smrtnih ruku poput dva udovita iz bajke strave i uasa, vi besposleni,
slijepi roditelji! Oevi! - Ispljune tu rije. - Samo plai. Nema
dovoljno suza da isplae to to si mi uinio. Jo est, sedam, osam
godina kao smrtnica i dobila bih takav oblik! - Prstom pokae na
Madeleinu, koja je rukama pokrila lice i ije su oi bile zamagljene
od suza.
Protenje Claudijino ime, ali je Claudia nije ula. - Da, takav oblik,
mogla sam hodati pokraj tebe! udovita! Podariti me smrtnou u
ovom beznadnom, bespomonom obliku! - Oi joj se napune suzama. Rijei zamru.
- Daj mi je! - ree pognute glave. Uvojci su joj skrivali lice poput vela. - Daj mi je. Ili to, ili dovri to si mi uinio one noi u hotelu u New Orleansu. Vie ne elim ivjeti s tom mrnjom i bijesom! Ne mogu. Neu! - Zabaci kosu, poklopi ui rukama kao da ne
eli uti vlastite rijei. Jecala je, a suze su joj arile obraze.
Kleknem pokraj nje. Ispruim ruke kao da u je obgrliti, ali se
nisam usudio dodirnuti je, ni rei njezino ime, jer bi moj bol provalio u prvom izgovorenom slogu u udovinom izljevu beznadno nerazumljivih jauka. - Oooh. - Ona odmahne glavom, istisne suze iz
oiju, vrsto stisne usta. - Jo te volim, i to me mui. Lestata nikad
nisam voljela. Ali tebe! Mrzim te koliko te volim. Jednako! Zna li
koliko te mrzim? - Spri me pogledom kroz crvenu mrenu koja joj
je prekrivala oi.

KIKA

- Da - apnem i sagnem glavu. Claudia ode od mene u Madeleinino naruje. Ona je oajniki zagrli, kao da e je zatititi od mene, ili (dirljive li ironije!) od same sebe. aptala joj je: - Ne plai, ne
plai! - milovala joj lice i kosu estinom koja bi zaboljela smrtno
dijete.
Ali Claudia se zanese na njezinim grudima, sklopi oi, lice joj
postane glatko, kao da je netko isisao strast iz nje. Ruka joj sklizne
oko Madeleininog vrata, glavu nasloni na ipku i taft. Leala je mirno, obraza umrljanih od suza, kao da je onemoala od svega to je
izbilo na povrinu i kao da ezne za zaboravom, kao da nije u sobi,
kao da nema mene.
I tako su sjedile. Njena smrtnica je neutjeno plakala, njezine
tople ruke grlile su neto to nisu mogle razumjeti, to bijelo, divlje,
neprirodno dijete za koje je vjerovala da ga voli. Da nisam suosjeao
s njom, tom ludom i lakomislenom enom koja je oijukala s prokletima, da nisam za nju osjetio saaljenje jednako tuzi za svojim smrtnim ivotom, istrgnuo bih joj tog demona iz ruku, zagrlio ga i poricao rijei koje sam uo. Nisam to uinio, nego sam ostao kleati i
sjeao se rijei: "Ljubav je jednaka mrnji." Privijao sam te rijei sebino na grudi, mislio na to naslonivi se na krevet.
Madeleine nije opazila da je Claudia prestala plakati i da sjedi
nepomino poput kipa na njezinu krilu, suznih oiju, i da gleda u
mene, da je zaboravila na meku, crvenu kosu koja je padala po njoj
i na eninu ruku koja ju je jo milovala. Ja sam sjedio sklupan pokraj kreveta i zurio u vampirske oi. Nisam se htio ni mogao braniti.
Madeleine je aptala u Claudijino uho, suze su joj padale po Claudijinim uvojcima. Claudia joj tad blago ree: - Ostavi nas.
- Ne. - Ona odmahne glavom, ne putajui Claudiju. Sklopi oi
i zadrhti od jada i muke, ali je Claudia odvede od naslonjaa. Bila je
pokorna, potresena, blijeda. Zeleni taft naduo se poput balona oko
ute svilene haljinice.
Zastanu na vratima salona. Madeleine se zbuni, ruku prinese
vratu, zalomi njome kao krilom, pa se umiri. Osvrne se poput bespomone rtve na pozornici Thedtre des Vampires koja nije znala
gdje je. Claudia ode po neto. Pojavi se iz sjene nosei veliku lutku.
Podignem se na koljena da je pogledam. Bila je to lutka u obliku djevojice, vrane kose i zelenih oiju, ukraena ipkom i vrpcama,

KIKA

draesna, velikih oiju, porculanskih noica koje su zazvonile kad je

Claudia poloi u Madeleinino naruje. Madeleinine oi poprime
tvrd izraz kad je uzela lutku, a usnice joj se razvuku u grimasu dok
ju je gladila po kosi. Tiho se smijala. - Legni - ree joj Claudia i
zajedno potonu u jastuie na kauu. Zelena haljina zauti i ulegne
se kad Claudia legne pokraj Madeleine i zagrli je oko vrata. Lutka
sklizne na pod, ali je Madeleine dohvati i zadri. Lutka ostane visjeti
u njezinoj ruci. Madeleine zabaci glavu, vrsto zatvori oi. Claudijini
uvojci milovali su joj lice.
Ponovno sjednem na pod i naslonim se na meki bok kreveta.
Claudia je Madeleini govorila tihim glasom, skoro apatom, da bude
strpljiva i da se ne mie. Strepio sam od njezina koraka na sagu, od
zvuka vrata koja su se zatvorila i odvojila Madeleinu od nas, od
mrnje koja je leala izmeu nas poput otrovnih para.
Ali kad sam pogledao Claudiju, ona je stajala nepomino,
izgubljena u mislima. S njezina lica nestalo je pakosti i gorine; bilo
je prazno poput lutkinog.
- Istina je sve to si mi rekla - rekoh joj. - Zasluujem tvoju
mrnju. Zasluujem je od trenutka kad mi te Lestat dao u naruje.
Kao da nije bila svjesna mog prisustva. Oi su joj se napunile
mekog svjetla. Njezina ljepota nepodnoljivo mi je palila duu. Ona
ree zamiljeno: - Mogao si me ubiti, bez obzira na njega. Mogao si
to uiniti. - Pogleda me mirno: - eli li to uiniti sada?
- Sada! - zagrlim je, privuem k sebi, ogrijan njezinim
smekanim glasom. - Jesi li luda, takvo to rei! Da to uinim sada!
- elim da to uini - ree ona. - Sagni se kao to si se sagnuo tada,
isisaj krv iz mene kap po kap, koliko ima snage, gurni mi srce
do ruba. Mala sam, moe ispiti moju krv. Neu ti se opirati. Ja sam
krhka i moe me zdrobiti poput cvijeta.
- Zaista tako misli? Ozbiljno govori? - upitam je. - Zato ne
gurne no ovdje i okrene ga?
- Umro bi sa mnom? - upita ona podrugljivo se osmjehnuvi. Zaista bi umro sa mnom? - ponovi. - Zar ne shvaa to se dogaa
sa mnom? Da me ubija vampir voa koji te zaarao, jer ne eli dijeliti tvoju ljubav sa mnom, ni kapi? Vidim njegovu mo u tvojim j
oima. Vidim tvoj jad, tjeskobu, ljubav prema njemu koju ne moe
sakriti. Okreni se, prisilit u te da me pogleda oima kojima njega
eli, prisilit u te da me saslua.

KIKA

- Prestani, nemoj! Neu te ostaviti. Zakleo sam ti se. Ne mogu ti

dati tu enu.
- Ali ja se borim za svoj ivot! Daj mi je da se brine o meni, da
nadopuni oblije koje moram imati kako bih preivjela! I neka te onda on ima! Borim se za ivot!
Odgurnem je. - Ne, to je ludilo, arobnjatvo - rekoh joj pokuavajui joj se oduprijeti. - Ti si ta koja me ne eli dijeliti s njim, ti
eli svaku kap ljubavi. Ako ne od mene, onda od nje. On je moniji
od tebe, omalovaava te, pa eli da umre na nain na koji si ubila
Lestata. Nee me uiniti suuesnikom u toj smrti, kaem ti, ne u toj
smrti! Neu Madeleine uiniti jednom od nas, neu prokleti tisue
smrtnika koji e umrijeti od njezine ruke ako to uinim! Tvojoj moi
nada mnom je kraj. Neu!
Da je barem mogla razumjeti!
Ni na trenutak nisam povjerovao ono to je govorila protiv Armanda, da bi iz ravnodunosti koja je bila iznad osvetoljubivosti
mogao sebino eljeti njezinu smrt. Ali vie nisam nita mogao
uiniti.
Dogaalo se neto uasnije no to sam mogao pojmiti, neto to sam
tek poeo razumijevati, protiv ega je moj gnjev izgledao tek kao
poruga, prazan pokuaj oporbe njezinoj nepopustljivoj volji. Priznala je kako me mrzi i prezire, i srce mi se stisne kao da mi je, liivi
me svoje ljubavi koja me odravala na ivotu, zadala smrtni udarac.
No je bio u mom tijelu. Umirao sam za nju, umirao za tu ljubav
kao i one noi kad mi ju je Lestat dao, okrenuo je prema meni i rekao
joj kako se zovem, ljubav koja me grijala u mojoj samomrnji i
produljivala mi ivot. Kako je Lestat to dobro razumio i sad je
napokon njegov plan propao.
Ali, bilo je tu jo neeg, neeg od ega sam bjeao. Ushodao
sam se po sobi, otvarao i stiskao ake. U Claudijinim suznim oima
osjeao sam mrnju, ali i bol. Pokazala mi je bol! "Podariti mi besmrtnost u ovom beznadnom, bespomonom obliku." Poklopim ui rukama, kao da je ponovila te rijei i suze mi poteku. Svih tih godina
raunao sam na njezinu okrutnost, da ne osjea bol! A ona mi je pokazala bol, neporecivu bol. Kako bi nam se Lestat nasmijao. Zato ga
je sasjekla noem, jer bi joj se smijao. Da bi me potpuno unitila, samo mi mora pokazati bol. Dijete od kojeg sam uinio vampira patilo
je. Njezina patnja bila je i moja.

KIKA

U drugoj je sobi bio mrtvaki sanduk, krevet za Madeleine.

Claudia se povue u tu sobu i ostavi me nasamu s nepodnoljivim
bolom. Prijala mi je tiina. Tijekom nekoliko preostalih nonih sati
stajao sam pokraj otvorenog prozora i osjeao sitne kine kapi.
Svjetlucale su na listovima paprati, na draesnim bijelim cvjetovima
koji su se nagnuli, savili i napokon otpali sa stabljika. Cvjetni sag
pokrivao je mali balkon. Kia je rominjala po laticama. Osjetim malaksalost i beskrajnu osamljenost. To to se noas dogodilo izmeu
nas nee se moi ispraviti, kao to se ne moe ispraviti to to sam
uinio Claudiji.
Ali zaudo, nisam osjeao aljenje. Moda zbog noi, neba bez
zvijezda, plinskih svjetiljaka smrznutih u izmaglici koje su pruale
udnu utjehu koju nisam traio, i koju u toj praznini i samoi ne bih
ni znao primiti. Sam sam, razmiljao sam. Sam. inilo mi se to pravednim, zasluenim i neizbjenim. U mislima sam se vidio kao
vjenog osamljenika, kao da sam dobio vampirsku mo one noi kad
sam umro pa otiao od Lestata ne osvrnuvi se, ostavio ga, jer mi
nitko nije bio potreban. Kao da mi je ta no rekla: - Ti si no i jedino
te no razumije i prima te u naruje. - Stopljen sa sjenama. Bez
nonih mora. Neobjanjivo miran.
Ipak sam osjeao kako je tom kratkom spokoju kraj; razilazio se
poput crnih oblaka. Neizdrljivost bola zbog gubitka Claudije pritiskala me kao da me titi neko oblije koje se stvorilo u kutu ove pokustvom pretrpane i strane sobe. Iako je snaan vjetar rastjerao
no, neto me zvalo, neto neivo, dotad nepoznato. Mo u meni ne
odgovori na taj poziv otporom nego nepoznatom, uasavajuom
snagom.
Tiho sam hodao kroz sobe sve dok nisam ugledao, u priguenom svjetlu treperavih plinskih svjetiljaka iza lea, usnulu enu
na mom kauu i na njezinim grudima lutku. Prije nego to sam
kleknuo pokraj nje otvorila je oi, ali sam osjetio da me iz zgusnute
sjene iza njezinih lea promatra drugi par oiju i da vampirsko lie
eka suspregnuta daha.
- Madeleine, hoe li se brinuti za nju? - Madeleine vre prihvati lutku, poloi je licem na grudi. I ja ispruim ruku prema njoj,
iako nisam znao zato.
- Da! - zdvojno ponovi.

KIKA

- Smatra je lutkom? - upitam je i poloim ruku na lutkinu glavu, ali mi je ona istrgne, vrsto stisne usta i upilji se u mene.
- Dijete koje ne moe umrijeti, eto to je! - ree ona kao da
izrie kletvu.
- Ah - apnem ja.
- Prola me volja za lutkama - ree ona i odgurne je od sebe na
jastuie. Petljala je neto oko grudiju, neto mi je htjela i nije htjela
pokazati. Prstima dohvati traeni predmet i sklopi ih oko njega.
Znao sam to je to, opazio sam prije: medaljon zatvoren zlatnom
iglom. Kad bih vam barem mogao opisati strast koja je zarazila
njezine okrugle crte lica, kako su se iskrivila njezina djeja usta.
- A dijete koje je umrlo? - nagaao sam. Zamiljao sam trgovinu lutaka, lutaka jednakih lica. Odmahne glavom i povue medaljon
tako snano da iglom razdere taft. Opazim da se boji, da je razara
panika. Raskrvarila je ruku slomljenom iglom. Uzmem medaljom iz
njezine ruke. - Moja ki - apne drhtavih usana.
Na komadiu porculana bilo je lutkasto lice, Claudijino lice,
djeje lice, saharin, slatka slikarska imitacija nevinosti, dijete vrane
kose poput lutke. Majka je uasnuta buljila u tamu.
- Tuga - rekoh blago.
- Ne tugujem vie - ree ona i zagleda se u mene. - Kad biste
znali kako eznem da imam vau mo. Spremna sam za nju, udim
za njom. - Okrene se k meni. Duboko je disala pa su joj se grudi nadimale ispod haljine.
Silno nezadovoljstvo potrese joj lice. Okrene glavu, zatrese uvojcima. - Da ste barem smrtnik; ovjek i udovite! - ree ljutito. Kad bih vam barem mogla pokazati svoju mo - i ona mi se nasmijei zlosutno, prkosno. - Poeljeli biste me! Ali vi niste s ovog
svijeta! - Usta joj se ovjese. - to vam mogu dati? to vam mogu
dati kako biste mi dali to imate? - Ruku je poloila na grudi i
milovala ih kao da je muka.
Bio je to udan trenutak; nisam mogao predvidjeti kako e njezinu rijei probuditi u meni takav osjeaj, da u zapaziti draestan
struk, okrugle, bujne obline njezinih grudiju i njene, napuene
lisnice. Nije ni sanjala koliko sam jo imao smrtnog u sebi, kako me
muila krv koju sam netom popio. elio sam je, vie no to je mislila, samo to nije shvaala prirodu ubijanja. Htio sam joj to dokazati
zbog mukog ponosa, poniziti je zbog svega to mi je rekla, zbog

KIKA

jeftine tatine njezine izazovnosti i oiju koje je s gaenjem odvratila

od mene. Ali, to je bila mahnitost. To nisu bili razlozi da bi se nekome podarila besmrtnost.
Okrutno kaem: - Jeste li voljeli to dijete?
Nikad neu zaboraviti njezino lice, mahnitost, mrnju. - Da prosike. - Kako se usuujete! - Posegne za medaljonom iako sam
ga vrsto drao u ruci. Prodirala ju je krivnja, ne ljubav; krivnja, trgovina lutaka koju mi je Claudia opisala, police pune kopija mrtvog
djeteta. Ali je u toj krivnji potpuno shvaala konanost smrti. Bilo je
neto tvrdo u njoj kao i zlo u meni, neto jednako mono. Isprui
ruku prema meni. Dodirne prsluk i rairi prste, pa ih pritisne o moja
prsa. Kleknem, privuem je, njezina mi kosa dodirne lice.
- vrsto se uhvatite za mene kad vas ugrizem - rekoh joj kad je
rairila oi i otvorila usta. - A kad vam uitak dostigne vrhunac, posluajte udaranje mog srca i ponavljajte: "ivjet u."
- Da, da - kimala je glavom, a srce joj je uzbueno tuklo.
Uzdahne kad sam probio kou. U mene prodre topla struja, njezine se grudi zabiju u mene, tijelo joj se bespomono izvije i podigne s kaua. Ugledam njezine oi prije nego to sam sklopio svoje,
ugledam izazovne usnice. Divlje sam joj pio krv. Podignem je. Malaksavala je, ruke su joj se nemono ovjesile. - vrsto, vrsto apnem joj kroz vruu rijeku njezine krvi. Njezino mi je srce grmjelo
u uima, krv nadimala moje site ile. - Svjetiljka - apnem - pogledajte u nju! - Srce joj je usporavalo i glava joj padne na barun. Oi
joj se zamagle. Bila je na izdisaju. Na trenutak se nisam mogao pomaknuti, iako sam znao da moram, da mi netko podie zapee na
usta. Soba se okretala oko mene. Pogledam u svjetiljku kao to sam
rekao i njoj da uini. Otpijem krvi iz zapea pa ga gurnem u njezina usta. - Pijte. Pijte - rekoh joj. Ali je ona leala kao mrtva. Podignem je. Krv joj se prelijevala preko usana. Ona otvori oi;
najprije osjetim blag pritisak njezinih usana, a zatim rukama vrsto
uhvati moju ruku i pone sisati. Ljuljao sam je, aptao joj, oajniki
pokuavao razbiti svoju omamu, jer sam osjeao kako snano sie
moju krv. Osjeao sam to u svakoj ili. Bio sam ispresijecan njezinim
sisanjem. Rukom sam se vrsto drao za kau, njezino srce divlje je
tuklo s mojim, prste je duboko zarila u moju ruku i moj otvoren
dlan. Boljelo me, rezalo, i skoro sam jauknuo koliko je dugo trajalo.
Odmicao sam se, ali istodobno je i povlaio za sobom. ivot mi je

KIKA

otjecao kroz ruku dok je ona stenjala u ritmu sisanja. A moje ile konopci, uarene ice, natezale su mi srce dok se konano, bez namjere ili odluke, nisam otrgnuo od nje i pao na pod podalje od nje, vrsto se uhvativi za zapee.
Buljila je u mene, krvavih otvorenih usta, inilo se, itavu
vjenost. Vidio sam je dvostruko, trostruko, a tad se pretvori u
uzdrhtalo klupko. Ruka joj poleti k ustima, ali ne skrene pogled,
nego razrogai oi. Polako ustane, ne snagom miia, nego kao da ju
je neka nevidljiva sila podigla s kaua. Osvrtala se. Njezina bogata
haljina ukoeno se pomicala, poput velikog izrezbarenog ukrasa na
glazbenoj kutijici koji se bespomono okree u ritmu glazbe.
Odjednom se zagleda u svoju haljinu, zgrabi je rukama, pritisne prstima pa ona zauti. Madeleine je svue i poklopi ui. Stisne oi, pa
ih otvori. inilo se da je tad opazila svjetiljku u drugoj sobi koja je
bacala slabo svjetlo kroz dvostruka vrata. Ona potri k svjetiljci, stane pokraj nje i zagleda se u nju kao da je iva. - Ne diraj je - ree
joj Claudia i njeno je odvede. Ali Madeleine je vidjela cvijee na
balkonu. Ispruenim dlanovima dodirivala je latice i pritiskala kine
kapljice na lice.
Zadravao sam se u uglovima sobe, budno motrio svaki njezin
pokret: kako je uzela cvijee i zdrobila ga u ruci i kako su latice popadale oko nje, kako se rukama prislonila na zrcalo i zagledala u
svoje oi. Moja je bol prestala, rupiem sam omotao ranu. ekao
sam. Opazio sam da se Claudia ne sjea to slijedi. Madeleinina koa
blijedjela je na zlatnoj svjetlosti. Podigne Claudiju u naruje i zavrti
se s njom. Njezino je lie bilo napeto i oprezno ispod osmijeha.
Madeleine tad smalake. Zanese se unatrag, izgubi ravnoteu, ali
se brzo ispravi i njeno spusti Claudiju na pod. Claudia se propne
na prste i zagrli je. - Louis. - Pokae prstom na mene. - Louis.
Pokretom joj pokaem da ode. Madeleine nije primjeivala ni
mene ni Claudiju, ve je buljila u svoje ispruene ruke. Lice joj je
problijedjelo i izduljilo se. Protrlja usnice i zagleda se u tamne mrlje
na prstima. - Ne, ne! - upozorim je blago, uzmem Claudiju za ruku
i privinem je k sebi. S Madeleininih usana otkine se dug uzdah.
- Louis - apne Claudia nezemaljskim glasom koji Madeleine
jo nije mogla uti.
- Umire. Ti se tog ne sjea. Bila si tog poteena, nije na tebi
ostavilo traga - apnem joj, odmaknem kosu s uha, ne skidajui

KIKA

pogleda s Madeleine, koja je ila od zrcala do zrcala. Suze su joj se

slijevale niz lice. Tijelo je umiralo.
- Ali, Louis, ako umre? - zavapi Claudia.
- Nee - kleknem pred nju. Lice joj je bilo nespokojno. - Krv je
bila dovoljno snana, ivjet e. Ali e se bojati, silno bojati. - Njeno,
ali odluno pritisnem Claudijinu ruku i poljubim je u obraz. Pogleda
me i zaueno i prestraeno. Tako me gledala i kad sam priao Madeleini, privuen njezinim jaucima. Madeleine isprui ruke i zavrti
se, ja je uhvatim i pridrim. Oi su joj ve svijetlile neprirodnim
arom, a u suzama se zrcalio ljubiasti plam.
- To je samo tjelesna smrt, tjelesna - rekoh joj blago. - Vidi li
nebo? Moramo sad otii. Mora se vrsto uhvatiti za mene i lei sa
mnom. Udovi e mi obamrijeti od sna tekog poput smrti i neu te
moi tjeiti. Leat e u mrtvakom sanduku i boriti se. Ali vrsto se
dri za mene u tami, uje li me? vrsto se uhvati za moje ruke,
koje e te drati sve dok ne zaspim.
Na trenutak se utopi u mom pogledu i osjetim uenje koje je
osjeala jer je u sjaju mojih oiju vidjela sjaj svih boja i gledala kako
se te boje odraavaju u mojim oima. Njeno je povedem do mrtvakog sanduka i ponovim joj da se ne boji. - Kad se probudi, bit
e besmrtna - rekoh joj. - Nikakav ti prirodni uzrok smrti nee
moi nakoditi. Doi, legnimo. - Vidio sam da se bojala, jer je ustuknula pred uskom kutijom. Nije je utjeila ni mekoa satena. Koa joj
je dobila staklast sjaj poput moje i Claudijine. Znao sam da nee pristati ui u sanduk dok ne legnem s njom.
Zagrlim je i pogledam prema Claudiji i njezinu udnom mrtvakom sanduku. Gledala nas je oima mirnim, ali potamnjelim od
neizreene sumnje, hladnog nepovjerenja. Posjednem Madeleinu
pokraj njezina kreveta i krenem prema tim oima. Kleknem mirno
pokraj Claudije i zagrlim je. - Ne prepoznaje me? - upitam je. Ne zna tko sam?
Ona me pogleda. - Ne - ree.
Nasmijeim se. Kimnem glavom. - Nemoj mi zamjeriti - rekoh.
- Sad smo poravnali raune.
Claudia nagne glavu u stranu i zagleda se u mene, pa se nevoljko nasmijei i potvrdno kimne glavom.

KIKA

- Jer - rekoh joj jednako smireno - veeras ovdje nije umrla ta

ena. Ionako e umirati noima, moda godinama. Noas je umro
posljednji ostatak ljudskog u meni.
Lice joj se smrai tako primjenjivo kao da je njezinu sabranost
neto razderalo poput vela. Usnice joj se razmaknu, ali iz njih se
izvije uzdah. A tad ree: - Da, ima pravo. Zaista. Poravnali smo
raune.
***
- elim zapaliti trgovinu lutaka!
To ree Madeleine. Palila je u kaminu sloene haljine mrtve
keri, bijelu ipku i svijetlosmee platno, navorane cipele, eirie
koji su mirisali na kamfor i mirisne biljke. - Ovo mi vie nita ne
znai. - Odmakne se i zagleda u plamen, pa pobjedonosno pogleda
Claudiju odanim oima.
Nisam joj vjerovao. Iako sam je svake noi morao odvlaiti od
mukaraca i ena iju krv nije mogla do kraja popiti jer je bila sita
od krvi prethodnih rtava. Iako bi u strasnom zagrljaju podizala
svoje rtve u zrak, gnjeila im vratove bjelokosnim prstima dok bi
im ispijala krv, bio sam siguran da e prije ili poslije ta mahnitost
popustiti i da e pojmiti zamke ove none more, svoje blistave koe,
raskonih soba u Hotelu Saint-Gabriel i zavapiti da je se probudi, da
bude slobodna. Nije shvaala da ovo nije pokus. Kesila je svoje novoizrasle zube u zrcalo. Bila je luda.
Ali nisam shvatio koliko je luda i da je bila naviknuta sanjariti,
da nee aliti za stvarnou, nego e ugurati stvarnost u snove poput zlog vilenjaka koji na preslici prede svoj pauinast svijet.
Tek sam poeo shvaati njezinu pohlepu, udotvorstvo.
Imala je lutkarsku zanatsku radnju u kojoj je sa svojim starim
ljubavnikom izraivala kopije mrtvog djeteta i koje su punile police
te trgovine. Sad je dobila vampirsku vjetinu i unutarnju snagu, pa
je jedne noi, kad sam je odvratio od ubijanja, jednako nezasitno iz
nekoliko daica izradila dlijetom i noiem prekrasan stolac za ljuljanje, oblikovan i skrojen po Claudijinoj mjeri pa je, kad bi sjedila
pokraj vatre, izgledala kao ena. Drugom je prilikom tome dodala
stol jednakih razmjera, a iz trgovine igraaka donijela je malu uljannicu, porculansku alicu i tanjuri. Iz neije torbice ukrala je mali no-

KIKA

tes u konom uvezu koji je u Claudijinim rukama postao golema

knjiga. Svijet se smanjio i prestao postojati na granici koja je dijelila
taj mali prostor od ostatka sobe, a koji se uskoro proirio po itavoj
Claudijinoj sobi: krevet iji su stupovi sezali tek do mojih grudi, mala zrcala u kojima su se, kad sam se jednom izgubio meu njima, vidjele samo moje noge, glomaznog diva. Slike su visjele nisko da budu u ravnini Claudijinih oiju, a na njezinu malom toaletnom stoliu
leale su crne veernje rukavice za male prstie, enska duboko izrezana veernja haljina od crnog baruna, tiara s djejeg maskenbala.
Claudia, dragulj nad draguljima, vilinska kraljica golih bijelih ramena koja hoda sa svojim sjajnim uvojcima izmeu skupocjenih
predmeta u svom malom svijetu a ja je gledam s vrata, oaran,
nezgrapan, ispruen na sagu kako bih se mogao nasloniti na lakat i
gledati u oi moje voljene, tajanstveno smekanih savrenou tog
svetita. Kako je bila lijepa u crnoj ipki, hladna, plavokosa ena lutkastog lica i vlanih oiju koja bi me dugo i mirno gledala pa bih
pomislio da je na mene zaboravila i da njezine oi, dok leim na podu i sanjarim, vide neto drugo a ne mene, neto drugo a ne
nezgrapan svemir koji me okruuje, kojemu je pristup zabranio i
kojeg je unitio netko tko je u njemu oduvijek patio; netko tko, ini
se, vie nije patio, tko je sluao cilik iz glazbene kutijice, i tko bi poloio ruku na sat-igraku. Skraeni sati i male zlatne minute. Pomislim da gubim razum.
Podmetnem ruke pod glavu i zagledam se u luster. Bilo mi je
teko oteti se jednom svijetu i prijei u drugi. Madeleine je sjedila na
kauu i nesmanjenom strau, kao da u besmrtnosti nema poinka,
naivala svijetlu ipku na ljubiasti saten za mali krevet. Prekinula bi
rad tek da s bijelog ela obrie znoj pomijean s krvlju.
Sklopim li oi, pitao sam se, hoe li to kraljevstvo malih stvari
progutati sobe oko mene i hou li se, poput Gullivera, probuditi i
otkriti da sam vezan za ruke i noge, nedobrodoao div? Zamiljao
sam kue izraene za Claudiju, u ijim bi vrtovima mievi bili udovita, zamiljao siune koije, cvjetne grmove koji bi postali stabla.
Smrtnici bi oarani padali niice kako bi zavirili kroz male prozore.
Privlaila bi ih poput paukove mree.
Ja i jesam bio vezan poput Gullivera. Nije me vezala iskljuivo
vilinskom ljepotom: udesnom tajnom Claudijinih bijelih ramena i

KIKA

tekim sjajem bisera, oaravajuom eznutljivou, malom boicom

parfema iz koje se isparavaju ari koje obeavaju raj, ve sam bio vezan strahom da u izvan naih soba, u kojima sam toboe pouavao
Madeleinu (u nevezanim razgovorima o ubijanju i vampirskoj naravi o emu bi je Claudija, koja je pokazala i spremnost, mogla bolje
pouiti od mene), da u izvan naih soba (u kojima me svake noi
Claudia njenim poljupcima i zadovoljnim pogledima uvjeravala
kako se mrnja koju je jednom pokazala nikad nee vratiti), da u
izvan naih soba otkriti kako sam se, kao to sam brzopleto i
priznao, zaista promijenio. A shvaao sam kako je smrtni dio mene
onaj koji je volio. Pa to sam osjeao za Armanda, ovjeka zbog
kojeg sam Madeleinu pretvorio u vampira, zbog kojeg sam elio slobodu? udnu i uznemirujuu udaljenost? Tupu bol? Bezimeni drhtaj? ak i u ovoj svjetovnoj raskoi, zamiljao sam Armanda u njegovoj isposnikoj eliji, vidio njegove tamnosmee oi i osjeao nezemaljsku privlanost.
Ali mu nisam otiao. Nisam se usudio otkriti koliko sam izgubio,
ni pokuati odvojiti taj gubitak od drugog otkria koje me titalo: da
u Europi nisam doznao istine kojima bih smanjio osamljenost, ili
preobrazio oaj. Otkrio sam jedino kakva mi je dua, Claudijinu bol
i strast za vampira koji je moda opakiji od Lestata, zbog kojeg sam
postao zao poput Lestata, ali u kojem sam vidio jedino obeanje
dobra u zlu.
Nisam znao to bih. I tako je sat na kaminu otkucavao sekunde,
Madeleine me preklinjala da pogledamo pokoju predstavu u Theatre
des Vampires i zaklela se kako e braniti Claudiju od svih vampira
koji bi se usudili uvrijediti je. Claudia bi rekla: - Ne, ne jo, ne danas - i meni bi laknulo kad bih vidio kako Madeleine ljubi Claudiju
slijepom poudnom strau. Tako malo samilosti osjeam u srcu ili
mislima za Madeleine. Tek je poela upoznavati patnju, nije znala
to je smrt. Tako se lako dala razdraiti, navesti na nepotrebno nasilje. U svojoj silnoj umiljenosti i samoobmani zamislio sam kako je
moj bol zbog mrtvog brata jedini pravi osjeaj. Dopustio sam si da
zaboravim kako sam bio duboko zaljubljen u Lestatove sjajne oi,
kako sam prodao duu za arenu i sjajnu povrinu mislei kako e
mi sjajna povrina podariti mo da hodam po vodi.

KIKA

to bi Isus morao uiniti da bih poao za njim kao to su poli

Matija ili Petar? Najprije, dobro se odjenuti. A zatim imati gustu i
njegovanu plavu kosu.
Mrzio sam se. esto bi mi se, napola uspavanom njihovim
razgovorima (Claudia bi aptala o ubijanju, brzini i vampirskom
znanju, a Madeleine bi bila sagnuta nad iglom) inilo kako od
osjeaja jedino osjeam mrnju za sebe. Volim ih. Mrzim ih.
Svejedno mi je jesu li ovdje ili nisu. Claudia mi poloi ruku na kosu
prisno kao neko kao da eli rei da joj je srce na miru. Ba me briga.
U mislima vidim Armanda, osjeam njegovu snagu, jasnou koja me
stee oko . Jasniju od stakla. Uhvatim Claudiju za njezinu zaigranu
ruku; prvi put shvaam to osjea kad mi oprata to sam takav
kakav sam, a koga voli i mrzi: ne osjea skoro nita.

Prolo je tjedan dana prije nego to smo otpratili Madeleine na

njezin zadatak, spaliti svijet lutaka iza debelog stakla izloga. Sjeam
se da sam se udaljio, skrenuo u usku tamnu ulicu u kojoj je kia bila
tek zvuk. Tad ugledam crveni odsjaj na oblacima. Zvona zazvone,
ljudi zaviu. Claudia mi je mirno priala o naravi vatre. Uznemirio
me gusti dim koji se dizao iz treperavog plamena. Osjetim strah. Ne
silan, smrtni strah, nego neto hladno poput noa u rebrima. Taj
strah - gori stara kua u Rue Royale, Lestat opruen na goruem
podu.
- Vatra proiuje - ree Claudia. A ja dodam: - Ne, vatra
unitava.
Madeline je prola pokraj nas i odglavinjala na vrh ulice poput
prikaze na kii. Bijelim rukama sjekla je zrak i crtala bijele lukove
poput bijelih krijesnica i pokazivala da se popnemo. Claudia me
ostavi i krene za njom. Sjeam se njezinih izvjeenih plavih kovra.
Pod noge joj padne vrpca i zalepra u crnoj vodi. Njih dvije kao da
su nestale. Sagnem se da podignem vrpcu, ali jo jedna ruka posegne za njom - Armandova. Prui mi vrpcu.
Zaprepastim se ugledavi ga ondje, tako blizu, slika i prilika Gospodina Smrti, arobno stvarnog u crnoj pelerini i svilenoj kravati,
ali i nezemaljskog poput sjene u svojoj nepominosti. U oima mu je
svjetlucao odraz poara i ta crvena boja ugrije crnu u topliju smeu.

KIKA

Prenem se kao da sam sanjao, osjetim njegovo prisustvo, njegovu ruku kojom je uhvatio moju, glavu nagnutu kao da mi pokazuje
da ga slijedim; postanem svjestan vlastitog uzbuenja zbog njegova
prisustva koje me preplavi kao to me preplavilo u njegovoj eliji.
Koraali smo zajedno, brzo, pribliavali se Seini, kretali se tako brzo
i vjeto da bi nas ljudi jedva opazili kao i mi njih. Zapanjilo me da
mogu drati korak s njim. Prisiljavao me da shvatim svoju mo, da
su putevi kojima sam se najee kretao ljudski putevi i da mi vie
ne trebaju.
Oajniki sam elio s njim razgovarati, zaustaviti ga i poloiti
mu obje ruke na ramena, pogledati ga u oi kao to je on uinio one
noi, smjestiti ga u odreeno vrijeme i mjesto, i tako svladati
uzbuenje. Toliko toga sam mu elio ispriati, objasniti. Ali nisam
znao to mu rei ili zato, jedino da me punoa osjeaja raznjeila
skoro do suza. A bojao sam se da sam to izgubio.
Nisam znao gdje smo, jedino da sam ovuda ve proao: ulica
starinskih palaa, zidom ograenih vrtova, garaa, tornjia i prozora
s olovnim staklima ispod kamenih lukova. Kue iz bivih stoljea,
vornata stabla, debeli mir koji znai kako je obinom puku zabranjen pristup. aica smrtnika ivi u tim prostranstvima visokih soba
u kojima kamen upija zvuk disanja.
Armand se popne na zid. Rukom se uhvati za debelu granu i
prui mi ruku. Naem se pokraj njega. Mokro lie dodirivalo mi je
lice. Iznad glave vidio sam puno katova a na vrhu kulu koja se
jedva nazirala u crnoj, obilnoj kii. - Posluaj me, popet emo se na
kulu - govorio je Armand.
- Ne mogu. Nemogue!
- Ne zna ni pola svojih moi. Lako se moe penjati. Zapamti,
ako padne, nee se ozlijediti. ini to i ja, ali zapamti: stanovnici
ove kue poznaju me stotinama godina i smatraju me duhom. Ugledaju li te, ili ti kroz prozore ugleda njih, sjeti se ime te smatraju i
ne pokazuj da si ih vidio kako ih ne bi razoarao ili zbunio. uje li
me? Nita ti se nee dogoditi.
Nisam znao ega se vie bojim, penjanja ili mogunosti da me
smatraju duhom. No nisam imao vremena za utjene dosjetke. Armand je krenuo. izmama bi pronalazio pukotine izmeu kamenova. Ruke su mu bile sigurne poput kandi. Iao sam za njim, priljubljen uza zid. Nisam se usuivao pogledati dolje. Nakratko se

KIKA

odmorim na debelom, izrezbarenom luku iznad prozora, pogledam

unutra i ugledam iznad vatre crno rame, ruku koja podjaruje vatru
araem, lik koji se kretao ne znajui da ga netko promatra. Odem.
Penjali smo se i penjali sve do prozora kule, koji Armand brzo otvori. Njegove duge noge nestanu s onu stranu prozorske daske. Osjetim njegovu ruku oko ramena i naem se unutra.
Osvrnuvi se po toj vlanoj, udnoj prostoriji nesvjesno uzdahnem i protrljam ruke. Ispod nas su se vidjeli srebrni krovovi s kojih
su se gdjegdje kroz goleme, umne kronje probijali kameni tornjii.
U daljini je svjetlucao prekinuti lanac osvijetljenog bulevara. Soba je
bila vlana poput noi. Armand upali vatru.
Uzimao je stolce iz pljesnive hrpe pokustva i lako ih lomio u
ogrjev usprkos debljini dasaka. Neto je na njemu bilo neskladno, a
taj je dojam pojaavala njegova lakoa pokreta i beskrajni mir njegova bijelog lica. inio je to bi svaki vampir uinio, lomio debele komade drva u iverke, ali je inio to bi jedino vampir mogao uiniti.
U njega nije bilo nieg ljudskog. ak su njegove lijepe crte lica i crna
kosa bili atributi anela uasa koji je nama, ostalim vampirima, tek
povrno sliio. Dobro skrojeni kaput bio je varka. Iako me privlaio
jae nego to me itko privlaio osim Claudije, uzbuenje koje sam
osjeao za njega bilo je blisko strahu. Nisam se iznenadio kad je postavio teki hrastov stolac da sjednem u njega, a on se povukao do
mramornog kamina i ondje sjeo grijui ruke iznad vatre koja je po
njegovu licu bacala crvene sjene.
- ujem stanare - rekoh mu. Toplina je bila dobra. izme su mi
se poele suiti, prsti grijati.
- Tad zna da ih i ja ujem - ree tiho. Iako se u njegovim
rijeima nije osjeao prigovor, shvatio sam implikacije svojih rijei.
- Ako dou? - ustrajao sam i pozorno ga gledao.
- Zar ti moje ponaanje ne govori kako nee doi? - upita on. Moemo sjediti ovdje itavu no i ne progovoriti o njima ni rijei,
osim ako ti tako eli. - Budui da nisam na to nita rekao, a vjerojatno sam izgledao malo utuen, on blago ree da su ve odavno
zapeatili tu kulu i ostavili je na miru. Ako i vide dim iz dimnjaka ili
svjetlo u prozoru, nitko se ne bi usudio popeti do jutra.
S jedne strane kamina bilo je nekoliko polica s knjigama i pisai
stol. Papiri na stolu bili su vlani, ali je bila tu tintarnica i nekoliko

KIKA

pera. Soba bi vjerojatno bila vrlo ugodna da je vrijeme ljepe nego

danas, ili kad bi vatra isuila zrak.
Armand ree: - Zna, nema potrebe da odsjeda u hotelskom
apartmanu. Zapravo ima male potrebe. Ali svatko od nas mora
odluiti koliko mu treba. Stanari ove zgrade nadjenuli su mi ime.
Susreti sa mnom prepriavaju se dvadeset godina, a za mene su oni
beznaajni ratrkani trenuci u mom vremenu. Stanari mi ne mogu
nakoditi, a ja se sluim njihovom kuom kako bih bio sam. Nitko iz
Theatre des Vampires ne zna da dolazim ovamo. Ovo je moja tajna.
Netremice sam ga promatrao dok je govorio. Ponovno mi se jave
misli koje su me progonile u eliji ispod kazalita. Vampiri ne stare i
pitao sam se kakva je razlika izmeu njegova dananjeg mladenakog lika i ponaanja i onog od prije stotinu godina, jer njegovo
lice, iako netaknuto poukama zrelosti, nije bilo maska. Kao i njegov
suzdran glas, inilo se silno izraajno, iako nisam mogao shvatiti
zato. Jedino znam da me privlaio jednako snano kao prije pa je
moje pitanje donekle bilo izmotavanje. - to te dri u Theatre des
Vampires? - upitam.
- Potreba, naravno. Ali shvatio sam to elim - ree. - Zato me
izbjegava?
- Nikad te nisam izbjegavao - rekoh, pokuavajui prikriti
uzbuenje koje su te rijei u meni izazvale. - Mora shvatiti da moram tititi Claudiju, jer nema nikog osim mene. Odnosno nije imala
dok...
- Dok Madeleine nije dola ivjeti s vama.
- Da - rekoh.
- Iako ti je Claudia dala slobodu, ostaje s njom, vezan za nju
kao da ti je ljubavnica - ree on.
- Ne, nije mi ljubavnica, ne shvaa - rekoh. - Prije bi se moglo
rei da mi je dijete i ne znam moe li mi dati slobodu. - O tome sam
dugo razmiljao. - Ne znam je li u djetetovoj moi da roditelju da
slobodu. Mislim da u biti za nju vezan dok...
Zasutim. Htio sam rei "dok ivi", ali sam shvatio kako je to
prazna fraza smrtnika. ivjet e vjeno, kao i ja. Ali zar tako nije i s
oevima smrtnicima? Njihove keri ive zauvijek, jer njihovi oevi
prvi umiru. Nisam znao to bih rekao. Znao sam da me Armand pozorno slua, da slua kao to elimo da nas drugi ljudi sluaju: kao

KIKA

da razmilja o svakoj mojoj rijei. Ne bi mi upadao u rije kad bih

zastao u govoru, potvrdio kako je neto razumio prije no to bih
zavrio misao, ili iznosio tvrdnju tjeran brzim, neodoljivim nagonom, to inae onemoguuje razgovor izmeu ljudi.
Poslije duge stanke on ree: - elim te. elim te vie od ieg na
svijetu.
Na trenutak nisam vjerovao uima. Te mi se rijei uine nevjerojatnima i beznadno me razoruaju, jer se nijema slika naeg
zajednikog ivota poveala i zakrilila sve druge misli.
- Rekao sam da te elim. Vie od ieg na svijetu - ponovi on,
skoro jednakim rijeima. Sjedio je, ekao i promatrao. Lice mu je bilo
spokojno kao inae, glatko bijelo elo ispod guste crvenkaste kose
netjeskobno, oi pune mene, usnice nepomine.
- eli to od mene, a ne dolazi mi - ree. - eli doznati, a ne
pita. Vidi kako se Claudia tui od tebe, a ne moe je sprijeiti, a
zatim bi je pourio, ali nita ne ini.
- Ne razumijem vlastite osjeaje. Moda su tebi jasniji nego meni.
- Ne zna koliko si tajanstven! - ree on.
- Ali ti barem odlino poznaje samog sebe. Ja to ne bih mogao
rei - rekoh. - Volim je, ali joj nisam blizak. Kad sam s tobom kao
sada, znam da ne znam nita o njoj, ni o kome.
- Ona je za tebe jedno ivotno razdoblje. Ako ikad prekine s
njom, prekinut e s jedinim ivim stvorenjem koje je s tobom
proivjelo to doba. Boji se toga, odvojenosti i optereenja vjenog
ivota.
- Da, tako je, ali to je tek mali dio. Vrijeme meni ne znai puno.
Zbog nje mi neto znai. Drugi vampiri moraju iskusiti i preivjeti
stotinu vijekova.
- Ali ne preive - ree on. - Svijet bi bio zaguen vampirima da
preivljavaju. to misli zato sam najstariji? - upita.
Razmislim o tome: - Umiru nasilnom smru?
- Ne, skoro nikad. Nije potrebno. to misli koliko vampira ima
duevnu snagu potrebnu za izdrati besmrtnost? Najee imaju
jadne zamisli o besmrtnosti. Kad postanu besmrtni ele da se svi
sadraji njihova ivota zamrznu kakvi jesu i da se ne mijenjaju:
koije izraene uvijek na isti pouzdan nain, krojevi odjee koji su
im pristajali u cvijetu mladosti, mukarci koji govore i odijevaju se
na nain koji su uvijek razumjeli i cijenili. A zapravo se sve mijenja

KIKA

osim vampira, sve osim vampira podlono je vjeitom propadanju i

mijeni. Uskoro, kod neprilagodljiva uma, a esto i kod
najprilagodljivijeg, besmrtnost postane zatvorska kazna u ludnici
nerazumljivih i bezvrijednih likova i oblika. Jedne veeri vampir se
probudi i shvati ono ega se desetljeima vjerojatno bojao, a to je da
ne eli ivjeti po svaku cijenu. Da su nain, moda ili oblik ivota
zbog kojih mu se besmrtnost uinila privlanom nestali sa lica
zemlje. A osloboditi se oaja moe jedino ubijanjem. I vampir ode i
umre. Nitko nee pronai njegove posmrtne ostatke. Nitko nee
znati kamo je otiao. A esto nitko njemu blizak (ako uope i trai
drutvo drugih vampira) ne zna da je oajan. Odavno je prestao
govoriti o sebi ili neem drugom. Nestat e.
Dojmila me se oigledna istinitost tih rijei, ali istodobno se sve
u meni pobuni protiv takve mogunosti. Postanem svjestan dubine
svoje nade i uasa. Kako su ti osjeaji drukiji od otuenosti koju je
on opisao, od tog uasnog pogubnog oaja. U tom oaju bilo je
neeg sramotnog, odbojnog i neprihvatljivog.
- Ali ti ne bi dopustio da te obuzme takvo raspoloenje. Pogledaj se - odgovorim mu. - Kad na svijetu ne bi ostalo nijedno
umjetniko djelo, a ima ih na tisue, kad ne bi bilo nijedne prirodne
ljepote i kad bi se svijet sveo na jednu praznu eliju i jednu treperavu svijeu, siguran sam da bih te zatekao kako pomno promatra tu
svijeu, zaokupljen njezinom svjetlou i bojama. Kako dugo bi te to
moglo odravati na ivotu? Kakve bi ti se mogunosti otvorile? Varam li se? Jesam li zanesenjak?
- Ne - ree Armand. Nakratko se nasmijei, jedva primjetan
znak ugode. A tad ree jednostavno: - Ti osjea obvezu prema
svijetu koji voli jer je taj svijet za tebe netaknut. Tvoja osjeajnost
mogla bi postati instrument ludila. Govori o umjetnikim djelima i
prirodnim ljepotama. Da barem imam umjetnikog dara da ti
doaram Veneciju u petnaestom stoljeu, palau mog gospodara, ljubav koju sam osjeao za njega kao smrtnik, i ljubav koju je osjeao
za mene kad me pretvorio u vampira. Kad bih mogao oivjeti to
vrijeme i zbog sebe i zbog tebe, makar za trenutak! emu? A kako
me rastuuje da s vremenom nisu izblijedjela sjeanja na to doba, da
sjeanja postaju bogatija i arobnija u usporedbi s dananjim
svijetom.

KIKA

- Ljubav? - upitam. - Ti i vampir koji te stvorio voljeli ste se? nagnem se prema njemu.
- Da - ree. - Ljubavlju tako snanom da nije mogao dopustiti
da ostarim i umrem. Ljubavlju koja je strpljivo ekala da ojaam kako bih se ponovno rodio u tami. eli li rei da izmeu tebe i vampira koji te stvorio nije bilo ljubavi?
- Nikakve - odvratim ne mogavi suspregnuti gorak osmijeh.
On se zagleda u mene. - Zato te podario takvim moima? upita.
Zavalim se dublje u stolac. - Ti smatra te moi darom! - rekoh.
- Naravno. Oprosti mi, ali me udi da si toliko mudar, a istodobno
toliko prostoduan - nasmijem se.
- Trebam li se uvrijediti? - nasmijei se on. Njegovo ponaanje
potvrdilo je moje rijei. inio se tako nevinim. Tek sam ga poeo
upoznavati.
- Ne bi mi palo na pamet da te vrijeam - rekoh, a srce mi bre
zakuca kad sam ga pogledao. - Ti si sve o emu sam sanjao kad sam
postao vampir. Ti smatra te moi darom! - ponovim. - Ali reci mi,
osjea li sad ljubav za vampira koji te podario vjenim ivotom?
Osjea li?
Zamisli se a tad ree polako: - Je li to vano? - I nastavi: - Mislim da nisam imao sree i osjeao ljubav za puno ljudi ili stvari. Ali
da, volim ga. Moda ne onako kako ti misli. Zbunjuje me i nehotice. Tajanstven si. Vie mi nije potreban taj vampir.
- Podaren mi je vjeni ivot, izotren dar zapaanja i potreba za
ubijanjem - brzo objasnim - jer je vampir koji me stvorio trebao
moju kuu i novac. Shvaa li? - upitam ga. - Ali ima jo puno toga
iza mojih rijei, ali to tako polako, nepotpuno otkrivam! Kao da si mi
odkrinuo vrata, svjetlost se rasula kroz njih a ja je elim dohvatiti,
gurnuti natrag, ui u svijet za koji ti tvrdi da postoji iza njih! A
zapravo to ne vjerujem! Vampir koji me stvorio bio je sve to sam
smatrao zlim: opak, obian, jalov, zauvijek izjalovljen, ba kakvim
sam smatrao zlo! Sad to znam. Ali ti si neto potpuno izvan toga!
Otvori mi vrata, gurni svjetlost natrag. Ispriaj mi o palai u
Veneciji, ljubavi osuenoj na propast. elim je shvatiti.
- Zavarava se. Palaa tebi nita ne znai - ree on. - Vrata koja
vidi vode k meni, ivotu sa mnom kakav jesam. Zao sam s beskrajnim nijansama i ne osjeam krivnju.

KIKA

- Da, tako je - promrmljam.

- A zbog toga si nesretan - ree on. - Ti, koji si doao u moju
eliju i rekao da postoji samo jedan grijeh, a to je namjerno oduzeti
ivot nevinom ljudskom biu.
- Da - rekoh. - Sigurno si mi se smijao.
- Nikad ti se nisam smijao - ree on. - Ne mogu si to dopustiti.
Pomou tebe mogu se spasiti od oaja koji sam ti opisao kao vampirsku smrt. Pomou tebe moram se saivjeti s devetnaestim stoljeem,
prihvatiti ga i obnoviti se, a to moram. Tebe sam ekao u Theatre des
Vampires. Kad bih poznavao smrtnika tvoje osjeajnosti, bola, koncentriranosti, odmah bih ga pretvorio u vampira. Ali to je rijetkost.
Ne, morao sam ekati tebe. Borit u se za tebe. Shvaa li kako sam
nemilosrdan u ljubavi? Smatra li ti to ljubavlju?
- Uasno e pogrijeiti - pogledam ga u oi. Polako sam poeo
shvaati njegove rijei. Nikad nisam tako jasno osjetio frustraciju: ne
bih ga mogao zadovoljiti. Nisam mogao zadovoljiti Claudiju. Lestat
nikad nije bio zadovoljan sa mnom. Kao ni moj smrtni brat Paul. Kako sam ga bijedno, kobno razoarao!
- Ne. Moram se saivjeti s dananjim svijetom - ree mi on mirno. - A to mogu pomou tebe. Ne treba mi od tebe ono to mogu
vidjeti u umjetnikoj galeriji ili proitati za sat vremena iz debele
knjige. Ti si duh, ti si srce - bio je uporan.
- Ne, ne - podignem ruke u zrak. Bio sam na rubu gorkog, histerinog smijeha. - Zar ne shvaa? Nisam duh nikojeg doba. Ne
pripadam nikamo. Nikad nisam pripadao! Nikad nigdje! - Bila je to
bolna istina.
No njegovo se lice ozari neodoljivim osmjehom. Kao da mi se
elio nasmijati. I zaista, ramena mu se ponu tresti od smijeha. - Ali
Louis - ree blago - upravo je to duh tvog doba. Zar ne shvaa?
Svi se tako osjeaju. Gubitak Boje milosti i ufanja je obiljeje ovog
stoljea.
Zaprepastile su me njegove rijei pa se dugo nisam micao, zagledan u vatru. Drvo je dogorijevalo. Ostala je tek pusto pepela koji je
tinjao, sivi i crveni krajolik koji bi se raspao na dodir araa. Ipak je
bilo jako toplo a ar je obasjavao sobu. Potpuno sam sagledao svoj
ivot.
- A vampiri iz kazalita? - upitam tiho.

KIKA

- Oni su odraz ovog doba kroz cinizam koji ne moe shvatiti

smrt mogunosti, isprazno profinjeno izrugivanje udesnog, dekadenciju ije je posljednje utoite samoporuga, izvjetaenu bespomonost. Vidio si ih, poznavao si takve cijeli ivot. Kroz tebe se tvoje
doba drukije prelama. Prelama se njegovo prepuklo srce.
- To znai biti nesretan, neto to ti ne poznaje.
- Ne sumnjam. Reci mi to osjea, to te ini nesretnim. Zato
mi nisi dolazio sedam dana, iako si gorio od elje? Reci mi to te dri
uz Claudiju i tu drugu enu.
Odmahnem glavom. - Ne zna to trai od mene. Bilo mi je silno teko pretvoriti Madeleine u vampira. Prekrio sam obeanje samom sebi da nikad to neu uiniti, da me osamljenost nee natjerati
na to. Ja ne smatram na ivot snagom i darom, nego prokletstvom.
Priznajem, nemam hrabrosti umrijeti. Ali nekoga pretvoriti u
vampira! Navui mu tu patnju, osuditi na smrt ljude koje e taj
vampir poslije ubiti! Prekrio sam ozbiljno obeanje. Uinivi to...
- Ako te to moe utjeiti... sigurno zna da sam i ja u tomu imao
prste.
- Da sam to uinio da se oslobodim Claudije i ivim s tobom?
Ali odgovornost je ipak moja! - rekoh.
- Nije. Barem ne neposredna. Ja sam te prisilio na to! Bio sam
pokraj tebe kad si to uinio. Upotrijebio sam svu svoju mo kako bih
te nagovorio da to uini. Zar nisi znao?
-Ne!
Pognem glavu.
- Ja bih je pretvorio u vampira - ree on njeno. - Ali sam
smatrao da je bolje da ti to uini. U protivnom ne bi otiao od Claudije, a to eli.
- Grozim se tog ina! - rekoh.
- Prezri mene, ne sebe.
- Ne shvaa. Time si zamalo unitio ono to u meni cijeni!
Opirao sam ti se svom snagom, a nisam ak ni znao da me ti prisiljava. Neto je skoro umrlo u meni! Strast je skoro umrla u meni!
Malo je trebalo da me Madeleine uniti!
- Ali ni strast ni ljudskost, ili kako ih ve naziva, nisu umrli.
Inae ti u oima ne bi bilo suza, a u glasu gnjeva - ree on.
Na trenutak nisam znao to bih odgovorio. Samo sam kimao
glavom. Zatim se prisilim progovoriti. - Ne smije me prisiljavati da

KIKA

inim neto protiv svoje volje! Ne smije se sluiti svojom snagom zamucam.
- Ne - spremno e on. - Ne smijem. Moja mo prestaje djelovati negdje u tebi, negdje je prag. Ondje sam bespomoan. Ali,
pretvorba Madeleine je izvrena. Slobodan si.
- A ti zadovoljan - rekoh prisebno. - Ne bih elio biti grub.
Ima me. Volim te. Ali sam zbunjen. Ti si zadovoljan?
- Zato ne bih bio? - upita on. - Naravno da sam zadovoljan.
Ustanem i priem prozoru. Zar u ognjitu je umirao. Sivo nebo
je blijedjelo. Armand mi prie. Osjeao sam njegovu blizinu. Oi mi
se prilagode nebeskoj svjetlosti, pa ugledam njegov profil i oko koje
je gledalo kiu. Razliiti zvui kie posvuda oko nas: tee kroz lijebove, lupka po crijepovima, njeno pada kroz svjetlucave grane stabala, rasprskava se na nakoenoj prozorskoj dasci. Njeno mijeanje
zvukova natapa i boji no.
- Oprata li mi? To to sam te prisilio da uini toj eni?
- Tebi nije potreban oprost.
- Ali tebi jest - ree on. - Stoga i meni. - Njegovo lice je kao i
uvijek bilo spokojno.
- Hoe li se brinuti za Claudiju? Hoe li izdrati? - upitam ga.
- Izvrsna je. Malo luda, ali to se danas trai. uvat e Claudiju.
Ni trenutka nije ivjela sama, prirodno joj je da bude odana svojim
ukuanima. Nisu joj potrebni posebni razlozi da voli Claudiju. Osim
toga, ona ima i posebne razloge: Claudijina prelijepa vanjtina, mirnoa, nadmo i nadzor. Izvrstan su par. Ali smatram da bi to prije
morale otii iz Pariza.
- Zato?
- Zna zato. Jer su Santiago i drugi vampiri sumnjiavi. Svi
vampiri vidjeli su Madeleine. Boje je se jer zna za njih, a oni ne
poznaju nju. Ne putaju na miru one koji znaju za njih.
- A mladi, Denis? Sto namjerava s njim?
- Mrtav je - odgovori on.
Zapanjim se. I njegovim rijeima i mirom. - Ubio si ga?
On kimne glavom i ne ree nita. Ali njegove velike, tamne oi
bile su oarane mnome i mojim osjeajima, duevnim patnjama koje
nisam pokuavao sakriti. Privlaio me njenim, milim osmijehom.
Ruku poloi na moju na vlanoj prozorskoj dasci. Tijelom se okrenem prema njemu i pribliim mu se, ali kao da se nisam pokrenuo

KIKA

ja, nego me pokrenuo on. - Tako je bilo najbolje - prizna mi tiho pa

ree: - Moramo poi - i pogleda na ulicu.
- Armand - rekoh - ne mogu.
- Louis, poi sa mnom - apne on i zaustavi se na dasci. - Ako
bi pao na plonik, ozlijedio bi se, ali bi ti rane brzo i potpuno zacijeljele i za nekoliko dana ne bi se ni opazile, a i kosti bi zarasle brzo. I
zato se oslobodi straha i uini ono to ionako moe uiniti. Spusti
se.
- to me moe ubiti? - upitam.
On zastane. - Da netko uniti tvoje ostatke - ree. - Zar to ne
zna? Da te netko zapali, raskomada, da te ogrije sunce. Jedino to.
Inae ti samo mogu ostati oiljci, ali si otporan. Besmrtan.
Gledao sam kroz tihu srebrnu kiu u tamu. Ispod zaljuljanih
udova stabala bljesne svjetlo iji blijedi traci osvijetle ulicu i ugledam
mokre plonike, eljezno zvono za garau, penjaice na vrhu zida.
Glomazno crno tijelo koije dodirne vitke, a tad uto svjetlo oslabi i
ulica postane srebrna pa nestane, kao da su je crna stabla progutala,
kao da ju je netko oduzeo noi. Zavrti mi se u glavi, zgrada se zaljulja. Armand je sjedio na prozoru i gledao me.
- Louis, poi noas sa mnom - iznenada usrdno apne.
- Ne - odgovorim tiho. - Jo ih ne mogu ostaviti.
On se okrene i pogleda u tamno nebo. Uinilo mi se da je
uzdahnuo, iako nisam uo uzdah. Poloi ruku na moju. - U redu ree.
- Jo malo - rekoh. On kimne glavom i potapa mi ruku kao da
me eli utjeiti. Prebaci noge preko prozora i nestane. Oklijevao sam
trenutak jer mi se srce rugalo svojim glasnim otkucajima. Tad se
popnem na prozorsku dasku i pourim za njim, ne usuujui se
pogledati u dubinu.
Pred zoru metnem klju u kljuaonicu naeg apartmana u hotelu. Plinsko svjetlo bljetalo je na zidovima. Madeleine je zaspala
pokraj ognjita drei iglu i konac u rukama. Claudia je nepomino
stajala meu cvijeem na balkonu i gledala me. U ruci je drala
etku za kosu.
Neto me potresalo dok sam tako stajao, kao da su me ulne
ugode i pomutnje ovih soba, toliko drukije od Armandovih drai i
sobe u kojoj smo bili, preplavljivale u valovima i proimale mi tijelo.

KIKA

U ovim je sobama bilo neto utjeno, i to me uznemiri. Pogledom

potraim svoj stolac, sjednem u njega i rukama pritisnem sljepoonice. Osjetim kako Claudia stoji pokraj mene, osjetim njezine usnice
na elu.
- Bio si s Armandom - ree. - eli otii k njemu.
Pogledam je. Kako je lijepo i njeno njezino lice i tako moje. Bez
ustruavanja se prepustim elji da joj dodirnem obraze, vjee, prisnostima i slobodama koje si nisam dopustio od noi kad smo se posvaali. - Vidjet u te ponovno, ne ovdje, negdje drugdje, ali u
uvijek znati gdje si! - rekoh.
Ona me vrsto zagrli oko vrata, a ja zatvorim oi i gurnem lice u
njezinu kosu. Cjelivao sam je u vrat, uhvatio za okrugle, vrste
ruice. Ljubio sam ih, ljubio njene nabore na prevojima njezinih ruku, zapea, otvorenih dlanova. Prstima me milovala po kosi, licu. Kako god eli - prisegne ona. - Kako god eli.
- Jesi li sretna? Ima li to eli? - usrdno sam pitao.
- Da, Louis. - vrsto me zagrli, obisne mi se oko vrata. - Imam
sve to elim. Ali zna li ti to eli? - Podigne mi lice da je pogledam u oi. - Za tebe se bojim, jer moda grijei. Zato ne ode iz
Pariza s nama? - ree ona. - Svijet je na, poi s nama!
- Ne - odmaknem se od nje. - Htjela bi da bude kao to je bilo
dok smo bili s Lestatom. Ali ne moe tako biti, nikada. Nee.
- S Madeleinom e biti novo i drukije. Ne traim da se vrate
stara vremena; ionako sam ih ja okonala - ree ona. - Ali, shvaa
li zaista to dobiva s Armandom?
Okrenem se od nje. Njezina mrnja prema njemu, nemogunost
da ga shvati bila je tajanstvena i tvrdoglava. Ponavljala je kako on
eli njezinu smrt, u to nisam vjerovao. Nije shvaala ono to sam ja
shvaao: kako on ne moe eljeti njezinu smrt, jer je ne elim ja. Ali
kako joj to objasniti a ne zvuati suhoparno i slijepo u svojoj ljubavi
za njega. - To je zapisano u zvijezdama, skoro poput naredbe - rekoh kao da sam to shvatio sada, pod teretom njezinih sumnji. - Jedino mi on moe pruiti snagu da budem to jesam. Ne mogu nastaviti ivjeti rastrgan i izgrien jadom. Ili u poi s njim ili u umrijeti - rekoh. - A tu je jo neto iracionalno i neobjanjivo, to mi
prua zadovoljstvo.
- A to je? - upita ona.
- Volim ga - rekoh.

KIKA

- Bez sumnje - ree ona. - Ali volio si i mene.

- Claudia, Claudia - prigrlim je k sebi i osjetim njezinu teinu
na koljenima. Privine mi se na grudi.
- Nadam se da e me moi pronai kad osjeti potrebu za
mnom - apne ona. - I da u ti se tad moi vratiti. esto sam te
vrijeala, nanijela ti toliko bola. - Rijei joj zamru. Naslonila se na
mene i nije se micala. Osjetih njezinu teinu i pomislim: - Jo malo i
vie je neu imati. elim je drati u naruju. Sitno, ali veliko zadovoljstvo. Njezina teina, ruka oko vrata.
Kao da je negdje zgasnula svjetiljka, kao da je neto iz vlanog,
prohladnog zraka bez uma isisalo malo svjetla. Sjedio sam na rubu
sna. Da sam bio smrtnik, rado bih bio zaspao u stolcu. U tom snenom, ugodnom stanju javi mi se udan, obian smrtan osjeaj, da e
me sunce njeno probuditi i da u ugledati bogat, obian prizor kako se paprat kupa na suncu a sunce prelama u kinim kapima. Prepustim se tom osjeaju i napola sklopim oi.
esto sam se poslije pokuavao prisjetiti tih trenutaka. Sjetiti se
to me uznemirilo dok smo tako poivali, to me moralo uznemiriti.
Kako sam bio neoprezan i neosjetljiv na jedva primjetne promjene
koje su se dogaale u sobi. Dugo potom, ranjen, orobljen i ogoren,
u mislima sam ponovno proivljavao te trenutke, taj sneni tihi ranojutarnji sat, kad je ura na kaminu skoro nevidljivo otkucavala, a
nebo blijedjelo. Usprkos oaju kojim sam produljivao i pamtio taj
trenutak, u kojem sam ispruio ruku kako bih zaustavio sat, sjeao
sam se jedino promjene u jaini svjetla.
Da sam bio oprezan, nikad mi to ne bi promaklo. Ali zavaran
vanijim brigama, nisam uoio kako se ugasila svjetiljka a svijea
zadrhtala i ugasila se u lokvici voska. Napola sklopljenih oiju,
osjeao sam se kao da e se oko mene sklopiti prijetea tama.
Tad otvorim oi, ne mislei na svjetiljke ili svijee. Prekasno.
Ustanem, a Claudijina ruka sklizne niz moju. Ugledam skupinu u
crno odjevenih mukaraca i ena kako prolazi kroz sobe. Odjeom
su usisali svjetlost iz svakog pozlaenog okvira i lakirane povrine.
Viknem, pozovem Madeleinu; prestraena novopeena vampirica se
trgne iz sna i vrsto uhvati za naslon kaua, pa klekne kad su
krenuli prema njoj. Bili su tu Santiago i Celeste, a iza njih Estelle i
ostali ija imena nisam znao. Njihovi odrazi ispunili su zrcala.

KIKA

Naine zbijeni zid pominih, prijeteih sjena. Otvorim vrata i

doviknem Claudiji da bjei. Gurnem je kroz vrata i zaprijeim ih
tijelom. Ritnem Santiaga kad mi se pribliio.
Slabi obrambeni poloaj u kojem sam se naao kad sam se borio
s njim u Latinskoj etvrti nije se dao usporediti s mojom sadanjom
snagom. Za borbu mi je nedostajalo iskrenog uvjerenja, no prevladao je nagon da zatitim Claudiju i Madeleine. Sjeam se da sam
Santiaga odbacio nogom, a zatim sam udario snanu, prelijepu Celeste, koja je htjela proi pokraj mene. Claudijini koraci odzvanjali su
u daljini na mramornom stubitu. Celeste je mahnitala, grebla me.
Krv mi potee iz lica niz ovratnik. Zarila mi se u kutu oiju. Zajahao
sam Santiaga, okretao se s njim, svjestan silne snage ruku koje su
me drale i koje su me eljele dohvatiti za vrat. - Bori se, Madeleine
- doviknem joj, ali zaujem jedino njezine jecaje. Tad je ugledam u
vrtlogu, uplaenu, okruenu vampirima. Smijali su se upljim vampirskim smijehom, kao da zveckaju srebrna zvona. Santiago se uhvati za lice. Krvario je od mog ugriza. Udarim ga u prsa i glavu. Bol
mi prostruji rukom, neto me uhvati oko prsa poput dvije ruke, ja se
otresem i iza sebe zaujem zvuk loma stakla. Ali neto ili netko me
objema rukama drao za ruku i uporno me vukao.
Snaga me nije naputala. Nisu me svladali snagom, nego
brojem. Nisam se mogao obraniti. Brojem i upornou me smire, okrue i izguraju iz sobe. Gurali su me kroz prolaz stisnuta izmeu sebe. Tad se na trenutak oslobodim skotrljavi se niz stube prije uskih
stranjih vrata hotela, ali me odmah okrue i vrsto uhvate. Celestino lice bilo je pokraj mojeg; mogao sam je ugristi. Obilno sam krvario, a drali su me tako vrsto za jedno zapee da mi je ruka utrnula. Svi se uguramo u koiju. Udarali su me, ali nisam izgubio
svijest. Uporno sam se odravao na svijesti, osjeao udarce po zatiljku koji se navlaio krvlju koja mi se slijevala niz vrat dok sam leao
na podu koije i mislio: - Koija se kree, znai iv sam, svjestan.
im su nas dovukli u Theatre des Vampires, zazovem Armanda.
Puste me, ali posrnem na podrumskim stubama. Vampirska horda bila je ispred i iza mene i gurala me prijeteim rukama. U
jednom trenutku dohvatim Celeste, ona vrisne i netko me odostraga
udari.
A tad ugledam Lestata, to me pogodi jae od ikojeg udarca.
Stajao je uspravno na sredini plesne dvorane, jasnih sivih oiju, usta

KIKA

razvuenih u lukav osmijeh. Besprijekorno odjeven kao uvijek, u bogatoj sjajnoj crnoj pelerini i finoj platnenoj koulji. Oiljci su jo presijecali svaki dio njegove bijele koe i nagrivali njegovo glatko, lijepo lice: fini, otri zarezi usjeeni u njenu kou iznad usta, vjea i
ela. Njegove su oi jo gorjele pritajenim gnjevom pomijeanim s
tatinom, uasnom nepopustljivom tatinom koja je govorila: Pogledaj kakav sam!
- On je? - upita Santiago i gurne me naprijed.
Lestat se naglo okrene i ree mu strogim tihim glasom: - Rekao
sam ti da elim Claudiju, djevojicu! Ona je to uinila! - Glava mu
se klatila u izljevu bijesa; isprui ruku kao da e se uhvatiti za naslon stolca, ali se pribere i pogleda me.
- Lestat - ponem govoriti, hvatajui se za slamicu. - iv si!
ivi! Ispriaj im kako si se ponaao prema nama.
- Ne - on bijesno zamae glavom. - Vraa se meni, Louis.
Na trenutak nisam mogao povjerovati svojim uima. Pribraniji,
oajniji dio mojeg mozga ree mi, urazumi ga, iako mi s usana provali zlokoban smijeh. - Jesi li poludio?
- Vratit u ti ivot! - ree on. Vjee mu zadrhte, duboko je disao,
ponovno isprui ruku pa je nemono stisne. - Obeao si mi ree Santiagu - da u ga moi povesti natrag u New Orleans. Pogledavao je u vampirski krug. Disanje mu se ubrza i on vrisne: Gdje je Claudia? Ona mi je to uinila, rekao sam vam!
- Poslije - ree Santiago. Kad je ispruio ruku prema Lestatu,
ovaj ustukne i zamalo izgubi ravnoteu. Udari se u naslon stolca i
vrsto se uhvati za nj. Zatvori oi i pokua se pribrati.
- Ali on joj je pomogao, bio suuesnik - ree Santiago i prie
mu. Lestat ga pogleda.
- Ne - ree. - Louis, mora poi sa mnom. Moram ti neto rei,
o noi u movari. - Ali tad zauti i ponovno pogleda oko sebe, kao
da je zatvoren u kavezu, ranjen i oajan.
- Posluaj me, Lestat - ponem. - Pusti je, oslobodi je, a ja u ti
se vratiti - rekoh. Rijei zazvue uplje, metalno. Koraknem prema
njemu kako bi mi oi postale dvije neprobojne stijene iz kojih bi
isijavala moja snaga poput dvije zrake svjetla. Gledao me pozorno i
borio se protiv vlastite slabosti. Celeste me drala za zapee. - Mora im rei - nastavim - kako si se ponaao prema nama, da nismo
znali zakone, da Claudia nije znala za druge vampire - rekoh.

KIKA

Razmiljao sam dok je iz mene izlazio taj mehaniki glas: - Armand

se mora noas vratiti, Armand se mora vratiti. Prekinut e ovo, nee
to dopustiti.
Tad zaujem kako se neto vue po podu i Madeleinin izmuen
pla. Okrenem se. Sjedila je na stolcu. Kad je vidjela da je gledam,
njezin se strah povea. Pokua ustati ali joj ne dopuste. - Lestat - rekoh. - to eli od mene? Sve u ti dati.
Tad ugledam predmet koji je proizvodio taj zvuk. I Lestat ga je
vidio: mrtvaki sanduk s velikim eljeznim lokotima. Dovlaili su ga
u sobu. Odmah sam shvatio. - Gdje je Armand? - upitam zdvojno.
- Louis, ona mi je to uinila. Ona, a ne ti! Claudia mora umrijeti!
- ree Lestat promukla i konano i prepukla glasa, kao da mu je
teko govoriti. - Odnesite to, Louis se vraa sa mnom - bijesno dobaci Santiagu. Santiago se nasmije, Celeste se nasmije, pa sve vampire uhvati smijeh.
- Obeali ste mi - ree im Lestat.
- Nita ti nisam obeao - ree Santiago.
- Uinili su budalu iz tebe - rekoh mu gorko dok su otvarali mrtvaki sanduk. - Budalu! Mora nai Armanda, on je njihov voa viknem, ali me nije shvatio.
Potom su uslijedili moji oajniki, jadni pokuaji da se oslobodim. Udarao sam ih nogama, pokuavao osloboditi ruke, bijesno
prijetio kako e ih Armand sprijeiti u naumu, da ne smiju ni taknuti Claudiju. Silom me uguraju u mrtvaki sanduk. Moj mahnit otpor
sluio je samo da mi odvrati pozornost od Madeleininih krikova i jecaja i straha da bi im se svakog trenutka mogli pridruiti Claudijini.
Podignem poklopac koji su oni pritiskali i za trenutak ga zadrim,
ali me svladaju i spuste ga. Lokoti kljocnu, zagrebu kljuevi po
metalu.
Prisjetim se rijei izgovorenih odavno, kad je u dalekom gradu u
kojem smo bili bezbrini nasmijeeni Lestat u svai zakrijetao: Izgladnjelo je dijete uasan prizor, ali izgladnjeli je vampir jo
uasniji. Njezini krici bi se uli do Pariza. - Moje oznojeno i drhtavo
tijelo smalake u zaguljivom mrtvakom sanduku. Rekoh: - Armand to nee dopustiti, nema mjesta na kojem bi nas mogli sakriti.
Podignu mrtvaki sanduk, zauje se grebanje izama po podu,
sanduk se zaljulja. Rukama sam se drao za nj, vjerojatno sam
zatvorio oi, ne znam. Govorio sam si da ne dodirujem strane

KIKA

sanduka, da ne bih shvatio kako je tanki sloj zraka izmeu mog lica i
poklopca. Kad su se poeli uspinjati stubama, mrtvaki sanduk se
zaljulja i nagne. Uzalud sam pokuavao razabrati kroz Madeleinin
vrisak to govori, inilo se da zaziva Claudiju, kao da nam ona moe
pomoi. Zovi Armanda, mora se vratiti, pomislih oajno. I samo me
pomisao na uasno ponienje kad bi me moj krik zagluio, zatvoren
i zakljuan sa mnom u mrtvakom sanduku, sprijeila da viem.
Ali mi se javi i druga misao: - to ako ne doe? to ako ima skriven mrtvaki sanduk u onoj palai u koji odlazi na poinak? I tad mi
se tijelo, neoekivano, otme kontroli uma pa ponem bjesomuno
udarati u drvo oko sebe, pokuavajui se okrenuti i leima uprijeti u
poklopac. Nisam to mogao uiniti jer je mrtvaki sanduk bio preplitak; glava mi padne na daske, a znoj mi se pone slijevati niz lea.
Madeleinini se krici vie nisu uli. uo sam jedino izme i vlastite udisaje. Armand e doi sutra naveer. Tako je, sutra naveer;
vampiri e mu ispriati i on e nas nai i osloboditi. Mrtvaki
sanduk se zaljulja. Miris vode ispuni mi nosnice. Njezina hladnoa
probije kroz zaguljivu vruinu mrtvakog sanduka. Uz miris vode
osjeti se i miris duboke zemlje. Vampiri grubo spuste mrtvaki
sanduk. Udovi su me boljeli. Protrljam ruke, nastojei ne dodirnuti
poklopac mrtvakog sanduka da ne bih osjetio kako je blizu, a bojao
sam se da mi strah ne preraste u paniku i uas.
Mislio sam da e me ostaviti, ali nisu. Bili su blizu i neto su
uurbano radili. Osjetim novi miris, sirov, nepoznat. Tad shvatim da
polau cigle i da se osjea miris buke. Polako, pozorno, prinesem
ruku licu i obriem ga. Dobro, sutra naveer, uvjeravao sam se, iako
su mi ramena postala pretijesna za mrtvaki sanduk. Sutra naveer
e doi, a dotad u zamiljati da sam skuen u svom mrtvakom
sanduku, cijena koju plaam za sve dosadanje noi.
No suze mi navru na oi i ponovno ponem udarati po mrtvakom sanduku, okretati glavu lijevo-desno. Mislio sam na sutra i
budue noi. Da ne bih mislio o tom uasu, sjetim se Claudije; osjetim njezine ruke kako me grle u priguenom svjetlu soba u Hotelu
Saint-Gabriel, njezin okrugli obraz na svjetlu, meki treptaj njezinih
trepavica, svileni dodir njezinih usana. Tijelo mi se ukoi, nogama
udarim u mrtvaki sanduk. Vie se nisu ule cigle ni prigueni koraci. Zvao sam: - Claudia! - sve dok me vrat ne zaboli od bacakanja.

KIKA

Nokte zabodem u dlanove. Polako, poput ledene vodene struje,

svlada me uzetost sna. Pokuam zazvati Armanda, glupo, oajno. I
dok su mi vjee postajale sve tee, a ruke nemonije, sjetim se da se
i njemu negdje san navlai na oi, da i on negdje poiva. Jo jednom
pokuam podii poklopac, ali oko mene su bili tama i drvo. Bio sam
slab. A tad me prekrije nitavilo.
Probudi me glas, dalek, ali jasan. Dvaput izgovori moje ime. Na
trenutak nisam znao gdje sam. Sanjao sam neto oajno to je prijetilo da e se izgubiti, nestati; sanjao sam i neto uasno to sam htio
zaboraviti. Otvorim oi i dodirnem poklopac mrtvakog sanduka.
Sjetim se gdje sam istom kad sam shvatio da me zove Armand.
Odgovorim mu, ali je moj glas bio zatvoren sa mnom i zaglui me.
Uasnut pomislim: - Trai me, a ne mogu mu rei da sam ovdje. Ali
tad zaujem kako mi se obraa i kae mi da se ne bojim. Zaujem
glasni udarac. Pa jo jedan. Neto zapucketa, a tad se uz grmljavinu
srue cigle. Nekoliko ih udari u mrtvaki sanduk. Netko ih podigne
jednu po jednu, kao da upa avle iz lokota.
Slomi se tvrdo drvo poklopca. Pred oima mi zaigra svjetlo.
Udahnem i osjetim kako mi lice oblijevaju grake znoja. Poklopac se
podigne i na trenutak budem zaslijepljen. Sjednem. Kroz prste sam
vidio bljetavu svjelost svjetiljke.
- Pouri - ree mi on. - Ni glasa.
- Kamo idemo? - upitam. Ugledam prolaz od grubih cigli koji
se protezao od vrata koja je razvalio. Du tog prolaza bilo je puno
zapeaenih vrata. Zamislio sam mrtvake sanduke iza tih cigli u
kojima lee izgladnjeli i raspadnuti vampiri. Armand me vukao i
ponovno me upozori da ne zucnem ni slova. uljali smo se kroz prolaz. Zastane kod drvenih vrata pa ugasi svjetiljku. Na trenutak
zavlada mrkla tama, a tad se ispod vrata pokae svijetli rub. Tako
oprezno otvori vrata da arke nisu zacviljele. uo sam se kako
diem i pokuavao sam ne disati. Uemo u donji prolaz koji je vodio
u njegovu eliju. Dok sam trao za njim obznani mi se uasna istina.
Spaavao je mene, ali jedino mene. Ispruim ruku da ga zaustavim,
ali me on povue za sobom. Uspio sam ga zaustaviti tek kad smo
izali u uliicu pokraj Theatre des Vampires. ak je i tada htio nastaviti hodati. Pone odmahivati glavom prije no to sam progovorio.
- Ne mogu je spasiti! - ree.

KIKA

- Zar oekuje da bih mogao otii bez nje? Dre je zarobljenu! uasnuo sam se. - Armand, mora je spasiti! Nema izbora!
- Zato to kae? - odgovori on. - Nemam te moi, shvati. Ustat
e protiv mene. Zato i ne bi? Louis, kaem ti, ne mogu je spasiti, a
mogu izgubiti i tebe. Ne moe se vratiti.
Nisam htio priznati da bi to moglo biti istina. Armand mi je bio
jedina nada. Ali vie se nieg nisam bojao. Znao sam jedino da moram oteti Claudiju ili umrijeti. To je bilo tako i nije imalo veze s
hrabrosti. A po Armandovoj pasivnosti i rijeima znao sam da e
poi sa mnom i da me nee pokuati sprijeiti.
Imao sam pravo. Sjurio sam se kroz prolaz, on za mnom. Krenuli smo prema stubama koje su vodile u plesnu dvoranu. uo sam
vampire. uo sam razne zvukove. Pariki promet. Pa gledateljstvo u
kazalitu. Kad sam stigao na vrh stuba, ugledam Celeste na vratima
plesne dvorane. U ruci je drala kazalinu masku. Gledala me. Nije
se nimalo uznemirila. Zapravo, bilo joj je neoekivano svejedno.
Bilo bi mi shvatljivo da se zajurila prema meni, oglasila uzbunu.
Ali nije to uinila. Uini korak natrag i okrene se. Uivala je u pokretima svoje suknje, kao da se okrenula jer voli da joj se haljine raire,
pa otplovi do sredine plesne dvorane. Metne masku na lice i ree
tiho iza naslikane lubanje: - Lestat! Tvoj prijatelji Louis nas je doao
posjetiti. Lestat, pogledaj dobro! - Spusti masku. Odnekud se zauje
smijeh. Vampiri su stajali uokolo dvorane, poput sjena, neki su
sjedili, neki stajali u skupinama. Lestat je sjedio u naslonjau
zgrbljenih lea, lica okrenutog od mene. Neto je prevrtao u
rukama, ali nisam mogao vidjeti to. Polako podigne glavu, a gusta
uta kosa padne mu na oi. U njima se ogledavao strah. Da, strah.
Gledao je u Armanda. Ovaj je tiho hodao kroz dvoranu, polaganim,
sigurnim koracima; vampiri su se odmicali od njega i promatrali ga.
- Bonsoir, Monsieur - pokloni mu se Celeste drei masku poput
ezla. Nije ju pogledao. Pogledao je Lestata. - Zadovoljan? - upita ga.
Lestat je zaueno gledao u Armanda. Pokuavao je neto rei.
Oi su mu se punile suzama. - Da - apne i pokua ispod pelerine
sakriti predmet koji je drao u rukama. Pogleda me a suze mu se
sliju niz lice. - Louis - ree, glasa otealog od nepodnoljive patnje.
- Molim te, sasluaj me. Mora se vratiti. - Pa pogne posramljeno
glavu.

KIKA

Santiago se negdje smijao. Armand je tiho govorio Lestatu da

mora otii iz Pariza, da je odmetnik.
Lestat je sjedio zatvorenih oiju, lica preobraena od boli. Kao
da je to Lestatov dvojnik, ranjeno, osjeajno bie kakvo nisam
poznavao. - Molim te - preklinjao me njenim i mekim glasom.
- Ne mogu s tobom ovdje razgovarati! Ne mogu ti objasniti.
Poi sa mnom, nakratko, da se priberem.
- Ludost! - rekoh i rukama se uhvatim za sljepoonice. - Gdje
je ona? Gdje je? - Osvrnem se i pogledam njihova mirna, ravnoduna lica, zagonetne osmijehe. - Lestat! - Pograbim ga za crne revere i okrenem prema sebi.
A tad ugledam to je drao u rukama. Znao sam to je to. Istrgnem
mu to iz ruku i zagledam se u njenu svilu - Claudijinu utu
haljinu. Lestat poloi ruku na usta i okrene se. Sjedne i pone tiho
jecati. Ja sam gledao u njega, pa u haljinu. Prstima sam polako prelazio preko suza na haljini, krvavih mrlja, stiskao aku, drhtavim prstima pritiskao haljinu na grudi.
Dugo sam tako stajao. Vrijeme mi nita nije znailo kao ni tim
vampirima i njihovu laganom, nezemaljskom smijehu koji mi je punio ui. Htio sam ih pokriti rukama, ali nisam htio ispustiti haljinu i
neprestano sam je guvao kako bi mi stala u aku i ondje se sakrila.
Gorjele su svijee na oslikanim zidovima. Vrata su bila otvorena. Padala je kia pa su plamenovi svijea treperili i svijali se na vjetru kao
da ih netko vadi iz svjenjaka, ali se ipak ne bi gasili. Znao sam da je
Claudia negdje iza vrata. Svijee koje su vampiri drali u rukama
zatrepere. Santiago je drao svijeu i klanjajui se pokazivao mi da
proem kroz vrata. Jedva sam ga primjeivao. Nije mi bio vaan ni
on ni itko drugi. Mislio sam: - Bude li razmiljao o njima, poludjet
e. A oni nisu vani. Ona je vana. Gdje je? Nai je. - Njihov
smijeh bio je dalek, imao je boju i oblik, ali je bio nitavan.
Tad kroz otvorena vrata ugledam prizor koji sam davno vidio i
za koji nitko nije znao osim mene. Laem, znao je Lestat. Ali to nije
bilo vano. Vie se ne sjea, a ne bi se ni sjetio da smo taj prizor
ugledali sa vrata dvorine kuhinje u Rue Rovale, dva mokra usahla
bia koja su nekad bila iva, majku i ki, zagrljene, ubijen par na
kuhinjskom podu. Ali ovdje su pod mekom kiom leale Claudia i
Madeleine; Madeleinina lijepa crvena kosa isprepletena sa latnom

KIKA

Claudijinom kosom, koja se micala i sjajila na vjetru koji se uvlaio

kroz otvorena vrata. to je bilo ivo izgorjelo je, ali ne i kosa, ne i
duga prazna haljina od baruna, ne i mali krvlju umrljan korzet s
rupicama i bijelom ipkom. A pocrnjela, izgorjela, izduljena stvar
koja je nekad bila Madeleine jo je sliila ivoj Madeleini, a ruka
kojom je stiskala dijete bila je cijela, poput mumijine. Ali vjena djevojica, moja Claudia, bila je hrpa pepela
U prsima mi se nadme divlji, razarajui krik, koji jurne iz moje
utrobe i podigne se poput vjetra u tom uskom prostoru, vjetra koji
zavrti kiu koja je padala po pepelu i ostacima male ruke, podigne
zlatnu kosu i uvojke i oni polete uvis. Krik nije ni zamro, a ve osjetim udarac; zgrabim neto za to sam vjerovao da je Santiago i
ponem udarati, ubijati, gnjeiti to iscereno bijelo lice rukama kojih
se nije mogao osloboditi, rukama od kojih se branio, vikao. Njegovi
krici mijeali su se s mojima, izmama je ugazio u pepeo kad sam ga
odbacio na zid iako su mi oi bile zaslijepljene kiom i suzama. Naposljetku se odmaknuo od mene, a ja se zaletim prema njemu iako
je ispruio ruku u znak predaje. Zapravo sam se borio protiv Armanda koji me gurao van iz malog groblja u kovitlac boja, povika,
glasova, i reskog, srebrnog smijeha u plesnoj dvorani.
Lestat je vikao: - Louis, ekaj me. Louis, moram razgovarati s
tobom!
Ugledam Armandove duboke, smee oi, osjetim slabost i skoro
zaboravim da su Madeleine i Claudia mrtve. Govorio mi je njeno, a
moda nije otvorio usta: - Nisam mogao sprijeiti, nisam mogao. Znai, mrtve su, tek tako. Gubio sam svijest. Santiago je bio pokraj
mjesta na kojem su leale, gdje im se kosa dizala na vjetru i uvojci
lijepili za ciglu. Ali gubio sam svijest.
Nisam mogao podii njihova tijela i iznijeti ih. Armand me
drao oko lea, ruku mi je metnuo ispod pazuha, skoro me nosio
kroz neku praznu drvenu prostoriju. Jaali su mirisi ulice, svje miris konja i koe i sjajnih koija. Trao sam niz Boulevard des Capucines s malim mrtvakim sandukom ispod ruke, ljudi su mi se
razmicali, gosti u punim kavanama dizali se od stolova, a neki je
ovjek podignuo ruku. Tad sam posrnuo, iako me Armand
pridravao, i ponovno ugledam njegove smee oi kako me gledaju,
i osjetim snenost, potonue. Ipak sam hodao, micao se. Ugledam
odsjaj svojih izama na ploniku. - Je li on lud, da mi to govori? -

KIKA

udio sam se Lestatu, kretavim i ljutitim glasom koji me smirivao.

Smijao sam se glasno. - Poludio je kad mi se obraa takvim tonom!
Jesi li ga uo? - pitao sam. Armandove oi su mi govorile: "Spavaj."
Htio sam rei neto o Madeleini i Claudiji, da ih ne moemo ondje
ostaviti, i ponovno osjetim kako me nadima krik koji brie sve pred
sobom, pa stisnem zube da ga zadrim, jer je bio tako snaan i
moan da bi me unitio.
A tad mi sve postane jasno. Hodali smo, ratoborno, slijepo kako
ljudi hodaju kad su treteni pijani i mrze druge ljude, a istodobno se
osjeaju nepobjedivima. Tako sam hodao kroz New Orleans one
noi kad sam prvi put sreo Lestata, pijani hod, kad se nalijee na
prepreke, ali se udotvorno sigurno hoda i pronalazi put. Vidio sam
ruke pijanca kako nevieno barataju ibicom i plamen bi dotaknuo
lulu, ovjek bi uvukao dim. Stajao sam ispred izloga kavane. ovjek
je puio lulu. Nije uope bio pijan. Armand je stajao pokraj mene i
ekao na prometnom Boulevard des Capucines. Ili Boulevard du
Temple? Nisam bio siguran. Bjesnio sam jer su njihova tijela ostala
na tom opakom mjestu. Zamislim Santiaga kako nogom dodiruje
pougljenjene ostatke mog djeteta! Vikao sam kroz stisnute zube, a
onaj mukarac s lulom ustane od stola i para mi zamagli staklo
ispred lica. - Odlazi - rekoh Armandu. - Proklet bio, ne prilazi mi!
Upozoravam te, ne prilazi mi. - Odem od njega niz bulevar. Mukarac i ena odmaknu se ustranu kako bih proao. Mukarac rukom
zatitniki obgrli enu.
Potrim. Ljudi su me gledali. to su mislili, kakav je to podivljali,
bijeli stvor koji im poput munje promie pred oima. Kad sam stao,
bio sam malaksao i bolestan, a ile su mi gorjele kao da sam gladan.
Pomislim na ubijanje, ali osjetim gaenje. Sjedio sam na kamenim
stubama pokraj crkve, kod sporednih vrata, ugraenih u kamen,
koje se po noi zakraunaju i zakljuaju. Kia je oslabjela. Ili mi se
tako uinilo. Ulica je bila turobna i mirna, iako je proao neki
mukarac nosei sjajan, crni kiobran. Armand je stajao podalje. Iza
njega je bilo puno stabala,- vlane trave a izmaglica se dizala kao da
je zemlja bila topla.
Pribrao sam se mislei na muninu u elucu i grlu. Kad je tog
nestalo i glava mi se razbistrila, sjetio sam se svega to se dogodilo,
koliku smo udaljenost prevalili od kazalita te da su Madeleinini i

KIKA

Claudijini ostaci jo ondje. Dvije zagrljene rtve paljenice. Osjetim

odlunost i blizinu smrti.
- Nisam mogao sprijeiti - ree mi Armand njeno. Pogledam
ga. Lice mu je bilo neizrecivo tuno. Odvrati pogled kao da je uzaludno uvjeravati me u to, i osjetim njegovu silnu tugu, poraz. Imao
sam osjeaj da se ne bi bunio kad bih iskalio sav gnjev na njemu. Ta
ravnodunost i pasivnost osjeti se u njegovim rijeima kad ponovi: Nisam ih mogao sprijeiti.
- Mogao si! - rekoh tiho. - Dobro zna da jesi. Bio si voa! Ti si
jedini znao granice svoje moi. Oni nisu. Nisu shvaali. Tvoja pamet
nadmauje njihovu.
Ponovno odvrati pogled, ali sam opazio uinak svojih rijei,
umor na njegovu licu, tugu koja mu je zamaglila oi.
- Vladao si njima. Bojali su te se! - nastavim. - Mogao si ih zaustaviti da si htio prekoraiti granice svoje moi. Nisi htio postupati
protiv sebe. Svojeg shvaanja istine! Razumijem te potpuno. U tebi
vidim sebe!
Njeno me pogleda u oi, ali ne ree nita. Bol na njegovu licu
bila je uasna. Ta mu oajnika bol smeka lice. Bio je na rubu da
otvoreno pokae osjeaj koji nee moi obuzdati. Bojao se tog
osjeaja. Ja ne. Osjeao je moju bol pomou te velianstvene moi
koja je nadmaivala moju. Ja nisam osjeao njegovu bol. Bilo mi je
svejedno.
- Itekako te razumijem - rekoh. - Pasivnost je korijen svega,
pravo zlo. Slabost i odbijanje da se ustane protiv usitnjenog i glupog
morala, taj silni ponos! Zbog toga sam dopustio da postanem to to
jesam iako sam znao da to nije u redu. Zbog toga sam pretvorio
Claudiju u vampira, iako sam znao da to nije u redu. Zbog toga sam
promatrao kako ona ubija Lestata, iako sam znao da to nije u redu, a
to ju je stajalo ivota. Nisam podignuo mali prst da to sprijeim. A
Madeleini sam dopustio da tako skona, a nisam je trebao pretvoriti
u vampira. Znao sam da inim krivo! Znaj da vie nisam taj pasivni,
slabi stvor koji je ispleo golemu, vrstu i zlu mreu u kojoj je on sam
omamljena rtva. Svreno je s tim! Znam to mi je initi. Upozoravam te, zbog milosra koje si pokazao prema meni kad si me iskopao iz groba u kojem bih umro: ne vraaj se u eliju u Theatre des
Vampires. Ne prilazi joj.

KIKA

***
Nisam elio uti njegov odgovor. Vjerojatno nije nita ni odgovorio. Ne znam. Otiao sam i nisam se osvrtao. Ako me slijedio, nisam to znao. Nisam ni htio znati. Nije mi bilo vano.
Odem na groblje na Montmartreu. Zato ba onamo, ne znam,
osim da nije bilo daleko od Boulevard des Capucines. Montmartre je
tad bio predgrae, taman i miran u usporedbi s prijestolnicom. Lunjao sam izmeu niskih kuica okruenih vrtovima, ubio rtvu bez
trunke zadovoljstva a tad potraio mrtvaki sanduk u kojem u preko dana leati na groblju. Oistim posmrtne ostatke iz sanduka golim rukama i legnem u smrdljiv, vlaan krevet, u zadah smrti. Ne
mogu rei da mi je bilo ugodno, ali mi je sanduk pruio potrebno:
zatvoren u tami, u mirisu zemlje, daleko od ljudi i svega ivog, prepustim se svemu to mi je obuzimalo i guilo osjetila, prepustim se
tuzi.
Ali to je kratko trajalo.
Kad je sljedee veeri zalo hladno, sivo zimsko sunce, osjeaj
obamrlosti me napusti brzo kao uvijek zimi. Osjetim kako su se
razbjeala iva bia tame koja su ivjela u mrtvakom sanduku
uplaena mojim uskrsnuem. Ustanem pod slabom mjeseevom
svjetlosti, udahnem hladan zrak, pogladim glatku mramornu plou
koju sam odmaknuo kako bih pobjegao. Dok sam hodao izmeu
grobova, u glavi sam prevrtao plan, plan za koji sam bio spreman
zaloiti ivot slobodom ovjeka kojemu zaista nije stalo do ivota i
kojemu volja za smru daje silnu snagu.
U jednom vrtu ugledam predmet o kojem sam podsvjesno
razmiljao. Bila je to mala kosa ija je otrica bila puna zelenog korova od posljednje konje. Kad sam je oistio i prstom preao po
naotrenoj otrici, plan mi je postao jasniji i brzo krenem obaviti
druge poslove: nai koiju i koijaa koji e danima ostati sa mnom,
zaslijepljen novcem koji u mu dati i obeanjima buduih isplata.
Prenijeti krinju iz Hotela Saint-Gabriel u koiju i nabaviti ostale
potrebne stvari. A valjalo je probdjeti duge none sate, kad sam se
pretvarao da pijem s koijaem, razgovarati s njim i osiguravati njegovu skupu suradnju kako bi me odvezao u zoru iz Pariza u Fontainebleau. Spavao sam u koiji, a moje osjetljivo zdravlje zahtijevalo je
da me se ne budi ni po koju cijenu. Taj mir bio mi je tako dragocjen
da sam bio spreman dodati izdanu svotu iznosu koji sam mu ve

KIKA

plaao da ne dodirne ni ruku na vratima koije dok ne izaem iz

nje.
Kad sam bio uvjeren da je pristao i da je od pjanosti zaboravio
na sve osim na uzde, odvezli smo se polako i oprezno u ulicu gdje
je bio Theatre des Vampires i ekali da nebo pone blijedjeti.
Kazalite je bilo zakljuano. Priuljao sam mu se kad su mi zrak i
svjetlo nagovijestili da imam petnaest minuta da ostvarim plan.
Znao sam da su vampiri ve legli u mrtvake sanduke. Ako neki
vampir jo nije otiao na poinak, nee uti prve pripreme. Komadima drveta brzo podboim zatvorena vrata. Zabijem ih avlima kako
se vrata ne bi mogla otvoriti iznutra. Neki me prolaznik pogleda u
udu, ali produi. Vjerojatno je pomislio da zakucavam daske po naredbi vlasnika. Ne znam. Ali sam znao kako bih prije zavretka
priprema mogao nabasati na prodavae ulaznica, razvodnike,
istae, koji ostaju uvati vampire dok danju spavaju.
Iz predostronosti prema tim ljudima koiju sam dovezao u Armandovu uliicu i ondje je ostavio, a sa sobom ponio dvije bavice
kerozina do Armandovih vrata.
Kao to sam se nadao, njegovim sam kljuem lako otvorio vrata.
Uao sam u donji prolaz, otvorio vrata njegove elije. Nije bio u njoj.
Ni mrtvaki sanduk nije bio ondje. Zapravo, nieg nije bilo osim pokustva, ukljuujui i krevet mrtvog mladia. Brzo otvorim jednu
bavu, a drugu zakoturam prema stubama. Kerozinom sam polijevao gole grede i vrata drugih elija. Miris je bio jak, jai od buke
koja bi mogla probuditi vampire. Iako sam nepomino stajao na stubama drei bavice i kosu i oslukivao, nita nisam uo, ni straare
koji bi morali biti ondje, ni vampire. vrsto drei kosu polako krenem prema plesnoj dvorani. Nikoga nije bilo tko bi me vidio kako
stolce od konjske strune ili zastore polijevam kerozinom, ili na trenutak zastajem na ulazu u malo dvorite gdje su ubili Madeleine i
Claudiju. Kako sam elio otvoriti ta vrata! Toliko je bilo to iskuenje
da sam na trenutak zaboravio plan. Skoro sam odloio bavice i okrenuo ruku. Ali sam kroz pukotine na starim drvenim vratima
vidio danje svjetlo i znao da moram nastaviti. Madeleine i Claudia
nisu ondje. Mrtve su. A to bih postigao kad bih otvorio vrata i
ponovno ugledao njihove ostatke, zapetljanu, raupanu kosu?
Nema vremena, nema smisla. Trao sam kroz tamne prolaze koje

KIKA

nisam poznavao, natapao stara drvena vrata kerozinom, znajui da

vampiri spavaju u mrtvakim sanducima, na prstima otrao u
kazalinu dvoranu u kojoj je hladna, siva svjetlost sipila kroz
zabrtvljen prednji ulaz, pojurio na pozornicu i polio veliku
barunastu zavjesu, tapecirane stolce, zastore na ulazu u predvorje.
Naposljetku se bavica isprazni i ja je odbacim. Izvadim baklju
koju sam sloio, ibicom upalim krpe natopljene kerozinom i prineseni je stolcima. Plamenovi liznu svilu; potrim na pozornicu i vatra
sune po tamnom zastoru, a hladan propuh je usie.
Kazalite je planulo u trenu kao da ga je obasjala zora. itava
konstrukcija zakripi i zajei kad je vatra zahvatila zidove, proscenij,
gipsane ukrase na loama. Nisam imao vremena diviti se vatri,
uivati u mirisu i zvuku, u tome kako se sve udubine osvjetljavaju
bljetavom rasvjetom koja e ih uskoro progutati. Bjeao sam u donji
prolaz, gurao baklju u stolce u plesnoj dvorani, zavjese, u sve to e
gorjeti.
Netko je zatoptao po daskama na katu, u prostorijama koje nikad nisam vidio. A tad zaujem kako se otvaraju vrata. Prekasno je,
rekoh samom sebi, i vrsto uhvatim baklju i kosu. Zgrada je bila u
plamenu. Bit e uniteni. Potrim uza stube. Iznad pucketanja i rike
plamena u daljini se zauje krik. Bakljom sam prelazio preko greda
polivenih kerozinom. Plamen je zahvatio staro drvo i lizao prema
vlanom stropu. Bio sam siguran da je ono kriknuo Santiago. Kad
sam siao na donji kat, ugledam ga iznad sebe na zadimljenom stubitu, suznih oiju, vrata nabrekla od guenja, ispruene ruke. Promuca: - Ti... prokletnie! - Ja stanem, zakiljim da mi dim ne bi ulazio u oi. Osjetim kako mi oi suze i peku, ali nisam skidao oka s
njega, jer je pokuao jurnuti na mene brzinom koja bi ga uinila nevidljivim. I kad se taj smotuljak crne odjee sjurio, zamahnem kosom. Ona udari u njegov vrat i on se srui postrance, ruku
ispruenih prema uasnoj rani. Zrak su parali krikovi, vrisak. Neki
vampir protri kroz prolaz prema tajnim vratima. Nisam se pomaknuo; gledao sam u Santiaga kako ustaje usprkos rani. Ponovno zamahnem kosom i lako ga dohvatim. Vie nije bilo rane, nego dvije
ruke koje su eljele napipati glavu koje nema.
Glava, iz koje je prtala krv, iz koje su divlje buljile oi, a tamna
svilena kosa slijepila se od krvi, padne pred moje noge. Udarim je
nogom i ona odleti niz prolaz. Potrim za njom, odbacivi baklju i

KIKA

kosu kako bih se rukama zatitio od plamena koji je zahvatio stube

koje su vodile u uliicu.
Kia se poput pljuska sitnih iglica slije na mene, u oi koje mirnu kako bi vidjele tamni obris koije na nebu. Usnuli koija se
upravi kad zauje moju otru naredbu, nespretnom rukom nagonski
posegne za biem, i koija krene kad sam otvorio vrata. Konji
snano povuku koiju. Podignem poklopac krinje, tijelo mi se zanese ustranu, oprenu ruku spustim na hladnu svilu, spustim poklopac i sakrije me tama.
Brzina konja se povea kad smo skrenuli iza plamtee zgrade.
Ipak sam osjeao dim, guio me, pekao mi oi i plua, ak su mi i
ruke bile oprljene, a elo mi je gorjelo od prvih sunevih zraka.
Udaljili smo se od dima i povika. Odlazili smo iz Pariza. Uinjeno. Theatre des Vampires izgorio je do temelja.
Poloim glavu na svilu i ugledam Claudiju i Madeleine zagrljene
u tom groznom dvoritu i rekoh im njeno, sagnuvi se do meke kose koja je sjajila na svjetlosti svijea: - Nisam vas mogao odnijeti. Nisam. Ali e leati mrtvi oko vas. Ako ih ne proguta vatra, unitit e
ih sunce. Ako ne izgore, vatrogasci e ih nai i izloiti danjem
svjetlu. Ali obeajem vam, umrijet e kako ste vi umrle, umrijet e
svi koji su ondje bili - jedina ubojstva koja sam poinio u svom dugom ivotu a koja su mi prijala i bila opravdana.

Vratim se nakon dvije noi. Morao sam vidjeti poplavljen

podrum u kojem je svaka cigla bila sprena, napukla, gdje je nekoliko greda strilo prema nebu poput lomae. udovine zidne
slikarije
koje su nekad opasavale plesnu dvoranu pretvorile su se u komadie kra. Gdjegdje bi se vidjelo naslikano lice, anelovo krilo, jedini
dokazi njihova postojanja.
Kupim veernje izdanje novina, uguram se u stranji dio male
kazaline kavane preko puta i ondje, zatien priguenim svjetlom
plinskih svjetiljaka i gustog dima cigareta, proitam izvjea o
poaru. Nekoliko tijela naeno je u kazalitu, ali odjea i kostimi bili
su porazbacani posvuda, kao da su slavni glumci koji su glumili
vampire u urbi ispraznili kazalite prije poara. Drugim rijeima,

KIKA

jedino su mlai vampiri ostavili kosti, a stari su potpuno izgorjeli.

Ni spomena o svjedocima ili preivjelima. A kako bi i bilo?
Ali me neto smetalo. Nisam se bojao vampira koji su pobjegli.
Nisam elio progoniti pobjegle. Bio sam siguran da je veina umrla.
Ali zato nije bilo uvara smrtnika? Santiago je spomenuo uvare.
Pretpostavljao sam kako su to razvodnici ili vratari, kazalino
osoblje. Spremao sam se suoiti s njima uz pomo kose. Ali nisu bili
u kazalitu. udno. Nije mi to bilo drago.
Ali kad sam odloio novine i razmislio o svemu, prestalo me to
smetati. Vanije je bilo to to sam bio osamljeniji nego ikad prije. Da
se Claudiju ne moe oiviti. I da imam manje razloga i elje da
ivim.
Ali me tuga nije svladala, nije me pogodila, nije od mene uinila
olupinu i oajnika kako sam oekivao. Vjerojatno nije bilo mogue
dulje vrijeme osjeati patnju kakvu sam osjetio kad sam ugledao
Claudijin pepeo. Razmiljao sam satima u toj kavani, dok je dim postajao gui, a izblijedjeli se zastor na maloj pozornici dizao i
sputao. Pjevale su krupne pjevaice; reflektori su bljetali na njihovim lanim draguljima, njihovi puni, meki glasovi esto su bili tugaljivi, tuni. Razmiljao sam kako bi bilo osjetiti takav gubitak, takav
uas, ali opravdan, koji zasluuje suut, utjehu. Nikome neu
ispriati o svom jadu. Vlastite mi suze nita ne znae.
Kamo krenuti, ako neu umrijeti? Odgovor sam dobio neobinim putem. Izaao sam iz kavane, obiao uniteno kazalite, i napokon se naao na irokoj aveniji Napoleon. Krenem prema
Louvreu, kao da me ta palaa zove, iako nisam dotad bio u njoj. Tisuu puta proao sam pokraj njezina proelja i poelio da sam smrtnik, da mogu proi kroz to mnotvo soba i pogledati velianstvene
slike. Sad sam odluio to uiniti, jer mi je neto kazivalo da bih u
umjetnikim djelima mogao nai utjehu bez ubijanja - slike su
neive, a ipak velianstveno pune ivota.
Hodajui avenijom Napoleon, iza sebe zaujem korake. Znao
sam da su Armandovi. Davao mi je znak, obavjetavao da je u blizini. Usporio sam korak kako bi me mogao dostii. Dugo smo tako hodali bez rijei. Nisam ga se usudio pogledati. Naravno da sam
neprestano razmiljao o njemu, kako bih, da smo mukarci smrtnici,
a Claudia moja ljubav, pao u njegovo naruje iz potrebe da podije-

KIKA

lim silnu, razornu ljudsku tugu. Ustava je prijetei poputala, ali se

ne slomi. Obamro sam a tako sam i hodao.
- Zna to sam uinio - rekoh nakon stanke. Skrenuli smo iz
avenije i ispred sebe ugledam dugi niz dvostrukih stupova Kraljevskog muzeja. - Odnio si mrtvaki sanduk kako sam te upozorio.
- Da - odgovori on. U glasu mu se jasno osjeti olakanje koje
me smeka. Ali me bol uinila ravnodunim, izmuila me.
- A ipak si ovdje uz mene. eli li ih osvetiti?
- Ne - ree on.
- Bili su ti druba, a ti njihov voa - rekoh. - Ipak ih nisi upozorio da u im se osvetiti?
- Ne - ree on.
- Zar me ne prezire? Vjerojatno potuje pravilo, osjeaj
dunosti prema pripadnicima svoje vrste?
- Ne - ree on tiho.
Zaudila me logika njegova odgovora, iako je nisam razumio niti
bih je mogao objasniti.
I neto mi se razjasni u dubinama mojih uzavrelih misli. - U kazalitu je bilo uvara, razvodnika koji su spavali u kazalitu. Zato
ih nije bilo kad sam uao? Zato nisu bili ondje i zatitili usnule
vampire?
- Jer sam im ja gazda i otpustio sam ih. Poslao ih kuama - ree
Armand.
Stanem. Nije se uznemirio kad sam ga pogledao. Kad su nam se
susreli pogledi, poeljeh da svijet nije crna naputena ruevina, puna pepela i smrti, nego svje i lijep cvijet, da smo Armand i ja ivi i
da si moemo pruiti ljubav. - Uinio si to zbog mog plana?
- Da - ree.
- A bio si im voa? Vjerovali su ti. Imali povjerenja. ivjeli su s
tobom! - rekoh. - Ne shvaam te. Zato?
- Odgovori na to pitanje kako eli - on e smireno i pozorno,
kao da me nije htio povrijediti optubama ili prezirom, ve da ga
shvatim doslovno. - Ja znam puno odgovora. Izaberi koji ti
odgovara i vjeruj u njega. Rei u ti pravi razlog mog ina: odluio
sam otii iz Pariza. Kazalite je bilo moje. Pa sam ih otpustio.
- Ali ti si znao...
- Rekao sam ti, to je bio razlog - ree on strpljivo.

KIKA

- Bi li i mene unitio laka srca kao to si dopustio da ja unitim

njih? - upitam ga.
- A zato?
- Boe! - apnem.
- Promijenio si se - ree. - Ali i nisi.
Hodali smo jo neko vrijeme, a tad stanem ispred ulaza u
Louvre. Uinilo mi se da su prozori neosvijetljeni i srebrni od mjeseine i sitne kie. Ali mi se tad uini da sam opazio slabo svjetlo kako se mie, vjerojatno uvar u obilasku. Zavidio sam mu. Gledao
sam netremice tog uvara i smiljao kako bih se kao vampir mogao
probiti do njega, oduzeti mu ivot, svjetiljku i kljueve. Ali je od
plana ostao tek mete. Nisam mogao smiljati planove. U ivotu
sam smislio jedan plan i taj sam ispunio.
A tad se predam. Okrenem se Armandu, proniknem u njegove
oi i dopustim mu da me zagrli kao da sam mu rtva. Sagnem glavu
i osjetim njegovu ruku oko ramena. Sjetivi se jasno Claudijinih
rijei, njezinih posljednjih rijei, kad mi je priznala kako zna da mogu voljeti Armanda jer sam volio i nju, te mi se rijei uine mnogoznanim i ironinim, vanijima no to je mogla i zamisliti.
- Da - rekoh mu blago - to je kruna svega zla, da se ti i ja
moemo ak voljeti. A tko bi nam, uostalom, pokazao mrvicu ljubavi, saaljenja ili milosti? to bi itko uinio nego nas ubio? A mi se
ipak volimo.
Dugo me gledao. Priblii se, nagne glavu, otvori usnice kao da
e neto rei, ali se nasmijei i odmahne glavom kao da priznaje kako nita ne razumije.
No nisam razmiljao o njemu, rijedak trenutak kad mi se inilo
kako ni o emu ne razmiljam. Misli su mi bile bezobline. Znao sam
da je prestala kia. Znao sam da je zrak ist i svje. Da je ulica
osvijetljena. I da elim ui u Louvre. Naem rijei da to kaem
Armandu i zamolim ga da mi pomogne kako bi Louvre bio moj do
zore.
Smatrao je to vrlo jednostavnom molbom. udio se zato sam
toliko ekao.
Uskoro smo otili iz Pariza. Rekao sam Armandu da se elim
vratiti na Sredozemlje, ali ne u Grku o kojoj sam dugo sanjario.
elio sam u Egipat, vidjeti pustinju, poglavito piramide i grobnice

KIKA

kraljeva. Htio sam se upoznati s pljakaima grobova koji su o njima

znali vie od znanstvenika. elio sam sii u neotvorene grobnice i
vidjeti zakopane kraljeve, predmete i umjetnika djela sahranjena s
njima i zidne slike. Armand rado pristane. Rano jedne veeri odemo
iz Pariza bez suvine galame.
Neto valja spomenuti. Vratio sam se u apartman u Hotelu
Saint-Gabriel. Namjeravao sam uzeti neke Claudijine i Madeleinine
stvari, metnuti ih u mrtvake sanduke i kupiti im grobove na
groblju na Montmartreu. Nisam to uinio. Zadrao sam se kratko u
sobama koje je osoblje uredno pospremilo; inilo se kao da bi se
Madeleine i Claudia mogle svakog trenutka vratiti. Madeleinin
kolut za vez leao je zajedno s klupkom konca na stoliu. Ugledavi
to, moja zadaa mi se uini besmislenom pa odem.
Neto sam shvatio u hotelu, odnosno neto mi je postalo jasno
ega sam ve bio svjestan. One sam noi otiao u Louvre kako bih
odmorio duu, naao onosvjetski uitak koji e zbrisati bol i pomoi
mi zaboraviti na sebe. To se ostvarilo. Stojei na ploniku ispred hotelskog ulaza dok sam ekao koiju koja e me odvesti Armandu,
prolaznike sam gledao drugim oima: uurbano mnotvo dobro
odjevenih dama i gospode, prodavai novina, nosai, koijai. Prije
sam od umjetnosti oekivao da mi pomogne shvatiti ljudsko srce.
Sad mi ljudsko srce nita nije znailo. Nisam ga omalovaavao, ve
zaboravio. Velianstvene slike u Louvreu nisam povezivao s
rukama koje su ih naslikale. Bile su odvojene i mrtve poput
okamenjene djece. Poput Claudije, otrgnute od majke, desetljeima
uvane u biserima i zlatu. Poput Madeleininih lutaka. A poput
Claudije, Madeleine i mene, mogu se pretvoriti u pepeo.

ETVRTI DIO
To je bio svretak prie.
- Naravno, pitate se to se s nama poslije dogodilo. to se dogodilo s
Armandom? Kamo sam ja otiao? to sam radio?
Nita se posebno nije dogodilo. Dogodilo se to se moralo dogoditi.
Obilazak Louvrea koji sam vam opisao bio je proroanski.

KIKA

Poslije se nisam mijenjao. Nita nisam traio u tom velikom vrelu

promjena koje se naziva ljudski rod. ak i u ljubavi prema svijetu
i opsjednutou ljepotom svijeta nisam elio nauiti nita to bih
mogao vratiti ljudima. Ispijao sam ljepotu svijeta kao to vampir
pije. Bio sam zadovoljan, pun. Ali mrtav, nepromjenljiv. Rekoh vam,
pria je zavrila u Parizu.
Dugo sam smatrao kako je Claudijina smrt bila uzrokom svretka. Kako bi odnos izmeu mene i Armanda bio drukiji da su Madeleine i Claudia otputovale iz Pariza, da bih moda volio i elio,
traio slinost sa ivotom smrtnika koja bi bila bogatija i
raznovrsnija, iako neprirodna. Ali sam shvatio da to nije istina. Da
Claudia nije umrla, da nisam prezirao Armanda zato to je dopustio
da ona umre, ipak bi bilo kako je bilo. Polako sam spoznavao
Armandovu opakost, bio uvuen u nju, ali mi je bilo svejedno.
Budui da nisam zasluivao bolje, zatvorio sam se poput pauka kad
ga se oprlji plamenom ibice. ak mi je i Armand, moj vjerni
pratilac, moj jedini pratilac, bio dalek, iza koprene koja me dijelila
od sveg ivog, koprene koja je sliila na mrtvaki veo.
Znam da vas ivo zanima to se dogodilo s Armandom. A no je
na izmaku. Ispriat u vam jer je vano i pria bi bez tog bila nedovrena.
Poslije odlaska iz Pariza proputovali smo svijet; najprije Egipat,
pa Grka, Italija, Mala Azija, gdje god bi me odvela moja ljubav za
umjetnost. Vrijeme je prestalo postojati i esto bih se zaokupio
neim jednostavnim - slikom u muzeju, prozorom na katedrali, lijepim kipom.
No osjeao sam slabu, ali upornu elju da vidim New Orleans. Nikad ga nisam zaboravio. Kad bismo bili u tropima ili podrujima
gdje bi raslo cvijee ili stabla poput onih u Louisiani, sjetio bih ga se
i osjetio traak elje za svojim domom, jedine elje, osim one za
umjetnou, koju sam osjeao. Armand bi me kadto zamolio da ga
odvedem u New Orleans. Htio sam to uiniti iz osjeaja uljudnosti
jer mu nisam niim ugaao i esto ne bih s njim dugo progovorio ni
rijei niti potraio njegovo drutvo. Budui da me on molio,
zaboravio bih na nejasan strah da bih u New Orleansu mogao patiti,
da bih ponovno mogao osjetiti nekadanji jad i enju. Odgaao sam
odlazak.

KIKA

Moda je strah bio jai nego to sam bio svjestan. Po dolasku u

Ameriku dugo smo ivjeli u New Yorku. I dalje sam odgaao
odlazak u New Orleans. Naposljetku me Armand ponuka da
krenemo u Louisianu ispriavi mi neto to je tajio od naeg
odlaska iz Pariza.
Lestat nije umro u TheStre des Vampires. Mislio sam da je mrtav,
jer kad sam Armanda ispitivao o vampirima, rekao mi je da su svi
skonali. No sad mi je rekao da nisu. Lestat je otiao iz kazalita one
noi kad sam pobjegao od Armanda i otiao na groblje na Montmartreu. Dva vampira koje je stvorio isti vampir kao i Lestata pomogla
su mu nabaviti kartu za New Orleans.
Ne mogu vam opisati kako sam se osjeao kad sam to uo. Armand mi nije htio prije rei jer se nadao da neu krenuti na tako
dug put iskljuivo zbog osvete, budui da bi mi takvo putovanje nanijelo i bol i tugu. Zapravo mi je bilo svejedno. Nisam ni pomislio na
Lestata kad sam zapalio kazalite. Mislio sam na Santiaga, Celeste i
ostale koji su unitili Claudiju. Lestat je, usprkos Claudijinoj smrti,
zapravo probudio osjeaje o kojima nisam nikome htio govoriti i
koje sam elio zaboraviti: mrnja nije bila meu tim osjeajima.
No kad mi je Armand rekao za Lestata, kao da je veo koji me
titio postao tanji i prozirniji; iako me dijelio od svijeta osjeaja, kroz
njega ugledam Lestata i shvatim da ga elim ponovno vidjeti. I to
nas potakne da se vratimo u New Orleans.
Bilo je to u kasno proljee ove godine. im sam izaao na
eljeznikom kolodvoru, znao sam da sam stigao kui. Kao da je
zrak ondje bio mirisan i poseban pa sam s neobinom lakoom
hodao po toplim, ravnim plonicima ispod poznatih hrastova i
oslukivao nepresune ive none zvuke.
Naravno, New Orleans se promijenio. Nisam alio za onim to
se promijenilo, nego sam bio zahvalan zbog onog to se nije promijenilo. U sreditu grada u Garden Districtu (koji se u moje doba
nazivao Faubourg St.-Marie) pronaao sam jednu od raskonih starih palaa iz tih vremena. Bila je odmaknuta od mirne ulice pa sam
hodajui po mjeseini ispod stabala magnolija osjetio istu milotu i
spokoj kao nekad u tamnim, uskim uliicama u Vieux Carre i
divljem predjelu Pointe du Laca. Bilo je tu kozje krvi i rua,
korintskih stupova koji se ocrtavaju na zvjezdanom nebu, a ispred
vrata snene ulice i druge palae, rijeju - utvrda ljupkosti.

KIKA

U Rue Royale, po kojoj sam proveo Armanda pokraj turista, trgovina starina i blistavo osvijetljenih ulaza popularnih restorana,
zaprepastio sam se ugledavi kuu koja je bila Lestatov, Claudijin i
moj dom. Proelje je bilo malo drukije zbog svjeeg gipsa i prepravaka. Dva francuska prozora otvarala su se na male balkone iznad
trgovine u prizemlju. Kroz prozore se vidio mekan sjaj elektrinih
lustera i otmjene tapete kao i u dane prije graanskog rata. Osjetim
Lestatovo prisustvo jae nego Claudijino; osjetim da u ga nai u
New Orleansu, iako nije bio blizu nae stare kue.
Armand ode. Osjetim jo neto: tugu. Nije bila ni bolna ni
napregnuta, ve puna, skoro slatka, poput mirisa jasmina i rua koje
su bujale u starom dvoritu u koje sam gledao kroz eljezna vrata.
Bila mi je ugodna pa sam dugo ostao stajati na tom mjestu.
Privlaila me gradu, a nije nestala ni noi kad sam otiao.
U to se ta tuga mogla pretvoriti, to je mogla potaknuti u meni
ime bih nadjaao samog sebe? Ali da se vratim svojoj prii.
Uskoro sretnem vampira, dotjeranog bjelokosnog mladia kako
eta irokim plonicima avenije St. Charles u ranim jutarnjim satima
prije zore. Bio sam siguran da taj vampir poznaje Lestata ako ovaj
jo ivi u New Orleansu i da bi me mogao dovesti k njemu. Naravno, vampir me nije opazio. Odavno sam nauio kako u velikim
gradovima uoiti vampire a da oni ne opaze mene. Armand je, za
vrijeme kratkih posjeta vampirima Londona i Rima doznao da se o
paleu Theatre des Vampires pria u cijelom svijetu i da nas obojicu
smatraju odmetnicima. Miljenja o tome nisu me zanimala ni tada ni
danas. Poeo sam slijediti tog njuorleankog vampira, iako bi me to
najee odvelo u kazalita ili na druge zabave koje me nisu zanimale. No jedne noi ne bude tako.
Veer je bila jako topla. im sam ga ugledao u aveniji St. Charles, znao sam da ima odredite. Hodao je brzo i bio malo nervozan.
Skrene u usku neosvijetljenu ulicu u sirotinjskoj etvrti. Bio sam
uvjeren da bi me njegovo odredite moglo zanimati.
Uskoro se zaustavi ispred brljanom zarasle ograde koja je opasavala veliko zaraslo dvorite. Iza stabala ugledam staru,
neosvijetljenu kuu s koje se gulila boja, a bogato izrezbarenu
eljeznu ogradu na gornjim i donjim balkonima nagrizala je ra.
Kua se inila ukletom, kao da je zalutala meu mnotvo malih

KIKA

drvenih kuica. S visokih prozora bez zavjesa pruao se pogled na

bijednu hrpu niskih krovova, trgovinu ivenim namirnicama na
uglu i oblinji bar. Ali irok komad zemljita titio je kuu i morao
sam dugo hodati pokraj ograde dok sam kroz guste grane stabala
spazio blijedo treperavo svjetlo u jednom od prozora u prizemlju.
Vampir je uao kroz vrata.
Zaujem djeji pla pa sve zamukne. Poem za njim. Lako se
popnem preko stare ograde i spustim u vrt, pa tiho priem dugom
trijemu.
Priuljam se dugom, visokom prozoru i ugledam neobian prizor.
Iako je te veeri bilo vrue i bez daka vjetra i balkon je, usprkos
nagrizenim i slomljenim daskama, mogao biti jedino podnoljivo
mjesto i za smrtnike i vampire, u salonskom kaminu gorjela je jaka
vatra, a svi su prozori bili zatvoreni. Mladi vampir sjedne pokraj
vatre i pone razgovarati s vampirom koji je sjedio blizu nje. Noge u
papuama podignuo je na vruu reetku kamina, a drhtavim
prstima potezao revere otrcanog plavog haljetka. Iako je iz gipsanog
vjenia na stropu visjela elektrina ica, jedinu svjetlost osim vatre
davala je uljenica koja je stajala pokraj zaplakanog djeteta na
oblinjem stolu.
Iskolaim oi kad ugledam zgrbljenog i drhtavog vampira ija je
gusta plava kosa visjela u neurednim uvojcima i skrivala mu lice.
Silno sam elio obrisati prainu s prozorskog stakla kako bih se
uvjerio u to to sam sumnjao. - Ostavite me! - cvilio je usiljenim,
visokim glasom.
- Ne moe nas zadrati! - otro e utogljeni mladi vampir. Sjedio je prekrienih nogu i ruku i bahato se osvrtao po pranjavoj, nenamjetenoj sobi. - Zauti! - ree bebi koja jae zaplae. - Prestani.
- Drvo, drvo - slabano e plavokosi vampir i rukom pokae
mladom vampiru da mu doda ogrjev pokraj stolca. Jasno ugledam
Lestatov profil. Na njegovu glatkom licu nije bilo ni traga oiljcima
- Kad bi malo izaao - ree drugi vampir ljutito i baci cjepanicu
u vatru. - Kad bi lovio neto osim bijednih ivotinja. - I s gaenjem
pogleda oko sebe. Ugledam krznata tjeleca nekoliko maaka porazbacana po praini. udno, jer vampir ne moe podnijeti biti pokraj svojih mrtvih rtava kao to ni sisavci ne mogu podnijeti smrad
vlastitog izmeta. - Zna li da je ljeto? - zapita ga mladi. Lestat

KIKA

protrlja ruke. Djetetovo tuljenje se stia. Mladi vampir doda: - Hajde,

popij mu krv pa smo gotovi.
- Mogao si mi donijeti neto drugo! - gorko e Lestat. Pogleda u
dijete pa mirne i zakilji na slabom svjetlu uljanice. Prepoznam te
oi, ak i izraz lica ispod upe plave kose. Ali taj piskutavi glas, ta
zgrbljena drhtava lea! Pokucam na prozor. Mladi vampir ustane i
zauzme strog, zlokoban poloaj, ali mu dam znak da otvori vrata.
Lestat, do grla umotan u ogrta, ustane.
- To je Louis! Louis! - ree on. - Pusti ga. - On mahnito zalomi
rukama poput invalida i mlada "medicinska sestra" ga poslua.
im se prozor otvorio zapuhne me vonj iz sobe i nepodnoljiva
vruina. Zujanje kukaca na istrulim ivotinjama zagrebe mi u uima
pa ustuknem, usprkos Lestatova preklinjanja da mu priem. U kutu
je bio njegov mrtvaki sanduk s kojeg se gulio lak, napola pokriven
hrpama poutjelih novina. U kutevima je bilo oguljenih kostiju na
kojima je bio pokoji uperak krzna. Lestat mi uhvati ruke svojim
suhim rukama, privue me blie k sebi i toplini, a oi mu se napune
suzama. Tek kad mu se usta razvuku u udan osmijeh oajnike
sree sline bolu, opazim jedva primjetne tragove oiljaka. Zbunjivao, me i uasavao taj zgrbljeni besmrtnik glatkog lica koji je brbljao
i cvilio poput stare babe.
- Da, Lestat - rekoh blago. - Doao sam te vidjeti. - Polako i
blago mu odgurnem ruku i krenem prema djetetu koje je glasno
plakalo i od straha i od gladi. im sam ga podignuo i olabavio pokriva, malo se umirilo. Tad ga pomilujem i zaljuljam. Lestat mi je
aptao neto to nisam razumio. Niz lice su mu se slijevale suze.
Mladi je vampir stajao pokraj otvorenog prozora zgaenog izraza lica i pridravao se za kukicu na prozoru kao da e svakog trenutka
iskoiti.
- Dakle, ti si Louis - ree mladi vampir. To povea Lestatovo
neopisivo uzbuenje i on je kao sumanut brisao suze rubom
haljetka.
Muha se sjajila na djetetovu elu; zaprepastim se kad sam je
pritisnuo s dva prsta a ona mrtva pala na pod. Dijete je prestalo
plakati. Gledalo me prekrasnim tamnoplavim oima, a okruglo se
lie sjajilo od vruine, na usnicama mu poigravao osmijeh, osmijeh
koji je poput vatre u ognjitu postajao topliji. Nikad nisam ubio nita
tako mlado, nevino. Hvatala me udna tuga, snanija od one koja

KIKA

me obuzela u Rue Rovale. Njeno sam ljuljao dijete. Primaknem

stolac mladog vampira blie vatri i sjednem.
- Nita ne govori, sve je u redu - rekoh Lestatu koji zahvalno
sjedne i pogladi revere mog kaputa objema rukama.
- Ali tako se veselim to te vidim - promuca on kroz suze. - Sanjao
sam o tvom dolasku. - Tad iskrivi lice, kao da osjea nepoznat
bol i na trenutak se ponovno pokae fina mrea oiljaka. Gledao je
u prazno. Rukom je poklopio uho kao da se brani od nekog uasnog
zvuka. - Nisam - zausti pa odmahne glavom, a oi mu se zamagle.
- Louis, nisam im to elio dopustiti. Taj Santiago, zna njega, nisu
mi rekli to namjeravaju.
- Lestat, to je prolost - rekoh.
- Da, da - estoko zaklima glavom. - Prolost. Nije morala...
zna ve to, Louis. - Mahao je glavom. Glas kao da mu je ojaao,
postao zvuniji. - Louis, nikad nije trebala postati jednom od nas. I on akom zagrebe po prsima i tihi ponovi: - Nas.
Ona. Kao da nikad nije postojala, kao da je bila udan, nestvaran san, prelijep i odvie osoban da bih ga ikome povjerio. Davni
san. Pogledam Lestata i pomislim: - Da, nas troje.
- Ne boj me se, Lestat - rekoh mu kao da govorim samom sebi.
- Neu ti nita.
- Vratio si mi se, Louis - apne on tankim, visokim glasom. Vratio si se kui, Louis, zar ne? - Ugrize se za usnicu i zdvojno me
pogleda.
- Ne, Lestat. - Odmahnem glavom. Mahnito je mahao as lijevom, as desnom rukom; najzad sjedne i zabije lice u ruke. Drugi
vampir, koji me hladno promatrao, upita: - Jesi li mu se vratio?
- Naravno da nisam - odgovorim. On mirne kao da je to
oekivao, da sve ponovno pada na njegova lea pa izae na trijem.
ekao je.
- Samo sam te htio vidjeti, Lestat - rekoh. Ali Lestat kao da me
nije uo. Neto mu je odvratilo pozornost. Gledao je u daljinu, iskolaenih oiju, ruku na uima. I ja je zaujem, sirenu. Postajala je glasnija, pa on stisne oi i poklopi ui. Sirena se pribliavala iz smjera
grada. - Lestat! - rekoh mu kako bih nadglasao dijete koje je poelo
plakati zbog straha od sirene. Ali Lestat je od straha zaboravio na
mene. Iskezio se od bola. - Lestat, to je samo sirena! - rekoh mu

KIKA

glupo. On mi prie i zagrli me, a ja ga i protiv volje uhvatim za ruku. On se sagne, nasloni mi glavu na grudi i stisne mi ruku do boli.
Soba se ispuni rotirajuom svjetlou sirene.
- Louis, ne mogu podnijeti, ne mogu podnijeti - zarei kroz suze. - Pomozi mi, Louis,ostani sa mnom.
Ali zato se boji? - upitam ga. - Zar ne zna to je to? - Spustim pogled i ugledam njegovu plavu kosu na svom kaputu, pa se
sjetim Lestata kakav je neko bio: visok, otmjen gospodin u irokoj
crnoj pelerini, visoko uzdignute glave, punog, kolovanog glasa koji
bi izvodio napjev iz opere koju je sluao u kazalitu, a tapom bi
kuckao po kamenu u ritmu glazbe, i koji bi velikim, sjajnim oima
pogledao mlau enu koja bi ga oarano gledala pa bi mu se na licu
pojavio smijeak i zamijenio napjev. Kad bi im se pogledi sreli, nestalo bi zla u tom bljesku uitka i ivotne strasti.
Je li to cijena toga? Osjetljivost zgranuta promjenom, drhtava od
straha? Razmiljao sam o svemu to bih mu mogao rei, podsjetiti ga
da je besmrtan, da je sam sebe osudio na ovakvu povuenost, da je
okruen nepobitnim nagovjetajima skore smrti. Ali mu nisam rekao, a znao sam da ni neu.
inilo se kao da se tiina vratila poput crnog mora koje je sirena
rasprila. Muhe su se rojile na trulom takoru. Dijete me pogleda
tiho kao da su mi oi areni mjehurii pa me bucmastom ruicom
uhvati za prst koji sam drao iznad njegovih srcolikih ustaca.
Lestat ustane, uspravi se, ali se ponovno sagne i svali u stolac. Nee ostati sa mnom - uzdahne. Pogleda ustranu i zamisli se.
- A tako sam elio s tobom razgovarati - ree. - One noi kad
sam doao kui u Rue Royale elio sam razgovarati s tobom! - zadrhti, zatvori oi, proguta slinu. Kao da ponovno osjea moje udarce.
Buljio je preda se, jezikom oblizivao usnice i govorio tihim, gotovo
ljudskim glasom. - Poao sam za tobom u Pariz.
- Sto si mi htio rei? - upitam. - O emu si htio razgovarati?
Sjetim se kako je to uporno ponavljao u Theatre des Vampires.
Godinama nisam o tome razmiljao. Nisam uope na to pomislio. A
i sad sam o tome nevoljko govorio.
Ali mi se on tupo nasmijei kao da se ispriava i odmahne glavom. Oi mu se ispune blagim, nejasnim oajem.
Osjetim duboko olakanje.
- Ostat e? - bio je uporan.

KIKA

- Ne - odgovorim.
- Neu ni ja! - ree mladi vampir iz tame. Na trenutak se pojavi
na otvorenom prozoru. Lestat ga pogleda i odvrati pogled. Donja
usnica mu zadrhti. - Zatvori ga, zatvori - ree i prstom pokae na
prozor. Tad zajeca, pokrije usta rukom, sagne glavu i zaplae.
Mladi vampir ode. uli su se njegovi brzi koraci na prilazu, udarac tekih eljeznih vrata. Ostao sam sam s Lestatom koji je plakao.
Dugo je plakao, a ja sam ga promatrao. Razmiljao sam o svemu to
se izmeu nas dogodilo, to sam mislio da sam odavno zaboravio.
Obuzme me tuga kao i kad sam ugledao kuu u Rue Royale u kojoj
smo ivjeli. Ali nisam bio tuan zbog Lestata, pametnog, veselog
vampira koji je ondje ivio, nego zbog neeg vanijeg od Lestata
ega je on bio tek dio. Bila je to tuga za svime to sam ikad izgubio
ili volio ili poznavao. Kao da sam bio u drugom vremenu, na drugom mjestu. A to drukije mjesto i vrijeme vrlo je stvarno, soba u
kojoj su kukci zujali kao to zuje u Lestatovoj, a zrak bio zaguljiv
od smrti i proljetnih mirisa. Malo mi je trebalo da se vratim na to
mjesto uasne patnje, toliko uasne da mi je razum pobjegao glavom bez obzira i rekao: - Ne, ne vodi me ponovno onamo. - I nisam. Ostanem u Lestatovoj sobi. Suza mi kane na djetetovo lice,
zablista na njegovu obrazu. Obraz se razvue u osmijeh. Sigurno je
u suzama vidio svjetlost. Obriem suze i zaudim im se.
- Ali Louis - tiho je govorio Lestat. - Kako moe biti takav, kako to podnosi? - Pogleda me, iskrivljenih usta, lica natopljena suzama. - Reci mi, Louis, pomozi mi razumjeti! Kako ti uspijeva razumjeti, kako izdrava? - Vidio sam po oaju u njegovim oima i tamnijem glasu da i on pada prema neemu bolnom, kamo se dugo nije
usudio kroiti. Oi mu se zamagle. vrsto se omota ogrtaem,
odmahne glavom i pogleda u vatru. Zadrhti od zime i zastenje.
- Lestat, moram ii - rekoh mu. Bio sam umoran, umoran od
njega, od njegove tuge. eznuo sam za vanjskim mirom, tiinom na
koju sam se naviknuo. Kad sam ustao, shvatim da sam ponio i
dijete.
Lestat me pogleda velikim, tjeskobnim oima na njegovu glatkom, bezvremenskom licu. - Ali vratit e se, posjetiti me, Louis?
Okrenem se i tiho odem. Dozivao me. Kad sam izaao na ulicu,
osvrnem se i ugledam ga kako stoji na prozoru, kao da se boji izai.

KIKA

Shvatim da se dugo nije pomolio iz kue i da vjerojatno nikad vie

nee.
Vratim se u kuerak iz kojeg je vampir uzeo dijete i ostavim ga
u zipci.
Uskoro potom rekoh Armandu da sam vidio Lestata. Moda poslije mjesec dana, ne znam. Vrijeme mi je uvijek malo znailo. Ali ne
i Armandu. Zaprepastio se da mu nisam to prije spomenuo.
etali smo po dijelu grada na prijelazu u Audubon Park, gdje je
nasip pust, travom obrastao obronak koji se sputa do blatnjave
plae na kojoj bude pokoje naplavljeno stablo. Na drugoj obali vidjela su se mutna svjetla tvornica i lukih postrojenja, zelene ili crvene tokice koje su u daljini svjetlucale poput zvijezda. Mjesec je
osvjetljavao iroku, brzu rijeku. Ovdje nije bilo vrue, jer je prohladan vjetri pirkao s rijeke i njeno podizao mahovinu koja je visjela
s kvrgavog hrasta na kojem sam sjedio. Cupkao sam vlati trave i
grickao, iako je bila gorka i udna okusa. Ali mi se ta kretnja inila
razumljiva. inilo mi se da nikad neu otii iz New Orleansa. Ali to
znai "nikad" ne otii iz New Orleansa kad si besmrtan? "Nikad" je
rije kojom se slue ljudi.
- Zar nisi osjetio potrebu za osvetom? - upita Armand. Leao je
na travi pokraj mene naslonjen na lakat i gledao me.
- Zato? - upitam smireno. Poelim, kao to bih esto poelio,
da njega nema, da sam sam. Sam pokraj mone i hladne rijekom
ispod mutnog mjeseca. - Osvetio se sam sebi. Umire. Umire od
ukoenosti, straha. Njegov um ne moe pobjei. Nee umrijeti smireno i dostojanstveno kako si mi jednom opisao vampirsku smrt u
Parizu. Umire nespretno i nakazno kako ljudi umiru u ovom stoljeu, od starosti.
- A to si ti osjeao? - tiho me upita. Zaudi me prisnost tog pitanja i pomislim kako dugo nismo tako razgovarali. Armand, drugo
bie, smireno i staloeno, ravne crvenkaste kose i velikih, melankolinih oiju koje ponekad kao da nita ne vide osim vlastitih misli.
Noas ih je obasjavala neobina zapretena vatra.
- Nita - odgovorim.
- Ba nita?
- Da. - Pamtio sam jedino tugu. Kao da nije nestala, nego me
pratila, lebdjela oko mene i pozivala me. Ali ne bih to povjerio Ar-

KIKA

mandu. Osjetim kako eli da mu to ili neto drugo kaem, potrebu

slinu potrebi za ljudskom krvi.
- Je li ti neto rekao to bi oivilo tvoju mrnju? - promrmlja
on. Tad postanem svjestan kako je nesretan.
- Armand, to je? Zato me ispituje? - upitam.
On legne na lea i zagleda se u zvijezde. Zvijezde me podsjete
na brod kojim smo Claudia i ja doplovili u Europu i noi na moru
kad se inilo da zvijezde dodiruju valove.
- Mislio sam da e ti neto rei o Parizu - ree Armand.
- to bi on mogao rei o Parizu? Da nije elio da Claudia umre?
- upitam. Ponovno Claudia. Ime udno odjekne. Claudia slae pasijans na stoliu koji se pomie od ljuljanja mora, fenjer kripi na kuki, crno okno puno zvijezda. Sagnula je glavu, a prste podigla kao
da e raspustiti kosu. I uini mi se kao da e podii pogled s karata a
one duplje e joj biti prazne.
- Armand, mogao si mi rei to si htio o Parizu - rekoh. Odavno. Nita ne bi promijenilo.
- ak i to da sam...
Okrenem se k njemu. Leao je i gledao u zvijezde. Na licu i u
oima ocrtavala mu se uasna bol. Oi su mu bile vee nego inae, a
bijelo lice jo bljee.
- Da si je ti ubio? Da si je istjerao u dvorite i zakljuao je ondje? - upitam i nasmijeim se. - Nemoj mi samo rei da si tolike godine patio.
On zaklopi oi i okrene lice. Ruka mu je poivala na prsima, kao
da sam mu zadao snaan, neoekivan udarac.
- Ne moe me uvjeriti da ti je ao - rekoh mu hladno. Pogledam u vodu i ponovno me obuzme elja za samoom. Znao sam da
u uskoro ustati i otii. Ako on ne ode prije. Jer sam elio ostati pokraj rijeke, na tom tihom, samotnom mjestu.
- Ni do ega ti nije stalo - ree Armand. Sjedne i okrene se prema meni. Ugledam ponovno crnu vatru u oima. - Mislio sam da e
ti barem do tog biti stalo. Da e osjetiti nekadanju strast, gnjev,
kad ga sretne. Nadao sam se da e neto u tebi oivjeti ako se vrati
ovamo.
- Da u oivjeti? - upitam tiho. Osjetim hladan metalni prizvuk
svojih rijei i obuzdavanje. Kao da sam hladan, napravljen od metala, a on loman, kakav je ve dugo.

KIKA

- Da! - drekne on. - Oivjeti! - A tad se zbuni, smete i uini

neto udno: sagne glavu kao da je poraen. Neto u nainu na koji
ga je pogodio taj poraz, neto u nainu na koji se poraz odrazio na
njegovu glatkom bijelom licu, podsjeti me na drugu poraenu osobu. Ugledam Claudijino lice pokraj kreveta u sobi Hotela SaintGabriel kako me preklinje da pretvorim Madeleine u vampiricu.
Isti bespomoan pogled, duboko doivljen poraz. Poput Claudije i
Armand se pribere, pronae priuvu snage. Ree tiho: - Umirem!
A ja, koji sam ga gledao i uo, jedini stvor pod kapom nebeskom
koji ga je uo i koji je znao da je to istina, ne rekoh ni rijei.
Glasno uzdahne i sagne glavu. Desnu ruku nemono poloi na
travu. - Mrnja je strast - ree on. - Osveta je strast.
- Ne za mene - njeno promrmljam. - Ne sada.
Pogleda me smireno. - Vjerovao sam da e preboljeti, da e,
kad te mine bol, postati topao, pun ljubavi, divlje, neutaive znatielje zbog koje si mi doao, neunitive savjesti, gladi za znanjem
koja te dovela u Pariz u moju eliju. Mislio sam da je to neumrli dio
tebe. I da e mi, kad te mine bol, oprostiti moj udio u njezinoj smrti. Nikad te nije voljela. Ne kako sam te ja volio i kako si ti volio nas
oboje. Znao sam to! Shvatio sam! Vjerovao da u te privui i
zadrati. Da e nam se vrijeme otvoriti, da emo si biti uitelji. Sve
to bi tebe usreivalo, usreivalo bi i mene, titio bih tvoju bol. Moja
mo bila bi tvoja mo. I moja snaga. Ali si iznutra mrtav prema meni, hladan, nedostian! Kao da me nema, kao da nisam pokraj tebe,
kao da ne postojim. Ti si hladan i dalek poput udnih modernih slika linija i tvrdih oblika koje ne volim niti razumijem, koje su mi strane poput mehanikih kipova ovog doba koji nemaju ljudski oblik.
Studeno mi je kad sam pokraj tebe. U tvojim oima nema mog
odraza.
- Traio si nemogue! - rekoh. - Zar ne shvaa? I ja sam traio
nemogue.
On zausti kao da e prosvjedovati, zanijekati, pa podigne ruku
kao da odmahuje na sve to.
- elio sam ljubav i dobrotu u ivoj smrti - rekoh. - Nemogue,
jer ne moe se imati ljubav i dobrotu a initi zlo. Moe se jedino
imati oajnu zbrku, enju i traiti fantomsku dobrotu u ljudskom
obliku.
Znao sam odgovor na svoje pitanje prije Pariza. Znao sam ga kad

KIKA

sam prvi put ubio ovjeka kako bih utaio e. To je bila moja smrt.
A nisam to htio niti mogao prihvatiti, jer poput svih ne elim
umrijeti! I tako sam traio druge vampire, Boga, avla, stotine stvari
sa stotinu naziva, a sve jednako zlo. I pogreno. Jer nitko me nije
uspio razuvjeriti u ono to sam znao - da sam proklet u dui. Kad
sam doao u Pariz smatrao sam te monim, lijepim, bez grinje
savjesti, a za tim sam silno udio. Ali si bio ubojica kao i ja, okrutniji
i lukaviji od mene. Pokazao si mi to mogu postati, dubinu zla,
stupanj hladnoe koji bih morao postii da uguim bol. Prihvatio
sam to. I tako se ugasila strast i ljubav o kojoj govori i sad sam tvoj
odraz.
Dugo je utio. Ustane pa se zagleda u rijeku, pognute glave,
sputenih ruku. I ja sam gledao u rijeku. Pomislim: - Nita vie ne
mogu uiniti ili rei.
- Louis - ree on udnim glasom i podigne glavu.
- Da, Armand?
- eli li ili treba od mene jo neto?
- Ne - rekoh. - Kako to misli?
Ne odgovori mi. Pone se polako udaljavati. Najprije sam pomislio da e se udaljiti nekoliko koraka, proetati po muljevitoj plai.
Kad sam shvatio da me ostavlja, bio je tokica pokraj rijeke na kojoj
je treperio mjeseev lik. Vie ga nisam vidio.
Naravno, prolo je nekoliko noi prije no to sam shvatio da je
otiao. Ostavio je svoj mrtvaki sanduk, i nije se vratio po njega. Poslije nekoliko mjeseci odnesem mrtvaki sanduk na gradsko groblje i
metnem ga u grobnicu pokraj svojeg. Grobnica je bila zaputena jer
mi je obitelj pomrla i primi jedino to mi je od Armanda ostalo. No
tad mi se to uini nezgodno. Mislio bih o tome pri buenju, pa u zoru pri lijeganju. Jedne noi odem u grad i izvadim mrtvaki sanduk,
razbijem ga u komadie i ostavim u visokoj travi na groblju.
Nedugo nakon toga presretne me posljednje Lestatovo vampirsko dijete. Preklinjao me da mu kaem sve to znam o svijetu, da
mu postanem drubenik i uitelj. Rekao sam mu da u ga ubiti vidim li ga ponovno. - Netko mora umrijeti svake no kad krenem u
etnju dok ne skupim hrabrost da okonam ivot - rekoh mu. - A ti
si izvrstan izbor, ubojica zao poput mene.
Odem iz New Orleansa sljedee veeri jer me tuga nije naputala. A nisam htio misliti na staru kuu u kojoj umire Lestat. Ili o tom

KIKA

modernom, samouvjerenom vampiru kojeg sam otjerao. Ili o Armandu.

Htio sam biti negdje gdje mi nita nije poznato. Ni vano.
I to je svretak prie. I to je sve.
Mladi je nijemo sjedio i zurio u vampira, smirenog, ruku prekrienih na stolu, zakiljenih, crvenih oiju prikovanih za vrpce. Lice
mu je bilo tako zategnuto da su mu se ile na sljepoonici ocrtavale
kao isklesane iz mramora. Sjedio je nepomino pa su mu se jedino
zelene oi inile ivima, a i one su pokazivale zanimanje samo za
okretanje vrpce.
Mladi se odmakne i proe prstima kroz kosu. - Ne - uzdahne.
Pa ponovi glasnije: - Ne!
Vampir kao da ga nije uo. Svrne pogled s vrpci na prozor i
tamno, sivo nebo.
- Nije moralo tako zavriti! - ree mladi i nagne se naprijed.
Vampir je i dalje promatrao nebo. Nasmije se.
- Sve to ste osjeali u Parizu! - ree mladi povisivi glas. - Ljubav za Claudiju, osjeaji, ak i za Lestata! Nije moralo tako zavriti,
u takvom oaju! Jer to vas je svladalo, zar ne? Oaj!
- Prestanite - ree vampir i podigne desnu ruku. Automatski
pogleda mladia. - Kaem vam i kazao sam vam da nije moglo
drukije zavriti.
- Ne slaem se - ree mladi, prekrii ruke na grudima i znaajno zakima glavom. - Ne mogu! - U njemu su bujali osjeaji pa
nehotice zagrebe stolcem po golim daskama; ustane i pone koraati
po sobi. Kad se okrenuo i pogledao vampira, rijei koje je namjeravao izgovoriti zamru mu na usnicama. Vampir ga je promatrao i
ljutito i podsmjeljivo.
- Zar ne shvaate kako vaa pria zvui? Pustolovina kakvu nikad
neu doivjeti! Govorite o strasti, o enji! Osjeajima koje milijuni
nas nikad ne osjete, ne spoznaju. A tad mi kaete da je tako
zavrilo. Velim vam... - Stane ispred vampira i isprui ruku. - Kad
biste mi dali tu mo! Da vidim, osjeam i ivim zauvijek!
Vampir rairi oi, otvori usta. - Molim? - tiho upita. - Molim?
- Dajte mi je! - ree mladi, stisne desnu aku i udari se njome
u grudi. - Uinite me vampirom! - ree zaprepatenom vampiru.

KIKA

Vampir naglo ustane, uhvati mladia za ramena, gnjevno se zapilji u

mladievo znojno lice iskrivljeno od straha. - To eli? - apne jedva
miui usnicama. - Poslije svega to sam ti ispriao, to trai?
Mladiu se otme uzvik i pone drhtati. Na elu i iznad gornje
usnice izbije mu znoj. Rukom njeno dotakne vampirovu ruku. Ne znate kakav je ljudski ivot! - ree na rubu plaa. - Zaboravili
ste. Ne shvaate ni znaenje svoje prie, to ona znai smrtniku poput mene. - Prekine ga priguen jecaj i on uhvati vampira za ruku.
- Boe - ree vampir i okrene se od mladia, zamalo ga oborivi
na pod. Zagledao se kroz sivi prozor.
- Preklinjem vas, pruite si priliku. Kroz mene! - ree mladi.
Vampir se okrene prema njemu gnjevna lica. Postupno se smiri.
Spusti vjee, a usnice se razvuku u osmijeh. Ponovno pogleda mladia. - Nisam uspio - ree. - Potpun neuspjeh.
- Ne - prosvjedovao je mladi.
- Ni rijei vie - ree vampir ozbiljno. - Imam jo jednu priliku.
Vidite li vrpce? Jo se okreu. Preostaje mi jo samo jedan nain na
koji vam mogu pokazati znaenje isprianog. - I on isprui ruke
prema djeaku tako brzo da je mladi neto hvatao, neto gurao od
sebe, neto ega nije bilo; vampir ga povue za ispruenu ruku, pritisne na grudi i mladiev se vrat nae ispod njegovih usta. -Shvaa?
- apne vampir. Duge, svilene usnice razvuku se preko zubi a dva duga onjaka zariju u mladievo meso. Mladi zamuca,
ispusti grlene glasove, rukom zalomi po zraku, oi mu se raire ali
potamne. Vampir je izgledao spokojan kao spava. Jedva primjetno
su mu se dizala i sputala prsa kao da je mjesear. Mladi zastenje.
Vampir se odvoji od njega, odmakne pa se zagleda u znojno bijelo
lice, mlohave ruke, napola sklopljene oi.
Mladi je stenjao. Donja usnica tresla se kao da mu je muno.
Zastenje glasnije, glava mu padne natrag i zakoluta oima. Vampir
ga njeno poloi na stolac. Mladi je pokuavao neto rei. Na oi
mu navru suze od napora. Glava mu se pijano zaklati, a rukom se
osloni na stol. Vampir je stajao i gledao ga, zarumenjen, kao da ga je
osvijetlio ruiasti reflektor. Usnice tamne, skoro crvene, a ile na
rukama i glavi nisu se ni primjeivale, lice mladoliko i glatko.
- Hou li umrijeti? - zaulja mladi i polako otvori oi. - Hou
li umrijeti? - zajei drhtavih usana.
- Ne znam - ree vampir i nasmijei se.

KIKA

Mladi zausti, ali ruka koja je leala na stolu sklizne, a glava

padne pokraj nje.
Kad je otvorio oi, mladi ugleda sunce. Probijalo se kroz prljav
prozor bez zavjesa i prilo ga po licu i glavi. Na trenutak je leao lica
pritisnuta o stol a tad se teko uspravi, uzdahne i sklopi oi pa
pritisne rukom na mjesto gdje je vampir isisao krv. Drugom rukom
nehotice dodirne metal na magnetofonu i vrisne jer je metal bio
vru.
Ustane nespretno, zamalo padne, ode do umivaonika i podboi
se o njega. Brzo otvori slavinu, poprska lice hladnom vodom i obrie
ga prljavim runikom koji je ondje visio. Pone duboko disati pa se
uspravi ispred zrcala bez pridravanja. Pogleda na sat i zaprepasti
se. Pogled na sat otrijezni ga bolje od vode ili sunca. Pretrai sobu,
predsoblje, pa ne naavi nikog sjedne na stolac. Iz depa izvadi
notes i olovku, metne ih na stol i dotakne tipku na magnetofonu.
Vrpca se pone prematati. On je zaustavi. Zauje vampirov glas,
nagne se naprijed, poslua pozorno pa prevrti vrpcu, i ponovno
poslua.
Naposljetku mu se lice ozari. Vrpce su se okretale i zauje se jasan
glas: - Bila je vrua ljetna veer. im sam ga ugledao u aveniji St.
Charles, znao sam da ima odredite.
Mladi brzo zapie: - Lestat, pokraj avenije St. Charles. Stara
ruevna kua, sirotinjska etvrt. Zarala ograda.
Gurne biljenicu u dep, metne vrpce i magnetofon u aktovku i
pouri niz dugi prolaz i stube na ulicu do parkiranog automobila
ispred bara na uglu ulice.
KRAJ

KIKA
16.09.2010.