Mihailo Dini - Dravni sabor srednjovekovne Bosne

1. Nazivi za dravni sabor u Bosni i njegovo funkcionisanje

Za dravne sabore u Bosni upotrebljavan je obino naziv stanak. Prvi put rije stanak u
ovom znaenju nalazimo u povelji Tvrtka I iz 1354. Godine. Drugi domai naziv bio je zbor,
ali on nam je ouvan samo u stranim dokumentima. U izvorima se vrlo esto sree izraz sva
Bosna, da se i ovdje misli na stanak pokazae slijedei primjeri. U maju 1399 piu
Dubrovani,povodom ustanka Novih Zemalja, vojvodi Radiu Sankoviu: pitasmo vas
gospodina kralja i vse Bosne....(staroslavenski, ne razumijem i u Radinovoj povelji od
25.8.1399. isto tako spominje izraz sva. Iz povelje kralja Ostoje, kojom je ustupio
Dubrovniku Nove Zemlje, jasno se vidi da sva Bosna Dubrovana i Radia Sankovia
oznaava vlastelu bosansku. Kralj Stjepan Ostoji je 4.12.1419. u Sutisci....ustupa upe
Kkonavle dubrovakoj republici. Ova mu je u zamjenu obeala 500 perpera godinje. U
dubrovakoj povelji o ovoj strani naglaava se kako .... dalje se u istoj povelji
kraljevapotvrda pominje kao milost gospodina kralja Stipana i gospoge kraljice matere
kraljevstva mi i sve Bosne i ovaj primjer nam pokazuje da se pod svom Bosnom krije
bosanska vlastela, upravo stanak.
Ekvivalentno znaenje kao sva Bosna ima i izraz sav rusag bosanski decembra 27.
1405. Podsjeaju povelji se spominje rusag bosanski. Dubrovani kralja Tvrtka II na odredbe
njegove povelje. U ovoj povelji se spominje rusag bosanski. Sva Bosna, sav rusag bosanski,
poneka krae samo Bosna ili rusag bosanski, to je, ako se ne radi o samoj zemlji ili dravi,
vlastela koja okupljena na stanku odluuje sa vladaocem o dravnim poslovima. O tehnikoj
strani funkcionisanja bosanskih stanaka malo se odreenog moe rei. U redovnim prilikama
stanak je sazivao vladar, svakako pismenim pozivom upuenim pojedincima, moda samo
najistaknutijim koji su objavljivali poziv na stanak svojoj podrunoj vlasteli. Za vrijeme
nereda, kada se radilo o zbacivanju vladara i biranju novog, inicijatori za sazivanje vlastele
uzimali su oigledno najuticajniji meu njima, kao npr. Hrvoje Vuki 1404. Godine.
Stanak je odravan u raznim mjestima, mjesta gdje obino nalazimo dvor vladaoca: Mile,
Milodrae, Bobovac, Jajce.. nije poznato da li je postojalo izvjesno odreeno vrijeme kada se

stanak sastajao, najvei broj poznatih bio je u proljee. Nain rada stanka nije nigdje blie
opisan.
II Uesnici na stanku
Izvori nam obino daju dosta neodreene podatke o uesnicima na dravnom saboru.
Inae se u domaim poveljama kao uesnici stanka navode vlastela i velmoe, velmoe
rusaga bosanskoga, vlastela i velikomoani kraljevstva, gospoda vlastele i velmoe i sva
Bbosna, ili se spominje sastanak kralja s zbranim vlasteli i velmoami kraljevstva mi. I
Dubrovani kada govore o stanku znaju samo za vlastelu, velmoe, ili gospodu rusaku. U
latinskim i italijanskim spomenicima stanak je pznaen kao skup barona Bosne.
Stanak u Bosni, to se iz svih podataka jasno osjea, smatran je od savremenika u prvom
redu kao skup u kome vlastela uzima uea. Sva vlastela bosanska, pa ak i vlastelii, imali bir
prava uea na stanku. Za ovo pravo govorili bi iz izraza sva Bosna, sav rusag bosanski. To
bi, ustvari bilo teoretsko pravo, u sutini na stanak je dolazila samo istaknutija vlastela, ija je
rije mogla neto znaiti, a ovi su uglavnom vodili svoju manju vlastelu, mada se deavalo i da
ovi, istaknutiji ljudi imaju rije na stanku. Jedan od takvih primjera su Dinjiii, koji su zavisili
od Zlatonosovia.
U redovnim prilikama vladar je sazivao sabor i rukovodio ovim poslovima. lanovi
dinastije kao takvi izgleda da nisu uzimali uea osim vladarove ene. U izvjesnim sluajevima
spominje se i vladarova majka, ali to je bilo samo onda kada je na prijestolju bio njen maloljetni
sin, kao to je bio sluaj na poetku vladanja Tvrtka I, kada je na stanku u Milama 1354,
sudjelovala i njegova majka Jelena, kraljica Kujava, kao majka Stjepana Ostojia, sudjeluje kod
svita i zgovora kada ovaj obnavlja dubrovake privilegije, slino kao i kod potvrde Konavala.
Za razliku od srednjovjekovne Srbije, razni dvorski dostojanstvenici i ostali predstavnici
vladara ne navode se kao posebna kategorija uesnika na dravnom saboru. I oni su veinom, iz
redova uticajne vlastele, oigledno bili obuhvaeni pojmom vlastele i velmoa rusaga
bosanskoga. Ako se njihovo prisustvo ne naglaava, to je samo znak slabosti centralne vlasti u
odnosu prema plemstvu. Na stanak su kadkad dolazili i predstavnici stranih drava, ne kao
njegovi redovni lanovi ve samo kao neka vrsta posmatraa i obavjetaa kada se radilo o
pitanjima koja su se njih ticala. Osim vlastele na dravnim saborima po pravilu sudjeluju i

predstavnici crkve. Bosna je, meutim, zbog specijalnih vjerskih prilika, inila u tom pogledu
izuzetak, bar od vremena kada moemo po izvorima pratiti rad stanka. Ni katolika, ni
pravoslavna crkva nisu mogle postii za svoje predstavnike pravo sudjelovanja na stanku u
prvom redu zbog postojanja uticajne crkve bosanske, povlatene i podupirane od monog
plemstva, a povremeno i od centralne vlasti. Ona je predstavljala jedan moan politiki inilac i
njen se uticaj na dravne poslove jasno osjea. Ipak, crkva bosanska nije preko svojih
zastupnika uzimala neposrednog uea u radu stanka.
III O svedocima bosanskih povelja
U bosanskim poveljama svjedoci igraju izrazito znaajnu ulogu. Dvije stvari se naroito
istiu kao neto karakteristino za Bosnu. Vlastela koja se navodi kao svjedoci obino se javljaju
s bratiomi (ne znam jel taan moj prevod). Prema tome pojedinac nije bio svjedok samo za
sebe, nego je zastupao svoju rodbinu. S druge strane, svjedoci su po pravilu uzimani iz raznih
krajev adrave, i to je u poveljama obino naraoito naglaeno.
Da svjedoci u bosanskim poveljama imaju veliku ulogu, vidi se i po znaaju koji su im
Dubrovani pridavali. Poznati su sluajevi da su oni prilikom pregovora sa bosanskim
vladaocima zahtijevali poimenice koji od velikaa ima da se zakunu kao svjedoci na povelji. Od
bana Ninoslava pa do kraja postojanja bosanske drave predstavnici vlastele kao svjedoci
zajedno sa vladarem zakletvom garantuju da e se sadrina povelja potovati. Da oni ne istupaju
u tome kao pojedinci, vidi se po tome to se zaklinju u ime bratije, i da nisu sasvim sluajno
odabrani to se istie kojoj oblasti pripadaju. Ove injenice upuuju nas na to da u svjedocima
traimo eksponente vlastele bosanske sve Bosne. Istom zakljuku vodi nas i broj svjedoka na
poveljama. Obiaj je traio da ih bude 12, broj koji je po svoj prilici smatran dovoljnim da
obavee svu vlastelu.
Postoji odreen broj povelja sa svjedocima za koje se moe rei da su nastale na stanku,
ali isto tako postoji prilian broj onih u kojima se izriito ne navodi da su one nastale na osnovu
zakljuaka stanka. Znai li to da su one nastale bez njegovog sudjelovanja, ili se pak, ne
spominje, jer se podrazumijeva samo po sebi da je njegova odluka morala prethoditi sastavljanju
povelje. Po svim prilikama, mogla su nastupiti oba sluaja. Neke povelje izdavane su na osnovu

ranije odluke sabora, a druge su mogle nastati po sporazumu vladaoca sa najistaknutijim

predstavnicima vlastele, njih 12, to bi znailo da se sva Bosna sloila sa njihovom sadrinom.
Postoji dosta isprava iz bosanske dvorske kancelarije u kojima se ne navode svjedoci, niti
se uopte pominje da je vlastela imala izvjesnog udjela pri njihovom izdavanju. Tu se obino radi
o sitnijim poslovima koji se tiu samog vladara i gdje stanak nije morao da daje svoj pristanak.
U bosanskim poveljama pored svjedoka esto se javljaju i pristavi. Solovjev je njima
pridavao veliki znaaj. Spominju se dva pristava: jedan je pristav od dvora, a drugi pristav od
vladanija, ilo od svojte. Vidi se da je vlasteoski stale, kao predstavnik vladanija protivustavljen
vladaru, i da se cijeli smatra kao svojta u tome moemo opet vidjeti ostatke generalno,
plemenskih odnosa.
IV Stanak i popunjavanje bosanskog prestola
Rodbinsku povezanost bosanskih vladara moemo pratiti od bana Matije Ninoslava. Od
dodue tvrdi da su njegovi preci vladali od starine Bosnom, ali mi nemamo nikakvih bliih
indicija o tome srodstvu. On u svojim poveljama spominje, svoje sinove, unuke i brau.
Meutim, nijedan od njih ga ne nasljeuje. Kao ban bosanski javlja se njegov roak Prijezda,
koji je po svoj prilici doao na vlast pomou Maara, to govori kako volja bosanskog plemstva
ovdje nije dola do izraaja.
Za Prijezdu znamo da je imao tri sina, Stjepana, Prijezdu i Vuka. Prvi je dobro poznati
Stjepan Kotroman, zet kralja Dragutina, ban bosanski krajem XII i poetka XIV stoljea. On bi
doao na vlast po pravu primogeniture, ako nisu druge okolnosti uticale, koje su mu nezavisno
od toga prava ili pored njega obezbijedile prijesto. Isti sluaj bio bi i sa njegovim sinom
Stjepanom Kotromaniem. Ali, izgleda da je kod njega vlastla imala izvjesnog uticaja prilikom
promjene na prijestolju. On se ak morao sa majkom Jelisavetom sklonuti u Dubrovnik, i vraa
se tek po pristanku vlastele. Bosna je u to vrijeme pod stvarnom vlau ubia, to oteava
mogunost da se odredi uloga bosanske vlastele u ovim dogaajima.
Dolazak Tvrtka I na prijesto nije mogue objasniti samo nekim od postojeih principa
nasljedstva. On preuzima vlast poslije smrti strica Stjepana Kotromania, za koga znamo sigurno
da je imao barem jednog sina, ali nije poznato da li ga je ovaj nadivio. Meutim i da nije imao

sina, jo uvijek je bio iv Tvrtkov otac, Vladislav. Postavlja se pitanje na koji je nain Tvrtko
izabran za nasljednika. Moglo je biti po sporazumu brae, sa pristankom ili bez pristanka
vlastele, a nije iskljueno ni da je vren izbor bana poslije smrti Stjepana Kotromania. Takoer i
Ugarska je mogla vriti svoj uticaj. Tvrtko nije mogao obezbijediti prijesto svom sinu. Kraljem
postaje Tvrtkov brat od strica, Dabia. Seniorat nesumnjivo nije igrao pri tome odluujuu ulog
ve volja vlastele bosanske.
Kraljica Jelena, mogla je doi na vlast samo po odluci vlastele: nikakav red nasljea nije
joj na to mogao dati pravo. Isto tako, njena vladavina prekinuta je voljom plemstva, i to, kako
izgleda, dosta neoekivano. Ostoji je davalo pravo na prijesto samo to to je bio lan dinastije
Kotromania. Ali, on je bio iz jedne sporedne grane oveloze Hristia. Izborom vlastele doao je
na vlast, njenom odlukom zbaen je ve 1404, i zamijenjen drugim lanom dinastije. Ova
promjena dogodila se pod okolnostima koje bacaju dosta svjetlosti na stanak u Bosni, iako nije
sasvim jasno kakvu je ulogu stanak igrao pri padu kralja Ostoje.
Novi izbor pao je na sina kralja Tvrtka I, Tvrtka II Tvrtkovia. U julu 1404, obavijestio je
Hrvoje Vuki Mleane da su velikai slono prognali Ostoju i potavili za kralja Tvrtka. On
dolazi, dakle na vlast po izboru na stanku. Stjepan Toma, takoer nije mogao doi na vlast samo
po pravu nasljedstav. Slino je i sa njegovim sinom.
Ono to je zanimljivo da nijedan vladar u svojim poveljama ne spominje
prestolonasljednika. Za neke od njih saznajemo tek nakon to su doli na prijesto. To je
karakteristina injenica koja ukazuje da se jedan odreen princip nasljedstva nije mogao
ukorijeniti u Bosni.
V Stanak i krunisanje vladaoca
Akt krunisanja vladara spadao je u djelokrug dravnog sabora u svim zemljama. Za
Bosnu nema nikakvih podataka da li je i kako obavljano krunisanje vladara dok je ona bila samo
banovina. Tek sa proglasom kraljevstva poinju izvorne vijesti o krunisanju. Tvrtko I u svojoj
povelji gdje izlae kako je iao u srpsku zemlju i tamo krunisan sugrubim vencem za kralja,
ne spominje nikakvo uee sabora. O krunisanju njegovih prvih nasljednika slabo smo
obavijeteni. Za Dabiu, Jelenu Grubu i Ostoju ne raspolaemo nikakvim podacima. Opirnije
vijesti iz kojih se vidi i uloga sabora poinju sa Tvrtkom II. Sluaj sa krunidbom Stjepana

Tomaa naroito je zanimljiv i pokazuje nam ulogu sabora. Dubrovaki poslanici kod Tomaa
obavijestili su iz Milodraa svoju vladu da e se krajem maja 1446, odrati stanak bosanske
vlastele i da predstoji krunisanje kralja i kraljice koje se imalo obaviti u Milama. Ovog puta
radilo se o krunisanju novom krunom koju je papa bio spremio za Tomaa kao nagradu za
prelazak na katolianstvo. Kada se sastajao stanak krajem maja, stvar je izgledala ve gotova i
pominjalo se mjesto gdje e se sveanost odrati. Otpor je mogao doi od vlastele nezadovoljne
katolikom orjentacijom politike kralja Tomaa. Ona je na stanku osujetila namjeravano
krunisanje krunom iz Rima, simbolom politikog i vjerskog preokreta koji se imao sprovesti u
Bosni. Time nam se objanjava i sudbina sam ekrune. Papski legat saznavi za ove dogaaje
zadrao se u Splitu. im mu je postalo jasno da od krunisanja nee biti nista, vratio se nazad u
Rima.
O krunisanju posljednjeg bosanskog kralja, raspolaemo podacima koji nam pokazuju da
je on uspio da postigne ono za ime je njegov otac udio. Mada nam nije poznato kako su tekli
svi sluajevi krunisanja bosanskih kraljeva, ipak imamo dovoljno podataka da se ono nije
obavljalo bez sudjelovanja stanka bosanske vlastele. Pri ovome treba razlikovati dva momenta.
ako se radilo o tzv, obinom krunisanju, ono j esljedovalo kao logina posljedica samog izbora i
stanak po svoj prilici nije morao donositi posebnu odluku da li e se ono izvriti ili ne. Mogao je
samo raspolagati o tome kada e se, gdje i kako sveanost obaviti. Ali, kada je bilo u pitanju
krunisanje novom krunom, koje je znailo preokret, plemstvo je moglo intervenisati i omesti ga,
ako nije odgovaralo njegovim interesima i tenjama.
VI Stanak i vlasteoske batine
Oduzimanje vlasteoskih posjeda u redovnim prilikama, nije mogao vriti sam kralj bez
pristanka vlastele. Jedan od najteih prigovora iznesenih protiv Ostoje kao kralja bio je
nesumnjivo taj da je unio pometnju u Bosnu naruavajui batinska prava vlastele. Afera sa
vojvodom Pavlom Kleiem karakteristina je u tom pogledu, ne samo to pokazuje da je
optuba protiv kralja Ostoje bila opravdana, nego i po tome to je ovaj morao na kraju priznati da
je prekoraio granice svojih prava. Kleiu je Ostoja bio oduzeo batine i on je pobjegao u
Dubrovnik.

U proljee 1432, odran je stanak. Na njemu se raspravljalo o pokuaju da se jedna

ugledna vlasteoska porodica ukloni sa svojih posjeda. Dubrovani su za svoj sukob sa vojvodom
Radoslavom Pavloviem okrivljavali trebinjsku vlastelu Ljubiie i zahtijevali su od kralja
Tvrtka II da ovi budu prognani iz njihovog susjedstva. Zahtjev Rebublike naiao je na otpor i
kralja i vlastele. Dragia Dinjii je u ime kralja i sve Bosne saoptio dubrovakim poklisarima
da se Ljubiii nipoto ne mogu liiti svojih batina, to je potvrdila ostala vlastela, pa i sam
kralja. Prema tome, obdarivanje i liavanje vlastele posjeda, kao uopte svaka briga oko toga da
se narui vlasteoski posjed, spadala je u pravo ne samog vladara ve i sve Bosne.
VII Stanak i otuivanje dravne teritorije
Autor navodi primjere u kojima je Dubrovnik nastojao pripojiti odreeni bosanski
teritorij, te prepiske izmeu njih. Princip da ustupanje bosanskog dravnog podruja strancima
moe vriti kralj samo u sporazumu s vlastelom u navedenim sluajevima jasno je izraen.
Znaaj uloge vlastele u ovom pitanju je i naroito podvuen time to izjavu pred kraljem daje
jedan od njenih istaknutijih predsavnika. I svi ostali sluajevi pokuaja otuivanja, pokazuju da
je ovaj princip stvarno i primjenjivan.
Nastojanje Dubrovnika da dobije Nove zemlje, kako bi uspostavili vezu izmeu Stona,
koji im je darovao Duan, isto tako jasno pokazuju ulogu bosanske vlastele u ovom sluaju.
Nakon to su im ustupljene Nove zemlje, pored kralja zaklinje se i 13 istaknutih velmoa. Pa i
kada je 1403, izbio rat izmru Dubrovnika i Bosne, i kada je Ostoja traio da mu se vrate natrag
Nove Zemlje, u toku rata bio ih je zauzeo, opet je bilo govora o tome kako su one ustupljene
Republici, Dubrovani su uporno, i gdje god je trebalo ponavljali da su im date od kralja i sve
Bosne. Nakon to je Ostoja zbaen, Dubrovnik ih je dobio nazad, a Tvrtko II obnavljajui ugovor
s njima, naroito istie u povelji da se Nove Zemlje vraaju po odluci na stanku.
Autor navodi i spor oko sela Lisac kojeg je Ssankovi prodao njima, ali kako je njega
naslijedio Sandalj Hrani, nije htio da im prilikom obnavljanja ugovora ponovo ustupi selo. Tako
su se oni muili da dokau kako im je Snkovi zajedno sa svom Bosnom ustupio to selo. Od
Bosne su oni dobili i Konavle. Prvi njihov pokuaj da ih dobiju zavrio se neslavno, jer nisu
traili da dobiju potvrdu od kralja i vlastele. Poslije etiri godine pokuaja s Rradiem
Sankoviem obnavljaju svoje napore u tom pravcu, koja e trajati oko tri decenije. Oni vode

pregovore sa Kosaama i Pavloviima, ali trae i intervenciju ugarskog kralja Sigismunda, kao i
monog Hrvoja Vukia. Sandalj Hrani je prodao svoj dio upe, a ovi su odmah ne ekajui da
se sva Bosna izjasni, pristupili zavoenju svoje vlasti. U isto vrijeme voeni su pregovori s
vojvodom Petrom Pavloviem za otkupljivanje njegovog dijela Konavala, bez prethodnog
sporazuma s kraljem i Bosnom. Tek kasnije su traili dozvolu od Stjepana Ostojia i dobili je, ali
postojao je jo jedan kralj, Tvrtko II. Kako je njegov uticaj rastao Dubrovani poduzimaju
korake da i od njega dobiju dozvolu.
VIII Stanak i spoljna politika Bosne
Od kraja XIV stoljea, poslije smrti Tvrtka I, u svim ugovorima izmeu Dubrovnika i
Bosne naglaavano je da ih bosanski vladaoci izdaju poslije savjetovanja sa svojom vlastelom.
Dubrovani, ak i kada se pozivaju na te ugovore, istiu da ih imaju ne samo od vladara, nego i
od vlastele, ili sve Bosne. Isto shvatanje ugovora sa Bosnom nalazi se i u dubrovakim srpskim
pismima. Kada je knez Pavle Radenovi prigovorio Dubrovanima to primaju na svoju teritoriju
njegove ljude, ovi su se pozvali na zakone i slobodtine koje imaju od cara Duana, potvrene
kasnije i od gospode i vlastele bosanske. Poetkom 1403, Dubrovani se zahvaljuju knezu
Raupu, vlastelinu Hrvoja Vukia, to se zauzimao za njihov zahtjev da se ne prodaje so u
Sutorinu, to je u suprotnosti sa poveljama koje imaju od kralja i velmoa bosanskih.
Bosna je imala samo jedan rat sa Dubrovnikom za vrijeme kralja Ostoje poetkom XV
stoljea. Ovaj rat nije mogao Ostoja zapoeti na svoju ruku bez savjetovanja sa vlastelom i
njenog pristanka. Svakako, u proljee 1403, odran je stanak na kome je pala odluka da se
zaponu neprijateljstva protiv Dubrovnika. Dranje pojedinih naistaknutijih velikaa za vrijeme
ovog rata pokazuje i samo za sebe da sam kralj nije radio bez privole sve Bosne. Vojvoda Radi
Sankovi, koji je toliko dugovao Dubrovniku, prvi je s vojskom upao na njegovu teritriju.
Uskoro mu se pridruuju Sandalj Hrani i Pavle Radenovi. I opte poloaj Bosne i Dubrovnika
govori za to da je za rat bila sva Bosna. Ona je u sukobu izmeu Sigismunda i Ladislava
Napuljskog oko ugarske krune bila na strani posljednjeg. Dubrovnik se uporno drao
Sigismunda.
Rat izmeu vojvode Radoslava Pavlovia i Dubrovnika bio je obraunavanje samo
jednog bosanskog velikaa sa ovim gradom. Ali, ipak on se nije mogao razvijati, a da se ne

umijea sva Bosna. Meutim na stanku nisu samo tako krupne stvari izmeu Bosne i Dubrovnika
pretresane, ima pomena da se govorilo i o sitnim sporovima. Poetkom maja, 1422, obavijestio je
Sandalj Hrani Dubrovane da se sprema u Bosnu na stanak. Dubrovaka vlada iskoristila je ovu
priliku i zamolila vojvodu da pred gospodom rusakom pokrene pitanje za nedvortinu koja je
naemu knezu uinjena u Konavli. Radilo se o napadu Branka, kastelana grada Sokola vojvode
Radoslava Pavlovia, na kneza dubrovakog dijela Konavala iju je kuu opljakao.
Ugovori Bosne sa Vvenecijom pruaju nam isto tako podatke o sudjelovanju sve Bosne u
raspravljanju pitanja o odnosu izmeu ovih zemalja. Dalje autor isto tako navodi njihovu ulogu u
odnosima Bosne i Ugarske, kao i Bosne i Srbije. Iz svega moemo zakljuiti kako je vlastela
imala znaajnu ulogu, ne samo u unutranjoj, nego i u vanjskoj politici Bosne, i da sam kralj nije
mogao donositi samostalno odluke, kada su ove krupne stvari u pitanju. Takoer se moe
primjetiti, na osnovu cijelog teksta, a autor to moda negdje i navodi, da ova vlastela posebno
jaa poslije smrti naeg prvok kralja.
IX Ukupan pogled na ulogu stanka
Uloga stanka i njegov uticaj na dravne poslove u Bosnizavisili su uglavnom kao i
drugdje od odnosa snaga vladaoca i vlastele, koji nije mogao uvijek biti isti, ali nije se ni kretao
po nekoj stalnoj razvojnoj liniji kroz sve vijekove postojanja bosanske srednjovjekovne drave.
Koliko se iz oskudnih izvora za raniju bosansku historiju moe vidjeti, vladalaka vlast za
vrijeme bana Kulina bila je dosta snana: vlastela i kao cjelina a i pojedinci nemaju one moi i
uticaj koji e kasnije pokazati. Preokret je nastupio u prvoj polovini XVIII stoljea kada je Bosna
imala da izdri teke borbe za odravanje svoje samostalnosti i brani od nasrtaja Ugarske i
katolike crkve. Njena otporna snaga leala je u vlasteli i prirodno je bilo da ova pokazuje
tendenciju da ojaa svoj poloaj i uticaj na centralnu vlast. Znamo ve kako se ban Matija
Ninoslav alio papi Grguru IX da bosanska vlastela naruava stari obiaj da vladalac prema
svom nahoenju daje i oduzima upe i sela pojedincima i da ih drsko zadrava protiv njegove
volje. To je i vrijeme kada se u ugovorima i poveljama poinju javljati i kao svjedoci
predstavnici vlastele.
Tokom XVIII stoljea bosanska vlastela stekla je nesumnjivo veliki uticaj i sve one
osnovne prerogative koje e kasnije biti mnogo izraenije. Ona sudjeluje kod sklapanja ugovora

sa susjedima. Moda je vlastela imala izvjesnog ugleda i pri odreivanju linosti iz dinastije
Kotromania koja e doi na prijesto.
Iz vremena Stjepana II Kotromania imamo ve neto podrobnije vijesti o ulozi vlastele i
stanka. Tada prvi put ujemo o uticaju vlastele na popunjavanje prijestolja. Vlada Ttvrtka I
zapoela je reakcijom vlastele, a taj otpor doveo je do otvorene pobune, zbacivanjem Tvrtka i
izborom njegovog brata Vuka. Kasnije, poslije krunisanja, spominje se da je vladao u miru i da
mu je vlastela izraavala veliku poslunost. Polet Bosne pod Tvrtkom nosio je u sebi klice koje
e dovesti do opadanja centralne vlasti i jaanja uticaja vlastele. Uzdiu se naglo pojedine
porodice, Hrvatinii, Kosae, Pavlovii...poslije njegove smrti oni uzimaju na sebe i pravo
biranja vladara.
Prve decenije XV stoljea u Bosni sasvim su u znaku anarhine prevlasti vlastele.
Vremenom stanak jaa, vladar je u potpunoj zavisnosti od vlastele i sama njegova vlast vrlo esto
zavisi od njih. Oni imaju ulogu u spoljnoj politici, a zadnje etiri decenije bosanske
samostalnosti se primjeuje jaanje centralne vlasti.