Albanija 1878. 1918.

Nacionalni preporod od 1878. i mladoturska revolucija

Osma decenija XIX stoljea je bila od kljune vanosti za poetak novih politikih
odnosa na Balkanu. Oslabljeno Osmansko carstvo, nesposobno da se reorganizira i modernizuje
te da prepozna, prihvati i kanalie sve snanije zahtjeve balkanskih naroda za nacionalnom
emancipacijom i veom ili manjom autonomijom, odravalo se jo na ovim prostorima
uglavnom zahvaljujui interesima velikih sila. Rasplet na neki nain poinje 1875. godine kada u
Bosni izbija ustanak pravoslavnog stanovnitva, prije svega sa zahtjevom za reorganizaciju
odnosa u agraru. Glavni pokreta pobune je velikosrpska propaganda usklaena sa interesima
Rusije koja je imala cilj zagospodariti Balkanom i izai na Egejsko i Jadransko more. Ve
naredne 1876. godine Srbija i Crna Gora objavljuju rat Osmanskom carstvu, a 1877. godine to
ini i Rusija ime se politike karte otvaraju do kraja. Po okonanju rata 1878. godine uslijedio je
mirovni ugovor u San Stefanu, a nekoliko mjeseci kasnije i Berlinski kongres. U oba ta
meunarodna ugovora svi balkanski pravoslavni narodi, na zahtjev Rusije, posebno su tretirani i
dobili su znaajne teritorije na utrb Osmanskog carstva, a to se velikim dijelom odnosilo na
albanske nacionalne teritorije.
Albanci, kao uglavnom muslimanski narod tretirani su od strane evropskih sila kao Turci,
u emu osmnaski pregovarai nisu vidjeli nita sporno. Oni su vijekovima ivjeli u skladu sa
veoma strogim plemenskim obiajima, veoma ponosni na svoju tradiciju. Iako su se esto bunili
protiv protiv pojedinaca ili odreenih mjera koje su provodile osmanske vlasti, ostajali su strogo
lojalni Carstvu. Meutim, kada su vidjeli da dijelovi njihovog nacionalnog teritorija bivaju
predmetom podjele novih balkanskih drava situacija se bitno promijnila. Sve ei su zahtjevi
da se ide ka formiranju nacionalne drave Albanaca koja e u miru ivjeti sa svojim susjedima.
Ali ti zahtjevi, iako legitimni, ne uklapaju se u probuene nacionalistike apetite novih
balkanskih drava niti u politiku zvaninog Istanbula koji nije spreman prihvatiti postojanje
nekog muslimanskog naroda izuzev turskog na ovim prostorima. U tim okolnostima, samo
nekoliko dana prije poetka Berlinskog kongresa 10. juna 1878. godine u Prizrenu je formirana
Albanska liga koja e se kasnije prozvati Prizrenska liga sa osnovnim ciljem da sprijei cijepanje
1

albanskog nacionalnog teritorija od strane Srbije, Grke i Crne Gore. Ligom je rukovodio tzv.
Centralni komitet, a za predsjednika je izabran Iljaz Dibra. 1 Centralni komitet Lige je 20. juna
poslao neto drugaiji Memorandum uesnicima Kongresa u kojem se predlae albanska
autonomija u okviru Osmanskog carstva. Ali odluke Berlinskog kongresa bile su nepovoljne za
Albance. Veliki dijelovi nacionalnog teritorija ustupljeni su Srbiji (Prokuplje, Kurumlija,
Vranje, Ni, Gornje Pomoravlje...), Grkoj (juna Albanija i teritorij oko Janjine) i Crnoj Gori
(Plav i Gusinje).Veoma otrom akcijom srbijanskih snaga koje su ule na dodijeljeno im podruje
protjeran je ogroman broj albanskog muslimanskog stanovnitva. Predaja teritorija Crnoj Gori
ila je sasvim drugaije. U Plavu i Gusinju dolazi do pobune lokalnih Albanaca i Bonjaka
predvoenih Ali-paom Gusinjskim. Poslije dvoipogodinjih borbi i nepopustljivog stava
ustanika akteri Berlinskog kongresa donose odluku da se Crnoj Gori u zamjenu dodijeli Ulcinj
(veinski albanski grad) to je i uinjeno 26. novembra 1880. godine poto su jake osmanske
snage uguile pobunu stanovnitva.
Veina Albanaca smatrala je osmansku vladu odgovornom za nebrigu o njihovim
nacionalnim interesima. Liga je poela praviti pritisak na vladu tako to su sami poeli
organizirati lokalnu vlast u svojim provincijama. Krajem 1880. godine vlast su preuzeli u
Prizrenu, a poetkom 1881. u Skoplju i Pritini. Tako su stavili pod kontrolu cijeli Kosovski
vilajet. Meutim, odlunom vojnom akcijom centralnih vlasti vladavina Lige je okonana do
sredine maja 1881. godine. Albanija je poslije skoro tri godine opet stavljena pod upravu
centralne osmanske vlasti.2 Pa iako Albanci nisu uspjeli ostvariti skoro nijedan od svojih ciljeva
oni su za ove tri godine razvili snaan nacionalni pokret, a evropska javnost po prvi put postaje
svjesna postojanja albanskog pitanja. Akcija Dervi-pae bila je veoma surova. Pohapsio je i
deportirao u Malu Aziju vie od 4 000 ljudi. Glavne voe Albanske lige su pohapene i osuene
na smrt i dugogodinji zatvor.3 Meu uhapenim je bio i jedan od najistaknutijih voa Abdul
Fraeri kome je naknadno smrtna kazna preinaena u doivotni zatvor.
Poslije ovako iroke i krvolone odmazde Albanci tokom naredne tri decenije nee uspjeti
pokrenuti velike vojne aktivnosti protiv reima. Za to vrijeme pokree se snaan i irok program
1 Peter Bartl, Albanci, Clio, Beograd, 2001., str 95
2 Isto, Albanci, str. 102
3 N. Malcolm, Kosovo, str. 272
2

kulturne i prosvjetne emancipacije. Na ovom polju veliku ulogu odigrat e utjecajna albanska
emigracija (Istanbul, Egipat, Sofija, Italija...) a najistaknutije ime je svakako Sami Fraeri (1850
1904), najmlai od trojice brae (Abdul 1839 1892, Naim 1846 1900). Pie se i prevodi
literatura na albanski jezik, izdaju su publikacije iz albanske povijesti, tampaju udbenici,
organizuju kole na albanskom jeziku. Sve ovo ne nailazi na odobravanje centralnih vlasti koje
kontinuirano opstruiraju, oteavaju, pa ak i zabranjuju pojedine aktivnosti, zatvaraju kole itd.,
iako albanski politiki programi skoro plebiscitarno vide Albaniju u okviru Osmanskog carstva.
Godine 1886. ponovo se javljaju inicijative za autonomijom naglaavajui kako kranski
narodi Balkana imaju podrku Evrope, dok to s Albancima nije sluaj. U zahtjevima su
formulisane sljedee take: 1. Ujedinjenje albanskih vilajeta u jednu oblast sa jedinstvenom
upravom i glavnim gradom Monastirom (danas Bitolj); 2. Slubenici se trebaju koristiti
albanskim i turskim jezikom; 3. Formirati tridesetolanu skuptinu novog albanskog vilajeta, a
da njome upravlja valija; 4. Uvesti nastavu na albanskom jeziku; 5. Ukidanje vojne slube izvan
novog albanskog vilajeta; 6. Potpuna vjerska sloboda i sloboda upotrebe jezika. 4 U januaru 1889.
godine u Pei se okupilo 450 albanskih delegata sa Kosova i Makedonije koji su donijeli odluku
o formiranju udruenja pod nazivom Besa (zakletva), poznatijeg kao Peka liga. Za predsjednika
je izabran Hadi Mula Zeka. Ovo udruenje kao i ranija Prizrenska liga imalo je dva cilja: da se
suprotstavi raspodjeli albanskih teritorija susjednim zemljama i da se izbori za autonomiju
albanskog vilajeta u okviru Osmanskog carstva. Interesantno je naglasiti da i pored injenice da
su oko 70 % Albanaca muslimani, a ostatak uglavnom krani (katolici i pravoslavci) skoro
nikada nije bilo sutinskih razlika u pogledu nacionalnih interesa. 5 Nacionalne veze (jezik,
obiaji, tradicija, kultura...) bile su dovoljno snane da preduprijede i nadjaaju dezintegrativne
pojave koje su se eventualno mogle javiti zbog razliitih vjerskih svjetonazora.
Nova prijetnja po Albance dolazila je od tzv. makedonskog pitanja. Naime, AustroUgarska je nakon Berlinskog kongresa irila svoj utjecaj i na ovom prostoru razliitim vidovima
djelovanja. Rezultat je izmeu ostalog, bio sve glasniji zahtjev da Makedonija dobije poseban
status, i opet najveim djelom na utrb Albanaca koji se ne uvaavaju. Formiraju se i tajni
komiteti. Prvi komitet Za slobodu Albanije osnovan je u Bitolju 1905. godine, a cilj je bio
4 P. Bartl, Albanci, str. 109
5 Isto, Albanci, str. 50
3

priprema oruanog ustanka za nezavisnost Albanije. Kasnije su slini komiteti osnovani i u

mnogim gradovima. Svi oni ve su imali naoruane grupe, uglavnom mladih ljudi koje su
vremenom narastale.
Prve borbe poinju u februaru 1908. godine u oblasti oko irokastra gdje je ubijen
komandant andarmerije. Poslije kraih borbi odred pobunjenika se uspjeno sklonio u planine
to je ohrabrilo i druge odrede da se ukljue. U isto vrijeme najvei dio Carstva biva zahvaen
mladoturskim pokretom koji ima za cilj reorganizirati i modernizirati dravnu upravu. Pobunjeni
albanski odredi stupaju u kontakt s mladoturskim aktivistima i postaju vaan faktor pokreta.
Nosioci ovih politikih reformi bili su studenti vojnih akademija i mladi oficiri u osmanskoj
armiji, meu kojim i znatan broj Albanaca. Ova revolucija e albanskom pokretu za nezavisnost
dati novi zamah koji se nee zaustaviti do konanog proglaenja nezavisnosti. Albanci 1908.
godine snano podravaju mladotursku revoluciju tako to se propaganda vrlo brzo irila meu
oficirima i vojnicima albanskog porijekla. Veina oficira koji su bili za revoluciju pripadali su
Treoj armiji stacioniranoj na Kosovu i Makedoniji, a na elo pokreta izbio je mladi albanski
oficir iz Resena Ahmed Nijazi-beg. Vrlo brzo je okupio veliku grupu sljedbenika i pobjegao u
planine. Broj vojnika iz dana u dan se poveavao. Nijazi-beg je ubrzo dobio podrku i albanskog
tajnog komiteta te velikih dijelova regularne vojske. Podrka je stigla i od konzervativnih
albanskih krugova sa Kosova tradicionalno odanih sultanu. Upravo njihova podrka i njihov
direktni apel sultanu e se pokazati kljunom za odluku sultana da vrati ustav. Kada je 23. jula
Trea armija zaprijetila ulaskom u Istanbul sultan vraa Ustav iz 1876. godine, to je bio jedan
od glavnih zahtjeva mladoturaka. Proglaena je sloboda tampe i opa amnestija. Revolucija je
uspjela zahvaljujui i velikoj podrci Albanaca koji su od ustava oekivali mnogo, mada veini
nije bila jasna njegova sutina.
Mladoturci su propagirali osmansku naciju i smatrali da vie ne treba da bude podjela izmeu
muslimana i krana niti izmeu Turaka, Albanaca i drugih naroda u okviru Carstva. Albanci,
meutim ne prihvataju stapanje s ostalim narodima i uglavnom odbijaju uee u takvoj politici.
Formiraju se albanski nacionalni klubovi irom zemlje. U prvih 10 mjeseci vladavine ustavnog
reima formirano je ukupno 66 albanskih klubova, 24 veernje i 34 osnovne kole na albanskom
jeziku.6 Ova nacionalna euforija, naalost po Albance kratko e trajati. Nedugo poslije uspostave
6 P. Bartl, Albanci, str. 117
4

ustavnog reima poet e pripreme za parlamentarne izbore koji e se odrati krajem 1908.
godine.

Od parlamentarnih izbora 1908. do 1918.

Od augusta do decembra 1908. godine u itavom Osmanskom carstvu proveden je opsean

izborni proces. Mogao je biti izabran svaki dravljanin koji zna turski. Mladoturci ne nastupaju
kao stranka ve podravaju kandidate koji se zalau za njihovu politiku. U parlamentu od 220
poslanika mladoturci su dobili veinu, a bilo je ukupno 26 albanskih poslanika. Na elu albanske
poslanike grupe bio je Ismail Kemal-beg Vljora. Mladoturci su odmah poeli provoditi svoju
politiku jaanja centralne vlasti i tzv. osmanizma, to nije bilo u skladu s interesima Albanaca i
pravima koja je nudio Ustav. U martu 1909. godine, poslije neuspjelog pokuaja staroturskog
pua, sultan Abdul Hamid II se pod prijetnjom mladoturaka povlai i biva odveden u Solun u
jedan vid zatoenitva, a na njegovo mjesto postavljen Mehmed V Read. 7 Ovo dodatno udaljava
Albance od mladoturaka. Zato su sve jai zahtjevi za slobodom i autonomijom. Treba rei da u
poetku nije bilo zahtjeva za neovisnou ve je ta sloboda podrazumijevala pravo da Albanci
ive u skladu sa erijatom i svojim tradicionalnim obiajima, da im se ne oduzima oruje jer su
to smatrali udarom na ast te da im se ne negiraju njihova nacionalna osjeanja, kultura i jezik. A
sve to je manje vie bilo na udaru mladoturske politike.
U ljeto 1909. godine Albanci organiziraju kongres u Elbasanu na kojem se ponavljaju
zahtjevi da se otvore osnovne i srednje kole na albanskom jeziku, te da se organizira zaseban
albanski vilajet i da svi dravni inovnici u njemu moraju znati albanski jezik i poznavati
obiaje. U kole gdje god je mogue treba uvesti latinino pismo.
Za osmanske i balkanske prilike moglo bi se rei da je gospodarstvo bilo dobro razvijeno.
Poljoprivreda je bila glavna i namasovnija privredna grana, a teite je zemljoradnja, stoarstvo i
voarstvo, to je stanovnitvu osiguravalo uslove za pristojan ivot. U veim gradovima naroito
je zastupljeno zanatstvo i trgovina. Trgovina, pa i ona prekomorska posebno je razvijena u
7 Isto, str. 125
5

lukim gradovima Drau, Elbanasu i Skadru. Meutim, sve vei porezi centralnih vlasti znaajno
su oteavali situaciju.
Tokom 1909. i 1910. godine bilo je nekoliko pobuna lokalnog karaktera koje su predstavljale
uvod u velike dogaaje koji e uslijediti. Ve u februaru 1911. godine poinju nove pobune, ovaj
put kao reakcija na regrutovanje mladih vojnika koje su vlasti namjeravale uputiti u Jemen radi
guenja tamonje pobune. Crna Gora je izdano pomagala pobunjenike u oruju i opremi. Tako
je u martu u Podgorici bilo naoruanih oko 1000, a poetkom maja oko 5 000 ljudi. 8 Sa oko 3
000 ljudi napadnut je i zauzet osmanski garnizon u Tuzima. Da bi smirio situaciju sultan dolazi
17. juna u posjetu Kosovskom vilajetu gdje proglaava opu amnestiju za ustanike pod uvjetom
da predaju oruje. Ustanici pristaju na pregovore predvoeni Ismail Kemal-begom i Luiem
Gurakuijem sainjavaju memorandum u kojem iznose svoje zahtjeve. Memorandum je
dostavljen i predstavnicima velikih sila na Cetinju. U 13 taaka uglavnom su ponovljeni raniji
zahtjevi koji nisu uvaeni. Oni trae zatitu od protivustavnih akcija, priznanje nacije, slobodan
izbor poslanika, reorganizaciju uprave u Albanskom vilajetu, uvoenje albanskog jezika za sve
dravne inovnike, sluenje vojske samo u svom vilajetu, da se dio ubranih poreza utroi za
lokalne potrebe, obezbijede sredstva za obnovu poruenih kua i povrat oduzetog oruja. Ovi
zahtjevi bit e ponavljani sve do stjecanja nezavisnosti. Ne odgovrajui na Memorandum sultan
13. jula 1911. godine donosi dekret o opoj amnestiji.
U decembru vlada rasputa parlament i raspisuje nove izbore za april 1912. godine.
Mladoturci i ovog puta obezbjeuju ogromnu veinu, a politikim meetarenjima uspjeli su
osigurati da u parlament ne budu izabrani glavni nosioci albanske politike Ismail Kemal-beg i
Hasan-beg Pritina. Albanci su znali da je to posljedica neregularnih mjera mladoturaka te se
odmah podigli na ustanak. Jedina opcija bila je sruiti mladotursku vladu ustankom za to je data
kolektivna besa. Broj pobunjenika iz dana u dan je rastao, a do ljeta ih je bilo 15 20 hiljada.
Slini dogaaji su se odvijali u Bitolju, Debru, Kori, Ohridu. Albanski vojnici masovno su
dezertirali iz regularnih snaga i prikljuivali se pobunjenicima. Do kraja juna pobunjenici su
preuzeli Pritinu, Vuitrn, Ferizaj (Uroevac), Prizren, Tetovo.
Vlada u Istanbulu je podnijela ostavku 17. jula. Nova privremena vlada je pokuala
ostvariti kontakt s vodstvom Albanaca, ali bezuspjeno. Albanci su ultimativno traili rasputanje
8 P. Bartl, Albanci, str. 129
6

novoizabranog parlamenta to je sultan i uinio 5. augusta. etiri dana kasnije albanske voe u
Pritini sainili su spisak od etrnaest zahtjeva koji je kasnije bio poznat kao etrnaest taaka
Hasan-bega Pritine.9 Uglavnom su ponovljeni ve poznati zahtjevi bez traenja potpune
nezavisnosti, ali je dodat zahtjev za pokretanje sudskog postupka protiv mladoturskih kabineta. 10
I na kraju je zatraeno da se zadre vjerski i nacionalni zakoni Albanaca (erijat i kanun Leke
Dukaina) ime je udovoljeno kosovskim tradicionalistima. Dali su rok od 48 sati da se ovo
prihvati, u suprotnom e zauzeti Skoplje. Poto u traenom roku nije stigao odgovor pobunjenici
su zauzeli Skoplje 14. augusta, bez otpora, s namjerom da krenu na jug ka Solunu. Zabrinuti
zbog mogunosti zauzimanja Soluna i oslobaanja svrgnutog sultana Abdul Hamida II, iz
Istanbula hitno alju dokumenat u kojem prihvataju skoro sve albanske zahtjeve. Hasan-beg
Pritina, zadovoljan odgovorom iz Istanbula naredio je rasputanje pobunjenika koji su se u ovih
nekoliko mjeseci pokazali kao veoma disciplinirana vojna sila pri emu nisu poinili ni najmanji
incident. Tako je okonana albanska pobuna iz 1912. godine ija pokretaka snaga su bili
kosovski Albanci, a koja je otvorila put u albansku nezavisnost.
Ovakav razvoj dogaaja djelimino je iao na ruku susjednim balkanskim dravama pa i nekim
velikim silama. Balkanske zemlje Crna Gora, Srbija, Bugarska i Grka imale su interes da
unutarosmanski sukob oslabi osmansku vojnu silu i da one zagospodare evropskim dijelom
Carstva, uglavnom albanskim teritorijem, ali im nije odgovaralo postojanje bilo kakve albanske
drave. U tim okolnostima Crna Gora, Srbija, Bugarska i Grka poslije sklapanja meusobnog
vojnog saveza objavljuju rat Osmanskom carstvu u oktobru 1912. godine, kasnije nazvan Prvi
balkanski rat. Udruene snage drava saveznica daleko su po brojnosti, opremljenosti i
organiziranosti nadmaivale one osmanske na Balkanu koje se jo nisu bile konsolidovale poslije
iscrpljujuih pobuna i velikog dezerterstva albanskih vojnika. Za samo dva mjeseca osmanska
vojska poraena je na cijelom prostoru Kosova, Makedonije i Albanije. Nakon osvajanja Kosova
srbijanska vojska je poela napredovati prema podruju Malesija (danas u sjevernoj Albaniji) i
obali Jadrana. Srbijanske snage ulaze u Dra 28. novembra, a grke samo dan ranije stiu pred
Valonu koja je uz Skadar, koji je bio pod crnogorskom opsadom, bila jedini grad koji jo nisu
zauzele zemlje balkanskog saveza. I upravo u Valoni odran je 28. novembra 1912. godine
9 Njegovo prezime je bilo Beria, ali je poznatiji kao Pritina jer je jedno vrijeme bio
predstavnik ovog grada u vlasti.
10 P. Bartl, Albanci, str, 137
7

albanski nacionalni kongres na kojem je uestvovalo 37 delegata iz svih dijelova zemlje.

Proglaena je nezavisnost drave Albanije i formirana prelazna vlada na elu s Ismail Kemalbegom.11 Posredovanjem velikih sila proglaeno je primirje i sazvana mirovna konferencija u
Londonu 16. decembra. Osmanlije su uporno traili da zadre vrhovnu vlast nad Makedonijom i
Albanijom, ali se s tim zahtjevom niko nije sloio te su sukobi nastavljeni. Meutim, Osmanlije
su nastavili gubiti teritorije tako da su bili prinueni prihvatiti novu mirovnu konferenciju koja je
opet odrana u Londonu. Mir je sklopljen 30. maja 1913. godine. Osmanlije su izgubili sva prava
na izgubljene teritorije, a Albanija je priznata kao nezavisna drava kneevina na ijem elu e
biti nasljedni knez kojeg e izabrati velike sile. Albanci su i pored toga platili najveu cijenu toga
rata.12
Novonastala drava Albanaca nije obuhvatila velike teritorije na kojima je albansko
stanovnitvo bilo veinsko. Zapadno Kosovo pripalo je Crnoj Gori, a ostatak Kosova i dijelovi
Makedonije s veinskim albanskim stanovnitvom pripali su Srbiji. June albanske teritorije s
gradom Janjinom dobila je Grka. Priblino jedna treina Albanaca ostala je izvan matine
drave. I upravo na tim teritorijama Albanci e biti izloeni nevienim zloinima pomno
planiranim i provoenim od strane srbijanskih, bugarskih i crnogorskih oruanih snaga, dravnih
institucija i crkve.13 Veoma je rairena politika prisilne konverzije muslimana i katolika na
pravoslavlje. Hiljade su bile obuhvaene ovim procesom. Ukupan broj protjeranih Albanaca s
Kosova do 1915. je po nekim izvorima dostigao broj od oko 120 000. Velike sile, a prije svih
Austro-Ugarska i Italija dugo su odluivale o buduem albanskom knezu, a on je konano naen
u imenu njemakog princa Vilhema Hajnriha Vida. Albanski princ doi e brodom u luku Dra 7.
marta 1914. godine, u grad koji je izabran za novu prijestolnicu Albanije. Prva vlada formirana je
13. marta 1914., a na elu je bio nekadanji osmanski diplomata Turhan-paa Permeti. Knez Vid
se brzo suoio s velikim problemima koji su uglavnom bili uzrokovani jakim naslijeenim
unutarnjim podjelama u drutvu i suprotstavljenim interesima utjecajnih osoba. S druge strane,
pitanje granice s Grkom jo nije bilo rijeeno. Ekonomska situacija veoma teka. U tim
problemima i novim okolnostima izazvanim otpoinjanjem Prvog svjetskog rata albanski knez e
11 P. Bartl, Albanci, str. 139
12 Isto, str. 144
13 N. Malcolm, Kosovo, str. 298-299
8

doekati 3. septembar 1914. godine kada zauvijek naputa Albaniju. Iako je formalno bila
neutralna u ratu Albanija je odmah postala meta teritorijalnih pretenzija susjednih zemalja i
stratekih ciljeva velikih sila. Do kraja 1914. Italijani e zauzeti iroku oblast sa Valonom u
sreditu. Grka vojska je umarirala u jugoistone krajeve, dok je crnogorska vojska okupirala
Skadar i sjevernu Albaniju sve do Drima. Iz zapadne Makedonije ulaze srbijanske snage i spajaju
s crnogorskim. Do kraja 1915. godine francuske snage zauzet e neke istone dijelove uz grku
granicu s Korom u sreditu i formirati posebnu autonomnu oblast. Meutim, razvoj dogaaja u
Evropi i nova deavanja na frontu promijenit e i sliku u Albaniji. Potkraj 1915. godine
austrougarske snage nanijele su teke poraze srbijanskoj vojsci koja se u rasulu preko Kosova
povukla u sjevernu Albaniju, odakle su njeni ostaci zajedno s vladom i dijelovima crnogorske
vojske, prevezeni na ostrvo Krf. Austrijanci ulaze u Albaniju januara 1916. i zauzimaju je do
linije Valona Ohridsko jezero. U meuvremenu Italija je stupila u rat na strani Antante i na
sastanku u Londonu 26. aprila tajnim ugovorom osigurala sebi pravo da poslije rata zadri veliku
oblast oko Valone. Ostatak Albanije bi bio podijeljen izmeu Crne Gore, Srbije i Grke. 14 Grka
u junu 1917. godine ulazi u rat na strani Antante, a zauzvrat e dobiti autonomnu oblast koju
kontroliu Francuzi.
Uskoro se nazire vojni rasplet rata. Centralne sile su gubile na svim frontovima. Od septembra
1918. godine poelo je povlaenje austrougarskih snaga. U meuvremenu je u Rusiji dolo do
promjene vlasti, a nova vlada je objavila detalje tajnog ugovora iz Londona to je izazvalo veliko
negodovanje Albanaca. Suoena s velikim problemima italijanska vlada je odustala od namjere
da zadri dio albanske teritorije te je tako 3. juna 1917. podrala i proglasila ujedinjenje i
nezavisnost cijele Albanije. Antanta i Centralne sile sklopile su primirje 11. novembra 1918.
godine, a albansko pitanje jo jednom e postati predmet mirovne konferencije.

Literatura:

Peter Bartl, Albanci, Clio, Beograd, 2001.;

Noel Malcolm, Kosovo Kratka povijest, Dani, Sarajevo, 2000.

14 P. Bartl, Albanci, str. 175

9

10