Amerika intervencionistika politika nakon Drugog svjetskog rata

Stvarni ciljevi vs. propaganda

Uvodni dio
Funkcioniranje amerike vanjske politike i SAD openito
Cilj ovoga rada jest pokazati razlike izmeu stvarnih razloga i interesa zbog kojih
SAD od poetka Hladnoga rata pa sve do danas ulaze u razne meunarodne
intervencije, i onih razloga koji se serviraju u javnosti putem propagandnih
kanala, u medijima, pa i u amerikoj ideologiji.
Glavno istraivako pitanje ovoga rada je uvjetovanost/neuvjetovanost amerikih
vanjskopolitikih intervencija postojanjem SSSR-a kao amerikog glavnog
neprijatelja. Koristi li SAD intervencije i nakon pada komunizma, i ako da, zbog
ega i kako to opravdava?
Obzirom da se drutvenopolitiki okvir mijenjao od 1945, do danas, SAD nisu
uvijek mogle temeljiti svoja vanjskopolitika intervencionistika djelovanja na
istoj propagandi. Svoje su djelovanje morale opravdavati ciljevima koji su se
ponekad modificirali ovisno i prilikama u politici; znaajan zaokret dogodio se
nakon pada komunizma; SAD su tada ostale bez glavnoga oponenta o ostale su
jedina svjetska sila pa su morale traiti drugaija opravdanja za upetljavanje u
politiku situaciju drugih zemalja.
Kroz etiri razliite intervencije, iznoenjem njihovih stvarnih i na van serviranih
razloga, prikazat u nain na koji se ta propaganda mijenjala ili nije mijenjala,
ovisno o rezultatima analize.
Prije nego krenem na samu analizu intervencija, u daljnjem tekstu u pojasniti
ulogu tajnih akcija i vojnih intervencija u amerikoj vanjskoj politici.

SAD je po veliini etvrta zemlja svijeta, a upravlja i posebnim, izdvojenim

podrujima: Portoriko i Ameriki Djevianski otoci u Karibima, Guam, Amerika
Samoa, te protektoratom na otocima u Tihom oceanu. Svojim politikim i
kulturnim utjecajem, kao i gospodarskom snagom, SAD je vodea zemlja svijeta.
Posjeduje najsofisticiranije oruje (nuklearno, konvencionalno, bioloko, kemijsko),
ima gotovo najvaniji poloaj u Vijeu sigurnosti UN, upravlja radom brojnih
meunarodnih institucija i agencija (Meunarodna banka za obnovu i razvoj IBRD,
Meunarodni monetarni fond IMF, Svjetska trgovinska organizacija WTO itd.).
Ciljeve amerike nacionalne politike odreuje pitanje nacionalnih interesa drave.
Amerika vojna sila glavni je instrument amerikog globalnog utjecaja i
intervencionizma, koji slui za maksimaliziranje amerikih vrijednosti i interesa.
Najvanije determinante koje utjeu na vanjsku politiku SAD-a, a time i na vojnu
intervenciju su: vanjski izvori (meunarodni politiki i ekonomski sustav), socijalni
izvori (nacionalne vrijednosti, javno mnijenje, predsjedniki izbori i mas mediji) te
vladini izvori (predsjednik, izvrna ministarstva, agencije i kongres).
U provoenju svojih interesa SAD se nerijetko koriste tzv. tajnim akcijama, za iju
je provedbu zaduena CIA, amerika obavjetajna zajednica.

U uvjetima bipolarne podjele svijeta, tajne operacije postale su nezaobilazan

instrument u nastojanjima da se sprijee ugroavanja nacionalne sigurnosti i
ostvare nacionalni interesi. Upravo zbog njihovog uspjenog provoenja, CIA je
postala subjekt amerike vanjske politike, ali i subjekt meunarodnih odnosa.
Tajne akcije zapravo su proizvod Hladnog rata, iako poetna amerika iskustva
vezana uz njih datiraju jo iz Drugog svjetskog rata. Raspadom saveznitva, rasle
su suprotnosti koje su dovele do otre bipolarizacije meunarodnih odnosa na
relaciji SAD-SSSR, kao i do otre konfrontacije oznaene kao Hladni rat. Prema
amerikim shvaanjima, SSSR je predstavljao glavnu opasnost amerikim
interesima i amerikoj nacionalnoj sigurnosti. Prema novom shvaanju koje vrijedi
i danas, amerika nacionalna sigurnost se ostvaruje na svakoj toki u svjetskim
razmjerima (ukljuujui i svemirska prostranstva) gdje god su ugroeni nacionalni
interesi SAD-a.
Sredstva koja se koriste u intervencijskoj politici SAD-a moemo podijeliti u etiri
skupine: politika (pijunaa, propagandno djelovanje) ekonomska i vojna
sredstva te razvoj demokracije.
Vojna sredstva ipak su najea i najomiljenija u amerikoj vanjskoj politici. Za
vrijeme politike zadravanja komunizma, vojna je pomo trebala poveati
sposobnost saveznika u borbi protiv SSSR-a i komunizma. Nixonovom doktrinom
SAD se obvezao osigurati vojnu i ekonomsku pomo svim prijateljima i
saveznicima, kako bi se sami mogli braniti. Kako bi se zadrala stabilnost i
zadravanje komunizma u toj regiji, za vrijeme Nixona i Forda poveala se i
prodaja oruja na Bliskom istoku, osobito Iranu i Saudijskoj Arabiji.
SAD je stoerna drava zapadnoga svijeta koja promie neku vrstu univerzalne
zapadne kulture za obranu demokracije spremna je koristiti vojnu silu. Osobito je
to vidljivo 1990ih; primjer je angaman u BiH.
SAD je sklon vlastite interese okarakterizirati kao interese svjetske zajednice, te
na taj nain legitimirati postupke koje poduzima za svoje interese. Meutim, SAD
koristi dvostruka mjerila, jer se demokracija promie samo ako na vlast dolaze
oni koji odgovaraju SAD-u; neirenje nuklearnog oruja vrijedi za Irak i Iran, ali ne
i za Izrael; promie se slobodna trgovina, ali ne i za poljoprivredne proizvode;
ljudska prava su izvor spora s Kinom, ali ne i sa Saudijskom Arabijom; agresija na
Kuvajt spreava se jer on posjeduje naftu, dok se agresija na BiH nije sprijeila,
jer je ona ne posjeduje.

Razrada - intervencije
1. INTERVENCIJA U VIJETNAMU / VIJETNAMSKI RAT
Vijetnamski rat zapravo se odnosi na dva rata onaj od 1946. do 1954. koji se
vodio izmeu pokreta Vietminh i Francuske i onoga od 1964. do 1972. koji su
vodile SAD na strani Junog Vijetnama protiv Nacionalne oslobodilake fronte
(NLF-a), iji je glavni program bio ujedinjenje Sjevernog i Junog Vijetnama pod
jednom, komunistikom, vlau.
Japan je 1945. godine morao napustiti Indokinu, koju je okupirao tijekom Drugoga
svjetskoga rata. Indokina je prije rata bila francuska kolonija, te je Francuska
planirala vratiti svoje nekadanje kolonijalne posjede. Ali, u meuvremenu je u
Indokini ojaao revolucionarni pokret pod vodstvom marksistiko-lenjinistikog
voe Ho Chi Minha. Glavni cilj pokreta bio je okonati kolonijalnu vlast u
Vijetnamu.
Meutim, prema dogovorima prije i za vrijeme rata, Indokina je trebala biti
vraena pod francusku kolonijalnu vlast, zbog ega dolazi do intervencije velikih
sila. Engleska je okupirala juni dio Indokine te ga je vratila Francuzima, dok je
Nacionalistika Kina, ona pod vlau Chang Kai-sheka, okupirala sjeverni dio
Indokine. Sjedinjene Drave uvjerile su Kinu da taj dio vrati Francuzima i tako je
obnovljena francuska vlast na ovom podruju. U listopadu 1946. poinje rat
izmeu pokreta Vietminh i Francuza, u kojem je Francuska imala veliku vojnu
pomo Sjedinjenih Amerikih Drava. Sveukupno, SAD su financirale oko 80
posto francuskih ratnih napora. Bez obzira na ameriku pomo, Francuzi gube rat
u Indokini te se konano povlae nakon bitke kod Dien Bien Phua 1954. godine,
nakon ega dolazi do potpisivanja mirovnog sporazuma izmeu Francuza i
Vietminha u enevi. Dogovoreno je da e se Francuzi privremeno povui u juni
dio Vijetnama, dok Vietminh ostaje na sjeveru zemlje, te da e se odrati izbori
kako bi se izabrala nova vlast i stvorio ujedinjeni Vijetnam.
Obzirom da bi taj ujedinjeni Vijetnam bio pod komunistikom vlau Ho Chi
Minha, Sjedinjenim Amerikih Dravama takav razvoj dogaaja nije odgovarao. U
to vrijeme amerika dravna administracija bila je zaokupljena politikom
zadravanja komunizma i svako irenje komunistike vlasti smatrala je dijelom
globalne komunistike zavjere. Tako su ameriki dravnici irenje komunizma u
Indokinu pripisali Kremlju, odnosno vjerovali su kako se radi o procesu koji je
dirigiran iz Kremlja. To nije bilo potpuno utemeljeno, obzirom da je Vijetnam
zapravo bio surogat NR Kine, a ne izravno Kremlja, odnosno SSSR-a.
SAD su se stoga pobrinule da ne doe do izbora koji bi stvorili jedinstvenu
komunistiku vlast u Vijetnamu; u Juni Vijetnam postavljaju svoju marionetu
Ngo Dinh Diema; ali ovaj nije dobro prihvaen u narodu pa je uskoro uklonjen s
vlasti.
Oko 1958. godine poele su gerilske aktivnosti protiv reima u Junom Vijetnamu,
potpomognute iz Hanoia. Dvije godine kasnije na Jugu je osnovana Nacionalna

oslobodilaka fronta (NLF), koja je objedinjavala razne struje koje su se protivile

Diemovu reimu, a njeni nositelji bili su junovijetnamski seljaci.
Ameriki predsjednici, od Trumana preko Eisenhowera do Kennedyja, potpomagali
su razne tajne akcije, vojnog i politikog tipa, u Vijetnamu i Laosu, ukljuujui i
slanje agenata u Sjeverni Vijetnam da sudjeluju u sabotaama i manjim
prepadima. Nakon to je Diem uklonjen s vlasti, postajalo je sve oitije da se
SAD mora izravno ukljuiti u rat ukoliko eli obraniti svoju politiku koju je zaeo u
Indokini i ukoliko eli odrati kredibilitet zemlje.
Konano, za vrijeme
predsjednika Lyndona B. Johnsona, Tonkinkom aferom u kojoj je krivotvoren ili
pak namjerno izazvan napad sjevernovijetnamskih torpednih amaca na
amerike razarae u zaljevu Tonkin, SAD otvoreno ulaze u rat te poinje
bombardiranje Sjevernog Vijetnama.
Rat se s vremenom pretvorio u jedan od najveih promaaja i gubitaka amerike
politike. Nixon je 1972. morao povui vojsku iz Indokine. 1973. rat je okonan, a
1975. provedeno je ujedninjenje Sjevernog i Junog Vijetnama u jedinstvenu
Demokratsku Republiku Vijetnam.
Razlozi ulaska u rat stvarni ciljevi i propaganda
Od Prvog svjetskog rata i svog angamana u njemu, ova se zemlja okrenula tzv.
politici vilsonijanizma, koja polazi od premise da je dunost Amerike boriti se za
pravdu bez obzira na okolnosti i neovisno o geopolitici. Ameriki predsjednici
naglaavaju kako Amerika nema nikakvog sebinog interesa, i da je njezin
temeljni vanjskopolitiki cilj postizanje opeg mira i napretka. Politika nakon
Drugog svjetskog rata definirana je kao jaanje zemalja koje streme slobodi i
zatita istih od mogue agresije davanjem vojnih savjeta i opreme.
Bilo da su ameriki dravnici stvarno vjerovali u to, ili im je uloga staratelja
kolektivne sigurnosti sluila kao odlian paravan za neke druge akcije i politike
poteze koje javnost moda ne bi najbolje primila, oni su se perpetuirano pozivali
na svoju moralnu dunost da kao najmonija sila pomau svima, potpuno se
odriui geopolitike i stratekih kalkulacija.
Da bi objasnila i opravdala svoje akcije protiv irenja komunizma i komunistike
agresije u Jugoistonoj Aziji, amerika administracija iznosi pred javnost tzv.
domino teoriju.
Prema domino teoriji, u sluaju pada Indokine pod komunizam, uskoro e doi do
pada ostalih zemalja Jugoistone Azije, koje e lanano pasti poput domina.
Ukoliko doe do toga, tada e ravnotea u Jugoistonoj Aziji biti ozbiljno
ugroena, a to bi imalo loe posljedice po amerike interese na tom podruju.
Nadalje, Japan bi u tom sluaju doao u opasnost pada pod komunizam. On bi bio
zapravo prisiljen na taj korak jer, okruen zemljama komunistikoga ureenja i
privrede, ne bi mogao opstati, a da se ne prikloni istome.
S druge strane, drukiju sliku o stvarnim razlozima amerikog angamana u
Vijetnamu daje francusko-ameriki dogovor jo iz 1942. godine, vezan za izgled
poslijeratnog svijeta. Znajui da SAD uvijek spremno stoje uz antikolonijalna
naela, ovaj dogovor, oznaen kao najstroa tajna u tzv. Pentagonskim
dokumentima, pokazuje ambivalentnost amerike antikolonijalne politike.
Francuska je eljela povratak svojih kolonija nakon rata, a amerika
administracija, tada pod predsjednikom Franklinom Delanoom Rooseveltom, joj je

dala svoje obeanje da e tako i biti. Godine 1942. Rooseveltov osobni

predstavnik uvjerava francuskog generala Henrija Girauda: U potpunosti se
razumije da e se francuski suverenitet to prije bude mogue ponovno
uspostaviti na cijelom teritoriju, metropolitanskom ili kolonijalnom, nad kojim se
1939. vijorila francuska zastava. 1945. Truman je uvjeravao Francuze da on nije
dovodio u pitanje njihov suverenitet nad Indokinom.
Vlasti su, u svoju obranu, tvrdile kako je SAD zapravo htio sredstvima francuske
vojske osloboditi Vijetnam od komunistike prijetnje, ali onda natjerati Francuze
da ga napuste i daju mu neovisnost.
Kolikogod SAD nisu elje priznati postojanje vlastitih geopolitikih interesa, ipak
su upravo oni jedan od razloga ulaska u rat. S jedne strane teorija domina je
prikladno objasnila razloge amerike intervencije u medijima i propagandi. S
druge strane, u Tajnom memoranudumu Vijea za nacionalnu sigurnost iz 1952.
stoji:
Komunistiki nadzor nad cijelom Jugoistonom Azijom ameriku e poziciju na
pacifikom priobalnom otonom pojasu uiniti nesigurnom i ozbiljno e ugroziti
fundamentalne amerike sigurnosne interese na Dalekom istoku.
1963. Kennedyjev podtajnik za vanjsku politiku odrao je govor pred Ekonomskim
klubom iz Detroita, kakav Kennedy nikad nije iznio pred javnost, nego je radije
govorio o komunizmu i slobodi:
...Zato je ona (Jugoistona Azija) poeljna i zato je vana? Prvo, ona prua
raskonu
klimu, plodno tlo, bogate prirodne resurse, relativno ratrkano
stranovnitvo u veini podruja i prostor za irenje. Zemlje Jugoistone Azije
proizvode bogate izvozne vikove kao to su ria, guma, tikovina, ito, kositar,
zaini, nafta i mnoge druge. ...
Prema svemu navedenom, stvarni razlozi amerikog ulaska u rat u Vijetnamu su
ipak geopolitiki i strateki, pa i ekonomski, dok proklamiranje obrane slobodnog
svijeta slui kao paravan. Naravno, u doba hladnoratovske konfrontacije
postojala je opa bojazan od irenja komunizma kako u Americi tako i u drugim
dravama zapadnoga svijeta, ali teorija domina i moralna dunost Amerike da se
uplie u prilike u drugim zemlja u svrhu obrane demokracije nipoto nisu jedini
razlog za vojno iscrpljivanje tolikih dometa SAD-a u Vijetnamu.
Jedna od masovnih operacija u Vijetnamu bila je tzv Operacija Phoenix kojom je
upravljala CIA. U njoj je pogubljeno najmanje 20 000 civila za koje se sumnjalo da
su pripadnici komunistike ilegale.
Podatke o amerikim zloinima u Vijetnamu amerika je administracija
pokuavala skriti od javnosti. U biti amerika javnost o tijeku samoga rata nije
puno znala; rat je tek pred kraj malo bolje priblien javnosti, kada je antiratni
pokret ojaao i kada je porastao pritisak na administraciju da povue amerike
postrojbe iz Vijetnama.
U proljee 1970. Nixon i Kissinger pokrenuli su invaziju na Kambodu, poslije
bombardiranja koje vlada nikada nije objelodanila javnosti. Ipak, podaci su curili
van; 1973. bivi vladin dunosnik u Laosu Jerome Doolittle napisao je u New York
Timesu:

Kad sam prvi put stigao u Laos, dobio sam upute da na sva novinska pitanja o
naim masovnim i nemilosrdnim bombarderskim napadima u toj malenoj zemlji
odgovorim s: Na zahtjev Kraljevske laoske vlade, SAD izvode nenaoruane
izviake letove koje podupire naoruana pratnja koja ima pravo uzvratiti ako se
na nju otvori vatra. To je bila la. Svaki izvjestitelj kojem sam to rekao znao je
da je to bila la. Hanoi je znao da je to bila la. (...) Na kraju krajeva, te su lai
imale svrhu da neto taje od nekoga, a taj netko smo bili mi.
2. INTERVENCIJA U NIKARAGVI POTPORA CONTRASIMA
Godine 1980. Ronald Reagan postao je 40. predsjednik SAD-a, a 1984. osvojio je i
drugi mandat. Reagan je doao na vlast s namjerom da SAD-u vrati poloaj
politike, vojne i gospodarske supremacije. On je ponovno proveo politiku velikih
ulaganja u naoruanje. To je bila posljedica povratka klime Hladnog rata i
povratka teme sigurnosti kao glavne brige amerike meunarodne politike.
Naime, nakon velikih gubitaka i poraza amerike vanjske politike u Vijetnamu,
dolo je do razdoblja detanta i Nixonove realne politike, tijekom kojega se
nastojalo probleme i suprotnosti sa SSSR-om rijeiti pregovorima i radilo se na
smanjenju naoruanja. Takva je politika uskoro izazvala protivljenje dijela javnosti
koja je smatrala da SAD previe poputa Sovjetima i da se izgubio ameriki
antikomunizam; jer Nixonova deviza je bila da ga se ne tie sovjetsko unutarnje
ureenje sve dok su oni fer za pregovarakim stolom.
1979. sovjetske su trupe ule u Afganistan, a u Iranu je iste godine svrgnut
proameriki orjentiran ah. Iranski su revolucionari u studenome 1979. uzeli kao
taoce 53 diplomata iz amerikog veleposlanstva u Teheranu; tada je kulminiralo
nezadovoljstvo politikom detanta.
Stoga je u meunarodnoj politici primarni cilj Reaganove vlade bila ponovna
izgradnja SAD-a kao velesile te prevladavanje tzv vijetnamskog sindroma
obnovljenim meunarodnim intervencionizmom. Veim ulaganjem u vojsku i
projektom Strateke obramene inicijative, SAD je nastojao Sovjetima dati do
znanja da ne mogu stei superiornost nad SAD-om i da se moraju povui.
Reagan je doao na vlast odmah poslije revolucije koja se dogodila u Nikaragvi, u
kojoj je popularni pokret sandinista (koji je dobio ime po revolucionarnom junaku
iz 1920-ih Augustu Sandinu) zbacio korumpiranu dinastiju Somoza (koju su dugo
podupirale SAD). Sandinisti su se sastojali od koalicije marksista, ljeviara i raznih
nacionalista; poeli su davati vie zemlje seljacima te iriti obrazovanje i
zdravstvenu skrb meu siromanima. Reaganova je vlada poela raditi na tome
da zbaci sandinistiku vladu, toboe jer je u tome vidjela komunistiku prijetnju.
Ovakva se retorika uklapala u kompletnu Reaganovu politiku i u gore opisanu
klimu koja je tada vladala u SAD-u; javila se potreba za demonstracijom amerike
moi putem ponovne konfrontacije sa SSSR-om i putem jaanja antikomunizma.
Zapravo, SAD su dugo imale svoje interese na podruju Srednje i June Amerike,
a ovakav preokret u Nikaragvi znaio bi kraj dugotrajnog amerikog nadzora na
tom prostoru.
SAD je naoruavao tzv contrase (kontrae, tj kontrarevolucionare) iji su mnogi
elnici bili bivi elnici omrznute Nacionalne garde pod svrgnutim Somozom. Ovaj
rat bio je tajni, a vodila ga je CIA; koja je ujedno bila zaduena i za organiziranje
kontraa i njihovog otpora sandinistima.

Prema slubenim izjavama, SAD je zapravo provodio tzv Reaganovu doktrinu,

kojom se Sjedinjene Drave obvezuju pruiti pomo svim antikomunistikim
snagama u njihovu nastojanju da se otrgnu iz sovjetske interesne sfere.
Reaganov tim daje objanjenje da planira pruiti neposrednu potporu promicanju
demokracije, nagraivati zemlje koje ispune ideale demokratskoga drutva, a
kanjavati one koje u tome ne postiu napredak. Dakle, opet je u pitanju
ameriko vilsonijalnsko pozivanje na kolektivnu sigurnost, ameriku ulogu
luonoe slobode u svijetu, i konano na hladnoratovski antikomunizam i nunost
borbe protiv istog.
Meutim ak i da je irenje demokracije i briga o kolektivnoj sigurnosti bio
jedini razlog za obnovljeni ameriki intervencionizam, nikako se u duhu
demokracije nije moglo opravdati ameriko uplitanje u unutarnje prilike druge
zemlje, pogotovo u sluaju Nikaragve gdje su sandinisti izabrani od veine nakon
svrgavanja omraenog reima dinastije Somoza.
Kontrai su bili smjeteni u susjednom Hondurasu, zemlji kojom su dominirale
SAD, jer u Nikaragvi nisu imali pretjeranu podrku. To dovoljno govori o tome
koliko je ovaj rat bio odraz istih amerikih interesa. Kontrai su iz Hondurasa
prelazili preko granice i napadali sela, farme i stanovnitvo.
Ova amerika akcija bila je provedena u tajnosti s razlogom; rezultati istraivanja
javnog mnijenja pokazali su da se amerika javnost protivila vojnom uplitanju, a
sami vojnici mislili su da e se boriti uz bok sa Nikaragvancima koji se bune protiv
sandinista, da bi se ispostavilo da su kontrai zapravo samo instrument amerike
vlade.
Reaganova administracija negirala je angaman u Nikaragvi u javnosti. Ipak, u
javnost je procurila informacija o tome kako CIA postavlja mine po lukama u
Nikaragvi. Nakon toga, administracija je potpuno izignorirala i odluku Kongresa
kojom je proglaeno nezakonitim da SAD potpomau izravno ili neizravno, vojne
ili poluvojne operacije u Nikaragvi.Odluila je i dalje davati pomo kontraima u
tajnosti, ali je sada traila financijsku pomo neke tree strane i tako je dolo do
afere Irangate1, nakon koje je Reagan umirovljen.
Meutim, osim njegova umirovljenja, nije bilo nikakvih posljedica; nije dolo do
neke snane kritike tajnosti u vladi. Mediji su javnost drali informiranom na
strogo povrinskom nivou.
Posthladnoratovsko razdoblje
Zavretak Hladnoga rata, pad komunizma i kraj bipolarne podjele svijeta
zahtijevali su preispitivanje i redefiniranje amerike vanjske politike, njenih ciljeva
i interesa u novom svjetskom poretku. Pad komunizma oznaio je kraj borbe na
ideolokom planu; SAD su ostale jedina svjetska sila.
Po padu komunizma SAD su dobile priliku da rekonstruiraju svoju vanjsku politiku
i da smanje troak koriten u vojne svrhe. Meutim, to se nije dogodilo SAD su
traile razloge za daljnje odravanje vojnih snaga. Tako je ispalo da se vanjska
politika SAD-a nije jednostavno zasnivala na postojanju Sovjetskog Saveza; to je
bio samo jedan jako dobar razlog za ameriko vanjskopolitiko angairanje.
Ameriku je motivirao strah od revolucije u razliitim djelovima svijeta, odnosno od
nezavisnog nacionalizma. Taj nezavisni nacionalizam moe ugroziti amerike
1

ekonomske interese, izguravanjem amerikih kompanija i utjecaja sa svog

podruja.
Ali naravno, to nije objanjenje servirano u javnosti. Nakon Hladnoga rata SAD se
okree idealizmu odnosno opravdava svoju vanjsku politiku djelovanjem na
unaprijeenju meunarodnoga prava, ouvanju kolektivne sigurnosti, poveanju
meunarodne trgovine itd.
Naime, obzirom da u vremenu nakon pada eljezne zavjese dolazi do jae
globalizacije i meunarodnog povezivanja i ovisnosti zemalja jedne o drugoj,
ekonomska mo postaje presudna i na neki nain mijenja dotadanju potrebu za
vojnom premoi. Bill Clinton uvodi tzv geoekonomiju koja za dominantni cilj
amerike vanjske politike
postavlja postizanje globalne ekonomske moi
amerike privrede i prisutnost amerikih proizvoda i usluga irom svijeta. Cilj je
prodrijeti na nova, jo nezauzeta trita donedavnih neprijatelja (zemlje nek.
Istonoga bloka) i trajno tamo ostati. Tako je borba na geopolitikom planu
izmeu Istoka i Zapada zapravo zamijenjena borbom na geoekonomskom planu.
Meutim, vojni proraun je i dalje ostao visok. I dalje je postojala opasnost od
ugroavanja amerike sigurnosti, samo to sada ameriki lideri javnosti nisu
mogli ponuditi konkretnog neprijatelja kao u vrijeme Hladnoga rata, nego je
glavna meta postao terorizam i drave koje ugroavaju ljudska prava, ne provode
zapadnu demokraciju i sl.
Kako bi na neki nain opravdala postojanje vojnih snaga i CIA-e, ija je svrha u
posthladnoratovskim uvjetima takoer dovedena u pitanje, George Bush
pokrenuo je dva rata: onaj protiv Paname i protiv Iraka, pri emu je ovaj drugi bio
kudikamo masovniji od prvog.

3. PANAMA
Reim panamskog diktatora Manuela Noriege bio je korumpiran, brutalan,
autoritaran, ali su predsjednik Reagan i tadanji potpredsjednik Bush prelazili
preko toga jer je Noriega bio koristan Sjedinjenim Amerikim Dravama. On je s
CIA-om suraivao na mnoge naine; npr. nudio je Panamu kao bazu za operacije
kontraa protiv vlade sandinista iz Nikaragve i sl.
U meuvremenu, Noriega SAD-u vie nije bio toliko koristan, a njegove aktivnosti
u trgovini drogom bile su javno poznate. U novim prilikama u kojima SAD, kao
jedina preostala sila svijeta nastoji djelovati u smjeru provoenja meunarodnoga
prava te djelovati protiv kriminala, Bush je sada morao neto uiniti. Zapravo,
svrgavanje Noriege bio bi odlian oporavak za SAD kada se inilo da je
nesposoban unititi Castrov reim na Kubi ili sandiniste u Nikaragvi.
SAD je intervenirao u Panami tvrdei kako brani pravo Paname na
samoopredjeljenje koje im je po meunarodnom pravu pripada, a Noriega im ga

je uskratio.2 Osim toga, Noriega je takoer izveden pred sud zbog trgovanja
drogom.
SAD su napale Panamu u prosincu 1989. s 26 000 vojnika (samo da bi uhvatile
jednog ovjeka). Noriegu su uhvatili i doveli i Floridu da odgovara pred sudom,
koji ga je proglasio krivim i poslao u zatvor.
Meutim tijekom invazije bombardirane su etvrti u Panama Cityju i ubijene su
stotine civila. U Panami je instaliran novi predsjednik prijateljski naklonjen SAD-u,
ali nezaposlenost i siromatvo nisu nimalo ublaeni. New York Times 1992. je
izvijestio kako invazija i uklanjanje Noriege nisu uspjeli zaustaviti protok
nezakonitih narkotika kroz Panamu.
To sve pokazuje kako je i ova intervencija za cilj imala demonstraciju amerike
moi i sposobnosti rjeavanja meunarodnih problema, to je bilo potrebno nakon
afere Irangate, koja je diskreditirala kako Reagana tako i SAD u cjelini.
Osim toga, intervencija u Panami imala je za cilj i neto drugo pokazati
amerikoj javnosti da je administracija sposobna provesti uspjenu vojnu
intervenciju i tako prevladati gnuanje amerike javnosti, jo od vremena
Vijetnama, prema inozemnim vojnim intervencijama.
4. IRAK (PUSTINJSKA OLUJA/ZALJEVSKI RAT)
Meutim, intervencija u Panami bila je premalih razmjera da bi u gorenavedenoj
namjeri i uspjela. Zaljevski rat je predstavljao dobru priliku za to. Irak je, pod
diktaturom Saddama Husseina, okupirao svog malog, naftom bogatog susjeda
Kuvajt u kolovozu 1990.
U listopadu 1990. donesena je tajna odluka o ratu protiv Iraka. UN reagirali su
uvoenjem sankcija protiv Iraka i potvreno je da su sankcije djelovale, meutim
Bush je ipak pokrenuo rat, udvostruivi amerike vojne snage u Zaljevu. Prema
nekim tumaenjima, Bush je napustio sankcije i odabrao rat zbog pribliavanja
predsjednikih izbora 1992. pa je morao bre djelovati kako bi pridobio glasae.
Pored toga, pri donoenju odluke da se ide u rat protiv Iraka kljuni je element
bila i amerika tenja da ima odluujuu rije u nadziranju naftnih resursa na
Srednjem istoku.
Meutim ti motivi nisu izneseni pred javnost. Njoj je reeno da SAD ele osloboditi
Kuvajt od irake okupacije. Zanimljivo je da su i druge zemlje bile napadnute, pri
emu SAD nisu pokazale takvu zabrinutost (Indonezija je napala Istoni Timor,
Irak je napao Iran, Izrael je napao Libanon; osim toga, SAD su napale Panamu).
Ipak, mediji su se drali danog objanjenja.
Jedno od opravdanja za ulazak u rat bila je tvrdnja da je Irak bio na putu da
izgradi nuklearnu bombu; ali je dokaz za to bio vrlo slab.
Ipak, Bush je bio odluan krenuti u rat, iako je manje od polovine javnosti bilo
naklonjeno vojnoj akciji (unato neprestanim opominjanjima o opasnosti
Saddama Husseina).
2

Zanimljiv izgovor, ako znamo da je praktiki do tog vremena SAD pomagao contrasima
da svrgnu legitimno izabranu vladu u Nikaragvi samo zato to nije odgovarala njihovim
interesima. U tom sluaju nikaragvansko pravo na samoopredjeljenje nije igralo bitnu
ulogu.

Sredinom sijenja 1991., nakon to je Saddam Hussein odbacio ultimatum da

napusti Kuvajt, SAD je pokrenuo zrani rat protiv Iraka. Dano mu je ime
Pustinjska oluja. Vlada i mediji izmislili su sliku impresivne irake vojne sile, no
stvarnost je bila potpuno drukija. Ameriko je zrakoplovstvo zapravo imalo
potpuno nadzor.
Ameriki su dunosnici imali potpuni nadzor nad medijima. Amerikim je
novinarima bilo zabranjeno da rat vide izbliza, a njihove vijesti bile su podlone
cenzuri.
Husseina su SAD ostavile na vlasti i nakon rata. Htjele su ga oito samo oslabiti,
ne i eliminirati, kako bi odrale prevagu protiv Irana. Isto tako, nakon to je rat
zavrio, SAD nisu poduprle irake disidente koji su htjeli sruiti reim Saddama
Husseina.

Zakljuak
Zakljuak bi sadravao sumirane razlike izmeu amerike intervencionistike
politike za Hladnog rata i nakon njega, kao i razlike izmeu meunarodnog
poloaja SAD-a u prvom i drugom razdoblju. Cilj je u zakljuku odgovoriti na
pitanje sa poetka jesu li amerike intervencije doista bile vezane iskljuivo za
postojanje SSSR-a ili su one stalan dio amerike vanjske politike te koje je njihova
budunost.

LITERATURA
Kissinger, Henry. Diplomacija. Zagreb: Golden marketing, 2000.
Kissinger, Henry. Treba li Amerika vanjsku politiku. Zagreb: Golden marketing,
2003.
Zinn, Howard. Narodna povijest SAD-a. Zagreb: VBZ, 2012.
ehuli, Lidija. Clinton i novi svjetski poredak. Zagreb: Politika kultura, 2001.
Poljani, Lea. Transatlantski odnosi u Pravnik, 40, 2 (83), 2006.
Bilandi, Mirko. Tajne operacije CIA-e kao komponenta vanjske politike SAD-a u
posthladnoratovskom razdoblju u Polemos 8, 2005.
Kos-Stanii, Lidija. Vojne komponente amerike vanjske politike u Polemos 3,
2000.