Professional Documents
Culture Documents
Dijalog Ikonoboraca Sa Ikonopostovateljima
Dijalog Ikonoboraca Sa Ikonopostovateljima
Dijalog Ikonoboraca Sa Ikonopostovateljima
UDC 271.2285.4:316.754.4
DOI 10.2298/ZOG1034013P
Pregledni rad
Studija predstavqa analiti~ki prikaz ikonoborstva, hristolo{ke jeresi, koja se javila u Vizantiji i
trajala dva veka. Posle prvog odeqka Mogu}nost ikoni~nog izobra`avawa Isusa Hrista i Svetih Bo`ijih
ugodnika, u kome je opisana istorijsko-bogoslovska pozadina imenovanog problema, obja{wene su vrste ikona i razli~ite dimenzije pojma ikone prirodna i
rukotvorena ikona, a zatim je obja{wen odnos slike i
originala, uz dogmatsku zasnovanost svih hipoteza i
tvrdwi. Ova dvodelna studija, uz kori{}ewe relevantnih izvora, obja{wava odnos ikonoboraca i ikonopo{tovateqa, kako u tom trenutku u Vizantiji, tako
i kroz istoriju do danas.
Kqu~ne re~i: ikona, ikonoborstvo, Prvolik, Ovaplo}ewe, ipostas (li~nost), priroda, trijadologija, hristologija
The dialogue of the iconoclasts
with the iconophiles
The study represents an analytical review of iconoclasm, a
Christological heresy that appeared in Byzantium and lasted
for two centuries. After the first section The possibilities of
expressing Jesus Christ and the holy servants of God by
means of icons, which describes the historical and theological background of the said problem, explanations are
given of the kinds of icons and the different dimensions of
the notion of an "icon" the natural and hand-made icon,
and subsequently, of the relationship of the image and the
original, along with the dogmatic foundation of all hypotheses and claims. This two-part study, in addition to using
the relevant sources, explains the relationship of the iconoclasts and the iconophiles, at that time in Byzantium and
throughout history, right up to the present day
Keywords: icon, iconoclasm, Archetype, Incarnation, hypostasis (person), nature, triadology, christology
13
15
Ikonopo{tovateqi jasno ka`u da po telesnom izgledu pobijaju jeretike koji praznoslove da je Bog Logos
prividno, a ne stvarno postao ~ovek.34 Oci tako|e odgovaraju ikonoborcima da ikonopo{tovateqi ne izobra`avaju ikoni~no Hristovu ~ove~ansku prirodu, nego
izobra`avaju Ipostas (Li~nost) ovaplo}enog Boga Logosa.35 To jest, to {to se ikoni~no izobra`ava jeste lik
Bogo~oveka Isusa Hrista; taj qudski lik je istinita
ikona (slika) Hristove Li~nosti i taj lik su videli
Wegovi savremenici.36 Car ikonoborac Konstantin V
nije smogao snage da pojmi tu istinu, a posledica wegovog nerazumevawa je bila ta {to je neosnovano tvrdio
da telesni lik (izgled) Hrista nije autenti~na ikona
(slika) Hristove Li~nosti jer, navodno, ne izobra`ava
obe Hristove prirode.37 Upravo zbog toga, Konstanin
izvla~i zakqu~ak da se antropomorfna predstava Isusa
Hrista ne mo`e nazvati Ikona Hrista jer ime ozna~ava
obe prirode Bogo~oveka Hrista, dok se na ikoni izobra`ava samo Wegova ~ove~anska priroda.
I car Konstantin V i drugi ikonoborci wegovog
vremena, pravili su osnovnu gre{ku {to su prirodama
(bo`anskoj i ~ove~anskoj) u Bogo~ove~anskoj Li~nosti
Isusa Hrista pripisivali one osobine koje pripadaju
Ipostasi a ne prirodama. Jednom re~ju, nejasan im je bio
na~in postojawa dveju priroda u Ipostasi o~ove~enog
Boga Logosa, zbog ~ega su i tvrdili da ikoni~no prikazivawe (izobra`avawe) Isusa Hrista zna~i izobra`avawe (slikawe) Wegovih priroda.38 Prema tome, iako
ikonoborci govore o ikoni~noj predstavi jednog lica,
oni ipak u stvari pod tim podrazumevaju ikoni~no prikazivawe priroda.39 Po{to je nemogu}e ikoni~no prikazati bo`ansku prirodu, ikonoborci izvode zakqu~ak
da je rukotvorena ikona Hrista la`na i idol.
Crkva je, jednom re~ju, oslawaju}i se na Sveto Pismo i Sve{teno Predawe, usvojila i odobrila upotrebu
ikona jer je tako bilo u duhu wenog u~ewa i u wenoj
vi{evekovnoj praksi.40 Mogli bismo slobodno re}i da
se ikonopisawe u Pravoslavnoj Crkvi ne nalazi u suprotnosti sa wenom trijadologijom i hristologijom,
nego naprotiv: izra`ava je.
Dodu{e, i ikonoborci su poku{avali da svoje u~ewe opravdaju pozivaju}i se na iste izvore,41 ali neuspe{no. Ikonoborci su se u svojim neosnovanim tvrdwama pozivali na Oce Kapadokijce: Vasilija Velikog,
Atanasija Velikog i Grigorija Nisijskog, koji su mogu}nost ikoni~nog izobra`avawa Isusa Hrista povezivali sa svetom tajnom ovaplo}ewa Boga Logosa.42 U
ranom periodu ispoqavawa svoje netrpeqivosti prema
svetim ikonama, ikonoborci su se naro~ito pozivali na
Jevsevija Kesarijskog (umro 339), koji je ina~e pogre{no
u~io o hristologiji i pao je u monofizitsku jeres.43
Poznato je Jevsevijevo pismo upu}eno Konstanciji, sestri cara Konstantina Velikog, u kojem on zakqu~uje da
se ovaplo}eni Bog Logos ne mo`e ikoni~no predstaviti.44 Po Jevsevijevom pogre{nom mi{qewu, svako
ikoni~no predstavqawe ovaplo}enog i o~ove~enog Sina
Bo`ijeg Isusa Hrista, ravno je idolopoklonstvu.45 Na
`alost, Jevsevije Kesarijski je imao velikog uticaja na
kasnije ikonoborce, {to se vidi i u odlukama ikonoklasti~kog Sabora odr`anog 754. godine.46
Vizantijski ikonoborci su se bunili naro~ito
protiv ikoni~nog prikazivawa Isusa Hrista, jer su se
pla{ili da na taj na~in dolazi do me{awa ili slivawa
16 dveju priroda u Hristu,47 i to je bio razlog {to su
odbacivali ikone sa naslikanim Hristovim likom. Ikonoborci su pogre{no poimali tajnu Bogo~ove~anske
Li~nosti Isusa Hrista i nije im bilo potpuno jasan
odnos dveju priroda prema Ipostasi Sina Bo`ijeg.
Glavni problem se sastojao u tome {to ikonoborci, iako
su prihvatali postojawe dveju priroda u Bogo~oveku
Isusu Hristu, ipak nisu prihvatali wihove prirodne
osobine, a naro~ito nisu prihvatali mogu}nost ikoni~nog izobra`ewa Hristove ~ove~anske prirode.48 Posledica toga je bila ta {to su smatrali da se Bo`anstvo
ne mo`e likovno predstaviti, a po{to je Isus Hristos
istovremeno i Bog i ^ovek (= Bogo~ovek), po ikonobora~kom rezonovawu, On ne mo`e kao takav da se predstavi na ikoni. Hristos ima dve prirode: jednu Bo`ansku i jednu ~ove~ansku. Ko ho}e da predstavi samo Wegovu ~ove~ansku prirodu, nastavqaju ikonoborci, ogre{uje se o dogmu nerazdvojenosti tih dveju priroda i pada
u nestorijansku jeres, jer Svetoj Trojici dodaje i ~e34 Cf. Grigorije Akragantijski, Obja{wewa Kwige Propovednikove (PG 98, 1173B).
35 Cf. Mansi, Sacrorum conciliorum, XIII, 252D.
36 Cf. G. D. Kordhj, Morfh kai eikona. H problhmatikh gia th
scesh morfhj kai eikonaj kata touj eikonomacouj kai eikonofilouj,
Aqhna 1991, 103.
37 Konstantin V postavio je slede}e pitawe: Kai pwj tou
qeou kai anqrwpou onoma thn qeian fusin shmainon kai anqrwpinin
epi th eikoni ekeinh ecomen kalesai th dunatwj ecoush anqrwpou
monon fusin carakthrizein, kai thn qeian kai akatalhpton fusin
mh;, cf. Nikifor Carigradski, Antiritik, I (PG 100, 313A).
38 Cf. G. Ferraro, II Concilio Niceno II nel suo XII anniversario, La
Civilta Cattolica 3294 (1987) 449461
39 Cf. Kordhj, Morfh kai eikona. 117; Nikifor Carigradski,
Antiritik, I (PG 100, 237A).
40 Cf. odluke Sedmog Vaseqenskog sabora (Praktika), Mansi,
Sacrorum conciliorum, XIII, 409.
41 Cf. Jovan Damaskin, Apologetska slova protiv onih koji
odbacuju svete ikone, II,7 (PG 94, 1288D). O zloupotrebi i pogre{nom
tuma~ewu Svetog Pisma od strane ikonoboraca v. C. Boulgarh, H
crhsimopoihsij thj Agiaj Grafhj kata taj eikonomacikaj eridaj, in:
Antipelarghsij. Tomoj timhtikoj proj ton arciepiskopo Kuprou k.k.
Crusostomon epi thj eikosipentaethridi thj arcieratikhj autou diakoniaj, Leukwsia 1993. U odbacivawu ikona, hri{}ani ikonoborci
su na{li veliku podr{ku u judaizmu i islamu. Istorija je zabele`ila velike nemire, progone i krvave sukobe u Vizantiji povodom
po{tovawa ikona i upotrebe istih u Crkvi. O tome svedo~e
hri{}anski izvori, v. Leontije episkop Neapolisa, Iz pete besede o
apologiji hri{}ana protiv Judeja i o ikonama svetih (PG 93,
15971612); Jovan Damaskin, op. cit. (PG 94, 12311420). Dijalog oko
navedenog pitawa nikada nije prestao, s obzirom na to da su ikonoborci na{li svoje sledbenike u protestantizmu i mnogim
hri{}anskim sektama, v. L. Barnard, The Theology of Images, in: Iconoclasm. Papers given at the Ninth Spring Symposium of Byzantine Studies,
University of Birmingham, March 1975, ed. A. Bryer, J. Herrin,
Birmingham 1977, 714.
42 E. J. A. Martin, A History of the Iconoclastic Controversy, London 1978, 130.
43 Cf. Mansi, Sacrorum conciliorum, XIII, 255A. Detaqnije o
Jevsevijevom jereti~kom u~ewu o svetim ikonama: Kordhj, Morfh
kai eikona, 130139.
44 Eusebioj Kaisareiaj, Proj Kwnstantian, in: Eusebioj
Kaisareiaj, Kata Markellou, Ekklhsiastikh Qeologia A-G,
Epistolai; Markelloj Agkuraj; Basileioj Agkuraj, Aqhna 1962
(Biblioqhkh Ellhnwn Paterwn kai Ekklhsiastikwn Suggrafewn, T.
29), 172173; cf. i idem, Ekklhsiastikh Istoria Z- I; Peri twn en
Palaistinh marturhsantwn k.l.p., Aqhna 1959 (BEPES, T. 20), 162;
idem, Peri twn topikwn onomatwn; Eij ton bion Kwnstantinou basilewj A- D, Aqhna 1960 BEPES, T. 24, 147.
45 Eusebioj Kaisareiaj, Proj Kwnstantian, 173. To je i bio
razlog {to je Jevsevije a priori odbacio mogu}nost `ivopisawa Isusa
Hrista; cf. Baynes, Idolatry, 123; von Schonborn, L'icone du Christ, 158.
46 Cf. Mansi, Sacrorum conciliorum, XIII, 276D.
47 Cf. Mansi, Sacrorum conciliorum, XIII, 340C, 341A.
48 Cf. Nikifor Carigradski, Antiritik, I (PG 100, 237BC).
17
da Hristovom slikom proglase samo pri~est. A, za ortodoksne pri~est, upravo zbog toga, nije mogla da bude
slika jer je smatrana identi~nom sa arhetipom. U tome i
dolazi do izra`aja najdubqa gnoseolo{ka razlika koja je
na~elno razdvajala obe stranke. Daleko od toga da bude
jednosu{na omoousion arhetipu ili istovetna
tauton sa wim, {to je slika prema ikonoklasti~kom
shvatawu trebalo da bude, sam pojam slike (eikwn) pretpostavqa, prema ortodoksnim apologetima ikona, su{tinsku razliku od arhetipa Za ortodoksne ikonofile prosto je neshvatqivo da slika i ono {to je na woj
prikazano treba da budu isto.61 U tom smislu sveti
Jovan Damaskin otvoreno ka`e: Niko ne}e biti toliko
lud da misli da je sena po su{tini jedno isto {to i
istina, priroda isto {to i ustanovqewe, arhetip isto
{to i ono {to je od wega izvedeno, razlog isto {to i
posledica.62
Iznose}i svepravoslavni stav o ikonopo{tovawu,
sveti Nikifor ka`e: Ikona i idol se me|usobno razlikuju, tako da se oni koji tu razliku ne uvi|aju s pravom
mogu nazvati idolopoklonicima.63
Po u~ewu Pravoslavne Crkve, postoji su{tinska
razlika izme|u slike i wenog uzora, {to }e re}i da me|u
wima postoji sli~nost po imenu (po ipostasi). Ime se
prvenstveno odnosi na Ipostas, a ne na prirode, koje
postoje na jedan naro~it na~in u Ipostasi (=uipostaziarne su). Drugim re~ima, bo`anska i ~ove~anska priroda ne postoje same za sebe van Li~nosti.
Mo`emo re}i da slika ima isto ime kao i wen uzor
na osnovu koje je ona i naslika (= salika). Nasuprot
ovakvom pravoslavnom poimawu slike (ikone), ikonoborci grade svoje u~ewe na izvesnim magijsko-orijentalnim predstavama za koje je karakteristi~na identifikacija slike sa onim {to se slika.64
Jednom re~ju, ikonoborci su pogre{no poimali
hristologiju, odnosno, nepravoslavno su tuma~ili sjediwewe dveju priroda (bo`anske i ~ove~anske) u Bo`anskoj Ipostasi Boga Logosa Isusa Hrista. Oni su
tvrdili da se ikoni~nim prikazivawem Isusa Hrista
Svetoj Trojici dodaje i ~etvrto lice.65 Ikonoborci su
jo{ neosnovano mislili da svako ikoni~no izobra`avawe svodi Isusa Hrista na nivo obi~nog ~oveka. Hristolo{ko skretawe ikonoboraca, kojima su ortodoksni
stalno prebacivali doketizam, le`i o~igledno u tome
{to je wima ostao skriven ortodoksni smisao Hristova
ovaplo}ewa, {to su oni jednostrano i na u{trb Hristove qudske prirode isticali wegovo bo`anstvo, tj.
kretali se u pravcu monofizitizma, po kome se Hristova
qudska priroda pretopila u wegovu bo`ansku prirodu.
Izvesno pribli`avawe ikonoborskog mi{qewa monofizitizmu mo`e se dakle utvrditi i ~isto teolo{ko-sistematskim putem.66
Ikonoborci su verovali da je Hristova jedinstvena Li~nost nastala spajawem dveju priroda: bo`anske i
~ove~anske (neve{tastvene i ve{tastvene), a ne da je
Wegova Bo`anska Ipostas postojala pre ovaplo}ewa. Bilo je ikonoboraca koji nisu prihvatali jednosu{tnost,
ravnobo{tvo i istobo{tvo Sina Bo`ijeg (Isusa Hrista) sa Bogom Ocem, nego su usvojili u~ewe o subordinaciji,67 verovali su da je Isus Hristos samo savr{en
~ovek ali ne i Bogo~ovek, i zbog toga postavqali neumesno pitawe: kako je mogu}e ikonografski predstaviti (naslikati) bo`ansku prirodu u istorijskom Isusu
18 Hristu? Po ikonobora~kom rezonovawu, nemogu}e je bo-
`ansku prirodu Hristovu umom shvatiti ni likom prikazati (naslikati) jer ona nema lika.68 U svojim napadima na ikonopo{tovateqe ikonoborci neosnovano
tvrde da su, navodno, ikonopo{tovateqi pali u jamu
bezverja jer odvajaju telo od bo`anstva i smatraju da ono
postoji samo za sebe, i pripisuju telu i drugo lice, koje
predstavqaju na ikoni; na taj na~in dodaju trojstvu i
~etvrto lice.69
Dodu{e, nisu svi ikonoborci odricali Bo`anstvo
Isusa Hrista, nego su prvenstveno umawivali savr{enstvo i puno}u Wegove ~ove~anske prirode,70 smatraju}i da je bo`anska priroda apsorbovala ~ove~ansku
prirodu. O~igledno je u pitawu doketski na~in razmi{qawa i u~ewa. Dakle, za ikonoborce tajna Bogo~ove~anske Li~nosti Isusa Hrista je ostala bez odgovora
i zbog toga su na saboru u Jeriji (726) odbacili ikone i
mogu}nost `ivopisawa ikoni~nog prikazivawa.71
2) Vrste ikona i razli~ite dimenzije pojma
ikone
Iznose}i svepravoslavni stav na pitawe kakve sve
vrsta ikona postoje, sveti Jovan Damaskin je dao slede}i
odgovor: Prva vrsta ikone je prirodna: u svakoj stvari
mora prvo da ima ono {to je ona po prirodi a tek onda
ono {to je po usvojewu (kata qesin) i po podra`avawu;72
Druga vrsta ikone jeste pojam u Bogu wegove budu}e tvorevine, to jest, Wegov predve~ni savet, ve~no isti.73
Tre}a vrsta ikone je ona koju je Bog stvorio po podra`avawu, to jest, ~ovek.74 ^etvrta vrsta ikone biva kada
Sveto Pismo stvara obraze (likove) i izobra`ewa nevidqivih i bestelesnih stvari, telesno izobra`avanih,
radi izvesnog poimawa Boga i an|ela.75 Peta vrsta ikone
se zove ona koja praslikuje i predukazuje na budu}e doga|aje.76 [esta vrsta ikone, to su one slike koje predstavqaju se}awa na doga|aje ili ~uda ili vrline, u slavu
i ~ast i obele`avawe vrsnih i vrlinama proslavqenih
qudi, ili sliku proroka, radi pobede i posramqewa
zlih qudi, na kasniju korist onih koji se obo`uju, kako
bi zlo izbegli i u vrlini revnovali.77
Bogomudri Oci u~e da ikonu treba posmatrati u
dvema dimenzijama; jedna dimenzija se ti~e ikone koju
sveti Vasilije Veliki naziva prirodnom ikonom
(fusikh eikona) ili ro|enom (gennith),78 a druga
dimezija se odnosi na takozvanu rukotvorenu ikonu,
61
4849.
Teodor Studit, Antiritik, I (PG 99, 341B).
Nikifor Carigradski, Antiritik, I (PG 100, 277B).
64 Ostrogorski, op. cit., 5051.
65 Cf. Jovan Damaskin, Apologetska slova protiv onih koji
odbacuju svete ikone, I,4 (PG 94, 1236), III,6 (PG 94, 1325A).
66 Ostrogorski, O verovawima i shvatawima Vizantinaca, 35.
67 Cf. A. Qeodwrou, H peri upotaghj qewria (subordinatio) en th
arcaia ekklhsia: Ioustinoj Wrigenhj, Aqhna 1961.
68 Cf. Mansi, Sacrorum conciliorum, XIII, 256AB.
69 Cf. Mansi, Sacrorum conciliorum, XII, 257E 260A.
70 Cf. Teodor Studit, Antiritik, III (PG 99, 409A).
71 Cf. oros sabora u Jeriji (Mansi, Sacrorum conciliorum, XIII,
324D).
72 Jovan Damaskin, Apologetska slova protiv onih koji odbacuju svete ikone, III,18 (PG 94, 1337, 1340).
73 Ibidem, III,19 (PG 94, 1340).
74 Ibidem, III,20 (PG 94, 13401341).
75 Ibidem, III,21 (PG 94, 1341).
76 Ibidem, III,22 (PG 94, 1341).
77 Ibidem, III,23 (PG 94, 1341, 1344).
78 Vasilije Veliki, Homilija XXIV: Protiv Savelijana, Arija
i Anomiosa (PG 31, 608A).
62
63
Rukotvorenu ikonu bismo mogli da okarakteri{emo kao vidqivu sponu sve{teni most izme|u nevidqivog pralika i ~oveka vernika, kojom ~ovek stupa u
`ivu zajednicu sa Troji~nim Bogom. Bog je ~oveku hri{}aninu podario netvarnu blagodat da bi neve{tastvenim vidom uma97 mogao preko rukotvorene ikone da
sagleda nevidqivu stvarnost. U tom smislu ikona slu`i
kao `ivo ogledalo.98
Za razliku od Prirodne ikone u kojoj se Prvolik i Ikona su{tinski poistove}uju, ali se razlikuju
po Ipostasi (Otac i Sin) i tako zbog jedne i iste
bo`anske prirode ne postoje dva Boga nego jedan Bog, u
rukotvorenoj ikoni (tecnith) je sasvim druga~ije: rukotvorena ikona se poistove}uje sa prototipom (prvolikom) po obli~ju (po sli~nosti), dok se razlikuje po
su{tini.99 Dakle, poistove}ivawe je samo zbog sli~nosti
koja postoji izme|u ikone i wenog stvarnog prauzora.100
Na primer: ikona Hrista se su{tinski razlikuje od svoga
prvolika (prototipa), to jest, od ovaplo}enog Boga Logosa, ali se poistove}uje sa prvolikom po obli~ju.101 To
79 Vasilije Veliki, Protiv Evnomija 2, 17 (PG 29,
604C605A); idem, O Duhu Svetome, XVIII (PG 32, 149C).
80 Cf. Vasilije Veliki, Homilija XXIV: Protiv Savelijana,
Arija i Anomiosa (PG 31, 607A).
81 Jovan Damaskin, Apologetska slova protiv onih koji odbacuju svete ikone, III, 18 (PG 94, 1337, 1340). Sveti Vasilije ka`e da
znawe o Prototipu sti~emo preko ikone. Cf. Vasilije Veliki, Protiv Evnomija, 1, 17 (PG 29, 552B).
82 Cf. Jovan Damaskin, op. cit., III, 17 (PG 94, 1337).
83 Cf. Grigorije Bogoslov, Besede, 30 (PG 36, 129A).
84 Cf. Teodor Studit, Antiritik, III (PG 99, 501B).
85 Cf. Vasilije Veliki, Homilija XXIV: Protiv Savelijana,
Arija i Anomiosa (PG 31, 607A).
86 Jovan Damaskin, op. cit., III, 26 (PG 94, 1345, 1348).
87 Jovan Damaskin, op. cit., III, 18 (PG 94, 1337, 1340).
88 Teodor Studit, Pismo Platonu, svome duhovnome ocu, o
po{tovawu ikona (PG 99, 501B).
89 Teodor Studit, Opovrgavawe i ru{ewe bogohulnih pesama
(PG 99, 461B). Cf. Jovan Damaskin, op. cit., III, 16 (PG 94, 1337).
90 Nikifor Carigradski, Antiritik, III, 23 (PG 100, 412B).
Cf. Grigorije Bogoslov, Besede 30 (PG 36, 129B). Isto tako, po Svojoj
~ove~anskoj prirodi Isus Hristos je prirodna ikona Svoje majke
Djeve Marije, i kao {to je wu mogu}e ikoni~no opisati (predstaviti,
izobraziti), to pravilo va`i i za Wega.
91 Cf. Grigorije Nisijski, Protiv Evnomija, I (PG 45, 448A).
92 Cf. D. Tseleggidhj, H qeologia thj eikonaj kai h anqrwpologikh shmasia thj, Qessalonikh 1984, 28.
93 Jovan Damaskin, Apologetska slova protiv onih koji odbacuju svete ikone, III, 18 (PG 94, 1337, 1340).
94 Jovan Damaskin, op. cit., III, 26 (PG 94, 1345, 1348).
95 Jovan Damaskin, op. cit., III, 16 (PG 94, 1337). Cf. Teodor
Studit, Antiritik, III (PG 99, 417A).
96 Cf. Tseleggidhj, H qeologia thj eikonaj, 31.
97 Jovan Damaskin, op. cit., III, 25 (PG 94, 13441345).
98 Cf. Teodor Studit, Protiv ikonoboraca, sedam poglavqa, 1
(PG 99, 489A).
99 Cf. Teodor Studit, op. cit., 1 (PG 99, 488D489A); idem,
Antiritik, III (PG 99, 417C); Nikifor Carigradski, Antiritik, III,
2 (PG 100, 417B); idem, Antiritik, I, 30 (PG 100, 280B). O ipostasnom poistove}ivawu rukotvorene ikone sa svojim uzorom, govori
i sveti Atanasije Veliki kada navodi za primer sliku zemaqskog
Cara, rekav{i da oti basileuj legetai kai h tou basilewj eikwn
kai ou duo basileij, (Atanasije Veliki, Protiv arijanaca, 3, PG 26,
332A). O postojawu dveju vrsta ikona: prirodne i rukotvorene v. I. P.
Sheldon-Williams, The Greek Christian Platonist tradition from the Cappadocians to Maximus and Eriugena, in: The Cambridge History of Later
Greek and Early Medieval Philosophy, ed. A. H. Armstrong, Cambridge
1970, 506.
100 Cf. Atanasije Veliki, Protiv arijanaca, 3 (PG 26, 332B);
Tseleggidhj, H qeologia thj eikonaj, 33.
101 Cf. K. Kornarakhj, H qeologia twn ierwn eikonwn kata ton
osio Qeodwro ton Stoudith, Katerinh 1998, 205.
19
21
23
24
26
the religious truth which the icon depicts (sheds light on).
The skill, with which the handmade icon is made, has the role
of a means whereby the Christian attains knowledge about
the real and true existence of the model (the original), with
whom he communicates spiritually.
Therefore, there is a fundamental difference between
the Christian Orthodox and the iconoclastic notions of the
icon. The iconoclastic rejection of the vital relation between
the icon and the model led to the alienation of the Personality
of Jesus Christ as the Model (Prototype) from the handmade
icon of Christ, and so the icon became autonomous (separate)
from the Personality of Jesus Christ and the iconoclasts considered it to be an idol. One may conclude that the iconoclasts rejected sacred icons and considered them as idols, because they maintained the notion of Jesus Christ in a Docetic,
that is, a heretical way.