Prva propovijed

Stjepan Lice
U crkvu je na misno slavlje, meu ostalim vjernicima, dola i mlada obitelj s troje malene,
predkolske djece. Dvoje, tek neto starije djece bilo je mirno, dok je tree, najmlae, ve od
poetka mise neprestano - as glasnije, as tie - trailo neto od svojih roditelja. I inilo se da
uvijek trai neto drugo, a ne ono to su mu se oni toga asa dosjetili pruiti. Selilo se s oevih
na majine ruke, pa opet na oeve, i tako naizmjence.
Vjernici koji su se nalazili u njihovoj neposrednoj blizini, ispoetka su se zadovoljili time da
im svako malo upuuju prijekorne poglede pune negodovanja. Nakon nekog vremena shvatili
su da to nee biti dovoljno, te su izmeu sebe, ispod glasa, poeli izmjenjivati razne
primjedbe i prigovore, tim mladim roditeljima sasvim dovoljno ujne.
Kad su mladi roditelji zakljuili da trenutno nemaju dovoljno mogunosti ni snage za
neravnopravnu borbu sa svojim najmanjim djetetom i namrgoenim vjernicima, mladi je otac,
preuzevi dijete od majke, ba za itanja iz evanelja, iziao s njime u predvorje, od crkvenog
prostora odijeljeno staklenom pregradom. I odavde e, mislio je, barem donekle moi
sudjelovati u misi, a njegovo dijete nee remetiti mir ostalim vjernicima.
No kad je sveenik doitao evaneosko itanje i podigao pogled, primijetio je da je iz
nevelike crkve iziao mladi otac s djetetom. Odmah potom uoio je da su oni samo izili u
crkveno predvorje.
- Prije nego to zaponem s propovijedi - rekao je - zamolio bih oca s djetetom da se vrati u
crkvu. K svojima. Meu nas.
Dio se vjernika s nelagodom meusobno pogledao. Mladome ocu, pak, iako je putem razglasa
jasno uo sveenikove rijei, nije dopiralo do svijesti da se te rijei odnose na njega. No,
sveenik je bio uporan.
- Molim vas, gospodine - nastavio je, - vratite se u crkvu. Ovdje je vae mjesto. Mi smo svi
jedna obitelj. A u obitelji ima mjesta za svakoga: i za mlade i za stare, i za mirnije i za
nemirnije. Moramo nauiti ivjeti zajedno, jer bez toga neemo razumjeti Evanelje. Bez toga
ne moemo razumjeti to je Crkva.
Mladi se ovjek, zbunjeno se osmjehujui, vrati k svojima u crkvu.
- Sada moemo nastaviti - zadovoljnim glasom zapoe sveenik svoju propovijed. Svoju
drugu propovijed, jer je prva, silno dojmljiva, premda posve kratka, ostala zauvijek upisana u
due svih prisutnih.