Lijeenje srama

Getaltistiki pristup
Saetak:
Primjer sluaja je koriten za opis fenomenologije srama, njegovo porijeklo u ranom
djetinjstvu, i trajanje u odrasloj dobi. Sram je promatran kao obrana od zloupotrebe moi u
prvotnom infantilnom odnosu. Lijeenje je mogue ostvariti u emocionalno korektivnom
odnosu zasnovanom na dijalokom getaltistikom odnosu u kojem je naglaen horizontalan
(jednak) odnos izmeu terapeuta i klijenta. Getalt i susret u razgovoru opisan je u terminima
tri glavne karakteristike: ukljuenost, prisutnost i predanost onome izmeu.
Srameljiva osoba.je fiziki i stalno svjesna svog tijela, ne onakvoga kakvo je za njega, ve
onakvoga kako je ono za Druge esto kaemo kako je srameljiv ovjek "posramljen"
svojim tijelom. U stvari to je netono; ne mogu biti posramljen svojim tijelom jer ja postojim
u njemu. Moje tijelo, onako kako postoji za Druge je ono koje me posramljuje. (Jean-Paul
Sartre, citirano u Mollon. 1984. p. 212)

Definicije
Sram i krivnja su, dijelom, razliiti naini doivljavanja drugih u odnosu na uporabu moi. U
sluaju krivice, drugoga vidimo kao povrijeenu stranu, a sebe kao onoga tko je uzrokovao
povredu. Kada je u pitanju sram postoji osjeaj inferiornosti, pri emu druge doivljavamo
kao monije i sposobne povrijediti nas same (self), obino kroz gnuanje, prezir i ponienje.
Submisivno (poniavajue) ponaanje je vjerojatno najvanija socijalna prilagodba koju
ljudska bia razviju u svrhu preivljavanja u prisutnosti snanijih i potencijalno opasnih
drugih (Chance,1988). Zbog potrebe da smanji moguu opasnost, osoba alje ne-prijetee
signale monijem drugom, npr. izbjegava kontakt oima, fiziki se skuplja, povlai se i skriva.
Stoga je sram kreativan nain prilagoavanja (preivljavanja) u prijeteoj okolini.
Sljedei primjer je koriten da ilustrira fenomenologiju srama, kako se razvija u ranom
djetinjstvu, i na koje naine opstaje u odrasloj dobi.
Razvoj nastanak
Od dobi od deset tjedana do etvrte godine, Tom je proveo najvei dio dana u djejoj njihaljci
koja je visjela s kuhinjskog stropa i bila konstruirana tako da on nije mogao ispasti van kada
bi bio bez nadzora. Na taj nain njegova je majka mogla paziti na njega. Tom je bio
neplanirano dijete roeno u siromanoj rudarskoj obitelji. Majini roditelji ivjeli su u
susjednoj kui i nisu odobravali njegovog oca, koji je puno vremena provodio na poslu.
Tomova majka, anksiozna i nestabilna ena, bila je uhvaena u unakrsnoj vatri izmeu mua i
roditelja, te pokuavala udovoljiti svima. Na rubu snaga, njezina ogorenost i frustracije bile
bi preusmjerene na Toma. S licem izoblienim od mrnje, ona bi oslobodila svoju nakupljenu
ljutnju na njega, vritei verbalne uvrede prijetei nasiljem i naputanjem ako bi on "traio
neto od nje". Zarobljen u svojoj njihaljci i pod nesmiljenim fokusom majine mrnje, Tom je
razvio ono to u Gestaltu nazivamo zluradi Top Dog i gledao na sebe s gaenjem. Za Toma,
sram je bio doivljen kao unutarnje gaenje (odbijanje) prema vlastitom iskustvu.

Sram se razvija prije kognicije i rezultat je prvo osmoze, a zatim izolacije. (Introjekti
zahtijevaju razvijeniju granicu self/drugi, koja se razvija sa kognicijom). Osmoza se moe
opisati kao prelazak jake tekuine u slabu tekuinu kroz polupropusnu membranu, na takav
nain da se ujednae njihove koncentracije. Kao beba Tom nije imao dovoljno razvijenu
granicu self/drugi da bi se odupro majinim napadima. U Gestaltu ovakav simbiotski odnos
naziva se konfluencija (Slika 1)

Slika 1
Tom se branio od preplavljenosti, unutarnjim povlaenjem pred majkom, iza zida adaptacije
(submisivnim ponaanjem). U Gestaltu taj proces nazivamo izolacijom. (Slika 2)

Slika 2
Kao zatita od izolacije roen je Sram. U skrivanju od majke, ne postoji - fenomenoloki
govorei netko drugi od koga bi se mogao razlikovati i u odnosu na koga definirati. Tom je
prevladao problem stvarajui rascjep unutar sebe. U Gestaltu taj proces nazivamo
retrofleksija. (Slika 3)

Slika 3
Kroz retrofleksiju osoba radi sebi ono to bi u stvari elio raditi drugome, npr. " Ja sam ljut na
sebe" kao da su "ja" i "sebe" dvije razliite osobe.
Sistem zasnovan na sramu je dovren kada retrofleksija i projekcija ponu funkcionirati
istovremeno, tj. kada mislim o sebi i osjeam prema sebi ono to mislim da drugi misle i
osjeaju prema meni (npr. prezir, omalovaavanje i gaenje i sl.). Gledam na sebe kao da
imam ogledalo pred oima. Mislim da gledam prema van, ali u stvari mislim da gledam prema
svijetu izvan sebe, ali zapravo odraavam nazad vlastite slike (projekcija) i zatim se
kanjavam (retrofleksija).
Opis
Fiziki, Tom doivljava sram kao naglu imploziju, i kao da vrh njegova stomaka propada u
njega. To je popraeno crvenilom i znojenjem. U takvim trenutcima Tom najvie eli da ga
okolina proguta, tj. eli se sakriti, ali istovremeno mu se ini da je upadljiv svima oko sebe.
Nadalje, Tom nije imao nikakvu svjesnost o tome da je to to osjea sram, te se osjeao glupo
i bespomono, vjerujui kako s njim mora biti neto u osnovi nakrivo postavljeno. Rane
obrane kao to su zaleivanje i izbjegavanje doivljavaju se psiholoki i emocionalno, jer se
razvijaju prije kognicije, te se stoga ine nepodnoljive (Fraiberg, 1982/1983).
Tom se pokuavao braniti od srama kroz uspjeh i izgraivanje uspjene profesionalne karijere.
Ipak, svaku je kritiku doivljavao duboko i traio zatitu. Ako bi napravio i najmanju
pogreku u javnosti, brzo bi i nemilosrdno iskritizirao sam sebe, prije nego bi itko drugi to
uspio napraviti. U sluajevima kada bi se osjeao glupavo inio je sebe predmetom ale, kako
ga netko drugi ne bi uinio takvim. Tomov samo-kriticizam i ale na vlastiti raun bili su
vjerojatno okrutniji i vie poniavajui nego ita to bi to netko drugi mogao napraviti.
Vanost samoponiavanja, ipak, davalo je Tomu neku kontrolu nad situacijom u kojoj bi se u
suprotnom osjeao preplavljenim.
Tretman
Tomova pria otkriva etiri glavna faktora vezana za sram:
1. Zloupotreba moi, obino od strane prvog staratelja;
2. Povlaenje ili izolacija od strane djeteta, obino u zatitni zid adaptacije (prilagodbe);
3. Osjeaj gaenja i neodobravanja prema sebi, ili nedostatak ljubavi prema sebi;
4. Nerazumijevanje.
Sram se razvija u odnosu i njegovo lijeenje moe biti ostvareno kroz emocionalno korektivan
odnos koji se odnosi na ova 4 faktora. Getaltistiki dijalog trai da mo u odnosu bude
horizontalna (jednaka), a ne vertikalna, te da se druge tretira kao osobe, a ne kao objekte koje
treba kontrolirati i manipulirati (Yontef, 1991). On naglaava uzajamnost kontakta u kojem se
njeno i s potovanjem poziva osobu van iz izolacije. Kada neiji self izae iz skrivanja i
ispliva u svjesnosti , samo-omalovaavanje se postepeno zamjenjuje radoznalou,
uzbuenjem i eventualno ljubavlju. To je posljedica, a ne cilj Getalt terapije. Cilj Getalt
terapije je svjesnost, a ne direktno traenje promjene. Getaltistika teorija promjene jeste da
to vie netko pokuava biti ono to nije, to vie ostaje isti (Beisser, 1970). Tako da je
terapeutski zadatak podrati o onome to jeste kroz dijalog u Ja-Ti odnosu koristei
fenomenoloko fokusiranje. Cilj svjesnosti je procesni cilj ne cilj sadraja ili smjera. Fokus
Getalt terapije je istraivanje onoga to jeste, a to ukljuuje prihvaanje toga da smo zapeli,
frustrirani ili tuni ono to jeste! Prihvaanje onoga to jeste, vodi ka prihvaanju cijele

osobe, a sa takvom vrstom podrke klijent moe izai iz skrivanja. Istovremeno, u terapiji,
obino kasnije, vano je imenovati ili etiketirati osjeaj srama da bi ga se dovelo u svjesnost.
U starom svijetu se vjerovalo da je otkriti ime neprijatelja davalo snagu nad neprijateljem.
Sram se moe nazvati "unutarnji neprijatelj". Razumjeti to netko osjea donosi i
razumijevanje prema onome to je inae neshvatljivo.
Dijaloki susret
Dijaloki susret je oblik odnosa temeljen na Buberovom Ja-Ti odnosu (kontaktu) (Hycner,
1985). Kontakt meu dvoje ljudi zahtijeva potivanje razlika, tj. sposobnost da se prepozna to
je self, a to drugi u ulasku u kontakt s drugima i kada se kreemo naprijed odvajajui se od
Drugih.
Izmeu selfa i drugih su granice. Granice su proces povezivanja i odvajanja od drugih, a ne
fiksna linija. U jednoj krajnosti su zatvorene granice koje se kao zid unutar osobe zatvaraju
prema vanjskom svijetu; i dok se to dogaa, osoba se okree njegovanju same sebe (izolaciji).
U drugoj krajnosti su granice toliko otvorene da je osoba preplavljena drugima tako da u
tijeku kontakta i separacije postaje izgubljena (konfluencija). Zdrave granice su dovoljno
propusne da dozvoljavaju njegovanje, ali dovoljno zatvorene da odre autonomiju osobe i
zadre vani ono to je otrovno. U izolaciji osoba se po navici povlai iza granice i izbjegava
kontakt, dok je u konfluenciji, separacijski aspekt kontakta nestao i postoji samo fuzija
(stapanje), ne postoji potivanje razlika, pa nema ni pravog susreta dvoje odvojenih ljudi, te
stoga nema ni kontakta.
Da bi se ostvario kontakt osoba mora pokazati toliko sebe koliko mu je to tog trena potrebno
za zadovoljenje potrebe. Druge potrebe su u pozadini. Kada je ta potreba zadovoljena, ili kad
se promijeni situacija, ta potreba prelazi u pozadinu, dok druge potrebe dolaze u svjesnost.
Svjesnost se moe usporediti sa loptom na povrini mora. Kad se povrina mie i lopta se
mie uokolo i ono to je bilo ispod dolazi na povrinu i obratno. Micanje prema i od nekoga
zahtijeva, kroz vrijeme, dijeljenje razliitih dijelova sebe. Bez pokreta, neki dijelovi selfa biti
e u pozadini i nepristupani za dijeljenje s drugima. To bi bilo kao da je voda oko lopte
zamrznuta, pa e i svjesnost biti zamrznuta: kretanje unutra i van iz svjesnosti bi takoer bilo
zamrznuto. Bez pokreta nema nove svjesnosti i kontakt je zamijenjen rigidnim i ablonskim
ponaanjem.
U pravom kontaktu, granice trebaju biti fleksibilne da bi se ilo od jedne razine
otvorenost/zatvorenosti do druge. Regulacija granica po otvoreno/zatvorenom kontinuumu
(konfluenca/izolacija) trai svjesnost i medij kroz koji e svjesnost biti ojaana i vraena
organizmika regulacija (izgubljeni razvojni pokret) a to jest Ja-Ti dijaloki odnos.
Mo
Ja-Ti odnos je visoko sofisticirani oblik ljudske interakcije. "Ja" moe biti dio Ja-Ti ili Ja-Ono
odnosa. "Ja" u Ja-Ono odnosu odnosi se prema drugoj osobi kao ona, on ili ono, u stvari, ne
odnosi se prema drugome kao osobi. "Ja" u Ja-Ti odnosu razgovara sa "ti", i odnosi se prema
drugome direktno, kao osobi. Stav Ja-Ti odnosa jest da drugi ima prava na potovanje i ne bi
smio biti tretiran kao objekt s kojim se manipulira ili kao sredstvo za postizanje cilja. "Ono"
odnos je vertikalan, dok je "ti" odnos horizontalan. U medicinskom modelu bolesni klijent
prima intervencije jedino od terapeuta, te je primjer vertikalnog stava. U takvoj terapiji neto
se radi klijentu, koji na kraju nema dovoljno pokreta da hrani vlastiti razvoj. Klijenta se

umanjuje, i terapeut ostvaruje snagu na klijentov raun. Kada je netko tretiran kao objekt
kojeg treba analizirati, tada je tretiran kao Ono. U Ja-Ti odnosu, i klijent i terapeut govore isti
jezik sada-usmjerenom odnosu, i rade zajedno kao jednaki. U klasinoj psihoanalizi klijent i
terapeut govore razliitim jezikom. Klijent govori jezikom slobodnih asocijacija, dok terapeut
govori jezikom interpretacija. Mo nije jednaka.
Terapeut, ba kao ni klijent nije sredstvo za postizanje cilja, ve ga se takoer vidi kao osobu.
Terapeut nije jednostavno vozilo za klijentovu samorealizaciju. Da to je tako, tada terapeut ne
bi bio prisutan kao osoba. Njegova prisutnost bi bila reducirana, pa bi i prilika za pravi
kontakt bila smanjena.
Uzajamnost kontakta
Horizontalan odnos u srcu dijalokog odnosa je otvorena prilika izazova koja se suprotstavlja
iskustvu zloupotrebe moi, nastalog u prvotno infantilnom odnosu. Nadalje se pojaava kroz
uzajamnost kontakta, koji ima tri glavne karakteristike: ukljuenost, prisutnost i predanost
onome "izmeu" (Yontef, 1991).
Ukljuenost: ukljuenost znai biti na jednom kraju Ja-Ti polariteta (Buber, 1947/1965), i
istovremeno zadravati vlastiti identitet, tj. pokuati doivjeti kako je to biti drugi, kao i ostati
u dodiru sa samim sobom. Terapeut ulazi u fenomenoloki svijet klijenta i pokuava vidjeti
svijet kroz njegove oi. Tako se istovremeno stvara odnos s klijentom i poinje ga se
razumjeti. Getalt terapeut mie na stranu svoje vrijednosti i i prihvaa vrijednost klijentovih
vjerovanja i procjena. Klijenta se vidi i prihvaa, i to mu omoguava da se jo malo vie
pokae terapeutu. esto klijent nalazi sve vie i vie sebe u procesu dijeljenja. Ono to je bilo
skriveno od svijeta i samog sebe poinje se pojavljivati u svjesnosti. Taj je proces omoguen
terapeutovom stvarnom prisutnou.
Prisutnost: kada se ukljuuje, terapeut zadrava dovoljan dio vlastitog identiteta, da bi se
mogao otkriti klijentu. Ako je terapeut uplaen, a pokuava izgledati snaan, ili ljut a
pokuava djelovati brino, onda on samo odaje dojam prisutnosti, ali nije iskren. Klijenti sa
sistemom razvijenim na sramu vrlo brzo to uberu, i volja se naprosto povue. To moe u
poetku proi neopaeno, ak i osjetljivom terapeutu jer su takvi klijenti izrazito vjeti u
skrivanju i pretvaranju da su prisutni, a u stvari nisu. Kontakt ponekad znai davanje stvarnog
feedbacka, ak i kad nije eljen. U dijalokom odnosu, briga ukljuuje iskrenost, iako ne na
brutalan nain. Modeliranjem vlastitog samo-otvaranja terapeut podrava klijenta da bude
upravo ono to jest.
Predanost onome "izmeu": uzajamnost kontakta zahtijeva upotrebu ukljuenosti, prisutnost i
predanost onome "izmeu". To znai da terapeut i klijent iznose ono to doivljavaju prema
sebi i drugoj osobi potujui tua iskustva zauzvrat, dozvoljavajui da je rezultat odreen
onim "izmeu" radije nego da je kontroliran od strane bilo kog od njih. Putanje potpune
kontrole znai da je svatko dirnut razliitou drugoga: postoji doputenje da ono to se
dogodi "izmeu" odreuje proces. Pokazivanje sebe radije nego glumljenje da se pokazujemo
i dozvoljavanje da ono to je "izmeu" kontrolira, znak je vjere u proces koji je potvren u
klinikoj praksi. To je ujedno znak Ljubavi. I to je istina i za terapeuta i za klijenta. Svaki put
kada klijent odgovori terapeutu sa stavom Ja-Ti, klijent naraste jo malo u povjerenju i
samoprihvaanju. Kroz vrijeme, kriticizam Top Dog-a se umanjuje, i klijent sve vie gleda na
sebe s prihvaanjem, ljubavlju.

Osposobljenost
Ovaj nivo uzajamnog kontakta zahtijeva od obje strane voljnost i sposobnost da podre
samoga sebe. To je klijentu rijetko mogue u ranim fazama terapije. I obino se razvije kroz
pripremni rad, npr. fenomenoloko fokusiranje i priznavanje/prepoznavanje otpora, nakon
ega klijent moe imati dovoljno samopodrke da u dovoljnoj mjeri bude ono to jeste, i stoga
da se povee i odvoji, tj. da zadri kontakt. Tijekom ranih faza terapije klijent e vjerojatno
imati manje svjesnosti od terapeuta. I stvarno, kada bi klijent vidio terapeuta tono onako
kako terapeut vidi njega, ne bi bilo mogue raditi kroz transferna ometanja u odnosu. ak i u
kasnijim fazama terapije, uzajamnost kontakta nikad nije potpuna jer terapeutov zadatak
ostaje njegov vlastiti. Kontakt je fokusiranje na klijenta, i terapeutov je zadatak da doe na
terapijski sat pripremljen da stvori klimu dijaloga, da bude ukljuen, da dijeli svoju prisutnost,
i da se preda dijalogu. Sve manje od toga je iskoritavanje. Ipak, iako postoje razliiti zadatci
ne postoji hijerarhija; odnos trai da bude horizontalan a ne vertikalan.
Zakljuak
U nedavnoj knjizi o kontratransferu, Maroda (1991), piui iz psihoanalitike tradicije, kae da
ako smo predani olakavanju dugoronog tretmana, tada "je na nivo ekspertnosti onoliko
velik, koliko je velika naa samosvjesnost i na kapacitet da budemo vieni realistino od
strane drugih". To je posebno vano kada se radi s klijentima koji pate od srama. Sram je
zatvoreni sistem jer vodi u izolaciju i skrivanje, koji na kraju podravaju osjeaj srama.
Terapeuti e rijetko, ako i ikada provesti klijenta kroz neto kroz to i sami nisu proli. I stoga
je vano da se terapeuti suoe sa vlastitim "unutarnjim neprijateljem", kako bi omoguili
klijentu vei nivo samosvjesnosti i "kapacitet da izdre biti vieni od strane drugih". Osobno,
ne vjerujem da u ikada biti "izlijeen" od osjeaja srama. Suoavanje s unutarnjim
neprijateljem omoguilo mi je prihvaanje neprijatelja, to je znatno umanjilo njegovu snagu
vie me nije sram osjeati sram. To je osjeaj koji mogu izabrati, kad je prikladno, i otkriti
svojim klijentima kao i ljutnju, strah, tugu ili sreu.

Kenneth Evans, B.Sc., Dip., Soc., Admin., Dip. G.P.T.I, is director of the Sherwood
Psychotherapy Training Institute, Nottingham, England, an associate of the Institute for
lntegrative Psychotherapy in New York City, and President of the European Association for
Psychotherapy. Please send reprint requests to: Sherwood Psychotherapy Training Institute,
Thiskney House, 2 St. James Terrace. Nottingham NG1 6FW. United Kingdom.
REFERENCES
Beisser, A. (1970). The paradoxical theory of change. In J. Fagan & I. L. Shepherd (Eds.),
Gestalt therapy now: Theory, techniques, applications (pp. 88-92). Middlesex. England:
Penguin
Books.
Buber, M. (1965). Between man and man (R. G. Smith. Trans.). New York: Macmillan.
(Original
work
published
1947)
Chance, M. R. A. (1988). A systems synthesis of mentality. In M. R. A. Chance (Ed.). Social
fabrics
of
the
mind
(pp.
37-45).
London:
Lawrence
Erlbaum.
Fraiberg, S. (1983). Pathological defences in infancy. Dialogue: A Journal of Psychoanalytic
Perspectives, Fall, 65-75. (Original work published in Psychoanalytic Quarterly. 51. 612-635.

1982)
Hycner, R. (1985). Dialogical Gestalt therapy: An initial proposal. The Gestalt Journal. 8. 2349.
Maroda, K. J. (1991).' The power of the counter transference: lnnovations in analytical
technique (Wiley Series in Psychotherapy and Counselling). Chicester. Wiley.
Mollon, P. (1984). Shame in relation to narcissistic: disturbance. British Journal of Medical
Psychology.
57,
207-214.
Yontef, G. M. (1991). Recent trends in Gestalt therapy in the United States and what we need
to learn from them. The British Gestalt Journal, 1. 5-20.