Pravni fakultet Sveuilita u Zagrebu

Katedra za Rimsko pravo

Eva Reek
STATUSNO PRAVO PREMA QUINTILIANU

Seminarski rad

Voditelj seminara: doc. dr. sc. Tomislav Karlovi

Zagreb, svibanj 2013.

UVOD..............................................................................................................2
1. Marcus Fabius Quintilians biografija....................................................3
1.1 Declamationes minores.............................................................................................3
1.2. Institutio oratoria.....................................................................................................4

2. PRAVO OSOBA (STATUS).......................................................................5

2.1. OSOBE....................................................................................................................5
2.1.1. Status civitatis.......................................................................................................5
2.1.1.1. Rimski graanin - civis......................................................................................5
2.1.1.2. Latini..................................................................................................................6
2.1.1.2.1. Latini prisci ili veteres....................................................................................6
2.1.1.2.2. Latini colonarii...............................................................................................6
2.1.1.2.3. Latini iuniani...................................................................................................7
2.1.1.3. Peregrini............................................................................................................7
2.1.2. Status libertatis ropstvo.....................................................................................7
2.1.2.1. Postanak ropstva................................................................................................7
2.1.2.2. Addictus ropstvu slian odnos.........................................................................9
2.1.2.3. Manumissio robova..........................................................................................10
2.1.2.3.1. Pretorske manumisije....................................................................................11
2.1.2.4. Liberti libertini..............................................................................................11
2.2. DJELATNA SPOSOBNOST...............................................................................12
2.2.1. Dob......................................................................................................................12
2.2.2. Dementia, furor i luxuria....................................................................................13
2.2.2.1. Luxuria.............................................................................................................13
2.2.2.2.Prodigus............................................................................................................13

3. ZAKLJUAK...........................................................................................14
4. POPIS KORITENIH IZVORA I LITERATURE:.............................15
1

UVOD
Rimsko je pravo temelj mnogih europskih pravnih sustava te je samim time vana
materija za prouavanje na pravnim fakultetima. Rimsko pravo pokriva brojna pravna
podruja, kako u javnom, tako i u privatnom pravu, stoga je tema ovog seminarskog rada
samo jedan dio rimskog privatnog prava, a to je statusno pravo.
Budui da za prouavanje rimskog prava postoje brojni izvori kojih su tvorci brojni
povjesniari, carevi, ali i retoriari, glavni je izvor za ovaj seminarski rad upravo djelo
rimskog uitelja retorike i retoriara Kvintilijana Institutio oratoria. Prema tom djelu
obraena je u ovom radu veina dijelova statusnog prava starog Rima te su opisane pravne
granice unutar kojih se osoba odreena svojim statusom moe kretati.

1. Marcus Fabius Quintilians biografija

Marcus Fabius Quintilian potjee iz Hispanije, a tona godina njegova roenja ne moe se
tono utvrditi. Pretpostavlja se, prema onome to pie u Institutio oratoria, da je roen oko
35. g. po. Kr. te da je umro 100. g. Po. Kr1. Obrazuje se u Rimu, ali se oko 50. ili 60. g. po. Kr.
vraa u svoje rodno mjesto gdje upoznaje prokonzula Servija Sulpcija Galbu (kojeg senat
kasnije proglaava carem) koji ga ponovno dovodi u Rim, gdje poinje poduavati kao retor te
za isto prima plau od drave u doba cara Vespazijana, kao prvi uitelj retorike. Jedan od
njegovih uenika bio je ak i Plinije Mlai 2. Uz to to je bio uitelj, on je, poput Cicerona,
zastupao i stranke na sudu kao govornik.
to se tie njegovih djela, koja pie po prestanku bavljenja poduavanjem, najpoznatija su
Declamationes te Institutio oratoria (Obrazovanje govornika). Od ta dva djela sauvana je
samo Institutio oratoria, dok su Declamationes ostale u obliku dviju zbirki, koje Kvintilijan
sam nije pisao, ali mu se pripisuju, pod imenom Declamationes minores i Declamationes
maiores. Declamationes minores su rezultat rada kvnitilijanske kole te se stilski i sadrajno
orijentiraju na Institutio oratoria i mogle bi ak biti smatrane Kvintilijanovom ostavtinom 3.
Takoer, one sadre i radove nekih kasnijih retoriara, poput Senekinih Contoroversiae4.
Nadalje, Declamationes maiores (nazivaju se i pseudokvintilijanskim) rezultat su rada
kolstva te se sastoje od 19 velikih dijelova, ali se ne mogu, kao Declamationes minores,
uope smatrati Kvintilijanovim djelom.

1.1. Declamationes minores

1 Wycisk, T., Quiquid in foro fieri potest Studien zum rmischen Recht bei Quintilian,
Berlin, 2005., str. 20.
2 Plinije Mlai rimski dravnik, govornik i pisac; od govornikih radova sauvane su samo
Panegirike Trajanu; Bricko, M., Novakovi, D., Salopek, D., eelj, D., kiljan, D., Leksikon
antikih autora, Zagreb, 1996., str. 474.
3 Wycisk, T.,op. cit. u bilj. 3, str. 25.
4 Lucije Anej Seneka Stariji, 1.st. pr. n. e., rimski retor; Bricko, M., Novakovi, D., Salopek,
D., eelj, D., kiljan, D.,op. cit. u bilj. 3, str. 526.
3

Declamationes minores predstavljaju skup govora i pravnih sluajeva koji slue za vjebu
polaznicima retorike kole. Obuhvaaju 145 govora, to ne odgovara originalnom broju od
388 Kvintilijanovih govora, jer je itavi poetak Declamationes izgubljen. Toan broj govora
znamo prema onim govorima koji su ostali; od 244. do 388 5. Svaka deklamacija sadri naslov,
temu, sermo6 i declamatio7. U naslovu se obino navode glavne stranke nekog sluaja koji je
najee izmiljen. Nakon naslova slijedi odreena tema, tj. konkretan sluaj koji se ponekda
rjeava i izmiljenim zakonima. Stoga, za didaktiku svrhu stvarno postojanje nekih sluajeva
ili zakona nije od presudne vanosti. Nakon teme slijedi predloak govora (declamatio) koji
kroz sermo zapoinje ili prekida neka od stranaka.

1.2. Institutio oratoria

Institutio oratoria je djelo nastalo 93. ili 94. g. po. Kr. te je objavljeno nakon samo dvije
godine rada.8 Sastoji se od 12 knjiga, od kojih su sve osim dvanaeste sadrajno poprilino
jednake. Dvanaesta knjiga je za jednu treinu sadrajno vea od sviju ostalih, zbog ega se
Kvintilijan ispriava, a pored te isprike on u itavom djelu navodi kako e odreene teme
raspraviti u sljedeoj knjizi ili da je isto ve napravio u nekoj ranijoj.
To djelo je udbenik retorike koji je sluio kao pomono sredstvo za izuavanje retorike
rimskim mladiima9. Tako primjerice prva knjiga obuhvaa osnovno obrazovanje koje je
nuno za budue govornike poputonog u podruju gramatike, ali i matematike i glazbe, emuz
Kvintilijan pridaje posebnu vanost10. U drugim se knjigama spominje i nain na koji treba
govoriti te se pozornost obraa i na rijei koje se u govoru koriste, uenici se upoznaju sa
sistemom retorike iitavajui razne govore koji su sadrani u nekima od knjiga i tome slino.
5 Wycisk, T., Quiquid, op. cit. u bilj. 3, str. 26.
66 Sermo, -onis, m. - razgovor, obian govor; epi, M., Latinsko hrvatski rjenik, Zagreb,
2000., str. 73.
7 Declamatio, -onis, f. deklamacija, vjeba u govorenju; epi, M., op. cit.u bilj. 3, str. 73.
8 Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 27.
9 Pejinovi, P., Obrazovanje govornika odabrane strane, Sarajevo, 1967., str. 7.
10 Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 28.
4

Predmet dvanaeste knjige je officia oratoris11 gdje Kvintilijan navodi kako bi govornik trebao
biti vir bonus; on ne samo da mora biti filozof, ve i mudar ovjek te mora initi neto da
drutvo i dravu. Takoer, Kvintilijan smatra da zaposlenost na sudu te preuzimanje sluajeva,
tj. zastupanje stranaka na sudu, mora zapoeti ve u mladosti12.

2. PRAVO OSOBA (STATUS)

2.1. OSOBE
Pravnim subjektima smatramo sva ona bia -koja mogu biti nosioci odreenih prava i
dunosti te takve nosioce nazivamo osobama u pravnom smislu13. One su takoer i pravno
sposobne. Meutim, uz pravnu postoji i djeltana sposobnost koja podrazumijeva takvu
sposobnost nekog pravnog subjekta da svojim djelima moe proizvoditi neke pravne uinke.
Pod djelatnom sposobnou podrazmijevmo i poslovnu te deliktnu sposobnost. Poslovna
sposobnost omoguuje onome tko ju posjeduje sklapanje pravnih poslova koji za posljedicu
imaju neki pravni uinak, a deliktna sposobnost oituje se u sposobnosti odgovaranja za
vlastita protupravna djela. Navoenje pravne i djelatne sposobnosti vano je pri razlikovanju
razliitih statusa koje su imali rimski graani, ali i stranci koji su kasnije stekli rimsko
graanstvo te stanovnici rimskih provincija. Stanovnici itave rimske drave, a kasnije
Carstva, imali su odreena prava sukladno svom statusu, odnosno s obzirom na svoj status
imali su manje ili vie prava. Prema navedenom u rimskoj dravi razlikujemo tri statusa:
status civitatis, status libertatis i status familiae.

11 Officium, -ii, n. sluba, dunost; orator, -oris, m. govornik; epi, M., op. cit. u bilj. 3,
str. 177. i 180.
12 Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 29.
13 Horvat, M., Rimsko pravo, Zagreb, 2008., str. 99.
5

2.1.1. Status civitatis

S obzirom na status civitatis, u rimskoj dravi razlikujemo cives rimske graane,
Latini stanovnike pokrajine Lacij te peregrini strance van rimske drave.
2.1.1.1.

Rmski graanin - civis

Rimski graanin jedini je imao punu pravnu sposobnost. Na temelju te sposobnosti

njemu pripada ius suffragii (pravo glasa), ius honorum (pravo na magistrature), ius commercii
(pravo sklapanja pravnih poslova civilnog prava), ius conubii (pravo sklapanja rimskog
civilnog braka) te je samo on mogao biti kviritskim vlasnikom, imati rimsku obiteljsku vlast
(manus, tutela, patria potestas), biti strankom u civilnom procesu (legis actio, in iure cessio)
te imati aktivnu i pasivnu rimsku nasljednopravnu sposobnost14. Kvintilijan u svojoj Institutio
oratoria takoer govori o rimskom graanstvu te o nainu njegova stjecanja. On navodi da se
rimsko graanstvo stjee roenjem od slobodnih roditelja koji imaju conubium15,
oslobaanjem od strane rimskog graanina (npr. manumissio robova) ili dodjeljivanjem (npr.
konstitucija cara Karakale iz 212.g.)16. Za to navodi Kvintilijan primjer u Institutio oratoria;
govori o roenju neasnog sina, tj. sina kojem je majka robinja, a otac rimski graanin. Takav
sin roen je kao rob, ali ga otac moe manumissiom osloboditi, tj. priznati te on na taj nain
stjee rimsko graanstvo17. Isto navodi i Gaj u svojim Institucijama te kae da se potomak
robinje i rimskog graanina raa kao rob, ali ako se rodi sin, on po ocu moe stei slobodu, tj.
rimsko graanstvo. Ako se rodila djevojica, ona je ostajala robinja te je pripadala majinom
gospodaru. Kasnije je car Vespazijan promijenio ovaj zakon te odredio da svaki potomak
robinje, bio on muko ili ensko, ostaje rob te pripada majinom gospodaru18.
2.1.1.2. Latini
2.1.1.2.1.
Latini prisci ili veteres
14 Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 112.
15 Conubium ili ius conubii; Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 133.
16 Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 34.
17 Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 35.
18 Gai. Inst. 1, 85
6

Jednu od tri vrste Latina ine Latini prisci, pripadnici latinskih opina u Laciumu. Po
pravnom su poloaju najsliniji rimskim graanima jer im pripada ius comercii, a u starije
doba i ius conubii. Ako su iz latinskih opina preselili u Rim, mogli su stei rimsko
graanstvo19.
2.1.1.2.2.

Latini colonarii

Ovu skupinu Latina sainjavali su Latini, ali i siromaniji rimski graani, koji su bili
odaslani u kolonije Latinskog saveza. U poetku imaju isti poloaj kao Latini prisci, ali
kasnije gube ius conubii te rimsko graanstvo preseljenjem u Rim mogu stei samo oni koji u
koloniji obnaaju vie magistrature20.
Kad je 90. g. pr. n. e. Donesen lex Iulia, a 89. g. pr. n. e. Lex Plautia Papiria, dobili su
rimsko graanstvo svi italici, meu koje pripadaju i Latini. Nakon tih zakona nastala je druga
vrsta Latini colonarii koji sada nisu bili iseljenici iz Laciuma u kolonije, ve pojedini
peregrini (ali i peregrinske opine te provincije) kojima je dodijeljen poloaj mlaih latinskih
kolonija. To pravo zvalo se ius Latii te je podrazumijevalo samo ius comercii21.

2.1.1.2.3.

Latini iuniani

Latini iuniani su osloboenici koji nisu bili osloboeni civilnim formama manumisije,
ve, kako izvjetava Gaj, robovi osloboeni pismom, u prisutnosti svjedoka ili oni osloboeni
za gospodarevim stolom. Ime Latini pripadalo im je na osnovi ius Latii, a iuniani po lex Iunia
Norbana22 23.
2.1.1.3.

Peregrini

19 Horvat, M., op. cit. bilj. 5, str. 112.

20 Horvat, M., op. cit. bilj. 5, str. 112.
21 Horvat, M., op. cit. bilj. 5, str. 112.
22 Gai. Inst. 1, 22
7

Peregrini su bili stranci (dakle oni koji nisu ivjeli unutar stare rimske drave) te oni
koji nisu posjedovali rimsko graanstvo. Oni su se od rimskih graana razlikovali po tome to
su se na njih primjenjivala drugaija pravna pravila24, a razlikovao se i njihov socijalni poloaj
jer su bili lieni svih politikih prava i vojne slube 25. Kako se rimsko graanstvo irilio
raznim odredbama i zakonima, tako je i ta razlika izmeu civis i peregrinus bivala sve manja
te se na kraju svela na to da je peregrinus bio svaki Rimljanin koji je u kaznenon postupku
izgubio rimsko graanstvo te je time postao bespravan26.
Nadalje, Kvintilijan navodi u jednoj od deklamacija kako je za svae izmeu samih
peregrina te za one izmeu peregrina i rimskih graana, od 3. st. pr. Kr. bio nadlean praetor
peregrinus. Za sve ostale formularne procese, peregrini nisu imali zastupnike.

2.1.2. Status libertatis ropstvo

Openito gvorei, robovi su u rimskoj dravi bili smatrani stvarima (res), tj. nisu bili
smatrani pravnim subjektima27. Rob je takoer bio res mancipi28 te je kao takav bio u
vlasnitvu svog gospodara, stoga je mogao biti prodan ili naslijeen.
2.1.2.1.

Postanak ropstva

Robom se moglo postati na razne naine; zarobljavanjem u ratu od strane neprijatelja,

roenjem od majke koja je robinja, bez obzira na status oca, ali u postklasino doba po tom je

23 Lex Iunia Norbana potjee iz 19. g. n. e. te odreuje da robovi osloboeni neformalnim

putem postaju slobodni, ali ne i rimski graani. Tijekom cijelog ivota imali su status
slobodnog ovjeka, ali su umirali kao robovi, dakle bez mogunosti imanja nasljednika
njihove imovine. - Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 56.
24 Na njih se nije primjenjivalo ius civile
25 Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 31.
26 Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 31.
27 Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 102.
28 Res mancipi = stvari na kojima se vlasnitvo prenosilo formalistikim nainom
mancipacije ili in iure cesije; Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 162.
8

pitanju dolo do promjena29. Dijete ropkinje smatralo se slobodnim ako je ona nakon zaea u
bilo kojem trenutku osloboena te je kao slobodna rodila dijete, a u drugom se sluaju dijete
ropkinje smatra slobodnim ako je ona osloboena prije samog zaea 30. Vezano za navedeno,
potrebno je jo spomenuti i dva naela koja su se primjenjivala u spomenutim sluajevima, a
to su: conceptus pro iam nato habetur te favor libertatis31. Prema prvom naelu zaeto dijete
smatra se ve roenim u svrhu ostvarivanja nekih njegovih prava. Tako primjerice, ako majka
u trenutku zaea nije slobodna osoba, a tijekom trudnoe postane slobodna, dijete, iako jo
nije roeno, u tom e se sluaju smatrati roenim kako bi se i njemu priznao status slobodne
osobe, a nakon to se dijete rodi (naravno, ako ostane ivo), njegova prava postaju stvarnost.
Drugo navedeno naelo, favor libertatis32, odreuje da se prilikom sumnje odobravanja neije
slobode odluka uvijek treba donijeti u korist slobode 33. I Kvintilijan u svojim djelima esto
spominje robove i one koji su osloboeni; tako primjerice u Institutio oratoria navodi kako su
robovi esto dobivali imena po svojim gospodarima; npr. Marcipores, Publipores34.
Nadalje, robom je mogao postati i slobodan ovjek u sljedeim sluajevima:
a. Po Zakoniku XII ploa mogao je dunik u ovrnom postupku biti prodan trans
Tiberim, tj. u inozemstvo35.
b. U sluaju da se slobodan ovjek sam proda kao rob, kako bi, nakon to dokae
svoju slobodu, podijelio kupovninu s prijateljem koji ga je prodao, pretor
uskrauje parnicu o slobodi, ime je prodani ostao rob36.

29 Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 105.

30 Ulp. Reg. 5, 10
31 Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 105.
32 Favor, -oris, m. naklonost, milost; libertas, -atis, f. sloboda; epi, M., op. cit. u bilj. 3,
str. 103. i 147.
33 D. 50, 17, 20.
34 Inst. or. 1, 4, 26; Pejinovi, P., op. cit. u bilj. 4, str. 65.; Marci, Publii Pueri = robovi
Markovi, Publijevi
35 Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 105.
9

c. Po senatus consultum Claudianum postala bi ropkinjom Rimljanka koja bi

ivjela u spolnoj zajednici (contubernium) s tuim robom unato gospodarevoj
zabrani37.
d. Dravnim robom moglo se postati u carsko doba radi osude na najtee kazne.
Primjerice, rad u rudnicima, borba sa zvijerima, smaknue.38

2.1.2.2.

Addictus ropstvu slian odnos

Pojam addictus oznaava osuenog dunika koji svoj dug prema vjerovniku nije platio
u predvienom roku od 30 dana. Takvog dunika imao je vjerovnik pravo dovesti pred
magistrat uhvativi ga rukom manus iniectio39, nakon ega je dunik, ako je htio rijeiti dug,
morao nai vindex-a40 koji e za njega platiti ili osporiti vjeovnikovu trabinu. Ako dunik
nije mogao nai vindex-a, magistrat ga je dodijelio vjerovniku koji ga je mogao drati
zarobljena. Meutim, nakon to je bio zarobljen, dunik je i dalje imao pravnu i djelatnu
sposobnost. Ako dunik ni u sljedeih 60 dana nije platio dug, vjerovnik je imao pravo takvog
dunika ubiti ili ga prodati u ropstvo 41. Takoer, u treoj knjizi Institutio oratoria, navodi
Kvintilijan odredbu Zakonika XII ploa prema kojoj je vie vjerovnika smjelo tijelo istog
dunika rasjeckati u komade i podjijeliti meu sobom42. Surovost ove odredbe ublaena je
kasnije sa lex Poetelia43.
36 Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 105.
37 Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 105.
38 Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 106.

39 Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 50.; Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 432.
40 vindex = jamac u legisakcionom postupku koji je jamio da e tueni odreenog dana doi
na sud;
41 Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 50.
42 Butler, H. E., Quintilian Institutio Oratoria, Books I III, London, 1996., str. 453.; Inst.
or. 3, 6, 84
10

Takoer, razlika izmeu roba i addictus-a je bila u tome to je rob manumisijom

postao slobodan ovjek, to na addictus-a nije bilo primjenjivo44. Nadalje, navodi Kvintilijan
kako addictus ima ime, nalazi se na popisu stanovnitva (census), kao i u tribusu. Sve
navedeno ne moe se nai kod robova45. U Institutio oratoria pak navodi kako nijedan zakon
ne vrijedi za roba te da addictus ima ono to pripada samo slobodnim ljudima, a to je osobno
ime i pripadnost tribusu46.

2.1.2.3.

Manumissio47 robova

Kvintilijan u svojim djelima navodi razliite forme oslobaanja robova, meu kojima
se razlikuju one forme koje predvia ius civile za rimske graane te one kojima se slui pretor.
Po ius civile oslobaanje se moglo izvriti putem oporuke - manumissio testameno,
tako da je gospodar u svojoj oporuci naredio oslobaanje odreenog roba48. Manumissio
vindicta bilo je oslobaanje roba u obliku fiktivne parnice o slobodi; pred magistratom bi
neki graanin (adsertor in libertatem) dodirnuo roba tapiem (vindicta) te propisanim
43 Lex Poetelia potjee iz 326. g. pr. n. e., ali nije sigurno je li se tim zakonom samo umanjila
otrina kazne za dunike ili se ukinio nexum
44 Butler, H. E., op. cit. u bilj. 9, str. 233.; Inst. or. 5, 10, 60
45 DQ 311,5; ante omnia (servus) hic habet nomen, est in censu, est in tribu: quorum nihil (ut
opinor) deprehendi in servo potest; Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 50.
46 Ad servum nulla lex pertinet, addictus legem habet: propria liberi, quod nemo habet nisi
liber, praenomen, tribum : habet haec addictus. Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 51.
47 Manumissio = putanje iz manusa, tj. putanje roba na slobodu od strane gospodara; rob
vie nije pod gospodarevom vlau; Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str.106.
48 Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 106., Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 51.
11

rijeima utvrdio da je dotini rob slobodan ovjek. Gospodar takvog roba bi utio i ne bi se
opirao takvoj tvrdnji, a magistrat bi potvrdio robovu slobodu.49 Manumissio censu, kao trei
nain oslobaanja robova po ius civile, vrio se upisivanjem roba prigodom cenza meu
slobodne graane.50 Ovim formama manumisije bilo je robu dodijeljeno rimsko graanstvo i
status libertinus, tj. osloboeni. U odnosu na biveg gospodara, rob je bio libertus, tj.
slobodan51. No, kao libertinus, imao je rob i dalje odreene obveze ekonomskog znaaja
prema bivem gospodaru koji je sada u odnosu na njega bio patronus52. Primjerice, libertinus i
patronus morali su se meusobno uzdravati, a libertinus je bio duan na rad u korist
patrona. U poetku je patronus odreivao radne dunosti liberinus-a, ali je ta radna dunost
vrlo brzo postala pravna te se ograniavala samo na one poslove na koje se osloboenik
obvezao prilikom manumisije, putem zakletve ili stipulacije53.
U doba principata razvila se i jo jedna forma za oslobaanje robova pod imenom
manumissio testamento fideicomissaria, prilikom koje bi oporuitelj naredio nasljedniku
kojem je namijenio roba, da istog oslobodi. Takav bi nasljednik tada morao izvriti akt
manumisije te bi sam postao patronus54.
Oporune manumisije ograniene su sa lex Fufia Caninia de manumissionibus55,
nastalog u 2. g. n. e., koji tono odreuje koliko robova, od ukupnog broja, gospodar smije
oporuno osloboditi. Ovaj zakon donesen je u doba cara Augusta, zajedno sa lex Aelia Sentia
de manumissionibus (4. g. n. e.) koji predvia odreenu dob kako gospodara (najmanje 20
god.) tako i roba (najmanje 30 god.) da bi manumisija bila vaea56.

49 Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 106., Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 51.
50 Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 106., Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 51.
51 Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 108., Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 51.
52 Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 108., Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 51.
53 Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 108.
54 Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 106.; Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 52.
55 Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 106.; Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 52.
12

2.1.2.3.1.

Pretorske manumisije

U doba kasne republike robovi su bili oslobaani neformalnim formama manumisije,

tj. takvim manumisijama koje nije predvialo ius civile. Takve neformalne manumisije
odvijale su se primjerice meu prijateljima kao svjedocima (manumissio inter amicos)57.
Postojala je i manumissio per epistulam oslobaanje robova putem pisma. Navedene forme
manumisije nisu bile pravne, ve su samo de facto davale slobodu robu58. To je znailo da su
pravno tako osloboeni robovi i dalje pripadali gospodaru te su bili djelatno sposobni. No,
pretor se prema tako osloboenim robovima odnosio kao prema slobodnim ljudima te ih je
titio protiv vindicatio in servitutem59 njihova gospodara koji ih je oslobodio. No, ova
pretorska zatita uglavnom podrazumijeva mogunost osloboenja roba, ako to odgovara volji
njegovog gospodara (voluntas domini spectatur), a dob roba pri tome takoer nije bila
vana60. Po ve spomenutom lex Iunia Norbana, dobili su ovako osloboeni robovi poloaj
Latini Iuniani kao i ogranienu pravnu sposobnost.
2.1.2.4.

Liberti libertini

Kao to je ve ranije navedeno, osloboeni rob ima status libertus, ali je u odnosu na
svog biveg gospodara libertinus, a ovaj u odnosu na njega patronus. Zanimljivo je da
retoriari pod pojmom patronus ne podrazumijevaju samo dominus-a koji oslobaa svog roba,
ve i zatitnika te odvjetnika tog roba61.

56 Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 106.; Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 52.
57 Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 55.
58 Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 55.
59 Vindicatio in servitutem = tuitelj tvrdi da je odreena osoba njegov rob, iako je ta osoba
smatrana slobodnom; Berger, A., Encyclopedic Dictionary of Roman Law, Philadelphia,
1953., str. 766.
60 Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 56.
61 Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 60.
13

2.2. DJELATNA SPOSOBNOST

Openito govorei, uz pravno sposobne osobe postoje i djelatno je sposobne osobe, a
to su one koje su sposobne svojim djelovanjem proizvoditi pravne uinke 62. Djelatna
sposobnost moe biti i ograniena i to s obzirom na dob, spol, zdravstveno stanje i
rasipnitvo63

2.2.1. Dob
U Institutio oratoria postavlja se pitanje treba li pubertas, tj. odreeni stupanj
tjelesnog i duevnog razvoja koji se, po rimskom shvaanju, poklapa sa spolonom zrelou 64,
biti odreen prema dobi ili prema tjelesnom razvoju65. Takoer, spolna zrelost nastupala je za
mukarce navravanjem etrnaeste, a za ene navravanjem dvanaeste godine ivota. To
miljenje je usvojeno prema miljenju Prokulovaca.
Po rimskom pravu je za pubertas bila ipak odluujua dobna granica te se prema tome
razlikuju impuberes (nedorasli), tj. oni koji imaju manje od 14, tj. 12 godina. Nadalje,
razlikuju se i infantes, tj. nedorasli do sedme godine ivota 66. Oni su bili potpuno djelatno
nesposobni. Nedorasli iznad dobi infancije impuberes infantia maiores, bili su za delikte
odgovorni u potpunosti67, ali im je djelatna sposobnost bila ograniena (nisu mogli sklapati
brak, praviti oporuku...) te im je za sklapanje odreenih poslova (samo takvih poslova koji im
donose korist) bio potreban tutor68.

62 Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 118.

63 Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 118.
64 Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 118.
65 Inst. or. 4, 2, 5
66 Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 36.; Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 119.
67 Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 36
68 Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 119.
14

Budui da je ovako rano nastupanje doraslosti bilo nepodobno za razvijenije i

kompliciranije privredne odnose, uvedena je 191. g. pr. n. e. sa lex Plaetoria jo jedna dobna
granica od 25 godina69. Naime, zakon je predviao kazenu popularnu tubu protiv svakog tko
bi doraslog mladia mlaeg od 25 godina minores viginti quinque annis naveo na
sklapanje posla koji je za njega tetan70. Tim zakonom se takav posao nije ponitavao ve je
tuenoga stizavala samo kazna. Nadalje, davao je pretor takvom oteenom minoru i restitutio
in integrum s uinkom unazadnog ukidanja pravnog posla71.

2.2.2. Dementia, furor i luxuria

Po rimskom pravu oznaavali su pojmovi demens, furiosus i mente captus postojanje
duevne slabosti ili poremeaja kod odreenih osoba72. Takve osobe su deliktno i djelatno
nesposobne te nad njima postoji skrbnitvo cura furiosi73. Kao curator postavljao se
najee neki agnat, a takav se odnos nazivao cura legitima74. Poloaj curator-a odgovarao je
poloaju staratelja te on brine o osobi koja je duevno slaba i o njezinoj imovini. Takve osobe
mogle su tijekom tzv. lucida intervalla, odnosno svjetlih trenutaka sklapati valjane pravne
poslove75.

2.2.2.1.

Luxuria

Luxuria je bila vrlo primamljiva tema ne samo za retorske kole, ve i za retoriare

openito. Tako je opisuje Kvintilijan u Institutio oratoria kao pretenciozan i lagodan ivot
starih Rimljana, ali i navike te znakove moralnog propadanja76. Primjerice, u Kvintilijanovim
se djelima spominje primjer gdje se luxurius-u preporua koritenje otrova i trika prilikom
69 Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 119.; Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 37.
70 Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 119.; Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 37.
71 Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 119.; Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 37.
72 Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 38.
73 Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 38.; D. 26, 1, 3, pr.
74 Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 42.
75 Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 38.; Horvat, M., op. cit. u bilj. 5, str. 120.
15

glumljenja vlastite smrti77. Kvintilijan luxuri-u ne smatra boleu niti onoga tko je luxurius
smatra furiosus-om niti prodigus-om (rasipnikom). Samim time smatra da njima nije potreban
curator.

2.2.2.2.

Prodigus

Prodigus je u rimskom pravu oznaavao rasipnika i nad njim postoji cura prodigi.
Kvintilijan navodi primjer prodigus-a koji je potratio svoje nasljedstvo te je time doveo obitelj
u opasnost od siromatva78. Njemu je po rimskom pravu mogla biti oduzeta uprava nad
imovinom sa interdictio bonorum79. Sa interdictio je rasipniku oduzeta commercium, ali to
nije znailo da je on time postajao djelatno nepsosoban, ve mu je samo bilo zabranjeno
sklapati pravne poslove kojima bi umanjivao ili teretio svoje bogatsvo.

3. ZAKLJUAK
Nakon navedenih vrsta statusa te osoba obuhvaenih unutar pojedinog statusa, moemo
zakljuiti da je svakodnevni ivot u starom Rimu bio znatno olakan, odnosno otean, s
obzirom na status koji je pojedinac imao. Primjerice, rimski je graanin (civis) jedini imao
punu pravnu sposobnost te je tako mogao sklapati velik broj pravnih poslova, imao je mnoga
prava u privatnom ivotu (sklapanje braka, stjecanje i ostavljanje nasljedstva...), a pripadalo
mu je i pravo glasa. S druge strane, robovi, stranci, ene i djeca imali su daleko manji broj
prava, a mnoga od njih nisu nikada ni imali.
Takoer, pored statusa koji se odnose na slobodu i dravljanstvo, rimskom su pravu
poznata i duevna stanja koja utjeu na djelatnu sposobnost pojedinca koja je opet odreena
njegovim statusom. Tako primjerice osobe koje su furiosi moraju imati curator-a te mogu
samo iznimno sklapati valjane pravne poslove, a robovi su pak bili smatrani stvarima.
Naposlijetku, iako neki instituti koji su postojali u starom Rimu danas ne postoje,
prouavanje rimskog prava i dalje je vano jer postoje brojni danas vaei pravni instituti koji
76 Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 45.
77 Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 45.
78 Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 45.
79 Wycisk, T., op. cit. u bilj. 3, str. 45.
16

su proizali upravo iz njega. Rimsko pravo i njegovi institui tako ostaju jedan temelj koji se
sukladno svom vremenu mijenjao, ali je ipak do danas ostao relevantan.

4. POPIS KORITENIH IZVORA I LITERATURE:

1) Wycisk, T., Quiquid in foro fieri potest Studien zum rmischen Recht bei Quintilian,
2)
3)
4)
5)

Berlin, 2005.
Horvat, M., Rimsko pravo, Zagreb, 2008.
Pejinovi, P., Obrazovanje govornika odabrane strane, Sarajevo, 1967.
epi, M., Latinsko hrvatski rjenik, Zagreb, 2000.
Bricko, M., Novakovi, D., Salopek, D., eelj, D., kiljan, D., Leksikon antikih

autora, Zagreb, 1996.

6) Butler, H. E., Quintilian Institutio Oratoria, Books I III, London, 1996.
7) Butler, H. E., Quintilian Institutio Oratoria, Books IV VI, London, 1996.
8) Berger, A., Encyclopedic Dictionary of Roman Law, Philadelphia, 1953.
9) Gai. Inst.
10) Ulp. Reg.
11) Digesta

17

18