Mehanika fluida II

2013./2014.

Sadraj

SADRAJ
1.

Matematike osnove ................................................................................................... 1

1.1.
Simetrini i antisimetrini tenzora drugog reda .................................................... 1
1.2.
Dualni vektor tenzora drugog reda ........................................................................ 1
1.3.
Sferni i devijatorski dio tenzora drugog reda ........................................................ 1
1.4.
Laplaceov (delta) operator ..................................................................................... 2
1.5.
Prostorna krivulja i krivuljni integral .................................................................... 2
1.6.
Bezcirkulacijsko vektorsko polje........................................................................... 3
1.7.
Konzervativno vektorsko polje.............................................................................. 3
1.8.
Potencijalno vektorsko polje ................................................................................. 3
1.9.
Bezvrtlono vektorsko polje .................................................................................. 4
1.10. Solenoidalno vektorsko polje ................................................................................ 4
2.
Kinematika fluida ...................................................................................................... 5
2.1.
Prvi Helmholtzov teorem ...................................................................................... 5
2.2.
Tenzor brzine deformacije ..................................................................................... 5
2.3.
Tenzor vrtlonosti .................................................................................................. 6
2.4.
Vektor vrtlonosti .................................................................................................. 6
2.5.
Osnove nestlaivog potencijalnog strujanja .......................................................... 8
2.5.1.
Osnovna svojstva rjeenja Laplaceove jednadbe ......................................... 9
2.5.2.
Strujna funkcija (funkcija toka) u ravninskom strujanju ............................. 10
2.5.3.
Veza izmeu funkcije toka i protoka fluida izmeu dvije strujnice .............. 12
3.
Dinamika fluida ........................................................................................................ 13
3.1.
Osnovni zakoni dinamike fluida .......................................................................... 13
3.2.
Koncept iz termodinamike................................................................................... 14
3.2.1.
Termodinamiki sustav i materijalni volumen ............................................. 14
3.2.2.
Ravnoteno stanje termodinamikog sustava i veliine stanja .................... 14
3.2.3.
Jednadbe stanja savreni plin ................................................................. 15
3.2.4.
Termodinamiki proces ................................................................................ 15
3.2.5.
Prvi zakon termodinamike (zakon ouvanja energije)................................. 15
3.2.6.
Primjeri primjene prvog zakona termodinamike ......................................... 16
3.2.7.
Entalpija....................................................................................................... 18
3.2.8.
Povratni, nepovratni procesi i entropija ...................................................... 18
3.2.9.
Drugi zakon termodinamike......................................................................... 19
3.2.10. Termodinamiki koncept i strujanje fluida .................................................. 20
3.3.
Osnovne jednadbe dinamike fluida.................................................................... 22
3.3.1.
Zakon ouvanja mase (jednadba kontinuiteta) .......................................... 22
3.3.2.
Dva pomona pravila u izvodu osnovnih zakona dinamike fluida .............. 22
3.3.3.
Zakon ouvanja koliine gibanja (jednadba gibanja fluida) ..................... 23
3.3.4.
Zakon ouvanja momenta koliine gibanja ................................................. 25
3.3.5.
Zakon ouvanja energije .............................................................................. 25
3.3.6.
Drugi zakon termodinamike......................................................................... 27
3.4.
Skup jednadbi osnovnih zakona dinamike fluida .............................................. 28
3.5.
Konstitutivne (dopunske) jednadbe ................................................................... 30
3.5.1.
Odnosi za savreni plin ................................................................................ 30
3.5.2.
Fourierov zakon toplinske vodljivosti .......................................................... 30
3.5.3.
Newtonov zakon viskoznosti......................................................................... 30
3.6.
osnovne jednadbe dinamike newtonskog savrenog plina ................................ 31
3.7.
Matematiki model nestlaivog strujanja ............................................................ 32
3.8.
Alternativni oblici energijske jednadbe ............................................................. 34

Mehanika fluida II

Sadraj

3.8.1.
Potencijalna energija ................................................................................... 34
3.8.2.
Jednadba kinetike i unutarnje energije .................................................... 35
4.
Teorija slinosti ........................................................................................................ 39
4.1.
Definicija slinosti dviju pojava: ......................................................................... 39
4.2.
Karakteristina vrijednost fizikalne veliine ....................................................... 40
4.3.
Bezdimenzijska polja fizikalnih veliina............................................................. 41
4.4.
Teorem slinosti .................................................................................................. 41
4.5.
Postupak odreivanja kriterija slinosti............................................................... 41
4.6.
Analiza vanosti bezdimenzijskih parametara .................................................... 47
4.6.1.
Strouhalov broj ............................................................................................ 47
4.6.2.
Froudeov broj .............................................................................................. 48
4.6.3.
Eulerov broj, kavitacijski broj, Machov broj ............................................... 49
4.6.4.
Reynoldsov broj ........................................................................................... 50
5.
Granini sloj ............................................................................................................. 51
5.1.
Optjecanje tijela teorija graninog sloja ........................................................... 52
5.1.1.
Prandtlove jednadbe za laminarni granini sloj ........................................ 56
5.1.2.
Prandtlove jednadbe izraene strujnom funkcijom .................................... 60
5.2.
Odvajanje strujanja .............................................................................................. 61
5.3.
Integralni pristup rjeavanju graninog sloja ...................................................... 65
5.3.1.
Integralne relacije za granini sloj uz ravnu plou ..................................... 65
5.3.2.
Von Krmanova impulsna jednadba za granini sloj ................................ 67
6.
Turbulentno strujanje fluida .................................................................................. 69
6.1.
Osnovne karakteristike turbulentnih strujanja fluida........................................... 71
6.2.
Statistiko opisivanje turbulencije ....................................................................... 75
6.3.
Vremenski osrednjene jednadbe za sluaj nestlaivog strujanja ....................... 77
6.4.
Model turbulencije............................................................................................... 78
6.5.
Strujanje u blizini vrste stijenke (vieslojni model turbulentnog graninog sloja)80
6.6.
Strujanje u hidrauliki glatkim i hrapavim cijevima ........................................... 83
6.7.
Turbulentno optjecanje hidrauliki glatke ploe ................................................. 90
6.8.
Turbulentno strujanje oko hidrauliki hrapave ploe .......................................... 93
6.9.
Koeficijent otpora hidrauliki glatkog dugog cilindra i kugle ............................ 94

Mehanika fluida II

II

1. Matematike osnove

1. MATEMATIKE OSNOVE
Vrijedi pogledati prvi i polovinu drugog saetka iz Mehanike fluida I.
1.1. Simetrini i antisimetrini tenzora drugog reda
Svaki tenzor drugog reda se moe prikazati zbrojem simetrinog i antisimetrinog tenzora.
1
1
Tij = (Tij + T ji ) + (Tij T ji ) = Sij + Aij
2 

2 


Sij = S ji

ili

T=

Aij = A ji

1
1
T + TT ) + (T TT ) = S + A
(
2 

2 


S = ST

A = A T

Simetrini dio je polovina zbroja tenzora T i transponiranog tenzora TT, dok je

antisimetrini dio jednak polovini njihove razlike. Primjer:
6 0 4 6 4 3 0 4 1

8 1 7 = 4 1 1+ 4 0 6
2 5 3 3 1 3 1 6 0





Tij

Sij

Aij

1.2. Dualni vektor tenzora drugog reda

Svakom se tenzoru drugog reda zadanom komponentama Tjk moe pridruiti dualni vektor
di, definiran izrazom:
d i = ijkT jk
Ako se tenzor prikae zbrojem simetrinog i antisimetrinog dijela, uzimajui u obzir da je
umnoak permutacijskog simbola sa simetrinim dijelom jednak nuli (jer je dvostruki
skalarni produkt simetrinog i antisimetrinog tenzora jednak nuli) zakljuuje se da se
gornja definicija moe pisati i u obliku:
d i = ijk A jk
gdje je Aij antisimetrini dio tenzora Tij.
Ako se gornji izraz pomnoi s ilm, te umnoak ijkilm zamijeni umnokom Kroneckerovih
simbola dobije se:
1
Alm = ilm d i
2
Dakle, svaki se tenzor moe prikazati s pomou simetrinog i antisimetrinog dijela ili s
pomou simetrinog dijela i dualnog vektora u obliku:
1
Tij = Sij + Aij = Sij + kij d k
2

1.3. Sferni i devijatorski dio tenzora drugog reda

Svaki se tenzor drugog reda moe prikazati kao zbroj sfernog i devijatorskog dijela tenzora
u obliku:

Mehanika fluida II

1. Matematike osnove

1
Tij = Tkk ij + ij
3
gdje je prvi lan desne strane sferni dio, a drugi devijatorski dio tenzora. Oito da je Tkk
skalar, pa je sferni dio izotropni tenzor, kojemu se pri rotaciji koordinatnog sustava
komponente ne mijenjaju. Devijatorski dio tenzora se rauna kao razlika samog tenzora i
njegova sfernog dijela. Kontrakcijom indeksa u gornjem izrazu slijedi da je jj=0 (suma
lanova na glavnoj dijagonali devijatorskog dijela tenzora je nula).
Primjer:
8 5 1 4 0 0 4 5 1

5 4
1 2

2 =0 4 0+ 5 0 2
0
0 0 4 1 2 4

1.4. Laplaceov (delta) operator

Laplaceov ili delta operator definiran je kao divergencija gradijenta i oznaava se sa .
Primjenom Laplaceova operatora na skalarno polje dobije se:
2
= div(grad ) = ( ) =
xi xi
Delta operator se dakle moe zapisati u obliku:
2
2 2 2
= 2 + 2 + 2
xi xi x1 x2 x3
gdje umjesto oznake moe stajati skalarno, vektorsko ili tenzorsko polje.
=

1.5. Prostorna krivulja i krivuljni integral

Slika 1. prikazuje krivulju C omeenu tokama A i B. Jedan od naina analitikog
zadavanja krivulje je parametarski, u kojem se poloaj svake toke na krivulji opisuje
vektorom poloaja koji je funkcija parametra t, u obliku:




r ( t ) = x1 ( t ) e1 + x2 ( t ) e2 + x3 ( t ) e3
Poveavajui vrijednost parametra t u granicama tA (vrijednost parametra u toki A) do tB
dobivaju se sve toke krivulje C,
omeene tokama A i B. Ako su toke
A i B iste, krivulja je zatvorena.

 


x3
Usmjereni element ds krivulje C
ds = r (t + dt ) r (t ) = dr
orijentiran je u smjeru porasta

parametra t i odgovara razlici vektora
r (t )
A
poloaja kao to je definirano na slici 1.


B
r (t + d t )
Komponente elementarnog vektora ds
u indeksnoj notaciji su:
O
x2





ds = dx j e j = dx1e1 + dx2e2 + dx3e3
x1
Slika 1. Usmjereni element krivulje

Mehanika fluida II

1. Matematike osnove


Krivuljni integral vektorskog polja v po orijentiranoj krivulji C, obrubljenoj tokama A i
B, definiran je izrazom:
B
B
 
v

d
s
=

v j dx j
A

Tako se npr. u mehanici rad polja sile na putu du krivulje C, opisuje krivuljnim
integralom, koji se jo naziva hod u polju sile du krivulje C. Krivuljni integral po
jednostavno zatvorenoj krivulji C (krivulja koja nema samopresjecita) nosi naziv ophod ili
cirkulacija, a oznauje se u obliku:
 
 C v ds= C v j dx j
Ako je v polje brzine gornji izraz oznauje cirkulaciju brzine po zatvorenoj krivulji C.

1.6. Bezcirkulacijsko vektorsko polje


Vektorsko polje v je bezcirkulacijsko (bezophodno) ako je cirkulacija po bilo kojoj

jednostavno zatvorenoj krivulji C u podruju polja v , jednaka nuli, tj. vrijedi:
 v j dx j = 0
C

1.7. Konzervativno vektorsko polje


Vektorsko polje v je konzervativno ako krivuljni integral izmeu toaka A i B ne zavisi
od krivulje koja spaja te toke. Lako se moe pokazati da je vektorsko polje
bezcirkulacijsko ako i samo ako je konzervativno.
1.8. Potencijalno vektorsko polje
Svako vektorsko polje koje se moe prikazati s pomou gradijenta skalarnog polja u
obliku:


v = grad ili v j =
x j
naziva se potencijalnim poljem, kojemu je polje skalarni potencijal. Svako potencijalno
polje je konzervativno i bezophodno, jer je krivuljni integral du krivulje obrubljene
tokama A i B jednak:
B
B
B

v j dx j = A x j dx j = A d = ( B) ( A)
A
Iz gornjeg izraza je jasno da se za sluaj potencijalnog polja podintegralna funkcija svodi
na potpuni diferencijal, te je vrijednost krivuljnog integrala jednaka razlici potencijala u
tokama B i A i ne zavisi od spojnice toaka A i B, to je po definiciji svojstvo
konzervativnih polja. Ako je krivulja zatvorena, to znai da se toke A i B poklapaju,
jasno je da e i cirkulacija potencijalnog polja biti jednaka nuli, to je osobina
bezcirkulacijskog polja. Dakle potencijalno polje je konzervativno, odnosno
bezcirkulacijsko.

Mehanika fluida II

1. Matematike osnove

1.9. Bezvrtlono vektorsko polje

Bezvrtlono vektorsko polje je ono kojemu je rotor polja jednak nuli, tj.
v

rotv = 0 ili ijk k = 0
x j
Lako se pokae da je rotor potencijalnog polja nul vektor, jer je:


( rotv )i = ( rot ( grad ) )i = ijk = 0
x j xk



simetrino

pa se zakljuuje da su pojmovi potencijalnosti i bezvrtlonosti polja v ekvivalentni.

1.10. Solenoidalno vektorsko polje


Za vektorsko polje kojemu je divergencija identiki jednaka nuli ( divv =0), kae se da je
bezizvorno ili solenoidalno. Svako polje brzine u nestlaivom strujanju je bezizvorno, jer

zadovoljava jednadbu kontinuiteta oblika divv =0.
Svako bezizvorno polje se moe prikazati s pomou rotora nekog drugog vektorskog polja,


koje se naziva vektorskim potencijalom. Ako je polje vektorski potencijal polja v , tada
vrijedi:

k

v = rot ili vi = ijk
x j


Jasno je da je divergencija polja v jednaka nuli, jer je div(rot )=0, to je u indeksnom
zapisu oito:
 vi
k
2 k
divv =
=
=0
ijk
= ijk
xi xi
x j
x j xi


simetrino

2 k
x j xi
simetrian u odnosu na te iste indekse, zbog pravila o zamjeni redoslijeda deriviranja, a
prema poznatom pravilu produkt simetrinog i antisimetrinog tenzora jednak je nuli.

Budui da je rotor potencijalnog vektorskog polja jednak nuli, za zadano vektorsko polje v



vektorski je potencijal neodreen do na grad (jer je rot( +grad )=rot ). Stoga e
se svako vektorsko polje moi prikazati zbrojem svoga potencijalnog i solenoidalnog dijela
u obliku


k

v = grad + rot ili vi =
+ ijk
xi
x j
jer je permutacijski simbol antisimetrian u odnosu na indekse i i j, dok je tenzor

Mehanika fluida II

2. Kinematika fluida

2. KINEMATIKA FLUIDA
Nastavak na saetak 6 iz Mehanike fluida I

2.1. Prvi Helmholtzov teorem

Gibanje krutog tijela (kod kojeg je relativni meusobni poloaj estica stalan) mogue je
prikazati zbrojem translatornog i sfernog (ili rotacijskog) gibanja. Za razliku od krupog
tijela, fluid je tvar koja se pod djelovanjem ma kako malog sminog naprezanja neprekidno
deformira, pa je za oekivati da e u strujanju fluida relativni meusobni poloaj estica
fluida biti promjenjiv.
Prirast brzine u dvije vrlo bliske toke prostora opisuje se pomou gradijenta brzine u
obliku
vi
dvi =
dx j
x j
Gradijent brzine je tenzor drugog reda koji se moe prikazati zbrojem simetrinog Dij i
antisimetrinog Vij dijela, odnosno preko simetinog dijela i dualnog vektora k u obliku

vi
1
= D ji + V ji = D ji + kji k
x j
2
2.2. Tenzor brzine deformacije
Simetrini dio Dij tenzora gradijenta brzine naziva se tenzorom brzine deformacije, a
definiran je izrazom
1 v v j
1


ili u simolikom zapisu
D ji = i +
D = ( gradv + grad T v )

2 x j xi
2
Tablini prikaz komponenti tenzora brzine deformacije, koji ima est razliitih komponenti
je
v1
v 1 v3
v
1 v2
+ 1
+ 1

x1
2 x1
x2 2 x1
x3

D ji =

v
1 v1
+ 2

2 x2
x1

v2
x2

v
1 v3
+ 2

2 x2
x3

v 1 v2
v
v3
1 v1
+ 3
+ 3

x1 2 x3
x2
x3
2 x3
Ako se u odreenom trenutku t uoi elementarni volumen fluida oblika paralelopipeda
kojemu su duljine bridova dx1 , dx2 i dx3 , tada e u vremenskom trenutku t + dt taj
paralelopiped promijeniti poloaj (uslijed translacije i rotacije), ali i oblik uslijed
deformacije. Deformacija tog paralelopipeda se oituje kroz promjene duljina njegovih
bridova i kroz promjenu kuta meu njegovim bridovima. lanovi na glavnoj dijagonali
tenzora brzine deformacije oznauju brzine relativne promjene duljine bridova, tj. vrijedi:

Mehanika fluida II

2. Kinematika fluida

v1
D
1 D ( dx1 )
=
, gdje je
operator materijalne derivacije. Vrijedi i
x1
Dt
dx1
Dt
v
v
1 D ( dx2 )
1 D ( dx3 )
D22 = 2 =
i D33 = 3 =
x2
x3
dx2
Dt
dx3
Dt
Brzina relativne promjene obujma dV = dx1dx2 dx3 elementa fluida je definirana izrazom
v j
D ( dx1dx2 dx3 )

1 D ( dV )
1
=
= D11 + D22 + D33 =
= divv
dV
Dt
dx1dx2 dx3
Dt
x j
U nestlaivom strujanju fluida je gustoa fluida konstantna, pa nema promjene volumena
v j

estica fluida to znai da mora biti
= divv = 0 .
x j
lanovi izvan glavne dijagonale govore o brzini kutne deformacije, tj. o brzini smanjenja
kuta meu bridovima poetnog elementarnog paralelopipeda. Tako bi npr. vrijedilo
D12
v v
= 2 D12 = 2 D21 = 2 + 1 ,
Dt
x1 x2
gdje je 12 kut izmeu bridova dx1 i dx2 iz poetne konfiguracije. Analogno vrijedi i za
ostale komponente.

D11 =

2.3. Tenzor vrtlonosti

Antisimetrini dio tenzora gradijenta brzine se naziva tenzorom vrtlonosti, a definiran je
izrazom:
1 v v j
1


V ji = i
V = ( gradv grad T v )
ili u simolikom zapisu

2 x j xi
2
Tablini prikaz komponenti tenzora vrtlonosti, koji ima tri po apsolutnoj vrijednosti
razliite komponente je
v 1 v3
v
1 v2
0
1
1

2 x1
x2 2 x1
x3
V ji =

v
1 v1
2

x1
2 x2

v
1 v3
2

x3
2 x2

v
1 v1
3

x1
2 x3

v
1 v2
3

x2
2 x3

2.4. Vektor vrtlonosti

Vektor vrtlonosti je u matematikom smislu dualni vektor tenzora gradijenta brzine,
odnosno tenzora vrtlonosti, a definiran je izrazom:

v

k = kji i = kjiV ji ili = rotv
x j
U fizikalnom smislu vektor vrtlonosti odgovara dvostrukoj vrijednosti vektora kutne
 

brzine ( = 2 ) kojom rotira estica fluida. Kod krutog tijela vektor kutne brzine je
jedan te isti za sve estice tijela, dok pri strujanju fluida on moe biti razliit za svaku

Mehanika fluida II

2. Kinematika fluida

esticu fluida. Strujanje fluida kod kojega je vektor vrtlonosti identiki jednak nuli

( rotv = 0 ) je po definiciji bezvrtlono, odnosno potencijalno strujanje.
Komponente tenzora vrtlonosti mogu se prikazati preko komponenti vektora vrtlonosti
ili komponenata vektor kutne brzine rotacije, u obliku
1
V ji = kji k = kjik
2

Ako se u polaznom izrazu za prirast brzine dvi = vBi vAi u dvije bliske toke A i B
(udaljene za dx j ) gradijent brzine prikae s pomou tenzora brzine deformacije i vektora
kutne brzine, dobije se izraz za brzinu u toki B izraenu s pomou brzine u toki A
vBi = vAi + D ji dx j + ikjk dx j






translacija

deformacija

sferno gibanje

Gornji izraz oznauje sadraj prvog Helmholtzovog teorema koji kae da se gibanje dviju
bliskih toaka kontinuuma moe prikazati zbrojem translacijskog i sfernog gibanja (kao
kod krutog tijela) te deformacijskog gibanja.
Jasno je da ako se fluid giba bez deformacija, da je to gibanje poput krutog tijela. Primjer
takva gibanja je rotacija fluida zajedno s posudom oko vertikalne osi (sluaj relativnog
mirovanja obraen u MF I).
Druga posebna klasa strujanja je ona kod koje nema rotacije estica fluida, to znai da su

vektori kutne brzine, odnosno vektor vrtlonosti, odnosno rotv jednaki nuli. Kao to je
prije reeno (vidjeti saetak prvih predavanja) vektorsko polje kojemu je rotor jednak nuli
se naziva bezvrtlonim ili potencijalnim poljem, a koje je onda i bezcirkulacijsko i
konzervativno. Takvo se polje moe prikazati gradijentom skalarnog potencijala

v = grad . Stoga e se i strujanje u kojem nema rotacija estica fluida zvati potencijalnim
strujanjem.

Mehanika fluida II

2. Kinematika fluida

2.5. Osnove nestlaivog potencijalnog strujanja

Primijeeno je da model potencijalnog strujanja fluida vrijedi u uvjetima kod kojih se
viskozne sile mogu zanemariti. Bezvrtlono strujanje se pojavljuje npr. pri opstrujavanju
tijela i to u podruju podalje od stijenke (gdje je utjecaj viskoznih sila zanemariv).
Strujanje fluida koje nastaje pri samom poetku gibanja tijela u mirujuoj tekuini, takoer
se moe opisati potencijalnim poljem brzine. U tehnikoj praksi se model potencijalnog
strujanja primjenjuje u sluajevima u kojima su viskozne sile minorne u odnosu na
inercijske i gravitacijske sile. Tipine primjene modela potencijalnog strujanja su u
aerodinamici i teoriji turbostrojeva za odreivanje sile uzgona pri optjecanju aeroprofila, te
u brodogradnji npr. za odreivanje otpora valova gibajueg broda i u analizi ponaanja
plivajuih struktura na valovima.
Nestlaivo strujanje opisano je jednadbom kontinuiteta
v j
=0
x j
i jednadbom koliine gibanja (II. Newtonovim zakonom) u kojoj su zanemarene viskozne
sile (vidjeti npr. saetak 3. predavanja iz MFI)
v
v
p
ai = i + v j i = f i
.
t
x j
xi
Ako masena sila odgovara sili gravitacije, tada se ona moe prikazati preko potencijala,
gx3
koji za sluaj da je os x3 usmjerena vertikalno uvis, glasi fi = g i 3 =
.
xi
Sustav gornje dvije jednadbe (esto se nazivaju i Eulerove jednadbe) oznauje sustav
parcijalnih diferencijalnih jednadbi prvog reda, a opisuje neviskozno strujanje fluida (koje
moe biti i vrtlono). Jednadba kontinuiteta je linearna jednadba, a jednadba koliine
vi
. Zbog nelinearnosti jednadbe koliine gibanja
gibanja je nelinearna zbog lana v j
x j
ovaj se sustav moe rijeiti samo numerikim putem. Uz pretpostavku potencijalnog
strujanja, u kojem vrijedi

vj =
x j
jednadba kontinuiteta prelazi u Laplaceovu jednadbu
v j

2
2
2

=
=
0
ili

=
+
+
=0

x j
x j x j
x12
x22
x32
Nelinearni lan u jednadbi koliine gibanja prelazi u
v



v2
v j i =

x j
x j x j xi
x j xi x j xi 2 x j x j xi 2
pa jednadba koliine gibanja prelazi u oblik

v2

+
+ gx3 + p = 0

xi t
2

Zbroj u uglatoj zagradi oito nije funkcija prostornih koordinata, pa vrijedi izraz (koji je
poznat pod nazivom Euler-Bernoullijeva jednadba)

Mehanika fluida II

2. Kinematika fluida

v2
+
+ gx3 + p = f ( t )
t
2
gdje je f ( t ) neka funkcija vremena.
Za sluaj stacionarnog potencijalnog strujanja polazni sustav jednadbi je
2
2
2
2
=
+
+
=0
x j x j
x12
x22
x32

v2

+ gx3 + p = C = konst.
2
Osnovna prednost ovog sustava jednadbi koji opisuje neviskozno bezvrtlono strujanje je
u injenici, da je nelinearna jednadba koliine gibanje prela u algebarsku jednadbu, te
se gornji sustav jednadbi rjeava tako da se prvo rijei jednadba kontinuiteta, ime je
odreeno polje brzine, a zatim se iz druge jednadbe (koja je oblika Bernoullijeve
jednadbe) odredi polje tlaka. Treba naglasiti da je u gornjoj jednadbi konstanta C
jedna te ista za cijelo podruje strujanja (ne za strujnicu kao kod Bernoullijeve
jednadbe) pa se jednadba moe postavljati izmeu bilo koje dvije toke u podruju
strujanja, ne vodei rauna o strujnicama. Laplaceova jednadba je linearna parcijalna
diferencijalna jednadba, koja se za sluaj stacionarnoga strujanja rjeava uz zadane rubne
uvjete. Tipini rubni uvjet na stjenci optjecanog tijela je uvjet nepromoivosti stjenke, tj.
normalna komponenta brzine na stjenci mora biti jednaka brzini stjenke.

Za primjer prema slici, gdje fluid nastrujava na
n
mirujue tijelo, vrijedi na povrini tijela

vn = v j n j =
nj =
=0
x j
n
Dovoljno daleko od tijela, utjecaj tijela se ne
osjea, pa je potencijal jednak potencijalu
neporemeenog strujanja = .

2.5.1. Osnovna svojstva rjeenja Laplaceove jednadbe

(1) Princip superpozicije
S obzirom da je Laplaceova jednadba linearna, vrijedi princip superpozicije (ili zbroj
dvaju rjeenja Laplaceove jednadbe takoer je rjeenje Laplaceove jednadbe).
Ako potencijali (1) i ( 2 ) zadovoljavaju Laplaceovu jednadbu onda je jasno da je zbroj

= (1) + (2) takoer rjeenje Laplaceove jednadbe jer vrijedi

2 ( (1) + (2) )
2
=
=0
x j x j
x j x j
- isto vrijedi i za brzine:

(1)
(2)
vi(1) =
= vi(1) + vi(2)
; vi(2) =
; vi =
xi
xi
xi
Dakle brzine uzrokovane dvama potencijalima se zbrajaju.

Mehanika fluida II

2. Kinematika fluida

Oprez! To ne vrijedi za tlakove p p (1) + p ( 2) jer je tlak definiran nelinearnom

jednadbom.
(2) Potencijal ne moe imati niti maksimum niti minimum unutar podruja, nego samo
po rubu.
ru b
Slika prikazuje podruje V opasano
rubom S unutar kojeg je definiran
potencijal brzine koji zadovoljava
n
2
S
= 0.
Laplaceovu jednadbu
x j x j
V
S
Integriranjem Laplaceove jednadbe po
p o d ru je
M
volumenu V uz primjenu Gaussove
formule slijedi
V
2

x j x j dV = s x j n j dS = s n dS = 0
j

Pretpostavimo da je u toki M lokalni minimum, tada bi

povrine S koja okruuje toku M, pa bi

bio pozitivan za sve toke

n

n dS >0 to je u suprotnosti s Laplaceovom

jednadbom. Slino vrijedi i za pretpostavku maksimuma u toki M.

(3) Brzina strujanja takoer ne moe imati ekstrem unutar podruja strujanja
2 vk
2
= 0 po xk slijedi
= 0 , pa je jasno da
Deriviranjem Laplaceove jednadbe
x j x j
x j x j
sve to vrijedi za vrijedi i za komponente brzine vk .
(4) Polje brzine u potencijalnom strujanju je bezcirkulacijsko (cirkulacija brzine po
zatvorenoj krivulji jednaka je nuli)

= v j dx j =
dx j = d = 0
x j
C
C
C
2.5.2. Strujna funkcija (funkcija toka) u ravninskom strujanju
U ravninskom strujanju se slika strujanja ponavlja u meusobno paralelnim ravninama npr.

=0.
paralelnim s 0x1 x2 , pa vrijedi v3 0 i
x3

Mehanika fluida II

10

2. Kinematika fluida

x2

strujnica:

= konst.
vi

= konst.
0

x1

Slika prikazuje strujnice u ravninskom potencijalnom strujanju. Vektor brzine vi je po

definiciji kolinearan s lukom strujnice dxi i okomit na krivulje = konst. (jer je

v = grad ). Uvodimo strujnu funkciju (funkciju toka) sa svojstvom da = konst.
dx1
dx2
=
slijedi v1 dx2 v2 dx1 = 0
oznauje strujnicu. Iz jednadbe strujnice


v1
v2

x2
x1




d = 0 = konst.

i v2 =
, onda e jednadba strujnice prijei u oblik d = 0 , to
x2
x1

, slijedi veza izmeu

znai da e na strujnici biti = konst. S obzirom da je v j =
x j
potencijala brzine i funkcije toka

1
v1 =
=
vr =
=
x1
x2
r r
ili u polarnim koordinatama

v2 =
=
v =
=
x2
x1
r
r
Gornje relacije su poznate pod nazivom Cauchy-Riemanovi uvjeti.
Ako je v1 =

Mehanika fluida II

11

2. Kinematika fluida

2.5.3. Veza izmeu funkcije toka i protoka fluida izmeu dvije strujnice
x2

strujnica: = K 2 =konst.
B

vi

strujnica:

ds
Q

ni

x1

Slika prikazuje dvije strujnice u ravninskom strujanju (prostorno gledajui to su dvije

strujne povrine). Prema jednadbi kontinuiteta u nestlaivom strujanju protok izmeu
dvije strujne povrine je konstantan. Ako se protok izrazi po jedinici duljine okomito na
 definiran izrazom
ravninu slike, onda je protok kroz krivulju AB
B

Q = vi ni ds
A

Ako elementarni luk ds ini s osi x1 kut tada su komponente jedininog vektora
normale ( n1 , n2 ) = (sin , cos ) , pa se komponente vektora ni ds mogu izraziti u obliku
ni ds = (dx2 , dx1 ) , to uvrteno u izraz za protok daje
B

A
x2

Q = vi ni ds = v1 dx2 v2 dx1 = d = ( B ) ( A ) = K 2 K1



x1

Kao to se i oekivalo, protok Q ne zavisi od izbora poloaja toaka A i B na strujnicama,

jer je jednak razlici vrijednosti funkcije toka na tim strujnicama.

Mehanika fluida II

12

3. Dinamika fluida

3. DINAMIKA FLUIDA
Vrijedi pogledati i saetak 2 iz Mehanike fluida I (sile u fluidu)
i dS
nj

fi
V

x3
f i dm

x2

x1

Masene sile su posljedica poloaja mase u

polju f i masene sile. Masena sila dFi na
esticu fluida: dFi = fi dm = f i dV
Potencijalne masene sile su one koje se
mogu prikazati gradijentom skalarne
U
funkcije U: f i =
.
xi
Povrinske sile su sile dodira izmeu
estica fluida ili izmeu estica fluida i
stijenke. Definirane su vektorom naprezanja
i . Sila dFi na elementarnu povrinu dS :
dFi =i dS .
Stanje naprezanja u toki prostora
jednoznano je definirano tenzorom
naprezanja. Tablini zapis komponenti
tenzora naprezanja

x3
33
32
31

13

ji = 21 22

23

31 32

33

22
12

x1

12

23

13
11

i (smjer)

21

x2

11

gdje se indeks j odnosi na povrinu.

Veza izmeu vektora i tenzora naprezanja:
i (n j ) = n j ji

3.1. Osnovni zakoni dinamike fluida

Dinamika plinova se temelji na osnovnim zakonima klasine fizike u koje spadaju
1. Zakon ouvanja mase,
2. Zakon ouvanja koliine gibanja,
3. Zakon ouvanja momenta koliine gibanja,
4. Zakon ouvanja energije,
5. Drugi zakon termodinamike.
Zakoni koliine gibanja i momenta koliine gibanja su konceptualno definirani u klasinoj
mehanici, a posljednja dva u termodinamici. Ovi su zakoni definirani za sustav
materijalnih toaka odnosno za zatvoreni termodinamiki sustav, a u dinamici fluida e biti
primijenjeni na materijalni volumen VM(t), koji e u opem sluaju s vremenom mijenjati
svoj poloaj, oblik i veliinu, ali e se uvijek sastojati od jednih te istih estica fluida.
Strujanja fluida se mogu podijeliti na nestlaiva (u kojima je gustoa fluida konstantna,
uglavnom su to strujanja kapljevina) i stlaiva strujanja (strujanja plinova pri veim
brzinama u usporedbi s brzinom zvuka). Pri nestlaivom strujanju volumeni estica fluida

Mehanika fluida II

13

3. Dinamika fluida

ostaju konstantni, to znai da se estice fluida ne mogu komprimirati (pri emu bi se

poveala unutarnja energija fluida na raun rada kompresije) niti ekspandirati (pri emu bi
se dobio mehaniki rad na raun unutarnje energije), to znai da e se mehanika energija
pretvarati u unutarnju samo putem viskoznih sila, to je jednosmjeran proces. U kolegiju
Mehanika fluida I, smo se bavili samo nestlaivim gibanjem, te smo u modificiranoj
Bernoullijevoj jednadbi pretvorbu mehanike energije u unutarnju nazivali gubicima
mehanike energije, jer se jednom pretvorena mehanika energija vie ne moe povratiti iz
unutarnje energije nestlaivog fluida. Unutar ovog kolegija emo definirati openitiji
model stlaivog strujanja u kojem postoji dvosmjerni proces pretvorbe iz mehanike
energije u unutarnju i obrnuto, te u energijsku jednadbu moramo ukljuiti i unutarnju
energiju, koja je definirana u prvom zakonu termodinamike, te emo prije nego definiramo
osnovne zakone dinamike fluida nainiti kratak pregled osnovnih termodinamikih
relacija, te naglasiti specifinosti njihove primjene u opisu strujanja fluida. U Mehanici
fluida I smo se bavili integralnim pristupom, a ovdje emo dati naglasak na diferencijalni
pristup, koji je osnova za raunalnu dinamiku fluida, danas sve raireniji pristup rjeavanju
problema strujanja fluida i popratnih pojava.

3.2. Koncept iz termodinamike

3.2.1. Termodinamiki sustav i materijalni volumen
Termodinamiki sustav je volumen ispunjen materijom koji je granicom odijeljen od
okoline. Granica moe biti svaka geometrijski zatvorena povrina (stvarna ili zamiljena) s
definiranim svojstvima u svakoj njenoj toki. Granica moe biti nepomina ili pomina,
toplinski provodljiva ili neprovodljiva (adijabatska), a takoer propusna za masu (kada se
govori o otvorenom sustavu) ili nepropusna za masu (kada se govori o zatvorenom
sustavu). Materijalni volumen u mehanici fluida je primjer zatvorenog termodinamikog
sustava, te e se daljnja razmatranja ograniiti na takve termodinamike sustave.

3.2.2. Ravnoteno stanje termodinamikog sustava i veliine stanja

Svaki zatvoreni termodinamiki sustav, preputen sam sebi (bez izmjene topline i rada s
okolinom), teit e uslijed spontanih procesa u sustavu (procesa koji se odvijaju sami od
sebe), svom ravnotenom stanju. Ravnoteno stanje sustava se ne moe vie mijenjati
samo od sebe.
Sve makroskopski mjerljive veliine, koje svojim vrijednostima opisuju stanje
termodinamikog sustava, nazivaju se veliinama stanja. Takve su veliine npr. tlak p,
volumen V, temperatura T, unutarnja energija U, entropija S itd.
Veliine stanja kojima vrijednosti ovise o koliini materije unutar termodinamikog
sustava se nazivaju ekstenzivnim (npr. V, U, S) a veliine kojima vrijednost ne ovisi o
koliini materije se nazivaju intezivnim veliinama (p i T). Ekstenzivne veliine izraene
po jedinici mase se nazivaju specifinim veliinama stanja. Npr. specifini volumen je
dV 1
definiran izrazom v =
= , to je po definiciji jednako recipronoj vrijednosti gustoe
dm
fluida.
Spontani procesi koji dovode termodinamiki sustav u ravnoteno stanje, a koji se odvijaju
sami od sebe, posljedica su postojanja gradijenata fizikalnih veliina (npr. prijelaz topline s
podruja vie na podruje nie temperature je posljedica postojanja gradijenta temperature,
mijeanje plinova je posljedica postojanja gradijenta koncentracije). Spontani procesi su
kao to je poznato iz iskustva jednosmjerni procesi (nikad se nee dogoditi da toplina sama

Mehanika fluida II

14

3. Dinamika fluida

od sebe prijee s hladnijeg na toplije podruje, a jednom izmijeani plinovi se nee nikad
sami od sebe razdvojiti). Iz reenog je jasno da u ravnotenom stanju, u kojem su iezli
svi spontani procesi, nema vie gradijenata intenzivnih i specifinih veliina stanja.

3.2.3. Jednadbe stanja savreni plin

Svako ravnoteno stanje termodinamikog sustava, opisano je skupom veliina stanja, pri
emu meu veliinama stanja postoje veze, dane jednadbama stanja, tako da je
ravnoteno stanje jednoznano definirano ogranienim brojem veliina stanja. Svaka
homogena tvar karakterizirana je svojim jednadbama stanja do kojih se dolazi mjerenjem,
a u nekim posebnim sluajevima s pomou statistike mehanike, odnosno kinetike teorije
plinova. Tako je npr. za model idealnog plina (koji e se u mehanici fluida zvati savrenim,
jer je termin idealni rezerviran za neviskozne fluide), ravnoteno stanje odreeno s dvije
veliine stanja, npr. T i v . Tlak je definiran toplinskom (termikom) jednadbom stanja
pv = RT ili p = RT
gdje je R plinska konstanta. Unutarnja energija savrenog plina funkcija je samo
temperature, to je iskazano kalorikom jednadbom stanja
du = cv dT
ili
u = cvT + konst.
gdje je cv specifini toplinski kapacitet pri konstantnom volumenu. Za specifini toplinski
kapacitet pri konstantnom tlaku vrijedi c p = cv + R . Za savreni plin su c p , cv i R
konstante. Uz oznaku = c p / cv vrijedi: c p =

cv =

1
R.
1

3.2.4. Termodinamiki proces

Ravnoteno stanje termodinamikog sustava se moe promijeniti samo djelovanjem iz
okoline, npr. dovoenjem topline ili rada termodinamikom sustavu, to se naziva
termodinamikim procesom. Za termodinamiki proces se kae da je ravnotean ako
termodinamiki sustav tijekom procesa prolazi samo kroz ravnotena stanja. To bi znailo
da se stanje termodinamikog sustava mijenja samo pod djelovanjem izvana, a prestankom
tog procesa prestaje se mijenjati i stanje termodinamikog sustava. Drugim rijeima,
ravnoteni proces ne izaziva spontane procese, to znai da se tijekom ravnotenog procesa
u termodinamikom sustavu ne pojavljuju gradijenti veliina stanja. Iz reenog je jasno da
e svaki neravnoteni proces zbog izazvanih spontanih procesa biti jednosmjeran ili
ireverzibilan. Nuan uvjet da bi se proces mogao odvijati u oba smjera je da je ravnotean.

3.2.5. Prvi zakon termodinamike (zakon ouvanja energije)

Zakon ouvanja energije kae da e promjena ukupne energije termodinamikog sustava
izmeu dva stanja (npr. poetnog stanja 1 i krajnjeg stanja 2) biti jednaka izmijenjenoj
toplini i izmijenjenom radu s okolinom izmeu ta dva stanja. Pod ukupnom energijom
sustava podrazumijeva se suma svih oblika energije koji se tijekom procesa mijenjaju. Ako
se promatra mirujui plin onda je dovoljno promatrati unutarnju energiju U , a u mehanici
fluida gdje dolazi do promjene brzine strujanje plina bit e nuno uvesti i kinetiku
energiju E fluida. Ako je Q12 izmijenjena toplina izmeu dva stanja, W12 izmijenjeni rad,
tada vrijedi

( E2 + U 2 ) ( E1 + U1 ) = Q12 + W12
(Napomena: Rad i toplina su definirane kao pozitivne veliine ako se dovode
termodinamikom sustavu).

Mehanika fluida II

15

3. Dinamika fluida

3.2.6. Primjeri primjene prvog zakona termodinamike

Primjer 1. Jouleov pokus
Termodinamiki sustav se sastoji od toplinski izolirane posude, mirujue viskozne
kapljevine i sustava utega, kolotura i lopatica. Uteg svojim sputanjem za visinu h vri rad
W12 = G h kojim se putem ueta i kolotura pokreu lopatice i fluid, ime im se poveava
kinetika energija. Ako se zanemari utjecaj trenja u sustavu kolotura i ueta, sav izvreni
rad e se predati lopaticama i fluidu. Uslijed viskoznosti fluida on e se nakon odreenog
vremena spontano zaustaviti i tako ponovo doi u ravnoteno stanje. Ako je posuda bila
toplinski izolirana, zakljuuje se da se sav
rad utega pretvorio u unutarnju energiju
fluida, lopatica i posude, to se oituje kroz
porast
njihove
temperature.
Treba
primijetiti da je termodinamiki sustav
izmeu poetnog i krajnjeg ravnotenog
stanja prolazio kroz neravnotena stanja u
G
kojima se fluid gibao, uslijed ega su
h postojali gradijenti veliina stanja. Zakon
ouvanja energije primijenjen izmeu
poetnog i krajnjeg ravnotenog stanja
mirovanja glasi:
U 2 U1 = W12 ili u 2 u1 = w12

Primjer 2. Stlaivanje plina u toplinski izoliranom cilindru

Termodinamiki sustav sadri plin, koji se nalazi u toplinski izoliranom cilindru s
pominim stapom. Pretpostavlja se da plin u poetnom trenutku miruje, te da ga se polako
stlauje putem stapa, kojeg se pomie bez trenja, silom F koja je u svakom trenutku u
ravnotei sa silom tlaka unutar cilindra, dakle, F=pA (pretpostavlja se da je vanjski tlak
jednak nuli). Budui je suma sila na stap jednaka nuli, on
1
2
se po prvom Newtonovom zakonu moe gibati jedino
konstantnom brzinom. Neka se stap giba beskonano
AA
F
malom brzinom, tako da se kinetika energija estica
p
plina u cilindru moe zanemariti. Budui da nema
izmjene topline, sav rad koji se ulae putem sile F = pA
s2

s2

V2

W12 = Fds = p 
A ds = p dV
S1

s1

dV

V1

troi se na promjenu unutarnje energije plina, tj. vrijedi:

V2

v2

V1

v1

U 2 U1 = pdV ili u2 u1 = pdv

Primjer 3. Grijanje plina pri konstantnom volumenu

Termodinamiki sustav sastoji se od zadane koliine plina, poetne temperature T0,
smjetene u krutu posudu zadanog volumena, kroz iju se stijenku plinu dovodi toplina od
ogrjevnog spremnika temperature T1. Budui da je posuda stalnog volumena, pri grijanju
plina ne dolazi do pomicanja stijenki posude prema okolini to znai da plin ne vri

Mehanika fluida II

16

3. Dinamika fluida

V=kons
T0

nikakav rad, pa sva dovedena toplina Q12 prelazi u

unutarnju energiju termodinamikog sustava, tj. vrijedi
U 2 U 1 = Q12 ili u 2 u1 = q12
Specifini toplinski kapacitet je toplina koju treba dovesti
jedinici mase tvari da bi joj se temperatura povisila za 1
K. Specifini toplinski kapacitet cv pri konstantnom
q du
volumenu se definira kao cv =
=
.
dT v dT v

ogrjevni

Primjer 4. Grijanje plina pri konstantnom tlaku

Termodinamiki sustav sadri plin konstantne poetne
temperature, koji je zatvoren u cilindru s pomou
pominog
stapa (koji idealno brtvi, a pomie se bez
2
trenja), ija je povrina A, a teina zajedno s utegom G,
tako da je konstantni tlak u plinu p=G/A (pretpostavlja
h
G
se da je vanjski tlak jednak nuli). Dovoenjem topline
1
termodinamikom sustavu mijenja se volumen plina te
A
dolazi do pomicanja stapa s utegom prema gore, to
znai da termodinamiki sustav vri mehaniki rad, koji
p=G/A=ko
je jednak umnoku teine G i visine h pomaka stapa.
Ako se teina G izrazi s pomou tlaka plina G=pA, tada
izraz za izvreni rad termodinamikog sustava glasi:
ogrjevni
W12 = pAh = p (V2 V1 )
gdje su V1 i V2 volumeni plina u poetnom i krajnjem
ravnotenom stanju. Prema tome ako je Q12 toplina dovedena izmeu poetnog i krajnjeg
stanja, prvi zakon termodinamike poprima oblik
U 2 U1 = Q12 p (V2 V1 ) ili u2 u1 = q12 p ( v2 v1 )
Treba ponovo naglasiti, da e termodinamiki sustav pri prijelazu iz stanja 1 u stanje 2
prolaziti kroz niz ravnotenih stanja samo ako se dovoenje topline odvija vrlo sporo. U
tom se sluaju prvi zakon termodinamike moe postaviti za dva vrlo bliska stanja izmeu
kojih je dovedena diferencijalno mala koliina topline q, izvren je infinitezimalno mali
rad w=-pdv, pa je i promjena unutarnje energije du infinitezimalno mala. Time se dolazi
do diferencijalnog oblika prvog zakona termodinamike, koji glasi
du = q pdv
Treba jo jednom naglasiti da gornji oblici prvog zakona termodinamike vrijede samo za
ravnotene promjene stanja. Kod brzog dovoenja topline, u plinu bi se pojavio gradijent
temperature, gibanje plina i gradijent tlaka, te za stap vie ne bi vrijedila mehanika
ravnotea (G=pA), jer bi se on mogao gibati ubrzano, te postii konanu brzinu. U tom
sluaju ne bi vrijedio izraz za izvreni rad pa zbog toga ni dani izraz za prvi zakon
termodinamike.

Mehanika fluida II

17

3. Dinamika fluida

3.2.7. Entalpija
Iz diferencijalne formulacije prvog zakona termodinamike du = q pdv , jasno je da za
v=konst. sva dovedene toplina prelazi u unutarnju energiju, pa slijedi jednostavni izraz za
specifini toplinski kapacitet cv. Za procese pri konstantnom tlaku zgodno je uvesti
entalpiju h u obliku dh = q + v dp . Drei p=konst. (dp=0) jasno je da se sva dovedena
toplina pretvara u entalpiju, pa se dobije jednostavna definicija specifinog toplinskog
q d h
kapaciteta c p pri konstantnom tlaku cp =
=
.
dT p dT p
Veza izmeu entalpije i unutarnje energije se dobije ako se desnoj strani izraza kojim je
definirana entalpija doda i oduzme lan pdv, te slijedi izraz

dh = q p d v + p dv + v dp , a nakon integracije slijedi




du
d( pv )
h = u + pv
ili
H = U + pV
U gornjim relacijama entalpija je izraena samo veliinama stanja pa je ona takoer
veliina stanja.

3.2.8. Povratni, nepovratni procesi i entropija

Ako se sustav odreenim procesom dovede iz jednog u drugo ravnoteno stanje i ako bi se
sustav mogao vratiti u poetno ravnoteno stanje bez da u okolini ostane trajnih i
zamjetljivih promjena, proces je povratan ili reverzibilan.
Svi prirodni ili spontani procesi posljedica su postojanja gradijenata fizikalnih veliina u
termodinamikom sustavu i nepovratni su ili ireverzibilni. Prema tome, nuan uvjet da bi
proces bio reverzibilan je da je ravnotean.
Primjer reverzibilnog procesa je polagana kompresija plina bez trenja u toplinski
izoliranom cilindru, kao to je opisano u primjeru 2. Iz tog je primjera vidljivo da u
adijabatskom procesu bez trenja i pri polaganoj kompresiji (koja se odvija pri mehanikoj
ravnotei) unutarnja energija predstavlja potencijal za silu tlaka (odnosno tlak) jer se
uloeni mehaniki rad kompresije moe putem polagane ekspanzije u potpunosti povratiti.
Iz prvog zakona termodinamike za taj sluaj oito je da vrijedi:
du
p =
dv bez izmjene topline, bez trenja i u ravnotenom procesu
gdje se gornja derivacija odnosi na sluaj ravnotenog procesa bez trenja i bez izmjene
topline. Da ne bismo morali opisno davati uz koje uvjete vrijedi gornja jednadba, uvodi se
nova veliina stanja, entropija s, koja pod danim uvjetima ostaje konstantna. U opem
sluaju unutarnja energija je funkcija dviju veliina stanja, te se gornja jednadba pie
u
p =
v s
Uvoenjem entropije u gornjem izrazu nije jo definirana njena veliina. Jedino je oito da
e do promjene entropije s doi kada doe do izmjene topline, trenja ili neravnotee. Ako
se dogovori da za sluaj dovoenja topline pri stalnom volumenu kao u primjeru 3 (gdje
rastu unutarnja energija i temperatura plina) entropija s raste, tada se veliina promjene
entropije s definira iz relacije

Mehanika fluida II

18

3. Dinamika fluida

T =

v
S obzirom da je apsolutna temperatura T pozitivna veliina, svako poveanje unutarnje
energije (dovoenje topline) pri konstantnom volumenu ima za posljedicu poveanje
entropije, a odvoenje topline smanjenje entropije.
Ako se unutarnja energija prikae kao funkcija entropije i volumena, tada vrijedi
u
u
du = ds + dv , odnosno
s v
v s






T

du = T ds p dv

dU = T d S p d V
ili
usporedbom gornjeg izraza (Gibbsova relacija) s izrazom za prvi zakon termodinamike
du = q pdv slijedi
q = T ds
ili
Q = T dS
Treba naglasiti da je gornji izraz izveden pod pretpostavkom neprekidne toplinske i
mehanike ravnotee termodinamikog sustava to znai da je valjan samo za ravnotene
procese.

3.2.9. Drugi zakon termodinamike

(a) Ako se stanje termodinamikog sustava mijenja od stanja 1 do stanja 2 ravnotenim
procesom, promjena entropije definirana je integralom
2
2
q
Q
s 2 s1 =
ili
S 2 S1 =
T
T
1
1
(b) Svaki spontani proces (koji je po definiciji neravnotean) u izoliranom zatvorenom
termodinamikom sustavu vodi poveanju entropije S. Sustav dolazi u ravnoteno
stanje kada entropija S postigne svoj maksimum. Prema tome, kod neravnotenih
procesa dolazi do poveanja entropije termodinamikog sustava i kad nema
izmjene topline, te se prethodni izraz moe poopiti tako da vrijedi za bilo koji
proces, tj. za promjenu entropije termodinamikog sustava vrijedi
2
2
q
Q
s 2 s1
ili
S 2 S1
T
T
1
1
gdje se znak jednakosti odnosi na ravnotene procese, a znak vee na neravnotene, a
samim tim na ireverzibilne procese. Temeljem prethodnog izraza moe se definirati i
produkcija entropije
2
2
q
Q

= ds 0 ili
=
dS
0
T
T

1
1
gdje se ponovo znak jednakosti odnosi na ravnotene procese. U izoliranom
termodinamikom sustavu produkcija entropije jednaka je promjeni entropije. Ako u
izoliranom termodinamikom sustavu nema promjene entropije proces je reverzibilan, a
ako postoji porast entropije proces je ireverzibilan. Treba naglasiti da u termodinamikom
sustavu koji izmjenjuje toplinu s okolinom entropija moe rasti (ako mu se toplina dovodi )
ili padati (kada mu se toplina odvodi). S druge strane produkcija entropije, koja je mjera
nepovratnosti termodinamikog procesa, mora biti jednaka nuli (za ravnotene procese) ili
pozitivna veliina (za ireverzibilne procese).

Mehanika fluida II

19

3. Dinamika fluida

3.2.10. Termodinamiki koncept i strujanje fluida

Postavlja se pitanje kako gore izloeni koncept iz termodinamike koji je definiran i
primjenjiv na ravnotena stanja termodinamikog sustava, primijeniti u strujanju fluida u
kojem se tipino pojavljuju gradijenti brzine, tlaka i temperature, koje je dakle
neravnoteno. Odgovor lei u principu lokalne ravnotee u kojem se svaka estica fluida
(iz koncepta kontinuuma) smatra termodinamikim sustavom. Budui da estica fluida
mase dm zauzima infinitezimalni volumen dV (pri emu je dm=dV), sve ekstenzivne
veliine stanja unutar estice fluida e takoer biti infinitezimalne: dU=udV, dS=sdV, a
intenzivne i specifine veliine stanja e unutar estice fluida biti konstantne, to prema
izloenom konceptu odgovara ravnotenim uvjetima, pa sve prije spomenute relacije
vrijede i za svaku esticu fluida. Prema hipotezi kontinuuma, svaka estica fluida zauzima
samo jednu toku prostora, pa se u svakoj toki prostora definiraju veliine stanja one
estice fluida koja se u promatranom trenutku upravo nalazi u promatranoj toki prostora.
Na taj e nain intenzivne i specifine veliine stanja estica fluida biti opisane poljima
fizikalnih veliina koja su funkcija prostornih i vremenske koordinate. S obzirom da svaka
estica fluida ostaje cijelo vrijeme u ravnotenom stanju, znai da toplinska jednadba
stanja vrijedi u svakoj toki prostora u svakom vremenskom trenutku. Takoer vrijedi i
Gibbsova relacija du = T ds pdv , gdje se diferencijali specifine unutarnje energije,
specifine entropije i volumena odnose na esticu fluida, koja je elementarni
termodinamiki sustav. Dijeljenjem gornjeg izraza s diferencijalom vremena dt dobiju se
vremenske promjene specifine unutarnje energije, specifine entropije i specifinog
volumena estice fluida, koje se izraavaju materijalnom derivacijom, te Gibbsova relacija
glasi:
Du
Ds
Dv
Ds p D
=T
p
=T
+
Dt
Dt
Dt
Dt 2 Dt
Slino bi se i dijeljenjem diferencijalnog oblika prvog zakona termodinamike danog
izrazom (u kojem se uzima u obzir i kinetika energija fluida, a promjena potencijalne
energije uzima kroz mehaniki rad) s diferencijalom vremena dobilo
D( e + u ) q w
=
+
Dt
d t dt
to bi se moglo iskazati rijeima da je brzina promjene kinetike i unutarnje energije
estice fluida jednaka brzini dovoenja topline (q/dt) i mehanikog rada (w/dt) (odnosno
snazi vanjskih sila na esticu fluida).
estica fluida je u materijalnom volumenu okruena esticama koje su razliitih
temperatura od promatrane estice, te dolazi do prijelaza topline od ili prema promatranoj
estici. S druge strane estice se dodiruju, to ima za posljedicu pojavu povrinskih sila,
putem kojih promatrana estice prima ili vri rad.
U mehanici fluida e se zakon ouvanja energije primjenjivati i na materijalni volumen,
koji se sastoji od velikog broja estica fluida. Zakon ouvanja energije za materijalni
volumen dobije se zbrajanjem jednadbi ouvanja energije svih estice fluida koje ine taj
materijalni volumen. Budui da su kinetika i unutarnja energija ekstenzivne veliine
brzina promjene tih energija materijalnog volumena bit e jednaka zbroju brzina promjena
tih energija svih estica fluida unutar materijalnog volumena. Zbroj brzina izmjene topline
svih estica fluida unutar materijalnog volumena, bit e jednak brzini izmjene topline
materijalnog volumena s okolinom, jer e se izmjena topline meu esticama unutar
materijalnog volumena meusobno ponititi. Isto vrijedi i za snagu povrinskih sila. Ako
dvije estice u unutranjosti materijalnog volumena izmjenjuju energiju putem snage
povrinskih sila, onda je zbroj tih snaga jednak nuli, a u materijalnom volumenu ostaje

Mehanika fluida II

20

3. Dinamika fluida

samo snaga povrinskih sila koja se izmjenjuje s okolinom na granici materijalnog

volumena. Snaga masenih sila koje djeluju na materijalni volumen, jednaka je zbroju snaga
koje djeluju na estice fluida. Dakle, iskazano rijeima, zakon odranja energije za
materijalni volumen glasi: Brzina promjena kinetike i unutarnje energije materijalnog
volumena jednaka je snazi vanjskih masenih i povrinskih sila koje djeluju na materijalni
volumen i brzini izmjene topline materijalnog volumena s okolinom.

Mehanika fluida II

21

3. Dinamika fluida

3.3. Osnovne jednadbe dinamike fluida

3.3.1. Zakon ouvanja mase (jednadba kontinuiteta)
Zakon ouvanja mase, za materijalni volumen, glasi: Brzina promjene mase
materijalnog volumena jednaka je nuli. Matematiki zapis ovog zakona je
D
dV = 0
Dt V (t )
M

Diferencijal dV vremenski promjenjivog materijalnog volumena VM (t ) , koji odgovara

volumenu estice fluida, je takoer vremenski promjenjiv, pri emu vrijedi (vidjeti npr.
saetak drugih predavanja)
1 D ( dV ) v j
=
dV Dt
x j
pa je

D
v j
D ( dV )
D
D
d
V
=
d
V
+
=
+
dV = 0

Dt
Dt VM(t )
Dt
x j
t VM(t ) 
VM ( t )


D


v j

t +v j x

dV
j
x j

U graninom prijelazu kada se materijalni volumen smanji na esticu fluida (materijalnu

D
v
toku), gornji izraz prelazi u oblik
+ j dVM = 0 , iz ega je jasno da vrijedi
Dt
x j

v j
v j
D

+
=
+ vj
+
=0.
Dt
x j
t
x j
x j
Gornji izraz se moe zapisati i u obliku
v j
+
=0
t
x j

koji se naziva konzervativnim oblikom zakona ouvanja mase (jednadbe kontinuiteta). Za

nestlaivo strujanje (stacionarno ili nestacionarno) jednadba kontinuiteta glasi:
v j
=0
x j
a izraava injenicu da nema promjene volumena estice fluida.

3.3.2. Dva pomona pravila u izvodu osnovnih zakona dinamike fluida

Bilo koje fizikalno svojstvo fluida (masa, koliina gibanja, energija, ) mogue je izraziti
volumenskom gustoom ili masenom gustoom (fizikalna veliina izraena po
jedinici mase je specifina vrijednost fizikalne veliine). Tako je npr. volumenska gustoa
mase m jednaka =dm / dV = , specifina masa =dm / dm = 1 . Za kinetiku energiju
mv 2 / 2 je volumenska gustoa = v 2 / 2 , a specifina kinetika energija je =v 2 / 2 .
Veza izmeu volumenske gustoe i specifine fizikalne veliine je
=

Mehanika fluida II

22

3. Dinamika fluida

U svim zakonima dinamike fluida pojavljuje se pojam brzine promjene sadraja fizikalnog
svojstva unutar materijalnog volumena. Brzina promjene izraava se materijalnom
derivacijom, a sadraj fizikalne veliine integralom po materijalnom volumenu. Taj se
sadraj moe izraziti ili s pomou volumenske gustoe ili s pomou masene gustoe
fizikalnog svojstva, u obliku dV = dV , pa za brzinu promjene sadraja vrijedi
VM ( t )

D
Dt

VM ( t )

dV =

D
Dt

VM ( t )

VM ( t )


dV =
dm

D
Dt

dm =
m

D
D
dm =
dV
Dt
Dt
VM ( t )

U gornjim je izrazima iskoritena injenica da je masa m materijalnog volumena

konstantna (kao i masa dm estice fluida), pa se u tom sluaju pri uvoenju operatora
materijalne derivacije, operator primjenjuje samo na podintegralnu funkciju. Dakle valja
zapamtiti pravilo (nazovimo ga pravilom A)
D
D
dV =
dV pravilo A

Dt VM (t )
D
t
VM ( t )
Podintegralna funkcija u gornjem izrazu nakon razvoja operatora materijalne derivacije je

D

=
+ vj

t
Dt
x j

Ako se desnoj strani gornjeg izraza doda jednadba kontinuiteta pomnoena s slijedi

v
(
)
D

=
+ v j
+
+

Dt
t
x j
x j
t


=0 prema jednadbi kontinuiteta
dobije se:
( v j )
( )

=
+ v j
=
+
pravilo B
t
x j
t
x j
Dt
Valja zapamtiti ovo jednostavno pravilo koje e posluiti za definiranje konzervativnih
oblika osnovnih zakona (trei oblik u pravilu B).

3.3.3. Zakon ouvanja koliine gibanja (jednadba gibanja fluida)

Zakon koliine gibanja za materijalni volumen glasi: Brzina promjene koliine gibanja
materijalnog volumena jednaka je sumi vanjskih masenih i povrinskih sila koje djeluju na
materijalni volumen. Matematiki zapis, rijeima iskazanog zakona koliine gibanja je
(pogledati i saetak 8. predavanja iz MFI):
D
vi dV = f idV + i dS = f i dV + n j ji dS
Dt VM(t )
VM ( t )
SM ( t ) n
VM ( t )
SM (t )
j

ji

Primjenom pravila A na lijevu stranu gornjeg izraza i prikazom povrinskih sila preko
volumenskog integrala, slijedi:
ji
Dvi

dV = f i dV +
dV

Dt
x j
VM ( t )
VM ( t )
VM ( t )
Iz gornjeg izraza slijedi nekonzervativni diferencijalni zapis zakona koliine gibanja koji
glasi:

Mehanika fluida II

23

3. Dinamika fluida

ji
Dvi
= fi +
Dt
x j
Mnoenjem gornjeg izraza s volumenom estice fluida, dobije se poznati oblik drugog
Newtonovog zakona za gibanje estice fluida, u kojem je lijeva strana jednadbe jednaka
umnoku mase estice fluida i njena ubrzanja (materijalna derivacija brzine), a desna
strana je jednaka zbroju sila koje djeluju na esticu fluida, ovdje su to masena i povrinska
sila.
Primjenom pravila B na lijevu stranu gore dane jednadbe koliine gibanja
ji
Dvi

= fi +
slijedi konzervativni diferencijalni zapis zakona koliine gibanja,
Dt
x j
koji glasi:
( v j vi )
ji
( vi )
+
= fi +
, a prema pravilu B jasno je da vrijedi i
t
x j
x j

ji
vi
vi
+ v j
= fi +
,
t
x j
x j
to je nekonzervativni oblik jednadbe koliine gibanja.
Volumenska gustoa ukupne povrinske sile na esticu fluida je matematiki definirana
ji
divergencijom tenzora naprezanja
, to naravno oznauje vektor. Komponente toga
x j
vektora dobiju se razvojem izraza za i = 1 , 2 i 3, npr. komponenta povrinske sile u smjeru
osi x1 (za i = 1 ) je
j1
11
21
31
=
+
+
x j
x1
x2
x3
Fizikalna interpretacija gornja tri lana slijedi iz analize povrinskih sila na esticu fluida
oblika elementarnog paralelopipeda sa stranicama dx1 , dx2 i dx3 , kao to prikazuje slika.
Na prikazanu esticu fluida ucrtane su
x3
samo sile u smjeru osi x1 , a na svim
31
11
povrinama su pretpostavljene pozitivne
31 +
dx3
x3
komponente tenzora naprezanja. Teita
3'
povrina u kojima djeluju povrinske sile

21 + 21 dx2
21
su oznaena brojevima 1 do 3 i 1' do 3'.
x 2
1
Povrine
1 do 3 imaju normale u
2
2'
negativnim
smjerovima osi, pa na njima
1'
x
2
pozitivna
naprezanja
gledaju
u
3
negativnom smjeru osi x1 (vidjeti
31

x1
11 + 11 dx1
dogovor o predznacima naprezanja u
0
x1
saetku 2. predavanja iz MF I).
Normale povrina 1' do 3' su u pozitivnim smjerovima osi, pa pozitivna naprezanja na tim
povrinama gledaju u pozitivnom smjeru osi x1 . Komponente naprezanja su u opem
sluaju funkcije prostornih koordinata. Ako na povrini 1 (u teitu 1) vlada naprezanje
11 , onda e u bliskoj toki 1', koja je od toke 1 pomaknuta u smjeru osi x1 , doi do
11

prirasta naprezanja
dx1 tako da je u teitu 1' naprezanje 11 + 11 dx1 . Slino vrijedi
x1
x1
i za priraste naprezanja 21 i 31 . Elementarna sila u smjeru osi x1 na povrini 1 je

Mehanika fluida II

24

3. Dinamika fluida

11dx2dx3 , a na povrini 1' 11 + 11 dx1 dx2dx3 . Doprinos povrinskoj sili u smjeru osi
x1

x1 na povrini 2 je 21dx1dx3 , a na povrini 2' 21 + 21 dx2 dx1dx3 . Analogno vrijedi i

x2

za povrine 3 i 3'. Ukupna povrinska sila na esticu fluida jednaka je zbroju sila na est
povrina i iznosi

j1
j1

dV , pa je jasno da je
volumenska
11 + 21 + 31 dx1dx2dx3 =
x j
x2
x3
x j
x1
gustoa povrinske sile na esticu fluida u smjeru osi x1 .

3.3.4. Zakon ouvanja momenta koliine gibanja

Zakon momenta koliine gibanja za materijalni volumen glasi: Brzina promjene momenta
koliine gibanja materijalnog volumena, u odnosu na odabrani pol, jednaka je sumi
momenata vanjskih masenih i povrinskih sila koje djeluju na materijalni volumen, u
odnosu na taj isti odabrani pol. Ako se pretpostavi da u fluidu nema momenata (spregova
sila) raspodijeljenih po povrini materijalnog volumena ili unutar samog volumena, tada se
zakon ouvanja momenta koliine gibanja svodi na injenicu simetrinosti tenzora
naprezanja jk = kj (vidjeti saetak 12. predavanja iz MFI). Ako se unaprijed pretpostavi
simetrinost tenzora naprezanja, to znai da je jednadba momenta koliine gibanja ve
zadovoljena (moe se tvrditi da je ve iskoritena pri definiranju tenzora naprezanja), pa se
tu jednadbu vie ne treba ukljuivati u skup osnovnih jednadbi dinamike fluida.

3.3.5. Zakon ouvanja energije

Zakon ouvanja energije za materijalni volumen glasi: Brzina promjene zbroja kinetike i
unutarnje energije materijalnog volumena jednaka je snazi vanjskih masenih i povrinskih
sila koje djeluju na materijalni volumen, te brzini izmjene topline materijalnog volumena s
okolinom.
Ako se sa u oznai specifina
i dS
unutarnja energija estice fluida, tada
nj
je zbroj kinetike i unutarnje energije
dS
unutar estice fluida mase dm = dV
qj
V
jednak
M
x3
vi
v2

v2
dV + dVu = + u dV .
2
dm=dV
2

fi
Energija materijalnog volumena
SM
jednaka je zbroju (integralu) energija
svih estica unutar materijalnog
f i dV
volumena, a brzina promjene te
x
O
2
energije oznauje se materijalnom
derivacijom
toga integrala, tj. vrijedi
x1

Mehanika fluida II

25

3. Dinamika fluida

v2

D
D
De
Brzina promjene energije VM =
+ u dV =
edV =
dV ,

Dt VM (t ) 2
Dt VM (t )
Dt

VM ( t )




e

Gdje je za zbroj specifine kinetike i unutarnje energije uvedena oznaka e , i primijenjeno

pravilo A, za materijalnu derivaciju integrala po vremenski promjenjivom materijalnom
volumenu.
Snaga masenih sila na esticu fluida izraava se skalarnim produktom masene sile na
esticu fluida fi dV i njene brzine vi, a ukupna snaga masenih sila u materijalnom
volumenu jednaka je zbroju, odnosno integralu tih elementarnih snaga unutar materijalnog
volumena, tj. vrijedi
Snaga masenih sila u materijalnom volumenu = f i vi dV
VM ( t )

Vanjske povrinske sile djeluju po materijalnoj povrini SM(t), a definirane su vektorom

naprezanja i , koji je jednak skalarnom umnoku jedininog vektora normale n j na
materijalnu povrinu i tenzora naprezanja ji u toki materijalne povrine i = n j ji . Na
svaki elementarni dio dS materijalne povrine djeluje elementarna povrinska sila i dS , a
snaga te elementarne sile se dobije njenim skalarnim mnoenjem s vektorom brzine vi
pomicanja materijalne povrine (koja je jednaka brzini strujanja fluida). Ukupna snaga
povrinskih sila koje djeluju na materijalni volumen dobije se zbrajanjem, odnosno
integriranjem tih elementarnih snaga po itavoj materijalnoj povrini, tj. vrijedi:
( ji vi )
Snaga povrinskih sila na VM = i vi dS = n j ji vi dS =
dV ,

x
j
SM ( t )
SM ( t )
VM ( t )
gdje je iskoritena Gaussove formula da se ukupna snaga povrinskih sila na materijalni
( ji vi )
volumen, prikae volumenskim integralom. Tako bi lan
imao fizikalno znaenje
x j
volumenske gustoe snage povrinskih sila na esticu fluida.
Trei uzrok promjeni energije materijalnog volumena je izmjena topline kroz materijalnu
povrinu. Ako se sa qi oznai vektor povrinske gustoe toplinskog toka (jedinica u SI
sustavu mjera je W/m 2 ), onda je toplinski tok (izmijenjena toplina u jedinici vremena)
kroz elementarni dio materijalne povrine razmjeran normalnoj komponenti tog vektora
(vektor qi skalarno pomnoen s jedininim vektorom ni vanjske normale na materijalnu
povrinu) i elementarnoj povrini dS . Ukupna snaga toplinskog toka jednaka je integralu
tih elementarnih tokova kroz cijelu materijalnu povrinu:
qi
dV
Toplinski toka kroz materijalnu povrinu = qi ni dS =

x
i
SM ( t )
VM ( t )
Toplinski tok se uzima s negativnim predznakom jer pozitivna normalna komponenta
vektora povrinske gustoe toplinskog toka qi ni oznauje odvoenje topline iz
materijalnog volumena to znai smanjenje ukupne energije materijalnog volumena. Jasno
je da se povrinski integral moe primjenom Gaussove formule prevesti na volumenski
qi
integral, u kojem divergencija vektora povrinske gustoe toplinskog toka
oznauje
xi
volumensku gustou brzine izmjene topline estice fluida s okolinom.
Matematiki zapis rijeima iskazanog zakona ouvanja energije je dakle

Mehanika fluida II

26

3. Dinamika fluida

VM ( t )

( ji vi )
De
qi
dV = f i vi dV +
dV
dV
Dt
x j
xi
VM ( t )
VM ( t )
VM ( t )

Saimanjem materijalnog volumena na esticu fluida i dijeljenjem gornjeg izraza s

volumenom estice fluida dobije se diferencijalni oblik zakon ouvanja energije
( ji vi ) qi
De

= f i vi +

Dt
x j
xi
Primjenom pravila B na lijevu stranu gornjeg izraza dobije se
( ji vi ) qi
e
e
+ v j
= f i vi +

i
t
x j
x j
xi

( ji vi ) qi
( e ) ( v je )
+
= f i vi +

t
x j
x j
xi

gdje je ovaj posljednji oblik konzervativni zapis zakona ouvanja energije.

U gornjoj jednadbi drugi lan desne strane oznauje volumensku gustou snage
povrinskih sila, a moe se deriviranjem produkta razloiti na dva dijela:

( ji vi )
x j

ji
x j

vi + ji

vi
=
x j

D ji +V ji

ji
x j


vi + ji


rezultirajua
povrinska
sila




ubrzava esticu
fluida mijenja
kinetiku energiju

D
ji

naprezanje tenzor
na povrini brzine
estice
deformacije



snaga povrinskih sila
koja se troi na
deformaciju estice
fluida mijenja
unutarnju energiju

Iz diferencijalnog oblika jednadbe koliine gibanja je poznato da divergencija tenzorskog

polja naprezanja ji / x j oznauje rezultantnu povrinsku silu na esticu fluida izraeno
po jedinici volumena, te e umnoak tog lana s brzinom estice fluida oznaavati
volumensku gustou snage povrinske sile kojom se mijenja kinetiku energiju estice
fluida, sukladno zakonu kinetike energije u mehanici. U drugom lanu gornje jednadbe
se pojavljuje tenzor gradijenta brzine vi / x j , koji se, kao to je poznato iz kinematike,
moe prikazati zbrojem tenzora brzine deformacije i tenzora vrtlonosti. Tenzor vrtlonosti
je antisimetrian tenzor, te je njegov dvostruki skalarni produkt sa simetrinim tenzorom
naprezanja jednak nuli, tako da je drugi lan produkt tenzora naprezanja (povrinske sile) i
tenzora brzine deformacije, iz ega se zakljuuje da on oznauje dio snage povrinskih sila
kojom se deformira estica fluida, a snaga te deformacije se pretvara u unutarnju energiju,
kao to je poznato iz termodinamike.

3.3.6. Drugi zakon termodinamike

Drugi zakon termodinamike spada u skup osnovnih zakona, a ukazuje na jednosmjernost
odvijanja realnih termodinamikih procesa. Ovaj je zakon izraen injenicom da entropija
izoliranog sustava mora rasti ili u najboljem sluaju ostati ista, odnosno da produkcija
entropije u otvorenom termodinamikom sustavu mora biti pozitivna ili jednaka nuli.
Glavna primjena ovog zakona u dinamici fluida je za ocjenu valjanosti (fizikalnosti)

Mehanika fluida II

27

3. Dinamika fluida

dobivenih rjeenja strujanja fluida. Ukoliko postoji vie rjeenja nekog problema strujanja,
uzima se ono koje je u skladu s drugim zakonom termodinamike. Brzina promjene
entropije estice fluida definirana je Gibbsovom jednadbom danom u prethodnom
predavanju, a koja glasi
Du
Ds
1 D
= T
+p

Dt
Dt
Dt
v
1 D
Primjenom jednadbe kontinuiteta
= j na zadnji lan desne strane gornjeg
x j
Dt
izraza, slijedi:
v j
Ds
Du
T
=
+p
Dt
Dt
x j

S obzirom da se entropija ne pojavljuje u ostalim osnovnim zakonima dinamike fluida,

gornja se jednadba moe rjeavati nezavisno od ostalih jednadbi, pa se ona naziva i
pasivnom jednadbom, to znai da se drugi zakon termodinamike primjenjuje neovisno
od prethodnih zakona. U tom smislu ga se nee uzimati u skup osnovnih jednadbi, nego
e ga se primjenjivati po potrebi (ukoliko postoji potreba za ispitivanjem fizikalnosti
rjeenja).

3.4. Skup jednadbi osnovnih zakona dinamike fluida

U skup osnovnih zakona dinamike fluida spadaju opisani zakoni: ouvanja mase, koliine
gibanja, momenta koliine gibanja, ouvanja energije i drugi zakon termodinamike. Dani
matematiki zapisi navedenih zakona vrijede uz pretpostavku hipoteze kontinuuma,
homogenog, jednofaznog i kemijski inertnog fluida u kojem nema povrinskih i masenih
momenata. Kao to je reeno, za taj se sluaj zakon momenta koliine gibanja svodi na
injenicu simetrinosti tenzora naprezanja, te, ako se ta simetrinost unaprijed pretpostavi,
jednadbu momenta koliine gibanja se isputa iz skupa osnovnih diferencijalnih
jednadbi, jer ne nosi nikakvu novu informaciju u odnosu na jednadbu koliine gibanja.
Drugi zakon termodinamike, je kao to je reeno pasivna jednadba, te se ni ona ne mora
ukljuiti u osnovni skup jednadbi, te od skupa osnovnih zakona koji opisuju strujanje
fluida ostaju:
-zakon ouvanja mase (jednadba kontinuiteta)
( v j )

=
t
x j
-zakon koliine gibanja (jednadba koliine gibanja)
( v j vi )
ji
( vi )
=
+ fi +
t
x j
x j
-zakon ouvanja energije (energijska jednadba)
( v je)
( ji vi ) qi
( e)
=
+ f i vi +

t
x j
x j
xi
Jednadba koliine gibanja je vektorska jednadba (koja se moe razloiti na tri skalarne
jednadbe), a jednadba kontinuiteta i energijska jednadba su skalarne jednadbe, tako da
sustav jednadbi oznauju sustav pet skalarnih jednadbi. U tim jednadbama poznata je

Mehanika fluida II

28

3. Dinamika fluida

gustoa masenih sila f i , a nepoznata polja su: polje gustoe , tri komponente vektorskog
polja brzine vi , est komponenti simetrinog tenzora naprezanja ji , energije e i tri
komponente vektora povrinske gustoe snage toplinskog toka qi , to ini 14 nepoznatih
polja. Oit je nesklad u broju jednadbi i broju nepoznatih polja, te navedeni sustav ne
moe jednoznano opisati strujanje fluida. Univerzalni zakoni fizike koji vrijede za sve
fluide bez obzira na njihovu vrstu i stanje nisu u stanju jednoznano opisati strujanje
fluida, te je u cilju usklaivanja broja jednadbi i broja nepoznatih polja nuno uvesti
dopunske pretpostavke o reolokim i termodinamikim svojstvima fluida. Te dopunske
relacije nemaju univerzalni karakter, te e tako zatvoreni sustav jednadbi biti valjan samo
za odreenu kategoriju fluida.

Mehanika fluida II

29

3. Dinamika fluida

3.5. Konstitutivne (dopunske) jednadbe

3.5.1. Odnosi za savreni plin

Za toplinsko i kaloriki savreni plin vrijedi toplinska jednadba stanja:
p
= RT

i kalorika jednadba stanja:

u = cvT
pri emu su specifini toplinski kapaciteti pri konstantnom tlaku i konstantnom volumenu
konstantni, pa je i njihov odnos konstantan ( c p =konst., cv =konst., = c p / cv =konst.).

3.5.2. Fourierov zakon toplinske vodljivosti

Fourierov zakon toplinske vodljivosti uspostavlja linearnu vezu izmeu vektora povrinske
gustoe toplinskog toka i gradijenta temperature, koja uz pretpostavku izotropnosti fluida,
poprima oblik:
q i =

T
xi

U gornjem izrazu je toplinska provodnost fluida ( [ ]SI = W/ ( m K ) ), pozitivna je

veliina i funkcija je lokalnog termodinamikog stanja. Predznak minus na desnoj stani
izraza oznauje da e toplina spontano prelaziti uvijek s mjesta vie temperature prema
mjestu s niom temperaturom, dakle u smjeru suprotnom gradijentu temperature, to znai
da su vektori toplinskog toka i gradijenta temperature suprotno usmjereni kolinearni
vektori.

3.5.3. Newtonov zakon viskoznosti

Newtonov zakon viskoznosti uspostavlja linearnu vezu izmeu simetrinog tenzora
naprezanja i tenzora brzine deformacije (simetrinog dijela gradijenta brzine). Polazei od
injenice da u mirujuem plinu vlada termodinamiki tlak p, a da su tangencijalna
naprezanja jednaka nuli, tenzor naprezanja se moe prikazati u obliku:

ji = p ji + ji
gdje je ji jedinini tenzor, a ji simetrini tenzor viskoznih naprezanja, koji se uz
pretpostavku izotropnosti fluida, modelira izrazom:

Mehanika fluida II

30

3. Dinamika fluida

v j

ji =

xi

vi
x j

2 v
2

+ V k ji = 2 D ji + V Dkk ji
3 xk
3

U gornjem izrazu je dinamika viskoznost, V volumenska viskoznost, a Dji tenzor

brzine deformacije. Kontrakcijom indeksa u gornjem izrazu i njegovim dijeljenjem s tri,
slijedi:
1
vk
jj = p + V
3
xk

1 D(dV )
dV
Dt

Lijeva strana gornjeg izraza je srednje mehaniko naprezanje, ija se negativna vrijednost
naziva i mehanikim tlakom, a koji se razlikuje od termodinamikog tlaka za lan koji je
razmjeran volumenskoj viskoznosti i relativnoj brzini promjene volumena estice fluida.
Utjecaj volumenske viskoznosti je znaajan u strujanjima sa znaajnim gradijentima
gustoe fluida, kao to su eksplozije i udarni valovi. Volumenska viskoznost jednoatomnih
plinova jednaka je nuli, a u strujanjima gdje je brzina promjene volumena estica fluida
(odnosno gustoe fluida) mala koeficijent volumenske viskoznosti se moe zanemariti. U
tom sluaju izraz za tenzor viskoznih naprezanja prelazi u:

v j vi
+
xi x j

ji =

2 vk
2

ji = 2 D ji Dkk ji
3 xk
3

U nestlaivom strujanju je divergencija polja brzine identiki jednaka nuli te su viskozna

naprezanja opisana sljedeim izrazom:

v j

ji =

xi

vi
x j

= 2 D ji

Viskoznosti i V su pozitivne veliine, a funkcije su lokalnog termodinamikog stanja

fluida.

3.6. osnovne jednadbe dinamike newtonskog savrenog plina

Treba naglasiti da osnovni zakoni klasine fizike vrijede za sve fluide, a pojedini
matematiki modeli strujanja fluida razlikuju se jedino po dopunskim ili konstitutivnim
relacijama, koje opisuju specifino ponaanje pojedinih fluida. Uvrtavanjem
konstitutivnih relacija u jednadbe osnovnih zakona dobiva se matematiki model u kojem
je broj nepoznatih polja usklaen s brojem jednadbi, a koji vrijedi samo za fluide koji se
ponaaju sukladno uvedenim konstitutivnim relacijama. Tako su osnovne jednadbe
dinamike newtonskog savrenog plina:
- jednadba kontinuiteta

Mehanika fluida II

31

3. Dinamika fluida

( v j )

=
t
x j
- jednadba koliine gibanja
( v j vi )
ji
( vi )
p
=
+ fi
+
, gdje je
t
x j
xi
x j

v j
v
+ i
x
x j
i

ji =

2 v
2

+ V k ji = 2 D ji + V Dkk ji
3 xk
3

- energijska jednadba
( ji vi )
( pvi )

v2

v2

T

v
+
=

+ u + f i vi
+
+

j

t 2

x
2

x
xi

j
i
j
i
- toplinska jednadba stanja
p = RT
- kalorika jednadba stanja
u = cVT
Navedeni sustav jednadbi je sustav sedam jednadbi u kojima se pojavljuje sedam
nepoznatih polja ( , v j , p, u i T ). Uz zadane poetne i rubne uvjete, ovaj sustav
jednoznano opisuje problem strujanja newtonskog savrenog plina. Naravno, zbog
nelinearnosti (npr. konvekcijski lan u jednadbi koliine gibanja - prvi lan desne strane)
uglavnom se nee moi nai analitiko rjeenje postavljenog sustava, nego e za njegovo
rjeavanje trebati primijeniti numerike metode. Pojavom raunala, dolo je do razvoja
raunalne dinamike fluida (Computational Fluid Dynamics- CFD), grane unutar mehanike
fluida, koja obuhvaa metode numerikog rjeavanja gornjeg sustava jednadbi.

3.7. Matematiki model nestlaivog strujanja

Posebnu klasu strujanja ine nestlaiva strujanja, u kojima gustoa fluida tijekom strujanja
ostaje konstantna. To se uglavnom odnosi na strujanje kapljevina, iako u strujanjima s
velikim gradijentima tlaka (npr. podvodna eksplozija) moe doi do razlike u gustoi
kapljevina (jer su i kapljevine stlaive) tako da bi strujanje trebali promatrati kao stlaivo.
S druge strane i strujanje plinova (koji su izriito stlaivi) pri malim brzinama strujanja u
odnosu na brzinu zvuka, moemo smatrati nestlaivim. Tako npr. strujanje zraka u
ventilacijskom kanalu brzinom do desetak metara u sekundi, uzrokuje vrlo mali pad tlaka
(svega nekoliko paskala) po jedinici duljine kanala. Ako se uzme da je tlak zraka reda
veliine atmosferskog tlaka (dakle reda veliine 100000 Pa), a strujanje priblino
izotermiko, onda je iz jednadbe stanja jasno da zbog pada tlaka nee doi do znaajne
promjene gustoe zraka, pa se takvo strujanje takoer opisuje modelom nestlaivog

Mehanika fluida II

32

3. Dinamika fluida

strujanja. U nestlaivom strujanju se dakle toplinska jednadba stanja p = RT zamjenjuje

s = konst. , ime se gubi zavisnost gustoe od temperature (odnosno unutarnje energije)
fluida. Ako se moe zanemariti promjena viskoznosti fluida o temperaturi, tada jednadba
kontinuiteta i jednadba koliine gibanja postaju posve nezavisne od temperature. U tom se
sluaju rjeavanjem tih dviju jednadbi dolazi do polja tlaka i brzine, a nakon toga se
rjeava energijska jednadba (koja, osim kalorijske jednadbe stanja ostaje jedina
jednadba u kojoj se pojavljuje temperatura) ime se dolazi do polja temperature (odnosno
specifine unutarnje energije). Ako nas polje temperature ne zanima energijsku jednadbu
ne moramo niti rjeavati. Jednadbe koje opisuju nestlaivo strujanje uz =konst. su:
- jednadba kontinuiteta
v j
v1
v
v
= 0 ili
+ 2 + 3 =0
x j
x1
x2
x3

- jednadba koliine gibanja

( v j vi )
( vi )
p
2vi
=
+ fi
+
t
x j
xi
x j x j
Energijsku jednadbu za sluaj nestlaivog strujanja emo kasnije definirati.
Poetni i rubni uvjeti
Dani sustav jednadbi opisuje nestlaivo strujanje bilo kojeg newtonskog fluida, u bilo
kakvom geometrijskom podruju. Kad bi znali analitiki integrirati ove jednadbe, dobili
bismo njihovo ope analitiko rjeenje u kojem bi se pojavile odreene funkcije
integracije, koje bi inile ope rjeenje neodreenim, sve dok se ne zada podruje u kojem
se neko strujanje analizira, uvjeti koji vladaju u tom podruju u poetnom trenutku
integracije (poetni uvjeti), kao i uvjeti koji vladaju na rubu tog podruja tijekom vremena
integracije (rubni uvjeti). Ako nas zanima samo stacionarno rjeenje (rjeenje koje se
dobije kad ieznu sve vremenske promjene), poetne uvjete nije potrebno zadavati.
Tipini rubni uvjeti za brzinu
Rubni uvjet na nepropusnoj stijenci.
Viskozni fluid se lijepi na stijenku, tako da je brzina fluida na stijenci jednaka brzini
stijenke (nema relativne brzine izmeu fluida i stijenke, kao to je to bio sluaj u
potencijalnom strujanju). Jasno je da je na mirujuoj stijenci brzina fluida jednaka nuli.
Rubni uvjet na granici dvaju fluida.
Ako se dva fluida (razliitih gustoa i viskoznosti) koja se ne mijeaju, gibaju laminarno
svaki u svom sloju, pri emu se slojevi dodiruju, tada se dodirna povrina ponaa kao
nepropusna stijenka, na kojoj nema relativne brzine izmeu dva sloja. Po principu akcije i
reakcije slojevi djeluju jedan na drugoga istom silom po veliini suprotnom po predznaku,
to znai da su povrinske sile na dodirnoj granici neprekidne.
Rubni uvjet na slobodnoj povrini.
Slobodna povrina je u principu razdjelna povrina dvaju fluida, od kojih jedan ima puno
manju gustou i viskoznost od drugoga (primjer strujanje vode u kanalu gustoa i
viskoznost zraka su za tri reda veliine manji od gustoe i viskoznosti vode). U tom se
sluaju viskozne sile u fluidu s malom viskoznou (u spomenutom primjeru u zraku)
mogu zanemariti, pa rubni uvjet na slobodnoj povrini prelazi u uvjet nultog sminog
naprezanja. U takvoj se situaciji promatra strujanje samo u fluidu vee gustoe ( u
spomenutom primjeru u vodi).

Mehanika fluida II

33

3. Dinamika fluida

3.8. Alternativni oblici energijske jednadbe

3.8.1. Potencijalna energija

Kao to je poznato iz mehanike, rad (snagu) potencijalne masene sile se moe prikazati
promjenom (brzinom promjene) potencijalne energije. Ako se sa eP oznai masena gustoa
potencijala specifine masene sile (npr. potencijalna energija za silu teine (gravitacije) je
EP = mgz = mgx3 , a specifini potencijal je eP = EP / m = gz = gx3 ), pri emu taj potencijal
nije vremenski promjenjiv, tada se specifina masena sila moe prikazati gradijentom tog
potencijala:
( gx3 )
e
fi = P
na primjer za silu gravitacije: f i =
= g 3i = ( 0,0, g )
xi
xi
Uzimajui u obzir gornju definiciju, lan koji oznauje snagu masenih sila u energijskoj
jednadbi, moe se pisati u obliku:
( vi )
e

fi vi = P vi =
( vieP ) + eP
xi
xi
xi




prema JK =

Ako se u zadnjem lanu gornje jednadbe primijeni jednadba kontinuiteta kao to je

naznaeno, te uzme u obzir da eP nije funkcija vremena, slijedi:

( eP )
( vi eP )
DeP
+
=
xi
Dt
t

fi vi =

U gornjem izrazu je iskoriteno pravilo B (vidjeti prethodna predavanja) za prijelaz s

konzervativnog na nekonzervativni zapis. Rijeima iskazan, gornji izraz glasi: Snaga
vanjske potencijalne masene sile koja djeluje na esticu fluida jednaka je negativnoj brzini
promjene potencijalne energije estice fluida. Dakle pozitivna snaga masene sile tj. gibanje
estice fluid u smjeru masene sile (npr. gibanje estice prema dolje u polju gravitacije)
oznauje smanjenje potencijalne energije, i obrnuto kada je skalarni umnoak fi vi
negativan, to oznauje poveanje potencijalne energije estice fluida. Uvrtavanjem
gornjeg izraza za snagu masenih sila u energijsku jednadbu, ona prelazi u oblik:

v2

+ u + eP =
t 2
x j

v2
( pvi ) ji vi

+
+
v j + u + eP
xi
x j
xi

T

xi

u kojem se pojavljuje zbroj kinetike, unutarnje i potencijalne energije.

Mehanika fluida II

34

3. Dinamika fluida

3.8.2. Jednadba kinetike i unutarnje energije

U prethodnom obliku energijske jednadbe smo vidjeli da pri strujanju fluida u polju
potencijalne sile pod ukupnom energijom moemo promatrati zbroj triju oblika energije,
to je zgodno u integralnom pristupu rjeavanja problema. U diferencijalnom pristupu
emo uvijek teiti najjednostavnijem obliku energijske jednadbe. Kao to smo vidjeli iz
modela nestlaivog strujanja, polje brzine i tlaka su odreeni jednadbom kontinuiteta i
jednadbom koliine gibanja, a kada je poznato polje brzine uvijek moemo odrediti
kinetiku energiju fluida. Stoga se samo od sebe namee kao ideja da se iz energijske
jednadbe eliminira kinetiku energiju fluida. To se moe uiniti na nain da se od
energijske jednadbe oduzme jednadba kinetike energije.
Kao to je poznato iz mehanike jednadba kinetike energije se dobije skalarnim
mnoenjem jednadbe koliine gibanja s brzinom. Primijenjeno na nekonzervativni oblik
jednadbe koliine gibanja u diferencijalnom obliku dobije se
ji
Dvi
p
vi
= f i vi vi
+ vi
Dt
xi
x j


D v2

Dt 2

Podsjetimo se fizikalnog znaenja lanova s povrinskim silama. lan p / xi oznauje

rezultantnu silu tlaka na esticu fluida, a njen skalarni umnoak s vektorom brzine
oznauje snagu tlanih sila kojom se mijenja kinetika energija fluida. Ako je polje tlaka
konstantno, onda je i rezultantna sila tlaka na esticu fluida jednaka nuli (sjetimo se statike
fluida u MFI sila konstantnog tlaka na zatvorenu povrinu jednaka je nuli) pa je doprinos
toga lana kinetikoj energiji fluida jednak nuli. Zadnji lan gornje jednadbe je skalarni
umnoak rezultantne viskozne sile na esticu fluida s brzinom estice, tj. oznauje
doprinos viskoznih sila promjeni kinetike energije estice fluida.
Ako se u nekonzervativnom zapisu energijske jednadbe deriviraju lanovi koji oznauju
povrinske sile dobije se
ji

D v2
p
v
vi
T

+ u = f i vi vi
p i + vi
+ ji
+

Dt 2
xi
xi
x j
x j
xi xi

pri emu su plavom bojom oznaeni lanovi koji se pojavljuju u jednadbi kinetike
energije. Oduzimanjem jednadbe kinetike energije od jednadbe ukupne energije
(energijske jednadbe) dobije se jednadba unutarnje energije (lanovi oznaeni crvenom
bojom u gornjoj jednadbi), koja glasi
Du
v
vi
T

= p i + ji
+

,
Dt
xi
x j
xi xi
koja u konzervativnom obliku (dobije se primjenom pravila B iz prethodnih predavanja)
glasi:
( v ju )
( u )
v
vi
T
=
p i + ji
+

t
x j
xi
x j
xi xi





p D ( dV )
dV
Dt

v 0

Iz termodinamike je poznato da je izraz za mehaniki rad u ravnotenom procesu jednak

p dV
pdV , te bi snaga bila pdV / dt , a volumenska gustoa te snage
. U mehanici
V dt
fluida se sukladno principu lokalne ravnotee za termodinamiki sustav uzima estica

Mehanika fluida II

35

3. Dinamika fluida

fluida ( V dV ), a vremensku promjenu koja se odnosi na esticu fluida (materijalnu

derivaciju) se oznauje s D / Dt , pa je jasno da lan pvi / xi u jednadbi unutarnje
energije oznauje volumensku gustou snage sile tlaka koja doprinosi promjeni unutarnje
energije. Pri ekspanziji se volumen estice fluida poveava ( dV > 0 ), a njena se unutarnja
energija smanjuje, to znai da estica vri rad prema svojoj okolini. Pri kompresiji je
dV < 0 (volumen estice fluida se smanjuje) pa se unutarnja energija estice fluida
poveava, to znai da se estici dovodi rad iz njene okoline. Iz reenog je jasno da se
putem tlanih sila mehanika energija moe pretvarati u unutarnju i obrnuto.
lan v u jednadbi unutarnje energije oznauje volumensku gustou snage viskoznih sila
koja doprinosi promjeni unutarnje energije. Ako se gradijent brzine vi / x j prikae
zbrojem simetrinog tenzora brzine deformacije D ji i antisimetrinog tenzora vrtlonosti

V ji , uzimajui u obzir da je dvostruki skalarni produkt simetrinog i antisimetrinog

tenzora jednak nuli, moe se pisati:
v
v = ji i = ji ( D ji + V ji ) = ji D ji
x j
Ako se u gornji izraz za viskozna naprezanja uvrsti Newtonov zakon viskoznosti, gornji
izraz za volumensku gustou snage viskoznih sila, nakon razvoja po nijemim indeksima,
prelazi u oblik:
2
2
2
2
v = ji D ji = ( D11 D22 ) + ( D22 D33 ) + ( D33 D11 ) +

3
2
2
2
2
+ 4 D12
+ D13
+ D23
+ V (D11 + D 22 + D33 )

S obzirom da su koeficijenti viskoznosti pozitivne veliine, iz gornjeg je izraza jasno da je

snaga viskoznih sila uvijek pozitivna veliina, to fizikalno znai da e se unutarnja
energija estice fluida zbog djelovanja viskoznih sila uvijek poveavati. Ako se gleda
ukupna energija izoliranog sustava, onda je jasno da to poveanje moe ii jedino na raun
mehanike energije. Viskozna pretvorba mehanike u unutarnju energiju traje sve dok
postoji gradijent brzine.
U nestlaivom strujanju je divergencija brzine jednaka nuli, odnosno nema promjene
volumena estice fluida, te nema promjene unutarnje energije estice fluida putem sile
tlaka, pa jednadba unutarnje energije prelazi u oblik
( v ju )
( u )
T
=
+v +

, gdje je
t
x j
xi xi
v = ji D ji = 2 D ji D ji
Za sluaj nestlaivog strujanja jedini mehanizam izmjene unutarnje i mehanike energije je
putem viskoznih sila, a ta je izmjena kako je reeno uvijek jednosmjerna, tj. uslijed
viskoznih sila mehanika se energija pretvara u unutarnju, a nikad obrnuto. Takav proces
je dakle nepovratan, te e prema drugom zakonu termodinamike izazivati porast entropije.
S obzirom da se u nestlaivom strujanju unutarnja energija ne moe pretvoriti u
mehaniku, ona nema znaenja sa stajalita strujanja. Stoga se u analizi nestlaivog
strujanja razmatra samo mehanika energija, a brzina pretvorbe mehanike energije u
unutarnju se naziva gubicima mehanike energije (vidjeti hidrauliki proraun cjevovoda u
MFI).

Mehanika fluida II

36

3. Dinamika fluida

Primjenom kalorike jednadbe stanja jednadba unutarnje energije se moe prevesti u

temperaturnu jednadbu, koja je za savreni plin oblika:
DT
v
v
T
= p i + ji i +
cV

Dt
xi
x j
xi xi




v

Za nestlaivo strujanje temperaturna jednadbe prelazi u oblik

( v j cV T )
( cV T )
DT
T
cV
=
+
= v +

Dt
t
x j
xi xi

U krutim tijelima, gdje nema deformacije estica zbog vi 0 , temperaturna jednadba se

svodi na poznatu jednadbu provoenja topline, koja glasi:
T
T
T
T
T
c
=

+
t
xi xi x1 x1 x2 x2 x3 x3
Naravno, u izvodu prethodne jednadbe nije uzeta u obzir mogunost postojanja toplinskih
izvora raspodijeljenih po volumenu fluida. Za sluaj konstantne toplinske provodnosti,
jednadba se moe pisati u obliku
T
2T
=
c xi xi
t

a

gdje je a temperaturna provodnost. Za sluaj stacionarnog provoenja topline dobije se

polje temperature koje je opisano Laplaceovom jednadbom.
2T
=0
xi xi
Dakle stacionarno provoenje topline i potencijalno strujanje su analogne pojave, pri emu
temperatura odgovara potencijalu brzine, a vektor toplinskog toka podijeljen s toplinskom
provodnou odgovara vektoru brzine.
Drugi zakon termodinamike i brzina produkcije entropije
Brzina promjene entropije estice fluida, kao elementarnog termodinamikog sustava,
definirana je izrazom
v
Ds
Du
T
=
+p j
x j
Dt
Dt
Ako se u gornji izraz uvrsti jednadba unutarnje energije on prelazi u oblik:

Ds

1
T

= v +
Dt
T
T xi xi



qi
Jednadba ukazuje da do promjene entropije estice fluida dolazi zbog djelovanja
viskoznih sila (prvi lan desne strane jednadbe) na esticu fluida, te zbog izmjene topline
(drugi lan desne strane) estice fluida s okolinom. Kao to je pokazano v je uvijek
pozitivan, to znai da e uvijek izazvati porast entropije, to se za jedan spontani proces i

Mehanika fluida II

37

3. Dinamika fluida

oekuje. Izmjena topline estice fluida takoer mijenja njenu entropiju, pri hlaenju
estice, entropija joj opada, a pri grijanju raste.
Za ocjenu ima li u promatranom sustavu uzroka nepovratnosti procesa posluit e
produkcija entropije (vidjeti koncept iz termodinamike u 3. predavanjima), a za brzinu
produkcije entropije vrijedi
Ds qi
=
+
0
Dt xi T
Uvrtavanjem izraza za brzinu promjene entropije estice fluida u gornji izraz, slijedi:

+ 2

T
T xi
Iz gornjeg izraza je oito da e brzina produkcije entropije uvijek biti pozitivna veliina, a
jednaka nuli samo za neviskozno ( = v = 0 ) i adijabatsko (=0) strujanje. Pod tim
uvjetima strujanje e biti izentropsko i povratno.

Mehanika fluida II

38

4. Teorija slinosti

4. TEORIJA SLINOSTI
Mehanika fluida je teorijsko-eksperimentalna znanost, unutar koje se dugi niz godina do
praktinih rezultata dolazilo eksperimentalnim putem. Mjerenja (eksperimenti) se openito
mogu vriti u originalnoj pojavi (prototipu) ili u modelskoj pojavi (modelu). Dimenzijska
analiza, polazei od pretpostavljenog skupa utjecajnih veliina, daje podloge za
organizaciju eksperimenta u smislu minimiziranja potrebnog broja mjerenja i olakavanja
prikaza dobivenih rezultata. Teorija slinosti, polazei od sustava jednadbi koji opisuje
promatranu pojavu, daje podlogu za modelska istraivanja (kriterije koje treba zadovoljiti
da bi se rezultati s modelske pojave mogli preslikati na prototipnu pojavu) kako u mehanici
fluida, tako i u svim ostalim granama fizike i tehnike.
Razlog za modelska istraivanja moe biti neki od sljedeih
1. Skupa izrada prototipa (npr. u brodogradnji i avioindustriji se izrauju modeli broda
i aviona koji se ispituju u bazenu, odnosno zranom tunelu)
2. Visoke temperature u prototipnoj pojavi (pribjegava se modelu u kojem e
temperature biti nie).
3. U prototipnoj pojavi je eksplozivni ili otrovni plin (u modelskoj pojavi se uzima
neeksplozivni, neotrovni plin)
4. Prototipna pojava se odvija prebrzo sa stajalita mjernih instrumenata (pojava se
modelira da traje dugo u vremenu)
5. itd.
Modelska istraivanja1 imaju smisla samo ako se iz rezultata dobivenih na modelu mogu
tono predvidjeti rezultati na prototipu, tj. pojave moraju biti sline2.
4.1. Definicija slinosti dviju pojava:
Za dvije fizikalne pojave kae se da su sline ako su opisane istim fizikalnim zakonima i
ako se veliine u jednoj fizikalnoj pojavi (npr. na prototipnoj) mogu odrediti iz veliina
druge fizikalne pojave (npr. modelske) jednostavnim mnoenjem konstantom koja se
naziva koeficijentom slinosti.
Ako oznaava neku od fizikalnih veliina prve pojave (npr. prototipne), a istovjetnu
fizikalnu veliinu u drugoj pojavi (npr. modelskoj), tada prema definiciji slinosti vrijedi:
(1)

= C
1

Teorija slinosti takoer daje podlogu i za primjenu metode analogije. Za dvije pojave iz razliitih grana
fizike se kae da su analogne ako su opisane istim oblikom jednadbe. Tako je npr. potencijalno strujanje

fluida opisano Laplaceovom jednadbom

2 / xi2 = 0 , a polje temperature u krutini s konstantnom

takoer Laplaceovom jednadbom

2T / xi2 = 0 . Oito postoji analogija

izmeu potencijala brzine i temperature, te brzine strujanja fluida

vi = / xi i vektora toplinskog toka

toplinskom provodnou

qi / = T / xi . Tako za svako rjeenje Laplaceove jednadbe za polje temperature postoji analogno

rjeenje potencijalnog strujanja fluida.
Pojavom raunala dolazi do naglog razvoja raunalne dinamika fluida (engl. Computational Fluid
Dynamics CFD), u kojoj se do rezultata dolazi numerikim rjeavanjem teorijskih jednadbi koje opisuju
strujanje fluida. Ovdje izloena teorija slinosti valjana je (moe se primijeniti) i za preslikavanje rezultata
prorauna s jedne na drugu slinu situaciju.

Mehanika fluida II

39

4. Teorija slinosti

gdje je C koeficijent slinosti za veliinu .

L
L

x3

x3


v


v

M(x1,x2,x3,t)

M(x1,x2,x3,t)
O

x2

x1

x2

x1

a) Prototipna pojava

b) Modelska pojava

 
Ako su i vektorske veliine (npr. vektori v i v , prema slici) tada e ti vektori u
promatrane dvije pojave biti meusobno paralelni, a mogu se razlikovati samo po veliini,

tj vrijedi vi = Cv vi , gdje je konstanta Cv koeficijent slinosti za vektorsku veliinu v .
Svakoj vremensko prostornoj toki M u prototipnoj pojavi odgovara analogna vremensko
prostorna toka M u modelskoj pojavi. Prostorne koordinate se preslikavaju s pomou
koeficijenta slinosti za duljinu (koji se obino oznauje s CL ): xi = CL xi , a vrijeme se
preslikava s pomou koeficijenta slinosti za vrijeme t = Ct t . Ako su i polja
fizikalnih veliina koja su funkcije prostornih i vremenske koordinate, tada relacija
= C vrijedi za bilo koje dvije toke M i M , u kojima su polja fizikalne veliine
definirana.

4.2. Karakteristina vrijednost fizikalne veliine

Svakoj fizikalnoj veliini se moe pridruiti njena karakteristina vrijednost .
Karakteristina vrijednost se obino definira iz rubnih uvjeta koji definiraju pojavu,
mogue je tu vrijednost definirati kao vrijednost u odabranoj toki M . Ako se sa
oznai karakteristinu vrijednost veliine , definiranu kao vrijednost polja u nekoj
toki M, a sa karakteristinu veliinu polja , tj. vrijednost polja u odgovarajuoj
prostorno vremenskoj toki M , tada prema izrazu = C vrijedi:
(2)

= C

Naravno, ako se radi o duljini, za karakteristinu vrijednost se obino odabire neka od

karakteristinih dimenzija, npr. duljina L , prema gornjoj slici. Iz gornje jednadbe slijedi
da je koeficijent slinosti definiran omjerom karakteristinih vrijednosti veliina dviju
pojava:

Mehanika fluida II

40

4. Teorija slinosti

C =

(3)

Tako bi koeficijent slinosti za duljinu (esto se iskazuje i kao mjerilo modela) bio
CL = L / L .
Naravno, ako su i vektorska polja, karakteristine vrijednosti i oznauju
apsolutne vrijednosti (intenzitete) vektorskih veliina.

4.3. Bezdimenzijska polja fizikalnih veliina

Uvrtavanjem izraza C = / u izraz = C on prelazi u oblik:

=
=

(4)

gdje je sa ~ oznaena bezdimenzijska vrijednost polja i . Iz tog se izraza zakljuuje

da su u dvjema slinim pojavama sva bezdimenzijska polja ista, odnosno da su sve
bezdimenzijske veliine u modelskoj i prototipnoj pojavi iste.
Poznavajui bezdimenzijsko polje ~ lako se dolazi do polja i :

= ~

= ~

(5)
Naravno da bezdimenzijsko polje vrijedi ne samo za dvije pojave, nego za cijelu obitelj
slinih pojava koje zadovoljavaju iste kriterije slinosti.

4.4. Teorem slinosti

Bezdimenzijsko rjeenje nekog problema definirano je bezdimenzijskim jednadbama i
bezdimenzijskim poetnim i rubnim uvjetima, iz ega se zakljuuje:
Dvije e pojave biti sline, ako su opisane istim bezdimenzijskim jednadbama i istim
bezdimenzijskim poetnim i rubnim uvjetima.

4.5. Postupak odreivanja kriterija slinosti

Do kriterija slinosti dvaju pojava dolazi se svoenjem sustava jednadbi koji opisuje
promatrane pojave i pripadajuih poetnih i rubnih uvjeta u bezdimenzijski oblik. Jasno je
da e sustavi jednadbi koji opisuju prototipnu i modelsku pojavu imati isto
bezdimenzijsko rjeenje ako su koeficijenti bezdimenzijskih jednadbi i bezdimenzijski
poetni i granini uvjeti isti za te dvije pojave. Iz uvjeta jednakosti koeficijenata u
bezdimenzijskim jednadbama prototipne i modelske pojave slijede kriteriji slinosti.

Mehanika fluida II

41

4. Teorija slinosti

Postupak odreivanja kriterija slinosti je dakle sljedei:

1. Definirati polazne jednadbe koje opisuju pojavu, te pripadajue poetne i rubne
uvjete. (Napomena: poetni i rubni uvjeti takoer mogu biti opisani jednadbom)
2. Za svaku promjenjivu veliinu , odnosno u pojavi, temeljem poetnih i
rubnih uvjeta, te konstanti u jednadbama definirati karakteristine vrijednosti
tih veliina i , pri emu vrijedi

=
(a)

=
(b)

= C (c)

C =

(d)

Ako neka od promjenjivih veliina nije definirana u poetnim i rubnim uvjetima njena se
karakteristina vrijednost definira kombinacijom veliina ije se karakteristine vrijednosti mogu
definirati iz konstanti u jednadbama, te poetnih i rubnih uvjeta (prema pravilima dimenzijske
analize).
Primjer 1: ako su rubni uvjeti stacionarni, nema se na temelju ega odrediti karakteristino vrijeme,
pa se za karakteristino vrijeme uzima odnos karakteristine duljine i karakteristine brzine (ili bilo
koja kombinacija veliina koja daje dimenziju vremena).
Primjer 2: Rubnim uvjetima u nestlaivom strujanju nije zadan tlak, pa se za karakteristini tlak
uzima umnoak karakteristine gustoe i kvadrata karakteristine brzine (ili bilo koja kombinacija
veliina koja daje dimenziju tlaka).

3. U jednadbama prototipne i modelske pojave dimenzijske veliine zamijeniti

bezdimenzijskim, prema izrazima (a) i (b), definiranim u prethodnoj toki. U
svakoj jednadbi uiniti jedan od koeficijenata jedininim (dijeljenjem jednadbe s
koeficijentom uz lan uz koji se eli dobiti jedinini koeficijent). Preostali
koeficijenti u bezdimenzijskim jednadbama, te u bezdimenzijskim jednadbama
poetnih i rubnih uvjeta ine kriterije slinosti dvaju pojava.
Alternativno se do kriterija slinosti moe doi tako da se npr. u jednadbama prototipne pojave sve
veliine izraze s pomou veliina modelske pojave, prema izrazu (c), te trae uvjeti kada e se
jednadbe prototipne pojave svesti na jednadbe modelske pojave. Dakle, nakon uvrtavanja
jednadbi (c) u jednadbe za prototipnu pojavu se ponovo u svakoj jednadbi jedan od koeficijenata
svede na jedinicu, a preostali koeficijenti koji ine umnoke potencija koeficijenata slinosti, takoer
moraju biti jednaki jedinici, ime su definirani kriteriji slinosti.

4. Sve bezdimenzijske veliine su u prototipnoj i modelskoj pojavi jednake. Iz te se

injenice mogu izvesti veze meu koeficijentima slinosti.
Primjer 1: Bezdimenzijska povrina A / L2
A
C
A
A
Vrijedi 2 = 2 , ili A2 = A2 = 1 , odnosno C A = CL2
L
L
L
CL
L2
Primjer 2: (bezdimenzijski) koeficijent sile
F
CF
F
F
F
ili
=
= 1 , odnosno CF = C Cv2 C A = C Cv2 CL2
=
2
2
1
1

v
A
C
C
C
2
2

v
A
v A
v A
2
2
v2 A
Primjer 3: (bezdimenzijski) koeficijent momenta
M
M
, odnosno CM = C Cv2 C A CL = C Cv2 CL3
=
1
1
v 2 AL
v2 AL
2
2
Primjer 4: bezdimenzijski protok Q / vA

Q
Q
=
ili
vA
vA

Q
Q

CQ

C3
= 1 , odnosno CQ = Cv C A = Cv C L2 = L .

Ct
C /C

v A
Cv C A
L
t

v A
Iz reenoga je jasno da e broj nezavisnih koeficijenata slinosti biti jednak broju osnovnih
dimenzija u nekoj pojavi.

Mehanika fluida II

42

4. Teorija slinosti

Primjer: Potrebno je odrediti kriterije slinosti za sluaj gibanja tijela duljine L koje se

trenutno poelo gibati konstantnom brzinom v u mirujuem fluidu gustoe ,
konstantne viskoznosti u kojem vlada tlak p . Pretpostavlja se nestlaivo, adijabatsko
strujanje fluida.

g

g
L

x3

x 3


v


v


v


v
M(x1,x2,x3,t)

M(x1,x2,x3,t)

x 2

x 1

x2

x1
a) Prototipna pojava

b) Modelska pojava

Slika 1. Oznake veliina u prototipnoj i modelskoj pojavi

Slika prikazuje opisanu fizikalnu pojavu. Pri definiranju kriterija slinosti za ovakvo
strujanje u prvom koraku se raspisuju polazne jednadbe, ukljuujui poetne i rubne
uvjete. Polazne jednadbe za nestlaivo adijabatsko strujanje su jednadba kontinuiteta i
jednadba koliine gibanja, a energijska (temperaturna) jednadba se u ovom sluaju moe
rjeavati neovisno o ove dvije, pa se ovdje nee uzeti u obzir.

v j
x j

=0

(P.1)

vi
v
p
vi
= v j i g i 3
+

t
x j
xi
x j x j

(P.2)

U poetnom trenutku su fluid i tijelo mirovali, a u samom poetnom trenutku je brzina

tijela postigla konstantnu brzinu. Rubni uvjet na povrini tijela kae da je brzina fluida na
toj povrini jednaka brzini tijela (uvjet lijepljenja fluida). Gornje jednadbe oznauju
sustav etiri skalarne jednadbe s etiri nepoznata polja (polje tlaka i tri skalarna polja za
tri komponente brzine), ije je jednoznano rjeenje definirano poetnim i rubnim
uvjetima. U tim se jednadbama pretpostavlja da je gravitacija jedina masena sila (vektor
gravitacije je konstantan i djeluje u negativnom smjeru osi x3 ) i da je ista u obje pojave.
U drugom koraku je potrebno za svaku promjenjivu veliinu u strujanju definirati
karakteristinu vrijednost temeljem poetnih i rubnih uvjeta. Promjenjive veliine u
gornjim jednadbama su: vrijeme t , prostorne koordinate xi , tlak p i brzina vi . Za
karakteristinu vrijednost tlaka usvaja se tlak p , za karakteristinu vrijednost brzine se
usvaja brzina v gibanja tijela, a za karakteristinu duljinu duljina L tijela. Za

Mehanika fluida II

43

4. Teorija slinosti

karakteristino vrijeme nemamo izbor u rubnim uvjetima, jer smo definirali da se brzina
gibanja tijela trenutno promijenila od stanja mirovanja na stanje jednolikog gibanja, pa
emo karakteristino vrijeme definirati preko duljine L i brzine v u obliku = L / v .
Svaka promjenjiva veliina u gornjim jednadbama koje opisuju i prototipnu i modelsku
pojavu, moe se prikazati preko bezdimenzijskih veliina u obliku
x j = L~
xj ,
~
t = t ,
v = v v~ ,
j

p = p ~
p,

x j = L ~
xj ,
~
t = t ,
v j = v v~ j ,
p = p ~
p,

odnosno

x j = CL xj ,

CL = L / L

(D.1)

odnosno

t = Ct t ,

Ct = /

(D.2)

odnosno

v j = C v v j ,

C v = v / v (D.3)

odnosno

p = C p p ,

C p = p / p (D.4)

Uvrtavanjem izraza (D.1) do (D.4) u jednadbe (P.1) i (P.2) za prototipnu pojavu,

uvaavajui da su karakteristine vrijednosti veliina konstante, slijedi sustav jednadbi u
bezdimenzijskom obliku koji glasi:
v v
j
=0
L x
j

(B.1)

v v
i
v2
p p
v v
i
= v
j i g i 3
+ 2

L
x
j
L x
i
L x
j x
j

(B.2)

Analogni bezdimenzijski sustav jednadbi se dobiva i za modelsku pojavu, s jedinom

razlikom da su koeficijenti jednadbi koje opisuju modelsku pojavu sastavljeni od
karakteristinih veliina modelske pojave. Ako se u svakoj jednadbi modelske i
prototipne pojave jedan od koeficijenata svede na jedinicu, tada e jednakost jednadbi
podrazumijevati jednakost koeficijenata uz odgovarajue lanove. Dijeljenjem jednadbe
(B.2) koeficijentom uz konvekcijski lan (lan koji oznauje inercijske sile), sustav
jednadbi (B.1) i (B.2) prelazi u oblik

v
j
=0
x
j

(C.1)

p p

L v
i
gL
= v
j i 2 i 3 2
+

v t
x
j v
v x
i v L x
j





St

1/ Fr 2

Eu

v
i

x
j

(C.2)

1/ Re

Iz uvjeta jednakosti bezdimenzijskih koeficijenata u jednadbi (C.2), koji opisuje

prototipnu pojavu s odgovarajuih koeficijentima u analognoj jednadbi za modelsku
pojavu slijede kriteriji slinosti dvaju strujanja. Jasno je da su ti koeficijenti sastavljeni od
sedam karakteristinih veliina, uvedenih u jednadbama (D.1) do (D.4), a to su: L , ,
v , p te konstanti g , , i u jednadbi (C.2). U dimenzijama ovih sedam veliina se
pojavljuju tri osnovne dimenzije: duljine, vremena i mase, te se prema pravilima
dimenzijske analize moe izabrati skup od tri dimenzijski nezavisne veliine, ijim se

Mehanika fluida II

44

4. Teorija slinosti

dimenzijama mogu opisati dimenzije svih sedam veliina, odnosno mogue je definirati
etiri bezdimenzijska parametara, koji se ovdje nazivaju kriterijima slinosti. Naravno da
je izbor dimenzijski nezavisnog skupa potpuno proizvoljan, a da od izbranog skupa zavise
oblici bezdimenzijskih parametara. Ako bi se npr. za skup dimenzijski nezavisnih veliina
izabrao skup: , v , L , tada bi se dobio sljedei skup bezdimenzijskih
parametara: v / L , gL / v2 , p /( v2 ) ) i /( v L) . Izborom nekog drugog
dimenzijski nezavisnog skupa dolo bi se do drugih bezdimenzijskih parametara. Isto tako,
bezdimenzijski koeficijenti u jednadbi (C.2) su dobiveni dijeljenjem jednadbi (B.2)
koeficijentom uz konvekcijski lan, a da su dijeljene nekim drugim koeficijentom dobili bi
se neki drugi bezdimenzijski koeficijenti. U nastavku e se tim bezdimenzijskim
parametrima pridruiti ime i objasniti znaenje.
Na lijevoj strani jednadbe (C.2), uz nestacionarni lan, pojavljuje se koeficijent koji se
naziva Strouhalovim brojem, te za dvije sline pojave vrijedi:
L
L
L
lokalna promjena
=
ili St = St , gdje je St =
=
v
konvektivna promjena
v
v

(K.1)

Koeficijent uz lan koji oznauje masene sile u jednadbi koliine gibanja (C.2), prikazuje
se Froudeovim brojem, a za dvije sline pojave vrijedi:
gL
gL
= 2
2
v
v

ili

1
1
=
gdje je Fr =
2
Fr
Fr 2

v
inercijske sile
=
(K.2)
gravitacijska sila
gL

Koeficijent uz gradijent tlaka u jednadbi koliine gibanja (C.2), se u nestlaivom strujanju

naziva Eulerovim brojem, a za dvije sline pojave vrijedi:
p
p
p
sile tlaka
= 2 ili Eu = Eu gdje je Eu =
=
2
2
v
inercijske sile
v v

(K.3)

Koeficijent u lanu koji oznauje viskozne sile u jednadbi koliine gibanja (C.2),
definiran je Reynoldsovim brojem Re = vL / , te vrijedi:

v L

v L

ili

1
1
v L
inercijske sile
=
gdje je Re = =
(K.4)
Re
Re

viskozne sile

Openito govorei dva nestlaiva strujanja fluida e biti slina ako je zadovoljena
jednakost Strouhalovih, Froudeovih, Eulerovih i Reynoldsovih brojeva prototipne i
modelske pojave. Ako bi poetni i rubni uvjeti bili zadani jednadbama, iz njih bi se mogli
pojaviti dodatni kriteriji slinosti. U opem sluaju bezdimenzijsko polje tlaka i brzine u
sustavu jednadbi (C.1) i (C.2) zavisi od bezdimenzijskih prostornih i vremenske
koordinate, te od koeficijenata koji se pojavljuju u jednadbama, tj. vrijedi:

p
= p
( x
i , t
, St , Fr , Eu , Re)
v
i = v
i ( x
i , t
, St , Fr , Eu , Re)

Mehanika fluida II

45

4. Teorija slinosti

U zadanom primjeru nismo iskoristili definiciju za karakteristinu vrijednost vremena

= L / v . Ako se u definiciju (K.1) za Strouhalov broj uvrsti pretpostavljena relacija

= L / v , onda je jasno da e i u modelskoj i u prototipnoj pojavi vrijednost Strouhalova

broja biti jednaka jedinici, to se moe shvatiti da je jednakost Strouhalovih brojeva ve
zadovoljena, odnosno bezdimenzijska rjeenja nee biti funkcija Strouhalova broja. Dakle
nezavisni kriteriji slinosti (oni o kojima rjeenje problema ovisi) uvijek su definirani
od veliina koje slijede iz konstanti koje se pojavljuju u jednadbama (u ovom
primjeru su to g , i ) i konstanti iz poetnih i rubnih uvjeta (ovdje su to L , p i

v ), pa je jasno da se iz est veliina, od kojih su tri dimenzionalno nezavisne, mogu

definirati tri -parametra. Dakle u dvije pojave treba izabrati takve vrijednosti konstanti
da bezdimenzijski koeficijenti (ovdje Fr , Eu i Re ) u dvije pojave budu jednaki, ime e
se osigurati jednakost bezdimenzijskih rjeenja. Za prototipnu pojavu, koju elimo ispitati
na modelu, poznajemo vrijednosti svih est utjecajnih veliina. U modelskoj pojavi
moemo izabrati slobodno tri od est veliina, a preostale tri su definirane kriterijima
slinosti. Jedna od njih nam je ve zadana jer se modelska pojava odvija u istom polju
gravitacije ( g = g ), pa nam za slobodan izbor preostaju jo dvije veliine. Ako je povod
modelskim ispitivanjima smanjenje veliine objekta, onda biramo duljinu L , a biramo i
fluid u modelskoj pojavi, ime su odreene i , te smo ve zadali etiri veliine, a
moemo zadati samo tri. Ako smo zadali etiri veliine, s preostalim dvjema moemo
zadovoljiti samo dva od tri kriterija slinosti, to znai da ne bismo imali potpunu slinost
dvaju pojava. U praksi je to est sluaj, a u takvim situacijama potrebno je izvriti
dopunsku analizu utjecaja pojedinih parametara na rjeenje, tako da se zadovolji jednakost
onih koeficijenata koji znaajnije utjeu na rezultat. Poslije emo analizirati utjecaj svakog
od kriterija slinosti, a sada pogledajmo alternativni nain izvoenja kriterija slinosti.
Prema definiciji slinosti veliine u dvije pojave povezane su koeficijentom slinosti C u
obliku = C , gdje je C jednako omjeru karakteristinih vrijednosti promatrane
fizikalne veliine u dvije pojave C = / . Ako se u jednadbama za prototipnu pojavu

v j
x j

=0

(P.1)

sve veliine izraze pomou veliina modelske pojave, dobije se

Cv vj
=0
CL xj

vi
v
p
vi
= v j i g i 3
+

t
x j
xi
x j x j

(P.2)

vi

Ct
xj
U gornjim jednadbama su plavom bojom oznaeni lanovi koji ine jednadbe modelske
pojave. Svoenjem jednog od koeficijenata u gornjim jednadbama na jedinicu dobije se
vj
=0
xj
C Cv

C p C Cv
C Cv2
vi
v

=
vj i C C g g i 3 p
+ 2
t
CL
xj
CL xi
CL
xj

Mehanika fluida II

46

4. Teorija slinosti

vi

xj
Jasno je da e se iz prototipnih jednadbi dobiti modelske jednadbe, ako su svi
koeficijenti jednaki jedinici, tj. vrijedi sljedee:
L
CL
L
L
= 1 ili L = 1 ili
=
ili St = St , to je jednako izrazu (K.1)
v
Cv Ct
v v
v
L g
CLCg
gL
gL
1
1
L g
= 1 ili
= 1 ili 2 = 2 ili
=
to je jednako izrazu (K.2)
2
2
2
v
Fr
Fr 2
Cv
v
v
v2
p
Cp
p
p
p
= 1 ili
= 1 ili
= 2 ili Eu = Eu to je jednako izrazu (K.3)
2
2
2
v
C Cv
v v
2
v
C p
C
CL
v
v C C

i = vj i L 2 g g i 3 p 2
+

t
xj
xj
Cv Ct
Cv
C Cv xi C Cv CL

C
C Cv C L

= 1 ili

v L
v L

= 1 ili

v L

v L

ili

1
1
=
, vidjeti izraz (K.4)
Re
Re

Dakle dobili smo iste kriterije slinosti. Za one veliine koje se nalaze kao konstante u
jednadbama (u ovom primjeru su to g , i ) ili su zadane poetnim i rubnim

uvjetima (ovdje su to L , p i v ) (dakle parametre koje zadajemo) moemo definirati

nezavisne koeficijente slinosti. Dakle, jasno je da e koeficijent slinosti za vrijeme (za
kojeg nemamo parametra kojim bi unaprijed definirali pripadajui koeficijent slinosti) biti
definiran kriterijem (K.1) iz kojega je Ct = CL / Cv , odnosno Strouhalov broj je iskoriten
za definiciju koeficijenta slinosti za vrijeme, pa on nije kriterij slinosti dvaju strujanja. U
ovoj pojavi je C g = 1 , a nakon izbora mjerila modela (koeficijenta slinosti CL za duljinu)
i fluida u modelskoj pojavi (definirani C i C ) moemo jo odrediti koeficijente slinosti

C p i Cv tako da zadovoljimo dva od preostala tri kriterija slinosti. Kao to je ve reeno u

situaciji u kojoj ne moemo zadovoljiti sve kriterije slinosti, jer smo prisiljeni zadati vei
broj veliina nego imamo dimenzionalno nezavisnih veliina, potrebno je zadovoljiti
najutjecajnije kriterije slinosti.

4.6. Analiza vanosti bezdimenzijskih parametara

4.6.1. Strouhalov broj
Strouhalov broj se nalazi na mjestu koeficijenta uz lan koji oznauje lokalnu promjenu
odnosno nestacionarnost strujanja, te se odmah zakljuuje da e biti bitan samo u
nestacionarnom strujanju. Nestacionarnost strujanja moe biti posljedica vremenski
promjenjivih rubnih uvjeta, kada je na temelju vremenske promjene rubnih uvjeta mogue
definirati karakteristino vrijeme. Ako bi npr. tijelo, na koje nastrujava fluid konstantnim i
jednolikim profilom brzine vibriralo odreenom frekvencijom , tada bi strujanje bilo

Mehanika fluida II

47

4. Teorija slinosti

nestacionarno, a karakteristino vrijeme bi se moglo definirati periodom tih vibracija

=1/, odnosno Strouhalov broj bi bio:

St =

L
v

L
v

Nasuprot nestacionarnom strujanju s vremenski promjenjivim rubnim uvjetima, postoje i

nestacionarna strujanja s vremenski konstantnim rubnim uvjetima. Na primjer ako je
zatvoreni prostor pregraen membranom, tako da se sa svake strane membrane nalazi plin
pod razliitim tlakom, nakon trenutnog puknua membrane doi e do nestacionarnog
strujanja plina, uz stacionarne rubne uvjete. Drugi tipini primjer nestacionarnog strujanja
uz stacionarne rubne uvjete je nestlaivo optjecanje valjka jednolikim i konstantnim
profilom brzine, gdje na stranjem dijelu povrine valjka, dolazi do odvajanja strujanja i
periodikog otkidanja vrtloga. U takvim se sluajevima karakteristino vrijeme ne moe
definirati na temelju vremenske promjene rubnih uvjeta, nego se ono definira s pomou
raspoloivih karakteristinih veliina, npr. karakteristine brzine i karakteristine duljine u
obliku = L / v . U tom je sluaju Strouhalov broj identiki jednak jedinici u obje pojave,
to drugim rijeima znai da je kriterij Strouhalova broja automatski zadovoljen. Budui da
je rjeenje nestacionarno, mogue je definirati neko karakteristino vrijeme koje
karakterizira vremensku promjenu rjeenja, ali to vrijeme ne predstavlja osnovu za
postavljanje kriterija slinosti, jer je ono svojstvo samog rjeenja, a ne dolazi iz rubnih
uvjeta. Tako bi se u problemu optjecanja valjka jednolikim i konstantnim profilom brzine,
mogao definirati Strouhalov broj na temelju frekvencije otkidanja vrtloga, koji bi bio
definiran analogno izrazu (K.1), ali taj Strouhalov broj, kao to je reeno ne bi oznaavao
nezavisni kriterij slinosti (ijim bi podeavanjem uvjetovali rjeenje) jer on sam dolazi iz
rjeenja.
Dakle, Strouhalov broj e se pojavljivati kao nezavisni kriterij slinosti samo u
problemima s vremenski promjenjivim rubnim uvjetima.

4.6.2. Froudeov broj

Froudeov broj oznauje odnos inercijske i gravitacijske sile. Ovaj e broj biti znaajan u
opisu problema kod kojih je bitan utjecaj gravitacije na polje brzine, odnosno kod kojih je
bitna preraspodjela potencijalne i kinetike energije. Tipini primjer pojave u kojoj je
Froudeov broj nezaobilazan kriterij slinosti su povrinski valovi nastali gibanjem broda
po povrini vode, kod kojih upravo dolazi do preraspodjele izmeu kinetike i potencijalne
energije estica fluida (jer je tlak na slobodnoj povrini konstantan). Pri istjecanju fluida iz
velikog spremnika, takoer dolazi do pretvorbe potencijalne energije u kinetiku, te e sila
gravitacije biti znaajna za polje brzine. Nasuprot tome, ako se promatra strujanje kroz
kosu cijev konstantnog poprenog presjeka izmeu dva presjeka sa zadanim tlakom, iz
Bernoullijeve jednadbe i jednadbe kontinuiteta je jasno da gravitacijska potencijalna
energija nema utjecaja na polje brzine (jer kinetika energija ne zavisi od potencijalne
energije), a sila gravitacije utjee samo na polje tlaka. Slino se moe zakljuiti i za sluaj
horizontalnog optjecanja tijela potopljenog duboko ispod slobodne povrine (tako da se na
slobodnoj povrini ne pojavljuju valovi). Ako se od stvarnog polja tlaka oduzme promjene
tlaka nastala uslijed gravitacije, slika strujanja se nee promijeniti, iz ega se zakljuuje da
masene sile nemaju utjecaja, odnosno Froudeov broj nije kriterij slinosti. Iz slinih se
razloga pri strujanju plinova s nametnutim gradijentom tlaka u smjeru strujanja (sluaj
prisilne konvekcije), utjecaj gravitacije redovito zanemaruje.

Mehanika fluida II

48

4. Teorija slinosti

4.6.3. Eulerov broj, kavitacijski broj, Machov broj

U nestlaivom strujanju razina tlaka nema utjecaja na polje strujanja, jer tlak nema utjecaja
na gustou fluida, a njegov utjecaj na polje brzine se oituje kroz gradijent tlaka, koji se
pojavljuje u jednadbi koliine gibanja. Jasno je da se polju tlaka moe dodati konstanta a
da se polje brzine ne promijeni. Ako su u nekom problemu zadane brzine po rubu
podruja, tlak se zadaje samo u jednoj toki, pa je jasno da u takvim uvjetima Eulerov broj
nije nezavisni kriterij slinosti, jer polju tlaka moemo dodati ili oduzeti konstantnu
vrijednost bez da se slika strujanja promijeni (dakle Eulerov broj se moe smatrati
zadovoljenim). U takvim se sluajevima za karakteristinu vrijednost tlaka bira dvostruka
vrijednost dinamikog tlaka, pa je Eulerov broj jednak jedinici, to znai da ispada iz skupa
nezavisnih parametara.
Jednakost Eulerova broja e morati biti zadovoljena u dva strujanja u kojima je zadana
neka razlika tlaka, ime je na neki nain odreen gradijent tlaka. Na primjer u pojavi
strujanja kroz cijev, ako je tlak zadan na ulaznom i izlaznom presjeku cijevi, razlika tih
tlakova postaje presudna za vrijednost brzine strujanja. U tom sluaju se Eulerov broj moe
definirati izrazom u kojem se tlak zamjenjuje razlikom tlaka
p
Eu =
v2
Slino vrijedi i kod pumpe, koja predaje energiju fluidu, pa se tlak od ulaza do izlaza iz
pumpe povea za p .
Sljedei primjer, gdje je zadana razlika tlaka su pojave nestlaivog strujanja s mogunou
pojave kavitacije, kada je zadan tlak pv para, pa je p = p pv . Dakle ako se u jednom
strujanju pojavljuje kavitacija, treba osigurati uvjete za pojavu kavitacije i u njemu slinom
strujanju. Za te se potrebe Eulerov broj preureuje u kavitacijski broj, koji je definiran
izrazom
p p
= 2v
v
U analizi stlaivih strujanja, kod kojih se gustoa fluida znaajno mijenja, Eulerov broj se
moe prevesti u Machov broj, koji je u stlaivom strujanju vaan kriterij slinosti. Znamo
da je sila tlaka na esticu fluida odgovorna za promjenu njena volumena, odnosno gustoe,
pa se govori o sili tlaka kao o sili stlaivanja. U savrenom plinu je brzina zvuka definirana
izrazom c 2 = p / ( je eksponent adijabatske ekspanzije), pa se Eulerov broj moe
zapisati u obliku
p
1 c2
1
1
v inercijske sile
Eu =
=
=
, gdje je Ma = =
.
2
2
2
c sile stlaivanja
v
v
Ma
Strujanje plinova pri niskim vrijednostima Machova broja (recimo Ma < 0.3 ) tretiramo kao
nestlaivo strujanje, jer je promjena gustoe u takvim strujanjima s inenjerskog stajalita
zanemariva. Tako se npr. strujanje zraka oko automobila, koji se kree brzinom recimo 150
km/h (41.7 m/s), pri brzini zvuka, koja pri normalnim uvjetima zraka iznosi 331 m/s,
odvija pri Machovom broju Ma = v / c = 0.125 , pa se redovito smatra nestlaivim. Kod
modelskih ispitivanja istog problema treba paziti da u slinoj pojavi Machov broj ne
prijee, recimo vrijednost 0.3, jer bi tada u modelskoj pojavi strujanje bilo sa znaajnim
utjecajem sila stlaivanja, nego u originalnoj pojavi, pa bi slinost strujanja bila naruena.

Mehanika fluida II

49

4. Teorija slinosti

4.6.4. Reynoldsov broj

Jedan od najvanijih bezdimenzijskih parametara, bilo za sluaj vanjskih zadaa
(optjecanja) bilo unutarnjih zadaa (protjecanja fluida) je upravo Reynoldsov broj. Kao to
je jasno iz jednadbe koliine gibanja on oznauje omjer inercijskih i viskoznih sila i
glavni je kriterij prelaska laminarnoga u turbulentno strujanje fluida. Laminarno strujanje
fluida odrava se pri malim vrijednostima Reynolsova broja, gdje je utjecaj viskoznosti
vei. Velike vrijednosti Reynoldsova broja oznauju mali utjecaj viskoznosti, te se pri
visokim vrijednostima Reynolsova broja viskozne sile mogu i zanemariti u veem dijelu
podruja strujanja. Meutim, kad god u podruju strujanja postoji vrsta stijenka utjecaj
viskoznih sila se nee moi zanemariti u neposrednoj blizini stijenke. Zbog viskoznosti
fluida brzina fluida na stijenci jednaka je nuli, a udaljavanjem od stijenke brzina estica
fluida se postupno poveava. Zbog toga e uz stijenku uvijek postojati podruje u kojem se
strujanje fluida odvija malim brzinama s malim inercijskim silama, te se u tom podruju
(koje se naziva graninim slojem) utjecaj viskoznih sila nee moi zanemariti. U tim e
sluajevima Reynoldsov broj biti vaan kriterij slinosti. Postoje viskozna strujanja fluida
u kojima Reynoldsov broj nije nezavisni kriterij slinosti. Jedno takvo je npr. problem
prirodne konvekcije (strujanje koje nastaje uslijed izmjene topline, tj. razlike u gustoi koja
nastaje zbog razlike temperatura estica fluida) u zatvorenom prostoru, gdje su brzine po
svim granicama jednake nuli, te iz rubnih uvjeta nije mogue definirati karakteristinu
brzinu, koja bi ula u definiciju Reynoldsova broja. Naravno, u takvom bi se strujanju
mogao definirati Reynoldsov broj na temelju npr. maksimalne brzine koja se pojavljuje u
rjeenju. U slinim strujanjima bi vrijedila jednakost tako definiranog Reynoldsova broja u
dvije pojave, a s obzirom da je Reynoldsov broj definiran na temelju brzine koja dolazi iz
rjeenja, on ne bi oznaavao nezavisni kriterij slinosti.

Mehanika fluida II

50

5. Granini sloj

5. GRANINI SLOJ
Treba naglasiti da se prije izvedene Navier-Stokesove jednadbe odnose na strujanje
newtonskog, jedno-komponentnog jednofaznog fluida (dakle bez kemijske reakcije) i bez
utjecaja elektro-magnetskih sila.
Jasno je da se u praksi pojavljuju i viekomponentna strujanja, npr. pri mijeanju dvaju (ili
vie) plinova. U takvim situacijama bi se kao nove varijable pojavile koncentracije svakog
pojedinog plina, te novi lanovi koji oznauju masenu difuziju pojedinih komponenti.
Treba naglasiti da je i zrak smjesa plinova, ali je koncentracija svake sastavnice zraka
konstantna i jednaka u svim tokama fluida (dakle nema difuzije mase), pa se zrak tretira
kao jedno-komponentni fluid.
Ako se u strujanju istovremeno pojavljuje vie agregatnih stanja (kruto, kapljevito i
plinovito), strujanje se naziva viefaznim. Pri pojavi kavitacije strujanje vode postaje
dvofazno, jer se osim kapljevite faze pojavljuje i plinovita faza. U tom se sluaju pojavljuje
razdjelna povrina izmeu dvaju faza u kojoj se pojavljuju dodatne sile povrinske
napetosti, a u takvom strujanju bi takoer trebalo definirati brzinu pretvorbe kapljevite u
plinovitu fazu, i obrnuto. Tipian primjer viefaznog strujanja je i strujanje u kotlovskim
cijevima, u kojima voda isparava zbog dovoenja topline. Dakako da postoje i
viekomponentna viefazna strujanja. Primjer za to je pneumatski transport krutih estica
(strujanje mjeavine zraka i krutih estica).
Ako se ograniimo samo na Navier-Stokesove jednadbe, jo uvijek moemo razlikovati
nekoliko podjela strujanja.
Jedna od podjela koju smo ve do sada spominjali je s obzirom na gustou. Ako gustoa
ostaje konstantna u strujanju, strujanje zovemo nestlaivim, inae je stlaivo. Treba
naglasiti da je pojam stlaivosti bolje vezati uz strujanje, jer se i strujanje plinova (kao
izrazito stlaivih fluida) pri niskim vrijednostima Machova broja moe smatrati
nestlaivim, a strujanje vode (kao izrazito nestlaivog fluida) se tretira stlaivim za sluaj
pojave enormne razlike tlakova (npr. za sluaj podvodne eksplozije).
Strujanje u kojem nema izmjene topline meu esticama fluida se naziva adijabatskim, a u
protivnom je strujanje dijabatsko. Za dijabatsko strujanje u kojem temperatura ostaje
konstantna u svim tokama fluida se kae da je izotermiko.
S obzirom na viskoznost strujanje moe biti neviskozno (viskoznost je jednaka nuli) ili
viskozno. Jednadbe gibanja neviskoznog strujanja se dobiju iz Navier-Stokesovih
jednadbi u kojima se viskoznost izjednai s nulom, a takve se jednadbe nazivaju
Eulerovim jednadbama. Posebnu klasu neviskoznog strujanja ine potencijalna strujanja,
u kojima se dodatno pretpostavlja da nema rotacije estica fluida, to ima za posljedicu da
se polje brzine moe prikazati gradijentom skalarne funkcije (skalarnog potencijala
brzine). Dakle neviskozno strujanje je openito opisano Eulerovim jednadbama koje su
nelinearne (zbog nelinearnog inercijskog lana u jednadbi koliine gibanja). Uz
pretpostavku potencijalnog nestlaivog strujanja linearna jednadba kontinuiteta prelazi u
linearnu Laplaceovu jednadbu, a nelinearna parcijalna diferencijalna jednadba koliine
gibanja prelazi u nelinearnu algebarsku jednadbu (Euler-Bernoullijev integral), pa je
potencijalno strujanje puno jednostavnije rijeiti od openitog neviskoznog strujanja
opisanog nelinearnim Eulerovim jednadbama. Viskozno strujanje u prirodi se pojavljuje
kao laminarno ili turbulentno. Laminarno strujanje je uredno strujanje u kojem se estice
fluida gibaju u slojevima (po glatkim trajektorijama), za razliku od turbulentnog strujanja u
kojem se pojavljuju sluajne pulzacije brzine, tako da su estice fluida u stanju burnog
komeanja. U prirodi se laminarno strujanje odrava pri niskim vrijednostima Reynoldsova

Mehanika fluida II

51

5. Granini sloj

broja (pri znaajnijem utjecaju viskoznih sila). U praksi su strujanja najee turbulentna, a
zbog njihove stohastike prirode, turbulentna strujanja fluida se ne mogu opisati analitiki
pa ih se nuno rjeava numerikim putem.
Naravno da se na temelju nabrojanih podjela mogu definirati razliite klase strujanja
fluida, npr. nestlaivo, izotermiko laminarno; ili stlaivo, adijabatsko potencijalno, i sl.
S obzirom na rubne uvjete strujanja se dijele na vanjska (problemi optjecanja tijela jedan
od rubova je stijenka) i unutarnja (problemi protjecanja, npr. kroz kanale i cijevi dva ruba
podruja strujanja su stijenke).

5.1. Optjecanje tijela teorija graninog sloja

Jedna od tipinih zadaa mehanike fluida je odreivanje sile koja djeluje na gibajue tijelo
uronjeno u fluid. Tipini primjeri su gibanje automobila, vlaka, zrakoplova, broda, rotora
turbostroja itd. Za sluaj gibanja tijela konstantnom brzinom, problem se obino promatra
u koordinatnom sustavu vezanom na tijelo, te bi se promatrau u tom koordinatnom
sustavu inilo da tijelo miruje, a fluid nastrujava na njega brzinom koja je jednaka brzini
gibanja tijela.
Primjer ravninskog strujanja.

, u

Fi
D

S
Rezultantna sila fluida na tijelo jednaka je integralu povrinskih sila po povrini tijela.
Fi = ji n j dS = p ni dS + ji n j dS
S

Gdje je p ni dS doprinos sila tlaka, a ji n j dS doprinos viskoznih sila.

S

Sila fluida na tijelo obino se za sluaj ravninskog strujanja rastavlja na dvije komponente.

Komponenta D (ili FD ) u smjeru brzine u (oznauje silu otpora, prema engl. "Drag") i

komponentu L ili ( FL ) okomito na brzinu u (oznauje silu uzgona, prema engl. "Lift").

Mehanika fluida II

52

5. Granini sloj

Sile otpora i uzgona se najee prikazuju u bezdimenzijskim oblicima koeficijenta otpora

i koeficijenta uzgona, koji su definirani izrazima
D
L
CD =
i CL =
1
1
u2 AD
u2 AL
2
2
1
gdje je u2 dinamiki tlak, a AD i AL povrine.
2
Povrine AD i AL se mogu definirati razliito, a kod sile otpora je to najee projekcija
povrine tijela suprotstavljena strujanju. U "Mehanici Fluida I" su dani koeficijenti otpora
nekih elementarnih tijela, dobiveni mjerenjem. U opem sluaju koeficijent otpora zadanog
tijela, u nestlaivom strujanju zavisi od Reynoldsova broja, a u stlaivom od Reynoldsova i
Machova broja.
Doprinos sili otpora od tlanih sila se naziva otpor oblika, a od viskoznih sila otpor trenja.
Slijedee dvije slike prikazuju dva ekstremna sluaja optjecanja tanke ploe.
100 %

u

otpor trenja.

100 % otpor oblika.

x2

u

12= w

x2

p
21= w
x1

x1

U prvom su sluaju sile tlaka okomite na smjer strujanja, pa sili otpora doprinose samo
viskozne sile, a u drugom sluaju je obrnut sluaj, smine sile su okomite na smjer
strujanja, pa sili otpora doprinose samo tlane sile. U realnim sluajevima uvijek imamo i
jedan i drugi doprinos otporu.

Primjer ravninskog strujanja.

u

p

Ako se kao primjer uzme ravninsko optjecanje profila, onda e otpor oblika rasti s
debljinom profila i s porastom napadnog kuta .

Polje brzine pri optjecanju tijela zavisi od inercijskih sila, sila tlaka i viskoznih sila (utjecaj
masenih sila se obino zanemaruje). Odnos inercijskih i viskoznih sila je prikazan
Reynoldsovim brojem, pri emu niske vrijednosti Reynoldsova broja oznauju zanemariv
utjecaj inercijskih sila (odnosno znaajan utjecaj viskoznih sila). U takvim sluajevima se
inercijske sile (nelinearni konvekcijski lan u jednadbi koliine gibanja) mogu zanemariti,
ime se od Navier-Stokesovih jednadbi dobiju Stokesove jednadbe. Stokesove jednadbe

Mehanika fluida II

53

5. Granini sloj

su linearne pa se moe nai analitiko rjeenje npr. optjecanja kugle, koje vrijedi za sluaj
Re  1 . Primjer strujanja kojeg opisuju Stokesove jednadbe je i strujanje ulja u zranosti
leaja (vidjeti primjer s vjebi, gdje su inercijske sile zanemarene na temelju procjene reda
veliine pojedinih lanova u jednadbi koliine gibanja). Drugi primjer primjene
Stokesovih jednadbi je ulijevanje npr. polimera u kalup. U takvim problemima viskoznost
je obino velika, a brzine relativno male, pa je Reynoldsov broj mali. Meutim polimer
najee nije newtonski fluid pa se koristi neka druga relacija za zavisnost tenzora
viskoznih sila od tenzora brzine deformacije.
U praktinim problemima optjecanja tijela (strujanje oko zrakoplova, automobila, vlaka ili
broda) Reynoldsov broj poprima vrijednosti puno vee od jedinice, to znai da je utjecaj
viskoznih sila mali. Ipak viskozne sile se nee moi zanemariti u itavom podruju
strujanja, nego je samo njihov utjecaj sveden na podruje u neposrednoj blizini tijela, u
kojem e se brzina fluida mijenjati od nule (na samoj povrini tijela) do brzine optjecanja.
To podruje se naziva podruje graninog sloja. Dakle pri optjecanju tijela pri visokim
vrijednostima Reynoldsova broja, viskozne sile su bitne samo unutar tankog graninog
sloja, a izvan graninog sloja utjecaj viskoznosti se moe zanemariti.
Sljedea slika shematski prikazuje primjer graninog sloja uz ravnu plou pri visokoj
u L
vrijednosti Reynoldsova broja Re = ( L je duljina ploe). Debljina graninog sloja

(osjenanog podruja unutar kojeg se brzina znatno mijenja, odnosno podruja u kojem su
viskozne sile bitne) je mala u odnosu na duljinu ploe.

Veliki Re

u

podru je
vanjskog
strujanja

m ali gradijent brzine

=
zanem ariv utjecaj viskoznosti

, = konst.

podruje graninog sloja

=
veliki utjecaj viskoznosti zbog
velikog gradijenta brzine

Meutim, ako promatramo strujanje u okoliu samog vrha ploe (ili imamo posla s
kratkom ploom, tako da je Reynoldsov broj mali (to odgovara velikom utjecaju
viskoznosti), debljina podruja unutar kojeg e viskozne sile biti znaajne u odnosu na
inercijske sile e biti velika u odnosu na duljinu ploe, kao to shematski prikazuje sljedea
slika. Ako se Reynoldsov broj openito definira kao Re = u x / , gdje je x udaljenost
od vrha (prednjeg brida) ploe, odmah je jasno da e vei utjecaj viskoznosti biti blie
vrhu, gdje je Reynoldsov broj manji.

Mehanika fluida II

54

5. Granini sloj

Mali Re (promatramo vrh ploe)

u

, = konst.

utjecaj viskoznosti je
znaajan u okolini vrha

Slino se da zakljuiti i iz primjera optjecanja kugle promjera D . Za optjecanje pri niskim

u D
vrijednostima Reynoldsova broja Re = , recimo Re  1 , postoji analitiko rjeenje,

po kojemu se utjecaj viskoznosti u polju brzine osjeti daleko od tijela (prva slika), a za
sluaj

Mali Re

u

utjecaj viskoznosti
se iri d aleko od kugle

Veliki Re

u

g ranini sloj

zona utjecaja viskoznosti

vrtloni tra g

Neviskozno strujanje bilo bi i b ezvrtlono

(La place-o va jed nad ba)

Mehanika fluida II

55

5. Granini sloj

visokih vrijednosti Reynoldsova broja, utjecaj viskoznosti na polje brzine, sveden je u usko
podruje graninog sloja uz samu povrinu kugle. to god je Reynoldsov broj vei to je
podruje relativno tanje.
Temeljem reenoga sama od sebe se namee Prandtlova ideja, da se za sluaj optjecanja
tijela pri visokim vrijednostima Reynoldsova broja, polje strujanja rastavi na dva podruja:
Podruje neposredno uz povrinu tijela (granini sloj) gdje je utjecaj viskoznosti bitan i
vanjsko neviskozno strujanje opisano Eulerovim jednadbama (odnosno uz dodatnu
pretpostavku bezvrtlonog strujanja, nelinearne Eulerove jednadbe prelaze u linearnu
Laplaceovu jednadbu i algebarsku Bernoullijevu jednadbu - tonije Euler-Bernoullijev
integral).
Strujanje unutar graninog sloja je viskozno, to znai da je opisano Navier-Stokesovim
jednadbama. Meutim, injenica da je granini sloj tanak u odnosu na duljinu tijela, ima
za posljedicu da svi lanovi u Navier-Stokesovim jednadbama nee biti jednako veliki.
Procjenom reda veliine pojedinih lanova u tim jednadbama i zanemarivanjem lanova
koji malo doprinose rjeenju dolazi se do skupa pojednostavljenih jednadbi koje opisuju
strujanje fluida unutar graninog sloja, a koje se nazivaju Prandtlovim jednadbama.

5.1.1. Prandtlove jednadbe za laminarni granini sloj

Pri izvodu Prandtlovih jednadbi ograniit emo se na ravninsko strujanje oko blago
zakrivljene stjenke (to pretpostavlja da je polumjer zakrivljenosti stijenke puno vei od
debljine graninog sloja). Nadalje uvode se sljedee pretpostavke
Strujanje je nestlaivo uz konstantnu viskoznost ( = konst. , = konst. )

Strujanje je stacionarno:
=0
t
Zanemarujemo masene sile: f i = 0

y
y
granini sloj

x
R> > debljina graninog sloja
Strujanje se promatra u 0 xy koordinatnom sustavu, gdje se os x poklapa s konturom
povrine tijela (stijenke), a os y je u svakoj toki okomita na os x (stijenku). Komponentu
brzine u smjeru osi x , oznait emo s u , a komponentu u smjeru osi y s v .

Polazne jednadbe su jednadba kontinuiteta (JK) i jednadbe koliine gibanja (JKG), koje
uz navedene pretpostavke glase
u v
JK
+
=0
x y

Mehanika fluida II

56

5. Granini sloj

2 u 2u
u
u
1 p
JKG x - komponenta
u +v
=
+ 2 + 2
x
y
y
x
x
2v 2v
v
v
1 p
JKG y - komponenta
u +v =
+ 2 + 2
x
y
y
x y
U cilju procjene veliine pojedinih lanova u jednadbi, uvodimo karakteristine veliine
za pojedine varijable u obliku
u = Uu

v = Vv

x = Lx

y = y

S obzirom da je strujanje nestlaivo za tlak se uzima p = U 2 p

(pretpostavimo da je red
veliine maksimalne promjene tlaka unutar graninog sloja jednak dvostrukom
dinamikom tlaku).
Gdje su U i V maksimalne brzine u pojedinim smjerovima, tako da su vrijednosti
bezdimenzijskih komponenti u
i v
brzine u rasponu nula do jedan (kaemo da su
bezdimenzijske komponente brzine reda veliine jedan). S obzirom da su duljina L i
debljina graninog sloja maksimalne dimenzije u smjeru osi x i y , jasno je da su i
bezdimenzijske koordinate x
i y
takoer reda veliine jedinice (jer se kreu u rasponu
nula do jedan).
Uvrtavanjem gornjih relacija u jednadbu kontinuiteta, ona prelazi u oblik
U u
V v

+ =0
L x
y

Bezdimenzijski lanovi u jednadbi kontinuiteta su reda veliine jedinice (jer je

maksimalna promjena komponenti reda veliine jedinice, a maksimalna promjena
bezdimenzijske koordinate je takoer reda veliine jedinice). S obzirom da zbroj lanova u
gornjoj jednadbi mora biti jednak nuli, zakljuujemo da su koeficijenti uz lanove istog
reda veliine, tj. vrijedi
U V

= , odakle je V = U
(a)
L
L
Jasno da je za sluaj strujanja pri visokim vrijednostima Reynoldsova broja, kako je prije
objanjeno, debljina graninog sloja puno manja od duljine L , pa je i maksimalna
vrijednost v -komponente brzine puno manja od maksimalne vrijednosti u -komponente,
to znai da je strujanje u graninom sloju uglavnom paralelno sa stijenkom.
Prikazom x -komponente jednadbe koliine gibanja s pomou bezdimenzijskih veliina
dobije se
U 2 u
UV
u

U 2 p

U 2u

U 2u

u
+
v

=
+ 2 2 + 2 2
L
x


L x


L x


2
U
L

U
U
 2

L2

Ponovo su bezdimenzijski lanovi reda veliine jedinice, a veina koeficijenata je reda

U2
veliine
. S obzirom da je  L predzadnji lan gornje jednadbe je zanemariv u
L
U
odnosu na zadnji lan, pa ostaje da je red veliine viskoznih sila 2 . Da bi viskozne sile

bile znaajne unutar graninog sloja, moraju biti istog reda veliine kao i inercijske sile, tj.
vrijedi

Mehanika fluida II

57

5. Granini sloj

U2
U

1

= 2 tj. vrijedi =
=
, odnosno

L
L UL Re
L
L
=
=
UL
Re

(b)

Dakle, ako je Reynoldsov broj reda veliine 106 onda je debljina graninog sloja tri reda
veliine manja od duljine L . Ako se x -komponenta jednadbe koliine gibanja podijeli s
U 2 / L , dobije se
u

p
1 2u
2u

u +v
= +
+
x

x
Re x
2 y
2
u kojoj je predzadnji lan oito zanemariv, za sluaj strujanja pri visokim vrijednostima
Reynoldsova broja.
Konano prikazom y -komponente jednadbe koliine gibanja s pomou bezdimenzijskih
lanova, uvaavajui relacije (a) i (b) dobije se
UV v
V 2 v

U 2 p

V 2v

V 2v

u
+
v
=
+ 2 2 + 2 2

y

y

L
L x

x

y



2
2
2
2
U
L Re

U
L Re

U2
Re
L

LRe

U
L Re

Dijeljenjem gornje jednadbe koeficijentom uz derivaciju tlaka sijedi

1 v

v

p

1 2v
1 2v

u
+ v
= + 2 2 +

y

y
Re x

Re x

Re y
2
Oito su svi lanovi ove jednadbe za sluaj strujanja pri visokim vrijednostima
Reynoldsova broja zanemarivi, te od polaznog sustava ostaju sljedee bezdimenzijske
Prandtlove jednadbe
u
v

JK
+
=0
x
y

p
2u

JKG x - komponenta
u
+ v

= + 2
x

x
y

JKG y - komponenta
=0
y

Rekapitulacija modela graninog sloja

Sljedea slika prikazuje dio podruja strujanja pri optjecanju nekog dijela, koje smo
podijelili na podruje graninog sloja ( 0 < y < ( x) ) i podruje vanjskog neviskoznog
strujanja ( y > ( x) ). Brzinu na granici izmeu ta dva podruja (na rubu graninog sloja)
smo oznaili s u . Pretpostavlja se da se profil brzine u graninom sloju glatko nastavlja
u
na profil brzine u vanjskom neviskoznom strujanju, tako da vrijedi
= 0 , tj.
y
zakljuujemo da e u ravninskom stacionarnom strujanju brzina u biti funkcija samo
koordinate x , tj. u = u ( x ) .

Mehanika fluida II

58

5. Granini sloj

y

(x)

granini sloj

x
Strujanje fluida unutar graninog sloja je opisano Prandtlovim jednadbama, koje za sluaj
stacionarnog, ravninskog strujanja, u dimenzijskom obliku glase
u v
+
=0
x y
u
u
1 p
2u
u +v
=
+ 2
x
x
y
y
p
=0
y
Iz tree jednadbe se zakljuuje da je tlak po presjeku graninog sloja konstantan, odnosno
da je u stacionarnom ravninskom strujanju tlak funkcija samo koordinate x , tj. p = p ( x ) .
Dakle ostaju nam prve dvije jednadbe u kojima su tri nepoznata polja: u , v i p , pa je
jasno da se Prandtlove jednadbe ne mogu rijeiti neovisno o vanjskom neviskoznom
strujanju, koje je opisano Eulerovim jednadbama (odnosno ako se moe pretpostaviti
bezvrtlono strujanje Laplaceovom jednadbom). Za brzinu u na rubu graninog sloja,
uzimajui da vrijedi u = u ( x ) , iz Eulerove jednadbe za stacionarno ravninsko strujanje
vrijedi
du
1 dp
u =
dx
dx
Na taj nain je usklaen broj jednadbi i broj nepoznatih polja, a jednoznano rjeenje je
definirano zadavanjem rubnih uvjeta. Prandtlove jednadbe su parabolikog tipa, pa je
potrebno zadati sljedee rubne uvjete
1) na ploi: za y = 0 ; u = v = 0 (viskozni fluid se lijepi na stijenku)
2) dovoljno daleko od tijela: za y ; u = u ; v = v (ne osjea se utjecaj tijela)
3) ulazni presjek: na x = 0 ; zadati profile komponenti brzine u i v .
Pri optjecanju tijela, se na prednjoj strani pojavljuje toka zastoja u kojoj se strujanje rava
na dvije strane. Kao to je prije reeno u okoliu toke zastoja je brzina mala, pa
Reynoldsov broj poprima niske vrijednosti, to znai da u okoliu toke zastoja Prandtlove
jednadbe (koje su izvedene uz pretpostavku visokih vrijednosti Reynoldsova broja) ne
vrijede. Stoga presjek x = 0 od kojeg se poinju integrirati Prandtlove jednadbe treba
odabrati dovoljno daleko od toke zastoja, gdje je Reynoldsov broj dovoljno velik.
Valja primijetiti da su Prandtlove jednadbe takoer nelinearne parcijalne diferencijalne
jednadbe, za koje ne poznamo ope analitiko rjeenje, te e ih se trebati rjeavati
numerikim putem. Postavlja se pitanje to se dobilo zamjenom Navier-Stokesovih
jednadbi, jednadbama graninog sloja, ako se one opet moraju rjeavati numeriki. Jedna
od dobrobiti pojednostavljivanja jednadbi je da su one promijenile karakter. NavierStokesove jednadbe su eliptikog tipa, a Prandtlove jednadbe su parabolinog tipa.
Eliptinost jednadbi fizikalno znai da e promjena stanja u nekoj promatranoj toki

Mehanika fluida II

59

5. Granini sloj

strujanja izazvati promjenu stanja u svim ostalim tokama strujanja, i obrnuto, promjena u
bilo kojoj toki strujanja izazvat e promjenu i u promatranoj toki (ili kaemo da stanje u
promatranoj toki utjee na stanje u itavom podruju strujanja i istovremeno zavisi od
stanja u svim tokama strujanja). U tom sluaju rubne uvjete je potrebno zadavati po svim
rubovima podruja strujanja. U sluaju parabolinih jednadbi, kakve su Prandtlove
jednadbe, stanje u promatranoj toki podruja strujanja zavisi samo o stanju uzvodno od
toke, a utjee na stanje u nizvodnim tokama. Zbog toga se kod Prandtlovih jednadbi ne
mora zadavati rubni uvjet na izlaznom presjeku x = L , jer to god mi zadali na tom rubu,
to ne moe imati nikakvog utjecaja na uzvodno polje strujanja. Numeriki postupak za
rjeavanje parabolikih jednadbi ima marirajui karakter u kojem se polazi od ulaznog
presjeka ( x = 0 ) u kojem su zadani profili komponenti brzine, te se na temelju tih profila
odrede profili u susjednom presjeku udaljenom za x . Nakon toga se prelazi na susjedni
presjek udaljen od ovoga za x , i sve tako dok se ne doe do kraja graninog sloja. Kod
eliptikog problema bi nepoznanice u svim tokama unutra graninog sloja bile povezane
simultanim sustavom jednadbi, ije rjeavanje zahtijeva puno vie raunalnog vremena.
Redoslijed rjeavanja jednadbi graninog sloja je sljedei:
dp
Rijeiti vanjsko neviskozno (potencijalno) strujanje i odrediti
. Rubni uvjet
dx
nepromoivosti stijenke se primjenjuje na povrini tijela.
dp
S dobivenim
integrirati profile komponenti brzine u i v
dx
Za sluaj jako zakrivljene geometrije treba ponoviti proraun pod 1) s korekcijom rubnih
dp
uvjeta zbog postojanja graninog sloja, ime se dobije korigirani
. Nakon toga se
dx
ponovi integracija pod 2)

Naravno da parabolini karakter jednadbi graninog sloja pretpostavlja da je strujanje

fluida u graninom sloju "priljubljeno uz stijenku", to nije uvijek sluaj, kao to e biti
objanjeno u nastavku. Naime, kod optjecanja jako zakrivljenih tijela dolazi do odvajanja
strujanja, i tada je profil brzine u graninom sloju takav da u odreenom dijelu presjeka
imamo strujanje prema nazad, to je protivno parabolikom karakteru Prandtlovih
jednadbi, pa je jasno da u tom sluaju Prandtlove jednadbe nee vrijediti, nego e za opis
takva strujanja trebati primijeniti Navier-Stokesove jednadbe.

5.1.2. Prandtlove jednadbe izraene strujnom funkcijom

Prandtlove jednadbe se mogu izraziti i s pomou strujne funkcije , za koju vrijedi

u=
; v=
y
x
Uvrtavanjem gornjih izraza u jednadbu kontinuiteta, ona se svodi na identitet 0=0, te
ostaje samo x -komponenta jednadbe koliine gibanja, koja prelazi u
du
2 2
3

2 = u + 3
y xy x y
dx
y



1 dp

dx

Mehanika fluida II

60

5. Granini sloj

Ovo je parcijalna diferencijalna jednadba 3. reda, ijim se rjeavanjem uz odgovarajue

rubne uvjete dobije strujna funkcija , iz koja se nau u, v. Jednadba je nelinearna i
nema opeg analitikog rjeenja.

5.2. Odvajanje strujanja

Eksperimenti pokazuju da se u graninom sloju moe pojaviti odvajanje strujanja, tj.
strujnice prestaju slijediti konturu tijela. Kao to je ve reeno nakon toke odvajanja
Prandtlove jednadbe vie ne vrijede. Slijedee slike shematski prikazuju slike strujnica pri
ravninskom optjecanju profila pod dva razliita napadna kuta.

, u

umax.

 u

B
A

C
D

Na gornjim slikama je s A oznaena toka zastoja, a s B toka u kojoj je brzina prema

rjeenju neviskoznog strujanja maksimalna. Od toke A do toke B brzina u na rubu
graninog sloja se poveava, a prema Bernoullijevoj jednadbi tlak se smanjuje. Nakon
toke B brzina u se smanjuje a tlak raste. Na estice fluida izmeu toaka B i D djeluje
sila tlaka koja je suprotna smjeru gibanja, to jasno dovodi do smanjenja brzine (kinetike
energije) estica fluida, tako da se moe pojaviti odvajanje strujanja, to se redovito
dogaa pri veim napadnim kutovima, kao to prikazuje druga slika, na kojoj se odvajanje
strujanja pojavljuje u toki C. Nakon pojave odvajanja, u podruju izmeu toaka C i D
nema poveanja tlaka, dakle tlak ostaje nii, to poveava silu otpora oblika.
Sljedee slike shematski pokazuju jo neke primjere odvajanja strujanja.

Mehanika fluida II

61

5. Granini sloj

u

Kratki cilindar

vrtloni tra g

u

toke p onovnog
na lijeg a nja struja nja

Dugi cilindar

vrtloni tra g

zona recirkula cijskog struja nja

toka ponovnog

U tokama odvajanja i ponovnog nalijeganja strujanja je smino naprezanje jednako nuli.

Mehanika fluida II

62

5. Granini sloj

Utjecaj gradijenta tlaka na izgled profila brzine i odvajanje strujanja u graninom

sloju
Promatrajmo strujanje unutar graninog sloja pri horizontalnom optjecanju tijela sa
zakrivljenom stijenkom. U blizini tjemena e biti presjek s maksimalnom brzinom u
dp
vanjskom potencijalnom strujanju, u kojem e biti
= 0 . Uzvodno od toga presjeka je
dx
gradijent tlaka negativan, a nizvodno pozitivan, kao to prikazuje donja slika.
v,max

p 1> p2
p2
p1

to ka infleksije

p1

dp
= 0 Toka odvajanja
dx

dp
<0
dx

p1< p2
p2

dp
>0
dx

U podruju negativnog gradijenta tlaka, rezultirajua sila tlaka na esticu fluida djeluje u
dp
smjeru njene brzine, pa se estica ubrzava. Pri
> 0 sile trenja i sila tlaka usporavaju
dx
estice fluida kojima se smanjuje kinetike energije, te moe doi do odvajanja strujanja,
kako je shematski prikazano na gornjoj slici. Iz slike je jasno da u toki zastoja derivacija
u
komponente brzine u smjeru osi x mijenja predznak, pa je u toj toki
= 0 , odnosno u
y
toki odvajanja je smino naprezanje jednako nuli. Smino naprezanje je definirano
izrazom
u v
u
w = + =
=0
y y =0
y x y =0

u kojem je derivacija

v
x

= 0 , jer je v -komponenta brzine u svakoj toki povrine

y =0

jednaka nuli.
Sada emo kvalitativno analizirati utjecaj gradijenta tlaka na izgled profila u -komponente
brzine u graninom sloju. Prema Prandtlovim jednadbama za stacionarno strujanje u
ravninskom graninom sloju vrijedi p / y = 0 , to znai da je tlak funkcija samo
koordinate x . Ako se x -komponenta koliine gibanja iz sustava Prandtlovih jednadbi za
granini sloj, koja glasi
u
u
1 dp
2u
u +v
= + 2
dx
x
y
y

Mehanika fluida II

63

5. Granini sloj

primijeni na samu stijenku, gdje y 0 , a prema rubnim uvjetima u = 0 i v = 0 , na samoj

stijenci ostaje ravnotea sila tlaka i sminih naprezanja
2u
1 dp
=
2
y y =0 dx y =0

Ako se zna da je desna strana gornje jednadbe funkcija samo od x , jo jednim

deriviranjem po y dobije se
3u
y 3

=0
y =0

Iz ega se zakljuuje da e profil druge derivacije brzine u na stijenci imati infleksiju. Ono
to je vano zapamtiti je da predznak druge derivacije brzine u na stijenci zavisi od
predznaka gradijenta tlaka.
Na vanjskom rubu graninog sloja ( y = ) vrijedi u = v , a iz pretpostavke da brzina na
rubu graninog sloja nije funkcija y slijedi i

u
y

=0 ;
y =

2u
y 2

= 0 . Pribliavanjem
y =

u
y

vanjskom rubu graninog sloja, brzina u se pribliava brzini v , a prva derivacija

opada, to znai da druga derivacija

2u
pribliavanjem vanjskom rubu graninog sloja
y 2

mora biti negativna.

Sljedea slika kvalitativno prikazuje profile u komponente brzine u graninom sloju za tri
sluaja gradijenta tlaka.
1

ij
infleks
toka

1) Za sluaj negativnog gradijenta tlaka druga derivacija brzine je negativna unutar cijelog
podruja graninog sloja, a prva derivacija je pozitivna u cijelom podruju (lako se zakljui
iz injenice da je na rubu prva derivacija jednaka nuli, a zbog negativne druge derivacije,
ona je cijelo vrijeme opadala, to znai da je za y < morala biti pozitivna). Jasno je da je
najvea vrijednost prve derivacije na stijenci.
dp
2) Za sluaj
= 0 druga derivacija brzine na stijenci je jednaka nuli, ali je unutar itavog
dx
podruja graninog sloja negativna, pa je profil brzine slian onome iz prethodnog sluaja
s jedinom razlikom da e prva derivacija brzine (tj. smino naprezanje) na stijenci biti
manja.
dp
3) Posebno je zanimljiv sluaj
> 0 , jer e druga derivacija na stijenci biti pozitivna, a
dx
znamo da ona na vanjskom rubu tei k nuli od negativnih vrijednosti, iz ega se zakljuuje

Mehanika fluida II

64

5. Granini sloj

da e druga derivacija biti jednaka nuli negdje unutar podruja graninog sloja. U toki u
kojoj je druga derivacija brzine jednaka nuli prva derivacija brzine ima ekstrem, a profil
brzine ima toku infleksije. Jasno je da se prva derivacija na stijenci smanjuje, a kada se
u
pojavi
= 0 nastaje odvajanje strujanja. Takoer je jasno da se odvajanje strujanja
y y =0
moe pojaviti samo ako je druga derivacija brzine na stijenci pozitivna, odnosno za
dp
dp
> 0 . Dakle uvjet
> 0 je nuan (ali ne i dovoljan) za pojavu odvajanja strujanja.
dx
dx

5.3. Integralni pristup rjeavanju graninog sloja

Prandtlove jednadbe koje opisuju strujanje fluida u graninom sloju su pojednostavljene
Navier-Stokesove jednadbe, ali su to jo uvijek nelinearne parcijalne diferencijalne
jednadbe, koje je jo uvijek potrebno rjeavati numeriki. Stoga se trai daljnje
pojednostavljanje tih jednadbi kojim e se moi jednostavnije doi do odgovora o vezi
izmeu brzine strujanja i sminog naprezanja, odnosno sili na tijelo.
S obzirom da je debljina graninog sloja pri visokim vrijednostima Reynoldsova broja
puno manja od duljine stjenke, namee se ideja tretirati strujanje u graninom sloju
jednodimenzijskim, slino analizi strujanja u dugim cjevovodima, gdje se umjesto sa
stvarnim profilom brzine rauna sa srednjom brzinom. Integriranjem Prandtlovih jednadbi
po debljini graninog sloja dovodi do von Krmanove impulsne jednadbe, koja daje vezu
sminog naprezanje na stjenci s integralnim parametrima graninog sloja.
No prije nego prijeemo na izvod von Krmanove impulsne jednadbe pogledajmo
integralne relacije za granini sloj uz ravnu plou, koje se dobiju integracijom jednadbe
kontinuiteta i komponente jednadbe koliine gibanja u smjeru strujanja.
5.3.1. Integralne relacije za granini sloj uz ravnu plou
Promatramo laminarno stacionarno ravninsko strujanje u graninom sloju uz ravnu plou
zanemarive debljine, kao to prikazuje sljedea slika.

p = konst.
strujnica

y0

vanjski rub gr. sloja

u(y)
granini sloj

x
L

Mehanika fluida II

65

5. Granini sloj

Uoimo kontrolni volumen ogranien jednim vertikalnim presjekom ispred ploe,

vertikalnim presjekom na x = L , izmeu strujnice y = 0 i strujnice na udaljenosti y = y0
dovoljno ispred ploe. Duljina L je izabrana upravo tako da u izlaznom presjeku gornja
strujnica ulazi u granini sloj debljine . S obzirom da kroz strujnice nema protoka,
jednadba kontinuiteta kazuje da e protok kroz ulazni presjek biti jednak protoku kroz
izlazni presjek, tj.

v y0 = u dy

(a)

Ako se gornjoj jednadbi doda lan v i podijeli ju se s v , dobije se

y0 = (1
0

u
) dy
v

Integral u gornjem izrazu se naziva debljinom istisnua i oznauje s 1

1 = (1
0

u
) dy
v

Debljina istisnua 1 = y0 pokazuje otklon strujnice (koja na presjeku x = L ulazi u

granini sloj, na udaljenosti od ploe, a dovoljno daleko ispred ploe je bila na
udaljenosti y0 od ravnine ploe) zbog postojanja graninog sloja.
U opisanom strujanju je tlak konstantan, pa se sile tlaka meusobno ponitavaju. Izvan
graninog sloja viskozne sile su zanemarive, a unutar graninog sloja su viskozne sile
uglavnom tangencijalne na povrinu kontrolnog volumena. Tako bi sila Fx izmeu fluida i
ploe bila jednaka integralu sminih naprezanja po povrini ploe, a na presjeku x = L ,
komponenta viskoznih sila u smjeru osi x je zanemariva. S obzirom da kroz strujnice
nema protoka, da su viskozne sile na strujnicama izvan graninog sloja jednake nuli, prema
integralnom obliku jednadbe koliine gibanja, sila Fx je jednaka razlici impulsnih
funkcija na ulaznom i izlaznom presjeku, tj. vrijedi

Fx = v 2 y0 u 2dy


0
I1





(b)

I2

Ako se u gornjem izrazu za umnoak v y0 iskoristi jednadba kontinuiteta (a), dobije se

u
u
Fx = v v y0 u 2dy = v 2 (1 )dy

v
v

0
0




u

d
y

2
0

gdje se posljednji integral u gornjem izrazu naziva impulsna debljina i oznauje s 2

u
u
(1 ) dy
v
v
0

2 =

Oito je za granini sloj uz ravnu plou 2 =

Fx
, parametar koji direktno pokazuje
v2

veliinu sile otpora.

Mehanika fluida II

66

5. Granini sloj

5.3.2. Von Krmanova impulsna jednadba za granini sloj

Polazi se od pretpostavke stacionarnog, nestlaivog ravninskog strujanja oko blago
zakrivljene stijenke, pri emu je podruje strujanja podijeljeno na podruje graninog sloja,
unutar kojeg vrijede Prandtlove jednadbe, podruje vanjskog neviskoznog strujanja u
kojem vrijede Eulerove jednadbe. Dva se podruja spajaju na vanjskom rubu graninog
sloja, gdje je brzina v = v ( x) , za koju vrijedi
dv
1 dp
v =
dx
dx

y =0 : u = v=0

Unutar graninog sloja vrijede Prandtlove jednadbe, koje zapisane u konzervativnom

obliku glase
(u 2 ) (uv)
dv
2u
JKG. x -komponenta
+
= v + 2
(1)
x
y
dx
y
u v
JK.
+
= 0 , koja nakon mnoenja s v ( x ) prelazi u
x y
( uv ) (vv )
dv
+
=u
(2)
x
y
dx
Oduzimanjem jednadbe (1) od jednadbe (2) slijedi
( x = )

dv
2u
[u (v u )] + [ v(v u )] + (v u ) = 2
0 dy
x
y
dx
y
Integriranjem gornje jednadbe po debljini graninog sloja (iako se integrali koji u
podintegralnoj funkciji imaju lan v u mogu formalno integrirati i izvan graninog
sloja, jer je izvan graninog sloja v u = 0 ), dobije se

dv
u
0 x [u (v u )] dy + [v(v u )] 0 + dx 0 (v u)dy = y
0
Uvrtavanjem vrijednosti na donjoj i gornjoj granici integracije, uzimajui da vrijedi za
u
y = 0 : u = v = 0 , za y = : u = v i
= 0 , nakon sreivanja se dobije se
y

dv

u
u
u
u
v 2 (1 )dy + v (1 )dy =
x 0 v
y y =0
v
v
dx 0









2( x)

x
1( )

Mehanika fluida II

67

5. Granini sloj

U gornjoj su jednadbi svi lanovi funkcija samo koordinate x , a nakon deriviranja slijedi
dv
d
dv

2v 2 + v 2 2 + v 1 = w
dx
dx
dx

2
Nakon dijeljenja gornje jednadbe s v slijedi konaan oblik von Krmanove impulsne
jednadbe za granini sloj
d 2 1 dv

+
[ 2 2 + 1 ] = w 2 ili d 2 + 1 dv 2 [ 2 + H12 ] = w 2
dx v dx
v
dx v dx
v

gdje je H12 = 1 / 2 form parametar, a debljina istisnua i impulsna debljina su definirane

sljedeim izrazima.

1 = (1
0

u
) dy
v

u
u
(1 ) dy
v
v
0

2 =

Von Krmanova impulsna jednadba je obina diferencijalna jednadba u kojoj su sve

veliine funkcija samo x koordinate, a postupak njene primjene je sljedei
dv
Rijeiti potencijalno strujanje i odrediti brzinu v i
dx
u
y
= f ; gdje je f
Pretpostaviti (to realnije) profil brzine unutar graninog sloja oblika
v

neka funkcija koja svakako zadovoljava rubne uvjete f ( 0 ) = 0 i f (1) = 1 .
Izraunati 1 i 2 iz pretpostavljenog profila, te izraunati w =

u
y

y =0

Rijeiti Von Karmanovu jednadbu po parametru te natrano raunati w i silu otpora.

Mehanika fluida II

68

6. Turbulentno strujanje fluida

6. TURBULENTNO STRUJANJE FLUIDA

Turbulentno strujanje fluida je najei oblik strujanja u prirodi, a pojavljuje se uvijek pri
visokih vrijednostima Reynoldsova broja. Strujanje zraka oko automobila, aviona ili vlaka,
strujanje vode oko brodskog trupa, strujanje u vodovodnim, plinovodnim i drugim
cijevnim mreama, neki su od tehnikih problema u kojima je strujanje redovito
turbulentno. Neka strujanja fluida u prirodi, poput strujanja vode u rijekama (npr.
nestacionarno strujanje oko stupa mosta) ili istjecanje dima iz dimnjaka (irenje perjanice
nepravilna oblika) primjeri su turbulentnog strujanja fluida iz kojih se moe stei
predodba o sloenom karakteru takvog strujanja. Sama rije turbulentan (koja ima
znaenja: nemiran, buran, u stanju jakog komeanja, estoko uzburkan, pun poremeaja)
jasno odraava karakter takva strujanja.
Za dane stacionarne rubne uvjete, principijelno, uvijek postoji stacionarno rjeenje NavierStokesovih jednadbi (koje dodue zbog matematikih potekoa esto ne moemo
odrediti).
Tako npr. stacionarno rjeenje za strujanje fluida u okrugloj cijevi (dano na vjebama)
postoji za bilo koju vrijednost Reynoldsova broja. Iskustvo nas ui, da se takvo rjeenje
moe odrati samo pri niskim vrijednostima Reynoldsova broja (priblino do Re = 2300 ),
a pri viim vrijednostima strujanje postaje nestabilno i prelazi u reim turbulentnoga
strujanja, kako je to pokazao Reynolds svojim eksperimentom, u kojem je kroz sredinu
prozirne cijevi putao tanki mlaz obojene tekuine, kao to shematski prikazuje sljedea
slika.

OBOJENI FLUID

a)

b)

c)

d)

Strujanje kroz cijev karakterizirano je Reynoldsovim brojem Re =

vD

, kojeg je mogao

mijenjati uz pomo ventila na kraju cijevi. Pri niskim vrijednostima Reynoldsova broja,
mlaz obojenog fluida, ostaje miran i ravan, to svjedoi o laminarnom strujanju, slika a).
Pri odreenom Reynoldsovom broju je mlaz poeo gubiti stabilnost, pojavljuje se
periodiko iskrivljavanje obojenog mlaza, kao to shematski prikazuje slika b). Dodatnim
malim poveanjem Reynoldsova broja, nestabilnost se naglo poveava, da bi vrlo brzo
mlaz obojene tekuine praktiki ispunio itav presjek cijevi, to svjedoi o poprenom
gibanju estica fluida. Reynoldsov broj kod kojega se pojavljuje prva nestabilnost strujanja
se naziva kritinim Reynoldsovim brojem. Vrijednost kritinog Reynoldsova broja nije
neka vrsta vrijednost. Ona zavisi od oblika ulaza u cijev, hrapavosti stijenke cijevi, i nekih

Mehanika fluida II

69

6. Turbulentno strujanje fluida

drugih faktora poput malog odstupanja od krunog oblika poprenog presjeka cijevi,
istoi fluida, vanjskim utjecajima, npr. vibracijama cijevi i sl. Stoga se mogu definirati i
dvije vrijednosti kritinog Reynoldsova broja: donja i gornja vrijednost. Donja vrijednost
kritinog Reynoldsova broja je ona ispod koje se ne pojavljuje nestabilnost strujanja (nije
zabiljeeno turbulentno strujanje), a gornja vrijednost je ona iznad koje nije zabiljeeno
laminarno strujanje. Za okrugle cijevi s otrim ulaznim bridom se za donju vrijednost
kritinog Reynoldsovog broja uzima vrijednost Rekr d =2320 , a za gornju vrijednost
priblino Rekr g =40000 (naime u laboratorijskim uvjetima se uspjelo u cijevi odrati
laminarno strujanje do tog Reynoldsova broja).
Naravno da je kritina vrijednost Reynoldsovog broja razliita za razliita strujanja. Tako
je npr. za strujanje u pravokutnom kanalu, kojemu je irina vea od visine, kritini
vsr h
Reynoldsov broj na temelju srednje brzine i visine kanala bio Rekr =
500 .
D

h
Dakle da rezimiramo: U prirodi se moe ostvariti samo ono stacionarno strujanje fluida
koje je stabilno u odnosu na male perturbacije. Matematiko ispitivanje stabilnosti rjeenja
Navier-Stokesovih jednadbi bi se vrilo perturbiranjem (dodavanjem malog harmonikog
poremeaja) osnovnom stacionarnom rjeenju. Ukoliko perturbacija (nametnuti mali
poremeaj) slabi u vremenu, strujanje je stabilno i ostaje stacionarno. Takvo strujanje
nazivamo laminarnim. Ukoliko perturbacije ne slabe, ve se pojaavaju, strujanje postaje
nestacionarno, bez obzira na stacionarne rubne uvjete i postupno dobiva kaotian karakter.
Takvo strujanje nazivamo turbulentnim. Primijetimo da turbulentno strujanje fluida ima
unutranje stupnjeve slobode, jer je nestacionarno za stacionarne rubne uvjete pa analitiko
opisivanje takvog strujanja nije mogue.
Bez da ulazimo u matematiko ispitivanje stabilnosti rjeenja, jednostavnim razmiljanjem
se moe pokazati da je neviskozno strujanje, prema slici a), u kojem se slojevi fluida gibaju
relativnom brzinom jedan u odnosu na drugi apsolutno nestabilno.
Slika a) prikazuje strujnice u ravninskom
neviskoznom
strujanju.
Prema
jednadbi
kontinuiteta protok izmeu dvije strujnice je
konstantan, pa e za sluaj paralelnih strujnica i
brzina biti konstantna, a prema Bernoullijevoj
jednadbi e tada i tlak biti konstantan. Na granici
dvaju slojeva imamo skok brzine (beskonani
gradijent), to uzrokuje nestabilnost ovakvog
strujanja. Pretpostavimo da se granica dvaju slojeva
ma kako malo deformira (ne ulazei u razlog toj
deformaciji), kako prikazuje slika b). Na mjestima
gdje se razmak meu strujnicama poveao, brzina e
(prema jednadbi kontinuiteta) opasti, a tlak e se
(prema Bernoulllijevoj jednadbi) poveati. Dakle
nastat e sile, koje e tu strujnicu jo vie
deformirati, kao to prikazuje slika c), a vrlo brzo e
strujanje poprimiti vrtlonu strukturu, kao to

Mehanika fluida II

70

6. Turbulentno strujanje fluida

prikazuje slika d).

Naravno da u viskoznom strujanju ne moe postojati beskonani gradijent brzine, a moe
se oekivati da e sklonost nastanku nestabilnosti viskoznog strujanja rasti s poveanjem
gradijenta brzine i s udaljavanjem od stijenke, na kojoj je brzina jednaka nuli.

6.1. Osnovne karakteristike turbulentnih strujanja fluida

Turbulentno strujanje je kaotino strujanje fluida u kojem sve promjenjive veliine
pokazuju sluajne promjene po vremenskoj i prostornim koordinatama, pri emu je
mogue razluiti njihove statistiki osrednjene vrijednosti.
Turbulentno strujanje je izrazito nestacionarno strujanje, karakterizirano intenzivnim
mijeanjem fluida na razini veih ili manjih estica. Intenzivno mijeanje na nivou estica
daje turbulentnom strujanju difuzijski karakter s loginom posljedicom poveanja
disipacije energije.
1) Nestacionarnost:
Donja slika shematski prikazuje granini sloj uz ravnu plou. Na samom poetku razvija se
laminarni granini sloj, koji pri odreenoj vrijednosti (kritinoj vrijednosti) Reynoldsova
v x
broja Rekr = kr 3 105 do 3 106 postaje nestabilan. U presjeku x = xkr periodiki se i

relativno rijetko u prostoru pojavljuju nestabilnosti strujanja (pulsacije brzine i tlaka).

Daljnjim udaljavanjem od tog presjeka u smjeru strujanja pulsacije postaju sve ee, i sve
gue u prostoru, tako da nakon nekog presjeka govorimo o potpuno razvijenom
turbulentnom strujanju.

v:

D
d (x)

Lam inarno

Tranzijentno

Razvijeno turbulentno

xkr

Sljedea slika shematski prikazuje rezultate mjerenja tlaka u tokama A i B, od kojih je

toka A u laminarnom dijelu graninog sloja, a toka B u prijelaznom (tranzijentnom)
podruju. U toki B je tlak u nekim vremenskim periodima priblino stalan (za vrijeme
dok se u toki ne nalazi poremeaj), a u nekim periodima nestacionaran (za vrijeme dok
nestabilnost prolazi tokom).
p

"A" - la m ina rno

struja nje

"B" - tranzijentno t
struja nje

Mehanika fluida II

71

6. Turbulentno strujanje fluida

Shematski prikaz rezultata mjerenja tlaka u toki C, koja se nalazi u podruju razvijene
turbulencije i toki D koja se nalazi takoer u podruju razvijene turbulencije, ali pri rubu
graninog sloja, dan je na sljedeoj slici. U razvijenom turbulentnom strujanju tlak u toki
C e stalno pokazivati sluajne pulsacije, dok e u toki D postojati vremenski periodi s
bitno smanjenim pulsacijama tlaka, to svjedoi o nestalnosti ruba graninog sloja (ako se
o rubu graninog sloja uope moe govoriti u smislu ruba u laminarnom strujanju). Naime
rub graninog sloja poput ostalih veliina takoer e pokazivati sluajne promjene i u
svakom trenutku e izgledati drukije. U tom smislu toka D e se u jednom trenutku
nalaziti unutar graninog sloja, a u nekom drugom izvan. Tada ugovorimo da se u toki D
pojavljuje intermitirajua turbulencija.
p

"D" - interm itentno t

struja nje

t
"C" - ra zvijeno
turb ulentno
struja nje

U primjeru turbulentnog strujanja u cijevima takoer se moe govoriti o nestacionarnosti

turbulentnog strujanja. Slike dolje lijevo kvalitativno prikazuju rezultate mjerenja jedne
komponente brzine u toki prostora tijekom vremena. U laminarnom stacionarnom
strujanju vrijednost ostaje stalna u vremenu, a u nestacionarnom brzina je glatka funkcija
vremena. U turbulentnom strujanju pojavljuju se sluajne brzine oko statistiki osrednjene
vrijednosti (govorimo o vremenskim pulsacijama). Ako je statistiki osrednjena vrijednost
stalna u vremenu turbulentno strujanje nazivamo kvazistacionarnim (ne moemo ga zvati
stacionarnim jer je ono izrazito nestacionarno).
U PRESJEKU

U TO KI

sta ciona rno

nestac ionarno

t = t1
La mina rno

turb. kvazistac ionarno

turb. nestac ionarno

t = t2
Turbulentno

Gledano po presjeku cijevi trenutni profil brzine u turbulentnom strujanju ne bi bio gladak,
i u svakom vremenskom trenutku bi drukije izgledao. Statistiki osrednjena vrijednost
profila je meutim glatka funkcija, a sluajna odstupanja vrijednosti brzine od statistiki
osrednjene vrijednosti u promatranoj toki presjeka nazivamo pulsacijom, koja se ovdje
prikazuje po presjeku.
2) Difuzijski karakter turbulentnog strujanja
Prijenos fizikalne veliine u strujanju fluida odvija se putem konvekcije (uslijed strujanja
fluida - tj. estica fluida kao nositelj fizikalnog svojstva svojim premjetanjem prenosi i

Mehanika fluida II

72

6. Turbulentno strujanje fluida

fizikalno svojstvo) i putem difuzije. Difuzija je posljedica kaotinog gibanja atoma,

odnosno molekula, putem kojeg se fizikalno svojstvo iri po prostoru. Makroskopski
gledano difuzija e se manifestirati za sluaj postojanja gradijenta fizikalnih veliina.
Difuzijske procese nazivamo i spontanim procesima, jer se odvijaju sami od sebe, sve dok
postoji gradijent fizikalne veliine. Primjer difuzijskog procesa je provoenje topline, iz
podruja s viom prema podruju s niom temperaturom. Sljedea slika daje primjer dvaju
paralelnih strujanja istom brzinom u , razliitih temperatura T1 i T2 . Ako je strujanje
laminarno (dakle svaka estica se giba u svom sloju) estice e se gibati pravocrtno, a dvije
estice fluida iz dvije struje razliite temperature koje su istovremeno izale iza pregrade
ostat e sve vrijeme susjede. Konvekcijom se toplina moe prenijeti samo u smjeru
gibanja, a ako nema toplinske provodnosti, nee biti izmjene (difuzije) topline meu
esticama i one e zadrati svaka svoju temperaturu, a profil temperature e ostati
nepromijenjen (na slici je to sluaj oznaen s = 0 , lam.). S obzirom da uvijek postoji
toplinska provodnost doi e do prijelaza topline s toplije na hladniju esticu, i to god su
estice dulje u kontaktu to e vie topline biti izmijenjeno. Kao posljedica toga profil
temperature e teiti izjednaavanju, kao to prikazuje slika (sluaj oznaen s 0 , lam.).

u
u

T1

l =0
lam.

l =0
lam.

l =0
turb.

T2

Da bismo ilustrirali turbulentnu difuziju ponovo emo promatrati toplinski nevodljiv fluid.
U turbulentnom strujanju estice fluida se gibaju kaotino u svim smjerovima (pri emu je
globalno strujanje u desno statistiki osrednjenom brzinom, npr. brzinom u ). Prema tome
u turbulentnom strujanju e estice toplijeg fluida ulaziti meu estice hladnijeg fluida, i
obrnuto, doi e do prodora hladnijih estica meu toplije estice. Ovo mijeanje imat e
za posljedicu profil temperature slian onome iz laminarnog strujanja s toplinskom
provodnou, pa govorimo o turbulentnoj difuziji. Iz reenog je jasno da turbulentna
difuzija ima porijeklo u konvektivnom prijenosu fizikalnog svojstva uslijed gibanja estica
u poprenom smjeru u odnosu na smjer glavnog strujanja. U realnim strujanjima imamo i
molekularnu difuziju (uslijed toplinske provodnosti) i turbulentnu difuziju (uslijed
turbulentnog mijeanja estica fluida moemo govoriti i o turbulentnoj provodnosti). U
razvijenom turbulentnom strujanju (pri intenzivnom mijeanju estica fluida) turbulentna
difuzija moe biti puno jaa od molekularne.
Ako je toplinska provodnost fluida koeficijent difuzije (u Fourierovom zakonu toplinske
provodnosti) za difuziju topline, onda je viskoznost koeficijent difuzije za koliinu gibanja.
Naime u laminarnom strujanju, u kojem se estice gibaju pravocrtno, koliina gibanja se
putem konvekcije prenosi samo u smjeru strujanja. Uslijed viskoznosti meu slojevima
fluida se pojavljuje smino (viskozno) naprezanje, putem kojeg se koliina gibanja prenosi
s breg na sporiji sloj (bri slojevi povlae za sobom sporije). Naravno, ako se radi o
turbulentnom strujanju bre estice e "uskakati" meu sporije estice i time im poveavati
koliinu gibanja, a "uskakanje" sporijih estica meu bre estice e im smanjivati koliinu
gibanja. Taj proces prijenosa koliine gibanja putem turbulentnog mijeanja estica fluida
se naziva turbulentna difuzija. Molekularna viskoznost, definira viskozna naprezanja,
odnosno molekularnu difuziju koliine gibanja. Moemo govoriti da je za turbulentnu
difuziju koliine gibanja odgovorna turbulentna viskoznost, koja uzrokuje turbulentna
naprezanja. Jasno je da je molekularna viskoznost fizikalno svojstvo fluida, a turbulentna

Mehanika fluida II

73

6. Turbulentno strujanje fluida

viskoznost ne. Turbulentna viskoznost je posljedica reima strujanja, a u laminarnom

strujanju je jednaka nuli.
Iz reenog je jasno da e u uvjetima vee difuzije i profil brzine u strujanju kroz okruglu
cijev biti ujednaeniji (jer difuzija ima tendenciju ujednaavanja profila). To se lijepo vidi
iz sljedeeg dijagrama (dolje, lijevo), u kojem su nacrtana dva profila brzine svedena na
istu srednju brzinu.

lam inarno
turb ulentno
u / usr

Re=10
Re=10

Re = 10

Re = 104

u / usr

Dijagram desno kvalitativno prikazuje utjecaj Reynoldsova broja. Moe se zakljuiti da s

poveanjem Reynoldsova broja, prema oekivanju, raste utjecaj turbulentne difuzije.
3) Poveana disipacija energije
Iz dijagrama na slici gore lijevo, na kojem su prikazani profili brzine u laminarnom i
turbulentnom strujanju, tako da su svedeni na jednaku srednju brzinu, oito je da e
gradijent brzine na stijenci cijevi biti vei u turbulentnom nego u laminarnom strujanju, to
znai da e biti i vee smino naprezanje. Vee smino naprezanje oznauje veu
disipaciju energije (bru pretvorbu mehanike u unutranju energiju koju u strujanju u
cijevima nazivamo i gubitkom mehanike energije). O tome se lako osvjedoiti i iz DarcyWeissbachovog izraza za pad tlaka (pad tlaka mjeri gubitak energije, a razmjeran je
sminom naprezanju na stijenci cijevi) za strujanje u cijevima, koji glasi
L
v2
p = sr
D
2
64 64
U laminarnom strujanju je faktor trenja =
=
, pa e pad tlaka biti linearno
Re vsr D
razmjeran srednjoj brzini strujanja. U turbulentnom strujanju, u reimu potpuno izraene
turbulencije faktor trenja je konstantan (sjetimo se Moodyeva dijagrama), to znai da e
pad tlaka biti razmjeran kvadratu srednje brzine.
Slina je situacija i pri optjecanju tijela, gdje definiramo koeficijent otpora
FD
CD =
1 2
v S
2
koji govori o sili otpora, odnosno o snazi potrebnoj za gibanje tijela kroz mirujui fluid (to
je snaga potrebna za svladavanje sile otpora, koja se predaje fluidu, a u konanici se
pretvara u unutarnju energiju fluida, to nazivamo disipacijom energije). Pri optjecanju
bilo kojeg tijela za sluaj niskih vrijednosti Reynoldsova broja (sluaj laminarnog
konst.
strujanja) koeficijent otpora je oblika CD =
, gdje vrijednost konstante zavisi od
Re
oblika tijela. U tom je sluaju sila otpora razmjerna brzini optjecanja tijela. Za sluaj
razvijenog turbulentnog strujanja koeficijent otpora je priblino konstantan, to znai da je
sila otpora razmjerna kvadratu brzine optjecanja.

Mehanika fluida II

74

6. Turbulentno strujanje fluida

6.2. Statistiko opisivanje turbulencije

Kao to je reeno, turbulentno strujanje je izrazito nestacionarno strujanje, koje se zbog
svoje stohastike prirode ne moe opisati analitiki. Turbulencija je to izraenija to je vei
Reynoldsov broj. U razvijenom turbulentnom strujanju sve veliine pokazuju sluajne
pulsacije u irokom spektru frekvencija (gledano vremenski) i u irokom spektru valnih
duljina (gledano prostorno). Pri numerikom rjeavanju Navier-Stokesovih jednadbi za
sluaj razvijenog turbulentnog strujanja diskretizacija podruja prorauna (geometrijska
mrea) bi morala biti tako sitna da se obuhvate i najmanje amplitude pulsacija, a vremenski
korak integracije bi morao biti tako mali da se obuhvate i najvie frekvencije turbulentnih
pulsacija, to je vrlo zahtjevno sa stajalita kapaciteta i brzine raunanja raunala. Rezultat
takva rjeavanja bi bio skup numerikih vrijednosti traenih polja fizikalnih veliina (u
nestlaivom strujanju bi to bila polja brzine i tlaka) u velikom broju prostornih toaka za
veliki broj vremenskih trenutaka. Ono to zanima inenjera su obino neke integralne
veliine poput protoka, ukupne sile tlaka, ukupne viskozne sile na neku povrinu i sl. Te
integralne veliine takoer pokazuju sluajne promjene u vremenu, a inenjera e zanimati
ne neka trenutna vrijednost, nego prosjena vrijednost i eventualno amplituda odstupanja
od te prosjene vrijednosti. Dakle, ako bi inenjeru dali numeriko rjeenje u velikom
broju vremenskih koraka, on bi te rezultate uprosjeio po vremenu, pa se namee sama po
sebi ideja da se prije rjeavanja Navier-Stokesovih jednadbi, sve veliine u tim
jednadbama uprosjee, te da se rjeavaju jednadbe za uprosjeene veliine, koje
inenjera i zanimaju. Time se znaajno olakava zadaa numerikog rjeavanja tih
jednadbi, jer koraci prostorne i vremenske diskretizacije vie ne moraju biti onako mali.
Danas se najee koristi vremensko uprosjeenje (Reynoldsovo osrednjavanje). Ako je f
neka veliina u turbulentnom strujanju, ona se moe prikazati zbrojem vremenski
osrednjene vrijednosti f i pulsirajueg dijela f ( f = f + f ' ). Vremenski osrednjena
vrijednost f u razdoblju T0 je po definiciji

f ( xi , t ) =

T0

T0
2

f ( xi , t ) d

T
0
2

gdje T0 mora biti odabrano tako da vrijedi f = f . Jasno je da kada se radi o

kvazistacionarnom turbulentnom strujanju ( f nije funkcija vremena), razdoblje
osrednjavanja moe teiti u beskonano. Dakle potez nad veliinom oznauje vremensko
osrednjavanje koje je definirano integralom, a za integriranje vrijedi da je integral zbroja
jednak zbroju integrala. Dvostruki potez, npr f oznauje osrednjavanje osrednjene
veliine. Za dobro odabrano razdoblje osrednjavanja, dakle vrijedi
f '= f f = f f = f f =0
Ili rijeima: Vremenski osrednjena vrijednost pulsirajueg dijela bilo koje fizikalne
veliine jednaka je nuli.
Osrednjena vrijednost prostorne derivacije (gradijenta) veliine f je
T0

1 2
f
T
T f ( xi , t ) d = x
i
0 T0

0
2
2

Za osrednjenu vrijednost vremenske derivacije, vrijedi analogno

df
1
=
dxi T0

T0
2

f ( xi , t )

d =
xi
xi

Mehanika fluida II

75

6. Turbulentno strujanje fluida

T0

f ( xi , t )
df
1
1 2
f
=
d = f ( xi , t ) d =
dt T0 T0
t
t T0 T0
t

2
2
Ili rijeima: Osrednjena vrijednost derivacije jednaka je derivaciji osrednjene vrijednosti.
Ako su f i g dvije veliine u kvazistacionarnom turbulentnom strujanju, pri emu je
T0
2

f = f + f ' i g = g + g ' , vrijede sljedee relacije

f g'= f g'= 0
f g = f ( g + g ') = f g + f g ' = f g
f g = ( f + f ' ) ( g + g ') = f g + f ' g '
Valja primijetiti da osrednjena vrijednost umnoka dvaju pulsirajuih dijelova fizikalnih
veliina nije jednaka nuli3. U konzervativnom obliku jednadbe koliine gibanja pojavljuje
se umnoak vi v j ija osrednjena vrijednost je
vi v j = vi v j + vi ' v j '

lan vi ' v j ' oznauje dvostruku korelaciju brzina4 u toki, a fizikalno gledano e taj lan
opisivati turbulentnu difuziju koliine gibanja, odnosno prijenos koliine gibanja uslijed
mijeanja estica fluida. Kontrakcijom indeksa u gornjem izrazu i njegovim dijeljenjem s
dva dobije se
1 2 1 2 1 2
vi = vi + vi '
2
2
2
 

a

Ako sliku strujanja u turbulentnom strujanju gledamo kao zbroj vremenski osrednjenog
(glavnog strujanja) opisanog poljem brzine vi i pulsirajueg strujanja opisanog poljem
brzine vi , tada je fizikalno tumaenje lanova u gornjoj jednakosti sljedee
Osrednjena vrijednost ukupne specifine kinetike energije strujanja
Specifina kinetika energija glavnog (osrednjenog) strujanja
Osrednjena vrijednost kinetike energije pulsirajueg strujanja ili kinetika energija
turbulencije (oznaava se s k = vivi / 2 )

Na temelju toga umnoka se moe govoriti o korelaciji dviju veliina, koja se izraava koeficijentom
korelacije

R=

f g
f f g g

Apsolutna vrijednost gore definiranog koeficijenta je u granicama od nula do jedan. Vrijednost koeficijent
korelacije jednaka nuli kazuje da su pulsacije veliina potpuno nezavisne, a vrijednost koeficijenta korelacije
jednaka jedan da meu njima postoji jednoznana veza.
4
To je tenzorska veliina. Ako se njena vrijednost ne mijenja pri zakretanju koordinatnog sustava govorimo
o izotropnoj turbulenciji, a ako se njena vrijednost ne mijenja pri translaciji koordinatnog sustava govori se o
homogenoj turbulenciji.

Mehanika fluida II

76

6. Turbulentno strujanje fluida

6.3. Vremenski osrednjene jednadbe za sluaj nestlaivog strujanja

Promatrat emo nestlaivo turbulentno strujanje ( =konst.), u kojem emo zanemariti
utjecaj masenih sila ( f i 0 ). Takvo je strujanje opisano jednadbom kontinuiteta i
jednadbom koliine gibanja u kojima su nepoznanice komponente polja brzine vi i polje
tlaka p . Ove emo veliine prikazati zbrojem osrednjene vrijednosti i pulsirajueg dijela
vi = vi + vi i p = p + p
1. Jednadba kontinuiteta za nestlaivo strujanje je
(v j + vj )
v j
=0
= 0 ili
x j
x j
Gledano u svjetlu prikaza strujanja zbrojem osrednjenog i pulsirajueg strujanje, gornja
jednadba kontinuiteta vrijedi za ukupno strujanje, a ijim se osrednjavanjem dobije
jednadba kontinuiteta za osrednjeno strujanje
v j
=0
x j

Ako se od jednadbe kontinuiteta za ukupno strujanje oduzme jednadba kontinuiteta za

osrednjeno strujanje, dobit e se jednadba kontinuiteta za pulsirajue strujanje
vj
=0
x j
Oito da u sluaju linearne jednadbe kontinuiteta vrijedi princip superpozicije (zbroj
dvaju rjeenja jednadbe je takoer rjeenje jednadbe), pa su jednadbe kontinuiteta za
osrednjeno i pulsirajue strujanje istovjetne jednadbi za ukupno strujanje. S obzirom da
nas zanima samo vremenski osrednjeno strujanje, jednadbu kontinuiteta za pulsirajue
strujanje neemo promatrati.
2. jednadba koliine gibanja za nestlaivo strujanje je
v

p
vi v j
i+
( v j vi ) =
+
+

t x j
xi x j x j xi
ili u prikazu s pomou osrednjenih i pulsirajuih dijelova polja brzine i tlaka
v v j
( vi + vi )

( p p ) vi v j

[
+
+
+
+ l i +

(v j + v j )(vi + vi )] =
l
x

t
x j
xi
xi x j xi

x
j
i

Vremenskim osrednjavanjem jednadbe koliine gibanja (uvaavajui prije definirana

pravila) dobije se jednadba koliine gibanja za osrednjeno strujanje, koja glasi

p vi v j

i+

v
v
=

v
v

( j i ) x x x x i j
t x j

i
i
i
j
Skup vremenski osrednjenih jednadbi kontinuiteta i koliine gibanja se naziva
Reynoldsovim jednadbama. Jednadba koliine gibanja za pulsirajue strujanje bi se
dobila oduzimanjem jednadbe koliine gibanja za osrednjeno strujanje od jednadbe
koliine gibanja za ukupno strujanje, no ta nam jednadba ne treba jer nam je ideja gledati
samo osrednjeno strujanje. Iz gornje jednadbe je jasno da neemo moi gledati samo
osrednjeno strujanje, ne vodei rauna o pulsirajuem strujanju, jer se u jednadbi koliine
gibanja (zbog nelinearnog konvektivnog lana, u kojem se pojavljuje umnoak v j vi )

Mehanika fluida II

77

6. Turbulentno strujanje fluida

pojavljuje predstavnik pulsirajueg strujanja, lan vivj . Taj lan oznauje turbulentnu
difuziju koliine gibanja, a budui da molekularna difuzija odgovara viskoznim
naprezanjima, to e se lan vivj nazivati turbulentnim ili Reynoldsovim naprezanjima.
Tenzor Reynoldsovih naprezanja je simetrian tenzor u kojemu je est nepoznanica

v1v1
vivj =
simetrino

v1v2

v1v3

v2 v2

v2 v3
v3v3

Jasno je da Reynoldsove jednadbe sadre vie nepoznanica, nego to ima jednadbi, pa

takav sustav nema jednoznano rjeenje. Mogli bismo izvesti i jednadbu za Reynoldsova
naprezanja (dvojnu korelaciju brzina). U jednadbi za dvojnu korelaciju pojavile bi se
trojna korelacija vivj vk i jo neke nove nepoznate korelacije. Za sve ove korelacije,
polazei od N-S jednadbi, takoer se mogu izvesti pripadne jednadbe u kojima bi se
zbog nelinearnosti N-S jednadbi pojavljivale nove i nove nepoznate korelacije, tako da bi
broj nepoznanica bre rastao od broja jednadbi.
Stohastiku prirodu turbulentnog strujanja prikazali smo vremenski osrednjenim poljima
brzine i tlaka, te time izgubili dio informacija koje sadre N-S jednadbe. Da bi povratili
izgubljene informacije potrebno je poznavati beskonano mnogo korelacija brzina i tlaka.
S druge strane, iskustvo pokazuje da je dovoljno poznavati konaan broj korelacija da bi se
proraunale karakteristike polja interesantne sa stajalita inenjerske prakse, i na toj se
injenici temelje modeli turbulencije.
Zadatak modela turbulencije je usklaivanje broja jednadbi i broja nepoznatih polja,
zaustavljajui se na odreenoj korelaciji. Sve vie korelacije modeliraju se pomou niih
koje su obuhvaene modelom turbulencije. Opi zahtjevi koji se postavljaju pred model
turbulencije su: univerzalnost, tonost, mogunost ekonominog rjeavanja i
jednostavnost.

6.4. Model turbulencije

Modeli turbulencije dijele se s obzirom na red korelacije brzina za koju se rjeava
transportna jednadba na: modele prvog, drugog i treeg reda. U modelima prvog reda,
koji su najjednostavniji, modelira se ve dvojna korelacija brzina, odnosno tenzor
Reynoldsovih naprezanja i to uglavnom prema hipotezi Boussinesqa u obliku:
v v 2
vivj = t i + j k ij
x j xi 3

gdje je t koeficijent turbulentne viskoznosti koji nije fizikalno svojstvo fluida ve

funkcija uvjeta strujanja, a u laminarnom strujanju jednak je nuli. lan s kinetikom
energijom turbulencije k = vivi / 2 dodan je u cilju zadovoljavanja gornje jednadbe za
sluaj kontrakcije indeksa. S obzirom na analogiju gornjeg izraza s Newtonovim zakonom
viskoznosti, modeli koji se temelje na toj pretpostavci nazivaju se newtonovskim
modelima turbulencije.
Hipotezom Boussinesqa est komponenti tenzora Reynolsovih naprezanja modelirano je
jednim nepoznatim poljem koeficijenta turbulentne viskoznosti. Postoji vie naina

Mehanika fluida II

78

6. Turbulentno strujanje fluida

modeliranja koeficijenata turbulentne viskoznosti, a mi emo se zadrati na

najjednostavnijem prema analogiji s kinetikom teorijom plinova.
Prandtlova hipoteza puta mijeanja
Boussinesqova ideja da turbulentna naprezanja (koja su posljedica kaotinog turbulentnog
mijeanja estica fluida) modelira slino viskoznim naprezanjima (koja su posljedica
kaotinog gibanja atoma i molekula unutar estica fluida), direktno vodi k Prandtlovom
modelu turbulentne viskoznosti koji se temelji na analogiji s molekularnom viskoznou,
koja je definirana kinetikom teorijom plinova. Prema kinetikoj teoriji plinova viskoznost
fluida je manifestacija molekularnog gibanja, kojeg opaamo u makrosvijetu. Po toj teoriji
viskoznost fluida je razmjerna gustoi fluida, slobodnoj putanji molekula i karakteristinoj
brzini molekula. Analogno tome se definira turbulentnu viskoznost u obliku
t = lmvt
gdje su:
lm - duljina puta mijeanja estica fluida u turbulentnom strujanju
vt - karakteristina brzina turbulentnih pulsacija
Prema tome turbulentna viskoznost je definirana s dvije karakteristine veliine u
turbulentnom strujanju, a gornja relacija ini osnovu za vei broj modela turbulencije, koji
se razlikuju po definiciji te dvije karakteristine veliine u turbulenciji.
Prouavajui strujanje u graninom sloju Prandtl je predloio sljedeu relaciju izmeu puta
mijeanja i karakteristine brzine turbulencije
v
vt = lm 1
x2
to uvrteno u gornju relaciju, daje konani izraz za koeficijent turbulentne viskoznosti
v
t = lm2 1
x2
u kojem se pojavljuje samo nepoznata duljina puta mijeanja lm . Ova se duljina propisuje
algebarskim relacijama na temelju eksperimentalnih mjerenja. Naravno da je to nedostatak
ovog modela jer je primjenjiv samo u situacijama za koje ve postoje eksperimentalna
mjerenja temeljem kojih se moe propisati put mijeanja.
Uvrtavanjem hipoteze Boussinesqa u Reynoldsove jednadbe one prelaze u oblik
v j
=0
x j
efektivni

tlak


2

p + k
v

3
+
i+
v j vi ) =
(
t x j
xi
x j

fektivna
eviskoznost





vi v j
+

( + t )

x j xi

Oito je da Reynoldsove jednadbe koje opisuju vremenski osrednjeno turbulentno

strujanje fluida imaju isti oblik kao i polazne Navier.Stokesove jednadbe, koje opisuju
ukupno strujanje, s razlikom da se u Reynoldsovim jednadbama pojavljuju vremenski
osrednjene veliine, umjesto tlaka se pojavljuje efektivni tlak, a umjesto viskoznosti fluida
efektivna viskoznost.
Iz toga se dade zakljuiti da e i von Krmnova impulsna jednadba za turbulentno
strujanje fluida imati isti oblik kao i za laminarno strujanje s tim da e se u njoj pojavljivati
vremenski osrednjene veliine.

Mehanika fluida II

79

6. Turbulentno strujanje fluida

6.5. Strujanje u blizini vrste stijenke (vieslojni model turbulentnog graninog

sloja)
Promotrimo s teorijskog stajalita vremenski osrednjeno strujanje u blizini ravne stijenke.
Pretpostavimo ravninsko strujanje (u koordinatnom sustavu s osi x1 du stijenke i osi x2
okomito na stijenku). Neka je strujanje stacionarno s izobraenim profilom brzine
v1 = v1 ( x2 ) (kao u strujanju u cjevovodu) i neka je strujanje bez gradijenta tlaka (kao u
graninom sloju uz ravnu plou).

Iz jednadbe kontinuiteta za vremenski osrednjeno strujanje slijedi

v2
v1 v2
v1
+
= 0 , odnosno prema pretpostavci je
= 0 , pa je
= 0 , odnosno
x1 x2
x1
x2
v2 0 .
Iz komponente jednadbe koliine gibanja u smjeru strujanja, za i = 1 dobije se
v
v

v1
v1 1 + v2 1 =
( + t )

x1
x2 x2
x2
S obzirom da je konvekcijski lan jednak nuli ostaje

v1
( + t )
=0
x2
x2



21 =

gdje izraz u uglatoj zagradi oznauje ukupno viskozno i turbulentno naprezanje 21 , kojeg
emo jednostavno oznaavati s . S obzirom da smo pretpostavili strujanje izobraenim
profilom brzine ( v1 nije funkcija od x1 ) integracijom gornje jednadbe dobije se
v
= ( + t ) 1 = C
x2
gdje se vrijednost konstante C odreuje iz rubnog uvjeta: za x2 = 0 ; = w , pa vrijedi
v
= ( + t ) 1 = w = konst.
x2
to znai da je ukupno smino naprezanje konstantno po debljini graninog sloja.
Analizirajmo sada dva ekstremna sluaja, da je zanemariva turbulentna viskoznost i da je
zanemariva molekularna viskoznost. Naime u neposrednoj blizini stijenke, turbulentne
pulsacije su onemoguene (priguene) samom stijenkom, a poznato je da su pulsacije
brzine na samoj stijenci jednake nuli. Kada nema turbulentnih pulasacija nema ni
turbulentne difuzije, odnosno turbulentne viskoznosti. Stoga se za vrlo blisko podruje uz

Mehanika fluida II

80

6. Turbulentno strujanje fluida

stijenku turbulentna viskoznost moe zanemariti. Nasuprot tome udaljavanjem od stijenke

turbulentne pulsacije se poveavaju, ime raste i put mijeanja pa prema tome i turbulentna
viskoznost. Dovoljno daleko od stijenke turbulentno strujanje postaje toliko razvijeno da je
turbulentna viskoznost mnogostruko puta vea od molekularne viskoznosti, te se
molekularna viskoznost moe zanemariti. U tom podruju moemo pretpostaviti da se put
mijeanja poveava razmjerno s udaljenou od stijenke, a ako je koeficijent
razmjernosti, vrijedi lm = x2 . U nastavku emo integrirati prethodnu jednadbu za ova
dva sluaja.
1) Podruje neposredno uz stijenku u kojem se zanemaruje turbulentna viskoznost:  t
v
v
Izraz za ukupno smino naprezanje prelazi u = ( + t ) 1 = 1 = w = konst. , ijom
x2
x2
integracijom se dobije

v1 =

w
x
2

tj. linearni profil brzine.

2) Podruje podalje od stijenke u kojem se zanemaruje molekularna viskoznost:  t
v
v
Izraz za ukupno smino naprezanje prelazi u = ( + t ) 1 = t 1 = w = konst. , a
x2
x2
prema Prandtlovoj hipotezi puta mijeanja je t = lm2

v1
, gdje je lm = x2 , pa je
x2

v
= x 1 = w = konst.
x2
odakle je
dv1 1 w 1
=
dx2 x2
te se integracijom dobije
1 w
v1 =
ln x2 + C
2 2
2

logaritmiki profil brzine, u kojem se von Krmnova konstanta i konstanta C odreuju

mjerenjem. Postojanje ova dva podruja linearnog i logaritmikog profila brzine potvreno
je mjerenjem uz stijenku kako u graninom sloju uz ravnu plou, tako i u strujanju u
cjevovodima. Rezultati mjerenja se obino prikazuju u bezdimenzijskom obliku. Iz
prethodnog izraza je jasno da lan

w
ima dimenziju brzine, pa se v = w naziva

brzina trenja. S pomou brzine trenja definiraju se bezdimenzijska brzina

v
u+ = 1
v
i bezdimenzijska udaljenost od stijenke
x v
xv
y+ = 2 = 2

Mehanika fluida II

81

6. Turbulentno strujanje fluida

Linearni profil brzine v1 =

w
x2
x2 prelazi u v1 = w
ili u + = y +


v2

Logaritmiki profil brzine v1 =

u+ =

ln y + + B =

1 w

ln x2 + C se moe preurediti u bezdimenzijski oblik

ln( Ey + )

Ova se dva profila obino prikazuju u dijagramu gdje je na ordinati bezdimenzijska brzina
u + , a na apscisi ln y + (odnosno y + u logaritamskoj skali), pa se u takvom dijagramu
+

linearni profil u + = y + = eln y prikazuje eksponencijalnom krivuljom, a logaritmiki profil

pravcem.

u+ =

v1
+
v

u =

v1
v

u+ =

ln( Ey + )
+

u =

1
1
ln y + + B = ln ( Ey + )

u+ = y+

u+ = y +

y + = 3do5

y + 40

v y

Gornja slika shematski prikazuje dijagram bezdimenzijske brzine u funkciji

bezdimenzijske udaljenosti od stijenke, pri emu bi kvadratii odgovarali izmjerenim
vrijednostima. Linearni profil koji je izveden uz pretpostavku  t , poklapa se s
y+ =

v x2

y+ =

mjerenjima do vrijednosti y + tri do pet, a to se podruje naziva linearnim podslojem.

Podruje u kojem se mjerenja dobro poklapaju s logaritmikim profilom brzine (izvedenim
pod pretpostavkom  t ) naziva se inercijalni podsloj (podruje y + od priblino 40 do
nekoliko tisua). Izmeu ta dva podsloja postoji podruje unutar kojega su molekularna i
turbulentna viskoznost istog reda veliine, a to se podruje naziva prijelaznim podslojem.
Kada se radi o optjecanju tijela, viskozni, prijelazni i inercijalni podsloj ine zajedno
unutarnji dio graninog sloja (procjenjuje se na 10 do 15 % ukupne debljine graninog
sloja). U unutarnjem dijelu graninog sloja znaajni utjecaj na turbulenciju ima sama
stijenka, te turbulencija ne ovisi znaajno o vanjskom strujanju, to objanjava injenicu da
e logaritmiki profil brzine vrijediti u strujanju uz bilo koju stijenku, pod uvjetom da je
gradijent tlaka umjereno velik (izraz je izveden pod pretpostavkom nultog gradijenta

Mehanika fluida II

82

6. Turbulentno strujanje fluida

tlaka). U unutarnjem dijelu graninog sloja je karakteristina brzina jednaka brzini v , a

karakteristina duljina je v / . Na turbulenciju u vanjskom dijelu graninog sloja
znaajniji utjecaj imaju parametri vanjskog strujanja, pa je u tom dijelu karakteristina
brzina jednaka brzini v na vanjskom rubu graninog sloja, a karakteristina duljina je
jednaka debljini graninog sloja.

6.6. Strujanje u hidrauliki glatkim i hrapavim cijevima

Za potrebe hidraulikog prorauna cjevovoda, definiran je faktor trenja koji ulazi u
Darcy-Weissbachov izraz za proraun pada tlaka, koji glasi
L1 2
p1 p2 =
usr
D2
gdje je usr2 prosjena brzina (po presjeku) vremenski osrednjenog profila brzine. Dakako da
postoji veza izmeu faktora trenja i sminog naprezanja na stijenci cijevi. Ako je strujanje
stacionarno i izobraenim profilom brzine (tako da se smino naprezanje ne mijenja u
smjeru strujanja), tada se iz jednadbe koliine gibanja postavljene za kontrolni volumen
(koji obuhvaa cijev duljine L izmeu presjeka 1 i 2) zakljuuje da je sila na stijenku
D2
cijevi jednaka razlici impulsnih funkcija tj. ( p1 p2 )
, a s druge strane, za sluaj
4
konstantnog sminog naprezanja, ta sila je w D L . Primjenom Darcy-Weissbachovog
izraza dobije se
L 1 2 D 2

usr
= w D L , odakle je
D2
4

w = usr2
8

usr .
gornji izraz prikazan pomou brzine trenja v = w prelazi u v =
8

Porast Re
u
umax

Re

Slika prikazuje rezultate mjerenja

vremenski osrednjenog profila brzine
u hidrauliki glatkim cijevima, pri
razliitim vrijednostima Reynoldsova
broja. Vrijednosti brzine su normirane
s maksimalnom brzinom umax u
simetrali cijevi. Iz slike je oito da
porastom Reynoldsova broja profil
brzine postaje ujednaeniji po
presjeku, to se tumai porastom
utjecaja turbulentne difuzije (kao to
je prije reeno to je vei Reynoldsov
broj to je turbulentno strujanje
razvijenije).

Mehanika fluida II

83

6. Turbulentno strujanje fluida

Jednostavan izraz koji dobro opisuje profil brzine u turbulentnom strujanju u hidrauliki
glatkim cijevima je
1

y n R r n
= =

umax R R
gdje je y udaljenost od stijenke cijevi, a r cilindarska koordinata (udaljenost od simetrale
u D
cijevi), R polumjer cijevi, a parametar n zavisi od Reynoldsova broja Re = sr .
u

Prosjena brzina po presjeku cijevi je po definiciji

1

1
1
2n 2
R r n
usr = udA = 2 umax
2
r
d
r
u

=
max

AA
R 0
( n + 1)( 2n + 1)
R
R

Sljedea tablica prikazuje vrijednosti parametra n i odgovarajuu vrijednost srednje

brzine, za razliite Reynoldsove brojeve
Re=
4.0 103
2.3 104
1.1 105
1.1 106
2.0 106
3.2 106
n=
6
6.6
7
8.8
10
10
0.791
0.807
0.817
0.850
0.865
0.865
usr / umax =
Iz tablice se vidi da se poveanjem Reynoldsova broja prosjena vrijednost brzine po
presjeku pribliava maksimalnoj brzini, jer se poveanjem Reynoldsova broja poveava i
turbulentna viskoznost.
Blasiusov empiriki izraz za faktor trenja, koji vrijedi u podruju Reynoldsova broja do
105 je

u D 4 0.3164
= 0.3164 sr =
Re0.25

Prema gornjoj tablici u podruju Reynoldsova broja do 105 priblino vrijedi usr 0.8umax ,
te primjenom Blasiusove formule, prethodno izvedeni izraz za smino naprezanje moemo
pisati
1

4
0.8umax 2 R 4

1
2
2

w = usr2 = 0.3164

0.8
u
0.0225

u
=
(
)
max
max

umax R

8
8

Uzimajui da je po definiciji w = v2 , iz gornjeg izraza slijedi veza

1

v R 7
umax = 8.74v

to uvrteno u izraz za profil brzine uz n = 7 daje
1

u
v y 7
= 8.74
v

ili

u = 8.74 ( y
+

1
+ 7

y 7
Dakle izraz
= za profil brzine u hidrauliki glatkoj cijevi pri Reynoldsovu broju
umax R
5
10 smo uz pomo Blasiusova izraza za faktor trenja prikazali u bezdimenzijskim
varijablama, definiranima uz izvod logaritmikog zakona, pa se sada ti profili brzine mogu
prikazati u istom dijagramu zajedno s rezultatima mjerenja. Takav dijagram upravo
u

Mehanika fluida II

84

6. Turbulentno strujanje fluida

prikazuje sljedea slika, na kojoj su kruiima oznaeni rezultati mjerenja pri razliitim
vrijednostima Reynoldsova broja. Oito je da svi mjerni rezultati priblino padaju na jednu
krivulju, to potvruje injenicu da tako prikazani rezultati ne zavise od Reynoldsova
broja. U istom je dijagramu ucrtan linearni profil brzine iz viskoznog podsloja (s obzirom
da je na apscisi dekadski logaritam y + ovdje je to krivulja 1), logaritmiki profil brzine
(definiran s = 0.4 i B = 5.5 - pravac 3), te prijelazno podruje izmeu viskoznog
podsloja (linearnog profila) i inercijalnog podsloja (logaritmikog profila). Krivuljom 4 je
oznaen gore dobiveni izraz iz Blasiusove formule i n = 7 , a krivuljom 5 analogni izraz
koji se dobije iz pretpostavke n = 10 koja odgovara viim vrijednostima Reynoldsova
broja. Iz slike je jasno da linearni profil vrijedi neposredno uz stijenku cijevi, za y + < 5
( log ( y + ) < 0.7 ), a logaritmiki profil brzine poinje vrijediti za log ( y + ) > 1.5 ( y + > 31 ).
Takoer je uoljivo puno bolje slaganje logaritmikog profila brzine s rezultatima
mjerenja, od profila brzine dobivenih uz pretpostavke n = 7 i n = 10 (krivulje 4 i 5).
Krivulja 4 se bolje slae s mjerenjima u podruju blie stijenci, a krivulja 5 dalje od
stijenke.

u+ =

u
v

Re

Profil brzine u hidrauliki glatkim cijevima

1- viskozni podsloj u + = y + ; 2- prijelazni

yv
log ( y + ) = log

podsloj;

inercijalni

podsloj

u + = 2.5ln ( y + ) + 5.5
1/ 7

4- u + = 8.74 ( y + )

1/10

; 5 - u + = 11.5 ( y + )

1/ 7

Profil brzine u + = 8.74 ( y + )

smo dakle dobili uz pretpostavku Blasiusova zakona za

faktor trenja, a taj se profil loije slae s mjerenjima nego logaritmiki profil, pa se namee
ideja da se krene od pretpostavke da logaritmiki profil vrijedi po itavom presjeku cijevi,
pa da se iz te pretpostavke odredi zakon faktora trenja (tako dobiveni zakon nosi naziv
Prandtlov univerzalni zakon faktora trenja).
Dakle polazimo od pretpostavki da je profil zadan izrazom

Mehanika fluida II

85

6. Turbulentno strujanje fluida

u + = 2.5ln ( y + ) + 5.5 ,

odnosno

v (R r)
u = v 2.5ln
+ 5.5 ,

a vrijedi i prije izvedeni izraz v =

usr .
8

Srednja brzina je po definiciji

R

1
v (R r)
usr = 2 v 2.5ln
+ 5.5 2r dr ,

R 0

5
a nakon integracije se dobije

v R
usr = v 2.5ln + 4.25

usr u gornji izraz, dobije se

8

usr 2 R
8
= 2.5ln
+
4.25
,

8
2

ili nakon sreivanja i prijelaza s prirodnog na dekadski logaritam

1
= 2.03log Re 0.91

Uvrtavanjem izraza v =

Naravno da koeficijenti u gornjem izrazu nee biti toni, jer logaritmiki profil ne vrijedi u
neposrednoj blizini stijenke i pri simetrali cijevi. Znaaj dobivenog rezultata sastoji se u
tome da smo dobili oblik zakona u kojem se koeficijenti odreuju metodom najmanjih
kvadrata na temelju rezultata mjerenja. Nakon takve korekcije koeficijenata Prandtlov
univerzalni zakon za faktor trenja u strujanju kroz hidrauliki glatke cijevi, poprima
konaan oblik
1
= 2.0log Re 0.8

Ovaj zakon je primjenjiv na cijelo podruje vrijednosti Reynoldsovih brojeva koji se

pojavljuje u praksi.
Strujanje kroz hidrauliki hrapave cijevi
U tehnikoj praksi su cijevi uglavnom hrapave, a osnovni problem je u tome to se
hrapavost opisuje s puno parametara, npr. visina hrapavosti, oblik hrapavosti, raspored
1

2v
v (R r)
v 2.5ln
+ 5.5 2r dr = 2
R 2 0
R

usr =
5

2v 2.5 2 v

r ln
R2 2

2v
R2

R
R

v ( R r )
2.5 r ln
dr + 5.5rdr =

0
0

2 Rr + r 2 5.5 2

2
2
r =
+
+ ( r R ) ln ( R r )
2

2 0

2 v
1.25 R ln

2
5.5 2

R
v R
+ R 2 ln R +
R = v 2.5ln + 4.25

Mehanika fluida II

86

6. Turbulentno strujanje fluida

hrapavosti, gustoa hrapavosti (broj neravnina po jedinici povrine) i sl. Sustavno

ispitivanje strujanja u umjetno ohrapavljenim cijevima izvrio je Nikuradse, tako da je na
stijenku cijevi lijepio zrnca pijeska odreenog promjera i to maksimalno gusto, tako da mu
je jedini parametar koji opisuje hrapavost bio promjer zrnaca pijeska, to emo zvati
visinom pjeane hrapavosti ks .
Sljedea slika prikazuje dijagram s njegovim rezultatima mjerenja u umjetno
ohrapavljenim cijevima, gdje je na apscisi Reynoldsov broj, a na ordinati stostruka
vrijednost faktora trenja (obje veliine u logaritamskom mjerilu). Pravcem 1, definiran je
zakon promjene faktora trenja u laminarnom strujanju (potvreno je analitiko rjeenje
prema kojemu je = 64 / Re ). Krivulja 2 oznauje Blasuiusov zakon faktora trenja za
hidrauliki glatke cijevi, koji vrijedi za Reynoldsove brojeve do 105 , krivulja 3 oznauje
Prandtlov univerzalni zakon faktora trenja za strujanje u hidrauliki glatkim cijevima.
Iz prikazanih rezultata mogue je zakljuiti sljedee:
hrapavost stijenke nema utjecaja u laminarnom strujanju ( = 64 / Re za bilo koju
hrapavost stijenke).
Faktor trenja (a time i gubitak visine energije) je vei u hrapavim nego u hidrauliki
glatkoj cijevi. Kod relativno malih visina hrapavosti, pri niskim vrijednostima
Reynoldsova broja hrapavost se ne manifestira (faktor trenja je jednak onome za
hidrauliki glatke cijevi.
Pri visokim vrijednostima Reynoldsova broja i najglae cijevi poinju pokazivati
hidrauliku hrapavost.
Za zadanu visinu hrapavosti se moe uoiti podruje u kojem faktor trenja ne zavisi od
Reynoldsova broja (podruje potpuno izraene hrapavosti). Podruje izmeu hidrauliki
glatkog podruja i podruja potpuno izraene hrapavosti se naziva prijelaznim podrujem i
u njemu je faktor trenja funkcija i Reynoldsova broja i relativne visine hrapavosti.

Ispitivanje Nikuradsea u umjetno ohrapavljenim cijevima (ks=visina pjeane hrapavosti)

1- laminarno strujanje = 64 / Re
2- Blasiusov zakon za hidrauliki glatke cijevi = 0.3164 / Re0.25
1
= 2.0log Re 0.8
3- Prandtlov univerzalni zakon za hidrauliki glatke cijevi

Mehanika fluida II

87

6. Turbulentno strujanje fluida

Lijeva slika prikazuje profile brzine za tri

visine hrapavosti, pri Reynoldsovom broju
Re = 106 . to je visina pjeane hrapavosti
vea to je razlika prosjene brzine po
presjeku i maksimalne brzine vea.

Hrapavost

umax

y
R izraene hrapavosti pokazuju da ponovo vrijedi
Mjerenja profila brzine u podruju potpuno
logaritmiki zakon u kojem je y + definiran kao bezdimenzijska udaljenost od stijenke, ali
normirana s visinom pjeane hrapavosti (umjesto karakteristinom duljinom / v koja je
definirana u viskoznom podsloju uz hidrauliki glatku stijenku), tako da je kod hrapavih
cijevi y + = y / ks (umjesto y + = v y / ). Sljedea slika prikazuje dijagram s rezultatima

mjerenja brzine (prikazano u bezdimenzijskim varijablama), pri emu je

logaritamskom mjerilu.

u+ =

y+ u

u
v

log

y
= log y +
ks

Zakon promjene brzine izraava se izrazom

y
y
u
= 5.75log + 8.5 = 2.5ln + 8.5
v
ks
ks

Mehanika fluida II

88

6. Turbulentno strujanje fluida

Ovaj izraz vrijedi u podruju potpuno izraene turbulencije, tj. u podruju kada faktor
trenja vie ne zavisi od Reynoldsova broja. Fizikalno je jasno da kada visina hrapavosti
tei k nuli, da hidrauliki hrapava stijenka postaje hidrauliki glatka, pa bi i gornji zakon
morao prijei u zakon za hidrauliki glatke cijevi, koji glasi
u
1 v y
v y
v y
= 5.75log + 5.5 = 2.5ln + 5.5 = ln + B
v



To znai da se i logaritmiki zakon za hidrauliki glatke cijevi mora moi prikazati s
pomou zakona za hidrauliki hrapave cijevi. Ako se u gornjem izrazu doda i oduzme lan
ln ks , on e prijei u oblik

y
y
u
v k
v k
= 5.75log + 5.5 + 5.75log s = 2.5ln + 5.5 + 2.5ln s
v


ks

ks


B

Prema tome zakon promjene brzine za hrapave cijevi u podruju potpuno izraene
hrapavosti i za hidrauliki glatke cijevi moe se izraziti istim izrazom
y
y
u
= 5.75log + B = 2.5ln + B
v
ks
ks
gdje je za hrapave cijevi u podruju potpuno izraene hrapavosti B = 8.5 = konst. , a za
hidrauliki glatke cijevi B postaje funkcija
v k
v k
B = 5.5 + 5.75log s = 5.5 + 2.5ln s


Sljedei dijagram prikazuje rezultate mjerenja koeficijenta B u funkciji bezdimenzijske
vk
hrapavosti k + = s (u logaritamskoj skali).

kv
log ( k + ) = log s

Pravac oznaen s 1, je tangenta na mjerne podatke, a njegova jednadba upravo odgovara
zakonu promjene koeficijenta B za hidrauliki glatke cijevi. Iz dijagrama je vidljivo da se
mjerni podaci dobro slau s tim pravcem do log ( k + ) < 0.7 , odnosno

Mehanika fluida II

89

6. Turbulentno strujanje fluida

k+ =

ks v

< 100.7 = 5.01 . Prema tome povrina cijevi nee izraavati hidrauliku hrapavost

ako je k + =

ks v

< 5 . S obzirom da je na granici viskoznog podsloja y + = 5 , mogli bi rei

da se hrapavost nee manifestirati ako se nalazi u viskoznom podsloju.

Horizontalni pravac oznaen s 2, govori o konstantnoj vrijednosti koeficijenta B = 8.5 i
odnosi se na podruje potpuno izraene hrapavosti, u kojem faktor trenja nije funkcija
Reynoldsova broja. Iz dijagrama se dade oitati da je u tom podruju priblino
kv
log ( k + ) > 1.845 , odnosno k + = s = 101.845 > 70 .

Za 5 <

ks v

< 70 govorimo o prijelaznom podruju turbulentnog strujanja u hrapavim

cijevima u kojima je faktor trenja funkcija i Reynoldsova broja i relativne visine

hrapavosti.
Valja naglasiti da se prikazani rezultati odnose na umjetnu pjeanu hrapavost. Stvarna
hrapavost se opisuje s puno vie parametara, a zavisi od materijala cijevi, tehnologije
izrade cijevi, stanja zaprljanosti (npr. pri transportu nafte, tee frakcije se taloe na
povrinu cijevi) i starosti povrine (npr. korozija cijevi poveava hrapavost). Za praktine
proraune nainjen je Moodyjev dijagram u kojem se definira ekvivalentna pjeana
hrapavost, kao ona visina pjeane hrapavosti koja daje faktor trenja jednak onome u
stvarno hrapavoj cijevi.

6.7. Turbulentno optjecanje hidrauliki glatke ploe

Jedno od korisnih rjeenja za inenjersku praksu je i rjeenje turbulentnog graninog sloja
uz ravnu plou. Dakako da u rjeavanju praktinih problema rijetko imamo optjecanje
ravne ploe, ali sila otpora ravne ploe nam odreuje donju vrijednost te sile ispod koje se
ne moe ii. Tako se npr. za inenjersku procjenu sile otpora broda koristi vrijednost sile
otpora ekvivalentne ravne ploe (koja je povrine jednake povrini broda) pomnoenoj s
faktorom forme, kojim se uzima u obzir i dio sile otpora oblika. Taj se faktor npr. uzima
iskustveno, na temelju poznavanja podataka na slinim formama.
Naravno, im se radi o turbulentnom strujanju jasno je da ne postoji analitiko rjeenje
problema optjecanja ravne ploe, koje dodue nismo dobili niti u sluaju laminarnog
strujanja (iako neki Blasiusovo rjeenje svrstavaju u klasu analitikih rjeenja, budui se
ono moe odrediti po volji tono), ve u obzir dolazi samo numeriko rjeavanje i to
uglavnom vremenski osrednjenih (Reynoldsovih) jednadbi ili pojednostavljene von
Krmnove integralne jednadbe. Von Krmnova jednadba za turbulentno strujanje je
istog oblika kao i za laminarno strujanje s razlikom da se u njoj pojavljuju vremenski
osrednjene veliine. Najee koritena rjeenja von Krmnove jednadbe su ona koja se
dobiju pretpostavkom profila brzine oblika
1

u y n
= ,
v

Mehanika fluida II

90

6. Turbulentno strujanje fluida

(to je analogija s profilom brzine u cijevima, gdje brzina umax u simetrali cijevi prelazi u
vremenski osrednjenu brzinu na rubu graninog sloja v , a polumjer cijevi R u vremenski
osrednjenu debljinu graninog sloja ). Vrijednost parametra n zavisna je od
Reynoldsova broja na izlaznom rubu ploe Re = v L / , pri emu vrijednost n raste s
porastom Reynoldsova broja. Ako je n = 7 govori se o Prandtlovom zakonu jedne
sedmine, a za n = 11 o zakonu jedne jedanaestine. Zakon 1/7 se koristi u podruju
5 105 < Re < 107 . Izrazi za debljinu graninog sloja, smino naprezanje i koeficijent otpora
jedne strane ploe, prema zakonu 1/7 su

v x
( x ) = 0.37 x

1
5

v x 5
w ( x ) = 0.0296 v2

v L
CD = 0.074

1
5

Za podruje 5 106 < Re < 109 koristi se zakon 1/11, po kojem vrijedi

v x 7
v L 7
w ( x ) = 0.0526 v2 , i CD = 0.0307 .


Osim ovih izraza u upotrebi su i Prandtl-Schlichtingov izraz CD =

0.455

( log Re )

2.58

, koji se

1000 CD

temelji na rjeavanju von Krmnove jednadbe uz pretpostavku logaritmikog profila

brzine u graninom sloju, te jo neke empirike formule. Sljedei dijagram prikazuje
rezultate mjerenja koeficijenta otpora hidrauliki glatke ploe (toke oznaene kruiima) i
krivulje koje oznauju pojedine zakone promjene koeficijenta otpora.

Re =

UL

Koeficijent otpora hidrauliki glatke ploe

Znaenje pojedinih krivulja na slici je sljedee:

Mehanika fluida II

91

6. Turbulentno strujanje fluida

1 - Blasiusovo rjeenje za laminarni granini sloj: CD =

1.328
Re

2 - Prandtlov zakon 1/7: CD = 0.074 Re 0.2

0.455
3 - Prandtl-Schichting: CD =
2.58
( log Re )
4 - Schultz-Grunow:

CD = 0.427 ( log Re 0.407 )

2.64

Krivulja 3a prikazuje prijelazno podruje. Naime na poetku hidrauliki glatke ploe prvo
se formira laminarni granini sloja, a nakon kritinog Reynoldsova broja (Rekr=3105 do
30105) poinje prelaziti u turbulentni granini sloj. Zbog poetnog dijela laminarnog
graninog sloja uvodi se korekcija (smanjenje koeficijenta otpora dobivenog uz
pretpostavku da se turbulentni granini sloj razvija od poetka ploe) u obliku A / Re , gdje
je A parametar koji ovisi o kritinom Reynoldsovom broju. to je Rekr vei to e podruje
laminarnog graninog sloja biti vee, pa e i korekcija (smanjenje) koeficijenta otpora biti
vee. Sljedea tablica prikazuje vrijednosti parametra A u zavisnosti od Rekr
Rekr 3105 5105 10105 30105
A
1050 1700 3300
8700
Korekciju ima smisla primjenjivati kada je Reynoldsov broj na temelju duljine ploe
relativno mali (u podruju 5 105 < Re < 107 ). Ako je npr. Re = 108 , a kritini Reynoldsov
broj 106 , tada e laminarni granini sloj zauzimati svega jedan posto duljine ploe, to je
naravno s inenjerskog stajalita zanemarivo. Korekcija koeficijenta otpora se moe vriti
ili u zakonu 1/7 ili u Prandtl-Schlichtingovoj formuli. Krivulja 3a prikazuje korigiranu
Prandtl-Schlichtingovu formulu, koja dakle glasi
0.455
A
CD =

2.58
Re
( log Re )
Treba naglasiti da se prijelaz laminarnog u turbulentno strujanje moe uz pomo
takozvanih stimulatora turbulencije pomaknuti u podruje niih Reynoldsovih brojeva.
Stimulator turbulencije je ica odreenog promjera koja se postavlja na plou popreno na
vektor brzine strujanja. Na toj se ici pojavljuju mali vrtlozi koji iniciraju nestabilnost
strujanja i prijelaz laminarnog u turbulentno strujanje. Ova se tehnika esto koristi u
bazenskom ispitivanju brodskih modela. Za sluaj da se u ispitivanju zadovoljava
jednakost Froudeovih brojeva, Reynoldsov broj za prototipni brod moe biti reda veliine
109 , a na modelu broda reda veliine 106 . Strujanje fluida oko prototipnog broda je dobrim
dijelom laminarno, pa je jasno da ta dva strujanja nee biti slina. Da bi se osigurala to
vea slinost dvaju strujanja na pramcu brodskog modela se stavljaju stimulatori
turbulencije, kojima je zadatak izazvati to raniji prijelaz laminarnoga u turbulentno
strujanje, kako bi to vee podruje strujanja bilo u reimu turbulentnoga strujanja.
Naravno da mjesta na koja se stavljaju stimulatori turbulencije moraju biti u podruju
dovoljno velikog Reynoldsova broja, jer e u protivnom nestabilnosti izazvane
stimulatorom turbulencije biti priguene (govori se o relaminarizaciji turbulencije), pa e
se prijelaz laminarnog u turbulentno strujanje pojaviti na nekom veem Reynoldsovu
broju.

Mehanika fluida II

92

6. Turbulentno strujanje fluida

6.8. Turbulentno strujanje oko hidrauliki hrapave ploe

L
ks

v k s

1000 CD

Re =

v L

Gornja slika prikazuje dijagram koeficijenta otpora umjetno ohrapavljene ploe duljine L .
Na dijagramu ks oznauje visinu pjeane hrapavosti. Na apscisi je Reynoldsov broj, a na
ordinati koeficijent otpora pomnoen s 1000. Parametarske krivulje hrapavosti su dane u
v k
L
dva oblika: za s = konst . i za
= konst. Najnia krivulja oznauje zakon promjene

ks
koeficijenta otpora hidrauliki glatke ploe. Slino kao i kod faktora trenja u hidrauliki
hrapavim cijevima poveanjem Reynoldsova broja poinju se manifestirati i manje visine
L
pjeane hrapavosti. Tako bi se iz dijagrama moglo oitati da se hrapavost
= 2 106
ks
poinje manifestirati kod Re = 2 108 , hrapavost L / ks = 2 105 kod Re = 2 107 , a
hrapavost L / ks = 2 10 4 kod Re = 2 106 . Mogli bismo definirati doputenu visinu
hrapavosti kdop kao maksimalnu visinu hrapavosti koja se nee manifestirati u
turbulentnom strujanju. Iz reenog bi za doputenu visinu hrapavosti vrijedilo
L
Re
=
kdop 100
Doputena visina hrapavosti nam govori do koje se mjere isplati ulagati u poboljanje
kvalitete povrine.
L
Na gornjem se dijagramu moe uoiti da krivulje definirane s
= konst. desno od crtkane
ks
linije postaju horizontalne, to znai da koeficijent otpora prestaje zavisiti od Reynoldsova

L
broja. To je podruje potpuno izraene hrapavosti za koje je CD = 1.89 + 1.62log
ks

Mehanika fluida II

2.5

93

6. Turbulentno strujanje fluida

6.9. Koeficijent otpora hidrauliki glatkog dugog cilindra i kugle

Pri optjecanju tijela kod kojih je preteiti dio sile otpora otpor trenja, hrapavost poveava
silu otpora i zbog pomicanja kritinog Reynoldsova broja na nie vrijednosti, ime se
smanjuje podruje laminarnog graninog sloja. Meutim kod oblih tijela poput cilindra i
kugle, uz pomo hrapavosti se moe smanjiti koeficijent otpora. Sljedea slika prikazuje
zavisnost koeficijenta otpora hidrauliki glatkog cilindra i kugle u funkciji Reynoldsova
broja.

Koeficijent otpora hidrauliki glatkog dugog cilindra i kugle

Pri niskim vrijednostima Reynoldsova broja (manjim od 1) inercijske sile se mogu
zanemariti, a koeficijent otpora je oblika CD = konst. / Re . Pri visokim vrijednostima
Reynoldova broja postoji podruje Reynoldsova broja u kojem je koeficijent otpora
konstantan (sila otpora je razmjerna kvadratu brzine).
Pri odreenom Reynoldsovu broju obje krivulje pokazuju gotovo skokovito smanjenje
koeficijenta otpora, to se naziva krizom otpora. Ova se pojava objanjava
premjetanjem toke odvajanja. Sljedea slika prikazuje turbulentno optjecanje kugle pri
Re = v D / = 1.5 104 . Strujanje u graninom sloju do toke odvajanja strujanja je
laminarno, a do odvajanja je dolo jer je fluidu ponestalo kinetike energije za svladavanje
pozitivnog gradijenta tlaka.

Mehanika fluida II

94

6. Turbulentno strujanje fluida

Optjecanje kugle pri Re = 1.5 104

Optjecanje kugle pri Re = 3 10 4 s ugraenim turbulizatorom

Gornja slika prikazuje optjecanje kugle pri Re = 3 10 4 , u kojem je tranzicija laminarnog u
turbulentno strujanje izazvana turbulizatorom (ianim prstenom) iza kojeg se jasno vidi
da je laminarno strujanje prelo u reim turbulentnog strujanja. U turbulentnom graninom
sloju se kinetika energija vanjskog strujanja pretvara u kinetiku energiju turbulentnih
pulzacija unutar graninog sloja, tako da fluid ima energije za svladavanje pozitivnog tlaka
u graninom sloju, te se toka odvajanja pomie prema stranjoj toki zastoja. Pomicanjem
toke odvajanja slika tlaka se mijenja u smislu smanjivanja otpora oblika, ime dolazi do
znaajnog smanjenja koeficijenta otpora. Dakle bez turbulizatora bi do krize otpora dolo
pri Reynoldsovom broju iznad 105 , a uz pomo turbulizatora (hrapavosti) vrijednost
Reynoldsova broja pri kojem se postie kriza otpora, se moe smanjiti. Sljedei dijagram
prikazuje koeficijent otpora razliito hrapavih kugli i to u blizini kritinog Reynoldsova
broja.

Mehanika fluida II

95

6. Turbulentno strujanje fluida

Iz dijagrama je oito da za odreeno podruje Reynoldsova broja hrapava kugla ima manji
koeficijent otpora nego hidrauliki glatka kugla.

Mehanika fluida II

96