PREGLED POVIJESTI CRKVE

1. KRANSKA ANTIKA
Kranstvo izvire iz povijesne osobe Bogoovjeka Isusa Krista i njegova djela
spasenja. Prema tome, dokaz da je Isus u povijesti zaista postojao i da je zaista osnovao Crkvu
pretpostavka je i temelj svakog crkveno-povijesnog prikaza. Mi danas moemo poetak i kraj
zemaljskog Isusova ivota s povijesnom sigurnou sklopiti u povijesni sklop ondanjeg
vremena: njegovo roenje za vrijeme Heroda Velikoga, otprilike 4. ili 5. god. nae ere, a
njegova smrt u vrijeme Poncija Pilata izmeu 30. i 33. god. nae ere.
Izvjetaji o postojanju Isusa Krista:
-

Tacitove izjave oko 117.

Plinije Mlai 112./113. (pismo caru Trajanu)
Svetonije oko 120.

Od idovskog pisca Josipa Flavija imamo izjave koje jasno pokazuju da je njemu povijesna
linost Isusa Krista bila poznata.
Evanelja izvjeuju da je sadraj Isusove propovjedi spasenja radosna poruka o Bojem
kraljevstvu, koje se ostvaruje u 2 stupnja:
1. Faza ovostranog poetka, koji je ve poeo Isusovim navijetanjem
2. Faza konanog ispunjenja na kraju vremena
Biblijski izvjetaji i slike koje je Isus upotrijebio da bi okarakterizirao svoju misao Crkve
pokazuje da je imao konkretnu sliku o Crkvi i da su ga apostoli jednako i razumjeli. Kad Isus
usporeuje svoju Crkvu s kuom ili sa svojim stadom onda on sasvim jasno izraava da ta
gradnja kue trai vrstu stijenu za temelj i da je za vodstvo stada potreban ovlateni pastir.
On je sam izmeu svojih uenika izabrao dvanestoricu kao posebne odgovorne, a u
Petrovoj osobi je svome stadu postavio pastira. Upravo slubeno postavljanje daje slubi
znaaj trajnosti, sa stanovitim trajnim zadatkom. Apostoli su svoju slubu smatrali kao
Bogom danu milost da bi slubu Isusa Krista ispunili i sveto evanelje izvrili. Isus je htio
svoju Crkvu kao povijesnu i vidljivu zajednicu. On nije samo nauavao ve je i ivio u
zajednici sa svojim uenicima. Pavao vidi tu ivotnu zajednicu vjernika s Kristom u slici

tijela, kojemu je Krist glava a vjernici udovi. Krist ivi i dalje u Crkvi svojim otkupljenjem i
predanjem na kriu. Bog je u Isusu Kristu postao ovjekom da ovjeanstvo povee sa sobom
i da mu bude blizak.

2. PRACRKVA U APOSTOLSKO VRIJEME

Ni jedno razdoblje povijesti Crkve nema tako odluan znaaj kao prijeme utemeljenja Crkve.
Poslije Isusova uzaaa nala se uenika opina odjednom u posve novom poloaju. Istina,
Gospodin joj je na rastanku bio predao jasan misijski zadatak : nastaviti njegovo propojedanje
spasa, navjetavati radosnu poruku o Kristovu spasenju. Toan postanak Crkve je teko
odrediti. Obino se ono rauna od Isusova uzaaa na nebo pa sve do smrti (od dvanestorice)
apostola.
Izvori za poznavanje crkvenog ivota u to vrijeme jesu u prvom redu novozavjetni spisi: Djela
apostolska i poslanice sv. Pavla, te spisi drugih svjedoanstava: spise apostolskih otaca.
Djela apostolska i poslanice sv. Pavla jasno pokazuju da je ve od samog poetka u pracrkvi
duhovna sluba smatrana kao bitni sastavni element poretka u kranskim opinama.

2.1. POBJEDONOSNI POHOD MLADE CRKVE OD JERUZALEMA DO RIMA

Dijeli se na 3 razdoblja:
1. Judeokranski s Jeruzalemom kao sreditem
2. Razdoblje prijelaza, od judeokranstva na kranstvo iz poganstva, s Antiohijom kao
sreditem
3. Razdoblje misije sv. Pavla kao pogana

2.2. PRAOPINA U JERUZALEMU

Jeruzalemska matina Crkva imala je ve od prvog poetka velik ugleda. Ovdje su djelovali
praapostoli, koji su zajedniki s Petrom na elu, vodili opinu kao ivi svjedoci Gospodinovi.
U Jeruzalemu se poeo izgraivati vlastiti kranski pojmovni jezik i oblikovati sluba Boja.
Ispoetka ivjela je tradicionalnim idovskim oblicima pobonosti, a preuzela je i osnovna
naela idovske organizacije. U isti mah ta je opina zajedno sa apostolima tvorila zasebnu
zajednicu, odravala je vlastitu slubu Boju. Petar je imao vodeu ulogu. Pored njega
oznauje se jo i Pavao, Jakov i Ivan kao stupovi opine. Predaja prvim Jeruzalemskim
biskupom zove Jakovom. Krani su dolazili do sukoba sa idovima , bila su dva progona.
Prvi val 33. god. Stjepan kamenova, a helenistiki krani protjerani iz Jeruzalema, a Savao
nastavio progon, koji je kasnije pred Damaskom izmeu 33.-36. doivio obraenje i postao je
Pavao. Drugi val progona, kralj Herod Agripa I. 42.-42., muenika smrt apostola Jakova
Starijeg. Antiohija je bila prva kranska opina i kranski misijski centar.

2.3. IRENJE KRANSTVA DO 3. ST.

Povijest apostola pokazuje u kolikoj snanoj mjeri je idovstvo u dijaspori bilo s poetka
snaan posrednik kranskog navijetanja. Posvuda se Pavao obraa najprije na idovske
opine, kojih je bilo po itavom rimskom carstvu. Osim Pavla i drugi su apostoli sudjelovali u
vjerovjesnitvu. Zahvaljujui misionarenju kranstvo se ve u drugom stoljeu rairilo u
svijetu kojih ih je okruivao i navijetali evanelje Isusa Krista. Tako je radosna poruka o
spasenju putovala sa trgovcima, vojnicima i propovjednicima du cesta. Na kljunim
prometnim tokama u gradovima, nastajale su prve opine.

3. PROGONI KRANA U RIMSKOM CARSTVU

3.1. OSNOVE PROGONA

Rimsko Carstvo bilo je pravna drava. Kako je protiv krana primjenila silu moramo
prepostaviti da je za tako neto imalo razloga. Na alost malo je slubenih zapisa koji bi
pokazali pravnu osnovu progona protiv krana. Kranski izvri progonima:
1. Pravni zapisi o muenicima
2. Passiones ili martyria-to su prikazi koje su sastavili suvremenici
3. Legende i prie iz kasnijih vremena

3.2 TOK PROGONA

Tok progona podijeljen je u 3 faze.

1. Razdoblje:
Sve do 100. god., otprilike drava tolerira ili ignorira kranstvo. Kranstvo smatraju
idovskom sektom. Prvi veliki progon, onaj Neronov, bilo je uasno nasilje okruntna tiranina
da bi se krivnja za poar Rima svalila s njega na krane. Neron je naredio da mnotvo
rimskih krana stave na strane muke i smaknu, a priredio je to u svojim vrtovima puku za
zabavu. Meu rtvama bili su Petar i Pavao. Taj progon bio je ogranien samo na Rim.
Sudbonosno je bilo to je taj Neronov postupak bacio ljagu na krane i time gotovo 2. st.
postavio stvarnu osnovu za progone krana.
2. Razdoblje:
Od 100-250. god., Krane sada smataju posebnom vjerom, ali je progone jer smatraju
neprijateljskom prema dravi i ljudima. Prema odredbi bilo je kanjivo biti kranin,

optuenim se nisu morali dokazati nikakvi drugi prijestupu. Slavni muenici 2. st. su: Ignacije
Antiohijski, Justin (filozof) i njegovih 6 drugara, Polikarpo Smirnski, Iyonski muenici.
Septimije Sever (193.-211.) - Trpio je ispoetka krane, ali je 202., iznenada proglasio
prijelaz na kranstvo kanjivim i time zapoeo progon krana, koji je bjesnio u sjevernoj
Africi, Egiptu i na Istoku.
3. Razdoblje:
Od 250-311., Car Decije teio je za unutranju obnovu rimske drave. Kako je smatrao da
krani, koji uskrauju dravni obred, potkapaju vjerske temelje carstva, ovo je prvi put da je
postojao dravni zakon, kojem je svrha bila da iskorjeni kranstvo i stanovnike carstva
ponovno privedu rimskoj dravavnoj vjeri. Sredinom 250. god., odredio je jednim ediktom da
svi stanovnici carstva moraju rtvovati bogovima, da bi se tako obanili od nekakvih poasti.
Na taj nain se moralo otkriti da krani uskrauju rtve, te su ih na kraju osudili na smrt kao
ljude koji izazivaju gnjev bogova. Nakon rane smrti cara Decija, nastavili su njegovi sinovi
Gal i Valerije progonstvo krana. Valerijev sin Galijan povukao je edikte o progonima, te je
za krane sada nastupilo mirno razdoblje, koje je trajalo 40. god. Bila je to tiina prije
posljednje i najstranije oluje.
Dioklecijan - Obnovio je rimsko carstvo, dugo je trpio krane. ak su njegovu suprugu
Prisku i ker Valeriju smatrali krankama. Onda je odjednom 303., zapoeo najkrvaviji
progon. Taj progon pretvorio se u odlunu bitku izmeu kranstva i Rimskog Carstva, te
zavrio preko Konstantina Velikog pobjedom kranstva. Progon je poeo 22. veljae 303.,
caskim ediktom kojim je naredio da se razore sve crkve i spale svete knjige. Dva daljnja
edikta proirila su progon na sav kler u carstvu. 4. edikt imao je jasan cilj da potpuno istrijebi
kranstvo.