Henri Dejvid Toro Valden

Sadraj
Ralph Waldo Emerson: Uvod....................................................................................................................2
WALDEN................................................................................................................................................12
Ekonomija ..............................................................................................................................................13
Gdje sam ivio i za to sam ivio ...........................................................................................................46
tivo .......................................................................................................................................................54
Zvuci .......................................................................................................................................................59
Samoa ...................................................................................................................................................67
Posjetitelji................................................................................................................................................72
Grahovite ..............................................................................................................................................79
Selo .........................................................................................................................................................85
Jezera ......................................................................................................................................................88
Bakerova farma ......................................................................................................................................99
Vii zakoni ............................................................................................................................................103
ivotinjski susjedi ................................................................................................................................109
Zagrijavanje kue .................................................................................................................................115
Bivi stanovnici i zimski posjetitelji ....................................................................................................122
Zimske ivotinje ...................................................................................................................................129
Jezero zimi ............................................................................................................................................134
Proljee .................................................................................................................................................141
Zakljuak ..............................................................................................................................................150

Ralph Waldo Emerson: Uvod1

Henry David Thoreau bio je posljednji muki potomak francuskog pretka koji je doao u ovu
zemlju s otoka Guernseyja. U njegovu znaaju povremeno su se oitovale crte toga podrijetla, u
jedinstvenu spoju s veoma snanim saskim duhom.
Roen je u Concordu, u Massachusettsu, dne 12. srpnja 1817. Diplomirao je na harvardskom
koledu, ali se u knjievnom smislu nije nimalo isticao. Ikonoborac u knjievnosti, rijetko je
zahvaljivao kolama na njihovim uslugama, slabo ih cijenei, premda je njegov dug prema njima bio
znatan. Napustivi sveuilite, pridruio se bratu u poduavanju u privatnoj koli, koju je ubrzo
napustio. Njegov otac bio je proizvoa olovaka, i Henry se na neko vrijeme posvetio tom zanatu,
vjerujui da moe nainiti bolju olovku od onih koje su tada bile u uporabi. Okonavi eksperimente,
pokazao je svoje djelo kemiarima i umjetnicima u Bostonu te se, dobivi od njih potvrde da je
njegova kakvoa ravna najboljim londonskim proizvoaima, vratio zadovoljan kui. Prijatelji su mu
estitali to si je utro put k uspjehu. No on im je odvratio da vie nikad nee napraviti nijednu olovku.
"Zato bih? Neu ponovno initi ono to sam ve uinio." Nastavio je svoje beskrajne etnje i
raznovrsna prouavanja, svakoga dana se na neki nov nain upoznajui s prirodom, premda dotad jo
nije govorio o zoologiji ili botanici, budui da ga, iako je revno izuavao prirodne injenice, nisu
zanimale tehnika i pisana znanost.
U to je doba za snanog, zdravog mladia koji je netom zavrio studij, dok su svi njegovi
drugovi odabirali profesiju ili udjeli za nekim unosnim zaposlenjem, bilo neizbjeno da mu misli
budu usmjerene k istom pitanju, i trebala mu je rijetka odlunost da odbije sve uvrijeene putove i
zadri svoju samotnu slobodu po cijenu da iznevjeri prirodna oekivanja svoje obitelji i prijatelja:
utoliko vie to je bio savreno estit i pomno osiguravao vlastitu neovisnost te je od svakoga
zahtijevao da se dri te dunosti. No, Thoreau se nikad nije kolebao. Bio je roeni prosvjednik. Odbio
je odustati od svoje silne tenje za spoznajom i djelovanjem u korist bilo kakve uske vjetine ili zvanja,
stremei mnogo obuhvatnijem pozivu, umijeu dobroga ivljenja. Ako je omalovaavao i opirao se
mnijenjima drugih, bilo je to samo stoga to je bio vema zaokupljen usklaivanjem svoje prakse sa
svojim uvjerenjem. Nikad lijen niti sklon ugaanju samome sebi, radije je, kad je elio novac,
zaraivao kakvim manualnim radom koji mu je bio po volji, kao to je gradnja amca ili podizanje
ograde, sadnja, kalemljenje, mjernitvo ili neki drugi kratkotrajan posao, nego duljim zaposlenjem.
vrstih navada i malobrojnih potreba, vjet u drvodjelstvu i aritmetici, bio je sasma sposoban ivjeti u
bilo kojem kraju svijeta. Trebalo mu je manje vremena nego drugima da namiri svoje potrebe. Stoga je
bio siguran u svoju dokolicu.
Uroena vjetina mjerenja, proizila iz njegova matematikog znanja, i navika da utvruje mjere
i udaljenosti predmeta koji su ga zanimali, veliinu drvea, dubinu i irinu jezera i rijeka, visinu
planina i zranu udaljenost omiljenih vrhova, kao i blisko poznavanje teritorija oko Concorda, naveli
su ga da uplovi u mjerniku slubu. Za nj je ona imala tu prednost to ga je stalno vodila u nova,
zabaena podruja i pomagala mu u prouavanju prirode. Njegova su preciznost i vjetina u tome
poslu bile na cijeni te je nalazio posla koliko je htio.
Lako je rjeavao mjernike probleme, ali su ga svakodnevno pritiskala ozbiljnija pitanja, s
kojima se odluno suoavao. Propitivao je sve obiaje i elio postaviti cjelokupnu svoju praksu na
idealne temelje. Bio je prosvjednik a outrance,2 a malo iji ivot odlikuju tolika odricanja. Nije bio
izobraen ni za kakvo zvanje, nikad se nije enio; ivio je sam; nikad nije iao u crkvu; nikad nije
1
2

Izvorno objavljeno u The Atlantic Monthlyju 1862. godine.

Franc. do krajnosti.

glasao; odbijao je plaati porez dravi; nije jeo meso, nije pio vino, nikad nije troio duhan; i, premda
prirodoznanac, nije se koristio ni zamkama niti pukom. Odabrao je, bez sumnje mudro po sebe, biti
diplomantom miljenja i prirode. Nije imao dara za bogaenje i umio je biti siromaan bez i najmanje
trunke prljavtine ili neuglaenosti. Moe biti da se predao svome nainu ivota bez naroita
zacrtavanja, ali ga je potvrdio kasnijom mudrou. "esto se podsjetim", napisao je u svome dnevniku,
"kako bi, sve i da me podare Krezovim blagom, moji ciljevi zacijelo bili isti, a moja sredstva bitno
jednaka." Nije upadao u iskuenja protiv kojih bi se morao boriti pohote, strasti, sklonosti otmjenim
tricama. Nametali su mu pristojnu kuu, odjeu, navade i govor visoko kultiviranih ljudi. Uvelike mu
je drai bio dobar Indijanac i te je rafiniranosti drao preprekama razgovoru, u elji da se sa svojim
drugom sretne na najjednostavnijoj ravni. Odbijao je pozive na rukove, jer je ondje svatko bio svima
na putu, a on nije mogao susretati pojedince radi bilo kakve svrhe. "Oni se die", govorio je, "time to
su im rukovi skupi; ja se pak ponosim time to je moj ruak jeftin." Kad bi ga za stolom upitali koje
mu je jelo najdrae, odgovarao je: "Najblie." Nije mu se sviao okus vina i nikad nije imao poroka u
ivotu. Kazao je: "Mutno se sjeam uitka u puenju ljiljanova korijena, prije nego to sam postao
mukarac. Obino sam imao zalihu. Nikad nisam puio nita kodljivije."
Odabrao je biti bogat inei svoje potrebe malobrojnima i namirujui ih sam. Na putovanjima se
sluio eljeznicom samo da bi prevaljivao podruja koja su mu bila nevana za tadanju svrhu,
pjeaio je stotinama kilometara i izbjegavao krme, plaajui konaite u seljakim i ribarskim
kuama jer su bile jeftinije i prikladnije te jer je ondje lake mogao nai ljude i podatke koje je elio.
U njegovoj je naravi bilo neega vojnikog, nepokornog, uvijek muevnog i stamenog, ali rijetko
njenog, kao da se samo u otporu osjeao svojim. elio je razotkriti varku, prokazati zabludu, trebalo
mu je, rekao bih, malo pobjednikog osjeaja, bubnjave doboa, da bi mu snage dole do punog
izraaja. Nita ga nije stajalo rei "ne", dapae bilo mu je to mnogo lake nego rei "da". ini se da mu
je prvi poriv, kad bi uo kakvu izjavu, bio taj da joj proturjei, toliko je nestrpljiv bio spram
ogranienja naega svakidanjeg miljenja. Ta navika, naravno, pomalo obeshrabruje naklonost
drutva; i premda bi ga sugovornik naposljetku odrijeio svake zlobe i neiskrenosti, to bi ipak naudilo
konverzaciji. Stoga mu nije bilo ravna sudruga koji bi s nekim tako istim i bezazlenim bio u srdanim
odnosima. "Volim Henryja", rekao je jedan od njegovih prijatelja, "ali ne moe mi biti mio; kad bih ga
primio za ruku, odmah bih pomislio da za ruku primam brijest."
Pa ipak, premda pustinjak i stoik, bio je uistinu sklon suosjeanju te bi se od srca i djetinje
prepustio drutvu mladih ljudi koje je volio i koje je s uitkom zabavljao, kao to je samo on mogao,
raznovrsnim i beskrajnim anegdotama o svojim iskustvima na polju i rijeci; i uvijek je bio spreman
povesti drutvo u branje borovnica ili u potragu za kestenjem ili groem. Govorei jednog dana o
javnom nastupanju, Henry je ustvrdio da je sve to uspije kod sluateljstva loe. Ja na to rekoh: "Tko
ne bi volio napisati neto to svi mogu itati, poput Robinsona Crusoea? I tko bez aljenja vidi kako
njegovim stranicama nedostaje valjana materijalna potkrepa, koja svakoga raduje?" Henry je, dakako,
tome prigovorio, te je pohvalio bolja predavanja to dopiru tek do nekolicine. No za veerom ga je
neka mlada djevojka, shvativi da e on odrati predavanje u knjievnom drutvu, otro upitala: "Hoe
li to predavanje biti lijepa, zanimljiva pripovijest kakvu bih ja voljela uti, ili neka od onih starih
filozofskih pria za koje ne marim?" Henry se okrenuo prema njoj, zamislio se i, koliko vidjeh,
pokuao povjerovati da ima temu koja bi mogla odgovarati njoj i njezinu bratu, koji e otii na
predavanje bude li im ono na korist.
Bio je govornik i initelj istine, roen kao takav, i s tog je razloga uvijek upadao u dramatine
situacije. U svim je okolnostima sve promatrae zanimalo koju e stranu zauzeti Henry i to e rei; a
on nije iznevjerivao oekivanja, nego bi u svakoj prilici iznio originalan sud. Godine 1845. izgradio si
je malu drvenjaru na obalama jezera Waldena, gdje je sm proivio dvije godine u radu i prouavanju.
Taj je korak za nj bio posve prirodan i prikladan. Nitko tko ga je poznavao ne bi ga mogao okriviti za
prenemaganje. Od svojih se susjeda vie razlikovao milju nego postupanjem. im je iscrpio prednosti
3

toga samotnitva, okanio ga se. Godine 1847., ne odobravajui neke vidove troenja javnih rashoda,
odbio je platiti gradski porez te je zavrio u zatvoru. Jedan je prijatelj platio porez za nj pa su ga
pustili. Slina neugodnost prijetila mu je i sljedee godine. No kako su prijatelji platili porez unato
njegovu protivljenju, vjerujem da se prestao opirati. Nikakvo suprotstavljanje niti ismijavanje nije za
nj imalo teinu. Nita mu nije znailo ako bi svi prisutni bili oprenog miljenja. Jednom je prigodom
otiao u sveuilinu knjinicu da nabavi neke knjige. Knjiniar mu ih je odbio posuditi. G. Thoreau se
obratio dekanu koji mu je iznio pravila i obiaje, a prema kojima je posudba knjiga doputena
studentima s tamonjim prebivalitem, sveenicima koji su ondje studirali i nekim drugim mjetanima
u krugu esnaest kilometara od koleda. G. Thoreau je objasnio dekanu da je eljeznica ukinula stare
mjere udaljenosti da je knjinica beskorisna, da, kao i dekan i koled pod njegovim pravilima da
je jedina korist to je duguje koledu njegova knjinica da je u tom trenutku ne samo njegova
potreba za knjigama imperativ nego i da treba velik broj knjiga, te ga je uvjeravao kako je on, Thoreau,
a ne knjiniar, njihov pravi skrbnik. Ukratko, dekan je uvidio da je molitelj tako nadmoan a da se
pravila doimaju tako smijenima te mu je na koncu pruio povlasticu koja se u njegovim rukama otada
pokazala neogranienom.
Nije bilo istinskijeg Amerikanca od Thoreaua. Njegova privrenost domovini i vlastitom
poloaju bila je nepatvorena, a odbojnost spram engleskih i europskih manira i ukusa gotovo je
dosezala prezir. Nestrpljivo je sluao novosti ili bonmots3 napabirene iz londonskih krugova, i premda
je nastojao biti uljudan te su ga anegdote umarale. Svi ljudi samo oponaaju jedni druge, i to u sitnim
pogledima. Zato ne mogu ivjeti to je odvojenije mogue i biti ljudi svak za sebe? Traio je
najpoduzetniju narav i elio je ii u Oregon, a ne u London. "U svim krajevima Velike Britanije",
zapisao je u dnevniku, "otkrivaju se tragovi Rimljana, njihove pogrebne urne, njihovi tabori, ceste,
nastambe. Ali Nova Engleska barem nije osnovana na rimskim ruevinama. Ne moramo polagati
temelje naih kua na pepelu prijanje civilizacije."
No budui idealistom, koji je zastupao ukidanje ropstva, ukidanje pristojbi, gotovo i ukidanje
vlasti, suvino je rei kako je drao ne samo da ga aktualna politika ne zastupa nego i da je u gotovo
jednakoj mjeri suprotstavljen svakovrsnim reformatorima. Ipak, plaao je danak svome postojanom
potovanju prema Stranci protiv ropstva. Jednog je ovjeka, kojega je osobno upoznao, iznimno
cijenio. Prije no to je o kapetanu Johnu Brownu izgovorena ijedna blagonaklona rije, veini kua u
Concordu poslao je obavijest da e u nedjelju uveer u javnoj dvorani govoriti o poloaju i znaaju
Johna Browna te je pozvao sve ljude da dou. Republikanski odbor, Abolicionistiki odbor, poruili su
mu da je to preuranjeno i da nije preporuljivo. Odgovorio je: "Nisam vas pitao za savjet, nego sam
najavio da u govoriti." Dvoranu su ve u rani sat ispunili ljudi sa svih strana, a njegovo iskreno
velianje junaka svi su s potovanjem sasluali, mnogi sa simpatijom koja je iznenadila i njih same.
Za Plotina je reeno da se sramio svoga tijela, a po svoj prilici je za to imao dobar razlog jer
tijelo mu je bilo loim slugom te nije bio vjet u bavljenju materijalnim svijetom, kao to je esto
sluaj s ljudima apstraktnog uma. No g. Thoreau bio je obdaren nadasve prilagodljivim i upotrebljivim
tijelom. Bio je niska stasa, vrste grae, svijetle puti, snanih, ozbiljnih plavih oiju i dostojanstvena
izgleda, a lice mu je u poznijim godinama bilo prekriveno pristalom bradom. Osjetila su mu bila otra,
graa jaka i krepka, ruke snane i vjete u uporabi orua. A tijelo i um bijahu mu u udesnom skladu.
Mogao je osamdeset pet metara tonije odmjeriti korakom nego drugi motkom. Nou je, govorio je,
umio lake pronai put stopalima nego oima. Odoka je izvrsno mogao procijeniti mjere nekog stabla;
umio je poput trgovca procijeniti teinu goveda ili praseta. Iz kutije s nabacanim olovkama mogao je
hitro jednim zahvatom uzeti njih tucet. Bio je dobar pliva, trka, kliza, vesla, a u jednodnevnom
pjeaenju vjerojatno je mogao nadmaiti veinu svojih zemljaka. Odnos njegova tijela prema umu bio
je jo bolji nego to smo natuknuli. Govorio je kako voli svaki korak koji uini. Duina njegove etnje
u pravilu je odreivala duinu njegova pisanja. Zatvoren u kui uope nije pisao.
3

Franc. duhovite izreke, dosjetke.

Imao je snaan zdrav razum, poput onoga to ga Rose Flammock, tkaleva ki u Scottovoj
romanci, hvali u svoga oca govorei kako nalikuje mjernom tapu koji, jednako dobro kao to mjeri
prteno platno i damast, moe mjeriti i goblene i zlatnu tkaninu. Snalazio se u svakoj prilici. Dok sam
sadio umska stabla, a za to sam pribavio etiri i po litre irova, rekao je da e samo manji dio biti
zdrav te ih je stao pregledavati i odabirati zdrave. No uvidjevi da to oduzima vrijeme, kazao je:
"Mislim da e, ako ih sve stavi u vodu, dobri potonuti." Taj smo pokus uspjeno proveli. Znao je
nainiti nacrt vrta, kue ili taglja; bio bi sposoban voditi "pacifiku istraivaku ekspediciju"; umio je
dati razborit savjet glede najteih privatnih ili javnih pitanja.
ivio je od danas do sutra, neoptereen i nesputan sjeanjem. Ako vam je juer iznio nov
prijedlog, danas bi vam iznio drugi, ne manje revolucionaran. Silno radino i staloeno eljade, kao i
svi veoma organizirani ljudi, visoko cijenei svoje vrijeme, doimao se jedinim dokonim ovjekom u
gradu, vazda spreman za bilo kakav obeavajui izlet ili razgovor koji bi se otegnuo do kasnih sati.
Njegov britki duh nikad nisu koila vlastita mu pravila dnevne razboritosti, nego je uvijek bio
pripravan za novu prigodu. Volio je i sluio se najjednostavnijom hranom, no kad bi netko zagovarao
biljnu hranu, Thoreau je bio miljenja da je svaka prehrana triavo pitanje, govorei da "ovjek koji
ustrijeli bizona ivi bolje od ovjeka smjetenog u Graham Houseu". 4 Govorio je: "Moete spavati
pokraj eljeznike pruge a nikad ne biti ometeni: narav dobro zna koji su zvukovi vrijedni pozornosti
te je odluila ne uti zviduk lokomotive. Ali stvari potuju predan um i nikad ne prekidaju mentalnu
ekstazu." Zabiljeio je to mu se opetovano dogaalo: kad bi, naime, izdaleka dobio kakvu rijetku
biljku, ubrzo bi u svojim obilascima naao istu takvu. A ti sretni sluajevi koji se dogaaju samo
dobrim igraima dogaali su se njemu. Jednog je dana odvratio nekom strancu koji se u etnji s njime
raspitivao gdje se mogu nai indijanske strelice: "Posvuda", i, sagnuvi se, smjesta podignuo jednu s
tla. Na brdu Washingtonu, u Tuckermanovoj guduri, Thoreau je gadno pao i uganuo gleanj. U asu
dok se podizao, prvi put je ugledao lie biljke Arnica mollis.
Njegovim krepkim zdravim razumom, oboruanim snanim rukama, otrim zapaanjima i
vrstom voljom, ipak se ne moe objasniti nadmo koja je zraila iz njegova jednostavnog i skrovitog
ivota. Moram dodati kljunu injenicu da je u njemu bilo izvanredne mudrosti, svojstvene rijetkom
soju ljudi, koja mu je materijalni svijet otkrivala kao sredstvo i kao simbol. To je otkrie, koje
pjesnicima kadto podaruje sporadinu i isprekidanu svjetlost, sluei im kao ukras u pisanju, u njemu
bilo vazda budni uvid; i kakve god ga mane ili prepreke temperamenta mogle zamraivati, nije bio
slijep za nebesku viziju. Jednom je u mladosti kazao: "Drugi svijet je sva moja umjetnost; moje olovke
nee risati nijedan drugi; moj depni no nee rezbariti nita drugo; ne rabim ga kao sredstvo." Bila je
to muza i duh koji je upravljao njegovim stavovima, razgovorom, prouavanjima, radom i tokom
ivota. To ga je inilo pronicavim sucem ljudi. Otprve bi odmjerio svoga sugovornika i, premda
neprijemiv za neke istanane crte kulture, mogao je veoma dobro odrediti njegovu teinu i kalibar. A
to je u razgovoru s njime katkad ostavljalo dojam genijalnosti.
Predmet o kojemu je bila rije shvaao je na prvi pogled te je uviao ogranienja i siromatvo
onih s kojima je razgovarao, pa se inilo kanda takvim stranim oima nita nije skriveno. Opetovano
sam upoznavao mlade ljude u kojih bi se u trenutku stvorilo uvjerenje da je to ovjek kojega su traili,
ovjek nad ljudima, koji im moe rei sve to trebaju initi. On se prema njima nikad nije odnosio
njeno, nego nadmono, pouno, prezirui njihovu triavost veoma sporo ili im uope ne
obeavajui svoje drutvo u njihovoj kui, pa ak ni u svojoj. "Zar nije htio etati s njima?" "On to nije
znao. Nita mu nije bilo tako vano kao etnja; nije tratio etnje na drutvo." Ugledni pojedinci nudili
su mu se da ga posjete, ali on ih je odbijao. Prijatelji koji su mu se divili nudili su mu da ga o svom
troku odvezu do rijeke Yellowstone, u Zapadnu Indiju, u Junu Ameriku. No premda su bila nadasve
ozbiljna i promiljena, njegova odbijanja, u posve novim odnosima, podsjeaju na odgovor onoga
kicoa Brummela gospodinu koji mu je ponudio svoju koiju za prijevoz po pljusku: "Ali ime ete se
4

Raskoan pansion u Sjevernoj Karolini izgraen sredinom 19. stoljea u neoklasicistikom stilu.

onda vi voziti?" a kakvih se samo optuujuih utnji, kakvih pronicavih i neodoljivih govora koji su
slamali svaku obranu njegovi drugovi mogu sjetiti!
G. Thoreau se takvom bezostatnom ljubavlju posveivao poljima, brdima i vodama svoga rodnog
mjesta te ih je uinio poznatima i zanimljivima svim pismenim Amerikancima, kao i ljudima preko
mora. Rijeku na ijim se obalama rodio i umro poznavao je od izvora do stjecita s Merrimackom.
Tijekom brojnih godina na njoj je obavljao ljetna i zimska promatranja, u svako doba dana i noi. Do
rezultata nedavnog istraivanja Povjerenstva za vodu to ga je imenovala drava Massachusetts on je
nekoliko godina prije bio doao privatnim eksperimentima. Sva zbivanja u njenom koritu, na obali i u
zraku ponad nje; ribe, njihovo bacanje ikre i mrijestilita, njihove navade i hrana; lojkine muice koje
ispunjavaju zrak odreene veeri jednom u godini i koje te ribe prodiru tako grabeljivo da mnoge
ugibaju od prejedenosti; stoaste hrpe kamenja u rijenim pliacima, golema jata, od kojih e poneko
katkad prepuniti kolica; ptice koje posjeuju rijeku, aplja, patka, gnjurac, tekavac; zmija, bizamski
takor, vidra, svizac i lisica na obalama; kornjaa, aba, gatalinka i turak koji ozvuuju obalu bili
su mu odreda poznati te su tako rei bili njegovi sumjetani i blinji, i stoga je osjeao besmislenost i
nasilje u bilo kakvoj prii o jednom od njih zasebno, a pogotovo o njihovim dimenzijama mjerenim u
centimetrima, ili u izlaganju njihova kostura, ili pak primjerku kakve vjeverice ili ptice u alkoholu.
Rado je govorio o ponaanju rijeke, kao da je i ona sama punopravno bie, ali s tonou i uvijek s
obzirom na promatrane injenice. Kao i rijeku, jednako dobro poznavao je jezera u tom kraju.
Jedno od orua kojima se sluio, njemu vanije od mikroskopa ili spremnika s alkoholom za
druge istraivae, bio je hir koji se u njemu razvijao iz uitka, no koji se uobliavao u nadasve
ozbiljnim tvrdnjama, naime velianje vlastita grada i okolice kao najpoeljnijeg sredita za
promatranje prirode. Ustvrdio je da flora Massachusettsa obuhvaa gotovo sve vane biljke u Americi
veinu hrastova, veinu vrba, najbolje borove, jasen, javor, bukvu, orah. Vratio je Kaneovo
Arktiko putovanje prijatelju od kojega ga je posudio uz primjedbu da bi se "veina zabiljeenih
fenomena mogla promatrati u Concordu". inilo se kao da je pomalo zavidan na pol, zbog
podudaranja svitanja i zalaska Sunca, ili zbog petominutnog dana nakon est mjeseci: velianstvene
injenice koju mu Annursnuc nikad nije priutio. Na jednoj od svojih etnji naiao je na okreac 5 i
rekao mi da jo oekuje nai Victoriju regiju u Concordu. Bio je branitelj autohtonih biljaka i
priznavao je da mu je drai korov nego uvezene biljke, kao i Indijanac naspram civilizirana ovjeka, te
je s uitkom primjeivao kako je vrbov kolac za grah u susjeda narastao vii od njegova graha. "Gledaj
ovaj korov", govorio je, "to ga milijun seljaka svako proljee i ljeto okapa, pa ipak je prevladao i
upravo se sada pobjedniki stere svim putovima, panjacima, poljima i vrtovima, takva je njegova
krepkost. Vrijeamo ga vulgarnim imenima loboda, pelin, mijakinja, hruica." Pa veli: "Te trave
imaju i gizdava imena ambrozija, zvjezdaa, bjelolist, perjanica itd."
Drim da njegova sklonost da sve pripisuje meridijanu Concorda nije potjecala iz bilo kakva
neznanja ili omalovaavanja drugih duina i irina, nego je bila ivahan izraz njegova uvjerenja da je
svejedno koje je mjesto posrijedi te da je najbolje mjesto za svakoga ono na kojemu upravo jest.
Jednom je to izrazio ovako: "Mislim da se ovjek od tebe nema emu nadati ako ti ovaj komad zemlje
pod nogama nije slai za jelo od bilo kojega drugog na ovom svijetu ili na bilo kojem svijetu."
Drugo oruje kojim je svladavao sve prepreke u znanosti bilo je strpljenje. Znao je nepomino
sjediti na kamenu dok se ptica, gmaz, riba koja se udaljila od njega ne bi vratila i nastavila s
uobiajenim ponaanjem, dapae prila mu iz znatielje i stala ga promatrati.
Bio je uitak i povlastica hodati s njim. Poznavao je zemlju kao lisica ili ptica i slobodno
prolazio njome vlastitim putovima. Poznavao je svaku stazu u snijegu ili na zemlji, znao koji je stvor
iao tim putom prije njega. Takvom se vodiu ovjek mora smjerno potiniti, a nagrada je bila velika.
Pod rukom je nosio staru kajdanku za preanje biljaka, u depu dnevnik i olovku, dalekozor za ptice,
5

Biljka sjevernih krajeva, vrsta alge.

mikroskop, no na sklapanje i uzicu. Nosio je slamnati eir, vrste cipele i jake sive hlae radi
svladavanja hrastove ikare i tetivike te penjanja po stablu do jastrebova ili vjeveriina gnijezda.
Gacao je jezerom u potrazi za vodenim biljkama, a snane noge bile su znaajan dio njegove opreme.
Na dan o kojemu govorim traio je biljku Menyanthes,6 otkrio je kako se prostire irokim jezerom i,
pregledavi cvjetie, ustanovio da je ve pet dana u cvatu. Iz depa na prsima izvadio je dnevnik i
proitao imena svih biljaka koje bi trebale cvasti toga dana, o emu je vodio raune kao bankar kad mu
dospiju mjenice. Cypripedium7 nije na redu do sutra. Drao je da bi, kad bi se probudio iz transa u toj
movari, za dva dana mogao po biljkama tono rei koje je doba godine. Uokolo je letjela
crvenorepka, a za njom i krasne debelokljune zebe, iji sjajni grimiz "navodi nesmotrena promatraa
da otare oi" i iji je lijepi, jasni pjev Thoreau usporedio s pjevicom koja se rijeila promuklosti. Ubrzo
je zauo glasanje koje je pripisao pjevu nonog pjevaa, ptice koju nikad nije identificirao, za njom je
tragao dvanaest godina, a svaki put kad bi je vidio ponirala je u neko stablo ili grm te ju je bilo
uzaludno traiti; to je jedina ptica koja jednako pjeva danju i nou. Rekoh mu da se mora paziti da je
ne pronae i opie, kako se ne bi dogodilo da mu ivot vie nema to pokazati. Rekao je: "Na ono za
im traga cijeloga ivota jednoga e dana nabasati u punini, na cijelu obitelj za rukom. Trai to kao
san, a im ga nae postaje njegovim plijenom."
Njegovo zanimanje za cvijee i ptice bijae duboko usaeno u njegovu duhu i povezano s
prirodom a smisao prirode on nikada nije nastojao odrediti. Nije htio raspravu o svojim
zapaanjima ponuditi Prirodoslovnom drutvu. "Zato bih? Kad bih opis odvojio od njegovih veza u
mome duhu, on za mene vie ne bi bio istinit niti valjan; a oni ne ele ono to mu pripada." Njegova
mo opaanja kanda je ukazivala na dodatna osjetila. Vidio je kao da gleda mikroskopom, uo kao uz
pomo roga za nagluhe, a njegovo je pamenje bilo fotografski popis svega to je vidio i uo. Znao je,
meutim, bolje od ikoga da nije vana injenica, nego utisak odnosno uinak te injenice na um. Svaka
je injenica blistavo poivala u njegovu umu, kao znamen poretka i ljepote cjeline.
Njegova sklonost prirodoslovlju bila je organska. Priznao je da se katkad osjea kao pas traga
ili leopard i da bi, da je bio roen meu Indijancima, bio lovac na krzna. No, sputan kulturom
Massachusettsa, odigrao je tu igru u blagom obliku botanike i ihtiologije. Njegova bliskost sa
ivotinjama podsjeala je na ono to Thomas Fuller biljei o apiologu Butleru: "Ili je on govorio
pelama, ili su pele govorile njemu." Zmije su mu se uvijale oko nogu, ribe mu plivale u ruke te ih je
vadio iz vode; vukao je svisca za rep iz njegove jame i titio lisice od lovaca. Na je prirodnjak bio
savreno velikoduan, nije imao tajni: odveo bi vas do apljina skrovita, ili ak do svoje najhvaljenije
botanike movare moda znajui da je vie nikad neete moi nai, ali ste ipak voljni riskirati.
Nijedan mu koled nije ponudio diplomu ili profesorsku katedru; nije bio dopisni tajnik,
istraiva niti ak lan ijedne akademije. Moda su se ta uena tijela pribojavala satire u njegovoj
prisutnosti. No malo je tko imao toliko znanja o tajnama i duhu prirode, a nitko u iroj i pobonijoj
sintezi. Nije, naime, gajio ni trunke potovanja spram mnijenja bilo kojeg ovjeka ili skupa ljudi, ve
je tovao iskljuivo istinu samu; a kako je posvuda meu akademskom eljadi otkrivao tenju k
snishodljivosti, u njemu se stvaralo nepovjerenje. Njegovi su ga sumjetani s vremenom poeli tovati
i diviti mu se, dok su ga u poetku znali samo kao udaka. Farmeri koji su ga zapoljavali kao
mjernika ubrzo su otkrivali njegovu rijetku preciznost i vjetinu, njegovo poznavanje njihova
zemljita, stabala, ptica, indijanskih ostataka i slinog, to mu je omoguavalo da svakom farmeru kae
vie nego to je prije znao o vlastitu posjedu, pa bi ovaj pomalo poeo osjeati kao da g. Thoreau ima
vea prava na tu zemlju nego on sm. Osjeali su i nadmo ovjeka koji se obraao svim ljudima s
uroenim autoritetom.
Concord obiluje indijanskim ostacima vrcima strelica, kamenim dlijetima, tucima i
grnarskim krhotinama, a na rijenoj obali velike gomile ljutura koljaka i pepela obiljeavaju mjesta
6
7

Gorka djetelina, grica.

Gospina papuica, iz porodice kaunki.

koja su uroenici pohodili. Te i sve druge okolnosti vezane za Indijanca bile su vane u njegovim
oima. Maine je posjeivao poglavito iz ljubavi prema Indijancima. Sa zadovoljstvom je promatrao
izradu kanua od kore drveta i okuavao se u njihovu upravljanju na brzacima. Bio je radoznao u vezi s
pravljenjem kamenih iljaka za strelice, a u svojim posljednjim danima zaduio je mlade koja se
zaputila prema Stjenjaku da nae Indijanca koji mu je mogao rei: "Vrijedilo je otii u Kaliforniju to
nauiti." Povremeno bi mala skupina Indijanaca Penobscot posjetila Concord i na nekoliko tjedana ljeti
razapela atore na rijenoj obali. Nije se proputao upoznati s najboljima meu njima, premda je dobro
znao da je postavljanje pitanja Indijancima jednako ispitivanju dabrova i zeeva. Za svoga posljednjeg
posjeta Maineu imao je veliko zadovoljstvo biti s Josephom Polisom, otroumnim Indijancem iz
Oldtowna, koji mu je nekoliko tjedana bio vodiem.
Jednako su ga zanimale sve prirodne injenice. Dubina njegova zapaanja nalazila je sline
zakonitosti u itavoj prirodi, i ne poznajem nijednog genija koji je tako hitro izvodio opi zakon iz
jedne injenice. Nije bio struna cjepidlaka. Oko mu je bilo otvoreno za ljepotu a uho za glazbu. Nije
ih nalazio tek u rijetkim prilikama, nego gdje god je iao. Najboljom je drao glazbu jednostavnih
zvukova i nalazio poetski nagovjetaj u brujanju telegrafske ice.
Njegovo pjesnitvo moglo je biti dobro ili loe; bez sumnje mu je nedostajala lirska lakoa i
tehnika vjetina, ali u svojoj duhovnoj percepciji imao je izvor poezije. Bio je dobar itatelj i kritiar,
a njegova prosudba pjesnitva bila je temeljita. Nije se mogao prevariti u vezi s prisutnou ili
odsutnou poetskog elementa u bilo kojoj kompoziciji, a njegova e za istim inila ga je nehajnim, a
moda i prezrivim spram povrnih ljupkosti. Previao je mnoge delikatne ritmove, ali bi uoio svaku
ivu strofu ili stih u knjizi te je dobro znao gdje nai jednak poetski ar u prozi. Bio je tako zaljubljen u
duhovnu ljepotu da je sve stvarno zapisane pjesme veoma slabo cijenio. Divio se Eshilu i Pindaru, ali
je, kad ih je netko hvalio, kazao da Eshil i Grci opisujui Apolona i Orfeja nisu dali pjesme, barem ne
dobre. "Nisu trebali ganuti stabla, nego ispjevati bogovima takvu himnu koja bi im sve njihove stare
nazore ispjevala iz glave a nove pustila unutra." Njegovi vlastiti stihovi esto su nedotjerani i
manjkavi. Zlato jo ne tee isto, troskavo je i sirovo. Majina duica i mauran jo nisu med. No ako
mu nedostaje lirske finoe i tehnikih odlika, ako i nema pjesnikog temperamenta, nikad mu ne
manjka uzronih misli, to pokazuje da mu je genij bio nadmoan talentu. Znao je vrijednost
imaginacije kad je rije o oplemenjivanju i utjesi u ljudskom ivotu te je rado prevodio svaku misao u
simbol. injenica koju kaete nema vrijednost, nego samo dojam. Stoga je njegova prisutnost bila
poetska, uvijek je draio znatielju da dublje spozna tajne njegova uma. Imao je mnogo rezervi,
nevoljkost da profanim oima pokae ono to je u njegovima jo bilo sveto, i dobro je znao kako svoje
iskustvo zaodjenuti poetskim velom. Svi itatelji Waldena sjetit e se mitskog zapisa o njegovim
razoaranjima:
"Davno sam izgubio psa tragaa, konja riana i grlicu, i jo tragam za njima. Mnogim sam
putnicima govorio o njima, opisujui njihove putanje i zov na koji se odazivaju. Susreo sam jednog ili
dvoje koji su uli psa i toptanje konja te su ak vidjeli grlicu gdje nestaje iza oblaka; i inilo se da ih
toliko eznu nai kao da su ih sami izgubili."
Njegove su zagonetke bile vrijedne itanja, i priznajem da je, ako koji put i ne razumijem takvo
izraavanje, ono dapae opravdano. Bogatstvo njegove istine bilo je takvo da nije vrijedilo njegova
truda rabiti rijei uzalud. Njegova pjesma pod naslovom "Suosjeanje" otkriva njenost pod tim
troslojnim elikom stoicizma i intelektualnu istananost koju ona moe pobuditi. Njegova klasina
pjesma "Dim" podsjea na Simonida, ali je bolja od svake Simonidove pjesme. Njegova je biografija u
njegovim stihovima. Njegova uobiajena misao pretvara sve njegovo pjesnitvo u himnu Uzroku
uzrok, Duhu koji oivljuje njegov vlastiti i njime vlada:
Imadoh tek ui, a sluh sada stjeem,
Vidim sada, prije imadoh tek oi;
8

ivljah godine, s trenom sad teem,

Negda tek uih, sad istinu luim.
A jo i vie u ovim religioznim stihovima:
Upravo sada moj rodni je as,
Istom sada ivota mog cvat;
Neu o ljubavi nekazanoj zdvajat,
Koju ni vrlina moja ni elja ne kupi,
to snubila me mladog i sad me osvaja,
I u veer me ovu dovede da stupim.
Premda je u njegovu pisanju bilo stanovite razdraljivosti u odnosu spram crkava i sveenstva,
bio je on osoba rijetke, blage i posvemanje religioznosti, osoba nesposobna za ikakvu profanaciju,
inom ili milju. Naravno, izdvojenost svojstvena njegovu originalnom miljenju i ivljenju odvajala
ga je i od drutvenih religijskih formi. To nije ni za prijekor ni za aljenje. Aristotel je to odavno
objasnio rekavi: "Tko nadmai svoje sugraane u kreposti vie nije dio grada. Njihov zakon nije za
njega, jer je on zakon za sebe." Thoreau je bio iskrenost sma i svojim je svetim ivotom mogao
uvrstiti vjeru prorok u etike zakone. Bijae to potvrdno iskustvo koje nije doputalo zanemarivanje.
Govornik istine, bio je kadar razgovarati nadasve duboko i pomno; bio je vidar rana svake due,
prijatelj koji ne samo da je znao tajnu prijateljstva nego su ga gotovo oboavale one malobrojne osobe
koje su mu se utjecale kao ispovjedniku i proroku te poznavale duboku vrijednost njegova uma i
velikog srca. Drao je da se bez religije ili neke vrsti predanosti nije nikad postiglo nita veliko te da
zadrtom sektau to valja imati na umu.
Njegove su vrline, dakako, ponekad odlazile u krajnost. Lako je u neumoljivu zahtjevu za
tonom istinom to ga je upuivao svima razabrati izvor one krutosti koja je toga dragovoljnog
pustinjaka inila jo samotnijim nego to je elio. Sm savreno estit, nije od drugih iziskivao nita
manje. Gadio se zloina, i nikakav ga svjetovni uspjeh u njegovim oima nije mogao pokriti. Prevaru
je otkrivao u uglednih i uspjenih osoba jednako ustro kao i u prosjaka, i to s jednakim prezirom. U
njegovu je ophoenju bilo takve opasne iskrenosti da su ga njegovi potovatelji nazivali "onaj strani
Thoreau", kao da je govorio i dok je utio te je bio prisutan i kad bi se udaljio. Mislim da ga je strogost
njegova ideala liila zdrave dostatnosti ljudskoga drutva.
Navada realista da u stvarima nalazi suprotnost njihovoj pojavi navodila ga je da svaku tvrdnju
iznese kao paradoks. Stanovita antagonistika navika nagrivala je njegovo ranije pisanje retoriki
trik koji nije sasma nadrastao u kasnijem pisanju, a sastojao se od toga da bi oitu rije i misao
zamjenjivao njenom potpunom oprekom. Divlje planine i zimske ume veliao je zbog njihova
domaeg zraka, u snijegu i ledu nalazio je sparinu, a divljinu hvalio jer nalikuje Rimu i Parizu. "Bio je
tako suh da biste ga mogli nazvati vlanim."
Sklonost uveliavanju trenutka, iitavanju svih zakona prirode u jednom predmetu ili jednom
spoju koji se nalazi pred oima, dakako, komina je onima koji ne dijele filozofovo shvaanje
identiteta. Za nj nije bilo neega takvog kao to je veliina. Jezero je bilo mali ocean, Atlantik veliko
jezero Walden. Svaku najsitniju injenicu pripisivao je kozmikim zakonima. Premda je htio biti
pravedan, inilo se da ga progoni stalna pretpostavka kako dananja znanost s nepravom pretendira na
potpunost te bi utvrdio kako su uenjaci propustili izdvojiti stanovitu biljnu vrstu, opisati sjeme ili
izbrojati listie ake. "To znai", odvratismo, "da te budale nisu roene u Concordu; ali tko je rekao
da jesu? Zadesila ih je neopisiva nesrea da su se rodili u Londonu, Parizu ili Rimu; ali, jadnici, uinili
su to su mogli s obzirom na to da nikad nisu vidjeli Batemanovo jezero, Nine-Acre Corner ili jezero
Becky Stow; osim toga, zato si poslan na ovaj svijet negoli da doda to iskustvo?"
9

Da je njegov genij bio samo kontemplativan, bio bi on ve sposoban za ivot, ali sa svojom
energijom i praktinom sposobnou inio se roenim za veliki pothvat i zapovijedanje; i toliko alim
zbog gubitka njegovih iznimnih moi djelovanja te ne mogu a da mu kao manu ne pripiem nedostatak
ambicije. Uslijed tog je manjka, umjesto da upravlja cijelom Amerikom, bio na elu beraa borovnica.
Mljevenje zrnja dobro je za svrhe dananjih mlinarskih carstava, ali na kraju godine to je ipak samo
zrnje!
No te slabosti, zbiljske ili prividne, brzo su iljile u neprestanom rastu jednoga tako krepkog i
mudrog duha, koji je svoje poraze zasjenjivao novim trijumfima. Prouavanje prirode bilo je njegov
trajni ponos te je nadahnjivalo njegove prijatelje znatieljom da vide svijet njegovim oima i sluaju o
njegovim pustolovinama. Zanimalo ih je sve.
Bilo je u njemu mnogo navlastite otmjenosti, premda se konvencionalnoj otmjenosti rugao. Tako
nije mogao podnijeti da uje zvuk vlastitih koraka, kripu ljunka; i stoga nikad nije od svoje volje
hodao cestom, nego po travi, planinama i umom. Osjetila mu bijahu otra te je zapaao kako nou sve
stambene kue isputaju lo zrak, kao klaonice. Volio je isti miomiris kokotca. Neke je biljke osobito
cijenio, nadasve lopo, zatim goricu, Mikaniju scandens, smilje i jedno lipovo drvo koje je posjeivao
svake godine dok je bilo u cvatu, sredinom srpnja. Njuh je pri ispitivanju smatrao mjerodavnijim od
vida mjerodavnijim i vjerodostojnijim. Njuh, dakako, otkriva ono to je ostalim osjetilima skriveno.
Njime je on otkrivao zemljanost. Uivao je u jeci i govorio da je to gotovo jedina vrsta bliskih glasova
koje uje. Toliko je volio prirodu, toliko je sretan bio u njenoj osami, da je postao silno kivan na
gradove i otunost to su je njihove rafiniranosti i vjetine pridavale ovjeku i njegovu prebivalitu.
Sjekira je uvijek unitavala njegovu umu. "Hvala Bogu", govorio je, "da ne mogu posjei oblake!"
"Svakovrsni likovi iscrtani su na plavom tlu tom vlaknastom bijelom bojom."
Prilaem nekoliko reenica preuzetih iz njegovih neobjavljenih rukopisa, ne samo kao zapise
njegovih misli i osjeaja nego zbog njihove snage opisa i knjievne vrsnoe:
"Poneki dokazi na temelju indicija veoma su snani, kao kad naete pastrvu u mlijeku."
"Klen je mekana riba, a okus joj je nalik posoljenome kuhanom smeem papiru."
"Mladi sakupi svoju grau da napravi most do Mjeseca, ili moebit palau ili hram na zemlji, a
sredovjean na koncu odlui od nje izgraditi drvenjaru."
"Skakavac z-i."
"Vilinski konjici krivudaju niz potok Nut-Meadow." "eer nije tako sladak nepcu kao zvuk
zdravome uhu." "Nabacio sam neto jelova granja, a bogato, jetko pucketanje njegova lia bijae za
uho poput goruice, krckanje bezbrojnih regimenti. Mrtva stabla vole vatru."
"Modrovoljka nosi nebo na svojim leima."
"arena pjevica leti kroz zeleno lie kao da e ga zapaliti."
"Ako elim konjsku strunu da od nje nainim kazaljku svoga kompasa, moram poi u staju; ali
strunasti vrabac8 svojim otrim okom dopire do puta."
"Besmrtna voda, iva ak i na povrini." "Vatra je najsnoljivija trea strana."
"Priroda je stvorila paprat samo zbog lia, da pokae to moe uiniti na tom podruju."
"Nijedno stablo nema tako lijepo deblo i tako krasno podnoje kao bukva."
"Kako su te lijepe dugine boje dospjele u ljuturu slatkovodne koljke, zakopane u mulju na dnu
8

Engl. hair-bird, Spizella passerina.

10

nae tamne rijeke?"

"Teka su vremena u kojima su djeje cipele iz druge noge."
"Strogo smo ogranieni na svoje ljude kojima dajemo slobodu."
"Niega se ne treba bojati toliko kao straha. Ateizam moe utoliko biti mio i samome Bogu."
"Kakav je znaaj stvari koje moe zaboraviti? Sitna pomisao grobar je cijelog svijeta."
"Kako moemo oekivati etvu misli od onoga tko nije imao sjetvu znaaja?"
"Darovi mogu biti povjereni samo onome tko moe pokazati bronano lice oekivanjima."
"Traim da budem rastaljen. Od kovina moete traiti samo da budu blage prema vatri koja ih
tali. One ne mogu biti blage ni prema emu drugom."
Botaniarima je poznat cvijet od istog roda kao naa ljetna biljka zvana smilje iliti srcopuc, kao
to je Gnaphalium, koji raste na najnepristupanijim liticama tirolskih planina, kamo se divokoze
rijetko odvauju stupiti, i zbog koje se lovac, namamljen njegovom ljepotom i svojom ljubavi (jer ga
vicarske djevojke neizmjerno cijene), penje na litice da ga ubere te ga katkad nau mrtva u podnoju s
cvijetom u ruci. Botaniari ga nazivaju Gnaphalium leontopodium, vicarci pak Edelweisse,9 to znai
"plemenita istoa". inilo mi se kao da Thoreau ivi u nadi da e ubrati tu biljku, koja mu je po svim
pravima pripadala. Razmjeri njegovih izuavanja bili su toliki te iziskuju dugovjenost, i utoliko smo
manje bili pripremljeni za njegov nagli nestanak. Ova zemlja jo ne zna, ili tek u najmanjoj mjeri zna
kako je velikog sina izgubila. Silna je teta to je otiao usred prekinute zadae koju nitko drugi ne
moe dovriti; u neku je ruku nedostojno za tako plemenitu duu to je morala napustiti prirodu prije
nego to se mogla pokazati svojim blinjima u punom sjaju. No barem je on zadovoljan. Njegova dua
bijae sazdana za najplemenitije drutvo; za svoga je kratkog ivota iscrpio mogunosti ovoga svijeta;
gdje god ima znanja, gdje god ima vrline, gdje god ima ljepote, on e nai dom.

U nas runolist (Gnaphalium alpinum).

11

WALDEN10
Ne kanim napisati odu snudenosti, nego se oglasiti hvastavo i bodro poput pijevca to u svitanje
stoji na svojoj preki, ako ni radi ega drugog a ono da probudim susjede.

10 Tekst je prvotno objavljen 1854. pod naslovom Walden; or, Life in the Woods (Walden, iliti ivot u umi). Osam godina
kasnije Thoreau je u pismu izdavaima zatraio da iz svih buduih izdanja izostave podnaslov. [Napomena
prevoditelja: fusnote u prijevodu oslanjaju se veim dijelom na biljeke u navedenom izdanju izvornika.]

12

Ekonomija
Dok sam pisao sljedee stranice, ili bolje kazano njihov vei dio, ivio sam sm, u umi,
kilometar i pol od prvoga susjeda, u kui koju sam sm izgradio na obali jezera Waldena, u Concordu u
Massachusettsu, a za ivot sam zaraivao iskljuivo radom svojih ruku. ivio sam ondje dvije godine i
dva mjeseca. Trenutano opet boravim u civilizaciji.
Ne bih svoj sluaj toliko nametao panji itatelja da moji sumjetani nisu postavljali veoma
potanka pitanja o mome nainu ivota, koja bi neki nazvali neumjesnima, premda se mene ona uope
ne doimlju neumjesnima, nego, s obzirom na okolnosti, nadasve prirodnima i umjesnima. Neki su
pitali to sam jeo, nisam li se osjeao usamljeno, jesam li se bojao i tome slino. Drugi su eljeli znati
koliki sam dio svoga prihoda izdvajao u dobrotvorne svrhe, a neki, koji imaju velike obitelji, koliko
sam siromane djece uzdravao. Zamolit u stoga one svoje itatelje koji za mene ne ute osobito
zanimanje da mi oproste poduhvatim li se odgovora na neka od tih pitanja u ovoj knjizi. U veini se
knjiga "ja", prvo lice, isputa; u ovoj e ono biti zadrano, i u tome je, u odnosu na sebeljublje, glavna
razlika. Obino zaboravljamo da, na koncu konca, uvijek govori prvo lice. Ne bih morao toliko
govoriti o sebi kad bi postojao itko drugi koga tako dobro poznajem. Naalost, na tu sam temu
ogranien svojim oskudnim iskustvom. tovie, sm od svakog pisca prije ili kasnije oekujem
jednostavan i iskren prikaz vlastita ivota, a ne tek ono to je uo o ivotima drugih ljudi; prikaz kakav
bi poslao svojoj rodbini iz neke daleke zemlje; jer ako je ivio iskreno, za mene je to moralo biti u
dalekoj zemlji. Moda su ove stranice vema upuene siromanim uenicima. Koliko je do ostalih
mojih itatelja, oni e prihvatiti onaj dio koji ih se tie. Uzdam se da nitko nee rastegnuti avove
navlaei na se taj kaput, jer bi mogao valjano posluiti onom kome bude pristajao.
Rado bih kazao neto to se ne tie toliko Kineza ili itelja otoja Sandwicha koliko vas koji
itate ove stranice, a za koje se veli da ivite u Novoj Engleskoj; neto o vaem poloaju, napose o
vaemu vanjskom poloaju odnosno okolnostima u ovom svijetu, u ovom gradu, o tome to je on, je li
nuno da bude nevaljao kakav jest, moe li ga se unaprijediti ili ne moe. Uvelike sam proputovao
Concord i posvuda mi se, u trgovinama, u uredima i na poljima, inilo da njegovi stanovnici na tisuu
neobinih naina ine pokoru. Ono to sam uo o brahmanima koji sjede izloeni etvorim vatrama i
gledaju ravno u Sunce, ili vise objeeni naglavce ponad plamenova, ili zure u nebo preko ramena "dok
im ne postane nemogue vratiti se u prirodan poloaj, a kroz izvinuto grlo vie im do eluca ne moe
proi nita doli tekuina", ili borave, doivotno okovani, u podnoju kakva stabla, ili svojim tijelima,
poput gusjenica, premjeravaju irinu golemih carstava, ili stoje na jednoj nozi navrh stupa ak i
takvi oblici svjesne pokore jedva da su nevjerojatniji i zaudniji od prizora kojima svakodnevno
svjedoim. Dvanaest Heraklovih poslova bijahu trica u usporedbi s onima kojih se laaju moji susjedi;
jer njih je bilo samo dvanaest i imali su svrhu, ali nikad nisam vidio da su ti ljudi ubili ili zatoili
kakvu neman ili dovrili ikoji posao. Oni nemaju prijatelja Jolaja koji bi usijanim eljezom spalio
korijen Hidrine glave, nego im smrskaju jednu glavu, izrastu dvije.
Vidim mladu eljad, svoje sumjetane ija je nesrea u tome da su naslijedili posjede, kue,
tagljeve, stoku i poljodjelsko orue; jer njih je mnogo lake stei nego ih se rijeiti. Bolje bi im bilo
da su se rodili na otvorenom panjaku i da ih je othranila vuica, kako bi bistrijim oima mogli vidjeti
kakvo su polje bili pozvani obraivati. Tko ih je uinio kmetovima zemlje? Zato bi morali jesti svojih
ezdeset jutara ako je ovjek osuen jesti samo svoju mjericu praha? Zato moraju poeti kopati svoje
grobove im se rode? Na njima je da ive ivotom ovjeka, da odgurnu sve to pred sobom i snau se
kako znaju i umiju. Koliko sam ubogih besmrtnih dua susreo koje bijahu malne skrene i uguene pod
svojim bremenom te su puzale cestom ivota, gurajui pred sobom tagalj dvadeset tri sa dvanaest
13

metara, nikad oienih Augijevih staja, 11 uza stotinu jutara zemlje, oranje, konju, pau i umu!
Bezemljai, koji se bore bez takvih tereta nepotrebno naslijeenih, nalaze dovoljno posla da podjarme i
njeguju nekoliko kubnih stopa tijela.
No ljudi se napreu u zabludi. Znatniji dio ovjeka ubrzo se ubrazda u zemlju te se pretvori u
gnojivo. Tjerani prividnom sudbinom, koja se obino naziva nunou, oni, kao to veli jedna stara
knjiga,12 zgru blago to ga moljac i ra nagrizaju a kradljivci ga potkapaju i kradu. ivot je to lude,
kao to e i otkriti kada dospiju do njegova kraja, ako ne prije. Reeno je da su Deukalion i Pira
stvorili ljude tako to su bacali kamenje preko ramena:
Inde genus durum sumus, experiensque laborum,
Et documenta damus qu simus origine nati.
Ili kao to to na svoj zvonak nain rimuje Raleigh
From thence our kind hard-hearted is, enduring pain and care,
Approving that our bodies of a stony nature are.13
Toliko o slijepoj pokornosti promaenom proroanstvu, bacanju kamenja preko ramena i
negledanju kamo ono pada.
Veina ljudi, ak i u ovoj razmjerno slobodnoj zemlji, iz puka su neznanja i zablude toliko
zaokupljeni umjetnim brigama i zalino surovim mukama ivota te nisu kadri ubirati njegove vrsnije
plodove. Prsti su im uslijed prekomjerna napora za to odve nespretni i drhtavi. Trudbenik, zapravo,
nema dokolice za pravu svagdanju estitost; ne moe si priutiti odravanje uistinu ljudskih odnosa s
ljudima; njegovu radu pala bi cijena na tritu. Nema vremena biti ita drugo doli stroj. Kako moe
valjano upamtiti svoje neznanje koje njegov rast iziskuje onaj tko se tako esto mora koristiti
svojim znanjem? Katkad bismo ga trebali zabadava nahraniti, odjenuti i pruiti mu okrepu prije no to
o njemu sudimo. Najvrsnije znaajke nae naravi, poput cvijeta na vokama, mogu se sauvati jedino
krajnje pomnim rukovanjem. Pa ipak, ni prema sebi niti jedni prema drugima ne postupamo tako
njeno.
Neki su od vas, znamo svi, siromani, ivot im je teak i kadto se takorei bore za dah. Ne
sumnjam da neki meu vama koji itate ovu knjigu nisu u stanju platiti sve rukove koje su pojeli,
kapute i cipele koji se brzo troe ili su se ve istroili, te su se utekli ovim stranicama da potroe
posueno ili ukradeno vrijeme, otimljui vjerovnicima sat vremena. Vrlo je oito kako niske i puzave
ivote vode mnogi meu vama, jer moj je vid izotren iskustvom; uvijek na rubu, pokuavate ui u
posao i izii iz dugova, drevnoga gliba to su ga Latini nazivali s alienum, tuom mjedi, jer neki
njihovi novii bijahu skovani od mjedi; sveudilj ivite, umirete i odlazite pod zemlju zbog te tue
mjedi; uvijek obeavate platiti, obeavate platiti sutra, a umirete danas, u steaju; trsite se dodvoriti,
pridobiti kupca, na svakojake naine, samo ne prijestupima vrijednim zatvora; laete, ulagujete se,
glasujete, skupljate se u orahovu ljusku uglaenosti ili irite u ozraje orijetkog i laganog velikoduja,
kako biste uzmogli nagovoriti susjeda da vam dopusti izraditi mu cipele, eir ili koiju, ili pak za nj
uvesti mjeovitu robu; razbolijevate se kako biste mogli utedjeti neto za bolesne dane, neto to ete
pohraniti u staru krinju, u arapu pod bukom ili, jo sigurnije, u banku od opeke; nije vano kamo,
nije vano koliko mnogo ili malo.
Katkad se udim to, gotovo bih rekao, moemo biti tako isprazni te pristajati uz grub ali pomalo
tuinski oblik sluganstva zvan crnakim ropstvom, toliko je ustrih i prepredenih gospodara to
11 Drugi Heraklov posao bio je ienje golemih Augijevih staja, u kojemu je uspio usmjerivi kroz njih dvije rijeke.
12 V. Matej, 6, 19
13 "Zato smo tvrdo mi pokoljenje, okorjelo pleme / U mukama dokazuju tim, od koje smo loze." (Publije Ovidije Nason,
Metamorfoze 414-415, prev. T. Mareti, Dereta, Beograd, 1991.)

14

porobljuju sjever i jug. Teko je imati junjakog nadglednika robova, jo gore imati sjevernjakog, ali
najgore je kada ste nadglednik samome sebi. Priajte mi o boanstvu u ovjeku! Pogledajte koijaa na
cesti koji po noi ili danu putuje na sajmite: komea li se u njemu ikakvo boanstvo? Najvia mu je
dunost da nahrani i napoji svoje konje! to je njemu njegova sudbina u usporedbi s kamatama od
prijevoza? Ne vozi li on za gospodina Komeala? Koliko je bogolik, koliko besmrtan? Gledajte kako
se ulja i pue, kako cijeloga dana rastreseno strahuje te nije ni besmrtan ni boanski, nego je rob i
zatoenik vlastita mnijenja o sebi, glasa to ga je stekao vlastitim djelima. Javno je mnijenje slab
tiranin u usporedbi s naim osobnim mnijenjem. Ono to ovjek misli o sebi odreuje, ili radije
naznauje njegov usud. Samoosloboenje ak i u zapadnoindijskim pokrajinama uobrazilje i mate
koji e Wilberforce14 dovesti do toga? Pomislite takoer na nae gospoe koje se za posljednji dan
pripremaju vezui jastuie, da ne bi odale odve ustro zanimanje za svoj usud! Kao da moete ubiti
vrijeme a da ne naudite vjenosti.
Veina ljudi vodi ivot tihog oaja. Ono to nazivamo rezignacijom potvreni je oaj. Iz
oajnoga grada odlazite na oajno selo i morate se tjeiti sranou zerdava i bizamskih takora.
Uvrijeen ali nesvjestan oaj krije se ak i ispod takozvanih igara i razonoda ovjeanstva. U njima
nema zaigranosti, jer one dolaze nakon posla. No obiljeje je mudrosti ne initi nita oajniki.
Razmotrimo li, da se posluimo rjenikom katekizma, to je glavna svrha ovjekova te koje su
istinske ivotne potrebe i sredstva, ini se kao da su ljudi hotimino odabrali uobiajeni nain ivljenja
jer im je on bio drai od svakoga drugog. No oni iskreno misle da nije ostalo nikakva izbora. Ali ile i
zdrave naravi pamte da je sunce svanulo bistro. Nikad nije prekasno da odustanemo od svojih
predrasuda. Ni u jedan nain miljenja ili djelovanja, ma koliko drevan bio, ne moemo se uzdati bez
dokaza. Ono to danas svatko ponavlja poput jeke ili prelazi preko toga utke kao preko istine sutra se
moe pokazati kao la, puka magla mnijenja za koju su neki vjerovali da je oblak koji e plodnom
kiom pokropiti njihova polja. Stari ljudi kau da neto ne moete uiniti, a vi pokuate i ustanovite
da moete. Stara djela za stare, a nova djela za nove ljude. Stari ljudi neko moebit nisu znali
dovoljno da donesu svjeeg ogrjeva i pothrane vatru; novi ljude stave malo suharaka pod kotao pa jure
globusom brzinom ptica,15 da na neki nain ubiju stare, kao to veli izreka. Starost nije nita pozvanija
za uitelja od mladosti, jer nije stekla toliko koliko je izgubila. Gotovo da se moe sumnjati je li
najmudriji ovjek ivljenjem nauio ita od apsolutne vrijednosti. Stari zapravo i nemaju neki osobito
vaan savjet koji bi dali mladima, jer njihovo je iskustvo tako krnje a ivot tako bijedan promaaj,
zbog osobnih razloga, kao to zacijelo vjeruju, i moe biti da imaju jo neto vjere koja protuslovi tom
iskustvu te su samo manje mladi nego to su bili. Na ovome planetu ivim tridesetak godina, a od
starijih jo ekam uti prvi slog vrijedna ili makar iskrena savjeta. Nisu mi rekli, a vjerojatno mi niti ne
mogu rei nita korisno. Evo ivota, eksperimenta to ga uvelike jo nisam iskuao, ali nikakve vajde
nemam od toga to oni jesu. Ako imam ijedno iskustvo koje smatram vrijednim, razmiljanje e mi
zasigurno pokazati da mi moji Mentori16 o tome nisu kazali nita.
Jedan mi seljak veli: "Ne moete ivjeti samo od biljne hrane, jer ona ne pribavlja nita za rast
kostiju"; i tako on pobono posveuje dio svoga dana opskrbi svoga sustava sirovinom za kosti,
hodajui cijelo vrijeme dok govori iza svojih volova koji, svojim od bilja izgraenim kostima, vuku
njega i njegov drndavi plug svim preprekama unato. Neke su stvari doista ivotna sredstva u nekim
krugovima, meu bespomonima i bolesnima, dok su u drugima zgoljni luksuz a u nekima su posve
nepoznate.
Nekima se ini da su njihovi prethodnici prehodali cijelo zemljite ljudskog ivota, visove i
doline, i za sve se pobrinuli. Prema Evelynu, "mudri Salamon propisao je ak i udaljenosti meu
stablima, a rimski su pretori odredili koliko esto moete stupiti na susjedovu zemlju da sakupite
14 William Wilberforce (1759.-1833.), britanski reformator koji se suprotstavljao ropstvu.
15 Misli se na parnu lokomotivu.
16 Mentor je ime Odisejeva prijatelja to ga je junak Odiseje odabrao za odgojitelja svome sinu Telemahu.

15

irove koji padaju na nju bez naruavanja posjeda, kao i koliki dio pripada tome susjedu". 17 Hipokrat je
ak ostavio upute o tome kako trebamo rezati nokte, naime u ravnini s vrhovima prstiju, ni due ni
krae. Nedvojbeno su jednolinost i dosada, koje su navodno iscrpile raznolikost i radosti ivota, stare
kao Adam. No ovjekove sposobnosti nikad nisu izmjerene; niti nam o tome to on moe valja suditi
po ikojim predasnicima, toliko je malo toga iskuano. Kakvi god dosad bili tvoji promaaji, "ne
alosti se, dijete moje, jer tko e ti pripisati ono to ostavio si neuinjeno?"18
Svoj ivot moemo ispitati nebrojenim jednostavnim pokusima, kao to je recimo onaj koji
pokazuje da isto sunce od kojega zori moj grah osvjetljava u isti mah sustav planeta kao to je na. Da
sam se svojedobno toga sjetio, bio bih sprijeio neke pogreke. To nije bilo svjetlo u kojem sam ga
okopavao. Zvijezde su vrhovi tako udesnih trokut! Kako udaljena i razliita bia u raznim
prebivalitima univerzuma u istom trenutku promatraju isto sunce! Narav i ljudski ivot raznoliki su
kao i naa ustrojstva. Tko e rei kakve izglede ivot nudi drugom? Bi li nam se moglo dogoditi vee
udo nego da naas pogledamo jedan drugom kroz oi? U jedan bismo sat proivjeli sva doba svijeta,
da, sve svjetove od pamtivijeka. Povijest, poezija, mitologija! ne znam koje bi itanje tueg
iskustva bilo tako zapanjujue i pouno.
Za vei dio onoga to moji susjedi nazivaju dobrim ja iz dna due vjerujem da je loe, i ako se
pokajem zbog iega bit e to po svoj prilici moje dobro ponaanje. Kakav me to zloduh opsjeo te sam
se tako dobro ponaao? Moe, stare, rei ono najmudrije to zna ti koji si doivio sedamdeset
godina, ne bez svojevrsne asti ali ja ujem neodoljiv glas koji me odvlai od svega toga. Jedan
narataj naputa pothvate drugog kao nasukane brodove.
Mislim da moemo mirne due vjerovati dobrano vie no to vjerujemo. Moemo se odrei
upravo onoliko brige o sebi koliko je iskreno pruamo drugdje. Priroda je jednako prilagoena naoj
slabosti kao i naoj snazi. Neprestani nemir i napetost u nekih malne je neizljeiv oblik bolesti.
Sazdani smo tako da preuveliavamo vanost svega to radimo, pa ipak, koliko toga ne inimo! Ili, to
da smo se razboljeli? Kako smo budni! Rijeeni smo ne ivjeti od vjere, ako je moemo izbjei;
cijeloga dana na oprezu, nou nehotino izgovaramo molitve i predajemo se neizvjesnostima. Tako
smo potpuno i iskreno prinueni ivjeti, potivamo svoj ivot i nijeemo mogunost promjene. Ovo je
jedini nain, kaemo; ali postoji toliko naina koliko ima polumjera koji se mogu povui iz jednog
sredita. Svaka promjena je udo vrijedno razmatranja, ali udo koje se dogaa svakoga trenutka.
Konfucije je rekao: "Znati da znamo to znamo i da ne znamo ono to ne znamo, to je pravo znanje." 19
Kad jedan ovjek bude sveo injenicu imaginacije na injenicu svoga razumijevanja, predviam da e
svi ljudi s vremenom uspostaviti svoj ivot na tom temelju.
Razmotrimo naas od ega potjee glavnina nevolje i tjeskobe koju sam spomenuo i koliko je
nuno da budemo nevoljni, ili barem zabrinuti. Bila bi stanovita prednost ivjeti primitivan ivot na
granici naseljenosti, premda usred izvanjske civilizacije, makar samo da se naui koje su najosnovnije
ivotne potrebe i koje se metode poduzimaju da se one namire; ili ak da se samo prelete stari poslovni
dnevnici trgovaca, da se vidi to su ljudi obino kupovali u duanima, to su spremali u zalihe, to jest
koja je najprostija mjeovita roba. Napredak kroz povijest, naime, tek je neznatno utjecao na bitne
zakone ovjekova postojanja; ba kao to se nai kosturi vjerojatno ne mogu razlikovati od kostura
naih predaka.
Pod rijeima ivotne potrebe mislim na sve ono to je, od svega to ovjek stjee vlastitim
naporima, otprva bilo ili je uslijed duge uporabe postalo tako vano za ljudski ivot da su rijetki, ako je
uope itko, bilo zbog divljatva, neimatine ili nazora, ikad pokuali biti bez toga. Za mnoge stvorove
postoji u tom smislu samo jedna potreba, hrana. Za prerijskog bizona to je nekoliko centimetara uitne
17 Iz djela Silva, iliti razgovor umskih stabala engleskog pisca Johna Evelyna (1620.-1706.).
18 Slina reenica nalazi se u prijevodu Vinupurne H. H. Wilsona (London, 1840.), str. 87.
19 Analekta, II, 17.

16

trave i voda za pie, ako ne trai jo i zaklon ume ili sjenu kakva brda. Nijedno surovo stvorenje ne
zahtijeva vie od hrane i zaklona. ivotne potrebe ovjeka u ovom podneblju mogu se, prilino
precizno, razvrstati pod stavke hrane, zaklona, odijevanja i ogrjeva; jer tek kad smo osigurali potonje
spremni smo latiti se pravih ivotnih problema u slobodi i s izgledima za uspjeh. ovjek nije izumio
samo kue nego i odjeu i kuhanu hranu; i moda je iz sluajnog otkria topline vatre i njene kasnije
uporabe, u poetku raskoi, potekla dananja potreba da se uz nju sjedi. Promatramo make i pse kako
poprimaju istu tu drugu prirodu. Pravim zaklonom i odijevanjem propisno zadravamo vlastitu
unutarnju toplinu, ali zar se ne bi moglo rei da sa suvikom istih, ili ogrjeva, to jest s vanjskom
toplinom veom od nae unutarnje, zapravo poinje kuhanje? Prirodoslovac Darwin kae za itelje
Ognjene zemlje da se vidjelo kako, dok njegovoj druini, dobro odjevenoj i posjednutoj blizu vatre,
nipoto nije bilo pretoplo, tim nagim divljacima, koji su bili malo podalje, "znoj curi u potocima i da se
ivi pre". Za uroenika u Novoj Holandiji 20 tako vele da bez posljedica hoda nag, dok Europljanin
drhti u svojoj odjei. Je li nemogue spojiti otvrdnulost tih divljaka s intelektualnou civilizirana
ovjeka? Prema Liebigu,21 ljudsko tijelo je pe, a hrana je gorivo koje odrava unutarnje izgaranje u
pluima. Po hladnom vremenu jedemo vie, po toplome manje. ivotinjska toplina rezultat je sporog
izgaranja, a bolest i smrt nastupaju kad je izgaranje prebrzo, ili kad zbog manjka goriva ili pak zato to
slabo vue vatra utrne. Dakako, ivotnu toplinu ne treba pobrkati s vatrom, ali toliko o analogiji. ini
se stoga, prema gornjem popisu, da je izraz ivotinjski ivot gotovo istoznaan izrazu ivotinjska
toplina; jer dok se hrana moe smatrati gorivom koje odrava vatru u nama a gorivo slui samo da
se ta hrana pripremi ili da se povea toplina naih tijela dodavanjem izvana zaklon i odijevanje
takoer slue iskljuivo tome da zadre tako stvorenu i apsorbiranu toplinu.
Glavna je, dakle, potreba naih tijela da se odre toplima, da odre ivotnu toplinu u nama.
Kakve samo napore shodno tome poduzimamo ne samo oko hrane, odijevanja i zaklona nego i oko
svojih postelja, koje su nae spavaice, robei ptija gnijezda i prsa da bismo pripremili taj zaklon
unutar zaklona, kao to krtica sebi prostire leaj od trave i lia na dnu svoje duplje! Ubog ovjek
sklon je poaliti se da je ovo hladan svijet; a hladnoi, ne manje fizikoj nego drutvenoj, izravno
pripisujemo vei dio svojih boljki. Ljeto, u nekim podnebljima, omoguuje ovjeku neku vrstu
elizejskog ivota. Ogrjev mu je, osim za kuhanje hrane, tada nepotreban; sunce mu je vatra, a mnogi su
plodovi njime dovoljno skuhani, dok je hrana u pravilu raznolikija, do nje je lake doi, a odijevanje i
zaklon su posve ili napola nepotrebni. U dananje doba i u ovoj zemlji, kao to sudim iz svog iskustva,
nekoliko alatki, no, sjekira, lopata, take itd., a za studioznije jo i svjetiljka, pisai pribor, pristup
nekolikim knjigama, svrstavaju se tik do potreptina te se odreda mogu nabaviti po triavoj cijeni. Pa
ipak neki, koji nisu mudri, odlaze na drugu stranu globusa, u barbarske i nezdrave krajeve te se na
deset ili dvadeset godina posveuju trgovini kako bi mogli ivjeti to jest sauvati ugodnu toplinu
i napokon umrijeti u Novoj Engleskoj. Luksuzno bogati ne uvaju samo ugodnu toplinu nego i
neprirodnu vruinu; kao to natuknuh maloas, oni se kuhaju, naravno a la mode.
Veina luksuza, kao i mnoge takozvane ivotne udobnosti, ne samo da nisu prijeko potrebni nego
tvore istinske zapreke uzdizanju ovjeanstva. S obzirom na rasko i komfor, najmudriji su oduvijek
vodili jednostavniji i oskudniji ivot nego siromani. Drevni filozofi, kineski, indijski, perzijski i grki,
bijahu sloj od kojega nitko nije bio siromaniji u izvanjskim bogatstvima i nitko bogatiji u
unutarnjima. O njima ne znamo mnogo. Neobino je i to uope znamo o njima koliko znamo. Isto
vrijedi za novije reformatore i dobroinitelje njihova soja. Nitko ne moe biti nepristran ili mudar
promatra ljudskog ivota ako ne stoji na povoljnom poloaju koji bismo mi nazvali dobrovoljnim
siromatvom. Plod je luksuznog ivota luksuz, bilo u poljodjelstvu, trgovini, knjievnosti ili
umjetnosti. Danas ima predavaa filozofije, ali ne i filozofa. No krasno je predavati, jer je neko bilo
krasno ivjeti. Biti filozofom ne znai samo imati istanane misli, ak niti zasnovati kolu, nego ljubiti
mudrost toliko da se ivi prema njezinu diktatu, ivot jednostavnosti, neovisnosti, velikodunosti i
20 U Australiji.
21 Justus von Liebig (1803.-73.), njemaki kemiar.

17

uzdanja. Znai to rjeavati neke ivotne probleme, ne samo teorijski nego i praktino. Uspjeh velikih
uenjaka i mislilaca obino je dvorjanski uspjeh, ne kraljevski, ne muevan. Oni se snalaze kako bi
ivjeli tek prilagoeno, zapravo kao njihovi oevi, i ni u kojem smislu nisu praoci plemenitijeg soja
ljudi. Ali zato se ljudi uvijek izrouju? Zbog ega obitelji propadaju? to je to u luksuzu to
omlitavljuje i unitava narode? Jesmo li sigurni da u naim ivotima nema nieg od toga? Filozof je
ispred svoga vremena ak i po izvanjskom obliku svoga ivota. Ne hrani se, ne konai, ne odijeva niti
grije kao njegovi suvremenici. Kako ovjek moe biti filozof a ne odravati svoju ivotnu toplinu
boljim metodama nego drugi ljudi?
Kada se ovjek ugrije na nekoliko naina koje sam opisao, to zatim eli? Zacijelo ne jo
istovrsne topline, kao to su izdanija i bogatija hrana, vea i raskonija kua, otmjenija i obilnija
odjea, ea, stalnija i vrua vatra i tome slino. Kad je stekao te stvari koje su nune za ivot, postoji
i druga alternativa nego da stjee suvinosti, a ta je da se odvai na ivot sada kad mu je poeo dopust
od skromnije rabote. Tlo je, ini se, pogodno za sjeme, jer je ono potjeralo korijen nanie, a sada
takoer s pouzdanjem moe potjerati izdanak uvis. Zato se ovjek tako vrsto ukorijenio u zemlji
nego da se u istom razmjeru moe uspeti u nebesa? Jer, plemenitije biljke cijene se po plodu to ga na
koncu donose u zraku i svjetlosti, daleko od tla, i s njima se ne postupa kao sa skromnijim jestivim
biljkama koje se, makar mogu biti dvogodinje, uzgajaju samo dok ne usavre korijen, pa se esto u tu
svrhu posijeku pri vrhu tako da ih veina nee niti prepoznati u doba cvatnje.
Ne kanim propisivati pravila snanim i junanim naravima, koje e gledati svoja posla bilo na
nebu ili u paklu, a moda e i graditi veliajnije i troiti rasipnije od najbogatijih a da nikad ne
osiromae, jer ne znam kako oni ive ako uope takvi postoje, kao to se sanja; niti onima koji
nalaze ohrabrenje i nadahnue upravo u sadanjem stanju stvari te ga njeguju s blagou i
oduevljenjem ljubavnika a meu njih donekle ubrajam i sebe; ne govorim onima koji su dobro
namjeteni, u kakvim god okolnostima, a oni znaju jesu li dobro namjeteni ili nisu, nego poglavito
veini ljudi koji su nezadovoljni i dokono se ale na teinu svoga usuda ili vremena, a mogli bi ih
popraviti. Ima nekih koji se ale najustrije i najneutjenije od svih, jer oni, kau, ispunjavaju svoju
dunost. Na umu takoer imam onaj prividno bogat, ali zapravo najstranije osiromaen sloj, koji je
zgrnuo ljaku, ali ne zna kako da je upotrijebi ili je se rijei, i tako samome sebi kuje zlatne ili srebrne
okove.
Ako bih pokuao ispripovijedati kako sam prolih godina elio provesti svoj ivot, vjerojatno bih
iznenadio one moje itatelje koji su donekle upoznati s njegovim pravim razvojem, a svakako bih
zapanjio one koji o njemu ne znaju nita. Tek u natuknuti neke djelatnosti kojima bijah posveen.
Po svakom vremenu, u svako doba dana i noi, elio sam unaprijediti dani trenutak i usto ga
zarezati na svome tapu; stajati na stjecitu dviju vjenosti, prolosti i budunosti, koje je upravo
sadanji trenutak; dotaknuti tu crtu. Oprostit ete mi na ponekim nejasnoama, jer u mome je bavljenju
vie tajni no u onome veine ljudi, a ipak ih ne uvam hotimino, nego su neodvojive od same njegove
naravi. Rado bih rekao sve to o tome znam te nikad ne bih na svoja vrata napisao "Pristup zabranjen".
Davno sam izgubio psa tragaa, konja riana i grlicu, i jo tragam za njima. Mnogim sam
putnicima govorio o njima, opisujui njihove putanje i zov na koji se odazivaju. Susreo sam jednog ili
dvoje koji su uli psa i toptanje konja te su ak vidjeli grlicu gdje nestaje iza oblaka; i inilo se da ih
toliko eznu nai kao da su ih sami izgubili.
Preduhitriti ne samo svitanje i zoru nego, ako je mogue, i samu prirodu! Koliko sam se jutara,
ljeti i zimi, prije no to se ijedan susjed bavio svojim poslom, ja bavio svojim! Nema sumnje, mnogi
moji sumjetani sreli su me na povratku s te rabote, seljaci koji u sumrak kreu za Boston ili drvosjee
to odlaze na posao. Nikada, dodue, nisam fiziki pripomogao Suncu da svane, ali bilo je izvanredno
vano samo prisustvovati svitanju.
18

Toliko jesenjih, da, i zimskih dana, provedenih izvan grada, u nastojanju da ujem to je u vjetru,
da ujem to i hitro ponesem! U to sam malne utopio sav imutak i izgubio dah hitajui mu ususret. Da
se to ticalo ikoje politike stranke, moete biti sigurni da bi vijest osvanula meu prvima u Gazzetteu.
U drugim bih prilikama gledao s promatranice na kakvoj litici ili drvetu da brzojavim neki novi
dolazak, ili bih uveer na vrhu brda iekivao da se nebo spusti kako bih neto uhvatio, premda nikad
nisam uhvatio mnogo, a i to bi se poput mane iznova rastopilo na suncu.
Dugo sam izvjetavao za jedne novine, ne osobito velike naklade, iji urednik jo nije naao
prikladnim otiskati veinu mojih priloga te sam se, kao to je s piscima i preesto sluaj, zaludu trudio.
U ovom je sluaju, meutim, moj trud bio samome sebi nagrada.
Niz godina bio sam samozvani nadglednik snjenih meava i kinih oluja, i svoju sam dunost
predano obavljao; nadzirao sam, ako ne glavne ceste, a ono umske staze i sve poprene putove,
odravajui ih otvorenima, a klance premoivao i inio ih prohodnima u sva doba; utabanost je pak
svjedoila o njihovoj upotrebljivosti.
Pazio sam na divlje mjesno blago, koje je predanim pastirima zadavalo popriline muke
preskaui ograde, a na oku sam drao i slabo posjeene zakutke imanja, premda nisam uvijek znao
rade li toga dana Jonas ili Salomon na odreenom polju; to me se nije ticalo. Zalijevao sam crvene
borovnice, divlje trenje i koprivi, crvene borove i crne jasenove, bijelu lozu i ute ljubice, koje bi za
sunih sezona inae moda bile usahnule.
Ukratko, dugo sam se time bavio (mogu to kazati bez hvastanja), vjerno gledajui svoja posla,
dok nije poelo postajati sve oitije da moji sumjetani nisu voljni uvrstiti me na popis gradskih
slubenika niti moje namjetenje uiniti sinekurom s umjerenim primanjima. Moji rauni, za koje se
mogu zakleti da sam ih savjesno vodio, nisu tovie nikad bili slubeno pregledani, jo manje
prihvaeni, a jo manje plaeni i namireni. Nisam, meutim, niti udio za tim.
Nedavno je jedan Indijanac lutalica doao pred kuu poznatog odvjetnika u mome susjedstvu
prodavati koare. "elite li kupiti koare?" upitao je. "Ne, ne elimo", glasio je odgovor. "to!"
uzviknuo je Indijanac izlazei kroz vrata, "zar nas mislite izgladnjeti?" Vidjevi kako njegovim revnim
bijelim susjedima dobro ide kako odvjetnik samo mora smisliti dokaze i, nekom arolijom, slijede
bogatstvo i ugled rekao je sebi: ui u u posao, plest u koare, to je neto to znam. Mislei da e,
kad napravi koare, obaviti sve, a na bijelcu e biti da ih kupuje. Nije otkrio da ih treba napraviti tako
da budu vrijedne neijeg truda, ili barem navesti druge da misle tako, ili napraviti neto drugo to e
im se isplatiti kupiti. I ja sam svojedobno pleo koare tanane grae, ali ne tako da bi se ikome isplatilo
da ih kupi. No u svome sluaju nisam smatrao nita manje vrijednim da ih pletem, a umjesto da
prouavam kako navesti ljude da kupuju moje koare prouavao sam kako izbjei nunost da ih
prodajem. ivot to ga ljudi hvale i smatraju uspjenim samo je od jedne vrste. Zato bismo ijednu
vrstu preuveliavali na raun ostalih?
Ustanovivi da mi moji sugraani po svoj prilici nee ponuditi odaju u sudnici, niti kakvu
kapelaniju ili ivot bilo gdje drugdje, nego da se moram snai sm, okrenuo sam se iskljuivije no ikad
umi, gdje su me bolje poznavali. Odluio sam smjesta ui u taj posao i ne ekati da prikupim
uobiajeni kapital, koristei se oskudnim sredstvima koja sam ve imao. Cilj moga odlaska na jezero
Walden nije bio ni jeftin ni ugodan ivot, nego voenje privatnog posla s najmanje prepreka; biti
sprijeen u njegovu izvravanju zbog manjka zdravog razuma, malo poduzetnosti i poslovnog dara
doimalo se ne toliko tunim koliko budalastim.
Uvijek sam nastojao stei stroge poslovne navike; one su svakom ovjeku nune. Ako trgujete s
Nebeskim carstvom,22 onda e vam mala poslovnica na obali, u nekoj salemskoj luci, biti dovoljan
posjed. Izvozit ete robu koju vaa zemlja moe namaknuti, isto domae proizvode, mnogo leda i
22 Misli se na Kinu.

19

borove grae te malo granita, uvijek u domaim teretnjacima. Bit e to valjan pothvat. Nadgledati
osobno svaku pojedinost; biti u isti mah peljar i kapetan, vlasnik i osiguravatelj, kupovati i prodavati i
voditi raune; itati svako primljeno pismo, pisati ili itati svako poslano pismo; danju i nou nadzirati
istovar uvezene robe; biti na mnogim dijelovima obale gotovo u isto vrijeme esto e najvredniji
teret biti iskrcan na obali Jerseyja biti vlastiti telegraf, neumorno promatrajui obzor, dozivati sve
brodove u prolazu koji se kreu prema obali; osiguravati stalnu otpremu robe za opskrbu tako
udaljenog i neumjerenog trita; redovito se obavjetavati o stanju na tritu, o izgledima za rat ili mir
posvuda te predviati tenje u trgovini i civilizaciji koristei se rezultatima svih istraivakih
ekspedicija, sluei se novim prolazima i usavrenjima u pomorstvu prouavati karte, utvrivati
poloaj grebena, novih svjetionika i plutaa, i uvijek iznova ispravljati logaritamske tablice, jer se zbog
pogreke nekog raunatelja brod koji je trebao uploviti u prijateljsku luku esto slomi na stijeni
sjetimo se stranoga La Prouseova 23 udesa biti ukorak s opom znanou i prouavati ivote svih
velikih otkrivaa i pomoraca, velikih pustolova i trgovaca, od Hanona 24 i Feniana do naih dana;
konano, s vremena na vrijeme popisati zalihe, da doznate kako stojite. Rije je o raboti koja
ovjekove sposobnosti stavlja na kunju o problemima dobiti i gubitka, udjela, odbitka tare i
svakojakih procjena, koji iziskuju ope znanje.
Drao sam da bi jezero Walden bilo dobro mjesto za posao, ne samo zbog eljeznice i trgovine
ledom; ono nudi prednosti koje ne bi bilo razborito oglaavati; dobra je luka i dobar temelj. Nema tu
movara Neve koje bi trebalo zatrpati, premda posvuda morate graditi na stupovima koje ste sami
zabili. Govori se da bi plima, uz zapadni vjetar i led na Nevi, zbrisala Petrograd s lica zemlje.
Kako je u taj posao trebalo ui bez uobiajenoga kapitala, moda nee biti lako naslutiti odakle
je valjalo nabaviti ta sredstva, svejednako nuna za svaki takav pothvat. Koliko je do odjee, da odmah
prijeemo na praktini dio pitanja, moda smo prilikom njene nabave ee voeni ljubavlju prema
novome i obzirima prema mnijenjima ljudi negoli istinskom korisnou. Neka se onaj tko ima posla
prisjeti da je svrha odjee, prvo, zadrati ivotnu toplinu, i drugo, u ovom stanju drutva, prekriti
golotinju, i moi e procijeniti koliki dio bilo kakva nunog ili vanog posla moe obaviti a da ne
uveava svoju garderobu. Kraljevi i kraljice koji neko odijelo odjenu tek jedanput, makar ga za njihova
velianstva izradio kakav kroja ili krojaica, ne poznaju udobnost noenja odijela koje pristaje. Nisu
nita bolji od drvenih stalaka o koje se vjea ista odjea. Svakim danom nae se ruho sve vie
sljubljuje s nama, prima otisak nositeljeva znaaja, dok ne stanemo oklijevati da ga odbacimo bez
odugovlaenja, lijenikih pomagala i stanovitih sveanosti kao kad je posrijedi nae tijelo. Nikada
nijednog ovjeka nisam potovao manje zbog zakrpe na njegovoj odjei; a siguran sam da se obino
vema udi imati pomodnu, ili barem istu i nezakrpanu odjeu, negoli istu savjest. No ak i ako
poderotina nije zakrpana, najgori porok koji se time odaje jest nesmotrenost. Katkad iskuavam svoje
poznanike ovakvim upitima: tko bi nosio zakrpu, ili makar samo dva dodatna ava preko koljena?
Veina se ponese kao da vjeruje da bi njihovi ivotni izgledi bili uniteni ako bi to sebi dopustili. Bilo
bi im lake odepati do grada slomljene noge nego poderanih hlaa. Nastradaju li nekom gospodinu
noge, to se esto moe popraviti; no ako slina nezgoda zadesi njegove nogavice, onda tome nema
pomoi; jer on dri do onoga to se uvaava, a ne do onoga to je ustinu uvaavanja vrijedno.
Poznajemo tek nekolicinu ljudi, a silno mnotvo kaputa i hlaa. Odjenite neko strailo u svoje zadnje
rublje, a vi stanite do njega razodjeveni tko ne bi prvi pozdravio strailo? Prolazei neki dan
kukuruzitem, u blizini eira i kaputa na kolcu, prepoznao sam vlasnika imanja. Bio je tek neto
ofucaniji nego kad sam ga posljednji put vidio. uo sam za psa koji je lajao na svakog neznanca koji bi
se pribliio zemljitu njegova gazde, ali bi ga nagitat lako utiao. Zanimljivo je pitanje do koje bi
mjere ljudi zadrali svoj poloaj kad bi bili lieni odjee. Biste li u takvom sluaju mogli za svaku
skupinu civiliziranih ljudi sa sigurnou rei koji od njih pripada najuglednijem sloju? Kada se u
svojim pustolovinama oko svijeta, od istoka prema zapadu, u azijskoj Rusiji pribliila domovini,
23 Jean Franois de Galaup La Prouse (1741.-88.), francuski istraiva koji je doivio brodolom.
24 Istraiva i pomorac iz Kartage, ivio oko 500. g. pr. Kr.

20

Madam Pfeiffer25 kazala je da je osjetila potrebu da presvue putnu haljinu kad je pola na sastanak s
vlastima, jer je "sada bila u civiliziranoj zemlji, gdje se... o ljudima sudi prema njihovoj odjei". ak i
u gradovima nae demokratske Nove Engleske sluajno posjedovanje bogatstva i njegovo oitovanje u
odjei i opremi donosi vlasniku gotovo sveope potovanje. No oni koji takvo potovanje iskazuju,
koliko god brojni bili, nisu drugo do pogani te im treba poslati misionara. Odjea je usto uvela ivanje,
posao koji se moe nazvati beskrajnim; barem enska haljina nikad nije zgotovljena.
ovjek koji je najzad naao neto da radi nee trebati novo odijelo za taj rad; dostajat e mu stara
odjea koja je tko zna otkad na tavanu skupljala prainu. Stare cipele sluit e junaku dulje nego to su
sluile njegovom slugi ako junak uope ima slugu bosa stopala starija su od cipela i njemu e
biti dovoljna. Samo oni koji idu na veernja primanja i u legislature moraju imati nove kapute, kapute
koje e mijenjati esto koliko se mijenja i ovjek u njima. No, ako su mi za tovanje Boga prikladni
moja jakna i hlae, moj eir i cipele, oni e biti dovoljni, zar ne? Tko je ikad vidio svoju staru odjeu
svoj stari kaput, doista iznoen, rainjen na prvotne elemente tako da ne bi bilo milosrdno djelo
darovati ga nekom siromanijem momku, koji e ga moda darovati nekom jo siromanijem, ili da
kaemo bogatijem, kojemu bi dostajalo i manje? Velim, uvajte se svake rabote koja iziskuje novu
odjeu, a ne novog nositelja odjee. Ako ovjek nije nov, kako da mu pristane nova odjea? Ako je
pred vama bilo kakva zadaa, pokuajte je obaviti u staroj odjei. Svim ljudima ne treba neto ime e
raditi, nego to e raditi, ili prije to e biti. Moda ne bismo nikada trebali nabavljati novo odijelo, ma
koliko ono staro bilo pohabano ili prljavo, dok nas nai postupci, nai pothvati ili nekovrsni plov nisu
naveli da se u starome osjeamo kao novi ljudi te bi zadrati ga bilo kao drati novo vino u starim
bocama. Doba naeg mitarenja, kao i u ptica, mora biti kriza u naem ivotu. Gnjurac se povlai na
osamljena jezera da ga ondje provede. Tako i zmija odbacuje svoj svlak i gusjenica svoje crvoliko
ruho, unutarnjim radom i irenjem; jer odjea je tek najizvanjskija pokoica i smrtni ovoj. Inae emo
se zatei gdje jedrimo pod lanim bojama te e nas na koncu neumitno degradirati vlastito mnijenje,
kao i ono ovjeanstva.
Navlaimo jedan odjevni predmet za drugim, kao da rastemo poput egzogenih biljaka pomou
izvanjskih dodataka. Naa vanjska, a esto i tanka i nestvarna odjea naa je epiderma, iliti lana koa,
koja ne sudjeluje u naem ivotu te se tu i tamo moe svui bez kobnih posljedica; nae deblje ruho,
to ga stalno nosimo, na je stanini ovoj odnosno kora; no koulje su nam floem, odnosno prava kora,
koja se ne moe ukloniti a da se ovjeka ne odere i tako uniti. Vjerujem da sve rase u neka godinja
doba nose neto to odgovara koulji. Poeljno je da ovjek bude odjeven tako jednostavno da moe u
mraku poloiti ruke na sebe i da ivi u svakom pogledu tako jedro i pripravno da moe, ako neprijatelj
zauzme grad, poput starog filozofa26 ietati kroz gradske dveri praznih ruku i bez straha. Dok jedan
debeo komad odjee, u veini sluajeva, vrijedi koliko i tri tanka, a jeftina odjea moe se nabaviti po
cijenama koje e doista odgovarati kupcima; dok se za pet dolara moe kupiti debeo kaput koji e
trajati jednako toliko godina, debele hlae za dva dolara, par izama od kravlje koe za dolar i pol,
ljetnieir za etvrt dolara i zimska kapa za ezdeset dva i pol centa, ili bolja nainjena kod kue po
beznaajnoj cijeni, gdje bi netko bio tako siromaan, odjeven u takvo ruho, koje je sm zaradio, a da se
ne bi ondje nalo mudrih ljudi koji bi mu iskazivali potovanje?
Kad zatraim komad odjee odreenog oblika, moja mi krojaica ozbiljno kae: "Danas ih tako
ne prave", ne naglaavajui uope kako je rije o njima, kao da navodi neosoban autoritet poput Parki,
i bude mi teko dati skrojiti ono to elim jer ona naprosto ne moe vjerovati da ja mislim ono to
kaem, da sam tako drzak. Kad ujem tu proroansku reenicu naas utonem u misli, naglaavajui u
sebi svaku rije zasebno kako bi joj dokuio smisao, kako bih otkrio do kojeg su stupnja srodnosti oni
povezani sa mnom i kakav to autoritet mogu imati u pitanju koje me se tako blisko tie; te sam
naposljetku naveden da joj odgovorim jednako zagonetno, bez iole veeg isticanja "njih" "Istina,
25 Ida Pfeiffer (1797.-1858.), njemaka putnica i autorica Putovanja jedne dame oko svijeta (1852.).
26 Rije je o Bijantu, jednom od takozvanih sedam starogrkih mudraca.

21

donedavno ih nisu tako pravili, ali sada to ine." Od kakve joj je koristi uzimanje mjera ako ne
odmjerava moj znaaj, nego samo irinu mojih ramena, kao da je posrijedi stalak za vjeanje kaputa?
Ne tujemo mi ni Gracije ni Parke, nego Modu. Ona s punim autoritetom prede, tka i ree. Glavni
majmun u Parizu natakne putniku kapu i svi majmuni u Americi uine isto. Katkad gubim nadu da u
uz pomo ljudi ikada dobiti ita jednostavno i iskreno na ovome svijetu. Trebalo bi ih najprije provui
kroz snaan tijesak, istisnuti iz njih stare nazore tako da se ne uzmognu uskoro opet osoviti na noge; a i
onda bi se u drutvu naao netko s crvom u glavi, ispiljenim iz tko zna kad poloenog jajeta, jer takve
stvari ne zatire ni vatra, pa e vam trud biti uzaludan. Neemo ipak zaboraviti da nam je egipatsku
penicu namrla jedna mumija.
Sve u svemu, mislim da se ne moe tvrditi kako se odijevanje u ovoj ili ikojoj zemlji uzdiglo na
dostojanstvo umjetnosti. Danas se ljudi snalaze i nose ono do ega mogu doi. Poput brodolomnika,
stavljaju na se ono to nau na alu, pa se s male razdaljine, bilo prostorne ili vremenske, smiju
maskaradi onih drugih. Svaki narataj smije se staroj modi, ali pobono slijedi novu. Zabavlja nas
pogled na ruho Henrika VIII ili kraljice Elizabete, ba kao da pripada kralju i kraljici Kanibalskih
otoka. Svako je ruho bijedno ili groteskno kada nije na ovjeku. Samo ozbiljno oko koje iz njega viri i
estit ivot proveden u njemu zauzdavaju smijeh i posveuju bilo iju nonju. Neka harlekina
spopadnu grevi i tom e raspoloenju morati posluiti i njegovo ruho. Kad vojnika pogodi topovsko
tane, dronjci su jednako pristali kao i grimiz.
Zbog djetinjaste i divljake sklonosti mukaraca i ena prema novim uzorcima toliki drhte i
zirkaju kroz kaleidoskope ne bi li otkrili odreenu figuru to je ovaj narataj danas iziskuje.
Proizvoai su nauili da je taj ukus samo stvar hira. Od dvaju uzoraka koji se razlikuju samo po
nekoliko niti odreene boje vie ili manje, jedan e biti smjesta prodan a drugi leati na polici, premda
se esto dogodi da nakon isteka sezone potonji doe u modu. U usporedbi s time, tetoviranje nije tako
jezovit obiaj kakvim ga se opisuje. Nije barbarsko naprosto stoga to otisak dopire pod kou i
nepreinaiv je.
Ne mogu vjerovati da je na tvorniki sustav najbolji nain na koji ljudi mogu doi do odjee.
Poloaj radnika sve je vie nalik na onaj u Engleskoj; a tome se nije uditi budui da, koliko sam uo i
primijetio, glavni cilj nije taj da se ovjeanstvo valjano i poteno odjene, nego neosporno da se cehovi
obogate. Ljudi na koncu pogode samo ono to ciljaju. Stoga im je, makar odmah promaili, bolje da
ciljaju na neto visoko.
Koliko je do zaklona, neu poricati da je to danas ivotna nunost, premda ima primjera ljudi
koji su se za dugih razdoblja bez njega snali u zemljama hladnijim no to je ova. Samuel Laing 27 kae
da e "Laponac u svojoj konoj odjei i konoj vrei koju navlai preko glave i ramena spavati iz noi
u no na snijegu... na hladnoi koja bi svakoga u bilo kakvoj vunenoj odjei stajala ivota". Vidio ih je
gdje tako spavaju. Pa ipak dodaje: "Oni nisu otporniji od drugih ljudi." No ovjek vjerojatno nije ivio
dugo na zemlji prije nego to je otkrio pogodnost kue, udobnosti doma, a taj se izraz prvotno moda
vie odnosio na zadovoljstva kue negoli obitelji; premda su ona zacijelo krajnje ograniena i
povremena u podnebljima gdje je kua u naim mislima povezana poglavito sa zimom ili kinom
sezonom, dok je dvije treine godine, izuzev kao suncobran, nepotrebna. U naem je podneblju ona
neko bila gotovo iskljuivo pokrov za no. U indijanskim je novinama vigvam bio simbol
jednodnevnog pjeaenja, a niz istih urezan ili naslikan na kori drveta oznaavao je koliko su se puta
utaborili. ovjek nije sazdan tako velikih udova i kran da ne bi morao suziti svoj svijet i obzidati se u
prostoru prikladnom za se. Isprva je bio nag i boravio napolju, no premda je to bilo ugodno za mirna i
topla vremena, danju, kina sezona i zima, da i ne govorimo o arkom suncu, moda bi bili zatrli
njegov soj u zametku da nije pohitao zatititi se zaklonom kue. Adam i Eva su se prema legendi
zaogrtali sjenicom prije druge odjee. ovjek je elio dom, mjesto topline ili udobnosti, najprije
27 U svoje vrijeme naveliko itan putopisac, ivio od 1780. do 1838. Thoreau ovdje citira njegov Dnevnik boravka u
Norvekoj tijekom 1834., 1835. i 1836. godine.

22

tjelesne topline a onda i topline uvstava.

Moemo zamisliti vrijeme u kojemu se, dok je ljudski rod bio u povojima, neki poduzetni
smrtnik uuljao u jamu u stijeni da potrai utoite. Svako dijete do neke mjere poinje svijet iznova i
voli ostajati vani, ak i po vlazi i hladnoi. Igra se kue, kao i konja, jer ima nagon za tim. Tko se ne
sjea zanimanja s kojim je, kao malian, promatrao poloito stijenje ili svaki prilaz pilji? Bijae to
naravna enja onoga udjela naega najprimitivnijeg pretka koji je jo preivio u nama. Od pilje
uznapredovali smo do krovova od palmova lia, od kore i busenja, od istkana i razapeta platna, od
trave i slame, od dasaka i indre, od kamenja i opeke. Napokon, mi ne znamo to znai ivjeti pod
vedrim nebom, i na je ivot kuanski u vie smislova nego to mislimo. Velika je udaljenost od
ognjita do polja. Moda bi bilo dobro kad bismo vie svojih dana i noi provodili bez ikakve zapreke
izmeu sebe i nebeskih tijela, kad pjesnik ne bi toliko zborio pod krovom niti svetac ondje boravio
predugo. Ptice ne pjevaju u piljama, niti golubovi gaje svoju nevinost u golubinjacima.
Meutim, naumi li tko izgraditi kuu za boravak, prilii mu upregnuti neto jenkijevske
dovitljivosti kako se na koncu ne bi umjesto u kui zatekao u ubonici, labirintu bez kljua, muzeju,
sirotitu, zatvoru ili raskonom mauzoleju. Razmotrite najprije koliko je oskudan zaklon apsolutno
potreban. Viao sam u ovom gradu Indijance Penobscot kako ive u atorima od tanke pamune
tkanine dok je snijeg oko njih bio dubok gotovo stopu, i pomislio sam kako bi im bilo drago da je jo
dublji da zadri vjetar. Neko, dok me pitanje kako poteno zaraditi za ivot a da mi ostane sloboda za
vlastita bavljenja muilo jo vie nego danas, jer sam u meuvremenu naalost pomalo otvrdnuo, znao
sam uz eljezniku prugu vidjeti velik sanduk, dugaak dva a irok jedan metar, u koji su radnici nou
stavljali alat pod bravu; to me navelo na pomisao da bi svatko u stisci mogao sebi pribaviti takav za
jedan dolar, prosvrdlati u njemu nekoliko rupa da bi u nj barem dopirao zrak, zavui se unutra za kie i
nou, spustiti poklopac te tako imati slobodu u ljubavi i biti slobodan u dui. To se nije doimalo kao
najgora, a nipoto kao alternativa vrijedna prezira. Mogli biste unutra ostati dokle god vas je volja te
kad god ustanete izii napolje a da vas nikakav gazda ili kuevlasnik ne salijee radi najamnine. Mnogi
se ovjek nasmrt mui da plati najamninu za vei ili raskoniji sanduk, a u takvom se sanduku ne bi
nasmrt smrznuo. Uope se ne alim. Ekonomija je predmet koji doputa lakomislen pristup, ali ga ne
moemo na taj nain rijeiti. Udobna kua za snaan i krepak soj, koji je veinom ivio na otvorenom,
ovdje se neko podizala gotovo iskljuivo od materijala to mu ga je dobavljala priroda. Gookin, koji
je bio nadzornik Indijanaca pod upravom kolonije Massachusettsa, godine 1674. napisao je: "Njihove
najbolje kue pokrivene su vrlo uredno, vrsto i toplo, korom drvea oguljenom s debala u doba kada
se biljni sok penje, a od koje se pod pritiskom tekog drva, dok je zelena, prave velike tanke plohe...
One prostije pokrivene su nekom vrsti rogoine te su takoer bez razlike vrste i tople, ali ne tako
dobre kao one prve... Vidio sam neke, dvadeset ili trideset metara dugake i deset metara iroke...
esto sam konaio u njihovim vigvamima i ustanovio da su topli koliko i najbolje engleske kue."
Dodaje da su obino bili nastrti prostiraima, obrubljeni fino izvezenim hasurama i opskrbljeni raznim
potreptinama. Indijanci su napredovali dotle te su podeavali djelovanje vjetra pomou rogoine
objeene preko rupe na krovu koja se pomicala uzicom. Takva se nastamba u prvom redu gradila za
dan ili najvie dva te bi se obarala i podizala u nekoliko sati; svaka je obitelj posjedovala svoju ili je u
jednoj od njih imala vlastitu odaju.
Na primitivnom stupnju svaka obitelj posjeduje zaklon koji vrijedi kao najbolji te je dostatan za
njihove sirovije i jednostavnije potrebe; no mislim da neu pretjerati ako kaem da, premda ptice
nebeske imaju svoja gnijezda, lisice svoje jazbine a divljaci vigvame, u modernome civiliziranom
drutvu zaklon ne posjeduje vie od pola obitelji. U velikim naseljima i gradovima, gdje civilizacija
osobito prevladava, broj onih koji imaju zaklon tvori tek sitan djeli cjeline. Ostali plaaju godinju
dabinu za to vanjsko ruho sviju, koje je postalo neophodno ljeti i zimi, kojim bi se moglo kupiti cijelo
selo indijanskih vigvama, ali koje sada pridonosi tome da ostanu siromani dokle god su ivi. Ne
mislim ovdje ustrajati na nedostatku unajmljivanja u usporedbi s posjedovanjem, ali oito je da divljak
23

posjeduje svoj zaklon jer ga on stoji toliko malo, dok civilizirani ovjek svoj obino unajmljuje jer sebi
ne moe priutiti da ga posjeduje; a na due staze ne moe sebi nita lake priutiti niti da ga unajmi.
No, odvratit e netko, pukim plaanjem te dabine ubogi civilizirani ovjek osigurava sebi nastambu
koja je palaa u usporedbi s divljakovom. Godinja najamnina od dvadeset pet do stotinu dolara
takva je tarifa u ovoj zemlji ovlauje ga da uiva u blagodatima stoljetnog napretka, u prostranim
stanovima, istoj boji i tapetama, Rumfordovu kaminu, izolacijskoj buci, aluzinama, bakrenoj crpki,
bravi na oprugu, prostranom podrumu i mnogo emu drugom. No kako dolazi do toga da je onaj. za
kojega se kae da uiva u tim stvarima, tako esto siromaan civilizirani ovjek, dok je divljak, koji ih
nema, bogat kao divljak? Ako je utvreno da je civilizacija zbiljski napredak u ovjekovu poloaju
a ja mislim da jest, iako samo mudri razvijaju svoje prednosti mora se pokazati da je proizvela bolje
nastambe a da ih nije uinila skupljima; cijena pak neke stvari jest iznos onoga to u nazvati ivotom
potrebnim da se za nju razmijeni, trenutano ili na duge staze. Prosjena kua u ovome kraju stoji
moda osamsto dolara, a za prikupljanje te svote potrebno je deset do petnaest godina ivota jednog
radnika, ak i ako dotini nije optereen s obitelji procijenimo li novanu vrijednost svaijeg rada
na dolar dnevno, jer ako neki primaju vie, drugi primaju manje tako da on obino mora provesti
vie od pola ivota da bi zaradio za svoj vigvam. Pretpostavimo li da umjesto toga plaa najamninu, to
je tek dvojben izbor izmeu dvaju zala. Bi li od divljaka bilo mudro da pod tim uvjetima zamijeni svoj
vigvam za palau?
Netko e moda naslutiti da gotovo cijelu prednost posjedovanja toga suvinog imetka kao zalihe
za budunost, koliko se pojedinca tie, svodim na namirivanje pogrebnih trokova. No moda se od
ovjeka ne iziskuje da sebe sahrani. To, meutim, ukazuje na vanu razliku izmeu civilizirana
ovjeka i divljaka; a nema sumnje da se cilja na nau dobrobit kad se od ivota civiliziranih ljudi pravi
institucija, u kojoj je ivot pojedinca uvelike progutan radi ouvanja i usavrenja ivota rase. No elim
pokazati uz koju se rtvu ta prednost danas stjee i ukazati na to da bismo mogli ivjeti tako da
osiguramo itavu tu prednost a da ne trpimo nikakav nedostatak. to mislite kad kaete da siromah
svagda imate uza se, ili da oci jedoe kiselo groe pa djeci trnu zubi?
"ivota mi moga, rije je Jahve Gospoda: nitko od vas nee vie u Izraelu ponavljati tu
poslovicu..."
"...jer, svi su ivoti moji, kako ivot oev tako i ivot sinovlji. I evo, onaj koji zgrijei, taj e
umrijeti."28
Kad promotrim svoje susjede, konkordske seljake, koji su dobrostojei barem koliko i ostali
slojevi, nalazim da su veinom rintali dvadeset, trideset ili etrdeset godina kako bi postali stvarni
vlasnici svojih imanja, koja su obino naslijedili s hipotekom ili pak kupili pozajmljenim novcem a
treinu toga kuluka moemo smatrati cijenom njihovih kua no u pravilu ih jo nisu otplatili.
Dodue, hipoteke katkad premauju vrijednost imanja, tako da se i samo imanje pretvara u jednu
veliku hipoteku, pa ipak se nae tko e ga naslijediti, a da je s time, kao to kae, dobro upoznat.
Obraam se prisjednicima i iznenaujem se kada doznam da ne mogu istoga asa imenovati desetak
osoba u gradu koje svoja imanja posjeduju slobodno i isto. elite li upoznati povijest tih
gospodarstava, raspitajte se u bankama gdje su zaloena. ovjek koji je doista isplatio svoje imanje
radom toliko je rijedak da svi susjedi mogu uprijeti prstom na nj. Sumnjam da u Concordu ima troje
takvih. Za trgovce se veli da e velika veina, ak devedeset sedam od njih stotinu, zasigurno propasti,
a isto vrijedi za seljake. U pogledu trgovaca, meutim, jedan od njih umjesno tvrdi da znatan dio
njihovih neuspjeha zapravo nisu novani neuspjesi, nego je posrijedi naprosto neuspjeh u ispunjavanju
obveza, jer im je ono nezgodno; to e rei da je moralni karakter taj koji propada. Ali to na stvar baca
beskrajno gore svjetlo i k tome pokazuje da vjerojatno ni ostala trojica ne uspijevaju spasiti duu, nego
su moda bankrotirali u gorem smislu od onih koji propadnu poteno. Bankrot i nepriznavanje duga
odskone su daske s kojih se velik dio nae civilizacije odrazuje i prekobacuje, no divljak stoji na
28 V. Matej 26,11 i Ezekijel 18,2-4.

24

nesavitljivoj dasci oskudice. Pa ipak, sajam stoke u Middlesexu uspjeno se odrava svake godine, kao
da svi spojevi poljodjelskog stroja besprijekorno rade.
Seljak se trudi rijeiti problem uzdravanja formulom koja je sloenija od samog problema. Da
bi nabavio vezice za cipele, on pekulira stadima stoke. Krajnje vjeto postavio je zamku s finom
oprugom da bi uhvatio udobnost i neovisnost, a onda mu je, na povratku, vlastita noga zapela u nju.
Zbog toga je siromaan, a zbog slinog smo razloga svi mi siromani s obzirom na tisuu udobnosti
divljaka, premda smo okrueni luksuzom. Kao to pjeva Chapman:
"Lano ljudsko drutvo
jer radi zemne veliine
sve lagode nebeske u zrak se rijede."29
Kada pak seljak stekne kuu, on time moda nee biti bogatiji nego siromaniji te e biti da je
kua stekla njega. Optuba koju je Mom30 iznio protiv kue koju je sazdala Minerva, naime da je "nije
uinila pokretnom, ime bi se mogli izbjei loi susjedi", bila je, koliko je ja shvaam, valjana, a moe
se iznijeti i danas, jer su nae kue tako glomazan posjed te smo u njima esto zatoeni, a ne skueni;
loi susjedi koje valja izbjegavati, pak, jesu nae podle naravi. Poznajem u ovome gradu barem jednu
ili dvije obitelji koje, ve gotovo cijeli jedan narataj, ele prodati svoju kuu u predgrau i nastaniti se
u selu, ali nisu u tome uspjele i samo e ih smrt izbaviti.
Pretpostavimo da veina napokon moe posjedovati ili unajmiti modernu kuu sa svim njenim
usavrenjima. Premda usavrava nae kue, civilizacija nije jednako usavrila ljude koji ih imaju
nastanjivati. Stvorila je palae, ali nije bilo tako lako stvoriti plemenitae i kraljeve. A ako tenje
civilizirana ovjeka nisu vrednije od divljakovih, ako je on vei dio svoga ivota zaokupljen tek
stjecanjem osnovnih potreptina i udobnosti, zato bi trebao imati bolju nastambu nego onaj potonji?
No kako prolazi siromana manjina? Moda e se ustanoviti da su se, upravo u razmjeru u
kojemu su neki s obzirom na vanjske okolnosti postavljeni iznad divljaka, drugi srozali ispod njega.
Rasko jednog sloja nalazi protuteu u neimatini drugog. Na jednoj strani je palaa, na drugoj su
ubonica i "tihi siromasi".31 Nebrojeno mnotvo koje je gradilo piramide kao grobnice faraona hranilo
se enjakom, a mogue je da nisu niti dostojno ukopani. Zidar koji dovrava vijenac na palai nou se
moda vraa u kolibu koja ne vrijedi koliko vigvam. Pogreno je pretpostaviti da se, u zemlji u kojoj
postoje uobiajeni pokazatelji civilizacije, poloaj znaajnog dijela stanovnika ne moe srozati kao u
divljaka. Mislim sada na srozane siromahe, a ne na srozane bogatae. Da bih to spoznao ne trebam
gledati dalje od straara koje posvuda obrubljuju nae eljeznike pruge, taj posljednji u nizu
civilizacijskih napredaka; gdje u svojim svakodnevnim etnjama vidim ljudska bia koja ive u
svinjcima, itave zime s otvorenim vratima radi svjetla, bez ikakve vidljive, esto ni zamislive hrpe
drva, dok su oblija starih i mladih trajno skvrena dugom navikom stezanja od hladnoe i bijede, a
razvoj svih njihovih udova i sposobnosti je zaprijeen. Svakako je poteno pogledati taj sloj ijim su
radom postignuta djela koja odlikuju ovaj narataj. Takav je, u veoj ili manjoj mjeri, i poloaj radnika
svih zanimanja u Engleskoj, koja je veliki radni logor svijeta. Ili bih vas mogao uputiti na Irsku, koja
se ubiljeuje kao jedna od bijelih ili prosvijeenih toaka na zemljovidu. Suprotstavite fizike prilike
Irca onima sjevernoamerikog Indijanca ili stanovnika Junih mora, ili bilo koje druge primitivne rase
prije nego to se srozala uslijed dodira s civiliziranim ovjekom. Pa ipak, ne dvojim da su vladari tih
naroda jednako mudri kao i prosjeni meu civiliziranim vladarima. Njihov poloaj samo pokazuje s
kakvom je prljavtinom civilizacija spojiva. Jedva da sada trebam uputiti na radnike u naim junim
dravama koji prave glavne izvozne proizvode ove zemlje te su i sami glavni proizvod Juga. No, da se
29 George Chapman (1559?-1634.), engleski pjesnik i dramatiar, poznat kao prevodilac Homera. Stihovi potjeu iz The
Tragedy of Caesar and Pompey, V, ii.
30 Antiko boanstvo ismijavanja i pokude.
31 Oni koji kriju svoje siromatvo kako bi sprijeili odlazak u sirotite.

25

ograniim na one za koje se tvrdi da ive u umjerenim okolnostima.

ini se da veina ljudi nikad nije razmislila o tome to je to kua, a zapravo su cijeloga ivota
nepotrebno siromani zato to misle da moraju imati kuu kakvu imaju njihovi susjedi. Kao kad bi
ovjek nosio kakav god mu kaput kroja saije ili se, postupno se ostavljajui eira od palmova lia
ili kape od svieva krzna, poalio na teka vremena jer ne moe sebi priutiti da kupi krunu! Mogue
je izumiti kuu jo udobniju i raskoniju od one koju imamo, no ipak e se svi sloiti da ovjek ne
moe sebi priutiti da je kupi. Hoemo li uvijek nastojati stei vie takvih stvari, a ne ponekad biti
zadovoljni s manje njih? Hoe li ugledni graanin tako ozbiljno, poukom i primjerom, nauavati
potrebu da mlad ovjek pribavi odreen broj suvinih nazuvaka i kiobrana te praznih gostinjskih soba
za prazne goste prije nego to umre? Zato nam namjetaj ne bi bio jednostavan kao u Arapina ili
Indijca? Kad pomislim na dobroinitelje nae rase, koje slavimo kao glasnike s neba, donositelje
boanskih darova ovjeku, pred oima nemam nikakvu svitu u njihovoj pratnji niti kola puna
pomodnog pokustva. Ili to ako bih odobrio ne bi li to bilo jedinstveno odobrenje? da nam
namjetaj bude sloeniji od Arapinova u mjeri u kojoj smo mu mi moralno i intelektualno nadmoni!
Danas su nae kue njime natrpane i zakrene, a dobra bi domaica pomela vei dio u jamu za smee,
ne ostavivi svoj jutarnji posao nedovrenim. Jutarnji posao! Uz rumenilo Aurore i Memnonovu 32
glazbu, to bi na ovom svijetu trebao biti ovjekov jutarnji posao? Na svom sam stolu imao tri komada
vapnenca, ali sam se uasnuo ustanovivi da ih treba svakodnevno opraivati, dok je sve pokustvo
moga uma jo neopraeno, pa sam ih s gaenjem bacio kroz prozor. Kako sam onda mogao imati
namjetenu kuu? Radije bih sjedio na otvorenom, jer na travi se ne skuplja praina, osim ondje gdje je
ovjek razrovao tlo.
Rasipnici to ive u raskoi oblikuju modu koju stado tako revno slijedi. Putnik koji se zaustavlja
u takozvanim najboljim kuama to ubrzo otkriva, jer gostioniari ga dre za Sardanapala, 33 a kad bi se
prepustio njihovim njenim milostima ubrzo bi posve omlitavio. Drim da smo u eljeznikom vagonu
skloni vie potroiti na rasko nego na sigurnost i udobnost, pa vlak, a da ih ne prua, prijeti postati
nimalo boljim od dananjega salona, s njegovim divanima, otomanima, suncobranima i stotinu drugih
orijentalnih predmeta to ih nosimo na Zapad sa sobom, izumljenih za haremske dame i mekune
itelje Nebeskoga carstva, ijih bi se imena nae eljade trebalo stidjeti poznavati. Radije bih sjedio na
bundevi i imao je cijelu za sebe nego se tiskao na barunastom jastuku. Radije bih se zemljom vozio na
volujskoj zaprezi i iao kamo me volja nego iao na nebo u otmjenom vagonu izletnikog vlaka i
cijelim putem udisao malariju.34
Sama jednostavnost i nagost ovjekova ivota u primitivno doba ukljuuju barem tu prednost to
je on jo bio tek posjetilac u prirodi. Kad bi se osvjeio hranom i snom, iznova bi razmatrao svoje
putovanje. Na ovom je svijetu takorei stanovao u atoru te je ili hodio dolinama, ili prelazio ravnice
ili se pak penjao na planinske vrhunce. Ali gle! ljudi su postali oruem svoga orua. ovjek koji je
samostalno ubirao plodove kad je bio gladan postao je seljak, a onaj koji je radi zaklona stajao pod
drvetom kuevlasnik. Vie ne logorujemo preko noi, nego smo se nastanili na zemlji i zaboravili
nebo. Kranstvo smo usvojili tek kao usavrenu metodu agri-kulture. Za ovaj smo svijet podigli
obiteljsku kuu, a za drugi obiteljsku grobnicu. Najbolja umjetnika djela izraz su ovjekove borbe za
osloboenjem od toga poloaja, no naa umjetnost djeluje samo tako to taj niski poloaj ini udobnim
a onaj vii poloaj zaboravljenim. U ovome selu zapravo nema mjesta za lijepu umjetnost, ako nam je
neto od nje i namrijeto, jer nai ivoti, nae kue i ulice ne nude za nju pravo postolje. Nema ni avla
na koji bi se objesila slika ni police koja bi primila bistu nekog junaka ili sveca. Kad pomislim kako se
nae kue grade i isplauju, ili ne isplauju, i kako se vodi i odrava njihova unutarnja ekonomija,
pitam se kako pod ne popusti pod posjetiocem dok se divi triavim uresima iznad kamina, pa ne
32 Memnon je sin Aurore, boice zore u rimskoj mitologiji, kojemu su njegovi sljedbenici podigli kip to je stvarao
ugodne zvukove kad bi na njemu svirale zrake jutarnjega sunca.
33 Asirski kralj iz 9. stoljea pr. Kr., na glasu s mekunosti i sladostrasna ivota.
34 Na tal. doslovce "lo zrak", za koji se neko smatralo da uzrokuje bolest pod tim imenom.

26

propadne u podrum, do nekog vrstog i potenog, makar zemnog temelja. Ne mogu a da ne primijetim
kako je taj takozvani bogati i profinjeni ivot neto to skoimice prihvaamo, i ne uspijevam uivati u
lijepoj umjetnosti koja ga ukrauje, jer mi je panja posve zaokupljena tim naskokom; jer pamtim da je
najvei istinski skok, izveden iskljuivo ljudskim miiima, ikad zabiljeen, onaj stanovitih Arapa
lutalica, koji su navodno preskoili sedam i pol metara na ravnom. Bez umjetne potpore, ovjek e se
nakon te udaljenosti zasigurno iznova prizemljiti. Prvo pitanje to sam ga u iskuenju postaviti imaocu
takva neprilinog imutka glasi: tko te podupire? Jesi li jedan od onih devedeset sedmoro koji
propadnu, ili od troje koji uspiju? Odgovori mi na ta pitanja, i onda u moda pogledati tvoje trice i
nai da su ukrasne. Kola pred konjem nisu ni lijepa ni korisna. Prije nego to svoje kue uresimo
lijepim predmetima valja nam ogoliti zidove i valja nam ogoliti ivot a za temelj postaviti lijepo
gospodarenje i lijepo ivljenje: ukus za lijepo danas se najbolje njeguje na otvorenom, gdje nema ni
kue ni kuegazde.
U svojoj udotvornoj providnosti, govorei o prvim naseljenicima ovoga mjesta, kojima je bio
suvremenik, stari Johnson35 govori nam da se "radi prvog zaklona ukapaju u zemlju pod nekim
obronkom pa, nabacujui zemlju visoko nad drvom, prave dimnu vatru uz tlo, na najvioj strani". Nisu
sebi "pribavljali kue", kae on, "dok im zemlja, blagoslovom Bojim, nije donijela kruha za hranu", a
etva je prve godine bila tako oskudna te "bijahu dugo primorani sasma tanko rezati kruh". Ministar
Provincije Nove Nizozemske, piui 1650. na nizozemskom da obavijesti one koji ele ondje
zaposjesti zemlju, potanje tvrdi da "oni u Novoj Nizozemskoj, a osobito u Novoj Engleskoj, koji isprva
nemaju sredstava da izgrade imanje prema svojim eljama, u zemlji izdube etvrtastu jamu nalik na
podrum, dva do dva i po metra duboku, dugaku i iroku koliko smatraju prikladnim, unutra obloe
zemlju drvom pa obrube drvo korom stabala ili neim drugim da sprijee uruavanje zemlje; poploaju
taj podrum daskama a odozgo ga oplate da dobiju strop, gore podignu krov od oblica a oblice prekriju
korom ili busenjem, pa u tim kuama mogu dvije, tri ili etiri godine ivjeti na suhom i toplom s
cijelim obiteljima, pri emu se podrazumijeva da se u tim podrumima postave pregrade prilagoene
veliini obitelji. Imuni i vodei ljudi u Novoj Engleskoj, na poecima kolonija, svoje su prve
nastambe sazdali na taj nain zbog dvaju razloga: prvo, da ne trate vrijeme na gradnju te da im u
naredno doba ne uzmanjka hrane, i drugo, da ne obeshrabre ubogo radnitvo koje su u silnom broju
doveli iz domovine. U tri ili etiri godine, kada su zemlju prilagodili poljodjelstvu, podigli su si ubave
kue, potroivi na njih vie tisua."
U takvom postupanju naih predaka bilo je barem naznaka razboritosti, kao da su se ravnali
prema naelu da najprije namire pree potrebe. No zadovoljavaju li se pree potrebe danas? Kad
pomislim sebi pribaviti takvu raskonu nastambu, bivam u tome odvraen, jer zemlja jo, takorei, nije
prilagoena ljudskoj kulturi, a mi smo jo primorani rezati svoj duhovni kruh daleko tanje nego to su
nai preci rezali svoj penini. Ne da bi svaki graevinski ukras trebalo zanemariti, ak ni u
najsurovijim vremenima; neka nam kue budu optoene ljepotom ondje gdje dolaze u dodir s naim
ivotom, kao ljuture koljaka, a ne natrpane njome. Ali, avaj, bio sam u jednoj ili dvije i znam ime su
optoene.
Iako se nismo toliko izrodili da danas ne bismo mogli ivjeti u vigvamu ili nositi koe, svakako
je bolje prihvatiti prednosti, makar tako skupo plaene, to nam ih nude ovjekova invencija i mar. U
ovakvoj sredini daske i indra, vapnenac i opeke, jeftiniji su i lake nabavljivi nego prikladne pilje, ili
itavi trupci, ili kora drveta u dostatnim koliinama, ili makar dobro umijeana glina i plosnato
kamenje. O tom predmetu govorim s razumijevanjem, jer sam se njime upoznao teorijski i praktino. S
malo vie domiljatosti tom bismo se graom mogli sluiti tako da postanemo bogatiji od onih koji su
danas najbogatiji i od svoje civilizacije nainimo blagoslov. Civilizirani ovjek je iskusniji i mudriji
divljak. No prijeimo urno na moj pokus.
35 Rije je o ljetopiscu Edwardu Johnsonu (1598.-1672.) i njegovu djelu Wonder-working providence of Sions saviour in
New England (London, 1654.).

27

Potkraj oujka 1845. posudio sam sjekiru i uputio se u umu uz jezero Walden, do mjesta
najblieg onome gdje sam nakanio podii svoju kuu, i stao sjei visoke streliaste bijele borove, jo
mlade, radi drvene grae. Teko je poeti bez posudbe, no moda je najvelikodunije tako dopustiti
svojim blinjima da imaju udjela u vaem pothvatu. Kad ju je isputao iz ruke, vlasnik sjekire rekao je
da mu je ona ko zjenica oka vlastitoga, ali ja sam mu je vratio otriju nego to je bila. Radio sam na
ugodnom obronku, prekrivenom borovom umom, kroz koju sam nazirao jezero i malu istinu na kojoj
su nicali borovi i orasi. Led na jezeru jo se nije bio otopio, premda je mjestimino bio probijen, te je
sav bio taman i zasien vodom. U danima dok sam ondje radio bilo je blaih snjenih zapuha, ali
uglavnom se, kada bih na putu kui izbio na prugu, uti pijesak nasut oko nje prostirao svjetlucajui u
magliastoj atmosferi, tranice su blistale na proljetnom suncu te sam uo evu, vivka i druge ptice
kako ve dolaze poeti jo jednu godinu s nama. Bijahu to ugodni proljetni dani, u kojima se zima
ovjekova nezadovoljstva36 otapala kao i zemlja, a ivot koji je obamrlo poivao poinjao se protezati.
Jednog dana, kad mi je sjekira otpala s drka te sam nasjekao zeleni orah radi klina, zabivi ga
kamenom, i sve zajedno poloio da se namae u jezersku vodu kako bi drvo nabubrilo, ugledao sam
prugastu zmiju kako hita u vodu. Ostala je leati na dnu, oito neuznemirena, vie od etvrt sata koliko
sam bio ondje, moda zato to jo se nije bila pravo prenula iz obamrlosti. Stekoh dojam da ljudi zbog
slinog razloga ostaju na dananjem niskom i primitivnom stupnju; no kad bi osjetili kako ih budi
djelovanje proljea svih proljea, nuno bi se uzdigli do viega i prozranijeg ivota. Prije toga viao
sam za mraznih jutara na svome putu zmije kojima su dijelovi tijela jo bili ukoeni i nesavitljivi kako
ekaju sunce da ih otopi. Prvoga travnja pala je kia i otopila led, a rano toga dana, koji je bio veoma
maglovit, uo sam zalutalu gusku kako tumara iznad jezera i gae kao izgubljena, ili poput duha
magle.
I tako sam nekoliko dana cijepao i tesao drvo, kao i grede i ronike, sve svojom uskom sjekirom,
bez mnogo priopivih ili uenih misli, pjevajui za se:
Kae eljade da tota znade;
Ali gle! ve sve mu nestade
Znanost i vjetina
I sprav mnoina; Vjetar to njie granje
ovjeku sve je Znanje.37
Glavne grede istesao sam na etrdesetak kvadratnih centimetara, veinu trupaca samo s dvije
strane a ronike i podne grede s jedne, ostavivi na njima preostalu koru, tako da su bili jednako ravni i
mnogo vri od ispiljenih. Svaki komad bio je isjeenim dijelom pomno privren za utor, jer dotad
sam ve bio posudio i drugi alat. Moji dani u umi nisu bili veoma dugi, no obino sam sa sobom nosio
objed u vidu kruha i maslaca te u podne itao novine u koje su bili umotani, sjedei meu zelenim
borovim granjem koje sam posjekao, a kruh je poprimao neto od njegova mirisa jer su mi ruke bile
prekrivene debelim slojem smole. Prije nego to sam okonao posao, boru sam vie bio prijatelj negoli
dumanin, premda sam ih oborio nekoliko, jer sam se s njime bolje upoznao. Kadto bi nekog skitnicu
u umi privukao zvuk moje sjekire, pa bismo ugodno avrljali meu trijeem koje sam nainio.
Sredinom travnja, jer u svom se radu nisam urio, nego sam iz njega izvlaio najveu korist,
moja kua bila je uobliena i spremna za podizanje. Ve sam bio kupio daaru od Jamesa Collinsa,
Irca koji je radio na eljeznici u Fitchburgu, radi dasaka. Daara Jamesa Collinsa smatrala se
neobino lijepom. Kad sam navratio da je pogledam, on nije bio kod kue. Obiao sam je, isprva
neprimijeen iznutra, toliko je prozor bio uvuen i visok. Bila je skromnih razmjera, iljastoga
ladanjskog krova, a osim toga nije se moglo mnogo vidjeti, jer se blato uzdizalo metar i pol posvud
uokolo, kao da je posrijedi gnojite. Krov je bio najzdraviji dio, premda uvelike iskrivljen i loman od
36 Parafraza poetnih stihova Shakespeareova Richarda III.
37 Gdje nije drugdje naznaeno, stihovi su Thoreauovi.

28

sunca. Praga nije bilo, ve samo vjeiti prolaz za kokoi ispod ploe vrata. Na njima se pojavila
gospoa C. i pozvala me da je razgledam iznutra. Kokoi je moj dolazak potjerao unutra. Bijae
mrano, pod je veinom bio prljav, vlaan, ljepljiv i leden, tek je tu i tamo poivala pokoja daska koja
ne bi izdrala premjetanje. Ugala je svjetiljku da mi pokae unutranjost krova i zidove te daani
pod ispod kreveta, upozoravajui me da ne stupam u podrum, neku vrst smetline jame duboke pola
metra. Prema njezinim rijeima, "gornje daske su dobre, bone su daske dobre, a dobar je i prozor"
izvorno od dva cijela kvadrata, samo je maka onuda prola u posljednje vrijeme. Bili su ondje pe,
postelja i mjesto za sjedenje, djetece u kui u kojoj je roeno, svileni suncobran, zrcalo pozlaena
okvira te nov novcat mlinac za kavu prikucan za hrastovu mladicu, i to je sve. Posao je ubrzo
sklopljen, jer se James u meuvremenu vratio. Na meni je bilo da iste veeri platim etiri dolara i
dvadeset pet centi, na njemu da isprazni kolibu do sutradan u pet ujutro te da je u meuvremenu
nikome ne proda: preuzet u je u est. Bilo bi dobro, kazao je, da onamo doem rano da bih preduhitrio
stanovita mutna ali posve neopravdana potraivanja u vezi sa zemljarinom i ogrjevom. Uvjeravao me
da je to jedini teret. U est sam se mimoiao s njime i njegovom obitelji na cesti. Jedan veliki zaveljaj
sadravao je itavu njihovu svojinu leaj, mlinac za kavu, zrcalo, kokoi sve osim make koja je
utekla u umu i postala divlja maka te je, doznao sam kasnije, upala u zamku postavljenu za svisce pa
je naposljetku postala mrtva maka.
Istoga sam jutra sruio nastambu izvukavi avle i u kolicima je prebacio do jezera, pa rasprostro
daske po travi da izblijede i izravnaju se na suncu. Rani drozd uputio mi je notu-dvije dok sam se
kretao umskom stazom. Neki mladi Irac izdajniki me je obavijestio da susjed Seeley, njegov
zemljak, u razmacima izmeu mojih vonji prebacuje jo ravne i upotrebljive avle, arke i klinove u
svoj dep, a kad se vratim stoji ondje da mu proe dan, pa vedro i bezbrino, utonuo u proljetne misli,
promatra ruenje, govorei kako je to bijedan posao. On je tamo predstavljao gledateljstvo i
pripomogao da se taj naoko beznaajan dogaaj izjednai s uklanjanjem trojanskih bogova.38
Svoj sam podrum iskopao u obronku brijega koji se sputao prema jugu, gdje je neki svizac
prethodno probio svoju jazbinu, kroz korijenje ruja i kupina i najnie slojeve vegetacije, dva metra u
irinu i dva i pol u dubinu, sve do finog pijeska na kojemu se krumpir nee smrzavati ni za najotrije
zime. Stijenke sam ostavio nagnutima i nisam ih obloio kamenjem, no budui da do njih nikad nije
doprlo sunce, pijesak jo stoji na svome mjestu. Bijahu to tek dva sata posla. Naroito sam uivao u
tom probijanju tla, jer gotovo na svim zemljopisnim irinama ljudi raskapaju zemlju radi ujednaene
temperature. Ispod najraskonije kue u gradu jo se moe nai podrum gdje su njeni stanari neko
skladitili gomolje, i dugo nakon to nadgradnja iezne potomstvo uoava njegovu udubinu u zemlji.
Kua je jo uvijek tek neka vrsta trijema pred ulazom u jazbinu.
Napokon, poetkom svibnja, uz pomo nekolicine poznanika, 39 vie da iskoristim tako dobru
priliku za unapreivanje dobrosusjedskih odnosa nego iz bilo kakve nude, podigao sam kostur svoje
kue. Nitko nije nikad bio poaeniji znaajem svojih graditelja od mene. Vjerujem da im je jednog
dana sueno sudjelovati u izgradnji uzvienijih zdanja. U svojoj sam se kui nastanio 4. srpnja, im je
dobila oplatu i krov, jer su bridovi dasaka bili pomno izbrueni pa je bila savreno nepromoiva; no
prije no to sam postavio daske poloio sam temelj za dimnjak na jednom kraju, donijevi uzbrdo s
jezera dvoja kola kamenja na rukama. Dimnjak sam sagradio prije jesenjeg okapanja, prije nego to je
vatra postala nuna za grijanje, kuhajui u meuvremenu vani, na tlu, rano ujutro; a i dalje mislim da
je taj nain u nekim pogledima prikladniji i ugodniji od uobiajenoga. Kad bi se podigla oluja prije
nego to bi mi se ispekao kruh, privrstio bih nekoliko dasaka iznad vatre, sjeo ispod njih da
promatram svoju trucu i tako proveo ugodne sate. Tih dana, dok su mi ruke bile uvelike zauzete, malo
sam itao, ali i najsitniji komadii papira na zemlji, moja kuhinjska krpa ili stolnjak, priuivali su mi
jednaku razonodu, sluili dapae istoj svrsi, kao i Ilijada.
38 Prije pada Troje iz grada su uklonjeni kipovi bogova.
39 Meu kojima su bili Emerson, Alcott i drugi pripadnici kruga transcendentalista.

29

Vrijedilo bi truda graditi jo promiljenije nego to sam ja inio, razmatrajui, primjerice, kakvu
to osnovu imaju vrata, prozor, podrum, tavan u naravi ovjekovoj, a moda nikad niti ne podizati
ikakvu nadgradnju dok ne naemo neki razlog bolji i od naih vremenskih nudi. Ima u ovjekovoj
gradnji vlastite kue neto od one sposobnosti koju nalazimo u ptice to gradi svoje gnijezdo. Tko zna,
da ljudi svoje nastambe prave vlastitim rukama te pribavljaju jednostavno i poteno hranu sebi i
obitelji, ne bi li pjesnika mo postala operazvijena, kao to sve ptice pjevaju dok su zauzete tim
poslom? Ali avaj! Mi postupamo kao kukavice, koje polau jaja u gnijezda to su ih izgradile druge
ptice i ne uveseljavaju putnika svojim eretanjem i nemuzikalnim glasanjem. Hoemo li dovijeka
preputati uitak gradnje tesaru? Na to se u iskustvu veine ljudi svodi arhitektura? Nikad u svojim
etnjama nisam nabasao na ovjeka zauzeta tako jednostavnom i prirodnom rabotom kao to je gradnja
vlastite kue. Pripadamo zajednici. Nije samo kroja deveti dio ovjeka; 40 jednako su to propovjednik,
trgovac i seljak. Gdje je kraj podjeli rada i kojoj svrsi ona u konanici slui? Nema dvojbe da drugi
moe misliti i za mene, ali nije stoga poeljno da to ini iskljuujui moje vlastito razmiljanje.
Dodue, postoje u ovoj zemlji takozvani arhitekti, i uo sam barem za jednoga obuzetog idejom
da gradnja arhitektonskih ukrasa ima u sebi sr istine, nunosti i otuda ljepote, kao da je to za nj
otkrivenje. Sve je to moda dobro s njegova gledita, ali nije mnogo bolje od obinog diletantizma.
Kao sentimentalan reformator u arhitekturi, poeo je od vijenca, a ne od temelja. Radilo se samo o
tome da se u ukrase ugradi sr istine, kako bi svaka zaeerena ljiva zapravo mogla u sebi imati
badem ili kuminovu sjemenku premda drim da su bademi zdraviji bez eera a ne o tome kako
da stanar, itelj, uistinu gradi iznutra i izvana te pusti ukrase da se pobrinu sami za sebe. Koji je
razuman ovjek ikad smatrao da su ukrasi neto puko izvanjsko i povrinsko da je kornjaa dobila
pjege na oklopu, a koljka sedefne preljeve na ljuturi ugovorom kao stanovnici Broadwaya svoju
crkvu Presvetoga Trojstva? No ovjek s arhitektonskim 41 stilom svoje kue nema nita vie veze nego
kornjaa s onim svoga oklopa: niti vojnik treba biti toliko dokon da pokua svoj stijeg oslikati tonom
bojom svoje vrline. Neprijatelj e je otkriti. Moda problijedi kad nastupi iskuenje. inilo mi se kao
da se taj ovjek nadvija nad vijenac i plaho apue svoju poluistinu priprostim stanarima koji je
zapravo poznaju bolje od njega. Za arhitektonsku ljepotu koju danas vidim znam da je postupno izrasla
iznutra prema van, iz potreba i znaaja stanara, koji je jedini graditelj iz neke nesvjesne istinitosti i
plemenitosti, bez makar i primisli o pojavi; a svakoj dodatnoj ljepoti te vrste kojoj je sueno da izie
na vidjelo prethodit e slina nesvjesna ljepota ivota. Najzanimljivije nastambe u ovoj zemlji, kao to
slikar znade, jesu one najmanje pretenciozne, skromne brvnare i kolibe siromanog puka; upravo ih
ivot njihovih stanovnika kojima su one ljuske, a ne neka osebujnost na njihovoj povrini, ini
slikovitima; jednako e pak zanimljiv biti graaninov sanduk u predgrau kad mu ivot bude isto tako
jednostavan i ugodan mati, a u stilu njegova stanovanja bude isto tako malo tenje za dojmom. Velik
dio arhitektonskih ukrasa doslovce je upalj te bi ih rujanski vihor otpuhao poput posuena perja, ne
naruivi ono bitno. Oni koji u podrumu nemaju maslina ili vina mogu i bez arhitekture. to kad bi se
jednaka buka dizala oko stilskih ukrasa u knjievnosti i kad bi arhitekti naih Biblija troili toliko
vremena na svoje vijence kao arhitekti naih crkava? Tako nastaju belles-lettres, beaux-arts42 i njihovi
profesori. Zbilja, ovjeka se ba silno tie kako je nekoliko kolaca poloeno iznad ili ispod njega i
kojim je bojama premazana njegova kutija. Znailo bi to neto kad bi je, u bilo kojem ozbiljnom
smislu, on polagao i premazivao; no budui da je duh ieznuo iz stanara, to je istovrsno gradnji
vlastita lijesa arhitekturi groba, a "tesar" je tek drugo ime za "izraivaa lijesova". Neki ovjek, u
oaju ili ravnoduju spram ivota, kae: zagrabi aku zemlje ispod nogu i oboji svoju kuu tom bojom.
Misli li on na svoju posljednju i uzanu kuu? Onda moe i bacati novi. Kakvim li obiljem dokolice
mora raspolagati! Zato zahvaa aku blata? Radije oboji kuu u vlastitu put, neka blijedi ili se crveni
40 Aluzija na poslovicu: It takes nine tailors to make a man (Potrebno je devet krojaa da bi se napravio ovjek).
41 Termin "arhitektura" Thoreau u ovom odlomku prema svemu sudei rabi ne u danas uobiajenom, nego u smislu
Ruskinove odredbe kao oznaku za "umjetnost koja... ukraava zdanja to su ih podigli ljudi" (v. John Ruskin, The
Seven Lamps of Architecture).
42 Osamnaestostoljetni franc. termini za povijest knjievnosti odnosno umjetnosti.

30

za tebe. Eto pothvata koji e unaprijediti stil seoske arhitekture! Kada mi zgotovite moje ukrase, ja u
ih nositi.
Prije zime sagradio sam dimnjak i indrom obloio zidove svoje kue, koji su ve bili nepropusni
za kiu, nesavrenom i sirovom indrom nainjenom od prvog odsjeka trupca, ije sam rubove morao
izblanjati.
Tako imam vrsto oplaenu i obukanu kuu, tri metra iroku i etiri i pol dugu,
dvoipolmetarskih potpornja, s potkrovljem i sobicom, velikim prozorom sa svake strane, dvojim
zaklopnim vratima, jednim vratima u dnu i ognjitem od opeke njima nasuprot. Tona cijena moje
kue, poto sam platio uobiajenu cijenu za grau kojom sam se koristio, ali ne raunajui rad, koji
sam u cijelosti obavio sam, bila je sljedea; a te pojedinosti iznosim stoga to su tek malobrojni kadri
rei koliko tono stoje njihove kue, a jo je manje onih, ako ih uope ima, koji znaju koliko zasebno
stoje razni materijali od kojih su sazdane:
Daske
$ 8,03 1/2, veinom iz daare.
Otpadna indra za krov i zidove
4,00
Letve
1,25
Dva polovna ostakljena prozora
2,43
Tisuu starih opeka
4,00
Dvije bave vapna
2,40 To je bilo skupo.
Strune
0,31 Vie nego to mi je bilo potrebno.
eljezo za okvir kamina
0,15
avli
3,90
arke i vijci
0,14
Zasun
0,10
Kreda
0,01
Prijevoz
1,40 Dobar dio nosio sam na leima.
Ukupno
$ 28,12 1/2
Navedena je sva graa izuzev drva, kamenja i pijeska, na koje sam polagao pravo kao naseljenik.
Imam i malu pridodanu drvarnicu, nainjenu mahom od grae preostale nakon gradnje kue.
Namjeravam sebi izgraditi kuu koja e veliajnou i raskoi nadmaiti svaku na glavnoj ulici
Concorda, im to poelim, a nee me stajati vie od sadanje.
Ustanovio sam tako da student koji trai zaklon moe dobiti doivotan o troku ne veem od
najamnine to je sada godinje plaa. Ako se ini da se hvastam vie no to prilii, izlika mi je da se
diim u ime ovjeanstva, a ne svoje; moje pak mane i nedosljednosti ne utjeu na istinitost moje
tvrdnje. Unato silnom naklapanju i licemjerju kukolju to ga teko odvajam od svoga ita, ali zbog
kojega alim kao i svi disat u slobodno i protegnuti se u tom pogledu, takvo je to olakanje za
moralni i tjelesni sustav; i odluan sam u tome da neu zarad poniznosti postati avoljim odvjetnikom.
Nastojat u nai lijepu rije za istinu. Na sveuilitu u Cambridgeu sama najamnina studentske sobe,
koja je tek malko vea od moje, iznosi trideset dolara godinje, premda je to udruenje imalo prednost
da je izgradilo njih trideset dvije jednu uz drugu i pod istim krovom, dok stanar trpi neugodnosti od
brojnih i bunih susjeda, a moda i smjetaj na treem katu. Ne mogu a da ne pomislim kako, kad
bismo u tom pogledu imali vie istinske mudrosti, ne samo to bi manje obrazovanja bilo potrebno, jer
bi uistinu vie ve bilo steeno, nego bi se i novani troak za stjecanje obrazovanja uvelike stanjio.
Udobnosti to ih zahtijeva student u Cambridgeu ili drugdje stoje njega ili nekog drugog
deseterostruko veu ivotnu rtvu nego to bi to bio sluaj uz pravo gospodarenje obiju strana. Stvari
31

koje iziskuju najvie novca nikad nisu one koje student najvie treba. Poduka je, primjerice, vana
stavka u semestralnom raunu, dok se daleko vrednije obrazovanje to ga on stjee druenjem s
najkultiviranijim suvremenicima ne naplauje. Fakultet se obino osniva tako da se podigne uplata u
dolarima i centima, pa se onda do krajnosti slijepo provodi naelo podjele rada, naelo koje se nikad
ne smije olako slijediti pozove se poduzetnik koji to pretvori u predmet pekulacije i zaposli Irce ili
druge radnike da uistinu poloe temelje, dok e se oekivani studenti navodno ve prilagoditi; a te
previde mora plaati jedan narataj za drugim. Drim da bi za studente, ili za one koji ele od toga
imati koristi, bilo bolje da sami poloe temelje. Student, koji svoju uenu dokolicu i privatnost
osigurava sustavnim izbjegavanjem svakog rada potrebnog ovjeku, stjee tek neasnu i beskorisnu
dokolicu, liavajui se iskustva koje jedino moe dokolicu uiniti plodnom. "Ali", rei e netko, "ne
mislite valjda da bi student trebao raditi rukama umjesto glavom?" Ne mislim ba to, ali na umu imam
neto to e dotini smatrati umnogome slinim; mislim da se ne bi trebali igrati ivota, niti ga tek
prouavati, dok ih zajednica podrava u toj skupoj igri, nego ga estito ivjeti od poetka do kraja.
Kako bi mlade mogla bolje nauiti ivjeti nego tako da se smjesta okua u eksperimentu ivljenja?
Miljenja sam da bi time vjebali um koliko i matematikom. Ako bih elio da neki djeak dozna neto
o umjetnosti i znanosti, primjerice, ne bih slijedio uobiajeni put, to jest naprosto ga poslao u blizinu
nekog profesora, gdje se poduava i prakticira sve osim umijea ivota da istrauje svijet kroz
teleskop ili mikroskop, a nikad naravnim okom; da prouava kemiju, a ne naui kako se pee kruh; da
otkriva nove Neptunove satelite, a ne uoava trunje u svom oku niti to kojoj je protuhi on sam satelit;
ili da ga proderu nemani to vrve posvud oko njega dok promatra nemani u kapi octa. Tko bi na kraju
mjeseca najvie napredovao djeak koji je sebi napravio depni no od rude koju je sam iskopao i
istalio, proitavi onoliko koliko je za to bilo potrebno, ili djeak koji je u meuvremenu pohaao
predavanja iz metalurgije na institutu te je od oca dobio Rogersov perorez? Koji bi od njih po svoj
prilici porezao prste? Kad sam napustio fakultet, na moje zaprepatenje obavijestili su me da sam
studirao pomorstvo!43 Ma, da sam nainio jedan krug lukom bio bih o njemu doznao vie. ak i
siromaan student ui politiku ekonomiju i samo ga njoj ue, dok se ona ekonomija ivljenja koja je
istoznana s filozofijom na naim fakultetima poteno niti ne poduava. Posljedica je ta da, dok ita
Adama Smitha, Ricarda i Saya,44 nepovratno uvaljuje oca u dug.
Kao to je s naim fakultetima, tako je i sa stotinama "modernih usavrenja"; u vezi s njima vlada
obmana; nema uvijek zbiljskog napretka. Vrag i dalje dokraja iznuuje kamate na kamate za svoj
poetni ulog i brojna naredna ulaganja u njih. Nai su izumi mahom zgodne igrake koje nam
odvraaju panju od ozbiljnih stvari. U pitanju su tek unaprijeena sredstva za neunaprijeeni cilj, cilj
do kojega je ve bilo i prelako stii, kao to eljeznica vodi do Bostona ili New Yorka. Silno se urimo
izgraditi magnetski telegraf od Mainea do Texasa; ali mogue je da Maine i Texas nemaju jedan
drugome nita vano priopiti. Oba su u poloaju kao mukarac koji je usrdno elio da ga upoznaju s
istaknutom gluhom enom, ali kad su mu je predstavili te mu u ruku stavili jedan kraj njezina roga,
nije imao to rei. Kao da je glavna svrha govoriti brzo, a ne govoriti razborito. Nestrpljivi smo da
prokopamo tunel ispod Atlantika kako bismo doveli stari svijet na nekoliko tjedana blie novom, ali
moda e prva vijest koja e procuriti u iroko, klempavo ameriko uho biti ta da princeza Adelaida
ima hripavac. Napokon, ovjek iji konj kasa kilometar i pol u minuti ne nosi najvanije poruke; on
nije evanelist i ne putuje jedui skakavce i divlji med. 45 Sumnjam da je Flying Childers46 ikada donio
mjericu ita u mlin.
Netko mi kae: "udim se to ne tedi novac; voli putovati, i mogao bi sjesti na vlak pa otii
danas u Fitchburg i razgledati prirodu." Ali ja sam mudriji. Nauio sam da najbre putuje onaj tko ide
pjeice. Kaem svome prijatelju: pretpostavimo da pokuamo utvrditi tko e onamo stii prvi.
43
44
45
46

U sklopu nastavnog programa na drugoj godini Harvarda u to se doba predavala "nautika astronomija".
Trojica uvenih ekonomskih teoretiara iz 18. i 19. stoljea.
V. Matej 3,4.
Slavni engleski trkai konj.

32

Udaljenost je etrdeset osam kilometara; karta devedeset centi. To je gotovo dnevna plaa. Sjeam se
doba kad su dnevnice za radnike upravo na ovoj cesti iznosile ezdeset centi. Dakle, kreem sada
pjeice i stiem onamo prije noi; tjedan dana uzastopce putovao sam tom brzinom. Ti e u
meuvremenu zaraditi za svoju kartu i stii onamo u neko doba sutra, ili moebit veeras ako ti se
posrei da pravovremeno dobije posao. Umjesto da ode u Fitchburg, radit e ovdje vei dio dana. I
tako bih, mislim, i kad bi pruga obasezala svijet, bio vazda ispred tebe; a koliko je do gledanja prirode
i stjecanja iskustva te vrste, morao bih potpuno raskinuti nae poznanstvo.
Takav je opi zakon, koji nijedan ovjek nikad ne moe nadmudriti, a mogli bismo kazati da isto
vrijedi ak i u pogledu eljeznice. Sagraditi eljezniku prugu oko svijeta dostupnu cijelom
ovjeanstvu bilo bi isto to i izravnati cijelu povrinu planeta. Ljudi imaju nejasnu predodbu da e,
nastave li dovoljno dugo taj posao s dionikim glavnicama i lopatama, svi nekamo otputovati, gotovo
u tren oka i zabadava; no iako svjetina hrli na postaju a kondukter vie: "Svi u vlak!", kad se dim
razie a para zgusne vidjet e se da se nekolicina vozi a da su ostali pregaeni to e se nazvati, a
tako e i biti, "tunom nezgodom". Nema sumnje da e se na koncu moi voziti oni koji zarade za
kartu, to jest ako preive tako dugo, no do tog e vremena vjerojatno ve izgubiti gipkost i elju za
putovanjem. To traenje najboljeg dijela ivota u zaraivanju novca kako bi se tijekom njegova
najmanje vrijednog dijela uivala upitna sloboda, podsjea me na onog Engleza koji je najprije otiao u
Indiju da se obogati, e da bi se mogao vratiti u Englesku i ivjeti pjesnikim ivotom. Trebao se odmah
popeti u potkrovlje. "to!" uzvikuje milijun Iraca pomaljajui se iz svih straara u zemlji, "zar ova
pruga koju smo izgradili nije dobra stvar?" Da, odgovaram, razmjerno dobra, to jest mogli ste uiniti i
gore; ali volio bih, budui da ste mi braa, da ste svoje vrijeme proveli bolje nego kopajui u tom
blatu.
Prije nego to sam dovrio svoju kuu, a u elji da zaradim deset ili dvanaest dolara nekom
potenom i prikladnom metodom kako bih podmirio svoje neuobiajene trokove, zasadio sam oko dva
i pol jutra rahlog i pjeskovitog tla uz nju, uglavnom grahom, ali manji dio i krumpirom, kukuruzom,
grakom i repom. itav posjed obuhvaa jedanaest jutara, obraslih mahom borovima i orasima, a
prethodne je sezone bio prodan za osam dolara i osam centi po jutru. Neki je seljak rekao da je "dobar
samo za uzgoj cijukavih vjeverica". Kako nisam bio vlasnik nego naseljenik te nisam oekivao da u
opet uzgojiti toliko, nisam tu zemlju niim gnojio niti sam je cijelu odjednom okopao. Pri oranju sam
izvukao nekoliko hvati panjeva, koji su mi zadugo dostajali za ogrjev i ostavili male krugove
djevianskog humusa, ljeti lako razaznatljive po veoj bujnosti graha. Mrtva i veim dijelom neutriva
uma iza moje kue, kao i naplavljeno drvlje s jezera, priskrbili su mi ostatak ogrjeva. Bio sam
primoran unajmiti zapregu i ovjeka za oranje, premda sam plug drao sam. Izdaci za moju farmu u
prvoj sezoni, za alat, sjeme, rad itd., iznosili su ukupno $14,72 1/2. Sjeme kukuruza su mi dali.
Njegova cijena nikad nije vrijedna spomena, osim ako ne zasadite vie nego dovoljno. Dobio sam
dvanaest buela graha i osamnaest buela krumpira, k tome neto graka i slatkoga kukuruza. uti
kukuruz i repu zasadio sam prekasno da bi dali ikakva ploda. Moj ukupni prihod od zemlje iznosio je
$23,44
kad se odbiju izdaci 14,72 1/2
Ostaje
$ 8,71 1/2
osim prinosa koji sam troio i koji je u vrijeme te procjene bio pohranjen, a vrijedio je 4,50 dolara
iznos koji je i premaivao ono malo trave koju nisam uzgojio. Kad se sve uzme u obzir, to jest uzme li
se u obzir vanost ovjekove due i dananjega dana, unato kratkom vremenu to ga je obuhvaao
moj pokus, dijelom, tovie, upravo zbog njegove prolazne naravi, vjerujem da mi je te godine ilo
bolje od bilo kojeg seljaka u Concordu.
Sljedee godine bio sam jo uspjeniji, jer sam prekopao svu zemlju koja mi je bila potrebna,
oko treine jutra, a iz iskustva steenog u dvije godine, nimalo zatravljen slavnim djelima o
33

poljodjelstvu, meu inim onima Arthura Younga, nauio sam da ovjek, ako ivi jednostavno i jede
samo urod koji uzgoji, a ne uzgaja vie no to jede niti to razmjenjuje za nedostatnu koliinu
luksuznijih i skupih stvari, treba obraivati tek manju povrinu, i da e mu biti jeftinije prekapati je
lopatom nego koristiti se volovima za oranje, s vremena na vrijeme odabrati novu povrinu umjesto da
gnoji staru, i da moe prigodice tijekom ljeta, tako rei lijevom rukom, obaviti sav potrebni posao na
zemlji; i tako nee biti vezan za vola, konja, kravu ili svinju kao danas. elim o ovom pitanju govoriti
nepristrano, a ne kao netko zainteresiran za uspjeh ili propast dananjih gospodarskih ili drutvenih
ureenja. Bio sam neovisniji od ma kojeg seljaka u Concordu, jer nisam bio vezan za kuu ili imanje,
nego sam mogao slijediti putanju svoga duha, koja je u svakom asu vrlo vijugava. Osim to sam ve
stajao bolje od njih, da mi je kua izgorjela ili urod propao, bio bih stajao gotovo jednako dobro kao
prije.
Sklon sam misliti da ljudi nisu toliko uvari stada koliko su stada uvari ljudi, toliko su ona prva
slobodnija. Ljudi i volovi razmjenjuju rad; no uzmemo li u obzir samo nuni rad, vidjet e se da su
volovi u velikoj prednosti, toliko je njihovo imanje vee. Neto od svoga dijela razmjenskog rada
ovjek obavlja tijekom kupljenja sijena, a to nije djeja igra. Nijedan narod koji u svakom pogledu ivi
jednostavno, to jest nijedan narod filozof, ne bi nainio takvu omaku da se koristi radom ivotinja.
Istina, nikad nije bilo i nije vjerojatno da e uskoro biti naroda filozof, niti sam siguran da je poeljno
da ga bude. Meutim, ja nikad ne bih pripitomio konja ili bika pa ga uzeo pod skrb da obavlja bilo
kakav posao za mene, iz straha da ne postanem puki konjuar ili pastir; jesmo li sigurni da dobitak
jednog ovjeka nije gubitak drugoga, i da stajski momak ima jednak razlog biti zadovoljan kao njegov
gazda? Prihvatimo da neki javni radovi ne bi bili izvedeni bez te pomoi, pa neka ovjek podijeli
njihovu slavu s volom i konjem; slijedi li iz toga da u tom sluaju ne bi mogao ostvariti djela koja su
ga jo dostojnija? Kad ljudi ponu obavljati ne samo nepotreban ili umjetniki nego i luksuzan i dokon
posao, uz njihovu pomo, neizbjeno je da nekolicina obavlja sav razmjenski posao s volovima,
drugim rijeima da postaje robovima najjaih. ovjek tako ne radi samo za ivotinju u sebi nego, kao
simbol toga, radi za ivotinju izvan sebe. Iako imamo mnogo solidnih kua od opeke ili kamena,
blagostanje seljaka i dalje se mjeri stupnjem u kojemu itnica zasjenjuje kuu. Kau da ovaj grad ima
najvee nastambe za volove, krave i konje u okolici, a ne zaostaje ni u javnim zdanjima, ali u istom
okrugu ima veoma malo dvorana za slobodno bogotovlje ili slobodnu rije. Zato narodi ne bi
nastojali ostaviti spomen na sebe upravo svojom moi apstraktnog miljenja, a ne svojom
arhitekturom? Koliko li je samo Bhagavadgt vrednija divljenja od svih ruevina Istoka! Palae i
hramovi su rasko prineva. Jednostavan i neovisan um ne teai na poziv bilo kakva princa. Duh nije
vazal nikakvom caru, niti je njegova graa srebro, zlato ili mramor, osim u zanemarivoj mjeri. U koju
se svrhu, molim vas, klee toliko kamenje? U Arkadiji, dok sam bio ondje, nisam vidio klesana
kamena. Narodi su opsjednuti suludom tenjom da spomen na sebe odre koliinom klesanog kamenja
koje ostave. to kad bi se jednako upinjali da izglade i ulate svoje manire? Djeli zdravog razuma bio
bi nezaboravniji od spomenika koji see do Mjeseca. Radije gledam kamenje na svome mjestu.
Velebnost Tebe bila je prostaka velebnost. Razumniji je koji metar kamenog zida koji ograuje polje
estita ovjeka nego jedna Teba od stotinu dveri koja je odlutala od istinskog cilja ivota. Religija i
civilizacija koje su barbarske i poganske grade raskone hramove, ali ono to biste mogli nazvati
kranstvom to ne ini. Glavnina kamenja to ga neki narod isklee ide jedino u njegovu grobnicu. On
se iv zakapa. Koliko je do piramida, u njima nita nije tako udesno kao injenica da je bilo mogue
pronai toliko ljudi dovoljno srozanih da provedu ivot gradei grobnicu za nekog slavohlepnog
klipana, kome bi bilo mudrije i muevnije da se udavio u Nilu pa da su njegovo tijelo bacili psima.
Mogao bih moda iznai neku izliku za njih ili njega, ali nemam za to vremena. to se pak tie vjere i
ljubavi spram umjetnosti u graditelja, stvar je diljem svijeta uvelike ista, bilo da je u pitanju gradnja
egipatskog hrama ili Banke Sjedinjenih Drava. Stoji vie no to vrijedi. Glavna je pobuda tatina,
pripomognuta ljubavlju spram enjaka, kruha i maslaca. G. Balcom, mladi arhitekt koji obeava,

34

naini tvrdom olovkom i ravnalom nacrt na poleini svoga Vitruvija, 47 a onda se posao preda Dobsonu
& sinovima, kamenorescima. Kad trideset stoljea obori pogled prema tome, ovjeanstvo ga poinje
podizati. Koliko je do vaih visokih tornjeva i spomenika, bio je jednom u ovom gradu neki luak koji
je odluio prokopati put do Kine, a stigao je tako daleko da je, kako je rekao, uo zveckanje kineskih
lonaca i kotlia; no mislim da neu skrenuti sa svog puta da bih se divio rupi koju je nainio. Mnoge
zanima tko je izgradio spomenike na Zapadu i Istoku. Ja bih pak volio znati tko ih u ono doba nije
gradio tko je bio iznad takvih trica. No, da nastavim sa svojom statistikom.
Mjernitvom, tesarstvom i svakovrsnim drugim nadniarenjem u selu, jer zvanja imam koliko i
prstiju, u meuvremenu sam zaradio 13,34 dolara. Utroak na hranu za osam mjeseci, naime od 4.
srpnja do 1. oujka, kada sam izradio ove procjene, premda sam ondje ivio vie od dvije godine ne
ubrajajui krumpir, malo zelenog kukuruza i neto graka koji sam uzgojio, i ne ukljuujui vrijednost
onoga to je posljednjeg nadnevka bilo pohranjeno, iznosio je:
Sve eksperimenti koji nisu uspjeli.
Ria
$1,73 1/2
Melasa
1,73 Najjeftiniji oblik sladora.
Raeno brano
1,04 1/2
Kukuruzno brano 0,99 1/2 Jeftinije od rai.
Svinjetina
0,22
Penino brano
0,88 Stoji vie od kukuruznog, kako novca tako i truda.
eer
0,80 Vie nego to mi je bilo potrebno.
Svinjska mast
0,65
Jabuke
0,25
Suene jabuke
0,22
Slatki krumpir
0,10
Jedna bundeva
0,06
Jedna lubenica
0,02
Sol
0,03
Da, pojeo sam sve u svemu 8,74 dolara, ali ne bih tako bezono objavio svoju krivnju kad ne bih
znao da je veina mojih itatelja kriva koliko i ja te da njihova djela, kad bi ih otisnuli, ne bi izgledala
nita bolje. U sljedeoj sam godini kadto ulovio ribu za ruak, a jednom sam otiao tako daleko te
sam zaklao svisca koji mi je harao grahovitem omoguio mu transmigraciju, to bi rekao Tatarin
i prodro ga, dijelom pokusa radi; no premda mi je to priutilo trenutaan uitak, unato mousnom
okusu, uvidio sam da to na dulje staze ne bi bila dobra praksa, ma kako vam se inilo dobiti svjee
oienog svisca od seoskog mesara.
Odjea i pojedini usputni trokovi u istom razdoblju, premda se iz te stavke malo to moe
zakljuiti, iznosili su:
$ 8,40 1/2
Ulje i neto kuanskih potreptina 2,00
Tako da su ukupni novani izdaci, osim pranja i krpanja, koje sam veinom obavljao izvan kue
a raune za to jo nisam dobio a to su svi, i vie no svi, naini na koje se u ovom dijelu svijeta
novac nuno troi iznosili:
Kua

$ 28 1/2

47 Rimski arhitekt i autor klasinog djela De architectura.

35

Zemlja za godinu dana

14,72 1/2
Hrana za osam mjesec
8,74
Odjea itd. za osam mjeseci
8,40 1/2
Ulje itd. za osam mjeseci
2,00
Ukupno
$ 61,99 1/2
Sada se obraam onim svojim itateljima koji se moraju uzdravati. A u tu sam svrhu od plodova
zemlje zaradio:
$ 23,44
Od nadniarenja 13,34
Ukupno
$ 36,78
to odbijeno od iznosa izdataka ostavlja saldo od 25,21 1/2 dolara s jedne strane to je vrlo blizu
sredstvima s kojima sam poeo i mjeri trokova kojima sam se imao izvrgnuti a s druge, osim
dokolice, neovisnosti i zdravlja koje sam tako osigurao, udobnu kuu u kojoj sam mogao stanovati
dokle god me bude volja.
Ova statistika, koliko god se moda inila sluajnom i utoliko nepounom, ima s obzirom na
stanovitu potpunost i neku vrijednost. Poloio sam raun za sve to mi je bilo dano. Iz gornje procjene
proizlazi da me samo hrana u novcu stajala dvadeset sedam centi tjedno. Ona se pak, u sljedee gotovo
dvije godine, sastojala od rai i kukuruznog brana bez kvasca, krumpira, rie, sasvim malo usoljene
svinjetine, melase, soli i vode za pie. I priliilo je da ja, koji toliko volim filozofiju Indije, ivim
mahom od rie. Da pobijem prigovore pojedinih okorjelih zanovijetala, mogu takoer ustvrditi da je,
ako sam povremeno i ruao vani, kao to oduvijek bijah inio i vjerujem da u imati prilike initi
ponovno, to esto bilo na tetu moga kunog reda. No ruanje vani, budui da je, kao to rekoh, stalan
element, ni najmanje ne utjee na uvjetnu tvrdnju kao to je ova.
Iz svoga dvogodinjeg iskustva nauio sam da bi, ak i na ovim irinama, ovjeka stajalo
nevjerojatno malo truda da priskrbi sebi nunu hranu; da se moe prehranjivati jednostavno kao
ivotinje, a ipak ouvati zdravlje i snagu. Spravljao sam zadovoljavajui ruak, zadovoljavajui ne u
jednom pogledu, samo od tanjura tuta (Portulaca oleracea) koji bih nabrao na svome kukuruzitu,
skuhao i posolio. Latinski naziv navodim zbog sonosti pukoga. A, molim vas, to jo razuman
ovjek moe poeljeti, za mirnih vremena, o obinim podnevima, doli dovoljnog broja kuhanih
klipova zelenoga slatkog kukuruza s dodatkom soli? ak i ono malo raznolikosti koliko bih si priutio
bilo je poputanje zahtjevima teka, a ne zdravlja. Ljudi su, meutim, doli dotle da esto skapavaju ne
zbog manjka potreptina, nego zbog manjka raskoi; a poznajem dobru enu koja misli da je njezin sin
izgubio ivot jer je pio samo vodu.
itatelj e primijetiti da predmetu pristupam s ekonomskog prije negoli s prehrambenog
stajalita, i nee se odvaiti iskuati moju izdrljivost ako nema dobro popunjenu smonicu.
Kruh sam u poetku pravio od istoga kukuruznog brana i soli; bijahu to prave pogae koje sam
pekao na vatri ispred kue na komadu indre ili drva ispiljenog pri gradnji kue, no poesto bi se
zadimio i poprimio miris borovine. Pokuao sam i s peninim branom, no naposljetku sam ustanovio
da mi je mjeavina raenoga i kukuruznog brana najpogodnija i najukusnija. Za hladna mi je vremena
nemalu razonodu prualo peenje nekoliko takvih hljepia uzastopce, na koje sam pomno pazio i
okretao ih kao Egipanin svoje leglo jaja. Bili su oni pravi itni plod koji sam dovodio do zrenja, za
moja su osjetila imali miris kao i drugi plemeniti plodovi, a svjeinu sam im uvao dokle god je bilo
mogue zamatajui ih u krpe. Prouio sam drevno i prijeko potrebno umijee peenja kruha,
savjetujui se s autoritetima koji su mi bili nadohvat, vraajui se do primitivnog doba i otkria
beskvasnoga kruha, kad je od divljine oraastih plodova i mesa ovjek prvi put dospio do blagosti i
36

istananosti te prehrane, i postupno u svome prouavanju putovao kroz ono sluajno kiseljenje tijesta
koje je, pretpostavlja se, poduilo postupku uporabe kvasca, pa kroz razne kasnije fermentacije, dok
nisam doao do "dobrog, slatkog, zdravog kruha", osnove ivota. Kvasac, koji neki smatraju duom
kruha, spiritusom koji ispunjava njegovo stanino tkivo i koji se pobono uva poput vestalske vatre;
predmnijevam da je neka dragocjena boica, donesena na Mayfloweru,48 obavila tu zadau za Ameriku,
a njen utjecaj i dalje raste, buja, iri se u itnim valovima diljem zemlje to sam sjeme redovito i
savjesno nabavljao u selu, dok na koncu jednog jutra nisam zaboravio na pravila i popario svoj kvasac;
zahvaljujui tom sluaju otkrio sam da ak ni on nije nuan jer do otkria nisam dolazio
sintetikim, nego analitikim putem i otada sam ga rado izostavljao, premda me je veina kuanica
iskreno uvjeravala da sigurna i zdrava kruha bez kvasca ne moe biti, dok mi je starija eljad proricala
strelovito opadanje ivotnih snaga. Drim, ipak, da to nije bitan sastojak, a nakon godine dana bez
njega i dalje sam u zemlji ivih; i drago mi je to izbjegavam trivijalno noenje boice u depu, koja bi
se kadto otepila i na moju muku izlila sadraj. Jednostavnije je i dostojnije izostaviti ga. ovjek je
ivotinja koja se vie od bilo koje druge moe prilagoditi svim podnebljima i okolnostima. Nisam u
svoj kruh stavljao ni sodu bikarbonu ili neku drugu kiselinu ili luinu. ini se da sam ga pravio u
skladu s receptom to ga je Marko Porcije Katon iznio oko dva stoljea prije Krista. "Panem
depsticium sic facito. Manus mortariumque bene lavato. Farinam in mortarium indito, aquae paulatim
addito, subigitoque pulchre. Ubi bene subegeris, defingito, coquitoque sub testu." to ja prevodim kao:
"Kruh umijesi ovako. Dobro operi ruke i korito. Stavi brano u korito, postupno dodaj vodu pa
temeljito umijesi. Kad si ga dobro umijesio, oblikuj ga i peci pod pokrovcem", to jest ispod peke. Ni
rijei o kvascu. No nisam uvijek rabio tu osnovu ivota. Jednom ga, zbog praznog novanika, nisam
vidio vie od mjesec dana.
Svaki bi itelj Nove Engleske lako mogao uzgojiti sve sastojke vlastita kruha u ovoj zemlji rai i
kukuruza, i ne ovisiti zbog njih o dalekom i nestalnom tritu. No toliko smo daleko od jednostavnosti
i neovisnosti da se u Concordu svjee i slatko brano rijetko prodaje u trgovinama, a kukuruznu kau i
ito u jo grubljem obliku jedva da itko koristi. Seljak veinom daje stoci i svinjama zrnje iz vlastita
uzgoja, a kupuje brano, koje u najmanju ruku nije zdravije, po vioj cijeni u duanu. Uvidio sam da
lako mogu uzgojiti svoj buel ili dva rai i kukuruza, jer e ona prva rasti i na najkrtijoj zemlji, a ni
potonji ne zahtijeva najbolju, i runo ih mljeti te se tako snai i bez rie i svinjetine; ako pak moram
imati neki koncentrirani slador, pokusom sam ustanovio da mogu nainiti veoma dobru melasu od
bundeve ili repe, a znao sam da samo moram zasaditi nekoliko javorova da do njega doem jo lake, i
dok oni rastu moi u se sluiti raznim nadomjescima osim onih koje sam ve imenovao. "Jer", kao to
pjevahu nai prei:
"u nas se napitak to nam usne sladi
od pastrnjaka, bue i orahove trijeske radi."49
Koliko je do soli, napokon, te najosnovnije meu namirnicama, opskrba njome moe biti zgodna
prilika za odlazak do morske obale; ako bih pak bio posve bez nje, vjerojatno bih pio manje vode. Nije
mi poznato da su se Indijanci ikada trudili nabaviti je.
Tako sam mogao izbjei svaku trgovinu i razmjenu kad je moja hrana bila posrijedi, a budui da
sam ve imao zaklon, ostalo je samo nabaviti odjeu i ogrjev. Hlae koje sada nosim istkane su u
jednoj seljakoj obitelji hvala nebesima to u ovjeku jo ima toliko kreposti, jer mislim da je pad
sa seljaka na radnika jednako velik i vaan koliko i onaj s ovjeka na seljaka a u novoj zemlji
ogrjev je teret. Koliko je do prebivalita, kad mi ne bi dopustili da i dalje ivim kao naseljenik, mogao
bih kupiti jedno jutro po istoj cijeni po kojoj je zemlja koju sam obraivao bila prodana, naime za
osam dolara i osam centi. No drao sam da sam uveao vrijednost te zemlje boravei na njoj.
48 Jedrenjak kojim su u 17. stoljeu prvi engleski kolonisti prebaeni na obale Sjeverne Amerike.
49 John Warner Barber, Historical Collections (1839.).

37

Postoji soj nepovjerljivaca koji mi katkad postavljaju pitanja poput: mislim li da mogu ivjeti
iskljuivo od biljne hrane; a da stvar presijeem u korijenu jer korijen jest vjera takvima
obiavam odgovarati da mogu ivjeti i od avala. Ako to ne mogu razumjeti, ne mogu razumjeti
mnogo od onoga to imam rei. Meni je pak drago uti da se provode eksperimenti te vrste, kao to je
onaj mladia koji je pokuao ivjeti dva tjedna od tvrdoga, sirovog kukuruza na klipu, meljui ga
jedino zubima. Vjeverije pleme pokualo je isto i uspjelo. Ljudski rod takvi pokusi zanimaju, premda
e se pokoja starica, koja za njih vie nije sposobna ili posjeduje treinu u mlinovima, moebit
uzbuniti.
Moj namjetaj, dio kojega sam izradio sam, a od ostaloga sam sve ukljuio u trokovnik, sastojao
se od kreveta, stola, pisaeg stola, triju stolaca, zrcala promjera osam centimetara, para maica i
zaglavca, lonca, kotlia i tave, zaimae, lavora, dva noa i viljuke, tri tanjura, jedne ae, jedne lice,
vra za ulje, vra za melasu i lakirane svjetiljke. Nitko nije tako siromaan da bi morao sjediti na
bundevi. To je nesnalaljivost. Stolica kakve najvie volim ima u izobilju po seoskim potkrovljima, a
vae su samo ako ih odnesete. Pokustvo! Hvala Bogu, mogu sjediti i stajati bez pomoi cijelog
skladita namjetaja. Koji se ovjek osim filozofa ne bi posramio da vidi svoj namjetaj natovaren na
kola kako ide zemljom izloen nebeskoj svjetlosti i oima ljudi, kao prosjaki obraun praznih
sanduka? To je Spauldingov50 namjetaj. Pregledavanjem takva tereta nikad nisam mogao razabrati
pripada li on takozvanom bogatau ili siromahu; vlasnik se uvijek doimao ubogim. Uistinu, to vie
takvih stvari ima to si siromaniji. Svaki teret kao da obuhvaa sadraj desetak straara; a ako je jedna
straara bijedna, ovaj je deset puta bjedniji. Zato se, molim vas, uope selimo negoli da bismo se
rijeili svoga namjetaja, svoje ljuture; da bismo, napokon, s ovoga svijeta otili u drugi,
novonamjeten, a ovaj ostavili da bude spaljen? Upravo kao da su sve te zamke prikaene ovjeku o
pojas te se ovaj ne moe kretati neravnim tlom po kojemu su razvuene nae uzice a da ih ne vue za
sobom vukui svoju zamku. Sretna je lisica ostavila rep u zamci. Bizamski e takor sebi odgristi
treu nogu da se oslobodi. Ne udi to je ovjek izgubio svoju gipkost. Koliko li je esto ukopan!
"Gospodine, ako smijem biti tako drzak, to razumijete pod ukopanou?" Ako ste vidjelac, kad god
sretnete nekog ovjeka vidjet ete sve to posjeduje, da, i tota ega se toboe odrie, iza njega, sve
do kuhinjskog namjetaja i sve one starei koju uva i nee da spali, i init e se da je upregnut u nju te
se probija kako zna i umije. Drim da je ukopan ovjek onaj koji se provukao kroz rupu u drvu ili vrata
kroz koja njegove saonice natovarene namjetajem ne mogu za njim. Ne mogu a da ne osjetim
saaljenje kad ujem nekog pristalog ovjeka krne pojave, naoko slobodnog, zasukanih rukava i
okretnog, kako govori o svome "namjetaju", o tome je li osiguran ili nije. "Ali to da inim sa svojim
namjetajem?" Moj ivahni leptir tada je zapleten u paukovu mreu. ak ete i u onih za koje se dugo
ini da ga uope nemaju, raspitate li se poblie, ustanoviti da im je neto pohranjeno u neijem taglju.
Na dananju Englesku gledam kao na staroga gospodina koji putuje s hrpom prtljage, starei koja se
nakupila od dugog voenja kuanstva i koju nema hrabrosti spaliti; velikim kovegom, malim
kovegom, kutijom za eire i zaveljajem. Bacite barem prvo troje. Nadilo bi snage zdrava ovjeka
danas da ponese svoju postelju i hoda s njome, 51 a bolesnome bih svakako savjetovao da postelju
odloi i potri. Kad sam sreo doseljenika koji je teturao pod svenjem koji je sadravao sav njegov
imutak a koji je nalikovao golemoj izraslini to mu je izbila na zatiljku saalio sam se nad njim,
ne zato to mu je to bio sav imutak, nego zato to je sve to morao nositi. Budem li morao vui svoju
zamku za sobom, pripazit u da bude lagana i ne priepi me za vitalan dio. No moda bi bilo
najmudrije nikad u nju ne gurnuti apu.
Primijetio bih, usput, da me zastori ne stoje nita, jer nema promatraa kojima bih prijeio vidik
doli sunca i mjeseca, a njihovo me zavirivanje raduje. Mjesec mi nee ukiseliti mlijeko ili pokvariti
meso, niti e mi sunce otetiti namjetaj ili izblijediti sag, a ako je katkad i pretopao prijatelj, drim
ipak ekonominijim skloniti se iza nekog zastora to ga prua priroda nego pojedinostima kuanstva
50 Rije je o krtom akonu ije je nagomilano pokustvo rasprodano na licitaciji nakon njegove smrti.
51 V. Matej 9,6.

38

dodati ma i jedan predmet. Neka mi je gospoa svojedobno ponudila otira, ali kako nisam imao
slobodnog prostora u kui, ni slobodnog vremena unutra ili vani da ga istresam, odbio sam ga, otirui
radije noge o tratinu pred vratima. Zlo je najbolje izbjei u zaetku.
Nema tomu dugo otkako sam prisustvovao drabi na kojoj se prodavao sadraj imovine nekog
akona, jer ivot mu nije bio nesadrajan:
"Zlo to ga ljudi ine ivi poslije njih."52
Kao i obino, velik udio tvorila je stare koja se poela gomilati jo za ivota njegova oca. Bila
je tu meu ostalim i sasuena trakavica. I sada, nakon to su pola stoljea poivale u njegovu
potkrovlju i po drugim smetlitima, te stvari nisu bile spaljene; umjesto lomae, iliti njihova
proiujueg unitavanja, prireena je draba, odnosno njihovo uveavanje. Susjedi su se revno
okupili da ih vide, kupili ih sve i pomno ih prenijeli u svoja potkrovlja i smetlita, gdje e poivati do
razdiobe njihove imovine, a onda e ponovno na put. Kad umre, ovjek se pretvara u prah.
Obiaje nekih divljih naroda mogli bismo moebit oponaati na svoju korist, jer oni barem
prolaze kroz privid godinjeg odbacivanja svlaka; imaju o tome predodbu, bez obzira na to zahvaaju
li ga u zbilji. Zar ne bi bilo dobro kada bismo slavili busk iliti "blagdan prvih plodova", koji Bartram
opisuje kao obiaj Indijanaca Mucclassea? "Kad neko mjesto slavi busk", kae on, "prethodno se
opskrbivi novom odjeom, novim loncima, tavama i drugim kuanskim potreptinama i namjetajem,
oni sakupe svu svoju iznoenu odjeu i druge stvari vrijedne prezira, pometu i poiste kue, trgove i
cijelo naselje od svoje neisti, koju sa svim preostalim zrnjem i drugim starim zalihama bacaju na
zajedniku hrpu i sagaju. Nakon to uzmu ljekariju i poste tri dana, sva vatra u mjestu se pogasi.
Tijekom tog posta uzdravaju se od zadovoljenja bilo kakvih nagona i strasti. Proglaava se ope
pomilovanje; svi zloinci mogu se vratiti u svoje naselje..."53
"etvrtoga jutra visoki rec protrlja suho drvlje i zapali novu vatru na javnom trgu, odakle se
svaka nastamba u mjestu opskrbljuje novim i istim plamenom."
Potom se goste mladim kukuruzom i plodovima te pleu i pjevaju tri dana, "i sljedea etiri dana
primaju posjete i vesele se s prijateljima iz susjednih naselja koji su se na slian nain proistili i
pripremili".
Meksikanci su takoer odravali slian obred proienja na kraju svakih pedeset dviju godina, u
vjerovanju da je stiglo vrijeme kraja svijeta.
Teko da sam uo za sakrament, to jest, kako ga rjenik odreuje, "vanjski i vidljiv znak
unutarnje i duhovne milosti", istinskiji od ovoga, i ne sumnjam da su ih prvotno na to izravno
nadahnula sama nebesa, premda nemaju biblijskog zapisa o otkrivenju.
Vie od pet godina uzdravao sam se tako iskljuivo radom svojih ruku, i shvatio da radei oko
est tjedana godinje mogu namiriti sve ivotne trokove. Cijele zime, kao i vei dio ljeta, mogao sam
se slobodno i nesmetano baviti prouavanjima. Temeljito sam se okuao i u voenju kole i ustanovio
da su mi izdaci razmjerni prihodu, ili bolje kazano nerazmjerni, jer sam bio primoran prikladno se
odijevati i uiti, da ne kaem misliti i vjerovati, te sam k tome gubio vrijeme. Budui da nisam
poduavao za dobrobit svojih blinjih, nego naprosto za ivot, to je bio promaaj. Okuao sam se u
trgovini, ali sam shvatio da bi mi trebalo deset godina da u tome uznapredujem, a dotad bih ve
vjerojatno bio na putu k vragu. Zapravo sam se bojao da bi mi do tada, kao to se veli, posao mogao
krenuti. Kad sam se prije ogledavao da vidim kako bih mogao zaraivati za ivot, a sjeanja na neka
tuna iskustva u prilagoavanju eljama prijatelja jo su u meni bila svjea i opominjala me o vlastitoj
52 Iz Antonijeva govora u Shakespeareovu Juliju Cezaru, III, 2
53 William Bartram (1739.-1823.), ameriki botaniar i autor Putovanj Sjevernom i Junom Karolinom (1791.).

39

naivnosti, esto sam i ozbiljno razmiljao o branju borovnica; to bih zasigurno mogao raditi, a
pripadajui mali prihod bio bi mi dostatan jer moje je najvee umijee u tome da mi je malo
potrebno toliko se malo kapitala iziskuje, toliko malo odvlaenja od raspoloenja na koja sam
naviknuo, mislio sam glupavo. I dok su se moji poznanici bez oklijevanja uputali u trgovinu ili razna
zvanja, ja sam o tom zanimanju razmiljao kao o sasma slinom njihovima; tumarati cijelog ljeta
brdima i brati bobice koje mi se nau na putu, pa ih potom bezbrino prodavati te tako uvati
Admetova stada.54 Takoer sam sanjao da bih mogao skupljati divlje bilje ili nositi zimzelen seljanima
koji se vole podsjeati na umu, ili ak u grad, kolima za sijeno. No, otada sam nauio da je trgovina
prokletstvo za sve ega se dotakne, i makar trgovao porukama s nebesa, prokletstvo trgovine svaljuje
se i na taj posao.
Kako su mi neke stvari bile drae od drugih te sam osobito cijenio svoju slobodu, kako sam
mogao ivjeti oskudno a da mi ipak ide dobro, nisam elio tratiti vrijeme na zaraivanje za skupe
sagove ili drugi fini namjetaj, birana jela ili kuu u grkom ili gotikom stilu. Ako postoje oni kojima
stjecanje tih stvari nije na smetnju i koji znaju kako se njima sluiti kad ih steknu, drage im volje
preputam takvo bavljenje. Neki su "marljivi" te se ini da vole rad njega samog radi, ili moda zato
to ih uva od gore nevolje; takvima ovoga asa nemam to rei. Onima, koji ne bi znali to da ine s
vie dokolice negoli je sada uivaju, mogao bih savjetovati da rade dvostruko napornije nego sada
da rade dok ne otplate same sebe i dobiju papire da su slobodni. Koliko je do mene, ustanovio sam da
je zanimanje nadniara najneovisnije od sviju, osobito stoga to za osobno uzdravanje iziskuje tek
trideset ili etrdeset dana godinje. Radnikov dan zavrava sa zalaskom sunca, a onda je slobodan
posvetiti se bavljenju koje je izabrao, neovisno o svome radu; no njegov poslodavac, koji pekulira iz
mjeseca u mjesec, nema predaha od poetka do kraja godine.
Ukratko, na temelju vjere i iskustva uvjeren sam da uzdravanje sebe na ovoj zemlji nije muka
nego razonoda ako ivimo jednostavno i razborito; jer zanimanja jednostavnijih naroda jo su
razbibrige onih izvjetaenijih. Nije nuno da ovjek zarauje kruh u znoju lica svoga, osim ako se ne
znoji lake od mene.
Jedan mi je mladi poznanik, koji je naslijedio nekoliko jutara zemlje, rekao kako misli da bi
ivio kao ja kad bi imao sredstava. Ja nipoto ne elim da itko usvoji moj nain ivljenja; jer osim to
u, prije nego to ga on valjano naui, ja sebi moda nai drugi, elim da na svijetu bude to je mogue
vie razliitih osoba; ali volio bih da svatko dobro pazi da otkrije i slijedi vlastiti put, a ne oev, majin
ili susjedov. Mladi moe graditi, saditi ili jedriti, samo neka ne bude sprijeen u onome za to kae da
bi elio raditi. Mudri smo samo po jednoj matematikoj toki, kao to mornar ili odbjegli rob ne skida
pogled sa Sjevernjae; ali to nam je dostatno vodstvo za cijeli ivot. Moda neemo stii do svoje luke
u izraunljivom vremenu, ali emo zadrati pravi smjer.
U ovome sluaju ono to vrijedi za jednoga nesumnjivo vrijedi jo i vie za tisuu, kao to velika
kua nije razmjerno skuplja od male, budui da jedan krov moe pokriti, jedan podrum podloiti i
jedan zid razdvojiti nekoliko stanova. Meni je ipak draa bila osamljena nastamba. K tomu, u pravilu
je jeftinije izgraditi cijelu kuu sam nego uvjeriti drugog u prednost zajednikog zida; a kada ste to
obavili, zajednika pregrada, da bi bila znatno jeftinija, mora biti tanka, a onaj drugi moe se pokazati
loim susjedom te moda nee odravati svoju stranu. Jedina suradnja koja je obino mogua krajnje je
djelomina i povrna; a ono malo suradnje koja postoji jest kao i da je nema, jer je to sklad neujan
ljudima. Ako ima vjere, ovjek e s jednakom vjerom suraivati posvuda; ako nema vjere, nastavit e
ivjeti kao ostatak svijeta, u kakvom god drutvu bio. Suraivati, u najviem i u najniem smislu, znai
zaraivati za ivot zajedno. uo sam za nedavni prijedlog da dvojica mladia putuju zajedno svijetom,
jedan bez novca, zaraujui putem, kao mornar ili za plugom, drugi pak s mjenicom u depu. Bilo je
lako uvidjeti da nee moi dugo biti drugovi niti suraivati, jer jedan uope ne bi radio. Razili bi se za
prve zanimljive krize u svojim pustolovinama. Ponad svega, kao to sam ve natuknuo, ovjek koji se
54 Tesalski kralj ija je stada bio primoran uvati Apolon, izgnan s Parnasa.

40

kree sam moe krenuti danas, a onaj tko putuje s drugim mora ekati da taj drugi bude spreman, i
moe proi mnogo vremena prije nego to se otisnu.
Ali sve je to vrlo sebino, uo sam od nekih svojih sumjetana. Priznajem da sam se dosad
veoma malo bavio filantropskim pothvatima. rtvovao sam poneto odreenom osjeaju dunosti, a
meu ostalima rtvovao sam i taj uitak. Bilo je onih koji su upotrijebili sve svoje moi da me uvjere
da se latim uzdravanja kakve siromane obitelji u gradu; i kad ne bih imao to initi jer vrag nalazi
posao dokonima moda bih se i okuao u takvoj razonodi. Meutim, kad bih pomislio da ugodim
sebi u tom pogledu i obveem njihovo Nebo uzdravajui stanovite siromane osobe u svakom
pogledu jednako udobno kao to uzdravam sebe, pa bih se ak upustio dotle da im to ponudim, svi su
do jednoga bez oklijevanja radije ostali siromani. Dok se moji sumjetani i sumjetanke na toliko
naina posveuju dobrobiti svojih blinjih, vjerujem da barem jedan moe biti poteen za druga,
manje ovjena zanimanja. Za milosre morate imati dara kao i za sve ostalo. Koliko je do injenja
dobra, to je jedno od zvanja koja su popunjena. K tome, valjano sam se u tome okuao i, koliko god se
moglo uiniti udnim, zadovoljan sam to ne odgovara mome ustroju. Vjerojatno ne bih trebao svjesno
i hotimino napustiti svoje navlastito zvanje da inim dobro to ga drutvo zahtijeva od mene, da
spaavam univerzum od unitenja; a vjerujem da je slina, ali beskrajno vea postojanost drugdje sve
to ga sada uva. No, ne elim stajati izmeu bilo kojeg ovjeka i njegova dara, a onome koji svim
srcem, duom i ivotom radi svoj posao, koji ja odbijam, rekao bih: ustraj, makar to svijet nazvao
zloinstvom, kao to najvjerojatnije i hoe.
Daleko od toga da bih pretpostavljao kako je moj sluaj osebujan; mnogi bi se moji itatelji
nesumnjivo branili na slian nain. Ne libim se rei da bih bio izvrstan najamnik za odreen posao
ne jamim da e ga moji susjedi nazvati dobrim ali koji je to posao, na mom je poslodavcu da
otkrije. Dobro koje inim, u uobiajenom smislu te rijei, mora biti po strani od moga glavnog puta i
najveim dijelom posve nehotino. Ljudi praktiki kau: poni gdje jesi i kakav jesi, ne teei
poglavito da postane vredniji, pa uz ljubaznost s predumiljajem kreni initi dobro. Kad bih uope
propovijedao u tom duhu, radije bih rekao: prihvati se toga da bude dobar. Kao da bi sunce trebalo
zastati nakon to je raspirilo svoje vatre do sjaja mjeseca ili zvijezde estoga reda pa, poput vragolasta
vilenjaka, krenuti uokolo zavirujui kroz prozor svake kolibe, nadahnjujui mahnite i kvarei meso te
inei tamu vidljivom, umjesto da postojano uveava svoju prijaznu toplinu i blagotvornost dok ne
zablista toliko te ga vie nijedan smrtnik ne moe pogledati u lice, a da potom, i u meuvremenu,
obilazi svijet u vlastitoj orbiti inei mu dobro, ili prije, kao to je otkrila istinitija filozofija, da svijet
na svoje dobro ide oko njega. Kad je, u elji da dobroinstvom dokae svoje nebesko podrijetlo, na tek
jedan dan dobio sunevu koiju i skrenuo s utvrene staze, Faeton je sagao nekoliko blokova kua u
niim ulicama neba, sprio povrinu zemlje, sasuio sve izvore i nainio veliku pustinju Saharu, dok ga
na koncu Jupiter nije udarcem groma hitnuo naglavce na zemlju te sunce, zbog jada izazvanog
njegovom smru, godinu dana nije sjalo.
Nema tako gadnog vonja kakav je onaj to ga isputa pokvarena dobrota. To je ljudska, to je
boanska strvina. Kad bih pouzdano znao da mi neki ovjek dolazi sa svjesnim naumom da mi uini
dobro, pobjegao bih glavom bez obzira, kao od onoga suhog i vrelog vjetra afrikih pustinja zvanog
samum, koji usta i nos, ui i oi ispunjava prainom dok se ne uguite, iz straha da mi ne bi uinio
neto od svojega dobra da se neto od toga virusa ne bi izmijealo s mojom krvlju. Ne u tom bih
sluaju radije trpio zlo na prirodan nain. Neki ovjek nije za mene dobar ovjek zato to e me
nahraniti ako budem izgladnio, ugrijati me ako se budem smrzavao ili me izvui iz jame ako padnem u
nju. Mogu vam nai psa njufaundlenca koji e uiniti isto. Filantropija nije ljubav prema blinjem u
najirem smislu. Howard55 je na svoj nain nesumnjivo bio iznimno dobrohotan i vrijedan ovjek, i za
to je nagraen, ali, u usporedbi reeno, to je stotinu Howarda nama, ako njihova filantropija ne
pomae nama u naem najboljem izdanju, kada smo najdostojniji pomoi? Nikad nisam uo za
55 John Howard (1726.?-1790.), engleski reformator zatvorskog sustava i filantrop.

41

filantropski skup na kojemu bi se iskreno predloilo da se uini ikakvo dobro meni ili meni slinima.
Isusovce su prenerazili Indijanci koji su, dok su gorjeli na lomai, predlagali svojim muiteljima
nove naine muenja. Budui da su bili iznad tjelesne patnje, sluilo bi se katkad da su bili i iznad
svake utjehe to su je misionari mogli pruiti, a zakon prema kojemu treba initi ono to eli da ine
tebi zvuao je manje uvjerljivo onima koji nisu marili to drugi ine njima, koji su svoje neprijatelje
ljubili na nov nain te su se uvelike pribliili tomu da im oproste sve to ine.
Pobrini se da siromanima prui pomo koju najvie trebaju, makar ih tvoj primjer ostavio
daleko iza. Ako daje novac, potroi sebe s njime, a nemoj ga tek preputati njima. Ponekad inimo
udnovate pogreke. Siromah esto nije toliko promrzao i gladan koliko prljav, odrpan i neist.
Dijelom je to njegov ukus, a ne tek nesrea. Dade li mu novca, moda e kupiti jo koji dronjak. Bio
sam sklon saalijevati nezgrapne irske radnike koji su rezali led na jezeru, u takvoj oskudnoj i
odrpanoj odjei, doim sam ja drhtao u svome urednijem i poneto otmjenijem ruhu, sve dok mi
jednoga dana za cie zime jedan od njih, koji je skliznuo u vodu, nije doao u kuu da ga ugrijem te
sam vidio kako sa sebe skida troje hlae i dva para arapa prije no to se svukao do koe, premda su,
istina, bile prilino prljave i odrpane, pa si je mogao priutiti da odbije extra odjeu koju sam ponudio,
toliko ju je imao intra. To je uronjavanje bilo ba ono to mu je trebalo. Tada sam poeo saalijevati
sebe i uvidio da bi bilo vee milosre udijeliti meni koulju od flanela nego njemu cijeli duan jeftine
konfekcije. Tisuu je onih koji zasijecaju granje zla naspram jednoga koji ga ree u korijenu, i mogue
je da onaj koji potrebitima udjeljuje najvie novca i vremena svojim nainom ivota ini najvie da
izazove bijedu koju se uzalud trudi ublaiti. Taj je poboni robovlasnik koji prihod od svakog desetog
roba namjenjuje otkupljivanju nedjeljne slobode za ostale. Dobrostivost prema siromasima neki
pokazuju tako to ih zapoljavaju u svojoj kuhinji. Ne bi li bili dobrostiviji kad bi ondje zaposlili sebe?
Hvali se troenjem desetine prihoda u dobrotvorne svrhe; moda bi tako trebao potroiti devet
desetina i zavriti s time. Drutvo tada ubire samo desetinu imetka. Je li razlog tome dareljivost onoga
u ijem se posjedu nalazi ili nemar slubenika pravde?
Filantropija je gotovo jedina vrlina koju ovjeanstvo dovoljno cijeni. tovie, uvelike je
precijenjena, a precjenjuje je naa sebinost. Jednoga sunanog dana ovdje u Concordu neki mi je
stasiti siromah hvalio svoga sumjetanina jer da je ovaj, kako je rekao, susretljiv prema siromanima;
mislio je pritom na sebe. Ljubazni ujaci i tetke naega roda cijene se vie nego njegovi istinski duhovni
oevi i majke. Sluao sam jednom predavanje nekog veleasnog o Engleskoj, ovjeka uenog i umnog
koji je, pobrojavi njene znanstvene, knjievne i politike veliine, Shakespearea, Bacona, Cromwella,
Miltona, Newtona i druge, preao na njene kranske junake koje je, kao da to njegovo zvanje od njega
iziskuje, uzdigao iznad svih ostalih, kao najvee od najveih. Bijahu to Penn, Howard i gospoa Fry. 56
Svatko mora u tome osjetiti lanost i licemjerje. Potonji nisu bili najbolji muevi i ene Engleske, tekar
moda njeni najbolji filantropi.
Ne bih oduzeo nita pohvali koja dolikuje filantropiji, nego samo zahtijevao pravdu za sve one
koji su svojim ivotom i djelima blagoslov za ovjeanstvo. Ne cijenim ponad svega ovjekovu
estitost i dobrohotnost, koje su tako rei njegova stapka i lie. One biljke od ijega uvelog zelenila
spravljamo biljni aj za bolesne slue tek skromnoj svrsi i njima se najvie koriste nadrilijenici. elim
ovjekov cvijet i plod; da me zapahne neki njegov miomiris i da neka zrelost zaini nae openje.
Njegova dobrota ne smije biti djelomian i prolazan in nego stalan suviak, koji ga ne stoji nita i
kojega je nesvjestan. To je milosre koje skriva mnotvo grijeha. Filantrop i preesto obavija
ovjeanstvo spomenom na svoje odbaene jade kao kakvim ozrajem i to naziva suuti. Trebamo
pruati svoju hrabrost, a ne svoj oaj, svoje zdravlje i lagodu a ne svoju bolest, i paziti da se ne ire
zarazom. Iz kojih to junih nizina dopire lelek? Na kojim to irinama prebivaju pogani kojima bismo
poslali svoju svjetlost? Tko je taj neobuzdani i surovi ovjek kojega bismo mi iskupili? Ako ovjeka
56 William Penn (1644.-1718.), kveker i utemeljitelj Pennsylvanije; Elizabeth Fry (1780.-1845.), pripadnica iste sljedbe i
reformatorica zatvorskog sustava u Engleskoj.

42

bilo to mori tako da ne obavlja svoje funkcije, ak i ako ima bolove u utrobi jer tu je sjedite
suosjeanja on se smjesta prihvaa reformiranja svijeta. Budui i sam mikrokozam, on otkriva, a
to je istinsko otkrie i on ovjek na kojemu je da do njega doe da svijet jede zelene jabuke; u
njegovim je oima, zapravo, sam globus velika zelena jabuka, te postoji opasnost, na koju je grozno
ma i pomisliti, da e je djeca ovjekova zagristi prije no to sazre; i odmah se njegova drastina
filantropija daje u potragu za Eskimima i Patagoncima te prigrljuje napuena indijska i kineska sela; i
tako se, u nekoliko godina filantropskog djelovanja, za koje vrijeme se njime sile koriste u vlastite
svrhe, on nesumnjivo izlijei od probavnih smetnji, globusu se blago zarumeni jedan ili oba obraza,
kao da poinje sazrijevati, a ivot izgubi sirovost i opet postane sladak i zdrav. Nikad nisam sanjao o
nedjelu veem nego to sam ga poinio. Nikad nisam upoznao niti u ikad upoznati ovjeka goreg od
sebe.
Vjerujem da ono to reformatora toliko rastuuje nije suosjeanje s blinjima u nevolji, nego,
makar bio najsvetiji sin Boji, njegov osobni jad. Neka se on ispravi, neka njemu doe proljee, jutro
neka svane iznad njegova leaja i odbacit e svoje velikodune drugove bez isprike. Moja izlika za to
to ne drim predavanja protiv uporabe duhana jest ta to ga nikad nisam vakao. To je kazna to je
reformirani uivaoci duhana moraju platiti; premda ima dosta toga to sam vakao i protiv ega bih
mogao predavati. Zavede li vas ikad neka od tih filantropija, neka vam ne zna ljevica to vam ini
desnica, jer to ne vrijedi znati. Spasite utopljenike i priveite vezice. Nemojte se uriti i latite se nekog
slobodnog posla.
Nae je navade iskvarilo openje sa svecima. Nae crkvene pjesmarice odjekuju milozvunim
proklinjanjem i vjenim trpljenjem Boga. Reklo bi se da su ak i proroci i iskupitelji radije tjeili
strahove nego potvrivali nadanja ljudi. Nigdje nije zabiljeeno jednostavno i nezatomivo zadovoljstvo
darom ivota, nikakvo nezaboravno velianje Boga. Svako zdravlje i uspjeh ine mi dobro, ma koliko
se dalekima i povuenima inili; svaka bolest i neuspjeh rastuuju me i ine mi zlo, koliko god
suosjeali sa mnom ili ja s njima. elimo li, dakle, uistinu ozdraviti ovjeanstvo pravim indijskim,
botanikim, magnetskim ili prirodnim sredstvima, budimo najprije i sami jednostavni i zdravi kao
priroda, rasprimo oblake to nam se nadvijaju nad licem i unesimo malo ivota u svoje pore. Ne ostaj
na tome da bude nadglednik siromanih, nego nastoj postati jednim od velikana svijeta.
U ulistanu, iliti Ruinjaku eika Sadija od iraza, itam kako "upitae nekog mudraca: od
brojnih proslavljenih stabala to ih Svevinji Bog stvori uzvienima i sjenovitima, nijedno ne zovu
azad, iliti slobodnim, osim empresa, koji ne donosi ploda; kakva je tajna u tome? On odvrati: svako
ima vlastite plodove i odreeno doba, tijekom kojih je svjee i u cvatu, a mimo njih suho je i uvelo; a
nijednom od tih stanja empres nije izloen, budui da vazda cvate; takve su pak naravi azadi, vjerski
neovisnici. Ne prianjaj srcem uz ono to je prolazno; jer Didlah, Tigris, protjecat e kroz Bagdad i
nakon to izumre rod kalif; ima li obilje u ruci, budi tedar kao stablo datulje, ali ako nema to
razdati, budi azad, iliti slobodnjak, poput empresa."
Dopunski stihovi
Preuzetnosti sirotinje
"Preuzetan si odista, bijednie ubogi,
Prisvajaju si na nebesima mjesto,
Jerbo koliba ti skromna, ili pak bava,
Gaji kakvu lijenu ili sitniavu krepost
Na jeftinom suncu il uza sjenovita vrela,
S korijenjem i zeleni; gdje desnica ti,
Otkidaju iz duha one ljudske strasti
Na zasadima ijim kreposti krasne cvatu,
43

Uniava narav i utila tupi

Te Gorgoni nalik djelatne u kamen pretvara.
Ne traimo mi tupavo drutvo
Prisiljene vam trezvenosti,
Il neprirodnu glupavost onu
to ne pozna ni radosti ni tuge; nit prinuenu ti
Lano uznesenu trpnu smjelost
Iznad djelatnog. Taj podli, kukavni porod,
to stanite si u osrednjosti pravi,
Pristaje vam ropskom duhu; no mi promiemo
Kreposti tekar to pretiak trpe,
Smiona, tedra djela, veliajnost kraljevsku,
Svevidei razbor i velikoduje
to granica ne pozna, i onu krepost junaku
Kojoj starina ne ostavi imena
No uzore samo, kao Heraklo to je,
Ahil, Tezej. Natrag u gnjusnu ti eliju;
A kad rasvijetljeni svod nanovo vidi,
Ui da spozna tko te veliine bjehu."
T. Carew57

57 Iz maskerate Coelum Britannicum engleskoga pjesnika Thomasa Carewa (1595.?-1645.?). Rijei izgovara bog Merkur,
a naslov je Thoreauov.

44

Gdje sam ivio i za to sam ivio

U odreeno smo doba ivota naviknuti promatrati svako mjesto kao mogue zemljite za kuu.
Razgledao sam tako ovaj kraj sa svih strana u krugu dvadesetak kilometara od mjesta gdje ivim. U
mati sam jedno za drugim pokupovao sva imanja, jer sva su bila na prodaju i ja sam im znao cijenu.
Proao sam zemljitem svakog seljaka, kuao njegove divlje jabuke, porazgovorio s njime o
poljodjelstvu, uzeo mu imanje po njegovoj cijeni, po bilo kojoj cijeni, te ga u sebi njemu i zaloio; ak
sam na nj stavljao i viu cijenu poduzimao sve osim potpisa ugovora prihvaao njegovu rije
kao ispravu, jer ja silno volim razgovarati obraivao imanje a donekle, vjerujem, i njega, i povlaio
se kad bih se dovoljno nauivao, ostavljajui njemu da nastavi. To me iskustvo u oima mojih
prijatelja ovlastilo kao svojevrsnog agenta za nekretnine. Gdje god sam sjeo mogao sam i ivjeti, a i
krajolik je sukladno tome zraio iz mene. to je kua doli sedes, sjedite? Tim bolje ako je sjedite u
prirodi. Otkrio sam brojna zemljita za kuu koja se doskora vjerojatno nee razvijati i koja su neki
mogli smatrati predalekima od sela, ali u mojim je oima selo bilo predaleko od njih. E pa, ovdje bih
mogao ivjeti, govorio sam; i jesam ivio ondje, sat vremena, provodio ljetni i zimski ivot; vidio kako
mogu putati godine da promiu, progurati zimu i doekivati proljee. Budui stanovnici ovoga kraja,
ma gdje smjestili svoje kue, mogu biti sigurni da ih je netko pretekao. Dostajalo je jedno poslijepodne
da zemlju preuredim u vonjak, gaj i panjak te da odluim koje stasite hrastove ili borove da ostavim
pred vratima i odakle se najbolje vidi svako sasueno stablo; a onda bih je pustio da poiva, moebit na
ugaru, jer ovjek je bogat srazmjerno broju stvari za koje moe sebi dopustiti da ih ostavi.
Mata me odvela dotle te su mi nekoliko imanja ak i odbili prodati a to sam jedino i elio
ali nikada nisam oprljio prste zbiljskim posjedovanjem. Zbiljskom posjedovanju najvie sam se
pribliio kad sam kupio posjed Holowell te poeo razvrstavati svoje sjeme i prikupljati grau za take
kojima bih ga donosio ili odnosio; no prije nego to smo se sporazumjeli, njegova se supruga svi
imaju takve supruge predomislila i poeljela ga zadrati pa mi je on ponudio deset dolara da ga
odrijeim. Dobro, istinu govorei, imao sam tada sve u svemu deset centi, i nadilazilo je moje
aritmetiko umijee kazati jesam li ja bio taj ovjek koji ima deset centi, onaj koji posjeduje imanje ili
deset dolara, ili pak svi oni zajedno. Kako bilo, ostavio sam mu i onih deset dolara i imanje, jer sam
ve otiao dovoljno daleko; ili prije, velikodunosti radi, ja sam njemu prodao imanje upravo po cijeni
koju sam za nj platio te sam mu, budui da nije bio bogat, poklonio deset dolara, a sam zadrao svojih
deset centi, sjeme i grau za take. Ustanovih tako da sam bio bogat ovjek, a da nisam natetio svome
siromatvu. No, zadrao sam krajolik i otada svake godine odnosim ono ime rodi, bez taki. Kad je
pak rije o krajolicima:
"Vladar sam nad svime to motrim,
nikog nema da pravo mi ospori."58
esto sam viao kako se pjesnik povlai nakon to se nauio najdragocjenijeg dijela imanja, dok
je osorni seljak mislio da se ovaj domogao samo nekoliko divljih jabuka. No, vlasnik godinama ne
sazna kako je pjesnik pretakao njegovo imanje u rimu, najdivniju nevidljivu ogradu, pa ga lijepo
stjerao u tor, pomuzao, obrao i prisvojio sve vrhnje, a seljaku ostavio samo obrano mlijeko.
Prava privlanost imanja Hollowella za me je bila u njegovoj potpunoj povuenosti, oko tri
kilometra od sela, kilometar od glavne ceste irokim poljem; u tome to je graniilo s rijekom, za koju
je vlasnik rekao da ga maglama titi od proljetnih mrazeva, premda meni to nita nije znailo; u sivoj
58 William Cowper (1731.-1800.), "Stihovi to navodno ih napisa Alexander Selkirk za samovanja na otoku Juanu
Fernandesu". Isticanje upuuje na Thoreauovu igru rijei koja upuuje na njegovu struku, mjernitvo, jer survey znai
"motriti", ali i "mjeriti zemljite".

45

boji i ruevnom stanju kue i taglja te oronulim ogradama, to je stvaralo toliki razmak izmeu mene i
posljednjeg stanara; u upljim jabukovim stablima obraslima liajem, izgrienima od zeeva, to mi je
pokazivalo kakve bih susjede imao; ali iznad svega u sjeanju to ga na nj nosim od svojih prvih
putovanja uz rijeku, kad je tu kuu zakrivao gusti crvenih javora, kroz koji sam uo lave kunog psa.
urio sam se da ga kupim prije no to vlasnik povadi sve kamenje, posijee divlje jabuke i iskri
mlade breze koje su niknule na panjaku, ukratko prije no to uvede jo kakvo poboljanje. Da bih
uivao u tim prednostima bio sam spreman nastaviti s tim poslom, ponijeti poput Atlasa svijet na
svojim pleima nikad nisam uo kakvu je naknadu on dobio za to i uiniti sve ono za to nije
bilo drugog motiva ili izlike osim da ga isplatim i budem neometan u svome posjedovanju; jer znao
sam sve vrijeme da e dati najobilniji urod one vrste kakvu elim samo ako ga uspijem ostaviti na
miru. No ispalo je onako kao to sam rekao.
Sve to sam tada mogao rei s obzirom na poljodjelstvo velikih razmjera (neki vrt sam oduvijek
obraivao) bilo je da sam imao spremno sjeme. Mnogi misle da je sjeme to bolje to je starije. Ne
sumnjam da vrijeme pravi razliku izmeu dobrog i loeg, i kad se napokon latim sadnje, manja je
vjerojatnost da u se razoarati. No rekao bih svojim blinjima, jednom za svagda: dokle god je
mogue ivite slobodni i nevezani. Mala je razlika vee li vas imanje ili okruni zatvor.
Stari Katon, iji je De re rustic moj "Kultivator",59 kae, a jedini prijevod koji sam vidio
pretvara taj odlomak u istu besmislicu: "Kad razmilja o stjecanju imanja, uredi tako u svome duhu
da ga ne kupuje pohlepno; niti tedi truda da ga razgleda i ne misli da je dovoljno obii ga jedanput.
to ee bude iao onamo to e ti se vie militi, ako je dobro." Mislim da neu kupovati pohlepno,
nego u ga obilaziti i obilaziti dokle god sam iv, i najprije biti na njemu pokopan kako bi mi se
najposlije tim vie mililo.
Slijedi moj idui pokus takve vrste, koji kanim podrobnije opisati, saimajui podesnosti radi
iskustvo dviju godina u jednu. Kao to rekoh, ne kanim napisati odu snudenosti, nego se oglasiti
hvastavo i bodro poput pijevca to u svitanje stoji na svojoj preki, ako ni radi ega drugog a ono da
probudim susjede.
Kad sam se tek nastanio u umi, to e rei kad sam poeo ondje provoditi noi i dane, to je
sluajno palo na Dan nezavisnosti, etvrtoga srpnja 1845., moja kua nije bila dovrena za zimu nego
je pruala samo zatitu od kie, bez buke ili dimnjaka, a zidovi bijahu sazdani od tronih dasaka s
velikim pukotinama, zbog ega je nou unutra bilo svjee. Uspravne, bijele, istesane grede te netom
izblanjana vrata i prozorski okviri davali su joj ist i prozraan izgled, osobito ujutro, kad je njeno drvo
bilo zasieno rosom, pa sam zamiljao da e se do podneva iz njega stati cijediti neka slatka smola. U
mojoj je mati kroz itav dan zadravala vie ili manje to jutarnje obiljeje, podsjeajui me na
stanovitu planinsku kuu koju sam posjetio godinu prije. Bijae to prozrana i neobukana koliba,
pogodna da ugosti putujueg boga, a ondje bi i kakva boica mogla povlaiti svoje halje. Vjetrovi koji
su hujali nad mojom nastambom bijahu nalik onima to ibaju nad gorskim vijencima te su donosili
napukle napjeve, ili samo nebeske dijelove, zemaljske glazbe. Jutarnji vjetar pue vjeno, pjesma
stvaranja je neprekinuta, ali malo koje uho to uje. Olimp je svugdje izvan zemlje.
Jedina kua koju sam prije toga posjedovao, izuzmem li amac, bio je ator, kojim sam se
povremeno koristio za ljetne izlete te je jo smotan u mome potkrovlju; no amac je, nakon to je
prelazio iz ruke u ruku, odnijela rijeka vremena. Okruen tim vrim zaklonom uinio sam korak
prema okuivanju u ovom svijetu. Taj kostur, tako lagano presvuen, kao da se kristalizirao oko mene i
povratno djelovao na graditelja. Bijae sugestivan, pomalo kao slika u obrisima. Nisam morao izlaziti
da udahnem zrak, jer atmosfera u unutranjosti nije izgubila nita od svjeine. Nisam sjedio toliko
59 Prvo je djelo Marka Porcija Katona starijeg (234.-149. pr. Kr.), a potonje aluzija na naslove onodobnih poljodjelskih
asopisa u Americi.

46

unutra koliko iza vrata, ak i za najkinijeg vremena. Harivama60 kae: "Stanite bez ptica nalik je
jelu bez zaina." Moje stanite nije bilo takvo, jer sam se najednom obreo u susjedstvu ptica; ne tako
to sam jednu zatoio, nego time to sam sebe zatvorio u njihovoj blizini. Bio sam blii ne samo
nekima od onih koje esto obilaze vrt i vonjak nego i onima divljijim i potresnijim umskim
pjevaima koji nikad, ili tek rijetko izvode seljaku podoknicu umskom drozdu, Wilsonovu drozdu,
grimiznom pjevau, poljskom vrapcu, legnju i mnogim drugima.
Smjestio sam se uz obalu jezerceta, oko dva i pol kilometra juno od sela Concorda i neto
povie njega, usred prostrane ume izmeu toga mjesta i Lincolna te nekih tri kilometra juno od
jedinoga naeg polja koje se proslavilo, poprita Bitke kod Concorda; 61 no bio sam tako nisko u umi
da je suprotna obala, kilometar daleka i prekrivena umom kao i sve drugo, bila moj najudaljeniji
obzor. Tijekom prvoga tjedna, kad god bih pogledao jezero dojmilo bi me se poput stajaice visoko na
obronku planine, ije je dno daleko iznad povrine drugih jezera, i dok se sunce dizalo vidio sam kako
odbacuje magleno nono ruho te su se postupno, tu i tamo, otkrivali njegovi meki valii ili glatka,
ljeskava povrina, dok su se magle, poput duhova, kradom u svim smjerovima povlaile u umu, kao
da se rasputa kakav tajni noni skup. inilo se da se i sama rosa na stablima zadrava dulje no obino,
kao na planinskim obroncima.
To je jezerce bilo silno dragocjen susjed u razdobljima blagih pljuskova u kolovozu, kada je, dok
su i zrak i voda bili savreno mirni, ali nebo naoblaeno, sredinu poslijepodneva krasio spokoj veeri,
a uokolo pjevao umski drozd kojega se moglo uti s obale na obalu. Jezero poput ovoga nikad nije
glae no u takvo doba; a kako je jasni predio zraka ponad njega plitak i zamraen oblacima, voda,
puna svjetlosti i odraza, postaje nie nebo, time jo mnogo vanije. S vrha oblinjeg brda, gdje
nedavno bijahu posjekli umu, pruao se ugodan pogled na jug preko jezera, kroz irok usjek u brdima
koji ondje tvori obalu, gdje su se njihovi nasuprotni obronci sputajui se jedan prema drugom
nadavali poput rijeke to tee onuda kroz umovitu dolinu, no rijeke nije bilo. U tom sam smjeru
gledao izmeu i preko oblinjih zelenih bregova prema udaljenijima i viima na obzoru, osjenanima
plavetnilom. tovie, stojei na prstima mogao sam nazreti pokoji vrh jo plavljih i udaljenijih
planinskih lanaca na sjeverozapadu, tih modrih kovanica iz kovnice samoga neba, kao i dio sela. Ali u
drugim smjerovima, ak ni s te toke, nisam mogao vidjeti preko ili iza ume koja me okruivala.
Dobro je imati vodu u susjedstvu, da oivi i natopi zemlju. ak i najmanje vrelo ima tu vrijednost da,
kad se zagledate u nj, uviate da zemlja nije kontinent nego otok. To je jednako vano kao i injenica
da uva hladnou maslaca. Kad bih s toga vrha pogledao preko jezera prema livadama Sudburyja, koje
su me se u vrijeme poplava, moda uslijed kakva priina, doimale uzdignutima u svome uzavrelom
dolju, poput novia u plitici, itava zemlja s druge strane jezera nalikovala je tankoj kori izdvojenoj i
poplavljenoj ak i tim malim meuslojem vode te bih se podsjetio da je povrina na kojoj boravim
kopno.
Premda je vidik s mojih vrata bio jo sueniji, nisam se osjeao ni najmanje pritijenjenim ili
zatoenim. Za moju je matu bilo dovoljno panjaka. Visoravan niskih grmolikih hrastova prema kojoj
se dizala suprotna obala sterala se u smjeru zapadnih prerija i tatarskih stepa, pruajui silan prostor
svim lutalakim obiteljima ljudi. "Na svijetu nitko nije sretan osim bia to slobodno uivaju
neizmjeran prostor", kazao je Damodara62 kad su njegovim stadima trebali novi i prostraniji panjaci.
Promijenili su se i vrijeme i mjesto, i ja sam obitavao blie onim dijelovima svemira i onim
povijesnim razdobljima koja su me najvie privlaila. Mjesto na kojemu sam ivio bilo je udaljeno
koliko i mnogi predjeli to ih nou promatraju zvjezdoznanci. Skloni smo zamiljati rijetka i ljupka
mjesta u nekom zabaenom i nebesnijem kutku sustava, iza zvijea Kasiopeje, daleko od buke i
metea. Otkrih da je moja kua doista smjetena u takvu zabitom, ali zauvijek novom i neoskvrnjenom
60 Indijski spjev iz 5. stoljea, pridrueni dio Mahbhrate.
61 Ondje se 19. travnja 1775. godine odigrala bitka kojom je zapoela Amerika revolucija.
62 Jedno od Krninih imena; stih potjee iz Harivame.

47

dijelu svemira. Ako bi vrijedilo nastaniti se u predjelima u blizini Plejada ili Hijada, Aldebarana ili
Altaira, onda sam ja doista bio tamo, ili na jednakoj udaljenosti od ivota koji sam ostavio za sobom,
treperav i svjetlucajui jednako tananim zrakama svome najbliem susjedu, koji me mogao vidjeti
samo za noi bez mjeseine. Takav bijae dio stvorenoga svijeta gdje sam se naselio:
"ivio jednom neki pastir,
a misao mu bila uznosita
ko planine gdje stada mu
pasla su kraj njeg dosita."63
to bismo mislili o pastirovu ivotu kad bi njegova stada uvijek odlutala do panjaka viih od
njegovih misli?
Svako jutro bilo je radostan poziv da svoj ivot uinim tako jednostavnim, a mogu rei i
nevinim, kao to je onaj same prirode. Auroru tujem jednako odano kao i Grci. Ustajao sam rano i
kupao se u jezeru; bila je to religiozna vjeba i jedna od najboljih stvari koje sam inio. Kau da su u
kadu kralja ing-tanga64 bila urezana pismena sljedeeg znaenja: "Obnavljaj se potpuno svakog dana;
ini to iznova, pa iznova, i uvijek iznova." Mogu to razumjeti. Jutro vraa junaka vremena. 65 Slabano
zujanje komarca koji je u najraniju zoru slijedio svoju nevidljivu i nepojmljivu putanju kroz moj stan,
dok sam sjedio uz otvorena vrata i prozore, diralo me koliko i ma koja trublja koja je ikad pronosila
slavu. Bijae to Homerov rekvijem; Ilijada i Odiseja sam u zraku to pjeva vlastiti gnjev i lutanja.
Bilo je u tome neega kozmikog, trajnog upozorenja, sve do njegove zabrane, o vjeitoj jedrini i
plodnosti svijeta. Jutro, to najnezaboravnije doba dana, as je buenja. Tada je u nama najmanje
snenosti; i makar na sat, budi se neki dio nas koji sav ostatak dana i noi drijema. Malo se moe
oekivati od onoga dana, ako ga se uope moe nazvati danom, za koji nas ne budi na Genij, nego
mehaniko gurkanje nekog sluge, za koji nas ne bude nae novosteene snage i tenje iznutra,
popraene lelujanjem nebeske glazbe, umjesto tvornikih zvona, a zrak ispunjava miomiris za ivot
vii od onog iz kojeg smo utonuli u san; i tako tama rodi svojim plodom i sma se pokazuje dobrom,
ne manje od svjetlosti. ovjek koji ne vjeruje da svaki dan sadri sat raniji, svetiji i praskozorniji od
onih koje je dosad oskvrnuo, izgubio je nadu u ivot te se kree silaznim i sve mranijim putem.
Nakon djelominog prestanka osjetilnog ivota, ovjekova dua, njeni organi zapravo, iznova se
okrepljuju svakoga dana i njegov Genij iskuava koliko moe ozbiljiti od plemenita ivota. Svi
znaajni dogaaji, rekao bih, zbivaju se izjutra i u jutarnjem ozraju. Vede kau: "Svi umovi bude se s
jutrom." Pjesnitvo i umjetnost, najkrasnija i najnezaboravnija ljudska djela, potjeu iz toga doba. Svi
pjesnici i heroji, poput Memnona, djeca su Aurore, i odailju svoju glazbu u svitanje. Onome ija
gipka i krepka misao dri korak sa suncem, dan je neprestano jutro. Nije vano to kau ure ili ljudski
stavovi i poslovi. Jutro je kada sam budan i u meni je zora. Moralna reforma je nastojanje da se odbaci
san. Zato ljudi polau tako bijedan raun o svome danu ako nisu drijemali? Nisu tako slabi u
raunanju. Da ih nije svladala snenost neto bi izveli. Milijuni su dovoljno budni za tjelesni rad, no
samo jedan od milijuna dovoljno je budan za djelotvoran umni napor, tek jedan pak od stotinu milijuna
za pjesniki ili boanski ivot. Biti budan znai biti iv. Jo nikad nisam sreo posve budna ovjeka.
Kako bih ga mogao pogledati u lice?
Moramo nauiti kako se iznova probuditi i budnima odrati, ne mehanikim pomagalima, nego
beskrajnim iekivanjem zore, koja nas ne ostavlja ni u najvrem snu. Ne znam nita to ohrabruje
vie od neupitne sposobnosti ovjekove da uzdigne svoj ivot svjesnim nastojanjem. Ve je neto biti
kadar naslikati odreenu sliku ili isklesati kip i tako uiniti nekoliko predmeta lijepima, ali daleko je
uzvienije klesati i slikati samo ozraje i medij kroz koji gledamo, za to smo moralno kadri. Utjecati
na kakvou dana, to je najvia umjetnost. Zadaa je svakog ovjeka uiniti svoj ivot, ak i u
63 Anonimna pjesma iz 17. stoljea.
64 Iz Konfucija.
65 Thoreau se ovaj put igra slinou grkih rijei "rani, ranojutarnji" i "heroj, junak".

48

pojedinostima, vrijednim kontemplacije u svome najuzvienijem i nakritinijem asu. Kad bismo

odbacili, ili radije iscrpli, triave obavijesti kakve dobivamo, proroita bi nas razgovijetno obavijestila
kako to initi.
Otiao sam u umu jer sam htio ivjeti promiljeno, suoiti se samo s bitnim injenicama ivota i
vidjeti mogu li nauiti ono emu me ima poduiti, a ne da na pragu smrti otkrijem kako nisam ivio.
Nisam htio ivjeti ono to nije ivot, ivljenje je odve dragocjeno; niti sam se htio prepustiti
rezignaciji, osim ako to nije prijeko potrebno. elio sam ivjeti duboko i isisati sr ivota, ivjeti tako
jedro i spartanski da satrem sve to nije ivot, kositi irokim zamasima i biti za dlaku do ruba, satjerati
ivot u kut i svesti ga na najniu vrijednost, i ako se pokae bijednim, e pa onda obuhvatiti svekoliku i
istinsku bijedu njegovu; ako je pak uzvien, pokazati to iskustvom i biti kadar iznijeti njegov pravi
prikaz u svome sljedeem izletu. Jer u veine ljudi, ini mi se, vlada udnovata neizvjesnost u vezi s
time je li on od avla ili od Boga, pa poneto ishitreno zakljuuju da je glavni cilj ovjekov ovdje
"veliati Boga i dovijeke u njemu uivati".66
Pa ipak vodimo nizak ivot, poput mrava, premda nam pripovijest govori da smo jo davno
pretvoreni u ljude;67 poput Pigmeja borimo se protiv dralova; 68 zabluda za zabludom, zakrpa na
zakrpu, a povod naoj najizvrsnijoj vrlini suvina je i izbjeiva muka. ivot nam je rastrgan sitnicama.
estitu ovjeku jedva da je potrebno brojati vie od svojih deset prstiju, a u krajnjem sluaju moe
dodati deset nonih i odbaciti ostalo. Jednostavnost, jednostavnost, jednostavnost! Kaem, neka vaih
poslova bude dva ili tri, a ne stotinu ili tisuu; umjesto milijuna brojite pola tuceta i vodite raune na
noktu palca. Sred nestalne puine civilizirana ivota valja voditi brigu o tolikim olujama, ivome
pijesku i tisuu i jednoj stavci te ovjek, ako ne eli nasukati se, potonuti i uope se ne domoi luke,
mora ivjeti vodei se priblinim raunom, a onaj tko uspijeva, doista mora sjajno raunati.
Pojednostavnjuj, pojednostavnjuj. Umjesto tri obroka dnevno, ako je potrebno jedi samo jedan,
umjesto stotinu jela pet, a razmjerno tome svedi i ostale stvari. Na ivot nalik je na njemaku
konfederaciju,69 sastavljenu od sitnih dravica ije se granice vazda mijenjaju tako da ak ni Nijemac
ne moe u danom trenutku rei gdje joj je granica. I sama nacija, sa svim svojim takozvanim
unutarnjim usavrenjima, koja su, usput kazano, odreda izvanjska i povrinska, upravo je takva
nezgrapna i prebujna ustanova, natrpana pokustvom i spotie se o vlastite zamke, razorena raskoi i
nesmotrenim troenjem, nedostatkom raunice i vrijednog cilja, kao i milijun kuanstava u zemlji; a za
nju kao i za njih jedini je lijek stroga ekonomija, kruta i vie no spartanska jednostavnost ivota i
uzvienost svrhe. Ona ivi prebrzo. Ljudi misle kako je bitno da Nacija ima trgovinu, izvozi led,
razgovara putem telegrafa i putuje pedeset kilometara na sat, bez dvojbe, bez obzira na to ine li to oni
ili ne ine; no bismo li trebali ivjeti kao pavijani ili kao ljudi, pomalo je neizvjesno. Ako ne pravimo
eljeznike pragove, ne kujemo tranice te ne posveujemo dane i noi poslu, nego stanemo eprkati
po svom ivotu da bismo ga poboljali, tko e graditi pruge? Ako se pak ne izgrade pruge, kako emo
pravovremeno stii na nebo?70 No ako ostanemo kui i gledamo svoja posla, kome e trebati pruge? Ne
vozimo se mi prugom, ona se vozi nama. Jeste li se ikad upitali koji su to pragovi to lee pod
prugom? Svaki od njih jedan je ovjek, Irac ili Amerikanac. Tranice su poloene na njih a oni
prekriveni pijeskom, i vagoni klize preko njih. San im je vrst, uvjeravam vas. 71 Svakih nekoliko
godina poloi se nova koliina i preko nje se prelazi; pa, ako neki uivaju u vonji prugom, drugi
imaju tu nesreu da se preko njih vozi. A kad pregaze ovjeka koji hoda u snu, prekobrojnog spavaa u
krivom poloaju, i probude ga, onda odjednom zaustave kola te nastane strka i vika, kao da je to
iznimka. Drago mi je znati da je potreban itav odred da zadri te pragove polegnutima i ravnima u
66 Iz novoengleskoga katekizma.
67 Eak, sin Zeusa i Egine, dobio je otok nazvan po svojoj majci pa je, elei vladati nekim narodom, zatraio od Zeusa da
sve mrave na otoku pretvori u ljude.
68 Trojanski se odredi u Ilijadi usporeuju sa dralovima.
69 Misli se, dakako, na Njemaku prije ujedinjenja pod Ottom von Bismarckom.
70 Aluzija na pripovijetku Nathaniela Hawthornea Nebeska eljeznica.
71 Igra rijei: sleeper na engl. znai "eljezniki prag" ali i "spava".

49

njihovim leitima, jer je to znak da bi jednom mogli ponovno ustati.

Zato bismo ivjeli tako urno i tratili ivot? Odluili smo zgladnjeti prije nego to ogladnimo.
Ljudi kau da je bolje sprijeiti nego lijeiti, pa tako tisuu puta spreavaju danas da bi sutra lijeili.
Koliko je do rada, ne bavimo se nijednim iole znaajnim. Patimo od plesa sv. Vida 72 i nikako ne
moemo sauvati mirnu glavu. Kad bih samo nekoliko puta potegnuo ue upnog zvona, kao da je
poar, to jest ne namjetajui zvono, teko da ijedno eljade u okolici Concorda, a mogao bih gotovo
kazati i ena ili djeak, unato stisci obveza koja mu je ujutro toliko puta bila izlikom, ne bi sve
ostavio i poao za tim zvukom, ne poglavito stoga da spasi imovinu od plamena, nego mnogo vie, ako
emo priznati istinu, da je vidi kako gori, jer ona izgorjeti mora, a mi je, nek se zna, nismo zapalili
ili da je vidi gdje se gasi i pripomogne ako se to dolino ini; da, makar u pitanju bila sama upna
crkva. Jedva da itko odspava pola sata nakon ruka a da probudivi se ne uspravi glavu i ne zapita:
"to je nova?", kao da mu je ostatak ovjeanstva uvao strau. Neki daju upute da ih se budi svakih
pola sata, nesumnjivo bez ikakve druge svrhe, a onda, da se odue, govore to su sanjali. Nakon
prospavane noi novosti su nune koliko i doruak. "Kaite mi, molim vas, bilo to novo to se nekom
dogodilo bilo gdje na kugli zemaljskoj" i onda uz kavu i pecivo ita kako su nekom ovjeku toga
jutra iskopali oi na rijeci Wachito, ni ne sanjajui za to vrijeme da ivi u mranoj, bezdanoj
mamutskoj peini ovoga svijeta te da sm ima tek zakrljali zametak oka.
Koliko je do mene, lako bih se snalazio i bez pote. Mislim da se njome priopuje doista malo
to vano. Kritiki govorei, u ivotu nisam primio vie od jednog ili dva pisma napisao sam to
prije nekoliko godina koja su bila vrijedna potanske pristojbe. Pota je u pravilu institucija kojom
ovjeku za njegove misli ozbiljno nudite novi to ga se tako esto bezbrino nudi u ali. 73 Siguran
sam da u novinama nikad nisam proitao nijednu vijest vrijednu pamenja. Ako proitamo da je netko
opljakan, ubijen ili nastradao u nesrei, da je neka kua izgorjela, neka laa se nasukala, neki
parobrod odletio u zrak, da je neka krava pregaena na Zapadnoj pruzi, neki bijesni pas ubijen ili da su
jedne zime nahrupili skakavci vie nikad neemo trebati itati o neem drugom. Jedna vijest je
dovoljna. Ako poznajete naelo, emu mariti za bezbroj primjera i primjena? Za filozofa sve su
takozvane novosti naklapanje, a oni koji ih izdaju i itaju starice za ajem. No nije malo onih koji
hlepe za tim naklapanjem. ujem da je neki dan u jednom od ureda nastala takva navala da se doznaju
posljednje vijesti iz inozemstva te je od pritiska popucalo nekoliko velikih staklenih ploa vijesti za
koje ozbiljno mislim da ih je kakav dosjetljivac mogao napisati dvanaest mjeseci ili dvanaest godina
unaprijed s dovoljnom tonou. Kad je recimo panjolska u pitanju, ako znate kako s vremena na
vrijeme i u pravim omjerima ubaciti Don Carlosa i infantkinju, Don Pedra, Sevillu i Granadu
moda su malko promijenili imena otkako sam zadnji put vidio novine i servirati borbu s bikovima
kad ostale zabave izostanu, sve e biti doslovce tono i dat e nam jednako dobru predodbu o stanju
ili rasapu stvari u panjolskoj kao i najsaetiji i najbritkiji novinski izvjetaji pod tim naslovom; to se
pak tie Engleske, gotovo posljednja znaajna vjestica iz toga kraja bila je revolucija iz 1649.; a ako
ste nauili koliki su joj prosjeni godinji prinosi, vie se nikada time ne trebate baviti, osim ako su
vam pekulacije puko novane naravi. Ako o tome smije suditi netko tko rijetko zagleda u novine, u
inozemstvu se nikad ne zbiva nita novo, ne izuzimajui ni Francusku revoluciju.
Kakve novosti! Koliko li je vanije znati to je ono to nikad nije bilo staro! "Kieou-he-yu
(velikodostojnik u dravi Wei) poslao je ovjeka Khoung-tseuu da dozna novosti. Khoung-tseu naloio
je glasniku da sjedne kraj njega i upitao ga ovako: to radi tvoj gospodar? Glasonoa s potovanjem
odgovori: Moj gospodar eli smanjiti broj svojih mana, ali nikako da im doe na kraj. Kad je glasnik
otiao, mudrac primijeti: Vrijedna li glasnika! Vrijedna li glasnika!" 74 Propovjednik bi, umjesto da jo
72 Narodno ime za bolest ivanog sustava koja izaziva grenje miia.
73 U izvorniku je upotrijebljen izraz penny-post. Tako se neko nazivala pota koja je zaraunavala peni po pismu, a igru
rijeima zaokruuje fraza a penny for your thoughts, u smislu "da mi je samo znati to misli?", ovdje prevedena
doslovno.
74 Konfucije, Analekta, XIV.

50

jednom razvuenom propovijedi probija dremljivim seljacima ui na njihov dan odmora jer nedjelja
je dolian svretak naopako provedenog tjedna, a ne svje i odvaan poetak novog trebao
gromoglasno povikati: "Stanite! Dosta! Zato prividno tako brzo, a samrtno sporo?"
Varke i obmane dre se najiim istinama, dok je zbilja bajkovita. Kad bi se ljudi ustrajno drali
zbilje i ne doputali sebi da budu obmanuti, ivot bi, da ga usporedimo s onim to poznajemo,
nalikovao na bajke i prie iz Tisuu i jedne noi. Kad bismo potovali samo ono to je neizbjeno i ima
pravo postojati, glazba i poezija odjekivale bi ulicama. Kad smo neuurbani i mudri, opaamo da
jedino velike i vrijedne stvari opstoje trajno i bezuvjetno da su sitni strahovi i sitni uici tek sjena
zbilje. To je uvijek zanosno i uzvieno. Zatvarajui oi i snivajui, pristajui da ih zavaraju pojave,
ljudi posvuda uspostavljaju i potvruju svakodnevni ivot rutine i navike, svejednako sazdan na isto
prividnim temeljima. Djeca, koja se igraju ivota, naziru njegov istinski zakon i odnose jasnije nego
ljudi, koji ga ne uspijevaju ivjeti dostojno, ali koji misle da ih iskustvo, to jest neuspjeh, ini
mudrijima. U jednoj sam hinduistikoj knjizi proitao da je "bio jednom kraljevi kojega je, nakon to
su ga u ranome djetinjstvu prognali iz rodnoga grada, othranio stanovnik ume te je, dosegnuvi u
takvom okruenju zrelost, vjerovao da pripada barbarskome soju s kojim je ivio. Jedan od ministara
njegova oca ga je naao, otkrio mu tko je on, pa je njegovo pogreno shvaanje vlastite naravi
uklonjeno i on je spoznao da je kraljevi. Tako i dua", nastavlja hinduistiki mudrac, "iz okolnosti u
kojima boravi pogreno izvodi svoju narav, dok joj neki sveti uitelj ne razotkrije istinu i ona spozna
da je Brahma." Uoavam da mi, itelji Nove Engleske, ivimo ovim bijednim ivotom jer na pogled
ne prodire kroz povrinu stvari. Mislimo da jest ono to izgleda da jest. Kad bi netko proetao ovim
gradom i vidio samo zbilju, to mislite, gdje bi zavrio "Mill-dam"?75 Kad bi nas izvijestio o zbilji koju
je ondje vidio, ne bismo prepoznali mjesto iz njegova opisa. Promotrite samo neku zgradu za sastanke,
sudnicu, zatvor, trgovinu ili stambenu kuu, recite to to oni doista jesu pred istinskim pogledom, i svi
e se u vaem prikazu raspasti. Ljudi dre istinu dalekom, na rubovima naeg sustava, iza najdalje
zvijezde, otprije Adama i nakon posljednjeg ovjeka. U vjenosti doista ima neeg istinskog i
uzvienog. No sva ta vremena, mjesta i prigode sada su i ovdje. Sam Bog vrhuni u sadanjem trenutku
i nikad nee biti boanskiji u protijeku svih doba. A pojmiti to je uzvieno i plemenito uope smo u
stanju jedino trajnim ulijevanjem i namakanjem u zbilji koja nas okruuje. Univerzum neprestano i
pokorno odgovara naim shvaanjima; bilo da putujemo brzo ili polako, staza nam je poloena.
Provedimo, dakle, ivot u shvaanju. Pjesnik ili umjetnik jo nikad nije imao tako lijep i plemenit
naum a da ga barem netko od njegova potomstva ne bi mogao provesti.
Provedimo jedan dan smotreno kao priroda, i neka nas iz kolosijeka ne izbaci svaka orahova
ljuska i komarevo krilce koje padne na tranice. Ustanimo rano i postimo, ili dorukujmo, lagano i
bez pomutnje; neka drutvo dolazi i odlazi, neka zvona zvone i djeca plau odluni da nam dan
bude pravi. Zato da popustimo i predamo se struji? Ne budimo uzrujani i nadjaani u tom stranom
brzacu i vrtlogu zvanom ruak, smjeteni u podnevnim pliinama. Prebrodi tu opasnost i na sigurnom
si, jer ostatak puta vodi nizbrdo. Neoputenih tetiva, s jutarnjom bodrou, plovi dalje gledajui u
drugom smjeru, privezan za jarbol poput Odiseja. Ako stroj zvidi, neka samo zvidi dok ne promukne
od muke. Ako zvono zvoni, zato da trimo? Vidjet emo kakva je glazba u pitanju. Smjestimo se,
prihvatimo se posla i zagazimo kroz mulj i blato mnijenja, predrasude, tradicije, obmane i privida, tih
naplavina to prekrivaju globus, kroz Pariz i London, kroz New York i Boston i Concord, kroz crkvu i
dravu, kroz poeziju i filozofiju i religiju, dok ne dospijemo do vrstoga dna i nepominog stijenja,
koje moemo nazvati zbiljom, i kaimo: to je to, i nema greke; a onda osnujmo, naavi point
dappui,76 pod bujicom, mrazom i vatrom, mjesto gdje moemo podii zid ili dravu, ili sigurno
postaviti rasvjetni stup, ili moda mjerni instrument, ne Nilomjer 77 nego Zbiljomjer, da bi budua doba
mogla znati kako je duboka bujica varki i privida narastala s vremena na vrijeme. Stanete li pravo
75 Sredite Concorda, gdje su se ljudi sastajali i sklapali poslove.
76 Franc. uporinu toku.
77 Sprava za mjerenje vodostaja Nila u drevnom Egiptu.

51

nasuprot i suelice nekoj injenici, vidjet ete kako sunce blista na objema svojim povrinama, kao
sablja, i osjetiti kako vas njeno blago sjeivo raspolavlja kroz srce i sr, te ete tako sretno zakljuiti
svoj smrtni put. Bila ona ivot ili smrt, mi udimo jedino za zbiljom. Ako doista umiremo, ujmo onda
krkljanje u grlu i outimo hladnou u udovima; ako smo pak ivi, krenimo za svojim poslom.
Vrijeme je tek rijeka na koju odlazim pecati. Pijem iz nje, ali dok pijem vidim pjeskovito dno i
razabirem kako je plitko. Njena lagana struja otjee, ali vjenost ostaje. Otpio bih jo dublje, pecao na
nebu ije je dno posuto oblucima zvijezda. Ne mogu nabrojati do jedan. Ne poznajem prvo slovo
abecede. Oduvijek sam alio to nisam mudar kao na dan svoga roenja. Um cijepa, on lui i utire put
do tajne stvari. Ne elim da mi ruke budu uposlenije nego to je potrebno. Moju glavu ine ruke i
noge. Osjeam da su u njoj sabrane sve moje najbolje sposobnosti. Nagon mi kae da je moja glava
organ za rovanje, kao to se neki stvorovi koriste svojim rilom i prednjim apama, i njome u
prokopati i izrovati sebi put kroz ova brda. Mislim da je najbogatija ila tu negdje, sudim tako prema
raljama i rijetkim isparenjima; i tu u poeti kopati.

52

tivo
S malo vie promiljenosti u izboru svojih zanimanja, moda bi svi ljudi u bitnome postali
uenjaci i promatrai, jer njihova su narav i sudbina svakako svima podjednako zanimljive. U
gomilanju imutka za sebe ili svoje potomstvo, u zasnivanju obitelji ili drave, ak i u stjecanju slave,
mi smo smrtni; ali u bavljenju istinom besmrtni smo i ne trebamo se bojati mijene i sluaja. Najstariji
egipatski ili hinduistiki filozof zadigao je krajiak vela sa statue boanstva, a uzdrhtalo ruho i dalje je
podignuto te ja motrim krasotu novu kao i kad ju je gledao on, jer sam to ja u njemu tada bio tako
smion, a on u meni sada nanovo vidi isti prizor. Na to se ruho nije nataloila praina; otkako je
boanstvo razotkriveno vrijeme nije proteklo. Vrijeme koje mi doista usavravamo, ili koje je
usavrivo, nije ni prolo, ni sadanje, ni budue.
Moje boravite bilo je pogodnije, ne samo za miljenje nego i za ozbiljno itanje, od sveuilita;
i premda mi je obina posudbena knjinica bila izvan dosega, vie sam no ikada doao pod utjecaj onih
knjiga to kolaju diljem svijeta i ije reenice prvotno bijahu ispisane na kori drveta, a sada se tek
povremeno umnaaju na lanenom papiru. Pjesnik Mr Camar Uddn Mast 78 kae: "U sjedeem
poloaju prolaziti krajevima duhovnoga svijeta: tu sam blagodat naao u knjigama. Opiti se od samo
jedne ae vina: taj uitak doivjeh iskapljuju napitak ezoterinih uenja." Ljeti sam na stolu drao
Homerovu Ilijadu, iako sam tek tu i tamo zagledao u njene stranice. Neprestani rad rukama, u prvo
vrijeme, jer morao sam u isto vrijeme dovravati kuu i okopavati grah, onemoguio mi je obimniji
studij. No krijepili su me izgledi za takvo itanje u budunosti. Proitao sam jedan ili dva plitka
putopisa u predasima tijekom rada, dok me to bavljenje nije postidilo te sam se upitao gdje li ja to sad
ivim.
Prouavatelj moe itati Homera ili Eshila na grkom bez pogibli od rasipanja ili traenja
vremena, jer to podrazumijeva da se u nekoj mjeri ugleda na njihove junake i posveuje jutarnje sate
njihovim stranicama. Herojske knjige, makar bile otisnute pismenima materinjeg nam jezika, uvijek e
biti na jeziku mrtvom za izopaena vremena; pa moramo revno tragati za znaenjem svake rijei i
stiha, nasluujui na osnovi mudrosti, sranosti i velikoduja kakvima raspolaemo smisao iri od
onog to ga doputa uobiajena uporaba. Suvremeni jeftini i plodni tisak, sa svim svojim prijevodima,
malo je uinio da nas priblii herojskim piscima starine. Doimaju se oni jednako samotnima, a pismo
na kojem su otisnuti jednako rijetkim i neobinim kao i uvijek. Vrijedi utroiti mladenake dane i
dragocjene sate ako nauite makar pokoju rije nekog drevnog jezika, izdignutu iznad ispraznosti
ulice, da vam bude trajnim poticajem i izazovom. Ne pamti zalud seljak i ne ponavlja ono malo
latinskih rijei to ih je uo. Ljudi kadto govore kao da e prouavanje klasika ustupiti mjesto
modernijim i praktinijim prouavanjima; no pustolovni e prouavatelj uvijek prouavati klasike, na
kojem god jeziku bili napisani i koliko god drevni bili. Jer to su klasici doli najuzvienije zabiljeene
misli ovjekove? Oni su jedina proroita koja nisu propala i sadre odgovore na najmodernija
istraivanja kakve Delfi i Dodona nikad nisu pruili. Mogli bismo se isto tako okanuti prouavanja
prirode jer je ona stara. Valjano itanje, to jest itanje prave knjige u pravom duhu, plemenita je vjeba,
i itatelja e zaposliti vie no ikoja vjeba to je cijene obiaji vremena. Ono iziskuje uvjebavanje
kakvom su se podvrgavali atleti, postojanu usmjerenost gotovo cijeloga ivota tome cilju. Knjige se
moraju itati promiljeno i uzdrljivo kao to bijahu i napisane. Nije ak dovoljno biti kadar govoriti
jezikom toga naroda na kojemu su napisane jer postoji znatan razmak izmeu govornog i pisanog
jezika, jezika koji se uje i jezika koji se ita. Prvi je obino prolazan, zvuk, govor, puko narjeje,
gotovo ivotinjski, i uimo ga nesvjesno, poput zvijeri, od majke. Drugi je zrelost i iskustvo prvoga;
ako je ono na materinji jezik, ovo je na oinski jezik, suzdran i biran izraz, odve znakovit da bi ga
78 Osamnaestostoljetni indijski pjesnik.

53

uho ulo, i moramo se nanovo roditi da bismo ga govorili. Svjetina koja je u srednjem vijeku tek
govorila grki i latinski jezik nije sluajnou svoga roenja bila ovlatena itati genijalna djela
napisana na tim jezicima; jer ona nisu bila napisana na grkom ili latinskom to su ga oni poznavali,
nego na biranom jeziku knjievnosti. Oni nisu bili nauili plemenitija narjeja Grke i Rima, jer je i
sam materijal na kojemu su bila napisana za njih bio papir za bacanje 79 te su umjesto toga cijenili
jeftinu suvremenu knjievnost. No, kad je nekoliko europskih naroda steklo zasebne, premda sirove
pisane jezike, dostatne za svrhe njihovih knjievnosti u usponu, oivjela je tada i prva uenost, a
uenjaci su s one udaljenosti bili u stanju razaznati blago starine. Ono to rimsko i grko mnotvo nije
moglo uti, nakon protijeka vjekova nekolicina je uenjaka itala, a tek nekolicina uenjaka to i dalje
ita.
Koliko god se divili povremenim izljevima govornikove rjeitosti, najplemenitije pisane rijei
obino su iza ili iznad nepostojanoga govornog jezika koliko je i zvjezdani svod iza oblaka. Ondje su
zvijezde, i oni koji umiju, mogu ih itati. Astronomi ih vjeito tumae i promatraju. One nisu isparenja
poput naih dnevnih razgovora i hlapivoga daha. Ono to se na forumu naziva rjeitou u radnoj sobi
obino se pokazuje kao retorika. Govornik se preputa nadahnuu prolazne prilike i govori svjetini
pred sobom, onima koji ga mogu uti; no pisac, iji je ujednaeniji ivot njegova prilika i kojega bi
smeli dogaaj i mnotvo to nadahnjuju oratora, govori umu i srcu ovjeanstva, svima u svakom dobu
koji ga mogu razumjeti.
Ne udi to je Aleksandar na svojim pohodima nosio sa sobom Ilijadu u dragocjenoj krinjici.
Pisana rije najprobranija je relikvija. Ona je ujedno neto nama bliskije i univerzalnije od bilo kojega
drugog umjetnikog djela. Ona je umjetniko djelo najblie samome ivotu. Moe se prevesti na svaki
jezik i biti ne samo proitana nego doista i udahnuta sa svih ljudskih usana ne tek prikazana na
platnu ili u mramoru, nego isklesana iz daha ivota samog. Simbol misli drevnog ovjeka postaje
govorom suvremena ovjeka. Dvije tisue ljeta spomenicima je grke knjievnosti, kao i njenim
mramorima, pridalo tek zreliji zlatni i jesenski preljev, jer su svoje vedro i nebesko ozraje oni donijeli
u sve zemlje da se zatite od nagrizanja vremena. Knjige su pohranjeno blago svijeta i mjerodavno
naslijee narataj i narod. Knjige, one najstarije i najbolje, prirodno se i s punim pravom koe na
policama svake kuice. Ne zauzimaju se ni za kakvu svoju stvar, ali dok prosvjeuju i krijepe itatelja
njegov ih zdrav razum nee odbiti. Njihovi su autori naravna i neodoljiva aristokracija u svakom
drutvu te vie no kraljevi ili carevi utjeu na ovjeanstvo. Kad nepismeni, a moda i prezrivi trgovac
poduzetnou i marom zaradi uenu dokolicu i neovisnost pa ga pripuste u bogatake i pomodne
krugove, on se najposlije neumitno okree onim jo viim, ali i nepristupanim krugovima intelekta i
duha te je svjestan jedino nesavrenstva svoje kulture, kao i ispraznosti i nedostatnosti svih svojih
bogatstava pa svoj razbor dodatno dokazuje samo trudom da svojoj djeci osigura onu intelektualnu
kulturu iji manjak tako snano uti, i tako postaje osnivaem obitelji.
Oni koji nisu nauili itati drevne klasike na jeziku na kojemu su napisani nuno imaju veoma
nesavreno znanje o povijesti ljudskoga roda; jer upada u oi da nikada nije nainjen nikakav njihov
prijepis na neki od modernih jezika, osim ako se sama naa civilizacija ne moe smatrati takvim
jednim prijepisom. Homer jo nikad nije otisnut na engleskom, kao ni Eshil, ak ni Vergilije djela
istanana, temeljito sazdana i krasna gotovo kao samo jutro; jer kasniji su pisci, ma to mi govorili o
njihovu geniju, rijetko, ako uope, dosegnuli razraenu ljepotu, dotjeranost te doivotnu i junaku
knjievnu rabotu starih. O tome da ih se zaboravi govore jedino oni koji ih nikad nisu upoznali. Ve
emo ih moi zaboraviti kad nas budu krasili uenost i genij koji e nam omoguiti da ih pratimo i
vrednujemo. Uistinu bogato bit e ono doba kad se relikvije to ih nazivamo klasicima, te jo starije i
vie no klasine ali jo manje poznate svete knjige raznih naroda, budu jo namnoile, kad se Vatikani
ispune Vedama, Zend Avestama i Biblijama, Homerima, Danteima i Shakespeareima, a sva nadolazea
79 Odnosi se na injenicu da su neki antiki klasici preivjeli samo zahvaljujui tome to su se srednjovjekovni sveenici
sluili tim rukopisima kao papirom za vlastite biljeke.

54

stoljea jedno za drugim poloe svoje trofeje na forum svijeta. S takve se hrpe moemo nadati da emo
se napokon uspeti na nebo.
Djela velikih pjesnika ovjeanstvo jo nikad nije proitalo, jer ih mogu itati samo veliki
pjesnici. Proitane su jedino kao to mnotvo ita zvijezde, veinom astroloki, a ne astronomski.
Veina ljudi nauila je sluiti bijednoj praktinosti, kao to su nauili raunati kako bi vodili raune i
izbjegli da ih varaju u trgovini; no o itanju kao o plemenitoj intelektualnoj vjebi znaju malo ili nita;
pa ipak, u viem je smislu jedino to itanje, ne ono to nas uljuljkuje kao rasko i plemenitijim
sposobnostima za to vrijeme doputa da spavaju, nego ono zbog ega moramo stajati na prstima da
bismo itali i emu moramo posvetiti svoje najpozornije i najbudnije sate.
Mislim da bismo, kad jednom nauimo slova, trebali itati ono to je u knjievnosti najbolje, a ne
zauvijek ponavljati abecedu i jednoslone rijei, u etvrtom ili petom razredu, na najnioj klupi u
prvom redu. Veina je zadovoljna ako ita ili slua itati te ih moda uvjeri mudrost jedne dobre
knjige, Biblije, a ostatak ivota vegetiraju i rasipaju svoje sposobnosti na takozvano lako tivo. U naoj
Posudbenoj knjinici postoji jedno viesveano djelo, naslovljeno Mala itanka,80 za koju sam mislio
da se odnosi na grad toga imena u kojemu nisam bio. Ima onih koji, poput kormorana i nojeva, mogu
probaviti kojeta takvoga, ak i nakon najobilnijeg ruka od mesa i povra, jer ne doputaju da se ita
baci. Ako su drugi strojevi to pribavljaju takvu hranu, oni su strojevi koji je itaju. itaju
devettisuitu pripovijest o Zebulonu i Sefroniji, o tome kako su se oni voljeli kao nitko prije i na kakve
je zapreke nailazila njihova istinska ljubav u svakom sluaju, kako je jurila i spoticala se, pa se
podizala i nastavljala! Kako se na crkveni toranj uspeo neki jadniak koji se nikad nije trebao penjati
ni na seoski zvonik; e da bi onda, nepotrebno ga smjestivi onamo gore, razdragani romanopisac
povukao zvono da se svi okupe i pouju: Boe moj, kako li je opet siao! Ako mene pitate, mislim da
bi im bilo bolje da sve takve nadobudne junake ope romanesknosti preobraze u ljudske vjetrokaze,
kao to su neko heroje smjetali meu zvijea, i puste ih da se ondje okreu dok ne zahraju,
umjesto da silaze i gnjave estite ljude svojim psinama. Kad sljedei put romanopisac potegne zvono,
neu se pomaknuti pa makar zgrada za sastanke izgorjela. "Skakutanje Supka-Cupka, srednjovjekovna
romansa proslavljenog autora Tokice-kvokice, izlazit e u mjesenim nastavcima; velika navala,
nemojte nagrnuti svi odjednom." Sve to oni itaju izbeenih oiju, s ustremljenom i primitivnom
znatieljom, neumorna eluca ijim naborima vie ne treba draenja, ba kao to neko etverogodinje
djetece ita svoje pozlaeno izdanje Pepeljuge od dva centa bez ikakva meni vidljivog napretka u
izgovoru, naglasku, isticanju ili ikakve vee vjetine u izvlaenju ili umetanju pouke. Ishod je tupost
vida, zastoj ivotnih tokova, ope otapanje i osipanje umnih sposobnosti. Takvi se paprenjaci peku
svakodnevno i ustrajnije od istoga peninog ili raenog i kukuruznog kruha u gotovo svakoj penici,
a nalaze i sigurnije trite.
Najbolje knjige ne itaju ak ni oni koje nazivaju dobrim itateljima. Na to se svodi naa kultura
u Concordu? U ovome mjestu, uz veoma malobrojne iznimke, nema ukusa za najbolje ili za vrlo dobre
knjige ak ni iz engleske knjievnosti, ije rijei svi mogu itati i sricati. ak su i fakultetski kolovani
i takozvani liberalno obrazovani ljudi ovdje i drugdje veoma slabo ili nikako upoznati s engleskim
klasicima; koliko je pak do zapisane mudrosti ovjeanstva, drevnih klasika i Biblije, dostupnih svima
koji za njih hoe znati, posvuda ih se tek u najmanjoj mjeri nastoji upoznati. Poznajem sredovjenog
drvosjeu koji uzima jedne francuske novine, ne radi novosti, kae, jer on je iznad toga, nego da
"ostane u formi", budui Kanaaninom po roenju; a kad ga pitam to smatra najboljim to moe initi
na ovome svijetu, on uz to navodi odravanje i obogaivanje svoga engleskog. Otprilike toliko u
pravilu ine ili tee initi fakultetski obrazovani, i u tu svrhu uzimaju engleske novine. Koliko e onaj
tko je netom proitao moda jednu od najboljih engleskih knjiga nai ljudi s kojima e o tome moi
razgovarati? Ili, pretpostavimo da je upravo u izvorniku proitao neki grki ili latinski klasik, na glasu
ak i meu takozvanim nepismenima; nee nai ba nikoga s kime bi mogao porazgovarati, ve e o
80 Engl. Little Reading.

55

tome morati utjeti. tovie, na naim fakultetima jedva da postoji profesor koji je, ako je svladao
potekoe jezika, u jednakoj mjeri svladao potekoe britkosti i poezije nekog grkog pjesnika te moe
ita prenijeti pozornom i herojskom tiocu; a koliko je do svetih spisa, iliti Biblij ovjeanstva, tko mi
u ovome gradu moe navesti makar njihove naslove? Veina ljudi ne zna da je ijedan narod osim
idova imao sveto pismo. ovjek, bilo koji ovjek, dobrano e skrenuti s puta da podigne srebrni
dolar; ali ovdje su zlatne rijei, koje su izgovorili najmudriji ljudi starine i u iju su nas vrijednost
uvjeravali mudraci iz svih potonjih doba; pa ipak uimo itati tek do razine lakog tiva, poetnica i
kolskih udbenika, a kad zavrimo kolu, do Male itanke i knjiga pripovijedaka, koje su za djeake i
poetnike; nae itanje, nai razgovori i razmiljanje odreda su na veoma niskim granama, dostojni tek
pigmeja i patuljaka.
Teim upoznati ljude mudrije od onih to ih je iznjedrila ova naa konkordska zemlja, ija su
imena ovdje jedva poznata. Ili trebam uti za Platona, a da nikad ne proitam njegovu knjigu? Kao da
mi je Platon sugraanin, a ja ga nikad nisam vidio moj prvi susjed a da ga nikad nisam uo govoriti
ili oslukivao mudrost njegovih rijei. No kako zapravo stoji s time? Njegovi Dijalozi, koji sadravaju
ono to je u njemu bilo besmrtno, poivaju na prvoj polici, a ja ih ipak nikad ne itam. Neobrazovani
smo, priprosti i nepismeni; i priznajem da u tom pogledu ne pravim osobitu razliku izmeu
nepismenosti svojih sumjetana koji uope ne umiju itati i nepismenosti onoga tko je nauio itati
samo ono to je za djecu i slabane umove. Trebali bismo biti dobri koliko i velikani starine, ali
dijelom najprije tako da spoznamo koliko su dobri oni bili. Soj smo krljavaca i u svojim se
intelektualnim uzletima vinemo tek malko vie od novinskih stupaca.
Nisu sve knjige tupave koliko i njihovi itatelji. Vjerojatno postoje rijei upuene upravo naem
poloaju koje bi, kad bismo ih zbilja mogli uti i razumjeti, za na ivot bile ljekovitije od jutra ili
proljea, a moda bi za nas navukle nov izraz na lice stvar. Kolikim se ljudima otvorilo novo doba u
ivotu nakon itanja neke knjige. Moebit za nas postoji knjiga koja e rastumaiti naa udesa i
razotkriti nam nova. Trenutano neizgovorive stvari mogli bismo negdje nai izgovorenima. Ista ta
pitanja koja uznemiruju, zbunjuju i smuuju nas nadolazila su u svoje doba svim mudrim ljudima;
nitko nije bio izostavljen, a svatko je na njih odgovarao, sukladno mogunostima, svojim rijeima i
svojim ivotom. K tome, s mudrou nauit emo se i irokogrudnosti. Samotni najamnik na imanju u
okolici Concorda, koji se drugi put rodio i doivio osebujno vjersko iskustvo te ga, kako dri, njegova
vjera primorava na utljivu ozbiljnost i iskljuivost, moda misli da to nije istina; no Zoroaster je, prije
vie tisua godina, kroio istom stazom i doivio isto iskustvo, ali je, budui mudar, znao da je ono
univerzalno pa se spram svojih blinjih ophodio sukladno tome, a kau ak da je iznaao i uspostavio
bogotovlje meu ljudima. Neka se dakle ponizno povee sa Zoroasterom, a preko oslobaajueg
utjecaja svih velikana i sa samim Isusom Kristom, pa neka "naa crkva" ode bestraga.
Hvastamo se da pripadamo devetnaestom stoljeu i da napredujemo najbre od svih naroda. No,
razmotrite koliko malo ovo selo ini za svoju kulturu. Ne elim laskati svojim sumjetanima, niti elim
da oni laskaju meni, jer to nee unaprijediti ni njih ni mene. Treba nas izazivati podbadati nas kao
volove, to i jesmo, na klipsanje. Imamo razmjerno pristojan sustav obinih pukih kola, kola koje su
samo za djeicu; no izuzevi napol izgladnjeli Licej 81 po zimi te odnedavna slabane poetke knjinice
to ih je nagovijestila drava, nemamo kola za sebe. Troimo vie na gotovo svaki artikl za tjelesnu
prehranu ili boljke negoli na svoju duevnu hranu. Vrijeme je da dobijemo ne-obine kole, da se vie
ne ostavljamo obrazovanja kad postanemo mukarci i ene. Vrijeme je da sela postanu sveuilitima a
njihovi stariji itelji lanovi sveuilinog zbora, dovoljno dokoni ako su doista tako dobrostojei
da se do kraja ivota bave humanistikim studijima. Zar e svijet zauvijek biti ogranien na jedan Pariz
ili jedan Oxford? Zar studenti ne mogu boraviti ovdje i stjecati slobodno obrazovanje pod
konkordskim nebom? Zar ne moemo unajmiti nekog Abelarda da nam predaje? Avaj! to zbog
krmljenja stoke i voenja trgovine, predugo ostajemo udaljeni od kole i nae se obrazovanje alosno
81 Ustanova koja je u Novoj Engleskoj bila pokrovitelj javnih rasprava i predavanja.

56

zanemaruje. U ovoj zemlji selo bi u nekim pogledima trebalo preuzeti mjesto europskog plemia.
Trebalo bi biti pokroviteljem lijepih umjetnosti. Dovoljno je bogato. Manjka mu samo velikoduja i
uglaenosti. Moe troiti dovoljno novca na stvari to ih cijene seljaci i trgovci, ali smatra se
utopijskim predloiti da troe novac na stvari za koje umniji ljudi znaju da su daleko vrednije. Ovaj je
gradi utroio sedamnaest tisua dolara na gradsku vijenicu, zahvaljujui srei ili politici, ali
vjerojatno nee utroiti toliko na ivu pamet, pravo meso za tu ljuturu, u stotinu godina. Stotinu
dvadeset pet dolara koliko se godinje sakupi za Licej tijekom zime bolje je potroeno nego bilo koja
jednaka svota koja se sabere u gradu. Ako ivimo u devetnaestom stoljeu, zato ne bismo uivali
prednosti to ih devetnaesto stoljee prua? Zato bi nam ivot bio u bilo kojem pogledu
provincijalan? Ako nam je do itanja novina, zato ne preskoimo bostonske traeve i smjesta ne
uzmemo najbolje novine na svijetu? A ne da gutamo kaicu "neutralnih obiteljskih" novina ili brstimo
"Maslinove granice"82 ovdje u Novoj Engleskoj. Neka do nas stignu izvjea svih uenih drutava pa
emo vidjeti znaju li ita. Zato bismo prepustili Harper & Brothersu i Redding & Co.-u 83 da nam
odabiru tivo? Kao to se plemenita odnjegovana ukusa okruuje svime to pridonosi njegovoj kulturi
genijem, uenou, otroumljem, knjigama, slikama, glazbom, znanstvenim instrumentarijem i
slinim neka tako ini i selo: neka ne stane na uitelju, upniku, zvonaru, upnoj knjinici i trima
vijenicima samo zato to su nai hodoasniki preci s njima neko pregurali hladnu zimu na nekoj
vjetrometnoj stijeni. Skupno djelovanje sukladno je duhu naih ustanova i uvjeren sam da su, budui
da su nae prilike naprednije, naa sredstva vea od plemenitakih. Nova Engleska moe unajmiti sve
mudrace svijeta da dou i poduavaju je, omoguiti im boravak za to vrijeme i uope ne biti
provincijalna. To je neobina kola kakva nam nedostaje. Umjesto plemenitaa, imajmo plemenita
sela. Ako je potrebno, izostavite jedan most preko rijeke, idite ondje malko zaobilaznim putem pa
prebacite barem jedan luk preko mranijeg jaza neznanja to nas okruuje.

82 Onodobne novine, esto pod pokroviteljstvom vjerskih sljedbi, koje su donosile vie razonode negoli relevantnih
vijesti.
83 Izdavake kue iz New Yorka odnosno Bostona.

57

Zvuci
Ali dok se ograniavamo na knjige, makar one bile najprobranije i najklasinije, te itamo samo
pojedine pisane jezike, koji su sami po sebi tek narjeja i provincijalni, u opasnosti smo da zaboravimo
jezik to ga sve stvari i zbivanja govore bez metafore, jedini koji je bogat i standardan. Mnogo se
objavljuje, ali malo tiska. Zraka to struje kroz prozorski kapak vie se neemo sjeati kad kapak bude
posve uklonjen. Nikakva metoda ni disciplina ne moe nadomjestiti nunost da se bude vjeno budan.
to su predavanja iz povijesti, filozofije ili pjesnitva, ma kako probrana bila, to je najbolje drutvo ili
najdivnija redovnost ivota u usporedbi s disciplinom neprestanog gledanja onoga to nam je gledati?
Hoe li biti itatelj, puki izuavatelj ili vidjelac? Iitaj svoju sudbinu, vidi to je pred tobom i kroi u
budunost.
Tijekom prvoga ljeta nisam itao knjige; okopavao sam grah. tovie, esto sam inio i bolje. U
neka doba nisam mogao sebi priutiti da rtvujem cvijet sadanjeg trenutka bilo kakvom poslu, umnom
ili runom. Volim da mi ivot ima iroke margine. Katkad, za ljetnog jutra i nakon uobiajenoga
kupanja, sjedio bih na svome osunanom pragu od svitanja do podneva, zaneseno snatrei, sred
borova, oraha i rujeva, u nepomuenoj samoi i spokoju, dok su ptice pjevale uokolo ili beumno
leprale kroz kuu, dok me sunce to je dopiralo kroz moj zapadni prozor ili zvuk putnikih kola na
dalekoj cesti ne bi podsjetili na protjecanje vremena. U tim sam razdobljima rastao kao kukuruz
nou,84 i bijahu ona mnogo bolja no ikakav rad rukama. Nije to bilo vrijeme oduzeto od moga ivota,
nego toliki suviak spram onoga to me inae dopadalo. Shvatio sam to istonjaci razumiju pod
kontemplacijom i odricanjem od djela. Veinom nisam mario kako prolaze sati. Dan je odmicao kao da
mi olakava neki posao; bijae jutro, i gle, sada je veer, a nije uinjeno nita spomena vrijedno.
Umjesto da pjevam poput ptica, tiho sam se smijeio svojoj neprekidnoj srei. Kao to je vrabac ivkao
sjedei na orahu pred mojim vratima, tako sam se i ja oglaavao smijuljenjem ili priguenim
urlikanjem to ga je on mogao uti iz moga gnijezda. Moji dani nisu bili dani u tjednu koji bi nosili
biljeg nekog poganskog boanstva, niti su bili isjeckani na sate i rastoeni otkucajima ure; jer ivio
sam poput Indijanaca Purija, za koje kau da "za juer, danas i sutra imaju samo jednu rije te da
razliku u znaenju izraavaju pokazujui unatrag za juer, unaprijed za sutra i preko glave za tekui
dan".85 Bila je to za moje sumjetane puka dokonost, nema sumnje; ali da su ptice i cvijee o meni
sudili prema svojim mjerilima, ne bih se bio pokazao manjkavim.
ovjek mora svoje prigode pronai u sebi, istina je. Naravni dan veoma je spokojan i teko da e
mu zamjeriti na lijenosti.
U svome sam nainu ivota, naspram onih koji su bili primorani izvan sebe traiti razonodu,
drutvo i kazalite, imao barem tu prednost da mi je sam moj ivot postao razonodom i nikad nije
prestajao biti nov. Bila je to drama s mnogo prizora i bez svretka. Kad bismo uvijek doista zaraivali
za ivot i ureivali svoj ivot prema posljednjem i najboljem nainu koji smo nauili, ne bi nas nikad
morila dosada. Slijedi svoj genij iz dovoljne blizine i on e ti neizostavno svakoga sata pruati nove
izglede. Voenje kuanstva bilo je ugodna razbibriga. Kad mi je pod bio prljav ustao bih rano te,
iznijevi sav namjetaj vani na travu pri emu su postelja i njen okvir inili samo jednu stavku
poprskao vodom pod i posuo ga bijelim pijeskom iz jezera pa ga metlom izribao dok ne bi postao ist i
bijel; a kad bi seljani podorukovali, jutarnje bi sunce ve dovoljno posuilo moju kuu da sam se
mogao iznova u nju useliti, pa su moje meditacije bile gotovo neprekinute. Bilo je ugodno vidjeti sve
moje pokustvo na travi kako tvori malu hrpu nalik ciganskom zaveljaju, i moj trononi stol s kojega
84 Za kratkih, vruih i vlanih ljeta u Novoj Engleskoj kukuruz raste tako brzo te se preko noi ini kao da preko noi
dobiva na visini.
85 Iz, Ida Pfeiffer, A Ladys Voyage Round the World (1852.); rije je o brazilskom plemenu.

58

nisam micao knjige, pero i mastilo kako stoji sred borova i oraha. inilo se da im je i samima drago to
su izili te kanda im nije bilo po volji da ih se unese. Kadto sam bio u kunji da razapnem ceradu
iznad njih i ondje sjednem. Vrijedilo je vidjeti kako sunce obasjava te stvari i uti kako vjetar slobodno
pue u njih; toliko zanimljivije veina poznatih predmeta izgleda napolju nego u kui. Ptica sjedi na
oblinjoj grani, pod stolom raste smilje, a vitice kupina uvijaju im se oko nogu; uokolo su rasuti borovi
eeri, kestenove ahure i lie jagoda. Izgledalo je kao da su upravo tako ti oblici preneseni u nae
pokustvo, u stolove, stolce i krevetne okvire jer su neko bili okrueni njima.
Moja je kua bila na obronku, na samom rubu vee ume, usred mladoga gaja smolastih borova i
oraha te na tridesetak metara od jezera prema kojemu je nizbrdo vodila uska staza. U mome prednjem
dvoritu rasle su jagode, kupine i smilje, gospina trava i krica, grmoliki hrastovi i divlje trenje,
borovnice i glicina. Potkraj svibnja divlja trenja (Cerasus pumila) uresila bi rubove staze njenim
cvjetovima valjasto nanizanim u titove oko kratkih stapki, koje bi ujesen oteale od krupnih i lijepih
treanja te popadale na sve strane u zrakastim vijencima. Kuao sam ih iz utivosti prema prirodi, iako
nisu bile osobito ukusne. Ruj (Rhus glabra) je obilno rastao oko kue, probijajui se kroz nasip koji
sam podignuo te je u prvoj sezoni narastao metar i pol ili dva. Njegov iroki perjasti list bio je oku
ugodan, premda neobian. Veliki pupoljci koji su u kasno proljee nicali iz suhog iblja koje se inilo
mrtvim, razvijali su se kao nekom arolijom u ljupko zeleno i njeno granje promjera jednog palca; a
ponekad, dok sam sjedio uz prozor tako su nehajno rasli i teretili svoja slabana koljenca zauo
bih svjeu i njenu granu kako odjednom pada poput lepeze na tlo, bez i daka vjetra, odlomljena
vlastitom teinom. U kolovozu su velike nakupine bobica, koje u cvatu bijahu privlaile brojne divlje
pele, postupno poprimale svoju svijetlobarunastu grimiznu boju te bi se pod teinom takoer
povijale i slamale krhke udove.
Dok u ovo ljetno poslijepodne sjedim pokraj svoga prozora, jastrebovi krue oko moje istine;
zrak se oglaava hujanjem divljih golubova, koji mi letei udvoje i utroje presijecaju vidno polje ili
pak nemirno sjede na granama bijelih borova iza moje kue; jastrebac mreka staklastu povrinu jezera
i izvlai ribu; zerdav se iskrada iz movare pred mojim vratima i hvata abu uz obalu; a se povija
pod teinom movarica koje prhaju amo-namo; a u posljednjih pola sata ujem kloparanje eljeznikih
vagona, koje jenjava pa opet oivljava poput jarebijeg lepeta, prevozei putnike iz Bostona na selo.
Jer nisam ja ivio toliko izvan svijeta kao onaj momak kojega su, kako ujem, poslali nekom seljaku u
istonom dijelu gradia, no nije prolo mnogo a on je pobjegao i vratio se kui, sav ofucan i eljan
doma. Nikad ne bijae vidio tako beivotno i zabaeno mjesto; sav svijet je ieznuo, ma ni zviduka
nisi mogao uti! Sumnjam da sada u Massachusettsu ima takvog mjesta:
"Odista, selo nae postade metom
Hitrih eljeznikih strijela, a ponad
Spokojne ravni zvuk nas jedan tai Concord."86
Fiburka pruga dodiruje jezero oko petsto metara junije od moga boravita. Do sela obino
odlazim njenim nasipom te sam tom sponom takorei povezan s drutvom. S ljudima na teretnoj pruzi,
koji prolaze cijelom duinom ceste, mimoilazim se tako esto te me pozdravljaju kao starog znanca i
oito misle da sam tu zaposlen; a to i jesam. I ja bih rado popravljao prugu negdje u Zemljinoj orbiti.
Zviduk lokomotive prodire u moju umu ljeti i zimi, a zvui poput kliktaja jastreba koji lebdi
ponad dvorita nekog seljaka, obavjeujui me da brojni nemirni gradski, ili pak pustolovni seoski
trgovci iz drugog smjera, pristiu u okrug mjesta. Dok dolaze s jednog obzora, izvikuju upozorenje
onima iz drugog da se sklone s pruge, to se katkad uje u okrugu dvaju gradova. Evo, selo, stie vaa
roba, evo vaih namirnica, seljani! I nema nikoga tako neovisnog na svom imanju tko bi im mogao rei
ne. A evo vama vae isplate! uje se povik iz seljakova grla; balvani nalik dugim ovnovima
86 Iz pjesme Walden Spring Thoreauova bliskog prijatelja Elleryja Channinga, koji je napisao Thoreauovu biografiju i
pomogao pri objavljivanju nekih njegovih tekstova.

59

probijaima gibaju se trideset kilometara na sat prema gradskim zidinama, a s njima i dovoljno stolaca
da na njih posjeda sva umorna i optereena eljad to unutar njih ivi. Uz takvu silnu i tropotavu
uljudnost selo predaje gradu stolac. Ogoljena su sva brda borovnica, sve livade brusnica zgrnute u
grad. Gore stie pamuk, dolje odlazi tkanina; gore stie svila, dolje odlazi vuna; gore stiu knjige, ali
dolje odlazi pamet koja ih pie.
Kad nabasam na lokomotivu koja se s povorkom vagona udaljuje poput planeta ili radije
poput kometa, jer promatra ne zna hoe li uz takvu brzinu i takav smjer ikad opet posjetiti na sustav,
budui da joj putanja ne slii zatvorenoj krivulji s oblakom pare to se poput stijega vijori za njom u
zlatnim i srebrnim viticama, nalik brojnim pahuljastim oblacima koje sam vidio kako visoko na nebu
otvaraju svoju masu svjetlu kao da e taj putujui polubog, taj tvorac oblaka, naskoro okititi svoj
vlak livrejom sutonskog neba; kad ujem kako brdima odjekuje frktanje toga eljeznog konja nalik
grmljavini, kako zemlja podrhtava od njegovih kopita te kako iz nozdrva ispuhuje oganj i dim (ne
znam kakvog e krilatoga konja ili vatrenog zmaja uklopiti u novu mitologiju), ini se kao da je zemlja
sada dobila soj dostojan da na njoj ivi. Kad bi sve bilo kao to se ini i kad bi ljudi radi plemenitih
ciljeva pretvarali elemente u svoje sluge! Kad bi oblak koji se nadvija nad lokomotivom isparavao iz
junakih djela, ili kad bi bio blagotvoran kao oblak to lebdi iznad seljakovih polja, onda bi elementi i
sama priroda radosno pratili ljude u njihovim poslovima i bili im svita.
Prolazak jutarnjih vagona promatram s istim osjeajem kao izlazak sunca, koji jedva da je
redovitiji. Povorka njihovih oblaka koji se proteu daleko iza i uspinju sve vie, odlazei u nebesa dok
vagoni odlaze u Boston, na minutu prekriva sunce i baca sjenu na moje udaljeno polje: nebeska
povorka naspram koje je siuna povorka vagona koja obgrljuje zemlju tek vrak koplja. Konjuar
eljeznoga konja ustao je rano u ovo zimsko jutro pod svjetlom zvijezda meu planinama da nahrani i
upregne svoga hata. Vatra je probuena jednako rano da ga ispuni ivotnom toplinom i pokrene. Kad
bi cijela ta rabota bila tako neduna kao to je rana! Ako je snijeg dubok, priveu mu krplje pa
divovskim plugom uzoru brazdu od planina do morske obale, u kojoj vagoni poput sijaice posiplju
zemlju svom tom nemirnom eljadi i robom u optjecaju kao sjemenom. Cijeloga dana ognjeni hat
prelijee zemlju, zaustavljajui se tek da mu se gospodar odmori, a njegov topot i prkosno rzanje bude
me u pono, kad se u nekoj dalekoj umskoj guduri suoi s elementima obloenim ledom i snijegom; a
do svoje e staje dospjeti tek s jutarnjom zvijezdom, da bi jo jednom krenuo na svoj put bez poinka i
sna. Ili ga moda uveer ujem kako u svojoj staji otpuhuje viak snage od toga dana, ne bi li opustio
tetive te ohladio jetru i mozak u nekoliko sati eljeznoga sna. Kad bi taj pothvat bio tako junaki i
zapovijedan kao to je razvuen i neumoran!
Duboko kroz osamljene ume na rubovima gradova, u koje je danju neko prodirao jedino lovac,
u najmranijoj noi odailju zrake ti svjetlucavi saloni bez znanja svojih itelja; sad zastaju na blistavoj
postaji nekog naselja ili grada, gdje se okupilo drutvo, sad u Zlokobnoj movari, 87 straei sove i
lisice. Polasci i odlasci vlakova sada su meai u danu jednog sela. Odlaze oni i dolaze tako redovito i
tono, a zviduk im se uje tako daleko, da seljaci po njima podeavaju satove, i tako jedna dobro
voena ustanova upravlja cijelom zemljom. Nisu li ljudi postali poneto toniji otkako je izumljena
eljeznica? Ne govore li i ne razmiljaju na stanici bre nego neko u fijakerskom uredu? U ugoaju
onog prvoga mjesta ima neeg elektrizirajueg. Zapanjuju me udesa to ih je ono proizvelo: neki moji
susjedi koji, bio bih predvidio jednom zauvijek, nee nikada tako hitro doi do Bostona, sada su u
blizini kad se oglasi zvonce. initi neto "u stilu eljeznice" sada je krilatica; a vrijedi biti tako esto i
tako otvoreno upozoren od jedne sile da joj se uklonimo s puta. Nema u tom sluaju nareivanja pod
prijetnjom smrtne kazne niti pucanja iznad glava svjetine. Izgradili smo takav usud, Atropos, 88 koji se
nikad ne uklanja. (Neka to bude ime vaeg stroja.) Ljude se opominje da e u odreeni sat i minutu te
strelice biti odapete prema odreenim stranama svijeta; no to se ne kosi ni s ijim poslom, a djeca idu u
87 Dismal Swamp, prostrana movara na mei Virdinije i Sjeverne Karoline.
88 Jedna od triju Suenica iz grke mitologije koja je odreivala kada e tko umrijeti.

60

kolu drugim putom. Utoliko nam je ivot odmjereniji. Svi smo tako naueni biti Tellovim sinovima. 89
Zrak je pun nevidljivih strelica. Svaki put osim tvoga, put je sudbine. Stoga se dri svoga puta.
Ono to mi trgovinu ini bliskom njena je poduzetnost i smionost. Ne sklapa one ruke i ne moli
se Jupitru. Vidim te ljude svakoga dana kako idu za svojim poslom s vie ili manje hrabrosti i
zadovoljstva, inei vie no to i sami slute, a zaposleni su moda i bolje no to bi bili mogli svjesno
naumiti. Manje me dira junatvo onih koji su se pola sata odupirali na bojinici kod Buena Viste 90 od
postojane i vedre sranosti ljudi kojima je ralica za snijeg zimsko boravite, koji nemaju samo hrabrost
od tri sata izjutra, koju je Bonaparte drao najrjeom, nego ija hrabrost ne odlazi na poinak tako
rano, koji idu spavati samo kad nevera utihne ili se miije njihova eljeznog hata smrzne. Moda u
ovo jutro Velikog snijega, koji i dalje bjesni i ljudima ledi krv u ilama, ujem priguen zvuk zvonca
njihove lokomotive iz guste magle njihova zaleenog daha, koji objavljuje da vagoni dolaze, bez veeg
kanjenja, unato zabrani snjene meave na sjeveroistoku Nove Engleske, i promatram orae
prekrivene snijegom i mrazom dok im glave proviruju ponad odgrnjae koja ne obara tratinice i
gnijezda poljskih mieva91 nego, uzmimo, gromade Sierra Nevade to zauzimaju vanjsko mjesto u
svemiru.
Trgovina je neoekivano pouzdana i vedra, pozorna, pustolovna i neumorna. U svojim je
metodama nadasve prirodna, daleko vie no brojni fantastini pothvati i sentimentalni eksperimenti, i
otuda njen jedinstveni uspjeh. Osvjeim se i razgalim kad pokraj mene zaklopara teretni vlak te
onjuim ive koja iri mirise od Long Wharfa pa sve do jezera Champlaina, podsjeajui me na strane
predjele, koraljne grebene, indijske oceane, tropska podneblja i irinu globusa. Vema se osjetim
graaninom svijeta pri pogledu na palmov list koji e iduega ljeta pokriti toliko lanenih
novoengleskih glava, konoplju i ljuske kokosovih oraha iz Manille, staro vrvlje, jutene vree, staro
eljezo i hrave avle. Ovaj tovar poderanih jedara itljiviji je i zanimljiviji sada nego da ih prerade u
papir i tiskane knjige. Tko moe tako zorno ispisati povijest oluja kojima su odoljela kao te
poderotine? One su probni otisci kojima nisu potrebne korekture. Evo drva iz uma Mainea, koje
zadnja bujica nije odnijela u more, a koje je poskupjelo za etiri dolara na tisuu zbog onoga to se jest
otplavilo ili polomilo; bor, smreka, cedar prve, druge, tree i etvrte kvalitete, jo donedavna sve
iste kvalitete, koji e se zaljuljati nad medvjedom, losom i sobom. Za njim se kotrlja prvoklasno vapno
iz Thomastona, koje e doprijeti daleko meu brda prije no to se ugasi. Pa bale krpa, svih boja i
kakvoe, najnii stupanj do kojega se sputaju pamuk i lan, konani ishod odjee krojeva koji se
vie ne hvale, osim u Milwaukieju, kao ona raskona roba, engleski, francuski ili ameriki uzorci,
prugaste tkanine, muslin itd. pokupljene odasvud, kako od pomodara tako i od sirotinje, da bude
pretvoreno u papir jednobojni ili s tek pokojim preljevom, na kojemu e doista biti ispisane prie iz
zbiljskog ivota, visokog i niskog, zasnovane na injenicama! Ovaj zatvoreni vagon vonja po usoljenoj
ribi: snaan je to novoengleski i trgovaki miris koji me podsjea na Grand Banks 92 i ribolovita. Tko
nije vidio usoljenu ribu, temeljito pripremljenu za ovaj svijet tako da je nita ne moe pokvariti te
posramljuje i svetaku ustrajnost? Kojom moete pomesti ili poploati ulice, nacijepati trijee, a
koija se moe iza nje zakloniti od sunca, vjetra i kie; trgovac pak, kao to je jednom uinio neki
konkordski trgovac, moe je objesiti na vrata kao znak da je poeo raditi, dok njegov najstariji kupac
na koncu vie ne bude kadar sa sigurnou rei je li to ivotinja, biljka ili mineral, pa ipak e biti ista
kao snjena pahulja, a ako je se stavi u lonac i skuha, ispast e odlina suena riba za subotnji objed.
Zatim su tu panjolske koe, kojima su repovi sveudilj uvijeni i pod istim kutom uzdignuti kao i dok su
goveda koja su ih nosila jurila junoamerikim pampama uzor je to svekolike tvrdokornosti koji
jasno pokazuje kako su sve nae priroene mane gotovo beznadne i neizljeive. Priznajem da,
praktino govorei, kad raspoznam pravu ud nekog ovjeka, nemam nade da u je promijeniti nabolje
89
90
91
92

Misli se na Wilhelma Tella koji je strelicom pogodio jabuku na glavi svoga sina.
Poprite bitke u Meksikom ratu 1847. godine.
Aluzija na pjesme Planinskoj tratinici i Miu Roberta Burnsa.
Ribolovno podruje u jugozapadnom New Hampshireu.

61

ili nagore na ovom stupnju postojanja. Kao to kau istonjaci: "Dukelin se rep moe zagrijavati,
pritiskati i savijati sponama, no i nakon upornoga dvanaestgodinjeg truda zadrat e svoj prirodni
oblik." Jedini djelotvoran lijek za okorjelost takvih repova jest taj da se od njih napravi ljepilo, a
vjerujem da se to s njima obino i ini, pa e onda ostati mirni i ravni. Evo bave melase ili konjaka
upuene Johnu Smithu iz Cuttingsvillea u Vermontu, koji uvozi robu za seljake pokraj svoje istine, a
sada moebit stoji nad svojom pregradom i razmilja o tome koliko su posljednja uplovljavanja mogla
utjecati na njegovu cijenu, govorei ovoga asa svojim kupcima, kao to im je toga jutra rekao ve
dvadeset puta, da sljedeim vlakom oekuje prvorazrednu robu. Oglaeno je u Cuttingsville Timesu.
Dok te stvari dolaze gore, druge odlaze dolje. Upozoren fijukom, podiem pogled s knjige i
vidim visok bor, posjeen na dalekim sjevernim brdima, koji je preletio Zeleno gorje i Connecticut, u
deset minuta poput strijele prohujao gradom te jedva da ga jo vidi koje oko; on
"bit e jarbolom
Velikog admiralskoga broda."93
I uj sad! Evo stonog vlaka koji zrakom nosi blago s tisuu bregova, iz obora, staja i torova,
gonie goveda sa tapovima i pastire sred njihovih stada, umalo i planinske panjake, uskovitlane
poput lia to ga s planina otpuhuju rujanski vjetrovi. Zrak ispunjava mukanje teladi, blejanje ovaca i
tiska volova, kao da promie pastoralna dolina. Kada stari ovan predvodnik zazvei na elu svojim
zvoncem, planine doista poskakuju poput ovnova a brdaca poput janjadi. I vagon s goniima je tu, u
sredini, sad ve u ravnini s njihovim stadima, i oni se, iako ostadoe bez poziva, dre za svoje
beskorisne tapove kao za slubene oznake. Ali gdje su im psi? Za njih je to stampedo, izbaeni su iz
ravnotee, izgubili su njuh. Kanda ih ujem gdje laju iza Peterboro Hillsa ili sopu uza zapadni
obronak Zelenoga gorja. Oni nee doekati kraj pothvata. I sami su ostali bez poziva. Njihova vjernost
i pronicavost sada su srozane. Pokunjeno e se oduljati natrag u svoje kuice, ili e moda podivljati i
sklopiti savez s vukom i lisicom. I tako je va pastoralni ivot prohujao mimo vas. No uje se zvonce i
ja se moram maknuti s pruge da propustim vagone;
to je za me pruga?
Ne gledam koliko je duga
I gdje li zavrava.
Par kotlina ispunjava
Lastavica je nastava,
Pijesak se po njoj vihori
I kupina sona zori,
ali ja je prelazim kao kolni put u umi. Ne elim da mi oi obnevide i ui utrnu od njihova dima, pare i
itanja.
Sad kad su vagoni proli a s njima i sav grozniavi svijet, kad ribe u jezeru vie ne ute njihovu
tutnjavu, samiji sam nego ikad. U nastavku dugog poslijepodneva moja razmiljanja prekida moda
tek slabano kloparanje koije ili zaprege na udaljenoj cesti.
Nedjeljom bih katkad uo zvona zvono Lincolna, Actona, Bedforda ili Concorda, kad je
vjetar bio povoljan, tananu, milozvunu i takorei prirodnu melodiju dostojnu da je se uveze u divljinu.
Na dostatnoj udaljenosti ponad ume taj zvuk poprima stanovit titravi bruj, kao da su borove iglice na
obzoru strune na harfi to ih on prebire. Svi zvuci koji se uju s najvee mogue udaljenosti stvaraju
jedan te isti uinak, titranje sveope lire, ba kao to meusloj atmosfere ini udaljeni zemaljski greben
zanimljivim naim oima zbog modrine koju mu pridaje. U ovom je sluaju do mene dopro napjev to
ga je ugodio zrak i koji ve bijae opio sa svakim listom i svakom iglicom u umi, onaj djeli zvuka
93 John Milton, Izgubljeni raj, I, 293-94.

62

to su ga elementi uznijeli, modulirali i odjeknuli njime od dola do dola. Jeka je u stanovitoj mjeri
izvoran zvuk, i u tome lei njena arolija i dra. Nije to puko ponavljanje onoga to je u zvonjavi bilo
vrijedno ponavljanja, nego dijelom i glas ume; iste one otrcane rijei i note, samo ih je ispjevala
umska nimfa.
Uveer je udaljeno mukanje neke krave na obzorju onkraj ume zvualo milo i skladno te bih ga
isprva zamijenio za glasove stanovitih trubadura koji su mi kadto izvodili podoknicu i koji moebit
lutaju brdima i dolinama; no nisam ostajao neugodno razoaran kad bi se to ubrzo otegnulo u jeftinu i
prirodnu glazbu krava. Ne elim biti podrugljiv, nego izraziti potovanje prema pjevanju tih mladia,
kada kaem da sam jasno razaznavao kako je ono srodno kravljoj glazbi, a u konanici bijae to jedan
jedini izriaj prirode.
U sedam i pol, tijekom jednog dijela ljeta, nakon to bi proao veernji vlak, kozodoji su
redovito pola sata pojali svoju veernjicu sjedei na panju do mojih vrata ili na sljemenu kue. Poeli
bi pjevati gotovo s tonou sata, unutar pet minuta u odreeno vrijeme u odnosu na zalazak sunca,
svake veeri. Imao sam rijetku priliku upoznati se s njihovim navikama. Katkad bih ih zauo etiri ili
pet odjednom u raznim dijelovima ume, sluajno bi jedan bio za takt iza drugoga, a bijahu mi toliko
blizu da sam razabirao ne samo kvocaj nakon svake note, nego esto i ono jedinstveno zujanje nalik
muhi u paukovoj mrei, samo srazmjerno glasnije. Ponekad bi jedan od njih kruio i kruio oko mene
na koji metar udaljenosti, kao sapet uzicom, vjerojatno onda kad bih se naao u blizini njegovih jaja.
Pjevali su u intervalima kroz cijelu no, a netom prije i oko zore bijahu milozvuni kao uvijek.
Kada druge ptice miruju, sove uare preuzimaju pjesmu, kao narikae svoju drevnu alopojku.
Njihov sablasni krik odista je bendonsonovski.94 Mudre ponone vjetice! Nije to bezazleni i
nezgrapni "cuvik-cuvik" pjesnik, nego, bez ale, najsveaniji grobljanski napjev, uzajamno tjeenje
ljubavnika samoubojica koji se u lugovima pakla prisjeaju boli i naslada nadzemaljske ljubavi. Pa
ipak volim uti kako njihove jadikovke i alosni odgovori trepere rubom ume, podsjeajui me katkad
na glazbu i ptice to pjevaju; to kao da je tamna i suzna strana glazbe, ali i uzdasi koji bi rad se
ispjevali. One su sablasti, niske sablasti i sjetne slutnje palih dua koje su neko u ljudskom obliju
mjesearile zemljom i inile mrana djela te sada ispataju grijehe alobnim himnima ili jadikovkama
na popritu svojih prijestupa. Pruaju mi nov osjeaj raznolikosti i mogunosti one prirode koja nam je
zajedniko stanite. Uhuuu da bar se nikad ne rodiiih! uzdie jedna na ovoj strani jezera i u nemirnom
oaju krui do nekog novog odmorita na sivim hrastovima. A onda sa suprotne strane drhtavom
iskrenou odjekuje da bar se nikad ne rodiiih! dok iz dubine linkolnskih uma dopire slabano
rodiiih!
Podoknicu mi je izvodila i jedna huktava sova. Iz blizine vam se moglo uiniti da je to najsjetniji
zvuk u prirodi, kao da njime hoe u svojem zboru dati stereotip i ustaliti samrtni hropac nekog
ljudskog bia bijedan, slab ostatak smrtnosti koji je ostavio nadu za sobom i zavija poput ivotinje,
ali ljudskim jecajima na ulasku u tamnu dolinu, iju jezivost dodatno pojaava neka klokotava
milozvunost zatjeem se gdje zapoinjem glasovima kl kad je pokuam oponaati to izraava
duh koji je dosegnuo elatinozni, pljesnivi stupanj u umrtvljivanju svake zdrave i srane misli.
Podsjetilo bi me to na vukodlake, idiote i luako zavijanje. Ali iz dubine ume jedna sad odgovara
napjevom to ga rastojanje ini doista milozvunim hu hu hu, huru hu; a taj je uistinu mahom
izazivao samo ugodne asocijacije, bilo da sam ga uo danju ili nou, ljeti ili zimi.
Raduje me to postoje sove. Neka one umjesto ljudi izvode idiotsko i mahnito hukanje. Taj zvuk
udesno prilii movarama i sutonskim umama koje dnevna svjetlost ne obasjava te nagovjeuje
golemu i nerazvijenu prirodu koju ljudi nisu prepoznali. Predstavljaju one goli sumrak i nezadovoljene
misli to ih svi imaju. Cijeloga dana sunce je obasjavalo povrinu neke divlje movare, gdje sa smreke
vise mahovinasti liajevi, u visini krue mali jastrebovi, sjenica uketa meu zimzelenom, a u
94 Thoreau misli na prizor s vjeticama iz drame Masque of the Queens elizabetanskog pisca Bena Jonsona.

63

podnoju se uljaju prepelica i zec; ali sada svie zlogukiji i priliniji dan dok se drukiji soj stvorenja
budi da ovdje izrazi smisao prirode.
Kasno uveer uo bih udaljeno kloparanje kola preko mostova taj se zvuk nou uo dalje od
gotovo bilo kojeg drugog lajanje pasa i kadto iznova mukanje neke neutjene krave u dalekoj staji.
U meuvremenu je cijela obala odzvanjala trubljenjem aba rikaa, jedrih duhova starih pilaca i
vinopija, sveudilj nepokajanih, koji pokuavaju otpjevati kanon u svome Stigijskom 95 jezeru ako mi
nimfe Waldena oproste na takvoj usporedbi, jer premda ondje trava gotovo i nema, ima aba a koji
bi rado ouvali vesele regule svojih gozbenih trpeza, premda im je glas postao promukao i sveano
ozbiljan, podrugujui se veselju, a vino je izgubilo okus i postalo tek napitkom to im nadimlje
trbuine pa slatka opijenost nikad ne utapa sjeanje na prolost, nego donosi samo zasienost, bubrenje
i nadutost. Njihov glavni starjeina, s bradom na srcolikom listu koji njegovoj slinavoj gubici slui kao
ubrus, pod ovom sjevernom obalom otpija dubok gutljaj neko prezrene vode pa alje vr dalje uz
uzvik rega, rega, rega! i nato odmah iz nekog udaljenog zatona stie preko vode odjek iste lozinke,
gdje je sljedea po starosti i obujmu otpila svoju mjeru; a kad je taj obred obiao svu obalu, metar
ceremonijala zadovoljno uzvikuje: rega! pa sve jedna za drugom ponavljaju isto, sve do najmanje
nadute, najupljikavije i najmlohavije, da ne bude greke; potom pehar iznova krui sve dok sunce ne
raspri jutarnju maglu, a samo starjeina jo nije pod jezerom, nego s vremena na vrijeme zaludno
zatrubi rega pa zastane radi odgovora.
Nisam siguran jesam li sa svoje istine ikad uo kukurijekanje pijetla te sam pomiljao kako bi
vrijedilo drati kokota samo radi njegove glazbe, kao pticu pjevicu. Glasanje toga neko divljeg
indijanskog fazana svakako je najosebujnije u ptijem svijetu, i kad bi ga bilo mogue udomaiti a da
se ne pripitomi to bi ubrzo postao najslavniji zvuk naih uma, koji bi nadvisivao gakanje guske i
hukanje sove; a zamislite onda kokoje kokodakanje kako ispunjava stanke kada trublje njihovih
gospodara miruju! Ne udi to je ovjek tu pticu pridodao svome domaem blagu da i ne govorimo
o jajima i batcima. etati u zimsko jutro umom to obiluje tim pticama, njihovom rodnom umom, i
uti divlje kokote kako kukuriu na stablima, jasno i resko diljem zemlje to odzvanja, priguujui
slabije glasanje drugih ptica pomislite samo! Cijeli bi se narodi uzbunili. Tko onda ne bi ustajao
rano, i to sve ranije svakim danom svoga ivota, dok ne bi postao neizrecivo zdrav, bogat i mudar?
Glasanje te tue ptice pjesnici svih zemalja slave uz bok s glasanjem svojih domaih pjevica. Sva su
podneblja u suglasju s odvanim Pijevcem. On je domorodniji i od samih starosjedilaca. Zdravlje mu
je vazda dobro, plua krepka, duh nikad mlitav. Njegov glas budi ak i mornara na Atlantiku i
Pacifiku; ali njegov reski zvuk mene nikad nije budio iz drijemea. Nisam drao psa, maku, kravu,
svinju ni kokoi, pa biste rekli da mi je manjkalo domaih zvukova; niti bukalice za maslac, niti
kolovrata, ni itanja ajnika niti djeje vike da prui utjehu. Staromodan bi ovjek ve izgubio razum
ili umro od dosade. ak ni takora na zidu, jer njih je istjerala glad, ili bolje kazano nikad nisu ni bili
namamljeni samo vjeverice na krovu i ispod poda, kozodoj na sljemenu, ojka to krii pod
prozorom, zec ili svizac ispod kue, uk ili uara iza nje, jato divljih gusaka ili gnjurac koji se smije na
jezeru i lisica to nou teke. ak ni eva ili vuga, te blage plantane ptice, nisu nikad posjetile moju
istinu. Nit pijetlova da kukuriu nit kokoi da kokodau u dvoritu. Nikakva dvorita! Tek
neograena priroda koja ti see do samoga praga. Mlada uma raste ti pod prozorima, a divlji ruj i
vitice kupina probijaju u podrum; jedri smolasti borovi taru se i kripe o indru zbog manjka prostora,
a korijenje im dopire skroz ispod kue. Umjesto zaklopca ili kapka to bi ga otpuhao vjetar za
ogrjev slui bor odvaljen ili iupan s korijenjem iza kue. Umjesto nepostojee staze prema vratima
prednjeg dvorita za Velikog snijega nikakvih vrata, ni prednjeg dvorita, ni puta prema
civiliziranom svijetu!

95 U grkoj mitologiji, Stiks je rijeka to razdvaja svijet mrtvih od svijeta ivih.

64

Samoa
Bajna je ovo veer, od onih kad je cijelo tijelo jedno osjetilo te upija slast kroz svaku poru. S
nekom udnom slobodom odlazim i dolazim u prirodu, kao njen dio. Dok eem kamenom obalom
jezera, samo u koulji iako je svjee, a i oblano i vjetrovito, te ne vidim nita osobito to bi me
privlailo, svi su mi elementi neobino srodni. abe rikae trubljenjem najavljuju no, a mrekavi
vjetar nad vodom pronosi glasanje kozodoja. Stopljenost s uzlepralim listovima johe i topole gotovo
mi oduzima dah; no, kao i jezero, moj je spokoj namrekan, ali ne i uzburkan. Ti valii to ih podie
veernji vjetar daleko su od oluje koliko i glatka zrcalna povrina. Iako je sada mrak, vjetar jo pue i
zavija u umi, valovi i dalje zapljuskuju, a neki stvorovi uljuljkuju svojim glasanjem ostale. Poinak
nikad nije potpun. Najdivljije ivotinje sada ne poivaju nego trae plijen; lisica, tvor i zec sada bez
straha tumaraju poljima i umama. Oni su straari prirode spone to povezuju dane ivota obdarena
duhom.
Vrativi se kui, otkrivam da su tu bili posjetitelji i ostavili posjetnice, bilo struak cvijea,
vijenac zimzeleni, bilo ime ispisano olovkom na utom orahovom listu ili iveru. Oni koji rijetko dolaze
u umu uzmu u ruke neki komadi ume kojim se usput igraju pa ga ostave, bilo hotimino ili sluajno.
Netko je ogulio vrbovu ibu, upleo je u prsten i ostavio na mom stolu. Uvijek sam mogao procijeniti
jesam li za svoga izbivanja imao posjetitelje, bilo prema svijenim granicama ili travi, otisku njihovih
cipela, a openito i kojeg su spola, dobi i znaaja bili prema nekom siunom tragu, kao to je
isputeni cvijet ili struak ubrane pa baene trave, ak uz prugu, na kilometar udaljenosti, ili prema
zaostalom vonju cigare ili lule. tovie, esto bi me o prolasku nekog putnika cestom tristo metara
dalje obavijestio miris njegove lule.
Oko nas obino ima dovoljno prostora. Obzor nam nikad nije posve nadohvat. Gusta uma nije
nam ba pred vratima, kao ni jezero, ali poneto se uvijek kri, nama poznato, neto to troimo,
prisvajamo i oduzimamo prirodi. Zato ja samo za sebe imam ovu golemu ravan i okruje, etvorne
kilometre puste ume koju su mi ljudi prepustili? Najblii mi je susjed kilometar i pol daleko, a nijedna
kua ne vidi se niotkud osim s vrhova brijega unutar jednog kilometra od moje. Svoj obzor omeen
umom imam samo za se; s jedne strane pogled iz daljine na prugu na mjestu gdje ona dodiruje jezero,
s druge na ogradu koja obrubljuje umsku cestu. No, mjesto gdje ivim mahom je samotno poput
prerija. Ono je Azija ili Afrika koliko i Nova Engleska. Imam takorei vlastito sunce, mjesec i
zvijezde, i jedan mali svijet samo za sebe. Pokraj moje kue nikad nou nije proao putnik niti
pokucao na moja vrata, kao da sam prvi ili posljednji ovjek, osim u proljee, kad bi u dugim
razmacima neki dolazili iz sela u ribolov oito su u jezeru Waldenu mnogo vie lovili vlastite naravi
i nadjevali udice tamom ali bi se ubrzo povukli, obino s lakim koarama, i ostavljali "svijet tmui i
meni",96 a crnu jezgru noi nikad nije oskvrnulo nikakvo ljudsko susjedstvo. Vjerujem da se ljudi
openito jo pomalo boje mraka, premda su sve vjetice povjeane, a uvedeni su kranstvo i svijee.
Katkad bih, meutim, osjetio da se nadasve milo i njeno, neduno i susretljivo drutvo moe
pronai u bilo kojem prirodnom predmetu, ak i kad je u pitanju bijedni ovjekomrzac i najsjetnije
eljade. Onaj tko ivi usred prirode i kojemu su osjetila spokojna ne moe utonuti u crnu melankoliju.
Jo nije bilo takve oluje koja zdravom i nevinom uhu ne bi bila eolska glazba. Jednostavnog i hrabrog
ovjeka nita ne moe natjerati na priprostu tugu. Dok uivam u prijateljstvu godinjih doba uzdam se
da mi nita ne moe ivot uiniti teretom. Blaga kia koja zalijeva moj grah i zadrava me danas u kui
nije turobna i sjetna, nego je i za me dobra. Iako me prijei da ga okopavam, ona je daleko vrednija od
moga okopavanja. Kad bi se nastavila toliko da bi korijenje istrunulo u zemlji a krumpir se u nizini
96 Iz pjesme Elegy Written in a Country Churchyard Thomasa Graya.

65

unitio, i dalje bi bila dobra za travu na visoravni, a samim time bila bi dobra i za mene. Gdjeto, kad
se usporedim s drugim ljudima, ini mi se da sam u veoj milosti bogova, mimo bilo kakvih meni
poznatih zasluga; kanda od njih imam jamstvo i sigurnost to ih moji blinji nemaju te me naroito
vode i tite. Ne laskam ja sebi nego, ako je to mogue, oni laskaju meni. Nikad se nisam outio
usamljenim, niti makar pritisnutim osjeajem osamljenosti, osim jedanput, i to nekoliko tjedana nakon
to sam doao u umu, kada sam na sat vremena posumnjao nije li ljudska blizina nuna za vedar i
zdrav ivot. Biti sam bilo je neto neugodno. No u isti mah bio sam svjestan laganog bezumlja u
svome raspoloenju te kao da sam ve predviao svoj oporavak. Usred kiice, dok su te misli
prevladavale, odjednom sam osjetio tako milo i blagotvorno drutvo u prirodi, u samom lijevanju
kinih kapi, u svakom zvuku i prizoru oko svoje kue, beskrajnu i neobjanjivu prijaznost kao ozraje
koje me je krijepilo, te su se zamiljene prednosti ljudske blizine nadale beznaajnima i otad vie
nisam pomislio na njih. Svaka borova iglica irila se i nadimala suosjeajnou i iskazivala mi
prijateljstvo. Tako sam razgovijetno postao svjestan prisutnosti neeg meni srodnog, ak i u prizorima
koje smo naviknuti zvati divljim i turobnim, kao i to da mi krvlju najbliskija i najhumanija nije neka
osoba ili seljak, pa pomislih kako mi nijedno mjesto vie nikad ne moe biti tue.
"alost prerano pokosi tune;
Malobrojni im dani u zemlji ivih,
Lijepa Toscarova keri."97
Neke od najugodnijih sati proveo sam za dugih kinih oluja u proljee ili ujesen, koje su me
zadravale u kui poslijepodne kao i prijepodne, umirenog njihovom neprestanom tutnjavom i
pljutanjem; rani sumrak tada bi najavio dugu veer u kojoj su se mnoge misli imale vremena
ukorijeniti i razviti. Za tih obilnih sjeveroistonih kia koje su i seoske kue stavljale na kunju, kada
su sluavke stajale spremne s krpom i kablom da zadre poplavu, ja sam sjedio iza vrata u svojoj
kuici, koja je sva bila ulaz, i naskroz uivao u njenoj zatiti. Za jednoga estokog grmljavinskog
pljuska grom je pogodio veliki smolasti bor s druge strane jezera te nainio veoma uoljivu i savreno
pravilnu spiralnu brazdu od vrha do dna debla, duboku palac ili vie i iroku etiri ili pet palaca, kao
to biste ulijebili tap za hodanje. Neki dan sam ponovno proao onuda te me ispunila jeza kad sam
pogledao uvis i promotrio taj biljeg, razgovjetniji no ikad, na mjestu to ga je prije osam godina
pogodio straan i neodoljiv grom iz bezazlena neba. Ljudi mi esto govore: "Pomislio bih da ete se
ondje osjeati usamljeno i eljeti biti blii ljudima, pogotovo za kinih i snijenih dana i noi." U
iskuenju sam da takvima odgovorim ovako cijela ova zemlja koju nastanjujemo samo je toka u
svemiru. to mislite, koliko su razdvojena dva najudaljenija stanovnika one tamo zvijezde, irinu
ijega koluta nai instrumenti ne mogu utvrditi? Zato bih se osjeao usamljenim? Nije li na planet na
Mlijenoj stazi? Pitanje to mi ga postavljate ne ini mi se najvanijim. Kakav to prostor odjeljuje
ovjeka od njegovih blinjih i ini ga samotnim? Ustanovio sam da nikakav napor nogu ne moe dva
uma osobito pribliiti jedan drugome. U ijoj blizini najvie elimo boraviti? Zasigurno ne u onoj
ljudi, eljeznike postaje, potanskog ureda, bara, drutvenog doma, kolske zgrade, trgovine, Beacon
Hilla ili Five Pointsa,98 gdje se ljudi najvie okupljaju, nego u blizini vjenog izvora naeg ivota, koji,
kao to smo svekolikim svojim iskustvom ustanovili, iz njega istjee, kao to vrba stoji uz vodu i alje
svoje korijenje u tom smjeru. Naravi e se razlikovati u tom pogledu, ali to je mjesto na kojemu e
mudar ovjek sebi iskopati podrum... Jedne veeri sustigao sam na voldenskoj cesti jednog od svojih
sumjetana, koji je prikupio ono to se naziva "pristojnim imetkom" premda ga ja zapravo nikad
nisam vidio i koji je vodio par goveda na trnicu pa me upitao kako sam se mogao odluiti odustati
od tolikih ivotnih udobnosti. Odgovorih mu da sam sasvim siguran kako mi se to prilino svia, i
nisam se alio. I tako sam otiao kui u postelju, a njega ostavio da se kroz tamu i blato probija do
Brightona ili Brighttowna99 kamo e stii negdje ujutro.
97 Patrick MacGregor, Croma iz The genuine remains of Ossian (1841.).
98 Beacon Hill je otmjena bostonska etvrt, a Five Points neko je bila ozloglaena etvrt na donjem Manhattanu.
99 U Brightonu, predgrau Bostona, nalazila se tada stona trnica. U ironinoj Thoreauovoj preinaci on postaje Bright-

66

Svaki izgled za buenje ili oivljavanje ini mrtvaca ravnodunim prema svakom vremenu i
mjestu. Mjesto na kojem se to moe dogoditi uvijek je isto i neopisivo ugodno svim naim osjetilima.
Mahom samo izvanjskim i prolaznim okolnostima doputamo da nam budu prilike. A one su zapravo
uzrok nae rastresenosti. Svim stvarima najblia je ona sila koja oblikuje njihovo bie. Tik do nas
neprestano se provode najvelebniji zakoni. Tik do nas nije radnik kojega smo unajmili, s kojim tako
rado razgovaramo, nego radnik iji rad mi jesmo.
"Kako li je golemo i duboko djelovanje tananih sila Neba i Zemlje!"
"Nastojimo ih opaziti, a ne vidimo ih; nastojimo ih uti, a ne ujemo ih; poistovjeene sa sri
svih stvari, ne mogu se od njih odvojiti."
"Zbog njih u cijelom svijetu ljudi proiuju i posveuju svoja srca te odijevaju blagdansko ruho
da prinesu rtve i darove precima. Ocean je to istananih duhovnih sila. One su posvuda, iznad nas,
nama s lijeva i zdesna; okruuju nas sa svih strana."100
Predmeti smo pokusa koji me nemalo zanima. Zar ne moemo pod tim okolnostima nakratko biti
bez drutva svoga naklapanja imati vlastite misli da nas raduju? Istinit je Konfucijev izrijek: "Vrlina
ne ostaje naputeno siroe; nuno mora imati susjede."101
Miljenjem moemo u zdravom smislu biti izvan sebe. Svjesnim naporom uma moemo stajati
po strani od djel i njihovih posljedica; a sve stvari, dobre i loe, prolaze mimo nas poput bujice.
Nismo potpuno zahvaeni prirodom. Ja mogu biti bilo naplavljeno drvo u rijeci, bilo Indra 102 koji s
neba gleda na nj. Na mene moe utjecati kazalini prizor; s druge strane, na mene ne mora utjecati
zbiljski dogaaj koji se nadaje mnogo vanijim po mene. Poznajem sebe samo kao ljudsko bie,
takorei poprite misli i uvstava; a svjestan sam odreene dvostrukosti zahvaljujui kojoj mogu sebi
biti dalek kao i bilo kome drugom. Koliko god moje iskustvo bilo snano, svjestan sam prisutnosti i
kritinosti dijela mene koji, reklo bi se, nije dio mene, nego je promatra koji sa mnom ne dijeli
iskustvo ve ga opaa; a on nije vie ja nego to je ti. Kada se drama, moebit tragedija, ivota zavri,
promatra odlazi svojim putem. Bila je to nekovrsna tlapnja, puko djelo uobrazilje, koliko je do njega.
Ta nas dvostrukost katkad moe lako uiniti loim susjedima i prijateljima.
Nalazim da je zdravo vei dio vremena biti sam. Boravak u drutvu, ak i najboljem, ubrzo
zamara i raspruje. Volim biti sam. Nikad nisam naao druga tako druevnog kao to je samoa.
Veinom smo usamljeniji kad odemo meu ljude nego kad ostanemo u svojoj odaji. ovjek koji misli
ili radi uvijek je sam, gdje god bio. Samoa se ne mjeri kilometrima prostora koji se umeu izmeu
ovjeka i njegovih blinjih. Odista marljiv student u jednoj od napuenih konica fakulteta u
Cambridgeu samotan je koliko i dervi u pustinji. Seljak moe raditi u polju ili umi cijelog dana,
okopavajui ili cjepajui, a da se ne osjeti usamljenim, jer je uposlen; ali kad uveer doe kui ne
moe sjediti sam u sobi, na milost svojih misli, nego mora biti ondje gdje moe "vidjeti ljude",
razonoditi se i, kao to sam misli, nadoknaditi sebi samou od toga dana; pa se stoga udi kako student
moe sjediti sam u kui cijele noi i vei dio dana a da ne uti dosadu i "potitenost"; ali ne uvia da
student, premda u kui, ipak radi na svome polju i cijepa u svojoj umi, kao seljak u svojoj, a zauzvrat
trai istu razonodu i drutvo kao i potonji, makar moda u saetijem obliku.
Drutvo je obino odvie jeftino. Susreemo se u vrlo kratkim razmacima, nemajui vremena da
jedni za druge steknemo ikakvu novu vrijednost. Susreemo se za obrocima triput dnevno i pruamo
jedni drugima nov okus toga starog pljesnivog sira koji jesmo. Moramo se sloiti s odreenim skupom
pravila, koji se naziva etiketom i pristojnou, da bismo to esto susretanje uinili podnoljivim i da ne
town, "Svjetlograd".
100 Konfucije, Uenje o sredini, XIV.
101 Analekta, IV.
102 Bog neba u hinduizmu.

67

bismo trebali stupiti u otvoreni rat. Sastajemo se u potanskom uredu, u drutvima i uz ognjite svake
veeri; ivimo zbijeno i jedni smo drugima na putu, meusobno se spotiemo i drim da na taj nain
gubimo odreeno uzajamno potovanje. Zacijelo bi manja uestalost dostajala za svako vano i
srdano openje. Uzmite recimo djevojke u tvornici nikad nisu same, jedva i u snovima. Bilo bi
bolje da na svakom etvornom kilometru bude samo jedan stanovnik, kao ovdje gdje ja ivim. Nije
ovjekova vrijednost u njegovoj koi pa da ga moramo dodirivati.
uo sam za ovjeka koji se izgubio u umi te je u podnoju stabla umirao od gladi i iscrpljenosti,
a usamljenost su mu ublaavala groteskna privienja kojima ga je, uslijed tjelesne slabosti, okruila
njegova oboljela mata i za koja je vjerovao da su stvarna. Tako i nas, zahvaljujui tjelesnom i umnom
zdravlju i snazi, moe neprestano bodriti slino, ali normalnije i prirodnije drutvo pa da spoznamo
kako nikad nismo sami.
Kod kue imam svakojako drutvo; osobito ujutro, kad nitko ne navraa. Dopustite mi nekoliko
usporedbi kako biste stekli predodbu o mome poloaju. Nisam samotniji od gnjurca na jezeru koji se
smije tako glasno, ili od samog Waldena. Kakvo drutvo ima to usamljeno jezero, molim vas? Pa ipak
u modrini njegovih voda nema plavih avola, nego plavih anela. 103 Sunce je samo, osim za tmurna
vremena, kad se gdjeto ini da ih ima dva, ali jedno je prividno. Bog je sam ali vrag je sve, samo
ne sam; on ima silnu drubu, on je mnotvo. Nisam usamljeniji od jedne divizme ili maslaka na
panjaku, od lista graha, kiselice, obada ili bumbara. Nisam usamljeniji od Mill Brooka, 104 vjetrokaza,
zvijezde sjevernjae, junog vjetra, travanjskog pljuska, sijeanjske jugovine ili prvog pauka u novoj
kui.
Za dugih zimskih veeri, kada snijeg pada brzo i vjetar zavija u umi, povremeno me posjeuje
jedan stari naseljenik i izvorni vlasnik, 105 koji je navodno iskopao jezero Walden, obzidao ga
kamenjem i obrubio borovom umom; on mi kazuje prie o starom vremenu i novoj vjenosti; i
uspijeva nam zajedno provesti razdraganu veer u veselju druenja i ugodnoj razmjeni gledita, makar
i bez jabuka i jabukovae silno mudar i aljiv prijatelj, kojega veoma volim i koji je mnogo
samozatajniji no to su to bili Goffe i Whalley; 106 i premda ga dre mrtvim, nitko ne moe pokazati
gdje je sahranjen. U mome susjedstvu obitava i postarija dama, nevidljiva veini, ijim miomirisnim
vrtom kadto rado lunjam, berui ljekovito bilje i sluajui njezine pripovijesti; jer ona je genij ija je
plodnost bez premca, a pamenje joj see unatrag dalje od mitologije te mi moe ispripovijedati
izvornik svake prie kao i to na kojim se injenicama svaka od njih zasniva, jer te su se zgode zbile za
njezine mladosti. Rumena i krepka stara dama, koja uiva u svim vremenima i godinjim dobima, a po
svoj e prilici jo i nadivjeti svu svoju djecu.
Neopisiva nevinost i blagotvornost prirode sunca, vjetra i kie, ljeta i zime kakvo li
zdravlje i kakvu radost zavijeke pruaju! I tako vazda suosjeaju s naom vrstom te bi svekoliku
prirodu kosnulo, sunev bi sjaj izblijedio, vjetrovi bi uzdisali poput ljudi, oblaci lili suze, ume
odbacile lie i odjenule usred ljeta alobno ruho kad bi ijedan ovjek ikada zbog opravdana razloga
tugovao. Zar se neu sporazumijevati sa zemljom? Nisam li i sam dijelom lie i biljno oblije?
Koja e to pilula odrati nae blagostanje, spokoj, zadovoljstvo? Niti oni mojega ili tvoga
pradjeda, nego univerzalni, biljni, botaniki lijekovi nae prabake prirode, kojima ona vazda uva
svoju mladost te je za svoga vijeka nadivjela tolike Parrove 107 i hranila svoje zdravlje njihovom
truleom debljinom. to se moje panaceje tie, umjesto neke od onih nadriljekarskih boica mjeavine
103 Igra rijeima: izraz "plavi avoli" (blue devils) u engleskom oznaava nujnost, malodunost.
104 Potok koji je prolazio kroz Concord.
105 Prema svemu sudei Pan, grki bog uma, panjaka itd.
106 William Goffe i Edward Whalley pobjegli su u sedamnaestom stoljeu u Ameriku nakon to su se urotili protiv
engleskoga kralja.
107 Thomas Parr, Englez koji je navodno doivio 152 godine.

68

zagrabljene iz Aheronta108 ili Mrtvog mora, koje dolaze s onih dugakih plitkih kola nalik na crne
kune za prijevoz boca to ih katkad viamo, dajte mi gutljaj nerazblaenog jutarnjeg zraka. Jutarnji
zrak! Ako ljudi nee piti s tog praizvora dana, e pa onda ga moramo flairati i prodavati u trgovinama,
za dobrobit onih koji su izgubili pretplatniku cedulju za jutarnje doba ovoga svijeta. No upamtite,
nee se posve ouvati do podneva ni u najhladnijem podrumu, ve e mnogo prije izbaciti epove i
produiti tragom Aurore prema zapadu. Nisam poklonik Higijeje, 109 keri onoga starog travara
Asklepija, koja se na kipovima prikazuje kako u jednoj ruci dri zmiju a u drugoj pehar iz kojega zmija
povremeno pije, nego prije Hebe, Jupiterove peharnice, koja bijae ki Junone i divlje salate te koja je
imala mo da bogovima i ljudima vraa jedrinu mladosti. Bila je ona vjerojatno jedina posve ila,
zdrava i krna mlada dama koja je ikad stupala kuglom zemaljskom, a kamo god bi dola nastupalo je
proljee.

108 U grkoj mitologiji, rijeka koja vodi u Had.

109 Grka boica zdravlja.

69

Posjetitelji
Mislim da drutvo volim koliko i veina, i posve sam spreman zakaiti se na neko vrijeme poput
krvopije za svakog punokrvnog ovjeka na kojeg nabasam. Po prirodi nisam pustinjak, ve bih u baru
mogao sjediti due i od najupornijeg gosta kad bi me poslovi odveli onamo.
U kui sam imao tri stolca: jedan za samou, dva za prijateljstvo, tri za drutvo. Kad bi
posjetitelji doli u veem i neoekivanom broju za sve njih postojao je tek taj trei stolac, ali oni bi u
pravilu tedjeli na prostoru stajanjem. Iznenauje koliko velikih mukaraca i ena stane u malu kuu.
Znao sam u isti mah pod svojim krovom imati dvadeset pet ili trideset dua, s njihovim tijelima, pa
ipak smo se esto rastajali a da nismo bili svjesni da smo se jako pribliili jedni drugima. Mnoge nae
kue, javne kao i privatne, s gotovo neizbrojivim odajama, golemim dvoranama i podrumima za
pohranu vina i drugog mirnodopskog streljiva, ine mi se neumjereno velikima za njihove stanare.
Tako su ogromne da se potonji doimaju kao obina gamad koja ih preplavljuje. Kad glasnik zatrubi na
poziv pred kakvim Tremontom, Astorom ili Middlesex Houseom, 110 iznenadi me kad se preko trga
umjesto svih stanara iulja smijean mi, koji ubrzo opet mugne u neku rupu na kolniku.
Jednu sam neugodnost ponekad doivljavao u tako maloj kui: potekou da stanem na dovoljnu
udaljenost od svoga gosta kad bismo poeli izricati velike misli velikim rijeima. Vaim mislima treba
prostora da budu spremne za plovidbu i naine krug ili dva prije no to uplove u luku. Metak vaih
misli mora svladati postrano i odskono gibanje te upasti u konanu i postojanu putanju prije no to
dopre do uha sluatelja, inae bi mu mogao prosvrdlati glavu. I naim je reenicama trebalo prostora
da se razviju i u stanci se oblikuju u stupce. Pojedinci, kao i narodi, moraju meu sobom imati
prikladno iroke i prirodne granice, ak i pozamano neutralno tlo. Za mene je bila jedinstvena rasko
razgovarati preko jezera s drugom na suprotnoj strani. U mojoj kui bili smo tako blizu da nismo mogli
ni naeti ujnost nismo mogli govoriti dovoljno tiho da bismo se uli; kao kad u mirnu vodu bacite
dva kamena tako blizu da jedan drugom lome valove. Ako smo samo glagoljivi i glasni govornici,
onda si moemo priutiti da stojimo veoma blizu jedan drugome, lice uz lice, i utimo tui dah; ali ako
govorimo suzdrano i promiljeno, elimo biti razmaknutiji, kako bi sva ivinska toplina i vlaga imala
priliku ispariti. elimo li u najprisnijem drutvu uivati s onime u svakom od nas to je izvan, ili iznad,
kad nam se obraaju moramo ne samo utjeti nego i u pravilu biti toliko tjelesno razmaknuti da ni u
kojem sluaju ne moemo jedno drugom uti glas. S obzirom na takvo mjerilo, govor slui nagluhima;
ali mnogo toga istananog ne moemo izrei ako moramo vikati. Kad bi razgovor stao poprimati
uzvieniji i veliajniji ton, postupno bismo sve vie razmicali stolce dok ne bi dodirnuli zid u
suprotnim kutovima, a tada je prostora obino bilo dovoljno.
Moja "najbolja" odaja, meutim, moj salon, vazda spreman za drutvo, na iji je sag sunce
rijetko padalo, bila je borova uma iza moje kue. Onamo sam za ljetnih dana dovodio istaknute goste,
a neprocjenjivo vrijedna sobarica mela je pod, opraivala namjetaj i odravala red.
Ako bi doao sm, gost bi katkad sa mnom podijelio moj skromni obrok, a razgovor nije
prekidalo mijeanje palente ili praenje krune truce koja se u pepelu u meuvremenu nadimala i
dozrijevala. No, ako bi ih u kuu dolo i sjelo dvadesetero, o objedu nije bilo ni govora, iako bi se
moda bilo nalo kruha za dvoje, kao da je jedenje zaboravljena navada; ali uzdravanje nam je padalo
prirodno i nikad se nije doivljavalo kao povreda gostoprimstva, nego kao neto nadasve primjereno i
uviavno. Troenje i propadanje tjelesnog ivota, koji je tako esto potrebno popravljati, u takvom se
sluaju doimalo udesno usporenim, a ivotna krepkost nije poputala. Mogao sam tako primiti
dvadeset jednako kao i tisuu gostiju, a ako je itko ikada iz moje kue otiao razoaran ili gladan
110 Hoteli u New Yorku, Bostonu odnosno Concordu.

70

nakon to bi me zatekao kod kue, moe biti siguran da sam s njim barem suosjeao. Tako je lako,
premda mnogi domaini u to sumnjaju, uspostaviti nove i bolje obiaje namjesto starih. Ugled vam ne
treba poivati na veerama koje prireujete. Osobno me od posjeivanja neijeg doma nikada nikakav
Kerber111 nije odvratio tako djelotvorno kao parada uz koju me je jedan svat ugostio za svojim stolom,
to sam shvatio kao vrlo uljudan i neizravan mig da mu vie nikada tako ne dodijavam. Mislim da vie
nikad neu sebi priutiti takve prizore. Bio bih ponosan kad bi geslo moje kolibe bili oni Spenserovi
stihovi to ih je jedan od mojih posjetitelja kao posjetnicu ispisao na utom kestenovom listu:
"Kuica je mala gostiju puna,
to ne itu zabavu gdje takve nije;
Poin im gozba, ne manjka ni truna:
Duh plemenit najvia radost mije."112
Kad su Winslow, kasnije upravitelj kolonije Plymouth, i njegov drug poli pjeice kroz umu u
sveani posjet Massassoitu113 te do njegova logora stigli umorni i gladni, kralj ih je lijepo primio, ali
toga dana nije bilo ni rijei o jelu. Kad je pala no, da navedemo njihove rijei: "Polegao nas je na
postelju sa sobom i svojom suprugom, oni na jednom kraju a mi na drugom, a bila je to samo daska
poloena na stopu od tla, dok je preko njih bila prebaena tanka prostirka. Uz nas i na nas stisnula su
se zbog manjka prostora jo dvojica njegovih starjeina, pa nas je tako vie iscrpio smjetaj nego
putovanje." Sutradan u jedan sat Massassoit je "donio dvije ribe koje je ulovio", priblino triput vee
od deverike; "kad su se skuhale, njih je barem etrdesetero zaiskalo svoj udio. Veina je i jela. U dvije
noi i jednom danu to nam je bio jedini obrok, i da jedan od nas nije kupio prepelicu, bili bismo
proveli putovanje postei." U strahu da e ih oamutiti nedostatak hrane, a takoer i sna zbog
"barbarskog pjevanja divljak (jer obiavahu se uspavljivati pjevanjem)", te kako bi mogli stii kui
dok jo imaju snage putovati, krenuli su. Koliko je do smjetaja, istina je da su bili bijedno primljeni,
premda je ono to je njima izgledalo kao neudobnost bez sumnje bilo namiljeno kao ast; no to se
tie jela, ne vidim kako su se Indijanci mogli bolje ponijeti. Smi nisu imali to jesti, a bili su dovoljno
mudri da ne pomiljaju kako bi isprike mogle nadomjestiti manjak hrane za njihove goste, pa su
pritegnuli kaieve bez ijedne rijei. Kad ih je Winslow drugom prilikom posjetio, u njih je bilo doba
obilja, pa u tom pogledu nije nita nedostajalo.
to se ljudi tie, oni e vas teko bilo gdje ostaviti na cjedilu. Vie sam posjetitelja imao dok sam
ivio u umi nego u bilo kojem drugom razdoblju svoga ivota; hou rei, bilo ih je. Upoznao sam ih
ondje nekoliko pod okolnostima povoljnijim no to bi mi to bilo mogue igdje drugdje. No manje njih
mi je dolazilo po triavom poslu. U tom je pogledu moje drutvo bilo prorijeeno samom mojom
udaljenou od grada. Tako sam se daleko povukao u veliki ocean samoe, u koji se izlivaju rijeke
drutva, da se oko mene mahom, kad su moje potrebe bile posrijedi, slijegao samo najfiniji talog. Usto,
do mene su s druge strane dopirala svjedoanstva o neistraenim i neiskrenim kontinentima.
Tko bi drugi jutros svratio do moga prebivalita doli pravi homerski ovjek ili Paflagonac 114
imao je tako prikladno i pjesniko ime da mi je ao to ga ovdje ne mogu otisnuti Kanaanin,
drvosjea i izraiva kolaca, koji moe nasaditi pedeset kolaca dnevno i koji je za posljednju veeru
imao svisca to ga je uhvatio njegov pas. 115 I on je uo za Homera te, "da nije knjig", ne bi "znaoto
da ini za kinih dana", premda u ve mnogo kinih sezona moda nije sasma doitao nijednu. Neki
sveenik koji je umio izgovarati grki nauio ga je u njegovoj dalekoj rodnoj upi itati biblijske
stihove; i sada mu, dok on dri knjigu, ja moram prevoditi Ahilejev prijekor Patroklu zbog njegova
snudenog lica: "to si seusplako to, oj Patroklo, poput enskia?"
111 U grkoj mitologiji, troglavi pas koji je uvao dveri podzemnoga svijeta.
112 Edmund Spenser (1552.-1599.), Faerie Queene, knjiga I., pjevanje i., 35. kitica.
113 Poglavica indijanskog plemena Wimpanoag koji je u 17. stoljeu sklopio mir s doseljenicima.
114 itelj Paflagonije, planinskog podruja u drevnoj Maloj Aziji.
115 Drvosjea se zvao Alex Therien; Thoreau ga podrobnije opisuje u svome Dnevniku.

71

"Ili si iz Ftije sam za kakove glasove uo?

Ta jo Aktoru sina Menetija kazuju iva,
Med Mirmidoncima ivi jo Pelej, sin Eakov,
Za njima mrtvima mi bio veoma alili mnogo."116
Nato e on: "Dobro je." Pod rukom nosi velik sveanj kore bijelog hrasta za nekog bolesnika,
koju je skupio u ovo nedjeljno jutro. "Valjda nema nikakva zla ako danas idem za takvim neim", veli.
Homer je za nj bio velik pisac, premda nije znao o emu je on to pisao. Jednostavnijeg i prirodnijeg
ovjeka bilo bi teko nai. Porok i bolest, koji svijetu daju tako turobnu moralnu boju, za nj jedva da su
postojali. Bilo mu je oko dvadeset osam godina, a Kanadu i oev dom napustio je dvanaest godina
ranije kako bi radio u Sjedinjenim Dravama i zaradio novac da najposlije kupi imanje, moda u
rodnoj zemlji. Bio je odliven iz najgrubljega kalupa: krupno ali tromo tijelo, pa ipak ljupkog dranja,
debelog vrata opaljenog suncem, tamne upave kose i tupih, snenih plavih oiju, koje bi se povremeno
ozarile izraajem. Nosio je ravnu sivu suknenu kapu, prljav ogrta boje vune i izme od kravlje koe.
Bio je silan potroa mesa i obino je nosio svoj objed na posao nekoliko kilometara od moje kue
jer cijepao je cijelo ljeto u limenom kablu: hladno meso, esto hladne svisce, i kavu u kamenoj boci
koja mu se klatila na uzici o pojasu; katkad bi me ponudio piem. Dolazio je rano, prelazei moje
grahovite, premda bez uznemirenosti ili urbe da stigne na posao kakvu oituju Amerikanci. Nije se
htio ozlijediti. Nije mario ako bi zaradio samo za smjetaj. Kad bi mu pas putem uhvatio svisca esto
je objed ostavljao u grmlju pa se vraao dva kilometra da ga pripremi i ostavi u podrumu kue u kojoj
je stanovao, nakon to bi pola sata mozgao moe li ga bez straha potopiti u jezero do sumraka volio
je dugo razmiljati o tim pitanjima. Ujutro bi u prolazu rekao: "Kako su golubovi debeli! Da mi nije
raditi svaki dan, mogao bih uloviti sve meso koje poelim golubove, svisce, zeeve, prepelice
bogami! Sve to mi treba za cijeli tjedan mogao bih naloviti za jedan dan."
Bio je vjet drvosjea i u svom se umijeu odavao stanovitoj kienosti i uresima. Stabla je rezao
ravno i tik uz tlo, kako bi izdanci koji poslije izbiju bili snaniji a saonice mogle kliziti preko panjeva;
umjesto pak da ostavi cijelo stablo kao potporu privezanom drvu, podrezao bi ga u vitak kolac ili
trijesku koju ste na koncu mogli odlomiti rukom.
Zanimao me jer je bio tako tih i samotan a k tomu tako sretan: vrelo dobra raspoloenja i
zadovoljstva koji su mu se prelijevali iz oiju. Njegovo veselje bilo je bezostatno. Kadto bih ga vidio
za poslom u umi, kako obara drvee, pa bi me kroz neizrecivo zadovoljan smijeh pozdravio na
kanadskom francuskom, premda je govorio i engleski. Kad bih mu priao, prekidao je posao, u napol
priguenom veselju opruio se uz deblo bora to ga je sruio pa sastrugao unutarnju stranu kore,
uvaljao je u kuglicu i vakao dok se smijao i govorio. Toliko obilje ivotne sile bijae u njega prisutno
te bi se ponekad znao spotaknuti i valjati po zemlji smijui se neemu to ga je navelo na razmiljanje i
zagolicalo ga. Gledajui stabla oko sebe uskliknuo bi: "Bogami, uivam u ovom cijepanju do mile
volje, ne treba mi bolje razonode." Ponekad, u dokolici, po cijeli bi se dan zabavljao u umi depnim
pitoljem, ispaljujui u pravilnim razmacima plotune samome sebi dok je hodao. Po zimi bi naloio
vatru na kojoj je u podne grijao kavu u kotliu; a dok je sjedio na kladi i jeo svoj obrok, navratile bi
katkad sjenice pa mu sletjele na ruku i stale kljucati krumpir u njegovoj aci; govorio je da "voli biti
okruen tim malim svatovima".
U njemu bijae poglavito razvijen ivotinjski ovjek. Po tjelesnoj izdrljivosti i namirenosti bio
je roak boru i stijeni. Jednom sam ga upitao nije li ponekad naveer umoran nakon to je cijeli dan
radio, na to je on, iskrena i ozbiljna pogleda, odgovorio: "Bogati, ja nikad u ivotu nisam bio
umoran." No intelektualni i ono to se naziva duhovnim ovjekom u njemu su spavali kao u dojeneta.
Bio je poduen samo na onaj neduan i neuinkovit nain na koji katoliki sveenici poduavaju
uroenike, a kojim se uenik nikad ne obrazuje do stupnja osvijetenosti, nego tek do stupnja
116 Ilijada 16,7 i 13-16, prev. Tomislav Mareti, Nakladni zavod MH, Zagreb, 1987.

72

pouzdanja i poitanja pa dijete ne postaje ovjekom, nego ostaje djetetom. Kad ga je stvorila, priroda
mu je dala snano tijelo i zadovoljstvo dodijeljenom sudbinom te ga poduprla sa svih strana
poitanjem i povjerenjem kako bi svojih sedamdeset godina proivio kao dijete. Bio je tako priprost i
bezazlen da ga nikakvo predstavljanje ne bi moglo predstaviti, kao da svome susjedu predstavljate
svisca. Morao ga je odgonetati kao i vi. Nije htio igrati nikakve uloge. Ljudi su mu plaali nadnicu za
rad i tako mu pomagali da se hrani i odijeva; ali nikad s njima nije razmjenjivao miljenja. Bio je tako
jednostavan i prirodno smjeran ako se smjernim moe nazvati netko tko niemu ne tei da
smjernost nije u njega bila izrazita osobina niti ju je on mogao pojmiti. Mudriji ljudi bijahu za nj
polubogovi. Ako biste mu rekli da takav dolazi, postupao je kao da dri kako neto tako velebno nee
od njega oekivati nita, nego e svu odgovornost preuzeti na sebe a njega prepustiti zaboravu. Nikad
nije uo zvuk hvale. Napose je tovao pisca i propovjednika. Njihova djela bijahu udesa. Kad sam mu
rekao da prilino mnogo piem, dugo je smatrao da mislim naprosto na rukopis, jer je i sam u pisanju
bio neobino vjete ruke. Katkad sam zaticao ime njegove rodne upe lijepo ispisano u snijegu kraj
ceste, s pravilnim francuskim naglaskom, pa bih znao da je onuda proao. Upitao sam ga poeli li ikad
zapisati svoje misli. Na to je kazao da je ponekad itao i pisao slova onima kojima to ne umiju, ali da
nikad nije pokuavao zapisivati misli ne, ne zna on to, ne bi znao to da prvo zapie, to bi ga ubilo,
a u isto vrijeme jo treba paziti na pravopis!
uo sam da ga je jedan istaknuti mudrac i reformator upitao ne bi li elio da se svijet promijeni;
a on je, iznenaeno se smijuljei i ne znajui da je to pitanje ikad prije postavljeno, na svome
kanadskom akcentu odgovorio: "Ne, sasvim mi se svia." U nekom bi filozofu druenje s njim
pobudilo tota. Stranca se doimao kao da openito ne zna nita; no ja sam katkad u njemu vidio
ovjeka kakva nisam vidio prije, i nisam znao je li mudar poput Shakespearea ili naprosto neznalica
poput djeteta, da li da mu pripiem istananu poetsku svijest ili glupavost. Neki mi je mjetanin rekao
da ga je, kad ga je sreo kako lunja selom pod tijesnom kapicom i zvidi sebi u brk, podsjetio na
preruena kraljevia.
Jedine mu knjige bijahu neki godinjak i prirunik iz aritmetike, u kojoj je bio poprilian
strunjak. Prvi je pak za nj bio svojevrsna enciklopedija, za koju je smatrao da sadri kratak pregled
ljudskog znanja, to je u znatnoj mjeri i bio sluaj. Rado sam ga ispitivao u vezi s raznim trenutanim
reformama, a on ih je u pravilu sagledavao u nadasve jednostavnom i praktinom svjetlu. Nikad prije
nije uo za takvo to. Bi li mogao bez tvornica? upitao sam. Nosim sivi vermontski kaput kune izrade,
ree, i taj je dobar. Bi li se mogao odrei aja i kave? Prua li ova zemlja ikakav napitak osim vode?
Namakao je lie kukute u vodi i pio ga te drao da je to za topla vremena bolje od vode. Kad sam ga
upitao bi li mogao bez novca, pogodnost novca prikazao je na takav nain da je natuknuo i usuglasio
se s najfilozofinijim prikazima podrijetla te ustanove, kao i sa samom tvorbom rijei pecunia.117 Da
posjeduje vola, a eli u trgovini nabaviti igle i konac, bilo bi nezgodno a ubrzo i nemogue, smatrao je,
zaloiti svaki put iznova dio ivotinje koji bi odgovarao toj svoti. Mnoge je ustanove umio braniti
bolje od svakog filozofa, jer je, opisujui ih u odnosu na sebe, iznosio pravi razlog njihove prevlasti, a
spekulacija ga nije navodila ni na kakav drugi. Drugom prilikom, uvi za Platonovo odreenje
ovjeka dvonoac bez perja kao i to da je netko izloio oerupanog pijetla i nazvao ga
Platonovim ovjekom, ustvrdio je da je znaajna razlika u tome to se koljena savijaju na krivu stranu.
Kadto bi uzviknuo: "Kako ja volim govoriti! Bogami, mogao bih govoriti cijeli dan!" Jednom, poto
ga mjesecima nisam vidio, upitao sam ga je li mu toga ljeta sinula kakva nova ideja. "Boe dragi",
rekao je, "za ovjeka koji mora raditi kao ja ve je dobro ako ne zaboravi ideje koje ima. Moda je
ovjek s kojim okopava sklon utrkivanju; onda ti, bogami, panja ne smije poputati, mora misliti na
korov." U takvim bi me prilikama katkad prvi upitao jesam li postigao kakav napredak. Jednoga
zimskog dana upitao sam ga je li uvijek zadovoljan sobom, u elji da uputim na nadomjestak za
sveenika izvana u njemu i na neki vii motiv za ivljenje. "Zadovoljan!" kazao je. "Neki ljudi
zadovoljni su ovim, neki onim. Netko e, moda, ako ima dovoljno, bogami biti zadovoljan ako sjedi
117 Lat. "novac", izvedeno od pecus, "stoka, blago".

73

cijeli dan leima okrenut vatri a trbuhom stolu!" Ipak ga nikad, nikakvim manevrima, nisam uspio
navesti da stvari sagleda na duhovan nain; najvie to je, ini se, poimao bijae puka svrsishodnost,
ije razumijevanje moete oekivati od ivotinje; a to praktiki vrijedi za veinu ljudi. Ako bih mu
predloio ikakvo poboljanje u nainu ivota, odgovorio bi mi naprosto, bez ikakva aljenja, da je
prekasno za to. No u potpunosti je vjerovao u potenje i sline vrline.
U njemu se mogla uoiti stanovita pozitivna originalnost, ma koliko sitna, i povremeno bih
opazio da razmilja samostalno i izraava vlastito miljenje, to je tako rijetka pojava da bih svakog
dana hodao petnaest kilometara da je promatram, a ono se svodilo na preosmiljavanje mnogih
drutvenih ustanova. Premda se kolebao, a moda se i nije uspijevao razgovijetno izraziti, uvijek je u
pozadini imao predoivu misao. No, njegovo je miljenje bilo tako primitivno i uronjeno u njegov
ivotinjski ivot te je, iako vema obeavajue od mnijenja naprosto uenog ovjeka, rijetko
dozrijevalo do iega priopivog. Upuivao je na to da i na najniim stupnjevima ivota moe biti ljudi
od duha, koliko god oni bili trajno smjerni i nepismeni, koji vazda zauzimaju vlastito gledite, ili i ne
hine da ita vide; koji su bezdani kao to se neko dralo za Walden, makar moebit bili tamni i blatni.
Mnogi je putnik skrenuo s puta da vidi mene i unutranjost moje kue te bi, kao izliku za
navraanje, zamolio au vode. Rekao bih im da ja pijem iz jezera i pokazao onamo, nudei da im
posudim zaimau. Koliko god sam daleko ivio, nisam bio poteen toga godinjeg posjeivanja koje
se, ini mi se, zbiva oko prvoga travnja, kada su svi u pokretu; a imao sam pritom i sree, premda je
meu mojim posjetiteljima bilo udnovate eljadi. Dolazili su me vidjeti slaboumnici iz ubonice i od
drugdje, ali ja sam ih teio navesti da upregnu svu pamet koju imaju i da mi se povjere; u takvim je
sluajevima pamet postajala temom naeg razgovora, i na taj sam nain bio obeteen. tovie,
spoznao sam da su neki od njih mudriji od takozvanih nadglednika mjesnih siromaha i vijenika te
pomiljao kako je dolo vrijeme da se stvari preokrenu. Koliko je do pameti, nauio sam da nema
mnogo razlike izmeu polovice i cjeline. 118 Jednog me je dana, konkretno, neki bezazleni, prostoduni
siromah, kojega sam zajedno s drugima esto viao kako slui kao predmet iivljavanja te je sjedio na
vaganu u polju pazei da stoka i on sam ne odlutaju, posjetio i izrazio elju da ivi kao ja. S krajnjom
jednostavnou i iskrenou, posve superiornom, ili upravo inferiornom, svemu to nazivaju
poniznou, rekao mi je da je "umno zaostao". Bijahu to njegove rijei. Gospod ga je takvim stvorio,
no on je drao da se Gospod brine o njemu koliko i o drugima. "Oduvijek sam takav", kazao je, "od
djetinjstva; nikad nisam imao mnogo pameti; nisam bio kao druga djeca, slab sam u glavi. Tako je
valjda Gospod htio." I eto ga gdje dokazuje istinitost svojih rijei. Za mene je bio metafizika
zagonetka. Rijetko sam upoznao blinjeg koji je toliko obeavao tako je jednostavno i iskreno i
tako istinito bilo sve to je govorio. I, uistinu, u mjeri u kojoj se inilo da se poniava bio je uzvien.
Isprva nisam znao nije li to plod mudre politike. inilo se da bi na temelju estitosti i iskrenosti to ga
je poloio taj ubogi slaboumni siromah nae openje moglo uznapredovati i do neeg boljeg no to je
openje mudraca.
Imao sam i gostiju od onih koji se obino ne ubrajaju meu gradsku sirotinju, iako bi trebalo;
koji u svakom sluaju spadaju u sirotinju svijeta; gostiju koji od vas ne zahtijevaju gostoprimstvo,
nego hospitalizaciju; koji iskreno ele da im se pomogne a u zaglavlju svoga zahtjeva navode kako su
odluni u tome da nikad ne pomognu sami sebi. Od posjetitelja iziskujem da ba ne skapava, pa makar
imao najbolji tek na svijetu, kako god ga stekao. Predmeti milosra nisu gosti. Ljudi koji nisu znali kad
je njihov posjet zavrio, premda sam se ja iznova primao svoga posla i odgovarao im sa sve vee
udaljenosti. Ljudi gotovo svih razina pameti navraali su k meni u doba seoba. Neki koji su imali vie
pameti no znanja o tome to bi s njim; odbjegli robovi s plantanim navikama, koji su oslukivali s
vremena na vrijeme, poput lisice iz basne, kao da uju lovake pse to laju na njihovu tragu, pa me
moleivo pogledavali, kao da kau:
118 Engleski izraz za "slaboumnika" je half-witted, doslovce "polu-pametan", otuda igra rijei.

74

"Kranine, hoe li me poslat natrag?"

Meu inima i jedan pravi odbjegli rob, kojemu sam pomogao da proslijedi prema zvijezdi
sjevernjai. Ljudi od jedne ideje, poput kokoi s jednim piletom, a i ono je pae; ljudi od tisuu ideja i
razbaruene glave, poput onih kokoi koje moraju voditi rauna o stotini pilia, a sve naganjaju jednu
bubu i svakog se jutra njih dvadeset izgubi u rosi te se tako raupaju i zaprljaju; ljudi s idejama
umjesto nogama, svojevrsne intelektualne stonoge od kojih bi vas cijeloga podili srsi. Jedan je ovjek
predloio da uvedem knjigu u koju bi posjetitelji upisivali svoja imena, kao u Bijelom gorju; 119 ali,
avaj! imam predobro pamenje da bi to bilo potrebno.
Nisam mogao a da ne zapazim neke osebujnosti svojih posjetitelja. inilo se da je djevojkama,
djeacima i mladim enama openito drago biti u umi. Gledali su jezero i cvijee i korisno provodili
vrijeme. Poslovni ljudi, ak i poljodjelci, mislili su jedino na samou i zaposlenost, kao i na veliku
udaljenost na kojoj boravim od ovog ili onog; i premda su govorili kako vole povremeno prolunjati
umom, bilo je oito da nije tako. Nemirni i zauzeti ljudi, kojima je sve vrijeme odlazilo na stjecanje
za ivot i njegovo odravanje; sveenici koji su govorili o Bogu kao da uivaju u monopolu na taj
predmet, koji nisu podnosili raznovrsna miljenja; lijenici, pravnici, nespokojne domaice koje su
zabadale nos u moj ormar i postelju dok sam bio vani kako je ga ta-i-ta doznala da moje plahte
nisu iste kao njezine? mlade koja je prestala biti mlada i zakljuila da je najsigurnije slijediti
utabanu stazu profesija svi su oni mahom govorili da u mome poloaju nije mogue uiniti neto
naroito dobro. Da, u tome je bila kvaka! Stari, nemoni i plahi, koje god dobi i spola, najvie su
razmiljali o bolesti te o nenadanim nesreama i smrti; njima se ivot inio pun opasnosti kakve
opasnosti ima ako na nju ne misli? i smatrali su da bi razborit ovjek pomno odabrao najsigurniji
poloaj, gdje dr. B. moe svakog asa biti pri ruci. Za njih selo bijae doslovce ko-muna, 120 savez za
meusobnu obranu, i pretpostavili biste da ni u branje borovnica ne bi poli bez kutije prve pomoi. To
u osnovi znai da, ako je ovjek iv, uvijek postoji opasnost da bi mogao umrijeti, premda valja
dopustiti da je opasnost manja u mjeri u kojoj je ovjek, prije svega, i mrtav i iv. ovjek se izlae
jednakim rizicima kad sjedi i kada tri. Bijahu tu napokon i samozvani reformatori, najvei
dosadnjakovii od sviju, koji su mislili da ja vazda pjevam:
Ovo je kua koju sagradih;
Ovo je ovjek to ivi u kui koju sagradih;
ali nisu znali da trei stih glasi:
Ovo su ljudi koji kinje ovjeka
to ivi u kui koju sagradih.
Nisam se bojao grabljivica kokoara, jer nisam drao kokoi, ali sam se bojao grabljivica
ovjeara.121
Imao sam i posjetitelja koji su me veselili vie od potonjih. Djecu koja su dolazila brati bobice,
eljezniare koji su u istim kouljama nedjeljom ujutro polazili u etnju, ribare i lovce, pjesnike i
filozofe, rijeju sve estite hodoasnike koji su u umu izili radi slobode te su doista ostavili selo za
sobom, bio sam spreman pozdraviti sa: "Dobro doli, Englezi! Dobro doli, Englezi!" 122 jer s tim sam
sojem imao veze.

119 White Mountains, popularno zimovalite u New Hampshireu.

120 Misli se na etimologiju latinske rijei communio, koja znai "zajednica", ali prvobitno upuuje na "zajedniko
obzidavanje, zidanje opkopa, bedema u svrhu zajednike obrane".
121 Ili lovaca na ljude, koji su hvatali odbjegle robove u dravama na Jugu.
122 Navodno je tim rijeima neki Indijanac pozdravio prve doseljenike koji su se iskrcali u Plymouthu.

75

Grahovite
U meuvremenu je moj grah, iji su zasaeni redovi ukupno ve bili dugi jedanaest kilometara,
nestrpljivo iekivao okopavanje, jer je najraniji izrastao znatno prije no to je najkasniji dospio u
zemlju; doista, teko su trpjeli odugovlaenje. Koji je bio smisao toga postojanog i samopotovanog,
toga malog heraklovskog posla, ne znam. Zavolio sam te svoje redove, svoj grah, premda toliko
brojniji no to mi je trebalo. Vezao me uza zemlju te sam stekao snagu poput Anteja. 123 Ali zato da ga
uzgajam? Samo nebo zna. Bila je to moja neobina rabota cijeloga ljeta navesti taj komad zemljine
povrine, koji je prije rodio samo petoprsticom, kupinama, gospinom travom i slinim, slatkim divljim
plodovima i ugodnim cvijeem, da umjesto njih proizvede tu mahunarku. to u ja nauiti od graha ili
on od mene? Njegujem ga, okopavam, drim ga na oku u rani i kasni sat, i to je moj dnevni posao.
irok je to i oku ugodan list. Pomonici su mi rosa i kia koje navodnjavaju ovo suho tlo te ono malo
plodnosti koliko je ima u samome tlu, a koje je veinom krto i jalovo. Neprijatelji su mi crvi, hladni
dani, a najvie svisci. Potonji su mi izgrizli etvrt jutra. Ali s kojim sam ja to pravom izgnao gospinu
travu i ostalo te prekopao njihov stari vrt ljekovitih trava? Ubrzo e im, meutim, preostali grah biti
pretvrd pa e otii u susret novim dumanima.
Kad su mi bile etiri godine, sjeam se dobro, doveli su me iz Bostona u ovaj moj rodni grad,
upravo kroz ove ume i ovo polje, do jezera. To je jedan od najstarijih prizora utisnutih u moje
pamenje. A sada, veeras, moja je frula pobudila odjeke nad tom istom vodom. Ovdje i dalje stoje
borovi stariji od mene, a ako su se neki i sruili, na njihovim panjevima kuham svoj objed, i posvuda
se uzdie novo raslinje pripremajui drugi vidik za nove djeake oi. Gotovo ista gospina trava nie
iz istoga vjekovnog korijena na tom panjaku, i ak sam i ja pomogao zaodjenuti taj udesni krajobraz
iz mojih djejih snova, a jedna od posljedica moje prisutnosti i djelovanja vidljiva je u tim listovima
graha, klipovima kukuruza i stabljikama krumpira.
Zasadio sam priblino dva i pol jutra visoravni; budui pak da je zemlja bila iskrena prije samo
petnaest godina, a i ja sam sm isupao dva ili tri hvata panjeva, nisam je niim pognojio; no po
vrcima strelica koje sam otkrivao pri okopavanju tijekom ljeta pokazalo se da je ovdje neko ivio
izumrli narod koji je sadio kukuruz i grah prije no to su doli bijelci da iskre zemlju, pa su tako
donekle iscrpli tlo za tu kulturu.
I prije no to bi ikoji svizac ili vjeverica pretrali cestu, prije no to bi se sunce podiglo iznad
grmolikih hrastova, jo sa svom rosom, premda su me seljaci upozoravali da to ne inim ja bih vam
savjetovao da, ako je mogue, sav svoj posao obavljate dok jo ima rose poinjao sam uklanjati
redove bahata korova u svome grahovitu i zasipati im glave prainom. Rano ujutro radio sam
bosonog, gacajui poput kipara po rosnom i mrviastom pijesku, ali u nastavku dana stopala bi mi se
od sunca osula plikovima. Sunce me obasjavalo dok sam okopavao grah, koraajui polako natrag pa
naprijed tom utom, pjeskovitom zaravni, izmeu osamdeset metara dugih zelenih redova kojima je
jedan kraj zavravao u hrastovoj ikari gdje sam mogao poinuti u hladu, a drugi u kupinjaku ije bi
zelene bobe produbile boju kad bih dovrio drugi niz. Uklanjanje korova, zgrtanje svjee zemlje oko
grahovih stapki te bodrenje toga korova koji sam posijao kako bi uto tlo izrazilo svoju ljetnu misao
listovima i cvjetovima graha umjesto pelinom, pirikom i prosom, kako bi zemlja rekla "grah" umjesto
"trava" to bijae moj dnevni posao. Kako nisam imao mnogo pomoi od konja ili marve,
unajmljenih mukaraca i djeaka ili pak usavrenog poljodjelskog orua, bio sam mnogo sporiji te sam
se sa svojim grahom zbliio mnogo vie no to je obino sluaj. Ali rad rukama, ak ni kad granii s
123 U grkoj mitologiji, Antej je bio div koji je svoju snagu crpio iz zemlje dokle god je s njom bio u dodiru; Heraklo ga je
prije svoga zadnjeg "posla" ubio podigavi ga s tla.

76

muenjem, nije moda nikad najgori oblik dokonosti. Nosi on trajnu i nepropadljivu poruku, a
uenjaku prua klasian ishod. Za putnike koji su preko Lincolna i Waylanda putovali tko zna kamo ja
sam bio pljunuti agricola laboriosus;124 oni udobno posjednuti u jednoprenim kolima, nalakeni o
koljena, uzde im se klate u vijencima, a ja sjedilaki, radini sin zemlje. No, ubrzo bi moje
gospodarstvo ieznulo iz njihova vidika i misli. Bijae to nadaleko jedino otvoreno i obraeno polje s
obiju strana ceste pa su se njime temeljito koristili, a do ovjeka u polju kadto je dopiralo vie
avrljanja i primjedbi putnik no to je njegovu uhu bilo namijenjeno: "Grah tako kasno! Graak tako
kasno!" jer ja sam nastavljao saditi dok su ostali poinjali okopavati pomoni poljodjelac nije
nita posumnjao. "ito, moj djeae, za krmu, ito za krmu." "Zar on ondje ivi?" pita crni eir sivog
kaputa; a seljak grubih crta zauzdava svoje ljupko kljuse da upita to to inite, ta on ne vidi nikakvo
gnojivo u brazdama i preporua malo pilovine ili bilo kakvog otpada, moe i pepela ili buke. Ali
ovdje je bilo dva i pol jutra brazdi, a mjesto zaprege samo motika i dvije ruke da je vuku uslijed
zazora spram inih zaprega i konja dok je pilovina bila daleko. Drndajui se uz njega, suputnici su ga
naglas usporeivali s drugim poljima kojima su prolazili, pa sam doznao kako stojim u
zemljodjelskom svijetu. Toga polja nije bilo u izvjeu g. Colemana. 125 Usput kazano, tko procjenjuje
vrijednost uroda to ga priroda donosi na jo divljijim poljima koja ovjek nije unaprijedio? Urod
engleskog sijena pomno se vae, izraunavaju se vlanost, silikati i potaa; ali u svim dolinama i
jezerskim dupljama u umama, na panjacima i u movarama raste obilan i raznovrstan urod, samo to
ga ovjek ne anje. Moje je polje takorei bilo spona izmeu divljih i obraenih polja; kao to su neke
drave civilizirane, druge polucivilizirane, a neke divlje ili barbarske, tako je i moje polje bilo, premda
ne u loem smislu, polukultivirano polje. Grah to sam ga uzgajao, radosno se vraao svome divljem i
primitivnom stanju, a moja mu je motika svirala Rans des Vaches.126
Nadohvat ruke, na najvioj granici jedne breze, pjeva smei drozd ili crveni drozd, kako ga
neki vole zvati cijeloga jutra, radostan zbog vaeg drutva, te bi pronaao polje drugog seljaka da
vae nije ovdje. Dok vi sijete sjeme, on dovikuje: "Baci ga, baci ga prekrij ga iupaj, iupaj,
iupaj." Ali to nije bilo ito, pa je bilo sigurno od takvih neprijatelja. Moda ete se pitati kakve veze
ima njegovo truanje, njegove amaterske paganinijevske izvedbe na jednoj ili dvadeset ica, s vaom
sjetvom, a ipak e vam biti drai od lunatog pepela ili sadre. Bio je to jeftin nain povrinskog
gnojenja u koji sam potpuno vjerovao.
Dok sam motikom oko redova nanosio jo svjeiju zemlju, remetio sam pepeo nezabiljeenih
naroda koji su u praiskonsko doba ivjeli pod ovim nebom, a njihovo malo ratno i lovako orue
izlazilo je na svjetlo ove dananjice. Poivalo je izmijeano s drugim prirodnim kamenjem, od kojih je
poneko nosilo tragove nagorenosti indijanskim vatrama a drugo suncem, kao i s krhotinama grnarije i
stakla to su ih ovamo donijeli noviji obraivai zemlje. Kad bi mi motika zveknula o kamenje, ta je
glazba odzvanjala umom i nebom te je tvorila pratnju mome poslu koji je donosio trenutaan i
neizmjerljiv urod. Nije to vie bio grah koji sam ja okopao, niti ja koji sam okopavao grah; i prisjeao
sam se, sa saaljenjem koliko i s ponosom, ako sam se uope prisjeao, poznanika koji su otili u grad
da bi pohodili oratorije. Leganj mranjak kruio je za sunanih poslijepodneva u visini jer katkad bi
mi se ta rabota protegnula na cijeli dan poput truna u oku, iliti u nebeskom oku, obruavajui se s
vremena na vrijeme uz zvuk kao da se nebo para, najzad se kida u dronjke, pa ipak bi iza njega ostajao
beavni svod; vraici koji ispunjavaju zrak i polau jaja na golom pijesku ili stijenju na vrhovima
brda, gdje ih malo tko pronalazi; vitki i ljupki nalik valiima na jezeru, poput lia to ga podie vjetar
te lebdi u nebesima; takvo srodstvo u prirodi vlada. Leganj je zrani brat vala to ga nadlijee i
nadgleda, a ona njegova savrena, krila naduta zrakom odgovaraju elementarnim, neopernaenim
morskim krilima. Katkad sam pak promatrao par enki legnja kako krue visoko na nebu, naizmjence
se uspinjui i sputajui, primiui se jedna drugoj pa se udaljujui, kao da utjelovljuju moje misli. Ili
124 Lat. radini zemljodjelac.
125 Henry Coleman (1795.-1849.), autor poljoprivrednih studija za dravu Massachusetts.
126 vicarska pjesma za dozivanje stoke.

77

bi me privukao prelazak divljih golubova iz ove u onu umu, uz blagi treperavi, lepetavi zvuk i urbu
pismonoe; ili bi pod kakvim trulim panjem moja motika otkrila mlitavog i zloslutnog, ezgotinoga
pjegavog dadevnjaka, trag Egipta i Nila, a opet naeg suvremenika. Kad bih zastao da se oslonim na
motiku, te zvukove i prizore uo bih i vidio posvuda u lijehi, kao dio neiscrpne zabave to je priroda
nudi.
U sveane dane grad puca iz svojih velikih topova, koji odjekuju do ove ume poput djejih
pucaljki, a povremeno dovde dopre i pokoji odjek vojne glazbe. Meni, u mome udaljenom grahovitu
na drugom kraju mjesta, veliki topovi zvuali su kao da se rasprsnula gljiva puhara; a kada se
odravala neka vojna smotra za koju nisam znao, katkad bih cijeloga dana imao neodreen osjeaj
nekog svrbea i boletine na obzoru, kao da e tamo uskoro izbiti osip, bilo od arlaha ili krletne
groznice, dok mi na koncu neki povoljniji zapuh vjetra, hitajui preko polja i cestom za Wayland, ne bi
donio obavijest o "topnicima". Udaljeno zujanje ostavljalo je dojam kao da su se neije pele zarojile i
da su ih susjedi, sukladno Vergilijevu savjetu, laganim zveckanjem najzvonkijeg posua nastojali
dozvati natrag u konicu. A kad bi taj zvuk posve zamro, zujanje prestalo i kad ni najpovoljniji vjetrovi
vie nisu kazivali nita, znao sam da su ih do zadnjega truta sigurno vratili u konicu Middlesexa te da
im je duh sada zaokupljen medom kojim je premazana.
utio sam ponos zbog spoznaje da se slobode Massachusettsa i nae domovine tako sigurno
uvaju, i vraajui se svome okopavanju ispunio bih se neizrecivim pouzdanjem te radosno nastavio
posao sa spokojnom vjerom u budunost.
Kad bi se nalo vie glazbenih sastava, zvualo je kao da je cijelo selo golem mijeh, a sve se
zgrade naizmjence ire i uz tutnjavu uruavaju. No, katkad bi do ove ume doprli doista uzvieni i
nadahnjujui zvuci, truba to pjeva o slavi, i osjeao sam kao da bih s uitkom mogao proburaziti
kakva Meksikanca127 jer zato bismo se uvijek bavili tricama i ogledavao se za nekim sviscem ili
tvorom da na njemu iskaem svoje vitetvo. Ti ratniki zvuci kanda su dolazili iz Palestine, a
podsjeali su me na stupanje kriara na obzoru, uz blago hujanje i treperavo gibanje kronji brijestova
koji se nadvijaju nad selo. Bijae to jedan od onih velikih dana; premda je nebo s moje istine
izgledalo onako vjeito velebno kao i svaki dan te nisam u njemu vidio nikakve razlike.
To dugo poznanstvo to sam ga njegovao s grahom bilo je jedinstveno iskustvo steeno
sadnjom, okopavanjem, branjem, reetanjem, sortiranjem kao i prodajom ovo posljednje bilo je
najtee a mogao bih dodati i jedenjem, jer kuao ga jesam. Bio sam odluan u tome da upoznam
grah.128 Dok je rastao, okopavao sam ga od pet ujutro do podneva, a ostatak dana obino sam provodio
u drugim poslovima. Pomislite samo na prisno i neobino poznanstvo to ga ovjek sklapa s raznim
vrstama korova unijet e to u ovaj prikaz stanovito ponavljanje, jer ponavljanja nije manjkalo ni u
mojoj raboti remetei tako nesmiljeno njegov krhki ustroj i tako ga nepravedno luei svojom
motikom, sravnjujui sa zemljom itave nizove jedne vrste i marljivo uzgajajui druge. Evo rimskog
pelina evo lobode evo kiselice evo pirike navali na nj, sasijeci ga, izvrni mu korijenje
prema suncu, neka mu ni vlakno ne ostane u hladu, inae e se okrenuti na drugu stranu i za dva dana
biti zelen ko poriluk. Dugotrajan rat, ne sa dralovima nego s korovom, tim Trojancima na ijoj su
strani bili sunce, kia i rosa. Svakodnevno sam grahu pritjecao u pomo oboruan motikom te
prorjeivao redove njegovih neprijatelja, punei rovove mrtvim korovom. Mnogi je srani Hektor
okien perjanicom, koji za itavu je stopu nadvisivao zbijene drugove, pao pod mojim orujem i
zakotrljao se u praini.
Te ljetne dane, to su ih pojedini moji suvremenici posvetili lijepim umjetnostima u Bostonu ili
Rimu, neki kontemplaciji u Indiji a drugi trgovini u Londonu ili New Yorku, ja sam tako, kao i drugi
seljaci u Novoj Engleskoj, posvetio poljodjelstvu. Ne da mi je grah trebao za jelo, jer po naravi sam
127 Bilo je to doba rata s Meksikom.
128 Aluzija na izraz not know beans, "nemati pojma" (mi bismo moda rekli: ne znati ni piljiva boba).

78

pitagorejac129 kad je grah posrijedi, bilo da je rije o varivu ili glasovanju, te sam ga razmjenjivao za
riu; nego moda, kao to neki moraju raditi u polju makar samo radi tropa i izraza, da bih jednoga
dana posluio nekom tvorcu parabola. Bijae to u cjelini rijetka zabava koja se, da se oduljila, mogla
pretvoriti u traenje snaga. Premda ga nisam gnojio i nisam ga sveg okopavao najednom, okopao sam
ga s obzirom na svoj domaaj neobino dobro i bio na kraju za to plaen, "budui da uistinu nema",
kao to kae Evelyn,130 "takvoga komposta ili gnojiva iole usporedivog s tim neprestanim pomicanjem,
mijeanjem i okretanjem humusa lopatom". "Zemlja", dodaje on drugdje, "navlastito ako je svjea,
posjeduje stanovit magnetizam, kojim privlai sol, silu ili svojstvo (zovite to kako vam drago) koje joj
daje ivot, a logika je itave te nae rabote i strke oko nje da nas hrani; sve pak balege i druge neiste
smjese tekar su zamjene to nadomjetaju to poboljanje." K tome, kako je u pitanju bilo jedno od onih
"istroenih i iscrpljenih svjetovnjakih polja to svetkuju svoj dan Gospodnji", moebit je, kao to sir
Kenelm Digby131 dri vjerojatnim, privuklo "ivotne duhove" iz zraka. Ubrao sam dvanaest vagana
graha.
No da budem odreeniji, jer ale se da je g. Coleman izvijestio mahom o skupim pokusima
seljake gospode, moji su izdaci bili sljedei:
Za motiku
$ 0,54
Oranje, drljanje i brazdanje
7,50 Previe.
Sjemenski grah
3,12 1/2
Sjemenski krumpir
1,33
Sjemenski graak
0,40
Sjeme repe
0,06
Bijela uzica za obranu od vrana
0,02
Konjski plug i djeak, tri sata
1,00
Konj i kola za urod
0,75
Ukupno
$ 14,72 1/2
Moj je prihod bio (patrem familias vendacem, non emacem esse oportet132), od
Devet vagana i dvanaest kvarata prodanoga graha
$ 16,94
Pet vagana velikih krumpira
2,50
Devet vagana malih
2,25
Trave
1,00
Stabljika
0,75
Ukupno
$ 23,44
to mi je ostavilo novanu dobit, kao to ve drugdje rekoh, od $ 8,71 1/2
Ovo je ishod mog iskustva u uzgoju graha. Zasijte oko prvog lipnja obini sitni grmasti grah, u
redovima razmaknutim metar sa pola metra, pazei da odaberete svjee okruglo i nemijeano sjeme.
uvajte se ponajprije crva pa popunite praznine sijui nanovo. Potom pazite na svisce, ako je mjesto
izloeno, jer oni e u prolazu gotovo posve izgristi najranije njeno lie; i opet, kad se pojave mladi
izdanci, oni ih uoe pa e vam ih operuati zajedno s pupovima i mladim mahunama, sjedei uspravno
poput vjeverice. No iznad svega anjite to je ranije mogue elite li izbjei mrazove te imati pristojan
i utriv urod; na taj nain moete utedjeti silan gubitak.
Stekao sam i sljedee iskustvo. Rekoh sebi: neu iduega ljeta tako revno saditi grah i kukuruz,
129 Pitagorina se sljedba, vjerojatno prema uiteljevu naputku, odricala graha.
130 John Evelyn, autor djela Terra, filozofijska rasprava o zemlji (1729.)
131 Engleski prirodoslovac i mislilac (1603.-1665.)
132 "Otac obitelji treba prodavati, a ne kupovati." (Katon, De agri cultura)

79

nego sjeme, ako takvo nije izgubljeno, kao to su iskrenost, estitost, jednostavnost, vjera, nevinost i
tome slino, i vidjeti nee li rasti u ovome tlu, ak i s manje muke i gnojenja, i hraniti me, jer za te
kulture ono zasigurno nije iscrpljeno. Avaj! Tako sam rekao sebi; ali sada je prolo jo jedno ljeto, pa
jo jedno i jo jedno, te sam ti, itatelju, duan kazati da je sjeme to sam ga zasadio, ako ono uope
jest bilo sjeme vrlina, izjedeno crvima ili da je izgubilo vitalnost te stoga nije niknulo. Ljudi e u
pravilu biti onoliko srani ili plahi koliko su to bili njihovi oevi. Ovaj e narataj posve sigurno sijati
kukuruz i grah svake godine upravo kao to su to Indijanci stoljeima inili i uili tome prve
doseljenike, kao da je u tome neki usud. Neki dan sam se zaprepastio vidjevi starca kako po najmanje
sedamdeseti put motikom dubi jame, i to ne zato da u njih legne! No, zato se itelj Nove Engleske ne
bi okuao u novim pustolovinama umjesto da polae toliko na urod svoga ita, krumpira, trave i na
svoje vonjake zato ne bi uzgajao druge kulture? emu se toliko brinuti za svoj sjemenski grah, a
uope se ne brinuti za nov narataj ljudi? Doista nahranjeni i razgaljeni trebali bismo biti onda ako
smo, kad sretnemo nekog ovjeka, sigurni da vidimo kako su se neke od osobina to sam ih naveo, a
koje svi cijenimo vie od onih drugih uroda, ali su veinom nairoko posijane i lebde u zraku, u njemu
ukorijenile i izrasle. Evo gdje cestom stie istanana i neizreciva osobina kao to je, primjerice,
istinoljubivost ili pravednost, makar u najmanjoj koliini ili novoj inaici. Nae bi poslanike trebalo
naputiti da kui alju takvo sjeme, a Kongres da pomae u njegovu raspaavanju diljem zemlje. 133 Kad
je iskrenost posrijedi, nikad se ne bismo trebali drati ceremonije. Nikad se ne bismo svojom niskou
meu sobom varali, vrijeali i proganjali, kad bi u nama postojala jezgra valjanosti i prijaznosti. Ne
bismo se trebali sretati u ovakvoj urbi. S veinom ljudi uope se ne susreem, jer oni kao da nemaju
vremena; zauzeti su svojim grahom. Ne bismo imali posla s ovjekom koji vazda tako rinta,
oslanjajui se na motiku ili lopatu kao tap u predahu od rada, ne poput gljive, nego dijelom izilim iz
zemlje, neto vie no uspravnim, nalik lastavicama koje su sletjele pa hodaju tlom:
"I dok govorae, kanda vinut e se u let,
krila su njegva se irila pa sklapala opet."134
pa bismo posumnjali da moebit razgovaramo s anelom. Kruh nas moda uvijek ne hrani, ali
nam uvijek ini dobro, ak uklanja ukoenost zglobova te postajemo gipki i bodri da, doim nismo ni
znali to nas boli, prepoznamo svaku tedrost u ovjeku ili prirodi, sudjelujemo u svakoj nepomuenoj
i junakoj radosti.
Drevno pjesnitvo i mitologija daju u najmanju ruku naslutiti da je poljodjelstvo neko bilo sveto
umijee; no mi se njime bavimo nesmotreno i u urbi lienoj potovanja, a cilj su nam samo velika
imanja i obilni urodi. Nemamo svetkovina, procesija ni ceremonije, ne izuzimajui nae stone smotre
i takozvane dane zahvalnosti, kojima seljak izraava osjeaj svetosti svoga poziva ili se podsjea na
njegovo sakralno podrijetlo. Ono to ga iskuava jesu nagrada i gozba. Ne prinosi on rtvu Cereri i
zemaljskom Jupitru, nego prije paklenskom Plutonu. Pohlepom, sebinou i niskom navadom, od
koje nitko od nas nije slobodan, da zemlju smatramo vlasnitvom, ili poglavito sredstvom za stjecanje
vlasnitva, krajolik se izobliuje, poljodjelstvo srozavamo a seljak vodi najbjedniji ivot. Prirodu
poznaje tek kao razbojnik. Katon kae da su dobici od poljoprivrede navlastito poboni ili pravini
(maximeque pius quaestus), a prema Varonu stari su Rimljani "istu zemlju nazivali Majkom i Cererom,
i drali su da oni to je obrauju vode poboan i koristan ivot te da su jedino oni preostali od roda
kralja Saturna".
Skloni smo zaboraviti da Sunce na naa obraena polja te na prerije i ume gleda bez razlike. Svi
oni podjednako odraavaju i upijaju njegove zrake, a ona prva tvore tek sitan djeli velebne slike to je
ono motri na svome dnevnom putu. U njegovim je oima sva zemlja poput vrta jednako obraena.
Stoga bismo blagodat njegove svjetlosti i topline trebali primati s odgovarajuim pouzdanjem i
133 U to je doba bio obiaj da lanovi Kongresa biraima dijele besplatno sjeme.
134 Frances Quarles (1592.-1644.), iz pete ekloge u The Shepard's Oracles.

80

velikodunou. Pa to onda ako cijenim sjeme ovoga graha i ujesen ga berem? Ovo iroko polje to ga
tako dugo gledam ne gleda mene kao glavnog obraivaa, nego mimo mene sile koje mu vema
pogoduju, koje ga navodnjavaju i zelene. Ovaj grah donosi plodove koje ne ubirem ja. Ne raste li
dijelom i za svisce? Penini klas (na latinskom spica, zastarjelo speca, od spe, nada) ne bi trebao biti
jedinom nadom poljodjelca; njegova jezgra ili zrno (granum, od gerendo, raajui) nije sve ime raa.
Kako nam, dakle, etva moe propasti? Zar se neu radovati i obilju korova, ije je sjeme itnica za
ptice? Od razmjerno je malog znaaja pune li polja seljakove ambare. Pravi poljodjelac okanit e se
strepnje, kao to vjeverice ne pokazuju brigu zbog toga hoe li uma ove godine roditi kestenjem ili
nee, i sa svakim danom okonati svoj posao, odriui se svakog prava na urod svojih polja i rtvujui
u duhu ne samo svoje prve nego i posljednje plodove.135

135 Aluzija na drevni poljodjelski obiaj prinoenja prvih plodova svake godine kao rtve.

81

Selo
Nakon kopanja, ili moda itanja i pisanja, za prijepodneva, obino bih se ponovno okupao u
jezeru, preplivavajui jedan od njegovih zatona kao normu, i sprao sa sebe prainu od rada ili pak
izgladio i zadnju boru izazvanu umnim radom, pa sam poslijepodne bio posve slobodan. Svaki dan ili
dva odlunjao bih do sela da ujem traeve koji ondje neprestano kolaju, bilo od usta do usta ili od
novina do novina, i koji su, uzeti u homeopatskim dozama, na svoj nain doista bili osvjeavajui
koliko i utanje lia i pitanje aba. Kao to sam etao umom da vidim ptice i vjeverice, tako sam
hodao selom da vidim ljude i djeake; umjesto vjetra meu borovima uo sam kloparanje kola. U
jednom smjeru od moje kue, na rijenim livadama bijae naseobina bizamskih takora; pod gajem
brijestova i platana na drugom kraju obzora steralo se selo uposlenih ljudi, koji mi bijahu jednako
udnovati kao da je rije o prerijskim psima: svak je sjedio na ulazu u svoju jazbinu ili trao u
susjednu na traanje. esto sam odlazio onamo da im promatram navike. Selo mi je izgledalo kao
velika itaonica novina; a s jedne strane, da bi je uzdravali, kao neko kod Redding & Companysa u
State Streetu, drali su orahe i groice, ili sol, brano i druge namirnice. Neki imaju tako silan tek za
onu prvu robu, naime za novosti, i tako krepke probavne organe, da mogu vjeno sjediti na javnim
prilazima a da se ne pomaknu i putati da se one krkaju i ukaju kroz njih poput etezijskih
vjetrova,136 ili kao da udiu eter koji u njih izaziva samo ukoenost i neosjetljivost na bol inae bi
sluanje esto bilo bolno ne utjeui na svijest. Jedva da mi se ikad, dok sam tumarao selom, pred
oima nije ukazao niz takvih veliina, bilo kako sjede na ljestvama i sunaju se, tijela nagnutog
naprijed i oiju to povremeno zvjeraju amo-tamo, pohotna izraza, ili pak kako se oslanjaju na tagalj s
rukama u depovima, poput karijatida, kao da ga podupiru. Budui obino napolju, uli su sve to je
lealo u zraku. To su najgrublji mlinovi, u kojima se svi traevi najprije ugrubo probave ili zdrobe prije
no to se kod kue isprazne u finija sita. Primijetio sam da su vitalni organi sela trgovina mjeovitom
robom, krma, potanski ured i banka, a kao nuan dio ustroja imali su na prikladnim mjestima i
zvono, velik top i vatrogasna kola; kue pak bijahu rasporeene tako da od ljudstva izvuku najvie, u
uliicama i jedna nasuprot drugoj, pa je svaki namjernik morao trati kroz jezikove ibe te su ga svaki
mukarac, ena i dijete mogli liznuti. Dakako, oni koji su bili smjeteni najblie elu niza, gdje su
mogli najvie vidjeti i biti vieni te ga prvi opaliti, za svoja su mjesta plaali najviu cijenu, dok je
nekolicina ratrkanih stanovnika na rubovima, gdje su se u nizu poinjali javljati dugi rascjepi pa je
putnik mogao skoiti preko zida ili zamaknuti kravljim stazama i tako pobjei, plaali su veoma
skromnu zemljarinu ili oknarinu. Na sve strane visjeli su znakovi da ga namame; neki da ga uhvate za
tek, kao gostionica ili duan ivenim namirnicama, neki za modni ukus, kao trgovina tekstilom ili
draguljarnica, drugi pak za kosu, stopala ili skut, kao brija, postolar ili kroja. Bilo je k tome jo
groznijih poziva da se navrati u svaku od tih kua, a negdje u to doba oekivalo se drutvo. Veinom
sam udesno izmicao tim pogiblima, bilo da sam smjesta odvano i bez oklijevanja produio prema
cilju, kao to se preporua onima koji tre kroz ibe, ili tako da sam misli zadrao na uzvienim
stvarima, poput Orfeja koji je, "glasno opjevavajui bogove na svojoj liri nadglasao Sirene i izvukao se
iz opasnosti". Kadto bih odjednom srnuo pa nitko ne bi znao gdje sam, jer nisam mnogo drao do
gracioznosti i nikad nisam oklijevao pred pukotinom u ogradi. ak sam imao obiaj upasti u neke
kue, gdje bi me lijepo primili pa bih, upoznavi se s jezgrom i posljednjim proreetanim novostima,
onim to se nataloilo, izgledima za rat i mir kao i s tim je li vjerojatno da e se svijet jo dugo odrati,
bio izveden kroza stranje prilaze i tako ponovno pobjegao u umu.
Kad bih ostao dokasna u mjestu, bilo mi je vrlo ugodno otisnuti se u no, osobito ako je bila
mrana i olujna, i odjedriti iz neke blistave seoske odaje ili predavaonice, s vreom raenoga ili
kukuruznog brana na ramenu, prema svojoj udobnoj luci u umi, poto sam vani sve pritegnuo i
136 Sredozemni ljetni vjetrovi.

82

povukao se pod palubu s veselom posadom misli, ostavivi samo vanjskog sebe za kormilom, ili ak
privezavi kormilo kad je plovidba bila mirna. Mnoga mi je plodna misao nadola dok sam uz vatru u
kolibi "plovio". Ni po kakvom vremenu nisam pretrpio brodolom niti se naao u nevolji, premda sam
nailazio na estoke oluje. U umi je, ak i za obinih noi, mranije no to veina predmnijeva. esto
sam morao dizati pogled s puta prema procjepu izmeu kronji da ustanovim kuda idem i, tamo gdje
nije bilo kolnog puta, stopalima napipavati slabaan trag to ga bijah utabao, ili pak kormilariti voen
poznatim odnosom pojedinih stabala koja sam osjeao rukama, prolazei primjerice izmeu dva bora,
udaljenih ne vie od pola metra, usred ume, u pravilu za najtamnije noi. Nakon to bih stigao kui za
mrane i sparne noi, kad su mi stopala napipavala put to ga moje oi nisu mogle vidjeti, odsutno
snatrei cijelim putem, dok me ne bi trgnulo to moram podii ruku da dignem zasun, ponekad nisam
bio kadar prisjetiti se nijednog koraka svoga hoda pa sam pomiljao da e moje tijelo moda pronai
put kui ako ga gospodar napusti, kao to ruke bez pomoi nalaze put do usta. Nekoliko puta, kad bi se
sluilo da posjetitelj ostane do veeri, a bila je tamna no, morao sam ovoga odvesti do kolnog puta iza
kue i potom ga uputiti u smjeru kojim mu valja ii, a kojim e ga prije voditi noge negoli oi. Jedne
veoma tamne noi uputio sam tako dvojicu mladia koji su lovili ribu u jezeru. ivjeli su na oko
kilometar i pol kroz umu i staza im je bila posve poznata. Dan ili dva iza toga jedan od njih kazao mi
je da su lutali vei dio noi, u blizini svoga posjeda, te su kui stigli tek pred jutro, a tada su ve, kako
je u meuvremenu palo vie estokih pljuskova a lie je bilo veoma vlano, bili mokri do koe. uo
sam za mnoge koji su zalutali ak i na seoskim ulicama, kad je tama bila tako gusta da ste je mogli
rezati noem, kao to veli izreka. Neki to ive u okolici mjesta, doavi onamo teretnim kolima u
kupovinu, morali su ondje odsjesti preko noi; gospoda i dame koji su doli u posjet skrenuli su
kilometar s puta, samo nogom opipavajui plonik i ne znajui kada skreu. Iznenaujue je i
nezaboravno, a i dragocjeno iskustvo, izgubiti se u umi u bilo koje doba. esto e za snjene oluje,
ak i po danu, ovjek izbiti na poznatu mu cestu a da ipak ne bude u stanju razabrati koji put vodi u
selo. Iako zna da ju je proputovao u tisuu navrata, ne moe prepoznati nijednu njegovu znaajku,
nego mu je neobian kao da je posrijedi neka cesta u Sibiru. Nou je, dakako, neprilika neizmjerno
vea. U svojim najobinijim etnjama neprestano se, premda nesvjesno, poput kormilara ravnamo
prema odreenim poznatim svjetionicima i rtovima, a i ako skrenemo s uobiajene rute i dalje u umu
nosimo neko oblinje predbreje; i tek kad se potpuno izgubimo ili okrenemo jer ovjeka na ovome
svijetu treba samo jednom okrenuti zatvorenih oiju da se izgubi poinjemo uviati neizmjernost i
udnovatost prirode. Svaki ovjek mora iznova uiti strane svijeta svaki put kad se probudi, bilo iz sna
ili drugaije odsutnosti duha. Istom kad se izgubimo, drugim rijeima, istom kad izgubimo svijet,
poinjemo nalaziti sebe, shvaati gdje smo i kako je raspon naih odnosa beskonaan.
Jednog poslijepodneva potkraj prvoga ljeta, kad sam otiao u selo postolaru po cipelu, uhvatili su
me i strpali u zatvor jer, kao to sam drugdje ispripovijedao, 137 nisam platio porez, odnosno nisam
priznao autoritet drave koja kupuje i prodaje mukarce, ene i djecu kao stoku na vratima svoga
senata. U umu bijah otiao zbog drugih razloga. No kamo god ovjek otiao, ljudi e ga pratiti i
dohvaati apama svojih prljavih ustanova te ga, ako mogu, primorati na pripadnost njihovu oajnom
bratstvu udaka.138 Istina, mogao sam se nasilno oduprijeti s vie ili manje uinka, mogao sam se
"razbjesniti" na drutvo, ali bilo mi je drae da se drutvo "razbjesni" na mene, budui da je ono bilo
oajnika strana. Meutim, pustili su me sutradan pa sam podigao svoju popravljenu cipelu i vratio se
u umu na vrijeme da objedujem borovnice na Fair-Haven Hillu. 139 Nikad me nije uznemiravao nitko
osim osoba koje su predstavljale dravu. Nisam imao brave ni zasuna osim na stolu s mojim papirima,
ak ni avao koji bih pribio preko kvake ili prozora. Nikad nisam zakljuavao vrata, ni nou ni danju,
makar izbivao vie dana; ak ni idue jeseni kad sam proveo dva tjedna u umama Mainea. Pa ipak,
moja se kua potivala vie no da je bila okruena etom vojnika. Umorni putnik mogao se odmoriti i
137 U Graanskom neposluhu.
138 Aludira se (i) na International Order of Odd Fellows, doslovce "Meunarodni red udaka", tajnu bratovtinu osnovanu
u Londonu u 18. stoljeu s ciljem drutvenog povezivanja i uzajamne pomoi.
139 U prijevodu: na "Brdu ugodnog zaklona".

83

ugrijati uz moje ognjite, knjigoljubac se zabaviti s nekoliko knjiga na mome stolu, a znatieljnik je,
otvorivi vrata moje spremnice, mogao vidjeti to mi je ostalo od ruka te kakvi su mi izgledi za
veeru. No, premda su mnogi ljudi iz svih slojeva prolazili ovuda prema jezeru, nisam s te strane
pretrpio nikakvu ozbiljniju smetnju i nikad mi nije uzmanjkalo nita osim jedne knjiice, sveska
Homera, koji je moda bio neprilino pozlaen, a vjerujem da je i njega vojnik iz naeg logora ve
naao.140 Uvjeren sam da bi, kad bi svi ljudi ivjeli jednostavno kao to sam ja ivio tada, kraa i
razbojnitvo bili nepoznati. Do njih dolazi samo u zajednicama u kojima neki imaju vie no to
dostaje, a drugi nemaju dovoljno. Popeovi Homeri141 ubrzo bi se dolino razdijelili.
"Nec bella fuerunt,
Faginus astabat dum scyphus ante dapes."
"Jer nije bilo rata kad se na gozbi pilo
iz bukova vra."142
"Vi to upravljate javnim poslovima, emu pribjegavati kaznama? Ljubite vrlinu i ljudi e biti
vrli. Vrline su uzviena ovjeka poput vjetra, vrline obinoga poput trave; trava se, kad preko nje
prijee vjetar, povija."143

140 U prii iz "Konfucijevih izreka", koju je Thoreau priredio za jedan asopis, vojnik koji je izgubio tit tjei se milju da
e ga drugi vojnik pronai i upotrijebiti.
141 Misli se na znamenite prepjeve Ilijade i Odiseje iz pera engleskog pjesnika Alexandera Popea (1688.-1744.).
142 Iz Tibulovih Elegija, 3.11.7-8, nav. prema Latinska poezija, prev. Nikola Milievi, Zora, Zagreb, 1964., str. 80.
143 Konfucije, Analekta, XII.

84

Jezera
Kadto bih, zasitivi se ljudskog drutva i naklapanja te iscrpivi sve svoje seoske prijatelje,
odlutao jo dalje na zapad no to inae boravim, u jo manje posjeene dijelove mjesta, "u svjee ume
i panjake nove",144 ili bih, dok je sunce zalazilo, veerao borovnice i kupine na brijegu Fair Havenu te
spremao zalihu za vie dana. Plodovi ne pruaju svoj pravi okus onome tko ih kupuje, kao ni onome
tko ih uzgaja za trite. Samo je jedan put da se do njega doe, pa ipak malo njih ide tim putem. elite
li doznati kakav je okus borovnica, pitajte kravara ili prepelicu. Gruba je pogreka misliti da ste okusili
borovnice ako ih nikada niste brali. Borovnice nikad ne stiu do Bostona; za njih ondje ne znaju
otkako rastu na njegovim trima bregovima. Ambrozijski i esencijalni dio ploda izgubi se makom koji
se otare na trgovakim kolima te on postaje obinom krmom. Dokle god vlada Vjena Pravda, nijedna
neduna borovnica nee se s breuljaka moi prenijeti onamo.
Povremeno, kad bih s kopanjem za taj dan bio gotov, pridruio bih se nekom nestrpljivom
pajdau koji je od jutra lovio ribu, tih i nepomian poput patke ili lista na vodi, te bi, okuavi se u
raznoraznim vrstama filozofije, do moga dolaska obino zakljuio da pripada drevnoj sljedbi
cenobita.145 Bio je ondje jedan stariji ovjek, izvrstan ribolovac i vian svakojakim umskim
vjetinama, koji je moju kuu rado gledao kao zdanje podignuto na korist ribarima; a mene je jednako
radovalo kad bi sjeo pred moja vrata da uredi svoje povraze. Gdjekad bismo sjeli zajedno posred
jezera, on na jednom kraju amca, ja na drugom; no ne bismo razmijenili mnogo rijei, jer je on u
svojim poznim godinama ogluio, ali bi zapjevuio povremeno neki psalam, koji bijae prilino
usklaen s mojom filozofijom. Nae je openje otuda krasio nepomuen sklad, sjeanju daleko
ugodniji nego da se odravao govorom. Kada, kao to je obino bio sluaj, nisam imao nikoga s kime
bih razgovarao, podizao sam jeku udarajui veslom o bok svoga amca te sam ispunjavao okolnu umu
zvukom to se kruno razlijegao, draei je kao vlasnik zvjerinjaka svoje divlje ivotinje, dok od svake
umovite udoline i obronka ne bih izmamio reanje.
Za toplih veeri esto sam sjedio u amcu svirajui frulu i promatrao kako grge, kojega kanda
sam zaarao, obilazi oko mene, a mjesec putuje rebrastim dnom, posutim umskim otpacima. Ranije
sam na to jezero dolazio pustolovine radi, s vremena na vrijeme, za tamnih ljetnih noi s nekim
drugom te bismo naloili vatru uz rub vode mislei kako to privlai ribe, pa smo lovili manjie na crve
nanizane na uzicu; a kad bismo bili gotovi, duboko u no, bacali smo gorue ugarke visoko u zrak
poput raketa i oni bi se, kad bi pali u jezero, ugasili uz glasno itanje, pa bismo stali tapkati u
potpunom mraku. Zviduui kakav napjev, uputili bismo se kroza nj nanovo prema prebivalitima
ljudi. Ali sada bijah uz obalu podigao svoj dom.
Ponekad, nakon to bih se zadrao u gostinjskoj sobi u selu dok se cijela obitelj ne bi povukla,
vraao sam se u umu i, dijelom radi sutranjeg ruka, provodio ponone sate pecajui iz amca na
mjeseini, dok su mi sove i lisice izvodile podoknicu, i povremeno bih zauo kripavo glasanje neke
nepoznate ptice u blizini. Ta su iskustva za me bila vrlo vana i dragocjena usidren na dvanaest
metara vode i sto ili sto pedeset metara od obale, okruen katkada tisuama malih grgea i klenova koji
su repovima mrekali mjeseinom obasjanu povrinu, komunicirao sam dugom lanenom uzicom s
tajnovitim nonim ribama koje obitavahu dvanaest metara nie, ili sam katkad vukao osamnaest
metara povraza jezerom dok sam plutao na blagome nonom povjetarcu, utei tu i tamo kako lagano
zatitra upuujui na neki oblik ivota to vreba na njegovu suprotnom kraju, na tupu, kolebljivu,
nezgrapnu ustremljenost koja se tako sporo odluuje. Na koncu polako izvuete, prebacujui ruku za
144 John Milton, Lycidas.
145 Ranokranski isposnici koji su ivjeli u cenobijima, samostanskim zajednicama; no u engleskom se cenobites izgovara
kao i see no bites, a to je kolokvijalizam kojim se oznauju ribolovci kojima riba ne grize.

85

rukom, kakva rogatog manjia to cii i praaka se. Bijae nadasve neobino, osobito za tamnih noi,
kad bi vam misli odlutale k beskrajnim i kozmogonijskim temama iz drugih sfera, osjetiti to lagano
trzanje koje bi prekinulo snatrenje i nanovo vas povezalo s prirodom. inilo se kao da bih mogao
baciti povraz uvis, u zrak, jednako kao i u taj element koji bijae jedva neto gui. Na taj bih nain
takorei uhvatio dvije ribe jednom udicom.
Krajobraz Waldena skromnih je razmjera i, premda silno lijep, nije ni blizu velebnosti, niti moe
osobito dirnuti onog tko ga nije esto pohodio ili ivio na njegovoj obali; ipak, to je jezero tako
iznimno sa svoje dubine i istoe da zavreuje potanji opis. Bistar je to i tamnozelen izvor, dugaak
osamsto metara, opsega tri kilometra, a pokriva priblino ezdeset jedno i pol jutro; vjeno vrelo usred
borove i hrastove ume, bez ikakvih vidljivih dotoka ili odljeva izuzev oblaka i isparavanja. Okolna
brda naglo se uzdiu iz vode do visine od dvanaest do esnaest metara, premda na jugoistoku i istoku
doseu i tridesetak odnosno etrdeset pet, u rasponu od etiristo do petsto metara. To je iskljuivo
umovit kraj. Sve nae konkordske vode imaju barem dvije boje, jednu koja se vidi iz daljine, i drugu,
prirodniju, izbliza. Prva vie ovisi o svjetlu i povodi se za nebom. Za vedra vremena, ljeti, s male
udaljenosti izgledaju plave, osobito ako se uzburkaju, a s velike udaljenosti sve se doimaju jednakima.
Za olujna vremena ponekad su tamnokriljaste boje. Za more, meutim, vele da je jednog dana plavo a
sutradan zeleno, bez ikakve vidljive promjene u atmosferi. Vidio sam nau rijeku kad su, dok je
krajolik bio prekriven snijegom, i voda i led bili zeleni gotovo kao trava. Neki dre plavu "bojom iste
vode, bilo tekue ili vrste". No, ako se nae vode pogledaju izravno iz amca, vidi se da su veoma
razliitih boja. Walden je plav u jedno doba a zelen u drugo, ak i s istog motrita. Poloen izmeu
zemlje i nebesa, dijeli boje obojih. Gledan s vrha brijega odraava boju neba, ali iz blizine je ukastog
preljeva uz obalu gdje vidite pijesak, potom svijetlozelen, da bi se postupno produbio do jednoline
tamnozelene u sreditu jezera. Pod nekim osvjetljenjima, gledan ak i s vrha brijega, uz obalu je ive
zelene boje. Neki to pripisuju odrazu zelenila, ali on je ondje jednako zelen kao i na pozadini
eljeznikog nasipa, i u proljee, prije no to se lie razvije, i moe to naprosto biti posljedica
prevladavajue modrine izmijeane sa utilom pijeska. Takva je boja njegove arenice. To je i dio na
kojemu se u proljee, kad se ugrije sunevom toplinom odraenom s dna i prenesenom kroz zemlju,
led najprije otopi i naini uzak kanal oko jo zamrznute sredine. Kao i ostale nae vode, kad se jako
uzbiba, za vedra vremena, tako da povrina valova moe odraziti nebo pod pravim kutom, ili zato to
je vie svjetla s njome pomijeano, s male udaljenosti doima se tamnije plavom od samoga neba; a u
takvo doba, nalazei se na povrini i gledajui na dvije strane da vidim odraz, razabirao sam
neusporedivu i neopisivu svijetloplavu, kakvu nagovjeuju namoena ili nepostojana svila ili otrice
maeva, plavetniju od samoga neba, koja se izmjenjuje s izvornom tamnozelenom na suprotnoj strani
valovlja, koje se pak u usporedbi s njim nadavalo blatnjavim. Pamtim je kao staklastu zelenkastoplavu,
nalik onim mrljama zimskog neba gledanim kroz oblaje na zapadu prije zalaska. No aa njene vode,
kad je se podigne prema svjetlu, bezbojna je kao i jednaka koliina zraka. Poznato je da e velika
staklena ploa imati zeleni preljev, zahvaljujui, kao to kau njeni tvorci, njenoj "masi", ali komadi
iste bit e bezbojan. Kolika bi masa vode iz Waldena bila potrebna da se odrazi zeleni preljev nisam
nikad ispitao. Voda nae rijeke crna je ili veoma mrka onome tko izravno gleda u nju te, kao i u veini
jezera, pridaje tijelu onoga tko se u njoj kupa ukastu nijansu; no ova voda je tako kristalno ista te se
kupaevo tijelo doimlje alabasterski bijelim, jo neprirodnijim, to, budui da se udovi k tome
uveavaju i iskrivljuju, stvara udovian uinak dostojan studija jednog Michelangela.
Voda je tako prozirna da se dno moe lako razaznati na dubini od osam ili devet metara.
Veslajui njome, moete metrima pod povrinom uoiti jata grgea i klenova, moda tek nekoliko
centimetara dugih, no prve je lako razluiti po njihovim poprenim prugama, a pomiljate da su ribe
koje ovdje opstaju zacijelo asketi. Jedne zime, prije mnogo godina, dok sam u ledu izrezivao rupe da
uhvatim tuke, stupivi na obalu hitnuo sam sjekiru na led iza sebe, ali ona je, kao da ju je vodio neki
zloduh, otklizala dvadeset ili dvadeset pet metara izravno u jednu od rupa, gdje voda bijae duboka
osam metara. Iz znatielje sam legao na led i gledao kroz rupu dok nisam uoio sjekiru, malko po
86

strani, kako stoji na glavi uspravljene drke i lagano se njie amo-tamo pratei bilo jezera; i mogla je
tako stajati uspravljena i zanjihana dok joj s vremenom ruka ne bi istrunula da se ja nisam umijeao.
Nainivi drugu rupu neposredno iznad nje dlijetom za led koje sam imao uza se, posjekao sam noem
najduu brezu koju sam u blizini mogao pronai pa napravio omu koju sam navukao na njen kraj te
je, paljivo je sputajui, prebacio preko zadebljanja na ruki, povukao je uzicom uz brezu i tako
izvukao sjekiru.
Obalu tvori pojas glatkog, oblog bijelog kamenja nalik na kamenje za poploavanje, izuzev
jednog ili dva kratka pjeana ala, a tako je strma te bi vas na mnogim mjestima jedan skok odnio u
vodu do iznad glave; i da nije te iznimne prozirnosti, njegovo dno vie ne biste vidjeli dok se na
suprotnoj strani ne bi poelo uspinjati. Neki misle da nema dna. Nigdje nije blatnjavo, a usputni bi
promatra rekao da u njoj uope nema trava; od vanijih biljaka pak, osim na netom preplavljenim
livadicama koje mu zapravo i ne pripadaju, pomniji pregled ne razaznaje ni vodeni bour ni rogoz, ak
ni ljiljan, uti ili bijeli, nego tek nekoliko majunih lokvanja i bobura te moda jedan ili dva vodentita;
sve to meutim kupa moe i ne zapaziti; a te su biljke iste i blistave kao i element u kojemu rastu.
Kamenje se protee pet do deset metara u vodu, a onda se dno pretvara u isti pijesak, osim na
najdubljim dijelovima, gdje obino ima malo taloga, vjerojatno od truljenja lia nanesenoga tijekom
tolikih uzastopnih jeseni, a ak i usred zime za sidro se hvata svijetlozelena trava.
Imamo jo jedno posve slino jezero, White Pond 146 u Nine Acre Corneru, oko etiri kilometra
prema zapadu; no premda poznajem veinu jezera u krugu od dvadesetak kilometara od toga sredita,
ne znam ni za treinu tako istih i slinih izvoru. Uzastopni narataji moda su pili iz njega, divili mu
se, mjerili ga i nestajali, a njegova voda sveudilj je zelena i providna kao i uvijek. Nikakav povremeni
izvor! Moda je onoga proljetnog jutra kad su Adam i Eva istjerani iz Edena jezero Walden ve
postojalo te se jo onda rasprivalo u blagu proljetnu kiu praenu maglom i junim vjetrom,
prekriveno bezbrojnim patkama i guskama, koje ne bijahu ule za pad jer su im takva ista jezera jo
uvijek dostajala. Ve se tada poelo ono podizati i sputati, proistilo je bilo svoje vode i obojalo ih
nijansama to ih sada krase te dobilo od nebesa povlasticu da bude jedino jezero Walden na svijetu i
cijedi nebesku rosu. Tko zna u kolikim je knjievnostima zaboravljenih naroda ono bilo Kastalijski
izvor147 i koje su nimfe njime vladale u zlatno doba? Ono je dragulj najistije vode to ga Concord nosi
u svojoj kruni.
No moda su prvi koji su doli na ovo vrelo ostavili neki trag svojih koraka. Iznenadilo me kad
sam oko jezera, pa i ondje gdje je gusta uma bila netom posjeena na obali, otkrio usku stepenastu
stazu na strmom obronku koja se naizmjence penjala i sputala, primicala i udaljavala od ruba vode,
stara vjerojatno koliko i ovdanji ljudski rod, utabana stopalima uroenikih lovaca, a njome i dalje s
vremena na vrijeme kroe sadanji itelji toga kraja. Posebice je uoljiva ovjeku koji stoji posred
jezera zimi, netom nakon to lagano zasnijei, a nadaje se kao jasna valovita bijela crta, nezatamnjena
travom i granicama, te je posve vidljiva i na pola kilometra udaljenosti na mnogim mjestima gdje je
ljeti jedva razaznatljiva iz neposredne blizine. Snijeg je tako rei pretiskuje u jasnom bijelom visokom
reljefu. Ureena zemljita s ljetnikovcima koji jednoga dana ovdje budu sagraeni moda e od nje
sauvati kakav trag.
Jezero se podie i sputa, no da li pravilno ili ne i u kojem razdoblju nitko ne zna, premda se, kao
i inae, mnogi grade da znaju. Obino je vie zimi i nie ljeti, iako se ne podudara s opom vlagom i
suhoom. Sjeam se kad je bilo za stopu ili dvije nie, kao i kad je bilo barem pet stopa vie nego dok
sam ivio kraj njega. U nj ulazi uski pjeani sprud kojemu je s jedne strane voda vrlo duboka, a ondje
sam pomagao u kuhanju ribljeg lonca, na tridesetak metara od glavne obale, oko godine 1824., to ve
dvadeset pet godina nije mogue; s druge pak strane, prijatelji su me u nevjerici sluali kad sam im
priao kako sam nekoliko godina kasnije obiavao pecati iz amca u malom izdvojenom zatonu u
146 Bijelo jezero.
147 U grkoj mitologiji izvor na planini Parnasu, posveen muzama i Apolonu.

87

umi, osamdeset metara od jedine obale za koju su oni znali, a to se mjesto odavno pretvorilo u livadu.
No jezero je dvije godine postojano raslo te je sada, u ljeto 52., samo metar i pol vie nego kad sam ja
ondje ivio, iliti jednako visoko kao prije trideset godina, a ribolov se nastavlja na livadi. To s vanjske
strane dovodi do visinske razlike od oko dva metra, no voda koja dotjee s okolnih bregova po koliini
je beznaajna pa se to pretjecanje zacijelo odnosi na uzroke koji djeluju na duboke izvore. Upravo je
ovoga ljeta jezero ponovno poelo opadati. Zanimljivo je da ta mijena, bila periodina ili ne bila,
iziskuje prema svemu sudei mnogo godina. Promatrao sam jedno podizanje i djelomino dva
sputanja, a oekujem da e za dvanaest ili petnaest godina voda opet biti na niskoj razini koju
poznajem. Flintovo jezero, kilometar i pol istono, uslijed remeenja izazvanog njegovim pritocima i
odljevima, usuglauje se s Waldenom te je nedavno postiglo svoju najveu visinu u isto vrijeme kad i
potonji. Isto vrijedi, na temelju mojih zapaanja, i za Bijelo jezero.
To dizanje i sputanje Waldena u dugim razmacima slui barem sljedeem: voda koja godinu ili
vie dana stoji na toj velikoj visini, premda je zbog toga teko hodati oko nje, zatire grmlje i drvee
koje je uz rub niknulo nakon posljednjeg podizanja, smolaste borove, breze, johe, jasike i drugo pa,
kad se ponovno spusti, za njom ostaje nezakrena obala; jer, za razliku od mnogih jezera i svih voda
koje su podlone svakodnevnoj plimi i oseci, njegova obala je najia kad mu je voda najnia. Na
strani jezera uz moju kuu red borova visokih pet metara satrt je i izvaljen kao polugom, ime je
zaustavljeno njihovo presezanje; njihova pak veliina daje naslutiti koliko je godina proteklo od
posljednjeg dizanja na tu visinu. Tim mijenama jezero potvruje svoje pravo na obalu, i tako se igalo
oguli, a drvee ne moe polagati pravo na nj. To su usne jezera oko kojih ne raste brada. S vremena na
vrijeme ono oblie gubicu. Kad je voda najvia, johe, vrbe i javorovi alju sa svih strana svoga debla
vlaknasto crveno korijenje u vodu, do oko metra visine od tla, u tenji da se odre; nailazio sam oko
obale na visoko grmlje borovnice, koje obino ne donosi ploda, kako obilno rodi pod tim okolnostima.
Neki bijahu u neprilici kad je valjalo objasniti kako je obala tako pravilno poploana. Svi su moji
sumjetani uli za predaju, najstariji mi kau da su je uli u mladosti, prema kojoj su u drevno doba
Indijanci izvodili neki obred na ovdanjem brdu, koje se pak uzdizalo tako visoko u nebo kao to danas
jezero see duboko u zemlju, te su prema kazivanju izvodili mnoga svetogra, premda se za taj grijeh
Indijance nikad nije moglo optuiti, i dok su bili zabavljeni time brdo se zatreslo i odjednom propalo, a
samo je jedna stara skvo po imenu Walden utekla te je po njoj nazvano jezero. Nagaa se da se, kad se
brdo zatreslo, to kamenje skotrljalo niz obronak i postalo dananjom obalom. U svakom je sluaju
posve izvjesno da ovdje neko nije bilo jezera, a danas ga ima; ta se pak indijanska legenda ni u kojem
pogledu ne kosi s kazivanjem onoga drevnog naseljenika to sam ga spomenuo, a koji se dobro sjea
da je, doavi ovamo s vilinskim raljama, vidio kako se iz tratine izvija rijetka para, a lijeska je stalno
pokazivala prema tlu pa je tu odluio iskopati zdenac. Koliko je do kamenja, mnogi i dalje smatraju da
se ono teko moe objasniti djelovanjem valova na ta brda; ali ja primjeujem da su okolna brda
prepuna istovrsnog kamenja, toliko te su ga bili prisiljeni naslagati u zidove s obje strane eljeznikog
usjeka najblieg jezeru; osim toga, kamenja ima najvie ondje gdje je obala najstrmija i stoga, naalost,
ono za mene vie nije tajna. Razaznajem poploivaa. Ako ime nije izvedeno iz nekog engleskog
lokaliteta na primjer Saffron Waldena moe se pretpostaviti da se izvorno zvalo Walled-in
Pond.148
Jezero bijae moj ve iskopani bunar. etiri mjeseca u godini njegova je voda hladna koliko je u
sva doba ista; a mislim da je tada dobra kao i svaka druga u gradu, ako ne i najbolja. Zimi je sva voda
koja je izloena zraku hladnija od izvora i zdenaca koji su od njega zatieni. Temperatura jezerske
vode koja je odstajala u prostoriji u kojoj sam sjedio od pet poslije podne do podneva iduega dana,
estoga oujka 1846., kada se toplomjer povremeno dizao do 18 ili 20C, dijelom zbog sunca na krovu,
iznosila je 6C, to e rei da je bila za djeli stupnja hladnija nego voda netom izvuena iz
148 Obzidano jezero; izgovara se priblino kao i Walden Pond.

88

najhladnijeg bunara u selu. Temperatura Boiling Springa 149 iznosila je istoga dana oko 7C, pa je to
bila najtoplija voda koju sam kuao, premda je ljeti, kad osim toga s njome nije pomijeana plitka i
stajaa povrinska voda, najhladnija za koju znam. Walden se k tome, zbog svoje dubine, nikad ljeti ne
ugrije toliko kao veina voda izloenih suncu. Za najtoplijeg vremena obino sam stavljao vjedro vode
u podrum, gdje bi se preko noi ona ohladila i ostala hladna tijekom dana, a sluio sam se i susjednim
izvorom. Nakon tjedan dana bila je dobra kao i na dan kada bih je zagrabio i nije imala okus po crpki.
Tko god se ljeti na tjedan dana utabori uz jezersku obalu treba samo u hladu svoga logora ukopati
vjedro vode na moda metar dubine i nee ovisiti o luksuzu leda.
U Waldenu se love tuke, jedna je teila vie od tri kilograma, da i ne govorimo o drugoj koja je
velikom brzinom odnijela vitlo to ga je ribi bezbrino podesio na etiri kilograma jer je nije vidio,
grgei i manjii, neki i po kilogram teki, klenovi ili bodorke (Leuciscus pulchellus), tek malobrojne
deverike i pokoja jegulja, jedna i od gotovo dva kilograma ovako sam podroban jer riba obino
samo svojom teinom polae pravo na slavu, a to su jedine jegulje za koje sam ovdje uo a blijedo
se prisjeam i ribice od dvanaestak centimetara srebrnih bokova i zelenkastih lea, pomalo nalik
kleniu, koju ovdje spominjem poglavito stoga da bih svoje injenice povezao s legendom. Ipak, ovo
jezero nije osobito plodno ribom. tuke, premda ih nema u izobilju, njegova su glavna dika. Jednom
sam, leei na ledu, vidio barem tri razliite vrste tuke: jednu dugu i pljosnatu, ocalne boje, najsliniju
onima to se love u rijeci; sjajnozlatnu vrstu zelenkastih odsjeva i izrazito jarke boje, koja je ovdje
najea; i jo jednu zlatne boje, istog oblika kao potonja, ali posutu na bokovima sitnim
tamnosmeim ili crnim pjegama pomijeanim s nekoliko blijedokrvavih, uvelike nalik na pastrvu. Na
nju se ne bi mogla primijeniti oznaka reticulatus, bolje bi bilo guttatus.150 Sve su to vrlo zbijene ribe i
tee vie no to njihova veliina daje naslutiti. Klenovi, manjii i grgei, tovie sve ribe koje
nastanjuju ovo jezero mnogo su ie, ljepe i vrega mesa negoli one u rijeci i veini drugih jezera,
budui da je voda ia, te se mogu od njih lako razlikovati. Vjerojatno bi mnogi ihtiolozi neke od njih
proglasili novim vrstama. Tu je i isti soj aba i kornjaa, a nae se i poneka koljka; tragove oko
njega ostavljaju bizamski takori i zerdavi, a povremeno ga u prolazu posjeti i koja barska kornjaa.
Kadto bih, otisnuvi se ujutro svojim amcem, uznemirio veliku kornjau koja se nou pritajila pod
amac. Patke i guske pohode ga u proljee i jesen, bjelotrbe laste (Hirundo bicolor) nisko ga prelijeu
a vivci se (Totanus macularius) cijeloga ljeta "klackaju" du njegovih kamenih obala. Uznemirio bih
ponekad kostoloma koji je sjedio na bijelom boru iznad vode; no sumnjam da ga ikad oskvrne
galebovo krilo, kao na Fair Havenu. Podnosi najvie jednoga gnjurca godinje. To su sve znaajnije
ivotinje koje ga danas pohode.
S amca, za mirnog vremena, u blizini pjeskovite istone obale gdje je voda duboka dva i pol ili
tri metra, kao i na nekim drugim dijelovima jezera, moete vidjeti krune gomile promjera dva metra i
visine tridesetak centimetara, koje se sastoje od kamenia manjih od kokojeg jajeta, a posvuda oko
njih je goli pijesak. Isprva se pitate nisu li ih zbog nekog razloga Indijanci napravili na ledu pa su, kad
se led otopio, potonuli na dno; ali odvie su pravilne, a neke od njih oito i presvjee da bi bilo tako.
Sline su onima to se nalaze u rijekama, no kako ovdje nema ni priljepaka ni pikora ne znam koje su
ih ribe mogle nainiti. Moda se tu mrijeste klenovi. To dnu pridaje ugodnu tajnovitost.
Obala je dovoljno nepravilna da ne bude jednolina. U sebi nosim sliku zapadne obale razvedene
dubokim zaljevima, strmije sjeverne i krasno nazupane june obale, gdje se uzastopni rtovi
meusobno preklapaju i nagovjeuju neistraene zatone izmeu njih. uma nikad nema tako dobru
pozadinu i nikad nije tako izrazito lijepa kao kad se promatra sa sredita jezerca meu brdima to se
uzdiu s ruba vode; jer voda u kojoj se ona odraava ne tvori u takvom sluaju samo najbolji prednji
plan nego joj je, zbog svoje zavojite obale, najprirodnija i najzgodnija granica. Nema ondje na njenom
rubu sirovosti ni nesavrenstva, kao ondje gdje je sjekira raskrila dio ili gdje s njome granii obraeno
149 Prokljualog vrela.
150 Lat. "mreast" odnosno "pjegav".

89

polje. Drvee ima obilje prostora da se rairi uz vodu, a svako stablo u njenom smjeru prua
najsnaniju granu. Priroda je ondje istkala prirodan porub i oko se postupno die od niskoga grmlja na
obali do najviih stabala. Malo je vidljivih tragova ljudske ruke. Voda oplakuje obalu kao i prije tisuu
godina.
Jezero je najljepe i najizraajnije obiljeje krajolika. Ono je oko zemlje; gledajui u nj
promatra mjeri dubinu vlastite naravi. Rijena stabla uz obalu tanahne su trepavice to ga rube, a
umovita brda i litice njegove nadvijene obrve.
Stojei na glatkome pjeanom alu na istonom kraju jezera, u spokojno rujansko poslijepodne
kad lagana izmaglica zamuti nasuprotnu crtu obale, uvidio sam odakle potjee izraz "staklasta povrina
jezera". Oborite li glavu, izgleda kao nit najfinije pauine rastegnute preko doline to svjetluca na
pozadini daleke borove ume, razdvajajui jedan sloj atmosfere od drugog. Pomislili biste da moete
po njoj hodati do brda na drugoj strani a da se ne smoite i da se lastavice to je nisko nadlijeu mogu
posaditi na nju. I doista, zarone one katkad ispod te crte, tako rei grekom, a ne prevare se. Dok
gledate preko jezera prema zapadu prisiljeni ste objema rukama zaklanjati oi od odraenog kao i od
pravog sunca, jer oba jednako blijete; ako pak izmeu njih ispitivaki promotrite njegovu povrinu,
ona je doslovce glatka poput stakla, osim ondje gdje vodene kopnice, u jednakim razmacima ratrkane
cijelom njenom irinom, pokretima na suncu izazivaju na njoj najfinije zamislivo iskrenje, ili gdje
moebit zagnjuri patka ili je pak, kao to spomenuh, lastavica preleti tako nisko te je dodirne. Dogodi
se da riba u daljini opie u zraku luk od gotovo metra i vie te na mjestu gdje izroni nastane bljesak, pa
jo jedan gdje udari o vodu; ponekad se otkrije itav srebrni luk, ili pak, moda, tu i tamo njegovom
povrinom zapluta maak eljike, na koji srnu ribe pa se opet namreka. Nalik je rastaljenom, ali ne i
skruenom staklu, a ono malo trunja na njemu isto je i lijepo poput nesavrenstava u staklu. esto
moete uoiti jo glau i tamniju vodu, koja kao da je od ostale odvojena nevidljivom pauinom,
stanite vodenih nimfi to na njoj poivaju. S vrha brijega moete gotovo posvuda vidjeti ribe gdje
skau, jer nijedna tuka ni klen ne dohvati kukca na toj glatkoj povrini a da vidljivo ne narui
ravnovjesje itavoga jezera. udesno je kako se taj jednostavni dogaaj opirno obznanjuje saznat
e se za to riblje ubojstvo i ja sa svoga udaljenog odmorita razabirem kruno bibanje kad mu je
promjer trideset metara. Moete ak s gotovo pola kilometra udaljenosti uoiti vrticu (Gyrinus) kako
neprestano napreduje glatkom povrinom; ti kukci, naime, lagano brazdaju vodu i prave upadljivu
mrekicu obrubljenu dvjema odvojitim crtama, dok kopnice njome klize bez vidljivih valia. Kad se
povrina znatno uzbiba, na njoj nema ni vodenih kopnica ni vrtica, ali ini se da za mirnih dana oni
naputaju svoja stanita pa pustolovno otklizuju od obale u kratkim zamasima dok je posvema ne
prekriju. Umirujue je bavljenje, za jednog od onih krasnih jesenjih dana kada smo zahvalni na svoj
sunevoj toplini, sjediti na panju na ovakvoj visini to gleda na jezero i prouavati namrekane
krugove koji se neprestano upisuju na njegovu inae nevidljivu povrinu sred odraenog neba i stabala.
Sve to prostranstvo ne naruava nita to se namah ne bi blago izgladilo i ublailo, kao kad se protrese
krag s vodom pa treperavi krugovi potrae obalu i sve je isponova glatko. Niti jedna riba ne moe
skoiti niti kukac pasti na jezero a da se to ne obznani u vidu krunih mrekica, u krasnim potezima,
kanda to neprestance istjee njegovo vrelo, blago otkucava njegov ivot, grudi mu se nadimlju. Drhtaji
radosti i drhtaji bola nerazluivi su. Kako li su spokojne pojave na jezeru! Djela ovjekova iznova sjaje
kao u proljee. Da, svaki list, granica, kamen i paukova mrea svjetlucaju sada poslije podne kao u
proljetno jutro kad su prekriveni rosom. Svaki pokret vesla ili kukca stvara bljesak svjetla; a ako veslo
pljusne, kako li je jeka milozvuna!
Za takvog dana u rujnu ili listopadu Walden je savreno umsko zrcalo, okrueno kamenjem koje
je mome oku dragocjeno kao da je malobrojnije ili rjee. Moda nita tako lijepo, tako isto i u isti
mah tako veliko ne poiva na povrini zemlje kao to je jezero. Nebeska voda. Ne treba mu ograde.
Narodi dolaze i odlaze oskvrnjujui je. Zrcalo je to to ga nijedan kamen ne moe razbiti, ije se ivo
srebro nikad nee istroiti, iju pozlatu priroda neprestano obnavlja; nikakve nevere, nikakva praina
90

ne moe zamutiti njegovu vazda svjeu povrinu zrcalo u koje tone svaka neist to se u njemu
pojavi, pometena i opraena magliastom etkom sunca njegovom laganom krpom za prainu
koja ne zadrava dah to se na nju izdahne, nego isputa vlastiti da lebdi poput oblaka visoko iznad
njegova povrja i odraava se sveudilj u njegovu krilu.
Vodeno polje odaje duh koji je u zraku. Ono neprestano prima novi ivot i gibanje odozgo. Po
naravi je posrednik izmeu zemlje i neba. Na zemlji se ziblju jedino trava i drvee, ali sama voda
uzbibana je vjetrom. Vidim gdje lahor po njoj piri po prugama ili iskrama svjetla. Sjajno je to njenu
povrinu moemo gledati odozgo. Moda emo najposlije tako gledati povrinu zraka i uoavati gdje
je prelijee jo tananiji duh.
Vodene kopnice i vrtice najzad nestaju potkraj listopada, kada stignu otri mrazovi; tada i u
studenome za mirna dana obino nema ama ba niega to bi namrekalo povrinu. Jednog
poslijepodneva u studenom, tijekom zatija nakon kina nevremena koje je trajalo nekoliko dana, kad
je nebo jo bilo posve oblano a zrak pun magle, zapazio sam da je jezero iznimno glatko pa mu je bilo
teko razaznati povrinu, premda vie nije odraavalo jarke preljeve listopada, nego sumorne boje
okolnih bregova u studenome. Iako sam ga prelazio to je laganije mogue, valii to ih je stvarao moj
amac irili su se gotovo dokle mi je sezao vidik i odrazima davali rebrast izgled. No, prelazei
pogledom povrinu, vidio sam tu i tamo u daljini slabo svjetlucanje, kao da su se neki kukci klizai
koji su umaknuli mrazevima skupili ondje, ili je moebit povrina, budui tako glatkom, odavala
mjesto na kojemu je izvor kuljao sa dna. Lagano veslajui do jednog od tih mjesta, iznenadio sam se
zatekavi se okruen nebrojenim malim grgeima dugima dvanaestak centimetara, ive bakrene boje u
zelenoj vodi, koji su se ondje igrali te se neprestance dizali na povrinu i mrekali je, ponekad na njoj
ostavljajui mjehurie. U takvoj prozirnoj i naoko bezdanoj vodi koja je odraavala oblake inilo se
kao da plutam zrakom u balonu, a njihovo plivanje doimalo se poput leta ili lebdenja, kao da je
posrijedi zbijeno jato ptica to prolaze tik ispod moje razine zdesna ili s lijeva, a peraje im poput jedara
razapete sa svih strana. Bilo je u jezeru mnogo takvih jata, koja su oito koristila kratko razdoblje prije
no to zima navue ledeni kapak preko njihova irokog okna, a povrina se zbog njih kadto doimala
kao da ju je dodirnuo blagi lahor ili kao da je na nju palo nekoliko kinih kapi. Kad sam se nesmotreno
primaknuo i uzbunio ih, iznenada su repovima zapljusnula i nabrala vodu, kao da je netko bujnom
granom udario po njoj, i smjesta pobjegla u dubine. Na koncu se digao vjetar, magla se zgusnula i
krenuli su valovi te grgei stadoe skakati mnogo vie no prije, napol izvan vode: stotinu crnih, osam
centimetara dugih toaka najednom se zatekoe iznad povrine. Jedne sam godine jo petog prosinca
vidio mreke na povrini te sam se, mislei da e zaas pljusnuti jaka kia budui da je zrak bio pun
magle, urno latio vesala i krenuo kui; ve se inilo da se kia ubrzano pojaava, iako je nisam utio
na obrazima, i oekivao sam da u se smoiti do koe. No mreke su odjednom nestale, jer su ih
stvarali grgei to ih je buka mojih vesala poplaila i natjerala u dubinu te sam vidio kako njihova jata
mutno iezavaju; i tako sam naposljetku proveo suho poslijepodne.
Starac koji je obilazio to jezero prije gotovo ezdeset godina, dok ono bijae zamraeno okolnim
umama, govori mi da ga je u to doba viao kako vrvi patkama i drugom vodenom peradi te da je oko
njega bilo mnotvo orlova. Dolazio je ovamo u ribolov i sluio se starim kanuom od trupaca to ga je
naao na obali. Ovaj je bio izraen od dva trupca bijelog bora, izdubena i spojena, a na krajevima
odsjeena pod pravim kutom. Bio je veoma nezgrapan, ali je potrajao mnogo godina prije no to se
natopio vodom i moda potonuo na dno. On nije znao iji je; pripadao je jezeru. Ue za sidro izraivao
je povezujui trake orahove kore. Neki starac, grnar, koji je ivio na jezeru prije Revolucije, kazao mu
je jednom da na dnu lei eljezna krinja i da ju je on vidio. Katkad bi doplutala do obale, ali kada
biste krenuli prema njoj vratila bi se u duboku vodu i ieznula. Bilo mi je milo uti za stari kanu od
trupaca koji je zamijenio indijanski od iste grae ali skladnije izrade, a koji je moebit prvotno bio
stablo na obali pa je onda tako rei pao u vodu da ondje pluta cijeli jedan narataj, kao najpodesnije
plovilo za jezero. Sjeam se, kad sam se prvi put zagledao u te dubine, da se moglo nerazgovijetno
91

vidjeti kako na dnu poiva mnotvo velikih debala, koja je ili ve otpuhao vjetar ili su bila ostavljena
na ledu pri zadnjoj sjei, dok je drvo bilo jeftinije; ali sada su veinom nestala.
Kada sam prvi put u amcu zaveslao Waldenom, bio je on potpunoma okruen gustom i visokom
borovom i hrastovom umom, a u pojedinim zatonima loza se ovijala oko drvea uz vodu i oblikovala
sjenice ispod kojih je mogao proi amac. Bregovi to tvore njegove obale tako su strmi, a ume na
njima bijahu tada tako visoke te se, kad biste ga promotrili sa zapadne strane, doimalo poput amfiteatra
za kakvu umsku predstavu. Mnoge sam sate kao mlai proveo plutajui njegovom povrinom po volji
zapadnjaka, doveslavi do sredine i legavi na lea preko sjedala, za ljetnih prijepodneva, snatrei dok
me ne bi prenuo dodir amca s pijeskom, pa bih se digao da vidim na koju me to obalu dovela sudbina;
bijahu to dani kad je dokonost bila najprivlanije i najplodnije djelovanje. Za mnogih sam se
prijepodneva iskradao, radije tako provodei najdragocjeniji dio dana; jer bio sam bogat, ako ne
novcem a ono sunanim satima i ljetnim danima, te sam ih rastrono provodio; i ne alim to nisam
vie njih potratio u radionici ili za katedrom. No, otkako sam napustio te obale, drvosjee su ih jo i
vie opustoili i sad se godinama vie nee moi tumarati umskim prolazima, uz mjestimine prosjeke
kroz koje vidite vodu. Moju Muzu valja ispriati bude li odsele utjela. Kako moete od ptica oekivati
da pjevaju kad su im lugovi posjeeni?
Danas vie nema ni debala na dnu, ni staroga kanua od trupaca, ni tamne okolne ume, a seljani,
koji jedva da znaju gdje ono lei, umjesto da odlaze na jezero da se kupaju ili iz njega piju, razmiljaju
o tome da njegovu vodu, koja bi trebala biti sveta barem kao Ganges, provedu cijevima do sela kako bi
njome prali posue! Da steknu svoj Walden odvrtanjem slavine ili povlaenjem epa! Taj vraji
eljezni Konj, ije se zagluno rzanje uje irom mjesta, zamutio je kopitima Boiling Spring i pobrstio
svu umu na obali Waldena; taj trojanski konj, s tisuu ljudi u utrobi, kojega su uveli koristoljubivi
Grci! Gdje je taj domai junak, Moore iz Moore Halla,151 da ga presretne u Dubokom klancu i zarije toj
nadutoj poasti osvetniko koplje meu rebra?
Pa ipak, od svih likova koje sam upoznao Walden se moda najbolje dri i najbolje uva svoju
istou. Mnoge se ljude s njime usporeivalo, ali malobrojni su zavrijedili tu ast. Premda su drvosjee
opeljeile najprije ovu pa onu obalu, premda su Irci kraj njega podigli svinjce, eljeznica posegnula za
njegovom obalom, a ledari ga jednom obrali, ono smo je nepromijenjeno, ista je to voda za koju su
zapele moje mladenake oi; sva promjena je u meni. Nakon sveg tog mrekanja nije dobilo nijednu
trajnu boru. Vjeito je mlado te mogu zastati i vidjeti kako se lastavica obara da pokupi kukca s
njegove povrine, kao u davnini. Ponovno mi je veeras palo na um, kao da ga vie od dvadeset godina
nisam viao gotovo svakodnevno pa ovo je Walden, isto ono umsko jezero to sam ga otkrio prije
toliko godina; tamo gdje je lanjske zime uma posjeena, druga nie uz njegovu obalu bujno kao i
oduvijek; ista misao izvire na njegovu povrinu kao tada; ista je tekua radost i srea sebi i svome
Tvorcu, da, a moda i meni. Zacijelo je djelo odvana ovjeka, u kojega ne bijae himbe! Zaokruio je
rukom tu vodu, produbio je i proistio u misli te je u svojoj oporuci namro Concordu. Po licu mu
vidim da ga pohodi isti odraz, i gotovo da mogu rei: Waldene, jesi li to ti?
Nikad o tome ne snih
Da kitio bih kakav stih;
Pribliit se ikada Raju i Bogu
Vie no ive uz Walden ne mogu.
Obala sam njegva od stijenja
I vjetar to nad njim ne jenja;
U udubini ake moje
Voda mu i pijesak stoje
151 Junak iz engleske balade koji ubija zmaja; iz pripovijesti "Zmaj iz Wantleyja" u Reliques of Ancient English Poetry
(1765.) Thomasa Percyja.

92

A to skrilo se u njem duboko

Vije se u mojoj misli visoko.
Vagoni se nikad ne zaustave da ga pogledaju; no rekao bih da strojovoe, loae i koniare, kao
i one putnike koji imaju sezonsku kartu pa ga esto viaju, taj prizor ini boljim ljudima. Strojovoa,
ili barem njegova narav, nou ne zaboravlja da barem jednom tijekom dana motri tu sliku spokoja i
istoe. Makar jednom vieno, ono pomae isprati Dravnu ulicu 152 i au od stroja. Prijedlog je da ga
se nazove "Bojom kapljom".
Rekoh da Walden nema vidljivih dotoka ili odljeva, ali on je s jedne strane daleko i neizravno
povezan s Flintovim jezerom, koje je vie, lancem malih jezera koja se steru odande, a s druge izravno
i oito s rijekom Concord, koja je nia, slinim lancem jezera kroz koja je u nekom drugom geolokom
razdoblju ona moda tekla, a uz malo kopanja Boe sauvaj mogla bi ponovno onuda potei.
Ako je ivei toliko vremena tako povueno i strogo, poput pustinjaka u umi, stekla takvu udesnu
istou, tko da ne poali to se razmjerno neista voda Flintova jezera mijea s njime, ili to sm igda
rasipa svoju slatkou u oceanskom valu?
Flintovo iliti Pjeano jezero u Lincolnu, nae najvee jezero i kopneno more, poiva oko
kilometar i pol istono od Waldena. Mnogo je vee, budui da navodno pokriva stotinu devedeset
sedam jutara, i plodnije ribom, no razmjerno je plitko i nije osobito isto. esto sam se krijepio
etnjom do njega kroz umu. Isplatilo se, ako nita a ono da osjeti kako ti vjetar slobodno zapuhuje
lice, promotri strujanje valova i prisjeti se ivota pomoraca. Ujesen sam onamo odlazio brati
kestenje, za vjetrovitih dana kad je ono padalo u vodu te bi bilo izbaeno do mojih nogu; a jednog
dana, dok sam se uljao njegovom obalom obraslom aem, a svjea vodena praina puhala mi u lice,
nabasao sam na istrunulu olupinu amca, bez bokova, od kojega je ostao jedva otisak ravnoga dna
meu rogozom; no njegov se oblik otro ocrtavao, kao da je u pitanju veliki istrunuli vodeni list s
vidljivim ilama. Bijae to dojmljiva olupina, nalik nekoj koju bi ovjek zamislio na morskoj obali, i
pruala je jednako valjanu pouku. Sada je to tek biljni humus i nerazaznatljiva jezerska obala, kroz
koju se probie rogozi i vodeni ljiljani. Divio sam se valovitim tragovima na pjeanom dnu na
sjevernom kraju toga jezera, koji pod namjernikovim stopalima uslijed vodenog pritiska postadoe
vrsti i tvrdi, i rogozima koji su rasli jedan za drugim u valovitim nizovima u suglasju s tim tragovima,
red za redom, kao da su ih valovi posadili. Tamo sam zatekao i neobine lopte u znatnim koliinama,
nainjene, ini se, od tanke trave ili korijenja, moda rogoza, od jednog do deset centimetara u
promjeru, savreno okrugle. Valjaju se naprijed i natrag u plitkoj vodi na pjeanom dnu te ponekad
budu izbaene na obalu. Ili su od iste trave ili u sredini imaju neto pijeska. U prvi biste mah rekli da
ih je oblikovalo djelovanje valova, kao oblutke, ali i one najmanje sazdane su od jednako grube tvari,
promjer im je neto vei od centimetra i nastaju samo u jedno doba godine. Osim toga, slutim da
valovi vie habaju negoli to stvaraju grau koja je ve stekla vrstou. Kad se osue, uvaju svoj oblik
na neodreeno vrijeme.
Flintovo jezero! Takva je bijeda naega nazivlja. S kojim je to pravom neisti i glupi seljak, ije
je imanje izbijalo na tu nebesku vodu, ije je obale nesmiljeno ogolio, njemu dao svoje ime? Neki
krtac, koji je vie volio zrcalnu povrinu dolara ili blistavog centa, u kojemu je mogao vidjeti svoje
besramno lice;153 koji je ak i divlje patke to se na njemu nastanie drao uljezima, kojemu su prsti
uslijed duge navike pohlepnoga grabljenja izrasli u svinute i ronate pande stoga ono za me ne
nosi takvo ime. Ne odlazim onamo da vidim i ujem njega, koji ga nikad nije vidio, koji se nikad nije
kupao u njemu, nikad ga nije volio, nikad ga titio, koji nikad o njemu nije kazao dobru rije niti se
zahvalio Bogu to ga je stvorio. Neka radije bude nazvano po ribama to u njemu plivaju, divljim
pticama ili etveronocima to ga posjeuju, po divljem cvijeu to raste uz njegove obale ili nekom
152 Financijsko sredite Bostona.
153 Thoreau se u vezi s dotinim dvaput poigrao rijeima: jednom s njegovim prezimenom, nazvavi ga skin-flint, "krtac",
drugi put njegovim licem, koje je brazen, to moe znaiti i "mjedeno" (u kontekstu novia) i "besramno, drsko".

93

divljem eljadetu ili djetetu, nit ije povijesti je isprepletena s njegovom; ne po njemu koji na nj nije
mogao imati nikakvo pravo izuzev isprave koju mu je dodijelio susjed slinoga kova ili zakonodavno
tijelo njemu koji je mislio samo na njegovu novanu vrijednost, ije je prisustvo moebit donijelo
prokletstvo itavoj obali, koji je iscrpio zemlju oko njega te bi rado bio iscrpio i svu vodu iz njega, koji
je alio samo to to nije u pitanju englesko sijeno ili livada brusnica u njegovim oima doista nije
bilo niega da je iskupi i bio bi ga isuio i prodao mulj s njegova dna. Ono nije pokretalo njegov
mlin i nije mu bilo povlasticom promatrati ga. Ne potujem njegov trud, njegovo imanje gdje sve ima
svoju cijenu; njega koji bi na trnicu odnio i krajolik, koji bi odnio tamo i svojeg Boga kad bi za nj
mogao neto dobiti; koji, kako stvari stoje, odlazi na trnicu po svoga boga; na ijem imanju nita ne
raste slobodno, ija polja ne donose uroda, livade cvijea ni stabla plodova osim dolara; koji ne ljubi
ljepotu svojih plodova, iji plodovi za nj nisu zreli dok se ne pretvore u dolare. Dajte mi siromatva
koje uiva u istinskom bogatstvu. Seljaci su za me asni i zanimljivi u mjeri u kojoj su siromani
siromani seljaci. Uzorno imanje! Gdje kua stoji kao guba na gnojitu, a prostorije za ljude, konje,
volove i svinje, oiene i neoiene, zbijene su jedna uz drugu! Natrpane ljudima! Velika masna
mrlja to odie gnojivom i surutkom! Na visokom stupnju obraenosti, jer gnoje ga ljudska srca i
mozgovi! Kao da uzgajate krumpir na crkvenom groblju! Takvo je uzorno imanje.
Ne, ne; ako se najljepe pojave u krajoliku moraju imenovati prema ljudima, neka to budu samo
najplemenitiji i najvredniji ljudi. Neka nam jezera dobiju prava imena barem kao Ikarsko more, gdje
"obala sve odzvanja pregnuem hrabrim".154
Opsegom malo Guje jezero lei na mom putu do Flintova; Fair-Haven, proirenje rijeke
Concord koje navodno pokriva sedamdesetak jutara, nalazi se kilometar i pol jugozapadno, a Bijelo
jezero, od kojih etrdeset jutara, oko dva kilometra iza FairHavena. To je moj jezerski kraj. 155 Ta pak
jezera, uz rijeku Concord, moje su vodene povlastice te nou i danju, iz godine u godinu, melju ito
koje im donosim.
Otkako su drvosjee, eljeznica, pa i ja sam, oskvrnuli Walden, moda je najprivlanije, ako ne i
najljepe nae jezero, umski dragulj, Bijelo jezero jadno ime sa svoje obinosti, bilo da je izvedeno
iz iznimne istoe njegovih voda ili iz boje njegova pijeska. U tom kao i u drugim pogledima,
meutim, ono je Waldenov manji blizanac. Toliko nalikuju jedno na drugo te biste rekli da su zacijelo
povezani ispod zemlje. Ima istu kamenu obalu, a vode su mu istih nijansi. Kao i kod Waldena, za
sparna, pasjeg vremena, kad odozgo kroz ume promatrate neke njegove zatone koji nisu tako duboki a
da ih ne bi obojio odraz sa dna, njegova je voda maglovite plavkastozelene ili plavkastosive boje. Prije
mnogo godina odlazio sam onamo po tovare pijeska za izradu brusnog papira, i sve odonda ga
posjeujem. Tko ga posjeti, predloit e da ga se nazove Zelenim jezerom. Moda bi ga se moglo zvati
Jezerom utih borova, i to zbog sljedee okolnosti. Prije priblino petnaest godina mogli ste vidjeti
kronju smolastog bora, od onih koje ovdje zovu utim borovima premda nisu zasebna vrsta, kako stri
iznad povrine u dubokoj vodi, metrima od obale. Neki su ak pretpostavljali da je jezero potonulo te
da stablo pripada drevnoj umi koja se ovdje prije nalazila. Doznajem da jo 1792., u "Topografskom
opisu naselja Concorda", iz pera jednog od njegovih mjetana, djelu iz zbirke Povjesniarskog drutva
Massachusettsa, autor nakon to je govorio o Waldenu i Bijelom jezeru dodaje: "Usred potonjega, kad
je voda vrlo niska, moe se vidjeti stablo koje se doima kao da je izraslo na mjestu gdje sada stoji,
premda mu je korijenje pedeset metara ispod povrine vode; vrh toga stabla je odlomljen, a na
reenome mjestu mjeri trideset pet centimetara u promjeru." U proljee 49. razgovarao sam s
ovjekom koji ivi najblie jezeru u Sudburyju, a koji mi je rekao da je on izvukao to stablo deset ili
petnaest godina ranije. Koliko se mogao sjetiti, stajalo je ono ezdeset ili osamdeset metara od obale,
gdje je voda bila duboka deset ili dvanaest metara. Bijae zima i on je prije podneva vadio led te je
odluio da e poslije podne, uz pomo susjeda, izvui stari uti bor. Ispilio je kanal u ledu prema obali
154 Iz, William Drummond of Hawthornden (1585.-1649.), "Icarus".
155 Aluzija na engleski Lake Country u kojemu su nadahnue crpili romantiki pjesnici poput Wordswortha i Coleridgea.

94

pa ga s pomou volova prevalio, povukao i prebacio na led; no prije no to je daleko odmaknuo u

svome poslu, iznenadio se ustanovivi da nagore stoji kriva strana, da su batrljci granja okrenuti prema
dolje, a ui kraj vrsto ukopan u pjeano dno. Sa ire je strane bio promjera trideset centimetara pa je
oekivao da e dobiti dobar pilanski trupac, ali bijae tako truo te je bio podesan samo za ogrjev, ako i
za to. Ostatke je jo imao u upi. Deblo je nosilo tragove sjekire i djetlia. Smatrao je da se moda
radilo o sasuenom stablu koje je s obale na koncu bilo otpuhano u jezero te je, nakon to se kronja
natopila vodom a podnoje je ostalo suho i lagano, otplutalo i potonulo s krivom stranom nagore.
Njegov otac, osamdesetogodinjak, nije se mogao sjetiti vremena kad nije bilo ondje. Nekoliko lijepih
velikih trupaca jo se mogu vidjeti kako poivaju na dnu, gdje, uslijed talasanja povrine, nalikuju
golemim zmijama u pokretu.
To je jezero rijetko oskvrnuo amac, jer malo to u njemu moe namamiti ribolovca. Umjesto
bijelog ljiljana, koji trai mulj, ili obinog vodenog boura, u njegovoj istoj vodi krto raste plava
perunika (Iris versicolor), uzdiui se s kamenitog dna posvud oko obale, gdje je u lipnju obilaze
kolibrii, a boja njenih plavkastih listova kao i cvjetova, a osobito njihovih odraza, u jedinstvenom je
skladu s plavkastosivom vodom.
Bijelo jezero i Walden veliki su kristali na povrini zemlje, jezera svjetlosti. Da su trajno
skrueni i dovoljno mali da stanu u aku, moda bi ih, kao drago kamenje, ponijeli robovi da rese
carske glave; ali budui da su tekui, zamani i zauvijek osigurani nama i naim nasljednicima, mi ih
potcjenjujemo i jurimo za dijamantom Kohinoorom.156 Odvie su isti da bi imali trinu vrijednost; ne
sadre prljavtine. Koliko su ljepi od naih ivota, koliko prozirniji od naih naravi! Od njih se nikad
nismo nauili podlosti. Koliko su divniji od bare pred seljakovim vratima u kojoj plivaju njegove
patke! Ovamo dolaze iste divlje patke. Priroda nema ljudskih stanovnika koji bi je cijenili. Ptice su sa
svojim perjem i pjevom u skladu s cvijeem, ali koji se mladi ili djeva zdruuje s divljom, raskonom
ljepotom prirode? Ona najvema cvjeta sama, daleko od gradova u kojima oni ive. Govorite o nebu!
Obeaujete zemlju.

156 Perz. "planina svjetlosti", golemi i uveni, 106-karatni dijamant pronaen u Indiji, koji danas tvori dio zbirke britanskih
krunskih dragulja.

95

Bakerova farma
Odlutao bih katkad do borik to koe se poput hramova ili brodovlja na moru, s punim
jarboljem, granja ustalasalog i namrekanog na svjetlosti, tako mekih, zelenih i sjenovitih te bi se
druidi odrekli svojih hrastova da meu njima tuju boanstva; ili do cedrove ume iza Flintova jezera,
ija su stabla, prekrivena bjelkasto-plavim bobama i sveer vie ustremljena, dostojna da stoje pred
Valhalom,157 a puzava borovica prekriva tlo vijencima punim plodova; ili pak do movara gdje liajevi
u lancima vise s bijelih smreka, a zemlju prekrivaju otrovne gljive, okrugli stolovi movarnih
boanstava, dok panjeve rese jo ljepe gljive, nalik leptirima ili koljkama, biljni ogrci; gdje rastu
movarni karanfil i vuji dren, crvene johine bobe sjaje se poput avolkovih oiju, votana penjaica
brazda i slama u svojim naborima i najtvre drvo, a od ljepote boba divlje boikovine promatra
zaboravlja svoj dom, zaslijepljen i namamljen i drugim divljim zabranjenim plodovima bez imena,
odve krasnima za ukus smrtnika. Umjesto da navraam kod nekog uenjaka, mnogo sam puta posjetio
pojedina stabla, od vrsta koje su rijetke u ovom kraju i stoje daleko posred nekog panjaka, u
dubinama kakve ume ili movare, ili pak na vrhu brijega: tako recimo crnu brezu, od koje imamo
lijepih primjeraka promjera vie od pola metra; njenu roakinju utu brezu, u irokom zlatnom ruhu,
miomirisnu poput prve; bukvu, tako skladnog debla i lijepo oslikanu liajevima, savrenu u svim
pojedinostima, od koje, izuzev ratrkanih primjeraka, znam samo za jedan mali lug pozamanih stabala
preostao na podruju grada, a za koji neki pretpostavljaju da su ga zasadili golubovi domamljeni
svojedobno bukovim irovima; vrijedi vidjeti srebrnkaste iskre to frcaju dok kalate to drvo; lipu; grab;
celtis occidentalis iliti lani brijest, od kojega imamo samo jedno razraslo stablo; pokoji vii jarbol
bora, hrast za indru ili jelu savreniju no inae to se kao pagoda koi sred ume; i mnogo drugih koje
bih mogao spomenuti. Bijahu to svetita koja sam pohodio ljeti i zimi.
Jednom se sluilo te sam stao na samo izlazite dugina luka, koji je ispunio nii sloj atmosfere
obojivi okolnu travu i lie i zasljepljujui me kao da gledam kroz obojeni kristal. Bilo je to jezero
dugine svjetlosti u kojemu sam nakratko ivio poput dupina. Da je potrajalo due, moebit bi obojilo i
moja zanimanja i ivot. Dok sam hodao eljeznikim nasipom, divio sam se kolutu svjetla oko svoje
sjene i rado pomiljao da sam jedan od izabranih. Jedan moj posjetitelj izjavio je da sjene nekih Iraca
pred njim nisu okruene kolutom te da se samo uroenici istiu na taj nain. Benvenuto Cellini
pripovijeda nam u svojim memoarima158 kako se, nakon nekog stranog sna ili privienja koje mu se
ukazalo tijekom zatoenitva u tvravi sv. Angela, nad sjenom glave ujutro i uveer pojavljivala
blistava svjetlost, bio on u Italiji ili Francuskoj, osobito uoljiva kad je trava bila oroena. Bijae to
vjerojatno ista pojava koju sam ja jednom zgodom spomenuo, a koja se osobito zapaa ujutro, ali i u
druga doba, ak i po mjeseini. Premda je stalna, obino se ne primjeuje, a u sluaju razdraljive
mate poput Cellinijeve biva dovoljnom osnovom za praznovjerje. K tome, on nam kazuje kako ju je
pokazao tek sasma malobrojnima. No zar nisu doista odabrani oni koji su svjesni da ih se uope
promatra?
Jednog poslijepodneva krenuo sam kroz umu na Fair-Haven u ribolov, da dopunim svoju
oskudnu povrtnu prehranu. Put me vodio kroz Prijaznu livadu, produetak Bakerove farme, tog
utoita koje je u meuvremenu opjevao pjesnik, poinjui ovako:
"Ljupko polje k tebi vodi,
Gdje mahovinasta voka rodi
Rumenom potoku blizu
157 U skandinavskoj mitologiji dvorac boga Odina i prebivalite junaka palih u boju.
158 V. Benvenuto Cellini, Moj ivot, preveo Tin Ujevi, Matica hrvatska, Zagreb, 1951., 26. poglavlje.

96

U kojemu bizam klizi,

A pastrva vita
U vodi toj hita."159
Pomiljao sam ivjeti ondje prije nego to sam otiao na Walden. "Pecao" sam jabuke, preskakao
potok i plaio bizama i pastrvu. Bilo je to jedno od onih poslijepodneva koja kanda se unedogled
pruaju pred nama, u kojem se mnogi dogaaji mogu zbiti, znatan dio naega prirodnog ivota, iako ga
je pola ve bilo prolo kad sam krenuo. Putem je naiao pljusak, koji me primorao da stojim sat i pol
ispod nekog bora, zaklanjajui glavu nanizanim granjem i rupcem, a kad sam napokon prebacio udicu
preko plitkovodne trave, stojei do pasa u vodi, odjednom sam se obreo u sjeni oblaka i prolomila se
takva grmljavina te mi nije ostalo drugo do sluati je. Bogovi su zacijelo ponosni, pomislih, to takvim
raljastim munjama ubogoga nenaoruanog ribolovca tjeraju u bijeg. Stoga sam pohitao da se sklonim
u najbliu kolibu, koja se nalazila gotovo kilometar od bilo kakve ceste, ali i isto toliko blie jezeru, te
je ve dugo bila nenastanjena:
"I tu je pjesnik gradio,
Za minulih ljeta,
Jer gle brvnaru bijednu
to zator svoj sreta."
Tako kazuje Muza. No u njoj su, otkrio sam, sada ivjeli Irac John Field, njegova ena i nekoliko
djece, od djeaka irokog lica koji je pomagao ocu u poslu te je sada trao do njega iz kaljue da
umakne kii, do naborana sibilskog djeteceta stoaste glave koje je sjedilo na oevu koljenu kao u
plemenitakoj palai i iz svoga doma, sred vlage i gladi, ispitivaki promatralo neznanca, s
povlasticom djetinjstva, ne znajui da je posljednji izdanak plemenite loze, nada i zvijezda vodilja
svijeta, a ne ubogo izgladnjelo derite Johna Fielda. Sjedili smo zajedno pod onim dijelom krova koji
je najmanje proputao, dok je vani pljutalo i snijeilo. Mnogo sam puta neko sjedio ondje prije nego
to je sagraen brod koji je tu obitelj donio u Ameriku. John Field bijae estit, radian ali bjelodano
nesnalaljiv ovjek, a njegova ena junano je kuhala tolike uzastopne veeri u zakucima one veliajne
pei; okrugla, masnog lica i nepokrivenih grudi, sveudilj mislei kako e jednoga dana popraviti svoje
prilike, nikad bez krpe u ruci, premda njen uinak jo nigdje nije bio vidljiv. Pilii, koji su se takoer
onamo sklonili od kie, epirili su se prostorijom poput lanova obitelji, odvie poovjeeni, inilo mi
se, za dobru peenku. Stajali su, gledali me u oi ili mi znaajno kljucali cipelu. Moj mi je domain u
meuvremenu ispripovijedao priu o tome kako naporno radi "glibei" za susjednog farmera,
raskapajui lopatom ili motikom livadu za nadnicu od deset dolara po jutru i uporabu zemlje s
gnojivom na godinu dana, a njegov sini irokog lica za to je vrijeme veselo radio uz oca ne znajui
kako je jadan posao ovaj sklopio. Pokuao sam mu pomoi svojim iskustvom, govorei mu da mi je
jedan od najbliih susjeda te da i ja, koji sam ovamo doao u ribolov i izgledam kao danguba,
zaraujem za ivot kao i on; da ivim u vrstoj, svijetloj i istoj kui koja teko da stoji vie od
godinje najamnine koju on obino plaa za tu ruevinu; te kako bi, ako se odlui, mogao sebi za
mjesec ili dva sagraditi vlastitu palau; da ne pijem aj, kavu i mlijeko i ne jedem maslac i svjee
meso, pa ne moram raditi da bih ih nabavio; i opet, budui da ne radim mnogo, ne moram mnogo ni
jesti pa me hrana stoji sitnicu; no kako je poeo s ajem, kavom, maslacem, mlijekom i govedinom, on
je morao naporno raditi da ih plati, a radei naporno morao je mnogo jesti da nadoknadi troenje svoga
organizma i tako se stvar svodila na isto, i vie od toga, jer bio je nezadovoljan i tratio je ivot na to
rintanje; pa ipak je, dolazei u Ameriku, smatrao dobitkom to to ovdje moete svaki dan doi do aja,
kave i mesa. No, jedina je prava Amerika ona zemlja u kojoj ste slobodni voditi takav nain ivota koji
vam moe omoguiti da se snaete bez njih, i gdje vas drava ne nastoji primorati da podravate
ropstvo, rat i druge suvine izdatke koji izravno ili neizravno proishode iz uporabe takvih stvari. Jer ja
sam hotimice razgovarao s njime kao da je filozof ili to eli biti. Bilo bi mi drago da se sve livade na
159 Ellery Channing, "Baker Farm"; u nastavku isto.

97

zemlji ostave u divljem stanju, ako bi to bila posljedica poetka rada ljudi na vlastitom iskupljivanju.
ovjek ne treba prouavati povijest da bi otkrio to je najbolje za njegovu vlastitu kulturu. Ali avaj,
kultura jednog Irca pothvat je kojega se valja latiti svojevrsnom moralnom motikom. Rekoh mu da mu,
budui da toliko radi na raskaljuivanju, trebaju debele izme i vrsta odjea, koja se ipak ubrzo uprlja
i iznosi, ali ja sam nosio lagane cipele i tanku odjeu, koja ne stoji ni upola toliko, premda on moebit
misli da sam odjeven kao gospodin (to meutim nije bio sluaj), a za sat ili dva, bez napora, ve kao
oputanje, mogu ako elim naloviti ribe koliko mi treba za dva dana, ili zaraditi dovoljno novca za
cijeli tjedan. Kad bi on i njegova obitelj ivjeli jednostavno, mogli bi ljeti iz razonode brati borovnice.
John je na to uzdahnuo, a njegova ena zapiljila se u mene podboenih ruku, i inilo se da se oboje
pitaju imaju li dovoljno kapitala da krenu tim smjerom ili dovoljno aritmetike da to provedu. Bijae to
za njih nasumina plovidba te nisu jasno vidjeli kako da stignu do luke; pretpostavljam stoga da se i
dalje hrabro nose sa ivotom, na svoj nain, licem u lice, zubima i noktima, nemajui vjetine da
rascijepe njegove masivne stupove kakvim podesnim klinom pa da ga podrobno prekopaju, naumljeni
pristupati mu grubo, kao to bi ovjek rukovao ikom. Ali bore se u silno nepovoljnom poloaju
John Field, avaj, ivi bez aritmetike, i propada.
"Pecate li ikad?" upitah. "O, da, ulovim tu i tamo obrok kad nemam posla; ulovim dobre grgee."
"Koji vam je mamac?" "Ulovim klenove na crva pa su mi oni mamac za grgea." "Bolje je da sad
poe, Johne", ree njegova ena ozarena lica punog nade; ali John se skanjivao.
Pljusak je proao i dga iznad istone ume obeavala je lijepu veer, pa sam otiao. Kad sam se
naao vani, zamolih za zdjelu, nadajui se baciti pogled na dno zdenca da dovrim razgledavanje
zemljita; ali ondje, avaj, pliine i ivi pijesak, a k tome je ue puklo i vedro otilo u nepovrat. U
meuvremenu je odabrana prava kuhinjska posuda, voda je naoko destilirana te nakon dugog
savjetovanja i odlaganja dodana ednome, a da se jo nije ohladila ni slegla. Takvom se kaom ovdje
odrava ivot, pomislih te, sklopivi oi i uklonivi trunje vjeto usmjerenom strujom, otpih za iskrenu
gostoljubivost to sraniji gutljaj. Nisam izbirljiv u takvim sluajevima kad su manire u pitanju.
Dok sam naputao Irev krov nakon kie, koraajui iznova prema jezeru, moja urba da ulovim
tuke, gacajui po zabitim livadama, lokvama i barama, po samotnim i divljim mjestima, uinila se
naas ispraznom meni kojega su slali u kolu i na fakultet; no dok sam hitao niz brijeg prema
zarumenjelom zapadu, s dgom iznad ramena, a do mog uha dopirali su, ne znam odakle, kroz
proieni zrak neki slabani zveckavi zvuci, moj dobri duh kanda mi je govorio: "Idi, pecaj i lovi
nadaleko i iroko iz dana u dan jo dalje i ire i poini kraj brojnih potoka i ognjita bez zlih
slutnji. Sjeti se svoga Tvorca u danima mladosti svoje. Ustaj slobodan od brige prije zore i iskaj
pustolovine. Nek te podne zatekne uz druga jezera a no te posvuda uhvati kod kue. Nema
prostranijih polja od ovih, nema vrednijih igara od onih koje se ovdje mogu igrati. Rasti divalj
sukladno svojoj prirodi, poput ovog aa i paprati koji nikad nee postati engleska trava. Neka grom
tutnji; pa to ako prijeti satrti urod seljacima? To nije poruka koju tebi nosi. Zakloni se pod oblak, dok
oni bjee u kola i upe. Neka ti zaraivanje za ivot ne bude zanimanje, nego razonoda. Uivaj u
zemlji, ali je ne posjeduj. Zbog manjka poduzetnosti ljudi su tamo gdje jesu, kupuju i prodaju i
provode ivot poput kmetova."
O, Bakerova farmo!
"Krajobraz gdje najbujnije poelo
Sunev sjaj je neduan i sitan."
***
"Nitko ne hita se gostit
Na ograenoj poljani tvojoj."
98

***
"Ni sa kime ti se ne trvi,
Pitanjem nije te vidjet smetena,
Krotak sad ko i na pogled prvi,
U priprostu ruhu od gabardena."
***
"Amo vi u kojih je ljubav,
I vi kojima vlada mrzost,
Djeco Svetoga Goluba
I urotnici dravni brzo,
Ter objesite zavjera sanje
O drvea vrsto granje!"
Ljudi nou krotko dolaze kui tek s oblinjeg polja ili ulice, gdje ih progone odjeci njihova
kuanstva, a ivot im vene jer uvijek iznova udie vlastiti dah; jutrom i s veeri njihove sjene seu
dalje od njihovih koraka. Kui bismo trebali dolaziti izdaleka, iz pustolovina, pogibli i otkria, svakoga
dana s novim iskustvom i znaajem.
Prije no to sam dospio do jezera neki novi poriv izveo je van Johna Fielda koji se, izmijenjena
duha, okanio "raskaljuivanja" prije zalaska. Ali on je, siromah, uznemirio samo nekoliko peraja dok
sam ja lovio lijep niz, na to je rekao da je on takve sree; no kad smo zamijenili mjesta u amcu,
premjestila se i srea. Ubogi John Field! vjerujem da ne ita ovo, osim ako se time ne eli popraviti
naumljen ivjeti na nain staroga kraja u ovoj primitivnoj novoj zemlji, pa grgee lovi klenovima.
Dobar je to mamac ponekad, priznajem. S cijelim obzorom za sebe, ipak je siromaan ovjek, roen da
bude siromaan, s naslijeenim irskim siromatvom i siromanim ivotom, svojom Adamovom bakom
i movarnim navadama, da se ne uzdigne na ovome svijetu, ni on ni njegovo potomstvo, dok im
stopala s plivaom opnom kojima gacaju po barutini ne dobiju talaria.160

160 Krilca na glenjevima ili sandalama antikih bogova.

99

Vii zakoni
Dok sam se kroz umu vraao kui s nanizanim ribama, vukui svoj tap, a bilo je ve prilino
mrano, opazih svisca kako se ulja preko moje staze, i prooe me udni srsi divljakog ushita te me
spopade snano iskuenje da ga epam i proderem ga sirovoga; nije da sam tada bio gladan, osim
one divljine koju je on predstavljao. Jednom ili dvaput, meutim, dok sam ivio kraj jezera, zatekoh se
gdje krstarim umom kao poluizgladnjelo pseto, u neobinom samozaboravu i potrazi za nekom
divljai koju bih prodro, i nikakav mi zalogaj ne bi bio odvie surov. Najdivljiji prizori postadoe mi
neobjanjivo prisni. U sebi sam nalazio, i jo nalazim, nagon prema viemu ili, kako se to naziva,
duhovnom ivotu, kao i veina ljudi, i drugi prema primitivnoj i divljakoj ravni, a tujem ih oba.
Divlje ne volim manje od dobrog. Ono divlje i pustolovno sveer mi je ribolov inilo preporuljivim.
Katkad se volim surovo prihvatiti ivota pa provesti dan vie nalik ivotinjama. Moda ovome
zanimanju i lovu u mladenakim godinama dugujem toliku prisnost s prirodom. Oni nas rano uvode i
zadravaju u predjelu s kojim bismo inae u toj dobi bili slabo upoznati. Ribari, lovci, drvosjee i
drugi, koji provode ivot na poljima i u umama, u osebujnom smislu kao dio prirode, esto su u
predasima svoga posla povoljnije ugoeni za njeno promatranje nego filozofi ili ak pjesnici, koji joj
pristupaju s oekivanjima. Putnik u preriji po naravi stvari je lovac, na gornjim pritocima Missourija i
Columbije traper, a na vodopadima St. Mary ribolovac. Onaj tko je samo putnik, ui iz druge ruke i
napola te nije odve vjerodostojan. Najvie nas zanima kad znanost izvjeuje o tome to ti ljudi ve
znaju praktino ili nagonski, jer samo je to istinsko ovjetvo iliti iskaz ljudskog iskustva.
Grijee oni koji tvrde da se Amerikanac slabo zabavlja jer nema toliko dravnih blagdana, a
mukarci i djeaci ne igraju toliko igara kao u Engleskoj, budui da ovdje primitivnije ali samotnije
razonode lova, ribolova i slinog jo nisu ustupile mjesto prvima. Gotovo svaki djeak meu mojim
suvremenicima u Novoj Engleskoj naprtio je na rame, puku za ptice u dobi izmeu deset i etrnaest
godina; njegova pak lovna i ribolovna podruja nisu omeena poput lovita engleskog plemia, nego
su bezgraninija i od onih u divljaka. Stoga ne udi to se nije ee igrao na javnim povrinama. Ali
ve je na djelu promjena, i to ne zbog vee ljudskosti, nego zbog sve veeg manjka divljai, jer lovac
je moda najvei prijatelj ivotinja koje lovi, ne izuzimajui ni Drutvo prijatelja ivotinja.
K tome sam, dok sam bio na jezeru, ponekad raznolikosti radi elio svojoj prehrani dodati ribu.
Zapravo sam pecao iz iste one nude iz koje su to inili prvi ribari. Sva pak ovjenost koju sam
dozivao protiv toga bila je patvorena i ticala se moje filozofije vie nego mojih osjeaja. Govorim sada
samo o ribolovu, jer odavno osjeam drukije u vezi s lovom na ptice te sam prodao puku prije no to
sam otiao u umu. Nije da sam manje human od drugih, ali nisam primijetio da su mi osjeaji osobito
pogoeni. Nisam saalijevao ribe i crve. Bila je to navika. Koliko je do lova na ptice, posljednjih
godina dok sam nosio puku izlika mi je bila da prouavam ornitologiju te da traim samo nove ili
rijetke ptice. No, priznajem da sam danas sklon miljenju kako postoji i ljepi nain da se prouava
ornitologija. Taj zahtijeva toliko veu pozornost prema navikama ptica da sam, ako i samo s tog
razloga, bio voljan ostaviti se puke. Pa ipak, unato prigovorima glede ovjenosti, prisiljen sam
sumnjati da je ove ikako mogue zamijeniti jednako vrijednim razbibrigama; kad su me pak neki moji
prijatelji zabrinuto pitali trebaju li svojim djeacima dopustiti da love, odgovarao sam im: da
pamtei kako je to bio jedan od najboljih dijelova moga kolovanja uinite od njih lovce, makar
isprva samo sportae, a na koncu, ako je mogue, mone lovce, tako da vie ne uzmognu nai dovoljno
krupnu divlja u ovoj ili bilo kojoj drugoj biljnoj divljini lovce kao i ribare ljudi. 161 Utoliko dijelim
miljenje Chaucerove redovnice, koja zbori:
161 V. Marko 1,17: "Hajdete za mnom i uinit u vas ribarima ljudi!"

100

"Ne vrijedi ni pol boba tekst taj cijeli

Koji, da lovci nisu sveti, veli..."162
Postoji razdoblje u povijesti pojedinca, kao i roda, kad su lovci "najbolji ljudi", kako su ih zvali
Algonkini.163 Moemo samo aliti momka koji nikad nije opalio iz puke; on nije ovjeniji, a njegovo
kolovanje je alosno zanemareno. Tako je glasio moj odgovor u pogledu mladei sklone tom
zanimanju, u vjeri da e ga uskoro prerasti. Nijedno ljudsko bie nee, poslije nepromiljene djeake
dobi, iz obijesti ubiti nijedno stvorenje, koje ima jednako pravo na ivot kao i on. Zec u krajnjoj
nevolji plae kao i dijete. Upozoravam vas, majke, da moja suosjeanja ne prave uvijek uobiajene
ovjekoljubive razlike.
Tako se najee mlad ovjek uvodi u umu i u najizvorniji dio sebe. Onamo isprva dolazi kao
lovac ili ribar, dok naposljetku, ako u njemu ima sjemena boljeg ivota, ne pone luiti svoje prave
predmete, moebit kao pjesnik ili prirodoslovac, te ostavi puku i ribiki tap za sobom. Veina ljudi u
tom je pogledu sveudilj i uvijek mlada. Sveenik koji lovi u nekim zemljama nije neobian prizor.
Takav e moda biti dobar pastirski pas, ali je daleko od toga da bude Dobri Pastir. S iznenaenjem
sam ustanovio da je jedino oevidno zanimanje, osim sjee drva, rezanja leda i slinih poslova, koje je
koliko ja znam na jezeru Walden ikada zadralo ikojeg od mojih sumjetana na makar pola dana, bilo
da je rije o djeci ili oevima, bio ribolov. Obino nisu smatrali da imaju sree ili da su svoje vrijeme
dobro naplatili, osim ako bi nalovili veliku koliinu ribe, iako su sve vrijeme imali priliku promatrati
jezero. Mogu oni odlaziti onamo i tisuu puta prije no to talog od ribolova potone na dno i ostavi
njihov naum istim, no bez sumnje e takav proiujui proces trajati sve vrijeme. Guverner i njegovo
vijee blijedo se prisjeaju jezera jer su na nj odlazili pecati kao djeaci; ali danas su prestari i
dostojanstveni da bi ili u ribolov pa e im ono odsele ostati zauvijek nepoznato. Pa ipak, ak i oni
oekuju da e otii na nebo. Ako se zakonodavstvo i bavi njime, to je uglavnom stoga da odredi broj
udica kojima e se ondje koristiti; ali ne zna nita o udici nad udicama kojom se peca jezero smo, sa
zakonodavstvom nataknutim kao mamac. Tako, ak i u civiliziranim zajednicama, ovjek u zametku
prolazi kroz lovaki stupanj razvoja.
Posljednjih godina opetovano ustanovljujem da ne mogu loviti ribu a da mi se malko ne sroza
samopotovanje. Pokuavao sam uvijek iznova. Vjet sam i imam, kao mnogi moji blinji, stanovit
nagon za time, koji s vremena na vrijeme oivi, ali na koncu svaki put osjetim da bi bilo bolje da nisam
pecao. Mislim da ne grijeim. Blijeda je to slutnja, ali takvi su i prvi traci svitanja. U meni neupitno
postoji taj nagon koji pripada niim redovima stvorenja, a ipak sam svake godine sve manje ribolovac,
premda ne i vie ovjean pa ni mudar; trenutano uope i nisam ribolovac. Ali uviam da bih, kad bih
ivio u divljini, ponovno pao u kunju da postanem predan ribar i lovac. Ima k tome neega sutinski
neistog u toj prehrani i svakome mesu, i poeo sam shvaati odakle kreu kuanski poslovi i odakle
nastojanje, koje toliko stoji, da se svakoga dana odrava uredna i pristojna vanjtina, da kua ostane
ugodna i liena svakog runog mirisa i prizora. Budui da sam bio sam svoj mesar, sudoper i kuhar,
kao i gospodin kojemu su se jela posluivala, mogu govoriti iz neobino cjelovitog iskustva. Praktini
prigovor ivotinjskoj hrani u mom je sluaju bila njena neistoa; osim toga, kad bih ulovio, oistio,
skuhao i pojeo svoju ribu, inilo mi se da me u biti nije zasitila. Bilo je to beznaajno i nepotrebno, a
stajalo je vie no to je prualo. Malo kruha ili koji krumpir jednako bi dostajali, a uz manje muke i
prljavtine. Kao i mnogi moji suvremenici, godinama sam rijetko rabio ivotinjsku hranu, aj, kavu
itd., ne toliko zbog bilo kakva loeg djelovanja koje bih im pripisivao, koliko stoga to nisu bili ugodni
mojoj mati. Odvratnost spram ivotinjske hrane nije uinak iskustva, nego nagon. Nadavalo se
ljepim ivjeti priprosto i jesti oskudno u mnogom pogledu, i premda to nikad nisam inio, otiao sam
dovoljno daleko da udovoljim svojoj mati. Vjerujem da je svaki ovjek kojemu je ikada bilo ozbiljno
162 Geoffrey Chaucer, Canterburyjske prie, prev. Luko Paljetak, Znanje, Zagreb, 1986., iz Proslova. Stihove zapravo
izgovara redovnik.
163 Indijansko pleme na sjeveroistoku Sjedinjenih Drava.

101

stalo do odranja vlastitih viih ili poetskih moi u najboljem stanju bio osobito sklon suzdravanju od
ivotinjske hrane, kao i od obilne hrane bilo koje vrste. Znakovita je injenica, utvrdili su je
entomolozi a ja je nalazim kod Kirbyja i Spencea, da "se neki kukci u svome dovrenom stadiju,
premda opskrbljeni organima hranjenja, njima ne slue", 164 a navode kao "ope pravilo da gotovo svi
kukci u tom stadiju jedu mnogo manje nego kao liinke. Prodrljiva gusjenica kad se preobrazi u
leptira... i lakomi crv kad se pretvori u muhu" zadovoljavaju se ponekom kapi meda ili neke druge
slatke tekuine. Zadak pod leptirovim krilima i dalje predstavlja liinku. To je poslastica koja iskuava
njegov kukcoderski usud. Prosti dera ovjek je na stupnju liinke; a postoje itavi narodi na tom
stupnju, narodi bez mate i uobrazilje, koje odaju goleme trbuine.
Teko je nabaviti i skuhati tako jednostavnu i istu hranu koja nee povrijediti matu; no ovu,
drim, valja hraniti kada hranimo tijelo; oboje bi trebalo sjediti za istim stolom. No moda je to i
mogue. Ako voe jedemo umjereno, ne trebamo se stidjeti svoga teka niti prekidati najdostojnija
bavljenja. No dodajte svome jelu suvian zain i ono e vas otrovati. Ne vrijedi ivjeti od raskone
kuhinje. Veina ljudi posramila bi se kad bi ih zatekli gdje vlastoruno pripremaju objed, bilo od
ivotinjske ili biljne hrane, kakav im svakoga dana pripremaju drugi. No, dok to ne bude drugaije
neemo biti civilizirani niti, ako i jesmo gospoda i dame, neemo biti istinski mukarci i ene. To
svakako upozorava na to to valja promijeniti. Moda je zalud pitati zato imaginacija nee da se
pomiri s mesom i masnoom. Zadovoljan sam to je tako. Nije li injenica da je ovjek mesoderska
ivotinja ponienje? Istina, on moe ivjeti i u velikoj mjeri ivi hvatajui druge ivotinje, ali to je
bijedan nain kao to moe saznati svak tko se lati postavljanja zamki za zeeve ili klanja janjadi
te e se dobrotvorom svoga roda smatrati onaj tko bude poduio ovjeka da se ogranii na neduniju i
zdraviju prehranu. Kakva god bila moja praksa, ne dvojim da u sudbinu ljudskoga roda, u njegovu
postupnom napredovanju, spada i to da prestane jesti ivotinje, ba kao to su se divljaka plemena
prestala jesti meu sobom kad su stupila u dodir s civiliziranijima.
Ako slua najnejasnije, ali trajne navjetaje svoga genija, koji su svakako istiniti, ovjek ne vidi
do kojih ga on krajnosti, ak ludila, moe dovesti; pa ipak se u tom smjeru, kako postaje odluniji i
vjerniji, prua njegov put. I najblai samosvjesni prigovor to ga outi jedan zdrav ovjek prevagnut e
najposlije nad razlozima i navadama ovjeanstva. Nitko nikada nije slijedio svoj genij dok ga ovaj
nije zavarao. Makar ishod bio tjelesna slabost, moda ipak nitko ne moe rei da treba aliti zbog
posljedica, jer one tvore ivot u skladu s viim naelima. Ako su dan i no takvi da ih pozdravlja s
radou, a ivot odie miomirisom poput cvijea i mirisnih trava, ako je gipkiji, zvjezdaniji, besmrtniji
to je tvoj uspjeh. Svekolika priroda ti estita te ima razloga istoga asa blagosloviti sebe sama.
Najvei dobici i vrijednosti najdalje su od uvaavanja. Lako posumnjamo u njihovo postojanje. Ubrzo
ih zaboravljamo. Oni su najvia zbilja. Najudesnije i najstvarnije injenice ovjek moda nikad ne
priopi ovjeku. Prava etva moga svagdanjeg ivota neto je neopipljivo i neopisivo poput boj jutra
ili veeri. Ona je trunka zvjezdane praine koju sam uhvatio, djeli duge koji sam zgrabio.
No, koliko je do mene, nikad nisam bio naroito gadljiv; kadto sam s velikim uitkom znao
pojesti prenog takora, ako je bilo potrebno. Drago mi je to ve tako dugo pijem vodu, zbog istog
razloga s kojega mi je drai prirodni nebeski svod negoli nebesa uivatelja opijuma. Rado bih uvijek
ostao trijezan; a postoje beskonani stupnjevi pijanstva. Vjerujem da je voda jedino pie za mudra
ovjeka; vino nije tako plemenit napitak; pomisao da se nade jutra raspre alicom tople kave, ili
veeri alicom aja! Ah, kako nisko padam kad me to dovede u iskuenje! ak i glazba moe biti
opojna. Takvi naoko neznatni uzroci razorili su Grku i Rim, a razorit e i Englesku i Ameriku. Od
sveg pijanstva, tko ne bi radije bio opijen zrakom to ga udie? Ustanovio sam da je najozbiljnija
zamjerka grubim poslovima koji se dugo obavljaju ta to su me primoravali i da grubo jedem i pijem.
No istinu govorei, u tom sam pogledu sada neto manje zahtjevan. Donosim manje religioznosti za
stol, ne traim blagoslov; ne stoga to sam mudriji negoli sam bio, nego, moram priznati, stoga to
164 Iz Uvoda u entomologiju (1846.) Williama Kirbyja i Williama Spencea.

102

sam, koliko god to bilo vrijedno aljenja, s godinama postao grublji i ravnoduniji. Moda ta pitanja
zaokupljaju samo u mladosti, kao to veina vjeruje za pjesnitvo. Moja praksa je "nigdje", moje
miljenje je ovdje. Ipak, daleko od toga da sebe smatram jednim od onih povlatenika to ih spominju
Vede kada kau da "onaj tko istinski vjeruje u Sveprisutno Vrhovno Bie smije jesti sve to postoji", to
jest nije duan ispitivati to je njegova hrana i tko je spravlja; a ak i u njihovu sluaju valja primijetiti,
kao to to ini jedan hinduistiki komentator, da Vednta tu povlasticu ograniava na "oskudno doba".
Tko nije ponekad outio neizrecivo zadovoljstvo zbog hrane u kojemu tek nije imao udjela?
Podilaze me srsi pri pomisli da sam neku duevnu zamjedbu dugovao uobiajeno grubom osjetu okusa,
da sam se nadahnjivao preko nepca, da su poneke borovnice to sam ih pojeo na obronku hranile moj
genij. "Budui da dua nije gospodarica sebe same", veli Tseng-ce, "ovjek gleda, a ne vidi; slua, a ne
uje; jede, a ne poznaje okus hrane."165 Onaj tko razaznaje pravi okus svoje hrane ne moe nikad biti
izjelica; u suprotnom moe biti samo to. Puritanac se moe baciti na svoju koricu crnoga kruha
jednako pohlepno kao vijenik na svoju kornjau. Ne oneiuje ovjeka hrana to ulazi u usta, nego
tek s kojim se jede.166 Nije u pitanju ni kakvoa ni koliina, nego predanost putenim slastima; kad ono
to se jede nije namirnica za odravanje naega ivotinjskog ili nadahnjivanje naega duhovnog ivota,
nego hrana za crve koji nas dre u aci. Ako se lovcu sviaju barske kornjae, bizami i druge takve
poslastice iz divljine, fina dama naslauje se hladetinom od teleih noica ili prekomorskim
sardinama, i pritom su isti. On odlazi na vodenini jaz, ona do svoje konzerve. udo je u tome kako
oni, kako vi i ja moemo ivjeti tim ljigavim zvjerskim ivotom, jedui i pijui.
Cijeli na ivot zapanjujue je udoredan. Ni za trenutak nema primirja izmeu vrline i poroka.
Dobrota je jedino ulaganje koje se nikad ne izjalovljuje. U glazbi harfe to treperi diljem svijeta
ushiuje nas upravo ustrajavanje na tome. Ta je harfa putujue klepetalo Svemirskog osiguravajueg
drutva koje preporua njegove zakone, a ono malo nae dobrote jedini je porez koji plaamo. Premda
mladost na koncu postane ravnoduna, zakoni univerzuma nisu ravnoduni, nego su zauvijek na strani
najosjetljivijih. Oslukuj svaki lahor da uje neki prijekor, jer zacijelo ga ima, a nesretnik je tko ga ne
uje. Ne moemo dotaknuti nijednu icu, pomaknuti nijedan zapor, a da nas ta draesna pouka ne sledi.
Mnogi neugodni zvuci, ako se jako udaljimo, nadaju se kao glazba, ponosna i umilna satira na niskost
naih ivota.
Svjesni smo ivotinje u sebi, koja se budi u mjeri u kojoj naa via narav drijema. Ona je
gmizava i putena te se moebit ne d posve izgnati; poput crva to, ak i za ivota i u zdravlju,
nastavaju nae tijelo. Moda se od nje moemo udaljiti, ali nikad i promijeniti joj narav. Bojim se da
moda uiva u nekom svome zdravlju; da nam moe biti dobro, a da ipak nismo isti. Neki dan
podigao sam s tla donju vilicu vepra, bijelih i zdravih zubi i kljova, koja je upuivala na ivotinjsko
zdravlje i krepkost razliitu od duhovne. To stvorenje nije uspijevalo umjerenou i istoom. "Ljudi
se od divljih zvijeri", kae Mencije, 167 "razlikuju po stvari sasma neznatnoj; prosto krdo je izgubi
veoma brzo, a vii ljudi pomno je uvaju." Tko zna kakav bi ivot proistekao kad bismo dosegnuli
istou? Kad bih znao za tako mudra ovjeka koji bi me umio poduiti istoi, smjesta bih poao u
potragu za njim. "Vlast nad naim strastima i vanjskim tjelesnim osjetilima, kao i dobri ini, prema
Vedama, neophodni su za pribliavanje duha Bogu." No duh moe za to vrijeme proeti i obuzdati
svaki ud i funkciju tijela te ono to je oblikom najgrublja putenost preobraziti u istou i predanost.
Rasplodna energija koja nas, kad smo razuzdani, rasiplje i oneiuje, kad smo suzdrljivi krijepi nas i
nadahnjuje. ednost je ovjekov cvat, a ono to se naziva Genijem, Junatvom, Svetou i slino samo
je plod to za njim slijedi. ovjek smjesta potee k Bogu ako se kanal istoe otvori. Naizmjence nas
naa istoa nadahnjuje a naa neistoa obara. Blaen je onaj tko se uvjerio da ivotinja u njemu
umire iz dana u dan, a boansko bie se uvruje. Moda nema nikog tko ne bi imao razloga za sram
165 Konfucije, Veliki nauk, VII.
166 V. Matej 15, 11.
167 Ili Meng-ce, kineski mislilac iz 3. stoljea pr. Kr.

103

zarad nie i ivinske naravi s kojom je u savezu. Bojim se da smo bogovi ili polubogovi samo kao
fauni i satiri, boansko zdrueno sa zvjeradi, stvorovi hlepnje i da nam je, do neke mjere, sam na ivot
sramota.
"Sretan li je onaj to mjesto dolino u umu
Zvjeradi svojoj dodijeli te iskri u sebi umu!
***
Konjem se svojim, kozom, vukom i ivinama svima
Sluiti moe a magare da nije svima ostalima!
Inae nije ovjek tekar krdo svinja
Nego i vrazi to nagnae ih glavinjat
U bijesu i jo ih gorim uinie."168
Sva je putenost jedna, akoprem poprima mnoge oblike; sva istoa je jedna. Isto je jede li ovjek,
pije, s nekim ivi ili spava puteno. Samo je jedna hlepnja posrijedi, i samo moramo vidjeti osobu kako
ini bilo to od toga da bismo doznali koliko je putena. Neisti ne moe ni stajati ni sjediti isto. Kad
gmaza napadnu na jednom otvoru njegove jazbine, on se ukae na drugom. Hoe li biti ist, mora
biti umjeren. to je ednost? Kako da ovjek zna je li edan? Ne moe znati. uli smo za tu vrlinu, ali
ne znamo to je ona. Govorimo sukladno glasinama koje smo uli. Iz upinjanja proishode mudrost i
istoa, iz tromosti neznanje i putenost. U uenjaka putenost je umala navika duha. Neista osoba u
pravilu je troma, eljade je to koje sjedi uz pe, sunce ga obasjava ispruena, odmara se a da se nije
umorio. eli li izbjei neistou i sve grijehe, radi revno, pa makar istio staju. Prirodu je teko
nadii, ali nadii je se mora. Od kakve ti je vajde to to si kranin ako nisi ii od poganina, ako se
vema ne odrie sebe sama, ako nisi poboniji? Znam za mnoge vjerske sustave koji se dre
poganskima, a iji propisi ispunjaju itatelja stidom i sokole ga za nova nastojanja, makar to bilo puko
izvoenje obreda.
Oklijevam izrei ove stvari, ali ne zbog teme ne marim koliko su sablanjive moje rijei
nego stoga to o njima ne mogu govoriti a da ne odam svoju neistou. Slobodno i bez srama
razgovaramo o jednom obliku putenosti, a utimo o drugom. Toliko smo srozani te ne moemo
jednostavno govoriti o nunim funkcijama ljudske prirode. U prijanja se doba u nekim zemljama o
svakoj funkciji govorilo s poitanjem i bila je regulirana zakonom. Za hinduistikoga zakonodavca
nita nije bilo odve triavo, ma koliko suvremenom ukusu moglo biti sablanjivo. On nas poduava
kako jesti, piti, ui nas suivotu, pranjenju izmeta i mokrae i slino, uzdiui ono to je nisko, i ne
ispriava se lano nazivajui te stvari tricama.
Svaki ovjek je graditelj hrama, koji se zove njegovo tijelo, posveenog bogu kojega tuje, u
stilu koji je samo njegov vlastiti, i ne moe se izvui kleui umjesto toga mramor. Svi smo mi kipari i
slikari, a graa nam je vlastita put, krv i kosti. Svaka plemenitost smjesta oplemenjuje ovjekove crte
lica, svaka niskost ili putenost ih poivini.
Jedne rujanske veeri John Farmer sjedio je pred svojim vratima, nakon napornog dana, a duh
mu sveudilj bijae vie ili manje zaokupljen radom. Okupavi se, sjeo je da okrijepi intelektualnog
ovjeka u sebi. Bijae to prilino svjea veer, a neki njegovi susjedi predviali su mraz. Nije dugo
pratio tok svojih misli kadli zau kako netko svira frulu, a taj je zvuk bio u suglasju s njegovim
raspoloenjem. I dalje je razmiljao o svome poslu, no misao vodilja bijae mu injenica da ga se on,
premda mu se i dalje vrzmao glavom te se zatekao kako kuje planove i naume protiv svoje volje,
veoma malo ticao. Bila je to tek prhut njegove koe koja se neprestano ljutila. Ali note frule dopirale
su do njegovih uiju iz sfere drugaije od one u kojoj je radio i poticale su djelovanje stanovitih
168 Iz pjesme "To Sir Edward Herbert at Julyers" engleskog pjesnika Johna Donnea (1571.-1631.).

104

sposobnosti koje su u njemu drijemale. Blago su uklonile ulicu, selo i dravu u kojoj je ivio. Neki
glas mu je kazao: "Zato ostaje ovdje i ivi ovim niskim i tegobnim ivotom, a mogu ti je veliajan
ivot? Iste one zvijezde iskre i nad drugim poljima." No kako da napusti taj poloaj i doista se preseli
onamo? Na pamet mu je padalo samo da se podvrgne nekoj novoj strogosti, pusti um da mu se spusti u
tijelo i iskupi ga te da se spram sebe ophodi sa sve veim potovanjem.

105

ivotinjski susjedi
Ponekad sam u ribolovu imao druga koji je s drugoga kraja mjesta dolazio kroz selo do moje
kue, pa je hvatanje ruka bilo drutven in koliko i njegovo jedenje.169
Pustinjak. Pitam se to li svijet sada ini. U ova tri sata nisam uo ni skakavca u paprati. Svi
golubovi spavaju na svojim prekama, ne uje im se lepet. Je li se to maloas s onu stranu ume
oglasio seljakov podnevni rog? Radnici dolaze na kuhanu usoljenu govedinu, jabukovau i kukuruzni
kruh. Zato ljudi sebi prte tolike brige? Onaj tko ne jede ne treba raditi. Pitam se koliko su ponjeli.
Tko bi ivio ondje gdje ovjek nikad ne moe razmiljati od Fifijeva lavea? I da, voenje kuanstva!
Latiti vraje kvake i ribati kade u ovaj blistavi dan! Bolje je bez kue. Recimo, neko uplje stablo; a
tek jutarnji posjeti i veernje zabave! Samo djetli koji kljuca. O, pa tu se sve roji, sunce je pretoplo;
roeni su predaleko od ivota za mene. Imam vodu iz izvora i trucu crnoga kruha na polici. Sluaj!
ujem utanje lia. Podlijee li to neko neuhranjeno seosko pseto lovakom nagonu? Ili neki
izgubljeni vepar kakvih navodno ima u ovoj umi, a ije sam tragove vidio nakon kie? Pristie hitro;
moji rujevi i ipkovi drhte. O, gospodine Pjesnie, jesi li to ti? Kako ti se danas svia svijet?
Pjesnik. Pogledaj ove oblake, kako vise! To je najdivnije to sam danas vidio. Nita im nije nalik
na starim slikama, u stranim zemljama osim kad smo bili nedaleko od panjolske obale. To je pravo
sredozemno nebo. Pomislih, kako mi valja zaraditi za ivot, a danas nisam jeo, da bih mogao poi u
ribolov. To je pravi posao za pjesnike, jedino zanimanje kojemu sam se nauio. Hajde, poimo.
Pustinjak. Ne mogu odoljeti. Crnog e mi kruha ubrzo nestati. Uskoro u rado poi s tobom, ali
upravo zakljuujem ozbiljnu meditaciju. Mislim da sam pri kraju. Stoga me naas ostavi samog. Ali da
ne bismo odugovlaili, iskopaj ti u meuvremenu mamac. Na crve za pecanje rijetko e naii u ovom
kraju, gdje se zemlja nikad nije mastila gnojivom; vrsta je gotovo izumrla. Iskapanje mamca razonoda
je gotovo ravna hvatanju ribe, ako ovjeka ne mori prevelika glad; a danas je svu preputam tebi.
Savjetovao bih ti da lopatu zabije tamo meu one glicine, gdje se njie gospina trava. Mislim da ti
mogu zajamiti jednog crva na svaka tri busena koja iskopa, pogleda li dobro meu korijenje trave,
kao da plijevi. Odlui li otii dalje, ni to nee biti nerazumno, jer sam utvrdio da se valjan mamac
umnaa gotovo razmjerno kvadratima udaljenosti.
Pustinjak, sam. Da vidimo, gdje sam stao? ini mi se da sam bio priblino ovakvog
raspoloenja; svijet je leao pod otprilike ovim kutom. Da odem u nebo ili u ribolov? Privedem li
ubrzo ovu meditaciju kraju, je li vjerojatno da e mi se opet pruiti ovako lijepa prilika? Bio sam tako
blizu tome da se rastvorim u bti stvari kao nikad u ivotu. Bojim se da mi se misli nee vratiti. Kad bi
to ikako pomoglo, prizvao bih ih zvidukom. Kad nas neim ponude, je li mudro rei: razmislit emo?
Moje misli nisu ostavile traga, i ne mogu ponovno nai put. O emu samo to mislio? Dan bijae veoma
maglovit. Pokuat u samo s ovim trima Konfucijevim izrekama; moda me ponovno dovedu u to
stanje. Ne znam je li to bila potitenost ili propupali zanos. Pamtiti. Takva se prilika javlja samo
jedanput.
Pjesnik. A sada, Pustinjae, je li prerano? Imam samo trinaest cijelih, osim njih nekoliko
nesavrenih ili premalih; ali dostajat e za manje ribice, ne pokrivaju toliko udicu. Ti seoski crvi doista
su preveliki; klen se moe njime nahraniti a da ne doe do udice.
Pustinjak. Pa hajdemo onda. Hoemo li na Concord? Ondje se dobro lovi ako voda nije
previsoka.
169 Rije je o ve spomenutom Elleryju Channingu mlaem. On je u dijalogu koji slijedi "Pjesnik", a Thoreau "Pustinjak".

106

Zato zapravo predmeti to ih promatramo tvore jedan svijet? Zato su ba ove vrste ivotinja
ovjeku susjedi, kao da nita osim mia nije moglo ispuniti ovu pukotinu? Slutim da su se Pilpay 170 i
drutvo najbolje koristili ivotinjama, jer sve su one, u stanovitom smislu, teglea marva, stvorena da
nosi neki dio naih misli.
Mievi koji su esto posjeivali moju kuu nisu bili oni obini, za koje vele da su doneseni u ovu
zemlju, nego od divlje domae vrste kakvih nema u selu. Poslao sam jednog uvaenom
prirodoslovcu171 i silno ga je zainteresirao. Dok sam gradio kuu, jedan od njih ugnijezdio se ispod nje,
a prije nego to sam podigao kat i pomeo strugotine, redovito je dolazio u vrijeme ruka i pobirao
mrvice do mojih nogu. Vjerojatno nikad prije nije vidio ovjeka, a ubrzo se posve udomaio te je
jurcao preko mojih cipela i po odjei. Lako se penjao uza sobne zidove, u kratkim potezima, poput
vjeverice kojoj je po kretnjama i nalikovao. Naposljetku, dok sam jednog dana bio nalaken na klupu,
potrao mi je uz odjeu, du rukava pa uokolo papira u kojemu je bio moj objed, dok sam ovaj vrsto
drao, izmicao se, primicao i igrao skrivaa; kad sam najzad jo drao komadi sira izmeu palca i
kaiprsta, doao je i gricnuo ga, sjedei mi na dlanu, potom oistio lice i apice, poput muhe, i odetao.
U mojoj je kolibi ubrzo gnijezdo savila jedna muholovka, a u boru uz kuu zatitu je potraio
crvenda. U lipnju je ljetarka (Tetrao umbellus), tako plaha ptica, vodila svoje mlade kraj moga
prozora, iz ume u pozadini do ispred kue, kvocajui i dozivajui ih poput kokoi, a ponaanjem se i
nadavala kao umska koko. Mladi se, na majin znak, raspre kad im priete, kao da ih je pomeo
vihor, a toliko nalikuju na suho lie i granice te je mnogi putnik zakoraio usred legla pa zauo lepet
stare ptice koja odlijee, njeno zabrinuto dozivanje i cviljenje, ili bi je vidio kako vue krila da mu
skrene panju a da ne posumnja u njihovu blizinu. Majka e se ponekad pred vama kotrljati i vrtjeti u
takvoj pometnji te na nekoliko asaka neete moi razabrati kakav je to stvor. Mladi ue mirno i
polegnuto, esto gurajui glavu pod list, i obaziru se jedino na majine upute iz daljine, a vae ih
pribliavanje nee opet nagnati da potre i odaju se. Moete ak stati na njih ili drati na njima pogled
cijelu minutu a da ih ne otkrijete. U takvoj sam ih prilici drao na dlanu, ali jedina im je briga, u
pokornosti majci i nagonu, bila uati tako bez straha i drhtanja. Taj je nagon tako savren te sam
jednom, kad sam ih opet poloio na lie a jedan je sluajno pao na stranu, istoga naao deset minuta
poslije u tono istom poloaju s ostalima. Nisu goludravi kao mladunad veine ptica, nego su
razvijeniji i ranije sazrijevaju ak i od pilia. Izrazito zreo ali neduan izraz njihovih otvorenih i
spokojnih oiju utiskuje se u pamenje. Kanda se u njima zrcali svekoliko otroumlje. Navode misao
ne samo na istou djetinjstva nego i na mudrost proienu iskustvom. Takvo oko nije roeno kad i
ptica, nego istodobno s nebom to ga odraava. uma ne raa drugim takvim draguljem. Putnik se ne
zagleda esto u tako bistar izvor. Neuki ili nesmotreni lovac esto u takvo vrijeme ustrijeli majku i
preputa ta nevinaca da budu plijenom neke grabeljive ptice ili zvijeri, ili pak da se postupno stope s
trulim liem na koje toliko nalikuju. Kau da e se, kad ih majka izlegne, smjesta raspriti ako ih
neto uzbuni, pa se tako izgube jer nikad ne uju zov majke koja ih ponovno okuplja. To su bile moje
kokoi i pilii.
Neobino je koliko stvorenja ivi u umi divlje i slobodno, premda skrovito, a ipak opstaju u
blizini gradova, pri emu ih nasluuju jedino lovci. Kako li povueno uspijeva ovdje ivjeti vidra!
Naraste vie od jednog metra, do veliine djeaia, a da je moda nijedno ljudsko bie ne opazi.
Svojedobno sam u umi iza mjesta na kojemu je podignuta moja kua viao rakune, a nou sam
vjerojatno i dalje uo njihovo cianje. Obino bih u podne, nakon sadnje, poinuo sat ili dva u
hladovini, pojeo ruak pa malko itao uz vrelo iz kojega su izvirali jedna movara i potok, cijedei se
iz podnoja Bristers Hilla, na gotovo kilometar od mog polja. Onamo se stizalo kroz susljedne i sve
nie travnate kotline pune mladih smolastih borova, preko vee ume oko movare. Ondje, na nadasve
170 Ili Bidpai, pretpostavljeni autor zbirke bajki na sanskrtu.
171 Louisu Agassizu (1807.-73.), roenom vicarcu, znanstveniku, sakupljau i profesoru na Harvardu s kojim se Thoreau
dopisivao i slao mu primjerke.

107

izdvojenu i sjenovitu mjestu, pod raskriljenim bijelim borom, jo se pruala ista i vrsta tratina na
kojoj se moglo sjediti. Bio sam iskopao izvor i nainio zdenac bistre sive vode, gdje sam mogao
zagrabiti puno vedro a da je ne zamutim, i onamo sam radi toga odlazio gotovo svakoga dana
poetkom ljeta, kad je jezero bilo najtoplije. I ljuka je onamo vodila svoje mlade da u mulju trae
crve, letei niz obalu tek dva pedlja iznad njih dok su trkarali u redu; no na koncu bi, opazivi me,
ostavila mlade i stala kruiti oko mene, sve blie dok se ne bi nala na metar i pol udaljenosti, hinei
da su joj krila i noge slomljene da mi privue panju i skloni mlade, koji su u meuvremenu ve
produili uz slabano pijukanje, u koloni po jedan kroz movaru kako ih je ona uputila. Ili bih zauo
pijukanje legla a da im majku nisam vidio. Grlice su ondje takoer sjedile ponad izvora ili prhale od
grane do grane mekih bijelih borova meni nad glavom, a i crvena je vjeverica, hitajui niz najbliu
granu, znala biti silno prisna i radoznala. Trebate samo sjediti dovoljno dugo na nekom privlanom
mjestu u umi da bi vam se, jedan za drugim, pokazali svi njeni stanovnici.
Svjedoio sam i dogaajima manje mirne naravi. Otiavi jednog dana do svoga drvenika, bolje
rei svoje hrpe panjeva, primijetio sam dva velika mrava, jednoga crvenog i drugog mnogo veeg,
dugog vie od centimetra i crnog, u estokoj borbi. Pograbivi se nisu putali jedan drugoga, nego su
se bez prestanka borili, hrvali i valjali po trijeu. Pogledao sam uokolo i s iznenaenjem ustanovio da
je trijee prekriveno takvim borcima, da na djelu nije duellum nego bellum, rat izmeu dviju vrsta
mrava u kojemu su crveni uvijek nasrtali na crne, esto i po dva crvena na jednog crnog. Legije tih
Mirmidonaca172 prekrile su sva brda i doline moga drvenika, a tlo ve bijae posuto mrtvima i
ugibajuima, crvenima kao i crnima. Bila je to jedina bitka kojoj sam ikad prisustvovao, jedino bojite
na koje sam stupio dok je bitka bjesnjela; rat do istrebljenja: crveni republikanci na jednoj, crni
imperijalisti na drugoj strani. Na objema stranama svi bijahu ukljueni u ubojiti sraz, no bez ikakva
meni ujnog zvuka, a ljudski se vojnici nisu nikada tako odluno borili. Promatrao sam par u elinom
klinu, u maloj osunanoj udolini meu trijeem, pripravan u podne boriti se do zalaska ili do smrti.
Manji crveni borac stisnuo je poput kripca protivnika za prednji dio i u svem tom prevrtanju na
bojitu ni trenutka nije prestajao gristi mu jedno od ticala pri korijenu, jedno mu ve odgrizavi; crni,
snaniji, vitlao je pak ovoga s jedne na drugu stranu i, kao to sam vidio primaknuvi se, liio ga ve
nekolikih udova. Borili su se ustrajnije od buldoga. Nijedan nije pokazivao ni najmanju nakanu da se
povue. Bijae oito da im bojni pokli glasi: "Pobjeda ili smrt." U meuvremenu je na padinu te
doline pristigao jedan osamljeni crveni mrav, bjelodano uzbuen, koji je ili ve otpremio svoga
dumanina na drugi svijet ili jo nije sudjelovao u bitci; vjerojatno ovo posljednje, jer ne bijae izgubio
nijedan ud, a majka mu je naloila da se vrati sa svojim titom ili na njemu. Ili je to moda bio neki
Ahilej, koji je po strani pothranjivao svoj gnjev pa je sada doao da osveti ili izbavi svoga Patrokla.
Vidio je tu nejednaku borbu izdaleka jer crni bijahu gotovo dvostruko vei od crvenih pribliio
se hitrim korakom i oprezno stao na centimetar a onda je, uvrebavi priliku, skoio na crnog ratnika i
zapoeo operaciju blizu korijena njegove desne prednje noge, preputajui dumaninu da odabere
meu vlastitim udovima; i tako se njih trojica doivotno zdruie, kao da je iznaena nova privlana
sila koja posramljuje sve druge zapore i veziva. Tada me vie ne bi iznenadilo da sam otkrio kako
svaka strana ima svoj limeni sastav smjeten na nekoj istaknutoj trijesci koji sve vrijeme svira njihove
nacionalne napjeve da osokoli spore i razdraga umirue borce. I ja sam bijah pomalo osokoljen ba kao
da se radi o ljudima. to vie razmislite o tome, to je razlika manja. A svakako nije zabiljeena takva
bitka, barem u povijesti Concorda ako ne i Amerike, koja bi makar naas izdrala usporedbu s ovom,
bilo po broju sudionika ili po pokazanom domoljublju i junatvu. Po brojnosti i razmjeru krvoprolia
bio je to Austerlitz ili Dresden.173 Bitka kod Concorda! Dvojica mrtvih na strani domoljuba, a Luther
Blanchard ranjen! Ma ovdje je svaki mrav bio Buttrick "Pali! Pali, zaboga!" a tisue su podijelile
sudbinu Davisa i Hosmera.174 Nitko ondje nije bio plaenik. Ne sumnjam da su se borili za naelo
172 Ratnici koji su se u Trojanskom ratu borili pod Ahilejem.
173 Poprita bitaka u Napoleonskim ratovima.
174 Bojnik John Buttrick bio je na elu graanskih odreda u Amerikoj revoluciji, a Isaac Davis i David Hosmer jedina su
dva kolonista koji su izgubili ivot.

108

koliko i nai preci, a ne da izbjegnu porez od tri penija na svoj aj; ishod pak te bitke bit e onima
kojih se tie vaan i znaajan barem kao ishod bitke kod Bunker Hilla.175
Podigao sam trijesku na kojoj se borio trojac to sam ga potanje opisao, odnio je u kuu i stavio
ga pod au na prozorskoj dasci da vidim kakav e biti ishod. Prinijevi povealo prvospomenutome
crvenom mravu vidio sam kako su mu, premda je revno grizao prednju neprijateljevu nogu, odsjekavi
mu ve preostalo ticalo, prsa naskroz rastrgana a vitalni organi izloeni eljustima crnog ratnika, iji
prsni oklop bijae oito predebeo da bi ga onaj probio; mrki pak alemi patnikovih oiju blistali su
surovou kakvu moe pobuditi samo rat. Borili su se jo pola sata pod aom, a kad sam ih opet
pogledao, crni ratnik ve je obezglavio svoje dumane te su mu sveer ive glave visjele s obiju strana
poput sablasnih trofeja o sedlenom luku, reklo bi se jo uvijek jednako snano privrene, i on se
slabanim naporima, bez ticala i tek s patrljkom jedne noge te ne znam koliko drugih rana, nastojao
istih otarasiti, to mu je naposljetku, nakon jo pola sata, i uspjelo. Podigao sam au, a on je onako
osakaen otiao preko prozorske daske. Je li napokon preivio taj boj i proveo ostatak ivota u nekom
Hotel des Invalides,176 ne znam, ali vjerovao sam da mu radna sposobnost vie nee biti od osobite
vrijednosti. Nikad nisam doznao koja je strana pobijedila niti koji je bio uzrok rata, no do kraja sam
dana osjeao kao da su mi uvstva razdraena i pogoena pribivanjem borbi, zvjerstvu i krvoproliu
ljudskog boja pred mojim vratima.
Kirby i Spence nam kau da su se bitke mrava odavno slavile a njihov se datum biljeio, premda
vele da je Huber177 jedini suvremeni autor koji im je, ini se, svjedoio. "Eneja Silvije", kau oni,
"iznijevi iscrpan prikaz jedne od njih koju su tvrdokorno vodile velika i mala vrsta na nekom
krukovom deblu", dodaje kako se "taj boj zametnuo za papinstva Eugenija etvrtoga, a u prisutnosti
Nicholasa Pistoriensisa, istaknutog odvjetnika koji je krajnje vjerno iznio cijelu pripovijest o bitci.
Slian okraj izmeu velikih i malih mrava biljei Olaf Veliki, a u njemu su mali mravi, pobjednici,
navodno pokopali tijela svojih vojnika, ali su ona svojih divovskih protivnika ostavili na milost
pticama. Zbilo se to prije izgona tiranina Kristijana Drugog iz vedske." 178 Bitka kojoj sam ja
svjedoio odigrala se za Polkova179 predsjednikovanja, pet godina prije donoenja Websterova zakona
o odbjeglim robovima.180
Mnogi je seoski Fifi, kadar tek da ganja barsku kornjau po ostavi s namirnicama, vjebao teke
zadnje noge u umi, bez gospodareva znanja, i besplodno njukao stare jame lisica i svizaca, voen
moda nekim vitkim psetom koje se okretno provlailo kroz umu te je njenim stanovnicima jo moglo
utjerivati prirodan strah u kosti, pa sada, daleko iza vodia, zalaje poput bika u pseem obliju na neku
malu vjevericu koja se popela na drvo da ga promatra, a onda odgalopira savijajui grmlje svojom
teinom i zamiljajui da je na tragu nekog zalutalog pripadnika porodice glodavaca. Jednom sam se
iznenadio vidjevi maku kako hoda kamenom obalom jezera, jer one rijetko odlutaju tako daleko od
doma. Iznenaenje je bilo uzajamno. Pa ipak i najpitomija maka, koja po itave dane lei na tepihu,
doima se u umi kao kod kue te se kradominim i prepredenim ponaanjem pokazuje kao vei
domorodac od stalnih itelja. Jednom, dok sam brao borovnice, naiao sam na maku s mladim
maiima u umi, posve divlju, a svi su oni kao i njihova majka, nakostrijeili lea i srdito puhali na
mene. Nekoliko godina prije moga ivota u umi u jednoj od seoskih kua u Lincolnu najbliih jezeru,
onoj g. Giliana Bakera, ivjela je "krilata maka", kako su je zvali. Kad sam u lipnju 1842. navratio da
je vidim, otila je u umu u lov, kao to joj bijae obiaj (nisam siguran je li bio mujak ili enka, pa
175 Jedan od znaajnijih okraja Britanaca i Amerikanaca, koji se zapravo odigrao na Breeds Hillu, u blizini Bostona, u
srpnju 1775. godine.
176 Parika bolnica za veterane koju je osnovao Luj XIV, kasnije Napoleonova grobnica.
177 Franois Huber (1750.-1831.), vicarski entomolog.
178 Iz Uvoda u entomologiju Kirbyja i Spencea; "Eneja Silvije" je papa Pio II (1405.-64.), Eugenije IV bio je papa od
1431. do 1447., a Olaf Veliki (1490.-1558.) nadbiskup u Uppsali i vedski povjesniar.
179 James Knox Polk, jedanaesti predsjednik SAD-a.
180 Godine 1845.

109

rabim eu zamjenicu), a njena mi gazdarica ree da se u njihovom susjedstvu pojavila prije neto
vie od godinu dana, u travnju, pa su je na koncu donijeli kui; da je mrke smekastosive boje, s
bijelom pjegom na vratu i bijelim apama te da ima velik kitnjasti rep poput lisice; da joj zimi krzno
postane gusto i spljoti se na bokovima, tvorei pruge duge trideset a iroke est centimetara, pod
bradom joj neto kao muf, s gornje strane labav a s donje zamren poput filca, da bi joj na proljee ti
privjesci otpali. Dali su mi par njenih "krila" koja jo uvam. Na njima nema nieg nalik opni. Neki su
smatrali da je to dijelom letea vjeverica ili neka druga divlja ivotinja, to nije nemogue jer, prema
prirodoslovcima, sparivanjem kune i domae make nastali su plodni krianci. Bila bi to prava vrsta za
mene, da sam drao maku; jer zato pjesnikova maka ne bi bila krilata kao i njegov konj?181
Ujesen je, kao i obino, dolazio gnjurac (Colymbus glacialis) da se mitari i kupa u jezeru, pa je
njegov divlji smijeh odzvanjao umom prije nego to bih ustao. Na glasine o njegovu dolasku svi lovci
Mill-dama prijeu u stanje pripravnosti, u kolima i pjeice, po dvojica i po trojica, s novim pukama,
unjastom tanadi i dalekozorima. Dolaze utei umom poput jesenjeg lia, barem desetorica na
jednog gnjurca. Neki se smjeste na ovu stranu jezera, drugi na onu, jer uboga ptica ne moe biti
sveprisutna; ako zaroni ovdje mora se promoliti ondje. Ali sada se die blagi listopadski vjetar od
kojega lie uti a vodena povrina se mreka, pa gnjurca nije ni uti ni vidjeti, premda njegovi
dumani pretrauju jezero dalekozorima a uma odjekuje od njihove paljbe. Valovi se tedro diu i
srdito udaraju, stajui na stranu svih vodenih ptica, pa se nai lovci moraju povui u naselje, trgovinu,
svojim nedovrenim poslovima. No i preesto su bili uspjeni. Odlazei rano ujutro da zagrabim vode
esto sam viao tu gizdavu pticu kako isplovljava iz moje uvale na nekoliko desetaka metara
udaljenosti. Ako bih je amcem pokuao pretei, da vidim kako e se snai, zaronila bi i potpuno se
izgubila, pa je kadto ne bih ponovno otkrio sve do sumraka. No na povrini sam joj bio i vie nego
ravan. Obino je izlazila za kie.
Dok sam jednoga vrlo spokojnog listopadskog poslijepodneva veslao du sjeverne obale, jer
osobito se u takve dane oni sputaju na jezera, kao maci mljeike, uzalud pogledom preavi jezero ne
bih li ugledao gnjurca, odjednom je jedan, plovei od obale k sredini dvadesetak metara ispred mene,
udario u onaj svoj neobuzdani smijeh i odao se. Zagrabio sam veslom a on je zaronio, no kad se
promolio bio sam blie nego prije. Ponovno je zaronio, ali ja sam pogreno procijenio smjer u kojemu
e krenuti pa smo, kad je ovaj put iziao na povrinu, bili udaljeni vie od dvjesto metara, budui da
sam ja pridonio uveanju razdaljine; i opet se smijao dugo i glasno, i to s vie razloga no prije.
Manevrirao je tako lukavo te nisam uspijevao doi na trideset metara od njega. Svaki put kad bi
izronio, okreui glavu amo-namo, staloeno bi promotrio vodu i kopno te, oito, odabrao smjer tako
da moe izroniti na najprostranijem dijelu povrine i na najveem rastojanju od amca. Bijae
iznenaujue kako brzo odluuje i provodi svoju odluku u djelo. Uas me odveo do najireg dijela
jezera, odakle ga se nije moglo otjerati. Dok je on u svome mozgu neto smiljao, ja sam u svome
nastojao pogoditi njegovu misao. Bila je to lijepa igra na glatkoj povrini jezera, ovjek protiv gnjurca.
Figura vaeg protivnika odjednom iezne iza ploe, a problem je u tome da stavite svoju to blie
mjestu gdje e se njegova ponovno pojaviti. Ponekad bi se neoekivano promolio na suprotnoj strani,
oito proavi neposredno ispod amca. Bio je tako duga daha i neumoran te bi, i kad bi najdalje
otplivao, ipak ponovno odmah zaronio; a onda nije bilo te pameti koja bi pogodila gdje li to, ispod
glatke povrine, brza nalik ribi, jer imao je vremena i sposobnosti da dosegne dno jezera na njegovu
najdubljem dijelu. Kau da su u njujorkim jezerima hvatali gnjurce dvadeset pet metara pod
povrinom, udicama postavljenim za pastrve a Walden je dublji. Kako li su ribe zacijelo iznenaene
kad vide toga nezgrapnog posjetitelja iz druge sfere kako grabi sred njihovih jata! No inilo se da je
pod vodom siguran koliko i na povrini, a ondje je i mnogo bre plivao. Jednom ili dvaput vidio sam
vali na mjestu gdje se primaknuo povrini, tek provirio glavom izvianja radi i smjesta ponovno
zagnjurio. Utvrdio sam da mi dolazi na isto ako predahnem za veslima i ekam da se ponovno pojavi
kao i ako nastojim procijeniti gdje e izii; jer uvijek iznova, dok bih naprezao oi motrei povrinu u
181 Misli se na krilatoga konja Pegaza iz grke mitologije.

110

jednom smjeru, odjednom bi me presenetio njegov nezemaljski smijeh iza mene. Ali zato se, nakon
oitovanja tolike lukavosti, neizostavno odavao tim glasnim smijehom istoga asa kad bi izronio? Nisu
li ga bijela prsa dovoljno odavala? Ba je to neki glupav gnjurac, pomislih. Obino sam uo pljuskanje
vode kad je izlazio, pa sam ga i tako otkrivao. No nakon sat vremena doimao se svjeim kao i uvijek,
ronio je s jednakim veseljem i plivao jo dalje no isprva. Iznenaujue je bilo vidjeti kako spokojno i
neuzbibanih prsa brodi kad bi izronio na povrinu, radei sve opnastim noicama pod vodom. Obino
se glasao tim demonskim smijehom, koji je ipak poneto nalikovao na glasanje vodenih ptica; no
povremeno bi, kad bi me svojski preveslao pa izronio negdje daleko, ispustio sablastan urlik,
vjerojatno sliniji onome vuka nego bilo koje ptice; kao kad neka zvijer spusti gubicu do tla pa od
volje zavija. Bilo je to njegovo gnjurako glasanje moda najdivljiji zvuk koji se ovdje ikad uje i
od kojega uma nadaleko odzvanja. Zakljuih da tim smijehom ismijava moje napore, uzdajui se u
svoju okretnost. Premda se nebo do tog doba ve zamrailo, jezero je bilo tako glatko te sam mogao
vidjeti gdje probija povrinu kad ga nisam uo. Njegova bijela prsa, neuzbibani zrak i glatkoa vode
bili su odreda protiv njega. Naposljetku je, izronivi na dvjesto pedeset metara, ispustio jedan od tih
otegnutih urlika, kao da zaziva boga gnjuraca da mu pritekne u pomo, i smjesta je s istoka zapuhao
vjetar i namrekao povrinu te sav zrak ispunio magliastom kiom, i bio sam pod ivim dojmom kao
da je gnjureva molitva usliana a njegov bog gnjevan na mene, pa sam ga ostavio da iezne daleko
na uskomeanoj povrini.
Za jesenjih sam dana satima gledao kako patke vijugaju, okreu se i dre sredinu jezera, daleko
od lovca, sluei se smicalicama za koje e u rukavcima Louisiane imati manje potrebe. Primorane da
uzlete, kruile bi i kruile oko i ponad jezera na prilinoj visini, s koje su lako mogle vidjeti druga
jezera i rijeku, nalik na crne estice na nebu; a kada sam ve mislio da su odavno otile, u kosom letu
od etristotinjak metara spustile bi se na kakav udaljeni dio koji je ostao slobodan; no to osim
sigurnosti imaju od toga da plivaju usred Waldena, ne znam, osim ako ne vole njegovu vodu zbog istog
razloga kao i ja.

111

Zagrijavanje kue182
U listopadu sam odlazio na rijene livade u berbu groa i natovarivao se grozdovima koji bijahu
dragocjeniji sa svoje ljepote i mirisa nego kao hrana. Ondje sam se divio, premda ih nisam i brao,
brusnicama, malim votanim draguljima, privjescima livadne trave, bisernim i crvenim, koje seljak
trga runim grabljama, ostavljajui glatku livadu u meteu, bezobzirno ih odmjeravajui jedino
buelom i dolarom da bi taj poljski plijen prodao u Bostonu i New Yorku, gdje im je sueno postati
pekmezom kako bi zadovoljile ukus tamonjih ljubitelja prirode. Tako mesari grabljaju bizonove jezike
iz prerijske trave, ne obazirui se na pokidanu i klonulu biljku. Blistavi plod utike jednako mi je tako
bio hrana jedino za oi; no prikupio sam manju zalihu divljih jabuka za ukuhavanje, koje su vlasnik i
putnici previdjeli. Kad bi sazrelo kestenje, spremio bih pola buela za zimu. Bijae silno uzbudljivo u
to doba tumarati tada bezgraninim kestenovim umama Lincolna one sada snivaju svoj dugi san
pod eljeznikom prugom s torbom o ramenu i tapom za otvaranje ahura u ruci, jer nisam uvijek
ekao mraz, sred utanja lia i glasnih prijekora crvenih vjeverica i ojki, ije sam polupojedene
plodove katkad krao, jer su u ahurama to su ih one odabirale nesumnjivo bili oni zdravi. Povremeno
sam se penjao na stabla i tresao ih. Rasli su i iza moje kue, a jedno veliko stablo koje ju je gotovo
zasjenjivalo u cvatu, bilo je struak koji je mirisom ispunjao cijelu okolicu, no vjeverice i ojke
domogle bi se veine njegovih plodova; potonje su dolazile u jatima rano ujutro i vadile kestenje iz
ahura prije no to bi pale. Preputao sam ta stabla njima i obilazio udaljenije, iskljuivo kestenove
ume. Ti su plodovi, dok ih je bilo, tvorili dobar nadomjestak za kruh. Moda se mogu nai i mnogi
drugi nadomjesci. Kopajui jednog dana u potrazi za ribljim crvima otkrio sam lanu gliciniju (Apios
tuberosa) na njenoj niti, uroeniki krumpir, nekovrstan bajoslovni plod, za koji sam ve poeo
sumnjati jesam li ga ikad iskopao i pojeo u djetinjstvu, kao to rekoh, ili sam ga sanjao. esto sam
otada viao njen nabrani, crveni barunasti cvijet poduprt stabljikama drugih biljaka ne znajui da se
radi o njoj. Poljodjelstvo ju je malne istrijebilo. Ima slatkast okus, uvelike nalik na krumpir nagrien
mrazom, a ustanovio sam da je bolji kuhan nego peen. Taj se gomolj doimao kao blijedo obeanje
prirode da e ovdje u nekom buduem razdoblju podizati svoju djecu i hraniti je jednostavno. U
dananje doba ugojene stoke i valovitih itnih polja taj skromni korijen, koji neko bijae totemom
nekog indijanskog plemena, posve je zaboravljen, ili je poznat samo kao rascvala penjaica; no neka
divlja priroda jo jednom zavlada ovdje, pa e njeno i raskono englesko zrnje vjerojatno ieznuti
pred bezbrojem dumana, a bez ovjekove skrbi vrana e moda odnijeti i zadnje zrno kukuruza do
velikoga kukuruzita indijanskog boga na jugozapadu, odakle ga je navodno i donijela; ali danas
gotovo istrijebljena glicinija moebit e oivjeti i cvasti usprkos mrazevima i divljini, dokazati se
samorodnom i vratiti drevni znaaj i dostojanstvo kao hrana lovakog plemena. Neka indijanska
Cerera ili Minerva zacijelo ju je iznala i podarila; a kad ovdje pone vladavina poezije, njeno lie i
mahune moda e se prikazivati u naim umjetnikim djelima.
Do prvoga rujna ve sam vidio dva ili tri mala javora kako poprimaju grimiznu boju s druge
strane jezera, podno mjesta gdje su se na ispupenju razdvajala bijela debla triju jasika, tik uz vodu.
Ah, mnoge je prie kazivala boja njina! A postupno se, iz tjedna u tjedan, otkrivala ud dojednoga
stabla, i svako se divilo sebi u glatkome zrcalu jezera. Svakog je jutra voditelj te galerije zamijenio
neku staru sliku na zidovima novom, koja se isticala sjajnijim i skladnijim bojama.
Ose su u listopadu dolazile u tisuama u moju nastambu, kao u zimovalite, i smjetale se na
unutarnjoj strani mojih prozora i u gornjem dijelu zidova, kadto odvraajui goste od ulaska. Svakoga
jutra, kad bi se ukoile od hladnoe, pomeo bih ih nekoliko, ali nisam se osobito trudio da ih se
182 Izraz house-warming u izvorniku oznauje ujedno proslavu useljenja u kuu, odnosno stari obiaj u nas jo zvan i
naselje.

112

otarasim; ak mi je laskalo to moju kuu smatraju poeljnim utoitem. Nikad me nisu ozbiljnije
smetale, premda su sa mnom lijegale u postelju; a postupno su i nestale, u ne znam kojim pukotinama,
sklanjajui se od zime i neizrecive hladnoe.
Poput osa, prije no to bih se u studenome najzad povukao u zimsku nastambu, obiavao sam
odlaziti na sjeveroistonu stranu Waldena, koju je sunce, odraeno sa smolastih borova i kamene obale,
inilo ognjitem jezera; toliko je ugodnije i zdravije grijati se na suncu dok moete, nego uz umjetnu
vatru. Grijao sam se tako uz jo usijanu eravu koju je ljeto ostavilo poput lovca u prolazu.
Kad mi je valjalo sagraditi dimnjak, uzeo sam prouavati zidarstvo. Opeke je, budui da su bile
rabljene, trebalo oistiti mistrijom, pa sam nauio i vie nego to je uobiajeno o kakvoi opeka i
mistrija. buka na njima bila je stara pedeset godina, a navodno se jo stvrdnjivala; no to je jedna od
onih uzreica koje ljudi vole ponavljati bez obzira na to jesu li istinite. Upravo takve uzreice s
vremenom se stvrdnjavaju i jo vre prianjaju, i trebalo bi mnogo udaraca mistrijom da se kakav
stari mudrija oisti od njih. Mnoga su mezopotamska sela sazdana od rabljenih cigala visoke kakvoe,
dobivenih iz babilonskih ruevina, a buka na njima starija je i vjerojatno jo tvra. Kako god bilo,
dojmila me se osobita ilavost elika koji je podnio toliko estokih udaraca a da se nije pohabao.
Budui da su moje cigle ve bile ugraene u neki dimnjak, premda s njih nisam iitao
Nebukadnezarovo ime, sakupio sam sve opeke za ognjite koje sam mogao nai, da utedim posao i
utroak, mjesta meu opekama oko ognjita popunio kamenjem s jezerske obale, a i buku sam nainio
od bijelog pijeska s istoga mjesta. Najvie sam se zadrao na ognjitu, kao najvitalnijem dijelu kue.
Doista, radio sam tako revno te mi je, iako sam ujutro poeo od temelja, red opeka podignut oko pedalj
od poda uveer posluio kao jastuk; pa ipak mi se, koliko se sjeam, vrat nije od toga ukoio;
ukoenost moga vrata starijeg je datuma. Negdje u to doba primio sam na dvotjedni konak jednog
pjesnika,183 to me je stajalo prostora. On je donio svoj no, premda sam ja imao dva, pa smo ih ribali
zarivajui ih u zemlju. Dijelili smo kuharski posao. Radovalo me je vidjeti kako moje djelo postupno
raste tako skladno i vrsto te sam razmiljao da moda i napreduje sporo, ali je zato sraunato da
potraje dugo. Dimnjak je donekle samostalno zdanje, koje stoji na tlu i penje se kroz kuu u nebo; ak
i nakon to kua izgori on ponekad ostane stajati, a njegova je vanost i samostalnost bjelodana. Bilo
je to potkraj ljeta. Sada je bio studeni.
Sjeverac je ve bio poeo hladiti jezero, premda mu je trebalo mnogo tjedana da u tome do kraja
uspije, toliko je duboko. Kad sam uveer poeo loiti, a prije no to sam obukao kuu, dimnjak je
izvanredno dobro vukao zbog brojnih pukotina meu daskama. No, proveo sam nekoliko radosnih
veeri u tako svjeem i prozranom stanu, okruen grubim smeim daskama punim vorova i gredama
prekrivenim korom visoko nad glavom. Kua mi nikad nije toliko godila oku nakon to sam je
obukao, makar sam morao priznati da je bila udobnija. Ne bi li svaka odaja u kojoj ovjek boravi
trebala biti dovoljno visoka da nad glavom stvara stanovitu tamu, gdje treperave sjene uveer mogu
obigravati oko greda? Ti su oblici mati i uobrazilji ugodniji od fresaka ili pak najskupocjenijeg
pokustva. Mogu rei da sam zapravo poeo nastavati svoju kuu kad sam se njome poeo koristiti
radi topline kao i zaklona. Nabavio sam nekoliko starih prijeklada da uvaju drvo od ognjita, i godilo
mi je vidjeti kako se sa stranje strane dimnjaka to sam ga podigao stvara aa te sam s vie prava i
zadovoljstva razgrtao vatru. Moja nastamba bijae mala i u njoj sam teko mogao proizvesti jeku; no
doimala se veom jer se sastojala od jedne prostorije i bila je udaljena od susjeda. Sve privlanosti
kue bijahu sabrane u jednoj odaji: bila je to kuhinja, spavaa, gostinska i dnevna soba; a kakva god
zadovoljstva roditelj ili dijete, gospodar ili sluga, crpli iz ivota u kui, ja sam uivao u svima njima.
Katon kae da otac obitelji (patremfamilias) mora u svojoj ladanjskoj kui imati "cellam oleariam,
vinariam, dolia multa, uti lubeat caritatem expectare, et rei, et virtuti, et gloriae erit", to e rei
"podrum za ulje i vino, mnogo baava, tako da moe biti ugodno oekivati teka vremena; bit e mu to
183 Elleryja Channinga.

113

na korist, vrlinu i slavu".184 Ja sam u svome podrumu imao bavicu krumpira, oko dvije kile graka sa
icima, a na polici malo rie, vr melase te po desetak litara raenog i kukuruznog brana.
Ponekad sanjam o veoj i napuenijoj kui, koja bi stajala u zlatnom dobu, od trajne grae, liena
kienih pojedinosti, a koja e se ipak sastojati samo od jedne odaje, prostrane, grube, temeljne,
primitivne prostorije, bez stropa i buke, s golim gredama i sljemenjaama to podupiru neku vrstu
nieg neba nad glavom korisnog za zatitu od kie i snijega; gdje nosivi stupovi kao kralj i kraljica
stoje da biste im iskazali tovanje, nakon to ste se prestupivi prag poklonili niice poloenom
Saturnu iz starije dinastije; o golemoj kui, u kojoj morate posegnuti za bakljom da biste vidjeli krov;
gdje neki mogu ivjeti uz ognjite, neki u prozorskoj nii a neki na okvirima, neki na jednom kraju
dvorane a neki na drugom, neki pak gore na gredama, zajedno s paukovima, ako im je po volji; kui u
koju ste uli otvorivi vanjska vrata, i ceremonija je gotova; gdje se umorni putnik moe oprati, najesti,
porazgovarati i odspavati, ne morajui dalje putovati; o utoitu do kojega biste rado dospjeli u olujnoj
noi, koje bi sadravalo sve to je bitno za kuu a nita za voenje kuanstva; gdje sva blaga kue
moete obuhvatiti jednim pogledom, a sve to je ovjeku na uporabu visi o svom klinu; u isti mah
kuhinji, smonici, dnevnoj i spavaoj sobi, skladitu i tavanu; gdje moete vidjeti stvar neophodnu kao
to su bava ili ljestve, prikladnu kao to je ormar, uti lonac kako kljua i odati potovanje vatri koja
vam kuha veeru i pei koja vam pee kruh, gdje su nuno pokustvo i potreptine glavni uresi; gdje se
rublje ne iznosi van, vatra se ne gasi i domaica ne srdi, a moda vas katkad zamole da se maknete s
podnih vrata da bi se kuhar spustio u podrum, pa tako bez gaenja moete doznati je li tlo pod vaim
nogama vrsto ili uplje. Kui ija je unutranjost otvorena i saglediva kao ptije gnijezdo te ne moete
ui kroz prednja vrata niti izii kroza stranja a da ne vidite nekog od njenih stanara; gdje biti gost
znai biti upoznat sa slobodom kue, a ne biti briljivo iskljuen iz njenih sedam osmina, zatvoren u
odreenu eliju, nakon ega vam kau da se osjeate kao kod kue u samotnom zatoenitvu. Danas
vas domain ne priputa k svome ognjitu, nego daje zidaru da izgradi jedno za vas u nekom prolazu, a
gostoprimstvo je umijee da vas se zadri na to veoj udaljenosti. Kuhanje je obavijeno takvom
tajnovitou kao da vas kani otrovati. Svjestan sam da sam bio na posjedu mnogih ljudi, odakle su me
mogli zakonski otpraviti, ali nije mi poznato da sam mnogim ljudima bio u kui. Mogao bih u svojoj
staroj odjei posjetiti kakva kralja i kraljicu koji bi jednostavno ivjeli u kui kakvu sam opisao, kad bi
mi bili na putu; ali zateknem li se ikad u suvremenoj palai, sve to u poeljeti nauiti bit e kako da
se izvuem iz nje.
Reklo bi se da i sam jezik naih salona gubi sav naboj i posve se srozava na salonsko avrljanje,
toliko je na ivot udaljen od njihovih simbola, a njihove metafore i tropi nuno su toliko nategnuti,
zahvaljujui, tako rei, kliznim pregradama i pominim poklopcima; salon je, drugim rijeima, toliko
udaljen od kuhinje i radionice. ak je i veera obino tek parabola veere. Kao da samo divljak
prebiva dovoljno blizu prirode i istine da od njih posudi kakav trop. Kako moe uenjak, koji obitava
na sjeveru Kanade ili Isle of Manu, kazati to se u kuhinji dolikuje?
No od svih mojih gostiju samo jedan ili dvoje bili su dovoljno smioni da ostanu i sa mnom
podijele palentu, dok su se ostali, vidjevi da se blii ta kriza, radije urno povukli, kao da e ista
protresti kuu do temelja. Pa ipak je pregrmjela brojne palente.
Nisam bukao dok nije zavladala studen. U amcu sam u tu svrhu donio bjeljeg i ieg pijeska
sa suprotne obale, a takav bi me prijevoz bio doveo u iskuenje i da odem mnogo dalje da je bilo
potrebno. Kuu sam u meuvremenu do tla pokrio drvenim crijepom sa svih strana. Radovalo me to
pri pribijanju letava mogu svaki avao zakucati jednim udarcem ekia, a tenja mi je bila uredno i
brzo prenijeti buku s daske na zid. Sjetio sam se prie o umiljenom svatu koji bijae navikao u
otmjenoj odjei dokono tumarati selom i davati savjete radnicima. Odvaivi se jednoga dana
zamijeniti rijei djelima, zasukao je rukave, dohvatio dasku za bukanje i, bez tekoa natrpavi
mistriju, samodopadno gledajui letve nad glavom, smiono zamahnuo prema njima da bi istoga asa,
184 De agri cultura 3,2.

114

na svoju posvemanju nepriliku, dobio cijeli sadraj po nabranim grudima. Iznova sam se divio
isplativosti i pogodnosti buke, koja tako djelotvorno titi od hladnoe i konano dotjeruje zdanje, i
upoznao se s raznim nezgodama kojima je buka izloen. Iznenadih se vidjevi kako su opeke edne
te upijaju svu vlagu iz moje buke jo prije no to sam je zagladio, i koliko je vedara vode potrebno da
bi se krstilo novo ognjite. Prethodne sam zime nainio manju koliinu vapna palei ljuture Unio
fluviatilisa to ih naa rijeka prua, pokusa radi, pa sam znao odakle mi graa potjee. Da mi je bilo do
toga, mogao sam doi do dobra vapnenca na dva ili tri kilometra udaljenosti i sam ga ispei.
U najsjenovitijim i najpliim zatonima na jezeru se ve bila uhvatila kora, nekoliko dana ili ak
tjedana prije sveopeg smrzavanja. Prvi led osobito je zanimljiv i savren, budui tvrd, taman i
proziran, te nudi najbolju priliku uope za ispitivanje dna na mjestima gdje je plitko; moete, naime,
lei cijelom duinom na samo dva i po centimetra debeli led, poput vodene kopnice na povrini, pa bez
urbe prouavati dno, udaljeno tek est ili sedam centimetara, nalik slici iza stakla, a voda je tada
nuno uvijek mirna. U pijesku ima mnogo brazdi na mjestima gdje je neki stvor putovao pa se istim
putem vraao; koliko je do olupina, posut je liinkama vodenih moljaca nainjenim od siunih zrnaca
bijeloga kvarca. Moda su ga ovi i nabrali, jer pojedine njihove kuice nalazite u brazdama, premda su
odve duboke i iroke da bi ih oni napravili. Ali sam led je krajnje zanimljiva pojava, iako morate
iskoristiti najraniju prigodu da ga prouite. Razgledate li ga pomno ujutro nakon to se zamrzne, otkrit
ete da je veina mjehura, za koje se isprva inilo da su u njemu, zapravo na njegovoj donjoj povrini,
i da ih se neprestano sve vie die s dna; dok je led jo razmjerno vrst i taman, to jest dok kroza nj
vidite vodu. Ti su mjehurii promjera treine do tri milimetra, veoma su isti i lijepi te kroz led vidite
svoje lice odraeno u njima. Moe ih biti est ili sedam po kvadratnom centimetru. U ledu takoer ve
ima uskih, oblih okomitih mjehura dugih oko centimetar, otrih stoaca s vrhom nagore; ili ee, ako
je led posve svje, siunih oblih mjehuria neposredno jedan iznad drugoga, nalik nisci. No oni u ledu
nisu tako brojni i oiti kao oni ispod njega. Ponekad sam bacao kamenje na led da mu isprobam
vrstou, a ono koje bi ga probilo unosilo je sa sobom zrak, koji je ispod povrine stvarao veoma
velike i uoljive bijele mjehure. Jednoga dana, kada sam na isto mjesto doao etrdeset osam sati
poslije, ustanovio sam da su ti veliki mjehuri i dalje savreni, premda se stvorilo jo tri centimetra leda,
kao to sam mogao razgovijetno vidjeti po avu na rubu jednog komada. No budui da su protekla dva
dana bila vrlo topla, poput babljeg ljeta, led sada nije bio proziran, pokazivao je tamnozelenu boju
vode i dna, ali neproninu i bjelkastu ili sivu, te iako dvaput deblji jedva da je bio vri no prije, jer su
se zrani mjehuri pod tom toplinom uvelike proirili, spojili se i izgubili pravilnost; vie nisu bili
neposredno jedan iznad drugoga, nego esto bijahu nalik na srebrnjake prosute iz torbe, preklapali su
se ili javljali u obliku tankih pahulja, kao da zauzimaju sitne rascjepe. Ljepota leda bijae ieznula i
bilo je prekasno za prouavanje dna. Znatieljan da doznam kakav poloaj zauzimaju moji veliki
mjehuri s obzirom na novonastali led, odlomio sam komad koji je sadravao mjehur srednje veliine
pa ga izvrnuo. Novi led stvorio se oko i ispod mjehura, tako da je ovaj bio uhvaen izmeu dva leda.
itav je bio u donjem ledu, ali tik uz gornji, i bio je prilino plosnat, ili moda pomalo nalik na leu, sa
zaobljenim rubom, pola centimetra dubok i promjera deset centimetara; a iznenadio sam se otkrivi da
je ispod mjehura led bio rastopljen veoma pravilno u obliku obrnutog tanjuria, do visine od
centimetra i pol u sredini, ostavljajui tanku pregradu izmeu vode i mjehura, debelu jedva tri
milimetra; na mnogim pak mjestima mjehurii u toj pregradi rastvorili su se prema dolje, a pod
najveim mjehurima, promjera trideset centimetara, vjerojatno uope nije bilo leda. Zakljuio sam da
je beskonaan broj majunih mjehuria koje sam isprva vidio uz donju povrinu leda sada zamrznut na
slian nain, i da je svaki u svome stupnju djelovao poput lee za paljenje na ledu pod sobom te ga je
rastapao i rastvarao. To su male zrane puke koje pridonose pucanju i kripanju leda.
Ba kad sam zavrio sa bukanjem zavladala je ozbiljna zima, a vjetar je poeo hukati oko kue
kao da dotad za to nije imao dozvolu. Iz noi u no guske su dolazile gegajui se u tmini uz tropot i
fijukanje krila, ak i nakon to je tlo prekrio snijeg, neke da slete na Walden, dok su druge nisko
prelijetale umu prema Fair Havenu, u smjeru Meksika. Vie sam puta, vraajui se iz sela u deset ili
115

jedanaest uveer, uo jato gusaka ili pataka kako gazi po suhom liu u umi kraj ribnjaka iza moje
nastambe, kamo su se dolazile hraniti, i slabano gakanje ili kvakanje njihova predvodnika dok su se
urno udaljavale. Godine 1845. Walden se prvi put itav zamrznuo u noi 22. prosinca, dok su Flintovo
i druga plia jezera i rijeka ve bili smrznuti deset dana ili vie; godine 46. bilo je to esnaestoga, 49.
oko 31., 50. oko 27. prosinca, godine 52. petoga sijenja, a 53. 31. prosinca. Jo je od 25. studenoga
tlo bilo prekriveno snijegom, koji me odjednom okruio zimskim krajobrazom. Povukao sam se jo
dublje u svoju ljuturu i nastojao odravati jarku vatru, kako u kui tako i u grudima. Moj je posao
izvan kue sada bilo skupljanje suhoga drvlja u umi, koje sam donosio u rukama ili na ramenima, ili
bih katkad pod svakom mikom dovukao do svoje brvnare po jedan suhi bor. Stara umska ograda koja
ve bijae odivjela najbolje dane bila mi je silan plijen. rtvovao sam je Vulkanu, jer je bogu
Terminusu odsluila svoje.185 Koliko li je zanimljiviji dogaaj veera ovjeka koji se netom vratio s
lova u snijegu, bolje kazano iz krae ogrjeva na kojemu e je skuhati! Njegovi su kruh i meso slatki. U
umama oko veine naih gradova ima dovoljno prua i drvenih otpadaka za loenje mnogih vatri, ali
oni sada ne griju nikoga, a neki dre i da prijee rast mlade ume. Bilo je i naplavljenog drvlja s jezera.
Tijekom ljeta bio sam otkrio splav od debala smolastog bora s korom na sebi, koja su povezali Irci dok
se gradila pruga. Djelomino sam je isteglio na obalu. Nakon to se dvije godine namakala a onda est
mjeseci odleala na suhom bila je savreno zdrava, iako natopljena toliko te je vie nije bilo mogue
osuiti. Jednog sam se zimskog dana razonodio dovlaei je u dijelovima preko jezera, vie od pola
kilometra, klizei za njima s jednim krajem debla dugim pet metara o ramenu a drugim na ledu; ili bih
vie debala povezao brezovim pruem a onda ih, pomou due breze ili johe koja je na kraju imala
kuku, povukao preko. Premda posve natopljena i teka gotovo kao olovo, ne samo to su dugo gorjela
nego su i davala vrelu vatru; tovie, drao sam da zbog te namoenosti jo bolje gore, kanda je smola
sabijena vodom gorjela dulje, kao u svjetiljci.
U svom opisu umskih stanovnika na granicama Engleske Gilpin kae da je "presezanja uljeza,
kao i kue i ograde tako podignute na granicama ume stari umski zakon smatrao silnim prijestupima
te ih je otro kanjavao pod imenom purprestures, budui da su vodili ad terrorem ferarum ad
nocumentum forestae itd.", zastraivanju divljai i zatiranju ume.186 No meni je do ouvanja divljai i
zelenila bilo stalo vie nego lovcima i drvosjeama, jednako kao da sam bio gospodar ume glavom;
ako se pak ikoji dio zapalio, premda sam ga ja sam jednom nezgodom zapalio, oajavao sam due i
neutjenije od vlasnika, dapae tugovao sam kad bi ga posjekli sami vlasnici. Volio bih da nai seljaci,
kad sijeku umu, osjete neto od onog strahopotovanja to su ga osjeali stari Rimljani kad su dolazili
prorijediti ili unijeti svjetla u posveeni gaj (lucum conlucare), to jest da vjeruju kako je ona posveena
nekom boanstvu. Rimljanin je prinosio pokajniku rtvu i molio se: "Koji god da si bog ili boica
kojoj je ovaj gaj posveen, budi milostiv prema meni, mojoj obitelji, djeci itd."
Neobino je kolika se vrijednost i dalje pridaje drvu, ak i u ovom dobu i u ovoj novoj zemlji,
vrijednost trajnija i ira od one zlata. Nakon svih naih otkria i izuma, nijedan ovjek nee proi kraj
hrpe drva. Ono nam je dragocjeno kao to je bilo naim saskim i normanskim precima. Ako su oni od
njega pravili lukove, mi od njega pravimo kundake. Michaux, prije vie od trideset godina, tvrdi da je
cijena drva za ogrjev u New Yorku i Philadelphiji "gotovo jednaka, ako i ne premauje onu najboljeg
drva u Parizu, premda je toj golemoj prijestolnici godinje potrebno gotovo tristo tisua hvati, a do
udaljenosti od petsto kilometara okruena je obraenim ravnicama". 187 U ovom naselju cijena drva
raste gotovo neprestano, i jedino je pitanje koliko e via biti ove godine u odnosu na prolu. Strojari i
trgovci koji osobno dolaze u umu iskljuivo po tom poslu jamano e prisustvovati drabi drva, i ak
plaaju viu cijenu za povlasticu pabirenja za drvosjeom. Ima ve mnogo godina otkako su ljudi
pribjegli umi radi ogrjeva i obrtnike grae; itelj Nove Engleske i Nove Holandije, Parianin i Kelt,
185 Vulkan je starorimski bog vatre, a Terminus bog me.
186 Iz Zapaanja o umskom krajobrazu engleskog prirodoslovca Williama Gilpina (1724.-1804.).
187 Iz djela Sjevernoamerike ume francuskog prirodoslovca Franoisa Michauxa (1770.-1855.).

116

seljak i Robin Hood, Goody Blake i Harry Gill, 188 u veem dijelu svijeta kraljevi i seljak, uenjak i
divljak, jednako trebaju pokoji prut iz ume da se ugriju i skuhaju hranu. Ni ja ne bih mogao bez njih.
Svaki ovjek promatra svoju hrpu drva sa svojevrsnom privrenou. Ja sam volio da mi moja
bude pred prozorom, a to vie trijea to bolje, da me podsjea na moj ugodni posao. Imao sam jednu
staru sjekiru na koju nitko nije polagao pravo i s njome sam se za zimskih dana, sa sunane strane
kue, povremeno igrao meu panjevima koje sam dovukao sa svoga grahovita. Kao to je moj goni
prorekao dok sam orao, ugrijali su me dvaput, jednom dok sam ih cijepao te ponovno dok sam ih loio,
tako da nijedan ogrjev ne bi mogao pruiti vie topline. Koliko je do sjekire, savjetovali su mi da dam
seoskom kovau da je "zaskoi" tocilom; no ja sam zaskoio njega, metnuo u nju drak od oraha iz
ume i osposobio je. Ako je i bila tupa, barem je bila dobro nasaena.
Nekoliko komada debele borovine tvorili su veliko blago. Zanimljivo je prisjetiti se koliko je te
hrane za vatru jo skriveno u zemljinoj utrobi. Prijanjih sam godina esto odlazio u "izvianje" kakva
ogoljenog obronka gdje je neko stajala uma smolastog bora, i vadio debelo borovo korijenje. Gotovo
je neunitivo. Panjevi stari barem trideset ili etrdeset godina bit e u jezgri sveudilj zdravi, premda se
sve meko drvo pretvorilo u biljni humus, kao to se vidi iz ljusaka debele kore to tvori prsten u
ravnini sa zemljom, udaljen deset ili dvanaest centimetara od srca. Sjekirom i lopatom istraujete taj
rudnik i pratite zalihe srike koja je uta kao govei loj, ili kao da ste udarili o zlatnu ilu duboko u
zemlji. No vatru sam obino potpaljivao suhim liem iz ume, koje sam pohranio u upi prije snijega.
Tanko iscijepani zeleni orah slui drvosjei za potpalu kad se utabori u umi. Povremeno bih i sam
dolazio do njega. Dok su seljani loili vatre iza obzora, i ja sam dimnim barjaiem iz svoga dimnjaka
obavjeivao razne divlje stanovnike voldenskoga dola da sam budan:
Lakokrili Dime, ikarska ptico,
to perje svoje topi uvis se viju,
Bespjevna evo i glasnie zore,
Nad selima ko nad gnijezdom krui;
Ili pak snu to jenja, sjenoviti oblie
Vienja pononog to skute skuplja;
Nou ti zvijezde zastire a danju
Pomrauje svjetlost i sunce brie;
Tamjane moj, vini se s ognjita ovog
I bogove zaiskaj da jasni plamen proste.
Netom nacijepano tvrdo zeleno drvo, premda sam ga koristio sasvim malo, odgovaralo je mojoj
svrsi bolje no ikoje drugo. Ponekad bih ostavio dobru vatru kad sam u zimsko poslijepodne odlazio u
etnju, a kad bih se vratio, tri ili etiri sata poslije, jo bi bila iva i arka. Kua mi nije bila prazna iako
me u njoj nije bilo. Kao da sam za sobom ostavio veselog kuepazitelja. Ondje smo ivjeli ja i vatra, a
moj se kuepazitelj obino pokazivao dostojnim povjerenja. Jednog dana, meutim, dok sam cijepao,
pade mi na um da samo virnem kroz prozor i pogledam nije li kuu zahvatio poar; bio je to, koliko se
sjeam, jedini put da sam u tom pogledu bio osobito zabrinut; i tako sam pogledao i vidio da je jedna
iskra zahvatila postelju, pa sam uao i ugasio je kad je ve spalila povrinu veliine moje ake. No
moja je kua zauzimala tako sunan i zaklonjen poloaj, a krov joj je bio tako nizak te sam mogao sebi
priutiti da se vatra ugasi usred gotovo svakog zimskog dana.
U mome podrumu gnijezdile su se krtice, grickajui svaki trei krumpir te si ak i ondje pravei
topli leaj od struna preostalih od bukanja i omotnog papira; jer ak i najdivljije ivotinje vole
udobnost i toplinu kao i ovjek, i preivljavaju zimu samo zato to ih tako pomno osiguravaju. Neki
moji prijatelji govorili su kao da odlazim u umu s namjerom da se smrznem. ivotinja sebi samo
pravi leaj, koji grije svojim tijelom na zaklonjenom mjestu; no ovjek, otkrivi vatru, zbije zrak u
188 Likovi iz istoimene pjesme Williama Wordswortha u kojoj Goody proklinje Harryja jer ovaj odbija njezin ogrjev.

117

prostranoj odaji pa je zagrijava, umjesto da otme sebi toplinu, i ini od nje svoju jazbinu po kojoj se
moe kretati lien nezgrapnije odjee, odrava svojevrsno ljeto usred zime, pomou prozora ak
priputa svjetlo a svjetiljkom produljuje dan. Tako za korak ili dva nadilazi nagon i priteuje neto
vremena za umjetnost. Kad bih due vrijeme bio izloen najeim zapusima itavo bi mi tijelo
obamrlo, no kad bi se vratio blagotvornom ozraju svoje kue ubrzo su mi se vraale snage i
produljivao ivot. No i onaj najraskonije okueni ima se malo ime diiti u tom pogledu, a ne trebamo
se niti kinjiti mozganjem o tome kako bi ljudski rod uskoro mogao biti zatrt. Niti njegova ivota bilo bi
u svakom trenutku lako presjei malo otrijim zapuhom sa sjevera. Vrijeme i dalje raunamo prema
Hladnim petcima i Velikim snjegovima; no malo hladniji petak ili vei snijeg okonao bi ovjekovo
postojanje na planetu.
Idue sam se zime utede radi koristio malom pei za kuhanje, budui da nisam bio vlasnik
ume; no ona nije vatru odravala tako dobro kao otvoreno ognjite. Kuhanje tada veinom vie nije
bilo poetski, nego puko kemijski proces. Uskoro e se, u ovo doba pei, zaboraviti da smo neko pekli
krumpire u pepelu, na indijanski nain. Pe nije samo zauzela prostor i ispunila kuu mirisom nego je i
sakrila vatru, i osjeao sam kao da sam izgubio druga. U vatri uvijek moete vidjeti neko lice.
Zagledan u nju naveer, radnik proiuje svoje misli od ljake i zemljanosti to su ih one tijekom dana
nagomilale. Ali ja vie nisam mogao sjediti i gledati u vatru, a umjesne rijei pjesnikove vratile su mi
se s novom snagom:
"Nek nikad mi se, plamenu jarki, ne uskrati
Naklonost tvoja ivotna i bliska to me prati.
to doli nada mojih igda tako blistavo se vilo?
to je osim kobi moje u noima tako potonilo?
Zato izgnan si iz odaje, ispod ognjinog dima,
Ti to vazda ljubljen si i dobrodoao svima?
Bjee li postojanje tvoje odvie zakutno
Za obina nam ivota svjetlo, tako mutno?
Bjee li blistava, tajanstvena ti kaa
Srodna duama naim? Tajna odve snana?
Pa eto nas sad, na sigurnom rasporeeni
Uz ognjite gdje ne trepere vie tmasti ti sjeni,
Gdje vatra, ne streme viem, nit veseli niti tui,
Nego tekar grijanju nam udova slui;
Uz njenu hrpu sada, zbijenu i korisnu,
Sjesti mogu dananji i u postelju se stisnut,
Bez straha od utvara to iz prolosti dohodie
I s nama uz treptaj lui starog ognja govorie."189

189 Iz pjesme "The Wood-Fire" Ellen Sturgis Hooper (1812.-1848.)

118

Bivi stanovnici i zimski posjetitelji

Odolio sam veselim snjenim olujama i proveo razdragane zimske veeri uza svoje ognjite, dok
se snijeg vani divlje kovitlao te je ak i sovino hukanje utihnulo. Mnogo tjedana nisam u etnjama
sretao nikog osim onih to su povremeno dolazili nasjei drva i na saonicama ih dovui u selo. No,
prirodne sile pomogle su mi u utiranju puta kroz najdublji snijeg u umi, jer kad bih jednom proao
vjetar je nanosio hrastovo lie na moju stazu te bi se ono ondje i zadralo i upijajui suneve zrake
otopilo snijeg, pa je tako tvorilo suhu podlogu za moja stopala, a usto mi je njihova tamna crta nou
bila vodiem. Radi ljudskog drutva morao sam dozivati bive stanovnike ovih uma. U sjeanju
mnogih mojih sumjetana put pokraj kojega stoji moja kua jo je odzvanjao smijehom i avrljanjem
tih stanovnika, a uma s kojom granii bijae ovdjeondje izbrazdana i istokana njihovim malim
vrtovima i nastambama, premda je on tada bio okruen umom mnogo vie nego danas. U mom bi pak
sjeanju na nekim mjestima borovi u isti mah zagrebali obje strane koije, a ene i djeca primorana ii
tim putem do Lincolna sami i pjeice inili su to u strahu te bi esto dobar dio puta pretrali. Premda
uglavnom tek skroman puteljak do susjednih sela ili staza za lugarevu zapregu, neko je svojom
raznolikou zabavljala putnika vie nego danas i dulje mu se zadravala u pamenju. Ondje gdje se
danas od sela do ume steru suha, otvorena polja, tada se prolazilo javorovom movarom na temelju od
balvana, iji ostaci nesumnjivo jo poivaju ispod sadanje pranjave glavne ceste, od imanja Stratten,
danas ubonice, do Bristers Hilla.
Istono od moga grahovita, preko puta ceste, ivio je Cato Ingraham, rob suca Duncana
Ingrahama, gospodina iz konkordskog sela, koji je svome robu sagradio kuu i dao mu doputenje da
ivi u voldenskoj umi Katon, ne Uticensis, nego Concordiensis. 190 Neki kau da je bio gvinejski
crnac. Nekolicina se jo sjea njegova komadia zemlje meu orasima, koje je pustio da rastu dok ne
ostari i zatreba ih; no na koncu ih se domogao mlai i bjelji pekulant. I on, meutim, sada nastava
jednako tijesnu kuu. Katonova napol uruena podrumska jazbina jo postoji, ali malo tko za nju zna
budui da je od putnika skrivena niskom borova. Danas je ispunjena glatkim rujem (Rhus glabra) a i
jedna od najranijih vrsta zlatnice (Solidago stricta) ondje raste u izobilju.
Ovdje, uza sam ugao polja, jo blie naselju, imala je svoju kuicu obojena Zilpha, koja je tu
prela platno za mjetane te je voldenska uma odzvanjala njezinim reskim pjevom, jer imala je glasan i
prodoran glas. Naposljetku su joj, u ratu iz 1812., nastambu zapalili engleski vojnici, uvjetno
osloboeni zatvorenici, dok je izbivala, a izgorjeli su joj tada i maka, pas i kokoi. Vodila je teak i
pomalo neljudski ivot. Jedan se stari posjetitelj ovih uma prisjea kako ju je jednog podneva, dok je
prolazio kraj njezine kue, uo kako nad klokouim loncem mrmlja sebi u bradu: "Svi ste vi kosti,
kosti!" Meu hrastovim sam ibljem ondje vidio opeke.
Niz cestu, s desne strane, na Bristers Hillu, ivio je Brister Freeman, "priruan crnac", neko rob
velecijenjenog Cummingsa ondje gdje jo rastu jabuke to ih je Brister posadio i njegovao; danas su
to velika stara stabla, ali plod im je za moj ukus jo divlji i slian jabukovai. Nema tome dugo to sam
proitao njegov epitaf na starome groblju u Lincolnu, pomalo na strani, uz neoznaene grobove nekih
engleskih grenadira koji su pali u povlaenju iz Concorda gdje je nazvan "Sippio Brister" a
polagao je odreeno pravo na ime Scipion Afriki 191 "obojeni", kao da je promijenio boju. Natpis
mi je takoer izrazito naglaeno govorio kad je umro, to je bio tek neizravan nain da me obavijesti
kako je uope ivio. S njime je ivjela Fenda, njegova gostoljubiva supruga, koja je proricala sudbinu,
ali ljupko krupna, okrugla i crna, crnja od svakog eda noi, tamno nebesko tijelo kakvo nikad prije
190 "Ne Utiki, nego Konkordski" Marko Porcije Katon Mlai (95.-46. pr. Kr.) bio je poznat i kao Katon Utiki jer je umro
u Utici.
191 Rimski vojskovoa koji je porazio Hanibala.

119

i nikad poslije nije uzalo nad Concordom.

Jo dalje nizbrdo, slijeva, na staroj cesti u umi, nalaze se tragovi nekog gazdinstva obitelji
Stratten, iji je vonjak negda prekrivao cijeli obronak Bristers Hilla, ali su ga odavno istisnuli
smolasti borovi, izuzev nekoliko panjeva ije staro korijenje jo daje divlja debla brojnome bujnom
seoskom drveu.
Kad se jo pribliite gradiu, dolazite do Breedova posjeda, s druge strane puta na samom rubu
ume, zemljita znamenitog po psinama demona koji u staroj mitologiji nije izriito imenovan, ali u
naemu novoengleskom ivotu igra istaknutu i zapanjujuu ulogu te zasluuje da mu se, kao i svakom
mitolokom liku, jednog dana sroi ivotopis; koji isprva dolazi preruen kao prijatelj ili najamnik, a
onda orobi i pobije cijelu obitelj novoengleski udak. No povijest jo ne smije ispripovijediti
tragedije koje su se ovdje odigrale; neka vrijeme tu posreduje te ih ublai i prida im stanovitu plavet.
Ovdje je, prema krajnje nejasnoj i dvojbenoj predaji, neko stajala krma, a uz nju zdenac koji je
blaio putnikovo pie i krijepio mu hata. Ovdje su ljudi pozdravljali jedni druge, razmjenjivali novosti
pa nastavljali svojim putem.
Breedova je koliba jo postojala prije samo desetak godina, iako ve dugo nenastanjena. Bila je
priblino veliine moje kolibe. Zapalili su je neki nestani momci jedne izborne veeri, ako se ne
varam. ivio sam tada na rubu sela i netom sam se izgubio u Davenantovu Gondibertu, 192 one zime kad
sam se muio s nekom uspavanou za koju, usput kazano, nikad nisam znao da li je smatrati
obiteljskom boljkom, budui da imam ujaka koji zaspe brijui se te je nedjeljom primoran u podrumu
istiti krumpire od klica kako bi se odrao budnim i ispotovao dan Gospodnji, ili je posljedica
pokuaja da proitam Chalmersovu zbirku engleskog pjesnitva 193 bez preskakanja. Moji su Nervi194
bili uvelike svladani. Bijah netom utonuo u nju kad su zvona oglasila poar pa se u tom smjeru
zakotrljae vatrogasna kola, predvoena razvuenom skupinom mukaraca i djeaka, a ja meu prvima
jer bijah preskoio potok. Mislili smo da gori daleko na jugu, s onu stranu ume mi koji smo ve
gasili poare tagalj, trgovina, kua ili sve zajedno. "To je Bakerov tagalj", uskliknuo je jedan. "To
je Codmanov posjed", ustvrdio je drugi. A onda se nad umom vinue nove iskre, kao da se uruio
krov, pa smo svi povikali: "Concorde, u pomo!" Kola su, pretovarena, suludom brzinom prohujala
mimo nas, nosei moda, meu ostalim, i agenta osiguravajueg drutva, koji je bio obvezan ii koliko
god daleko; u pozadini je pak uvijek iznova zvealo vatrogasno zvonce, polaganije i sigurnije, a zadnji
su od sviju, kao to se poslije aputalo, stigli oni koji su izazvali poar i digli uzbunu. I tako smo
nastavili kao pravi idealisti, odbacujui dokaze svojih osjetila, dok na jednoj okuci nismo zauli
praskanje i doista osjetili vrelinu vatre s druge strane zida te smo shvatili, avaj, da smo tamo. Sama
blizina vatre samo je ohladila na ar. Najprije smo mislili na nju isprazniti baru, ali smo odluili
pustiti je neka gori, toliko je uzela maha i nije bila vrijedna toga. I tako smo stali oko naih kola,
gurkali jedan drugoga, izraavali osjeaje doglasnicima ili tiim glasom spominjali velike poare
kojima je svjedoio svijet, ukljuujui Bascomovu trgovinu, i meu sobom razmiljali kako smo, da
smo s naim "kablom" stigli na vrijeme, mogli taj posljednji i sveopi koji je zaprijetio pretvoriti u jo
jedan potop. Napokon smo se povukli ne uinivi nikakve tete vratili se snu i Gondibertu. No
koliko je do Gondiberta, izuzeo bih onaj odlomak iz predgovora o pameti kao barutu due "ali
veini ovjeanstva pamet je nepoznata kao i Indijancima barut".
Sluilo se da sam tim putem preko polja hodao i sljedee noi, otprilike u isti sat, i zauvi tiho
jaukanje na istome mjestu pribliio sam mu se u tami i zatekao jedinoga meni poznatoga lana te
obitelji koji je preivio, batinika njenih vrlina i njenih poroka, jedinoga kojega je taj pale zanimao,
kako lei potrbuke, gleda preko podrumskog zida eravu koja je pod njim jo tinjala i mrmlja sebi u
192 William Davenant (1606.-1668.), engleski pjesnik i autor djela Gondibert: junaki spjev.
193 Rije je o Djelima engleskih pjesnika od Chaucera do Cowpera Alexandera Chalmersa, objavljenim u Londonu 1810.
godine u 21 svesku.
194 Pleme to ga je Julije Cezar porazio u Flandriji 57. pr. Kr.

120

bradu, kao to mu je obiaj. Radio je daleko u rijenoj dolini cijeli dan i iskoristio prve trenutke koje je
mogao nazvati svojima da posjeti dom svoga oca i svoje mladosti. Zurio je u podrum naizmjence sa
svih strana i motrita, vazda leei uza nj, kao da je u njemu bilo neko blago kojega se sjeao, skriveno
meu kamenjem, a nije bilo ama ba nieg doli hrpe opeka i pepela. Sada, kad kue vie nije bilo,
promatrao je ono to je od nje ostalo. Umirivala ga je suut samoga mog prisustva te mi je pokazao,
koliko je tama doputala, mjesto gdje je bio pokriven zdenac koji, hvala nebesima, nikad ne bi
mogao izgorjeti; i dugo je tapkao oko zida da nae motku za izvlaenje vode koju njegov otac bijae
izdjeljao i postavio, napipavajui eljeznu kuku ili prsten za koji je o tei kraj bio privren teret
jedino za to se sada mogao uhvatiti ne bi li me uvjerio da to nije obian "uteg". Napipao sam ga te
ga i dalje uoavam gotovo svakodnevno u svojim etnjama, jer o njemu visi povijest jedne obitelji.
I opet, s lijeve strane, gdje se vide zdenac i grmlje jorgovana uza zid, na danas otvorenom polju,
ivjeli su Nutting i Le Grosse. No da se vratimo prema Lincolnu.
Dublje u umi od svih njih, tamo gdje se cesta najvema pribliava jezeru, naselio se grnar
Wyman, koji je opskrbljivao sumjetane zemljanim posuem i ostavio potomke da ga naslijede. Nisu
bili bogati svjetovnim dobrima, a zemlja im je uz preutni pristanak bila dana doivotno; erif je esto
uzalud dolazio onamo da ubere porez pa bi "zaplijenio trijesku", forme radi, kao to sam proitao u
njegovim izvjetajima, budui da ondje nije bilo niega ega bi se mogao domoi. Jednoga dana
poetkom ljeta, dok sam kopao, ovjek koji je prevozio grnarski teret na trnicu zaustavio je konja
pred mojim poljem i upitao za Wymana mlaeg. Odavno bijae od njega kupio grnarsko kolo i elio
je znati to je s njime. O grnarevoj glini i kolu itao sam u Svetom pismu, ali mi nikad nije palo na
pamet da lonci kojima se sluimo nisu do nas doli neokrhani iz onog doba ili da negdje ne rastu na
drveu kao tikve, i bilo mi je drago uti da se netko u mome susjedstvu uope bavi tako zemnim
umijeem.
Posljednji stanovnik ovih uma prije mene bio je Irac Hugh Quoil (ako sam mu ime napisao
dovoljno zavojito195), koji je obitavao na Wymanovu zemljitu; zvali su ga pukovnik Quoil. Glasine su
govorile da je bio vojnik kod Waterlooa. Da je poivio, bio bih ga nagnao da jo jednom povede svoje
bitke. Ovdje je radio kao kopa. Napoleon je otiao na Sv. Helenu, Quoil je doao u voldensku umu.
Sve to znam o njemu jest tragino. Bio je ovjek od manira, kao netko tko je vidio svijeta, i kadar
govoriti i uljuenije no to se moglo pratiti. Usred ljeta nosio je ogrta, jer je patio od drhtavog bunila,
a lice mu je bilo jarkocrvene boje. Umro je na cesti u podnoju Bristers Hilla ubrzo nakon to sam
doao u umu, pa ga nisam upamtio kao susjeda. Prije no to mu je kua sruena, dok su je njegovi
drugovi izbjegavali kao "zlokoban zamak", ja sam je obiao. Ondje je leala njegova stara odjea,
zguvana od uporabe kao da je on sam, na povienom leaju od dasaka. Na ognjitu je poivala
njegova slomljena lula, umjesto vra razlupanog na izvoru. 196 Potonji ne bi nikad mogao biti simbolom
njegove smrti, jer mi je priznao da nikad nije vidio Bristerovo vrelo, iako je uo za nj; zaprljane karte,
kraljevi kara, pika i herca, bijahu rasute na podu. Jedno crno pile to ga izvritelj oporuke nije mogao
uhvatiti, crno kao no i jednako tiho te nije ak ni kvocalo, u oekivanju tete Lije i dalje je noilo u
susjednoj prostoriji. U pozadini se nazirao obris vrta, koji je bio zasaen ali zbog onih stranih napada
drhtavice nije doivio prvo okopavanje, premda je sada bilo doba etve. Bio je preplavljen ambrozijom
i ikom koji mi je svim plodovima prianjao za odjeu. Na stranjoj strani kue netom bijae
rastegnuto svievo krzno, trofej s njegova zadnjeg Waterlooa; no topla kapa i rukavice vie mu nee
trebati.
Tek udubina u zemlji sada oznauje poloaj tih nastambi, sa zakopanim podrumskim kamenjem,
jagodama, malinama, kupinama, lijeskama i rujem koji ondje rastu na osunanoj tratini; negdanji kut
za dimnjak zauzima poneki smolasti bor ili kvrgavi hrast, a miomirisna crna breza moda se njie na
195 Igra rijeima: prezime dotinika izgovara se priblino kao coil, "smotak, zavoj", ali i "nevolja, muka, pometnja".
196 Propovjednik 12,6: "Prije nego se prekine srebrna vrpca i zlatna se svjetiljka razbije i razlupa se vr na izvoru i slomi
toak na bunaru..."

121

mjestu praga. Kadto je vidljiva udubina bunara, odakle se neko cijedilo vrelo; sada je to trava, suha i
bez suza; ili je kamenom ploom usaena duboko pod zemlju, da bude otkrivena tek u dalekoj
budunosti, kad ode i posljednji od toga roda. Kako li to alostan in mora biti prekrivanje vrela!
Podudaran s otvaranjem vrela suza. Te podrumske udubine, nalik na naputene lisije brloge, stare
jazbine, sve su to je preostalo na mjestu gdje neko vladahu vreva i graja ljudskoga ivota, a u ovom
ili onom obliku i narjeju razglabalo se o "sudbi, volji slobodnoj, znanju buduega". 197 No sve to ja
mogu nauiti od njihovih zakljuaka svodi se na to da su "Cato i Brister ihali vunu", to je pouno
otprilike koliko i povijest znamenitijih filozofijskih kola.
ivahni jorgovan raste i dalje, cijeli narataj otkako nesta vrata, nadboja i prozorske daske,
rastvarajui svakog proljea miomirisne cvjetove to e ih ubrati zamiljeni putnik; neko zasaen i
njegovan djejim rukama, u dvorinim gredicama sada privijen uza zidove na samotnim
panjacima, uzmiui pred novonastajuim umama posljednji iz svoje loze, jedini preivjeli iz te
obitelji. Tmasta djeca nisu ni pomiljala da e se slabane mladice sa samo dva svoja oka, koje su
zabili u zemlju iza kue i svakodnevno zalijevali, takoer ukorijeniti i nadivjeti njih, kuu koja ih je
zasjenjivala, vrt i vonjak odrasloga ovjeka, i da e ispotiha kazivati njihovu priu samotnom lutalici
pola stoljea nakon to oni odrastu i umru cvatui jednako lijepo i razdajui jednak miomiris kao i
onoga prvog proljea. Motrim njegove sveudilj njene, uglaene, vedre blijedoljubiaste boje.
No zato je to seoce, klica neeg veeg, propalo, dok se Concord i dalje dri? Zar nije bilo
prirodnih pogodnosti doista, povlastica vode? Da, dubokog jezera Waldena i svjeeg Bristerova
izvora povlastice da se iz njih otpijaju dugi i zdravi gutljaji, kojom su se dotini koristili samo da
razblae svoje pie. Bijae to openito edan rod. Nije li ovdje mogla cvasti izrada koara, stajskih
metli, rogoina, nije li moglo cvasti peenje kukuruza, predenje lana i grnarstvo, pa bi divljina
cvjetala poput rue a brojno potomstvo naslijedilo zemlju svojih prea? Jalovo bi tlo barem bilo dokaz
protiv izroenosti nizina. Avaj, koliko li malo spomen na te ljudske stanovnike uveava ljepotu
krajobraza! Moda e priroda jo jedanput pokuati, sa mnom kao prvim naseljenikom, a moja kua
podignuta prolog proljea bit e najstarija u seocetu.
Nije mi poznato da je itko ikada gradio na mjestu to ga nastavam. Potedite me grada
sagraenog na mjestu starijega grada, ija su graa razvaline a vrtovi groblja. Tlo je ondje izblijedjelo i
zlosretno, a prije no to to postane nuno i sama zemlja bit e razorena. Uz takva podsjeanja iznova
sam napuio umu i uljuljkao se u san.
U to sam doba godine rijetko imao posjetitelja. Za najdubljeg se snijega po tjedan ili dva nijedan
lutalica nije odvaio prii mojoj kui, ali ja sam ivio udobno poput poljskog mia, ili poput stoke i
peradi koja je navodno dugo preivjela pod nanosima, pa i bez hrane; ili poput obitelji onoga ranog
doseljenika u gradiu Suttonu, u ovoj dravi, iju je kolibu za njegova izbivanja potpuno prekrio veliki
snijeg iz 1717., a neki ju je Indijanac otkrio samo zahvaljujui rupi koju je u nanosu nainio ispuh
dimnjaka pa je tako izbavio obitelj. Ali nije bilo prijateljskog Indijanca koji bi se brinuo za mene; niti
je trebao, jer je gazda bio kod kue. Veliki snijeg! Kakvo je veselje uti za nj! Kad seljaci nisu svojim
zapregama mogli dospjeti do uma i movara, bili su primorani posjei sjenovita stabla ispred svojih
kua, a kad je kora bila tvra, sjekli su stabla u movarama na tri metra od tla, kao to se pokazalo na
proljee.
Za najdubljeg snijega, put kojim sam se sluio od glavne ceste do svoje kue, dug neto manje
od kilometra, mogao se prikazati krivudavom istokanom crtom, s velikim razmacima izmeu toaka.
Tijekom jednog tjedna mirnog vremena pravio sam tono isti broj koraka iste duine, u dolasku i
odlasku, koraajui smotreno i odmjereno poput estila po vlastitome dubokom tragu na takvu nas
rutinu svodi zima no on je esto bio ispunjen plavetnilom neba. Nikakvo se vrijeme, meutim, nije
kobno uplelo u moje etnje, bolje kazano moje izlaske, jer sam esto gazio po petnaest kilometara kroz
197 John Milton, Izgubljeni raj, II, 560.

122

najdublji snijeg da se sastanem s nekom bukvom, utom brezom ili starim poznanikom meu
borovima; kad su led i snijeg, od kojih bi im udovi klonuli a vrhovi se otrili, pretvarali borove u jele;
gacao sam do vrhova najviih bregova kad je snijeg na ravnome bio dubok pola metra i stresao sa
svakim korakom novu snjenu oluju s glave; ili sam katkad onamo puzao i teturao na sve etiri kad su
se lovci ve bili zaputili u zimovalita. Jednog sam se poslijepodneva razonodio promatranjem sive
sove (Strix nebulosa) koja je usred bijela dana sjedila na donjim osuenim udovima jednog bijelog
bora, blizu debla, dok sam ja stajao na pet metara od nje. Mogla me uti kad bih se pomaknuo i
zakripao nogama u snijegu, ali me nije jasno vidjela. Kad bih bio najglasniji istegnula bi vrat,
nakostrijeila vratno perje i razrogaila oi; no kapci bi joj ubrzo ponovno pali te bi stala drijemati. I
sm sam osjetio sanjivost nakon to sam je promatrao pola sata dok je tako sjedila poluzatvorenih
oiju, poput make, ta krilata makina sestra. Kapke joj je razdvajao tek uzak procjep, kojim je
odravala poluotoan odnos sa mnom; tako je, napol zatvorenih oiju, gledala iz zemlje snova i teila
dokuiti mene, mutan predmet ili mrlju koja joj je remetila vizije. Naposljetku bi se, na neki glasniji
zvuk ili moje primicanje, tromo okrenula na preki, kao razdraena to joj prekidam snove; a kad se
vinula i zaleprala kroz borove, raskrilivi se do nesluenih irina, nisam od njezinih krila uo ni
najslabiji zvuk. Tako je, voena meu borovim granjem istananim osjeajem za njihovu blizinu prije
negoli vidom, tako rei napipavajui svoj sumrani put osjetljivim krilima, nala novo lijegalo na
kojemu e moi na miru iekivati svitanje svoga dana.
Dok sam hodao dugim nasipom podignutim kroz livade radi pruge, susretao sam se s brojnim
vihornim i tipavim vjetrovima, jer oni se nigdje nisu mogli slobodnije igrati; a kad bi me mraz udario
po jednom obrazu, poganin kakav sam bio, ja sam mu okretao drugi. Mnogo bolje nije bilo ni na
kolnom putu od Bristers Hilla. Jer i dalje sam, poput prijateljskog Indijanca, u naselje dolazio kad je
sav sadraj irokih otvorenih polja bio nagomilan izmeu zidova voldenske ceste, a dostajalo je pola
sata da izbrie tragove posljednjeg putnika. Na povratku bi se pak ve stvorili novi nanosi kroz koje
sam glavinjao, na mjestima gdje je revni sjeverozapadnjak nataloio prhki snijeg oko otrog ugla na
cesti te se nije mogao vidjeti ni zeji trag, ak ni njeni, sitni otisak poljskog mia. Pa ipak, ak i usred
zime, rijetko bi mi se dogodilo da ne naem neku toplu movaru s izvorima gdje su trava i smrdljivi
kupus i dalje nicali u vjenom zelenilu, a povremeno i pokoja otpornija ptica iekivala povratak
proljea.
Ponekad, usprkos snijegu, dok sam se uveer vraao iz etnje, preao bih preko dubokih tragova
nekog drvosjee koji su vodili od mojih vrata i naao na ognjitu hrpu iverja, a kua bi mi bila
ispunjena vonjem njegove lule. Ili bih u nedjeljno poslijepodne, ako bi se sluilo da sam kod kue,
zauo kripanje snijega izazvano koraanjem pronicava seljaka, koji je izdaleka u umi traio moju
kuu da bi "proavrljao"; jedan od malobrojnih iz njegova zvanja koji su "ljudi na svojoj zemlji"; koji
je na sebe navlaio haljetak umjesto profesorske toge i bio jednako spreman izvui pouku iz crkve ili
drave kao i dovui teret gnojiva iz svoga dvorita. Razgovarali smo o grubim i jednostavnim
vremenima, kada su ljudi sjedili oko velikih vatri po hladnu, krepkom vremenu, bistrih glava; kad bi
uzmanjkalo drugih poslastica, iskuavali smo zube na brojnim orasima to su ih mudre vjeverice
odavno ostavile, jer oni koji imaju najdeblju ljusku obino su prazni.
Onaj koji je do moje kolibe dolazio iz najvee daljine, kroz najdublji snijeg i zloguke oluje, bio
je jedan pjesnik.198 Seljak, lovac, vojnik, izvjeta, ak i filozof, moe se zastraiti; ali nita ne moe
odvratiti pjesnika, jer njega vodi ista ljubav. Tko moe predvidjeti njegove dolaske i odlaske? Njegov
posao poziva ga napolje u svako doba, ak i dok lijenici spavaju. Ta je kuica zbog nas odzvanjala
neobuzdanim veseljem i odjekivala mrmorom brojnih trezvenih razgovora, kojima smo tada dolini
Waldena nadoknaivali sve one duge tiine. Broadway je u usporedbi s njom bio spokojan i pust. U
prikladnim razmacima zaule bi se pravilne salve smijeha, koje su se mogle nehajno povezati s
posljednjom ili nadolazeom alom. Mnoge smo "nove novcate" teorije o ivotu skovali uz oskudan
198 Ellery Channing.

123

obrok zobene kae, koja je prednosti druevnosti spajala s bistrom glavom kakvu zahtijeva filozofija.
Ne smijem zaboraviti da sam tijekom svoje posljednje zime uz jezero imao jo jednog
dobrodologa gosta, koji je jednom prigodom doao kroz selo, kroz snijeg, kiu i tamu, dok nije
ugledao moju svjetiljku kroz drvee, te je sa mnom podijelio vie dugih zimskih veeri. 199 Jedan od
posljednjih filozofa Connecticut ga je dao svijetu najprije je prodavao svoju robu, a potom, kao
to tvrdi, svoj mozak. Njega razdaje i dalje, sokolei Boga i posramljujui ovjeka, raajui od
plodova samo mozgom, kao orah jezgrom. Drim da je zacijelo ovjek od najvee vjere meu svima
ivuima. Njegove rijei i stav vazda pretpostavljaju stanje stvari bolje od onoga s kojim su drugi ljudi
upoznati, i bit e posljednji koji e se razoarati kako doba budu protjecala. Trenutano nema sree.
No premda je sada razmjerno zanemaren, kada doe njegov as, zakoni to ih veina ne sluti stupit e
na snagu te e glave obitelji i vladari k njemu dolaziti po savjet.
"Slijep li je tko ne vidi vedrinu!"200
Istinski prijatelj ovjekov; gotovo jedini prijatelj ljudskoga napretka. Stari Smrtnik, 201 radije
kaimo Besmrtnik, koji s neiscrpnim strpljenjem i vjerom objelodanjuje sliku i priliku urezanu u tijela
ljudi, Boga kojemu su oni tek izoblieni i nahereni spomenici. Gostoljubivim umom prigrljuje on
djecu, prosjake, bezumnike i uenjake te prihvaa misao sviju njih, obino joj dodajui stanovitu irinu
i otmjenost. Drim da bi na glavnoj cesti svijeta trebao drati karavanseraj, gdje bi mogli konaiti
filozofi svih nacija, a na njegovu natpisu trebalo bi stajati: "Ugoujemo ovjeka, ali ne i njegovu
ivotinju. Uite vi to imate dokolice i spokojna duha, koji predano tragate za ispravnim putem." Od
svih ljudi koje poznajem on je valjda najzdravijega razuma i ima najmanje muica; isti je juer i sutra.
Odavna smo tumarali i razgovarali te doista ostavljali svijet za sobom; jer on se nije obvezao nijednoj
njegovoj ustanovi, slobodna roda, ingenuus. Kamo god bismo krenuli, nebo i zemlja kao da bi se sreli,
jer on je uzvisivao ljepotu krajolika. ovjek u plavom ruhu, kojemu je najdoliniji krov nebeski svod
to zrcali njegovu vedrinu. Ne vidim kako bi ikada mogao umrijeti; priroda ga sebi ne moe uskratiti.
Kad bismo obojica valjano posuili neto misaonih daica, sjeli bismo i djeljali ih, iskuavajui
svoje noeve i divei se svijetloukastim vlaknima tikvastoga bora. Gacali smo tako obzirno i
predano, ili pak veslali tako lagano te se ribe misli nisu plaile struje niti pribojavale ribia na obali,
nego su dostojanstveno dolazile i odlazile, nalik na oblake to lebde zapadnim nebom i sedefne pahulje
to ondje katkad nastanu pa se rastope. Ondje smo radili, prepravljajui mitologiju, zaokruujui tu i
tamo neku legendu i gradei u zraku kule za koje zemlja nije pruala dostojan temelj. Veliki
Promatra! Veliki Iekivatelj! Razgovor s njime bio je novoengleska pria iz Tisuu i jedne noi. Ah,
mi, pustinjak i filozof, kao i stari naseljenik o kojemu sam govorio nas trojica vodili smo
razgovore od kojih se moja kuica rastezala i potresala; ne usuujem se rei koliko je funti teine bilo
povrh atmosferskog tlaka po svakom krunom centimetru; rastvarali su je po avovima koje je
naknadno valjalo zapuiti gomilom gluposti kako bi se zaustavilo curenje; no ja sam ve imao
dovoljno takove raeljane kuine.
Bio je tu jo jedan202 s kojim sam proveo "ispunjene trenutke" za dugo pamenje, u njegovoj kui
u selu, i koji je s vremena na vrijeme navraao k meni; no drugog drutva ondje nisam imao.
I ondje sam, kao i svugdje, katkad oekivao Posjetitelja koji nikad ne dolazi. Vinupurna kae:
"Kuedomainu valja uveer ostati u svome dvoritu koliko je potrebno da se pomuze krava, ili dulje
ako mu je po volji, da prieka dolazak kakva gosta." esto sam ispunjavao tu dunost gostoprimstva,
199 Rije je o Amosu Bronsonu Alcottu (1799.-1888.), odgojitelju, transcendentalistu, ocu spisateljice Louise May Alcott.
U mladosti je bio preprodava, otuda aluzija u nastavku.
200 Iz ivota i smrti kardinala Thomasa Wolseyja (1599.) Thomasa Storera.
201 Naslovni lik iz romana Waltera Scotta Stari smrtnik (1816.).
202 Ralph Waldo Emerson (1803.-82.), mislilac na elu kruga tzv. transcendentalista, blizak Thoreauov prijatelj i autor
predgovora ovoj knjizi.

124

ekao dovoljno da se pomuze cijelo stado krava, ali nisam vidio ovjeka da se pribliava iz grada.

125

Zimske ivotinje
Kad su se vrsto zamrznula, jezera su otvorila ne samo nove i krae putove prema mnogim
tokama nego i nove poglede s povrine na poznat krajolik u njihovoj okolini. Dok sam prelazio
Flintovo jezero nakon to ga je prekrio snijeg, premda bijah esto veslao i klizao po njemu, nadavalo
mi se ono tako neoekivano irokim i udnovatim te sam mogao pomisliti jedino na Baffinov zaljev. 203
Linkolnska brda uzdizala su se oko mene na rubovima snjene ravnice, a nisam se sjeao da sam ikad
prije na njoj stajao; ribari pak, na neodredivoj udaljenosti s druge strane leda, polako su se kretali s
vukolikim psima i doimali se poput lovaca na tuljane ili Eskima, ili se za maglovita vremena pomaljali
slini bajoslovnim stvorenjima, i nisam znao jesu li to divovi ili patuljci. Iao sam onuda kad sam
uveer odlazio drati predavanja u Lincoln, ne putujui od svoje kolibe do predavaonice nikakvom
stazom i ne prolazei ni uz kakvu kuu. Na Gujem jezeru, koje mi je bilo na putu, ivjela je kolonija
bizama koji su svoje nastambe podigli visoko iznad leda, premda za svoga prelaska nisam mogao
vidjeti nijednog. Walden, budui kao i ostala jezera obino bez snijega, ili tek s plitkim i isprekidanim
nanosima, bio je moje dvorite, gdje sam mogao slobodno hodati kad je snijeg drugdje bio na ravnom
vie od pola metra dubok a mjetani bijahu ogranieni na svoje ulice. Ondje sam, daleko od seoske
ulice i, osim u veoma dugim razmacima, zvonjave praporaca, klizio i klizao se, kao po nekom
prostranom, dobro utabanom oboru za losove, zakriljenom hrastovom umom i dostojanstvenim
borovima povijenim pod snijegom i naikanim sigama.
Od zvukova za zimskih noi, a esto i zimskih dana, uo sam nevoljno ali milozvuno glasanje
sove hukalice iz beskrajne daljine; zvuk kakav bi ispustila smrznuta zemlja da je takne prikladna
trzalica, lingua vernacula204 voldenske ume, koji mi je najposlije postao sasvim poznat, iako nikad
nisam vidio tu pticu dok ga je proizvodila. Rijetko bih u zimsku veer otvorio vrata a da je nisam uo:
hu hu hu, hure hu, zazvualo bi zvonko, a prva tri sloga bijahu naglaena priblino kao hau de du,205 ili
kadto samo hu hu. Jedne noi poetkom zime, prije no to se jezero zamrznulo, oko devet sati, prenuo
me glasan zov gusaka, a kad sam doao do vrata zauo sam zvuk njihovih krila slian oluji u umi dok
su nisko prelijetale moju kuu. Prele su jezero prema Fair Havenu, kao da ih je moje svjetlo odvratilo
od slijetanja, dok je njihov predvodnik sve vrijeme dozivao u pravilnom taktu. Odjednom je neka
nepogreivo prepoznatljiva uara u mojoj neposrednoj blizini, najhrapavijim i najjezivijim glasom to
sam ga ikad uo od bilo kojega umskog stanovnika, stala u pravilnim razmacima odgovarati guski,
kao da je bila odluna raskrinkati i osramotiti tog uljeza iz Hudsonova zaljeva pokazujui vei opseg i
jainu glasa jednog uroenika te ga odhukati s konkordskog obzora. to eli postii uzbunjujui ovu
utvrdu u to doba noi posveeno meni? Misli li da me u takav sat igda zatjeu u drijemeu i da
nemam plua i grlo kao i ti? Bu-hu, bu-hu, bu-hu! Bilo je to jedno od najpotresnijih nesuglasja koja
sam ikad uo. Pa ipak, ako ste imali sluha, bilo je u njemu elemenata suglasja kakvo ove ravnice nikad
nisu vidjele ni ule.206
uo sam i hripanje leda na jezeru, moga velikog sulonika u tom dijelu Concorda, kao da je bio
nemiran na svome leaju pa bi se rado okrenuo, muen nadutou i runim snima; ili bi me probudilo
pucketanje tla pod mrazom, kao da je netko dotjerao zapregu pred moja vrata, a ujutro bih u zemlji
zatekao pukotinu dugu pola kilometra i centimetar iroku.
Ponekad bih uo lisice kako tumaraju po snjenoj kori, za noi obasjanih mjeseinom, u potrazi
203 Dio Atlantskog oceana izmeu Grenlanda i Baffinovog otoka.
204 Lat. uroeniki jezik.
205 How der do, od How do you do? "Kako ste?"
206 Jo jedna igra rijeima: u izvorniku se discord (nesuglasje, disonanca u glazbenom i inom smislu) i concord (sklad,
suglasje, harmonija) dovode u vezu s imenom gradia odnosno kraja koji tvori okvir radnje.

126

za jarebicom ili drugom divljai, tekui hrapavo i demonski poput umskih pasa, kao da ih mori neka
tjeskoba ili se tee izraziti, streme svjetlu ili tome da smjesta postanu psima pa slobodno tre ulicama;
jer uzmemo li u obzir protekle vjekove, nije li mogue da i meu zvijerima traje neka civilizacija kao i
meu ljudima? Doimale su me se poput zakrljalih ljudi u jazbinama, jo u obrambenom stavu, koji
iekuju svoju preobrazbu. Ponekad bi neka dola do moga prozora, privuena svjetlom, lanula na
mene lisiju kletvu pa se povukla.
U zoru me obino budila crvena vjeverica (Sciurus Hudsonius) jurcajui preko krova, uz i niza
zidove kue, kao da je u tu svrhu poslana iz ume. Tijekom zime izbacio sam na snijeg uz vrata pola
buela klipova slatkoga kukuruza koji nije dozrio, pa sam se zabavljao promatrajui kretnje raznih
ivotinja koje je to domamilo. U sumrak i nou dolazili su zeevi i dosita se najedali. Crvene su
vjeverice povazdan dolazile i odlazile te me naveliko zabavljale svojim manevrima. Jedna bi se isprva
oprezno pribliila kroz hrastik, na mahove i trzaje pretravajui snjenu koru kao list otpuhan vjetrom,
sad nekoliko koraka u ovom smjeru, udesnom brzinom i uz silno rasipanje energije, nepojmljivo
hitajui tim svojim noicama, kao da je u pitanju oklada, sad jednako toliko koraka u onom smjeru, ali
nikad ne bi odjedanput prevalila vie od tri metra; onda bi pak najednom zastala, uz smijean izraz i
niim izazvan salto, kao da su sve oi svemira uprte u nju jer sve vjeveriine kretnje, ak i u
najsamotnijim zakucima ume, podrazumijevaju gledatelje kao i djevojin ples tratei vie vremena
na otezanje i obaziranje nego to bi joj dostajalo da prijee itavu razdaljinu nikada nijednu nisam
vidio da hoda i onda bi se iznebuha, dok si rekao britva, nala na vrhu mladog bora, navijajui svoj
sat i grdei sve zamiljene gledatelje, razgovarajui sama sa sobom i s itavim univerzumom u isti mah
nikad zbog nekog meni uoljivog, a slutim ni njoj poznatog razloga. Naposljetku bi stigla do
kukuruza, odabrala pogodan klip, strugnula na isti onaj kolebljivi izlomljeni nain do najvie klade na
mojoj hrpi, pred prozorom, odakle me gledala u lice i gdje je sjedila satima, s vremena na vrijeme se
opskrbljujui novim klipom, isprva halapljivo grickajui i razbacujui dopola oglodane klipove, dok ne
bi postala izbirljivija pa se stala poigravati hranom, kuajui samo jezgru zrna te bi joj klip, koji je
jednom apom drala u ravnotei na kladi, skliznuo iz nehajna stiska i pao na tlo, da bi ga onda
promotrila smijeno nesigurna izraza, kanda sumnja da je iv, neodluna da li da ga opet dohvati ili
uzme drugi i udalji se; sad je razmiljala o vjetru, sad oslukivala ega ima u vjetru. I tako bi mala
bestidnica protratila brojne klipove u jedno prijepodne, dok se na koncu, zgrabivi neki dui i
punaniji, znatno vei od nje same, koji je vjeto odravala u ravnotei, ne bi s njim zaputila u umu,
poput tigra s bivolom, istom cik-cak linijom i uz este stanke, probijajui se s njime kao da joj je
preteak i padajui sve vrijeme, poprijeko izmeu okomice i vodoravnice, odluna da stvar po svaku
cijenu provede do kraja nevieno lakomisleno i hirovito bie i tako bi s njime stigla do svoga
stanita, moda ga odnijela navrh bora dvjesto ili tristo metara udaljenog, a ja bih poslije nalazio
klipove rasute po umi u raznim smjerovima.
Napokon stiu i ojke, ije se neskladno kretanje ulo odavno dok su se oprezno primicale s
daljine od dvjesto metara, koje kradom i potajno lepraju od stabla do stabla, sve blie i blie, te pobiru
zrnje to su ga vjeverice ispustile. Potom, sjedei na grani smolastog bora, u urbi pokuavaju
progutati zrno koje je preveliko za njihovo grlo i gui ih; nakon velikog truda ga povrate pa provedu
sat vremena u nastojanju da ga opetovanim udarcima kljunom raskole. Bijahu one bjelodane
kradljivice i nisam ih osobito potovao; vjeverice, meutim, premda isprva plahe, davale su se na
posao kao da uzimaju ono to je njihovo.
U meuvremenu su u jatima dolazile i sjenice koje su, pobirui mrvice to su ispale vjevericama,
odlijetale do najblie granice, stavljale ih pod kande pa tukle po njima svojim malim kljunovima,
kao da je u kori nekakav kukac, dok ih ne bi dovoljno stanjile za svoje uzano grlo. Malo jato tih sjenica
dolazilo je svakodnevno probrati objed iz moje hrpe drva ili mrvica do mojih vrata, uz slabano
treperavo, uketavo glasanje, slino zveckanju mosura u travi, ili pak uz ivahno dej-dej-dej, ili rjee,
za dana koji su mirisali na proljee, titravo ljetno fi-bi iz smjera ume. Bijahu se toliko udomaile te je
127

na kraju jedna sletjela na naramak drva to sam ga unosio u kuu i stala bez straha kljucati po pruu.
Jednom, dok sam kopao u seoskom vrtu, na rame mi je naas sletio vrabac, i osjetio sam da sam tom
okolnou odlikovan vema no bilo kakvom moebitnom epoletom. Vjeverice su se naposljetku
takoer prilino udomaile pa bi mi povremeno koraknule na cipelu kad im je preko nje vodio najkrai
put.
Dok tlo jo nije bilo sasvim prekriveno, i onda opet potkraj zime, kad bi se snijeg na obronku s
moje june strane i oko moje hrpe drva otopio, iz ume su ujutro i naveer onamo dolazile jarebice da
se hrane. Kuda god hodali umom, uz lepet krila otprhne jarebica, otresajui snijeg sa suhog lia i
granica u visini, koji se na sunevim zrakama prosijava poput zlatnog praha; jer ta se hrabra ptica ne
da uplaiti zimom. esto je prekriju nanosi a, kao to kau, "katkad se u letu zarine u meki snijeg, gdje
ostane skrivena dan ili dva". Znao sam ih prepasti i na istini, gdje su u sumrak dolazile iz ume da
"cijepe" divlje jabuke. Doi e redovito svake veeri na odreena stabla, gdje ih vreba lukavi lovac, to
nanosi nemalu tetu udaljenim vonjacima uz umu. U svakom sluaju, drago mi je da se jarebica
najeda. Ona je ptica prirode sme koja ivi o pupoljcima i posnom pilu.
Za mranih zimskih jutara, ili kratkih zimskih poslijepodneva, uo bih katkad opor pasa kako
tumara itavom umom uz lave i tektanje, nemoan odoljeti lovakom nagonu, a u razmacima zvuk
lovakog roga, koji je dokazivao da je iza njih ovjek. uma ponovno odzvanja, pa ipak nijedna lisica
ne izlijee na otvorenu povrinu jezera, niti pratei opor proganja svog Akteona. 207 A uveer moda
ugledam lovce kako se vraaju s jednim jedinim lisijim repom kao trofejem to im se vue za
saonicama i trae konaite. Kau mi da bi lisica, kad bi ostala u krilu smrznute zemlje, bila sigurna, a
da je, kad bi trala samo ravno, nijedan lisiar ne bi mogao sustii; no ostavivi svoje gonie daleko za
sobom, ona se zaustavlja radi odmora i oslukuje dok se ne pojave, a kada tri, kruno se vraa svojim
starim leglima, gdje je lovci iekuju. Ponekad e, meutim, pretrati desetke metara po zidu pa
odskoiti daleko na jednu stranu, a ini se da zna kako voda ne zadrava njezin miris. Neki mi je lovac
rekao da je jednom vidio kako lisica koju su progonili psi izbija na Walden dok je led bio prekriven
plitkim mlakama, pretrava dio pa se vraa na istu obalu. Psi su odavno stigli, ali su ondje izgubili
miris. Gdjekad bi opor koji je lovio sm proao kraj mojih vrata i stao optravati kuu tekui i
lajui, kao da ih je neka mahnitost spopala, tako da ih nita nije moglo odvratiti od hajke. Oni tako
krue dok ne nabasaju na skoranji trag lisice, jer mudar e se pas goni radi toga okaniti svega
drugog. Jednog je dana do moje kolibe doao neki svat iz Lexingtona da se raspita za svoga psa koji je
daleko odmakao te ve tjedan dana lovi sam. No bojim se da ga nita od svega to sam mu kazao nije
prosvijetlilo, jer me svaki put kad bih mu pokuao odgovoriti na pitanja prekinuo upitom: "to vi ovdje
radite?" Izgubio je psa, ali je naao ovjeka.
Jedan stari lovac opora jezika, koji se jednom godinje, kad je voda bila najtoplija, dolazio kupati
u Walden, pa bi tom prigodom navratio k meni, ispripovijedao mi je kako je prije mnogo godina
jednog poslijepodneva uzeo puku i krenuo u krstarenje voldenskom umom, i dok je hodao cestom
prema Waylandu, zauo je glasanje lovakih pasa koji su se pribliavali, i nije prolo dugo a jedna je
lisica doskoila preko zida na cestu i brzinom misli preskoila drugi zid te umaknula, tako da je njegov
hitri metak nije ni okrznuo. Malo zatim stigla je stara kuja s troje tenadi, u jeku hajke, lovei za svoj
raun, i ponovno ieznula u umi. Kasno istog poslijepodneva, dok se odmarao u gustoj umi juno
od Waldena, zauo je glasanje pasa, daleko u smjeru Fair Havena, koji su i dalje gonili lisicu; i ili su
dalje, njihov lave od kojega je odjekivala cijela uma uo se sve blie i blie, sad iz Well-Meadowa,
sad s Bakerove farme. Dugo je mirno stajao i sluao njihovu glazbu, tako milozvunu lovevom uhu,
kad se odjedared pojavila lisica, laganim korakom, iji je zvuk prikrivalo suuesniko utanje lia,
krivudajui veliajnim proredima, hitro, spokojno i ustrajno, ostavljajui progonitelje za sobom; da bi,
skoivi na stijenu usred ume, uspravno sjela i stala oslukivati, leima okrenuta lovcu. Ovome je
samilost naas zadrala ruku, ali to je raspoloenje bilo kratka vijeka, i brzinom kojom jedna misao
207 Mitski lovac kojega je gnjevna Artemida pretvorila u jelena pa su ga usmrtili vlastiti psi.

128

moe smijeniti drugu nanianio je i bang! Lisica se skotrljala niza stijenu i ostala leati mrtva na tlu.
Lovac je ostao na svome mjestu i oslukivao pse. Oni su se sveudilj primicali, i uma u blizini sad je
kroza sve svoje prorede odjekivala njihovim demonskim laveom. Na koncu se promolila stara kuja, s
njukom uz tlo, kljocajui zubima po zraku kao opsjednuta, i potrala pravo prema stijeni; no nazrevi
mrtvu lisicu odjednom je obustavila hajku, kao da je zanijemila od prepasti, i samo ju je utke
obilazila; jedan za drugim stigli su njeni tenci i, kao i njihova majka, zamuknuli pred tajnom. Lovac je
tada iskoraio i stupio sred njih, i tajna je bila rijeena. ekali su u tiini dok je on derao lisicu, potom
neko vrijeme slijedili rep i najzad se vratili u umu. Te je veeri neki gospodin iz Westona doao u
brvnaru konkordskoga lovca da se raspita za svoje pse i rekao da su prije tjedan dana krenuli iz
vestonske ume u samostalan lov. Konkordski lovac mu je rekao to je znao i ponudio mu krzno; onaj
je meutim to odbio i otiao. Te noi nije naao pse, ali je sutradan doznao da su preli rijeku i
prenoili na nekom imanju, odakle su, dobro se najevi, krenuli rano ujutro.
Lovac koji mi je to ispripovijedao sjeao se stanovitog Sama Nuttinga, koji je lovio medvjede na
grebenima Fair Havena i u Concordu razmjenjivao njihova krzna za rum te mu je ak rekao da je ondje
vidio losa. Nutting je imao uvenog psa lisiara po imenu Burgoyne 208 on ga je izgovarao Bjudin
kojega je moj sugovornik posuivao. U "Poslovnoj knjizi" jednog starog trgovca iz toga gradia,
koji je takoer bio kapetan, gradski biljenik i zastupnik, nalazim sljedeu stavku: "18. sijenja
1742./3., Johnu Melvenu na veresiju 1 siva lisica 0-2-3"; danas ih ovdje vie nema; a u glavnoj knjizi,
7. veljae 1743., Hezekiji Strattonu "za 1/2 majeg krzna 0-1-4 1/2"; krzna divlje make, dakako, jer
Stratton je bio narednik u starom ratu protiv Francuza i ne bi stekao glas da je lovio manje plemenitu
divlja. Priznanje se dobiva i za jelenja krzna, a ona su se prodavala svakodnevno. Jedan ovjek jo
uva rogove posljednjeg jelena ubijenog u ovom kraju, a drugi mi je iznio pojedinosti toga lova, u
kojemu je sudjelovao i njegov ujak. Lovci bijahu ovdje neko brojna i vesela druina. Dobro se sjeam
jednog mravog Nimroda209 koji bi dohvatio list uz cestu i, ako me pamenje slui, na njemu odsvirao
napjev vema neobuzdan i milozvuan od bilo kakva lovakog roga.
U pono, kad je bilo mjeseine, ponekad sam na svojoj stazi sretao lovake pse koji su se uljali
umom te bi mi se skrili s puta, kao da se plae, i tiho stajali u grmlju dok ne bih proao.
Vjeverice i divlji mievi prepirali su se zbog moje zalihe oraha. Oko moje kue bilo je na desetke
smolastih borova, od tri do deset centimetara u promjeru, koje su prethodne zime izgrizli mievi
bijae to za njih polarna zima, jer je snijeg bio trajan i dubok te su bili primorani u svoju hranu
umijeati velik udio borove kore. Poetkom ljeta ta su stabla bila iva i naoigled su bujala, pa su
mnoga narasla i po trideset centimetara, premda posve ogoljena; nakon jo jedne zime, meutim, takva
bi bez iznimke usahnula. Neobino je da je jednom miu tako mogue objedovati cijelo borovo stablo
te ga gloe uokolo umjesto gore-dolje; no moda je to i nuno da bi se prorijedila ta stabla, sklona
gustom rastu.
Zeevi (Lepus Americanus) bijahu silno udomaeni. Jedan je cijele zime imao brlog ispod moje
kue, odvojen od mene jedino podom, i svakog me jutra prenuo naglim odlaskom kad bih se ja poeo
micati tum, tum, tum, udarao je u urbi o podne grede. U suton su se okupljali pred vratima da
grickaju krumpirove kore koje sam bacio van, a bojom su bili tako slini zemlji da ih je, dok su
mirovali, jedva bilo mogue razaznati. Katkad bih u sumrak naizmjence gubio iz vida pa opet ugledao
jednoga kako nepomino sjedi pod mojim prozorom. Kad bih uveer otvorio vrata, razbjeali bi se
skviei i poskakujui. Izbliza su u meni pobuivali tek samilost. Jedne veeri jedan je sjeo do vrata na
dva koraka od mene, isprva drhturei od straha, no nespreman pomaknuti se; majuno bie, mravo i
koato, upavih uiju i otrog nosa, oskudnog repa i tanahnih apa. Izgledao je kao da priroda vie ne
nosi soj plemenitije krvi, ve je na izmaku snaga. Njegove krupne oi doimale su se mladoliko i
nezdravo, gotovo kao da pati od vodene bolesti. Koraknuo sam, kad gle, odjurio je gipkim skokom
208 Po britanskom generalu u Ratu za neovisnost Johnu Burgoyneu (1722.-1792.).
209 "Silan lovac" iz Postanka 10,9.

129

preko snijene kore, isteui tijelo i udove u ljupku duinu, i ubrzo se izmeu mene i njega nala uma
neobuzdana, slobodna divlja to potvruje svoju krepkost i dostojanstvo prirode. Njegova vitkost
nije bila bez razloga. Takva je dakle bila njegova narav. (Lepus, levipes, lakonogi, dre neki.)
to je neki kraj bez kunia i jarebica? Oni su meu najjednostavnijim i najuroenijim
ivotinjskim biima; drevne i asne porodice poznate starini kao i dananjim vremenima; iste boje i od
iste tvari kao i priroda, najprisnije zdruene s liem i tlom i jedna s drugom; ili su krilate ili nogate.
Kad izleti kakav kuni ili jarebica jedva da ste vidjeli divljega stvora, tek prirodnog, kojega valja
oekivati koliko i umor lia. Jarebica i kuni zasigurno e se i dalje mnoiti, kao pravi starosjedioci
ovoga tla, bez obzira na sve prevrate. Ako posijeku umu, izdanci i grmovi koji niknu pruaju im
skrovite i oni postaju brojniji no ikad. Zacijelo je bijedna zemlja koja ne uzdrava zeca. Nae ume
vrve obojima, i oko svake movare mogu se vidjeti jarebica ili zec u hodu, okrueni ogradama od
granica i zamkama od konjske strune nad kojima bdije neki kravar.

130

Jezero zimi
Nakon jedne mirne zimske noi probudio sam se s dojmom da mi je postavljeno neko pitanje, na
koje sam se u snu uzalud trudio odgovoriti: to kako kada gdje? Ali svitala je priroda, u kojoj
ive sva stvorenja, zagledala se kroz moje iroke prozore vedra i zadovoljna lica, bez pitanja na svojim
usnama. Probudio sam se s odgovorenim pitanjem, svjestan prirode i danjega svjetla. Duboki snijeg na
zemlji istokanoj mladim borovima i sam obronak brijega na kojemu je smjetena moja kua kao da su
govorili: naprijed! Priroda ne postavlja pitanja i ne odgovara ni na jedno to ga postavljamo mi
smrtnici. Ona je svoju odluku donijela odavno. "Kraljeviu, oi nam udivljeno motre i prenose dui
udesan i arolik prizor ovoga svijeta. No nesumnjivo zastire dio ove velebne tvorevine, ali stie dan
koji nam razotkriva to sjajno djelo to se prostire od zemlje pa sve do eterinih ravni."210
Potom na svoj jutarnji posao. Najprije uzimam sjekiru i vedro pa kreem u potragu za vodom,
ako to nije tek san. Nakon hladne i snjene noi potrebne su ralje da bi je se nalo. Svake zime tekua
i treperava povrina jezera, koja je bila tako osjetljiva na svaki dah te je zrcalila svako svjetlo i sjenu,
postaje kruta do dubine od trideset centimetara ili pola metra, tako da izdrava i najtee zaprege, a i
snijeg ga prekrije do moebit iste visine pa se ne moe razlikovati od bilo kakva ravnog polja. Poput
svizaca na okolnim bregovima, ono sklopi vjee i usne na tri ili vie mjeseci. Stojei na snijegom
prekrivenoj ravnici, kao na panjaku meu brdima, najprije se probijam kroz dva pedlja snijega, potom
isto toliko leda, pa otvaram okno pod svojim stopalima, odakle, dok kleei pijem, gledam dolje u
spokojnu riblju odaju, proetu smekanim svjetlom kao kroz prozor od okruglog stakla, iji je pjeani
pod isti kao i ljeti; vjeiti spokoj bez valova vlada ondje kao na jantarnome sutonskom nebu, sukladan
hladnoj i ujednaenoj udi njenih stanara. Nebo nam je pod nogama kao i nad glavom.
Rano ujutro, dok je sve hrskavo od mraza, dolaze ljudi s motovilima i oskudnim rukom pa kroz
snjeno polje sputaju tanke povraze da hvataju tuke i grgee; divlji ljudi, koji nagonski slijede
drugaiju modu i vjeruju drugaijim autoritetima no njihovi sumjetani, a svojim odlascima i
dolascima zaivaju gradove na dijelovima gdje bi inae bili rasparani. Sjede oni u debelim zimskim
kaputima i objeduju na suhom hrastovom liu na obali, mudri u prirodnome nauku kao to je to
graanin u umjetnome. Nikad nisu zavirili u knjigu, a znaju i mogu kazati mnogo manje no to ine.
Za ono ime se bave vele da jo nije poznato. Evo jednoga koji lovi tuku na mamac od odrasla grgea.
U udu se zagledate u njegovo vedro kao da je ljetna lokva, kao da kod kue dri ljeto pod kljuem ili
zna gdje se ono povuklo. Kako ih se, molim vas, domogao usred zime? O, vadio je crve iz trulih
debala otkako se tlo zamrznulo i tako ih uhvatio. ivot mu prolazi dublje u prirodi nego to u nju
prodiru prirodosloveva prouavanja; i sm je predmet za prirodoslovca. Potonji blago noem podie
mahovinu i koru drveta u potrazi za kukcima; onaj prvi raskoljuje sjekirom debla do sri, a mahovina i
kora lete posvud uokolo. Zarauje za ivot gulei stabla. Takav ovjek ima neko pravo na ribolov i
volim vidjeti kako se priroda u njemu ostvaruje. Grge guta liinku crva, tuka guta grgea a ribolovac
guta tuku, i tako se ispunjavaju sve pukotine na ljestvici bia.
Dok sam za maglovita vremena lunjao oko jezera, ponekad bi me zabavio primitivan obiaj to
ga je usvojio neki siroviji ribolovac. Stavio bi moebit johino granje preko uskih otvora u ledu, koji
bijahu razdvojeni dvadeset ili dvadeset pet metara, na jednakoj udaljenosti od obale, i privezavi kraj
povraza za tap da sprijei da propadne, prebacio oputeni povraz preko johine granice, dva pedlja ili
vie iznad leda, pa za nj privezao suhi hrastov list koji mu je, povuen, pokazivao kada riba grize. Kad
biste napravili polukrug oko jezera te bi se johe u pravilnim razmacima ukazivale kroz maglu.
Ah, voldenske tuke! Kad ih vidim polegnute na ledu, ili u jami to je ribolovac iskopa u ledu,
210 Iz ve spomenute Harivamse.

131

nainivi malu rupu da propusti vodu, uvijek me iznenadi njihova rijetka ljepota, kao da su bajoslovne
ribe, toliko su strane ulicama, ak i umi, strane kao to je Arabija naem konkordskom ivotu.
Posjeduju one sasma zabljeujuu i izvanrednu krasotu koja ih uvelike dijeli od mrtvakoga bakalara i
koljaka koji se na naim ulicama veliaju na sva usta. Nisu zelene kao borovi, sive kao kamenje ni
modre kao nebo; no u mojim oima, ako je to mogue, imaju jo rjee boje, poput cvijea i dragoga
kamenja, kao da su biseri, oivljene jezgre ili kristali voldenske vode. Naravno, one skroz naskroz jesu
Walden, sme su mali Waldeni u ivotinjskom carstvu, valdenzi. 211 Iznenaujue je to ih ovdje love
to u tom dubokom i prostranom izvoru, daleko ispod kloparavih zaprega, kola i zveckavih saonica to
putuju voldenskom cestom, pliva ta velika zlatna i smaragdna riba. Njenu vrstu nikad nisam uspio
vidjeti ni na jednoj trnici; plijenila bi ondje svaiju pozornost. Nekoliko se puta grevito izvivi, one
lako predaju svoj vodeni duh, poput smrtnika prijevremeno prenesenog u prorijeeni nebeski uzduh.
Budui da sam elio nanovo otkriti odavno izgubljeno dno jezera Waldena, prije nego to se
poetkom 1846. led razlomio, pomno sam ga premjerio kompasom, lancem i dubinomjerom. O dnu, ili
radije bezdanu toga jezera ispriane su brojne prie same po sebi zacijelo liene temelja. Neobino je
koliko e dugo ljudi vjerovati u bezdanost nekog jezera a da se ne potrude izmjeriti ga. Obiao sam
dva takva bezdana jezera u jednoj etnji ovim krajem. Mnogi vjeruju da Walden see skroz do druge
strane zemaljske kugle. Neki koji su se, dugo leei potrbuke na ledu, zagledali kroz taj varljivi medij,
k tome moda i vodenastih oiju, a nagnani na ishitrene zakljuke u strahu da ne navuku upalu plua,
vidjeli su goleme rupe "u koje bi se mogao utjerati tovar sijena", kad bi bilo nekoga da ga utjera,
nesumnjiv izvor Stiksa i ovdanji ulaz u paklene predjele. Drugi su se spustili iz sela s utegom od
dvadeset pet kila i punim kolima dva i po centimetra debelog ueta, a dno ipak nisu uspjeli nai; jer
dok je "dvadesetpetica" mirovala postrance, oni su poputali ue u jalovom pokuaju da dokue svoju
doista neizmjerljivu prijemivost za udesa. No, ja uvjeravam svoje itatelje da Walden ima umjereno
vrsto dno na ne ba umjerenoj, ali ne i neobinoj dubini. Lako sam je izmjerio s pomou povraza za
bakalare i kamena tekog oko sedamdeset dekagrama, i mogao sam tono odrediti kad se kamen
odvojio od dna, jer sam morao potezati mnogo snanije prije nego to mi je voda ispod njega pritekla u
pomo. Najvea dubina iznosila je tono trideset metara i ezdeset centimetara, a tomu se moe dodati
metar i pol koliko je otada narasla, to daje trideset dva metra. Rije je o iznimnoj dubini za tako malu
povrinu, ali mata ne moe od nje odstupiti ni za centimetar. to kad bi sva jezera bila plitka? Ne bi li
se to odrazilo na ljudski duh? Zahvalan sam na tome to je ovo jezero stvoreno duboko i isto kao
simbol. Dokle god ljudi vjeruju u beskonano, pojedina jezera smatrat e se bezdanima.
Kad je uo do koje sam dubine doao, neki je tvorniar smatrao da to ne moe biti istina jer,
sudei prema njegovu iskustvu s nasipima, pijesak ne moe leati pod tako strmim kutom. No,
najdublja jezera nisu tako duboka u odnosu na svoju povrinu kao to veina pretpostavlja i, kad bi bila
isuena, ne bi ostavila osobite doline. Nisu ona kao alice izmeu bregova; ovo naime, tako neobino
duboko za svoju povrinu, u sredinjem se presjeku ne doima dubljim od plitkog tanjura. Veina bi se
jezera, da ih isprazne, pretvorila u livadu koja ne bi bila uleknutija od onih kakve esto viamo.
William Gilpin, koji je tako dostojan divljenja u svemu to se odnosi na krajolike te je obino tako
toan, naavi se na rtu Loch Fynea u kotskoj, koji opisuje kao "zaljev slane vode, dubok ezdeset ili
sedamdeset hvati, irok est i po kilometara", dugaak osamdesetak kilometara i okruen planinama,
primjeuje: "Da smo ga mogli vidjeti neposredno nakon potopnoga sraza, ili koji ga je ve potres u
prirodi stvorio, kakvim li bi se stranim ponorom zacijelo ukazao!
Visoko koli nadue se bregovi, toli
Duboko stropota se irno dno,
Prostrani leaj vod..."212
211 Pripadnici reformatorskog pokreta osnovanog u Francuskoj u 12. st.
212 John Milton, Izgubljeni raj, VII, 288-90.

132

No ako, sluei se najkraim promjerom Loch Fynea, primijenimo te razmjere na Walden, koji
se, kao to smo vidjeli, ve u okomitom presjeku doima kao plitki tanjur, pokazat e se on
etverostruko pliim. Toliko o uveanim strahotama ponora ispranjenog Loch Fynea. Nema sumnje
da mnoge vedre doline s protegnutim itnim poljima zauzimaju upravo takav "straan ponor", iz
kojega se voda povukla, iako je potreban uvid i dalekovidnost geologa da bi se u tu injenicu uvjerila
bezazlena eljad. Ispitivako e oko esto na niskim brdima na obzoru nazreti obale davnanjeg jezera,
i nije bilo potrebno nikakvo naknadno izdizanje nizine da bi se prikrila njihova povijest. Ali, kao to
znaju oni koji rade na cestama, udubine je najlake pronai po lokvama nakon pljuska. Sve se svodi na
to da uobrazilja, ako joj date i najmanjeg maha, zaroni dublje i uzvine se vie no priroda. Tako e se
vjerojatno otkriti i da je dubina oceana posve neznatna u usporedbi s njegovom irinom.
Mjerei dubinu kroz led mogao sam odrediti oblik dna tonije no to je to mogue pri
premjeravanju lk koje se ne smrzavaju, i iznenadila me njegova opa pravilnost. Na najdubljem
dijelu ima nekoliko jutara ravnijih od gotovo bilo kojeg polja izloenog suncu, vjetru i plugu. U
jednom sluaju, du nasumino odabrane crte, dubina na sto pedeset metara nije varirala vie od dva
pedlja, a openito, blizu sredita, mogao sam unaprijed izraunati odstupanje za svakih trideset metara
u bilo kojem smjeru unutar osam ili deset centimetara. Neki imaju obiaj govoriti o dubokim i opasnim
rupama ak i u mirnim pjeskovitim jezerima kao to je ovo, no voda pod tim okolnostima djeluje tako
da izravnava sve neujednaenosti. Pravilnost dna i njegova usklaenost s obalom i lancem susjednih
bregova bijahu tako savrene te se jedan udaljeni rt odao u mjerenjima s posve druge strane jezera, a
njegov smjer mogao se odrediti promatranjem suprotne obale. Rt se pretvara u sprud i pliak, a dolina i
klanac u duboku vodu i korito.
Kad sam iscrtao jezero u mjerilu dvadeset metara naprama centimetru i unio izmjerene dubine,
njih ukupno vie od stotinu, primijetio sam tu izvanrednu podudarnost. Uoivi da je broj koji
oznauje najveu dubinu bjelodano u sreditu zemljovida, poloio sam ravnalo preko zemljovida po
duini pa po irini, i na svoje iznenaenje ustanovio da crta najvee duine sijee crtu najvee irine
tono u toki najvee dubine, unato tome to je sredinji dio gotovo ravan, oris jezera daleko od
pravilnog a krajnja duina i irina dobivena mjerenjem u zatonima; i rekoh sebi: tko zna ne bi li nas ta
naznaka moebit odvela do najdubljeg dijela oceana jednako kao i jezera ili lokve? Ne vrijedi li to
pravilo i za visinu planina, ako ih se gleda kao suprotnost dolinama? Znamo da brdo nije najvie na
svome najuem dijelu.
133

Pokazalo se da od pet zatona njih tri, odnosno svi koje sam izmjerio, preko ulaza imaju sprud a u
unutranjosti dublju vodu, pa su se zaljevi nadavali kao proirenje vode u kopno, ne samo vodoravno
nego i okomito, te su oblikovali bazen ili samostalno jezerce, pri emu je smjer dvaju rtova pokazivao
smjer spruda. Svaka luka na morskoj obali takoer ima sprud na ulazu. U mjeri u kojoj je ulaz u zaton
bio iri u odnosu na svoju duinu, voda nad sprudom bila je dublja u odnosu na onu u bazenu. Ako,
dakle, znate duinu i irinu zatona te narav okolne obale, imate gotovo sve elemente da izvedete
formulu za sve sluajeve.
Da vidim koliko tono mogu s takvim iskustvom pogaati, na najdubljoj toki jezera,
promatrajui samo obrise povrine i narav njegovih obala, izradio sam tlocrt Bijelog jezera, koje
opsee priblino etrdeset jedno jutro te kao ni ono prvo nema otoka niti ikakva ulaza i izlaza; a budui
da je crta najvee irine padala vrlo blizu crte najmanje irine, gdje su se dva nasuprotna rta bliila
jedan drugome a dva nasuprotna zaljeva povlaila, odvaio sam se toku nedaleko od potonje linije, ali
jo na liniji najvee duine, oznaiti kao najdublju. Ispostavilo se da je najdublji dio unutar trideset
metara od te, jo dalje u smjeru kojem sam teio, i da je samo trideset centimetara dublji, naime
osamnaest metara. Naravno, struja koja bi onuda tekla ili otok na jezeru uinili bi problem mnogo
zamrenijim.
Kad bismo poznavali sve zakone prirode, trebala bi nam samo jedna injenica, ili opis jedne
zbiljske pojave, da na toj toki izvedemo sve pojedinane rezultate. Danas poznajemo samo nekoliko
zakona te je na rezultat nevaljan, ne, naravno, uslijed neke pometnje ili nepravilnosti u prirodi, nego
zbog naega neznanja o sutinskim elementima u proraunu. Nai pojmovi o zakonu i skladu obino su
ogranieni na primjere koje uoavamo; no sklad koji proishodi iz daleko veeg broja zakona koji su
naoko sukobljeni, ali se zapravo stjeu a mi ih nismo uoili, jo je udesniji. Pojedinani su zakoni kao
nae toke gledita, kao to se obris neke planine u putnikovim oima mijenja sa svakim korakom te
ima beskonaan broj profila, premda apsolutno samo jedan oblik. ak i kad je raskolimo ili
prosvrdlamo, ne zahvaamo je u cijelosti.
Ono to sam primijetio u vezi s jezerom ne vrijedi manje u etici. Rije je o zakonu prosjeka.
Takvo pravilo dvaju promjera ne vodi nas samo k suncu u sustavu i srcu u ovjeku, nego povlai crte
kroz duinu i irinu sloaja ovjekovih svakodnevnih postupaka i valova ivota prema njegovim
zatonima i uvalama, a mjesto gdje se one sijeku bit e visina ili dubina njegova znaaja. Moda
trebamo poznavati samo nagib njegovih obala i susjednu mu zemlju ili prilike da bismo dokuili
njegovu dubinu i skriveno dno. Okruenost planinskim okoliem, ahilejskom obalom, 213 iji vrhunci
zasjenjuju i zrcale se u njegovu krilu, upuuje na odgovarajuu dubinu u njemu. Niska i glatka obala,
meutim, dokazuje da je s te strane plitko. Na naim tijelima, odvano istureno elo opada i upuuje na
odgovarajuu dubinu misli. Postoji i sprud poprijeko ulaza u svaki na zaton, ili osobit nagib; svaki od
njih nam je luka za odreeno doba, u kojoj se zadravamo i bivamo dijelom zatvoreni. Ti nagibi
obino nisu proizvoljni, ve su njihov oblik, veliina i smjer odreeni rtovima na obali, drevnim osima
uzvienja. Kad se taj sprud postupno povea olujama, plimama ili strujama, ili pak voda opadne pa on
dosegne povrinu, ono to je isprva bilo tek nagib na obali uz koji se usidrila neka misao postaje
zasebno jezero, odsjeeno od oceana, u kojemu misao sebi osigurava vlastite uvjete, moda iz slanog
prelazi u slatko, pretvara se u slatkovodno more, mrtvo more ili movaru. Ne bismo li mogli
pretpostaviti da se dolaskom svakog pojedinca u ovaj ivot takav sprud negdje podigao do povrine?
Istina, mi smo tako kukavni pomorci te nae misli mahom brode uz obalu ili podalje od obale bez luke,
upoznate samo sa zaljevima poezije, ili pak plove prema javnim ulaznim lukama te uplovljavaju u suha
pristanita znanosti, gdje se tek obnavljaju za ovaj svijet a nikakve se naravne struje ne stjeu da bi ih
upojedinile.
Koliko je do odljeva i dotoka u Walden, nisam otkrio nijedan osim kie ili snijega i isparavanja,
premda bi se moda, s pomou toplomjera i ueta, takva mjesta mogla nai, jer tamo gdje utjee u
213 Ahilej je bio roen u Tesaliji, gorskom kraju uz obalu.

134

jezero voda e vjerojatno ljeti biti najhladnija a zimi najtoplija. Kad su 1846./47. ovdje radili ledari,
komadi to su ih slali na obalu jednog su dana odbili oni koji su ih tamo slagali jer nisu bili dovoljno
debeli da se smjeste jedan uz drugi s ostalima; i rezai su tako otkrili da je led nad jednom manjom
povrinom est ili sedam centimetara tanji no drugdje, to ih je navelo na pomisao da ondje postoji
neki dotok. Usto su mi pokazali jo jedno mjesto, doguravi me na komad leda da ga vidim, koje su
smatrali "curkom", a kroz koje je jezero istjecalo ispod brda na susjednu livadu. Bila je to mala
upljina na tri metra dubine; no drim da mogu jamiti da jezeru nee trebati krpanje dok ne nau neku
goru rupu. Netko je natuknuo da bi se, ako se pronae takav "curak", njegova povezanost s livadom,
ako uope postoji, mogla dokazati tako to bi se u otvor te rupe ubacio neki obojeni prah ili piljevina, a
potom preko izvora na livadi stavilo cjedilo koje bi zadralo dio estica prenesenih strujom.
Dok sam obavljao mjerenja, led, koji je bio etrdeset centimetara debeo, talasao se na laganom
vjetru poput vode. Poznato je da se na ledu ne moe rabiti razulja. Na pet metara od obale njegovo
najvee kolebanje, mjereno poloenom razuljom usmjerenom prema stupnjevanom tapu na ledu,
iznosilo je neto manje od dva centimetra, premda se inilo da led vrsto prianja uz obalu. Vjerojatno
je bilo vee na sredini. Tko zna ne bismo li, da su nam mjerni ureaji dovoljno osjetljivi, mogli utvrditi
talasanje u zemljinoj kori? Kad su dvije noge moje razulje bile postavljene na obali a trea na ledu,
dok je pogled bio usmjeren preko potonjega, gotovo beskonano malo dizanje ili padanje leda pravilo
je razliku veu od metra na stablu s druge strane jezera. Kad sam poeo isijecati rupe radi mjerenja, na
ledu pod dubokim snijegom koji je dotle potonuo, bilo je osam ili deset centimetara vode, ali voda je
smjesta stala tei u te rupe te je nastavila tei dva dana u dubokim strujama, koje su izglodale led sa
svih strana i bitno, ako ne i poglavito pridonijele isuivanju jezerske povrine; jer dok se ulijevala,
voda je podizala i nadimala led. Bijae to donekle nalik rezanju rupe u brodskom dnu radi izbacivanja
vode. Kad se takve rupe zamrznu a uslijedi kia te na koncu novo zamrzavanje stvori nov, gladak led
preko svega, ovaj je iznutra krasno iaran tamnim likovima, oblikovanim nalik pauini, koje biste
mogli nazvati ledenim rozetama, a stvaraju ih usjeci izdubljeni vodom to sa svih strana tee prema
sreditu. Ponekad bih usto, dok je led bio prekriven plitkim mlakama, vidio svoj dvostruki odraz, jedan
na glavi drugoga, jedan na ledu, drugi na stablima ili obronku.
Dok jo traje hladni sijeanj a snijeg i led su duboki i vrsti, razboriti gazda dolazi iz sela po led
kojim e rashladiti svoje ljetno pie; dojmljivo je, ak ganutljivo mudro, predviati srpanjsku vrelinu i
e sada, u sijenju s rukavicama i debelim kaputom na sebi! Dok jo toliko toga nije osigurano.
Moe biti da na ovome svijetu ne pohranjuje nikakvo blago koje e mu rashladiti ljetno pie na
drugom. Ree on i pili kruto jezero, skida ribama krov s kue i na kolima odnosi sam njihov element i
zrak, privren lancima i kolevima poput svezana drvlja, kroz pogodni zimski uzduh, do zimskih
podruma, da ondje podloi ljeto. Nalikuje skruenoj plaveti dok u daljini putuje ulicama. Veseo su soj
ti rezai leda, pun ala i zabave, a kad bih poao meu njih rado su me pozivali da pilim zajedno s
njima, kao u rovu, pri emu sam ja stajao s donje strane.
Zimi 1846./47. stotinu je ljudi hiperborejskih korijena nahrupilo jednog jutra na nae jezero, s
brojnim kolima natovarenim seljakim oruem nezgrapna izgleda, saonicama, plugovima, drljaama,
srpovima, lopatama, pilama, grabljama, a svaki od njih bijae oboruan vilama s dva iljka kakve nisu
opisane u New-England Farmeru ni u Cultivatoru. Nisam znao jesu li doli posijati zimsku ra ili neku
drugu vrstu ita nedavno uvezenu s Islanda. Budui da nisam vidio gnojiva, zakljuio sam da kane
iskoristiti zemlju kao to sam ja uinio, smatrajui da je tlo duboko i da je dovoljno odlealo na ugaru.
Kazali su da neki gospodin zemljoposjednik, koji je stajao iza pozornice, eli udvostruiti svoj novac,
koji je, koliko sam shvatio, ve iznosio pola milijuna; no da bi svaki svoj dolar prekrio novim, skinuo
je s jezera Waldena jedini kaput, tovie i samu njegovu kou, usred cie zime. Smjesta su se dali na
posao, orui, drljajui, prevrui zemlju i brazdajui je, u zadivljujuem redu, kao da su naumili to
mjesto pretvoriti u uzorno imanje; ali dok sam pomno promatrao da vidim kakvo to sjeme ubacuju u
brazdu, skupina momaka pokraj mene odjednom je stala prekapati i sam netaknuti humus, uz naroite
135

trzaje, sve do pijeska, bolje kazano vode jer bijae to tlo silno bogato izvorima dapae sve to je
ondje bilo terra firma214 i odvoziti ga na saonicama, pa sam pretpostavio da zacijelo vade treset iz
gliba. I tako su danomice dolazili i odlazili, uz osobito zvidanje lokomotive, iz neke toke u polarnim
predjelima i u nju, kao to mi se inilo, poput jata arktikih zeba. No voldenska skvo katkad bi se
osvetila, pa je tako jedan od najamnika, hodajui iza svojih kola, otklizao kroz procjep u zemlji prema
Tartaru, i do maloas tako smion svat najednom se pretvorio u devetinu ovjeka, umalo ostao bez
ivotne topline te se rado sklonio k meni i priznao da i pe ima svojih prednosti; ili bi kadto smrznuto
tlo odnijelo komad elika iz rala, ili bi se plug zaglavio u brazdi pa ga je valjalo odrezati.
Doslovno govorei, stotinu Iraca, s amerikim nadglednicima, svakoga je dana dolazilo iz
Cambridgea da vade led. Dijelili su ga u komade postupcima odve dobro znanima da bi iziskivali
opis, a ti su se komadi saonicama odvozili na obalu, hitro se istovarivali na ledenu platformu i dizali
eljeznim akljama, koloturom i vitlom tjeranim konjima na hrpu, kao da se radi o bavama brana, te
ondje smjetali pravilno jedan uz drugog, red za redom, kao da tvore vrstu osnovicu obeliska
sazdanog da propara oblake. Rekoe mi da za dobrih dana mogu izvaditi tisuu tona, a to je bio prinos
od otprilike jednog jutra. Duboke koloteine i "korita" dubila su se u ledu, kao na vrstoj zemlji,
uslijed prolaska saonica istim tragom, a konji su svoju zob redovito jeli iz komada leda izdubljenih
poput vedra. Gomilali su tako te komade na otvorenom, u hrpama deset metara visokim s jedne strane i
kvadratnom osnovicom od trideset ili trideset pet metara, umeui sijeno izmeu vanjskih slojeva da
sprijee pristup zraka; jer kad nae prolaz, vjetar, premda nikad tako hladan, stvara velika udubljenja,
pa tek ponegdje ostavi pokoji slabaan potporanj ili stup i napokon je rui. Isprva se nadavala poput
kakve goleme plave utvrde ili Valhale; ali kad su u pukotine poeli utrpavati grubo livadno sijeno, a
ovo se osulo injem i mosurima, izgledala je kao asna, drevna razvalina, obrasla mahovinom, sazdana
od modrog mramora, kao stanite Zime, one starice to je viamo u godinjaku kao da je naumila
provesti ljeto s nama. Izraunali su da ni dvadeset pet posto svega toga nee dospjeti do odredita, a da
e dva ili tri posto propasti u vagonima. Meutim, jo vei dio te gomile zadesila je sudbina drugaija
od zacrtane, jer bilo stoga to se ustanovilo da se ne uva tako dobro kao to se oekivalo, jer je
sadravao vie zraka no obino, ili zbog nekog drugog razloga, led nikad nije dospio na trite. Ta je
gomila, nainjena tijekom zime 1846./47. i procijenjena na deset tisua tona, na koncu pokrivena
slamom i daskama; i premda je u srpnju otkrivena a dio je odvezen, pri emu je ostatak ostao izloen
suncu, izdrala je to ljeto i sljedeu zimu te se nije posve otopila do rujna 1848. Tako se vei dio vratio
jezeru.
Kao i voda, voldenski je led, gledan izbliza, zelene boje, ali iz daljine je prekrasno plav te ga
lako moete razluiti od bijelog leda na rijeci, ili naprosto zelenkastog leda nekih jezera udaljenih
etristotinjak metara. Katkad neka od tih gromada sklizne s ledarovih saonica na seosku ulicu i ondje
poiva tjedan dana poput velikog smaragda, kao predmet zanimanja svih prolaznika. Primijetio sam da
se dio Waldena koji je u vodenom stanju zelen esto, kad se zamrzne, s istog motrita doima plavim.
Tako e udubine oko tog jezera zimi katkad biti ispunjene zelenkastom vodom donekle nalik njegovoj,
ali e sutradan, zamrznute, osvanuti plave. Moda plava boja vode i leda potjee od svjetlosti i zraka
to ih sadre, a ono najprozirnije je najplavije. Led je zanimljiv predmet razmatranja. Rekoe mi da u
ledanama na Fresh Pondu imaju takvog koji je i nakon pet godina jednako dobar. Zato vedro vode
ubrzo postane ustajalo, a smrznuta voda zauvijek ostaje slatka? Obino se govori da je to razlika
izmeu uvstava i intelekta.
Tako sam esnaest dana s prozora gledao stotinu ljudi u radu nalik na zaposlene poljodjelce, sa
zapregama i konjima i oito svim ratarskim oruem, sliku kakvu viamo na prvoj stranici godinjaka; i
kad god bih pogledao van, prisjetio bih se basne o evi i eteocima ili parabole o sijau 215 i slino; a
sada vie nema nikog i za trideset u dana vjerojatno s istog prozora promatrati istu, morskozelenu
214 Lat. vrsto tlo, kopno.
215 V. La Fontaineove Basne, IV, 22, i Matej 13.

136

vodu Waldena kako se zrcali u oblacima i drveu te odailje isparenja u vinju samou, i nee biti
vidljiva traga da je ondje ikad stajao ovjek. Moda u uti i smijeh samotnog gnjurca dok bude ronio i
istio perje, ili u vidjeti usamljenog ribolovca u amcu, nalik listu to pluta, kako promatra svoje
oblije odraeno u valovima, gdje je jo nedavno bezbrino radilo stotinu ljudi.
ini se tako da znojem okupani itelji Charlestona i New Orleansa, Madrasa, Bombaya i
Calcutte, piju s moga vrela. Ujutro kupam um u velebnoj i kozmogonijskoj filozofiji Bhagavadgte, od
ijeg su nastanka protekle boanske godine i u usporedbi s kojom se na dananji svijet i njegova
knjievnost doimlju triavim i ispraznim; a dvojim ne odnosi li se ta filozofija na neko prijanje stanje
bivstvovanja, toliko je njena uzvienost daleka od naih pojmova. Odlaem knjigu i odlazim do svoga
vrela po vodu, i gle, zatjeem slugu brahmana, sveenika Brahminog, Vinuovog i Indrinog, koji
sveudilj sjedi u svome hramu na Gangesu i ita Vede, ili obitava u podnoju stabla s koricom kruha i
vrem vode. Sreem njegovog slugu koji dolazi zagrabiti vode za gospodara, a naa se vedra tako rei
taru jedno o drugo na istom izvoru. ista voda Waldena mijea se sa svetom vodom Gangesa. Povoljni
vjetrovi nose je mimo bajoslovnih otoka Atlantide i Hesperida, izvodi Hanonovo oplovljavanje pa se,
proavi uz Ternate, Tidore216 i ue Perzijskog zaljeva, topi pod tropskim vjetrovima indijskih mora i
pristaje u luke kojima je Aleksandar tekar uo imena.

216 Ve spomenuti Kartaanin Hanon proslavio se oplovivi najzapadniju toku Afrike; Ternate i Tidore su otoci u
Molucima.

137

Proljee
Kad rezai leda otvore velike povrine, jezero se obino razlomi ranije, jer voda uzburkana
vjetrom, ak i za hladna vremena, izgloe okolni led. No, njihovo se djelovanje te godine nije na taj
nain odrazilo na Walden, koji je ubrzo debelim novim ruhom nadomjestio staro. To se jezero nikad ne
odmrzava tako rano kao ostala u ovom kraju, kako zbog svoje vee dubine, tako i zbog toga to nema
struje koja bi njime prolazila te topila ili habala led. Nikada se, koliko znam, nije otvorilo tijekom
zime, ne izuzimajui ni onu 1852./53., koja je stavila jezera na tako teku kunju. Obino se otvara oko
prvoga travnja, tjedan ili deset dana kasnije nego Flintovo jezero i Fair-Haven, najprije se otapajui na
sjevernoj strani i u pliim dijelovima gdje se i poelo smrzavati. Bolje no ikoja ovdanja voda
oznauje ona bezuvjetno odmicanje godinjega doba jer na nj najmanje utjeu prolazne promjene u
temperaturi. Otra hladnoa tijekom nekoliko oujakih dana moe uvelike usporiti otvaranje prije
spomenutih jezera, doim temperatura Waldena raste gotovo neprekidno. Toplomjer uronjen 6. oujka
1847. u sredinji dio Waldena pokazao je 0oC, dakle ledite, uz obalu 0,8o, usred Flintova jezera,
istoga dana, 0,5o, a na ezdeset metara od obale, u plitkoj vodi, ispod dva pedlja debelog leda, 2oC. Ta
razlika od jednog i pol stupnja izmeu temperature duboke vode i one plitke u potonjem jezeru, kao i
injenica da je velik njen dio razmjerno plitak, pokazuju zato se rastvara toliko prije Waldena. Led je
na najpliem dijelu bio u to doba desetak centimetara tanji no u sredini. Poetkom zime sredite je bilo
najtoplije a led ondje najtanji. Tako je svatko tko je ljeti gazio obalama jezera zacijelo primijetio koliko
je voda toplija uz obalu, gdje je duboka tek osam ili deset centimetara, nego malo dalje, i na povrini
gdje je duboka nego blizu dna. Sunce na proljee ne djeluje samo poveanom temperaturom zraka i
zemlje nego njegova toplina prolazi kroz led dubok trideset ili vie centimetara te se odraava od dna u
plitkoj vodi, pa tako grije i vodu i otapa donju stranu leda, istodobno ga izravnije otapajui gore i
inei ga nejednakim, uslijed ega se zrani mjehuri to ih stvara ire uvis i prema dolje dok se led
posve ne prouplji, i na koncu za jedne jedine proljetne kie odjednom nestane. Led ima svoju grau
ba kao i drvo, pa kad se jedan komad pone raspadati ili "proupljivati", to jest poprimati izgled
pelinjih saa, kakav god bio njegov poloaj, zrane elije nau se pod pravim kutom u odnosu na
prijanju vodenu povrinu. Tamo gdje se prema povrini uzdie kakva stijena ili deblo led je mnogo
tanji te ga ta odraena toplina nerijetko posve rastopi; a kazali su mi da je prilikom pokusa u
Cambridgeu, kad je trebalo zamrznuti vodu umjetnog jezerceta u plitkom drvenom koritu, iako je
odozdo kolao hladan zrak i tako imao pristup objema stranama, sunev odraz sa dna bio toj okolnosti i
vie no protutea. Kada topla kia usred zime otopi snjeni led s Waldena i ostavi u sredini vrsti tamni
ili prozirni led, uz obale e se pojaviti pojas lomnog, iako debljega bijelog leda irok pet ili vie
metara, stvoren tom odraenom toplinom. Takoer, kao to rekoh, i sami mjehuri unutar leda djeluju
kao lee to odozdo tale led.
Godinje se pojave na jezeru odigravaju svaki dan u skromnijim razmjerima. Svako jutro,
openito govorei, plia voda zagrijava se bre nego duboka, premda se naposljetku moda i nee
toliko zagrijati, a svake se veeri do jutra bre hladi. Dan je godina u malom. No je zima, jutro i veer
su proljee i jesen a podne je ljeto. Pucanje i praskanje leda ukazuju na promjenu temperature. Jednoga
ugodnog jutra nakon studene noi, 24. veljae 1850., doavi na Flintovo jezero da ondje provedem
dan, iznenadio sam se opazivi da led, kad ga udarim glavom sjekire, metrima unaokolo odzvanja
poput gonga, ili kao da sam lupnuo po napetoj opni bubnja. Jezero je poelo praskati oko sat vremena
nakon svitanja, kad je osjetilo djelovanje sunevih zraka to su preko brda iskosa pale na nj; protezalo
se i zijevalo poput ovjeka koji se budi, uza sve snaniju tutnjavu koja se nastavila tijekom idua tri ili
etiri sata. U podne je nakratko zadrijemalo pa jo jednom zapraskalo uveer, kad je djelovanje sunca
ve slabilo. Na prikladnom stupnju vremenskih prilika jezero s velikom pravilnou ispaljuje svoj
veernji plotun. No sredinom dana, budui da je bilo puno naprslina a i zrak je bio manje gibak, posve
138

je izgubilo zvunost te udarac po njemu vjerojatno ne bi mogao osupnuti ni ribe i bizamske takore.
Ribolovci vele da "grmljavina jezera" plai ribe i prijei ih da grizu. Jezero ne grmi svake veeri i ne
mogu sa sigurnou kazati kada valja oekivati njegovu grmljavinu, no iako moda neu opaziti
razlike u vremenu, ono grmi. Tko bi pomislio da e neto tako veliko, hladno i debelokono biti tako
osjetljivo? Pa ipak, i ono ima svoj zakon kojemu se gromko pokorava kada treba, jednako pouzdano
kao to se pupoljci rastvaraju o proljeu. Zemlja sva oivi i ospe se sitnim izraslinama. I najvee jezero
osjetljivo je na atmosferske promjene koliko i ivina kuglica u cijevi.
ivot u umi bio me privlaio i stoga to u imati dokolice i prilike da promatram dolazak
proljea. Led na jezeru najzad postaje upljikav te u hodu mogu u nj zabosti petu. Magle, kie i toplije
sunce postupno otapaju snijeg, dani postaju zamjetno dui te vidim da u pregrmjeti zimu ne
dopunjujui svoj drvenik, jer velike vatre vie nisu potrebne. Budno iekujem prve znake proljea,
sluajan glas neke pristigle ptice ili piskutanje prugaste vjeverice, jer njene su zalihe sad ve zacijelo
gotovo iscrpljene, ili svisca gdje se pomalja iz svoje zimske nastambe. Trinaestog oujka, nakon to
sam uo modrovoljku, strnadicu i drozda, led je jo bio gotovo dva pedlja debeo. Kako je postajalo
toplije, voda ga nije vidljivo tanjila niti se lomio i otplavljivao kao u rijekama, nego je, premda je bio
posve otopljen u irini od dva i pol metra od obale, sredina bila tek proupljena i zasiena vodom, pa
ste mogli kroza nj provui nogu kad je bio petnaest centimetara debeo; ali do sljedee veeri, moda,
nakon tople kie koju bi smijenila magla, bio bi u cijelosti ieznuo, nestao s maglom, ispario. Jedne
godine preao sam sredinji dio samo pet dana prije no to je posve nestao. Godine 1845. Walden se
prvi put sasvim rastvorio 1. travnja, godine 46. 25. oujka, 47. 8. travnja, 51. 28. oujka, 52. 18.
travnja, 53. 23. oujka, 54. oko 7. travnja.
Svaki dogaaj povezan s odmrzavanjem rijeka i jezera te ustaljivanjem vremena osobito je
zanimljiv nama koji ivimo u podneblju tolikih krajnosti. Kada dou topliji dani, oni koji ive blizu
rijeke uju kako led nou puca uz zaprepaujuu tutnjavu glasnu poput topnitva, kao da se njeni
ledeni okovi raskidaju s kraja na kraj, i za nekoliko dana vide kako ubrzano nestaje. Tako aligator
izlazi iz mulja uz podrhtavanje zemlje. Jedan starac, pozoran promatra prirode koji se doima tako
temeljito mudrim u pogledu svih njenih radnji kao da je, dok je on bio djeak, bila na navozu pa je
pomogao ugraditi joj kobilicu koji je dosegao svoju zrelost te bi teko mogao stei jo znanja o
prirodi i da poivi do Metuzalemove dobi kazao mi je, a mene je iznenadilo uti ga kako izraava
uenje nad bilo kojom radnjom prirode, jer sam smatrao da izmeu njih nema tajni, da se jednoga
proljetnog dana latio puke i amca, naumivi se malo pozabaviti lovom na patke. Na livadama je jo
bilo leda, ali na rijeci vie nimalo, pa se bez zapreka spustio iz Sudburyja, gdje je ivio, do jezera FairHavena, koje je neoekivano zatekao najveim dijelom prekriveno vrstom plohom leda. Dan bijae
topao te se iznenadio vidjevi toliko preostalog leda. Ne videi nijedne patke, sakrio je amac sa
sjeverne ili stranje strane jezerskog otoia pa se pritajio u grmlju s june strane da ih saeka. Led je
bio otopljen do petnaest ili dvadeset metara od obale te se stvorio gladak i topao sloj vode muljevitoga
dna, kakvo patke vole, i drao je da e neka ubrzo naii. Poto je sat vremena ondje mirno leao zauo
je potmuo i, inilo se, veoma udaljen zvuk, ali neuveno veleban i dojmljiv, razliit od svega to je
ikad uo, koji se postupno nadimao i pojaavao kao da se primie posvemanjem i nezaboravnom
svretku, neko zlokobno huanje i riku koja mu se odjednom uinila kao zvuk golemog mnotva ptica
koje onamo dolaze sletjeti, pa se dograbivi puku urno i uzbueno osovio, ali onda na svoje
iznenaenje ustanovio kako se itava ona masa leda pokrenula dok je leao i otplutala do obale, a zvuk
to ga je uo stvaralo je struganje njegova ruba o obalu; led se isprva blago mrvio i drobio, da bi se
napokon podigao i rasuo svoje krhotine irom otoka prije nego to se zaustavio.
Suneve su zrake naposljetku dosegle pravi kut, a topli vjetrovi raznose maglu i kiu te tope
snjene nanose, dok se sunce rasprujui maglu osmjehuje diljem krajolika razdijeljenog na
crvenosmea i bijela polja na kojemu se pui kd i kroz koji se putnik probija od otoia do otoia,
razdragan glazbom tisua zvonkih rjeica i potoia, ila ispunjenih krvlju zime koju odnose.
139

Malo me pojava ushitilo vie no promatranje oblika to ih glina i pijesak koji se odmrzavaju
poprimaju otjeui niz padine dubokog usjeka na pruzi kojim sam prolazio na putu prema selu, to je
pojava ne osobito uobiajena u tako velikim razmjerima, premda se broj netom raskrivenih nanosa od
pogodne grae zacijelo uvelike umnoio otkako je izumljena eljeznica. Ta graa bijae pijesak svih
stupnjeva sitnoe i raznolikih ivih boja, obino pomijean s malo gline. Kad u proljee nestane mraza,
ak i za zimskih dana dok snijeg kopni, pijesak poinje tei niz padine kao lava, ponekad probijajui
snijeg i preplavljujui ga na mjestima gdje prije nije bilo pijeska. Bezbrojni mali tokovi kriaju se i
prepleu tvorei svojevrstan hibrid, koji se napola pokorava zakonu struja, a napola onom raslinja.
Dok tee, poprima oblike sonih listova ili vitica i stvara gomile mesnatih granica duboke dva pedlja
ili vie, to nalikuju, pogledate li ih izbliza, nazupanim, resiavim i ljuskastim talusima nekih liajeva;
ili vas podsjete na koralj, leopardove ape ili ptije noice, na mozak, plua ili crijeva, na svakovrsne
izmetine. Rije je o uistinu grotesknom raslinju, ije oblike i boju vidimo oponaane u bronci, o nekoj
vrsti arhitektonskog lia drevnijeg i slikovitijeg od tratorka, cikorije, brljana, loze ili bilo kojeg
biljnog lia, kojemu je moebit sueno da pod nekim okolnostima postane zagonetkom za budue
geologe. itava me se ta usjeklina dojmila kao da je u pitanju spilja sa stalaktitima izloenim svjetlu.
Raznolike sjene pijeska izvanredno su ive i oku ugodne te obuhvaaju razliite boje eljeza, smeu,
sivu, ukastu i crvenkastu. Kada dospije do jarka u podnoju nanosa, tekua se masa rairi i spljoti u
pramenove, odjelite potoie koji gube poluvaljkasti oblik i postupno postaju sve plosnatiji i iri,
nastavljajui zajedno budui da su vlaniji, dok ne oblikuju gotovo plosnat pijesak, sveudilj raznoliko i
krasno osjenan, ali u kojemu moete razaznati izvorne oblike raslinja; dok se najposlije u samoj vodi
ne pretvore u sprudove, nalik onima to nastaju uz rijena ua, a biljni oblici izgube se u mrekavim
tragovima na dnu.
Cijeli nasip, visok od est do dvanaest metara, prekrije se gdjekad masom takvog lia, ili
pjeanom naprslinom, du etiristo metara na jednoj strani ili na obje strane, to je prinos jednog
proljetnog dana. Jedinstvenost toga pjeanog lia upravo je u njegovu tako naglom nastanku. Kad s
jedne strane ugledam nepomini nasip jer sunce najprije djeluje na jednoj strani a s druge to
raskono raslinje, tvorevinu od jednog sata, potresen sam kao da sam se u osebujnom smislu naao u
laboratoriju Umjetnika koji je sazdao svijet i mene doao na mjesto gdje je on i dalje u poslu,
zabavlja se na tom nasipu i pretikom snage rasipa svoje nove umjetnine. ?utim kao da sam blie
vitalnim organima kugle zemaljske, jer ta je pjeana poplava listasta masa kakvu u neku ruku tvore
vitalni organi ivotinjskog tijela. Tako u samome pijesku nalazite nagovjetaj biljnog lista. Ne udi to
se zemlja izvana izraava u liu, toliko na toj ideji radi iznutra. Atomi su ve nauili taj zakon i
bremeniti su njime. Ovjeeni list vidi ovdje svoj prauzor. Iznutra, bilo u globusu ili ivom tijelu, nalazi
se vlaan, debeo reanj, resica [lobe], rije osobito primjenjiva na jetra, plua i listove masnoe (labor,
lapsus, tei ili klizati nadolje, propadanje; globus, lobus, kugla, reanj, resa, krilo, takoer lepet i
mnoge druge rijei), a izvana suhi tanki list, ba kao to su f i v217 stijenjeno i sasueno b. Korijeni
lobusa su lb, mekoa glasa b (od jednog renja, ili kao B, od dva), s tekuim l iza sebe koji ga gura
prema naprijed. U globusu, glb, guturalno g dodaje znaenju grlenost. Ptije perje i krila jo su sue i
tanje lie. Tako i iz nezgrapne kukuljice u zemlji prelazite u zranog i lepravog leptira. Sam globus
neprestance nadilazi i prevodi sebe sama te se na svojoj putanji okrilauje. ak i led zapoinje od
krhkih kristalnih listia, kao da se utoio u kalupe to ih je lie vodenih biljaka utisnulo u vodeno
zrcalo. I samo stablo u cjelini je tek jedan list, a rijeke su jo golemiji listovi ija su sr meuprostori
zemlje, dok su gradovi i naselja jajaca kukaca u njihovim pazucima.
Kad se sunce povue, pijesak prestaje tei, ali ujutro e se potoci pokrenuti jo jedanput te se
iznova granati i granati u bezbroj novih. Moda ovdje vidite kako je oblikovano krvoilje. Pogledate li
izbliza primjeujete da iz te mase koja se rastapa prvo izbija potok smekanog pijeska s tokom nalik
na kaplju, slinom jagodici prsta, koji polako i naslijepo ispipava svoj silazni put, dok se na koncu uz
veu toplinu i vlagu, kako se sunce podie, najteniji dio, u tenji da se pokori zakonu pred kojim
217 U engl. rijei za list, leaf.

140

poputa i onaj najtromiji, odijeli od potonjega i za sebe uoblii vijugav kanal ili arteriju u njemu, u
kojoj se vidi srebrni potoi to bljeska poput munje od jedne razine mesnatoga lia ili granja do
drugoga, a pijesak ga uvijek iznova guta. udesno je kako se brzo a opet savreno pijesak ustrojava
dok tee, sluei se najboljom graom to je njegova masa prua da oblikuje otre rubove svoga
kanala. Takvi su izvori rijeka. U kremenastoj tvari to je voda taloi moda je kotani sustav, a u jo
finijem tlu i organskoj tvari mesno tkivo i stanije. to je ovjek doli masa gline koja se otapa?
Jagodica ljudskog prsta tek je smrznuta kap. Prsti na rukama i nogama proteu se iz otapajue mase
tijela. Tko zna dokle bi se ljudsko tijelo proteglo i poteklo pod naklonjenijim nebom? Nije li aka
raireni palmov218 list s resama i ilama? Uho se, uz malo mate, moe smatrati liajem, umbilicaria,
na postranom dijelu glave, sa svojom resicom ili kapljom. Usna labium, od labor (?) stri ili se
sputa219 s ruba piljovitih usta. Nos je bjelodano smrznuta kap ili stalaktit. Brada je jo vea kap,
kapanje lica koje se sliva u jedno. Obrazi su kosina od ela prema dolini lica, kojoj se opiru i razvlae
je jagodine kosti. Svaka kruna resa biljnog lista takoer je gusta i ve zastala kap, vea ili manja;
rese su prsti lista; i koliko resa ima u toliko smjerova tei potei, a vie topline i drugih pogodnih
utjecaja navelo bi je da potee jo i dalje.
inilo se tako da taj obronak oslikava naelo svih radnji u prirodi. Tvorac ove zemlje patentirao
je tek jedan list. Koji e nam Champollion deifrirati te hijeroglife, kako bismo napokon mogli
okrenuti novi list? Taj me fenomen ushiuje vie no rasko i plodnost vinograda. Istina, ima u njegovoj
naravi neeg izmetnog, i nigdje kraja hrpama jetara, oiju i crijeva, kao da se globus izvrnuo naopako;
no to barem navjeuje da priroda ima neku utrobu, a tu je opet majka ovjeanstva. To je mraz to
izbija iz tla; to je proljee. Ono prethodi zelenom i rascvjetanom proljeu, kao to mitologija prethodi
pravome pjesnitvu. Ne znam to vie otvara i isti od zimskih isparenja i probavnih smetnji. Uvjerava
me to da je Zemlja jo u povojima i da na sve strane prua djetinje prste. Novi uvojci niu na
najelavijem tjemenu. Nema niega neorganskog. Te lisnate hrpe poivaju du nasipa poput troske iz
neke pei, pokazujui da je priroda iznutra "u punom pogonu". Zemlja nije puki fragment mrtve
povijesti, sloj na sloju poput listova knjige, koju e izuavati poglavito geolozi i ljubitelji starina, nego
iva poezija nalik na lie nekog stabla koje prethodi cvjetovima i plodu nije fosilna zemlja, nego
iva zemlja, naspram ijega je velebnog sredinjeg ivota svekoliki ivotinjski i biljni ivot puko
parazitski. Njeni trudovi podii e nae ostatke iz groba. Moete vi taliti svoje kovine i kalupiti ih
najljepe to umijete, nikad me nee dirnuti kao oblici u koje se izlijeva ova rastaljena zemlja. I ne
samo ona nego i ustanove na njoj podatne su kao glina u rukama grnara.
Ne proe mnogo i, ne samo na tim nasipima nego i na svakom brijegu, nizini i u svakoj udubini,
mraz napusti tlo kao sneni etveronoac svoju jazbinu te uz glazbu kree u potragu za morem ili u
oblacima seli u druga podneblja. Svojim blagim uvjeravanjem topljenje je monije od Thora 220 i
njegova malja. Ono prvo tali, a drugi naprosto komada.
Kad je s tla djelomice nestao snijeg, a nekoliko toplih dana donekle mu osuilo povrinu, bilo je
ugodno usporediti prve njene znake novoroene godine koja se netom pomaljala s dostojanstvenom
ljepotom uvele vegetacije koja je odoljela zimi smilja, zlatnica, sunaca i ljupke divlje trave, esto
uoljivije i zanimljivije ak i no ljeti, kao da je njihova ljepota tek tada sazrela; ak i pamuika,
rogoza, divizme, gospine trave, velikog korova, oslada i drugih biljaka snane stapke, tih neiscrpnih
itnica to goste najranije ptice pristojne trave, u najmanju ruku, kojima se zaodijeva obudovjela
priroda. Navlastito me privlai nadvijeni i snopljasti vrak aike; on u nae zimske uspomene vraa
ljeto, meu oblicima je to ih umjetnost rado oponaa i u biljnome carstvu stoji u istom odnosu spram
prauzora koji su ve u ljudskom umu kao i astronomija. Posrijedi je antikni stil stariji od grkoga ili
egipatskog. Mnoge pojave Zime navjeuju neizrazivu njenost i krhku istananost. Navikli smo
218 Palm na engleskom znai "palma", ali i dlan.
219 Viestruka igra rijei: labor je na latinskom "rad"; glagole lap ("strati" ili pak "zapljuskivati") i lapse ("propadati",
"sputati se") Thoreau morfolokietimoloki povezuje sa stalno prisutnim lobe, lobus, reanj, resa.
220 Skandinavski bog gromovnik, ije se ime u engleskom izgovara jednako kao thaw, "topljenje".

141

sluati kako tu kraljicu opisuju kao grubu i estoku tiranku, ali ona njenou ljubavnice ukraava
uvojke Ljeta.
Kako se bliilo proljee crvene vjeverice zavlaile su mi se pod kuu, po dvije odjednom, ravno
pod mojim nogama, dok sam sjedio itajui ili piui, i glasale se najudnovatijim ikad uvenim
smijuljenjem, eretanjem, glasovnim piruetama i grgoljavim zvukovima; kad bih pak udario nogom
samo bi se jo glasnije zacerekale, kao da su u svojim mahnitim vragolijama nadile svaki strah i
izazivale ovjeanstvo da ih prekine. Ne, nemojte kvik, kvik. Bijahu posve gluhe za moje
argumente, ili im je pak promicala njihova estina te su sipale nesnosne pogrde.
Prvi proljetni vrabac! Godina to poinje nadom mlaom no ikad! Slabaan srebrnasti cvrkut
modrovoljke, strnadice i crvenokrilog kosa to se razlijee ogoljelim i vlanim poljima, kao da
posljednje zimske pahulje ciliu u svom padu! to su u takvo doba historije, kronologije, predaje i sve
pisane objave? Potoci poje sveane i radosne napjeve proljeu. Movarni jastreb to nisko lebdi nad
livadom ve traga za prvim sluzavim ivotom koji se budi. Jenjavajui zvuk snijega to se topi uje se
u svim dolinama, a led se u jezerima naoigled rastvara. Trava na obroncima plamti poput krijesa
"et primitus oritur herba imbribus primoribus evocata"221 kao da je zemlja odaslala unutarnju
toplinu da pozdravi sunce to se vraa, a iji plamen nije ute nego zelene boje simbol vjene
mladosti, vlat trave poput dugake zelene vrpce vije se iz tratine u ljeto, itekako iskuana mrazom, ali
izbijajui uvijek iznova, podiui svoje koplje od prologodinjeg sijena s pomou novog ivota
odozdo. Raste postojano kao to se potoi cijedi iz zemlje. I gotovo je istovjetan ovome, jer u bujnim
lipanjskim danima, kad su potoii suhi, vlati trave su njihovi kanali te iz godine u godinu stada piju iz
tog vjeno zelenoga toka, a kosac iz njega blagovremeno crpi njihovu zimsku zalihu. Tako na ljudski
ivot tekar ugiba do korijena, ali svejednako prua svoju zelenu vlat u vjenost.
Walden se naoigled topi. Du sjeverne i zapadne strane stvorio se kanal irok deset metara te jo
iri na istonom kraju. Velika povrina leda odlomila se od glavnog dijela. ujem strnadicu kako pjeva
iz grmlja na obali olit, olit, olit ip, ip, ip, i-ar i vis-vis-vis. I ona pripomae njegovu
lomljenju. Kako li su lijepe velike i iroke krivine na rubu leda, koje donekle odgovaraju onima na
obali, ali su pravilnije! Neobino je tvrd, uslijed nedavne estoke ali prolazne studeni, i sav je namoen
ili valovit poput poda palae. No vjetar zaludu klizi ponad njegove nepronine povrine prema istoku,
dok iza njega ne dospije do ive povrine. Velianstveno je promatrati tu vodenu vrpcu kako se ljeska
na suncu, golo lice jezera ispunjeno veseljem i mladou, kao da iskazuje radost riba u njemu i pijeska
na svojoj obali srebrnast sjaj kao od krljuti leuciscusa,222 regbi sav je jedna riba u pokretu. Takva je
opreka izmeu zime i proljea. Walden je bio mrtav i ponovno je iv. No ovoga se proljea, kao to
rekoh, odmrzavao ujednaenije.
Prijelaz iz nevere i zime u vedro i blago vrijeme, iz tamnih i tromih u svijetle i gipke sate,
nezaboravna je kriza koju navjeuju sve stvari. Na kraju je naoko trenutana. Moju kuu odjednom je
ispunio prodor svjetla, premda veer bijae na pomolu, zimski oblaci jo se nadvijae nad njom, a sa
strehe se cijedila susnjeica. Pogledah kroz prozor, kad gle, na mjestu jueranjega hladnog i sivog
leda poivalo je prozirno jezero, ve spokojno i puno nade kao za ljetne veeri, zrcalei u svome krilu
ljetno veernje nebo, premda se nada mnom nije vidjelo nikakvo, kao da je u dosluhu s nekim dalekim
obzorom. U daljini zauh crvendaa, prvoga kojeg sam uo u tisuu godina, pomislih, a iji pjev neu
zaboraviti u iduih tisuu istu onu milozvunu i monu pjesmu od neko. O veernji crvendau, na
koncu ljetnog dana u Novoj Engleskoj! Kad bih barem jednom pronaao granicu na kojoj on sjedi!
Mislim, on; mislim, tu granicu. To barem nije Turdus migratorius.223 Smolasti borovi i grmoliki
hrastovi oko moje kue, tako dugo klonuli, nenadano opet poprimie svoju narav te su izgledali
sjajnije, zelenije, uspravljenije i ivlje, kao da ih je kia uistinu proistila i oporavila. Znao sam da vie
221 Varon, Rerum rusticarum, 2, 2.14. Slijedi slobodan Thoreauov prijevod.
222 Vrsta slatkovodne ribe.
223 Drozd selac.

142

nee kiiti. Gledajui bilo koju granicu u umi, tovie i vlastiti drvenik, moete zakljuiti je li zima
prola ili nije. Kako se smraivalo, prenulo me trubljenje gusaka koje su letjele nisko nad umom, kao
umorni putnici koji se kasno vraaju s junih jezera pa napokon daju sebi oduka nesputanim
jadikovkama i uzajamnim tjeenjem. Stojei kraj svojih vrata mogao sam uti lepet njihovih krila kad
bi, smjerajui prema mojoj kui, odjednom uoile moje svjetlo pa uz priguenu buku skrenule i sletjele
na jezero. I tako sam uao, zatvorio vrata i proveo svoje prvo proljee u umi.
Ujutro sam s vrata promatrao guske kako usred jezera plove kroz maglu, na dvjesto pedeset
metara udaljenosti, tako velike i neobuzdane te se Walden doimao poput umjetnog jezerceta za njihovu
zabavu. No kad sam stao uz obalu one su na znak svoga voe odjednom uza silan lepet uzletjele, a kad
su se postrojile stale su mi kruiti nad glavom, njih dvadeset devet, pa se uputile ravno prema Kanadi,
uz voino trubljenje u pravilnim razmacima, uzdajui se da e dorukovati u muljevitijim lokvama. U
isto vrijeme vinula se i jedna paja "druina" i krenula put sjevera, tragom svojih bunijih roakinja.
Tjedan dana sluao sam za maglovitih jutara glasanje neke samotne guske koja je kruila i
tapkala traei svoga druga te je svejednako napuivala umu zvukom ivota veeg no to ga je ova
mogla podnijeti. U travnju se opet pojavie golubovi koji su brzali u malim jatima, a pravodobno sam
uo i crne iope kako cvrkuu ponad moje istine, premda se nije inilo da ih gradski okrug ima toliko
da bi i za mene mogao odvojiti koju, pa sam zamiljao da su to osebujni pripadnici drevnog soja koji je
nastavao uplja stabla prije dolaska bijelog ovjeka. U gotovo svim podnebljima kornjaa i aba su
meu preteama i glasnicima ovoga godnjeg doba, ptice blistava perja lete uz pjesmu, biljke niu i
cvatu, a vjetrovi puu da isprave to blago kolebanje polova i sauvaju ravnoteu prirode.
Kao to nam se svako godinje doba ini najboljim kad na nj doe red, tako je dolazak proljea
nalik stvaranju Kozmosa iz Kaosa i ostvarenju Zlatnog doba.
"Eurus ad Auroram, Nabathacaque regna recessit,
Persidaque, et radiis juga subdita matutinis."
"Eur k istoku ode, k Nabatejem, k persijskoj zemlji
I ka gorama, rane na koje padaju zrake."
****
"Zato nastade ovjek, il iz sjemena boanskog
Naini majstor ga onaj, satvoritelj svijeta boljeg, Ili
odruena od visokog etera skoro
Zemlja uvae klice u sebi srodnoga neba."224
Samo jedna blaga kiica uini travu za mnogo preljeva zelenijom. Tako su nam i izgledi svjetliji
od pritjecanja boljih misli. Bili bismo blaeni da vazda ivimo u sadanjosti i koristimo se svakom
zgodom koja nas snae, kao trava to odaje utjecaj najneznatnije rose koja na nju padne; i kad ne
bismo tratili vrijeme okajavajui proputene prilike, to nazivamo obavljanjem svoje dunosti.
Zadravamo se u zimi, a proljee je ve stiglo. Za ugodna proljetnog jutra svi su ovjekovi grijesi
oproteni. To je dan obustave poroka. Dok takvo sunce pri, i najopakiji grenik moe se vratiti. Kroz
vlastitu obnovljenu nevinost razabiremo nevinost svojih blinjih. Juer ste svoga susjeda moebit
poznavali kao lopova, pijanca ili puteno eljade te ste ga naprosto saaljevali ili prezirali, oajavajui
nad svijetom; ali sunce jarko i toplo zasja u ovo prvo proljetno jutro, nanovo stvarajui svijet, i vi ga
zatjeete pri nekom vedrom poslu te vidite kako se njegove iscrpljene i iskvarene vene ire od
spokojne radosti i blagoslivlju novi dan, s nedunou djeteta ute djelovanje proljea, i sve su njegove
224 Publije Ovidije Nason, Metamorfoze, I, 61-62, 78-81, prev. Tomislav Mareti, Dereta, Beograd, 1991.

143

mane zaboravljene. Ne okruuje ga samo ozraje dobrohotnosti nego i daak svetosti koja se bori za
izraz, slijepo i moda neuspjeno, poput novoroenog nagona, i juni obronak nakratko ne odzvanja
prostakom alom. Vidite kako se lijepi nevini izdanci spremaju probiti kroz njegovu kvrgavu ljusku i
okuati se u jo jednoj godini ivota, njeni i svjei kao najmlaa biljka. ak je i on uao u radost
gospodara svoga.225 Zato tamniar ne ostavi otvorenima vrata svoga zatvora, zato sudac ne odbaci
svoj sluaj, zato propovjednik ne raspusti svoju pastvu! Zato to se ne pokoravaju znaku to im ga
Bog daje i ne prihvaaju oprost to ga svima slobodno nudi. "Povratak dobroti do kojeg svakoga dana
dolazi u blagotvornom dahu jutra uzrokuje da se s obzirom na ljubav spram kreposti i mrnju spram
poroka ovjek pomalo priblii svojoj prvotnoj naravi, kao mladice u posjeenoj umi. Na slian nain
zlo to ga netko ini u razmaku jednog dana prijei klicama kreposti koje su iznova poele nicati da se
razviju i unitava ih.
Nakon to su tako klice kreposti mnogo puta sprijeene da se razviju, blagotvorni dah veeri vie
nije dostatan za njihovo ouvanje. im dah veeri vie nije dostatan za njihovo ouvanje, narav
ovjekova vie se ne razlikuje mnogo od naravi zvijeri. Videi da je narav toga ovjeka nalik onoj
zvijeri, ljudi misle da nikad i nije posjedovao uroenu mo razuma. Jesu li to prava i prirodna uvstva
ovjekova?"226
"Najprije zlatno bjee vrijeme vjernosti, pravdi
Odano samo od sebe bez zakona i kanjivaa.
Kazni ne bjee ni stra, sa pribitih mjedenih ploa
Nisu se itale gronje, jo ponizna eljad se nije
Bojala sueva lica, bez brania sigurni bjehu.
Sjeena jo se iz svoje iz gore omorika nije
Sputala bistre u vale, da tue krajeve gleda,
Drugih obala ljudi do svojih poznavali nisu.
****
Vjeno proljee bjee, a cvijee, koje je raslo
Ne bivi sijano, toplim vjetrii pahahu dahom."227
Dana 29. travnja, dok sam lovio ribu s rijene obale u blizini mosta Nine-Acre-Cornera, stojei
na drhtavoj travi i vrbinu korijenju, gdje vrebaju bizamski takori, zauo sam jedinstven egrtav zvuk,
poneto nalik onome tapova kojima se djeaci igraju meu prstima, kad sam, pogledavi uvis,
primijetio veoma sitnog i otmjenog jastreba, slinog nonome jastrebu, kako se naizmjence die poput
vala pa propada pet ili deset metara, uvijek iznova, pokazujui donju stranu krila koja su se ljeskala
kao satenska vrpca na suncu, ili kao biserna unutranjost koljke. Taj me prizor podsjetio na
sokolarstvo i onu otmjenost i poeziju koje su s tom razbibrigom povezane. Uini mi se da bi se mogao
zvati Merlin,228 ali ne marim ja za njegovo ime. Bijae to najnezemaljskiji let kojemu sam ikad
svjedoio. Nije on naprosto leprao poput leptira niti se dizao nebu pod oblake kao vei jastrebovi,
nego se s ponosnim pouzdanjem zabavljao na zranim poljima; stalno se iznova penjui uz ono svoje
neobino smijuljenje, ponavljao je svoj slobodni i krasni pad, opetovano se okreui poput papirnata
zmaja a onda se vraao iz svoga uzvienog poniranja, kao da nikad nije kroio na terra firma. inilo se
da u cijelom svemiru nema druga onako se zabavljajui sam i da mu ne treba nita osim jutra i
etera s kojim se igrao. Nije on bio samotan, nego je samotnom inio itavu zemlju pod sobom. Gdje
bijae roditeljica koja ga je snijela, njegova svojta i njegov otac na nebesima? Stanovnik zraka, sa
225 V. Matej 25,21.
226 Mencije, Djela, VI, 1.
227 Metamorfoze, 89-96, 107-108.
228 Engl. sokol lovac.

144

zemljom se doimao povezan tek jednim jajetom snesenim svojedobno u pukotini na litici ili je
njegovo rodno gnijezdo bilo sazdano u uglu nekog oblaka, istkano od duginih poruba i sutonskog
neba, podstavljeno mekom izmaglicom ranog ljeta uzetom sa zemlje? A nastamba mu sada neki vrletni
oblak.
Ulovio sam osim toga i rijetku druinu zlatnih, srebrnih i svijetlobakrenih riba, koje su izgledale
kao niska dragulja. Ah! U mnoga sam jutra na prvi dan proljea zalazio na te livade, skaui od humka
do humka, od vrbova korijena do vrbova korijena, dok divlja rijena dolina i uma bijahu okupane u
istoj i jarkoj svjetlosti koja bi i mrtve probudila kad bi oni, kao to neki predmnijevaju, snivali u
grobovima. Ne treba jaih dokaza besmrtnosti. Sva bia zacijelo ive u takvoj svjetlosti. Gdje je,
Smrti, bila pobjeda tvoja? Gdje je, Grobe, bila pobjeda tvoja?229
Na bi seoski ivot bio umao da nema neistraenih uma i livada koje ga okruuju. Treba nam
tonik divljine povremeno gacanje po movarama gdje vrebaju buka i poljska koko, oslukivanje
ljukina krianja, mirisanje aputavog aa gdje samo neka divljija i samotnija ptica svija gnijezdo, a
zerdav se ulja trbuhom uz tlo. Usrdni u nakani da sve istraimo i nauimo, u isti mah zahtijevamo da
sve stvari budu tajanstvene i neistraive, da kopno i more budu beskonano divlji, nesagledani i
nedokueni jer su nedokuivi. Prirode nam nikad ne moe biti dovoljno. Mora nas osvjeiti prizor
neiscrpive ivotnosti, neizmjerne i titanske pojave, morska obala s olupinama, divljina sa ivim i
usahlim stablima, olujni oblak i kia koja traje tri tjedna i izaziva poplave. Moramo svjedoiti
prestupanju vlastitih granica i nekom ivotu koji slobodno pase ondje gdje mi nikad ne lutamo. Razgali
nas pogled na leinara koji se hrani strvinom to nam se gadi i obeshrabruje nas i koji iz toga svog
obroka crpi zdravlje i snagu. U jami uza stazu prema mojoj kui nalazio se uginuli konj zbog kojega
sam ponekad skretao s puta, osobito nou kad je zrak bio teak, ali uvjerenje to mi ga je on pruao u
pogledu snanog teka i nenaruiva zdravlja prirode bijae mi nadoknada. Volim vidjeti kako priroda
toliko buja ivotom te si moe priutiti da tisue budu rtvovane i postaju jedne drugima plijen; da
njeni ustroji mogu biti tako spokojno zgnjeeni i satrti u kaastu masu punoglavce to ih aplje
lakomo gutaju, kornjae i abe pregaene na cesti, kao i to da u njoj katkad pljute krv i meso! Uz
takvu podlonost sluaju, moramo uvidjeti s koliko malo toga moemo raunati. Mudar ovjek stjee
dojam sveope nedunosti. Otrov naposljetku nije otrov, niti je ijedna ozljeda kobna. Samilost je
uvelike neodriva osnova. Ona mora biti ustra. Njeni zagovori ne trpe stereotipe.
Rano u svibnju, hrastovi, orasi, javorovi i drugo drvee, netom se pomaljajui sred borove ume,
pridavali su krajoliku sjaj nalik sunevoj svjetlosti, napose za oblanih dana, kao da se sunce probijalo
kroz maglu te ovdje-ondje slabano obasjavalo obronke. Treega ili etvrtog svibnja vidio sam gnjurca
na jezeru, a tijekom prvoga tjedna u mjesecu uo sam kozodoja, smeeg i obinog drozda, umskog
vivka, zebu i druge ptice. Muholovka je ve ponovno dola i zavirila mi na vrata i kroz prozor da vidi
je li joj moja kua dovoljno piljolika, odravajui se na snanim krilima, stisnutih kandi, kao da se
dri za zrak dok premjerava zemljite. Sumporasti pelud smolastoga bora ubrzo je prekrio jezero kao i
kamenje i trulo drvee uz obalu, tako da ste mogli sakupiti cijelu bavu. To su oni "sumporni
pljuskovi" za koje ujemo. ak i u Kalidasinoj drami o Sakuntali itamo o "potoiima uto obojenim
od zlatnog lotosova praha". I tako su se godinja doba nastavila odvijati s ljetom, kao to ovjek stupa
u sve viu travu.
Tako se zavrila prva godina moga ivota u umi, a druga godina bila joj je slina. Walden sam
napokon napustio 6. rujna 1847.

229 Parafraza Prve poslanice Korinanima 15,55.

145

Zakljuak
Bolesnicima lijenici mudro preporuuju promjenu zraka i krajolika. Hvala nebesima, ovdje nije
cijeli svijet. U Novoj Engleskoj ne raste divlji kesten, a i ameriki drozd se ovdje rijetko uje. Divlja
guska vei je kozmopolit nego mi; ona dorukuje u Kanadi, objeduje u Ohiju a za veeru se kiti u
nekom movarnom rukavcu na jugu. ak i bizon donekle ide ukorak s godinjim dobima, brstei
panjake Colorada dok zelenija i slaa trava oko Yellowstonea ne stane ekati na nj. Pa ipak mislimo
da su, ako se plotovi porue a kameni zidovi nagomilaju na naim imanjima, naem ivotu nadalje
postavljene granice a sudbine nam odluene. Doista, ako vas odaberu za gradskog slubenika, ovoga
ljeta ne moete otii u Ognjenu zemlju; ali moete ipak zavriti u zemlji paklenog ognja. Svemir je iri
od naih nazora o njemu.
Trebali bismo, meutim, ee gledati preko palubne ograde naega plovila, poput znatieljnih
putnika, a ne putovati kao glupavi mornari eljajui kuinu. Druga strana globusa samo je dom onoga
s kojim se dopisujemo. Nae je putovanje tek plovidba u irokom krugu, a lijenici prepisuju lijekove
samo za kone bolesti. Netko hita u junu Afriku u potjeru za irafama, ali to sigurno nije divlja za
kojom zapravo smjera. Koliko bi dugo, molim vas, neki ovjek lovio irafe da moe? ljuke i bene
takoer mogu pruiti rijetku zabavu; ali vjerujem da bi plemenitiji ulov bio ustrijeliti sebe sama.
"Otkrit e, usmjeriv unutra oko,
Tisuu predjela u svom umu duboko
Jo neotkritih. Proputuj ih i stekni znanja
Struna o kozmografiji svog imanja."230
to predstavlja Afrika to predstavlja Zapad? Nije li naa nutrina bijelo mjesto na
zemljovidu? Makar se pokazala crnom, poput obale, kad bude otkrivena. Je li izvor Nila, Nigera ili
Mississippija, ili pak sjeveroistoni prolaz oko ovoga kontinenta 231 ono to elimo pronai? Jesu li to
problemi koji se najvema tiu ovjeanstva? Je li Franklin 232 jedini ovjek koji se izgubio te ga
njegova supruga tako gorljivo trai? Zna li g. Grinnell 233 gdje je on sam? Budite radije Mungo Park,
Lewis, Clarke i Frobisher234 vlastitih rijeka i oceana; istraite vlastite vie irine uz tovare usoljenog
mesa da vas odri na ivotu, ako je potrebno; a prazne limenke slaite kao znak nebu pod oblake. Je li
usoljeno meso izumljeno samo radi ouvanja mesa? Ne, budite Kolumbo za cijele nove kontinente i
svjetove u sebi, otvarajte nove kanale, ne trgovine nego misli. Svaki ovjek gospodar je podruja
naspram kojega je zemaljsko carstvo tek siuna dravica, greben ostao od leda. Ima ipak domoljuba
koji nemaju samopotovanja te rtvuju vee manjemu. Oni ljube tlo koje tvori njihove grobove, a
nemaju osjeaja za duh koji moda jo udahnjuje ivot njihovoj glini. Patriotizam je crv u njihovim
glavama. Koji je bio smisao one istraivake ekspedicije na Junome moru, 235 sa svom tom paradom i
trokovima, doli neizravno priznavanje injenice da postoje kontinenti i mora u moralnom svijetu
kojima je svaki ovjek jedna prevlaka ili uvala, a koja on ipak nije istraio, doli da je lake ploviti
tisuama milja kroz hladnou, oluje i meu ljudoderima, u vladinom brodu, s pet stotina ljudi i
djeaka na pomoi, nego istraiti osobno more, Atlantik i Pacifik vlastite samoe.
230 Iz pjesme "To My Honoured Friend Sir Ed. P. Knight" Williama Habingtona (1605.-1654.).
231 Prolaz koji povezuje Atlantski i Tihi ocean; naposljetku ga je, 1906. godine, otkrio Roald Amundsen.
232 John Franklin (1786.-1847.), engleski istraiva koji je nestao prilikom jedne ekspedicije.
233 Henry Grinnell (1799.-1874.), Amerikanac koji je pokuao nai Franklina.
234 Mungo Park (1771.-1806.), kotski istraiva Afrike; Meriwether Lewis (1774.-1809.) i William Clark (1770.-1838.)
poveli su ameriku ekspediciju u podruje Louisiane; Martin Frobisher (1535?-1594.), engleski istraiva.
235 Rije je o amerikom istraivanju Antarktika i Tihog oceana iz 1838. godine.

146

"Erret, et extremos alter scrutetur Iberos.

Plus habet hic vitae, plus habet ille viae."
Nek lutaju i ispituju tuinske Australce.
Meni vie Boga, njima pak vie puta.236
Ne vrijedi obii svijet da bi se pobrojale make u Zanzibaru. 237 No inite makar i to dok ne
uzmognete bolje, i moda pronaete neku "Symmesovu rupu" 238 kroz koju ete napokon doprijeti do
nutrine. Engleska i Francuska, panjolska i Portugal, Zlatna obala i Obala robova, svi izlaze na to
privatno more, ali nijedna njihova barka nije se otisnula dotle da izgubi obalu iz vidika, iako je to bez
sumnje izravan put prema Indiji. Ako hoete nauiti govoriti svim jezicima i prilagoditi se obiajima
svih naroda, ako hoete putovati dalje no svi putnici, udomaiti se u svim podnebljima i nagnati Sfingu
da razbije glavu o kamen, samo se pokorite savjetu starog filozofa i "istraite sebe sama". Za to je
potrebno oko i odlunost. Samo poraeni i dezerteri odlaze u ratove, kukavice koji bjee i uvojauju
se. Krenite sada onim najdaljim zapadnim putom, koji ne zastaje na Mississippiju ili Tihom oceanu,
koji ne smjera k nekoj istroenoj Kini ili Japanu, nego vodi izravno kao tangenta do ove sfere, ljeti i
zimi, danju i nou, u zalazak sunca, mjeseca a na koncu i same zemlje.
Navodno se Mirabeau239 odao drumskom razbojnitvu "da utvrdi koliko je odlunosti potrebno
da se ovjek formalno suprotstavi najsvetijim zakonima drutva". Izjavio je da "vojniku koji se bori u
stroju ne treba niti upola toliko odvanosti kao razbojniku" "da ast i vjera nikad nisu stajali na putu
promiljene i vrste odlunosti". Bijae to muevno, koliko je do ovoga svijeta; pa ipak dokono, ako ne
i oajniki. Razboritiji ovjek zatekao bi se dovoljno esto "formalno suprotstavljen" onome to se dri
"najsvetijim zakonima drutva", i to putem pokornosti jo svetijim zakonima, te bi tako iskuao svoju
odlunost a da ne skree s puta. Nije na ovjeku da se na takav nain postavlja prema drutvu, nego da
zadri stav kakav ve ima pokoravajui se zakonima svoga bia, koji se nikad nee suprotstaviti
pravednoj vlasti, ako na takvu kojim sluajem naie.
umu sam napustio s jednako dobrim razlogom s kojim sam u nju i doao. Moda mi se inilo da
mi je ostalo proivjeti jo nekoliko ivota, pa nisam mogao izdvojiti vie vremena za taj. Neobino je
kako lako i nesvjesno upadamo u odreenu koloteinu i utiremo sebi utvrenu stazu. Nisam jo ivio
ondje ni tjedan dana a ve su mi stopala utabala put od vrata do jezera; i premda je prolo pet ili est
godina otkako sam stupao njime, jo je uvijek posve razaznatljiv. Istina, bojim se da su drugi moebit
udarili njime i tako pomogli da ostane utaban. Zemljina je povrina meka i prijemiva za otiske
ljudskih stopala, a tako je i sa stazama kojima putuje um. Kako li su onda zacijelo istroeni i pranjavi
glavni putovi ovoga svijeta, kako duboke koloteine predaje i prilagoenosti! Nisam elio putovati u
kabini, nego ispred jarbola i na palubi svijeta, jer sam ondje najbolje mogao vidjeti mjeseinu meu
gorjem. Sada ne elim silaziti u potpalublje.
U svome sam pokusu nauio barem sljedee: ako netko s pouzdanjem napreduje u smjeru svojih
snova i tei ivjeti ivotom to ga je zamislio, doivjet e uspjeh kakav se u obinim asovima ne
oekuje. Neke e stvari ostaviti za sobom, prijei e nevidljivu granicu; novi, sveopi i slobodniji
zakoni poet e se uspostavljati oko njega i u njemu; ili e se stari zakoni rastegnuti i protumaiti u
liberalnijem smislu njemu u prilog, pa e ivjeti uz ovlatenje vieg reda bi. U mjeri u kojoj bude
pojednostavnio svoj ivot, zakoni univerzuma doimat e se manje sloenima a samoa nee biti
samoa, niti siromatvo siromatvo, niti slabost slabost. Ako ste gradili kule u zraku, va posao nije
nuno izgubljen; ondje i trebaju biti. Sada im poloite temelje.
236 Iz pjesme "Starac iz Verone" etvrtostoljetnoga latinskog pjesnika Klaudijana. Thoreau u svome prijevodu zamjenjuje
Iberce (Iberos) Australcima, a ivot (vitae) Bogom.
237 Aluzija na knjigu Ljudske rase (1851.) Charlesa Pickeringa u kojoj se navode podaci o makama na Zanzibaru.
238 John Symmes objavio je 1818. brouru u kojoj je teoretizirao o tome kako je Zemlja iznutra uplja i nastanjiva.
239 Grof de Mirabeau (1749.-91.), francuski revolucionar.

147

Smijean je zahtjev to ga postavljaju Engleska i Amerika, da trebate govoriti tako da vas

razumiju. Tako ne rastu ni ljudi ni gljive. Kao da je to vano i kao da nema dovoljno onih koji e vas
razumjeti i bez njih. Kao da priroda moe poduprijeti samo jedan red razumijevanja, kao da ne moe
odravati i ptice i etveronoce, letea jednako kao i puzea bia, i kao da su ku i oj, koje i vol moe
razumjeti, najbolji engleski. Kao da je samo glupost sigurna. Najvema se bojim da moj izriaj ne
bude dovoljno ekstra-vagantan,240 da ne odluta dovoljno daleko onkraj uskih granica moga svagdanjeg
iskustva i tako ne bude primjeren istini u koju sam se uvjerio. Ekstravagancija! To ovisi o tome kako
ste ograeni. Bivol koji se seli i trai nove panjake na drugim irinama nije ekstravagantan kao krava
koja u vrijeme munje prevre vedro, preskae ogradu i juri za svojim teletom. elim govoriti negdje
izvan granica, kao ovjek u trenutku buenja ljudima u njihovim trenucima buenja, jer uvjeren sam
da ne mogu dovoljno pretjerati da bih poloio temelj istinskom izrazu. Tko se, kad je uo neki napjev,
pobojao da e ikada vie govoriti ekstravagantno? U pogledu budueg ili mogueg, trebali bismo
ivjeti posve oputeno i unaprijed neodreeno, da nam obrisi s te strane budu mutni i magloviti, kao
to nae sjene otkrivaju neko neosjetno isparavanje prema suncu. Nepostojana istina naih rijei trebala
bi neprestano odavati neprikladnost preostalog iskaza. Njihova se istina smjesta prevodi; ostaje samo
njen doslovni spomenik. Rijei to izraavaju nau vjeru i pobonost nisu konane, pa ipak su viim
naravima smislene i miomirisne kao tamjan.
Zato se uvijek sputati na svoje najtuplje opaaje i hvaliti to kao zdrav razum? Najzdraviji
razum je razum usnulih ljudi, koji oni izraavaju hrkanjem. Kadto smo skloni svrstati one u kojih je
pamet i pol uz bok onima polovine pameti, jer uvaavamo samo treinu njihove pameti. Neki bi nali
manu i u jutarnjem rumenilu, ako bi ikad ustali dovoljno rano. "Tvrde", kako ujem, "da Kabirovi
stihovi imaju etiri razliita smisla: privid, duh, um i egzoterini nauk Ved", 241 ali u ovom dijelu
svijeta smatra se osnovom za prigovor ako neije pisanje doputa vie od jednog tumaenja. Dok
Engleska nastoji nai lijek truljenju krumpira, 242 zar nitko nee uznastojati lijeiti truljenje mozga, koje
je toliko rairenije i pogubnije?
Drim da nisam nerazgovijetan, ali bio bih ponosan kad se u tom pogledu ne bi na mojim
stranicama nalo manjkavosti pogubnije od leda na Waldenu. Junjaki kupci prigovarali su njegovu
plavetnilu, koje je dokaz njegove istoe, kao da je blatnjav, i radije su birali led iz Cambridgea, koji je
bijel, ali ima okus po travuljini. istoa koju ljudi vole kao magla je to opasuje zemlju, a ne kao
modri eter onkraj tog omotaa.
Neki nam pune ui time kako smo mi Amerikanci, a i dananji ljudi uope, intelektualni patuljci
naspram drevnih, pa ak i elizabetanaca. Ali koji je smisao toga? ivi pas bolji je od mrtvog lava. 243
Zar e se ovjek objesiti zato to pripada rasi pigmeja a nije najvei pigmej koji moe biti? Neka
svatko gleda svoja posla i nastoji biti kakav je i stvoren.
Zato bismo tako oajniki hitali k uspjehu i laali se takvih oajnikih pothvata? Ako ovjek ne
dri korak sa svojim druzima, moda je to stoga to uje drugaijeg bubnjara. Neka stupa uz glazbu
koju uje, kojega god takta i koliko god udaljena bila. Nije vano da sazre brzinom jabuke ili hrasta.
Zar da svoje proljee pretvori u ljeto? Ako stanja stvari za koje smo sazdani jo nema, to e nam
zbilja koja ga nadomjeta? Neemo se nasukati na jalovu zbilju. Zar emo se muiti da iznad sebe
podignemo nebo od plavog stakla, a onda, kad ono bude zavreno, zuriti u pravo nezemaljsko nebo
daleko u visinama, kao da onoga prvog niti nema?
ivio jednom u gradu Kuruu umjetnik sklon teiti savrenstvu. Jednoga dana pade mu na um
240 Thoreau lomi rije da bi joj istaknuo etimologiju: extra (izvan) i vagare (lutati); otuda je ekstravagancija doslovce
"odlutalost".
241 Iz Histoire de la Littrature Hindoui Garcina de Tassyja; Kabir je indijski mistik iz 15. stoljea.
242 Godine 1845. Irsku je pogodila "kasna snijet" upropastivi urod krumpira o kojemu je ovisila irska ekonomija te
uzrokovavi glad i masovno iseljavanje u Sjedinjene Drave.
243 V. Propovjednik 9,4.

148

izraditi ezlo. Prosudivi da je u nesavrenom djelu jedan od sastojaka vrijeme, a da u savreno djelo
vrijeme ne ulazi, rekao je sebi: bit e savreno u svakom pogledu, makar cijeloga ivota ne radio nita
drugo. Smjesta se uputio u umu da potrai drvo, odluan u tome da ezlo ne smije biti nainjeno od
neprikladne grae; i dok je tako tragao i odbacivao prut za prutom prijatelji su ga postupno ostavljali,
jer su u svome poslu starili i umirali, ali on nije ostario ni za tren. Usmjerenost prema jednom cilju,
odlunost i uzviena predanost obdarile su ga bez njegova znanja vjenom mladou. Budui da se nije
pogaao s vremenom, ono mu se sklanjalo s puta te je samo izdaleka uzdisalo to ga ne moe svladati.
Prije nego to je pronaao u svakom pogledu pogodan trupac grad Kuru pretvorio se u asnu ruevinu,
a on je sjeo na jedan od njegovih breuljaka da izguli svoj tap. Prije no to mu je dao pravi oblik
dinastija Kandahara pribliila se kraju te je on vrkom tapa u pijesku ispisao ime posljednjega iz toga
roda pa nastavio sa svojim poslom. Kad je izravnao i ulatio ezlo, Kalpa vie nije bila polarna
zvijezda; a prije no to je na nj nataknuo prsten a vrh mu ukrasio dragim kamenjem, Brahma se ve
mnogo puta probudio i usnuo. Ali zato se zadravam spominjui sve to? Kad je uinio posljednji
potez na svome djelu, ono se pred oima zapanjenog umjetnika rastvorilo u najkrasnije od svih
Brahminih stvorenja. Pravei ezlo on je sazdao nov sustav, svijet cjelovitih i skladnih razmjera u
kojemu su, premda su stari gradovi i dinastije ieznuli, na njihovo mjesto doli jo krasniji i velebniji.
I sada je po gomili svjeeg iverja pod nogama vidio da je, za njega i njegovo djelo, prijanje
protjecanje vremena bilo tlapnja i da nije proteklo vie vremena no to je potrebno jednoj jedinoj iskri
iz Brahmina mozga da padne i zapali kresivo smrtnoga mozga. Graa je bila ista i njegova umjetnost
bila je ista; kakav je mogao biti ishod doli udesan?
Nijedno lice koje moemo dati nekoj tvari nee nam naposljetku posluiti tako dobro kao istina.
Samo se ona dobro dri. Veinom nismo ondje gdje jesmo, nego u krivom poloaju. Zbog slabosti
svoje naravi mi pretpostavimo neko stanje, unesemo se u nj pa se naemo istodobno u dva stanja te
nam je dvostruko tee iskobeljati se. U sabranim trenucima obaziremo se samo na injenice, na stanje
kakvo jest. Kaite ono to imate kazati, a ne ono to biste trebali. Svaka istina je bolja od varke.
Kotlokrpu Toma Hydea upitali su na vjealima ima li to rei. "Kaite krojaima", rekao je, "da se sjete
napraviti vor na koncu prije prvog uboda." Molitva njegova druga pala je u zaborav.Koliko god vam
ivot bio bijedan, suoite se s njim i ivite ga; ne uklanjajte mu se i ne ocrnjujte ga. Nije on toliko lo
kao vi. Izgleda najbjednije kad ste vi najbogatiji. Zanovijetalo e i raju imati to prigovoriti. Ljubite
svoj ivot, kako god jadan bio. Moda ete doivjeti pokoji ugodan, ushitan, veliajan sat, ak i u
ubonici. Prozori na domu za siromahe zrcale sunce na zalasku jednako blistavo kao i bogataeve
odaje; snijeg pred njegovim vratima u proljee se topi jednako brzo. Ne vidim zato spokojan duh ne
bi ovdje mogao ivjeti jednako zadovoljno i radosnih misli kao i u palai. esto mi se ini da gradski
siromasi provode najneovisniji ivot od sviju. Moda su naprosto dovoljno veliki da primaju bez zlih
slutnji. Veina misli kako im je ispod asti da ih grad uzdrava, ali ee se dogaa da im nije ispod
asti uzdravati se nepotenim sredstvima, to bi trebalo biti neasnije. Uzgajajte siromatvo kao vrtnu
biljku, poput mudraca. Ne zamarajte se odvie nabavkom novih stvari, bilo odjee ili prijatelja.
Izvrnite stare; njima se vratite. Ne mijenjaju se stvari, mi se mijenjamo. Prodajte svoju odjeu i
zadrite svoje misli. Bog e se pobrinuti da vam ne uzmanjka drutva. Kad bih svakoga dana bio
sveden na ugao tavana, kao pauk, svijet oko mene bio bi jednako velik dokle god bih imao svoje misli.
Filozof je kazao: "Vojsci od triju divizija moete oteti generala i tako je dovesti u pomutnju; ni
najpodlijem i najprostijem ovjeku ne moete oduzeti misao." 244 Nemojte tako gorljivo teiti tome da
se razvijate, da se potinjavate brojnim utjecajima koji e se vama poigravati; sve je to rasipanje.
Smjernost poput tame razotkriva nebeska svjetla. Sjene siromatva i niskosti skupljaju se oko nas, "i
gle! stvoreni svijet iri nam se pred oima". 245 esto nas se podsjea da, ako bi nam podarili i Krezovo
bogatstvo, nai ciljevi moraju ostati isti, a bitno ista moraju ostati i naa sredstva. K tome, ako vam je
domaaj ogranien neimatinom, ako primjerice ne moete kupovati knjige i novine, istom ste svedeni
na najznaajnija i najvitalnija iskustva; primorani ste raditi s materijalom koji daje najvie eera i
244 Konfucije, Analekta IX, 25.
245 Iz soneta "To Night" Josepha Blanca Whitea (1885.-1841.).

149

najvie kroba. ivot je najslai uz kost. titi vas se od besposlice. Nijedan ovjek ne gubi na nioj
razini zbog velikodunosti na vioj. Suvino bogatstvo moe kupovati samo suvinosti. Novac nije
nuan da bi se kupile potreptine za duu.
ivim u kutu olovnog zida, u iji je sastav uliveno malo slitine za zvona. esto mi za podnevnog
poinka do uiju dopre tintinnabulum246 izvana. To je buka mojih suvremenika. Susjedi mi govore o
pustolovinama s glasovitom gospodom i damama, o uglednicima koje su upoznali za veerom, no
takve stvari me ne zanimaju vie no sadraj Daily Timesa. Zanimanje i razgovor vrte se mahom oko
odjee i manira; ali guska je guska, kako god je odjenuli. Govore mi o Kaliforniji i Teksasu, o
Engleskoj i Indiji, o cij. gosp... iz Georgije ili Massachusettsa, redom o prolaznim i nestalnim
pojavama, dok mi ne doe da iskoim iz njihova dvorita poput onog mamelukog bega. 247 Uivam ii
svojim putem ne stupati u povorci sred raskoi i sjaja, na upadljivom mjestu, nego hodati ukorak s
Graditeljem svemira, ako smijem ne ivjeti u ovom nemirnom, ivanom, uskomeanom,
ispraznom devetnaestom stoljeu, nego stajati ili sjediti zamiljeno dok ono prolazi. to to ljudi slave?
Svi su u nekom organizacijskom odboru i svakoga sata oekuju neiji govor. Bog je samo trenutani
predsjednik, a Webster248 njegov govornik. Volim odmjeravati, smjetati se, naginjati onome to me
najsnanije i najpravinije privlai ne vjeati se o polugu na vagi i nastojati teiti manje ne
pretpostavljati neko stanje, nego prihvaati stanje koje jest; putovati jedinom stazom kojom umijem i
na kojoj mi se nikakva sila ne moe oduprijeti. Ne priinja mi zadovoljstvo podizati luk prije no to
sam poloio vrst temelj. Nemojmo se igrati na tankom ledu. Svugdje postoji vrsto dno. itamo kako
je neki putnik upitao djeaka ima li movara pred njim vrsto dno. Djeak je odvratio da ima. Ali konj
je zaas zaglibio sve do kolana pa on ree djeaku: "Nisi li mi rekao da ova bara ima vrsto dno?" "I
ima", otpovrne ovaj, "ali vi jo niste stigli ni do pola puta." Tako je i s movarama i ivim pijeskom
drutva; ali onaj tko to zna ve je stari momak. Dobro je samo ono to se pomisli, kae ili uini u
odreenom rijetkom stjecaju prilika. Ne elim biti od onih koji e budalasto zabijati avao u same
letve ili buku; takva bi me rabota noima drala budnim. Dajte mi eki i dopustite da napipam utor.
Nemojte ovisiti o kitu. Zabijte avao do kraja pa ga uklijetite tako svojski da se nou moete probuditi
i zadovoljno pomisliti na svoj posao posao pri kojemu se neete posramiti zazvati Muzu. Tako e
vam Bog pomoi, i samo tako. Svaki zabijeni avao trebao bi biti jo jedna zakovica u stroju svemira,
a vi onaj koji obavlja posao.
Radije no ljubav, novac, slavu, dajte mi istinu. Sjedio sam za stolom gdje je bilo hrane i vina u
izobilju, a i usluga bijae na visini, ali iskrenosti i istine nije bilo te sam gladan napustio
negostoljubivu trpezu. Gostoprimstvo je bilo hladno kao led. Pomislih kako im nije potreban led da ih
zamrzne. Govorili su mi o starosti vina i toj uvenoj berbi, ali ja sam razmiljao o starijem, mlaem i
istijem vinu iz slavnije berbe koje oni nisu imali niti su ga mogli kupiti. Stil, kua, zemljite i
"zabava" meni ne znae nita. Posjetio sam kralja, ali on me ostavio da ekam u predvorju i ophodio se
kao ovjek nesposoban za gostoprimstvo. U mome kraju bio je neki ovjek koji je ivio u upljem
stablu. Njegovo je ponaanje bilo uistinu kraljevsko. Bio bih bolje uinio da sam posjetio njega.
Dokle emo sjediti na svojim trijemovima drei se dokonih i ustajalih vrlina koje bi svaki posao
uinile bespredmetnim? Kao da imamo poeti dan paenitvom i unajmiti ovjeka da nam okopava
krumpir, a poslijepodne prakticirati kransku krotkost, milosre i dobrotu s predumiljajem! Pomislite
na kinesku gordost249 i ustajalu samodopadnost ovjeanstva. Ovaj je narataj pomalo sklon estitati
samomu sebi na tome to je posljednji iz glasovite loze, a u Bostonu, Londonu, Parizu i Rimu,
razmatrajui svoje davno podrijetlo, zadovoljno govori o svome napretku u umjetnosti, znanosti i
246 Lat. zvonjava.
247 Mameluci su bili egipatska garda, pobijena u pokolju 1811. godine. Tom se prilikom spasio samo jedan beg koji je sa
zida skoio na konja.
248 Daniel Webster (1782.-1852.), uveni govornik i senator iz Massachusettsa; Thoreau je smatrao da je iznevjerio
abolicionizam podupirui Sporazum iz 1850. godine.
249 Kinezi su slovili kao samodopadna i uzdrana eljad.

150

knjievnosti. Tu su zapisnici filozofskih drutava i javni hvalospjevi Velikanima! To dobri Adam snatri
o vlastitoj kreposti. "Da, poinili smo dobra djela i ispjevali boanske pjesme koje nikad nee umrijeti"
to jest, dokle god ih mi budemo pamtili. A uena drutva i velikani Asirije gdje su oni? Kakvi li
smo mi to mlaahni filozofi i eksperimentalisti! Nijedan meu mojim itateljima jo nije proivio
cjelovit ljudski ivot. Moda su ovo tek proljetni mjeseci u ivotu vrste. Ako smo doivjeli
sedmogodinji svrab, u Concordu jo nismo vidjeli sedamnaestogodinjeg skakavca. 250 Upoznali smo
samo opnu globusa na kojemu ivimo. Nismo zaronili dva metra ispod povrine niti skoili toliko
iznad nje. Ne znamo gdje smo. Usto, gotovo polovicu svoga vremena vrsto spavamo. Pa ipak,
smatramo se mudrima i imamo uspostavljeni poredak na povrini. Nema ta, duboki smo mislioci,
ambiciozni duhovi! Dok stojim nad kukcem koji puzi meu borovim iglicama na umskom tlu i nastoji
se skriti od mog pogleda, pa se pitam zato gaji tako skromne misli te uklanja glavu preda mnom koji
sam mu moebit dobroinitelj i mogao bih njegovoj vrsti priopiti neku veselu vijest, sjetim se
veliajnijeg Dobroinitelja i Uma koji stoji nada mnom, ljudskim kukcem.
U svijet neprestano pritjeu novine, a mi ipak trpimo nevjerojatnu umalost. Trebam samo
natuknuti kakve se sve propovijedi jo sluaju u najprosvjeenijim zemljama. Tu su rijei kao to su
radost i alost, ali one su samo unjkavo pjevani psalamski pripjev, doim mi vjerujemo u obino i
maleno. Mislimo da moemo mijenjati samo svoju odjeu. Govori se da je Britansko Carstvo silno
veliko i ugledno, a da su Sjedinjene Drave sila prvoga reda. Ne vjerujemo da za svakim ovjekom
nastaju plima i oseka koje mogu otplaviti Britansko Carstvo poput ivera, kad bi se takva misao ikad
usidrila u njegovu duhu. Tko zna kakav e jo sedamnaestogodinji skakavac izii iz zemlje? Vlada
svijeta u kojemu ivim nije, kao ona britanska, zasnovana u razgovorima uz vino nakon veere.
ivot u nama je kao voda u rijeci. Ove godine moe narasti vie no to ovjek i sluti te poplaviti
spreno kopno; ak bi i ovo mogla biti godina takvih dogaaja, u kojoj e poplava istjerati sve nae
bizamske takore. Zemlja koju obitavamo nije oduvijek bila suha. Daleko u unutranjosti vidim nasipe
to ih je neko davno izlokala rijeka, prije no to je znanost poela biljeiti njene bujice. Svi su uli
priu koja krui Novom Engleskom o jakoj i lijepoj bubi koja je izila iz daske nekog starog stola od
jabukova drveta, koji je pak ezdeset godina stajao u kuhinji nekog seljaka, najprije u Connecticutu a
potom u Massachusettsu iz jajaca poloenog u ivo stablo jo mnogo godina ranije, kao to se
ispostavilo pri brojanju okolnih godova; tjednima se ulo kako sebi gloe izlaz, a moda se izlegla
zahvaljujui toplini neke are. Tko ne bi osjetio kako mu se vjera u uskrsnue i besmrtnost uvruje
kad uje za to? Tko zna kakav bi krasan i krilat ivot, ije jajace bijae vjekovima zakopano pod
brojnim koncentrinim naslagama drvenila u mrtvome, suhom ivotu drutva, isprva poloeno u godu
zelenog i ivog stabla, koje je postupno poelo sliiti njegovoj dobrano osuenoj grobnici te je
zapanjena obitelj dotinika, posjednuta oko svearske trpeze, moebit godinama sluala kako sebi
gloe izlaz mogao nenadano izbiti iz najprostijega poklonjenog namjetaja da se napokon nauije
svoga savrenog ljetnog ivota!
Ne kaem da e John ili Jonathan251 sve to shvatiti; no takva je narav te sutranjice koja nikad
nee svanuti pukim protjecanjem vremena. Svjetlost koja nam trne oi za nas je mrak. Svie samo dan
u kojemu se budimo. Svanut e jo dana. Sunce je tek jutarnja zvijezda.

250 Seven-years itch ameriki je kolokvijalizam koji oznauje neto to smeta ili traje predugo, a spomenuti skakavac
pripada vrsti koja ivi na sjeveru Sjedinjenih Drava i sedamnaest godina provodi pod zemljom kao liinka, a zatim
izlazi kao odrastao kukac i ivi tek nekoliko tjedana.
251 Uobiajeno ime za Engleza odnosno Amerikanca.

151