ISLAMSKA ZAJEDNICA U BOSNI I HERCEGOVINI

UNIVERZITET U SARAJEVU
FAKULTET ISLAMSKIH NAUKA U SARAJEVU

UPUTE ZA IZRADU
SEMINARSKOG RADA
(ESEJA)
Seminarski rad (esej) predstavlja obradu jednog pitanja u vezi s Nastavnim planom Fakulteta,
kojim se dokazuje sposobnost koritenja odgovarajue literature i sistematinog izlaganja
materije. Standardizacija temeljnih formalnih elemenata trebala bi omoguiti da se mentori
studentskih radova pri pomaganju studentima i ocjenjivanju njihovih radova mogu
usredotoiti na sadraj rada, ne troei svoj trud i vrijeme da svaki put iznova studente
upuuju u osnovna pravila metode naunog i strunog pisanja.

Sarajevo, 12. 11. 2008.


ISLAMSKA ZAJEDNICA U BOSNI I HERCEGOVINI
UNIVERZITET U SARAJEVU
FAKULTET ISLAMSKIH NAUKA U SARAJEVU

Broj: 1089/08.
Datum: 12. 11. 2008.

UPUTE
ZA
IZRADU SEMINARSKOG RADA
(ESEJA)

Sarajevo, 12. 11. 2008.

SADRAJ

UVOD
A. O pisanom radu na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu
B. Metodologija naunog i strunog rada

3
3
3

I. PRIPREMA I PISANJE SEMINARSKOG RADA

A. Uvodne napomene
B. Izbor teme
C. Prikupljanje ideja
D. Izrada provizornog plana
E. Prikupljanje literature relevantne za temu
F. Revizija provizornog plana
G. Pisanje prve verzije teksta
H. Pregled i ispravljanje teksta
I. Unoenje biljeki u tekst

5
5
6
6
6
7
7
7
8
8

II. FORMA KONANOG NACRTA RADA

A. O konanom nacrtu rada
B. Vrijeme za sastavljanje i rok za predaju rada
C. Nain pisanja tip pisma i sloga
D. Opseg rada
E. Naslovne strane
F. Kompozicija i sadraj rada
G. Biljeke
H. Citiranje
I. Transkripcija

9
9
9
10
12
12
13
14
16
21

III. O SADRAJU I OSNOVNIM NAELIMA OCJENJIVANJA

SEMINARSKIH RADOVA

22

IV. EPILOG

25

LITERATURA

26

POPIS PRILOGA
A. Izgled omotnice ili vanjske strane
B. Izgled unutarnje naslovne strane
C. Hijerarhija brojeva i slova u oznaavanju redoslijeda odjeljaka teksta
D. Nauna transkripcija po ZDMG sistemu

27
28
29
30
32

UVOD

A. O pisanom radu na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu

Sposobnost izraavanja u pisanom obliku je veoma vana za svrenike Fakulteta
islamskih nauka u Sarajevu. Svrha studija na fakultetu je, izmeu ostalog, i osposobiti
studente za samostalno sastavljanje pisanih radova koji udovoljavaju temeljnim
standardima naunog i strunog pisanja. Zbog toga studenti tokom studija trebaju izraditi
odreen broj pisanih radova. Tako su studenti obavezni da u toku osam, odnosno est
semestara, koliko im traje dodiplomski studij, izrade i odbrane 32, odnosno 24
seminarska rada (eseja).
Svrha ovih uputa jeste da se doprinese ujednaavanju opih formalnih uvjeta za
studentske pisane radove i pomogne studentima u njihovoj pripremi i pisanju. Teite
ovih uputa nije na sadraju rada, koji ovisi o odabranom predmetu i temi, ve na opim
metodolokim pravilima za pripremanje radova i na oblikovanju i opremanju studentskih
radova.
Standardizacija temeljnih formalnih elemenata trebala bi omoguiti da se mentori
studentskih radova pri pomaganju studentima i ocjenjivanju njihovih radova mogu
usredotoiti na sadraj rada, ne troei svoj trud i vrijeme da svaki put iznova studente
upuuju u osnovna pravila metode naunog i strunog pisanja.
Ove upute pisane su tako da odgovaraju irokom krugu radova koji se piu na
Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Mogue je, meutim, da zbog specifinosti
pojedinog predmeta ili teme predmetni nastavnik preporui ili odredi odstupanje od
pojedinih pravila iz ovih uputa. U tom sluaju, dakako, vrijedi specifino pravilo.
B. Metodologija naunog i strunog rada
Seminarski radovi piu se iz predmeta koji esto pripadaju razliitim
disciplinama, od psihologije do povijesti, od sociologije do akaida. Odatle potjeu i
razlike u specifinim pravilima koja vrijede za radove iz pojedinih disciplina. Zajednika
osnova za radove iz svih disciplina jeste, meutim, nastojanje da se u obliku seminarskog
rada izradi pisani rad koji e po svojoj metodologiji, obliku i sadraju udovoljavati barem
minimalnim uvjetima koji se postavljaju za radove iz svake pojedine discipline.
Stoga bi trebalo teiti za time da seminarski radovi po svojim sastavnicama
priblino odgovaraju strunim radovima iz discipline i podruja kojem pripadaju. Bolji
seminarski radovi morali bi potencijalno biti takvog kvaliteta da bi mogli biti uvrteni u
krug radova koji se mogu objaviti u odgovarajuim znanstvenim i strunim
publikacijama. Zato je kao dodatni orijentir u pisanju radova potrebno slijediti i druga
opa metodoloka pravila naunog i strunog pisanja. Preporuuje se da studenti zato u
pripremi i pisanju rada konsultiraju i druge izvore koji se odnose na pojedinu disciplinu.
Pojedine takve izvore (rjenike, gramatike i jezike prirunike, pravila stila i pisanja u
pojedinim disciplinama, pravila citiranja i sl.) studenti mogu pronai samostalno ili uz
pomo predmetnog nastavnika.
3

Seminarski je rad esej koji se temelji na kritikom razmiljanju o temi koju

student sam predlae (ili odabire s popisa tema i u dogovoru s predmetnim nastavnikom).
Esej mora biti temeljen na prouavanju teme iz vie izvora. Preporuuje se upotreba
strunih i znanstvenih tekstova putem interneta. Veoma esto esej se zasniva na kritici ili
analizi nekoga djela; pritom je vano izgraivati lini stav o temi.1 Iako je svrha eseja
pokazati:
1. sposobnost samostalnog sluenja strunom literaturom;
2. zrelost u obradi teme, tj. sposobnost rjeavanja problema iz naunonastavnih podruja koja su predmet studija;
3. izgraenu pismenost, ne treba zapostaviti ni formu rada.

Prikaz knjige (kao predmet eseja seminarskog rada) uglavnom sadri: kratku biografiju autora
knjige; teorijski okvir njegova rada openito i posebno teme obraene u knjizi koja se prikazuje; kratak
sadraj knjige; po vlastitom izboru navoenje ilustrativnih primjera iz knjige (opis sluaja, vjebi, tehnika
rada i sl.); kritiki osvrt; preporuku za itanje.

I. PRIPREMA I PISANJE SEMINARSKOG RADA

U okviru konkretnih uputa za izradu seminarskog rada izloit emo osnovne
smjernice od pripreme, preko sastavljanja do forme konanog nacrta rada.
A. Uvodne napomene
Izrada seminarskog rada jedna je od temeljnih obaveza studenta u okviru jednog
predmeta. Prema Pravilniku o izradi i odbrani seminarskih radova (eseja) student je
duan izraditi 32, odnosno 24 pisana seminarska rada koji moraju biti pozitivno
ocijenjeni.
Seminarski radovi ocjenjuju se bodovima od 1 do 20. Bodovi koje je student
postigao iz seminarskog rada zbrajaju se s bodovima koje je osvojio na testu
(maksimalno 30) i zavrnom ispitu (maksimalno 50), na osnovu ega se dobiva konana
ocjena.
Seminarski rad se izrauje radi ireg i dubljeg upoznavanja studenata s materijom
nastavnih predmeta i radi uvoenja studenata u struni i nauni rad. Prilikom izrade
veine seminarskih radova potrebno je primijeniti sljedee metodoloke postupke:
- definiranje zadatka:
1. izbor teme
2. prikupljanje ideja
3. izrada provizornog plana
- prikupljanje podataka:
1. sastavljanje popisa radova i materijala relevantnih za temu
2. voenje biljeki
- obrada materijala:
1. rasporeivanje biljeki i revizija provizornog plana
2. pisanje prve verzije teksta
- prezentacija rezultata:
1. pregled i ispravljanje teksta
2. unoenje biljeki u tekst
3. konano opremanje rada
U ovom dijelu uputa kratko opisujemo pojedine stadije pripremanja i sastavljanja
rada od izbora teme, planiranja sadraja i provizornog nacrta rada preko istraivanja,
prikupljanja materijala i pisanja prvih verzija rada. U narednom, treem dijelu uputa,
dajemo upute o konanoj formi, kompoziciji i opremi gotovog seminarskog rada.

B. Izbor teme
Budui da je cilj pisanja rada uvoenje u samostalni struni i nauni rad, idealno
bi bilo da student sam odabere temu ili aktivno sudjeluje pri njenom odabiru, u skladu s
vlastitim eljama i sklonostima. Tema seminarskog rada moe biti obrada nekog
teorijskog pitanja ili istraivanje odreene pojave i fenomena u praksi. Kako bi se
studentima pomoglo prilikom izbora tema, u nekim predmetima nastavnici nude
studentima popis moguih tematskih podruja i tema, a to je i predvieno Pravilnikom o
izradi i odbrani seminarskih radova (eseja), te daju posebne upute koje studentima mogu
pripomoi u poblioj specifikaciji teme svoga rada. U svakom sluaju, treba izbjegavati
teme koje su preiroko ili preusko odreene, a jednako tako nije preporuljivo ni izabrati
temu koja je uslijed estog koritenja u seminarskim radovima do te mjere iscrpljena da
je studentu bez ponavljanja teko mogue dati vlastiti doprinos njezinoj obradi.
Koritenje tuim seminarskim radovima i prepisivanje ili prepriavanje njihovog
sadraja najstroije je zabranjeno.
C. Prikupljanje ideja
Od studenta se oekuje da definira postavke o pitanju koje obrauje. Pritom je
preporuljivo orijentirati se u temi uz koritenje postojee sekundarne literature (lanaka
objavljenih u enciklopedijama i leksikonima), odgovarajuih poglavlja u monografijama
ili udbenicima te radova objavljenih u naunim i strunim asopisima.
Prilikom itanja korisno je zapisivati injenice i ideje koje se nalaze u tekstu
konsultiranih radova, pri emu treba birati one koje se najneposrednije odnose na temu.
Korisno je uz doslovan tekst ili parafrazu sadraja teksta odmah zabiljeiti potpune
podatke o izvoru i stranici, kako bi se u kasnijem radu moglo vratiti na isto mjesto, a i
radi lahkog i ispravnog citiranja u biljekama rada. Vlastita kritika razmiljanja takoer
je korisno odmah zapisati, nastojei ih povezati sa stavovima iz proitanih radova i
poduprijeti logikom argumentacijom.
Zabiljeke o prouenoj literaturi preporuljivo je voditi na odvojenim listovima
radi lake kasnije upotrebe. Student moe takve listove, ako ih ima vie, i posebno
numerirati i katalogizirati, odnosno voditi u obliku kartica koje se mogu lahko pronai,
razvrstati i preurediti. Prema potrebi, zabiljeke se mogu voditi i u elektronskom obliku, u
tekst-procesoru (npr. Word ili WordPerfect) ili unosom i analizom podataka u
odgovarajuem tabelinom programu (npr. Excel) ili bazi podataka (npr. Access).
D. Izrada provizornog plana
Nakon definiranih polaznih postavki student e izraditi preliminarni plan izrade
seminarskog rada. Preporuljivi elementi provizornog plana jesu:
- postavljanje (definicija) problema;
- nacrt sadraja;
- metoda i tok istraivanja;

- predvidljivi rezultati istraivanja;

- nacrt zakljuka;
- pregled literature.
E. Prikupljanje literature relevantne za temu
Prethodno prikupljeni radovi u pravilu upuuju na daljnju literaturu koja se moe
pronai u biblioteci fakulteta, Gazi Husrev-begovoj biblioteci, Bonjakom institutu
Fondacije Adila Zulfikarpaia, u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci te u ostalim
fakultetskim i drugim bibliotekama. U katalozima tih biblioteka mogue je po
predmetnim odrednicama i kljunim rijeima iz teksta i naslova rada izvriti i daljnje
istraivanje literature koja je potencijalno relevantna za rad.
Neke domae i strane biblioteke imaju i javno dostupne on-line kataloge. Tako je
npr. katalog Virtualne biblioteke BiH COBISS/OPAC dostupan na adresi
http://www.cobiss.ba/scripts/cobiss?ukaz=CHDB&id=0907491479758297. Spisak adresa
svjetskih biblioteka trenutno se moe nai na http://sunsite.berkeley.edu/Libweb/. U
potrazi za materijalima mogue je internet koristiti i izravno, itajui podatke s internet
stranica. U prikupljanju podataka o odgovarajuim izvorima na internetu preporuljivo je
koristiti se tzv. pretraivaima (search engines), kao to su Google
(http://www.google.com), Altavista (http://www.altavista.com), Yahoo (http://www.
yahoo.com) ili Excite (http://www.excite.com). Pojedine web-stranice vode i posebne
spiskove poveznica (linkova, links) na druga mjesta od interesa. Studenti koji nemaju
pristup internetu kod kue mogu koristiti usluge internet kluba na fakultetu.
F. Revizija provizornog plana
Prikupljene zabiljeke razvrstavaju se i analiziraju u skladu s prvobitnim planom.
U ovom stadiju potrebno je provjeriti prikupljenu grau (tj. provjeriti jesu li prikupljene
informacije dovoljna i reprezentativna podloga za vjerodostojan odgovor na bitna pitanja
iz teme, jesu li svi dijelovi plana dovoljno pokriveni i sl.). O tome se po potrebi moe
konsultirati i predmetni nastavnik. U sluaju da se pokae da provedeno istraivanje nije
prikupilo adekvatan materijal, potrebno je prikupiti jo literature. Po potrebi u ovom je
stadiju mogue promijeniti prvobitni plan, proirujui ili suavajui tematsko podruje ili
mijenjajui pojedine elemente ili aspekte teme.
G. Pisanje prve verzije teksta
Pisanje prve verzije teksta zapoinje pregledom zabiljeki i rekapitulacijom
provedenog istraivanja. Nema vrstih pravila o tome odakle treba krenuti pisanje rada.
Preporuljivo je ipak da se pisanje zapone od glavnog dijela rada, slijedei nacrt
njegovog sadraja, a da se pisanje uvoda i zakljuka ostavi za sljedei stadij. Mogu je,
meutim, i drukiji redoslijed, ovisno o prirodi teme i prikupljenog materijala. U svakom
sluaju, prva verzija treba ve biti zaokruena cjelina iz koje se moe sagledati slijed
argumenta i sve osnovne teze rada.

H. Pregled i ispravljanje teksta

Prva verzija teksta sadri barem cjelovit tekst glavnog dijela rada, rasporeen u
odgovarajua poglavlja. Prilikom pregleda i ispravljanja teksta treba obratiti posebnu
panju na uklanjanje greaka u pisanju, reviziju stila i jezika, reviziju slijeda misli te
uklanjanje ponavljanja i nepotrebnih dijelova teksta. Najkasnije u ovom stadiju piu se i
uvod i zakljuak rada. Svrha je uvoda ukazati na aktualnost ili vanost problema,
objasniti autorov pristup problemu i izloiti plan itavog rada.
Svrha je zakljuka iznijeti autorovu postavku kao osnovni sud o problemu,
ukazati na slinosti i razlike s uvrijeenim stavovima te izvesti zakljuke koji iz rada
proizlaze.
I. Unoenje biljeki u tekst
Biljeke se mogu unositi u tekst rada u razliitim stadijima njegovog nastajanja.
Ve prilikom pisanja prve verzije rada mogu se pojedine biljeke ukljuiti u tekst rada ili
posebno pripremiti za naknadno unoenje. Kao podloga dijela biljeki mogu posluiti
zabiljeke sastavljene tokom prikupljanja materijala. Dio biljeki i njihova konana
revizija unose se kasnije, sve do zavrnih stadija u nastanku seminarskog rada. Veoma je
vano da se prije predaje nacrta rada paljivo pregledaju i biljeke, jer je njihov sadraj i
oblik bitan pokazatelj potpunosti provedenog istraivanja i zrelosti autora za pisanje
samostalnih strunih i naunih radova a kao takve, biljeke mogu i bitno utjecati na
konano vrednovanje rada. (Vie o biljekama i nainu njihova pisanja vidi infra pod II.
G.)

II. FORMA KONANOG NACRTA RADA

Nakon ispunjenja prethodnih zadaa student pristupa izradi konanog nacrta rada.
O osnovnim karakteristikama konanog nacrta rada, ali i svega onoga to je s tim u uskoj
vezi, govorimo u nastavku.
A. O konanom nacrtu rada
Nakon revizije prve (odnosno, po potrebi, druge ili tree) verzije teksta, sastavlja
se konani nacrt rada. On je konaan po tome to je rije o prvoj verziji koja se predaje
na itanje i komentar predmetnom nastavniku ali ne i po svojoj apsolutnoj finalnosti.
Konani nacrt treba teiti ka tome da ujedno bude i zavrna verzija rada kako po
cjelovitosti svoga sadraja, tako i po potpunosti biljeki, zaokruenosti svoje opreme i
lienosti tamparskih i drugih greaka. Konani nacrt jest ipak samo nacrt, sve dok ga
nastavnik ne odobri kao konaan tekst seminarskog rada.
U vezi s konanosti teksta rada moe se citirati anegdota iz jednog prirunika za
pisanje studentskih radova prema kojoj je idealan onaj rad ija se prva verzija temeljito,
polahko i iscrpno dotjerivala i na temelju koje je sastavljena druga verzija; ta se druga
verzija usavravala s krajnjom panjom i savjesnou kao trea verzija. Trea je verzija
bila podloga za konani nacrt rada, koji je uniten da bi autor mogao posao zapoeti
ispoetka i napisati zaista dobar seminarski rad.
U stvarnosti, ne oekuje se da e autori seminarskih radova, ako su se pridravali
ovih uputa, esto morati svoje ve napisane radove zapoinjati iznova. Ipak, predmetnom
nastavniku i/ili mentoru rada mora se ostaviti mogunost da uputi autora na nedostatke
podnesenog nacrta i savjetuje mu izmjene koje e doprinijeti kvalitetu konanog rada.
Ako ponekad predmetni nastavnici iz razliitih razloga odlue ne vraati podneseni nacrt
na dotjerivanje, to ne mora neminovno biti prednost za autora rada, jer e se u tom
sluaju nedostaci rada reflektirati na njegovu ocjenu (da o podobnosti za objavljivanje u
studentskim i strunim publikacijama i ne govorimo). S druge strane, moe se oekivati
da e u nekim sluajevima biti mogue ili ak neophodno vratiti rad na dotjerivanje i vie
puta, sve dok rad ne zadovolji minimalnim formalnim i sadrajnim uvjetima za pozitivnu
ocjenu.
Zbog potrebe da se nacrt seminarskog rada pregleda, po potrebi komentira na
njegovim marginama i poleini strana, ili izvuku pojedine strane i nadomjeste drugim
stranama, konani nacrt seminarskog rada treba predati predmetnom nastavniku u
neuvezanom obliku u standardnom fasciklu s prozirnom prednjom stranicom u koji se
rad umee nakon buenja rupa i stavljanja stranica na za to predvieni mehanizam.
Rad se ispisuje jednostrano, ostavljajui poleinu stranice praznom kako bi se po
potrebi i na nju mogli ispisivati komentari.
B. Vrijeme za sastavljanje i rok za predaju rada
Kako je obaveza studenta da tokom semestra izradi uglavnom etiri seminarska
rada, jasno je da u pravilu autorima radova stoji na raspolaganju dovoljno vremena za
sastavljanje rada. Ipak, proces pisanja rada, ako se rad pie savjesno i u skladu s ovim
9

uputama, ne treba potcijeniti. Prikupljanje literature, provoenje istraivanja, selekcija i

itanje radova i sastavljanje zabiljeki mogu potrajati vie dana, pa i vie sedmica.
Pisanje prve verzije teksta redovno takoer traje sedmicu, pa i vie. Nekoliko dana
potrebno je rezervirati za reviziju teksta, a odreeno vrijeme treba predvidjeti i za
komentare predmetnog nastavnika i kasnije dopune i ispravke nacrta rada. Zbog toga
treba ozbiljno uzeti objavljene rokove za predaju rada te odabrati temu i poeti s pisanjem
rada dovoljno rano kako bi se rad mogao na vrijeme okonati. Ako je rok za predaju
radova 60 dana, kako je to Pravilnikom precizirano, veoma je poeljno da se tema
odabere i pone s radom ve poetkom semestra. Prilikom istraivanja pisanje ne treba
brzati, ali ni previe odugovlaiti, jer je gotovo jednako toliko vano da se tekst preda na
vrijeme koliko i to da bude kvalitetan i potpun. O predmetnom nastavniku ovisi kakav e
biti pristup objavljenim rokovima i kakve e biti sankcije za zakanjele radove. Kanjenje
moe imati bitan utjecaj na bodove, a studentima koji prekasno predaju rad mogu se
odrediti dodatni zadaci i obaveze. U najgorem sluaju predmetni nastavnik moe odbiti
primiti zakanjele radove.
C. Nain pisanja tip pisma i sloga
Svrha je seminarskog rada pokazati zrelost u obradi teme, a ne inventivnost u
grafikoj obradi i prijelomu konanog teksta. Stoga je prilikom oblikovanja konanog
nacrta potrebno u ravnoteu dovesti elju za lijepo oblikovanim radom i potrebu da se u
prvi plan stavi sadraj, a ne specifinosti u likovnom oblikovanju rada.
Neki tehniki elementi pri pisanju rada ipak trebaju biti savladani. Ope je pravilo
da due radove, poevi od seminarskih na dalje, treba sastavljati na raunaru. Zbog
jednostavnosti korekcija danas je standard da se seminarski radovi sastavljaju na
raunaru. Konani nacrt rada sastavljenog na raunaru potrebno je odtampati na
odgovarajuem tampau (za sada se ak ni kao nacrt rada ne prihvata elektronski zapis
npr. na disketi ako se drukije izriito ne dogovori s predmetnim nastavnikom). Rukom
pisani nacrt rada nije prihvatljiv i student ga prije predaje nastavniku svakako treba
prepisati.
Oekuje se da studenti ve prilikom upisa na fakultet vladaju barem osnovama
daktilografije i informatike i da su stoga u stanju sami napisati i obraditi rad u
elektronskoj formi. Ako kod ponekog studenta to i nije sluaj, toplo se preporuuje da se
ve na samom poetku studija vlastiti nedostaci u ovom pogledu prevladaju. Treba
obeshrabriti praksu da se nacrt rada pisan vlastitom rukom daje na prepisivanje
prijateljima i roacima koji bolje vladaju raunarom, ili specijaliziranim komercijalnim
servisima. Ako se tako ta i dogodi, autor rada mora biti svjestan da lino odgovara za
sve greke u prepisu rada a praksa pokazuje da su takve greke este i mnogobrojne. U
svakom sluaju, potrebno je ak i ako autor sam prepisuje nacrt rada veoma paljivo
proitati prepis rada i ispraviti eventualne greke. Standard je da se u pisanom tekstu
toleriraju do dvije tamparske greke na strani rada ako se taj broj pree, predmetni
nastavnik moe vratiti nacrt rada i naloiti odgovarajue ispravke.
to se tie odabira tipa pisma i sloga, potrebno je voditi rauna o sljedeim
osnovnim pravilima.

10

Prvo pravilo je da prilikom odabira tipa slova treba strogo izbjegavati odabir
ekstravagantnih tipova slova, ili koritenje vie tipova slova (fontova) u radu. Takoer je
potrebno voditi rauna i o koliini teksta po stranici nacrta rada. Radi ujednaavanja i
mogunosti vizualne usporedbe, idealno je da stranica nacrta rada odgovara standardnoj
autorskoj kartici, tj. da na njoj (ukljuujui i razmake i prazne redove) bude oko 1.800
slovnih znakova. To se postie tako da redak teksta u prosjeku ima 60 slovnih mjesta, a
da na strani (ukljuujui i zaglavlje, odnosno biljeke na dnu) bude oko 30 redaka.
to se tie naina isticanja pojedinih dijelova teksta, i ovdje treba paziti na
odmjerenost i tedljivu upotrebu pojedinih naina isticanja.
Ovdje vrijede sljedea pravila:
potcrtavanje i kurziv osnovni su nain isticanja; ako se, u skladu s preporukom,
pri pisanju koristi neproporcionalni tip slova (Courier) ili pisaa maina, potcrtani su
oni dijelovi koji se u konanom tekstualnom slogu nalaze u kurzivu. Zbog toga se
preporuuje koristiti ili potcrtavanje (primjereno za Courier) ili kurziv (primjereno za
proporcionalni tip slova, kao to je Times ili Arial). Inae, potcrtavanjem ili kurzivom
istiu se strani izrazi (et-tevhid, sunna), pojedini dijelovi citata (nav. djelo, isto, vidi
infra ) i mjesta u tekstu na koja se posebno eli obratiti panja itaoca.
masna tampa ili s p a c i o n i r a n j e valja koristiti samo iznimno, i to
iskljuivo za isticanje pojedinih nivoa naslova i podnaslova.
Preporuujemo da studenti za svoje seminarske radove, ako ih sastavljaju na
raunaru, koriste sljedee parametre:
vrsta papira: standardni bijeli A4 papir (bankpost ili kopirni, min. 70 g.);
margine: po 2.54 centimetara sa strana lijevo i desno, a 3.17 za gore i dolje;
Prored: 1.5 u glavnom tekstu rada, jednostruki u podnonim napomenama
(fusnotama);
Vrsta slova: Times New Roman;
Veliina slova: 12 taaka points u osnovnom tekstu, 10 taaka u podnonim
napomenama.
Strane u radu potrebno je obavezno numerirati. Preporuuje se da se numeracija
strana stavlja u gornjem desnom uglu, u istom tipu i veliini slova. Numeracija se ne
stavlja na prvu stranicu, a u numeraciju se ne ukljuuje naslovna strana. Glavni dio rada
numerira se arapskim brojevima (1, 2, 3, itd.). Ako prije glavnog dijela rada postoji vie
strana uvoda, predgovora, sadraja i sl., one se zasebno numeriraju malim rimskim
brojevima (i, ii, iii, iv, itd.). Numeraciju strana najlake je stavljati automatski,
podeavanjem odgovarajue komande programa za obradu teksta (brojanje stranica page numbering).
Ako u radu postoje tabele, one se natpisuju jasnim i konciznim naslovima koji
objanjavaju tabele i numeriraju se slijedom od 1. Npr. Tabela 1. ili Tab. 1. Slike se
potpisuju jasnim i konciznim naslovom koji objanjava sliku i numeriraju takoer
slijedom od 1. Npr. Slika 1. ili Sl. 1. Svi prilozi se numeriraju i imaju naslove.

11

Izvore preuzetih tabela, slika ili drugih priloga moraju se navesti u zagradi iza
naslova slike. Popis izvora preuzetih fotografija, tabela ili slika moe se dati u prilogu
rada kao posebno poglavlje uz poglavlje Literatura. U tekstu se autor poziva na pojedine
slike i tabele.
D. Opseg rada
Opseg rada moe varirati ovisno o temi i predmetu iz kojega se rad pie. Ipak,
postoje odreene okvirne granice ispod kojih (odnosno iznad kojih) seminarski radovi ne
bi smjeli ii.
Poeljni opseg rada iznosi otprilike pola autorskog araka (osam standardnih
kartica opsega 1.800 znakova). Ovisno o temi i nainu obrade, rad moe biti i vei ili
manji, ali u pravilu ne bi smio biti krai od 5 (pet) kartica teksta, niti prelaziti opseg od
jednog autorskog araka (16 kartica). Takav opseg proizlazi ne samo iz konvencija u
pogledu forme, ve i iz injenice da bi seminarski rad u pravilu trebao biti podloan istim
standardima kao i lanci i krai radovi koji se objavljuju u strunoj i naunoj periodici.
U opseg se rauna u pravilu samo glavni dio rada, a ne i dodatne strane (sadraj,
popis literature, prilozi i sl.). Uvod i zakljuak raunaju se u opseg rada.
Poneki autori seminarskih radova pribjegavaju "dovitljivim" strategijama kako bi
poveali (ili naizgled poveali) tekst svoga rada uz poveanje margina, proreda ili
veliine slova pribjegava se pisanju kraih odlomaka, ostavljanju dvostrukog ili
viestrukog razmaka izmeu pasusa, svoenju pojedinih poglavlja na par reenica nakon
ega se prelazi na sljedeu stranicu i slino. Sve ove "strategije" su kontraproduktivne za
autora, jer ga ve na prvi pogled diskvalificiraju i mogu dovesti do vraanja rada na
ponovno pisanje.
Treba napomenuti da veina savremenih raunarskih programa za obradu teksta
(tekst-procesora) imaju ugraenu mogunost automatskog prebrojavanja broja znakova,
redaka i rijei (npr. funkcija Word Count u Wordu). Ako pojedini rad ne odgovara gore
navedenim standardima (poklapanje strane sa standardnom autorskom karticom), a
pogotovo ako se uz doputenje predmetnog nastavnika koristi tip slova, margina i proreda
koji je evidentno "gui" ili "rjei" u odnosu na taj standard, moe se zatraiti od autora
ili druge osobe da deklarira broj znakova/rijei/redaka, kako bi se stekao objektivan uvid
u stvarni opseg rada. U tom sluaju, dijeli se broj znakova rada s 1.800 kako bi se dobio
stvaran broj kartica. Kao rezervni nain provjere opsega rada moe posluiti broj rijei
(cca 300 rijei po kartici) odnosno broj redaka (cca 28 do 30 redaka po kartici).
E. Naslovne strane
U esejima razlikujemo omotnu ili vanjsku i unutarnju naslovnu stranu rada. Cilj
omotne ili vanjske strane jeste da na prvi pogled omogui lahko identificiranje autora,
tema i svrha rada, a unutarnje jo i predmeta, mentora i studijskog smjera na kojem se
esej radi. Zbog velikog broja studenata i njihovih radova potrebno je u visokoj mjeri
standardizirati pojedine elemente naslovnih strana.

12

Elementi vanjske naslovne strane su zaglavlje, srednji dio i podnoje. Svi

elementi na vanjskoj naslovnoj strani centriraju se kako bi se postigla ravnotea i po
horizontalnoj i po vertikalnoj osi. Isto vai i za unutarnju naslovnu stranu, s tim to
podaci o mentoru, predmetu i studentu imaju lijevo poravnanje.
Za naslovnu stranu koristi se isti tip i veliina slova kao i za glavni dio rada. Samo
se naslov rada istie tako da se pie velikim slovima.
U zaglavlju vanjske naslovne strane stoji naziv Islamske zajednice, univerziteta i
fakulteta. U srednjem dijelu stoji ime studenta i puni naslov rada, ispod ega je naznaka
vrste rada (npr. esej). U podnoju je mjesto i naznaka vremena nastanka rada (obino
godina predaje rada - npr. Sarajevo, 2008.). Vidi primjer vanjske naslovne strane rada
(Prilog br. 1).
Zaglavlje unutarnje naslovne strane isto je kao i kod vanjske naslovne strane. U
srednjem dijelu stoji samo puni naslov rada, ispod ega je naznaka vrste rada, da bi ispod
toga bili navedeni: 1. naziv predmeta, 2. akademsko zvanje, ime i prezime mentora, 3.
ime i prezime studenta, status, odsjek/smjer, broj indeksa. U podnoju je mjesto i
naznaka vremena nastanka rada (obino mjesec i godina predaje rada - npr. Sarajevo,
januar 2008.). Vidi primjer unutarnje naslovne strane rada (Prilog br. 2).
F. Kompozicija i sadraj rada
Seminarski rad, iako ne mora biti odve dugaak, ve se ubraja u one forme koje
po svom opsegu neophodno zahtijevaju unutranje strukturiranje da bi bile pregledne i
jasne. Za razliku od kraih eseja, kod seminarskih radova nije dovoljno strukturirati rad
na uvod, glavni dio i zakljuak, nego je (posebno glavni dio) potrebno razlomiti na vie
smislenih cjelina dijelove, poglavlja i potpoglavlja.
Koliko e dijelova rad imati, koliko e duboko ii grananje unutar pojedinih
dijelova, i kako e ta grananja biti rasporeena ovisi o temi i pristupu rada. Treba ipak
nastojati ostvariti preglednu i uravnoteenu strukturu. U takvoj strukturi raspored
pojedinih elemenata treba biti ravnomjeran, a njihova duina usporediva. Treba
izbjegavati poglavlja koja bi bila suvie kratka (npr. koja se sastoje se od samo jednog
odlomka) ili suvie duga (npr. potpoglavlja od pet i vie stranica).
U svakom sluaju, esej bi se trebao sastojati od sljedeih dijelova:
1. sadraja (koji moe biti i na kraju rada);
2. uvodnog dijela, u kome treba jasno naznaiti predmet o kojem ete pisati
(precizno se odreuju tema ili problemi koji e se obraivati), kao i stav koji ete zauzeti
tokom pisanja. Tu se daje kratki pregled podruja koje je vezano za temu rada; definira se
osnovni cilj; daje se i opis metodologije prikupljanja podataka (ukoliko rad ukljuuje
istraivanje). Takoer je poeljno ukazati na dosadanje radove o istoj temi;
3. glavnog dijela, koji sadri analizu prikupljenih informacija i najvanije
argumente vezane uz temu; ovaj dio potrebno je razlomiti na vie smislenih cjelina
(dijelovi, poglavlja, potpoglavlja; te ih uredno oznaiti). V.: Prilog br. 3;

13

4. zakljuaka (izvedenih iz navedenih informacija i dobivenih podataka). U

zakljuku se navode osnovne misli iz ranijih poglavlja, uz nastojanje da se one iskau
drugim rijeima i koncizno. U zakljuku se ne navode nove misli i teze. Zakljuak treba
biti to krai i jasniji;
5. popisa literature (navedite abecedno, prema prezimenu autora, svaki izvor koji
ste koristili);
6. popisa priloga (ako postoje). U ovo poglavlje se stavlja sve ono to ini cjelinu
koju zbog opsenosti ili cjelovitosti treba staviti zasebno: fotokopije dokumenta, ankete,
karte, mape, obrasci, kopije originalnih tekstova ili dr. Prilozi trebaju biti numerirani, a
popis priloga moe biti istaknut na poetku ovog poglavlja.
Cjeline unutar pojedinih dijelova oznaavaju se brojevima i slovima na sljedei
nain:
dijelovi veliki rimski brojevi (I., II., III., IV., itd.);
poglavlja velika slova (A., B., C., D., itd.);
potpoglavlja arapski brojevi (1., 2., 3., 4., itd.);
Ako postoji potreba za pojedinim uim grananjima unutar potpoglavlja, ona se
mogu oznaavati malim slovima (a., b., c., d., itd.), malim rimskim brojevima (i., ii., iii.,
iv., itd.) i slino. Takva e nia grananja ipak u pravilu biti potrebnija kod duih formi
(diplomskih, magistarskih i doktorskih radova) nego kod radova duine seminarskog
rada.
Drugi nain oznaavanja dijelova rada jeste onaj koji se slui samo arapskim
brojevima, i to tako da najvia cjelina ima samo jedan broj (1., 2., 3., itd.), a da se
cjelinama unutar nje dodaju arapski brojevi odvojeni takom (tako se unutar cjeline 1.
nalaze cjeline 1.1., 1.2., 1.3., 1.4., itd., a unutar cjeline 1.3. cjeline 1.3.1., 1.3.2., 1.3.3.,
itd.).
Za pojedina nabrajanja unutar teksta rada mogu se koristiti alineje, oznaene
crticom (-) ili nekim drugim znakom: zvjezdicom (*) ili drugim simbolom (npr. #). (V.:
Prilog br. 3).
G. Biljeke
Biljeke su veoma vaan dio teksta seminarskog rada. U biljekama se:
- upuuje na izvore svih vanijih injenica i ideja iznesenih u tekstu, definicije
manje poznatih ili specifino koritenih pojmova koji se navode u tekstu;
- ukazuje na izvore gdje se neko pitanje o kojem se govori u tekstu detaljnije
obrauje;
- raspravlja o nekim sporednim ali korisnim aspektima nekog problema koji bi
mogli biti korisni itaocu;
- upuuje na suprotna ili drukija miljenja od iznesenih u tekstu, na neki drugi
dio vlastitog rada gdje se podrobnije obrauje neko pitanje (infra, supra).

14

Obratno, u biljekama se ne upuuje na opeprihvaene stavove, opepoznate

injenice te uvrijeene izreke, poslovice i citate.
Biljeke se mogu pisati kao zavrne biljeke (endnotes, biljeke na kraju rada) ili
kao biljeke na dnu (podnoju) svake stranice (footnotes - "fusnote"). Ako se tekst
sastavlja na raunaru, uobiajeno je i preporuljivo da se koriste biljeke u podnoju
teksta, jer su preglednije, a kako savremeni programi za pisanje tekstova olakavaju
njihovo unoenje u tekst, tako ovaj oblik nee donijeti autoru vee tehnike potekoe.
Oba su naina naelno prihvatljiva, a lagana se prednost kod seminarskih radova daje
pisanju biljeki na dnu strane.
Nema univerzalnog recepta za broj i duinu biljeki u tekstu. U radu od jednog
autorskog arka neki e autori imati desetak biljeki, a neki i pedesetak. Kod nekih autora
preteu biljeke od nekoliko rijei, dok neki znaju napisati i biljeku od vie od strane
teksta. To ne znai da je svaki od stilova pisanja biljeki jednako ispravan upravo
suprotno, vjetina pisanja biljeki stjee se dugotrajnom praksom, a po pravilnim,
preglednim, discipliniranim i informativnim biljekama mogu se dosta lahko razluiti
dobri od manje dobrih radova. Rad popraen suvie malobrojnim i kratkim biljekama
moe se vratiti kao nedovoljno potkrijepljen (a u najgorim sluajevima proputanje
upuivanja na mjesto citata u biljekama moe izazvati sumnju u plagijat). Rad koji ima
suvie mnogobrojne i predugake biljeke moe postati nepregledan i optereen
nepotrebnim detaljima, ponavljanjima i upuivanjima na notorne i irelevantne injenice.
Fini suodnos uzajamnog nadopunjavanja glavnog dijela teksta i biljeki odlika je dobrog
stila i moe imati bitan utjecaj na konanu ocjenu rada. U svakom sluaju, potrebno je
voditi rauna o temeljnoj funkciji biljeki - podupiranju argumenata iz glavnog teksta,
omoguavanju identifikacije izvora stavova autora te upuivanju na srodne i suprotne
stavove drugih. Usto, u biljekama ima mjesta i za raspravljanje o supsidijarnim i manje
vanim pitanjima i digresijama, tako da se argumenti u glavnom tekstu mogu razvijati
jasno, organizirano i izravno.
Kao i u glavnom tekstu, tako se i u biljekama treba tedljivo koristiti
raspoloivim prostorom i izbjegavati ponavljanja i preiroke izvode. U svrhu
ekonomiziranja prostorom, razvijen je niz kratica koje su postale standard stila naunog i
strunog izraavanja.
Ovdje navodimo samo neka pravila koja se odnose na kratice i skraene naine
upuivanja:
-

ako se neki izraz koristi vie puta u tekstu (npr. naziv institucije ili djela),
poeljno je takav izraz skratiti, uvaavajui standardne kratice i pravila
skraivanja;

prilikom prvog pojavljivanja izraza koji se skrauje, potrebno je navesti

potpun tekst izraza, a u biljeci definirati kraticu. Alternativno, kratica se
moe definirati u zagradama i u glavnom dijelu teksta. Primjer: "...rad je
objavljen u Zborniku radova Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu (u
daljnjem tekstu: ZR FIN-a)";

15

ako kratica u tekstu ima vie, poeljno je na poetku rada sastaviti popis
koritenih kratica; standardne kratice iz opeg jezika (itd., npr., tzv., i sl.)
nije potrebno navoditi u popisu;

ako se u biljeci upuuje na druga djela koja podravaju stav autora ili su mu
vrlo bliska, na takav se odnos upozorava standardnim kraticama i izrazima
(tzv. signali). Najee se koriste sljedei signali srodnosti stavova: vidi (v.),
vidi i (v. i), tako (i), slino (i). Ako je, meutim, autor u cjelosti
prenio/parafrazirao stavove iz drugog djela, signal se moe i izostaviti.

ako se u biljeci navodi stav razliit (suprotan) od autorovog, to se naznaava

signalima: ali vidi; suprotno...;

ako se u biljeci upuuje na stav koji je sadrajno slian, ali ne sasvim

identian, pa bi stoga poreenje sa stavovima autora bilo potencijalno
zanimljivo, to se naznaava signalima: usp. (usporedi) ili cf. (od lat. confer,
usporedi);

ako se u biljeci upuuje na izvore u kojima je naznaena tema ili stav

opirnije elaborirana, to se naznaava signalima: opirnije (o tome), amplius,
vidi (v.) opirnije (o tome), poblie (o tome);

ako se upuuje na stavove iznesene na drugome mjestu u svome radu, koristi

se za ve iznesene stavove izraz supra (gore), a za stavove koji e se kasnije
iznijeti izraz infra (dolje).

Takoer, posebno je vano da se u biljekama paljivo slijede pravila

citiranja literature. Nainima citiranja posveeno je sljedee potpoglavlje.

H. Citiranje
Citiranje u naunim i strunim radovima u prvom redu slui tome da se italac
upozna s izvorima kojima se autor sluio pri sastavljanju svoga rada te da im se na brz i
pouzdan nain omogui pronalaenje citiranog mjesta. Nadalje, citiranje slui itaocima
koji su zainteresirani za pojedinu temu da identificiraju druge radove koji govore o toj
temi i pronau materijal za daljnje istraivanje. itatelji iz citiranih materijala mogu
takoer bre otkriti koje je podruje istraivanja autor pokrio. Citati pokazuju da autor
nije usamljen u odreenoj tvrdnji i tako podupiru njegove stavove. Naposljetku, citiranje
slui kao pomo autoru da se disciplinirano pridrava pravila pisanja te da ispravno i
precizno oblikuje svoje misli, nastavljajui tamo gdje su drugi u svom istraivanju stali.
Citat takoer razluuje misli i ideje autora od misli i ideja drugih. Dok postoji
mnogo naina i stilova citiranja, dotle je jedno pravilo isto i nepromjenjivo kod svih:
tekst mora uvijek jasno naznaavati gdje prestaju stavovi autora i poinje iznoenje tuih
stavova. Ako to ne bude dovoljno jasno naznaeno, autor se izlae opasnosti da bude
optuen za prisvajanje tueg autorskog rada. To je vjerovatno najtea optuba s kojom se
bilo koji autor moe susresti, jer je plagijat prisvajanje proizvoda tueg naunog i
strunog rada usporediv s neovlatenim prisvajanje tuih stvari. Stoga je vano
disciplinirano slijediti pravila o citiranju i, gdje god je to mogue, nastojati ukloniti
eventualne dileme oko izvora iznesenih tvrdnji i ideja. Sve ono to se prepisuje iz drugih

16

izvora mora se na valjan nain oznaiti (navodnicima ili na drugi nain) i precizno
naznaiti odakle navod potjee.
Naravno, neke misli i neke rijei ili sintagme su toliko uvrijeene da se mogu
pojaviti kod raznih autora. Autora koji u svome radu napie reenicu "Zemlja je okrugla."
ne moe se optuiti za plagijat, iako se takva reenica pojavljuje i kod drugih autora.
Ipak, treba biti veoma oprezan. Nema preciznih pravila o tome koliko uzastopnih rijei
prepisanih iz drugog rada treba obavezno staviti u navodnike. U nekim se prirunicima
kao putokaz navodi da uvijek ako se prenosi pet i vie rijei, citat treba staviti u
navodnike. S druge strane, previe navodnika moe biti znak loeg stila i
nepotrebnog/suvinog prenoenja tuih stavova. Stoga se preporuuje da se doslovno
citira samo ono to je od kljune vanosti za vlastiti argument, a da se, gdje god je to
mogue, nastoji sadrajno ispravno, ali maksimalno saeto prepriati/parafrazirati djela
na koja se u pisanju rada oslanja. Naravno, i u potonjem sluaju potrebno je u biljeci
navesti djelo ili djela koja parafraziramo/prepriavamo.
Citira se na razliite naine, ovisno o mjestu i funkciji navoda. Mogu se
razlikovati tri osnovne vrste citiranja:
1. potpuni citat;
2. skraeni citat;
3. ponovljeni citat.
Potpuni citat sadri sve bitne elemente koji su potrebni za identificiranje izvora
na koji se upuuje. Potpuno navoenje u pravilu se koristi u popisima literature
(bibliografiji) uz rad i pri prvom pojavljivanju izvora iz kojeg se citira u biljekama rada.
Skraeni citat je citat koji je sveden na minimalne elemente koji omoguuju
identificiranje izvora o kome je rije (npr. prezime autora, neke rijei ili slova iz naslova
rada, godinu izdanja). Skraeni citat definira se uz potpuni citat u popisu literature ili pri
prvom pojavljivanju citiranog izvora, npr. Hadijahi, Muhamed; Tralji, Mahmut;
ukri, Nijaz: Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini, Starjeinstvo Islamske zajednice
u SR Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1977. (u daljnjem tekstu: Hadijahi i ostali, IMBH).
Ponovljeni citat je citat koji upuuje na isto ili razliito mjesto u djelu koje je ve
citirano (u potpunom ili skraenom obliku). Za ponovljene citate koriste se posebni
signali kao to su isto, isti, nav. djelo, (ibid., cit. i op. cit.)
U narednom tekstu upute za pisanje citata saeto dajemo u obliku pravila, uz
navoenje ilustrativnih primjera. Pravila 1. do 7. odnose se na potpune citate, pravilo 8.
na skraene, a pravilo 9. za ponovljene citate.
Pravilo 1. sastavni dijelovi citata
a. Autor: navodi se prezime i ime autora, odvojeni zarezom (Hodi, Mustafa), a
onda dvotaka, nakon ega se navodi naslov djela. Ako ima vie autora, oni se razdvajaju
taka-zarezom (Alini, Mira; Bakari, Mira). Ako knjiga ima vei broj autora, umjesto
navoenja svih imena moe se navesti ime prvoga autora i naznaka i dr. (ili et al - i
ostali). Ako je knjiga zbirka radova koju je priredio jedan urednik, umjesto imena autora
navodi se ime urednika i naznaka ur. (urednik): Barbi, Jaka (ur.). Uz ime autora ne
navode se akademske, strune i naune titule (prof. dr., mr. sc., akademik i sl.). Ako
17

autora nema (npr. ako se citira zakonski akt), on se isputa iz citata, a ako je autor
nepoznat, navodi se u zagradama da je autor anoniman ili nepoznat (nepoznati autor).
b. Naslov: Navodi se puni naziv citiranog rada (ime knjige ili lanka). Ako rad
ima i podnaslov, u potpunom citatu navodi se i on, odvojen takom.
c. Izvor: Izvor je dio citata koji omoguava pronalaenje citiranog rada. Kod
citiranja knjiga, sama knjiga je izvor, individualiziran mjestom i godinom izdanja (i,
eventualno, volumenom knjige i brojem izdanja). Kod citiranja radova iz asopisa izvor
citata je naziv asopisa, individualiziran goditem asopisa, godinom izdanja, stranicama
na kojima je rad objavljen i, eventualno, brojem asopisa unutar godita.
d. Mjesto citata: Mjesto citata upuuje na konkretni dio izvora na koji se upuuje.
Ako se citira dio reenice, reenica ili pasus djela, potrebno je maksimalno precizno
odrediti gdje se oni nalaze. Uobiajeno je da se to ini navoenjem stranica djela npr.
str. 28-30. No, ako je knjiga numerirana marginalnim brojevima/takama ili paragrafima,
moe se mjesto citata navesti i upuivanjem na te brojeve/take/paragrafe, ako to
predstavlja standardan nain citiranja tog djela.
Pravilo 2. povezivanje dijelova citata i isticanje
U domaoj pisanoj produkciji nisu sasvim ujednaena pravila za povezivanje
dijelova citata i isticanje pojedinih dijelova citata.
Preporuujemo da se kao prevladavajui i najjednostavniji nain povezivanja
dijelova citata odabere zarez (,).
to se isticanja tie, uobiajeno je da se isticanjem (kurzivom) izdvoji najvaniji
dio citata, a to je izvor citata dakle, naslov knjige (kod citiranja knjiga ili lanaka
objavljenih u knjigama) odnosno naslov asopisa (kod citiranja radova iz periodikih
publikacija). Neki autori obiavaju isticati i ime autora, navodei ga VELIKIM
SLOVIMA (pri emu neki, slijedei anglosaksonska pravila citiranja, istiu samo autore
knjiga, a ne i lanaka, a drugi velikim slovima piu sve autore u citatima).
Radi jednostavnosti i standardizacije preporuujemo da se u citatima istie samo
izvor, i to u skladu s ranijim preporukama, kurzivom.
Naslove lanaka neki autori istiu stavljajui ih u navodnike, to preporuujemo.
Pravilo 3. citiranje knjiga:
Obavezni sastavni dijelovi citata: autor, naslov knjige, ime izdavaa, mjesto i
godina izdanja, mjesto citata.
Ostalo: broj volumena (ako je knjiga izdata u vie volumena); naznaka (u
zagradama) da je djelo magistarski rad ili doktorska disertacija.
Fakultativni dijelovi citata: broj izdanja (ako je knjiga izdata u vie izdanja).
Ne citira se: ISBN, veliina knjige i druge pojedinosti iz bibliotekarskog opisa
djela.

18

Primjer:
Hukovi, Muhamed: Alhamijado knjievnost i njeni stvaraoci, "Svjetlost",
Sarajevo, 1986., str. 23-25.
Pravilo 4. citiranje radova objavljenih u asopisima i drugim periodikim
publikacijama:
Obavezni sastavni dijelovi citata: autor, naslov rada, naziv asopisa, godite i
godina asopisa (i, eventualno, broj asopisa unutar godita), mjesto citata.
Fakultativni dijelovi citata: broj asopisa unutar godita neophodan je samo ako se
numeracija strana unutar godita ne obavlja kontinuirano. U protivnom, on je
fakultativan. Kod godinjaka ga, jasno, nema.
Nain citiranja godita/godine i broja asopisa nije u praksi ujednaen.
Preporuujemo citiranje prema obrascu: godite: godina, broj.
Mogue je i citiranje prema obrascu godite (godina) ili citiranje uz opisne kratice
(vol., br. i sl.).
Primjer:
Turkovi, Hasan: "Razumijevanje opeg interesa", Glasnik Rijaseta Islamske
zajednice u BiH, Sarajevo, LXXIV:2007, br. 3, str. 515.
Pravilo 5. citiranje lanaka objavljenih u knjigama i zbornicima radova:
Obavezni sastavni dijelovi citata: autor, naslov rada, naznaka izvora u kojem je
rad objavljen (emu prethodi rije "u", iza koje slijedi dvotaka), mjesto i godina izdanja,
mjesto citata.
Primjer:
Nakievi, Omer: "Znaaj Kur'ana i hadisa u islamskoj teologiji", u: Kari, Enes
(prir.): Kur'an u savremenom dobu, Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 1997., str. 241.247.
Pravilo 6. citiranje novinskih napisa i lanaka
Obavezni sastavni dijelovi citata: naznaka autora (ako postoji), naslov lanka, ime
novine, broj novine (ako postoji), datum objavljivanja napisa.
Primjeri:
Giunio, Miljenko; "Slijedimo ono najljepe", Informator, br. 4522-4523 od 9. i
12. 7. 1997., str. 12.
Pravilo 7. citiranje tekstova s interneta

19

Obavezni sastavni dijelovi citata: ime(na) autora (ako su poznata), naziv citiranog
teksta, adresa stranice (tzv. URL - uniforme resource locator ili kratica za tip pristupa
http, telnet ili ftp te IP adresa stranice, najee slovima), datum pristupa stranici.
Fakultativno: naznaka mjesta citata na internet stranici (ako ga je mogue i
potrebno oznaiti).
Primjer:
"Muslimani u Evropi", http://bosnamuslimmedia.wordpress.com/category/dokumfilmovi/muslimani-u-evropi/, 16. decembar 2007., str. 10-14.
Pravilo 8. skraivanje citata
a. Ako rad ima popis literature s punim citatima, u biljekama se djela mogu
citirati uz skraivanja imena autora i naslova lanka. Kod autora se mogu pisati samo
inicijali linog imena, a podnaslovi se mogu ispustiti iz naslova djela.
b. Ako se neki radovi ee citiraju, u popisu literature mogu se definirati skraeni
oblici citiranja odreenih djela (npr. kod knjiga navoenjem prezimena autora i
skraenog naslova, uz isputanje mjesta i godine npr. Silajdi, Muslimani... U duim
radovima u kojima se citira mnogo radova mogue je citat maksimalno skratiti i tako da
e se citirati samo prezime autora i godina objavljivanja njegovog rada (npr. Silajdi,
2004.).
c. Ako skraeni oblici nisu definirani u popisu literature (bibliografiji), potrebno
je prilikom prvog citiranja odreenog rada navesti potpun citat, a u zagradama navesti (u
daljnjem tekstu: ...) i odrediti skraeni naziv. Takav je postupak poeljan ak i ako se u
bibliografiji odreuju skraeni oblici.
d. Ostale kratice (imena dokumenata, tijela, institucija i sl.) mogu se definirati u
posebnoj tabeli na poetku rada.
e. Kod seminarskih radova preporuuje se ne pretjerivati s kraenjem imena
radova kratiti treba samo ako je to neophodno ili uvrijeeno. U najveem broju
sluajeva, dovoljno ekonomiziranje prostorom moe se postii primjenom pravila 9. o
ponovljenim citatima.
Pravilo 9. ponovljeni citati
Ako se citira vie mjesta iz istoga izvora, potrebno je umjesto nepotrebnog
ponavljanja imena izvora koristiti odgovarajue kratice za ponovljene citate.
Mogue su sljedee situacije:
a. Navoenje istog mjesta istog rada u dvije ili vie uzastopnih biljeki.
- koristi se oznaka isto, ili ibid. (od lat. ibidem na istom mjestu).
Primjer: Isto, Ibid.
b. Navoenje drugog mjesta istoga rada u dvije ili vie uzastopnih biljeki.

20

- koristi se oznaka isto, ibid. i naznaka mjesta koje se citira.

Primjer: Isto, Ibid., str. 48.
c. Navoenje istog mjesta istog rada u nekoj od sljedeih biljeki (bez
kontinuiteta)
- koristi se ime autora i oznaka loc. cit. (od lat. locus citatum na navedenom
mjestu), odnosno isto;
Primjer: Rizvi, Muhsin: loc. cit.
c. Navoenje drugog mjesta istoga rada u nekoj od sljedeih biljeki (bez
kontinuiteta)
- koristi se oznaka op. cit. (od lat. opus citatum navedeno djelo) i naznaka
mjesta koje se citira. Poeljno je osim toga u zagradama navesti broj biljeke u kojoj je
djelo prvi put bilo navedeno (u potpunom citatu).
Primjer: Rizvi, op. cit. (bilj. 4), str. 86.
c. Navoenje vie djela istoga autora u istoj ili sljedeoj biljeci
- koristi se oznaka id. (od lat. idem isti).
Primjer: Isakovi, Alija: Biserje. Izbor iz muslimanske knjievnosti, "Stvarnost",
Zagreb, 1972.; Id., Nasrudin Hoda. Anegdote, "Svjetlost", Sarajevo, 1984;
d. Navoenje ve citiranog djela autora ako se ranije citiralo vie njegovih radova
- koristi se ime autora, naslov (moe i skraeni) i oznaka cit. (od lat. citatum
navedeno) te mjesto citata (ako je razliito).
Primjer: Alija, Isakovi: Biserje, cit., str. 323.
I. Transkripcija
Budui da se u seminarskim radovima (esejima) na Fakultetu islamskih nauka u
Sarajevu vrlo esto koriste izrazi i imena arapskog jezika, neophodno je ukazati na
osnovna pravila transkribiranja.
Da bi se to vie olakalo itanje i praenje teksta, preporuuje se u osnovnom
dijelu rada koritenje fonetske transkripcije, ali kod prvog spominjanja rijei stranog
porijekla u zagradi navesti njezinu transkribiranu verziju. U podnonim napomenama kod
rijei koje su u zagradi u osnovnom tekstu te kod popisa literature na kraju rada koristiti
naunu transkripciju po DMG (Deutchen Morgenlndischen Gesellschaft), odnosno
ZDMG (Zeitschrift der Deutchen Morgenlndischen Gesellschaft) sistemu.
Detalje u vezi s transkribiranjem vidi u Prilogu br. 4.

21

III. O SADRAJU I OSNOVNIM NAELIMA OCJENJIVANJA

SEMINARSKIH RADOVA
Koliko god je formalno oblikovanje rada vano za konani rezultat i dojam koji
ostavlja rad, u prvom planu ipak treba biti sadraj rada. Ranije navedena pravila i upute
za oblikovanje seminarskih i drugih radova imaju izmeu ostalog i svrhu da omogue da
se prilikom itanja i vrednovanja rada usredotoi na sadraj rada: u konkurenciji radova
koji su po svojim formalnim odlikama istovjetni ili usporedivi, izdvajaju se oni radovi
koji u sadrajnom pogledu odskau od prosjeka (na obje strane, i u pozitivnom i u
negativnom smislu).
Zbog raznolikosti disciplina i tematskih podruja iz kojih se tokom studija na
Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu piu radovi jo je manje mogue dati univerzalne
upute o sadraju radova. Nekoliko narednih napomena mogle bi ipak biti mjerodavne za
veliki dio radova uz neophodne prilagodbe specifinosti pojedine teme i zahtjevima
voditelja/mentora.
Vei studentski pisani radovi a posebno ambiciozniji seminarski radovi te
diplomski radovi daju priliku studentu da barem pokua u svom tekstu iznijeti svoja
vlastita izvorna razmiljanja i rezultate istraivanja. Teko je oekivati od studentskih
radova da daju objektivno originalan doprinos znanosti i struci, no odreen nivo novosti i
izvornosti, bilo u odabiru teme, bilo u obradi, prikazu ili izraaju, moe se i mora
oekivati od radova koji pretendiraju na vie ocjene. Rad koji samo ponavlja tue misli i
ideje i ne pokuavajui otii korak dalje od toga moe u najbolju ruku biti tek prosjean i
korektan. U manje s(p)retnim sluajevima takav se rad izlae opasnosti od optube za
epigonstvo ili, jo gore, plagijat ako se autor striktno ne pridrava ranije iznesenih
uputa o citiranju.
Na slian nain, student koji smatra da mu je za rad dovoljno u prvom redu
osloniti se na udbenik iz odgovarajueg predmeta i tako, piui rad, pripremiti se za
ispit, moe doivjeti neugodna iznenaenja. Svrha rada nije, naime, da se predmetnom
nastavniku poture standardne udbenike formule kao navodno izvorna domiljanja
studenta koji je "usvojio" gradivo, ve zrela i samostalna obrada izabrane teme koja u
najmanju ruku ide barem korak dalje od toga.
S druge strane, neargumentirano iznoenje vlastitih "izvornih" razmiljanja, bez
temeljitog i paljivog istraivanja onoga to su o toj temi rekli ili otkrili drugi autori
najvjerovatnije e takoer imati porazne rezultate. Ono to autor u tom sluaju smatra
svojim "dostignuem" najvjerovatnije je ili pogreno i kontradiktorno, ili ve (i bolje)
reeno i otkriveno drugdje, ili se svodi na opa mjesta, pleonazme i tautologije.
Zato se svakako mogu podrati svi pokuaji autora da sazna ta o njegovim
hipotezama, planu rada i preliminarnim rezultatima misle drugi. Uz itanje i empirijsko
istraivanje dopustivo je i preporuljivo konsultirati se s predmetnim nastavnikom, ali i
drugim nastavnicima i strunjacima. Jednako tako, moe se razgovarati i mogu se
propitivati stavovi kolega i svih onih od kojih se moe oekivati da zaokrue sliku
moguih stavova o temi o kojoj se rad pie. Meutim, kako pri obradi primarne i
sekundarne literature, tako i u ivoj interakciji sa sagovornicima, autor treba uvijek

22

nastojati kritiki razmiljati o tezama na koje nailazi, i povlaiti jasnu liniju izmeu tueg
i vlastitog miljenja. Ako nailazi na suprotstavljena gledita i stavove, ili ak na
proturjene empirijske podatke, on mora na pravian (fair) nain prezentirati obje strane i
pruiti potpunu sliku o argumentima koji idu u prilog svakoj od njih.
Konanu rije, ipak, kod seminarskih radova ima predmetni nastavnik koji rad
mora proitati i ocijeniti. Student piui rad nerijetko biva toliko usredotoen na vlastite
potekoe pri nastanku rada, koje neki autori usporeuju s poroajnim mukama, da i
propusti uvidjeti da je i vrednovanje rada teak, odgovoran i nezahvalan posao. U prirodi
je stvari da gotovo nijedan od nastavnika nee radove promatrati, vrednovati i ocjenjivati
na sasvim isti nain. Neki e vie cijeniti jedne, a drugi druge aspekte, dok e trei
nastojati pronai sredinu izmeu svih elemenata. Moglo bi se ipak rei da e pri
ocjenjivanju u manjoj ili veoj mjeri ulogu igrati sljedea pitanja:
1. Je li rad uredno sastavljen? Jesu li potivana pravila o formalnom oblikovanju,
opsegu i kompoziciji rada, i, posebno, pravila o sastavljanju biljeki i citiranju?
2. Je li autor dovoljno temeljito i obuhvatno proveo istraivanje, posebno, je li
pronaao reprezentativnu literaturu i/ili uzorke za empirijsko istraivanje? Je li literatura
temeljito proitana i proizlazi li iz rada da je autor shvatio i kritiki prezentirao stajalita
relevantna za njegovu temu?
3. Je li rad stilski i gramatiki pismeno oblikovan? Teku li reenice suvislo i
smisleno? Je li autor svoje teze iznio konzistentno, poteno i uvjerljivo, podupirui ih
argumentima i, gdje god je to potrebno, upuujui na stavove i ideje drugih? Je li rad
napisan koncizno i jasno, bez ponavljanja, digresija, nepotrebno opsenih citiranja i
iznoenja materijala koji nije relevantan ili dovoljno reprezentativan?
4. Odgovara li sadraj rada odabranoj temi i naslovu rada? Je li unutranji
raspored poglavlja i manjih cjelina u radu logian i potpun? Jesu li pojedine manje cjeline
unutar teme uravnoteeno i cjelovito obraene?
5. Je li autor u svom radu rekao neto novo? Ima li originalnosti u njegovom
odabiru i razradi teme, analizi pitanja, pristupu pojedinim aspektima, iznesenim
hipotezama i rezultatima? Je li rad barem pokuao dati neku novu perspektivu, istraiti
novo podruje, stei nove empirijske ili teorijske spoznaje ili prikazati podatke, stavove i
ideje koji su do sada bili nepoznati ili nedovoljno poznati?
6. Moe li se rad preporuiti drugim studentima kao primjer? Bi li rad zbog svoje
teme i sadraja mogao biti zanimljiv i svrenicima Fakulteta, profesorima medresa,
imamima, hatibima i muallimima na terenu?
7. Bi li se rad po svom kvalitetu i rezultatima mogao, sa ili bez prepravaka,
preporuiti za objavljivanje u strunim ili naunim publikacijama (npr. u Glasniku,
Novom Muallimu, Znakovima vremena)?
Premda i dalje preostaje mogunost da se kod konkretnog rada trai neto vie ili
neto drugo, smatramo da student koji proitavi vlastiti rad argumentima moe sam sebe
uvjeriti da je odgovor na sva pitanja navedena gore pod 1. do 7. pozitivan, s optimizmom
moe iekivati konaan sud i ocjenu predmetnog nastavnika.

23

Ovaj dio moemo zavriti banalnom no, naalost, veoma potrebnom poukom iz
prethodne teze svakako paljivo proitajte konanu verziju vlastitog rada barem dva
puta prije nego to ga predate predmetnom nastavniku. Dosadanja praksa pokazuje da bi
nevjerovatno mnogo problema i greaka otpalo da su se studenti drali ovog
jednostavnog i naizgled samorazumljivog pravila.
Takoer se preporuuje da zamolite kolegicu ili kolegu da proita va esej prije
nego ga predate i da vas upozori na sporna mjesta.

24

IV. EPILOG
Pravila navedena u ovim uputama nisu malobrojna. Ona takoer nisu uvijek
formulirana na nain da daju lahak, jednostavan i jednoznaan odgovor. Stoga ona na
prvi pogled mogu izgledati sloeno, gotovo zastraujue. Uvjereni smo, ipak, da e
paljivo itanje ovih uputa pomoi njihovim itaocima da se uvedu u ono to mnogi
smatraju vrhuncem naunog i strunog rada u pisanje radova i studija koji udovoljavaju
osnovnim standardima svoje discipline. Nadamo se da ni onima koji su djelomino ili u
cijelosti ovladali tom vjetinom ove upute nee biti sasvim nekorisne, barem zbog
njihovog nastojanja da doprinesu standardizaciji i harmonizaciji sada dosta
neujednaenih formalnih elemenata. Ako ovi osnovni ciljevi budu postignuti, ove su
upute ispunile svoju svrhu.

25

LITERATURA
-

Popovi, eljko: "Napomene za izradu samostalnog rada (eseja)",

http://www.ufos.hr/~popovic/Prirodoslovlje%201_files/Upute_za_pisanje_esej
a1_2007.pdf. (26.2.2008.);

ami, Midhat: Kako nastaje nauno djelo, "Svjetlost", Sarajevo, 1984.;

"Upute za izradu seminarskog rada",

http://www.pfsa.unsa.ba/stream/stream.php?kat=77, (26.2.2008.)

Uzelac, Alan: "Upute za izradu studentskih pisanih radova",

http://alanuzelac.from.hr/Pdf/upute-radovi.pdf. (26.2.2008.);

Zelenika, Ratko: Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i strunog

djela, Ekonomski fakultet u Rijeci, Rijeka, 2000.

Dekan:
Prof. dr. Ismet Buatli

26

POPIS PRILOGA
1. Izgled omotnice ili vanjske strane
2. Izgled unutarnje naslovne strane
3. Hijerarhija brojeva i slova u oznaavanju redoslijeda odjeljaka teksta
4. Nauna transkripcija po ZDMG-sistemu

27

Prilog br. 1: Izgled omotnice ili vanjske strane

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini

Univerzitet u Sarajevu
Fakultet islamskih nauka u Sarajevu

Ime i prezime studenta

NASLOV RADA
Vrsta rada

Sarajevo, 2008. god.

28

Prilog br. 2: Izgled unutarnje naslovne strane

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini

Univerzitet u Sarajevu
Fakultet islamskih nauka u Sarajevu

NASLOV RADA
Esej
Predmet: Sintaksa arapskog jezika
Nastavnik: Doc. dr. Abdullah Dervievi
Student: Hamza Mustafi, redovni student
Smjer religijske pedagogije
Broj indeksa: 2302

Sarajevo, februar 2008. god.

29

Prilog br. 3: Hijerarhija brojeva i slova u oznaavanju redoslijeda odjeljaka teksta

Odjeljke teksta mogue je organizirati:
1. arapskim brojevima s takama;
2. brojevima i slovima;
3. grafikim simbolima i znacima.
1. Ako se redoslijed odjeljaka teksta oznaava arapskim brojevima s takama, prvi
se odjeljak oznaava brojkom 1 s takom (1.). Viestepena hijerarhija postie se nizanjem
brojeva, dok se ne iscrpi odjeljak, npr.:
1.1.
1.1.1.
1.1.1.1.
1.1.1.2.
1.1.2.
1.1.2.1.
1.1.2.2.
1.2. (itd.)
Sljedei odjeljak oznaava se brojem 2 s takom (2.) i dalje se razvija kao i
prethodni odjeljak, itd.
Poslije posljednjeg broja ne mora se stavljati taka:
1.1
1.1.1
1.1.2 (itd.)
2. Ako se redoslijed odjeljaka teksta oznaava brojevima i slovima:
a. na prvo mjesto dolazi rimski broj (I.);
b. na drugo veliko slovo abecede (A.);
c. na tree arapski broj (1.);
d. na etvrto malo slovo abecede (a.).
Zavisno od karaktera odjeljaka, iza brojeva i slova moe biti taka (I., A., 1., a.) ili
okrugla zagrada (luk): I), A), 1), a). Unutar broja I. (II., III.) razvrstavaju se slova A., B.,

30

C. itd.; unutar slova A. (B., C.) brojevi 1., 2., 3 itd. i unutar broja 1. (2., 3.) slova a., b., c.
itd.
etverostepena hijerarhija (umjesto gore navedene, s brojevima i takama)
izgledala bi, npr., ovako:
I.
A.
1.
a.
b.
2.
a.
b.
B.
II. (itd.)
3. Pri raunarskoj obradi teksta pored brojeva i slova mogu se koristiti i razni
grafiki simboli i znakovi (, , ., itd.).

31

Prilog br. 4: Nauna transkripcija po ZDMG-sistemu

Konsonanti

f
Vokali

ay

Diftonzi

aw

32