Historijska Traganja 5

UDK 94 (497.
6)
ISSN 1840-3875
Historijska
traganja
Historical
Searches
INSTITUT ZA ISTORIJU Br. 5, 1-278, Sarajevo 2010.

INSTITUTE FOR HISTORY No. 5, 1-278, Sarajevo 2010
Historijska traganja Historical Searches

Izdava Publisher
INSTITUT ZA ISTORIJU, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
INSTITUTE FOR HISTORY, Sarajevo, Bosnia and Herzegovina
Meunarodna redakcija International Editorial Board
DAMIR AGII, Filozofski fakultet, Zagreb / Faculty of Philosophy, Zagreb

ALE GABRI, Intitut za novejo zgodovino, Ljubljana / Institute for Recent History,
Ljubljana
ADNAN VELAGI, Fakultet humanistikih nauka, Mostar / The Faculty of Humanities,
Mostar
MUHIDIN PELESI, Institut za istoriju, Sarajevo / Institute for History, Sarajevo
Glavni i odgovorni urednik Editor-in-chief
VERA KATZ, Institut za istoriju, Sarajevo / Institute for History, Sarajevo

katz.vera@gmail.com
Sekretar Secretary
AIDA LIINA, Institut za istoriju, Sarajevo / Institute for History, Sarajevo
licinaida@gmail.com
asopis izlazi dva puta godinje / This is semi-annual magazine

Rukopisi se alju na adresu Instituta za istoriju
Manuscripts to be sent to the Institute for History
(sa naznakom) za asopis HISTORIJSKA TRAGANJA / indicating that it is
for HISTORICAL SEARCHES
71000 SARAJEVO, Alipaina 9
Bosna i Hercegovina
telefon/faks/phone/fax: 033/ 209-364 033/ 217-263
http://www.iis.unsa.ba
e-mail: nauka@bih.net.ba
Rukopisi se ne vraaju / Manuscripts will not be returned to their authors
Urednitvo ne odgovara za navode i gledita iznesena u pojedinim prilozima.
The Editorial board is not to be held responsible for the assertions and views presented in
the contributions it publishes.
Prijava o izdavanju asopisa Historijska traganja ubiljeena je u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci
Bosne i Hercegovine
Application for the publishing of Historical searches has been registerd at: National and University
Library of Bosnia and Herzegovina
UDK 94 (497.6)
Historijska traganja, Br. 5, Sarajevo, 2010, [ str. 1-278 ]
ISSN 1840-3875
Sadraj Content
Rije redakcije................................................................................................. 9
lanci Articles
Izbor iz bibliografije prof. dr. Borisa Nilevia
A Selection from the Bibliography of prof. dr. Boris Nilevi
POSLEDNJI PAVLOVII BOSNA SREDINOM XV STOLJEA
THE LAST PAVLOVII BOSNIA IN THE MIDDLE OF THE
15th CENTURY.......................................................................................................13
O SREDNJOVJEKOVNOM BOSANSKOM GRAANINU
ON A MEDIEVAL BOSNIAN CITIZEN...............................................................65
O KRUNIDBI KRALJA TVRTKA I
ABOUT THE CORONATION OF KING TVRTKO I...........................................71
O SREDNJOVJEKOVNOM BOSANSKOM DINARU
PRILOG BIOGRAFIJI BOSANSKOG NOVCA
ABOUT THE MEDIEVAL BOSNIAN DINAR
A CONTRIBUTION TO THE BIOGRAPHY OF BOSNIAN COINS...............75
O POSTANKU STARE PRAVOSLAVNE CRKVE U SARAJEVU
ON THE ESTABLISHMENT OF THE OLD ORTHODOX CHURH
IN SARAJEVO.........................................................................................................81
Historijska traganja Historical searches
UDK 94 (497.6)
ISSN 1840-3875
GEORGIJE MITROFANOVI
JEDAN OD NAJVEIH SRPSKIH SLIKARA OSMANSKOG VREMENA
ONE OF THE GREATEST SERBIAN PAINTERS
OF THE OTTOMAN PERIOD..............................................................................89
MOSTAR U DJELU VLADIMIRA OROVIA
MOSTAR IN THE WORKS OF VLADIMIR OROVI......................................95
JEVREJSKI HOD KROZ BOSANSKU ISTORIJU
THE JEWISH PATH THROUGH BOSNIAN HISTORY.....................................103
PRILOG MUZIKOM IVOTU SREDNJOVJEKOVNE BOSNE
A CONTRIBUTION TO THE MUSICAL LIFE OF MEDIEVAL BOSNIA........113
GLUMAC, MUZIAR, IMITATOR ...
IZ POZORINE PROLOSTI SREDNJOVJEKOVNE BOSNE
ACTOR, MUSICIAN, IMPERSONATOR ...
FROM THE HISTORY OF THEATRE IN MEDIEVAL BOSNIA....................119
TA DA RADE SRBI? ZAJEDNIKA KUA
WHAT SHOULD THE SERBS DO? A COMMON HOME................................123
ZADRATI IME DINAR
PRED IZDAVANJE NOVIH BOSANSKOHERCEGOVAKIH NOVANICA
WE MUST KEEP THE NAME DINAR
BEFORE THE ISSUING OF NEW BANKNOTES IN BOSNIA
AND HERZEGOVINA..........................................................................................127
SATANE VODAJU NAROD
TEZE O SRPSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI
U REPUBLICI BOSNI I HERCEGOVINI
SATANS LEAD THE PEOPLE
THESES ABOUT THE SERB ORTHODOX CHURCH
THE REPULIC OF BOSNIA AND HERZEGOVINA..........................................131
UDK 94 (497.6)
ISSN 1840-3875
OVA ZEMLJA MOE BITI ZAJEDNIKI DOM

U ZAGREBU SE POTPISUJE DEKLARACIJA O JEZIKU,
U BEOGRADU PRIJEDLOG ZA RAZMILJANJE, A U BOSNI GLAVE
PADAJU ONODOBNO ZAPISA ZUKO DUMHUR
THIS COUNTRY CAN BE A COMMON HOME
A DECLARATION ABOUT LANGUAGE IS SIGNED IN ZAGREB,
IN BELGRADE A SUGGESTION FOR THOUGHT, AND IN BOSNIA
HEADS ARE FALLING AS RECORDED BY ZUKO DUMHUR
SOME TIME AGO........................................................................................... 135
PATNIKA BOSNA IRINA TOLERANCIJE BOSNI DAJE NADU
CIVILIZACIJSKE UZVIENOSTI U VREMENU KOJE DOLAZI
SUFFERING BOSNIA THE WIDTH OF TOLERANCE GIVES BOSNIA
HOPE OF CIVILIZING SUBLIMITY IN THE COMING TIMES.....................139
PREDAVANJA sa Tribine Instituta za istoriju u Sarajevu

LECTURES at the Tribune of Institute for history in Sarajevo
U spomen na prof. dr. Borisa Nilevia (1999-2009)
In memory of prof. dr. Boris Nilevi (1999-2009)
Husnija Kamberovi
UVODNA RIJE
AN INTRODUCTORY WORD ....................................................................... 147
Ibrahim Karabegovi
NAUNO I PUBLICISTIKO DJELO DR. BORISA NILEVIA
UVODNO PREDAVANJE
THE SCIENTIFIC AND PUBLICISTIC WORK OF DR. BORIS NILEVI
AN INTRODUCTORY LECTURE ...................................................................149
UDK 94 (497.6)
ISSN 1840-3875
Esad Kurtovi
POSLJEDNJI PAVLOVII U NAUNOM OPUSU BORISA NILEVIA
THE LAST MEMBERS OF THE PAVLOVI FAMILY
IN THE SCIENTIFIC WORKS OF BORIS NILEVI ...................................... 155
Nedim Rabi
ODNOSI BOSNE I SRBIJE U VRIJEME STJEPANA II KOTROMANIA
THE RELATIONS BETWEEN BOSNIA AND SERBIA
IN THE TIME OF STJEPAN II KOTROMANI.................................................165
Elmedina Kapidija
VJERSKA POLITIKA SREMSKOG KRALJA DRAGUTINA
THE RELIGIOUS POLICY OF DRAGUTIN, THE KING OF SREM.............187
Seka Brkljaa
GLAVNO DJELO DR. BORISA NILEVIA
MONOGRAFIJA O ISTORIJSKOM HODU SRPSKE PRAVOSLAVNE
CRKVE U BOSNI I HERCEGOVINI DO OBNOVE PEKE PATRIJARIJE
1557. GODINE
THE MAIN WORK OF THE DR. BORIS NILEVI
A MONOGRAPH ABOUT THE HISTORICAL PATH OF THE SERB
ORTHODOX CHURCH IN BOSNIA AND HERZEGOVINA UNTIL
THE RE-ESTABLISHMENT OF THE PATRIARCHY
OF PE IN 1557.....................................................................................................203
Salih Jalimam
PROF. DR. SC. BORIS NILEVI
HISTORIAR SREDNJOVJEKOVNE BOSNE
A HISTORIAN OF MEDIEVAL BOSNIA.........................................................213
Vera Katz
RADOVI PROF. DR. BORISA NILEVIA U LISTU BOSANSKA VILA
THE WORKS OF PROF. DR. BORIS NILEVI IN THE PERIODICAL
BOSANSKA VILA...............................................................................................221
6
UDK 94 (497.6)
ISSN 1840-3875
Enes Pelidija
KRATAK OSVRT NA DRUENJE I RAZGOVORE
SA DR. BORISOM NILEVIEM
A SHORT OVERVIEW ABOUT SOCIALISING AND CONVERSATIONS
WITH DR. BORIS NILEVI.................................................................................235
Ibrahim Spahi
DR. BORIS NILEVI HISTORIAR, MISLILAC, POLITIAR...
DR. BORIS NILEVI HISTORIAN, THINKER, POLITICIAN......................241
Muhidin Pelesi
BORIS NA KRAJU PUTA
ili HEROJSTVO USAMLJENIKA U GUSTOM,
PREVIRUEM PROCJEPU VREMENA KOJI IMENUJEMO OVJEKOVIM
IVOTOM
BORIS AT THE END OF THE ROAD
or HEROISM OF A LONER IN A DENSE, DISORDERED GAP
OF TIME WE CALL HUMAN LIFE....................................................................245
BIBLIOGRAFIJA prof. dr. Borisa Nilevia (1947-1999)

BIBLIOGRAPHY of prof. dr. Boris Nilevi (1947-1999).................. 265
Upute autorima priloga................................................................................ 277
RIJE REDAKCIJE
Historijska traganja, 5, 2010., [ str. 9-10 ]
Rije Redakcije
Cijenjeni itatelji !
asopis Historijska traganja ulazi u treu godinu izlaenja s nadom da

e i novim, petim brojem obradovati vjerne i pronai nove itatelje.
Tribina Instituta za istoriju u Sarajevu, odrana 19. 12. 2009. godine, posveena naunom i publicistikom djelu prof. dr. Borisa Nilevia povodom desetogodinjice njegove smrti, bila je povod za sadrajno ureivanje
asopisa. Mada je bilo planirano da samo prigodna izlaganja sa tog Okruglog
stola budu uvrtena u sadraj rubrike Predavanja sa Tribine, pojavila se ideja
o kratkom izboru iz Nilevieve bibliografije. Ideju je dao profesor Esad Kurtovi, predlaui publiciranje Nilevievog magistarskog rada pod naslovom
Poslednji Pavlovii Bosna sredinom XV stoljea u rubrici lanci, to se dalje
proirilo na izbor i pretisak nekih njegovih kratkih radova iz razliitih listova
i asopisa.
Nakon rubrika lanci i Predavanja sa Tribine slijedi Bibliografija prof. dr.
Borisa Nilevia, te se nadamo da smo ovim tematskim brojem itateljstvu pribliili njegov ivot i djelo, potakli sjeanja i otrgli ga od zaborava.
Znaaj svakog pojedinca mjeri se tragovima koji preostanu. Boris Nilevi
nije hodao uzalud ovom osporavanom zemljom, nedovoljno poznate, slabo priznate, historije otro suprotstavljenih tumaenja veine njenih stanovnika, kao i
onih u susjednim zemljama. Jedna od najbitnijih osobenosti njegove prirode bila
je, gotovo religijska, predanost istraivanjima historije Bosne i Hercegovine, drugih junoslavenskih zemalja i njihovih naroda. Duom je utio tu, kako mu se
predstavljalo, sudbinsku povezanost, upuenost i prepletenost historijskog naslijea zemalja i njihovih naroda, uukanih u okvir Jugoslavije. Ljudskost, znanstvenost, religioznost, patriotizam bili su jaki sadraji njegove slojevite linosti,
koju su drali na okupu i u ravnotei. Ti sadraji nisu popustili: snaga mu je
RIJE REDAKCIJE
bila istroena ratnim i postratnim naprezanjima i stresovima. Neki od ivotnih

tokova jae su kolali njegovim biem, intenzivnije vibrirali i bre su izlili snagu
iz njega. Svijea njegovog trajanja zapucketala je, pred kraj, pojaanim sjajem i,
onda, se ugasila. (Muhidin Pelesi)
Radovi Borisa Nilevia i radovi o Borisu Nileviu pria su ne samo o njemu nego i o mnogim ljudima. Kao i toliki drugi prije njega, Boris je platio punu
cijenu suoavanja jednog glasa usamljenika sa grmljavinom mnotva. Potonuo
je kroz ovaj uskovitlani svijet, ali ostavio je vidan trag o svom postojanju. To
uspiju, odista, rijetki pa se moe ustvrditi, da on nije gluho izgubio u tom velianstvenom obaranju ruke sa ivotom. Zato je to tako? Zbog toga to ga se mi
sjeamo. Ali, sada ostavljamo trag, trajniji od sjeanja, koji emo u formi zapisa
poslati prema neizvjesnoj budunosti. Tako emo potvrditi da smo danas bili
ovdje i govorili o naem kolegi i prijatelju. (Muhidin Pelesi)
Nakon ovih kratkih ulomaka iz sadraja asopisa, pozivamo vas na saradnju u pronalasku tragova prolosti, njihovom prezentiranju i uenju o sebi i
drugima.
Redakcija
10
lanci Articles
Izbor iz bibliografije
prof. dr. Borisa Nilevia
A Selection from the Bibliography
of prof.dr. Boris Nilevi
Boris Nilevi,
POSLEDNJI PAVLOVII - BOSNA SREDINOM XV STOLJEA
UDK 94 (497.6) 14
Izvorni nauni rad
POSLEDNJI PAVLOVII BOSNA SREDINOM

XV STOLJEA*1
Boris Nilevi
U spomen na prof. dr. Borisa Nilevia objavljujemo njegov magistarski

rad, odbranjen 12. 1. 1978. godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Rad tematizira historiju srednjovjekovne Bosne sredinom XV stoljea i mjesto posljednjih Pavlovia izmeu izvjesno ojaane
centralne vlasti i hercega Stefana Vukia.
Kljune rijei: zemlja Pavlovia, srednjovjekovna Bosna, XV stoljee,
Ivani Pavlovi, vojvoda Petar Pavlovi, knez Nikola Pavlovi.
Uvod
Pavloviima, srednjovjekovnoj vlasteoskoj porodici, s glavnim posjedom u istonoj Bosni, napisano je nekoliko studija. O knezu Pavlu
Radenoviu, utemeljivau moi ove porodice, pisao je Jovan Radoni.2
Kao jedan od najmonijih velikaa uz Hrvoja Vukia i Sandalja Hrania, knez
Pavle je u zajednici s njima smjenjivao kraljeve i uticao na bosansku spoljnu
politiku. U njegovim rukama izvan Bosne, tj. krajeva od Sarajeva do Drine i
od Spree do rijeke Prae, bili su i Trebinje, Vrm sa Klobukom i polovina Konavala sa Cavtatom. Ubijen je sredinom 1415. godine od strane Sandaljevih
ljudi u Sutjesci, prilikom njihovog meusobnog obraunavanja. Naslijedili su
ga i poveli borbu osvete, kako za njega tako i za uvrivanje svoga poloa* Ovaj rad predstavlja rukopis magistarskog rada Borisa Nilevia u redakciji prof. dr. Esada
Kurtovia. Rukopis je u privatnoj arhivi prireivaa.
2
J. 1902. knj. 211. 39-63; knj. 212. 34-62.

13
Boris Nilevi,
ja, prvo stariji sin Petar (poginuo 1420), o kome nema cjelovitog pregleda, a
zatim i mlai Radoslav, ija je linost i aktivnost obraena u doktorskoj tezi
Alekse Ivia.3 Vojvoda Radoslav je vazal sultana; krajem 1426. prodaje Republici sv. Vlaha svoj dio Konavala, za 13.000 dukata, kuu u Dubrovniku i 600
perpera godinjeg dohotka, da bi kasnije s istom vodio rat 1430-1432. godine;
1435. godine, kada je umro Sandalj, u sukobu je s njegovim nasljednikom sinovcem Stefanom Vukiem Kosaom, koji je izaao kao pobjednik osvojivi
mu gotovo cijeli jug. Umro je krajem 1441. ostavivi zemlju u naslijee trojici
sinova: vojvodi Ivaniu, knezu Petru, docnijem vojvodi i knezu Nikoli.
Ova trojica posljednjih Pavlovia su i predmet obrade ove studije. O vojvodi Ivaniu pisao je Vladimir orovi.4 Njegov mali lanak nema napomena
o grai na kojoj je zasnovan, ali su evidentni dubrovaki dokumenti objavljeni
u zbirkama Nikole Jorge5 i Ljube Stojanovia.6 Autor je Ivania, mogli bismo
rei, knjievno obradio, a u nekim momentima i sa primjesama familijarnosti. orovi je ipak umnogome sluio kao polazna taka za dalja istraivanja.
Inae, svom trojicom u svojim historijama Bosne pozabavili su se Vjekoslav
Klai7, Vladimir orovi8 i Sima irkovi9, kao i u sklopu svojih radova iro
Truhelka10, Mihailo Dini11, oko Mazali12, Hazim abanovi13, Desanka Kovaevi14 i drugi.
Ovaj rad o Ivaniu, Petru i Nikoli, koji su djelovali u posljednje dvije decenije bosanske historije, zasnovan je na grai Dubrovakog arhiva. Njihove raznolike veze sa Republikom ostavile su traga u arhivskim knjigama, na prvom
3
A. 1907. knj. 245. 1-32; knj. 246. 24-48.
B. 1939. 135-145.
Iorga N. 1899.
. 1929. I/1; . 1934. I/2.
Klai V. 1882.
B. 1940.
C. 1964.a).
10
Truhelka . 1917. 145-211.
11
M. 1935. 168; Isti. 1940. 182.
12
. 1940. 9; Isti. 1949-1950. 219-223.
13
abanovi H. 1958. 177-220; Isti. 1959.
14
Kovaevi D. 1961.
14
Boris Nilevi,
mjestu u zapisnicima Vijea, zatim pismima i uputstvima, kao i u serijama

privrednog i drutvenog karaktera. Istina, veinu podataka su koristili i drugi
historiari sa tolikim osjeanjem za bit problema ove familije da nam je bilo
teko prilaziti izvorima iz sopstvenog ugla.
Djetinjstvo i mladost Ivania Pavlovia
Djetinjstvo i mladost posljednjih Pavlovia, kao i toliko druge vlastele,

prilino su nam, da tako kaemo, nepoznati. Rano doba najstarijeg od njih
kneza Ivania moe se donekle pratiti kroz odnose Radoslava sa susjedima, u
kojima je i on na neki nain prisutan, to sa Petrom i Nikolom to nije sluaj
sve do iza oeve smrti. Razlog je, mislimo, u preimustvu koje donosi prvoroenje.
Ivani je roen u junu 1423. godine15 iz braka vojvode Radoslava i Teodore, kerke Vukca, Sandaljevog brata, vjenanih vjerovatno 1421. godine.16
S Teodorom se kasnije razveo i doveo drugu s kojom je dobio Petra u aprilu
1425. godine.17 Za treeg, najmlaeg Nikolu ne znamo ni godinu roenja18, a
ni ime majke mu, jer je Teodora, to je donekle zavisilo i od politikih odnosa
Pavlovia i Kosaa, dolazila i odlazila sa dvora Radoslavljevog.19
15
Krajem juna 1423. stigao je u Dubrovnik Radoslavljev izaslanik, da javi kako se vojvodi rodio prvjenac sin. Republika je glasniku za novost dala 100 perpera kao nagradu. Iorga
N. 1899. 218. n. 4; Dravni arhiv u Dubrovniku (dalje: DAD), Consilium Rogatorum (dalje: Cons. Rog.) III, 168v (30. 6. 1423. g.); qui nuntiauit filium domino suo natum (30. 6.
1423.g.), Consilium Maius (dalje: Cons. Maius) II, 12, a mladom Ivaniu uputila je dar od 60
perpera. Iorga N. 1899. 218, n. 4; pro dono dando filio ultrascripti voyuode, nato sibi (30. 6.
1423. g.), Cons. Rog., III, 169; Cons. Maius, II, 129 (30. 6. 1423. g.).
16
C. 1964.a). 256.
17
[...]de donando Rudec nuncio voyvode Radossaui pro novo portato de nativitate filli dicti
voyvode qui sibi natus est (26. 4. 1425. g.). DAD, Cons. Maius III, 69 v. Ta se zvala Katarina,
to saznajemo u dokumentu iz 1448. godine: per manus dicti Paul Chestanich nomine voyvode Petar Paulovich et domine Cathelene eius matris (16. 2. 1448. g.). Cons. Rog. X. 159 v.
18
Prof. Sima irkovi u rodoslovnoj tablici Pavlovia u Istoriji Bosne na strani 390. stavlja Nikolino roenje u rasponu od 1425-1430. godine; . 1934. I/2. 103. Kada Ivani
potvruje trgovake povlastice i upu Konavle Dubrovanima 29. septembra 1442. godine,
obeava da e se njegova braa knezovi Petar i Nikola Republici zakleti kad budu u vremenu
od 14 godina. Samo ovo nije dovoljno da bi se utvrdila tana dob, jer je Petar, na primjer, tada
imao 17 godina.
19
A. 1907. . 246. 45. govori kako je ta druga ena rodila Radoslavu i Petra i Nikolu,
15
Boris Nilevi,
Prije Ivanieva roenja Dubrovnik je vodio pregovore sa vojvodom Radoslavom da im proda polovinu upe Konavli, jer je vojvoda Sandalj Hrani prodao prvu polovinu od svoga dijela. S tom polovinom bi se ispunjavala tenja
Republike za proirenjem granica svoga podruja, koja se poela konkretno
realizovati poevi od 1333. godine dobijanjem Stona od kralja Duana i bosanskog bana Stjepana. Nakon dugih cjenkanja i razvlaenja dolo se do sporazuma krajem 1426. godine. Naavi se vjerovatno u novanoj oskudici, Radoslav je uspio da proda svoj dio za veu cijenu nego Sandalj: dobio je 13.000
dukata, kuu u Dubrovniku i 600 perpera godinjeg danka. Njegova polovina
je i bila vrednija, naroito zbog grada Cavtata. O tome su sauvana etiri dokumenta, pisana irilicom, a datirana istoga dana, 31. decembra 1426. godine.20
U okviru ovog sporazuma, za njegovu veu sigurnost, Republika je traila
da se pored oca zakune na svrenu prodaju i mali knez. U Radoslavljevoj povelji vidimo da su sve obaveze vojvodine doista date u ime njegovo i Ivanievo.21 Radoslav nije htio dugo pristati na zahtjev Republike, da se na tu povelju
zakune lino i njegov sin. Tri godine, koliko je tada imao Ivani, ne poimaju
primljenu obavezu. Ili nije htio uopte da ga vee, pa da u sluaju raskida bude
u pitanju i Ivanieva moralna odgovornost.22
Nije prolo mnogo vremena kako je Republika stekla taj dio Konavala
i plaala ugovoreni dohodak vojvodi Radoslavu23, kada je ovaj poeo traiti
natrag ustupljeno zemljite. Na pomolu je bio sukob u historiji poznat kao
Konavoski rat, koji se iz lokalnog mogao pretvoriti u zaplet na vie strana.
Dubrovani su osjeali opasnost od Turaka, koji jo od XIV vijeka postepeno sputavaju slobodu balkanskih dravica i oduzimaju im grad za gradom.
uzimajui u obzir dokument od 10. decembra 1442, kojim je Teodora u sluaju smrti ostavila
svoje blago Ivaniu: A takoi nam gospoga Teodora obetova, da se ova vie reena postava na
konj prqminut gospoge Todore, koliko bi se nalo postave u naj komunj, da se da gospodinu voide Ivaniu, kada hotetj bude uzeti; ako li bi se i gospodinu voide Ivaniu zgodilo
prqminuti, a nala se vie reena postava u naemj komunj, tada da se ima podati negovu
blinemu natrj~ koi bude nih~j gospostvo nasledovati. Miklosich F. 1858. 419. Po Iviu,
ta druga Radoslavljeva ena je umrla krajem marta 1439, da bi se ponovo vratila Teodora, a
vidjeli smo da se ona uz Petra spominje i 1448. godine. Izgleda da su zajedno ivjele.
20
.1929. I/1. 592-606; 607-612; 612-614; 615-616.
21
Isto. 592-606.
22
B. 1939. 134.
23
M. 1935. 247. nap. 5.
16
Boris Nilevi,
U toku 1429. razmatra se plan o prekopavanju tanke prevlake koja je Cavtat

spajala s kopnom i na taj nain da se grad pretvori u ostrvo koje se lake moe
braniti. Poetkom 1430. otpoe Republika kopati ovaj jarak. Radoslavu ovo
poslui kao povod da protestvuje preko svojih poslanika u Dubrovniku, jer je
on Republici dao zemlju, ali ne dozvolu da zida na njoj gradove.24
Neprijateljstva su zapoela krajem aprila 1430. godine. Meutim, Republika je sada bila u boljem poloaju u odnosu na poetak vijeka kada ih je
napao kralj Ostoja. Pripremili su se odmah i na vojnom i na diplomatskom
polju. Angauju se najamnici u Italiji i Zeti, dok Radoslav ostaje ogranien na
svoje snage i nadanje u tursku podrku.25
Neposredno poslije napada Dubrovani su traili pomo od kralja igmunda, Tvrtka II i Sandalja Hrania. Ali odzivi su puni oklijevanja. Tvrtko II
osuuje Radoslavljev postupak i trai od njega da odustane od neprijateljstva.
Kao suveren, poduzeti neto konkretnije nije mogao, jer se Radoslav podloio
jo jaemu. Uiva sultanovu zatitu. Slino je reagovanje i Sandalja Hrania.
I njemu je potrebna turska dozvola.26 Republika uvia da sukob treba dovesti
do vrhovne arbitrae. Kako je Radoslav vazal sultana, a oni ugarskog kralja,
mir koji je izmeu Ugarske i Turske treba da se protegne i na zaraene strane.
Ovakva dimenzija nee biti ostvarena, iako je u okviru nje, s obzirom na uplitanje kralja igmunda, Porta zauzimala objektivan stav.27
Za vrijeme rata Radoslav je uspio da iz nesigurne koalicije Dubrovnika,
Tvrtka II i Sandalja Hrania, uperene protiv njega, izdvoji Tvrtka II s kojim je
nastojao da se u ovom trenutku izmiri. Nestalni velmoa je trebao garantovati
spram kralja svoju vjernost najteom vrstom jemstva, sinom Ivaniem, kao
taocem. Pristao je na to i krajem septembra 1431. alje na bosanski dvor enu
Teodoru i sina.28
Dubrovani reaguju i krajem novembra alju bosanskom kralju poslanike
Ivana Guetia i Nikolu oria da sprijee sklapanje saveza protiv Republi-
24
A. 1907. . 246. 24-25.
25
C. 1964.a). 262-263.
26
Isto. 263.
27
Isto.
28
B. 1939. 134; Truhelka . 1917. 197.
17
Boris Nilevi,
ke.29 uvi za poslanstvo, Radoslav je pokuao Tvrtka nagovoriti protiv njih,

jer su u stanju da otruju i kralja i Ivania, pa je molio da mu sina poalje kui.
Kralj ovo ispria poslanicima, a oni to jave 31. decembra 1431, iz Jajca u Dubrovnik.30
Po Republici, Radoslav je tako htio da oslobodi sina iz kraljevih ruku. O
takvom poslu oni nikada nisu mislili, niti zamiljali, a da su to htjeli, mogli su
uraditi i na samom dvoru Radoslavljevom sa cijelom njegovom porodicom.
Kralja podsjeaju na Salomonove rijei: Ne vjeruj neprijatelju kad se s tobom
izmiri.31
Radoslav je reagovao kao otac. Njegova glava je bila ucijenjena, a osveta se mogla protegnuti i na sina.32 Tvrtko je ostao uz vojvodu. On nalazi da
Dubrovani rade na Porti i protiv njegovih interesa, te doputa Ivaniu da se
poetkom februara vrati kui.33
Uskoro dolazi do porodine krize u domu Pavlovia sa uzrocima i linim
i porodinim. Radoslav je otjerao Teodoru, jer je Sandalj u sukobu vojvode sa
Dubrovnikom drao stranu Republike, a 1432. godine sa despotom urem
uao u rat protiv bosanskog kralja.34 Ivani e rano upiti zatrovanost porodine
atmosfere.
Iako je bio rat, radilo se na miru. Radoslavljevi poslanici vode pregovore
sa dubrovakim vijeem o pojedinostima mira i stvaraju se uslovi koji e biti
osnova povelje napisane 25. oktobra 1432. u Dubrovniku, kojom vojvoda u
ime svoje i Ivanievo daje pristanak na taj mir.35
29
Truhelka . 1917. 197.
30
[...]che nui vi avemo mandati di la per atosicar la sua Maesta e lo fiolo de Radossavo (19.
1. 1432. g.), DAD, Lettere di Levante (dalje: Lett. di Lev.), XI, 68. Uporedi: B. 1939.
134.
31
[...]che se la nostra Signoria non timesse dio, ne la infamia di questo mondo, non solamente averessimo saputo e possuto mandar atosicar el ditto fiolo in le man di la corona vostra, la
qual cosa mai non se impensassino ne imaginassino, ma quando lera in le man proprie del
padre, e non tanto lui, ma ello padre suo proprio e la madre e tuti suoi averessimo possuto e
saputo farli tuti atosicar (19. 1. 1432. g.), DAD, Lett. di Lev., XI, 68-68 v. Uporedi: Truhelka
. 1917. 197-198.; B. 1939. 135.
32
B. 1939. 135.
33
Isto.
34
Isto.
35
. 1929. I/1. 617-627.
18
Boris Nilevi,
U novembru su Dubrovani poslali dvojicu poslanika na dvor Radoslavu

u Boru da bi od vojvode, Ivania i njihovih plemia primili zakletvu na mir.
On ih je lijepo doekao, ali se polaganje zakletve produilo za nekoliko mjeseci. Vojvodin sin je bio odsutan, a isto tako i neki plemii koji su se po obaveznom propisu imali zakleti.36 Uzrok odugovlaenja na zakletvu nije Ivanieva
odsutnost, ve Radoslavljevo odbijanje kroz obrazloenje da je za to premlad.37
Razlog zbog koga vojvoda nije pristajao da mu se zakune i sin nepoznat je, ili
ga moemo nasluivati kao u doba prodaje Konavala.
Da bi se ovo pomaklo s mrtve take, vratie se dubrovaki poklisari na
Tvrtkov dvor sa uputstvima: da mole od kralja da dopusti Ivaniu zakletvu, ili
da naloi Radoslavu da se zakune za svoga sina i da im vojvoda da povelju u
kojoj e biti obeanje da e se knez zakleti im odraste.38 Treba da se prihvati i
kumstvo ponueno od Radoslava. Ono je u smutnom vremenu, pored rijei,
pisma, zakletve rotnika i stupanja u srodstvo jedno jamstvo vie. Budui da
je ovdje u pitanju odnos izmeu katolika i nekatolika, ono nije moglo biti
krteno, nego iano. Kum Ivaniev e biti grad Dubrovnik, zastupljen svojim
poslanicima Ivanom Gunduliem i Nikom oriem, koji su se trebali drati
domaeg obiaja i da djeaku u oiane kike zamotaju kao dar 30 dukata.39
Kasnije Radoslav izrazi elju da i on kumuje gradu Dubrovniku i da bi u tu
svrhu s Ivaniem posjetio grad. Vijee odgovori da to s veseljem prihvata, a
Radoslavljevo kume bi trebao biti sin dubrovakog kneza ili nekog vlastelina,
ukoliko ga knez ne bi imao za krtenje.40 Poto je ovdje u pitanju katoliki Dubrovnik, iano kumstvo ne bi dolazilo u obzir. Da li se to kumovanje ostvarilo, to ne znamo.
36
DAD, Lett. di Lev., XI, 123v-124v (3.12. 1432. g.). Uporedi: Truhelka . 1917. 205;
B. 1939. 136.
37
DAD, Lett. di Lev., XI, 126v-127v (29. 12. 1432. g.). Uporedi: Truhelka . 1917. 205;
B. 1939. 136.
38
DAD, Lett. di Lev., XI, 128-131v (17. 1. 1433. g.). Uporedi: Truhelka . 1917. 205-206;
B. 1939. 136.
39
Et cusi, siando voi rechiesti al tagliar di cabelli della garzona, segondo si costuma et e di
usanza di la, involtateli ne li capilli da ducati XXX in gio, como a voi parera (17. 1. 1433. g.),
DAD, Lett. di Lev., XI, 130. Uporedi: Truhelka . 1917. 205-206; B. 1939. 136.
40
DAD, Lett. di Lev., XI, 141-143 (13. 4. 1433. g.). Uporedi: Truhelka . 1917. 206;
B. 1939. 136.
19
Boris Nilevi,
Zakletva na mir je najzad poloena 25. marta 1433. u Boru. Ivani bi

izuzet zbog mladosti, s obeanjem i zakletvom vojvode da to uini kad bude
u vremenu dostojnom, a to je 14 godina.41 Prije toga je bosanski kralj 2. marta
izdao u Sutjesci povelju kojom je mir Radoslava Pavlovia s Dubrovanima
blagoslovio na molbu obje strane.42
Tako se zavrio Konavoski rat s koga razmirj niedna koristj ne bivala
ednoi stranq i drugoi pae teta i rasapj.43 Ali je zato jo vie uvukao Turke u
arbitrau ne samo Radoslavu nego i cijeloj Bosni.44
Sa bosanske politike pozornice nestala je 15. marta 1435. godine jo
jedna velika linost. Umro je Sandalj Hrani. S pogibijom Pavla Radenovia
1415, smru hercega Hrvoja Vukia 1416. i sada Sandalja nestala je generacija koja je poslije Tvrtka I krajem XIV i poetkom XV vijeka stvorila samostalne teritorije, smjenjivala kraljeve i odreivala ponaanje Bosne prema vani.45
Poto Sandalj nije imao djece, dravu mu je naslijedio sinovac Stefan Vuki
Kosaa. Radoslavu se pruila prilika da dobije nove posjede, te on vaskrsava
staro neprijateljstvo izmeu dvije kue. Stanje rata s povremenim mirom i sudom Porte trajat e sve do smrti Radoslavljeve novembra 1441. godine. Ivani
ovdje nije imao uea. Mogao je samo da posmatra slamanje moi njegove,
nekoliko decenija jake porodice. Gubitkom junih krajeva sa najznaajnijim
mjestom Trebinjem, kao i kasniji novi odnos snaga vratit e Ivania a pogotovo njegove nasljednike u prilinoj mjeri na davnanju neznatnost.
Iz ovog vremena znamo za jedno djelovanje Ivanievo. U augustu 1439.
poloio je zakletvu u Bobovcu pred kraljem i Dubrovanima, na koju se ranije
obavezao njegov otac.46 Doekalo se i vrijeme njegovog punoljetstva, istina
malo vie od 14 godina.
41
. 1929. I/1. 631-632.
42
Isto. 512-513.
43
Isto. 617.
44
A. 1907. . 246. 38.
45
C. 1964.a) 267; Isti. 1964.). 7.
46
. 1929. I/1. 515-516.
20
Boris Nilevi,
Ivani Pavlovi kao vojvoda
Krajem novembra 1441. godine umro je vojvoda Radoslav Pavlovi.47

Njegovu oblast naslijedio je Ivani, koji kao najstariji sin uz to dobi i titulu vojvode. Vladimir orovi dobro opaa:
, ;
.48 Sada
bi Ivani trebao da batini tu ulogu.
Nakon smrti Radoslava nije odmah dolo do pomirenja izmeu Pavlovia
i Stefana Vukia. Stefanov poslanik je tek 12. maja 1442. saoptio Republici
da je njegov gospodar sklopio mir sa sestrom Teodorom i njenim sinovima.49
Kako je do mira dolo, to tano ne znamo. Moda je to bilo posredovanjem
Radoslavljeve udovice50, ili moda zbog Stefanove elje da dobije slobodne
ruke za svoje aktivnosti.51
U vremenu od smrti Radoslavljeve do mira, a moda i za ivota vojvodinog, pao je u Stefanove ruke i grad Klobuk.52 To je bilo posljednje uporite
Pavlovia na jugu. Od nekada prostranih posjeda Pavla Radenovia u Primorju, Pavlovii zadrae samo katun Vlaha urovia (iznad izvora Rijeke dubrovake), i to do svoje propasti.53 Tokom 1442. godine izmeu Pavlovia i Kosaa
vlada mir. Marinu Guetiu, koji je 4. septembra polazio kao poslanik Ivaniu,
Senat nalae, ukoliko iskrsne neto novo, da ide i Stefanu ukoliko je pola dana
daleko.54 I u decembru postoji dokaz o miru meu njima. Pri uzajamnom
potvrivanju povelja Dubrovani daju savjet Ivaniu da od Stefana trai povelju o nekadanjem Radoslavljevom pokladu koju je ovaj uzeo kad je prvi put
47
Republika odluuje da se izjavi sauee eni i sinovima, (5. 12. 1441. g.), DAD, Cons. Rog.,
VIII; Uporedi: C. 1964.). 55. . 66.
48
B. 1939. 137.
49
[...] respondendi ambaxiatoribus voyvode Stipani ad eorum ambaxiatam circa pacem secutam inter ipsum voyvodam Stipanum et eius sororem dominam Theodoram et eius filios
ac alia exposita (12. 5. 1442. g.), DAD, Cons. Rog., VIII, 132. Uporedi: C. 1964.).
56. . 72.
50
B. 1939. 137.
51
opo B. 1940. 462.
52
M. 1940. 167-168.; C. 1964.). 56-57.
53
M. 1940. 168.
54
DAD, Cons. Rog., VIII, 163 (4. 9. 1442. g.). Uporedi: C. 1964.). 57.
21
Boris Nilevi,
osvojio Trebinje.55 Negdje u ovo vrijeme izbio je rat izmeu kralja i Stefana.
Gornji navod nam pokazuje Ivanievu neutralnost. Mir je potovan.
Jo od smrti Tvrtka I u zemlji tee proces teritorijalnog i privrednog cijepanja, a time se javlja i elja feudalaca da steene domene zaokrue u zasebne
ekonomske cjeline. Republika je svjesna slabosti samo vladarske garancije slobode trgovine, te pregovara sa krupnim velmoama ponaosob. I jedni i drugi
nalaze svoj interes. S proljea ove 1442. godine Dubrovani su radili na tome
da im Ivani potvrdi sve one povlastice koje su im dali vojvoda Radoslav i
njegovi preci.56 U to doba Dubrovnik je na Porti postigao lijep uspjeh. Sultan
je izdao povelju kojom e potovati samostalnost Republike i obavezao se da
e dubrovaki trgovci u Turskoj imati konkretne povlastice. O velikom uspjehu odmah je obavijeten pored bosanskog kralja, vojvode Stefana Vukia, i
Ivani Pavlovi.57
Ivani je izdao povelju 29. septembra na planini Bujaku prema Brodaru i
njom potvrdio sve ranije ugovore naslijeene jo od Pavla Radenovia.58 Pod
tim su se podrazumijevale trgovake povlastice i upa Konavli. Na ovu povelju, kao i na jo neke, pisanu ,
,59 kao i na mogunosti osvjetljavanja raznih vidova ivota
jedne znamenite familije vraat emo se u toku izlaganja. Zauzvrat su Dubrovani 10. decembra potvrdili sva stara prava i njemu i njegovoj brai: palau u Dubrovniku, konavoski dohodak u iznosu od 600 perpera godinje, kao
i dijelove zemlje koje su uivali kao dubrovaki plemii.60 Iz tog dana potjee i
dokument kojim Republika obeava Teodori da e je u sluaju nevolje primiti
u grad kao i na ostavljanje njenog blaga.61 Osjeamo njenu zabrinutost, ali ne
55
[...] recordandi ambaxiatori voyvode Juanis paulovich quod povegliam ducatorum 6.000
quos alias habeat in comuni nostro voy. Radossauus pater eius querit ipse v. Juanis a voy. Stipano et eam dare in manibus nostris sicut alias nobis promissum est (13. 12. 1442. g.), DAD,
Cons. Rog., VIII, 186 v. Uporedi: C. 1964.). 57. . 75.
56
Vijee umoljenih odluuje da pregovara za potvrdu privilegija sa poslanikom voyvode Juanis, filio quondam voy. Radossavi et eius fratris (19. 3. 1442. g.), DAD, Cons. Rog., VIII, 106.
57
. 1952. 91.
58
. 1934. I/2. 100-104.
59
B. 1939. 138.
60
. 1934. I/2. 104-108.
61
Isto. 113-115.
22
Boris Nilevi,
vidimo uzrok. Misli o ivotu iznesene ovdje su generalne.

Dubrovani u oktobru 1443. godine alju svoje poslanike Nikolu M. Kabuia, Blaa Ranjinu i Alojzija Rastia ugarskom kralju Vladislavu s molbom
da im potvrdi stare povlastice. U uputstvu od 7. oktobra, pored ostalog, trait
e se od suverena da ih pismeno preporui bosanskom kralju, vojvodi Stefanu
i vojvodi Ivaniu Pavloviu.62
Polovinom novembra umro je kralj Tvrtko II. Na pomolu su bili nemiri,
jer je trebalo popuniti bosanski prijesto. Psihoza uznemirenosti pri smjenjivanju vladara javlja se poslije Tvrtka I i uvijek je popraena borbama. To i
Dubrovani dobro znaju, pa zajedno sa saueem povodom kraljeve smrti
preporuuju Stefanu, Ivaniu i drugoj vlasteli svoje trgovce.63 Zapoinje i hrianska ofanziva protiv Turaka, u poetku nezavisna od dogaaja u Bosni, ali
uskoro daje posljedice isprepletene s njima. Prije 5. decembra Bosna je imala
novog kralja Tomaa64, izabranog od strane vlastele iz kraljeve zemlje i okolnih velikaa. Protivnik mu je od prvog dana Stefan Vuki, moda kao vazal
turski, a i zbog nade u izvjesne koristi promjenom vladara. Vojvoda je podravao Radivoja, starog pretendenta. Ni u Ugarskoj pozicija novog kralja nije
jasna, jer na njegov prijesto polau pravo i grofovi Celjski po ugovoru izmeu
Hermana Celjskog i kralja Tvrtka II iz 1427. godine. Toma je u prilici da trai
saveznike. Vani mu je najprirodnija Venecija, a u zemlji Ivani Pavlovi. Mleani su istisnuli Stefana iz Donje Zete, i bili su spremni da mu nametnu borbu
u sjevernim obalskim oblastima. Ivanieva podrka je isto vana. On je poslije
Stefana najjai bosanski vlastelin, te ovjek koji ima vjerovatno dubok interes
sa primjesama osvete zbog starih krajeva. Uz to je od oca Radoslava naslijedio
dobre odnose sa despotom urem Brankoviem, kojima se sada koristi da
pomogne Tomau. Preko Dubrovnika 7. januara 1444. godine upuuje pisma
62
E per lo simele supplicar dobiati che etiamdio vi faza far tre altre lettere di recomandazion:
una dele qual se debia drezar al re di Bosina, et laltra al voyvoda Stipan e la terza al signor
voyvoda Ivanis Paulovich, ali quali in le dette lettere ne voia cordialissimamente ricomandar,
azo che la cita de Ragusa e mercadanti di quella, i quali usano e traficano ala zornata nele
contrate et tegnute di essi signori, per caxon di tal recomandation possino sentir at conseguir
frutto, destro et emolumento; et fati di aver tutte tre dette lettere bollate dela bolla soa regal, e
con voy qquelle a noi in lo vostro ritorno portareti (7. 10. 1443. g.), DAD, Lett. di Lev., XIII,
129v; J. 1934. I/1. 463.
63
DAD, Cons. Rog., VIII, 255 (22. 11. 1443. g.). Uporedi: C. 1964.). 71. . 1.
64
C. 1964.). 71. . 4.
23
Boris Nilevi,
ugarskom kralju i despotu.65 Meutim, za Stefana se stvara vea opasnost. Hrianska vojska pod zapovjednitvom kralja Vladislava, despota i Jovana Hunjadija prela je Srbiju i poetkom decembra bila je u Sofiji. Izgledalo je da e
Evropa biti osloboena od Turaka. A Stefan je njihov tienik. Taj poremeaj
u globalnoj politici, zatim u Bosni Toma i Ivani, pa protivnika Venecija pritiskuju Kosau. To je za Tomaa povoljna prilika i on je nee propustiti. Poetkom januara 1444. kralj i Ivani Pavlovi postiu velike uspjehe. Oni su prodrli
u dolinu donje Neretve, gdje su im se pridruili i Radivojevii. Oekivao se
pad Drijeva. U Dubrovniku su 7. januara spremaju darovi ako Toma doe u
Drijeva.66 U februaru se ovaj vaan privredni centar poslije vie od tri decenije
ponovo naao u kraljevskim rukama.67 Da bi se izvukao iz nevolje, Stefan se
tjenje vee za kralja Alfonsa i postaje njegov vazal. O tome se izdaje povelja
19. februara 1444.68 Vojvoda ima neku korist od patronstva aragonskog kralja,
ali ne znamo koliko je ovaj svojim zauzimanjem kod njemakog cara, Venecije
i bosanskog kralja uspio da popravi Stefanov poloaj u Bosni. Zaraene strane
su vjerovatno sklopile primirje, jer Dubrovani 4. marta od Stefana trae da
otvori puteve, da bi 17. dozvolili svojim trgovcima da sa robom mogu ii u
Bosnu i Srebrenicu.69
Rekli bismo da je uzet predah za nove sukobe koji su se desili poetkom
avgusta 1444. i razvijali u korist Stefana. On je uz angaovanje najamnika, a
jo vie uz tursku pomo povratio dolinu donje Neretve, Drijeva i vratio u
pokornost vlasteosku porodicu Radivojevi. Toma je izgubio jug, a sa istoka
se javljala nova opasnost. Despot ura je pri sprovoenju mirovnog ugovora
s Turcima sredinom avgusta dobio natrag svoje zemlje i gradove, ak i one
koje je posjedovao prije 1439. Za obnavljanje Despotovine nisu vie u pitanju
Turci, koji su se kod obaveza pokazali lojalni, ve bosanski kralj i Venecija,
koji su na svojim stranama oteli dio ureve drave. Iz tih razloga ura e
biti upuen na Stefana Vukia, da bi s njim u oktobru sredio svoje odnose.
Kad je hrianska vojska ponovo krenula protiv Turaka, Toma se nalazio
65
Isto. 72. . 9.
66
Isto. 73. . 11.
67
Isto. 73.; Isti. 1964. a). 277.
68
Isti. 1964.).75.
69
Isto. 773. . 30.
24
Boris Nilevi,
u Kreevu. Tu primi dubrovake poslanike i 3. septembra im potvrdi povlastice.70 Meu plemstvom oko kralja pri polaganju zakletve nalazio se i Ivani.
Vladimir orovi razmilja:
, [...]
, ,
, .71 Samo ne smijemo prenebregnuti injenicu da je taj Ivaniev primat doao kao rezultat nesloge Stefana i kralja.
Kod Varne se ratna srea okrenula u korist Turaka. Oni 10. decembra porazie hriane i tu su poginuli kralj Vladislav i kardinal Cezarini. Ivan Hunjadi se uspio spasiti. Turci su pobjedom otvorili perspektivu novih osvajanja.
Proljee 1445. Tomau donosi ozbiljne protivnike Stefana i despota ura, a porazom ugarske vojske kod Varne, te raspadom koalicije njemu ostaje
nada u Veneciju kao i na poetku vladavine. Njegov pokuaj da Republici predoi opasnost od koalicije Stefan Vuki despot ura i da ovi napadnu s
mora, a on s kopna Stefana, ne uspijeva. Mleani se nadaju miru sa Kosaom i
do njega e doi u avgustu. Kralj nee izdrati optereenje s dva jaka protivnika. U aprilu 1445. gubi od despota Srebrenicu, stari kamen spoticanja srpskih
i bosanskih vladara. Ipak se sav okrenuo prema Kosai. Opet je uz njega Ivani Pavlovi. O poetku rata malo se zna. Saznanje je vee kad su se kraljeva
i Ivanieva vojska u svome napredovanju prema jugu pribliila Dubrovniku.
Krajem juna Republika zabranjuje svojim trgovcima da prolaze robom kroz
Stefanovu zemlju.72 Drijeva su ponovo pala pod Tomaevu vlast, a u julu pometeno stanovnitvo na Kosainoj zemlji, kao i u prethodnom ratu, prelazi na
dubrovaki teritorij. 73 Kraljevoj vojsci Dubrovnik dopusti da na njegovom tlu
kupuje hranu za snabdijevanje, ali ne i oruje.74 inilo se kao da Stefanu nema
izlaza, te se Republika dade na spremanje poslanstva i bogatih poklona kralju
i Ivaniu ako dou do Jasena, u Trebinje ili ak u Draevicu.75 Obraun ipak
70
. 1934. I/1. 115-117.
71
B. 1939. 139.
72
C. 1964.). 90.
73
Isti. 1964.a). 280.
74
Isti. 1964.). 90.; B. 1940. 475.
75
[...] in casu quo descendent a Jasen inferius, videlicet in Trebigne vel Draceviza (5. 7. 1445. g.),
25
Boris Nilevi,
nije do kraja doveden. Kralj i Ivani nisu doli do Jasena i Trebinja. Pojavio se
neki preokret pomou koga se Stefan izvukao. Da li je sklopljeno primirje ili
su se pojavili Turci u centralnoj Bosni te kralja prisilili na povratak? Izgleda da
je ovo drugo uzrok.76 Da je u septembru mir, znamo po tome to je dozvoljen
prolaz trgovcima kroz Kosaine zemlje.77
U ovoj godini je znaajno za Ivania Pavlovia da je uspio nakon dugo
vremena da naplati konavoski dohodak. Dubrovani su prestali biti redovni u
svojoj obavezi od 1438. godine kada je Radoslav u sukobu sa Stefanom Vukiem izgubio Trebinje, a i zbog tekog poloaja Bosne i Srbije padom Smedereva 18. avgusta 1439. pod tursku vlast. Kada se situacija u naim zemljama
stabilizovala poslije Segedinskog mira i Stefan Toma se utvrdio na prijestolju,
Republika daje pristanak na isplatu Ivaniu u iznosu od 3.600 perpera za 6
godina (1439-1444).78
Dvogodinje ratovanje izmeu Tomaa i Stefana Vukia pokazalo je da
kralj nije bio u stanju da dovede u pokornost jakog oblasnog feudalca. Da
bi podigao autoritet centralne vlasti i obezbijedio mir u dravi, morao je ii
drugim putem. Ratni metod trebalo je napustiti i mirnim nainom pridobiti
vojvodu. Poetkom aprila 1446. saznalo se da e se kralj Toma oeniti Katarinom, kerkom vojvode Stefana Vukia.79 Svadba je obavljena sredinom maja
u Milodrau i tom su prilikom kralj i vojvoda jedan drugom iskazali poasti.
Ivani u znak neslaganja s tom novom politikom nije htio da se pridrui sveanostima. Toma mu alje poslanike i oekuje odgovor, da bi znao ta e dalje
da radi. 80 Koliko znamo do sukoba nije dolo. Kada je kralj izdao u Vranduku
22. avgusta povelju sinovima vojvode Ivania Dragiia, kojom im je darovao
grad Klju i druga mjesta, uz Stefana Vukia i drugu vlastelu prisutan je i
DAD, Cons. Rog., IX, 170.; B. 1940. 475.

76
C. 1964.). 90-91.
77
Isto. 91.; Isti. 1964.a). 280.
78
Radoe Osdrisalich et Miothos Zurich, ambassiatores voyvode Juanis radossaui Paulovich, dobijaju 3.600 perpera pro tributo Canalis sex annorum finitorum die primo novembris
1444 (12. 7. 1445. g.), DAD, Diversa Notariae (dalje: Div. Not.), XXIX, 113. Uporedi:
M. 1935. 249. . 12.
79
C. 1964.a). 280.
80
(31. 5. 1446. g.), DAD, Lett. di Lev., XIII, 206. Uporedi: C. 1964.). 93.
26
Boris Nilevi,
Ivani Pavlovi.81 Nakon svadbenog ceremonijala, Toma i Katarina su otili

na jo jedan, u Mile na krunisanje.
Pomirenje kralja i Kosae donijelo je Bosni stanje reda. Vlastela se izmirila, a i poloaj prema vanjskom svijetu je uveliko popravljen. Toma je imao
dobre odnose sa Venecijom, a Stefan sa Turcima i Aragoncima. Zbog unutranjih borbi Maari su se zabavili u svojoj kui.
To e trajati dvije godine, za koje se ne zna nita o unutranjim sukobima
bosanskih velikaa.82 A onda poinje sve po starom, jer se nije dao zaustaviti
od kraja XIV vijeka zapoeti proces u kojem se vlasteoska mo i posjed ire
na raun svojih susjeda. Povod su loi odnosi izmeu Tomaa i despota ura oko Srebrenice. Stefan naputa kralja i prilazi despotu. Rat voen u jesen
1448. izmeu novoga hercega i Tomaa je obustavljen, ali samo privremeno,
do poetka sljedee godine. Kralj nastoji da dobije saveznitvo Venecije, ali
ne uspijeva. Protivnici ratuju krajem aprila ili poetkom maja negdje u blizini
Neretve. Bezbjednost stanovnika Drijeva je ugroena.83 Za saveznike Toma
ima ponovo Pavlovie, jer za Petra, mlaeg brata Ivanievog, postoji sigurna
vijest da je u proljee 1449. bio u neprijateljstvu sa hercegom.84
U ovoj 1449. godini Ivani je proslavio svoju svadbu. Republika je 26.
maja donijela odluku da prihvati njegov poziv u svatove i da mu se kao dar u
81
Miklosich F. 1858. 438-441; C. 1964.a). 281.
82
C. 1964.a). 288.
83
Isti. 1964.). 120.
84
Citiramo radi vee preciznosti iz doktorske disertacije S. irkovia (

- ) napomenu pod. br. 5, na str. 120: e quadragesime, . 2. 13. 1449. , ,
, ,
.
: [...] nos habemus guerram cum dicto voivoda /Pethar/.
, . ,

. ,
,
Lam. de foris (Lamenta de foris) XXII, 287-287v, 3. XII 1449. Cons. Minus (Consilium Minus)
XII (a ne XI kao u navedenom djelu opaska B.N.) 14 i 18 a tergo 7. V 1450. gdje se kae da je
sve bilo prole quadragesime [...] in locis de Juanis Paulovich propter discordiam que tunc erat
ipsum et chercech Stiepanum [ ...].
27
Boris Nilevi,
sviti pokloni 500 perpera.85 Da bi svadbu uveao, Dubrovnik e poslati i svoje

pifare i trumbetare.86
Kosaa se kasnije izmirio sa Ivaniem. On u Dubrovniku februara 1450.
trai ljekara za svoga sestria.87 Ovaj se ipak od bolesti, samo ne znamo koje,
nije mogao spasiti. Umro je u novembru88, u 27. godini ivota, relativno mlad
da bi se mogao vie iskazati. Neto ranije umrla mu je majka Teodora.89 Periodu bosanske istorije, u kojem je i kraj njene dravnosti ostali su da budu
sudionici Ivanieva braa, vojvoda Petar i knez Nikola.
Vojvoda Petar i knez Nikola Pavlovi
Uporedo s ratom izmeu kralja Tomaa i hercega javljaju se nesuglasice

izmeu Kosae i Republike sv. Vlaha. Zapleti nastaju oko grada Novog, gdje je
poslije duih priprema, marta 1449. godine poela da radi Stefanova tkaonica
i da se od tvrave stvara konkurentska varo Dubrovniku i Kotoru. Postupak s
Novim, te hercegove mjere u irem privrednom smislu, kao u trgovini stokom,
soli, poveanju prolaznih carina i uvoenju novih uslova za transport robe,
slamale su stari red obiaja i ugovora uvanih od primorskih trgovaca. Kada se
na ovo nadovezalo i ometanje trgovaca oduzimanjem robe, Republika je dobila priliku da zabrani kretanje svojim ljudima kroz njegovu zemlju. Odluka
o zabrani se donosi 18. jula 1450, da bi bila potvrena zadnji dan tog mjeseca
i ostala na snazi od poetka rata i za sav period neprijateljstva. 90 Obustava
trgovine je dobila karakter blokade. tetu je imao da podnosi Dubrovnik, jo
85
O ovome se raspravlja 24. maja: [...] qui nos invitat ad nuptias (24. 5. 1449. g.), DAD,
Cons. Rog., XI, 75, a potvruje 26. maja Cons. Maius, IX, 34-35 (26. 5. 1449. g.). Uporedi:
B. 1939. 140.
86
DAD, Cons. Rog., XI (27. 5. 1449. g.); Cons. Maius, IX, 35v (27. 5. 1449. g.). Uporedi:
B. 1939. 140.
87
[...] pro eundo ad medendum Juanis Paulovich (9. 2. 1450. g.), DAD, Cons. Rog., XI, 152;
(10. 2. 1450. g.), Cons. Maius, IX, 99v. Uporedi: C. 1964.). 120. . 5.
88
Republika alje jednog vlastelina: [...] pro morte Juanis Paulovich ad fratres suos (28. 9.
1450. g.), DAD, Cons. Rog., XI, 267. I hercegu je izraeno sauee (28. 11. 1450. g.). Isto.
268v. Uporedi: C. 1964.). 120. . 5.
89
[...] de visitando cum litteris nostris, scribendo filium domine Theodore, matris vayvode
Ivanis nuper defuncte, et etiam Stiepanum, chercech eius fratrem, condolendo se de morte
domine Theodore (27. 8. 1450. g.), DAD, Cons. Rog., XI, 232.
90
28
C. 1964.). 133.
Boris Nilevi,
vie herceg, jer opadanjem prometa na putevima kreu se krila razmahnute

mu privrede i prihoda, a uz to se preko njegovog teritorija odvijala i dubrovaka trgovina sa despotovim i turskim oblastima. Da su Dubrovani politiki
koristili ovu blokadu, pokazuje nain kako su pravili izuzetke. Sve do dana
najtee zategnutosti u toku rata odobravao se izvoz stvari za hercegov dvor.
Ivaniu Pavloviu, meutim, uskraivana je dozvola; kad je poslije njegove
smrti doao Petar Pavlovi, neki posebni razlozi su naveli Dubrovane da mu
odobravaju snabdijevanje.91
Da bi napao Dubrovnik, Stefan je morao paljivo pripremiti teren. Imao
je pouku iz historije rata Radoslava Pavlovia sa Republikom iz 1430-1432.
godine, kako se sukob, naizgled poseban, moe iskomplicirati do velike mjere.
Okolnosti su mu ile na ruku. U februaru 1451. na sultanski prijesto dolazi
ratoborni Mehmed II, budui osvaja Carigrada, od koga je herceg dobio do
poetka maja u korist neke privilegije protiv Dubrovnika. 92 Toma ratuje sa
despotom oko Srebrenice, a u centru mu zemlje, u Hodidjedu, vladaju Turci.
ura na turskom dvoru dobro stoji, ali loe sa Hunjadijem. Dubrovaka nada
Ugarska je zatrovana unutranjim borbama izmeu stranki Janka Hunjadija i
Ladislava Posmreta. Republika dri za legalne predstavnike Ugarske kraljevine Janka Hunjadija i Ugarski sabor, ali zato joj u raunici otpada hrvatski ban
Petar Talovac, koji je bio protivnik i Hunjadija i kralja Tomaa. Uz to, ukoliko
bi Maari neto poduzeli, herceg se nadao turskom reagovanju.
Dubrovnik, iako preputen sam sebi, nije klonuo duhom. Vlada 14. aprila
1451. nalae Sigismundu Guetiu da u traenju saradnje na putu ka ugarskom gubernatoru posjeti bana Petra Talovca i bosanskog kralja Tomaa.93
Kralju Tomau je, izmeu ostalog, imao savjetovati da bude u slozi i savezu sa
Petrom i Nikolom Pavloviem.94
91
Isto. 134. . 7. Zabrana Ivaniu: DAD, Cons. Rog., XI, 238v, 248v (12. 9. i 14. 10. 1450. g.).
Odobrenje Petru Pavloviu: Isto. 272 (15. 12. 1450. g.); Isto. XII, 4v (23. 1. 1451. g.). Sredinom
aprila 1451. uskratili su i Petru dozvolu za tkanine. Isto. 59 (19. 4. 1451. g.).
92
C. 1964.a). 288.
93
DAD, Lett. di Lev., XIV, 73-81 (14. 4. 1451. g.); Gelcich J. Thallczy L. 1887. 488-503.
94
Appresso a voi ser Sigismundo che debiate confortar lo prefate re che voglia esser in bon
acordio et union con Petar et Nicola Paulouichi (14. 4. 1451. g.), DAD, Lett. di Lev., XIV, 75.;
Gelcich J. Thallczy L. 1887. 492.
29
Boris Nilevi,
U junu je herceg uao u Konavle i osvojio ih, osim grada Sokola. Najamnike je, kao i Dubrovani, dovodio sa strane, iz Italije. Osim njih, u Kosainoj
vojsci su bili i njegovi vazali sa svojim odredima. Sa strane je hercegu dola u
pomo vojska Petra Pavlovia. Iza smrti Ivania ova familija pada jedno vrijeme u punu ovisnost od Kosaa i gubi prijanju ulogu u Bosni. Republika se 21.
juna alila Petru to daje Stefanu vojsku protiv nje, to je docnije Pavloviev
poslanik Vuk odbijao i molio da se ne oduzimaju batine u Dubrovniku. Republika mu nije vjerovala.95
U julu su Dubrovani i Stefan sklopili usmeno primirje, jer Republika
zbog elje za akcijama na duu stazu nije htjela da se napravi pismeni dokument o pregovorima. U to vrijeme po Stefana povoljna protivnika razjedinjenost na poetku rata poe nestajati, a time Dubrovnik dobi priliku za
konkretnije djelovanje na realizaciji sklapanja saveza. Hunjadi i despot su se
pomirili i postigli sporazum o braku izmeu njihovih familija, a posredovanjem Republike sklopljen je mir izmeu ura i kralja Tomaa nakon trogodinjeg sukobljavanja. Despot je Kosai krajem jula vratio sve povelje i ugovore u znak prekidanja odnosa. Republika 18. avgusta uputi Aloviza Guetia
bosanskom kralju s projektom ugovora o savezu protiv Stefana.96 Tomau e
se preporuiti da privue na svoju stranu Pavlovie.97 Meutim, u Tomaevoj
povelji Dubrovniku izdatoj u Bobovcu 18. decembra 1451. godine, gdje on
sklapa savez sa Republikom protiv hercega Stefana meu prisutnom vlastelom
ne vidimo Pavlovie.98
Dalje odnose izmeu Dubrovnika i Kosae odreivat e dogaaj od 24.
novembra 1451. kada je sklopljen mir izmeu Turske i Ugarske, koji je, izmeu ostalog, zabranjivao Stefanu da napada i uznemirava Republiku. To je
dobro za Dubrovnik, a nepovoljno za Kosau, jer taj ugovor ne utie na odnose meu turskim vazalima. U januaru 1452. u Dubrovnik je doao sultanov
poslanik Murat da vrati Republici Konavle. On posreduje za mir o kome je
napravljena i pismena isprava. inilo se da je rat zavren. Dubrovnik razoruava svoje brodove, ali najamnike u predvianju novih sukoba zadrava. Zai95
C. 1964.). 154. . 40.
96
DAD, Lett. di Lev., XIV, 87v-90v (18. 8. 1451. g.); C. 1964.). 161-162.
97
DAD, Lett. di Lev., XIV, 89v (18. 8. 1451. g.).
98
. 1934. I/1. 118-121.
30
Boris Nilevi,
sta, poslije odlaska Murata Stefan ponovo zaposjeda Konavle, a Dubrovani se

ale na Porti zbog njegovog postupka i trae novog turskog poslanika. I prije
nego to e se on pojaviti, 29. marta 1452. izbija due vremena pripremana
pobuna protiv hercega, kojoj je na elu njegov sin Vladislav. Poetkom aprila
sin-urotnik je zavladao cijelim Humom, osim Ljubukog. Dubrovani su se
dali na novano, vojno i diplomatsko pomaganje zavjerenika.
Stvoren je i savez izmeu Tomaa i Vladislava, te se oekivao dolazak kraljeve vojske i vojvode Petra Vojsalia u Hum.99 Sredinom aprila u Dubrovnik
dolazi novi turski poslanik, te herceg mora konano da vrati Konavle. Meutim, ni protivnicima hercegovim ne ide najbolje. Pojavljuje se razdor iji je
glavni uzrok bio u podjeli Stefanovih zemalja. Kralj Toma uz potporu Ivania
Vlatkovia eli da Blagaj postane njegov i od Vladislava trai taj grad. Ovaj
opet, da bi ga ustupio, traio je da ga Toma uini gospodarem oblasti od emerna do mora. Kralj je saglasan s tim, ali je problem u tome to je Blagaj u
oblasti Vladislavljevoj, te ovaj moe da ga preda direktno kralju, a oblast koju
je Toma trebao u naknadu da d ekala je osvajanje. Dubrovani su se angaovali da otklone uzroke nesporazuma time to bi oni preuzeli Blagaj i predali
ga kralju, ali po njegovom ispunjenju obaveza prema Vladislavu. To Tomaa
nee zadovoljiti i on 10. juna naputa Goricu i odlazi u Blato100, da bi 14. ili 15
juna dolo do nekakvog sporazuma izmeu njega, Vladislava i Ivania. Istovremeno je kraljev logor centar diplomatske aktivnosti, jer vidimo poslanstvo
iz Ugarske, poklisare Pavlovia i sultanovog sklava.101
Krajem juna u Dubrovniku se saznaje za dolazak novog sultanovog sklava, treeg po redu. Kad je prispio u Dubrovnik, s njim su bili poslanik despota
ura, jedan ovjek Pavlovia, i hercegovi poslanici.102 Cilj dolaska mu je u
ime izvrenja sultanove naredbe da Stefan nadoknadi ratnu tetu Republici
nanijetu od vremena ugarsko-turskog rata. Meutim, u zadatku kao da ne
uri. Stefanovi poslanici u toku pregovora naputaju Dubrovnik i time odugovlae sprovoenje nareenja.
Poslije dugih pregovora dolazi do mira. O tome herceg 10. aprila 1454.
99
C. 1964.a). 303-304.
100
. 1964.). 181.
101
Isto. 182.
102
DAD, Cons. Rog., XIII, 45v (3. 7. 1452. g.); Isto, 46v (4. 7. 1452. g.); C. 1964.).
183.
31
Boris Nilevi,
izdaje povelju, da bi Republika pred njim 4. maja proitala svoju. Tek su od

tada Dubrovani raunali da je mir sklopljen. Trogodinje ratovanje koje ih je
ekonomski iscrpilo suparnicima nije promijenilo granice.
Kada je dolo do mira izmeu Republike i hercega, stvorila se mogunost
i popravljanja odnosa izmeu Pavlovia i Dubrovnika. Jo prije, 26. oktobra
1453. Republika trai da vojvoda Petar Pavlovi poalje poslanstvo za obnavljanje prijateljstva.103 Senat 12. jula 1454. donosi odluku da se Pavloviima plati
interes od uloenog kapitala i tribut od tri godine koliko je trajao rat sa Kosaom104, a 15. su vojvoda Petar i knez Nikola potvrdili Republici njihov stari
dio Konavala sa Sokolom i Vitaljinom i Cavtatom, kao i povlastice o trgovini.105
Povelja je izdana u Dubrovniku sa dodatkom pisanim u Boru.106
Jakovu Buniu, dubrovakom poklisaru koji ide kod ugarskog gubernatora Janka Hunjadija i srpskog despota ura, Republika u naputku od 2.
novembra nalae da svrati kod Pavlovia, gdje e regulisati pitanja otete robe
i preporuiti im budunost trgovaca i trgovine dubrovake.107 Kod Hunjadija
i despota Buni, izmeu ostalog, treba da postigne da ovi, kada otpreme njihove poslanike imperatoru turskom, izmole da otpremi sklava kralju Bosne
i hercegu Stefanu i Pavloviu i drugoj gospodi Bosne u zapovijedi da imaju
paziti povelje i pisma i da ne ine novine protiv Republike i trgovaca.108
Republika alje 10. maja 1454. tri poslanika sa darovima i tkaninama, te
veim brojem muziara prema Sokolu, gdje se oekivalo da e biti obavljene
zajednike svadbe hercega Stefana i njegovog sina Vlatka. Nakon veselja su
dubrovaki poslanici Nikola Kabui i Mihailo Bucinjoli trebali da idu na
dvor Petra Pavlovia, koji se takoe enio i da u okviru toga dobiju zakletvu
103
[...] quod voyvode Petar mittat huc suos bonos homines pro loquendo nobiscum et pro
renovando amititiam et faciendo bonam pacem (26. 10. 1453. g.), DAD, Cons. Rog., XIII,
251. Uporedi: C. 1964.). 211. . 44. Ovo je kod prof. Sime irkovia u okviru
1454, a spada pod 1453. godinu.
104
[...] etiam diffalcandi tributum pro Canali pro tribus annis quibus habuimus guerram
(12. 7. 1454. g.), DAD, Cons. Rog., XIV, 72. Uporedi: M. 1935. 249-250. . 18.
105
. 1934. I/2. 148-151.
106
C. 1923. 18.; remonik G. 1952. 116-117.
107
DAD, Lett. di Lev., XIV, 157-157v (2. 11. 1454. g.). J. I/2. 566-567.
108
DAD, Lett. di Lev., XIV, 160 (2. 11. 1454. g.). J. I/2. 572.
32
Boris Nilevi,
kod potvrivanja privilegija i preporuku za trgovce.109 Kasnije se Petru Pavloviu rodio sin kome vie nee biti pomena u izvorima.110
Dok su na naem prostoru ratovali herceg Stefan Vuki i Dubrovnik, sultan Mehmed II je 1453. godine osvojio Carigrad. Slijedei sultanov pohod je
usmjeren protiv Smedereva i Beograda. Pripremajui se za njega, Mehmed II
je poetkom 1456, u odnosu na vazale, poeo da obnavlja obiaje koji su nekad vladali pod Muratom i Bajazitom. Tako je traio od kralja Tomaa 10.000
109
Commettemo cum el nome di dio et del glorioso maritre et pontifice misser sancto Biasio confaloner nostro che habiando levato el comiato dal signor cherzech cum li doi terzi
di fameglii et doi terzi di cavalli et doi terzi di la spexa et cum li piffari et trombeti dobiati a
dretura andar dove sentireti esser el suprascripto vaivoda Pethar Paulovich. Allo qual essendo
gionto presentata prima la lettera di credenza fareti el conveniente salute per parte del Rettor
et zentilhomeni. Poi direti como seti mandati ad allegrarse cum luy ad questa soa allegreza
et noze et cerca questo facto usareti quelle parole le qual se convignerano fazendo commemoratione della bona amicicia tra la signoria nostra et li soi precessori. Et etiam fazendoli et
dandoli la bundictione como se suole in simili casi. Per lo simile vi amorezareti cum conte
Nicola fratello del ditto vaivoda Pethar. Mandenove el dono el qual era comprato per conte
Vladissavo zoe tanti panni quanti donasti al conte Vlatcho el qual dono presentareti al ditto
vaivoda Pethar quando el sentera in tavola cum la noviza el primo disnar da puo che sereti
gionti della. Insuper attendereti cum el ditto vaivoda Pethar et cum conte Nicola suo frar che
vogliano sacramentar lor et lor gentilhomeni li quali se troverano della per confermatione
del privilegio el qual ne fexe el suo ambassador del qual privilegio vi mandemo una copia per
vostra instructione et diceti che avanti non havemo mandato per far questi sacramenti prima
per molte infermita, le qual lanno passato forno nella citta nostra ulterius le divisione le qual
erano tra noy et lo signor cherzech. Cercha queste caxone, zoe del cortizar presentar et far
la confirmatione delle poveglie stareti apresso el ditto vaivoda Pethar. Da 4, 5 in 8 zorni in
liberta vostra poy recommandando li merchandanti nostri levareti lo comiato et tornarete a
casa. Et sello ritorno schontrasti cherzech cum li fioli voltative alloro et salutateli per parte nostra [167] Item al ditto vaivoda Pethar direti che essendo venuto a noy el suo ambassador ad
significarne de queste soe noze et ad convitarne ad esse noze noy fossemo molto allegri della
consolatione sua et di bona voglia acceptassemo di mandar li ambassiatori nostri. Ma perche
la cossa e stata presta non possando noy cussi presto provedi di altri ambassadori deliberassimo mandar voy per alegrarse cum luy ad questa soa consolatione et fargli quello honor che
se conviene tra li boni amixi. Item siando confermata la poveglia cum opportuni sacramneti
da poy lo pregareti chel voglia pagar a Marini de Buchia et ad altri nostri quello che debono
haver da lui et etiam vi agravareti della morte di Vlacussa Pelliozich et pregrati da puo chel
ditto Vlacussa ha persa la vita esso vaivoda voglia proveder che al mancho sia restituito el suo
haver perche tal haver e di altri mercadanti nostri li quali dovevano haver da esso Vlacussa
[167v] (30. 5. 1455. g.), DAD, Lett. di Lev., XIV, 167-167v.
110
Prima pars est de donando Pauco Mircouich, Bosidaro diach ambassiatoris hercech Stiepani et Pauco filio voivode Pethar Paulovich (20. 2. 1459. g.), DAD, Cons. Maius, XI, 97v.
33
Boris Nilevi,
tovara namirnica, od hercega Stefana 8.000, a od Petra Pavlovia 4.000, te da

se lino sa vojskom pridrue pohodu. Od Tomaa je jo zahtijevao da mu preda etiri svoja grada i to Bistriki u Livanjskom polju, strateki vaan za prodiranje u Dalmaciju, drugi na putu za Ugarsku i dva u srcu Bosne. Odgovor
sve trojice bio je isti da e plaati uobiajeni danak kao i ranijim carevima.111
U vrijeme ove vojne Dubrovnik nije bio neposredno ugroen od Turaka.
Republika sa strane prati turske pripreme i o tome izvjetava Ugarsku. Meutim, dogaaji koji dolaze dovode do napetosti odnose izmeu turskih vlasti i
dubrovakih trgovaca. Turci zauzimaju teritoriju despotovu. Republici se putevi tamo zatvaraju. Ta nesigurnost je i u Bosni, kako zbog sukoba izmeu hercega i Ivania Vlatkovia, ,
,
.112 Uopte, u
odnosima Bosne sa Republikom sv. Vlaha permanentno je dominiralo pitanje
oduzetog srebra i sigurnosti puteva. Dubrovani uviaju da bezbjednost trgovaca u unutranjosti zemlje zavisi na prvom mjestu od Turaka.

,
.
.

.113 Dubrovani su odluili 6. aprila 1456, jo neobavijeteni o pozadini zapljene, da zamole turskog
poslanika da posreduje kod vojvode Petra Pavlovia i da vrati srebro i dukate
dubrovakim trgovcima koje im bijae oduzeo.114 Krivice je bilo i na dubrovakoj strani, jer pojedini trgovci Republike koristili su smutno vrijeme da se
obogate na bilo koji nain.
Dubrovani su dopadali i turskog ropstva, mada nisu ratovali s Turcima.
Svaka osmanlijska provala na teritoriji Republike zavravala se odvoenjem
ljudi i stoke. U ropstvo se Turcima moglo dopasti indirektnim putem, kao u
111
C. 1964.a). 311.; . 1964.). 227.
112
. 1952. 141.
113
C. 1964.). 233.
114
DAD, Cons. Rog., XIV, 280v (6. 5. 1456. g.). Uporedi: B. 1940. 520.; .
1952. 141.
34
Boris Nilevi,
sluaju Radovana Milatovia, koji je 1457. godine tuio petoricu Pavlovievih

ljudi da su ga na putu opljakali, a onda prodali Turcima.115
Poslije pada Carigrada i Srbije postalo je jasno da je Bosna na redu. U
njoj e poeti rad na slozi. Neki feudalci koji su se ranije oslanjali na Turke,
kao na primjer herceg Stefan Vuki, trgnut e se i pomiriti s novim kraljem
Stefanom Tomaeviem. Inae, i Tomaevi je gledao da se sa svojim protivnicima izmiri. Tako vjenom pretendentu na bosansku krunu Radivoju 18.
septembra 1461. godine u Bobovcu izda ispravu kojom potvrdi sve zemlje i
gradove podijeljene mu jo od kralja Tomaa. Povelju potvrdie herceg Stefan
sa sinovima, te vojvode Petar Pavlovi, Pavao Klei, Ivani Vlatkovi, Pavao
ubreti i drugi.116 Zadrat emo se na pitanju autentinosti ove darovnice
sadrane u Fojnikoj i Lavanskoj hronici.
, ,
.
,
, , .
: (
XVII ) ( XVIII .).
, ,
(. ).117
Evo kako fra Julijan Jeleni gleda na 18. septembar 1461. godine, ali kao na
prilog podreen koncepciji socijalnog i politikog djelovanja bosanskih franjevaca za Boga, svoga vladara i narod: Okolnost, da je posljednji bosanski
kralj prije turske navale s momi sv. Luke i kraljicami odpremio iz Jajca u Dalmaciju i nekoliko franjevaca, te da su obje potraile gostoljublje kod franjevakog reda, svjedoi kojim je duhom disao i onaj zadnji ogranak narodne dinastije
i kako je uskim vezom bio skopan s franjevakim redom. Ove rijei naega Batinia potvruje i ona iz 1461. darovnica Stjepana Tomaevia, kojom ovaj svoga
strica radivoja obdaruje s gradom Komotinom, gorom Bocem itd., te ga sa svim
njegovim posjedima predaje pod zatitu u ruke mnogopotovanom u Isuskrstu
115
M. 1967.a). 120.
116
Truhelka . 1909. 446-448.
117
C. 1964.a). 13. Uporedi: B. 1940. 11.
35
Boris Nilevi,
fratru Filipu vikaru bosanskom.118 Neki ovu darovnicu, koja se u bosanici i u

Fojnikoj i Lavanskoj hronici nalazi, dre sumnjivu. Nu s tim se puno ne slabi
naa tvrdnja, jer, ako bi i bila lana, ipak se je morala osnovati na odnoajima
bosanskih franjevaca i kralja Tomaevia.119 Mi ovo shvatamo kao falsifikat, ali
i pretpostavljamo da se sve tako moglo i desiti, jer je sva situacija onovremenu
Bosnu upuivala na mudriji politiki kurs.
Vojvodu Petra Pavlovia ponovno susreemo kraj Tomaevia kada
se ovaj krunisao u Jajcu 17. 1461,
II
.120 Da se Sabor sastao, pokazuje nam Tomaevieva
povelja data Dubrovanima 23. novembra kojom im potvruje Nove zemlje,
Konavle i trgovake povlastice i na njoj imena osam velikih vojvoda, predstavnika najjaih familija iz raznih krajeva do tada, koliko znamo diplomatiku
istoriju Bosne, najvei broj.121 Nije bilo samo u pitanju to to se na glavu bosanskog kralja prvi put stavlja kruna poslata iz Rima, ve i zbijanje u atmosferi
dolazee opasnosti.
Kada se ovako otvoreno pristupalo Zapadu, trebalo se i osigurati kod njega. Kralj i Stefan trae pomo i sklonita kod Mletaka, dok se vojvoda Petar
Pavlovi obraa Dubrovakoj republici. Ova mu 19. decembra odbija zajam
od 1.000 dukata122, a poetkom juna 1462. majstora za bombarde i baliste.123
Republika sv. Vlaha je vjerovatno iz straha od Turaka ove molbe odbijala.
Nadajui se pomoi hrianske koalicije koju je organizovao papa, Stefan
Tomaevi je otkazao plaanje danka sultanu. Ali, kad se ta vanjska potpora pokazala vie kao fiktivna, kralj se obraa Porti s molbom na primirje od
15 godina, to ova njegovim poslanicima i obeava, krijui stvarnu namjeru sultanovu da osvoji Bosnu. Tako e i biti. Nekoliko dana poslije odlaska
118
Jeleni J. 1912. 93-94.
119
Isto. 94. nap. 1.
120
M. 1955. 37.
121
. 1934. I/2. 162-165.
122
[...] respondendi Radiz Boganouich ambassiatori voyvode Pethari Paulovich se excusadi

pro mutuo ducatorum mille (19. 12. 1461. g.), DAD, Cons. Rog., XVII, 36v.
123
[...] litteris habitis a voyvoda Pethar Pavlovich pro requisitione, quam fecit de uno magistro bombardarum et balistarum, se excusando (4. 6. 1462. g.), DAD, Cons. Rog., XVII, 97.
Uporedi: M. 1934. 81.; B. 1940. 574. . 3.
36
Boris Nilevi,
bosanskog poslanstva krenuo je sultan Mehmed II s vojskom preko Skoplja,

Kosova i Sjenice za njim i poetkom maja 1463. stigao u oblast Pavlovia i
Kovaevia, pa odatle brzim marom u Gornju Bosnu i Klju na Krajini. Na
putu osvojenja isjekao je mnogo plemstva zajedno sa Stefanom Tomaeviem,
da bi se 7. jula naao ponovo u Sjenici, a 17. u Skoplju. Kako su zavrili Petar i
Nikola Pavlovi? Sudbina im je prilino nepoznata. Petar se zadnji put spominje 4. i 7. februara prilikom nagraivanja njegovih sviraa koji su poastvovali
Dubrovnik za praznik Sv. Vlaha.124 Kada je Mehmed II zauzeo Bosnu, prvo je
naiao na oblast Pavlovia. Da li je tu bilo otpora i kako su se oni ponijeli, to
ne znamo. Jedino je sigurno, na osnovu Dubrovakog arhiva, da se oni poslije
1463. vie ne spominju, osim u sluajevima njihove zaostavtine i konavoskog dohotka koje je Turska traila od Republike sv. Vlaha, to emo kasnije
pokazati. Vojvodi Petru i knezu Nikoli ne zna se ni grob.125 Njihovo podruje,
kao i ostali dio Bosne i kasnije Hercegovine, ulo je u sklop Turskog imperija.
Navest emo i domiljanja raznih istoriara o posljednjim danima ove porodice. Kod jednih prevladava miljenje da je sultan prilikom zauzimanja Bosne
posjekao obojicu126, a drugi, prilino oslonjeni na turske hroniare Aik-pau
i Dursun-bega, samo jednog, ali kojeg?127
Pavlovia zemlja
Historijsko-geografskim pitanjem lokalizovanja opsega i granice oblasti

Pavlovia bavili su se Vladislav Skari, oko Mazali i Hazim abanovi.128 Mi
emo ovdje uglavnom omeivati teritorij ove porodice u vremenu njene propasti.
Njihovi preci su poeli iz predjela gdje je dananji rogatiki kraj, ili u irem smislu, oblast od Sarajeva do Drine i od Spree do rijeke Prae, to e
predstavljati njihovu, mogli bismo rei, i geografski prirodnu zemlju, do kul124
DAD, Cons. Rog., XVII, 179 (4. 2. 1463. g.); Cons. Maius, XII, 115 (7. 2. 1463. g.).
125
Mazali . 1942. 83.
126
K. 1952. 393.; Skari V. 1930. 10.; ubrilovi V. 372-273.; Historija naroda Jugoslavije I. 1953. 609.
127
B. 1940. 556; .1940. 596. 614; Mazali . 1942. 48-49; abanovi H.

1959. 39; Handi A. 1975. 329.
128
B. 1922. 184-188; Mazali . 1942. 31-94; Isti. 1949/50. 219-223; abanovi H.

1958. 177-220; Isti. 1959.
37
Boris Nilevi,
minacionog perioda kada je Pavle Radenovi pobijedio Sankovie i osvojio:

Trebinje, Bileu, Klobuk sa upom Vrm i Konavle. Za Radoslava poinje osipanje ovog prostranstva prodajom Konavala 1426. godine Republici sv. Vlaha
i osvajanjima od strane Stefana Vukia i Turaka. Stefan mu je na jugu poev
od zauzimanja Trebinja sa okolnim upama 1438. prisvojio sve, osim Klobuka
i katuna vlaha urovia. Kosaa e dobiti Klobuk po Radoslavljevoj smrti, a
na osnovu ugovora u proljee 1442. sa Teodorom i Radoslavljevim sinovima,
dok e jedino Vlasi urovii ija su se sela nalazila iznad Rijeke dubrovake,
ostati do kraja u vlasti Pavlovia.129 Kao minimalni ostatak u Primorju, istina
drugog karaktera, mogla bi se uraunati zemlja koju su Pavlovii kao dubrovaka vlastela dobili u Konavlima pri podjeli ovih 1427, te njihovih Planina
1442. godine.130
U Bosni ostaje pitanje Olova, glavnog posjeda Pavlovia i vremenska granica uspostavljanja dvovlaa izmeu njih i Turaka u Vrhbosni.
Nema podataka koji bi govorili o rudarskoj aktivnosti na teritoriji Kosaine zemlje, a on ipak izvozi olovo u Dubrovnik, Veneciju i Apuliju. Profesor
Sima M. irkovi je vjerovanja da je Stefan do njega dolazio kupovinom kao
i drugi trgovci i pretpostavke o ubiranju dijela olovske carine zasnovane na
osnovu povelje kralja Fridriha III iz 1448. godine, gdje se Stefanu pri potvrdi posjeda iza svih gradova spominje na kraju i dominium Czarina Olofska.131
Pretpostavci je korijen i u vojnopolitikom odnosu snaga. Ako je Sandalj jo
u vremenu kada su Pavlovii bili daleko snaniji uspio da obezbijedi ubiranje
dijela prihoda olovske carine, zato to ne bi mogao i Stefan Vuki, naroito
za Petra i Nikole Pavlovia, s kojima, po prof. irkoviu, ova familija pada
gotovo u vazalni poloaj prema Kosai: davali su mu vojsku u ratu sa Dubrovnikom i ostali zavisni sve do svoje propasti.132
Poi emo drugim putem, oslonjeni na sumnju dr. Mihaila Dinia, koju i
prof. irkovi iznosi.133 To to je Olovo prilino udaljeno od hercegovih zemalja nije znailo da sa Kosaama nije imalo nekog dodira. U srednjovjekovnoj
129
M. 1940. 167-168.
130
Godine 1427. dobio je vojvoda Radoslav 19, a Ivani sa braom Petrom i Nikolom 1442.
godine 5 etvrtina. Uporedi: P. 1926. 58. . 58.
131
C. 1964.). 138-139.
132
Isto. 139.
133
M. 1940. 234; C. 1964.). 139. . 101.
38
Boris Nilevi,
su Bosni po nekom pravilu na nekim mjestima susjedne velikake familije

imale pravo da dijele carine. Tako je u Drijevima Sandalj Hrani kao vlasnik
trga uzimao polovinu carine, a drugu su dijelili Pavlovii i Radivojevii. Tako
je bilo i sa Olovom, gdje se Sandalj spominje kao suvlasnik te carine prvi put
1418. godine.134 Po izmirenju Kosaa i Pavlovia nakon Konavoskog rata Radoslav je ponovo uivao etvrtinu drijevske carine, te je vjerovatno i u Olovu
ostalo po starom, sve dok Stefan nije istisnuo Radoslava iz Drijeva i primorja.
.135 Ivani je neovisan o Vukiu. Svaki kraljev rat
protiv njega on aktivno podrava. Njegove i brae mu Petra i Nikole razrjenice rauna Dubrovanima Niki i Maroju Buniu iz 1447-1448. godine
pokazuju da su Pavlovii drali olovsku carinu.136 Ona povelja Fridriha III iz
1448. godine vie reflektuje elje hercega Stefana nego faktino stanje. Pomena olovske carine u Stefanovim rukama, osim ovdje nema ni u vremenu hercegovog rata sa Dubrovnikom, kada su mu Petar i Nikola davali vojsku, a ni u
godinama koje slijede do pada pod tursku vlast.137
Za pitanje vremenske granice uspostavljanja dvovlaa izmeu Pavlovia
i Turaka u Vrhbosni stoji na raspolaganju turski defter iz 1455. godine, koji
predstavlja sumarni katastarski popis oblasti kojom je tada upravljao Isa-beg
Ishakovi. On je znaajan po tome to prvi popisuje Bosnu, istina jedan njen
dio, to spada meu najstarije sauvane turske katastarske popise naih zemalja i dozvoljava da upoznamo pojam, postanak, teritorijalni opseg, naselja,
unutranje stanje i ureenje Bosanskog krajita prije pada cijele Bosne pod
tursku vlast.138
U pojmovnom smislu Bosansko krajite je teritorij grada Hodidjeda i
upe Vrhbosne kojim su Turci ovladali prije pada Bosanskog kraljevstva pod
tursku vlast i osnivanja Bosanskog sandaka. Vrijeme postanka mu je proljee
1448. godine, kada je izvrena turska provala od koje datira njihova defini134
M. 1940. 234.
135
Isto.
136
. 1934. I/2. 110-111.
137
[...] de Olovo partium Bosne teritorii voyvode Pethari Paulovich et comitis Nicole eius
fratris (10. 7. 1462. g.), DAD, Duversa Notariae (dalje: Div. Not.), 78v; C. 1964.).
139. . 101.
138
abanovi H. 1958. 177.
39
Boris Nilevi,
tivna vlast u ovom kraju. Da je ta stalnost bila prije uspostavljanja, ostavila bi

traga u ovom defteru. Prvobitna teritorija ovoga krajita je grad Hodidjed sa
bliom okolinom, po kojem se ovaj vilajet najprije i nazivao. Sem ovoga naziva u izvoru iz 1455. godine postoji jo jedno tursko ime za Bosansko krajite;
Vilayet Saray-ovasi (Vilajet Sarajevsko polje), koje je mlae od prvog i korijen
vue od Sarajeva, novog politikog centra toga vilajeta.139 Defter pokazuje da
se ovo krajite do 1455. proirilo na cijelu Vrhbosnu, tj. cijelo Sarajevsko polje
i okolne planinske predjele. U okviru vilajeta postojale su dvije vrste naselja
sa razliitim dravnopravnim poloajem i feudalnim drutvenim odnosima.
U jednima je bila puna turska vlast, a druga su i dalje u vlasti Pavlovia, a
koncentrisana u maloj upi Tilavi. Njihov broj je iznosio etrdeset sela sa: 88
kua raje, 46 kua vojnika, 2 kue badara.140 Za njih su Pavlovii plaali godinji tribut u iznosu od 300 dukata. Spadala su u has Isa-bega Ishakovia.
Ispred popisa sela te nahije Tilave nalazi se naslov: nahija Tilava pripada
zemlji Pavlovia (Vilayet-i Pavlo)141, a zatim biljeka: Pavlovi (Pavlo-oglu)
jo od Ishak-begovih vremena dri (tu nahiju) pod zakup za 300 dukata (filuri) godinje.142
Iz ovog izvora saznajemo da je u Bosanskom krajitu 1455. godine postojala posebna nahija koja se zvala Tilava, koja je i ranije u Vrhbosni postojala
kao mala upa. Zatim, ta nahija pripada zemlji Pavlovoj, tj. zemlji Pavla Radenovia Jablania, za koga se, kao i za sinove mu, u historijskoj nauci redovno
uzima da im je pripadala prije turskog osvajanja, ne samo Tilava nego i cijela
Vrhbosna. Ovaj e defter to i potvrditi. Kada kae da nahija pripada zemlji
Pavlovoj, onda je pouzdano da je bila plemenito Pavla Radenovia, a da je
Pavlovi dri pod zakup jo od Ishak-begovih vremena dokazuje da su mu
i sinovi drali Tilavu. Postavlja se pitanje pripadnosti ostalih dijelova upe
Vrhbosne. Podaci ovoga turskoga popisa daju nam mogunost da i to pitanje pomaknemo sa mrtve take. Vidjeli smo da su sela nahije Tilave u ovom
popisu popisana zasebno kao neki corpus separatum u upi Vrhbosni i da su
ona imala poseban dravnopravni poloaj. Kada pogledamo koja su sve sela
139
Isto. 183-184.
140
Od toga su 22 sela bila naseljena, a ostalih 18 pusta, zapustjela. Isto. 204. i 216.
141
Isto. 184. i 215.
142
Isto.
40
Boris Nilevi,
upisana u nahiju Tilavu, vidimo da ta nahija nije predstavljala nikakvu geografsku cjelinu, nego skup sela kojih je bilo na skoro svim perifernim takama velike upe Vrhbosne i da je tim selima bio okruen i sam grad Hodidjed.
A kad su sva ta sela spadala Vilayetu Pavlo i kad su ih 1455. godine drali Pavlovii, nema nikakve sumnje da je ranije, prije turskih osvajanja, cijela
upa Vrhbosna pripadala zemlji Pavlovia.
to se tie prisutnosti grada Hodidjeda i upe Vrhbosne u poveljama o
hercegovim posjedima, mislim da se to moe objasniti na taj nain da su Turci
bili oduzeli jedan dio te upe od Pavlovia. Kako ga nisu mogli sami drati,
oni su ga dali svome vazalu hercegu, pa se tako naao u popisu njegovih posjeda. Tako je herceg doista drao dio ove upe sve dok ga nisu definitivno posjeli
Turci. Kako god bilo, sasvim je sigurno da ni tada Pavlovii nisu izgubili sve
posjede u Vrhbosni i da su oni neke posjede drali i u vrijeme kad su Turci
definitivno zavladali Vrhbosnom. Samo su oni za te posjede plaali Turcima
godinji tribut od 300 dukata i to jo od Ishak-begova vremena.143
Kada je uspostavljen taj tributarni odnos? Najvei raspon za datiranje
toga dogaaja jeste vrijeme od 1415, kada su Pavlovii postali kletvenici sultanovi, do 1443. godine, kada je Ishak-beg umro. Najmanje je vjerovatno da
je taj odnos uspostavljen prije 1420. za Petra Pavlovia; moda se to desilo za
Radoslava, prije 1427, ali je najvjerovatnije da je to bilo poslije 1435, a svakako
prije 1439. godine, jer se poslije te godine Ishak-beg nije mijeao u bosanske
odnose direktno, nego njegov sin Isa-beg.
Svakako je u isto vrijeme kada je uspostavljen ovaj tributarni odnos herceg Stefan postao gospodar Hodidjeda i veeg dijela upe Vrhbosne, te su se
oni tako 1444. i 1448. godine nali meu njegovim posjedima. Tako je ostalo
sve do 1448. godine, kada su Hodidjed i pola upe Vrhbosne zaposjeli Turci,
dok je nahija Tilava i dalje ostala u rukama Pavlovia.144
Teritorija Pavlovia u vrijeme njenih posljednjih predstavnika obuhvatala
bi ove upe i gradove: Viegrad, Dobrun, Hrtar (trg i upu), Brodar, Bora sa
Rogaticom, Prau sa Novim ili Pavlovcem, Studenu ili Kamensku, Volujak,
Glasinac ili Mokro, Pale, cijelu Romaniju i Olovo. Za neke emo dati podatke.
Viegrad se u pisanim dokumentima prvi put spominje 1407. godine.145
143
Isto. 186-187.
144
Isto. 187-188.
145
Kreevljakovi H. 1971. 505.
41
Boris Nilevi,
Turci su ga drali prije pada Bosne, jer poetkom 1462. postoji Viegradski
kadiluk.146 Kao sjedite kadiluka kome su pripadali Rogatica i Glasinac on e
ostati do 1565. godine.147 Turci su u njemu drali svoju strau od zauzea pa
sve do 1838.148
Dvadesetih godina XV stoljea spominje se locus Dobrun (Sotto Dobrun),
to bi znailo da je tu postojao i istoimeni grad.149 Nekada je pripadao srpskoj
dravi. Knez Lazar ga je zauzeo u borbi protiv upana Nikole Altomanovia.150
Nalazio se na Rzavu, istono od Viegrada. Preko njega su putovali trgovci
idui iz Bosne u Srbiju ili obrnuto. U blizini mu je bila i varo Priboj.
Grad Brodar lei na brijegu iznad lijeve obale Drine i to iznad ua Lima
u Drinu. Spominje se 29. septembra 1442. godine kao grad Ivania Pavlovia,
kada ovaj potvruje trgovake povlastice i upu Konavle Dubrovanima na
planini Bujaku prema naem gradu Brodaru.151
Bora je, uz Bobovac i Jajce, najvei grad srednjovjekovne Bosne.152 Nalazi
se u blizini eljeznike stanice Mesii-Rogatica. Do velikog sjaja podigao ga
je Radoslav Pavlovi. On je mjesto gdje se izdaju povelje, gdje dolaze trgovci
kojima je to i pogodan poloaj za daljnja putovanja u sjeveroistonu Bosnu.
To je i kulturni centar velikog dijela Bosne. Njegove ruevine vide se i danas.
Praa se javlja u izvorima 1244. godine. U jednoj povelji ugarskog kralja
Bele IV iz 1244. spominje se comitatus Berez s Praom. Pripadala je upi
Bora.153 U dubrovakim izvorima se spominje 1336.154 Pavlovii su je dobili
poslije Tvrtkove smrti. Od druge polovine XIV vijeka razvija se u znaajan
trg na kome dubrovaki trgovci kupuju razliitu robu, a najvie so i tkanine.
Domai svijet trguje olovom iz oblinjeg rudnika. Preko mjesta Prae vodio
146
abanovi H. 1959. 129-130.
147
Kreevljakovi H. 1971. 505.
148
Isto.
149
abanovi H. 1959. 131.
150
Vego M. 1957. 32.
151
. 1934. I/2. 103.
152
Aneli P. 1962. 163.
153
Kovaevi D. 1965.a). 579.
154
Vego M. 1957. 96.
42
Boris Nilevi,
je trgovaki put iz Gorada u Mokro i Vrhbosnu.155 U blizini je podignut grad

Pavlovac, koji je imao i svoju varo (podgrae). Nekada se zove i Novigrad, a
njegovo podgrae Podnovi.156
Olovo se nalazi na lijevoj obali Krivaje. Etimologija naziva je najbolji svjedok bogatstva njegovih rudokopa. Poinje da radi u drugoj polovini XIV vijeka. Dubrovaki izvori ga spominju prvi put 1382.157 U poetku je bilo u vlasti bosanskih kraljeva, da bi poslije Tvrtkove smrti prelo u ruke kneza Pavla
Radenovia, te ostalo u rukama njegovih nasljednika do pada Bosne. Po turskom osvajanju, olovski rudnici su postali carski. Dubrovani su ivjeli u njemu kako za domae tako i za strane vladavine i bili su esto zakupnici carine.
Turci su prije pada Bosne osvojili i Romaniju. To se vidi iz jednog zemljinog spora 1525. godine kada su seljaci sa ove planine na sudu izjavili da je taj
kraj osvojio Isa-beg.158
Poslije pada Bosne spomen na Pavlovia zemlju ostat e jo dugo zahvaljujui turskom obiaju da novoosvojenim krajevima daju nazive po imenima
ili zvanjima gospodara njihovih, te naroda koji su tu ivjeli. U godini osvojenja Bosne oni su zemlje kralja, oblasti Pavlovia i Kovaevia i okupirani
dio hercegove zemlje pretvorili u vilajete, koje su spojili sa ranijim vilajetima u Rakoj i Bosni i od itave teritorije osnovali Bosanski sandak.159 Oblast
Pavlovia, kojoj su vratili raniji vilajet Viegrad, predstavljala je zaseban vilajet
koji su nazivali Vilayet-i Pavli, Vilayet-i Pavli-ili, Pavli-ili Vilayeti, odnosno u
svojim dokumentima na naem jeziku Zemlja Pavlovia.160 Ona je bila podijeljena na nahije: Viegrad, Dobrun, Hrtar, Brodar, atlada (=Praa), Bora,
Studena, Volujak, Glasinac ili Mokro, Pale i Olovci. Vrhbosna je i dalje predstavljala zaseban vilajet Vilayet Saray-ovasi. Teritorijom Pavlovia upravljao
je Mehmed elebija, sin Isa-bega Ishakovia, koji se 7. oktobra 1466. godine u
dubrovakim aktima spominje kao gospodar zemlje Pavlovia.161 Mehmed je
155
Isto.
156
Isto. 183.
157
Kovaevi D. 1965.b). 381.
158
abanovi H. 1959. 129. nap. 45.
159
Isto. 39.
160
Isto. 116.
161
Prima pars est de donando Zalapie filio voyvode Exebeghi domino teritorii de Paulovich
43
Boris Nilevi,
1469. godine vrio dunost sandak-bega bosanskog, a gospodarenje zemljom

Pavlovia prepustio je mlaem bratu Ali-begu.162 Oblast Pavlovia se spominje
i u XVIII vijeku, kao nahija Pavle, prilikom popisa bosanskih spahija iz 1711.
godine, kada je Turska vodila rat sa Rusijom. U njoj su upe: Bora, Brodar,
Dobrun, Viegrad, Hrtar, Vratar, Studena, Olovci i Osat.163
***
Ekonomsku sferu ivota Pavlovia treba posmatrati na prvom mjestu u
odnosima sa Dubrovnikom, koji je svojom ulogom ispunjavao gotovo cijeli
privredni prostor tadanje Bosne. Pavlovii su, kao i druge krupne velikake
porodice, od svoje oblasti stvorili samostalnu politiko-ekonomsku domenu i
ako je Republika eljela da ima stvarnu garanciju slobode trgovine na njihovoj
teritoriji, trebala je da posjeduje vlasteosku povelju. Centralni akt poslije Tvrtkove smrti nije najsigurniji.164 Uzajamna privredna nadopuna i Pavloviima i
Dubrovniku uinila je ivot bogatijim i sigurnijim.
Povelje koje, izmeu ostalog, reguliu trgovinske odnose i trgovinsku slobodu su Ivanieva od 29. septembra 1442.165 i Petra i Nikole od 15. jula 1454.
godine.166 Druga je interesantnija po tome to dotie pitanje stava prema trgovcima i njihovoj robi u sluaju to bog ne da eventualnog ratnog sukoba
izmeu Pavlovia i Republike, kada rat zaboravlja principe mira. Odredba im
daje rok od 6 mjeseci da sa robom napuste protivniku zemlju.167 Takva su
obeanja u srpskoj dravi nekad davali car Duan i car Uro.168 Ne prenosi li
ova vlastela odredbe tih ranijih povelja, ili su im prilike nametnule taj rok?
U neposrednoj trgovinskoj razmjeni sa Dubrovnikom Pavloviima je
(7. 10. 1466. g.), DAD, Cons. Rog., XIX, 123v. Uporedi: Truhelka . 1911. 340; B.
1940. 617; abanovi H. 1952. 180.
162
abanovi H. 1959. 129-130.
163
Skari V. 1930. 1-10; Skari V. 1937. 37.
164
Kovaevi D. 1961. 48.
165
. 1934. I/2. 100-104.
166
Isto. 148-151.
167
Isto. 150. Uporedi: M. K. 1948. 57.; Kovaevi D. 1961. 48.
168
M. K. 1948. 57. /A i bosanski ban Stjepan/ . 1929. I/1. 44.
44
Boris Nilevi,
uvozna mo jaa od izvozne. To pokazuje graa Dubrovakog arhiva. Uvoz,

koji je kupovina razne vrste robe (tkanina, papira, srebrenine, soli), pojaavaju
i pokloni, kao na primjer tkanine za koje su oni kao i ostali bosanski feudalci
i vladari jako zainteresovani.169
Tkanine, koje su skupocjene i koje ne moraju biti samo dubrovakoga porijekla, Pavlovii nabavljaju 1447,170 1450.171 i 1451. godine.172 Senat 20. oktobra
1450. dozvoljava Ivaniu kupovinu papira173, a vojvodi Petru sljedee godine.174
Srebreninu Ivani nabavlja 1450. godine.175 Pitanje soli se spominje u 1454,176
1455.177 i 1459. godini.178
U Dubrovnik se izvoze rudarski proizvodi. Senat odobrava Petru Pavloviu, njegovoj eni Mariji i bratu da mogu dovesti plumbum, aut aliud videlicet
aurum, argentum, aut zoyas.179
Sa trgovinom se uporedo razvijaju i carine, koje su postale veliki izvor prihoda, nekada iskljuivo vladara a sada i krupnih feudalaca. Njihovo davanje
pod zakup, to je unosan i rentabilan posao, postalo je obina pojava. To rade i
Pavlovii, to vidimo na primjeru Olova, koga su prepustili Republici. Ugovor
169
Kovaevi D. 1961. 180.
170
Nabavljaju ih braa Ivani i Petar Pavlovi, (20. 5. 1447. g.), DAD, Diversa Cancellariae
(dalje: Div. Canc.), LX, 159v; Kovaevi D. 1961. 101. nap. 21.
171
Dozvoljava se izvoz sukna i druge robe za 300 dukata poslanicima vojvode Petra Pavlovia,
(15.12. 1450.g.), DAD, Cons. Rog., XI, 273.
172
Dozvoljava se izvoz sukna i druge robe u vrijednosti od 350 dukata, za curia vayvode
Petar et comitis Nicole (26. 3. 1451. g.), DAD, Cons. Rog., XII, 38.
173
DAD, Cons. Rog., XI, 252v (20. 10. 1460. g.). Uporedi: Kovaevi D. 1961. 184.
174
Kovaevi D. 1961. 184. nap. 147.
175
Isto.
176
[...] posendi respondere litteris voiivode Pethar Paulovich et offferendi dicto voivode Pethar Paulovich sal (2. 8. 1454. g.), DAD, Cons. Rog., XIV, 75v; respondendi ambassiattori
vaivode Pethari Paulovich excusando se a concessione salinitrii et de offertudo sibi sal iuxta
eis requisitione (19. 8. 1454. g.). Isto. 80v.
177
DAD, Cons. Rog., XIV, 216v (13. 10. 1455. g.).
178
DAD, Cons. Rog., XVI, 45 (22. 5. 1459. g.).
179
DAD, Cons. Rog., XV, 157v (1. 10. 1457. g.). Uporedi: Kovaevi D. 1961. 172. nap. 49.
45
Boris Nilevi,
o zakupu regulie visinu njegove cijene180 i rok.181 Njegovim prestankom izdaje

se potvrda razrjenica zakupcu da je svoje obaveze i dugove namirio.182
Dubrovani su mogli slobodno da obavljaju trgovinu po vlasteoskoj zemlji, ali pod uslovom da plaaju prave carine. Tako je bilo od vremena kneza
Pavla pa do unuka mu, vojvode Petra i kneza Nikole, kako vidimo iz povelje
od 15. jula 1454. godine.183 Ovo naglaavanje pravih carina vjerovatno je dolazilo i od molbi Republike da se sprijei samovoljno poveavanje carinske
stope i uspostavljanje novih carina na mjestima gdje ih ranije nije bilo. Ta
zloupotreba, da se na lak nain doe do novih prihoda, uzela je takvog maha
u Bosni da je posljednji bosanski kralj Stjepan Tomaevi u povelji od 25. novembra 1461. izdao nareenje kojim je zabranio svako bezakonje i novinu,
osim uzimanja carine zasnovane na zakonu.184
Na osnovu sporazuma izmeu Radoslava i Republike sv. Vlaha krajem
1426. godine Pavloviima je za njihov prodati dio Konavala obezbijeen tribut
svake godine u iznosu od 600 perpera, osim za vrijeme rata. Dubrovnik ga je
davao, pa je prestao pred Radoslavljevu smrt i na poetku Ivanieve vladavine,
sve do 1445. godine, kada su se prilike u naim zemljama poslije Segedinskog
mira i utvrivanja Stjepana Tomaa na prijestolju smirile.185 Onda slijedi pauza
180
. 1934. I/2. 111. Vojvoda Ivani marta 1448. godine potvruje da je Maroje
Buni drao olovsku carinu dvije godine i da je isplatio svoj dio 1.666 dukata i 2 perpera, ko
plata na a7 msece rokj to dohodi godia na dv tisuke dukatj. Isto. 112. Uporedi:
Kovaevi. 1954. 236. nap. 41.
181
. 1934. I/2. 110 (27. 1. 1447. g.). Knez Nika Buni drao je olovsku carinu
jednu godinu, a Maroje Buni dvije godine, (marta 1448. g.). Isto. 111. Uporedi: Kovaevi D.
1954. 236. nap. 43; M. K. 1948. 38.
182
. 1934. I/2. 110 (27. 1. 1447. g.). Razrjenica rauna Niki Buniu, (marta
1448.g.). Isto. 111; Maroju Buniu. Isto. 111-112; Maroju Tvrdajiu. Uporedi: Kovaevi D.
1954. 237. nap. 47.
183
. 1934. I/2. 150. Dubrovani treba da plaaju pravo carine koje su bile za
vremena kneza Pavla i gospodina vojvode Ivania. Uporedi: Kovaevi D. 1954. 233.
184
. 1934. I/2. 166. Uporedi: Kovaevi D. 1954. 243; Kovaevi D. 1961. 50.
185
Radoe Osdrisalich et Miothos Zurich, ambassiatores voyvode Juanis Radossaui Paulovich dobijaju 3.600 perpera pro trributo Canalis sex annorum finitoruum die primo novembris 1444 (12. 7. 1445. g.), DAD, Div. Not., XXIX, 113. Uporedi: M. 1935. 249. .
12.
46
Boris Nilevi,
od tri godine186, a za njom od dvije.187

Poslije smrti Ivanieve u novembru 1450. konavoski tribut primala su njegova braa vojvoda Petar i knez Nikola. U poetku je dobro ilo, jer je Republika zbog sukoba sa Kosaom htjela da ih privue na svoju stranu, te Senat
nareuje isplatu dvogodinjeg dohotka za prolu godinu i za buduu koja je
zapoela 188 i Vuki Muri, poklisar brae Pavlovia, naplauje 2. aprila 1.200
perpera.189 Na tako velikoj popustljivosti Republike Petar i Nikola se nee zadrati i ve 6. aprila njihov poslanik trai zajam i novi tribut. Meutim, u Vijeu
umoljenih se to jednoglasno odbacuje.190 U godinama koje slijede za Pavlovie
su primili dohodak: Radoje Ozrisali za 1455191, 1457192, 1458193, 1459. i 1460194;
186
Radoe et Miothos diach primaju 1.800 perpera za 1445, 1446. i 1447. godinu, (17. 12.
1447. g.), DAD, Div. Not., XXXII, 83v. Uporedi: M. 1935. 249. . 13.
187
Prima Vuki Muri, (21. 11. 1449. g.), DAD, Cons. Rog., XI, 129. Uporedi: M.
1935. 249. . 14.
188
M. 1935. 249. . 15.
189
Vucich Mursich prima 1.200 perpera za 1450. i 1451. godinu (21. 11. 1449. g.), DAD,
Debita Notariae pro Comuni (dalje: Deb. Not. pro Com.), I, 11. Uporedi: M. 1935.
249. . 16.
190
DAD, Cons. Rog., XII 48v (6. 4. 1451. g.). Uporedi: M. 1935. 249. . 17.
191
Prima pars est de dando Radoe Osrisalich ambassiatori vaivode Pethari Paulovich et comitis Nicole eius fratris tributum sine censum unius anni qui preteriit pro Canali faciente
ipso litteras expeditorias in opportuna forma (13. 10. 1455. g.), DAD, Cons. Rog., XIV, 216v.
Uporedi: M. 1935. 250. . 18.
192
[...] faciendi responsum Radoe Osrisalich ambassiatori voyvode Pethari Paulovich et comitum Nicole eius fratris et Marte uxori dicti voyvode Pethari et sibi dando tributum unius
anni pro contrata Canaliiis (1. 12. 1457. g.), DAD, Cons. Rog., XV, 181. Uporedi: M.
1935. 250. . 18.
193
Radoe Osrisalich ambassiator voyvode Pethari Paulovich et comitis Nicole eius fratris
prout ex credentialibus litteris constati confessus fuit habuisse et recepisse a magnifico domino Rectore ser Nicola Pau. de Gondola et sui minori consilio dantibus et soluentibus nomine
comnis Ragusii pro tributo Canalis unius anni completi die primo novembri 1458 yperperis
sex centos (26. 5. 1459. g.), DAD, Deb. Not. pro Com., I, 43v. Uporedi: M. 1935. 250.
. 18.
194
Radoe Osrisalich ambassiator voyvode Pethari Paulovich et comitis Nicole eius fratris
prout apparet ex litteris credentialibus confessus fuit habuisse et recepisse a domino Rectore
ser Andrea de Restis et suo minori consilio dantibus et soluentibus no pro tributo Canalis nomine dicti comunis pro duobus annis finitis die prima novembri 1460 yperperis mille ducentos (2. 12. 1460. g.), DAD, Deb. Not. pro Com., I, 49v. Uporedi: M. 1935. 250. . 18.
47
Boris Nilevi,
Radoje Ozrisali i Mioto dijak za 1456. godinu.195

Pavlovii su ulagali u Dubrovniku novac na dobit i na osnovu toga izvlaili u vidu kamata odreeni profit.196 Novce su, bilo sve, bilo njihov dio, po
svojoj volji mogli uzeti u svako doba natrag, kako oni tako i njihovi nasljednici, poslavi trojicu svojih dobrih ljudi a s listom verovanem i s peat~ nih
zakonom.197
Bili su zainteresovani za izradu vatrenog oruja u svojoj oblasti. Tako je
Petar traio od Republike bombardiere i Senat je 28. februara 1444. odluio da
mu izie u susret slanjem jednog od sinova Matije Lila, poznatog dubrovakog bombardijera, ako bude htio ii.198 Proizvodili su i barut. Poklisar vojvode Petra i kneza Nikole je jula 1458, izmeu ostalog, izveo i salmam unam
sulfuris.199 Godinu dana prije propasti Bosne Petar Pavlovi je opet traio od
Republike jednog majstora za bombarde i balistre, ali mu ova ne izlazi u susret.200
***
Pavlovii su po svojoj moi pripadali samom vrhu bosanskog drutva. Samosvijest znaaja se osjea kako u aktu Ivania iz 1442. (prime dravu i rusaag u ruke gospoctva mi [...] uziml~ke i dieleke i da~ke i zapisi vlastelem
i slugamj naimj kako gospodinj rusaki i voevoda rusagu stenikj)201 tako i
195
Radoe Osrissalich et Miothos diach ambassatores voyvode Pethari Paulovich et comitis

Nicole eius fratris prout apparebat per litteras credentialibus in eos factas confessi fuerunt
habuisse et recepisse a magnifico domino vicerectore comunis Ragusii ser Zupano de Bona
et suo minori consilio dantibus et soluentibus nomine dicti comunis yperperis sexcentos pro
tributo Canalis pro uno anno completo die prima novembri 1456 (5. 10. 1457. g.), DAD,
Deb. Not. pro Com., I, 35. Uporedi: M. 1935. 250, . 18.
196
. 1934. I/2. 109-110. (24. 6. 1455. g.); Isto. 1934. I/2. 145-146 (26. 6. 1454.
g.); DAD, Deb. Not. pro Com, I, 35 (5. 10. 1457. g.); Isto. 43v (26. 5. 1459. g.); Isto. 49v (2. 12.
1460. g.).
197
. 1934. I/2. 109. i 146.
198
M. 1934. 81. . 119.
199
. 81. . 120.
200
[...] litteris habitis a voyvoda Pethar Paulovich, pro requisitione, quam fecit de uno magistro bombardarum et balistarum, se excusando (4. 6. 1462. g.), DAD, Cons. Rog., XVII, 97.
Uporedi: M. 1934. 81. . 121; B. 1940. 574.
201
48
. 1934. I/2. 100.

Boris Nilevi,
brae mu Petra i Nikole 1454. (priqme drjavu i rusagj u ruke gospoctva mi

[...] uzima~k i dilke i dava~ke i zapisu~ke vlastelemj i slugamj naimj
kako gospoda rusaka i gospodari rusagu stenici).202
Termini kao gospoda rusaka i gospoda rusagu kazuju kako veliki
stepen moi meu uom grupom vlastele u kraljevini tako i samostalnost u
svome gospodstvu. Mada su se distancirali od centralne vlasti i preuzeli joj
prerogative na svojoj teritoriji, Pavlovii su kao i druga vlastela ostali dosljedni
u ideji o jedinstvenoj bosanskoj dravi. Manifestacija toga je i sudjelovanje na
nekoliko zborova bosanskih velikaa.203
U svojoj oblasti oni su neprikosnoveni. Praktino to izgleda u ubiranju
nameta od stanovnitva, naplaivanje tzv. regalnih prava u trgovima i rudnicima, carina na putevima, vrenja najvie sudske vlasti, tj. rjeavanja sporova
svojih podanika sa strancima i samostalnih veza sa vanjskim svijetom.204 Ipak,
koliko god u stvarnoj politici po punoi vlasti i samostalnosti predstavnik
velmokog roda lii na vladaoca, u njegovoj domeni ima dosta familijarnog
kolektivizma, izvjesne rodovske tradicije. To se da vidjeti iz glavnih akata ove
familije, kao pri potvrdi upe Konavli Dubrovanima 1442. i 1454. godine,
gdje se kae da je povelja izdana po naredbi vie njih.205 Zemlja im se nasljeivala po normama privatnog prava i prelazila po stepenu srodstva sa Radoslava
na Ivania i na kraju na Petra.
Institucija slina saboru kraljevine je na putu da se formira i u njihovoj
oblasti. U poveljama se pri donoenju vanih odluka oni savjetuju i zaklinju sa
izabranom vlastelom gospoctva mi i bractva naega i slugu206, a broj rotnika
je iznosio 12 imena, koji su u sluaju odsutnosti pri zakletvi mogli biti zamijenjeni drugim plemiima.207 Meu poznatim plemiima vlastelinima Pavlovia
su knezovi Paokun i Miljen Zemlji208, te Borovinii, Vukomirii, Diniii,
202
Isto. 148-149.
203
Ivani Pavlovi, svjedok 1444. Isto. 115-117; 1446. Miklosich F. 1858. 434-441; Petar Pavlovi 1461. . 1934. I/2. 162-165.
204
C. 1974. 8-9.
205
. 1934. I/2. 103. i 151. Uporedi: C. 1933. 67.
206
. 1934. I/2. 101-102., 150.
207
Isto. 102-104., 150-151. Uporedi: C. 1923. 18.
208
XV ,
,
49
Boris Nilevi,
Vladimirii, Zbisalii, Gaoii, Latiii, Diviii, ipii, Obradovii, Radosalii, Pribinii, Dragievii i Brankovii.209 Knezove Miotoa Curia i Radia
Kopijevia-Ozrisalia kao diplomate u slubi ove porodice, te Miotoa kao
pisara spominjat emo ee kroz irilske i latinske izvore. Dubrovani neke
manje znaajne ljude Ivania Pavlovia, kao brau Banovie u zaleu Republike, nazivaju vlastelom.210
Vjerovatno su i Pavlovii kao i Kosae i Hrvatinii pri stvaranju i odravanju samostalnih feudalnih oblasti uloili dosta truda da bi potinili i u potinjenosti odrali malu vlastelu ranije podlonu kralju. Stvarni sadraj toga
vazaliteta ne moemo saznati. Moda je onaj stanak oblasti faktor njenoj ravnotei, analogno funkciji sabora kraljevine.
I pored trgovake prevlasti i monopolistikog poloaja Dubrovana u
bosanskoj privredi, naao se i prostor na kome se izrazitije formirao domai
trgovac. To su uglavnom bili trgovi istone Bosne: Praa, Foa i Gorade, a
donekle i Viegrad, Bora, te rudnik Olovo. Tabelarno emo prikazati odnos
visine zaduenja mjesta koja su se nalazila na teritoriji Pavlovia prema ukupnom iznosu zaduenja cijele Bosne tokom prve polovine XV vijeka 21.640
dukata i 5.638 perpera.211
Mjesto
Praa
Viegrad
Bora
Olovo
Dukata
42,7%
3,6%
3,4%
1,2%
Perpera
9,2%
2,4%
5,4%
-
Po upadno velikim sumama zaduenja vidimo da prednjai Praa, ije je

stanovnitvo trgovalo olovom, naroito zato to su njegovi kreditori bili Dubrovani, koji su inae poznati kao trgovci olovom. Ustvari, jedino se trgovinom
,
. M. 1967.b). 66;
. 1934. I/2. 102, 150-151.
209
. 1934. I/2. 102, 150-151.
210
M. 1967.b). 94. . 26.
211
Kovaevi D. 1961. 115.
50
Boris Nilevi,
olovom mogu objasniti prosjeno velike sume koje, za razliku od trgovaca s ostalih bosanskih trgova, uzima na kredit svaki pojedini trgovac iz Prae.212 Istina,
aktivnost ljudi iz Prae varira od zaduenosti na 3.024 dukata 1427. 213, pa do
28, odnosno 18 dukata u godinama 1447.214 i 1448.215
Uzrok pojave da domai svijet u mjestima istone Bosne postaje odreeni
inilac u bosanskoj privredi, u odnosu na centralni dio drave, nije u prednosti poloaja ili izvora sirovina, nego je druge naravi. U centralnoj Bosni su se
zbog bogatstva rudnika srebra, najunosnijeg artikla i najvanijeg proizvoda
bosanske privrede formirale jake dubrovake kolonije, iji su lanovi u rukama
drali niti cjelokupne trgovine, te na taj nain onemoguili domaem ivlju da
doe do izraaja.216 Olovo je imalo veliki znaaj za trgovinu u rukama domaih ljudi i neki od njih su njim trgujui postali trgovci krupnih razmjera. to
se tie Dubrovana, i oni su trgovali ovom rudom ali ipak ne u tolikoj mjeri
kao trgovinom srebrom, jer je ona u odnosu na olovo bila rentabilnija. To potvruje injenica da u Olovu, i pored njihove zainteresovanosti za ovaj rudnik,
ipak nema Dubrovana u tolikom broju da ine posebnu naseobinu, kao to je
to bio sluaj uz rudnike srebra srednjovjekovne Bosne. Kako trgovina olovom
nije postala iskljuivo monopol Dubrovana, domai element je bio u stanju
da se njom vrlo aktivno bavi.217
Ni u Viegradu nema dubrovake kolonije218, a u Boru, ako je dolo do
njenog formiranja, ona se nije razvila do velikog obima.219
U Boru postoji gradski knez Dabiiv Vukovi, koji se u toj slubi spominje 1442, 1443. i 1445. godine.220 Izgleda da je bio domai ovjek iako u Boru ima i Dubrovana.221 Imao je funkciju lokalnog predstavnika i istovreme212
Isto. 120.
213
Isto. 112.
214
Isto. 113.
215
Isto.
216
Isto. 132.
217
Isto. 121.
218
Isto. 76.
219
Isto. 78.
220
Kovaevi D. 1971. 336.
221
Isto. 337.
51
Boris Nilevi,
no posrednika izmeu gradskog naselja i javne vlasti, u ovom sluaju Ivania

Pavlovia.
U okviru oblasti ove familije ve poetkom XV vijeka nai e se Vlasi
urovii nekada homines regis Bossine. Godine 1410. oni se spominju kao
ljudi Pavla Radenovia, 1434. Radoslava Pavlovia, a 1449. Ivania Pavlovia.222
Podloni Pavloviima, rekli smo, oni e biti do njihove propasti.
Do najnie kategorije stanovnitva, seljatva teko je doi s obzirom na
karakter i sauvanost grae. To je osobenost srednjovjekovne Bosne. Dokumenti Republike sv. Vlaha koji se odnose na Bosnu, kao i povelje kraljeva i
feudalaca malo ih se dotiu. Bogumilska bosanska crkva nije to i pravoslavna
u Srbiji sa svojim detaljiziranim manastirskim poveljama dobivenim od vladara. Konavli, koji su potpali pod Dubrovnik 1419. i 1426. godine, ne mogu
nam posluiti za rekonstrukciju slike ivota Bosne. Republika ih je odmah po
dobitku po svojim obiajima podijelila meu dubrovaku vlastelu i graane,
pretvarajui zateeno stanovnitvo bez obzira na to da li je ovo do tada bilo
u kategorijama vlasteliia, slobodnih ili zavisnih podanika, u poluslobodne
kmetove.223 Ni turski popis Bosanskog krajita iz 1455. godine ne daje nam
mnogo za osvjetljavanje ovog pitanja. Saznajemo da i domai feudalizam u
ovom vilajetu, konkretno u nahiji Tilavi, koju su drali Pavlovii, jo nije bio
likvidiran; daju se samo imena pojedinih sela i broj kua, odnosno porodica u
tim selima. Kue su podijeljene u dvije vrste: rajinske i vojnike i u veini sela
bile su obje kategorije stanovnitva. I onda je sve uokvireno godinjim tributom od 300 dukata, koji su Pavlovii plaali Turcima za tu nahiju. Dilemu
ostavlja podjela stanovnitva na raju i vojnike, koja je mogla biti kako ostatak
domaeg feudalizma tako i turska koncepcija drave i ivota. Dr. Hazim abanovi je miljenja da su ovi vojnici predstavljali sitnu vlastelu i batinike.224
***
Sredita kulture u srednjovjekovnoj Bosni bili su dvorovi vladara i nekih
krupnih feudalaca, samostani franjevaca i pravoslavni manastiri, kue kr222
Kovaevi-Koji D. 1963. 138.
223
P. 1926. 37. i 49.
224
abanovi H. 1958. 197.
52
Boris Nilevi,
stjana Bosanske crkve i kasnije varoi i gradovi. U oblasti Pavlovia kulturni

ivot je zraio u njihovoj prijestonici u Boru. Tu postoji njihova pisarska
kola, ije je pismo diplomatska minuskula, prema analizama paleografa Gregora remonika, pisano lijepo i vrlo briljivo225, istina slabije u posljednjoj
ouvanoj povelji ove porodice iz 1454. godine.226 Pisari povelja su dijak Ivan227,
koji poslije smrti Radoslavljeve ostaje u slubi Ivanievoj, te knez Mioto Curi228, koji e na Boru vjerovatno ostati do njegova pada pod tursku vlast.229
Pavlovii su imali i svoje artiste (svirae i onglere), koji su ih uveseljavali,
a za njih znamo na osnovu odluka Vijea Republike koja su ih nagraivala
prilikom gostovanja u Dubrovniku u ast sv. Vlaha, nagradama u novcu, tkaninama ili drugim poklonima. Navode se frulai, trubai, lautari, doboari i
lakrdijai u godinama: 1445230, 1449231, 1450232, 1451233, 1454234, 1455235, 1456236,
1457237, 1459238, 1460.239 i 1463.240
225
remonik G. 1952. 113.
226
Isto. 117.
227
. 1934. I/2. 100-104.
228
Isto. 148-151.
229
Mazali . 1942. 44.
230
Daruju se ongleri i frulai Ivania Pavlovia, (4. 2. 1445. g.), DAD, Cons. Maius, VII, 242.
231
Da se nagrade frulai vojvode Ivania (4. 2. 1449. g.), DAD, Cons. Rogg., XI, 38.
232
[...] piifari et gnachari (4. 2. 1450. g.), DAD, Cons. Rog., XI, 151; pifari, Isto, 212v.
233
[...] pifaris, gniacharinis et tubete voyvode Petar Paulovich et comitis Nicole eius fratris
(4. 2. 1451. g.), DAD, Cons. Rog., XII, 10. Upredi: Babi A. 1964. 330. nap. 49.
234
Doboari i frulai, (5. 2. 1452. g.), DAD, Cons. Maius, X, 71.
235
Gnacharini, (1. 7. 1455. g.), DAD, Cons. Rog., XIV, 177v. Uporedi: Babi A. 1964. 330. nap.
51; Prima pars est de donando pifaris et gnacharinis voyvode Pethari Paulovich (3. 7. 1455.
g.), Cons. Maius, X, 190.
236
Doboari i frulai, (4. 2. 1455. g.), DAD, Cons. Maius, 233.
237
[...] quattuor pifari e gnacharini. Babi A. 1964. 330. nap. 53.
238
[...] quique piffaris, gnacharinis, tubicen (5. 2. 1459. g.), DAD, Cons. Rog., XVI, 14v.
Uporedi: Babi A. 1964. 330. nap. 54.
239
Prima pars est de dando piffaris, gnacharinis et tubetas (4. 2. 1460. g.), DAD, Cons. Rog.,
XVI, 104v.
240
Frulai, doboari i trubai vojvode Petra Pavlovia, (4. 2. 1463. g.), DAD, Cons. Rog.,
53
Boris Nilevi,
Dubrovaki artisti gostuju povremeno i na dvoru Pavlovia u Boru, kao

na primjer meu uzvanicima i gostima na svadbama vojvode Ivania 1449.241 i
vojvode Petra 1455. godine.242
Peat triju generacija porodice Pavlovia, koji je ujedno i grb, lik je grada
Bora, prezentiran sa tri kule i dijelom gradskih bedema.243 Taj motiv nije nov,
jer se esto susree na peatima gradskih optina, ali detalji, te poznata graditeljska djelatnost Pavlovia za Pavla i Radoslava, pretpostavljaju vjerodostojnost peatne slike stvarnom izgledu grada i dvorca na Boru.244
U kontaktu sa Dubrovnikom, koji je bio otvoren svim onovremenim
uticajima, mogla su bosanska vlastela i da neto usvoje. Tako vojvoda Ivani
Pavlovi kod jednog dubrovakog majstora poruuje 9. oktobra 1448. godine
dvije zastavice za dvije vjerovatno signalne trube koje su se upotrebljavale u
dvorskim sveanostima. Na zastavicama ukraenim zlatnim vezom trebala je
da bude izraena slika sv. Vlaha, ali da svetitelj dri u ruci izvezeni model
grada Bora.245 Kako se svadba Ivanieva pribliavala, moda je poruivanje
bilo za nju.
***
Posljednji Pavlovii primaju u nasljedstvo i sprovode do svoje propasti
aktivne veze sa Bosanskom crkvom. Istina, postoji jedan predah u njihovom
bogumilstvu. U Bosni se dolo do saznanja da se kraljevina u borbi protiv
Turaka moe spasiti jedino pomou Zapada, koji je pokazivao interes prema
Istoku u hrianskoj koaliciji predvoenoj obnovljenim papstvom.246 Kralj ToXVII, 179; Prima pars est de donando gnacharinis, tibicinibus et tubicinibus regis Bosne,
voyvode Pethari Paulovich et voyvode Iuanis Vlatchovic (7. 2. 1463. g.), Cons. Maius, XII,
115. Ovo su i posljednji pomeni o Petru Pavloviu.
241
DAD, Cons. Rog, XI, 76 (27. 5. 1449. g.); Cons. Maius, IX, 35v (27. 5. 1449. g.). Uporedi:
Babi A. 1964. 332.
242
Babi A. 1964. 332.
243
Truhelka . 1901. 64.; Aneli P. 1970. 110.
244
Aneli P. 1970. 110.
245
Babi A. 1964. 332-333.
246
M. 1955. 68; C. 1964.a). 286.
54
Boris Nilevi,
ma postaje katolik i franjevcima kao isturenom misionarskom redu misije

preobraanja nekatolikih zona daje slobodne ruke u njihovom zadatku. Za
njim se u novoj religijskoj orijentaciji povodi uz Petra Vojsalia, najuglednijeg
od Hrvatinia, vojvodu Sladoja Semkovia sa braom, vojvodu Petra Kleia
sa sinom i vojvoda Ivani Pavlovi.247
Bosanska crkva, pucanjem do nedavno vrstog saveza s vrhom drutva,
postaje gotovo nemona i razbijena organizacija pred kraj Tomaeve vlade.248
Samo e Ivani brzo otpasti od nove vjere. U pismu od 17. februara 1448. godine papa Nikola V nalae hvarskom biskupu Tomi, glavnom povjereniku kralja
Tomaa, da jo jednom pokua kod vojvode Stefana, vojvode Ivania Pavlovia
i patarenskih starjeina, pa ako u tome uspije, da ih anatemie i njihove zemlje
i gradove ustupi pravovjernim i obustavi svaki trgovaki promet s njima.249
U Bosni e politika u prilinoj mjeri odreivati religiju. Ivani je priao
katolikoj vjeri u jeku njene ofanzive, moda zbog straha, bolje politike perspektive, a mogao je i Toma uticati na svog prvog vlastelina. Vratio se bogumilstvu ili zbog jenjavanja pritiska kurije, bogumilskog naslijea u smislu
tradicije ili line religioznosti u toj varijanti hrianstva. Osim vrhovne vlasti
koja je u nekoliko svojih generacija bogumilska, pomenut emo i vjeroispovijest stanovnitva toga kraja.
U toj oblasti (izmeu gornjih i srednjih tokova Bosne i Drine, sa sjeditem
Pavlovia u Boru) ne spominju se franjevci, niti katolike crkve; tu je oito
jo rano prevladalo pravoslavlje.250 Pravoslavlje je moglo zraiti iz Dobruna
kod Viegrada, gdje se nalazila crkva za koju se misli da je graena u XI ili
XII vijeku.251 Freske na zidovima narteksa iz 1383. godine, sa dobrim crteom
i ivim koloritom, najljepe su slikarsko djelo srednjeg vijeka u Bosni i Herce-
247
Raki F. 1869. 151; M. 1955. 68; C. 1964.a). 287.
248
M. 1955. 68.
249
Raki F. 1869. 158; B. 1940. 480; . 1939. 140; C. 1964.a). 287.
250
Handi A. 1975. 81.
251
Dobrunska crkva spada u red manjih jednobrodnih bazilika, poluobliasto zasvodnjenih,

sa jednom polukrunom apsidom i narteksom odjeljenje ispred glavne crkve. Imala je zidni
ikonostas, troja vrata, po emu se misli da je graena u XI ili XII vijeku. U unutranjosti je bila
sva prekrivena slikama, njen glavni dio vjerovatno mnogo ranije od narteksa, koji je slikan 1383
[...]. Mazali . 1955. 136.
55
Boris Nilevi,
govini.252 Naalost, jednim dijelom su oteene od strane Nijemaca u Drugom

svjetskom ratu.
Gornje izlaganje emo neto preinaiti s obzirom na Olovo, gdje je bilo
katolika, istina stranaca, i Glasinac bogumila, da bismo koliko-toliko dobili
jasniju sliku o religiji naroda te regije.
U Olovu je sagraen franjevaki samostan u drugoj polovini XIV vijeka.
Bio je posveen sv. Gospi (Mariji).253 Mogao je nastati i na poticaj stranoga
svijeta koji je tu bio (Dubrovana), i koji je, kao i na ostalim naim trgovima
i rudnicima gdje je ivio, nastojao da se ponaa po obiajima svoje zemlje, te
tako i vjeru ispovijeda i vri vjerske obrede. Spominje se i 1514. godine u popisu samostana Bosanske vikarije.254 Razoren je 1687. godine.255
Bogumili su svojim osobenim naukom, izmeu ostalog, liili srednjovjekovnu Bosnu i crkvene arhitekture. Ono to su gradili bile su kapele po grobljima. O jednoj veoj takvoj crkvi imamo u pisanim spomenicima Dubrovakog arhiva ee spomena, ali se to ne odnosi na crkvu kao veliku i lijepu
graevinu, nego na njezin poloaj koji je trgovcima i karavanima sluio kao
neki putokaz ili odmorite. To je nekadanja glasovita crkva na Glasincu, od
koje su nam do danas preostali samo temelji i u njenoj neposrednoj blizini
mnotvo steaka. Ta crkva leala je u dravini Pavlovia.256 U zapisnicima forma imena je Glasinac (masc. singular). Glavno mjesto u njemu je bila crkva u
Glasincu, mjesto reeno crkva Glasinaka ili prosto crkva reena Glasinac.257
Koliki je uticaj patarena na dvoru Pavlovia vidimo najbolje prilikom
sklapanja ugovora (1454) izmeu Petra i Nikole i Dubrovnika, gdje se oni pojavljuju u ulozi posrednika i jamaca.258 I Republika je, iako i sama katolika,
a pojaan je i katoliki upliv u Bosni, shvatala njihov jo uvijek iv uticaj. A i
ekonomski interes je nije pitao za religiju. Petar i Nikola se savjetuju, kako je
252
Isto. 130-131.
253
Filipovi M. S. 1934. 242.
254
Vego M. 1957. 84.
255
Kovaevi D. 1965.a). 381.
256
Mazali . 1955. 135.
257
Jireek K. 1892. 1-2.
258
. 1934. I/2. 148-151.
56
Boris Nilevi,
obiaj sa njihovim savjetnicima, gospodom strojnicima Crkve bosanske259, da

bi oni gospodin gost Radoslav Bradievi i gospodin starac Radosav unuk,
jemili akt prodaje Konavala Dubrovniku obeanjem da e biti stenici
meu odgovarajuim stranama.260
***
Njihov kraj i velike kamene grobove (steke) opisuje Benedikt Kuripei u
svom putopisu kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530. godine, jednom
od najstarijih po Balkanu u XVI vijeku, a najstarijem kroz Bosnu za turske
vladavine.261 Navest emo taj dio:
U petak, 16. septembra, polazei iz Graanice, putovasmo dosta dugo brdom Medenikom, dok ne doosmo do nekih velikih kamenih grobova (steaka).
Odatle se uputismo prema Zelenom Pazaru ili Rogatici, turskoj varoici i tu
prenoismo. Na uzviici (kojom smo danas ili) ima pet vrlo velikih kamenih
grobova (steaka). Ne samo mi, nego i sami Turci uahu se kako je tih pet velikih kamenova, etvrtasto isklesanih, izneeno na ovu glavicu. Tu lei vojvoda
Radoslav Pavlovi (Hercog Paulovitz von Radasel) koji je nekada vladao u toj
zemlji, njegova ena, jedan sin, njegov brat i vjerni mu sluga (dvorjanin).262 Na
velikom grobnom kamenu je isklesan na srpskom jeziku i srpskim pismenima
napis sa ovim mislima (rijeima): Ja, vojvoda Pavlovi od Radasela (Radoslav
Pavlovi), gospodar i knez ove zemlje, leim ovdje u ovom grobu. Dok ivljah, ne
mogae me turski car nikojim junatvom, ni kakvim darovima, pa ni borbom,
ni velikom silom sa moje zemlje ni potisnuti ni pobijediti; jo manje sam mislio
da se odreknem svoje vjere. Bog mi je dao da sam mnogo puta pobijedio Turke.
Hvala Bogu i slava to vazda vjerovah i to svoju zemlju ostavljam jo u hrianskoj vjeri. Zatim, blizu pomenutog velikog groba, a na drugom mjestu, nalazi
se drugi nadgrobni kamen, ali drukijeg oblika i ne toliko velik. Tu lei vjerni
259
Isto. 149.
260
Isto. 151; M. 1947. 38; Raki F. 1975. 115.; Raki F. 1869. 163.
261
Kuripei B. 1950.
262
Onih pet grobova su: Radoslava Pavlovia, ene mu Teodore, sina Ivania, brata Petra i
nepoznatog vlastelina iz njegove pratnje (napomena prevodioca). Kuripei B. 1950. 24. nap.
84.
57
Boris Nilevi,
sluga reenog vojvode, koji je bio vjeran vitez. O njegovim junakim djelima jo
mnogo pjevaju Bonjaci i Hrvati. Na kamenu je isklesan krst i natpis na srpskom
jeziku i srpskim slovima sa ovim mislima (rijeima): Vojvoda Pavloviu, gospodaru moj, tebe ljubljah za svoga ivota, vjernom slubom sluah tvojoj glavi
(sluih tebi). Sada leim mrtav pod tvojim nogama, jer hou i u zemlji da sam
ti vjeran sluga. Ti si to zasluio, jer je tvoj ma za vjeru hriansku posjekao
mnogo Turina. U subotu, 17. septembra, krenusmo iz Rogatice ili Zelenog Pazara preko vrlo velike, duge i kamenite gore, koja se zove Seme, zatim siosmo
u dvije vrlo duboke doline k vodi Drini [...].263
Kada su Pavlovii nestali, Dubrovani su smatrali da su se ugasile i njihove obaveze u davanju konavoskog dohotka. Meutim, ve je u julu 1464.
Isa-beg Ishakovi preko svoga poslanika traio od Dubrovake vlade da se taj
tribut njemu daje, to ovaj odbija.264 Republika je poslije ovog zahtjeva ostala na miru do septembra 1474. godine, kada je u Dubrovnik stigao sultanov
sklav Ibrahim sa fermanom Mehmeda II od 8. jula te godine, gdje se turski
suveren pojavljuje kao nasljednik prava Pavlovia.265
Mehmed II je traio isplatu svega to su dugovali Pavloviima od 1463.
godine: poklad od 9.000 perpera sa po 450 perpera godinje kamate, po 100
dukata godinjeg najma za njihovu kuu u Dubrovniku i po 700 perpera dohotka to su davali Pavloviima za Konavle.266 Republika se iz ovog izvukla
vie velikim poklonima nego argumentima, da bi nekadanja obaveza prema
Pavloviima u odnosu na novog gospodara Bosne otila u zaborav.267
Zakljuak
Posljednji Pavlovii koji su vladali svojom oblasti od kraja 1441. do 1463.

godine u historiji srednjovjekovne Bosne moraju dobiti svoje mjesto izmeu
dva borbom suprotstavljena pola: izvjesno ojaane centralne vlasti i hercega
Stefana Vukia. Poslije smrti Radoslava uspostavljen je mir izmeu njegove
263
Isto. 24-25.
264
M. 1935. 250. . 19; Truhelka . 1911. 337.
265
Truhelka . 1911. 337; M. 1935. 250; . 1952. 199.
266
. 1934. I/2. 251-252; Truhelka . 1911. 338; M. 1935. 250;

. 1952. 199.
267
58
M. 1935. 250.; . 1952. 200.

Boris Nilevi,
udovice Teodore i sinova sa Kosaom, ali samo do prve prilike koja se ukazala
pri promjeni na bosanskom prijestolju. Novoizabranom kralju Stefanu Tomau, pored drugih i u Bosni i vani, od prvog dana je bio oponent Stefan Vuki,
koji je podravao Radivoja, starog pretendenta. Tomau je u zemlji prirodni
saveznik Ivani Pavlovi i obojica e kroz ovu koaliciju u ratovima protiv Kosae 1444, 1445, 1449. pokuati da zadovolje svoje interese: kralj kroz antagonizam meu oblasnim gospodarima da proiri podruje svoje neposredne
vlasti, a Pavlovi daleko od moi djeda mu Pavla, a i Radoslava, kroz saveznitvo se osvetiti i povratiti june krajeve. Ivani iz ove saradnje nije dobio
ni osvetu ni staru zemlju, ali je ostao zabiljeen kao ovjek odlune volje da
se vrati nekadanjoj teritorijalnoj i politikoj veliini, to vidimo i u asovima
svadbenog kompromisa kralja i Katarine, kerke vojvode Stefana, sredinom
maja 1446. godine u Milodrau, kojoj on u znak neslaganja s tom novom politikom ne prisustvuje.
Njegovi nasljednici vojvoda Petar i knez Nikola pali su jedno vrijeme u
punu zavisnost od Kosae i davali su mu vojsku u poetku njegovog rata s
Dubrovnikom 1451. godine.
ivot im je tekao u miru, jer je i atmosfera Bosne toga vremena bila smirujua, bez vlasteoske zakrvavljenosti, emu je uzrok kako kroz ratove pokazana
nemogunost ovih podjela tako i sve jai turski pritisak koji ih je ujedinjavao
i u isto vrijeme tu podjelu oblasti konzervirao.
Inae, cjelokupan ivot Ivania, Petra i Nikole odaje pripadnost vrhu bosanskog drutva. Njihovi akti, kao i predaka im, odiu isto tako punom samosvijeu, mada su, rekosmo, u odnosu na njih inferiorniji. Oni su gospoda
rusaka i gospoda rusagu, a imaju: podlono plemstvo sa saborom u zametku, graanski stale u procesu formiranja, Vlahe-stoare, seljake, naplauju
tzv. regalna prava u trgovima i rudnicima, carine na putevima i samostalne
komunikacije sa vanjskim svijetom, na prvom mjestu Dubrovnikom, a kojima se proimaju u privredi i iji su i plemii, kao i razvijenu kulturu. Svih im
je ponaanje i dobro i loe, adekvatno ponaanju sudruga po mau. Manifestacije djelovanja oblasnih gospodara su manje-vie identine u epohi skorog
turskog dolaska.
59
Boris Nilevi,
IZVORI I LITERATURA
A. IZVORI
Dravni arhiv u Dubrovniku (DAD)
- Consilium Rogatorum
- Consilium Maius
B. LITERATURA
- Aneli P. 1962. Izvjetaj o probnom iskopavanju na srednjovjekovnom gradu
Boru. Glasnik Zemaljskog muzeja br. 17. Sarajevo: Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine.
- Aneli P. 1970. Srednjovjekovni peati iz Bosne i Hercegovine. Djela 38. Odjeljenje
drutvenih nauka 23. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
- Babi A. 1964. Fragment iz kulturnog ivota srednjovjekovne Bosne. Radovi Filozofskog fakulteta 2. Sarajevo: Filozofski fakultet u Sarajevu.
- . 1952. XIV XV . .
200. : 3.
- . 1964.a). . :
.
- . 1974. . 21. :
- . 1939. (1.
, 2. 1455).
, 48. :
- . 1940. . 129.
53. : .
- remonik G. 1952. Bosanske i humske povelje srednjeg vijeka (III. Humske povelje i pisma). Glasnik Zemaljskog muzeja (Nova serija) 7. Sarajevo: Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine.
- ubrilovi V. 1953. Poreklo muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini. Jugoslovenski istorijski asopis I/3-4. Ljubljana-Zagreb-Beograd:
- . 1964.). - .
300. 48. : .
- Filipovi S. M. 1934. Varoica Olovo s okolinom. Franjevaki vijesnik XLII/7-8.
Beograd:
- Gelcich J. Thallczy L. 1887. Diplomatarium relationum reipublicae Ragusanae
cum Regno Hungarie. Budapest:
60
Boris Nilevi,
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
. 1926. XII XV .
66. :
M. 1935. ,
, .
. :
M. 1940. .
. :
. 1934.
. . :
. 1947. . o
1. :
. 1955. . 231.
13. :
. 1967.a). , III. ,
. . 22. :
.
. 1967.b). - . 397.
54. : .
. 1940. I/1. :
Handi A. 1975. Tuzla i njena okolina u XVI vijeku. Sarajevo: Svjetlost.
Historija naroda Jugoslavije. 1953. I. Zagreb:
M. K. 1948.
. , 97.
76. :
A. 1907. , .
. . 245. 1-32. . . 246. 24-48. Ho
Ca:
Iorga N. 1899. Notes et extraits pour servir a lhistoire des croisades au XVe sicle, II.
Paris:
Jeleni J. 1912. Kultura i bosanski franjevci I. Sarajevo:
Jireek K. 1892. Glasinac u srednjem vijeku. Glasnik Zemaljskog muzeja 2. Sarajevo: Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine.
. 1952. I. :
Klai V. 1882. Povijest Bosne do propasti kraljevstva. Zagreb:
Kovaevi D. 1961. Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni. Djela 18. Odjeljenje istorijsko-filolokih nauka 13. Sarajevo: Nauno drutvo NR Bosne i Hercegovine.
Kovaevi D. 1965.a). Praa. Enciklopedija Jugoslavije VI. Zagreb:
Kovaevi D. 1965.b). Olovo. Enciklopedija Jugoslavije VI. Zagreb:
Kovaevi D. 1971. O knezovima u gradskim naseljima srednjovjekovne Bosne.
61
Boris Nilevi,
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
62
Radovi Filozofskog fakulteta 6. Sarajevo:

Kovaevi D. 1954. Razvoj i organizacija carina u srednjovjekovnoj Bosni. Godinjak Istorijskog drutva Bosne i Hercegovine 6. Sarajevo: Istorisko drutvo Bosne i
Hercegovine.
Kovaevi-Koji D. 1963. Srednjovjekovni katun po dubrovakim izvorima. Simpozijum o srednjovjekovnom katunu. Posebna izdanja 2. Odjeljenje istorijsko-filolokih nauka 1. Sarajevo: Nauno drutvo Socijalistike Republike Bosne i Hercegovine.
Kreevljakovi H. 1971. Viegrad. Enciklopedija Jugoslavije VIII. Zagreb:
Kuripei B. 1950. Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju (preveo sa njemakog ore Pejanovi). Sarajevo:
Mazali . 1942. Bora, bosanski dvor srednjeg vieka. Glasnik Zemaljskog muzeja
br. 53. Sarajevo: Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine.
Mazali . 1949/50. Krai lanci i rasprave (2. Kraj iz koga su Pavlovii porijeklom). Glasnik Zemaljskog muzeja. Sarajevo: Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine. 219-223.
Mazali . 1959. Bosanski paaluk. Postanak i upravna podjela. Djela 14. Odjeljenje
istorijsko-filolokih nauka 10. Sarajevo: Nauno drutvo Bosne i Hercegovine.
. 1940. .
, XXIII/267. : 10. XI 1940. 9.
Mazali . 1955. Srednji vijek. Kulturna istorija Bosne i Hercegovine. Sarajevo:
Miklosich F. 1858. Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae, Bosne Ragusii.
Viennae:
Raki F. 1869. Bogomili i patareni. Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 8. Zagreb:
Raki F. 1975. Bosansko-humski krstjani i katarsko-dualistiki pokret u srednjem vijeku. Zagreb: Kranska sadanjost.
. 1902. .
XIV . XV . , . 211. 39-63;
. . 212. 34-62. Ho Ca:
. 1934. , I/1. :
Skari V. 1930. Popis bosanskih spahija iz 1123 (1711) godine. Glasnik Zemaljskog muzeja 42. Sarajevo: Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine.
Skari V. 1937. Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austro-ugarske
okupacije. Sarajevo: Optina grada Sarajeva.
abanovi H. 1952. Upravna podjela jugoslovenskih zemalja pod turskom vladavinom do Karlovakog mira 1699. god. Godinjak Istoriskog drutva Bosne i Hercegovine 4. Sarajevo: Istorisko drutvo Bosne i Hercegovine.
. 1922. . , ,
2. :
Boris Nilevi,
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
. 1923. (XV. ).
90. :
. 1933. (XIX.
). r 96. :
. 1929. , I/1. ,
. .
19. - : .
. 1934. , I/2. ,
. .
24. - : .
abanovi H. 1958. Bosansko krajite 1448-1463. Godinjak Istoriskog drutva
Bosne i Hercegovine 9. Sarajevo: Istorisko drutvo Bosne i Hercegovine. 177-220.
abanovi H. 1959. Bosanski paaluk. Postanak i upravna podjela. Djela 14. Nauno
drutvo Bosne i Hercegovine. Odjeljenje istorijsko-filolokih nauka 10. Sarajevo:
Truhelka . 1901. Dravno i sudbeno ustrojstvo Bosne u doba prije Turaka. Glasnik Zemaljskog muzeja 13. Sarajevo: Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine.
Truhelka . 1909. Fojnika kronika. Glasnik Zemaljskog muzeja 21. Sarajevo: Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine.
Truhelka . 1911. Tursko-slovjanski spomenici dubrovake arhive. Glasnik Zemaljskog muzeja 23. Sarajevo: Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine.
Truhelka . 1917. Konavski rat (1430-1433). Glasnik Zemaljskog muzeja 29. Sarajevo: Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine. 145-211.
Vego M. 1957. Naselja bosanske srednjevjekovne drave. Sarajevo: Svjetlost.
SUMMARY
THE LAST PAVLOVII BOSNIA IN THE MIDDLE
OF THE 15TH CENTURY
The last members of the Pavlovi family, who ruled their domain from
the end of 1441 to 1463, must be assigned a place in the history of medieval Bosnia between two confronted sides: a seemingly strengthened
central power of the Bosnian Kings and Herzog Stjepan Vuki. After
the death of Radoslav Pavlovi peace was established between his widow Teodora and his sons with Stjepan Vuki Kosaa, but only until
the first chance which appeared after the change on the Bosnian royal
63
Boris Nilevi,
throne. The newly elected King Stjepan Toma, among others in Bosnia
and abroad, was opposed by Stjepan Vuki, who supported Radivoj,
the old aspirant to the Bosnian crown. In Bosnia itself, Tomas natural
ally was Ivani Pavlovi, and both of them tried to satisfy their interests
through this coalition during the wars against Stjepan Vuki in 1444,
1445, and 1449: the King tried to broaden the spectre of his own rule
by using the antagonisms amongst the nobility, while Ivani Pavlovi,
far from the power held by his grandfather Pavle and father Radoslav,
attempted to gain revenge and reclaim lost territories in the South.
From this alliance Ivani did not gain reprisal or his old possessions, but
rather strengthened his will to return to former territorial and political
greatness. This can be seen from the marital festivities held in Milodra
during the month of May 1446, at the marriage between the King and
Katarina, the daughter of Herzog Stjepan Vuki, where Ivani was absent in disagreement with this new political turn of events.
His heirs Duke Petar and Count Nikola at one point fell into complete
dependence on Stjepan Vuki, even sending him troops at the beginning of his war against Ragusa in 1451. Their life was peaceful because
the atmosphere in Bosnia at that time was also calm, without any feudal
conflicts, since the previous wars confirmed that these divisions could
not stand and that the Ottoman pressure, which united the nobility also
conserved the mentioned partitions at the same time.
The whole life of Ivani, Petar and Nikola, shows an adherence to the
peak of the Bosnian society. Their actions, as well as the actions of their
ancestors, also reflect a full self confidence, even though, as we have
shown, they were inferior to them. They were Barons of the Realm, and
they had under their control a subordinate nobility with a council in its
primary stages, an emerging town class, the shepherd Vlachs, and peasants. They also collected the so-called regal rights in the markets and
mines, customs duties on the roads and were in charge of independent
communications with the outside world, first of all Ragusa, to whose
nobility they belonged to, and which strongly influenced the economy
and culture. Their behaviour, good or bad, is on par with the behaviour
of other comrades in arms. The manifestations of regional magnates
in Bosnia are more or less identical in the time of imminent Ottoman
arrival.
Key words: The land of the Pavlovii, medieval Bosnia, 15th century,
Ivani Pavlovi, Duke Petar Pavlovi, Count Nikola Pavlovi
64
Boris Nilevi,
UDK 316.323.5:316.42 (497.6) 13/14

Pretisak
O SREDNJOVJEKOVNOM
BOSANSKOM GRAANINU*1
Boris Nilevi
Proces srednjovjekovne urbanizacije u Bosni intenzivirao se u XIV, a vrhunac je dostigao u XV stoljeu. Ukupan razvoj se povezuje sa razvojem
rudarstva i trgovakih veza sa Dubrovnikom. Uspon privrednog razvoja
je uvjetovao pojavu naprednijeg naina ivota, te na poseban nain i
stvaranja bogatijeg gradskog drutvenog sloja.
Kljune rijei: srednjovjekovni bosanski graanin, dubrovaki trgovci,
srednjovjekovna Bosna, rudnici, XV stoljee.
srednjovjekovnoj Bosni je, uz ostalo, postojao i snaan proces urbanizacije, koji se ogledao u postojanju gradskih naselja koja su se i privredno i drutveno razlikovala od sela i kraljevsko-feudalnih gradova-tvrava. To je tip grada (naselja rudara i trgovaca u rudarskim oblastima,
trgovi na prometnim terenima, planski izraena naselja i podgraa feudalnih
utvrenja) iji je razvoj zapoeo relativno kasno (u prvoj polovini XIV stoljea, da bi vrhunac dostigao u XV stoljeu) u odnosu na gradove evropskih i
nekih junoslavenskih zemalja, ali je injenica da je napredovao veoma brzo.
U bosanskoj dravi je u prvoj polovini XV stoljea bilo oko sedamdeset trgova
ija je veliina odgovarala onovremenim balkanskim i evropskim gradovima.
* Rad je objavljen u zborniku radova Urbano bie Bosne i Hercegovine (29-36), u izdanju Instituta za istoriju u Sarajevu i Meunarodnog centra za mir, 1996. godine, nastao kao rezultat
okruglog stola pod naslovom Tragom bosanskohercegovake prolosti o urbanom biu
Bosne i Hercegovine, odranog u Sarajevu 15. i 16. marta 1995. godine, u organizaciji Instituta za istoriju, a u okviru XI internacionalnog festivala Sarajevo Sarajevska zima.
65
Boris Nilevi,
Njihov razvoj su podsticali na prvom mjestu rudarstvo i trgovina (izvozna i

uvozna), kao i zanatstvo. Bio je to izazov za dubrovake i ostale trgovce koji
dolaze u Bosnu i tu pospjeuju razvoj navedenih privrednih grana.
Porast proizvodnje bosanskih i srpskih rudnika, koji kulminira u prvoj
polovini XV stoljea, opravdano se dovodi u vezu sa privrednom krizom i
opadanjem evropskih rudnika, koja je zapoela sredinom XIV stoljea. Potom, husitski ratovi su jo vie smanjili evropsku proizvodnju srebra, pa je
njegova naglaena potreba na evropskom tritu dovela do naglog porasta
proizvodnje bosanskih i srpskih rudnika, od tridesetih godina XV stoljea.
Na sceni historije su trgovci koji postepeno vre pomake sirovog bosanskog drutva. Postoji itavo njihovo mnotvo galerija, o kome kazuje bogata
arhivska graa, prevashodno Dubrovakog arhiva, gdje su pohranjena najbolja svjedoanstva bosanske srednjovjekovne historije. Potom, tu su i podaci
arhiva u Zadru, Splitu i Trogiru, kao i turskih izvora nastalih prije ili nakon
pada bosanske drave.
Za period vladavine Stjepana II Kotromania (1322-1355) moe se rei da
domai sloj jo uvijek nije u dovoljnoj mjeri ukljuen u novija privredna kretanja i tokove kakvi su kreditno-trgovinski poslovi. Stie se dojam da se Bosanci nerado zaduuju kod Dubrovana zbog straha od neizmirenja dugova, a
kad to ine sudjeluju s vrlo skromnim iznosima. Ipak, sama ta pojava vodila
je krupnim ekonomskim i socijalnim promjenama onovremenog drutva, to
je dolo do izraaja naroito u XV stoljeu. Meutim, to se ve vidi i u vremenu kralja Tvrtka I, kada Bosanci uzimaju sve vie uea u trgovini i njihova
zaduenja pokazuju znatno vee iznose nego to je to bio sluaj ranije. To nisu
vie nepoznati trgovci iz Bosne, nego je tano naznaeno na kojim trgovima
ive i posluju. Najee su registrovana zaduenja ljudi iz Prae, potom Foe
i Ustikoline.
Bosanci su brzo uili. U rudarstvu su vremenom zamijenili njemake rudare Sase i s njihovom pomou, struno usavreni, postali uveni daleko van
granica bosanske drave. Poznato je da je kralj Alfons od Aragonije i Napulja, u nekoliko mahova, tokom 1452. godine, nastojao da doe do bosanskih
rudara, upuujui, ak, i direktne molbe hercegu Stefanu Vukiu Kosai
i bosanskom kralju. Tri godine kasnije, vojvoda od Ferare ini iste pokuaje
preko Dubrovake Republike. Iz osmanskih izvora se doznaje da su rudari iz
Olova bili vrsni strunjaci i da su doprinosili pronalaenju ruda i na drugim
stranama.
66
Boris Nilevi,
Od Dubrovana su Bosanci usvojili sistem trgovine poznat u Republici, tj. poznavali su sve savremene oblike trgovine koji karakteriu primitivni
kapitalizam (mjenice, trgovaka drutva, prokure), kao i savreniju zanatsku
tehniku. Izvori biljee trideset i etiri vrste zanata kojima se bave bosanske i
dubrovake zanatlije. Dubrovnik je srednjovjekovnoj Bosni bio sve i svja, prozor u svijet, Petrograd.
Domai svijet se ne ograniava samo na lokalnu trgovinu, ve trguje, prevashodno vjetiji i hrabriji pojedinci, ak preko mora do Venecije ili nekih
drugih italijanskih gradova. Kako je trgovina srebrom bila iskljuivo u rukama Dubrovana, olovo je imalo prvorazredan znaaj za domae trgovce. Bosanci trguju i ostalim proizvodima svoje privrede: voskom, koama i konjima.
So i tkanina su predstavljale najvei dio uvozne trgovine, a zatim, u znatno
manjoj mjeri mrarije, ulje i zanatski proizvodi. U trgovini s Bosnom osobito
su aktivni trgovci iz Prata, koji ponekad kreditiraju Bosance i uvoze tkanine
veinom proizvedene u samom Pratu.
Pretpostaviti je da su Bosanci, poput Dubrovana, na trgovima drali svoje radnje i da su se u isto vrijeme bavili spoljnom i lokalnom trgovinom.
U procesu brzog razvoja trgovine, rudarstva i zanatstva uspio je jedan
broj domaih ljudi, posebno onih na poloajima u gradovima i na dvorovima,
da zakorai u krupnu trgovinu i da stekne bogatstvo. Sa svojim ekonomskim
statusom taj sloj se pribliio, pa ak u pojedinim sluajevima i izjednaio sa
vrhom piramide bosanskog drutva koje se ponosi svojim aristokratskim porijeklom i plemenitom batinom. Predstavnici tog sloja nosili su razna dostojanstva i titule koje su bile svojstvene vlasteli. Tako ih moemo nai meu poslanicima, provestijarima, gradskim knezovima, pa i plemenitim i potenim
vitezovima.
Vremenom se u pojedinim familijama stvorila trgovaka tradicija, pa se
ovom djelatnou bavi vie lanova iste porodice, a raznih generacija. Bosanski trgovci u XV stoljeu s punim pravom nose naziv mercator, koji ponekad
stoji uz njihovo ime u dubrovakim vrelima. To su, naravno, bili ljudi koji su
po obimu poslova i poslovnim obiajima potpuno odgovarali dubrovakom
pojmu trgovca. Kod njih, u prvoj polovini XV stoljea ima dosta srebrenog
posua, nakita, ako i sirovog srebra u privatnom vlasnitvu.
Meutim, brojni primjeri pokazuju da je diferencijacija stanovnitva u
ekonomskom i socijalnom pogledu zahvatila i ovaj sloj drutva. Pored raslojavanja koje je karakteristino za vlastelu i vlasteliie, jasno je uoljiva razlika
67
Boris Nilevi,
i meu graanskim staleom. Jedan broj Bosanaca se uspio obogatiti, ali je

daleko vei broj onih koji su u nelojalnoj konkurenciji sa vienijim graanima
izgubili i ono malo kapitala to su imali. U bosanskim srednjovjekovnim urbanim naseljima moglo se nai najve pripadnika sitnih i siromanih slojeva
drutva.
Razlika se meu gradskim svijetom onodobne Bosne ogledala i u obrazovanju, ukusu i potrebama svakodnevnog ivota, kratko reeno, u nainu
ivljenja. Jedan broj ih je spavao u krevetima, odvajajui se od obiaja ostalog
stanovnitva da spava na zemlji. Ipak, civilizacijski pomak.
Bosanski grad je, kao i onovremeni evropski gradovi, u centru imao trg
kao sredite poslovnog i javnog ivota, okruen radnjama i kuama trgovaca
i zanatlija. Gradska naselja su zadobila, poev od saskih prava, neke elemente
samouprave.
I crkva je bila smjetena u sreditu naselja. Postojala su i svratita za putnike, gostionice, carinarnice i leprozoriji kao sklonita za gubavce pri franjevakim samostanima. Stambene zgrade su bile veinom od drveta, a crkve od
kamena.
Meutim, teko je govoriti o gustini stanovnitva, to domaeg, to stranog. Vrlo je vjerovatno da su Fojnica, Kreevo, Visoko, Zvornik, Foa, moda
ak i Gorade, brojali preko 2.000 stanovnika. Rudarska naselja, osobito rudnici srebra, s obzirom na ljudstvo angaovano u rudarskoj proizvodnji, imalo
je brojnije stanovnitvo (Fojnica, Kreevo). U Srebrenici je bilo oko 700 kua,
odnosno 3.500 stanovnika. Komparacije radi, Novo Brdo, najvei rudnik Balkana, u vrijeme svog najveeg napretka, brojalo je oko 10.000 stanovnika.
U bosanskom srednjovjekovnom gradu materijalni ivot je bio izraeniji
nego duhovni. elja za luksuzom se poela ogledati u boljem nainu odijevanja, upotrebi od srebra izraenog posua, nakita itd. Sve je to omoguavao
nagomilani novac domaeg i stranog porijekla. A on se na tlu Bosne u srebru
kuje poev od bana Stjepana II Kotromania, istina sa duim prekidima, nakon smrti kralja Tvrtka I 1391. godine, sve do pada bosanske drave.
U Bosni je, inae, svaki novac bio u slobodnom opticaju. U svojim poveljama Mleanima bosanski vladari, u nekoliko navrata, istiu da e mletaki
novac, kao i Dubrovake Republike, kolati slobodno po kraljevstvu bosanskom.
to se duhovnog ivota tie, poela se iriti pismenost i vei nivo zabave
sa muziarima i glumcima. Pored ostalih umjetnosti i muzika je, paralelno i
68
Boris Nilevi,
u svjetovnom i u duhovnom vidu, ispunjavala ivot srednjovjekovne Bosne.

Muziari nisu zabavljali samo vlastelu. Oni se sreu i u bosanskim gradovima
XV stoljea, gdje se raalo jedno novo, graansko drutvo od stranaca Dubrovana i Nijemaca Sasa, te domaih ljudi. Obogaeno kroz rudarstvo, trgovinu i zanatstvo, graanstvo je osjealo potrebu za razvijenijim oblikom zabave nego dotadanjim: lov, mejdani i gozbe. U znamenitom gradu Srebrenici
pominje se Radivoj Grubaevi, glumac i flura u vremenu od 1431.-1435.
godine. Pominje se i neki Vukosav Kukovi, svira (piffarus flura), koji je
1446. godine bio opljakan u Breznici kod Pive. Meutim, muziari u gradovima su manje poznati, jer nisu bili stalno okupljeni kao artisti kralja i velmoa.
Novija istraivanja nalaze i glumce van dvorsko-zamkovnog ambijenta meu
graanskim slojem.
Kako se Bosna kroz teritorijalno irenje i privredni razvitak povezala sa
vanjskim svijetom, tako su i njena materijalna i duhovna kultura bile proete
raznim utjecajima sa Istoka i mnogo vie sa Zapada. Normalno, postojala je i
bosanska osobitost. Gotiki utjecaj se ogledao kroz nain odijevanja, prstenje,
skulpturu i katoliku crkvenu arhitekturu, a istoni, pravoslavni, u graenju
crkava rake i moravske kole, te turski, i prije pada Bosne, u raznim vrstama
oruja, tkanina i odjee. Bosanska specifinost se oituje u izradi pojedinih
dijelova odjee, srebrenih predmeta i nekih oruja. Iako je duhovna kultura,
kao i materijalna, bila pod uplivom raznih meuutjecaja, ta sfera je, ipak, tee
uoljiva.
LITERATURA
-
-
-
-
-
-
-
irkovi S. 1964. Istorija srednjovekovne Bosne. Beograd:

orovi V. 1940. Historija Bosne. Prva knjiga. Beograd:
Dini J. M. 1955. Za istoriju rudarstva u srednjevekovnoj Srbiji i Bosni I. Posebna
izdanja SAN. Beograd:
Jiriek K. 19959. Trgovaki putevi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem vijeku. Zbornik
Konstantina Jireeka I. Posebna Izdanja SAN. Beograd: 205-303.
Kovaevi D. 1961. Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni. Nauno drutvo Bosne i
Hercegovine. Djela. Knjiga XVIII. Odjeljenje istorijsko-filolokih nauka. Knjiga 13.
Sarajevo:
Kovaevi-Koji D. 1987. Gradska naselja srednjovjekovne bosanske drave.
Sarajevo:
Kovaevi-Koji D. 1987. Privredni razvoj srednjovjekovne bosanske drave.
69
Boris Nilevi,
-
-
Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine I. Drutvo i privreda srednjovjekovne

bosanske drave. ANUBiH. Posebna izdanja. Knjiga LXXIX. Odjeljenje drutvenih
nauka. Knjiga 17. Sarajevo: 89-190.
Nilevi B. 1995. O srednjovjekovnom bosanskom dinaru prilog biografiji
bosanskog novca. Bosanska vila br. 1. god. II. List za nauku, kulturu i drutvena
pitanja. Sarajevo: SPKD Prosvjeta. 10-12.
ivkovi P. 1986. Ekonomsko-socijalne promjene u bosanskom drutvu u XIV i XV
st. Tuzla:
SUMMARY
ON A MEDIEVAL BOSNIAN CITIZEN
In the medieval Bosnia there was a strong urbanizing process which
could be proved by the existance of cities which were different in economic and social aspects from villages and feudal fortresses. It was a
type of a city (miners settlements, settlements planned as a support of
feudal fortresses), the development of which started relatively late ( in
the first half of the fourteenth century reaching the top in the fifteenth
century) comparing to cities in European and some South-Slavic countries, but it progressed very fastly. In the first half of the fifteenth century
in Bosnian country there were some seventy squares which had the size
of the towns in the Balkans and Europe of that time. Their development
was a challenge for merchants from Dubrovnik and other towns who
came to Bosnia and rushed the development of the mentioned trade
branches.
Merchants appeared on the historical stage and gradually did some
civilization shifts of the raw Bosnian society. The Bosnians learned
fast. In mining they replaced the German miners, from the citizens of
Dubrovnik they learned modern trade forms and instruments (drafts,
trade companies, procurator) and better handicraft techniques. According to the sources there were 34 sorts of handicraft performed in Bosnia
and Dubrovnik. Dubrovnik was to the medieval Bosnia everithing, window into the world, Petrograd.
Kay words: medieval bosnian citizen, merchants from Dubrovnik, medieval Bosnia, miners settlements, fifteenth century
(Transleted by Jasminka Banjac)
70
Boris Nilevi,
O KRUNIDBI KRALJA TVRTKA I - 620 GODINA OD KRUNISANJA BOSANSKOG KRALJA
UDK 94 (497.6) 04/14

Pretisak
O KRUNIDBI KRALJA TVRTKA I

620 godina od krunisanja bosanskog kralja*1
Boris Nilevi
U lanku autor problematizira mjesto krunidbe prvog bosanskog kralja

Tvrtka I Kotromania. in krunidbe se postavlja u kontekst politikih
odnosa i polaganja prava na srpsku krunu nakon smrti cara Uroa.
Kljune rijei: srednjovjekovna Bosna, Tvrtko I Kotromani, Mileevo,
Mavro Orbini.
Uspon bosanske drave
a stoljea ranog srednjeg vijeka nema mnogo izvora koji bi osvjetljavali

dogaaje i linosti, odnosno ivot Slavena na podruju Bosne i Huma.
To podrazumijeva vrijeme od njihova doseljenja u VII stoljeu, kada i
poinje historija Junih Slavena na ovim prostorima, pa do druge polovine
XII stoljea, od kojeg se zamee kasniji bosanski srednjovjekovni polet i sjaj.
Tu prije svega mislimo na vrijeme bana Kulina (1180-1204), vjetog i kako se
kae srenog vladara, jednog od najveih i najvanijih gospodara u povijesti
Bosne, kada se ova drava poinje razvijati uporedo sa susjednim junoslavenskim dravama. Pomenimo samo njegovu povelju dubrovakim trgovcima
iz 1189. godine, kojom im dozvoljava da slobodno trguju po Bosni. To je prvi
poznati meunarodni ugovor Bosne. Ta povelja, kada se svestrano analizira,
mnogo toga otkriva iz tadanjeg ivota, a prije svega ona je rodni list bosanske drave.
* Rad je objavljen u listu Bosanska vila Nova serija, br. 10. 1998. Sarajevo: SPKD Prosvjeta.
54-55.
71
Boris Nilevi,
Uz Kulinovo ime vezana je i prva vijest o pojavi patarenskog uenja u

Bosni (1199) koje je ve tada uzelo toliko maha da ga je prihvatio i sam ban sa
porodicom, rodbinom i mnotvom naroda. Bosna je postala gotovo klasino
sredite ovoga nauka, i to je umnogome predodredilo njenu dalju historijsku
sudbinu. Bosna je u onodobnoj srednjovjekovnoj Evropi, predstavljala uistinu jedan buntovni religijski specifikum, daleko prije Lutera i protestantskog
nauka.
U kasnijim vremenima Bosna postaje i kraljevinom kada je Tvrtko u manastiru Mileevi na svoju glavu stavio kraljevsku krunu [...] u Hristu Isusa
blagoverni i Bogom postavljeni Stefan kralj Srbljem i Bosni i Pomorju i Zapadnim Stranama. To se desilo u jesen 1377. godine.
Ovo je doba i raanja novog drutva i civilizacije. Na sceni historije su
trgovci koji postepeno vre civilizacijske pomake sirovog bosanskog drutva.
Brzo se razvijaju trgovina, rudarstvo i zanatstvo. Uz ostalo, i feudalna ritersko
dvorjanska kultura srednjeg vijeka, koju karakterie tenja da se ivot uzdigne iznad realnosti svakidanjice i da se dosljedno stilizuje. Potom, i muziki i
pozorini ivot. No, vratimo se inu krunidbe kralja Tvrtka I.
Tvrtkovo pravo na krunu
Podjelom zemalja Nikole Altomanovia izmeu kneza Lazara i bana Tvrtka, srpska drava izgubila je prostrane oblasti na zapadu. Obje obale rijeke
Lima dole su pod vlast bosanskog vladara, a s njima i Mileeva i Prijepolje.
Manastir Mileeva je bio odsjeen od svoga pravoslavnog zalea, ali je ve u
to vrijeme bio predodreen da postane crkveno sredite pravoslavnih vjernika
u bosanskoj dravi. Bosni je tada pripadao i manastir Svetog Nikole u Banji,
gdje se nalazilo sredite dabarske episkopije. Drugi manastir sa sjeditem episkopije, Miroslavljeva zadubina Sv. Petra, u dananjem Bijelom Polju, ostao
je izvan bosanske drave. Izgleda da je kod njega bila rezidencija limske mitropolije, koja se javlja pred sredinu XV stoljea.
Kako je sa carem Uroem izumro i posljednji srpski izdanak dinastije Nemanjia, neko je trebao da prihvati vlast prije nego se drava potpuno rasturi.
Ko e to da uini? Tvrtko? On je bio potomak Nemanjia, mada po enskoj
liniji. Tvrtko je, uz to, i dovoljno jak i sa dovoljno autoriteta. Izmeu njega
i Lazara nema sukoba. Tvrtko zna da je knez Lazar slabiji, a i da je njegovo
pravo na krunu Nemanjia jae. Lazaru se to pravo pripisivalo po tome, to
72
Boris Nilevi,
je njegova ena iz nemanjike linije Vukanove. Tvrtko je, opet, to pravo nosio
u samom sebi. Pradjed mu je bio po enskoj liniji, kralj Dragutin. Prema tom
pravu on e i postupiti kruniui se za kralja Srbije i Bosne.
Sumnjivost mjesta krunidbe
Tvrtko se krunisao na Mitrovdan (26. oktobra) 1377. godine u srpskoj

zemlji, vjerovatno u manastiru Mileevi, mjestu osobitog kulta svetog Save,
osnovaa Srpske pravoslavne crkve. Zato rije vjerovatno, koja oznaava
sumnju u Tvrtkovu in krunisanja u ovoj bogomolji? Historiari uglavnom
koriste podatak opata Mavra Orbinija da je mileevski mitropolit sa svojim
monasima 1377. godine krunisao bana Tvrta na grobu sv. Save za kralja Srbije
i Bosne (Kraljevstvo Slovena. Beograd 1968. 150-151). Na ovom Orbinijevom
podatku poiva sve to se u historijskoj nauci zna o Tvrtkovom krunisanju
za kralja. Pokazalo se da se Tvrtko I zaista krunisao za rakog kralja, kao
nasljednik dinastije Nemanjia, ali nema potvrde da je krunisanje obavljeno
u manastiru Mileevi. Nije dovoljno uzeta u obzir arenga Tvrtkove povelje
Dubrovanima iz 1378. godine, gdje se sasvim izriito kae i idoh u srbskoju
zemlju. Niko se, koliko nam je poznato pie prof. irkovi nije upitao
da li je verovatno da bi Tvrtko za odlazak u Mileevu i u oblast koja je bila pod
njegovom neposrednom vlasti rekao idoh u srpsku zemlju? Niti je postavio
pitanje da li se Tvrtko ipak krunisao negde u Srbiji, moda u ii? Pitanje se u
krajnjoj liniji svodi na odnos Orbinijevog prianja i podataka iz povelje Dubrovanima. Ukoliko bi se utvrdilo da podatak iz povelje protivrei Orbiniju,
morali bismo vest uenog mljetskog opata premestiti meu legende, uz tolike
druge. (M. S. irkovi, Sugubi venac. Zbornik Filozofskog fakulteta VIII, Bgd.
1964. 351). Samo ono i idoh u srbskoju zemlju i ne mora toliko da zbunjuje.
To bi se moglo uklopiti u Tvrtkovo kazivanje (da je potomak Nemanjia, da je
Srbija ostala bez pastira) i kao stvar navike proizale iz dugovremene odijeljenosti. Srpska zemlja na kojoj se nalazi i manastir Mileeva, tek se odnedavno
nala u bosanskoj vlasti. Izvorna graa koja se dotie Tvrtkove krunidbe je
malobrojna, te je teko dobiti pravu sliku.
Porast ugleda Bosne inom krunidbe
Za srpsku crkvu Tvrtko nije bio pravi obnovitelj nemanjike tradicije. Njegov autoritet bio je za nju sporan. Kad je, na primjer, trebalo posredovati kod
73
Boris Nilevi,
Dubrovana radi naplate stonskog dohotka, to su ga srpski vladari ustupili

kaluerima sv. Arhanela u Jerusalemu, 1387. godine jerusalimski mitropolot
Mihailo trai posrednitvo kneza Lazara Hrebljanovia, a ne kralja Tvrtka I. I
ranije su te preporuke monasima davali srpski vladari i oblasni gospodari, ali
ne i Tvrtko I Kotromani. Ipak, ovim inom krunidbe, srednjovjekovnoj Bosni je porastao ugled. To e se vidjeti i kasnijim tokom historijskih zbivanja, pa
i pri padu pod osmansku vlast, kada Venecija pie Firenci 14. VI 1463. godine
da je pred oima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevstvo ardet ante oculos
opulentisimmum regnum!
SUMMARY
ABOUT THE CORONATION OF KING TVRTKO I
The death of Tsar Uro brought about the end of the Serbian ruling
dynasty Nemanji. With the division of the lands belonging to Nikola Altomanovi between Prince Lazar and Ban Tvrtko I Kotromani,
the Serbian state lost vast domains in the West. Both sides of the River
Lim came under direct control of the Bosnian ruler, and with them the
towns of Mileeva and Prijepolje. Tvrtko I was crowned in 1377 as the
King of Rascia, but there is no trustworthy proof that this happened in
the monastery of Mileevo. Following the work of Mauro Orbini The
Kingdom of the Slavs, it could have been Mileevo, although a number
of historians from Bosnia and Herzegovina believe that the coronation
took place in Mile near Visoko.
Key words: Medieval Bosnia, Tvrtko I Kotromani, Mileevo, Mauro
Orbini
74
Boris Nilevi,
O SREDNJOVJEKOVNOM BOSANSKOM DINARU - PRILOG BIOGRAFIJI BOSANSKOG NOVCA
UDK 336.74 (497.6) 04/14

Pretisak
O SREDNJOVJEKOVNOM BOSANSKOM DINARU

- Prilog biografiji bosanskog novca*1
Boris Nilevi
Autor prezentira proces kovanja novca u srednjovjekovnoj Bosni u

okviru njenog privrednog, politikog i kulturnog razvoja od vremena
bana Stjepana II Kotromania do pada pod osmansku vlast. Takoer,
analizirani su odnosi bosanskih vladara prema Mletakoj i Dubravakoj
republici i njihovoj finansijskoj politici na bosanskom tritu forsiranjem vlastitih valuta.
Kljune rijei: srednjovjekovna Bosna, ban Stjepan II Kotromani,
Tvrtko I Kotromani, dinar, bosanski novac.
me dolazi od latinske rijei dinarius, kojom su sredinom III stoljea prije

nove ere Rimljani nazivali srebreni novac koji je zamijenio dotadanji bakarni novac, a vrijedio je deset puta vie od njega (lat. deni: po deset). Ovaj
novac kolao je, u vremenu Rimskog Carstva, po itavom Sredozemlju. Denarius je u VIII st. pod Karlom Velikim naziv za 240-ti dio funte srebra. Javlja
se, potom, u francuskim oblastima kao denier, te u talijanskim kao denaro.
Na Istoku mu je ime poprimilo grki oblik denarion, koji se, u novogrkom
jeziku, izgovarao dinarion. Iz Vizantije su taj naziv preuzeli Arapi i nadjeli ga
svom zlatnom novcu, koji su poeli kovati ugledajui se na vizantijski solid jo
za vladavine kalifa Abdulmelika 695. godine. Arapi su, u naponu svoje moi,
* Rad je objavljen u listu Bosanska vila Nova serija, br. 2. god. II. 1995. Sarajevo: SPKD Prosvjeta. 10-12. Rad je ponovo objavljen u istom listu br. 30/2004. 110-112.
75
Boris Nilevi,
ubrzo zavladali Bliskim Istokom, Sjevernom Afrikom i panijom. Znatan dio

onovremene svjetske trgovine (VIII-X st.) bio je u njihovim rukama, pa se,
tom trgovinom, irio i arapski novac, osobito zlatni dinar, od Sredozemlja pa
do Baltikog mora. Kada su Osmanlije, pod sultanom Mehmedom II 1454.
godine, poeli kovati svoj zlatni novac, kovali su po ugledu na arapski dinar.
Iz novogrkog jezika doao je, preko Vizantije, naziv dinar i u nae zemlje,
samo to on na ovim prostorima ne slui kao naziv za zlatni, nego, iskljuivo,
za srebreni novac.
II
Osvajanjem Huma tridesetih godina XIV stoljea, a naroito eksploatacija rudnika, izmijenili su, iz osnova, fizionomiju bosanske srednjovjekovne
privrede ka naglom i intenzivnom razvitku. Rudarska proizvodnja je podstakla kovanje domaeg novca, te nije sluajno to je ban Stjepan II Kotromani
(1322-1353), za ije vladavine poinje rad bosanskih rudnika, prvi vladar koji
kuje domai novac.
Meutim, jo ranije, za nekadanjim gospodinom Bosne, Pavlom ubiem, koji je u Bosni vrio bansku vlast, kovao se novac koji je imitirao mletake srebrene dinare. Ipak, od bosanskih vladara prvi to ini Stjepan II Kotromani. On se vrlo aktivno bavio, to se moe zakljuiti po veem broju
sauvanih emisija njegovih dinara. Za srebro Stjepan II nije morao da brine,
dobijao ga je iz svojih rudnika. Kao uvijek kod prvih koraka u kovanju novca,
bosanski ban se ugledao na one novane vrste koje su do tog vremena, bile u
opticaju, te je ovim potezom, novi novac sticao povjerenje u kolanju i postepeno potiskivao stari. Kod Stjepana II primjeuje se imitiranje venecijanskih,
srpskih i dubrovakih emisija, dakle onih novanih vrsta koje su mogle biti
rasprostranjene u bosanskoj dravi. Izgleda da je pustio u promet i falsifikate
dubrovakog novca.
U srpskoj dravi, opet, prvi srebreni novac (grossi di Rassa), kovan u Breskovu na Tari (pominju se od 1277. godine), raeni su po uzoru na novce Mletake Republike. Republika Sv. Marka protestovala je energino, u nekoliko
mahova, protiv denarii de Brescoa ili grossi de Brescoa jer su bili laki za jednu
osminu od pravog mletakog novca. Literarni velikan Dante (umro 1321. g.) u
svojoj Divina Commedia, ovjekovjeio je rakog kralja koji imituje kov mletaki.
Na novcima bana Stjepana II Kotromania te, kasnije, Tvrtka, ne javljaju
76
Boris Nilevi,
se heraldiki motivi, ve se tu nalazio, uz lik bana na aversu (ban s maem ili

stoji ili sjedi na prijestolju), samo lik Isusa na reversu (na prijestolju, kao i na
mletakom novcu).
Razvoj robno-novane privrede, meutim, nije potisnuo naturalnu privredu, niti obuhvatio sve oblasti privrednog ivota onovremene Bosne. Tako,
u povelji iz 1322. godine, ban Stjepan II Kotromani pominje kazne u stoci, te
se, tako, ovaj tradicionalni nain plaanja i dalje odravao.
III
S obzirom na porast znaaja novca u privrednom ivotu, ban Tvrtko je

(1353-1377. ban, 1377-1391. kralj) nastavio sa njegovim kovanjem. Pored
novca, koji, po tipu, odgovara dinarima bana Stjepana II, Tvrtko, poslije 1365.
godine, kuje dinare sa novim kalupima, dobijenim iz Dubrovnika.
Tvrtko I Kotromani je uveliko olakao trgovinsku razmjenu izmeu bosanske drave i Dubrovake Republike time to je postavio bosansko novarstvo na istu osnovu na kojoj se zasniva i dubrovako, te tako izjednaio valutnu
stopu svog novca s dubrovakim. Za razliku od novca koji, po tipu, odgovara
dinarima njegovog strica, bana Stjepana II Kotromania, druga vrsta Tvrtkova
novca podudara se, u potpunosti, sa dubrovakim dinarima. To su dinari koje
ban kuje poslije 1365. godine, nakon to je dobio nove kalupe iz Dubrovnika.
Zna se da je dubrovako Vijee umoljenih (Consilium Rogatorum), na molbu
bana, odlukom od 18. III 1365. godine, dopustio da se za njega u Dubrovniku
napravi nekoliko kalupa, koji e imati, s jedne strane, Isusa, a s druge, bana s
maem. Zna se i ime tog kalupara. Bio je to majstor Radoja.
Srodnost bosanskog i dubrovakog novca nema samo tehniki i stilistiki
karakter, nego se bosanski i dubrovaki dinari i teinom, pa prema tome i
novanom vrijednou, potpuno podudaraju. To kazuje nalaz iz sela Vranjske
u bilekom kraju, iskopan 1901. godine. To je hrpa srebrenog novca od 203
komada: 19 komada su novci bana Tvrtka, a ostali jesu dubrovaki dinari iz
istog vremena. Sauvani bosanski pisani izvori ne pruaju nikakvih podataka
o nazivu bosanskog novca, ali kako su dinari Dubrovake Republike imali u
Bosni potpunu slobodu opticaja i troenja svakako je i bosanski novac imao
isti naziv, kao i republike Sv. Vlaha. Najstariji dubrovaki srebreni novac naziva se, u njihovim pisanim spomenicima, grossus ili grosso (kao i mletaki), ali
u narodnom govoru zove se dinar. Najstariji mu se spomen nalazi 1392. godiHistorijska traganja Historical searches
77
Boris Nilevi,
ne u listini bosanskog kralja Dabie (1391-1395) u navodu: dvi tisui perper

dinari dubrovakih, a spominje se i poznije, kako u bosanskim i humskim
pisanim vrelima, tako i u dubrovakim knjievnim djelima. Imenom gronije
narod u Dubrovniku nikada nije svoje dinare zvao. Inae, teina mu je bila
0,64 1,85 grama i vrijednost 6 solda ili 30 minca.
Mada se numizmatiari ne slau da li je Tvrtko, poslije proglaenja kraljevstva 1377. godine, uopte kovao svoj novac, ostaje injenica da se 1387.
godine u dva navrata spominju srebreniki groevi i da je kovnica postojala
ve u XIV stoljeu dok je grad bio pod Bosnom. A u Kotoru, kad je doao
pod bosansku vlast 1382. godine, ovaj znameniti primorski grad kuje novac sa
imenom bosanskog kralja.
Ministri finansija, grki protovestijar, imali su veliki uticaj, to zasvjedouje i narodna poslovica sa prostora srpske drave: Car da, ali Bua ne
da. Uzimani su najvie iz primorskih gradova. U tom pogledu, veliku ulogu
je imala kotorska vlasteoska porodica Bua (Bui, Buchija). Viteza (miles)
Trifunova Petrova Buu nalazimo kao protovestijara kralja Tvrtka I Kotromania.
IV
Nakon smrti kralja Tvrtka I 1391. godine nastaje dui prekid u kovanju
domaeg novca, vjerovatno izazvan nesreenim prilikama i estom smjenom
vladara na bosanskom prijestolju. U ovom dekadentskom vremenu kraljevine
razumljivo je, da se ni jedan od bosanskih kraljeva nije mogao smireno i smiljeno dati na posao, ni da uredi bosansku dravu, a kamoli njeno novarstvo.
Tako je novac Dubrovake Republike i u ovom razdoblju uivao potpunu i
neogranienu slobodu kolanja, koju je stekao i dobio od kralja Tvrtka I.
Tek Tvrtko II Kotromani, 1436. godien, poinje, ponovo, da kuje vlastiti
novac. Od emisija njegovog novca najpoznatiji su groevi, koji su se isticali
svojom veliinom. Od ostalih vrsta poznati su dinar i poludinar. Tada se pojavljuju i motivi sa domaim grbom koje je Tvrtko II kopirao sa irokih groa
ugarskih kraljeva Karla I i Ludovika I. Na aversu ljem sa krunom i natpisom
T (kao monogram kraljeva imena) dni regis Bosne, a na reversu zatitnik zemlje Sv. Grgur.
I poslije smrti kralja Tvrtka II, domai novac se kuje neprekidno, sve do
pada bosanske drave. Novac, oznaen kao kraljev (grossi di Re, denarii regis
bossine), esto se pominje u izvorima, i to u vezi sa poslovnim transakcijama
78
Boris Nilevi,
dubrovakih trgovaca u Bosni.

Postavlja se pitanje gdje je upravo u prvoj polovini XV stoljea, kada Srebrenica vie nije bila u okvirima bosanske drave, bila kovnica bosanskih vladara. Izvorna graa iz dubrovakog arhiva navodi na zakljuak da bi to mogla
biti Fojnica, jer ona upravo od tridesetih godina XV stoljea, postaje najjai rudnik srebra u srednjobosanskom rudarskom bazenu i jedan od glavnih
centara bosanske drave. Od znaaja je i injenica da se Fojnica nalazila pod
neposrednom vlau bosanskih vladara.
U Bosni je, inae, svaki novac bio u slobodnom opticaju. U svojim poveljama Mleanima, bosanski vladari, u nekoliko navrata, istiu da e mletaki
novac, kao i Dubrovake Republike, slobodno kolati po Bosni.
Meutim, veoma est predmet raspre u dubrovako-bosanskim odnosima iz ovog vremena bila su pitanja novanog prometa. Kovanje vlastitog
novca, ega se, u prvoj polovini XV stoljea, prihvataju Tvrtko II, Stefan Toma i Stefan Tomaevi, nije ilo u prilog interesima Dubrovake Republike,
te svaka nova emisija dinara bosanskih kraljeva ili priprema njihog izdavanja,
izaziva njihova burna reagovanja. Oni uvijek nastoje svim silama da onemogue bosanske vladare u njihovoj namjeri bilo povlaenjem svojih trgovaca iz
Bosne ili traenjem da bosanski vladari zatvore svoje kovnice. Razlog ovim
upornim nastojanjima Dubrovana da sprijee izlaenje bosanskog domaeg
novca prevashodno lei u traenju da njihov novac bude jedino plateno sredstvo na podruju bosanskog kraljevstva. Drugo se obrazloenje ne bi moglo
usvojiti, jer bosanski kraljevi, izdavanjem svojih dinara, nisu nikako uskratili Dubrovanima pravo opticaja njihovog novca. O tome, uostalom, govore
nalazi dubrovakog novca na bosanskom podruju iz tog vremena (skupine
dubrovakog novca koje su naene u Konjicu, Kupresu i Sarajevu zakopane
izmeu 1422. i 1438. godine), kao i pisani izvori u kojima bosanski vladari u
nekoliko navrata, spominju, u svojim poveljama, izdatim Mleanima, slobodu
kolanja dubrovakog novca. Oni istiu da e novac mletaki, kao i dubrovaki,
kolati slobodno po kraljevstvu bosanskom.
Mada je dubrovaki novac bio u velikoj upotrebi u trgovinskom prometu strednjovjekovne Bosne, interesantno je da se tek pri kraju samostalnosti
bosanske drave, prvi put zvanino dozvoljava njegov opticaj. Posebnom poveljom od 25. novembra 1461. kralj Stefan Tomaevi odobrava kolanje dubrovakog novca.
79
Boris Nilevi,
SUMMARY
ABOUT THE MEDIEVAL BOSNIAN DINAR
A Contribution to the Biography of Bosnian Coins
The name dinar comes from the Latin word denarius, used in the middle of the 3rd century BC by Romans to denote silver coins which replaced the previous copper coins, and which were worth ten times more
(lat. deni = by ten).
From the New Greek language it came to our lands through Byzantium
in the form of dinar, only in these parts it was not used as a term for
golden, but for silver coins.
The first ruler who started minting coins in medieval Bosnia was Ban
Stjepan II Kotromani (1322-1353). Apart from domestic Bosnian
coins, others were also in circulation. One of the most important issues
among the Bosnian rulers and merchants from Venice and Ragusa was
the amount of various currencies used in Bosnia. Even though medieval
Bosnia was open for foreign coins, nevertheless Venetians and Ragusans
tried to obstruct the minting of Bosnian coins in order to financially
control the Bosnian market. Minting of medieval Bosnian coins continued from the times of Ban Stjepan II Kotromani until the Ottoman
conquest of Bosnia in 1463.
Key words: medieval Bosnia, Ban Stjepan II Kotromani, Tvrtko I
Kotromani, dinar, Bosnian coins
80
Boris Nilevi,
UDK 281.96 (497.6 Sarajevo) 14/17

Pretisak
O POSTANKU STARE PRAVOSLAVNE CRKVE

U SARAJEVU*
Boris Nilevi
U lanku se problematizira vrijeme nastajanja Stare pravoslavne crkve u

Sarajevu u kontekstu odnosa osmanske vlasti prema gradnji i popravci
hrianskih sakralnih objekata. Na osnovu literature i objavljenih izvora, autor iznosi razliita miljenja, od onih da je tu crkva postojala prije
dolaska Osmanlija do onih da se u dokumentima uope ne spominje.
Kljune rijei: Stara pravoslavna crkva u Sarajevu, Srpska pravoslavna
crkva, Muzej Stare pravoslavne crkve u Sarajevu.
o uvijek postoji jedna predrasuda da su Osmanlije prilikom osvajanja

naih krajeva ruile i palile pravoslavne bogomolje, esto pretvarale u
damiju najljepu crkvu u gradu i ukidale sve to je srpskom narodu
ostalo iz perioda njegove samostalnosti.1 Ta pretpostavka o masovnom ruenju crkava ili njihovom pretvaranju u damije je preuveliana, mada ima
izvjesnu realnu osnovu na kojoj je izrasla. Nasilno, hrianski hramovi su
nestajali izuzetno, koliko je poznato, u prvom osvajakom ratu, odnosno u
vrijeme velikog austrijsko-turskog rata, krajem XVII stoljea.2 Uglavnom, za
smutnih vremena. ei razlog ruenja hrianskih bogomolja bila je njihova zaputenost, obino po gradovima, u kojima je prevladavalo muslimansko
* Rad je objavljen u listu Bosanska vila - Nova serija, br. 1. god. I. 1994. Sarajevo: SPKD Prosvjeta. 2-3.
1
urev B. 1970. 186.
Petkovi S. 1965. 46.

81
Boris Nilevi,
stanovnitvo, sastavljeno od doseljenika ili islamiziranih hriana. Po osmanskim zakonima, ako je crkva bila naputena vie od pedeset godina, mogla se
poruiti ili pretvoriti u damiju. Gradske crkve su relativno brzo izgubile svoje
vjernike, te su postepeno nestajale. Neke od njih su bile pretvorene u damije, druge su ruene i od njihovog materijala su graena razna javna zdanja.3
Ovo je i razumljivo, jer su Turci preferirali muslimanski grad, te je hriansko
stanovnitvo tu ostajalo u manjini. Osmanlije nisu zabranjivale opravljanje
hrianskih crkvi i manastira, ali ni dozvoljavale da se, bez naroite dozvole,
podiu nove bogomolje. Jedan podatak iz 1527. godine kazuje da je sarajevski
sud dozvolio katolicima u Fojnici da mogu podii crkvu iste veliine kakva
je bila.4
Turci su zakonima zabranjivali podizanje sasvim novih hrianskih bogomolja. U brojnim kanun-namama postoje odredbe koje strogo zabranjuje
crkvi tamo gdje ih za starog nevjernikog vremena nije bilo. To su kanunname za bosanski sandak iz 1516, 1530. i 1542. godine, te kanun-name za
bosanski, hercegovaki i zvorniki sandak iz 1539. godine.5 Kako su ovi zakoni u pogledu crkava slini, naveemo odredbe jednog (iz 1516. godine),
kao uzorak za ostale: Podignute su crkve u nekim mjestima u kojima one
nisu postojale od starog nevjernikog vremena. Neka se takve novopodignute
crkve dadu poruiti. [...] A onaj kadija u ijem se kadiluku to dogodi pa to ne
zabrani i ne sprijei, to e biti razlog da se svrgne.6 U smislu svega gore navedenog, treba sagledavati i postanak Stare pravoslavne crkve u Sarajevu.
Od pravoslavnih bogomolja u srednjoj Bosni najznamenitija je stara pravoslavna crkva u Sarajevu, na Varoi, u blizini Baarije, iji je postanak jo
uvijek obavijen tamom: da li je postojala prije dolaska Osmanlija u Bosni, ili je
sagraena za njihova vremena? Najstariji osmanski izvor koji govori o Sarajevu jeste Isa-begova vakufnama (zavjetajnica) iz poetka 1462. godine. U njoj
se crkva ne spominje. Teko da ne bi bila spomenuta, da je ve tada postojala.
Poznato je iz kasnijih vremena da je Isa-begov vakuf imao svojih zemalja na
Isto.
Slijepevi . 1966. 307.
Monumenta Turcica I. 1975. 31, 43, 56. i 66.
Isto. 31.
82
Boris Nilevi,
Varoi u blizini crkve.7 Ipak, ta vakufnama spominje staro hriansko groblje

na tzv. Carini, u blizini dananjeg Marin-dvora. Meutim, ne zna se sigurno
koje su hrianske konfesije bili ti nemuslimani, to su se tu ukopali. Pretpostaviti je da su bili, ako ne iskljuivo, a ono bar djelimino pravoslavne vjere.8
U sumarnom popisu Bosne iz 1468/9. godine, defteru koji predstavlja najstariji sauvani popis Bosne u cjelini, tj. prua podatke o teritorijama koje su
ve bile osvojene, crkva se ne spominje.9
U defteru bosanskog sandaka iz druge polovine juna 1485. godine zabiljeeno je da u Sarajevu ima 42 muslimanske kue, 103 hrianske i 8 kua
dubrovakih graana.10 etiri godine kasnije, prema defteru bosanskog sandaka s kraja jula, odnosno poetka avgusta 1489. godine, broj muslimanskih
kua se udvostruio. On iznosi 82 kue, dok broj hrianskih kua iznosi samo
89.11 U ovom defteru biljei se i vojnik uro sin popov na Varoi.12 Smanjenje
hriana je vidljivo i u biljeci prezvitera Vuka koji je po porudbi pljevaljskog
kneza Mihaila 1516. godine dovrio Psaltir u mjestu Vrhbosanju, rekomem
Sarajevo, i na kraju dodao: Tada u te dane u toj zemlji bjee veliko umnoavanje agarjenskih eda, a pravoslavne vjere hristianske u toj zemlji, veliko
umanjenje.13 U zapisu se oituje svetenikova zabrinutost za sudbinu pravoslavlja, iji se broj vjernika umanjuje na raun islamske vjere. Ipak, pravoslavna crkva u Sarajevu i dalje postoji i u njoj boju slubu obavlja vie svetenika.
O njenom postojanju u ovom vremenu zasvjedouje i jedan osmanski izvor
iz 1539/40. godine, u kome se govori da je pava, ki popa, Rake za boju ljubav uvakufiladio svog zemljita u mahali Varoi da tu svetenici stanuju i da
u jevanelju poduavaju djeicu nevjernika.14 Iz dokumenta se da zakljuiti
da u Sarajevu tada nije bio jedan svetenik, te je i radi toga vjerovatno da je
tu na Varoi bila i pravoslavna bogomolja, kao to je i dananja Stara crkva u
7
Skari V. 1928. 112.
Isto. 7.
Alii A.- Ibrahimovi R. 1.
10
Filipovi N. 1953. 69.
11
Isto. 70.
12
Isto.
13
Stojanovi Lj. 1902. 130-131.
14
Skari V. 1928. 8-9.
83
Boris Nilevi,
tom kraju. Znajui da je u onim vremenima narodu prea bila crkva od kole,
a nesumljivo je da se u aktu misli na kolu, moe se kao sigurno uzeti da su
sarajevski Srbi najprije podigli sebi crkvu, pa docnije kolu, to se vidi iz ovoga
izvora.15
U muzeju Stare srpsko-pravoslavne crkve u Sarajevu ima preko 300 turskih dokumenata koji veinom potiu iz XVIII i XIX stoljea. Samo su etiri
iz prve polovine XVII stoljea.16 Po svojoj sadrini ovi izvori su vrlo razliiti.
Oko 30 dokumenata se odnosi na popravku Stare crkve na varoi u raznim vremenima XVIII i XIX stoljea, dok iz ranijih vremena nije sauvan
nijedan izvor o ovom predmetu. U nekim od tih postojeih izvora se navodi
kako je stara srpsko-pravoslavna crkva na Varoi ostavljena hrianima jo od
vremena osvojenja Bosne od strane Osmanlija. S druge strane u svim odobrenjima za popravku bogomolja, poevi od 1729. godine, naroito se podvlai
da se ima popraviti i restaurirati u njenom starom obliku bez ikakva poveanja
i proirivanja.17 Dokumneti koji se odnose na popravku stare crkve potiu iz
1729, 1751, 1793, 1800, 1821. i 1841. godine.18
Na prvom mjestu imamo ferman od novembra 1729. godine kojim se na
temelju izvjetaja bosanskog beglerbega Ahmed-pae odobrava popravak stare srpske crkve, koja je prije bila potpuno izgorjela, pa je jedan dio popravljen. Ferman je upuen sarajevskom kadiji sa nareenjem da se stvar ispita,
te ako se utvrdi da je to kao to stoji u erijatskoj fetvi stara crkva koja im
je ostavljena od samog osvojenja, da je mogu popraviti i da ih u tom niko ne
smije ometati.19
Da je stara crkva postojala u doba osvojenja Bosne od strane Osmanlija,
to se iz navedenih izvora ne moe sa sigurnou tvrditi. U fermanu iz 1729.
godine se kae: Ako je spomenuta stara crkva koja im je data od carskog osvajanja [...].20
15
Isto. 9.
16
Hadibegi H. 1954. 145.
17
Isto. 145.
18
Isto. 147.
19
Isto.
20
Isto. 149.
84
Boris Nilevi,
U defterima iz 1468/9, 1485, 1489, 1516. i 1520. godine ne spominje se u

Sarajevu ni jedna crkva. Meutim, ako se uzme u obzir da je u doba Isa-bega postojala Gornja Varo i da je 1485. godine bilo tu preko 100 hrianskih
kua, onda nije iskljueno da bi tada mogla postojati jedna pravoslavna crkva,
iz srednjovjekovnog vremena. Jer, kompletnim sagledavanjem domae, dubrovake te prevashodno osmanske grae, da se zakljuiti, da je na prostoru
dananjeg Sarajeva u srednjem vijeku postojalo gradsko naselje na prostoru
Varoi, odnosno Gornje Varoi, kvarta oko Stare pravoslavne crkve. Upravo,
rani osmanski izvori upuuju na zakljuak da Turci ovdje zatiu gradsko naselje to se vidi kroz nazive Stara Varo Atik Varo iz 1462, odnosno Staro
trgovite iz 1468. godine.21 Osim toga, teko da bi se u osmanskim gradovima,
bar za dva-tri stoljea turske uprave, mogle podizati nove hrianske crkve.
Tolerancija postignuta kroz reforme Carstva, bar to se gradova tie, hrianima je naklonjena ponajvema u XIX stoljeu, kada se i grade pravoslavni
hramovi u osmanskom urbsu, poev od Saborne crkve u Sarajevu.
Turci su ipak bili popustljivi prema stoarsko-ratarsko-vojnikom dijelu
naroda, iju su kolonizaciju ka novoosvojenim krajevima proteirali i usmjeravali prema svojim strategijskim razlozima. To se vidi na primjeru sjeveroistone Bosne i kontinentalne Dalmacije (Dalmatinske Zagore) koja je pala u
turske ruke. U ovim oblastima su i prije obnove Peke patrijarije 1557. godine podizani novi pravoslavni hramovi.22
Pitanju postanka stare crkve u Sarajevu moe pomoi i historija arhitekture. Starohriansku centralnu dispoziciju s vizantijskim krstom imaju stare
pravoslavne bogomolje, ija davnina nije utvrena. Takva je crkva na Ozrenu
sa karakteristikama romanske arhitekture, u kojoj se na etiri srednja stupa
die na pandantivima osmerokutni tambur s kubetom. Sline su dispozicije u crkvi manastira Tvrdo kod Trebinja, u crkvi manastira Tavne i u staroj
pravoslavnoj crkvi u Sarajevu. Druge bogomolje su jednobrodne, od kojih je
najljepa u Dobrunu, graena prije 1383. godine, a slina joj je crkva kraj Gorada.23
Uz nauna tumaenja postoji i narodna tradicija prema kojoj se gradnja
Stare crkve vee za vrijeme Gazi Husrev-bega, a kao njen osniva spominje
21
Mueta - Aeri V. Rukopis. 8-11.
22
Handi A. 1975. 113.; Mila N. 1901. 168-169.; Mila N. 1969. 274.
23
Enciklopedija Jugoslavije 2. 1956. 77.
85
Boris Nilevi,
se Andrija, brat Kraljevia Marka.24 Samo su tu pobrkana vremena ivljenja

spomenute dvojice velikaa.
LITERATURA
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
24
86
urev B. 1970. Odnos izmeu ohridske arhiepiskopije i srpske crkve od pada

Smedereva (1459) do obnavljanja Peke patrijarije (1557). Radovi Akademije
nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. knj. XXXVIII. Odjeljenje drutvenih
nauka. knj. 13. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Petkovi S. 1965. Zidno slikarstvo na podruju Peke patrijarije 1557-1614. Novi
Sad:
Slijepevi . 1966. Istorija srpske pravoslavne crkve. Od pokrtavanja Srba do kraja
XVIII veka. I knjiga. Minhen: Autor.
Kanuni i kanun-name za bosanski, hercegovaki, zvorniki, kliki, crnogorski
i skadarski sandak. Monumenta Turcica historiam slavorum meridionalium
illustrantia. Tomus primus. Serija I. Zakonski spomenici. Sv. I. Sarajevo: Orijentalni
institut u Sarajevu. 1957.
Skari V. 1928. Srpski pravoslavni narod i crkva u Sarajevu u 17. i 18. vijeku.
Sarajevo: Dravna tamparija.
Alii A. Ibrahimovi R. Sumarni popis Bosne iz 1468/9. godine. Rukopis
pohranjen u Institutu za istoriju u Sarajevu.
Filipovi N. 1953. Neki novi podaci iz ranije istorije Sarajeva pod Turcima. Pregled
br. 7 - 8. asopis za drutvena pitanja. Sarajevo:
Stojanovi Lj. 1902. Stari srpski zapisi i natpisi I. Beograd: Srpska kraljevska
akademija.
Hadibegi H. 1954. Stara pravoslavna crkva u Sarajevu po turskim dokumentima
u njenom muzeju. Nae starine. Godinjak Zemaljskog zavoda za zatitu kulture
i prirodnih rijetkosti N. R. Bosne i Hercegovine II. Sarajevo: Zemaljski zavod za
zatitu kulture i prirodnih rijetkosti N.R. Bosne i Hercegovine.
Mueta-Aeri V. Srednjovjekovna naselja na mjestu dananjeg Sarajeva. Rukopis
pohranjen u Institutu za istoriju u Sarajevu pripremljen za Zbornik radova Pola
milenija Sarajeva.
Handi A. 1975. Tuzla i njena okolina u XVI vijeku. Tuzla:
Mila N. 1901. Pravoslavna Dalmacija istorijski pregled. Novi Sad:
Mila N. 1969. Episkop dalmatinski Stefan. Srpska crkva u Dalmaciji i Boki
Hadibegi H. 1954. 145.

Boris Nilevi,
Kotorskoj. Srpska pravoslavna crkva 1219-1969. Spomenica o 750-godinjici

autokefalnosti. Beograd:
Enciklopedija Jugoslavije 2. 1956. Zagreb: Izdanje i naklada Leksikografskog zavoda
NRJ.
SUMMARY
ON THE ESTABLISHMENT
OF THE OLD ORTHODOX CHURCH IN SARAJEVO
Christian temples disappeared in various conquests, but also due to
neglect, usually in towns with a profound Muslim majority. According to Ottoman laws, if a church had been abandoned for more than
fifty years, it could be rebuilt and turned into a mosque. Town churches
lost their believers relatively quickly, and thus they gradually vanished.
An interesting example is the old Orthodox Church in Sarajevo. It was
located in the town centre, and it is still a mystery whether it existed
prior to the Ottoman conquest, or whether it was newly built, or, what
is the most probable answer, whether an already existent church was
restored. The Church is connected with the settlement in the place of
Varoi, above the Old Church, so, according to this, it can be concluded
that the inhabitants of this settlement had their own temple before the
arrival of the Ottomans.
Key words: The Old Orthodox Church in Sarajevo, The Serb Orthodox
Church, The Museum of the Old Orthodox Church
87
Boris Nilevi,
GEORGIJE MITROFANOVI - JEDAN OD NAJVEIH SLIKARA OSMANSKOG VREMENA
UDK 75 Mitrofanovi G. (497.11) 16

Pretisak
- jedan od najveih srpskih slikara
osmanskog vremena*1
Boris Nilevi
U lanku autor na osnovu literature ocrtava lik i djelo Georgija Mitrofanovia, jednog od najveih srpskih slikara osmanskog vremena, s poetka XVII stoljea. Mada postoji malo podataka o njemu, prezentirana
su njegova sauvana umjetnika djela u pravoslavnim crkvama i manastirima u Srbiji, Crnoj Gori, Hercegovini i Dalmaciji.
Kljune rijei: Georgije Mitrofanovi, slikarstvo, trpezarija u Manastiru
Hilandar, Zdravko Kajmakovi.
ma neeg traginog u srpskoj slikarskoj umjetnosti ranijih epoha i pored

njenog moda ponajveeg dostignua na kulturnom polju. O starim slikarima se zna veoma malo, jer se o njima i malo pisalo. Oni koji su se bavili
pisanjem i biljeenjem (ljetopisci, knjievnici i drugi) potomstvu u spomen
ostavljaju itavu piramidu duhovnjaka (od obinih svetenika do patrijarha),
ponekad historijski beznaajnih, a preutkuju gotovo redovno svoje savremenike, stare slikare. Moe se stoga pretpostaviti s kakvim su se tekoama susretali mnogi naunici pri obradi jednog od najveih srpskih slikara osmanskog
vremena, Georgija (ora) Mitrofanovia, umjetnika s poetka XVII stoljea.
* Rad je objavljen u listu Bosanska vila - Nova serija, br. 10. 1998. Sarajevo: SPKD Prosvjeta.
56-57.
89
Boris Nilevi,
Izvori o slikarevom ivotu i radu
U istraivanju lika Hilandarca Georgija uestvovali su i domai i strani

naunici, istraivai i putopisci. Znanja o njemu teku poev od ruskog pjeohodca i putopisca iz druge etvrtine XVIII stoljea Vasilija Grigorovia
Barskog, pa do Dimitrija Avramovia iz XIX, slikara i jednog od prvih domaih ljudi koji su se bavili istraivanjem starina, te u naem stoljeu ruskog
istraivaa svetogorskog ivopisa Leonida Nikoljskog, te Vladimira Petkovia,
Vojislava J. uria, Sretena Petkovia i Anike Skovran. Plejadi tih naunika
i istraivaa pridruio se i Zdravko Kajmakovi, koji je Georgija svestrano
i monografski obradio s novim metodolokim postupcima koje nam prua
moderna historija umjetnosti. Bio je to, kako sam kae hod po pomrini u
kojoj svjetluca samo poneki nesiguran iak. Bie to muno povezivanje i vaspostavljanje razbijenih ostataka jedne davno zapretene i zaboravljene prie.
Kajmakovieva knjiga je ugledala svjetlo dana ve davne 1977. godine. (Georgije Mitrofanovi, Sarajevo 1977). Ona nam je, u biti, uz ostale radove, i posluila za ovu besjedu o slikaru Georgiju.
Istorijski okvir slikarevog ivota
Vrijeme u kojem je djelovao Mitrofanovi, koliko je do sada poznato, jeste

druga i trea decenija XVII stoljea. Balkan je tada ve preko dva vijeka bio
pod osmanskom vlau. Iako poraeno kod Lepanta (1571) i Siska (1593),
Carstvo e imati dugu silaznu liniju. U Pei, patrijarsi obnovljene srpske crkve
iz kue Sokolovia, poev od Makarija (1557-1571), pa do Savatija (izgleda,
umro iste godine kada je i ustolien, 1586) nai e modus vivendi s Portom. Za
njihova patrijarhovanja uinjeni su veliki poduhvatio na kulturnom i umjetnikom polju.
Harmoniju Crkve i Porte u atmosferi ustanikih valova od Banata do teritorije Brana, Drobnjaka i Pivljana, naruie 1592. godine novoizabrani patrijarh Jovan I Katul. On je bio u vezi sa zapadnim zemljama. Zauzetost politikim radom nije mu dozvoljavala da se aktivnije bavi kulturnim i umjetnikim
podrujem, to ne znai da se u njegovo vrijeme nije radilo i na ovom polju.
Godine 1614. Jovan je otiao u Carigrad i otuda se nije vratio.
Srpski ustanci s kraja XVI i poetka XVII stoljea zavrili su krahom simbolizovanim osvetnikim spaljivanjem motiju Sv. Save od strane Osmanlija.
Iskustva iz tragedije e pobrati Jovanov nasljednik patrijarh Pajsije, koji je iza90
Boris Nilevi,
bran 1614. godine. Njegov pogled na politiku je u prilinoj mjeri bio slian
pogledu patrijarha iz kue Sokolovia. U snoljivim odnosima s Osmanlijama
on e se posvetiti i kulturnom radu, te napisati itija cara Uroa V.
Propovjednik monakih i crkvenih naela
Georgije Mitrofanovi, kao slikar patrijarha Pajsija, prihvatio je, donekle,

njegovo vienje stvarnosti, bilo kao umjetnik koji je izraavao stav najvieg
crkvenog velikodostojnika, a moda i iz slinosti linih nazora s duhovnikom
intelektualcem. Neka za primjer poslue planovi Rimske kongregacije oko
unije Katolike crkve i Patrijarije u Pei. Toj katolikoj ofanzivi, kao njena
protivakcija. Mitrofanovievo sveukupno djelo, veli Kajmakovi, propovijeda
suprotna naela, usko monaka i crvena, svakako ista ona u koja je iskreno
vjerovao i patrijarh Pajsije, naela koja su sasvim u skladu s kulturno duhovnom klimom koja se u tom vremenu osjeala.
Vaspostavljati ivot Georgija Mitrofanovia nije nimalo zahvalan posao
s obzirom na mali broj podataka o njemu, jer sve to znamo o ovome slikaru
crpi se iz sedamnaest autorskih ili ktitorskih zapisa koje je Mitrofanovi svojom rukom ispisao na freskama i ikonama. Prvi spomen pada u 1615-1616.
godinu, jer iz tog vremena potiu dva njegova datirana djela: raskone carske
dveri iz hilandarskog muzeja i ikona Sv. Trojice, umjetnikov poklon manastiru
u Pljevljima, a pronaena u maloj crkvici Sv. Nikole u selu elebii kod Foe.
Ali, on je tada ve zreo umjetnik. Posljednju vijest o Mitrofanoviu nalazimo
u natpisu u hilandarskoj trpezariji, iju je sliku zavrio 16. septembra 1622.
godine. Ispada da su mu sva djela nastala u kratkom vremenskom periodu od
sedam godina. Kontakt s njim izgubljen je prije 1615. godine.
Gotovo je uzaludno traganje za Georgijevim mjestom roenja. U skladu
s obavezama jednog monaha, on u svojim zapisima istie da je od manastira
Hilandara. Analizirajui sadrajne, idejne i jezike osobine njegovih tekstova,
zatim neke faktografske elemente utkane u njegovo slikarstvo, kao i stazu kojom se kretao, moemo ga nedvosmisleno odrediti kao Srbina.
Rad u Hercegovini, Crnoj Gori i Dalmaciji
Georgije Mitrofanovi je stvarao u junim krajevima nae zemlje, poeo

je od crkve manastira Dobrieva u Hercegovini, ije bi freske mogle da budu
njegovo najranije slikarsko djelo. One su do sada, bez jaih argumenata, datiHistorijska traganja Historical searches
91
Boris Nilevi,
rane u vrijeme oko 1619. godine. Kajmakovi im nastanak, s obzirom na stilske nedostatke, na primjer osjetnu poetniku tvrdou, pomie u 1615-1616.
godinu, iako i to ostaje djelimino otvoreno za jo niu granicu.
U ljeto 1616. godine Georgije je doputovao u manastir Morau, koji je
izrastao u svjetovni i politiki centar pobunjenog naroda. To doba je, poev
od 1594. godine na dalje, bremenito dramatikom crnogorsko-hercegovakog
ustanka. Mitrofanovi je dio manastira ukrasio probranim ikonografskim sadrajem. Njegovo njeno, pastelno i graciozno slikarstvo je dolazilo kao tjeiteljski melem u nesigurnom vremenu. Oslikavanje je zavrio u jesen iste godine.
Nakon obavljenog posla u Morai, Mitrofanovia nalazimo oko 16171618. godine u manastiru Krupi kod Zadra, gdje u Uspenskoj crkvi radi fresko-ansambl. Freske se odlikuju razvijenim ikonografskim sadrajem i izraenom baroknom uznemirenou. Boravak u Krupi je bio najzapadnija taka na
njegovom ivotnom putu.
ivopis u Donjoj Isposnici Sv. Save u selu Savovu iznad manastira Studenice, nakon precizne ikonografske i stilske analize, moe se pripisati Georgiju
Mitrofanoviu. Rije je o arhitektonski skromnoj crkvi pravougaone osnove,
koju je po narodnom predanju i miljenjima pojedinih autora sagradio Sava
Nemanji u vremenu svoga igumanovanja u Studenici 1212-1217. godine. Datum izrade fresaka je oko 1618. godine.
Zidne dekoracije u crkvi Bogorodiinog Vavedenja u manastiru Zavali,
udaljenom 12 km od mjesta Slano na morskoj obali, iako djelimino oteene,
najsvjeije su i najouvanije freske Georgija Mitrofanovia. Hilandarske freske su, po Kajmakoviu, jako potamnile, peke su malobrojne, a sve ostale su
fragmentarno sauvane. Jedino je ivopis u morakoj priprati izuzetno dobro
sauvan, ali tu se radi samo o tri freske. Nastanak im odreujemo u proljee
ili ljeto 1619. godine.
Zograf Georgije je 1620. godine boravio i u Pei, gdje je u avgustu u kompleksu Patrijarije naslikao manastirsku trpezariju. Naalost, njegov ivopis je
potpuno uniten. Iskustvima ovdje steenim, koristio se dvije godine kasnije
pri izradi freski hilandarske trpezarije.
U Pei je iste, 1620. godine obnovio stariji ivopis u crkvi Sv. Dimitrija, a
u crkvi Sv. Apostola naslikao portret preminulog patrijarha Jovana.
Freske u velikoj trpezariji manastira Hilandara iz 1622. godine predstavljaju posljednje do sada poznato djelo Georgija Mitrofanovia. Sumnjamo da
92
Boris Nilevi,
je uzrok njegovom nejavljanju poslije te godine staraka nemo. Tada se mogao pribliavati pedesetim godinama ivota, dakle zrelom dobu. Bie da je
podlegao epidemiji kuge koja je tada harala Balkanom, te je zahvatila i Svetu
Goru.
Krizno doba politike i umjetnosti
Georgije Mitrofanovi se javio u vrijeme kada se, poslije traginih ustanaka krajem XVI vijeka, pred srpski narod postavilo pitanje kuda dalje? Bila
je to kriza kako politike tako i umjetnosti. U doba patrijarha iz kue Sokolovia (1557-1592) na umjetnikom polju je djelovao znameniti slikar Longin.
Patrijarh Jovan (1592-1614) je bio okrenut vie politici. Podruje umjetnosti
je bilo ispunjeno radom drugorazrednih zografa koje je predvodio pop Strahinja iz Budimlja, vie vrijedan i ambiciozan nego obdaren. U vrijeme kada
je patrijarh Jovan pokuao da uz pomo pape i katolikih dvorova pobolja
teko stanje svoga naroda, Strahinja je i sam bio podloan ne samo uticajima
zapadne umjetnosti ve i ideologiji katolike crkve.
Patrijarh Pajsije (1614-1647) je u takvoj stvarnosti propovijedao filosofiju strpljenja i ekanja. Pokuaju katolianstva da prodre i u srpski narod on
suprostavlja vraanje u krilo pravoslavlja, tradiciji i iskrenom sluenju crkvi.
Umjetnost Mitrofanovia je bila u velikoj mjeri odraz kako patrijarhovih, tako
i njegovih linih nazora. Srpskom slikarstvu on je obnovio poljuljane estetske
norme. Njegove freske i ikone su svojom otmenom i njenom ljepotom blie
snu nego surovosti vremena u kojem je ivio.
SUMMARY
One of the Greatest Serbian Painters of the Ottoman Period
Georgije Mitrofanovi was one of the greatest Serbian painters of the
Ottoman period at the beginning of the 17th century. He painted in
churches of Serbia, Montenegro, Herzegovina and Dalmatia. Among his
93
Boris Nilevi,
most famous works are frescoes and icons in the great mess in Hilandar
monastery from 1622. It is assumed that he died in the plague epidemic
that devastated the Balkans and even caught the Mount Athos. The art
of Georgije Mitrofanovi returned the distressed aesthetic norms to Serbian painting, and his frescoes and icons, in their graceful and tender
beauty, were much closer to dreams than the harsh reality he lived in.
Key words: Georgije Mitrofanovi, painting, mess in the Hilandar monastery, Zdravko Kajmakovi
94
Boris Nilevi,
UDK 32:930.85 (497.6 Mostar) 18/19

Pretisak
MOSTAR U DJELU VLADIMIRA OROVIA*1

Boris Nilevi
Autor je na osnovu djela Vladimira orovia napravio pregled politikih, knjievnih i uope kulturnih prilika u Mostaru u prijelaznom vremenu 19. i 20. stoljea. U ispreplitanju politikih dogaaja i ekonomskih
mogunosti oslikan je ambijent za kulturno djelovanje i znanstveni rad
u gradu Mostaru. Otvoreni mediteranski duh stvaralatva i u nepovoljnim uvjetima ostavio je znaajnog traga u historiografiji, knjievnosti,
izdavatvu i slino.
Kljune rijei: Vladimir orovi, Mostar, knjievnost, Zora, Bosanska
vila, Biser, Musavat.
ladimir orovi (1885-1941) je bio nenaruive energije, strasnik u radu.

Broj poslova koje je ovaj historiar obavio, gotovo je nesaglediv. Podruja ispitivanja na kojima se ogledao kreu se od prahistorijskih vremena do najnovije historije, od srednjovjekovne i tradicionalne knjievnosti
do moderne literature, od filozofije do politike publicistike. Objavljivao je
stare pisce, arhivsku grau i anonimno knjievno nasljee. Pisao je historijske
rasprave zasnovane na podrobnoj analizi, iscrpne monografije, obimne sintetike preglede i lanke namijenjene najiroj publici. Bio je muzejski radnik,
nacionalni revolucionar, austrijski suanj, profesor univerziteta i akademik,
urednik asopisa, prisutan gotovo u svakom znatnijem znanstvenom i knji* Rad je objavljen u listu Bosanska vila Nova serija, br. 9. 1997. Sarajevo: SPKD Prosvjeta.
45-47.
95
Boris Nilevi,
evnom poduhvatu. Pisao je stalno, po nekoliko asova dnevno. Kad je 1941.

godine nesreno poginuo, jo uvijek se nalazio u punoj ivotnoj snazi, blie
sredini nego kraju svog stvaralakog puta. Uza sve to, orovi je ostavio u
rukopisu toliko spisa, dobrim dijelom ve pripremljenih za tampu i posthumno, sreom, veinom objavljenih (Sveta Gora i Hilandar do esneastog veka;
Istorija Srba, u tri knjige, itd), da bi samo to, za nekog drugog historiara,
znailo dobar ivotni bilans.
II
Nepovoljni uslovi za nauni rad
U ranim orovievim promiljanjima kao filologa slaviste, saradnika

Zemaljskog muzeja u Sarajevu (Nauni rad u naoj sredini, Bosanska vila,
br. 21. 15. novembra 1909), vidimo razoarenje jednog vrsnog inteligenta tek
prispjelog sa studija u Beu atmosferom za znanstveni rad, kako u Sarajevu i
Mostaru, tako i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Kada govori o uslovima za vie
umovanje, kako materijalnim, tako i socijalnim, on ih vidi jednako oskudnim,
jednako nepovoljnim i jednako bijednim. Tu je, prije svega, potpuna oskudica
biblioteka i potrebne literature za rad u bilo kom pravcu. Velike biblioteke
nema ni Sarajevo ni Mostar, a da se ne spominje Tuzla i Banja Luka. Biblioteke
raznih ustanova malene su i razasute, kao na primjer u Mostaru, gdje svoju
knjinicu imaju i srpska optina i pjevako i zanatlijsko drutvo i konzistorija
i enska zadruga. Slino je i u Sarajevu. Tu je, potom, slaba i nikakva knjiarska organizacija, oskudne veze i uz to jedan sitan bakalski duh, spram svega
to je savremeno. Zatim, nema potrebne stabilnosti i odmjerenosti, izvjesnog
unutranjeg mira za jedan sreen rad. Sve to ima jaih osjeaja i irih ambicija, ulazi u politiku, grezne u njoj i troi se u jednom poslu, koji, uistinu, ima
svoj moralni smisao u principu i teoriji, ali koji je u stvari, naroito na naim
prostorima, vie dnevan i lian, nadniarski u gorem smisli te rijei.
Potom, pojmovi o socijalnom moralu, o moralu vieg stupnja, u nas su
krljavi, oskudni do nevjerovatnosti. Izvjesna ravnodunost spram runih pojava i runih odvratnih linosti svojstveni su veini drutva. To onda ini, da
se esto i usred svojih ovjek osjeti tu i da s izvjesnom duevnom depresijom
i sam postane povuen, ostavljen sebi i osjeanju svoje duevne osame. On
iz tog drutva ne moe da dobije podstreka, ima da stvara, ako to eli, sam,
potpuno sam.
96
Boris Nilevi,
Da bi, ipak, mogao da radi s uspjehom, i naroito, ako je mlad, da ne

izgubi za naunika normalnu mjeru sumnje u sebe, potrebno je ipak, da ima
nekog, s kim bi mogao da izmijeni misli i da u manjem krugu, provjeri svoje
rezultate, svoj metod, razvoj svoje misli. Meutim, u toj sredini vrlo je malo
ljudi iste struke, osobito u specijalnim disciplinama, najvie jedan ili dvojica,
esto ni toliko. Uz to su i tu razdijeljeni po svojim politikim osjeanjima, ili
bolje kazano po svojim nacionalnim aspiracijama, kao to je to u nas gotovo
redovan sluaj. Meu njima nema nikakva dodira ni uzajamnog rada. U Sarajevu, na primjer, ima trojica slavista (meu kojima je i Vladimir orovi)
koja se jo i ne poznaju meusobno. Jedini isti znanstveni zavodi u zemlji su
Zemaljski muzej i Institut za ispitivanje Balkana, oba, meutim, sa ogranienim brojem snaga.
Projekcije budueg planskog rada
Kada se, poslije svega, na temelju orovieve slike, stvori zakljuak, on je

svakako negativan, ali ipak ne i besperspektivan. Ako je sve tako, veli orovi,
tako ne mora da bude i dalje, jer jo uvijek ima vremena da se stigne ono to
se propustilo, samo treba mnogo dobre volje i iskrenog ubjeenja da je taj rad
koristan. Ako sada nema velike biblioteke, nju treba stvoriti, ili one, to ve
postoje spojiti i razviti, ako bude mogue i u Sarajevu i u Mostaru.
Treba traiti da se radi intezivno, solidno, sistematski, davati prilike, volje
i postreka ljudima od talenta i sa smislom za takav posao. I pokuati uza sve to,
da se svi ti ozbiljni poslenici okupe u jedno drutvo za znanstvenu diskusiju i
za solidan rad. Uiniti bar toliko dok se ne dobije svoj univerzitet, prvo mjesto
za istu znanost. Na taj nain e se popraviti prilike koje nimalo ne slue na
ast i stvoriti trajniji uvjeti za solidan znanstveni rad. Dae se prilike veem
broju ljudi da uu u jedan posao koji iskljuuje sve predrasude i vaspitava
realnou pozitivnih rezultata. Time e im se dii kulturni nivo kao i nivo
sredine u kojoj su. Stvorie se itava jedna generacija koja e ivotu obinih
ideja davati mnogo snaniji impuls, unositi ire poglede. I rezultati toga rada
nee se dati mijenjati memorandumima i rezolucijama, momentalnim povjerenicima i nepovjerenicima. Ono to se stvori bie pozitivan doprinos razvoju
znanstvenog rada.
97
Boris Nilevi,
III
Mostar kao kulturno sredite
Meutim, u zrelijim godinama (Bosna i Hercegovina, Beograd 1925), kada

promatra vrijeme o kojem je mlaan pisao, orovi kao da odstupa od ovakve
analize austrougarskog perioda, barem to se literature i drugih aktivnosti njegovog rodnog Mostara tie. Po njemu, prvo pravo knjievno sredite u Bosni
i Hercegovini za austrijskog vremena nije postalo Sarajevo nego Mostar, koji
je ve u prvoj polovini XIX stoljea imao jednu brojnu i dinaminu grupu
knjievnih djelatnika. U njemu su, pored pravoslavnog svijeta, djelovali i muslimani i katolici. Tu je nizao svoje poune stihove Omer Humo, tu su davali
rimovane hronike te arheoloka opaanja i vjerske pouke franjevci Petar Bakula, Aneo Kraljevi i Pakal Buconji. U Mosatru je ezdesetih godina bio
pokrenut tursko-srpski list Neretva, a 1872. godine osnovana je mala franjevaka tamparija. Utemeljio je don Frano Milievi, a uz pomo hercegovakih franjevaca a sluila je uglavnom za tampanje kolskih knjiga i lokalnog
kalendara. Iza 1878. godine knjievni rad kod muslimana stao je za izvjesno
vrijeme potpuno, dok su katolici dobili novog maha. Oni su izdavali jedan
kalendar, Mladi Hercegovac, a 1883. godine pokrenuli su, pod urednitvom
don Frane Milievia, prvi knjievni list u Hercegovini, Hercegovaki bosiljak.
Meutim, ne zna se iz kojih razloga, taj list nije bio duga vijeka. Malo kasnije,
umjesto njega don Frano pokree novi politiki list Glas Hercegovca.
Pravoslavnom svijetu Hercegovine nije u prvi mah bilo do knjievnosti.
Od 1875. do 1878. godine, u jednom dugom i krvavom ustanku, on je usresredio sve napore samo u jednom pravcu da se oslobodi osmanske vlasti i
izvri ujedinjenje sa Crnom Gorom. Mjesto toga, doao je Berlinski kongres
i austrijska okupacija Bosne i Hercegovine. Srbi nisu mogli lako da se pomire
s tim i tri godine poslije okupacije, 1881-82. godine, izbija u zemlji novi ustanak, u kome Mostarci uestvuju u velikom broju. ak je i sama misao o ustanku i podsticaj za njega doao, uglavnom, iz krugova mostarskih nacionalista.
Zbog toga, Mostarci uvelike stradaju, najbolji domaini bili su pozatvarani,
osueni na robiju i odvedeni u tamnice Istre i Stare Gradike, dok se drugi dio,
teko gonjen sklonio u Crnu Goru.
98
Boris Nilevi,
Obnova kulturnog i nacionalnog ivota

poslije ustanka 1875-78.
Meutim, imponujua energija mostarske sredine nije se dala slomiti.

Kada je proglaena opta amnestija i kad se vei dio ljudi, poslije izdrane
kazne, mogao vratiti kuama, u njima se javlja ponovo duh stare aktivnosti.
Dok su u Sarajevu srpske gazde sa Talihana, zaslijepljenje i zaraene spoljanjim sjajem nove evropske kulture, naputale aktivan nacionalni otpor i
pole za novinom, u elji da se pokau doraslim optoj promjeni stanja, dotle
je Mostar, konzervativan i nacionalno strog do surovosti, ljubomorno uvao
moral i tradiciju svoje patrijarhalne sredine. Posljedice toga su se oitovale
vrlo brzo. Sarajevo je poelo naglo da gubi narodni tip, a srpski narod u njemu
padao je velikom brzinom. Trgovina i sve ostale djelatnosti, za koje je trebalo preduzimljivosti i istrajnog rada, prelazile su u strane ruke. Mostar je,
meutim, potpuno ouvao svoj nacionalni karakter i svemu svom djelovanju
davao pozitivne osobine. On je prvi, u svoj Bosni i Hercegovini, osnovao srpsku itaonicu. U Mostaru je organizovano prvo srpsko zanatlijsko drutvo,
u njemu nie prva srpska banka, a osniva se i prvo drutvo srpske trgovake
omladine. Potom, njegovo pjevako drutvo Gusle najbolje je u cijeloj zemlji
i najbolje shvata i najbolje predstavlja svoju umjetniko-nacionalnu misiju.
Mostar je prvi grad u zemlji koji ulazi u opoziciju austrijskoj vlasti i sam za se
alje deputaciju u Be protiv svemonog ministra Kalaja. Iz Mostara se razvio
prvi pokret muslimana za vjersku autonomiju. Na elu mu je bio mostarski
muftija Ali efendija Dabi, koga su austrijske vlasti, kao i mitropolita Savu
Kosanovia, odmah smijenile sa tog uglednog poloaja. Izmeu pravoslavne i
muslimanske opozicije dolo je tokom vremena do tjenjih veza i sa isto vjersko-kolskih pitanja njihove tube su prele i na politike. U ljeto 1908. godine
ve je kao zajedniki program ujedinjene opozicije bilo traenje da Bosna i
Hercegovina dobije i svoju politiku autonomiju. U jesen iste godine, oni, isto
tako, zajedniki protestuju i protiv nezakonito proglaene aneksije. Ovdje je
i prvi pokret za slobodu tampe, te prva pobjeda opozicije nad vladom i to
ponovljena dva puta uzastopce, pri izborima za gradsku skuptinu.
Sve ovo pokazuje koliko je energije i aktivnosti bilo u tom vedrom gradu i
kako se ona, uglavnom, dobro upotrebljavala.U svim tim pokretima, u vrlo jakoj mjeri, uestvuju i tada prve knjievne linosti: Aleksa anti, Jovan Dui
i Svetozar orovi. Bila su to djeca najboljih kua. Svetozar orovi koga je na
99
Boris Nilevi,
knjievni rad prvi potakao njegov nastavnik Silvije Strahimir Kranjevi, uao
je u taj krug sa trinaest godina ivota, jo kao ak mostarske trgovake kole.
Uporedo sa tim knjievnim radom poinje i njihov drutveni rad u Mostaru,
kome su se priklonili i nihovi vrnjaci trgovci i zanatlije. Sredite pokreta bio
je Aleksa anti, koji je u Guslama i pjeva i horovoa i kompozitor, zatim prvi
predsjednik mostarskog pododbora Prosvjete. Svetozar orovi osniva dobrotvornu zadrugu Srpkinja i prvu ensku radeniku kolu. Ti prvi knjievnici
A. anti, J. Dui i S. orovi ulaze i meu prve pozorine diletante. Oni su,
jednom rijeju, svuda, sve i svja, uvijek na najvidnijim mjestima, stalno kre
put. Koliko se za kratko vrijeme postiglo i drutvenog i literarnog interesa vidi
se najbolje po tome to je 1893. godine, na proslavu otkrivanja Gundulievog
spomenika u Dubrovniku, iz Mostara otilo oko stotinu graana.
ta vie, literarni interes javlja se i kod ena, koje do tada, sem Stake Skenderove u Sarajevu, nisu aktivno uestvovale u knjievnom ivotu. Najposlije,
knjievnom mostarskom krugu prilaze i muslimani. Mladi Osman iki je
meu njima jedno od najmilijih i najasnijih imena. Modrianin Avdo Karabegovi Hasanbegov ostavlja svoje pjesme u amanet mostarskim prijateljima.
Mostarski literati imali su u knjievnosti uglavnom iste artistike ambicije. Njihov list Zora (1896-1901) nije imao gotovo nita zajednikog sa nainom ureivanja Bosanske vile, te zato dolaze i prebacivanja. U romantiarskim
krugovima nekih knjievnika u Vojvodini, koji su svikli da o Hercegovcima
sluaju samo kao o ljudima sa handarom u ruci, mostarskim literatima zamjeralo se esto za takav nain njihovog rada i vjerovalo se da on nema nikakva uticaja na njihovu sredinu. Meutim, taj sud je bio vie nego pogrean, jer
je mostarska grupa knjievnika razvila vrlo iv interes kod svoje publike za sva
pitanja knjievnosti i kulturnog napretka.
Uz asopis Zora, pojavila se u Mostaru i Mala biblioteka, pod urednitvom
najprije Jovana Protia, a poslije Riste Kisia. To je u biti znailo izdavaki
posao, meutim, ipak je bilo neto vie nego prost trgovaki interes za knjigu,
i to u vrijeme kada se na izdavanje specijalno domaih pisaca nisu lako odluivali ni knjiari iz veih knjievnih sredita. Kada je, poslije zavretka borbe
za crkveno kolsku autonomiju, otpoela borba za isto politike i graanske
slobode, javila su se u Mosatru dva opoziciona lista: muslimanski Musavat
(1906) i srpski Narod (1907). U oba su, osim Jovana Duia, koji je jo 1899.
godine, gonjen od vlasti, napustio Mostar i otiao na studije u enevu, saraivali i mostarski knjievnici.
100
Boris Nilevi,
Pred Prvi svjetski rat pokrenut je u Mostaru panislamski Biser i sa njim u

vezi Muslimanska biblioteka, u kojoj je objavljeno 20 raznih knjiga: neto od
toga su djela domaih muslimanskih pisaca (E. Mulabdia, M. . atia, H.
Bjelevca, H. Mulia i dr.), a glavnina su prevodi s turskog kao Borba polumjeseca i krsta od H. Halida, Muslimanska ena od M. F. Vedije, Panislamizam i Evropa (prevod s arapskog), Panislamizam od Delala Nuribega i sl. U
martu 1918. godine raspisalo je urednitvo Bisera poziv i za osnivanje jedne
Matice muslimanske, kojo bi bila dunost da, po uzoru Matice srpske i hrvatske, izdaje knjige za narod u islamskom duhu. Meutim, velike promjene te
poslednje ratne godine nisu dale da se ta namjera provede u djelo.
oroviev, ovdje prikazani pregled kulturnih i knjievnih djelatnosti u
Mostaru, prvi i sveobuhvatan u naoj kulturnoj historiografiji, samo je zrnce
u njegovom ogromnom znanstvenom opusu. Piui o svom rodnom gradu,
orovi je, kao i svaki pisac kada pie o zaviaju, nesumnjivo, imao i snaan
emotivni podsticaj, ali to nimalo nije uticalo na ispravnost njegovih sudova.
Vrijeme je to, uostalom, i potvrdilo.
SUMMARY
MOSTAR IN THE WORKS OF VLADIMIR OROVI
Vladimir orovi (1885-1941) was a historian whose scientific interests
spanned from prehistory to contemporary subjects; he was also a writer, from medieval and traditional to modern literature; philologist, a
political publicist etc. Apart from historical topics, in his works orovi
presented the time at the turn of the two centuries, the time of political turmoil and the cultural activities possible in these circumstances.
Writing about his home town, orovi had an emotional incentive but
he remained impartial in his conclusions about the treated issues. The
cultural revival in Mostar, in which he actively took part, destroyed prejudices in other South-Slavic countries about Herzegovina as some wild
area of uneducated people. Even though orovi was critical towards
the existing condition because of his wish for more work and success, a
great number of publications, journals and societies were founded and
101
Boris Nilevi,
functioned in this time prior to the beginning of the First World War.
Key words: Vladimir orovi, Mostar, literature, Zora, Bosanska vila,
Biser, Musavat
102
Boris Nilevi,
UDK 296 (497.6) 14/19

Pretisak
JEVREJSKI HOD KROZ BOSANSKU ISTORIJU*1

Boris Nilevi
lanak se bavi historijom Jevreja od njihovog dolaska u Bosnu do kraja

20. stoljea. Analiziran je njihov drutveno-politiki i ekonomski poloaj u Bosni i Sarajevu u vremenu tolerancije i netolerancije, ali i detalji o
uvanju sefardske panske klasine batine. Posebno je istaknuta vezanost Jevreja za Bosnu i nakon odlaska iz Bosne i Hercegovine.
Kljune rijei: Osmansko carstvo, Bosna, Sarajevo, Jevreji, Sefardi, Akenazi, Muzej Jevreja u Sarajevu, Haggada.
Dolazak u Bosnu
ak priliv Jevreja u balkanske zemlje, koje su tada bile pod osmanskom

vlau, deava se krajem XV stoljea, poslije osloboenja panije od Mavara. Od asa kada je panija dola pod vlast katolikih valadara i kada
vie nije bilo nikakvih obzira prema narodima druge vjere za eventualnu politiku saradnju, katolika reakcija poinje naroito da djeluje. Njene su rtve u
prvom redu takozvani maranos, Jevreji koji, mada i pokrteni, ne izgledaju inkviziciji dovoljno pouzdani, a onda i svi drugi inovjerci odreda. Progoni Jevreja uzimaju sve vie maha i dovode najposlije do najotrijih mjera, zbog kojih
poinje njihovo iseljavanje u masama i bjeanje, naroito u zemlje osmanskog
sultana, gdje se prema ovom narodu postupalo najovjenije.
Naelan karakter imala je izjava osvajaa Carigrada, Srbije i Bosne, sultana Mehmeda el Fatiha (1451-1481) kojom je odmah po zauzeu Carigrada
* Rad je objavljen u listu Bosanska vila Nova serija, br.13. 1998. Sarajevo: SPKD Prosvjeta.
41-44.
103
Boris Nilevi,
zagarantovao sva prava u svojoj dravi hrianima i Jevrejima koja su im erijatom priznata. Tom prilikom sultan se obratio Jevrejima rijeima: Sluajte vi
Jevreji koji ivite u mojoj dravi, svaki od vas moe doi ako hoe u Carigrad
i moe rei ostalim sunarodnicima da ovdje ima utoite.2 Jevreji u Smirni su
bili tako dobro primljeni da su u vrijeme sulatana Sulejmana Velianstvenog,
oko 1550. godine, pozvali svoje sunarodnike da dou iz Francuske u Sulejmanovo Carstvo. Mnogi su to i uradili i bili su tako brojni da su u Izmiru osnovali
sinagogu.
Prvi pomeni o Jevrejima u Bosni potiu od polovine XVI stoljea, iz kadijskih erijatskih sidila u Sarajevu (1557, 1565. g.), a u kojima oni trae naplatu nekih svojih dugovanja. U izvoru iz 1565. godine stoji da je u Sarajevu
tada postojala Jevrejska optina.
Sljedei bitan datum je 1580/1581. godina, kada je Sijavu Paa Atika dao
saglasnost za naseljavanja ovog naroda u Sijavu-paine Daire na prostoru
gdje se sada nalazi Muzej Jevreja Bosne i Hercegovine, vrlo blizu starom centru Sarajeva Baariji. Isti taj prostor je poznat i pod nazivom ivuthana ili
il Kortiu (na ladinu dvorite), a u susjedstvu je ve 1581. godine izgraena i prva sinagoga, koja je bila pokuaj vjerne kopije sinagoge iz Toleda.
Postoje i stariji izvori o Jevrejima na ovim prostorima. Benedetto Ramberti, tajnik mletake vlade, proavi 1534. godine kroz manastir Mileeva,
biljei da ovoj bogomolji veu milostinju daje muslimanski i jevrejski ivalj
negoli hriani, jer zahvaljujui motima sv. Save, Mileeva zrai i kao mjesto
religijske nade pobonom svijetu raznih vjera.3
Drutveno-politiki poloaj pod otomanskom vlau
Drutveno-politiki poloaj Jevreja u Bosni, kao i u itavom Osmanskom

imperiju, bio je specifian. Pored osnovne staleke podjele na asker i raju, u
ovom Carstvu postojali su i razni drutvneni meuslojevi. Jedan takav specifian meusloj predstavljali su i Jevreji. Njihov drutveni poloaj bio je znatno
povoljniji od poloaja zavisne, feudalnim obavezama optereene raje, pa ak i
od poloaja raje koja je zbog izvjesnih usluga osmanskoj dravi uivala odreene povlastice. Jevreji su bili lino slobodni, uivali su slobodu kretanja i
1
Sueska A. 1995. 35.
Nilevi B. 1995. 48.
104
Boris Nilevi,
trgovanja u Bosni, kao i u granicama Osmanskog imperija. Sultani su se starali

da im tu slobodu omogue i kod svojih susjeda Dubrovana i Mleana.
Centralna vlast u Stambolu ih titi zakonima i fermanima koji im se daju
od prilike do prilike. Meutim, nije ih uvijek u mogunosti zatititi od samovoljni valija i drugih pojedinaca. Zbog toga su bili izloeni estom globljenju.
Ali, uglavnom, Jevreji se dre uz vlast i ne ele nikada da izazivaju podozrenje.
Pogotovo nikada nee da uestvuju u pokretima politike naravi ili u opasnim
ustancima, tako estim u bosanskoj prolosti. Njihove glavne kolonije su u
mjestima gdje su sredinje osmanske vlasti koje im mogu dati brzu i efikasnu
pomo.
Osmansko-turski izvori pokazuju da su Jevreji od dolaska u Bosnu mogli
slobodno da obavljaju svoje vjerske obrede. U nekoliko sarajevskih hamama
(Gazi Husrev-begov, Firuz-begov, Isa-begov) postojali su bazeni za obavljanje
teville, ritualnog pranja. U te bazene koji su se nalazili u zasebnim prostorijama nije mogao niko ulaziti osim Jevreja. Bazen za tevillu u enskom odjeljenju
Gazi Husrev-begovog hamama postojao je sve do 1939. godine.
U Bosni su Jevreji uvijek bili uz osmansku vlast. Tako su postupali neto iz zahvalnosti za dobar prijem, a neto iz potrebe da ne budu ometane u
poslu. Meutim, i na njih su se odnosila neka ogranienja, koja su ih, kao i
ostale nemuslimane, stavljala u neravnopravan poloaj prema muslimanima.
To se na prvom mjestu odnosi na nonju, koja je morala biti drugaija od muslimanske. To se odnosi i na boju obue, na vrstu odjee, potom nisu smjeli
jahati konje kroz grad, niti su imali pravo da nose no i drugo oruje. Isto tako,
Jevreji nisu mogli, u pravilu, da pod jednakim mogunostima kao i muslimani
svjedoe pred kadijom.
XX vijek vrijeme netolerancije
Nakon vremena tolerancije, dolazi i do vremena nesporazuma sa krvavim posljedicama. Tu se misli prije svega na nae, dvadeseto stoljee. Austrougarske vlasti su 1913. godine, u elji da sprijee dolazak radikalnijih srpskih
elemenata u Sabor, unijeli u spiskove biraa srpsko-pravoslavnog izbornog
kotara I kurije, II izbornog reda, sve Jevreje koji su plaali vie od 500 kruna
direktnih poreza, to je bio jedan od uslova za pravo glasa u pomenutom izbornom razredu. Ovim bi se potezima ojaala srpska grupa u Saboru koja bi
bila sklona da uestvuje u provladinoj radnoj veini.
105
Boris Nilevi,
Uplitanje jevrejskih biraa u izbornu borbu meu Srbima izazvalo je estoku reakciju predstavnika radikalne srpske opozicije. Tako se u Narodu od
17. (30.) VIII 1913. godine pojavio vrlo otar osvrt na politiku i privrednu
djelatnost Jevreja u BiH pod naslovom Nai Jevreji. Napad je bio popraen
optubama za beskrupuloznost i odsustvo moralnih obzira u privrednom
poslovanju Jevreja, ali je teite bilo na kritici njihovog politikog dranja. Jevrejima se prebacivalo da bezuslovno pristaju uz vladu i da to znaju da naplate
i u politikom i privrednom pogledu. Kao primjer za ovo, navedeno je kako su
Jevreji, i pored svoje malobrojnosti, na raun Srba predstavljani u Saboru, te
da se najbolji poslovi povjeravaju njima. lankopisac zagovara da se Jevrejima
odgovori tako to bi Srbi sproveli u ivot devizu svoj svome.4 Kako su Srbi
glavni potroai svega ime Jevreji trguju, ovu devizu trebalo je, po autoru,
ostvariti do kraja.
Karakteristino je da se autor pomenutog napisa ograuje od antisemitizma i istie da su Srbi u BiH potpuno liberalni u odnosu prema Jevrejima, te da
ne pokazuju ni najmanjeg znaka rasne mrnje ili vjerske netolerancije. On se
samo zauzimao za adekvatan srpski odgovor na jevrejske izazove.5
Vjerski momenat je uvjetovao da se i muslimani u BiH, poput onih u ostalim islamskim zemljama, negativno odrede u odnosu na strateki cilj cionistikog pokreta za osnivanje jevrejskih kolonija i stvaranje jevrejske drave na
tlu Palestine na raun palestinskih Arapa. U tom cilju su u tijesnoj saradnji
Islamska vjerska zajednica i Jugoslavenska muslimanska organizacija poetkom 1925. godine pozivali muslimane da generalnim bojkotom jevrejskih
privrednika ekonomski ruiniraju Jevreje kako muslimanima ubudue ne bi
mogli to gore uiniti.6 Meutim, ova ideja nije pala na plodno tlo, jer irim,
u prvom redu ekonomskim i socijalnim interesima muslimana, nije odgovaralo da na vjerskoj i etnikoj osnovi zaotravaju odnose i dolaze u otvoren
sukob sa Jevrejima. Prije svega, nije se mogao zanemariti fakat da je znatan
broj muslimanskih radnika i namjetenika bio zaposlen u jevrejskim preduzeima, radnjama i ustanovama, ije bi otputanje s posla izazvalo krupne sociajlne i politike posljedice. Potom, izmeu muslimanske i jevrejske buroazije
ostvarena je iva poslovna saradnja, jer se Jevreji javljaju u ulozi povjerilaca
4
Juzbai D. 1995. 105.
Isto.
Milii B. 1995. 149.
106
Boris Nilevi,
znaajnog dijela muslimanskog poslovnog svijeta. Procijenjeno je da su im

poetkom 1925. godine muslimanski privrednici dugovali vie od 100 miliona
dinara. Ekonomski vodea struktura muslimanskog naroda bila je protivnik
ekonomske borbe u politike svrhe i nije sluajno da je ba u toku afere bojkota zapaena pojaana poslovna aktivnost izmeu muslimanskog i jevrejskog
privrednog svijeta. Tako ta kratkotrajna antijevrejska kampanja nije imala dubljih posljedica po tradicionalno solidne odnose izmeu muslimana i Jevreja.
Da je to tako pokazuje i gesta najplemenitijih i najkuranijih meu sarajevskim i bosanskim muslimanima koji su u svojim rezolucijama iz godine1941. (sarajevska od 12. septembra, banjaluka od 12. novembra), izlaui
se pri tom smrtnoj opasnosti i svakom drugom progonu, traili od tadanjih
NDH vlasti da se prestane sa ubijanjem i pljakanjem njihovih sugraana Jevreja i Srba, te da se na svaki nain zatite njihovi ivoti i njihova imovina.
Samo u toku rata ivote je izgubilo oko 9.000 Jevreja u BiH od 12.000 zateenih na njenom tlu 1941. godine. Stradavali su na prostoru od Sarajeva, otoka
Paga, pa do Auvica.
Na udaru se nala i sva roba iz jevrejskih radnji. Njene zalihe su nestajale
preko noi, pa je prodavana po vercu na crnoj berzi po viestrukim cijenama.
Primitivni nagoni nisu zaobili ni vrijednosti kao to su biblioteke, stare
knjige, arhivi, umjetnika djela, kako pojedinih Jevreja, tako i njihovih organizacija, kao na primjer, Jevrejske sefardske optine u Sarajevu. U to su spadale
i dragocjenosti u nakitu i plemeniti metali.
Privredna aktivnost Jevreja
Kada se govori o Jevrejima, onda je to kazivanje o visoko urbanom narodu za uzor. Dolazak Sefarda u nae krajeve obogatio je Bosnu u vie oblasti:
u ekonomiji, prosvjeti, kulturi, medicini i mnogim drugim sferama ljudskog
djelovanja. U osmansko-turskom vremenu, naroito je mnogo ljekara iz njihove sredine. Polovina dubrovakih ljekara jevrejskog su porijekla, a slino je
i u Bosni.
Doselivi na nae prostore, Jevreji su se uklapali u ve ranije utvren sistem trgovine. U njega su unosili donesena materijalna sredstva i, naroito,
svoje sposobnosti. Njihova uloga bila je osobito znaajna u spoljnoj trgovini,
zbog toga to su Jevreji bili povezani sa drugim jevrejskim naseobinama i pojedincima irom Osmanskog Carstva, a i izvan njega. Jevreji su najvie svojih
107
Boris Nilevi,
poslova obavljali preko Dubrovnika, a od konca XVI stoljea, kada je otvorena

splitska skela, orijentisali su se na trgovinu sa Venecijom i drugim italijanskim
gradovima preko Splita.
Vremenom, jevrejski trgovci dobivaju sve vei znaaj. Oni su kao vjeti
trgovci podigli svoj ugled i uspjeli stei i osjetan uticaj. Oni su vjerovnici bosanskih paa i turske administracije, uvijek pohlepnih i za novac i gotovo redovno oskudnih. Jevreji ak kreditiraju i pravoslavne vladike u Bosni, osobito
sarajevskog, i taj dug, koji se nakupio za izvjestan broj godina XVIII stoljea,
iznosi zamanu sumu od 22.145 groa.
U periodu austrougarske vladavine, pristigli Jevreji iz Monarhije Akenazi, koji su se proirili po bosanskohercegovakim gradovima, uz ostalo, javljaju se i kao osnivai prvih industrijskih preduzea u zemlji, a u procesu brze
urbanizacije ukljuuju se u modernu izgradnju stanova, naroito u Sarajevu.
U Sarajevu je uoi Drugog svjetskog rata bilo oko 400 jevrejskih trgovakih radnji i oko 300 zanatskih, kao i nekoliko veih industrijskih preduzea, te
dvije jevrejske banke. Do 1941. godine sve te trgovake radnje bile su relativno dobro snabdjevene i u njima su zateene, za tadanje prilike velike zalihe
raznovrsne robe.
uvari panske klasine batine
Zauzeti trgovinom i praktini ljudi, onovremeni Jevreji se nisu mnogo

bavili knjigom i naukom. Iz njihovih redova zadugo nema nijedne osobe koja
bi stekla vei glas svojom znanou. Sefardski Jevreji, kazuju Kalmi Baruh,
veoma su skupo platili lagodno i udobno ivljenje u Osmanskom Carstvu
jer su se asimilirali.7 Doli su iz velike kulture, prvo arapsko-jevrejske, arapsko-jevrejskog zlatnog veka u paniji, zatim te iste visoke kulture odravane
u kranskoj paniji. Veoma, veoma brzo su svoju kulturu zaboravili, utopili
se u levantski ivot, bili jedna zatvorena, konzervativna mala zajednica u svim
mestima u kojima su stanovali.8 Ali je zato ovaj narod sauvao svoje molitve
na hebrejskom i donekle aramejskom. Sefardski Jevreji sauvali su jo neto
to je udno, panski jezik, pretklasini jezik panije, te panci danas iz jevrejskih izvora, tih bosanskih, makedonskih, grkih, turskih Jevreja, porijeklom iz
7
Njerber E. 1989. 15-30.
Isto.
108
Boris Nilevi,
panije, ue porijeklo svoga jezika, mada su 1492. godine te iste Jevreje istjerali iz zemlje, koju su ovi veoma voljeli. I to jo vanije, Jevreji su sauvali jo
jednu veoma bitnu batinu, i to je u Bosni osobito dolo do izraaja sauvali
su ogromni panski romansero iz XII i XIII stoljea. Sauvali su ga i ouvali do
dananjih dana.9
Ipak duhovni, religijski smisao je ostao u jednom konzervativizmu religijskom, gdje velikog duhovnog stvaranja, naalost, nije bilo. Poznato je i to, da u
tim naim sredinama nije bilo ni izuavanja Talmuda, kao to je bilo u ostalim
dijelovima jevrejstva. Tako iz historije znamo da je, recimo, sarajevska zajednica esto u svojoj prolosti (sve do druge polovine XVIII st.) morala rabine
dovoditi iz srednje i istone Evrope, jer oni svojih ozbiljnih rabinskih kola
takozvanih jeiva nisu ni imali. Talmud, kao predmet izuavanja dijalektikog uenja i izotravanja misli i uenja jevrejske tradicije, bio je u ono vrijeme
veoma rijedak u Sarajevu i ostalim mjestima u BiH. Nasuprot tome, kako kae
Kalmi Baruh, kod sefardskih Jevreja koji su skupo platili lagodno i udobno
ivljenje u Osmanskom carstvu jer su se asimilirali, nastala je i razvijala
se Kabala. To je jevrejska mistika, glavna duhovna preokupacija mukaraca,
koji su poeli u Bosni, Makedoniji i Srbiji prireivati mistiarske liturgije, a
najpoznatiji kabalista je Kajon. U tu svrhu su pisali posebne kompendijume,
brevijare, koji su se sastojali iz citata iz Starog zavjeta, Zohara osnovne knjige
Kabale, te raznih drugih kabalistikih knjiga.10
Meutim, pratei jevrejski hod kroz bosansku historiju moemo suditi da
su oni svakako spadali u onaj kulturniji i obrazovaniji sloj arolikog bosanskohercegovakog drutva. Prosvjetna djelatnost La Benevolentije bila je posebno
plodotvorna u irenju pismenosti, pa su Jevreji u BiH meu svim konfesijama
bili najpismeniji. Iz reda ovog naroda su i Samokovlija, Ozmo, najder, Baruh,
Danon i niz drugih istaknutih djelatnika na duhovnom polju.
Sefardi su u svom prtljagu donijeli u Sarajevu i jedno remek-djelo jevrejske i svjetske umjetnosti, nadaleko znamenitu Haggadu. Ovaj jevrejski manuskript, poznati rad panske iluminatorske umjetnosti zrelog XIV stoljea,
donesen je u Bosnu u XVI vijeku. Od 1894. godine nalazi se u Zemaljskom
muzeju u Sarajevu. O ovom bogato ukraenom rukopisu je irom svijeta
objavljena brojna literatura.
9
Isto.
10
Isto.
109
Boris Nilevi,
Vezanost za Bosnu
Genocidom izvrenim nad ovim narodom u toku Drugog svjetskog rata,

dobrano su presjeeni korijeni njegovog ivota i daljeg opstanka. Meutim,
vano je napomenuti da se od preivjelih preko 80% vratilo u Bosnu i Sarajevo.
Po formiranju drave Izrael, 1948. godine, znatan broj ovog svijeta se iselilo u tu dravu, zadravajui pri tome jugoslavenski i bosanski identitet, jezik
i obiaje, tako da je u Izraelu i danas vrlo aktivno udruenje Jevreja bive Jugoslavije.
Mada je biva Jugoslavija bila meu prvim dravama koje su priznale novonastalu dravu Izrael, nakon bliskoistonog rata 1967. godine diplomatski
odnosi izmeu dvije zemlje su prekinuti, i do danas nisu uspostavljeni niti
sa jednom od novonastalih drava na ovom junoslavenskom podruju, sa
izuzetkom Slovenije.11 Meunarodnim priznanjem Bosne i Hercegovine 1992.
godine, Jevrejska zajednica Bosne i Hercegovine je bez ikakvih potekoa primljena u sve meunarodne jevrejske institucije: Svjetski jevrejski kongres,
Evropski jevrejski kongres, Evropski savjet jevrejskih zajednica, te se redovno ukljuuje i pojavljuje na svim meunarodnim skupovima, predstavljajui
mladu novonastalu dravu Bosnu i Hercegovinu.
U politikom smislu, jevrejski svijet je od samog poetka rata 1992. godine u Bosni i Hercegovini bio na strani Bosne, a ova podrka na politikom planu bila je popraena i humanitarnom pomoi, koja je upuivana ili direktno,
ili preko sarajevskog kulturno-prosvjetnog i humanitarnog drutva La Benevolentia koje cijelo vrijeme rata pomae ugroenom stanovnitvu, bez obzira
na vjersku i nacionalnu pripadnost.
Po nastupanju mira u Bosni i Hercegovini 1995. godine, jedan broj Jevreja
koji su u poetku ratnih aktivnosti napustili zemlju, poeo je da se vraa, i
po rijeima gospodina Jakoba A. Fincija, predsjednika Jevrejskog kulturnoprosvjetnog i humanitarnog drutva La Benevolentia, taj trend uzima sve vie
maha.12
11
Finci J. A. 1996. 233-234.
12
Isto. 234.
110
Boris Nilevi,
LITERATURA
-
-
-
-
-
-
Sueska A. 1995. Poloaj Jevreja u Bosni i Hercegovini za vrijeme Osmanlija

Turaka. Zbornik radova Sefard 92. Sarajevo: Institut za istoriju - Jevrejska zajednica
Bosne i Hercegovine. 33-46.
Nilevi B. 1995. Osvrt na historiju Jevreja u Bosni i Hercegovini za vrijeme
osmansko-turske uprave. Zbornik radova Sefard 92. Sarajevo: Institut za istoriju
Jevrejska zajednica Bosne i Hercegovine. 47-56.
Juzbai D. 1995. Nekoliko napomena o Jevrejima u BiH u doba austrougarske
uprave. Zbornik radova Sefard 92. Sarajevo: Institut za istoriju Jevrejska zajednica
Milii B. 1995. Jevrejsko socijalistiko drutvo Poale Cion u Sarajevu 1919-1929.
Zbornik radova Sefard 92. Sarajevo: Institut za istoriju Jevrejska zajednica Bosne
i Hercegovine. 145-171.
Njerber E. 1989. Istraivanje misli Jevreja. Drutvena misao u Bosni i Hercegovini.
Odjek br. 18. Revija za umjetnost, nauku i drutvena pitanja. Sarajevo: Odjek. 1530.
Finci J. A. 1996. Bosna i jevrejski svijet. Zbornik radova - Bosna i svijet. Sarajevo:
Institut za istoriju. 231-235.
SUMMARY
THE JEWISH PATH THROUGH BOSNIAN HISTORY
After their expulsion from Spain, the Jews found shelter in the lands of
the Ottoman Empire. Special hospitality was offered to them by the Sultan Mehmed II El Fatih after he conquered Constantinople. This was the
time when they arrived in Bosnia and Sarajevo. In the Ottoman Empire
they had a privileged position, apart from some exceptions in regard to
clothing, riding horses through towns etc. They engaged in craftsmanship, trade, banking, industry, and other pursuits which improved the
Bosnian society. From other free professions most of them were doctors. More than one half of all doctors in Bosnia and Dubrovnik were
of Jewish descent. During the Second World War they were subjected to
genocide. From 12000 Jews in Bosnia and Herzegovina in 1941, 9000 of
them lost their lives until the end of the war. Apart from human losses,
they also suffered great material damage. With the creation of the state
of Israel, many of them moved to the Middle East. The war waged from
111
Boris Nilevi,
1992 to 1995 additionally reduced the number of Jews in Bosnia and

Herzegovina. Only a small number of them returned. Jewish communities today exist in major cities of Bosnia and Herzgovina (Sarajevo,
Mostar, Banja Luka). The Jewish community of Bosnia and Herzegovina is a member of many World and European Jewish associations. The
Jews from Bosnia and Herzegovina cherish their memories of their old
homeland in their societies in Israel. The National Museum in Sarajevo
proudly keeps and preserves the Haggadah, a master piece of Jewish and
World art, a Jewish manuscript which is a representative of the famous
Spanish illumination art of the second half of the 14th century. The Haggadah was brought to Bosnia in the 16th century.
Key words: The Ottoman Empire, Bosnia, Sarajevo, Jews, Sephardim,
Ashkenazim, The Jewish Museum in Sarajevo, Haggadah
112
Boris Nilevi,
UDK 78 (497.6) 04/14

Pretisak
PRILOG MUZIKOM IVOTU

SREDNJOVJEKOVNE BOSNE*
Boris Nilevi
U ovom radu autor je dao kratak pregled muzikog ivota u srednjovjekovnoj Bosni. Muziki ivot se najbolje moe pratiti na dvorovima krupne bosanske vlastele (Kosaa, Pavlovia i Zlatonosovia) i kraljevskom
dvoru, a neto slabije u gradskim naseljima. O formi duhovne muzike
kao dijela liturgijskog obreda u bogomoljama razliitih vjeroispovijesti
i muzikom ivotu na selu nema dovoljno sauvanih izvora i saznanje o
tome se zasniva uglavnom na pretpostavkama.
Kljune rijei: muziki ivot srednjovjekovne Bosne, krupna vlastela,
kraljevska porodica, dubrovaki muziari.
eu ostalim umjetnostima je i muzika, paralelno i u svjetovnom i

duhovnom vidu, ispunjavala ivot srdnjovjekovne Bosne. Njen jai
zamah poeo je, kako sa obrazovanjem oblasti krupnih velemoa
(Kosaa, Pavlovia i Zlatonosovia) krajem XIV i poetkom XV vijeka, koji su
stvorili u svojim domenima dvorove koji su se u kulturnom pogledu takmiili
sa kraljevskim iz kue Kotromania, tako i sa pojavom gradskih naselja.
Bosanski feudalni svijet je prihvatio ritersko-dvorjansku kulturu kasnog
srednjeg vijeka koju karakterie tenja da se ivot uzdigne iznad realnosti
svakidanjice i da se dosledno stilizuje. Motivi politikog delovanja pojavljuju se kao sluenje pravdi i vitekom idealu, saobraaj sa ljudima zaodeva se
* Rad je objavljen u asopisu Zvuk (Jugoslovenski muziki asopis). br. 2, 1980. Sarajevo: 7273.
113
Boris Nilevi,
formama etikecije i ceremonijala, ambijent se ispunjava sjajem i bogatstvom,

umetnou i lepotom.2 Kraljevi i velemoe su se okruili ne samo svijetom
dvorjana, kancelara i diplomata, nego i artista-muziara za svoju zabavu i razonodu. Za njihovo postojanje znamo na osnovu odluka vijea Dubrovake
republike koja su ih darivala u novcu, tkaninama ili drugim poklonima, prilikom njihovih gostovanja u Dubrovniku o svetkovinama, osobito na dan sv.
Vlaha, uz uobiajenu formulu: [...] qui venerunt honoratum festum sancti
Blasii [...]. U Dubrovniku su boravili muziari sa dvora Kotromania i one
vlastele (Kosaa, Pavlovia i Zlatonosovia), iji je odnos sa Dubrovnikom i
inae bio proet jakim politiko-ekonomskim vezama, te turskih vojskovoakrajinika i prije konanog osvajanja Bosne.3 esto se pominju frulai (piffari), trubai (sonatores, tubete), gajdai (campognatores), doboari (gnacharini) i lautiste (lautarii). Vjerovatno su najvei domet artistikog izraza postigli
muziari hercega Stefana Vukia-Kosae. U njegovom testamentu od 5. juna
1466. godine spominje se i jedan organi s cjevmi od srebra, male rune
orgulje (portativ), jedan od najsloenijih muzikih instrumenata, vrlo popularan na evropskim plemikim dvorovima.4 Najraireniji muziki instrumenat
bile su (po svoj prilici) gusle, iako im najraniji pomen potie tek od putopisca
Benedikta Kuripeia iz prve polovine XVI stoljea.5
U dubrovakim dokumentima bosanski muziari se navode pod imenom
velemoe kome su pripadali, te nas to upuuje na zakljuak da se radilo o
profesionalnim artistima, ija je umjetnost bila vezana za plemike dvorove
i njihove muzike kapele. Mogli su nastupati u malom broju, pa sve do itave druine (societas). U izvorima nema podataka postojanju enskih lanova
muzikih trupa,6 kao ni o feudalcima - mecenama bosanske umjetnosti.7 I
2
irkovi S. 1973. 37.
Prof. Ante Babi u radu: Fragmenti iz kulturnog ivota srednjovjekovne Bosne, Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Knjiga II, Sarajevo 1964, 325-336., dao sumaran pregled odluka
dubrovakih vijea o odobravanju poklona u vremenskom razmaku od 50 godina. Tu su, u
tom vremenu, spomenuti artisti sa dvora Kotromania, Kosaa (Sandalja Hrania i Stefana
Vukia), Pavlovia i Zlatonosovia.
4
Stojanovi LJ. 1934. 83.
Aneli P. 1966. 506.
Babi A. 1964. 335.
irkovi S. 1964. 239.
114
Boris Nilevi,
linosti srednjovjekovnih bosanskih artista su nam nepoznate. Koliko su to

bili domai ljudi a koliko putujui stranci, koji su kroz muziku nalazili uhljebljenje, ne moemo nita rei.
Pored toga to su bosanski feudalci drali na dvorovima svoje muzike
grupe, znali su im i dubrovaki svirai biti esti gosti. Oni su dolazili bilo po
pozivu bosanske vlastele, ili po nalogu dubrovake vlade koja ih je slala zajedno sa poslanicima na razne svadbarske sveanosti (kralja Tvrtka II 1428.
godine, kralja Stefana Tomaa 1446. godine, hercega Stefana i njegovih sinova
1455. godine, vojvode Ivania Pavlovia 1449. i njegovog brata Petra 1455.
godine), da bi pridobila naklonost za neki svoj dobar posao kod uticajnog feudalnog svijeta. Rekli bismo, muzika u slubi diplomatije. Meu dubrovakim
muziarima spominju se i ene-frulaice na svadbi hercegovog sina Vladislava
u jesen 1455. godine: de mittendo ad nuptias Vladissaui [...] duos tubicines
et tres tubicinas.8
Muziari nisu zabavljali samo vlastelu. Oni se sreu i u bosanskim gradovima XV stoljea, gdje se raalo jedno novo, graansko drutvo od stranaca
Dubrovana i Sasa, te domaih ljudi. Obogaeno rudarstvom, trgovinom i zanatstvom, graanstvo je osjealo potrebu za razvijenijim oblikom zabave. U
znamenitom gradu Srebrenici pominje se Radivoj Grubaevi, glumac i frula
u vremenu od 1431-1435. godine.9 Pominje se i neki Vukosav Kukovi, svira
(piffarus), koji je 1446. godine bio opljakan u Breznici kod Pive10. Meutim,
muziari u gradovima su manje poznati, jer nisu bili stalno okupljeni kao artisti kralja i velemoa.
Uporedo sa muzikom na feudalnim dvorovima vladara i plemstva, te
u gradovima, njegovana je i duhovna muzika kao dio liturgijskog obreda u
bogomoljama razliitih vjeroispovijesti. Ona je u pravoslavnim i katolikim
crkvama, manastirima i samostanima i u kapelama plemikih dvorova odgovarala duhu onovremene crkvene muzike. Muziko stvaralatvo samostalne
bosanske crkve je jo jedno u nizu nepoznanica bogumilskog problema.11
Babi A. 1964. 385.
Kovaevi D. 1966. 37; Kovaevi-Koji D. 1978. 342.
10
Kovaevi-Koji D. 1978. 343.
11
Aneli P. 1996. 506.
115
Boris Nilevi,
Forme ivljenja sela uopte su nam u velikoj mjeri nepoznate, s obzirom

na karakter i sauvanost grae. to se tie muzike, pretpostavljamo da se muziciralo i pjevalo o svadbama, zimskim posijelima, poljskim radovima [...].
Kroz ovaj kratak pregled muzikog ivota srednjovjekovne Bosne pokuali smo nazrijeti cjelinu jednog potpunijeg vida ovjekovog ivljenja na ovom
tlu.
Literatura
1. Aneli P. 1996. Doba srednjovjekovne bosanske drave. Kulturna istorija Bosne i
Hercegovine od najstarijih vremena do poetka turske vladavine. Sarajevo:
2. Babi A. 1964. Fragmenti iz kulturnog ivota srednjovjekovne Bosne. Radovi Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Knjiga II. Sarajevo: 325-336.
3. irkovi S. 1964. Istorija srednjovekovne bosanske drave. Beograd:
4. irkovi S. 1973. Odjeci ritersko-dvorjanske kulture u Bosni krajem srednjeg
veka. Radovi sa simpozijuma Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura, III. Zenica:
5. Kovaevi D. 1966. Dubrovani zanatlije u srednjovjekovnoj Srebrenici. Godinjak drutva istoriara BiH, god. XV. Sarajevo:
6. Kovaevi-Koji D. 1978. Gradska naselja srednjovjekovne bosanske drave. Sarajevo:
7. Stojanovi LJ. 1934. Stare srpske povelje i pisma I/2. Beograd - Sr. Karlovci:
SUMMARY
A CONTRIBUTION TO THE MUSICAL LIFE
OF MEDIEVAL BOSNIA
In this paper the author gives a short overview of the musical life in medieval Bosnia. The musical life can best be followed on the courts of the
powerful Bosnian noble families (Kosaa, Pavlovi and Zlatonosovi)
and the Bosnian royal court, and even to a lesser extent in the town settlements. Bosnian nobles held musical groups at their courts, but apart
from them, they also received entertainers from Ragusa as guests. These medieval musicians are not well known. We cannot surely confirm
116
Boris Nilevi,
whether they were mostly people from Bosnia or foreigners, and we do

not know if there were any women in medieval musical groups. We also
do not have any information about the forms of spiritual music as a part
of religious ceremonies in various religious temples. The musical creativity of the independent Bosnian church is another one of the many
unknown subjects in the so called Bogomil problem. There is no data
about the musical life in medieval villages and our knowledge about it is
mainly based on presumptions.
Key words: The musical life of medieval Bosnia, Nobility, Royal family,
Ragusan musicians
117
Boris Nilevi,
GLUMAC, MUZIAR, IMITATOR... IZ POZORINE PROLOSTI SREDNJOVJEKOVNE BOSNE
UDK 792 (497.6) 04/14

Pretisak
GLUMAC, MUZIAR, IMITATOR ...

Iz pozorine prolosti srednjovjekovne Bosne*
Boris Nilevi
Prvi podaci koji osvjetljavaju pozorini ivot datiraju s poetka XV

stoljea. U ovom kratkom tekstu autor je predstavio pozorini ivot na
feudalnim dvorovima bosanske vlastele i u gradskim naseljima srednjovjekovne bosanske drave.
Kljune rijei: srednjovjekovna Bosna, pozorini ivot, Kotromanii,
Kosae, Pavlovii.
lumci se u srednjovjekovnoj Bosni, koliko do sada znamo, prvi put

pominju 15. novembra 1408. godine. Tada je dubrovako Malo vijee
donijelo odluku o darivanju dvojice onglera i lakrdijaa bosanskog
kralja: de donando duobus cugulariis et buf fon ibus domini regis Bossine.
Mogue je da se glumci na naem tlu javljaju i ranije, mada su tek od poetka
XV stoljea sve ei podaci koji se odnose na pozorini ivot srednjovjekovne
Bosne. Privredni uzlet Bosne toga doba otvorio je i perspektivu drugaijeg
naina ivljenja. Glumaki artizam je, uz muziki, pruao razonodu na veem
nivou feudalnom i graanskom svijetu nego dotadanji vidovi zabave: lov, mejdan i gozbe.
Bosanski kraljevi iz kue Kotromania i vlastelinske porodice Kosa i
Pavlovi drale su oko sebe pozorini svijet koji je znao nastupiti, bilo samostalno, bilo zajedno sa muziarima, ili u jednoj osobi objediniti obje umjetno* Rad je objavljen u dnevnom listu Osloboenje, br. XL/12647, 7. XI 1983. (Kultura, umjetnost,
nauka V/115). Sarajevo: 7.
119
Boris Nilevi,
sti. esto su boravili u Dubrovniku (odakle se crpi izvorno saznanje o njima)

upueni od bosanske vlastele na dubrovake svetkovine, naroito u ast sv.
Vlaha. Tamo su njihova gostovanja zabiljeena, ali veoma krto: glumci tog i
tog vlastelina i nagrade za izvedbe u novcu, tkaninama ili drugim poklonima.
ak im se i imena vrlo rijetko pominju. U pratnji Hercegova sina Vlatka, koji
se na putu za Veneciju 1455. godine zadrao u Dubrovniku, nalazio se i glumac Mrvac zabavlja drutva, koga je dubrovako Vijee umoljenih 8. oktobra
nagradilo odijelom. Herceg Stefan je drao na dvoru i neku lakrdijaicu Maru,
koja je odlazila i u Dubrovnik 1461. godine. Na dvoru Ali-bega Isabegovia,
gospodara zemlje Pavlovia, po turskom osvojenju Bosne, nalazila se glumaka druina na elu sa Radojem Vukosaliem. Nju je Ali-beg poslao 1469. godine ili neto kasnije u Dubrovnik [...] na vae svetce, neka ste nam veseli, bogu
preporueni i u vaem slavnom gospoctvu.
Svi podaci upuuju da se radilo o kominom, lakrdijako-zabavljakom
bufo-pozoritu, koje je bilo karakteristino za Evropu toga vremena. Dubrovaki izvori pominju ove artiste pod razliitim nazivima: bufoni (buffones),
istrioni (ystriones) i ongleri (ioculatores), iako im je, u biti, manje-vie isti
sadraj djelovanja, zabavljako-lakrdijaki, do nivoa dvorskih luda. Kako se
uvijek pominju uz ime velmoe kome su pripadali, to nas navodi na misao da
se radilo o profesionalnim glumcima. Herceg Stefan je imao najveu i najbolje organizovanu igraku druinu, koja ga je pratila po njegovim gradovima i
dvorovima u Samoboru na Drini, Kljuu kod Gacka i Blagaju kod Mostara.
Repertoar tog teatra je bio, vjerovatno, ustaljen, ali i sa slobodnim improvizacijama koje su imale elemente satire. Pozorina predstava bila je izgraena
na imitiranju ivotinjskih glasova, ljudskih slabosti, grotesci, te onglerskim,
cirkuskim i maioniarskim vjetinama. Nosilac tog kominog tetara bio je
glumac, muziar, imitator, maioniar, dreser, akrobata, tvorac teksta, scenograf, kostimograf itd. Historija ga je, ipak, ostavila gotovo zaboravljenim.
Novija istraivanja nalaze glumca i van feudalnog dvorsko-zamkovnog
ambijenta, u bosanskim gradskim naseljima. Obogaeno kroz rudarstvo, trgovinu i zanatstvo, graanstvo je osjealo potrebu za razvijenim oblikom zabave.
U znamenitom gradu Srebrenici pominje se 1432. godine glumac Radmio,
kao i Radivoj Grubaevi, glumac i frula u vremenu od 1431. do 1435. godine. Glumac Pribinja Radosali alio se 1450. godine da su mu u Tjentitu
ukradene bisage sa sadrinom ija je vrijednost iznosila 15 dukata.
120
Boris Nilevi,
Ovim prilogom smo pokuali, koliko-toliko izvui iz anonimnosti glumaki svijet, iji je trag u dubini historije jedva prepoznatljiv. Gotovo im ni
imena ne znamo, kao ni to jesu li bili domaeg ili stranog porijekla. Ipak, neki
elementi ukazuju na izvjesne uporedne korake sa kretanjima onovremenog
evropskog teatra.
SUMMARY
ACTOR, MUSICIAN, IMPERSONATOR ...
From the History of Theatre in Medieval Bosnia
The first information about theatre in medieval Bosnia dates from the
15th November 1408, even though it is very much possible that these
forms of cultural activities were performed in earlier times. Theatre life
was especially intensive on the royal court, but also on the courts of
medieval Bosnian nobles, and town settlements. Although the modesty
of medieval sources does not allow us to make a complete reconstruction of theatre in medieval Bosnia, names of many actors are unknown,
as well as where they were from Bosnia or abroad, some elements still
show common strides with contemporary European theatre.
Key words: Medieval Bosnia, theatre life, Kotromanii, Kosaa, Pavlovii
121
Boris Nilevi,
TA RADE SRBI? ZAJEDNIKA KUA
UDK 323.2 (497.6) 19

Pretisak
TA DA RADE SRBI?
ZAJEDNIKA KUA*
Boris Nilevi
Bosanski Srbi su poetkom ratnih deavanja u Bosni i Hercegovini ostali gotovo sasvim bez duhovnog i svjetovnog vodstva. Oni djelatnici koji
su ostali, u malom broju, nisu bili u mogunosti da naprave pozitivne
pomake na bosanskohercegovakoj politikoj sceni. Kao primjer takvog
udruivanja autor izdvaja Srpsko konsultaciono vijee, koje je svoje djelovanje usmjerilo nestranaki. Autor u radu daje kratku analizu stanja
u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, te govori o djelovanju srpskog Kulturnoprosvjetnog drutva Prosvjeta.
Kljune rijei: Bosna i Hercegovina, Srbi, Srpsko konsultaciono vijee,
Kulturno-prosvjetno drutvo Prosvjeta, Srpska pravoslavna crkva.
rpski narod na ovim neprirodno i nehistorijski stegnutim bosanskohercegovakim prostorima u sutini je bez vodstva, kako svjetovnog,
tako i duhovnog, odnosno ima na tom polju neto djelatnika, ali to
je u osnovi premalo da se promilja njegovo juer, danas i sutra. Poimo od
Srpskog konsultacionog vijea. Ono su trudi, ali je djelanje definiralo nestranaki, dok su Bonjaci-Muslimani i Hrvati po najvema okrenuti nacionalnim
strankama, te se Srbi tu vjerovatno osjeaju zaputenim. Jer ovo su vremena
uzavrelih narodnih pokreta, do zajednikih institucija, multinacionalnog graanskog ivota i demokratske drave se tee dolazi, mada bi to trebalo da bude
poeljna budunost ove zemlje. Tako i na Srbima ostaje izbor svog politikog
* Rad je objavljen u dnevnom listu Osloboenje, 51/16457. 4. 4. 1994. Sarajevo: 2.
123
Boris Nilevi,
vodstva koje e zastupati srpske vitalne interese u Republici Bosni i Hercegovini.

Strahovi i samokontrola
Analizirajmo stanje Srpske pravoslavne crkve. Naalost, ona se svela na

samo dva svetenika, uz sve uvaavanje njihovog pastirskog rada, barem to
se Sarajeva tie. Gdje je uzrok tog bolnog nesporazuma? Da li na ovom terenu ili kod Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve u Beogradu? Ako se Sveti
sinod boji neugodnosti po parohijsko svetenstvo, odnosno njihove familije,
zato onda ne alje monahe historijski vine patnjama svake vrste. Jer u Sarajevu ivi na desetine hiljada Srba, koje treba krstiti, vjenavati, sahranjivati te
duhovno oploavati. Osim toga tu postoje i divne stare bogomolje, poev od
znamenite Stare crkve na Baariji, koja tu postoji od bosanskih srednjovjekovnih vremena. Sav ovaj postupak nosi u sebi veliku grijehovnost.
ta je sa srpskim kulturno-prosvjetnim drutvom Prosvjeta? Neki ivot
tu postoji, mada se na njenoj predavakoj tribini deavaju tragikomine situacije da je vie novinara i TV-snimatelja negoli sluateljstva. Prosvjeta misli
pokrenuti svoj list za nauku, kulturu i drutvena pitanja Bosanska vila. Treba
osvojiti i zakonsku i psiholoku slobodu da izlazi irilicom, jer ovo pismo je,
kao i latinica, prastaro na ovim prostorima, poev od Kulin banove povelje
Dubrovanim iz 1189. godine, te njene kasnije upotrebe kako kod Srba, tako i
fratara i begova. Da pozivi prosvjetini za njene predavako-kulturne manifestacije idu na pismu naroda kome pripadaju, kao i sam naziv tog kulturnoprosvjetnog drutva. A njegovo glasilo Bosanska vila da nosi prevashodno
osim otvorenosti za saradnju prema drugim junoslavenskim narodima, sr
duhovnosti srpskog naciona.
Koji su uzroci duboke srpske samokontrole? Srpski narod na ovim prostorima, poimo od sarajevskog, kuao je sve krugove Danteovog pakla zajedno sa ostalim, plus strah i stradanja od raznih paravojski o emu e morati
sudovati kako domai tako i evropski sudovi, kao i prezir, katkad tih, a nekad
buan. Nametnula se atmosfera krivnje zbog neastivog, demonskog, koji obitava u nekim drugim Srbima.
Evropska znanost kazuje da su Srbi dravoiniteljni narod. To su dokazali
u svojoj viestoljetnoj historijskoj praksi. Takvi bi morali biti i dalje i u saradnji
sa ostalim junoslavenskim narodima na ovim bosansko-hercegovakim pro124
Boris Nilevi,
storima. Jer, ova zemlja moe biti zajedniki dom koji spaja njene narode, a ne
poprite na kome se sukobljavju i oko koga se otimaju. Cijepanjem Bosne bila
bi izdaja povijesti, kako napisa fra Josip Markui, poznati provincijal Bosne
Srebrene koga je veoma zabrinjavala dioba Bosne o kojoj se sve vie govorilo
poslije parlamentarnih izbora od 11. XII 1938. godine na kojima je udruena
opozicija (na elu sa Maekom) dobila 44,9% glasova i tim postala sasvim realna politika snaga. Bosna ne treba da se dijeli ili krnji ni za jedan pedalj zemlje, ni za jednog obanina - ni za kakve izglede, prilike, pazare, obeavanja.
To bi bila izdaja povijesti, nae due, a ujedno prva (a mogue i jedina) klica
temeljna slabljenja drave. Fra Markuievi vapaji nisu pomogli. Cvetkovi i
Maek sklopili su sporazum i donijeli Uredbu o banovini Hrvatskoj (26. VIII
1939. godine) kojom su razdijelili Bosnu i Hercegovinu.
Iz plemenskog u graanski duh
Gdje je srpski narod prevashodno treba da djeluje? Na domaoj sceni

moe se oekivati od Srba da se Bonjacima-Muslimanima i Hrvatima, uz pomo Evrope i Amerike, to ubrzanije rade na uspostavi rada, reda i discipline
na ovim, u mnogo emu historijski zaostalim prostorima. Da ova zemlja ne
ostane predvorje povijesti, nego da temeljito mijenja svoje mentalitete preobraavajui ga iz plemenskog u graansko evropsko-ameriko stanje duha. A
za to je potrebna elitna, prosvijeena i stroga vlast koja e uspostavljati takav
ambijent da se svakome graaninu uz zatitu osobe i imetka, u konkurenciji
znanja, zna mjesto u piramidi budueg bosanskohercegovakog drutva.
Na vanjskom planu Srbi treba da djeluju na Rusku Feederaciju da prizna
Republiku Bosnu i Hercegovinu. Jer, duboki su korijeni srpsko-ruske saradnje
na ovim prostorima, poev od manastira Paprae, ija je kaluerska bratija
odravala veze sa Rusijom od XVI do XVIII stoljea, odakle ova srpska bogomolja dobija obilate priloge u novcu i knjigama.
Zatim, da Srbi i Nijemci prue ruku jedni drugima, odnosno da prevaziu
historijske nesporazume, kao to su to uinili Nijemci i Francuzi. Na kraju
krajeva, Srbe na kulturnu scenu Evrope izveli su Nijemci. Spomenimo samo
Leopolda fon Rankea, Getea, brau Grim, Herdera. Osim toga, srpski narod
preivljava, dramu osude identinu njemakoj iz vremena ratnih i poratnih,
sa posljedicama sve do naih dana. A njemaki duh nije zloin, on je Mocart,
Hegel, Gete, kao i srpski Nikola Tesla, Mihajlo Pupin.
125
Boris Nilevi,
SUMMARY
WHAT SHOULD THE SERBS DO?
A COMMON HOME
Bosnian Serbs at the beginning of the war in Bosnia and Herzegovina were left almost completely without spiritual and secular leadership.
Those that did remain, in small numbers, were not able to make positive
moves on the political scene of Bosnia and Herzegovina. As an example
of such association the author emphasizes the Serb consultation council, which did not ally it self with either political party. Analyzing the
state of the Serb Orthodox Church in Bosnia and Herzegovina it can
be seen that in the hard times the spiritual leaders, as far as Sarajevo is
concerned, ignored the Serbs who lived there. The cultural work of the
Serbs was carried out by the cultural and educational society Prosvjeta,
which started the publishing of a periodical for science, culture and society affairs named the Bosanska vila. European sciences showed that
Serbs are state building people, and that they could remain in this position, but only in cooperation with other South-Slavic peoples in Bosnia
and Herzegovina. In order for Bosnia and Herzegovina not to become
an antechamber of history, it should thoroughly change its mentality
transforming it from a tribal to a European-American state of mind.
This country can be a common home which connects its people, not a
battlefield over which they clash and claim primacy. The tearing up of
Bosnia would represent a betrayal of history.
Key words: Bosnia and Herzegovina, Serbs, Serb consultation council,
cultural and educational society Prosvjeta, The Serb Orthodox Church
126
Boris Nilevi,
ZADRATI IME DINAR. PRED IZDAVANJE NOVIH BOSANSKOHERCEGOVAKIH NOVANICA
UDK 336.74 (497.6) 04/14

Pretisak
ZADRATI IME DINAR

Pred izdavanje novih bosanskohercegovakih
novanica*
Boris Nilevi
Povodom Uredbe o Narodnoj banci (Slubeni list RBiH 1/93, l. 41) kojom se utvruje da je novana jedinica Republike Bosne i Hercegovine
dinar, autor je napisao tekst o kontinuitetu naziva dinar na prostoru Bosne i Hercegovine tokom dvije hiljade godina.
Kljune rijei: Bosna i Hercegovina, dinar, Stjepan II Kotromani, Tvrtko, Dubrovaka republika.
rema Uredbi sa zakonskom snagom o Narodnoj banci Bosne i Hercegovine (Slubeni list RBiH 1/93, l. 41), novana jedinica Republike je
dinar, koji se dijeli na sto para. U kontekstu programa izdavanja i vizualizacije novih novanica Bosne i Hercegovine koje treba da izda Narodna banka Bosne i Hercegovine, treba imati u vidu da se na prostoru dananje Bosne i
Hercegovine, novac tog naziva koristi (s prekidima) ve 2000 godina. Rimski
novac denarius (denarius, denarnovac) koristio se krajem I stoljea prije nae
ere. Pod ovim nazivom on se koristio u srednjem vijeku kod Mleana i u Dubrovakoj Republici (denarius ili grossus), te u Srbiji (starosrpski dinar). Tako
je bilo i u srednjovjekovnoj bosanskoj dravi.
Osvajanje Huma (dananje Hercegovine) tridesetih godina XIV stoljea,
a naroito eksploatacija rudnika, izmijenili su iz osnova fizionomiju bosanske
srednjovjekovne privrede ka naglom i intenzivnom robnonovanom razvit* Rad je objavljen u dnevnom listu Osloboenje, 51/16484. 2. V. 1994. Sarajevo: 4-5.
127
Boris Nilevi,
ku. Rudarska proizvodnja je podstakla kovanje domaeg novca, te nije sluajno to je ban Stjepan II Kotromani (1322-1353), za ije je vladavine poinje
rad bosanskih rudnika, prvi bosanski vladar koji kuje vlastiti bosanski novac.
Stjepan II se ovim vrlo aktivno bavio, o emu svjedoi i vei broj sauvanih
emisija njegovih dinara. Ban nije morao da se brine za srebro - dobijao ga je iz
svojih rudnika. Kao i uvijek kod prvih koraka u kovanju novca bosanski ban
se ugledao da one novane vrste koje su do tog vremena bile u opticaju, te je
ovim potezom novi novac sticao povjerenje u kolanju.
Kod novca Stjepana II primjeuje se imitiranje venecijskih, srpskih i dubrovakih emisija, dakle onih novanih vrsta koje su mogle biti rasprostranjene u bosanskoj dravi. Izgleda da je pustio u promet i falsifikate dubrovakog
novca.
S obzirom na porast znaaja novca u privrednom ivotu, ban Tvrtko, ban
od 1353. do 1377. kralj od 1377. do 1391. nastavio je sa njegovim kovanjem.
Pored novca koji po tipu odgovara dinarima bana Stjepana II, on poslije 1365.
godine kuje dinare sa novima kalupima dobijenim iz Dubrovnika. Ta druga
vrsta Tvrtkova novca podudara se u potpunosti sa dubrovakim dinarima.
Ova srodnost nema samo tehniki stilski karakter nego se bosanski i dubrovaki dinari i teinom, pa prema tome i novanom vrijednou potpuno podudaraju.
Nakon smrti kralja Tvrtka I 1391. godine nastaje dui prekid u kovanju
domaeg novca, vjerovatno izazvan nesreenim prilikama i estom smjenom
vladara na bosanskom prijestolju. Tek Tvrtko II Kotromani 1463. godine ponovo kuje vlastiti novac. I poslije njegove smrti domai novac se kuje neprekidno, sve do kraja bosanske drave. Novac oznaen kao kraljev (grossi di rei
denarii regis Bossine i td.) esto se pominje u istorijskim izvorima, i to u vezi
sa poslovnim transakcijama dubrovakih trgovaca u Bosni.
U Bosni je, inae svaki strani novac bio u slobodnom opticaju. U svojim
poveljama mleanima bosanski vladari u nekoliko navrata istiu da e mletaki novac, kao i Dubrovake Republike slobodno kolati po Bosni.
128
Boris Nilevi,
SUMMARY
WE MUST KEEP THE NAME DINAR
Before the issuing of new Banknotes in Bosnia and Herzegovina
In the Ordinance about the National bank (Official Gazette of Republic of
Bosnia and Herzegovina, 1/93, article 41) it was stated that the monetary
unit of the Republic of Bosnia and Herzegovina is the dinar. The continuity of use of the word dinar in Bosnia and Herzegovina can be followed through two thousand years. The Roman coin denarius (denarius,
denarnovac) was used at the end of the 1st century BC. Under this name
it was also called in Venice and the Ragusan Republic (denarius or grossus), and in Serbia (oldserb dinar). This was also the case in medieval
Bosnia. The developed mining industry in medieval Bosnia encouraged
the minting of domestic currency. The first Bosnian ruler who minted
coins was Ban Stjepan II Kotromani (1322-1353). His coins visually
imitated the Venetian, Ragusan and Serbian emissions, which were at
that time used in the Bosnian state. Tvrtko I (1353-1391) continued
issuing coins which were typologically similar to the ones minted by
his predecessor, but from 1365 he minted coins with new moulds he
obtained from Ragusa. After the death of King Tvrtko I comes a long
period during which the Bosnian rulers ceased to issue domestic currency, and this practice was ended by Tvrtko II Kotromani. Domestic
coins were minted in Bosnia up until the Ottoman conquest in 1463.
Key words: Bosnia and Herzegovina, dinar, Stjepan II Kotromani,
Tvrtko, Ragusan republic
129
Boris Nilevi,
SATANE VODAJU NAROD. TEZE O SRPSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI U REPUBLICI BOSNI I HERCEGOVINI
UDK 323.2:281.96 (497.6) 1992/1995

Pretisak
SATANE VODAJU NAROD.

TEZE O SRPSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI
U REPUBLICI BOSNI I HERCEGOVINI*
Boris Nilevi
Autor u ovom radu govori o poloaju srpskog stanovnitva u Bosni i

Hercegovini, koje je ostalo bez svjetovnog i duhovnog vodstva. Analizira stanje Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Bosni i Hercegovini i odnos
pojedinih bosanskohercegovakih srpskih intelektualaca prema aktuelnim dogaajima.
Kljune rijei: Srbi, Bosna i Hercegovina, Srpska pravoslavna crkva.
rpski narod na ovim neprirodno i nehistorijsko stegnutim bosanskohercegovakim prostorima, u sutini je bez vodstva, kako svjetovnog,
tako i duhovnog. Ima na tom polju neto djelatnika, ali to je u osnovi
premalo da se promilja njegovo juer, danas i sutra.
Analizirajmo stanje Srpske pravoslavne crkve. Naalost, ona se svela na
samo dva svetenika, uz svo uvaavanje njihovog pastirskog rada, barem to
se Sarajeva tie.
Gdje je uzrok tog bolnog nesporazuma? Da li na ovom terenu, ili kod
Svetog Sinoda Srpske pravoslavne crkve u Beogradu? Ako se Sveti Sinod boji
neugodnosti po parohijsko svetenstvo, odnosno njihove familije, zato onda
ne alje monahe historijski vine patnjama svake vrste. Jer u Sarajevu ivi na
hiljade Srba, koje treba krstiti, vjenavati, sahranjivati te duhovno oploavati.
* Rad je objavljen u dnevnom listu Osloboenje, 52/16834, 24. 4. 1995. Sarajevo: 2.
131
Boris Nilevi,
Osim toga, tu postoje i divne stare bogomolje, poev od Stare crkve na Baariji, koja tu postoji od bosanskih srednjovjekovnih vremena. Koja su bila
za nauni rad bogatstva njene arhive, te dragocjenih ikona. Sjetimo se historijskih studija Vladislava Skaria i Hamida Hadibegia o ivotu onodobnih
- svih vjera Sarajlija - studija zasnovanih na izvorima pohranjenim u Staroj
crkvi. A Saborna crkva je podignuta 1872. godine i uz sultanski milodar, dok
je Sveto Preobraenje 1939. godine projektovao znameniti Aleksandar Deroko
uz asistenciju prof. Duana Smiljania.
Potreban glas
Za inetrreligijski dijalog na ovim prostorima potreban je itekako glas

SPC. Ali, njega nema. Zato? Tuan je, barem po meni, krajem 1993. godine
bio ekumenski razgovor u Sarajevu. Istina, nosio je intelektualnu uevnost, pa
ak i dijaloki naboj katoliko-islamski, ali ne i pravoslavni. Otac Avakum bio
je prisutan na tom skupu, ali njegovo prisustvo proteklo je u tiini. A znamo
kakvu tradiciju ima srpska crkva na ovim prostorima. Sjetimo se samo Bogoslovije i njenih duhovnika - intelektualaca koja je djelala do 1941. godine.
Osim toga, Sarajevo je stoljeima i sjedite dobrobosanskih mitropolita. Jedan
od njih, mitropolit Petar Zimonji, ostao je sa narodom i 1941. godine i zavrio u Jadovnu. I banjaluki episkop Platon Jovanovi, i pored ponude od NDhazijske vlasti, da ode u to kraem roku u Srbiju, ostaje sa narodom i tragino
zavrava. Tako su zavravali i mnogi drugi srpsko-pravoslavni duhovnici. U
ovom ogledanju smutnih vremena, onda moemo procjenjivati i sadanje pastirsko duebrinitvo oca Avakuma i prote Krstana.
Ne misli li SPC svojim neslanjem svetenstva u krajnjoj konzekvenci politiko-djelatne lukavosti, i ostatak Srba u Sarajevo, usmjeravati ka svojim prostorima. Sadanji patrijarh Pavle, je gradio lik sveca od arbanake nepravde
nekada na episkopskoj stolici u Prizrenu.
I doao je u poziciju - pred smrt poetese Desanke Maksimovi - da ga
satane vode - vodaju. Vaar od besmrtnog stiha, vaar od besmrtne teologije.
A danas vode - vodaju srpski narod oni to se ni prekrstiti ne znaju, odnosno
pri njihovom krtenju avo im kroz krst proleti.
Makijavelizam i istono-evropski intelektualci napisa lanak prof. Milorad Ekmei 1991. godine u zborniku posveenom filosofu Ljubi Tadiu.
Po njemu, sav intelektualni rad treba ostaviti i samo se sa dotad skupljenim
132
Boris Nilevi,
znanjem posvetiti narodu, biti sluga njegov. A nekada je pisao da je steak

pritisnuo um nekih b-h intelektualaca i politiara. ta je njemu um pritisnulo? Pokupio vrhunske komunistike beneficije, kao i mnogi, a 1991. godine na
Petrovdan (12. jula), kada je bila godinjica SDS-a, i bitno pitanje na skuptini
njenoj, zavrnog rauna, on uskae i hvali Karadievu mladost rtvovanu za
srpski narod. A Karadi stvoreni - projektovani lider jadnih dinarskih Srba,
po naumu srpskog Rieljea ovih prostora Milorada Ekmeia, leao je prije
rata u zatvoru kao Alija, samo iz sasma drugih razloga Radovan zbog krae,
a Alija zbog ideja.
Zemaljska crkva
Osim toga, mnogi od tih novih srpskih idejnih vodova su i pomijeali

brakove, krv, protiv ega u biti nita nemam, ak je to moda i uzvienije.
Samo se to kod njih pobrkalo i postadoe nad-Srbi. Zatim, sklonili su se tamo
daleko od svojih beha seoskih gudura, odakle vode porijeklo, po Beogradu i
Novom Sadu i drugdje ostavivi sirotinju koju su kroz mastilo uveli u crninu.
Divim se srbijanskoj irokogrudnosti.
Iz ovih razloga, mi preostali Srbi na ovim prostorima treba da se dobro
presaberemo. Ovdje je, ipak ostala elita, poev od zanaija - Maunagia do
akademika Ljube Berberovia, Boka Kuanskog, Jele Gruji-Vasi, Svetozara
Zimonjia i mnogih drugih stvaralaca na polju naunom, muzikom, glumakom, urnalistikom i drugom. Ne treba pohvale, barem meni, od Vuka Drakovia, o nadherojstvu ostalih u Sarajevu, Srba. Mi smo daleko civilizacijski.
Mi Srbi treba da ovdje ostanemo i da se kao do sada, sa ostalim narodima i
vjerama civilizacijski proimamo.
A to se Crkve tie, trebalo bi, da najvie evropske ekumenske instance,
na svoj nain smekavaju preve zemaljsku SPC, jer u zarobljenosti crkvenog
uma politikim, izmie SPC - u njeno prevashodno duhovno poslanje. A kakvi su intelektualci u jednom vremenu svog ivota bili i Atanasije Jefti, Irinej
Bulovi, Amfilohije Radovi. Zvali su se Justinovcima. Da li se otac Justin Popovi, sada prevre u grobu? Sav ovaj postupak nosi u sebi veliku grijehovnost.
133
Boris Nilevi,
SUMMARY
SATANS LEAD THE PEOPLE.
THESES ABOUT THE SERB ORTHODOX CHURCH
IN THE REPUBLIC OF BOSNIA AND HERZEGOVINA
The remaining Serb population in Bosnia and Herzegovina is left without a spiritual and secular leadership. The author analyzes the relation
of the Serb Orthodox Church (SPC) with its believers in Bosnia and
Herzegovina. In order to achieve interreligious dialogue in these areas it
is necessary to obtain the vote of the SPC. However, that vote is lacking.
Also, many Serb intellectuals have abandoned their people in Bosnia
and Herzegovina and have turned towards Belgrade and Novi Sad where
they live in abundance whilst they left a poor crowd behind. Nonetheless, the author does not forget to mention those cultural and scientific
workers such as Ljubo Berberovi, Boko Kuanski, Jela Gruji-Vasi,
Svetozar Zimonji and many others who, by staying in Bosnia and Herzegovina, have shown that they believe in coexistence on these areas.
Key words: Serbs, Bosnia and Herzegovina, The Serb Orthodox Church
134
Boris Nilevi,
UDK 94 (497.6) 1992/1995

Pretisak
OVA ZEMLJA MOE BITI ZAJEDNIKI DOM*

- U Zagrebu se potpisuje Deklaracija o jeziku,
u Beogradu Prijedlog za razmiljanje, a u Bosni glave
padaju - onodobno zapisa Zuko Dumhur Boris Nilevi
Ovaj tekst Borisa Nilevia je rasprava na sesiji Civilno drutvo njegove

institucije i neprijatelji na Meunarodnoj konferenciji Noel Baker-Pauling-Peccei: Bosna i Hercegovina - demokracija, rekonstrukcija i integritet. U ovom tekstu simbolinog naziva Ova zemlja moe biti zajedniki
dom autor, izmeu ostalog, istie kako se na ovim prostorima historija
stalno ponavlja, a jedini izlaz iz tog zaaranog kruga je uspostavljanje
normalnih odnosa meu nacijama u Bosni i Hercegovini.
Kljune rijei: Bosna i Hercegovina, srpski narod, Svetozar orovi.
evitetvo svojih, naalost sunarodnika sarajevski Srbi nikad ne smiju

da zaborave. Smrt je vrebala i unitavala sva bia njihovog muenikog grada, grada koga treba kanonizirati. Oni su srpska savijest, uzor i
ljepota svetosavska kao i nada uzvieno-duhovnog srpsko-pravoslavnog pojma spram, uistinu, u globalu sataniziranog srpskog naroda. Konaan sud e
ipak imati historijska distanca, za sada ocijene o totalnoj srpskoj neastivnosti
proizvod su zemno-politike igre prolaznosti nekih svjetskih politikih i intelektualnih krugova.
Rad je objavljen u dnevnom listu Osloboenje, 53/17317. 4. VIII 1996. Sarajevo: 14.
135
Boris Nilevi,
Stare srpsko-pravoslavne familije su stoljeima nadgraivale i duhovni i

trgovaki svoje Srajevo, uostalom kao mostarske i druge, ni na kraju uma im
nije bilo ruilatvo. Poimo od Komija Svetozara orovia. I gotovo suznog
momenta na Preporodovoj Tribini pokojnog prof. dr. Muhsina Rizvia brao
Muslimani, uvajte mi Svetozara. Ekumensko Rizvievo srce, srce smirenja u
tekom vremnu uvalo je od osvete neduene sarajevske Srbe. Dobro se nikad
ne zaboravlja. A s Brda se Srba sjete kada im to u poganstvu njihove politike
zatreba. Politike koja lakrdija i sa Svetim Pismom, to jest ona hoe da pomogne Bogu jer e On tada i nama pomoi, kako govorae tog planinsko-nebesnog soja njegov krajnje zabiti poglavnik. A Gospodu naem ne treba svijet
Satane. On je uvijek Pobjednik. Neznatni su ljudsko-haki sudovi spram Boije kazne. Ona se vraa na potomstvu ili istom biu, u istim cipelama. A imale
su nebeslije sve. Od visokodunikih, sveuilinih, psihijatrijskih karijera. I
opet osjeaj minorno - nitavnog bia. Gavrilo Princip na suenju 1914. godine govori o spaljivanju srpskog Talihana. Talihana iz literature akademika
Novaka Simia, sarajevskog Bore Stankovia. Ista gunj - kouhpsiha i 1914. i
1992-1995. godine. Na toj e strani, ako ne bude uma, vanobrazno, ojstvom i
junatvo obdarena ivota u svekolikoj kuknjavi na dugoj vremenskoj munoj
stazi bivati.
Za svekoliko srpsko drutvo od umadije do dobrih Srba Bonjana trebat
e vremena i strpljenja na putevima spoznaje to ih je u nove Arsenija III
arnojevia ili Slobodana Miloevia srpskog Gorbaova seobe odvele i
od brae junoslavenske razvelo. Naalost, proe ivot, ali historija se odvija i
promilja na stotine godina. Dae Bog, nekom bliem, a ne dalekom potomstvu smiraj junoslavenske patnje. Poimo od srpskog smiraja.
Evropska znanost kazuje da su Srbi dravoiniteljni narod. To su dokazali
u svojoj viestoljetnoj historijskoj praksi. Takvi bi morali bivati i dalje u saradnji sa ostalim junoslavenskim narodima na ovim bosanskohercegovakim
prostorima. Jer, ova zemlja moe biti zajedniki dom koji spaja njene narode,
a ne poprite na kome se oni sukobljavaju i oko koga se otimaju. Ono-dobno
zapisa Zuko Dumhur:
U Zagrebu se potpisuje Deklaracija o jeziku, u Beogradu Prijedlog za
razmiljanje, a u Bosni glave padaju.
Nama se meutim historija stalno u poganoj varijanti ponavlja. Dubrovani su sa gaenjem posmatrali i pisali 1404. godine, prilikom biranja bosanskog kralja kako se od poetka svijeta, nije toliko svijet smeo i vrtio kao u
136
Boris Nilevi,
Bosni toga vremena. A smeo se i vrtio i u naim danima, to voljom unutarnjom, to vanjskim naumom.
Ve tragikomino, u natezanjima, Bosna nam afriki izgleda pri prepisivanju recepata unutarnjeg nam ponaanja i ivljenja od svjetskih velemonika. A poimanje njene veze sa susjedima ne stvara li od nje nakazno-invalidnu
dravu, njeno nestajanje, izdaju njene povijesti? Sve te odnose treba prepustiti
toku vremena i ekati ostavrenje Evrope od Atlantika do Urala. A do tada
imati normalne relacije raznih naravi sa svima, kao uostalom i druge drave.
Kako smiriti razularenu individualistiku dinarsku osionost, barem to
se Bosne tie? Poslije Tvrtka i Tita, ko? A i njihovo djelo im je za ivota ostalo
nedovreno. Potrebni su nam polusveti lideri, oni koji e moi ui u svaiji
nacionalno-konfesionalni kutak. Istina; to e teko ii, sve je satanizirano do
anela. A i u unutar svakog etnikona, neko vie, neko manje, treba doivjeti
katarzu. Srbi, rekao bih, nakon ovog rata, ponajvie.
Rasprava na sesiji Civilno drutvo njegove institucije i neprijatelji na Meunarodnoj konferenciji Noel Baker-Paul-ing-Peccei; Bosna i Hercegovinademokracija, rekonstrukcija i integritet.
SUMMARY
THIS COUNTRY CAN BE A COMMON HOME
- A Declaration about Language is signed in Zagreb, in Belgrade a
suggestion for thought, and in Bosnia heads are falling - as recorded
by Zuko Dumhur some time ago This text of Boris Nilevi is a discussion from the session Civil society,
its institutions and enemies at the International conference Noel Baker
Pauling Peccei: Bosnia and Herzegovina: Democracy, Reconstruction
and Integrity, published in the newspaper Osloboenje on the 4th August
1996. In this text symbolically titled This Country can be a Common
Home, the author, amongst other things, emphasises the fact that history always repeats itself in these areas, and the only way out of this
enchanted circle is the establishment of normal relations between the
nations in Bosnia and Herzegovina. In order to calm the turbulent DiHistorijska traganja Historical searches
137
Boris Nilevi,
naric forcefulness in Bosnia, even though Tvrtko and Tito could not
achieve this, we need a semi-saint leader who would be able to enter
everybodys national-confessional corner. In fact, before that, each ethnicity in Bosnia and Herzegovina should undergo a catharsis, a cleansing of the mind, and according to the authors opinion, the Serbs more
than the others.
Key words: Bosnia and Herzegovina, Serb people, Svetozar orovi
138
Boris Nilevi,
PATNIKA BOSNA. IRINA TOLERANCIJE U BOSNI DAJE NADU U CIVILIZACIJSKE UZVIENOSTI U VREMENU KOJE DOLAZI
UDK 94:070.1 (497.6) 1992/1995

Pretisak
PATNIKA BOSNA. IRINA TOLERANCIJE BOSNI

DAJE NADU CIVILIZACIJSKE UZVIENOSTI
U VREMENU KOJE DOLAZI*
Boris Nilevi
Autor se osvre na pisanja inostranih spisatelja o ratnim deavanjima

u Bosni i Hercegovini. Pored autora poput Susan Sontag i Williama
Hunta, koji su u Bosni i Hercegovini prepoznali tradiciju tolerancije i
suivota, mnogi dravnici su na Bosnu gledali, pod utjecajem negativne
nacionalistike propagande i senzacionalistikog novinarstva, kao kolijevku konflikta u Evropi.
Kljune rijei: Bosna i Hercegovina, Susan Sontag, William Hunt, James Baker, Warren Christopher, Meunarodni znanstveni skup Bosna i
Hercegovina i svijet.
Bosnu se posljednjih godina uvukao svijet prevelike munine, svijet

koji bi se smuio i Edgar Allan Poeu. ta je sve u stanju da uradi ovjek
kad se u njega useli satanski stvor, skoro je nepojmljivo za poimanje. I
onda, emu utnja intelektualne Evrope nad tako vidljivom bosanskom patnjom? Na to je odgovor na svoj velenain traila i znamenita spisateljica Susan
Sontag u svom tekstu: Tamo i ovdje (Sarajevo, decembar 1995).
utanje intelektualaca
Sontagovoj su esto po njenom povratku iz Sarajeva postavljali pitanja:

Zato drugi poznati pisci kao to je ona, tamo ne odlaze? Iza ovog pitanja krije
* Rad je objavljen u dnevnom listu Osloboenje, 54/17542. 6. 4. 1997. Sarajevo: 14.
139
Boris Nilevi,
se mnogo optije koje namee dobranu analizu rairene ravnodunosti ili nedostatka solidarnosti, u Evropi (osobito u Italiji i Njemakoj), prema rtvama
jednog povijesnog zloina. Jer, problem Bosne nad kojom je nainjen zloin je
evropsko pitanje: demokratija, graansko drutvo, multikulturalizam. Zato
se onda desilo, a podsticaj je bio ogroman, da nije bilo uglednih i poznatih
intelektualaca (ast izuzecima) da ustanu protiv genocida u Bosni i odbrane
Bosne? I potom, kod Sontagove, dolazi zanimljiva usporedba sa dogaajem
kakav je bio panski graanski rat: A intelektualci - pisci, pozorini ljudi, profesori, umjetnici, naunici poznati po svojoj spremnosti da se oglase u sluaju
bitnih javnih dogaanja u ime savjesti - jednako su se istakli svojim odsustvom u sluaju sukoba u Bosni, koliko svojim prisustvom u paniji tridesetih
godina ovog vijeka.
Ne oekuje li se previe od intelektualaca internacionalnog u njihovom
biu? Nisu li oni, ipak, u svojoj nacionalnoj samodovoljnosti stvar prolosti,
do ponovnog raanja jednog novog planetarno-humano raspoloenog inteligenta.
Ameriki historiar William Hunt u ovom Zborniku Bosna i Hercegovina i svijet kazuje: [...] Moje posjete Bosni, ma koliko kratke bile, nauile su
me mnogo emu to iz knjiga, sa konferencija ili ak sa interneta nikad ne bih
mogao nauiti. Mi u Sjevernoj Americi beskonano priamo o vrijednostima
tolerancije i pluralizma i to nas nita ne kota. U Sarajevu sam sreo ljude ukljuujui i kolege historiare - koji su, doslovice, svakodnevno rizikovali
ivote u odbrani ovih jednostavnih vrijednosti. (str. 277).
Svijet opakih izmiljanja
Ono to je u svijetu reeno o Bosni, uistinu, bitno se razlikuje od onog

to bi eljeli bosanskohercegovaki historiari. A oni su, u svakom sluaju,
u osnovi ugroeni dubokim osjeajem frustriranosti zbog nemogunosti da
nau neki glas izmeu disharmonije prodorne nacionalistike propagande i
senzacionalistikog novinarstva koje je oblikovalo poimanje bosanskog konflikta od strane vanjskog svijeta. U ovom svijetu opakih izmiljanja vrte se i
reenice politiara - papiga, to jeste raznih evropskih ministara vanjskih poslova i amerikih dravnih sekretara. Na primjer, bivi dravnih sekretar Sjedninjenih Drava James Baker izjavio je da se narodi Bosne ve hiljadama godina bore jedni protiv drugih (str. 264). Potom, dravni sekretar Klintonove
140
Boris Nilevi,
administracije Warren Christopher, oglasio se na istu temu kazavi za CNN da

je Bosna kolijevka konflikta u Evropi (str. 265). I tako redom i mnogi drugi
govore o Bosni kao zemlji religijskih i plemenskih ratova hiljadama godina,
te da su Bosanci po prirodi gnusan i osvetoljubiv narod; oni jednostavni nisu
sposobni da se sloe.
Znanstveni govor o bosanskoj praiskonskoj patnji
Ipak, nadati se, da e doi do rekonstrukcije Bosne i da e to biti kolosalan

zadatak. Moe izgledati da historiari u vremenu sadanjem i onome koje dolazi nemaju nita ozbiljno dati kao doprinos. Ali, loa - posrnula historiografija
je posljednjih godina bila odvratno destruktivna na tlu bive Jugoslavije. Ipak,
Bosna ima bogatu i raznoliku historiju i sposobne historiare kojima je povjereno da nastave njeno istraivanje. Normalno, u saradnji sa historiarima drugih zemalja i u njegovanju interdiscipliniranosti. To svjedoi i ovaj Zbornik
saoptenja (30) sa Meunarodnog znanstvenog skupa Bosna i Hercegovina i
svijet odranog 15. i 16. marta 1996. godine u Sarajevu. A koja je sutina ove
knjige? Kazali bismo znanstveni govor o bosanskoj praiskonskoj patnji upuen na sutinsko razumijevanje svekolikoj Meunarodnoj zajednici.
Jer, prolost, kao i sadanjost zemlje Bosne u biti je patnika, poevi od
krstakih pohoda protiv Crkve Bosanske, do najnovijih dana. Historiografska znanost jo nije dala cjelovit sud o ugarskom zlu nanijetom ovoj zemlji
srednjem vijeku. Osmanlije su dokrajile srednjovjekovno bosansko kraljevstvo. U drugoj polovini XVIII stoljea BiH je dogovorom Rusije i Austrije pripala austrijskoj interesnoj sferi. U vremenu Napoleonovskih ratova Francuska
dolazi u neposredan dodir sa ovom zemljom i uspostavlja prvi konzulat u
Travniku. Bekim kongresom 1815. godine primat u bosanskoj politici dobija
Austrija. Sredinom XIX stoljea ona otvara generalni konzulat u Sarajevu i
niz konzulata, vicekonzulata i konzularnih agencija. Austrija bitno utjee na
zbivanja u BiH, kako na ekonomskom, politikom, tako i na kulturnom polju.
Ta politka je dobila finale u vojnoj intervenciji 1878. godine.
Tolerancija kroz povijest
Nakon Parikog mira 1856. godine, kada je pod izgovorom provoenja

reformi u Osmanskom Carstvu i zatiti prava hriana nekoliko evropskih
zemalja otvorilo svoje konzulate u Bosni (V. Britanija, Rusija, Francuska,
141
Boris Nilevi,
Njemaka), Bosna je dobrano uvuena u istono pitanje i na njoj je Evropa

upravo pokazivala sve svoje razlike. Uostalom, kao i danas.
Bosni se vremnom, osim Prvog, desio i pakao Drugog svjetskog rata. U
njemako-talijanskoj krvavoj igri oko ove zemlje kao imovine, stradalnitvo je bilo pregolemo. Ono se i danas ponavlja. I napokon dolazi Dejtonski
sporazum od 21. novembra 1995. godine. Na historiaru nije da sudi o svom
vremenu, s obzirom na vrhunski zakon njegove brane - distancu. Ali on vidi
i osjea da je u pitanju jedan globalni naum pri stvaranju novog svjetskog
poretka: ruiti svijet drugog naina ivota na najsavremeniji nain, pomou
etnikog principa.
Usprkos svemu, povijesno, Bosna je pokazala irinu svoje tolerancije. Poimo samo od prijema ikanirano-anatemisanog jevrejskog svijeta iz Evrope.
Njena panja i zatita oitovala se i prema maloj Dubrovakoj Republici. Uzmimo samo jedan primjer. Na dvoru Ali-bega Isabegovia, gospodara zemlje
Pavlovia, po turskom osvojenju Bosne, nalazila se glumaka druina na elu
sa Radojem Vzkosaliem. Nju je Ali-beg poslao 1460. godine ili neto kasnije
u Dubrovnik [...] na vae svetce, neka ste nam veseli, Bogu preporueni i u
vaem slavnom gospoctvu. I moglo bi se tih primjera jo mnogo spomenuti
sve do naih dana. To je Bosnu odralo naspram demonskog bia i u ovom
ratu i daje joj nadu civilizacijske uzvienosti u vremenu koje dolazi.
SUMMARY
SUFFERING BOSNIA THE WIDTH OF TOLERANCE GIVES BOSNIA
HOPE OF CIVILIZING SUBLIMITY IN THE COMING TIMES
The author reviews the texts of foreign writers about the war in Bosnia and Herzegovina. Authors, such as Susan Sontag and William Hunt
have recognized in Bosnia and Herzegovina a tradition of tolerance and
coexistence. Nevertheless, under the influence of negative nationalistic
propaganda and sensational journalism the understanding of the Bosnian conflict outside of Bosnia has been distorted. Former US Secretary
of State James Baker stated that the peoples of Bosnia fight each other
for thousands of years and the Secretary of State in the Administration
of Bill Clinton declared that Bosnia was a cradle of conflict in Europe.
142
Boris Nilevi,
The historiography of Bosnia and Herzegovina should present a rich

and versatile history and able historians who will continue to research
it. One of the positive moves in this regard is a volume of conference
proceedings from the International scientific conference Bosnia and
Herzegovina and the World, held on the 15th and 16th November 1995.
Key words: Bosnia and Herzegovina, Susan Sontag, William Hunt,
James Baker, Warren Christopher, International scientific conference
Bosnia and Herzegovina and the World
143
PREDAVANJA
sa Tribine Instituta za istoriju u Sarajevu
LECTURES
at the Tribune of Institute for history in Sarajevo
U spomen na

prof. dr. Borisa Nilevia

(1999-2009)
In memory of

prof. dr. Boris Nilevi

(1999-2009)
dr. BORIS NILEVI
Husnija Kamberovi,
UVODNA RIJE
Historijska traganja, 5, 2010., [ str. 147 ]
Cijenjeni uesnici Tribine Instituta za istoriju u Sarajevu!

Uvaene kolegice i kolege!
Jedan na knjievnik je davno napisao kako godinjice smrti nisu nikakav dobar znak obiljeja, jer ko se to raduje [] neijoj smrti, pa ma kakva
ona bila. Mi danas ne obiljeavamo niiju smrt, nego nam je godinjica smrti
prof. dr. Borisa Nilevia bila povod da na ovakav nain progovorimo o njemu
kao nauniku i o njemu kao ovjeku. Obiljeavajui polustoljetnu godinjicu
rada Instituta za istoriju u Sarajevu, ovaj Okrugli sto je prilika da ga se sjetimo.
Boris Nilevi je sedam godina bio direktor Instituta za istoriju. Rekao bih
da je bio direktor u najteem razdoblju, kada se sve okolo ruilo, a on je imao
zadatak sauvati ono to se sauvati trebalo i to se sauvati moglo. U vrijeme
kada se sve ruilo i kada je svuda oko njega bila smrt on je ivio za Institut i sa
Institutom. udan je fenomen ivljenja, fenomen ivota i smrti! Boris Nilevi
nije bio samo historiar, on je bio filozof koji je trebao uvoditi red u neemu
to na red naviklo bilo nije i u vremenu kada je red bio izuzetak. Jednom je
neko rekao: Rodilo se i mora se umrijeti; svejedno od ega; bolje je samo da
to bude to kasnije i da se proivi to bolje i to lake. ini mi se da Boris Nilevi nije imao tu sreu: on nije ivio dugo, a i to to je proivio nije proivio
lahko. Roen u Sarajevu 2. juna 1947, a umro 11. decembra 1999, i od ukupno
52 godine ivota 25 je proveo u Institutu! udna igra brojeva 5 i 2!
U ime Instituta za istoriju elim vas sve pozdraviti i zahvaliti to ste se
odazvali naem pozivu, i to se skupa s nama danas prisjeate Borisa Nilevia.
Svim govornicima, i onima koji se Borisa sjeaju samo kao ovjeka, kao prijatelja, i onima koji ocjenjuju njegov nauni, publicistiki i drutveni doprinos
razvoju duha na ovom dijelu planeta, elim svako dobro.
Dr. Husnija Kamberovi,
direktor Instituta za istoriju u Sarajevu
Sarajevo, 9. decembra 2009.
147
Ibrahim Karabegovi,
NAUNO I PUBLICISTIKO DJELO DR. BORISA NILEVIA - UVODNO PREDAVANJE
UDK 929:001 (497.6 Sarajevo) 1947/1999

Prethodno priopenje
NAUNO I PUBLICISTIKO DJELO

DR. BORISA NILEVIA
- UVODNO PREDAVANJE Ibrahim Karabegovi
Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Prilog je proireni tekst govora proitanog na sahrani Borisu Nileviu.

Osim biografskih podataka, napravljen je osvrt na Nilevievo nauno
djelo i njegove zasluge u radu i djelovanju Instituta za istoriju u Sarajevu
od 1990. do 1997. godine, kada je bio na funkciji direktora.
Kljune rijei: Boris Nilevi, historiografija, srednji vijek, Srpska pravoslavna crkva.
Potovane dame i gospodo, drage kolegice i kolege!

Sastali smo se da se podsjetimo na naeg kolegu i jednog od direktora
Instituta za istoriju u Sarajevu, da razgovaramo o Borisu kao historiaru, njegovom naunom doprinosu u oblasti historiografije i njegovim karakternim
osobinama. U svojoj uvodnoj rijei odluio sam da vam, sa neznatnim dopunama i izmjenama, proitam tekst koji sam proitao na sahrani Borisa Nilevia, a koji je objavljen u asopisu Prilozi, br. 29. za 2000. godinu. Nadam se da
e ovo moje krae prisjeanje biti dovoljna osnova za na dananji razgovor o
kolegi Borisu.
Boris je roen u Sarajevu 2. juna 1947. godine od majke Nade i oca Boidara. Osnovno, srednje i fakultetsko obrazovanje stekao je u Sarajevu. Nakon
okonanja studija 1971. godine zaposlio se u Republikoj zajednici za nauni
149
Ibrahim Karabegovi,
rad u Sarajevu, a 1974. godine preao je u Institut za istoriju u Sarajevu, na

mjesto asistenta za historiju srednjeg vijeka. Iste godine je u Beogradu upisao
postdiplomski studij na Filozofskom fakultetu Odsek istorija naroda Jugoslavije - srednji vek. Magistarski rad kod akademika prof. dr. Sime irkovia,
pod naslovom POSLEDNJI PAVLOVII Bosna sredinom XV stoljea, uspjeno je odbranio 12. januara 1978. godine. Isti profesor bio mu je mentor za
doktorsku disertaciju pod naslovom Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Peke patrijarije1557. godine, koju je odbranio 1. jula 1986.
godine u Beogradu. Koncem iste godine Boris je izabran u zvanje naunog
saradnika. Nakon to je u tom zvanju proveo gotovo sedam godina, napisavi
vie naunih radova i objavivi doktorsku disertaciju 1990. godine, predloen
je i izabran u zvanje vieg naunog saradnika. lanovi komisije bili su: akademik prof. dr. Avdo Sueska, prof. dr. Enver Imamovi i dr. Devad Juzbai.
Poetkom oktobra 1990. godine povjerena mu je funkcija direktora Instituta
za istoriju u Sarajevu, koju je, posebno u ratnim godinama, uspjeno obavljao
sve do 15. aprila 1997. godine. Uz naunu aktivnost, u predratnim godinama
bio je neko vrijeme angairan kao predava na Filozofskom fakultetu - Odsjek
za historiju u Sarajevu, a sve do prerane smrti predavao je na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli.
Kao historiar nauni radnik Boris Nilevi se specijalizirao za historiju
srednjeg vijeka i doba osmanske vlasti. Njegov nauni opus mjeri se sa vie
desetina bibliografskih jedinica, meu kojima jedna monografija, dvadeset
lanaka, desetak osvrta i prikaza, petnaestak uea na naunim skupovima,
okruglim stolovima i savjetovanjima. Radio je u vie redakcija i komisija, bio
esto u ulozi recenzenata i promotora. Bio je i lan komisije za odbranu doktorske disertacije u Zadru i Tuzli. Njegovi radovi su citirani u inostranstvu, a
nekoliko lanaka prevedeno je na engleski jezik.
U toku 1991. godine Boris je bio lan podgrupe Komisije za ustavna pitanja za grb i zastavu Bosne i Hercegovine.
ivotno nauno djelo Borisa Nilevia je monografija Srpska pravoslavna
crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Peke patrijarije 1557. godine. Nakon
dvanaestogodinjeg mukotrpnog rada na prikupljanju arhivske grae i druge
dokumentacije, konsultovanja literature i tekstualne obrade, tema pod navedenim naslovom odbranjena je kao doktorska disertacija u Beogradu, 1. jula
1986. godine, pred komisijom Filozofskog fakulteta u Beogradu u sastavu:
akademik prof. dr. Sima irkovi, prof. dr. Radovan Samardi i prof. dr. Rade
150
Ibrahim Karabegovi,
Mihalji. Pod istim naslovom doktorsku disertaciju je objavilo Izdavako preduzee Veselin Maslea u okviru Biblioteke Kulturno nasljee 1990. godine. U
uvodu svoje monografije autor Boris Nilevi kae: Zanimljivo je pratiti istorijski hod pravoslavne crkve u vjerskoj arolikosti onovremene Bosne. Mada
duboko utkana u tijelo jedinstvene srpsko-pravoslavne crkve na Balkanskom
poluostrvu sa sjeditem u Pei, ona je ipak u Bosni i Hercegovini kroz posebnosti kulturno-civilizacijskog ivota ovog podnevlja imala i svoju istoriju koja
do sada nije obraena u cjelini. Prvi ocjenjiva monografije o srpsko-pravoslavnoj crkvi akademik Avdo Sueska u svom prikazu objavljenom 1991.
godine u Prilozima br. 27, izmeu ostalog, kae: U svojoj monografiji Boris
Nilevi se prihvatio krupnog zadatka da prikae cjelovit razvoj pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini u oznaenom periodu. Prije toga Nilevi je publikovao vie posebnih studija iz srednjovjekovne istorije Bosne, kasnijeg perioda,
koje donekle, predstavljaju pripremu za izradu ove monografije. Time se on,
u stvari, spremio da se uhvati u kotac s nimalo lakim zadatkom da u svojoj
monografiji opie sloenu problematiku vjerskih odnosa u srednjovjekovnoj
Bosni, koja e dobiti svoju modifikaciju u Bosni pod osmanskom vlau. Kao
to je poznato, sloenost te problematike je izraena u injenici da se od davnina u Bosni pojavljuju tri vjerske grupacije u srednjovjekovnoj Bosni bogumilstvo, katolianstvo i pravoslavlje, u osmansko-turskoj Bosni katolianstvo,
pravoslavlje i islam. Polazei od glavnog zadatka, Nilevi je svoja istraivanja
prvenstveno usmjerio na izuavanje porijekla, teritorijalne rasprostranjenosti,
te odnosa pravoslavlja prema ostalim vjerskih zajednicama u Bosni i Hercegovini do obnove Peke patrijarije 1557. godine. Da bi stvorio potpunu sliku
toga stanja, Nilevi je zapoeo obradu teme od prikaza poetka hristijanizacije
junih Slovena, uspostave najranije crkvene organizacije i nastanka episkopija
srpske pravoslavne crkve. Iz tih dubina Boris se u daljem toku svoga rada postepeno ograniavao na prikaz istorijata pravoslavlja kod Srba, njegovu pojavu, mjesto i znaaj u pojedinim dijelovima srednjovjekovne bosanske drave
i u prvom stoljeu osmanske vlasti u Bosni. U skladu s takvom ambicijom u
pristupu temi, Boris Nilevi je morao da obavi izuzetno obiman i raznovrsan
istraivaki posao. Neobjavljenu i nepoznatu grau traio je u Dubrovakom
arhivu, naroito za drugu polovinu 15. i 16. stoljea. Pored toga, vrlo vjeto se
koristio podacima iz objavljenih izvora, kao to su putopisi, zapisi i natpisi,
dokumenti o djelovanju crkvenih linosti i sl. Naroitu panju je posveivao
turskim dokumentima, popisnim defterima, kanunanama itd. Ogromna liHistorijska traganja Historical searches
151
Ibrahim Karabegovi,
teratura kojom se sluio je raznovrsna po sadrini i nejednaka po kvalitetu,

ponekad obojena nacionalnom ili crkveno-politikom tendencijom. Prema
toj i takvoj literaturi autor Boris Nilevi zauzeo je izrazito kritian stav. Monografija Borisa Nilevia, pod naslovom Srpska pravoslavna crkva u Bosni i
Hercegovini do obnove Peke patrijarije 1557. godine, pokazuje da je njen autor znalaki, upotrebom naunog metoda, ovladao svim elementima naunoistraivakog rada, sakupljanjem i interpretacijom izvora i literature, njihovom
kritikom i uspjenim komponovanjem bogatog istorijskog materijala u cjelinu
teme. Borisova knjiga je bogata znaajnim brojem novih rezultata, koji se odnose na pojedinosti, kao i na cjelinu djela. Kao takvo, Nilevievo djelo ispunjava veliku prazninu u naoj istoriografskoj literaturi i predstavlja nesumnjiv
doprinos naunom poznavanju istorije srpskog naroda, istorije Bosne i Hercegovine kao zemlje i poznavanju hrianskih crkava. [...].
Boris Nilevi se, u funkciji direktora Instituta, posebno zalagao da se sauva zgrada, namjetaj i biblioteka Instituta za vrijeme rata. Pokazao je veliki
smisao za organizaciju raznih naunih i kulturnih manifestacija, ne samo u
ulozi organizatora i inicijatora ve i linim ueem i doprinosom. Zahvaljujui najvie Borisu, njegovim inicijativama i smislom za saradnju, Institut je
postao ustanova po onom uvenom duhovnom otporu agresiji, destrukciji i
primitivizmu. Kao nauni radnik specijalista za srednjovjekovnu historiju,
pokuavao je u svoje tekstove unijeti neto novo, i interesantnije. Ponekad bi
literarnim i esejistikim izrazom pokuao vie zainteresovati itaoca. Bio je
nezadovoljan svojim, pa i ukupnim uinkom bosanskohercegovake historiografije, osjeao je da zaostajemo za novim trendovima u historiografiji Evrope
i svijeta. Ipak, ono to je u nauci postigao bit e mu i trajno ostati najbolji spomenik. Umro je 11. decembra 1999. godine, prerano, u najboljim i najzrelijim
godinama ivota. Kod mnogih e ostati u uspomeni kao kontroverzna linost,
linost boemskog ponaanja.
U borbi da se u najteim danima odri kontinuitet u radu Instituta u velikoj mjeri je uspio, a u borbi sa sobom ponestalo mu je snage i volje - umro je
u Sarajevu hladnog i snjenog 11. decembra 1999. godine.
152
Ibrahim Karabegovi,
SUMMARY
THE SCIENTIFIC AND PUBLICISTIC WORK
OF DR. BORIS NILEVI
AN INTRODUCTORY LECTURE
Prof. dr. Boris Nilevi (Sarajevo, 2nd June 1947 Sarajevo, 11th December 1999) was a renowned historian from Bosnia and Herzegovina, who
dedicated his intellectual and scientific work to the study of the Middle
Ages, and especially to the history of the Serb Orthodox Church until
the re-establishment of the Patriarchy of Pe in 1557. Apart from his
significant scientific results, Boris Nilevi was distinguished as the director of the Historical Institute in Sarajevo from 1990 to 1997, with
special merit during the war (1992-1995), when he managed to organize
the work of the Institute and preserve it from destruction.
Key words: Boris Nilevi, historiography, Middle Ages, The Serb Orthodox Church
153
Esad Kurtovi,
UDK 94 (497.6) 04/14

Prethodno priopenje
POSLEDNJI PAVLOVII
U NAUNOM OPUSU BORISA NILEVIA
Esad Kurtovi
Odsjek za historiju, Filozofski fakultet, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
POSLEDNJI PAVLOVII predstavljaju prvi nauni angaman Borisa

Nilevia. Prezentirao ga je u svome magistarskom radu, a na osnovu
njega je objavio tri zapaena rada u strunoj periodici. Karakterizira
ga arhivski rad, dobro poznavanje problema i sveukupna metodoloka
postavka primjerena zahtjevima moderne historiografije. Pored analize Nilevievog pristupa posljednjim Pavloviima, smjetene u iri kontekst historiografije o Pavloviima, upravo na jednoj pokrenutoj sumnji
Borisa Nilevia autor panju posveuje i pitanju sudbine posljednjih
Pavlovia nestalih sa historijske pozornice padom srednjovjekovne bosanske drave 1463. godine.
Kljune rijei: Ivani, Petar i Nikola Pavlovi, Zemlja Pavlovia, pad
srednjovjekovne bosanske drave.
lastela Pavlovii imaju prepoznatljivu liniju u svome razvoju na samom

kraju XIV i u XV stoljeu. Posjedi su im smjeteni u istonim dijelovima
Bosne, u Olovu, Boru, Prai, Viegradu, Dobrunu i na jugu, na podruju Trebinja, Vrma i Klobuka. Pored toga, dre polovinu Konavala i etvrti
dio carine na trgu Drijeva. Imaju u svojim rukama znaajne privredne resurse
i vane komunikacije, to uz privredni procvat zemlje omoguava znatno bogaenje roda. Uz ekonomsku, izgradili su i znaajnu politiku mo u samom
vrhu bosanske politike. Zajedno sa Kosaama, Hrvatiniima i KotromaniiHistorijska traganja Historical searches
155
Esad Kurtovi,
ma, uvijek su u centru kljunih deavanja i predstavljaju najvaniju vlastelu

u srednjovjekovnoj Bosni.1 Ta je pozicija nala svoga odraza ne samo u historiografskim obradama ovog vlasteoskog roda nego i uope u historiografiji
srednjovjekovne Bosne.
Prouavanje vlastele Pavlovia pokazuje dugu liniju sa nekoliko etapa i veim brojem autora koji su dali odreen doprinos. U glavnim crtama istiemo
znaajan pristup u obradi kneza Pavla Radinovia, koji je imao Jovan Radoni
jo 1902, u vremenu kada je nova izvorna graa poela polako otvarati nove
vidike i omoguavati pionirske naune poduhvate historiografije jugoistone Evrope.2 Aleksa Ivi 1907. godine obradio je Pavlovog sina, razmetljivog
vojvodu Radoslava Pavlovia.3 Znaajna proirivanja u poznavanju vojvode
Radoslava Pavlovia dali su iro Truhelka 1917. obradom Konavoskog rata4
i Vladimir orovi, koji je 1927. godine obraivao epizodu odnosa Dubrovnika i Radoslava Pavlovia kroz prizmu kupoprodaje Konavala.5 Jednu krau
biljeku, baziranu na grai ali bez prateih napomena, Vladimir orovi je
posvetio najstarijem sinu vojvode Radoslava Pavlovia, Ivaniu Pavloviu.6
Time je najznaajnije doba u razvoju ovog roda bilo pokriveno i dopunjavano
je prema mogunostima koje su doputali kasniji tematski okviri i pronaena
graa.
Obrada posljednjih Pavlovia, sinova Radoslava Pavlovia, Ivania, Petra
i Nikole Pavlovia, pala je u zadatak naem Borisu Nileviu krajem sedamdesetih godina XX stoljea. Kao postdiplomac na Filozofskom fakultetu u Beogradu Nilevi je taj zadatak dobio od najboljeg poznavatelja srednjovjekovne
bosanske historije, svoga mentora akademika Sime irkovia. Izazov da se
time svrsta u plejadu vrsnih biografa loze Pavlovia Nilevi je shvatio ozbiljno
i suprotstavio tom nastojanju vrijedne rezultate koji su naspram dotadanjeg
razvojnog niza prouavanja loze Pavlovia predstavljali i metodoloku nad1
O Pavloviima: . .
: 2003.
2
J. 1902. (I. ). 39-62; (II. ). 1902. 34-61.
A. 1907. (I) 1-32; 1907. (II). 1907. 24-48.
Truhelka . 1917. 145-211.
B. 1927. 73-109.
B. 1939. 133-145.
156
Esad Kurtovi,
gradnju. Njegova magistarska radnja pod naslovom Poslednji Pavlovii Bosna sredinom XV stoljea odbranjena je 12. januara 1978. godine u Beogradu.7
Prema obiajima ondanjih vremena, isti rukopis, uz neznatne izmjene, posluio je Nileviu kao osnova za objavljivanje nekoliko naunih radova, dva
u asopisu matine kue Prilozima Instituta za istoriju i jedan u Godinjaku
Drutva istoriara Bosne i Hercegovine, ijem udruenju je i sam pripadao.8
***
Ivanievo, kao i vodstvo njegove brae Petra i Nikole u rodu Pavlovia,
zasnivalo se na specifinoj politikoj poziciji koju je itavom rodu u naslijee
ostavio njihov otac vojvoda Radoslav Pavlovi. Otuda se Nilevi u svome radu
znaajno posvetio njihovoj mladosti, koja je bila sastavnim dijelom raznoraznih postavki i raunica u vlastelinskoj politici u Bosni u XV stoljeu. Ipak,
pozicija trojice sinova bila je u sjeni monijih djelatnika iz njihove loze, kako
djeda Pavla, tako i oca Radoslava. Radoslav je bio skrhan Konavoskim ratom
pred meunarodnim faktorima i gubitkom junih krajeva od Kosaa djelimino doveden u poziciju manje vanog faktora u srednjovjekovnoj Bosni.
Pozicija njegovih sinova bila je tako u startu oteana. Zahtijevala je popravku
opeg imida i na tom putu traenja saveznika i permanentnog politikog laviranja u neposrednom okruenju. Oni na tom putu nalaze politiku liniju
koja im omoguuje aktivan status. Uglavnom djeluju izmeu ojaane centralne kraljevske vlasti sa jedne i monoga sestria vojvode i hercega Stjepana
Vukia Kosae sa druge strane i uspijevaju se odrati do propasti bosanske
drave 1463. godine.
***
Rukopis magistarskog rada predat je u proceduru 1977. godine. Ima 87 stranica kucanih
pisaom mainom u dvostrukom proredu (naslovna stranica i pregled sadraja nisu paginirani, 2 stranice). Pored spiska Izvora i literature 1-14 (Neobjavljeni izvori, Objavljeni izvori,
Literatura), rukopis se sastoji od Uvoda 15-17, i etiri poglavlja (I. Djetinjstvo i mladost Ivania Pavlovia, 18-27; II. Ivani Pavlovi kao vojvoda, 28-39; III. Vojvoda Petar i knez Nikola
Pavlovi, 40-53; IV. Pavlovia zemlja, 54-87). Poslije svake cjeline davane su pratee napomene, a ukupno u itavom rukopisu ima 266 napomena. U IV poglavlju dvije posljednje stranice
osnovnog teksta (76-77) predstavljaju zakljuna razmatranja, ali to nije posebno naznaeno.
8
Nilevi B. 1978. 349-361; Nilevi B. 1980. 61-68; Nilevi B. 1979. 59-74.

157
Esad Kurtovi,
Pristup Borisa Nilevia posljednjim Pavloviima predstavlja ozbiljan

istraivaki angaman predanog autora sa jasnim namjerama da se da novi
stvaralaki pristup i nauni doprinos. To se ponajvie ogleda u zanatskom dijelu u detaljnom istraivanju neobjavljene arhivske grae koja je omoguavala
informaciju vie i iscrpnim pretragama u dostupnoj literaturi, pri emu je metodoloko uporite nudila moderna medievalistika jugoistone Evrope.
Pred Nileviem se u polazitu nalo tridesetak godina bosanske historije,
u kojoj je trebao ispratiti trojicu posljednjih Pavlovia. Kroz prizmu istraivanog materijala Dravnog arhiva u Dubrovniku, to je, za mladog strunjaka, i
naroito u onovremenim uvjetima istraivanja, povelik broj serija i svezaka
koji predstavljaju zahtjevnu irinu i koje je trebalo detaljno pregledati. Pored glavnih tijela, rada pojedinih dubrovakih vijea, u kojima se uglavnom
prepoznaje politiko djelovanje, i praenja prepiske Dubrovana sa politikim
partnerima u zaleu, pa i Pavloviima, Nilevi je pregledao i veliki broj svezaka posveenih raznoraznim ugovorima sklopljenim u kancelariji i notarijatu,
pljakama, zaduenjima, kupoprodajama i dr., kako bi stvorio ukupnu sliku,
naroito u posljednjem poglavlju, koje u irim okvirima govori o posjedima
Pavlovia. Uz iskazanu irinu, specifinost dubrovake grae ogleda se i u
tome da je ona predstavljena veim brojem dokumenata u kojima se nalaze
fragmentarne, kratke i usitnjene informacije koje govore o razliitim djelatnostima u zaleu. Nilevi je otuda poduzeo zahtjevan istraivaki posao u pronalaenju i prezentiranju vrijednih informacija o posljednjim Pavloviima.
Od starije literature kao najizrazitija vodilja Nilevievog pristupa, i ne
samo u obradi posljednjih Pavlovia nego i uope u njegovom djelu, izdvojili
bismo Vladimira orovia, iji je stil Nilevi smatrao uzornim.9 U istraivakom pravcu orijentaciju i oslonac je imao, pored starije literature, uglavnom
u svjeijem pristupu Sime irkovia, u njegovim obradama historije srednjovjekovne Bosne i naroito u obradi hercega Stjepana Vukia Kosae.10 irkoviev pristup Stjepanu Vukiu je odgovarao hronoloki, kontekstom se u
potpunosti naslanja na posljednje Pavlovie i kao najsavremenija obrada na
osnovu arhivske grae bio je primjerom, svojevrsnim standardom u sintetskoj obradi politike historije koji je stvaralaki primoravao i mladog Nilevia
na uspjenije postavke i rezultate u njegovom radu. Na slian nain, u de9
B. 1927.
10
C. 1964.a); Isti. 1964.b).
158
Esad Kurtovi,
monstraciji sveukupnog ivota na posjedu Pavlovia, pored literature proete

obradama, koje su metodoloki bile naprednije i prodornije od vremena starijih istraivaa Radonia i Ivia, izuzetno znaajan utjecaj na Nilevia imali su i
pristupi Mihaila Dinia i Desanke Kovaevi-Koji, koji su takoer na osnovu
arhivskih istraivanja standardizirali put ka vrijednim historiografskim ostvarenjima.11
Imajui navedeno pred sobom, koristei se modernim naunim postupkom u obradi posljednjih Pavlovia, Nilevi je metodoloki unaprijedio istraivaki postupak i na osnovu njega pratee rezultate u odnosu na ranije generacije koje su pristupale izuavanju Pavlovia. U vremenu u kojem pravimo
paralelu u stogodinjem razvoju prouavanja Pavlovia sasvim jasno se prepoznaje da su slini pristupi u ponovnoj obradi Pavla Radinovia i Radoslava
Pavlovia danas otvoreni zadaci pred strukom.12
***
Manjom digresijom panju posveujemo sudbini posljednjih Pavlovia,
koja je kao epizoda, ispostavlja se, bila djelimino proirivana u Nilevievom
pristupu. Naime, dok u svome magistarskom radu Nilevi konstatira da se na
osnovu grae Dubrovakog arhiva dvojica posljednjih Pavlovia poslije 1463.
vie ne spominju, te kao zavrni dio svoga stava iznosi dilemu historiografije o
pitanju da li su stradala obojica ili je jedan preivio, kako se moe zakljuivati
na osnovu informacije turskih hroniara13, u jednom od svojih objavljenih radova, nastalih na osnovu magistarskog rada, Nilevi kao razliku donosi novu
arhivsku informaciju da se Pavao, sin vojvode Petra Pavlovia, spominje 1467.
godine.14
Inae, i prije Nilevia u literaturi se odravalo promiljanje da su neki lanovi ove uvene bosanske feudalne porodice nekako preivjeli osmanske prodore i da su se sklonili u primorje. U novije vrijeme preivljavanje loze odra11
M. 1935; Kovaevi D. 1961.
12
Iskorak u tom pravcu sainjen je obradom lika vojvode Petra Pavlovia. Toi . 2001. 3546.
13
Nilevi B. (rukopis u privatnoj arhivi dr. Esada Kurtovia) 49. Time je, naizgled, popravio
i konstataciju iznesenu u rukopisu o roenju sina Petra Pavlovia 1459, a koji se samo tada
spominjao. Isto. 45. i 52.
14
Nilevi B. 1980. 67.
159
Esad Kurtovi,
vala je upravo navedena Nilevieva teza o Pavlu kao sinu vojvode Petra, koji
je zabiljeen 1459. i 1467. godine, a koji je identificiran kao nasljednik vojvode
Petra Pavlovia.15 Naim istraivanjem pokazalo se da ponueni pokazatelji
ipak nisu povezani za predstavnike ove vlastelinske kue, nego ire loze Radivojevia Jurjevia Vlatkovia, koji su imali osobu iste titule, te imena i
prezimena (vojvoda Petar Pavlovi)16, tako da teza o preivljavanju loze ovih
istonobosanskih Pavlovia trenutno nema adekvatnu potporu u izvorima.
Na drugoj strani, zabiljeeno je vie predstavnika vlastele ili njihovih
nasljednika koji su bili vazali Pavlovia, a koji su, za razliku od njih, uspjeli
preivjeti osmanski prodor. Takvi su, naprimjer, predstavnici Banovia, Borovinia i Vladimirovia, registriranih 146617, ili nasljednici Radia Kopijevia
(njegova supruga Stojsava i sin Vuk), koji su nastojali doi do njegove imovine
1466-1467. godine u Dubrovniku.18
15
Isto. 64-67. Linija ove teze podrana je nedavno u: Stipevi S. 2003. 562.
16
Kurtovi E. 2007. 256-258.
17
Vocichna Banouich de Bosna pro argento et ex causa argenti quod ipse Vocichna alias
accepit in Bosna ser Mathie Bl. de Ragnina et sociis, conuenit et pactus fuit cum ser Nicola Bl.
de Ragnina ibi presente et stipulante pro dicto ser Mathia et pro omnibus aliis participantibus
in dicto argento, videlicet, pro libris quadraginta de dicto argento, in huiuc modum, scilicet,
quia ipse Vocichna obligans se et bona sua [...] dare et soluere de dicto argento libras viginti, videlicet, libras decem usque ad festum sancti Michaelis de mense septembris proxime
futuris, et alias libras decem a dicto festo sancti Michaelis proxime futuro usque ad unum
alium annum inde secuturum [...] Pro illis autem libris viginti, eo quod ipse Vocichna dicit
Radiz fratrem suum habuisse dictas libras viginti (22. 5. 1465.g.). Dravni arhiv u Dubrovniku (dalje: DAD), Diversa Notariae, XLVIII, 168v. Sa strane: Die II junii 1465 infrascripti
se constituerunt plegios pro contrascripto Vocichna pro suprascriptis libris decem argenti
soluendis ad festum sancti Michaelis proxime futuris ser Nicole Bl. de Ragnina presenti et
accipienti omnibus contrascriptis, videlicet, Iuanus Vladimirich pro libra una, Stiepanus Nenchouich pro libra una, Vochmir Borouinich pro libra una, ser Michaelis de Volcio pro libra
una. Isto. [...] contra et aduersus Vocichnam Banouich de Bosna [...] Iuanis Vladimirouich,
Stiepan Nencouich, Vochmir Borouinich et ser Michael de Volcio se constituerunt plegios
(3.3. 1466.g.). Diversa Cancellariae, LXXIII. 38-38v.
18
Stoissaua relicta et possidens lectum et bona condam Radicii Copieuich ex una parte et
Nicolaus filius condam Radicii Bogcinouich ex altera parte pro denariis, argentariis, hauere et
fo toto quod dictus condam Radicius Copieuich depositasset in ipsum Radiciu Bogcinouich
et pro toto quod dictus Radicius Bogcinouich usque ad mortem suam habuisse et penes se de
bonis dicti condam Radicii Copieuich (17. 11. 1466.g.), DAD, Diversa Notariae, XLIX, 159v;
Dominus Iunius de Gradi, ser Michael de Volcio et ser Paladinus de Lucaris et Stoyssaua
relicta condam Radi Copieuich Bosnensis [...] Voch filius dicti condam Radi [...] tamquam
160
Esad Kurtovi,
Naprotiv, na ovom mjestu, u ast prof. dr. Borisa Nilevia, jo jednim primjerom pokazuje se da je osmanski prodor 1463. godine znaio slinu, oito
pogubnu sudbinu za vlastelu Pavlovie, kao i za bosanskog kralja Stjepana
Tomaevia. Naime, aprila 1467. godine zlatar Ivan Radovi podigao je tubu u ime ubijenog strica Lazara ivkovia, a protiv Radoja Segdia, Boidara
Radikijevia, Vuke Bogdaia i Radonje Varoia iz Viegrada. Oni su u kui
Radonje Varoia ubili Lazara ivkovia i oduzeli mu novac i razne stvari, sve
u vrijednosti od 200 dukata. U spisku pribiljeenih svjedoka nalaze se osobe
iz Viegrada. Za nas je u ovom sluaju najinteresantniji navod da se ovaj dogaaj desio u vrijeme kada je sultan zarobio gospodu Pavlovie i kralja Bosne
(quoniam magnus Theucre cepit dominos Paulouichii et regem Bosne).19
tutoris heredum dicti condam Radi Copieuich fecerunt petitione Matcho Vocoe Ocruglich,
Matcho Helia Pes et Tadeo Mar. de Nale tanquam conseruatoribus bonorum condam Radi
Bogcinouich [...] Actores petunt nomine quo supra dicentes condam Radi Copieuich depositauit apud Radi Bogcinouich, primo in contatis in Samobor ducatis auri mille et centum,
item in uno casnach in Nouo castro in contatis ducatis auri octingentos triginta. Item etiam
depositauit apud dictum Radi Bogcinouich in castro Noui infrascriptas res, videlicet, onzias quinque auri fini, item peziam tres argenti, item sachos duos plenos denariis veteribus,
item taceas quinque de argento, item duos pechari magnos de argeno, item sex coclearia de
argento, item una guarnitura de argento pro una curtella, item duos annulos de argento pro
sagitando, item peze quinque panni brocatis, item due centure magne de argento, item una
centura a mulier de argento (20. 1. 1467.g.), Diversa Cancellariae, LXXIII, 113v; Stoyssaua
relicta condam Radi Copieuich Bosnensis [...] Voch filius dicti condam Radi [...] Actores
petunt nominibus quibus supra dicentes condam Radi Copieuich depositauit apud Radi
Bogcinouich, primo in contatis in Samobor ducatis auri mille [...] (26. 1. 1467.g.), Isto, 115v;
Stoysaua relicta condam Radi Copieuich de Bosna (20. 4. 1467.g.), Isto, 130; Stoysaua
relicta condam Radi Copieuich de Bosna (4. 5. 1467.g.), Isto, 132v; Domina Stoyssaua nobillis Bosnensis rellicta condam Radi Copieuich similiter nobillis Bosnensis coram dominis
judicibus de criminali quoeum caput fuit ser Sigismundus de Goe lamentum detulit contra
et aduersus Radichnam rustichum Herachi Xiuinicich de Drina, dicens quod dictus Radichna
venit in Ragusium et petit ad eam domina Stoysaua sibi dari in uxorem Biellossauam eius domine Stoysaue famulam quam ipse domina Stoyssaua credens simplici verbo dicto Radichne
dictam Biellossauam dedit in uxorem qui Radichna postquam eam accepit fingens eam velle
ducere in castrum Noui eduxit eam extra ciuitate et eam apriciauit quibusdam robcis et sic illa
noctis dormierunt ipsi ambo jugales ad Ploceas in quidam domo et sic in illa noctis dicti robci eum Biellossauam asduxerunt secum cum consensu dicti Radichne qui eam Bielossauam
vendidit ipsis robcis (7. 4. 1467.g.), Lamenta de foris, XXXVIII. 217v.
19
Iuanus Radoucich aurifex tanquam patruus condam Laari Ziucouich mercatoris comparuit coram dominis judicibus de criminali quorum caput fuit ser Marinus Ju. de Gondola et
querellam suam lamentabilita exponuit pro dicto Lazaro interfecto contra et aduersus Radoe
161
Esad Kurtovi,
Navedeno pripada rjeim arhivskim podacima koji govore o traginoj

sudbini pojedine vlastele 1463. godine i svakako e nai svoje mjesto i u irim
prikazima i sintezama srednjovjekovne bosanske historije.
***
Najznaajniju procjenu Nilevievi radovi o posljednjim Pavloviima doivjeli su neposredno poslije njegove iznenadne smrti, a u okviru Naunog
skupa Zemlja Pavlovia. Srednji vijek i period turske vladavine, odranog u
Rogatici 27-29. juna 2002. godine. Na samom skupu autor ovih redova imao
je priliku da od vie kolega uje apostrofiranja i isticanja temeljitosti u istraivakom postupku i vrijednom Nilevievom doprinosu u poznavanju vlastele
Pavlovia.
Boris Nilevi prepoznatljiv je u medievalnim krugovima po obradi posljednjih Pavlovia. Iako predstavlja njegov interes u mlaim danima, on u
potpunosti odgovara zrelim naunim vrijednostima. Zaogrnut kvalitetnim
zanatskim okvirima, u kojima se istiu koritenje neobjavljene arhivske grae
i rezultata moderne historiografije, Nileviev pristup posljednjim Pavloviima u pregledu stogodinjeg razvojnog luka historiografije metodoloki vraa
kompletan pristup Pavloviima na poetak i na potrebu novih obrada vremena kneza Pavla Radinovia i vremena vojvode Radoslava Pavlovia.20
Segdich, Boxidar Radichieuich et Voccassam Bogdassich omnes predicti de Vissegrad. Item

contra Radognam Varossich similiter de Vissegrad. Idem Iuanus dicens exponens quam quod
predicti Radoe Segdich, Bosidar Radichieuich et Voccassinus Bogdassich interfecerunt predictum Laarium eius Iuani nepotem in domo dicti Radogne Varossich Sub Vissegrad et ipsi
dicto condam Laaro acceperunt in grossis veteribus et aliis rebus et mercanziis ad valorem
et pro valore ducatos ducentum. Et hoc eo tempore quoniam magnus Theucre cepit dominos
Paulouichii et regem Bosne. Item remanserunt in manibus dicti Radogne Varossich de bonis
et de rebus dicti Lazari duo mantelli de panno, videlicet, unus de meschio et alius de panno
morello, quatuor cauadi Turcheschi, scilicet, tres albi et unus de camocha. Testes: Nicola filius
condam Radi Bogcinouich, Radoe Voccotich faber de Vissegrad, Missiach Buncouich de Vissegrad, Racouaz Buncouich de Visegrad (23. 4. 1467.g.), DAD, Lamenta de foris, XXXVIII.
234v.
20
Pored ranije navoenog Toievog rada, na to ukazuje i svje pristup u: Lovrenovi D. 2009.
129-187.
162
Esad Kurtovi,
IZVORI I LITERATURA
A. IZVORI
Dravni arhiv u Dubrovniku (DAD)

-
-
-
Diversa Notariae
Diversa Cancellariae
Lamenta de foris
B. LITERATURA
C. 1964.a). . :
po C. 1964.b). - . :
B. 1927.
(1423-1427). , 26. eopa: 73-109.
B. 1939. (1.
. 2. 1455).
, 48. eopa: 133-145.
M. 1935. ,
, .
, 168. eopa:
A. 1907. , .
, 245. 1-32; , 246. 24-48. Ho Ca:
Kovaevi D. 1961. Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni. Sarajevo:
Kurtovi E. 2007. Dileme oko titule vojvode u srednjovjekovnoj Bosni. Godinjak
Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine XXXVI. Centar za balkanoloka
ispitivanja 34. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. 256258.
Lovrenovi D. 2009. Profani teror sveta retorika (Kako je bosanski vojvoda
Radosav Pavlovi postao opaki pataren, bi katolike vjere). Bosna franciscana
XVII/31. Sarajevo: Franjevaka teologija. 129-187.
Nilevi B. 1978. Vojvoda Ivani Pavlovi. Prilozi XIV/14-15. Sarajevo: Institut za
istoriju. 349-361.
Nilevi B. 1979. Iz ivota posljednjih Pavlovia. Godinjak Drutva istoriara
Bosne i Hercegovine 28-30 (1977-1979). Sarajevo: Drutvo istoriara Bosne i
Hercegovine. 59-74.
Nilevi B. 1980. Uee vojvode Petra i kneza Nikole Pavlovia u politikom
ivotu srednjovjekovne Bosne. Prilozi XVI/17. Sarajevo: Institut za istoriju. 61-68.
163
Esad Kurtovi,
J. 1902. . (I. ).
, 211. 39-62; 1902. (II. ). , 212. 34-61. Ho
Ca:
Stipevi S. 2003. Bosanska porodica Pavlovia u italijanskoj kulturi.
. .
. V.
7. - :
. 562.
Toi . 2001. Vojvoda Petar Pavlovi. Prilog istoriji Bosne poetkom XV vijeka.
Jugoslovenski istorijski asopis XXXIV/1-2. Beograd: 35-46.
Truhelka . 1917. Konavski rat (1430-1433). Glasnik Zemaljskog muzeja, 29.
Sarajevo: Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine. 145-211.
. . 2003.
- :
SUMMARY
THE LAST MEMBERS OF THE PAVLOVI FAMILY
IN THE SCIENTIFIC WORKS OF BORIS NILEVI
The approach of Boris Nilevi to the study of the last members of the
Bosnian noble family Pavlovi represents a serious investigative engagement of a committed author with clear intentions of giving new scientific results. This can best be seen in his detailed research of unpublished
archival sources which enabled him to provide more information, as
well as his comprehensive research of available published works, where
he could base his methodological efforts on the modern studies of the
Middle Ages in South-Eastern Europe. Nilevis work in the assessment
of a hundred years long evolution of historiography returns the methodological approach to the study of the Pavlovii back to the beginning
with a future obligation of new research of the time of Count Pavle and
Duke Radoslav Pavlovi.
Key words: Ivani, Petar and Nikola Pavlovi, the land of the Pavlovii,
the fall of the medieval Bosnian state
164
Nedim Rabi,
UDK 321.013:327.2 (497.6+497.11) 13

Prethodno priopenje
ODNOSI BOSNE I SRBIJE U VRIJEME

STJEPANA II KOTROMANIA
Nedim Rabi
U radu se analiziraju odnosi Bosne i Srbije tokom vladavine bosanskog

bana Stjepana II Kotromania. Detaljnije je uraen osvrt na prve godine ekspanzivne politike Bosne, koja je rezultirala osvajanjem Humske
zemlje i promjenom crkvene i politike strukture na ovom podruju. U
kontekstu interpretacije Borisa Nilevia prikazan je jedan upad bosanske vojske u Polimlje, kojom je prilikom nastradao Manastir Banja kod
Priboja sjedite Dabarske episkopije. Na kraju je u obliku polemike
raspravljano o vjerskom identitetu bosanskog bana.
Kljune rijei: Bosna, Srbija, Humska zemlja, XIV stoljee, Stjepan II
Kotromani, Boris Nilevi, Srpska pravoslavna crkva, Katolika crkva,
Crkva bosanska, Humska episkopija, vjerski identitet, hereza, natpis iz
1329. godine.
Uvod
plejadi znaajnih i zaslunih historiara koji su se bavili srednjovjekovnom prolou Bosne i Hercegovine znaajno mjesto pripada Borisu
Nileviu. Posebno se istiu njegovi radovi o temi vlasteoske porodice
Pavlovia, iz mlaih dana naunog djelovanja i izuavanja Srpske pravoslavne
crkve u Bosni i Hercegovini u zrelijem razdoblju. U ovom radu u fokus emo
staviti Nileviev pristup obradi odnosa Bosne i Srbije sa Srpskom pravoslavnom crkvom kao backgroundom i na osnovu nekoliko primjera pokuati ukaHistorijska traganja Historical searches
165
Nedim Rabi,
zati na problematiku koja je u stopu prati. Kako je problem Pravoslavne crkve

u srednjovjekovnoj Bosni predstavljao epicentar njegove naunoistraivake
djelatnosti, kroz koju je obradio odnose Bosne i Srbije, mi emo se nastojati
drati ovih okvira Nilevievog naunog rada.
Odnosi Bosne i Srbije tokom prve polovine XIV stoljea nale su svoju refleksiju u naunom opusu Borisa Nilevia, koje je uglavnom prezentirao
u svom najznaajnijem djelu Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini
do obnove Peke patrijarije 1557. godine, objavljene u Sarajevu 1990. godine. Posmatrajui ih prvenstveno sa aspekta vjerskih odnosa, to predstavljaju
autorova temeljna polazita, Nilevi je ponudio dovoljan broj podataka koji
jasno zaokruuju odnose ove dvije u ovom razdoblju suprotstavljene strane.
Na poetku knjige Nilevi je istakao brojne probleme sa kojima su se obraivai Srpske pravoslavne crkve susretali. Takoer je ukazao na tekoe vezane
za njeno izuavanje. Odnosa Bosne i Srbije doticao se u onolikoj mjeri koliko
mu je bilo potrebno da sagleda vjerske odnose na teritoriju srednjovjekovne
Bosne. Meutim, moe zauditi usvajanje bogumilskog karaktera Crkve bosanske od strane ovog autora u vremenu kada je historiografija dala jasan sud
o tome. Posebno zauuje prevladavanje ovog mita kod autora koji se izuzetno uspjeno bavio vjerskim odnosima. Stoga, ova okolnost predstavlja optereenje u izuavanju bosansko-srpskih odnosa prve polovine XIV stoljea.1
Geografska pozornica tih odnosa bila je Humska zemlja koju je 1326. godine
osvojio Stjepan II Kotromani.
***
Poetkom XIV stoljea veza izmeu Srbije i njene zapadne teritorije poela je da slabi. U vrijeme dinastikih borbi izmeu pretendenata za prijestol:
Milutina i Dragutina, ubii su prodrli u Humsku zemlju, gdje ih je na podruju Nevesinja, Popova, Slanskog primorja i u dolini Neretve predstavljao
knez Konstantin iz hrvatske loze Nelipia u periodu od 1303. do 1306. godine.2 U narednom periodu u nadlenosti nad Humskom zemljom smjenjivala
se vlast Srbije i ubia, koji nisu odustajali od namjere da zagospodare ovom
1
. 1990. 37, 41, 48.
M. 1961. 1-11. Opirnije o sukobu Milutina i Dragutina vidi: . 1955. 49-82.
166
Nedim Rabi,
strateki vanom zemljom. Nestabilna situacija izazvana ratnim prilikama i

osamostaljenjem vlastele Branivojevia nepovoljno se odrazila na njenu upravu i crkvenu organizaciju. Tako se humski episkop Danilo ali kralju Urou
II da je njegova episkopija opustjela i da on nema nikakvog prihoda sa nje.3
Posljednju epizodu, prije nego e doi pod bosansku vlast, ova oblast je imala pod Branivojeviima, pod ijom se dominacijom ni Milutin nije mogao
nadati njenim prihodima.4 Navedene injenice predstavljaju, prema Nileviu,
glavne razloge zato je Humska episkopija, prije nego je njena teritorija dola
pod bosansku vlast, poela nazadovati.5
Zamrena i do kraja nepoznata sudbina Humske episkopije privukla je
Nilevievu panju, koju je on, smjetajui je uz odgovarajui povijesni kontekst, nastojao razrijeiti, ali je na kraju ipak u nedostatku novijih podataka
oprezno ostao pri stavovima koje je sredinom 80-ih godina ve iznijela Marija
Jankovi.6 Poslije pretrpljenih teritorijalnih gubitaka srpske drave i kidanja
veze sa Humom kralj Milutin je izmeu 1317. i 1321. godine, poslije albe
episkopa Danila, Humskoj episkopiji priloio Crkvu sv. Nikole na Sirotinji sa
metohom, sv. Bogorodicu na Bistrici, sa crkvom na Kiavi sa metohom i sv.
Bogorodicu u Kutanjskoj sa posjedima, koje su se nalazile na podruju koje
je bilo pod njegovom neposrednom vlau.7 Nakon izuzimanja ovih crkvi iz
prethodne episkopije i njihovim pripajanjem Humskoj episkopiji, koja je ostala bez posjeda u nemirnoj Humskoj zemlji, dolo je do odmetanja manastirske
vlastele u centralnim oblastima srpske zemlje. Tako su se neredi iz Humske
zemlje prelili na sredinju Srbiju.8
Nakon Danila, koji je 14. septembra 1324. godine postao arhiepiskop Srpske pravoslavne crkve, na funkciji humskog episkopa zamijenio ga je Stefan
3
K. 1978. 65.
M. 1984. 111.
. 1990. 33.
M. 1984.
Bilo je vie pokuaja ubiciranja ovih crkava, a istraivai su uglavnom sloni da su se ove
crkve nalazile u blizini obale rijeke Lima u blizini Bijelog Polja. Takvo miljenje zastupaju:
P. 1932. 21 i P. 1960, 91, dok Jankovi M. smatra da Crkvu sv. Nikole na
Sirotinji treba traiti u staroj Humskoj zemlji, u predelu Sirakovii. Uporedi: M.
1984. 110.
8
M. 1984. 40.
167
Nedim Rabi,
Pekpal njen posljednji poznati starjeina. Tokom perioda kada je on bio na

elu Humske episkopije situacija je ostala ista kao i ranije. Kao i njegov prethodnik, i Stefan Pekpal se ali kralju zbog gubitka posjeda episkopije u Humu
i prihoda iz te oblasti, a novi kralj Stefan Deanski mu je potvrdio ista imanja
na Limu kao i Danilu.9 Kao to se moe vidjeti, izvorni podaci pokazuju da episkopija nije uspjela povratiti teritoriju koju je osamostaljenjem Branivojevia
izgubila, mada je nastavila postojati, a opstajala je od prihoda koje je dobivala
iz naknadno dodijeljenih dobara na Limu. S druge strane, Branivojeviima
(bez namjere da ulazimo u analizu njihovog konfesionalnog identiteta) nije
odgovaralo djelovanje crkvenih institucija na njihovoj teritoriji, odanih centralnoj vlasti u Srbiji, koji su mogli posluiti kao vladareva produena ruka u
postizanju njegovih ciljeva u Humu. Stoga se otpor etabliranju crkvenih starjeina u Humu od strane Branivojevia ini razumljivim u ostvarivanju njihovih politikih ciljeva.10 Iz ovoga se namee pitanje: ko je zamijenio zvaninike
Srpske pravoslavne crkve na teritoriju pod njihovom vlau i da li ih je uope
mijenjao? Da li je dolo do usitnjavanja pravoslavne organizacije na lokalnom
nivou i da li su vjersku slubu provodili lokalni sveenici? Sve to nije poznato.
Teka i krajnje neizvjesna situacija oko sudbine Humske zemlje dodatno je zakomplicirana mijeanjem Bosne i Dubrovnika u unutarsrpske odnose
koji su se odvijali na relaciji kralj odmetnuta vlastela. Iskoristivi pogodnu
geopolitiku situaciju, Stjepan II je prije 20. aprila 1326. godine otpoeo sa
osvajakim pohodom usmjerivi oruje na teritoriju pod vlau Branivojevia, kojem su se, uvidjevi koristi koje bi mogli izvui, pridruili i Dubrovani.11 Dok bosanskog bana nisu drali nikakvi obziri prema susjednoj srpskoj
9
. 112, 142.; C. 1912. 598. Posljednji put Stefan Pekpal se spominje u jednom nedatiranom zapisu koji je Ljubomir Stojanovi stavio okvirno oko 1330. godine. U njemu se saopava da je veliki tepija Miljen sebi podigao grobnicu na Glodima, I to se stvori
vj wblastj piskopa Pekpala Stefana. . 1902. 27. br. 58.
10
Eklatantan primjer da je razaranje vlastelinstva Humske episkopije poelo prije prodora

Bosanaca u Humsku zemlju pokazuje podatak od 8. avgusta 1324. godine, kada se u selu
Malikovu, koje je pripadalo Humskoj episkopiji, sada spominju ljudi Branivojevia.
C. 1996. 129.
11
B. 1960. a). 70, 71-72. Iz odluke Velikog vijea od 20. aprila vidi se da se ve tada
bosanski ban nalazio na obali mora na uu Neretve, to znai da je akcija, uperena protiv
Branivojevia, morala poeti neto ranije. Monumenta Ragusina. Tomus V. 1897. 199. O motivima bosanskog bana vidi: Rasti . 1893. 196.
168
Nedim Rabi,
dravi, kako je sumirao Stjepanovu vladavinu Sima irkovi, Dubrovani su

svojim uputstvima jasno naglaavali da njihov savez sa Stjepanom nije uperen
protiv Srbije, mada se iz daljih odluka vidi da je to bio paravan, koji je imao
za cilj da prekrije stvarne ambicije Opine.12 U vrijeme glasnog zveketa oruja
nisu se mogle uti vijesti o organizaciji crkvene infrastrukture u ovo meteno
vrijeme, koje su tokom ratnih zbivanja potisnute u drugi plan, te nisu doprle
do nas. Nakon nepuna dva mjeseca Branivojevii su bili likvidirani, a bosanski
ban je od juna 1326. godine nosio titulu gospodara Huma, dok su Dubrovani drali Peljeac i Ston, koji su od 1333. godine, nakon to su ga otkupili od
srpskog kralja i bosanskog bana, i de jure posjedovali.13 Ovim inom je, prema
Nileviu, zapeaena dalja sudbina Humske eparhije, koja je u periodu od
1333/1334. do 1343. godine bila ukinuta.14 Zato se Nilevi odluio upravo za
ovaj vremenski okvir ukidanja eparhije vidjet emo u daljem tekstu.
Etabliranje bosanske vlasti u Humu teklo je jednosmjernim putem i bilo
je veoma efikasno. Uklonjeni su raniji gospodari, a njihovi stariji vazali su
veinom preli na stranu Stjepana II.15 Isto se desilo i sa crkvenim strukturama Katolike i Pravoslavne crkve, za koje nije bilo mjesta u Bosanskoj dravi,
kako tvrdi Nilevi.16 S obzirom da humski episkop nije stolovao u Humu vie
od 70 godina, njegova vlast je u ovim krajevima, zbog raznih nemira i ofanzive
Katolike crkve, bila veoma slaba, a upravu je provodio uz este prekide.17 Prodorom Bosne u Hum, sudbina Humske episkopije bila je zapeaena kako e
se daljim razvojem situacije ispostaviti.
Prva vremenska odrednica 1333/1334. oito se odnosi na Duanove povelje o ustupanju Stona i Peljeca Dubrovanima, a posebno na onu iz 1334.
godine.18 U njoj je istaknuta odredba koja obavezuje Dubrovane da potuju
12
Monumenta Ragusina. Tomus V. 1897. 198.
13
O procesu osvajanja Humske zemlje, opirnije vidi: B. 1960.b). 151-154; .

1960. 69-84; B. 1935. 31-38; Uporedi: Mrgi-Radoji J. 2004. 56-58. O etabliranju
vlasti Dubrovnika u Stonu i na Peljecu vidi: Trpkovi V. 1963. 39-60; Foreti V. 1976. 81-92.
14
. 1990. 34.
15
Babi A. 1972. 172.
16
. 1990. 40.
17
C. 1996. 129.
18
Prva je pisana u Pologu 22. januara 1333. godine, u prisustvu prizrenskog episkopa Arsenija i ugledne srpske i dubrovake vlastele. . 1929. 48-52, a drugu je izdao na
169
Nedim Rabi,
pravoslavno bogosluje, te se kae da prqbiva ppj srjbski i da poe u crkvahj

ko su u Stonu i u Rtu.19 Iz ove vijesti se bez adekvatne argumentacije izvodi
zakljuak da Humska episkopija jo uvijek postoji iako se ona i njen starjeina
uope ne spominju u povelji. Prema naem miljenju, ova vijest ne prua informacije na osnovu kojih bismo mogli zakljuiti da li je Humska episkopija
ukinuta ili nije. Iz navedenog izvoda, Duan je jasno naglasio da prqbiva ppj,
koji je u hijerarhijskoj strukturi iza episkopa, a njegovo djelovanje je ogranieno na parohije kao osnovne crkvene elije u organizaciji pravoslavne crkve.
Istina, prema hijerarhijskoj obavezi pop (prezbiter) je duan da na svim bogosluenjima spominje svog episkopa od koga je zavisan.20 Meutim, gubitkom
teritorije prestala je postojati ingerencija Srpske pravoslavne crkve nad ovim
podrujem (to, naravno, ne mora znaiti da je ovim inom dolo do ukidanja
episkopije),21 tako da su obaveze popa koje su ranije bile usmjerene episkopu
sada prele na Dubrovaku opinu.22
Godina koja predstavlja terminus ante quem (1343) odnosi se na Duanovu povelju Manastiru sv. Petra i Pavla na Limu, u kojoj se prilikom nabrajanja svih episkopija Srpske arhiepiskopije ne spominje Humska episkopija,
Dobruti kod Prizrena 19. maja 1334. godine. . 53-54.
19
. 54.
20
P, - , P. 1999. 553.
21
C. 1969. 41.
22
To potvruju vijesti iz kasnijeg perioda; kao primjer moe posluiti sluaj sa popom Pribecom, koji je 1393. godine traio jedan posjed kod Crkve sv. Petra, pozivajui se na ispravu
iz 1340. godine. Meutim, Dubrovaka vlada je odluila da mu se uz vrt, koji mu je ranije
dodijeljen, daju jo dvije estice zemlje. Kora D. 2008. 84. Da li je ovdje rije o drijebiji, na
koje je imalo pravo parohijsko sveenstvo za koje Duanov zakonik predvia tri njive zakonite, zbog nedostatka komparativnog materijala ne moemo sa sigurnou tvrditi. O drijebiji
vidi: P. 1999. 189. Pedesetak godina kasnije, 1446. godine Dubrovaki senat je jo
jednom potvrdio svoju nadlenost nad pravoslavnim sveenstvom u pitanjima imovinskopravnih odnosa (na koje je imala iskljuivo pravo pravoslavna crkva), te je popu Boidaru
Tarakoviu iz Uskoplja priznao doivotno pravo uivanja zemlje koju dri u Konavlima, s tim
da stvarnim vlasnicima zemlje daje etvrtinu hrane i voa koje probere, i polovinu vina. Ove
koncesije stupaju na snagu uz uvjet da gvardijan, kustos i prokurator konavoskih franjevaca
pristanu na to. Uporedi: Kora D. 2008. 84-85. Poetkom 1419. godine bosanski vojvoda Sandalj Hrani se alio dubrovakim poklisarima da Petar Pavlovi dri jedno njegovo selo zvano
Perkino, koje je ranije posjedovao slavesnski pop Radin (Radin presbiter Sclauus). M.
1960. 142-143. Uporedi: Kurtovi E. 2009. 40.
170
Nedim Rabi,
to predstavlja sigurnu indiciju da je ona prije ove godine prestala postojati.23

Prema tome, posljednja vijest o postojanju Humske episkopije predstavlja reeni zapis iz 1330. godine, koji, dodue, navodi samo episkopa Stefana Pekpala
(bez titule). Stoga se pretpostavlja da je obnaao tu funkciju i 1330. godine,
znajui da je on nasljednik Danila na mjestu humskog episkopa. Ova godina
se iz navedenih razloga mora uzeti kao terminus post quem prilikom omeivanja vremena kada je Humska episkopija ukinuta. To je uoio i Nilevi, koji
kae da u vrijeme predaje Stona i Peljeca Dubrovniku 1333. godine, nema
nikakvog spomena humskom eparhu, ali se unato ispravno postavljenoj tezi
odluio za vremenski okvir 1333/1334-1343. S obzirom na dalji razvoj situacije, za pretpostaviti je da je Humska episkopija nakon svog posljednjeg spomena ubrzo i ukinuta.24
Vrlo vana je uloga Dubrovnika u ovom burnom i krajnje napetom vremenu izmeu Bosne i Srbije. Posebno se to odnosi na crkvenopravna pitanja. Naime, Dubrovani su nakon likvidacije Branivojevia zaposjeli njihov
mali priobalni prostor koji je za ovu humsku vlastelu imao veliki znaaj. Na
ovom prostoru nalazio se Ston, staro episkopsko sredite ne samo Humske
zemlje nego i ire oblasti.25 Zajedno sa zemljom, Dubrovanima je pripalo i
staro pravoslavno stanovnitvo Stona i okoline, koje su nastojali obratiti na
katolianstvo.26 Na ove namjere Dubrovnika reagirao je Duan 1334. godine
u povelji kojom im potvruje ustupanje Stona, pri tome unosei novu stavku
23
M. 1984. 40.
24
C. 1996. 129.
25
Humska episkopija obuhvaala je mnogo veu teritoriju od prostora koji je zauzimala Humska zemlja. Pored Primorja pripadali su joj posjedi u Polimlju i okolini Brskova, te Metohija
i Drenica. Opirnije vidi: P. 1960. 79-94. Humski upan Radoslav je sredinom
XIII stoljea preao na stranu Ugarske, te je tim inom ugrozio pozicije humskog episkopa
i episkopije. S ciljem da kralj ojaa svoju vlast u ovoj perifernoj episkopiji, odlueno je da se
sjedite ove episkopije premjesti u unutranjost zemlje. To pitanje je rijeeno najvjerovatnije
izmeu 1252. i 1254. godine na Dravnom saboru, na kojem je odlueno da staro episkopsko
sredite premjesti u Bijelo Polje. P. 1959. 100. Nepovoljnoj politikoj situaciji
sigurno je doprinio snani zemljotres koji je pogodio Ston 1252. godine, to je bilo dovoljno
da se episkopija izmjesti na sigurnije podruje. M. 1984. 38.
26
Iz injenice da su na Peljecu benediktinski samostani imali svoje posjede, koje su im darovali Stefan Prvovjenani i Uro II, a papa 1324. godine njihova prava potvrdio, ukazuje da
je meu pravoslavnom veinom bilo i neto stanovnika katolike vjere. Kora D. 2008. 26-27.
171
Nedim Rabi,
s namjerom zatite pravoslavnog sveenstva.27 Osim ove svojevrsne protestne

note, Srbija vie nije mogla nita uiniti za svoje nekadanje podanike. Gubitkom teritorijalne veze sa ovom oblau srpski kraljevi su definitivno izgubili i
duhovno pravo nad tamonjim stanovnitvom pravoslavne vjere. Dubrovnik
je, s druge strane, otiao korak dalje, te je od pape uspio dobiti odobrenje za
podizanje Franjevakog samostana sv. Nikole 1347. godine, nakon to je protjerao srpske kaluere godinu ranije.28 Tri godine ranije Dubrovani su iz Bosne doveli franjevce, sa zadatkom preobraenja stanovnitva, iji su rezultati
razliito ocijenjeni u literaturi.29
Mikroprostor Stona, za koji je sauvan vei broj vijesti, moe posluiti kao
ogledalo onoga to se moglo deavati sa humskom teritorijom koja je pripala
Bosni, s obzirom da za ovaj dio nemamo neposrednih vijesti. Isto kao to je
knez Miroslav, kada je ovladao Humskom zemljom, protjerao katolikog biskupa Donata iz Stona 1181. godine, a Dubrovnik predstavnike Srpske pravoslavne crkve vijek i po kasnije, nita drugaije nije postupio ni Stjepan II kada
je protjerao makarskog biskupa, koji je naao utoite u Omiu i duvanjskog,
koji se smjestio u Splitu, nakon to je bosanski ban protegao svoju vlast na
zemlje koje su bile pod jurisdikcijom ovih biskupa.30 Protjerivanje biskupa sa
nove bosanske zemlje treba posmatrati vie kao politiko nego kao vjersko
pitanje. Da su vjerska pitanja bila i teritorijalna pitanja pokazuje i primjer borbe Dubrovnika, odnosno Dubrovake biskupije, za jurisdikciju nad Stonom i
Peljecom sa Korulanskom biskupijom, kojoj je ovaj prostor prirodno pripadao i bio dodijeljen. Ova borba, unato zajednikom nastojanju preobraenja
stonskog stanovnitva, imala je svoj epilog u papinskoj kancelariji. Papa Klement VI je presudio u korist druge strane, a Dubrovnik je priznao nadlenost
Korulanske biskupije nad prostorom Stona i Peljeca tek 1347. godine.31
Pretenziju na Humsku zemlju pokazao je i kotorski biskup. Nakon to je
naslijedio trebinjskog biskupa, koji je prognan 1252. godine, a prije toga, zahvaljujui naklonosti srpskih vladara, bio nadlean za sva podruja u srpskoj
dravi u kojoj su bili katolici, kotorski biskup je preuzeo pastoralnu brigu nad
27
. 1902. I. 54; C. 1969. 41.
28
idak J. 1980. 280; Isti. 1975. 321.
29
Fermendin E. 1892. 28; . 1990. 36.
30
C. 1964. 108.
31
Kora D. 2008. 28.
172
Nedim Rabi,
vjernicima katolike vjere u Humu.32 U pokuaju povratka duhovne nadlenosti nad Humom ponovo je intervenirao papa, koji je u pismu upuenom
bosanskom banu 7. januara 1346. godine od njega zahtijevao da vrati posjede
kotorskom biskupu u Humu, te da ga ne ometa prilikom ubiranja crkvene
desetine, kako bi djelomino popravio tetu nanesenu biskupu u Kotoru.33 U
namjeri da iskoristi nestabilnu situaciju u Dalmaciji tokom borbi oko Zadra
1345, u kojoj su bili umijeani Mleani, Maari, Hrvati i Bosanci, papa upuuje poetkom januara 1346. godine pismo kralju Duanu u kojem od njega
trai da omogui kotorskom biskupu ubiranje desetine u Humu i u drugim
oblastima.34
***
Jedna epizoda iz historije bosansko-srpskih odnosa zasluuje posebnu
panju. Naime, radi se o jednoj sasvim sluajno ouvanoj vijesti, o upadu bosanske vojske na teritoriju Srbije, koji se desio negdje na poetku bosanskog
ekspanzivnog talasa pod Stjepanom II Kotromaniem. Ta vijest koja je sauvana u formi zapisa iz 1329. godine na jednom starom srpskom rukopisu u
fragmentarnom obliku daje informacije da su bezboni i pogani babuni opustoili Manastir sv. Nikole u Banji kod Priboja sjedite dabarskog episkopa.
O ovom pohodu Bosanaca u Polimlje osvrnuo se i Boris Nilevi, koji preko
ovog zapisa nadograuje bogumilski mit. S nastojanjem da osnai bogumilski
karakter Crkve bosanske, on ga nadovezuje sa vijestima iz sinodika nastalih u
okvirima srpske crkvene sredine, u kojima se proklinju: ban Stjepan II, vlastela i duhovnici, pa ak i obini ljudi i ene, poznati samo uem krugu crkve u
kojoj je sinodik itan.35
Mada po sadrini kratak, a po informaciji koju prua usamljen, ovaj zapis
ima veliki historiografski znaaj.36 Iako Vjekoslavu Klaiu nije bio poznat, a
32
Isto. 30.
33
Tadija Smiiklas T. 1913. 265-266.
34
Isto. 264-265. O borbama oko Zadra vidi anonimni savremeni opis: ur. Raukar T. 2007;
Klai N. 1976. 610-618.
35
. 1990. 41, 210.
36
Prvi je taj zapis pronaao i prepisao V. I. Grigorovi za vrijeme svoga putovanja 1844-1845,
a objavio ga u svojoj knjizi 1851. godine. Poslije njega zapis je prepisao ruski arhimandrit
Leonid na Svetoj Gori u Manastiru sv. Pavla sa posljednjih stranica jednog rukopisa, koji je
173
Nedim Rabi,
Ilarionu Ruvarcu jasan, Konstantin Jireek je meu prvima ovaj zapis doveo
u vezu sa upadom bosanske vojske u Srbiju i potonjem Duanovom obraunu
sa Bosancima.37 Nakon Jireeka, Vladimir orovi je u dva navrata nastojao
osnaiti Jireekovo miljenje. Najprije se kritiki osvrnuo na jedan oteeni
zapis koji se nalazio na ploi u Manastiru Banji, iz kojeg se doznaje da je taj
hram sazidao episkop dabarski Nikola u vrijeme Stefana Deanskog. Zatim
je taj zapis doveo u vezu sa onim iz 1329. u kojem se govori o ruenju hrama,
nakon ega je utvrdio da je obnova Manastira sv. Nikole u Banji, koja je zatim uslijedila, dovrena 1329. godine.38 Drugi put je vijesti iz zapisa o ruenju
manastira povezao sa jednim podatkom iz Dubrovakog arhiva iz kojeg se
doznaje da je 1330. godine dolo do borbi izmeu Raana i Bosanaca.39 Meutim, ispostavit e se da ova vijest nee imati direktne veze sa zapisom, ve
e predstavljati jedan drugi, vremenski udaljeniji i prilino nepoznat dogaaj.40
Ovom zapisu se veoma detaljno i temeljito posvetio Aleksandar Solovjev, koji
je u radu veoma argumentirano pobio primjedbe Vase Gluca o njegovoj neautentinosti.41 Za razliku od Jireeka i orovia, sukob koji je uslijedio nakon prodora Bosanaca, u kojem je, prema zapisu, Duan odnio pobjedu nad
bezbonim i poganim babunima, Solovjev ne stavlja u podruje Lima, jer se
inae ne moe objasniti povratak mladog kralja u srpsku zemlju.42 Stoga on kaznenu ekspediciju protiv bosanskih trupa stavlja negdje na podruje Bosne.43
najvjerovatnije stradao u poaru koji je zadesio ovaj manastir 1897. godine. Oba izdanja su
manjkava, te su upravo na najznaajnijim dijelovima za ovu temu nepotpuna. Solovjev A.
1953. 81, 82. Zapis je uz ispravku nekoliko rusizama koji su se potkrali izdavaima objavio
. 1902. I. 25-26. br. 55.
37
K. 1978. 205.
38
B. 1928. 223-224. Mirjana akota je za razliku od orovia koji nije vidio zapis,
a analizirao ga je na osnovu prepisa vrila analizu na osnovu originala, te je dola do istih
rezultata kao orovi. M. 1970. 23. Slino miljenje zastupa i V. Petkovi koji obnovu
stavlja u godine 1329/1330. B. 1950. 13.
39
B. 1940. 250-251. bilj. 2.
40
Ovaj podatak je zavarao Solovjeva, koji je na osnovu njega zapis datirao u drugu polovinu
1329. godine. Solovjev A. 1953. 87.
41
Isto. 85-88; B. 1952. 161-166. Uporedi idakovu kritiku Gluevih primjedbi: idak
J. 1953. 149-154.
42
Da se Polimlje ubrajalo u srpsku zemlju vidi: M. 1978. 231. bilj. 216. Uporedi:
. 1928. 307.
43
Solovjev A. 1953. 87.
174
Nedim Rabi,
Meutim, i Solovjev kao i njegovi prethodnici prave jednu vanu hronoloku

greku vezujui upad bosanske vojske i navodni Duanov obraun upravo za
1329. godinu.44 S obzirom da se iz zapisa jasno vidi da je nakon ruenja hram
iste godine ve bio podignut i da je u njemu svoje evanelje dovrio monah
Nikola, mora se izraziti opravdana sumnja u dogaaje koji su opisani prije
obnove manastira.
Mirjana akota je prva izrazila sumnju da se obnova i ukraavanje tako
velikog hrama kakav je Banja sa svim astima, dobrotama, sasudima i svim
potrebama mogao zavriti za tako kratko vrijeme. Stoga se upad bosanske
vojske, prema autorici, treba pomjeriti barem u 1327. ili 1328. godinu, s pretpostavkom da su radovi na popravci manastira ubrzo nakon ruenja otpoeli i
da je njegova obnova za veoma kratko vrijeme dovrena.45 Veoma se zanimljivim u tom smislu ini veza ovog upada sa ratom izmeu Dubrovnika i Srbije,
koji je voen najvjerovatnije od ranog proljea 1327. do kasne jeseni 1328. godine.46 Prema naem miljenju, ne bi trebalo iskljuiti mogunost da je napad
na Srbiju izvren iste godine kada se Bosna uvrstila u Humu.
Uzimajui velike praznine u izvorima u obzir, koje su posebno prisutne
u izvornom materijalu koji sadri vijesti o odnosima Bosne i Srbije, moemo samo nagaati da li se jedan dramatini dogaaj koji je sauvan u povelji
Stjepana II odnosi upravo na ove godine, kako je oprezno pretpostavio Sima
irkovi.47 U tom dokumentu bosanski ban hvali zasluge vlastelina Vuka Vukoslavia, koji je u boju u Rakoj banu podmetnuo svoga konja na mjesto ubijenog, ali su i ovoga isjekli na smrt.48 Meutim, izglednijom se ini mogunost
da se ovaj dogaaj vee za 1349. godinu, kada je izvrena posljednja ofanziva
protiv Srbije za vrijeme vladavine Stjepana II Kotromania, jer isprava potjee
iz 1351. godine.49
44
Zbog greke u indikciji koja se potkrala monahu Nikoli, taan datum treba traiti u vremenskom okviru: 1. septembar 1328. i 31. august 1329. godine. Isto. 88.
45
M. 1970. 24.
46
. 1968. 203. Milorad Medini smatra vrlo vjerovatnim da je u ovom ratu Dubrovnik bio u savezu sa banom bosanskim Stjepanom, i to na osnovu razmjene poslanika tokom
ljeta 1327. godine. Meutim, za ovu pretpostavku, on nije naao nikakvu snaniju potvrdu.
M. 1953. 12.
47
C. 1964. 91.
48
Thallczy L. 1906. 408. Uporedi: C. 1964. 91.
49
Johann Christian von Engel. 1801. 282. Uporedi: C. 1964. 119.
175
Nedim Rabi,
Pored toga to zapis iz 1329. godine svjedoi o sukobu izmeu Bosne i

Srbije, on je privlaio panju istraivaa koji se bave fenomenom Crkve bosanske. Njihov interes je posebno usmjeren na one dijelove zapisa koji govore
pogrdno o Bosancima, gdje ih monah Nikola kvalificira najprije kao bezbone
i pogane babune, a zatim i kao bezbone i bledive proklete babune.50 Nilevi
potpuno trezveno primjeuje da se izraz babun upotrebljavao u istom smislu
u kome su bile upotrebljavane rijei kutuger (na istoku) i pataren (na zapadu)
kao podrugljiv naziv za heretika uope.51 Meutim, zbog ve usvojenog bogumilskog ideologema nije mu nita drugo preostalo nego zamijeniti termin
babun sa bogumilom, koji se, istina, u srednjovjekovnim srpskim pisanim
spomenicima koristio kao sinonim.52 Prema jednoj odredbi iz Duanovog zakonika, strogo se kanjava onaj koji izgovori babunsku re.53 Ovakav odnos
prema sljedbenicima Crkve bosanske od strane pravoslavne crkvene sredine
nesumnjivo je proistekao iz njihovog vlastitog iskustva steenog svojedobno
u dodiru sa bogumilskom herezom rasprostranjenom u XII i XIII stoljeu u
pravoslavnim zemljama Balkanskog poluotoka. Ova pojava heretika u srpskoj
dravi imala je velikog udjela u formiranju stava prema sljedbenicima Crkve
bosanske, koje su nazivali babunima, a njihovo uenje babunskom vjerom.54
Nazivanje pripadnika drugih vjerskih organizacija heretikim imenom bila je
uobiajena pojava u srednjem vijeku, a najee su na ovaj nain kvalificirani
pripadnici suprotstavljenog uenja ili politiki nepodobni pojedinci ili skupine, kojima su se priivala zvona starih hereza.55 U ovom sluaju radilo se oito
o objema stavkama.
50
. 1902. I. 25-26. br. 55.
51
. 1990. 42.
52
okovi P. 2005. 106, 109. Suprotno tom miljenju vidi: M.1959. 83-84.
53
. 1960. 59, 113-114.
54
okovi P. 2005. 108-109.
55
Daja M. S. Lovrenovi D. 2007. 4. Jedan takav primjer imamo iz mnogo kasnijeg vremena, gdje je glosator u itiju koji je sastavio Konstantin Filozof, biograf Stefana Lazarevia, za
stanovnike Srebrenice naveo da su svi jeresi bogumilske, o djelu Konstantina Filozofa vidi:
B. 1875. Pri tome treba imati na umu da je Konstantin Filozof bio iz Bugarske, gdje je
termin bogumil bio koriten u iste svrhe kojom su Dubrovani nazivali bosanske velikae u
vrijeme otvorenih ratnih sukoba. Pored toga, upadljivo je naglaeno neprijateljstvo prema
Srebrenianima (koji su se, prema autoru, pobunili i odmetnuli od srpske vlasti).
176
Nedim Rabi,
***
Poto su vjerski odnosi igrali znaajnu ulogu u odnosima Bosne i Srbije,
Nilevi nije propustio da se osvrne na vjeroispovijest samog Stjepana II, utvrdivi bez veeg obrazloenja da je pripadao pravoslavlju kao i njegovi prethodnici iz loze Kotromania. Toj vjeri je prema Nileviu bio odan i banov brat
Vladislav.56 Meutim, u sljedeoj reenici Nilevi postaje oprezniji te kae da
postoje podaci koji govore da je Stjepan II Kotromani bio pataren i da se on
u starosrpskim crkvenim tekstovima proklinje kao heretik, i biva proglaen
neprijateljem hrianstva.57 Unato tome, Nilevi je ostao vjeran starijoj literaturi koja se, prije svega, pozivajui na navode Mavra Orbinija da je Stjepan
II odan grkom obredu, opredijelila za njegovo pravoslavlje.58
Jedan drugi navod o postojanju bogumilstva u Bosni ini se sumnjivim u hrvatskom prijevodu djela Maura Orbinija, gdje se kae da fra Peregrin posta bosanskim biskupom nakon
preobraenja krivovjeraca bogumila. Osim bogumilstva, u Bosni bijae takoer i krivovjerja manihejaca. Orbini M. 1999. 415. U prvom prijevodu (beogradskom izdanju) ovog djela
nema. Isti dio preveden je na slijedei nain: Gore pomenuti brat Peregrin bio je imenovan
bosanskim biskupom, poto je obratio jeretike patarene. U Bosni je bila i jedna druga njihova
sekta, zvana manihejci. M. 1968. 146.
56
. 1990. 42-43.
57
. 43.
58
M. 1968. 144. U prijevodima Mavra Orbinija upadljiva je jo jedna znaajna razlika.

Dok u beogradskom izdanju stoji da su se franjevci bojali da e im se Stjepan oduprijeti, jer
je bio grkog obreda, ali on je postupio sasvim suprotno, u hrvatskom prijevodu meutim
stoji da se oni bojahu (se, naime) da e im se ban Stjepan, odan grkom obredu i stoga nepodloan papi, oduprijeti, no on ini upravo suprotno. Orbini M. 1999. 414. Kao sud da su
Kotromanii pripadali Pravoslavnoj crkvi, posebno starijoj literaturi, iao je naruku i Daniele
Farlati koji za Tvrtka kae da se zapleo u grka krivovjerja i izmu. Farlati D. 1769. 61. Tezu
o pravoslavnom opredjeljenju Stjepana II zastupali su: Boidar Petranovi, Franjo Raki, Stanoje Stanojevi na koje se i Nilevi poziva. . 1990. 43. bilj. 16. Iako se na njega ne
poziva, pravoslavno opredjeljenje bana Stjepana bilo je prema navodima Orbinija, oito za
Johna Finea. John V. A. Fine A. V. John. 1975. 167. Ovoj tvrdnji se suprotstavio Dubravko
Lovrenovi. Prema njemu, pravoslavna pripadnost Stjepana II ne dolazi u obzir, jer se prema
njegovom miljenju Orbinijev termin grki obred ne moe vezati za pravoslavlje. Pored toga
Lovrenovi navodi da nedostaju druge potvrde o pravoslavlju bosanskog bana. Ovom miljenju on suprotstavlja tezu, u kojoj obrazlae njegovu mnogo veu povezanost sa Crkvom
bosanskom i Katolikom crkvom. Lovrenovi D. 2005. 229. bilj. 154, 230-231. Na drugom
mjestu isti autor vee sintagmu grki obred za slavensko bogosluje i istoni (grki) obred, kao
i za spomen grkih ili slavenskih samostana irilo-metodijevske provenijencije, koji su utjecali
na organizaciju i uenje Crkve bosanske. Lovrenovi D. 2006. 689. bilj. 792.
177
Nedim Rabi,
U svom djelu mljetski opat u raznim situacijama koristi ukupno 10 puta

termin grki obred, a od toga dva puta u vezi s bosanskim banom. U svim
drugim sluajevima Orbini ovaj termin precizno koristi prilikom oznaavanja pripadnosti dotinih ljudi ili naroda pravoslavlju.59 Dubravko Lovrenovi
pokuava ovaj termin dovesti u vezu sa Crkvom bosanskom kao jedinom crkvenom organizacijom u srednjoj Bosni, te istie da nije mogue precizirati u
kakvoj su vezi sintagme grki obred, grka krivovjerja i zablude Grka sa relativno estim nazivima nekropola steaka koja se zovu grka groblja.60 S obzirom
da ne raspolaemo drugim informacijama o pravoslavlju bosanskog bana ve
upravo suprotnim, ovaj Orbinijev navod, kao i mnoge druge, treba odbaciti.
Iako je Orbini u svoje djelo ugradio veliki broj danas izgubljenih i nepoznatih
izvora, ija je vjerodostojnost tokom razvoja historiografije potvrena, ostaje
i veliki broj greaka, hronolokih promaaja i pogrenih interpretacija s obzirom da je njegovo djelo nastalo krajem XVI stoljea u zaecima moderne
historiografije.61
Kao dokaz o banovom pravoslavlju uzimala se i okolnost to je banov
otac Stjepan I bio oenjen Jelisavetom (Elizabetom), kerkom srpskog kralja
Dragutina, koja je, prema tome, morala biti iste vjere kao njen otac.62 Poto
Stjepan I od 1314. godine nije bio meu ivima, njegovi maloljetni sinovi su
bili ovisni o svojoj majci, koja ih je mogla odgojiti prema vlastitom vjerskom
opredjeljenju.63 Konfesionalno opredjeljenje Jelisavete definitivno je razrijeio
59
Kod Moskovljana je grki obred na snazi. Orbini M. 1999. 73. Kralj Srbije je raskolnik
koji je prigrlio grki obred. Isto. 130. Vladimir gospodar Rusije prihvata kranstvo po grkom obredu. Isto. 154. Duan bijae odan grkom obredu. Isto. 325-326. Za ostala mjesta
vidi: Isto. 154, 155, 313.
60
Lovrenovi D. 2005. 229-230.
61
O djelu Mavra Orbinija vidi: P. M. 1968. Sa kolikom opreznou treba

uzimati podatke Orbinija pokazuje primjer iz reenice, koja slijedi odmah poslije navoda o
pripadnosti banu grkom obredu, u kojoj on mijea Stefana Duana (u njegovo doba dobro
poznatog vladara) sa Stefanom Nemanjom, kojeg tako zove tokom cijelog poglavlja o Bosni.
Orbini M. 1999. 415-416. Prema miljenju Sime irkovia, odluno tvrenje da je Stjepan II
pripadao pravoslavlju [...] ne potie izgleda iz dobro obavetenog izvora. C. 1968.
343.
62
Iako je Dragutin imao konfesionalne dileme, umro je kao pripadnik pravoslavne crkve,
dok se njegov sin zakaluerio. . 1999/2000. 309-326; C. 1936. 8;
M. 1903. 124-125.
63
Ani M. 1997. 100. Uporedi miljenje Damira Karbia kojim se vjerovatnim ini da je obi-
178
Nedim Rabi,
Mihailo Dini, koji je utvrdio da je Dragutin svoje keri odgajao u katolianstvu, a sinove u pravoslavlju, to predstavlja jedini poznat sluaj u dinastijama
srednjeg veka. Prema rijeima Dinia, ona je, prije nego se udala za Stjepana
I, vie godina boravila u budimskom Samostanu sv. Marije.64 Na taj nain otpada i ova veza koja bi mogla potvrditi pravoslavni identitet bosanskog bana.
Izvori koji najsnanije negiraju pravoslavno opredjeljenje bosanskih vladara potjeu uprav iz pravoslavne sredine.65 Jedan od tih izvora predstavlja
ve opisani natpis iz 1329. godine, koji vjerski diskreditira napadae iz Bosne,
nazivajui ih, u pravoslavnoj crkvenoj sredini, dobro poznatim heretizirajuim imenima. Kako je bosanska drava sve agresivnije posezala za srpskom
teritorijom, tako su se iz srpske crkvene sredine sve vie umnoavale vijesti o
jereticima iz Bosne i Huma. U crkvenim krugovima oni se nazivaju pogrdnim
imenima: neprijateljima krsta i svetih slika, poprauju se kletvama u sinodicima eksplicitno navodei i ime bana Stjepana II Kotromania.66 Ideoloke
diskvalifikacije sa konfesionalnom podlogom esto su bile u slubi politiko-teritorijalnih aspiracija i umnoavale su se upravo u politiki ofanzivno
vrijeme Bosne.67
U svoje djelo Nilevi je ugradio u historiografiji dobro poznatu epizodu o dolasku franjevaca u Bosnu i banov prelazak na katoliku vjeru.68 este
diskvalifikacije u pravcu heretik pravovjeran iz doba Stjepanove vladavine oteavaju utvrivanje njegove vjerske pripadnosti. Dok je prvi dio njegove
vladavine usko vezan uz Crkvu bosansku, pred ijim predstavnicima, u hii u
Radoslali, izdaje darovnicu knezu Vukoslavu Hrvatiniu 1326-1329. godine,69
drugi dio je obiljeen snanim prianjanjem uz Katoliku crkvu. Jedna franjetelj Stjepana Kotrman[i]a pobjegla u Dubrovnik u vrijeme kada je Mladen II svom naslovu
bana Hrvata dodao naslov gospodina Bosne, 1305. godine. Karbi D. 2004. 17. 18. bilj. 118.
64
Dini jo istie, ako se i moe pomiljati da Jelisaveta nije bila katolkinja, ona je to svakako
sa udajom za Stjepana I postala, to znai da se i Dini opredijelio za katolianstvo oca Stjepana II. M. 1964. 241-242.
65
idak J. 1977. 154-155.
66
Isti. 1953. 153-154.
67
Lovrenovi D. 2004. 12. Sa heretizirajuom terminologijom posezalo se i u vrijeme teritorijalnih aspiracija Bosne prema drugim dravama, a ne samo drugih prema njoj.
68
. 1990. 43.
69
Thallczy L. 1906. 405.
179
Nedim Rabi,
vaka hronika koja je dovrena 1374. godine izriito navodi zasluge fra Geralda Odonisa, zato to je obratio vjeri i vratio crkvenom jedinstvu bosanskog
bana.70 S obzirom da je Hronika nastala u franjevakom okruenju, koje je bilo
sklono uveavati zasluge svojih uglednijih redovnika, nije sasvim jasno da li se
ova vijest o preobraenju moe interpretirati u kontekstu dolaska franjevaca u
Bosnu, koje je ban podupro. Za razliku od ranijeg perioda, izvjesna je zavrna
faza banovog konfesionalnog identiteta. Pokopan je u franjevakoj Crkvi sv.
Nikole u Milima, najvjerovatnije kao katolik.71
Zakljuak
Sagledavi pitanje Pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini u najirem

dijapazonu Nilevi je historiografiji ponudio izuzetno vrijedno djelo, koje je
dodatno obogatio arhivskim istraivanjima u Dubrovniku. Nakon to smo se
detaljnije osvrnuli na onaj dio Nilevieve knjige u kojem je obradio period vladavine Stjepana II Kotromania, moemo konstatirati da on predstavlja slabiji
dio njegove monografije. Selektivno prezentiranje podataka rezultata ranijih
istraivaa koji se meusobno nisu slagali oko krucijalnih pitanja dovelo je do
odreenih odstupanja u njegovom djelu. Reena neslaganja izmeu pojedinih
poglavlja koja tretiraju prvu polovinu XIV stoljea ostala su gotovo bez interpretacije od strane autora. U elji da obuhvati to vei broj historiografskih
interpretacija, Nileviu su se potkrale navedene greke koje su za razliku od
drugih poglavlja za doba vladavine Stjepana II ostale konfuzne i nepovezane.
Jedan od ciljeva ovog rada je pokazati da razvoj historiografije nije istim
tempom pratio analizu historijskih zbivanja tokom prve polovine XIV (a posebno u kontekstu bosansko-srpskih odnosa) u poreenju sa XV stoljeem, te
ukazati na jo uvijek otvorena pitanja i problematiku koja eka svoje obraivae. Prezentirani osvrt na Nilevievo djelo, s obzirom na aktualnost i vrijednost
koju ima, samo pokazuje veu potrebu za novom interpretacijom u skladu
sa modernim naunim dostignuima. Historiografski derivati preostali iz poetaka moderne historiografije na ovim prostorima pokazali su se jo uvijek
prisutnim, posebno za period prve polovine XIV stoljea, nadivjevi i Nilevi70
idak J. 1975. 230.
71
Aneli P. 1980. 231-232. Daniele Farlati kae da je nemila smrt ugrabila bana Stjepana,
izvrsnog uvara katolike vjere. Farlati D. 1769. 61.
180
Nedim Rabi,
evo djelo. Meutim, dananji razvoj nauke vie ne doputa olako prihvaanje
konfesionalnih diskvalifikacija, koji se u bosanskom srednjovjekovlju nalaze
u izobilju, mijeajui ih sa politikim i drugim pretenzijama. Isto vai za jo
uvijek u nekim naunim krugovima prisutni bogumilski mit, kao i na stereotipno vienje zatvorenosti i izoliranosti bosanskog prostora, to je nauka prije
vie od dvije decenije uvjerljivo odbacila, pokazujui jasne razvojne konture
prisutne u opeevropskom razvoju.
Na osnovu svega prikazanog, moemo rei da je nauno prouavanje Srpske pravoslavne crkve (kao i mnogih drugih oblasti) zapoelo sa Ilarionom
Ruvarcem, a krajem XX stoljea zavrilo knjigom Borisa Nilevia, ija je historiografska vrijednost, do danas, ostala nemjerljiva.
LITERATURA
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
Ani M. 1997. Putanja klatna, Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. Stoljeu. Zadar-Mostar:
Aneli P. 1980. Krunidbena i grobna crkva bosanskih vladara u Milima (Arnautoviima) kod Visokog. Glasnik Zemaljskog muzeja. Arheologija. Nova serija,
XXXIV (1979). Sarajevo: Zemaljski muzej.
Babi A. 1972. Iz istorije srednjovjekovne Bosne. Sarajevo:
M. 1959. .
. X (1949-1959). :
C. 1964. . :
C. 1968. . . ,
. :
C. 1969. .
1219-1969. 750-
. :
B. 1928. . .
. . ( 1926 1927). :
B. 1935. .
CLXVII. 85. :
B. 1940. . . . K
CXXIX. , 53. : CKA.
okovi P. 2005. Crkva bosanska u XV. stoljeu. Sarajevo:
181
Nedim Rabi,
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
182
M. 1955. . .
. XLIV. , 3. : CAH. 49-82.
M. 1960. .
IX-X (1959). :
M. 1961. Comes Constantinus.
7. : 1-11.
M. 1964. . .
, , , . XXX, . 3-4. :
M. 1978. , .
:
Daja M. S. Lovrenovi D. 2007. Srednjovjekovna Crkva bosanska. Svjetlo rijei
1/2007. Poseban prilog. Sarajevo:
Farlati D. 1769. Illyricum sacrum IV. Venetiis:
Fermendin Eusebius. 1892. Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis
editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752. Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, vol. XXIII. Zagrabiae:
Fine V. A. John. 1975. The Bosnian Church: A new Interpretation, A Study of the Bosnian Church and its Place in State and Sociaty from the 13th to the 15th Centuries.
East European Monographs, No. X. New York and London:
Foreti V. 1976. Kada je i kako Stonski Rat doao pod vlast Dubrovnika. Peljeki
zbornik. (bez mjesta izdanja).
B. 1952. 1329 . Glasnik
Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Arheologija. Nova serija, VII. Sarajevo: Zemaljski
muzej.
P. 1932. .
VII. 2. :
P. 1960.
. IX-X (1959). Beograd: 1960.
B. 1875.
. . XLII. :
M. 1984. .
: 1984.
K. 1978. . k. ( ).
. ( ). :
Johann Christian von Engel. 1801. Geschichte von Serwien und Bosnien. Geschichte des Ungrischen Reichs und seiner Nebenlnder. Dritter Theil. Halle:
Karbi D. 2004. ubii bribirski do gubitka nasljedne banske asti (1322.). Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i drutvene znanosti HAZU
22. Zagreb:
Nedim Rabi,
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
Klai N. 1976. Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku. Zagreb:

Kora D. 2008. Vjera u Humskoj zemlji. Mostar:
. 1968. 1327-1328.
. K. XI. .
Kurtovi E. 2009. Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hrani Kosaa. Sarajevo: Institut
za istoriju.
Lovrenovi D. 2004. Modeli ideolokog iskljuivanja: Ugarska i Bosna kao ideoloki protivnici na osnovi razliitih konfesija kranstva. Prilozi 33. Sarajevo: Institut za istoriju.
Lovrenovi D. 2005. Krist i donator: Kotromanii izmeu vjere rimske i vjere
bosanske I. (Konfesionalne posljedice jednog lokalnog crkvenog raskola). Fenomen krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Zbornik radova. Sarajevo-Zagreb:
Institut za istoriju u Sarajevu i Hrvatski institut za povijest u Zagrebu.
Lovrenovi D. 2006. Na klizitu povijesti (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387-1463. Zagreb-Sarajevo:
P. 1959.
. , , IX-X (1958-1959). :
M. 1953. . CAH. . CCX.
. . 9. : CAH.
P. 1999. . .
M. 1903. . :
C. 1996. . :
Monumenta Ragusina. Tomus V. 1897. Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, vol. XXIX. Zagrabiae:
Mrgi-Radoji J. 2004. Rethinking the territorial development of the medieval
Bosnian state. , . LI. :
. 1990.
1557. . : Bece Macea. oeka
Ko acee.
C. 1912. .
, : CKA.
M. 1968. . (
; ). :
Orbini M. 1999. Kraljevstvo Slovena. (Prevela Snjeana Husi; priredio i napisao
uvodnu studiju Franjo anjek). Zagreb:
B. 1950. .
, . 157. : CAH.
. 1999/2000. .
183
Nedim Rabi,
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
-
184
, XXXVIII. :
P. - . P. 1999. .
(). : Knowlege.
H. 1960. 1349 1354. : CAH.
Rasti . 1893. Chronica Ragusina (ab origine urbis usque ad annum 1451). Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium, XXV. Scriptores, vol. II. (ed.
N. Nodilo). Zagrabiae:
Raukar T. (ur.) 2007. Opsada Zadra. Monumenta spectantia historiam Slavorum
meridionalium, vol. LIV. Scriptores VI. Zagreb:
P. 1968. ,
, , CXVIII-CXX.
Smiiklas T. 1913. Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, vol.
XI. Zagrabiae:
Solovjev A. 1953. Svedoanstva pravoslavnih izvora o bogomilstvu na Balkanu.
Godinjak Istoriskog drutva Bosne i Hercegovine. Godina V. Sarajevo:
C. 1903. . XLV.
:
. 1902. . I. eoa:
.
. 1929. I. -. :
M. 1970. .
IX. eoa:
.
idak J. 1953. Pitanje crkve bosanske u novijoj literaturi. Godinjak Istoriskog
drutva Bosne i Hercegovine. Godina V. Sarajevo:
idak J. 1975. Studije o Crkvi bosanskoj i bogumilstvu. Zagreb:
idak J. 1977. Heretika Crkva bosanska. Slovo. asopis Staroslavenskog instituta
u Zagrebu 27. Zagreb:
idak J. 1980. Vjerski odnosi u Stonu i na Stonskom Ratu (Peljecu) u srednjem
vijeku. Historijski zbornik, god. XXXIII-XXXIV (1980-1981). Zagreb:
. 1928. . CKA. . K
LXVII. . 18. -: CKA.
Thallczy L. 1906. Istraivanja o postanku bosanske banovine s naroitim obzirom na povelje iz krmendskog arkiva. Glasnik Zemaljskog muzeja XVIII, sv. 4.
Sarajevo: Zemaljski muzej.
B. 1960. a). . 3-4. :
B. 1960. b). II .
1-2. :
Nedim Rabi,
Trpkovi V. 1963. Oko ustupanja Stona i Peljeca Dubrovanima (1326-1333).

Istorijski glasnik 1. Beograd:
SUMMARY
THE RELATIONS BETWEEN BOSNIA AND SERBIA
IN THE TIME OF STJEPAN II KOTROMANI
Having considered the question of the Orthodox Church in Bosnia and
Herzegovina in the widest possible spectre, Nilevi presented a valuable work to historiography, which he extensively enriched with his
research of the archives in Dubrovnik. After a detailed review of the
part of Nilevis book in which he examined the period of Stjepan II
Kotromani, we can conclude that it presents a weaker segment in his
monograph study. A selective presentation of data adopted from previous researchers which did not agree on crucial questions brought about
a certain degree of inconsistence in his book. The mentioned disagreements between various chapters which treat the first half of the 14th century have been left almost without any interpretation on the authors
behalf. In his aim to include as many interpretations as was possible,
Nilevi made some errors about the time of Stjepan II which, as opposed to other chapters, was left confusing and incoherent.
One of the aims of this paper is to show that the evolution of historiography did not follow the analysis of events from the first half of the
14th century with the same tempo (especially regarding the relations between Serbia and Bosnia) as it did with the 15th century. The other aim
is to show some questions which still remain open and the problems
which still wait to be solved. The presented review of Nilevis work,
in regard to the value it has, only illustrates a greater necessity for new
interpretations according to modern scientific achievements. The derivatives of historiography, which were left over from the beginnings of
modern research of history in these areas, are still ever present, especially for the time of the first half of the 14th century, even outliving the
book written by Boris Nilevi. However, the modern development of
science does not allow the easy acceptance of confessional disqualifications, which can be found in abundance in medieval Bosnia, combining
them with political and other aspirations. The same can be said of the
185
Nedim Rabi,
Bogomil myth, which is still present in some scientific circles, and the
stereotypical isolation of the Bosnian land, a view ultimately abandoned
by science almost two decades ago, showing clear evolutional lines present in general European development.
On the basis of everything presented, we can say that the scientific study
of the Serb Orthodox Church (and many other subjects also) started
with Ilarion Ruvarac, and finished at the end of the 20th century with
Boris Nilevis book, whose value in historiography remains inestimable
until this day.
Key words: Bosnia, Serbia, the land of Hum, 14th century, Stjepan II
Kotromani, Boris Nilevi, The Serb Orthodox Church, The Catholic
Church, The Bosnian Church, the bishopric of Hum, religious identity,
heresy, inscription from 1239
186
Elmedina Kapidija,
UDK 322 (497.6 + 497.11) 12

Prethodno priopenje
VJERSKA POLITIKA
SREMSKOG KRALJA DRAGUTINA
Elmedina Kapidija
Institut za istoriju, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
Na osnovu dostupnih izvora i relevantne naune literature u radu se

analizira vjerska politika sremskog kralja Dragutina. Posebna panja
posveena je stavovima koje je u svojoj monografiji Srpska pravoslavna
crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Peke patrijarije 1557. godine zastupao Boris Nilevi. Cilj rada je ukazati na nunost odvajanja vjerske
politike kao dijela cjelokupne vladarske politike biveg srpskog kralja od
njegove line vjerske pripadnosti.
Kljune rijei: Dragutin, sremski kralj, Mavanska banovina, Usora
i Soli, kraj XIII stoljea, vjerska politika, hereza, franjevci, pravoslavna
crkva, Boris Nilevi.
Uvod
jerska politika sremskog kralja Dragutina vrlo je interesantna tematika

s obzirom da se za njegovu linost vezuje dolazak franjevaca u Bosnu,
a rije je o vladaru koji potjee iz pravoslavnog okruenja. Uzimajui
u obzir njegovo porijeklo i odgoj, moglo bi se pretpostaviti da je on radio na
irenju ili uvrivanju pravoslavlja na podrujima kojima je upravljao. Meutim, sauvani podaci govore o njegovom dobrom odnosu sa papom, koji e
rezultirati dolaskom franjevaca u sjeveroistonu Bosnu. Bilo bi dobro pokazati Dragutinovo laviranje izmeu Istone i Zapadne crkve sa malo vie detalja
nego to je to bio sluaj u dosadanjoj literaturi. Naalost, pri izvorima kojima
mi raspolaemo nismo u mogunosti to uraditi. Moemo prikazati samo glavHistorijska traganja Historical searches
187
Elmedina Kapidija,
ne linije kojima su se kretali raniji historiari u obradi ove teme.

Za pitanje o kojem je rije od posebnog znaaja su dvije vrste izvora. S
jedne strane, imamo savremene latinske izvore, tj. prijepisku Dragutina s papom Nikolom IV, a s druge strane, jedan vrlo vaan srpski izvor itije srpskih
kraljeva i arhiepiskopa. S obzirom da se radi o razliitim izvorima, oni pruaju
podatke koji su dali mogunosti da se u literaturi formiraju dva suprotna stava u odreivanju vjerske pripadnosti kralja Dragutina. Znaajan broj autora
koji su se na bilo koji nain bavili ovom temom, pa makar i usputno, bili su
skloni tvrdnji da je Dragutin vremenom preao na katolianstvo,1 za razliku
od drugih koji su ga prikazivali kao istaknutog pravoslavnog vladara.2 No, sve
te ocjene trebalo bi odvojiti od njegove vjerske politike, koja u dosadanjoj
historiografiji nije tretirana zasebno. O njoj se govorilo samo u okviru irih
tematskih cjelina i to onoliko koliko je glavna tema zahtijevala.3
Kako je dio Bosne doao pod vlast
biveg srpskog kralja Dragutina
Da bismo dobili odgovarajui hronoloki okvir, smatramo da bi nae izlaganje date teme trebalo poeti od Sporazuma u Deevu. Rije je o smjeni na
srpskom prijestolju izmeu brae Dragutina i Milutina. Nakon kratkotrajne
vladavine 1282. godine Dragutin se odrekao prijestolja u korist svoga mlaeg
brata. Uzroci i sam in abdiciranja nisu u potpunosti objanjeni. Jedini poznati razlog je njegov pad s konja i povreda noge. S obzirom da povreda noge po
onovremenim kriterijima nije predstavljala prepreku za obavljanje vladarskih
dunosti,4 mogue je pretpostaviti kako su razlozi za Dragutinovu abdikaciju
bili druge prirode, a da je pad s konja posluio kao povod. Prave uzroke moemo traiti u tadanjem poloaju kralja Dragutina. Zbog naina na koji se
domogao srpskog prijestolja,5 ali i njegove vanjske politike, koja se ne moe
1
Klai V. 1882. 88; Markovi I. 1904. 321-324; Perojevi M. 1998. 235; Mandi D. 1968. 40.
Stanojevi S. 1936. 16-18; orovi V. 1999. 211; Ruii G. 1972. 85-86.
Dobri primjeri za takav odnos prema ovoj tematici su radovi pojedinih franjevaca koji su
u opim historijskim prikazima djelovanja svoga reda na podruju dananje Bosne i Hercegovine isticali ulogu kralja Dragutina u dolasku franjevaca na ove prostore. Vidi: Mandi D.
1968. 39-40.
4
uri I. 1991. 170. nap. 4.
Prije 1270. godine po ugarskom uzoru Dragutin je, kao Uroev stariji sin, unaprijed odre-
188
Elmedina Kapidija,
ocijeniti kao uspjena, ugled i poloaj Dragutina nije bio na zavidnom nivou.
Meutim, odgovor na pitanje da li je Sporazum u Deevu bio rezultat neke
otvorene, organizovane pobune na elu koje bi stajao Milutin ostaje i dalje
u sferi nagaanja.6 Pojedinosti Deevskog sporazuma, kao to je pitanje nasljeivanja prijestolja, takoer nisu poznate. Mogue je da je jedan od uvjeta
abdikacije bio da srpsku krunu nakon Milutinove smrti naslijedi Dragutinov
stariji sin Vladislav.7
Preputanjem prijestolja bratu Milutinu ne prestaje politika aktivnost
kralja Dragutina. Pretpostavljamo da je Dragutin na osnovu Sporazuma u
Deevu za sebe zadrao dio teritorije tadanje srpske drave koji se nalazio na
sjeveru prema ugarskoj granici (oblasti oko Rudnika i Arilja, a vjerovatno se
pod njegovom upravom nalazilo i srednje Podrinje oko Lima)8 i njime upravljao nezavisno od svoga brata.
Dvije godine nakon abdiciranja, zahvaljujui braku sa Katarinom, sestrom tadanjeg ugarskog kralja, pod Dragutinovu vlast dola je i Mavanska
banovina.9 Na taj nain i on je svrstan u niz kraljevskih roaka koji su upravljali ovim posjedom u literaturi nazvanim i Margaritin miraz. Jo krajem XII
stoljea u borbi sa Bizantom Ugarska je proirila svoju vlast na oblasti juno
od Save i tu je nastala posebna teritorijalna tvorevina vezana za pojedine linosti iz vladajue dinastije. Odmah na poetku data je u miraz ugarskoj princezi Margariti, koja se 1186. godine udala za bizantskog cara. Nakon uvene
en za nasljednika prijestolja, te je dobio titulu mladog kralja. Mladi kraljevi u Ugarskoj
dobivali su na upravu poseban dio drave, to nije bio sluaj i sa Dragutinom. Njegovo uestvovanje u dravnikim poslovima takoer je nepoznato, mogue zbog dominantne uloge
kralja Uroa. To je najvjerovatnije bio i razlog Dragutinove pobune protiv oca i preotimanje
prijestolja uz ugarsku pomo. Vidi: irkovi S. 1981a. 352-3. O ovoj vrsti suvladarstva u nemanjikoj dravi pisala je: Ivkovi M. 1957. 59-80.
6
Stanojevi S. 1936. 13.
Ovim problemom detaljnije se bavio Dini M. 1955. 49-56.
O teritoriji koju je Dragutin zadrao za sebe nakon abdikacije vidi: Dini M. 1978. 123-147.
U izvorima se ne moe nai taan podatak kada je sklopljen brak izmeu Dragutina i Katarine. Ono to je sigurno jeste da je Dragutin ve 1272. bio oenjen ugarskom princezom, jer
se tada u sauvanoj izvornoj grai naziva ugarskim zetom. Kao donja granica moe se uzeti
1268. godina, kada se Uro nakon neuspjelog ratovanja u Mavanskoj banovini i zarobljavanja
miri sa ugarskim kraljem Belom IV. Vrlo je mogue da je jedna od odrednica tog sporazuma
bila i sklapanje ovog braka, to bi bilo sasvim u skladu sa srednjovjekovnom praksom sklapanja politikih brakova. Vidi: irkovi S. 1981a. 352.
189
Elmedina Kapidija,
najezde Tatara sredinom XIII stoljea, Bela IV je pristupio reorganizaciji ugarske drave i od nekadanjeg Margaritinog miraza, kojem je, izmeu ostalog,
prikljuio i bosanske zemlje Usoru i Soli,10 formirao je Mavansku banovinu
i dao je na upravu svojoj kerci Ani Agnezi. Time je nastavljen obiaj davanja
ove oblasti u miraz ugarskim princezama. Posljednja u nizu ovu zemlju dobila
je sestra ugarskog kralja Ladislava IV Katarina, supruga biveg srpskog kralja
Dragutina.11
Mavanska banovina je obuhvatala prostor izmeu Save i Drine, koji je u
tom periodu bio poznat pod nazivom Srem. Ovaj naziv e se zadrati u narodnom govoru dosta dugo i otuda naziv sremski kralj za Dragutina, odnosno
sremske zemlje za oblasti kojima je on upravljao.12
Danilo II, biograf srpskih kraljeva i arhiepiskopa, u svom djelu na dva
mjesta spominje Dragutinov odlazak u Mavansku banovinu, odnosno njegovo preuzimanje vlasti nad tom teritorijom. Naalost, u njegovom izlaganju
lahko je uoljiva proturjenost.13 O saboru u Deevu i Dragutinovom abdiciranju iznosi [...] i ustavi ode u oblasti drave svoje, u zemlju zvanu Mava,
koju mu je dao tast njegov kralj ugarski.14 Na osnovu ovoga moglo bi se zakljuiti da je Dragutin odmah nakon abdikacije otiao u Mavu, odnosno da
je Mava bila pod njegovom upravom prije 1282, pa ak i ranije, ako ju je na
upravu dobio od tasta koji je umro 1272. godine. Na drugom mjestu, kada govori o Dragutinovom sukobu sa braom Drmanom i Kudelinom oko Branieva, Danilo tvrdi da je Posle ne mnogoga vremena, kada je novo primio vlast
zemlje sremske blagoastivi kralj Stefan, naoe se neka dva velmoe koji su
10
Sredinom XIII stoljea Bosna je podijeljena na vie oblasti, a Usora i Soli nale su se pod
direktnom ugarskom vlau i u raznim kombinacijama spajane su sa susjednim oblastima,
meu kojima je najznaajnija bila Mavanska banovina. Vidi: irkovi S. 1964. 72.
11
irkovi S. 2008. 3-6.
12
Prije osnivanja Mavanske banovine Maari su teritorij koji se, s njihove take gledita,
nalazio juno od Save nazvali onostrani Srem. U obinom govoru naziv Srem se protegao
i na rudniki kraj, susjedno od Mavanske banovine, a moda i na ostale oblasti kojima je
Dragutin upravljao. Zbog toga je Dragutin za savremenike bio sremski kralj, a teritorija
kojom je upravljao sremska zemlja ili Srem, mada on pod svojom vlau nije imao onaj dio
prvobitnog Srema izmeu Save i Dunava, na koji je vremenom sveden ovaj naziv. Vidi: Dini
M. 1978. 285.
13
Na ovu proturjenost ukazuje Dini u svom radu: Vidi: Dini, M. 1978. 127.
14
Arhiepiskop Danilo. 1935. 25.
190
Elmedina Kapidija,
se ukorenili u dravi zemlje branievske u mestu zvanom drelu [...].15 Ovim

je Dragutinovo preuzimanje Mavanske banovine (sremske zemlje u Danilovom tekstu) vremenski usko vezao za borbe oko Branieva koje su se odvijale
krajem osamdesetih i poetkom devedesetih godina XIII stoljea.
Neslaganja u pojedinim poglavljima Danilovog teksta razlog su zato ga
veina autora zanemaruje u odreivanju datuma kada je Dragutin doao u posjed Mavanske banovine. Kako ni u drugim izvorima nema tanih podataka
o ovom dogaaju, obino se kao glavna odrednica uzima posljednji sauvani
spomen ugarske kraljice Elizabete sa titulom herceice Mave.16 Naime, u dosadanjoj historiografiji opeprihvaeno je da je Dragutin Mavansku banovinu dobio na upravu u drugoj polovini 1284. godine, dvije godine nakon to se
odrekao srpskog kraljevskog prijestolja. Tim inom uspostavljen je jedan novi
srpsko-ugarski odnos, koji e u tom obliku funkcionirati do Dragutinove smrti. Bivi srpski kralj stekao je odreene posjede u Ugarskoj, ali to nije znailo
irenje srpske vlasti. Naprotiv, te su zemlje i dalje pripadale ugarskoj kruni, a
Dragutinu je pripala uloga ugarskog vazala, osobe koja upravlja dijelom ugarske teritorije. O pravima srpske krune na ta podruja nema ni govora, o emu,
izmeu ostalog, svjedoi i Milutinov bezuspjeni pokuaj da te zemlje pripoji
srpskoj dravi nakon Dragutinove smrti.
U irenju granica oblasti kojima je upravljao Dragutin je doao u sukob sa
ve spominjanom braom Drmanom i Kudelinom, koji su kao tatarski vazali
upravljali Branievom. Zahvaljujui pomoi koju mu je pruio brat Milutin,
pobjeda je bila potpuna i Branievo je najvjerovatnije 1291. godine pripojeno
Dragutinovoj zemlji.17 Time je oblast kojom je on upravljao postala priblino
iste veliine i snage kao Milutinova drava i njom e nezavisno od brata upravljati sve do svoje smrti.18
15
Isto. 86.
16
Risti M. 1910. 141-142.
17
Dini M. 1978. 97; Maksimovi Lj. 1981. 442-443.
18
Nakon Dragutinove smrti Milutin je pokuao pripojiti njegove oblasti srpskoj dravi, ali
bezuspjeno. U ratnim sukobima izmeu Milutina i ugarskog kralja Karla Roberta Mavanska
banovina ponovo je dola pod direktnu ugarsku vlast. Gotovo stoljee kasnije ova oblast bit
e data na upravu Stefanu Lazareviu kao ugarskom vazalu (isto kao i Dragutinu), s tim da su
Usora i Soli vraene pod vlast bosanskog bana. Dini M. 1978. 53.
191
Elmedina Kapidija,
Dragutinova vjerska politika u sjeveroistonoj Bosni
Dragutinova vladavina u Bosni slabo je poznata. Od izuzetne vanosti

za nau temu je injenica da rijetki sauvani izvori govore upravo o njegovoj
vjerskoj politici.19 Najvaniji dogaaj iz tog perioda koji se vee za njegovu
linost i djelo je dolazak franjevaca i poeci njihovog djelovanja na teritoriju
bosanske srednjovjekovne drave. 20
Prvi kontakti Dragutina sa franjevcima zabiljeeni su 1288. godine. Papa
Nikola IV je iskoristio injenicu to je Jelena, majka Dragutina i Milutina,
bila katolkinja i uputio im je svoje izaslanike, franjevce Marijana i Ciprijana,
sa zadatakom da pridobiju ove vladare za jedinstvo sa Katolikom crkvom.21
Izgleda da je papa Nikola IV jo uvijek vjerovao da se mogu provesti odluke
Lionskog unionistikog sabora iz 1274. godine, u ijim je pripremama i sam
uestvovao kao legat tadanjeg pape.22 Gotovo da je nemogue govoriti o rezultatima ove posjete i prateih pregovora, ali moe se naslutiti da je s tim u
vezi bilo papino uzimanje u zatitu Dragutina, njegovih srodnika i njegove
zemlje 1291. godine.23
Do nove suradnje sa papskom stolicom dolo je na Dragutinovu inicijativu. On se preko svog izaslanika, barskog arhiakona Marina aretia, alio
na rairenost hereze u sjeveroistonom dijelu Bosne, koji je bio pod njegovom
upravom, i traio papinu pomo na njezinu suzbijanju. Papa Nikola IV je prihvatio njegov poziv, te je naredio provincijalu Franjevake slavenske provincije da u Bosnu poalje dvojicu istaknutih franjevaca koji poznaju slavenski
jezik, a koji e istraiti vijesti o krivovjerju. U sluaju da ova dvojica iz odreenih razloga ne budu mogli vriti preuzete obaveze, treba im se nai zamjena.24
Iz toga bi se dalo zakljuiti da su ovom papinom odlukom franjevci dobili
19
Vjekoslav Klai u nedostatku izvora zakljuuje da se Dragutin u svom vladanju jedino i

istakao u vjerskim stvarima. Klai V. 1882. 88.
20
Iako je ovo pitanje i dalje ostalo zanimljivo za mnoge autore, u njegovom rjeavanju oni se
nisu puno udaljili od Jelenievih postavki. Vidi: Jeleni J. 1926. 25-27.
21
Theiner A. 1859. 359-360.
22
Kali J. 2009. 135.
23
Ruii G. 1972. 86.
24
Smiiklas T. 1909. 24; Theiner A. 1859. 377-378.
192
Elmedina Kapidija,
pravo i obavezu stalnog djelovanja u Bosni.25

Naalost, u izvorima se sauvala samo ova naredba pape Nikole IV da se u
Bosnu poalju dvojica franjevaca, dok se njihov dolazak i djelatnost ne mogu
pratiti kroz historijske izvore. Nezahvalno je pretpostavljati da li je njihov rad
bio uspjean ili ne, te da li je Dragutin bio zadovoljan njihovim radom. Djelatnost franjevaca u srednjovjekovnoj Bosni poznatija je tek od vremena osnivanja Franjevake vikarije u XIV stoljeu.
Latinski izvori koji svjedoe o ivim i jakim vezama sa Katolikom crkvom i papom govore da je Dragutin dobro razumio politika kretanja u svojoj blizini i da ih je znao iskoristiti za vlastite interese. Dobivanje na upravu
Mavanske banovine nije znailo samo proirenje oblasti kojom je upravljao,
ve je Dragutin tim inom postao ugarski feudalac, te je njegova politika za
naredni period (sve do njegove smrti) dobila stalan smjer. Njegove zemlje su
dobrim dijelom pripadale ugarskoj interesnoj sferi, pa samim tim i interesnoj sferi papstva, odnosno Katolike crkve. U tom pravcu treba razumijevati
i njegovu vjersku politiku, odnosno kontakte sa katolikim poglavarom koje
Jelena Mrgi ocjenjuje sasvim uobiajenim politikim potezom i objanjava
Dragutinovim nastojanjem da se priblii papi u momentu kada je papa podravao napuljske Anuvince u borbi za ugarsko prijestolje.26 Boris Nilevi s
punim pravom istie injenicu da je njegovo pribliavanje papi, pored utjecaja
majke i ene koje su bile katolkinje, bilo uvjetovano politikim interesima i
vezama sa ugarskom dravom.27 Dakle, vienje je da njegovo porijeklo i pravoslavno okrilje nije predstavljalo neto to bi ga sputavalo u njegovim politikim potezima.
O Dragutinovom radu na suzbijanju hereze u dobivenim zemljama jasno
govori i arhiepiskop Danilo II u kraljevoj biografiji. Samo Dragutinovo preuzimanje uprave nad Mavanskom banovinom Danilo predstavlja kao zadatak
da tamonji narod upozna sa pravom vjerom.28 Tu ve nagovjetava Dragutinovu borbu protiv irenja hereze u sjeveroistonoj Bosni. Iako je savremenik
ovih dogaaja, koji hvali Dragutinov rad na uvoenju pravovjerja, Danilo ne
25
Jeleni J. 1926. 1-27; Mandi D. 1968. 40-41.
26
Mrgi J. 2008. 62.
27
On time, ustvari, opravdava Dragutinov privremeni prelazak na katoliku vjeru. Vidi:

Nilevi B. 1990. 39.
28
193
Elmedina Kapidija,
govori o ulozi franjevaca u tome.29 Pitanje je da li je pod pravovjerjem mislio

na katoliku ili pravoslavnu vjeru? U dosadanjoj historiografiji pod pojmom
pravovjerja uglavnom se podrazumijevalo pravoslavlje, ali izgleda da Danilu
nije bilo vano kojoj crkvi pripadaju, ve samo da ne podravaju herezu.30 Ni
u jednoj reenici Danilo ne spominje dolazak franjevaca, a s druge strane,
hvali pobonost kraljica Jelene i Katarine, koje su bile katolkinje. Uzimajui
u obzir druge izvore, evidentno je da se Dragutin zaista borio protiv irenja
dualistikog uenja u dijelu Bosne kojim je upravljao, ali to je radio uz pomo
franjevaca, tako da heretici sigurno nisu bili vraani pravoslavlju, kako bi se
moglo zakljuiti iz Danilovog teksta. Osim toga, ni na jednom mjestu on ne
govori o Dragutinovom traenju pomoi od poglavara Pravoslavne crkve, a da
se to zaista dogodilo, ne bi propustio tu priliku da jo jednom, po ko zna koji
put, naglasi privrenost sremskog kralja pravoslavlju.
***
Na osnovu informacija koje prua Danilo, prije svega, sluei se analogijama i pretpostavkama, neki autori su skloni tvrditi da je dolazak dijela Bosne
pod vlast biveg srpskog vladara znailo i irenje pravoslavlja u tim oblastima,
te upravo u to vrijeme trae poetke pravoslavne crkvene organizacije na ovim
prostorima.
U svojoj monografiji Boris Nilevi se prihvatio krupnog zadatka da prikae razvoj Pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini od njenih poetaka do obnove Peke patrijarije, te je u uvodu odreenu panju posvetio i misionarskoj
djelatnosti Pravoslavne crkve u zemljama kralja Dragutina i tako se dotakao
teme o kojoj mi govorimo. Nastojao je paralelno pratiti politiki i crkveni ivot srednjovjekovne Bosne i Srbije i njihovo preklapanje krajem XIII stoljea,
kada je bivi srpski kralj dobio na upravu i dio Bosne. To je vremenski period
u kojem ne moe biti govora o pravoslavnoj crkvenoj organizaciji na podruju
Bosanske drave (za razliku od Huma), ali vjerovatno je da se ve tada u Bosni
osjeao utjecaj pravoslavlja sa podruja Humske i Dabarske episkopije. Realno je pretpostaviti da je i Dragutin djelovao u tom pravcu, ali je nemogue
prihvatiti konstataciju Radoslava Grujia da je pravoslavlje uhvatilo jaeg ko29
Isto. 34.
30
Nilevi B. 1990. 36.
194
Elmedina Kapidija,
rena u Bosni [...] za vreme sremskog kralja Dragutina Nemanjia u Severnoj

Bosni, krajem XIII. i poetkom XIV. v..31 Teko je u tom periodu nai osnovicu na kojoj bi se utjecaj pravoslavlja iz susjedne zemlje mogao jae vezati.
Boris Nilevi je miljenja da se Dragutin u poecima svoje borbe protiv
bosanskih heretika oslanjao na pravoslavno svetenstvo i tek nakon to se to
pokazalo neuspjenim odluio se na poziv papi.32 Meutim, potvrdu za takvo
miljenje ne moemo nai u sauvanim izvorima. Ostaje otvoreno pitanje kakav je stvarni znaaj za irenje pravoslavlja u sjeveroistonoj Bosni imala kratkotrajna vladavina biveg srpskog kralja Dragutina na tim prostorima. ini se
da se tu olahko trae odgovori u tradiciji na koju bi trebalo da se nadovezuje
kasniji razvitak.
U iznoenju ove teorije oslonac se trai u latinskim izvorima u kojima se
javlja bosanski episkop Vasilije. On bi trebao predstavljati prvog pravoslavnog
episkopa Bosanske episkopije, postavljenog od strane pekog patrijarha.33 O
episkopu Vasiliju se vrlo malo zna. Spominje se samo u jednom dokumentu iz
augusta 1293. godine, gdje se pojavljuje kao kraljev povjerenik zajedno sa Dubrovaninom Vitom Bobaljeviem u Veneciji pri sklapanju ugovora o enidbi
Dragutinova sina Vladislava sa Konstancom, kerkom Mihaila Morozinija.34
U dokumentu se ne spominje da li je rije o pravoslavnom episkopu, ali neki
istraivai to uope ne dovode u pitanje, smatrajui kao dovoljan dokaz za to
samo ime episkopa koje je karakteristino za Istonu crkvu. S druge strane,
nije moglo biti rijei o bosanskom katolikom biskupu, jer je tu funkciju u vremenu o kojem govorimo obavljao Toma.35 Neodriva je i tvrdnja da je episkop
morao biti pravoslavni jer je bio u slubi pravoslavnog vladara.36 Postoji niz
drugih primjera o uzimanju u diplomatsku slubu iskusnih i sposobnih vjerskih slubenika od strane vladara koji su imali sasvim drugaija vjerska opredjeljenja od tih istih slubenika. Zbog nepostojanja dovoljno izvora na kojima
31
Gruji R. M. 1920. 41.
32
Nilevi B. 1990. 38.
33
Solvjev A. 1953. 79.
34
Io Basilio, per la Dio gracia vescovo Bassinense, vasallo e servitore del segnore re Stefano,
e Vito Bobalevich da Rgusi, commessi dal signore re Stefano e della signora reginan Caterina
e del loro figliuolo Uladislao [...]. Radoni J. 1934. 83.
35
Solovjev A. 1953. 79.
36
Filipovi M. S. 1964. 3-4.
195
Elmedina Kapidija,
bi se mogao donijeti siguran zakljuak, Boris Nilevi ostavlja prostora sumnji

da je Bosanska episkopija uope postojala. Dosta uvjerljivije zvui pretpostavka da je spomenuti bosanski episkop Vasilije ustvari bio mavanski episkop,
koji je djelovao na podruju Dragutinovih oblasti.37 Tome u prilog idu izvori
koji svjedoe da je krajem XIII stoljea osnovana Mavanska episkopija i da
u Beogradu stoluje pravoslavni episkop, emu je sigurno doprinio i rad kralja
Dragutina.38
Dragutinov sin Vladislav nastavio je oevim stopama vezivanja za ugarsku dravu. Godine 1292. imenovan je za slavonskog hercega, dobivi od
Ugarske znaajne posjede na uivanje.39 Nakon smrti posljednjeg Arpadovia
Andrije II 1301. godine Dragutin je istakao pretenzije svoga sina na ugarsko
prijestolje. U vezi s tim je i njegovo nastojanje da Vladislava oeni kerkom
erdeljskog vojvode Ladislava Apora, kod kojeg se nalazila kruna sv. Stjepana.40
Sklapanje ovoga braka zabranio je papski legat Gentilis nazivajui Dragutina
izmatikom.41 Osim to bi se iz toga moglo zakljuiti da je na papskoj kuriji
Dragutin smatran pravoslavcem, ovo nam jasno govori da Dragutin u tom
periodu nije imao politiku podrku papskog legata, koji je pribjegao upotrebi
vjerske diskvalifikacije tako esto koritene u srednjem vijeku.
Dragutinova vjerska pripadnost
Dragutinova prijepiska sa katolikim poglavarom naroito je interesantna ako se uzme u obzir injenica da je on od roenja, kao najstariji sin kralja
Uroa I i kraljice Jelene, pripreman da naslijedi srpsko prijestolje i to se, u
duhu onog vremena, puno panje posveivalo njegovom religijskom odgoju. Naravno, rije je o pravoslavlju s obzirom na ambijent iz kojeg potjee, u
kojem su se muka djeca odgajala u religiji svojih oeva.42 Danilo II u svom
37
Jankovi M. 1985. 55.
38
Ne zna se kada je tano organizovana ni Mavanska episkopija. Najvjerovatnije je to bilo

malo prije 1290. godine, s obzirom da je upravo iz te godine u pismu pape Nikole IV sauvan
prvi spomen beogradskog pravoslavnog episkopa. Vidi: Jankovi M. 1985. 50.
39
irkovi S. 1981b. 450.
40
Rokai P. et al. 2002. 305.
41
Ruii G. 1972. 86.
42
Najvjerovatnije je Dragutin odgajan onako kako je i on odgajao svoju djecu, muku u pra-
196
Elmedina Kapidija,
djelu, koje je u cijelosti usmjereno na hriansko proslavljanje lanova srpske

vladajue dinastije, naroito naglaava Dragutinovo odgajanje u vjeri,43 kao
to i sve njegove kasnije politike poteze objanjava u skladu sa njegovom religioznou.44 Mora se imati na umu da su sve biografije nastale u ast osobe
o kojoj se govori, te je razumljivo da su onda uglavnom slatkorjeive. Tako ni
ovaj tekst nije osloboen pristrasnosti, dobrim dijelom i pretjerivanja. Prije
nego to se uzmu u razmatranje informacije koje nam prua Danilo, trebalo
bi dati odgovor na pitanje s kojim ciljem je napisao ovo djelo. Jasno se mogu
uoiti tendencije da se Dragutin predstavi kao idealan vladar i monah, iako
u izvjesnom smislu u Danilovom tekstu zauzima tek drugorazrednu ulogu
naspram svog brata Milutina kao junaka prvog reda.45
Grupa autora koja zastupa liniju da je Dragutin ostao do smrti u pravoslavnoj vjeri uglavnom se oslanja na Danila kao na prvorazredni izvor. Kao
najbolji pokazatelj da Dragutin nije napustio pravoslavlje navode podatke da
se on pred smrt zamonaio i uzeo grko ime Teoktist, te da je, po vlastitoj elji,
sahranjen u pravoslavnom manastiru urevi Stupovi u Rasu, iji je ktitor i
sam bio.46 U tu svrhu posluile su i vijesti o njegovom radu na obnovi manastira, u prvom redu Arilje, kao i bogato darivanje manastira i to ne samo u Srbiji.
Njegova privrenost vjeri iskazuje se i u elji da posjeti sveta mjesta kao to su
Jerusalem i Sinaj.47
Dokument kojim je papski legat zabranio sklapanje braka izmeu Dragutinovog sina Vladislava i kerke erdeljskog vojvode ujedno je, za pojedine historiare, dokaz o crkvenoj pripadnosti sremskog kralja Dragutina. Za
Gojka Ruiia ovaj akt jasno i odluno govori protiv tvrdnje da je Dragutin
prihvatio katoliku vjeru.48 To je injenica s kojom se slae veina historiara,
voslavlju, a ensku u katolianstvu. Vidi: Dini M. 1964. 241-242.
43
44
O ovim osobinama Danilovog djela raspravlja Pori N. 2005. 135-164.
45
Dragutin nije stekao kult kakav se moe nai kod drugih lanova srpske vladajue dinastije,
prije svega zato to se htjelo dokazati pravo Milutinove loze na nasljedstvo srpskog prijestolja.
Ali je zato Dragutin uvaavan kao pripadnik posveene porodine zajednice. Vidi: Popovi
D. 1999/2000. 325.
46
uri V. J. 1981. 423.
47
Arhiepiskop Danilo. 1935. 33-34.
48
Ruii R. 1972. 85-86.
197
Elmedina Kapidija,
ali moramo istai da pitanje vjerske pripadnosti Dragutina nije utjecalo na

njegove politike poteze, meu koje svakako treba svrstati i kontakte sa katolikim poglavarom.
Na drugoj strani, utisak koji ostavlja Dragutinov odnos sa papskom stolicom i dolazak franjevaca u Bosnu posluio je kao podloga na kojoj je formirana teza o prelasku sremskog kralja na katoliku vjeru. Iako nema potvrdu
u izvorima, ova teza je uhvatila duboke korijene u djelima mnogih autora i do
danas je vrlo esto isticana.49 Meutim, pokazalo se da suradnja sa katolikim
poglavarom nije morala znaiti i vjersku opredijeljenost Dragutina, ve njegove dravnopravne aspiracije. Njemu je bilo jasno da se ne nalazi na pravoslavnom tlu (sjeveroistona Bosna).
Zakljuak
U bogatoj bibliografiji Borisa Nilevia posebno mjesto zauzima monografija Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Peke patrijarije 1557. godine, koja predstavlja doraenu doktorsku disertaciju. Njen
znaaj ogleda se prvenstveno u injenici da autor uspjeno rjeava neka vana
pitanja iz historije Pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini, a ujedno, to je
prva cjelovita studija o ovoj temi u naoj historiografiji i jo uvijek predstavlja
nezaobilaznu historijsku literaturu.
Detaljna analiza Nilevievih stavova i zakljuaka do kojih je doao u pitanju uspostave pravoslavne crkvene organizacije i njenog razvoja u Bosni i
Hercegovini iziskivala bi dosta opirniji rad; stoga smo se mi odluili na predstavljanje samo njegovog vienja vjerske politike sremskog kralja Dragutina. S obzirom da ta tema ne zauzima posebno o mjesto u njegovom radu,
mogli bismo rei da Boris Nilevi svoje zakljuke izvodi na osnovu stavova
prethodnih istraivaa, te vjersku politiku Dragutina ocjenjuje kao pomirljivu, a njegovu borbu protiv hereze kao zajedniki misionarski rad dvije crkve u
zatiti interesa hrianstva.50 Meutim, sauvani izvori svjedoe da je vjerska
politika sremskog kralja bila usmjerena prema Katolikoj crkvi, dok vijesti
o njegovim posljednjim godinama ivota i smrti govore u prilog tvrdnji da je
u vlastitom vjerskom opredjeljenju ostao uz Pravoslavnu crkvu. Stoga je bitno
49
Vidi nap. 1.
50
Nilevi B. 1990. 37.
198
Elmedina Kapidija,
podvui konstataciju da se moraju odvojeno posmatrati njegova vladarska politika od njegove vjerske pripadnosti.
IZVORI I LITERATURA
Objavljeni izvori
Arhiepiskop Danilo. 1935. ivoti kraljeva i arhiepiskopa srpskih. (Preveo dr. Lazar Mirkovi, predgovor napisao dr. Nikola Radoji). Beograd: Srpska knjievna
zadruga.
Smiiklas T. 1909. Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. VII.
Zagreb: Jugoslovenska akademija znanosti i umjetnosti.
Radoni J. 1934. Dubrovaka akta i povelje. Knj. 1. Sv. 1. Beograd: Srpska kraljevska
akademija.
Theiner A. 1859. Vetera monumenta historica Hungariam sacram illustrantia. 1 vol.
Romae.
Knjige i lanci
irkovi S. 1964. Istorija srednjovekovne bosanske drave. Beograd: Srpska knjievna zadruga.
irkovi S. 1981.a. Srpske i primorske zemlje kralja Uroa I. Istorija srpskog naroda od najstarijih vremena do Marike bitke (1371). I. Beograd: Srpska knjievna
zadruga. 341-356.
irkovi S. 1981.b. Unutranje borbe poetkom XIV veka. Istorija srpskog naroda
od najstarijih vremena do Marike bitke (1371). I. Beograd: Srpska knjievna zadruga. 449-461.
irkovi S. 2008. Zemlja Mava i grad Mava. Prilozi za knjievnost, jezik, istoriju
i folklor. Knj. LXXIV. Sv. 1-4. Beograd: Filoloki fakultet. 4-20.
orovi V. 1999. Historija Bosne. (Reprint izdanje). Banja Luka: Glas srpski Beograd: Aris libri.
Dini M. 1955. Odnos izmeu kralja Milutina i Dragutina. Zbornik radova
Vizantolokog instituta 3. Beograd: Srpska akademija nauka. 49-82.
Dini M. 1964. Iz nae ranije prolosti. Prilozi za knjievnost, jezik, istoriju i folklor. Knj. 30. Sv. 3-4. Beograd: Filoloki fakultet. 235-246.
199
Elmedina Kapidija,
200
Dini M. 1978. Srpske zemlje u srednjem veku: Istorijsko-geografske studije. Beograd: Srpska knjievna zadruga.
uri I. 1991. Deevski sabor u delu Danila II. Arhiepiskop Danilo II i njegovo doba. Meunarodni nauni skup povodom 650 godina od smrti. Knj. LVIII.
Odjeljenje istorijskih nauka. Knj. 17. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti. 169-195.
uri V. J. 1981. Srpsko slikarstvo na vrhuncu. Istorija srpskog naroda od najstarijih vremena do Marike bitke (1371). Knj. I. Beograd: Srpska knjievna zadruga.
408-433.
Filipovi M. S. 1964. Poeci i prolost Zvornike eparhije. Beograd:
Gruji R. M. 1920. Istorija hrianske crkve. Pravoslavna srpska crkva. Beograd:
Izdavaka knjiarnica Gece Kona.
Ivkovi M. 1957. Ustanova mladog kralja u srednjovekovnoj Srbiji. Istorijski
glasnik 3-4. Beograd: 59-80.
Jankovi M. 1985. Episkopije i mitopolije srpske crkve u srednjem veku. Beograd:
Istorijski institut.
Jeleni J. 1926. Problem dolaska franjevaca u Bosnu i osnutak bosanske vikarije.
Split:
Kali J. 2009. Drava i crkva u Srbiji XIII veka. Zbornik radova Vizantolokog instituta XLVI. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti Vizantoloki institut.
129-137.
Klai V. 1882. Poviest Bosne do propasti kraljevstva. Zagreb:
Maksimovi Lj. 1981. Poeci osvajake politike. Istorija srpskog naroda od najstarijih vremena do Marike bitke (1371). I. Beograd: Srpska knjievna zadruga.
437-448.
Mandi D. 1968. Franjevaka Bosna. Razvoj i Uprava Bosanske vikarije i provincije
1340.-1735. Rim: Hrvatski povijesni institut.
Markovi I. 1904. Slaveni i pape. II. (Preveo Petar Petrovi). Zagreb:
Mrgi J. 2008. Severna Bosna 13-16 vek. Beograd: Istorijski institut.
Nilevi B. 1990. Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Peke
patrijarije 1557. godine. Sarajevo: IP Veselin Maslea.
Perojevi M. 1998. Banovi Prijezda I i Stjepan I Kotroman. Povijest Bosne i Hercegovine. Knjiga I. Sarajevo: HKD Napredak. 232-238.
Popovi D. 1999/2000. Kult kralja Dragutina monaha Teoktista. Zbornik radova
Vizantolokog instituta. XXXVIII. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti.
309-326.
Pori N. 2005. O spoljnopolitikim motivima u delima Danilovog zbornika. Istorijski asopis LII. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti Istorijski institut.
135-163.
Elmedina Kapidija,
Risti M. 1910. Bosna od smrti bana Mateja Ninoslava do vlade sremskog kralja
Stevana Dragutina 1250.-1284. Beograd:
Rokai P. et al. 2002. Istorija Maara. Beograd: Clio.
Ruii G. 1972. Crkvena pripadnost kralja Dragutina. Zbornik za istoriju VI.
Novi Sad: Matica srpska. 85-86.
Solovjev A. 1953. Svedoanstva pravoslavnih izvora o bogumilstvu na Balkanu.
Godinjak Istorijskog drutva Bosne i Hercegovine V. Sarajevo: Istorijsko drutvo
BiH. 1-103.
Stanojevi S. 1936. Kralj Dragutin. Beograd: Izdavaka knjiara Gece Kona A. D.
SUMMARY
THE RELIGIOUS POLICY OF DRAGUTIN, THE KING OF SREM
With the treaty of Deevo in 1282 Dragutin revoked the Serbian throne
for the sake of his younger brother Milutin, but he kept the northern
part of the Serbian state for himself. He would eventually broaden this
land with new acquisitions in view of gifts (Banate of Macs), or military
conquests (Branievo). Owing to family ties with the Hungarian royal
court (he was married to Katarina, the sister of the Hungarian King) he
was entrusted with the governing of the Banate of Macs which consisted of Hungarian state territory south of the Sava River and parts of
the Bosnian state the lands of Usora and Soli. His religious policy
will come to full extent in these parts of Bosnia. It is Dragutin who historiography consideres to have invited the Franciscans into Bosnia.
Boris Nilevi joined those authors who considered it logical that Dragutin worked on the spreading and strengthening of Orthodoxy, that he
gave advantage to church institutions and customs from which he himself had stemmed. The religious policy of the King of Srem he assesses
as peaceful, and his fight against heresy as common missionary work of
two churches acting in the best interests of Christianity. However, one
question remains unanswered: How much of an influence was the short
rule of Dragutin in North-Eastern Bosnia for the spreading of Orthodox
Christianity in those areas? It seems that many authors seek for an easy
answer in tradition which is to be continued by later developments. The
sources show that political interests were a major deciding factor in the
religious orientation of the rulers in these areas. Throughout his rule
201
Elmedina Kapidija,
Dragutin was in good relations with Western rulers and prelates of the
Catholic Church, and after he received the Banate of Macs he was also
actively involved in the political life of Hungary. Thus we should not be
surprised by the fact that Dragutin was turned to the Catholic Church
in his religious policy, and that he sought Papal help for his efforts to
eradicate heresy. Information from the last years of his life are in favour
that in his own religious commitments he remained under the wing of
the Orthodox church. Because of this it is important to stress that his
rule, as well as his religious policy, should be viewed separately from his
own religious devotion.
Key words: Dragutin the King of Srem, Banate of Macs, Usora and
Soli, the end of the 13th century, religious policy, heresy, Franciscans,
Orthodox Church, Boris Nilevi
202
Seka Brkljaa,
UDK 281.96 (497.6) 05/15

Prethodno priopenje

Monografija o istorijskom hodu Srpske pravoslavne
crkve u Bosni i Hercegovini do obnove Peke
patrijarije 1557. godine
Seka Brkljaa
Autorica priloga prezentira monografiju Borisa Nilevia pod naslovom

Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Peke patrijarije 1557. godine, uporeujui je sa rezultatima novijih istraivanja.
Kljune rijei: Boris Nilevi, Srpska pravoslavna crkva, Peka patrijarija.
rednjovjekovna Bosna batinila je vjersku arolikost. Srpska pravoslavna crkva u srednjovjekovnoj Bosni, mada ukljuena u jedinstvenu
organizaciju Srpske pravoslavne crkve na Balkanskom poluostrvu sa
sjeditem u Pei, imala je svoju istoriju u mozaiku kulturno-vjerskog ivota
onovremenog bosanskog podneblja. Naime, po svom geografskom odreenju
srednjovjekovnoj Bosni bile su svojim zaleem okrenute granine kulture preklapajui se, dodirujui i ukrtajui u svojevrstan amalgam i mediteranskoromanska, bizantska i srednjoevropska sfera. Tako se na tom podruju, koje
nikada do kraja XV stoljea nije u cjelini pripadalo ni jednoj razvijenoj kulturnoj oblasti, neprekidno, kroz stoljea, za primat i superiornost bore se tri vjeroispovijesti katolika, pravoslavna i Crkva bosanska. Ovakvo permanentno
203
Seka Brkljaa,
i dinamino odmjeravanje snaga promjenjive jaine proizlazilo je iz injenice

da u srednjovjekovnoj Bosni, a prije svega, u doba Stjepana II Kotromania i
Tvrtka I, odnosno u XIV stoljeu, nije egzistirao ekskluzivitet dravne vjere
kao istovremeno u susjednoj Srbiji, Hrvatskoj ili pak u Bugarskoj.
Sve do kraja osamdesetih godina dvadesetog stoljea moglo bi se rei da
nije postojala cjelovita rekonstrukcija i interpretacija istorijskog hoda jedne
itekako vane organizacije u istoriji srpskog naroda na bosanskohercegovakom prostoru, kao jedne od komponenti srednjovjekovnog bosanskog bia.
Popunjavanje praznine golicalo je naunu radoznalost vie istraivaa jo od
kraja devetnaestog stoljea (I. Ruvarac, B. Petranovi), nastavljeno kroz itavo
dvadeseto stoljee (R. Gruji, V. Gluac, S. Davidovi, J. Radoni, B. urev,
. Slijepevi, V. orovi itd.), intrigiranih konfesionalnom arolikou srednjovjekovne Bosne kao jedinstvenom primjeru u Evropi onoga vremena. O
Pravoslavnoj crkvi u Bosni i Hercegovini najvie je pisano u vezi sa tzv. bogumilskim problemom, koji je zaokupljao panju naunika ve preko sto godina,
preferirano radikalizovano djelima (V. Gluac, B. Petranovi), po kojima je
Crkva bosanska ustvari pravoslavna i da je njena jeres obina srednjovjekovna mistifikacija. U vrijeme osamdesetih godina dvadesetog stoljea, kada
je pristup ovome problemu dobio i iracionalnu i emotivnu notu, proroanski
su se ostvarivale kritiki napisane rijei S. irkovia u Istoriji srednjevjekovne
bosanske drave jo iz 1964. godine, da u pitanje je unoeno dosta nacionalne
i politike strasti i Glueva teza je u krugovima, kojima je godilo pravoslavlje
u srednjovjekovnoj Bosni, naila na odobravanje vee nego to je zasluivala
po svojoj utemeljenosti i naunoj vrednosti. U isto vrijeme ubrzana istorija
osamdesetih i ono to se nije znalo o narodnoj tradiciji i predanjima izvlai
se iz praine vremena kao argumentovana i potkrepljujua istinita podloka
politikog, odnosno nacionalistikog djelovanja. Poznajui napisano i sluajui usmeno, radoznalo usmjeren na istraivanja u cilju rekonstrukcije i analize
pojave, longitudinalnog hoda, promjenjivog poloaja i uloge Srpske pravoslvne crkve u srednjovjekovnoj Bosni, Boris Nilevi je monografijom o ovom
organizacionom segmentu vjerskog, kulturnog i uopte drutvenog ivota
onovremene Bosne dokazao da ga nisu zavele stranputice istoriografije kao
meke nauke, ni njena tako pragmatina i oportuna uloga, koja je bila daleko
od atributa naunog produkta. Kada je konano napisana, izala iz naune
elije i objavljena kao knjiga 1990. godine, ova pripovijest o Srpskoj pravoslavnoj crkvi u srednjovjekovnoj Bosni sama je imala svoju istoriju. Kao djelomi204
Seka Brkljaa,
no izmijenjen i dopunjen tekst doktorske disertacije odbranjene 1986. godine

na Filozofskom fakultetu u Beogradu, monografija se pojavila u Sarajevu u
okviru renomirane Biblioteke Kulturno nasljee, Izdavake kue Veselin Maslea, pod naslovom Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove
Peke patrijarije 1557. godine.
Rezultati dotadanjih istraivanja istorijske nauke, koji su pruali uglavnom fragmentarne slike o pojedinim pitanjima Pravoslavne crkve u Bosni i
Hercegovini, podvrgnuti kritikoj analizi i provjeri podataka, a naroito tvrdnji i zakljuaka bez obzira na autoritet njihovih tvoraca, zatim sve ono to
je pruala bogata riznica srodnih disciplina (istorije umjetnosti, arheologije,
istorije knjievnosti i etnografije) i konano, djelii mozaika medievalne i kasnije arhivistike, prevashodno Dubrovakog arhiva, kao i znanja iz objavljene
grae razliite provenijencije (srpske, osmanske, zapadne itd.), bili su osnovna
pretpostavka za pojavu cjelovite istorijske rekonstrukcije ove konfesionalne
organizacije.
Organizaciono prevazilaenje uskih teritorijalnih okvira jasno omeenih
granica, problematika rekonstrukcije istorijskog hoda Srpske pravoslavne crkve mediavalne Bosne postavila je pred istraivaa niz metodolokih problema prije svega, utvrivanje i tretiranje geografskog okvira njenog djelovanja vezanog za naslovom definisanu temu. Najpogodnije rjeenje plasirano je
prelaenjem granica onovremene Bosne i Hercegovine, zahvatajui je onoliku
kakva je nekada bila, naroito Tvrtkova i kasnije osmanlijska Bosna. Mada je
istorija nekih krajeva kao Usore, Soli, Srebrenice itd., teko djeljiva, Boris
Nilevi je tretira kao bosansku, uz uvaavanje vremena kada je ona bila srpska. Takvom definicijom istorijske geografije autor smjeta priu na iroko
podruje, definiui drugu komponentu koja ishodinu taku nalazi u samim
korijenima kristijanizacije/hristijanizacije i najranije crkvene organizacije doseljenih plemena Slavena, a meu njima i plemena koje je nosilo srpsko ime.
Autor naglaava da kranizacija/hristijanizacija Slavena, pagana, pogodnih
za misionarsku djelatnost susjednih hrianskih drava, prije svega, Vizantijskog carstva, nije do kraja IX stoljea dublje prodrla, niti je temeljno preobrazila ivot i vjerovanja srpskog naroda. I zapadna i istona crkva prodirale su
povrno, koegzistirajui sa ostacima starog, prethrianskog vjerovanja.
Dok je Bosna bila jo neodvojena od drave prvih srpskih vladara, vjerovatno im je bila i zajednika najranija hrianska organizacija. Meutim, uporedo sa politikim odvajanjem Bosne od Srbije, do kojeg je dolo, najvjerovatHistorijska traganja Historical searches
205
Seka Brkljaa,
nije, u drugoj polovini desetog stoljea, spontano je teklo i crkveno odvajanje.

Boris Nilevi vrlo vjeto prati paralelna zbivanja u crkvenom i politikom
ivotu srednjovjekovne Bosne i Srbije. Dok za vladavine Stefana Nemanje
(druga polovina XII stoljea) i njegovog nasljednika Stefana Prvovjenanog,
srpska drava se konano vee za istonu pravoslavnu crkvenu tradiciju, u
Bosnu je za Kulinovog vladanja, prema navodima autora, prodro jedan novi
religiozni element, iji je razvoj u vjerskom obiljeju ove zemlje, a i daleko ire
i dublje, bio sudbonosan. Istoriografija nam je vie godina nakon objavljivanja Nilevieve monografije ponudila niz objavljenih rezultata medievalistike,
koja se i danas pomno bavi ovim problemom. Fenomen krstjani, aktualan i
zagonetan i nakon vie od osam stoljea od njihove abjuracije na Bilinom
polju, predstavlja dilemu ko su, zapravo, bosansko-humski krstjani, manihejci, arijanci, katari ili patareni, kako ih najee nazivaju latinski kontroverzisti
i hrvatski izvori katolike provenijencije ili bogumili koji ne tuju ikone i
ne klanjaju se kriu, i na ta aludiraju istono-pravoslavni nomokanoni i sinodici. Naalost, povjesniari na spomenuto pitanje jo uvijek nisu ponudili
zadovoljavajui odgovor, te prezentacija Nilevieve rekonstrukcije i interpretacije i dalje ostaje kao jedan od pogleda na ovaj problem bosanske medievalistike. Prema autoru, bio je to dualistiki jeretiki pokret, koji je jednim
dijelom zahvatio i Bosnu, koja je dobila posebno mjesto u njegovom razvitku,
sa pristaama bosanskim paterenima, bogumilima ili babunima, kako su ih
onovremeno sve zvali. Patarenstvo je u Bosni znatno odstupilo od prvobitnog
stanovita bogumila prema drutvu i dravi i prilagodilo se prilikama u zemlji.
Kako je postojanje i opstanak Crkve bosanske, povlatene i podupirane od
monih velmoa, a ponekad i od centralne vlasti, zavisio od razvoja prilika u
samoj zemlji i odnosa Bosne prema susjednim katolikim i pravoslavnim dravama, uvijek neprijateljski raspoloenim prema patarenima, ona je morala
silom prilika budno pratiti razvoj politikih prilika i dogaaja u bosanskoj dravi. Sam angaman Crkve bosanske u politikom ivotu onovremene Bosne
bio je bez neposrednog uea u radu Sabora, to je potpuno bilo u skladu sa
njenim stavom prema dravi i drutvu, ali uticaj je vren zakulisno i nezvanino, sa budnim motrenjem da se dogaaji ne okrenu protiv nje.
Pravoslavlje i katolianstvo, s jedne strane, i Crkva bosanska, s druge, pokazivali su u svom odnosu neprijateljstvo iz suparnitva, jer su prve dvije u
sferi uticaja druge ostajale bez crkvenog i politikog uticaja, posjeda i prihoda. To je doba sloge u povijesti pravoslavno-katolikih odnosa na tlu Bosne,
206
Seka Brkljaa,
jer, kako autor naglaava, praksa ivota zahtijevala je zajedniki misionarski

napor i rad Pravoslavne i Katolike crkve u borbi protiv bogumilske jeresi i
preobraenja vjernika.
U fazi zrelijeg razvitka bosanskog feudalnog drutva, naroito u vrijeme
posljednjih bosanskih kraljeva i neposredne osmanske opasnosti, kada su bosanski vladari i oblasni gospodari poeli ulaziti u blie odnose sa okolnim
svijetom, osjetili su, prema Nileviu, da im smeta jeretika ljaga. Opta politika situacija u Bosni bila je faktor koji je prevashodno uticao na vjersku
opredijeljenost i pripadnost vrha bosanskog drutva. Bosanski feudalci su
prema politikim okolnostima imali po dvije ili tri vjere. Nilevi tvrdi da je
tako Sandalj Hrani Kosaa bio i pravoslavni i pataren, iako novija istraivanja, fokusirana na pojedine velikae srednjovjekovne Bosne, zasnovana i na
mikroskopskom uvidu u sve mogue tragove prolosti, tu kompleksnu vjersku
sliku pojedinaca vide u neto drugaijem svjetlu (E. Kurtovi). Naime, kroz tri
svoja braka izvjesno je da se Sandalj Hrani vezao i kroz vjersku orijentaciju
svojih supruga i za pravoslavlje i katolianstvo. Ipak, u svim tim brakovima s
pravom je prepoznavana njihova politika pozadina, a ne promjena vjerskih
uvjerenja monog vojvode. Njegovo bosansko porijeklo i bosansko okrilje nije
izvorite za pojedinano razumijevanje pripadnitva, niti bi se u liku samostalnog velmoe vjerski ekskluzivizam kao trajna orijentacija mogao smatrati
bitnom polugom u njegovim glavnim politikim potezima. Tu pragmatinu
crtu javnog vjerujueg uoava i Nilevi, kao to potvruju kasniji seriozni
istraivai, navodei kao primjer hercega Stefana koji je bio u dui pravoslavni, s polja bogumil, a papi je poruivao da e primiti katoliku vjeru. Ni druge
velmoe ne izdvajaju se iz datog primjera, ne vezujui se ekskluzivno ni za
jednu od vjeroispovijesti u Bosni. Njihovo izdizanje iznad religioznih razlika
uslovljeno je u prvom redu politikim interesima i u skladu s tim procijenjenim optimalnim oportunim rjeenjima.
Preobraenje krstjana na pravoslavnu vjeru vreno je kako nasilnim putem, kao u dijelovima Usore i Podrinja, tako i mirnim, nenasilnim putem.
Ovaj drugi nain karakteristian je za teren Huma, gdje je vea vjerska tolerancija za hercega Stefana, te je preobraaj krstjana bio daleko dobrovoljniji.
Autor zastupa tezu da su mnoge pristalice Crkve bosanske u dubini XV stoljea izgubile vjeru u njen smisao i tu je zanimljiva komparacija sa rezultatima
najnovijih istraivanja s poetka XXI stoljea (P. okovi), koja, bavei se
ba Crkvom bosanskom u XV stoljeu, a zahvaljujui rezultatima najnovijih
207
Seka Brkljaa,
dubinskih istraivanja do sada nepoznatog, rekonstruiu politike i vjerske

prilike posljednjih pedesetak godina bosanskog kraljevstva, ukazujui na katoliku ofanzivu, koja je, prije svega, bila usmjerena na kraljev tron, postepeno
silazei ka dnu, odnosno prema crkvenim i vjerskim opredjeljenjima kraljevih
podanika. Posljednjih desetljea XV stoljea ta ofanziva je rezultirala time to
je Katolika crkva u potpunosti zamijenila Crkvu bosansku u javnim nastupima. Nilevi podvlai na nizu primjera tog rovitog doba da su traena rjeenja
za bosansku konfesionalnu arolikost, za spreavanje vjerskih ratova, istina po
onovremenim feudalnim nazorima i interesima. Ove slike istrgnute same za
sebe iz opteg konteksta evropske povijesti toga vremena djeluju grubo i otro,
ali u okviru zbivanja u tadanjoj Evropi, prije svega, na njenom zapadnom i
centralnom dijelu, ipak je takvo stanje duha velika blagorodnost u odnosu na
vjersku netoleranciju Zapada, simboliziranu u dimu i plamenu lomaa.
Meutim, borba za privlaenje bosanskih krstjana u krilo jedne od crkava, permanentni konfesionalni rivalitet u tenji za dominacijom bilo Katolike ili Pravoslavne crkve rezultirala je vremenom nesuglasjem ove dvije
religije. Dokumentovano potvrujui, Nilevi ukazuje na porast nepovjerenja
meu hrianima/kranima, koje postaje duboko, ne samo izmeu katolika
i krstjana, zatim pravoslavnih i pripadnika Crkve bosanske, nego i izmeu
katolika i pravoslavnih, utiui tim kompleksom odnosa i sa svoje strane na
centrifugalne tendencije u bosanskom drutvu i dravi. Za Nilevia taj aspekt
je jedan od kljunih faktora koji je uticao i na posljedice posljednje faze bosanske srednjovjekovne drave.
Osmanlijski prodori i osvajanje Srpske despotovine, Bosne, Huma i Crne
Gore paralelno su pratila i stradanja veine srpskih crkava i manastira. Stabilizovanje osmanlijske vlasti u ovim krajevima, a pogotovo u ofanzivnoj fazi
protiv katolikih drava, dovodi do izmjene odnosa Osmanlija prema Pravoslavnoj crkvi. Nilevi jasno uoava tu promjenu i njene pragmatine povode
proistekle iz potreba stabilizacije drutveno-ekonomskog poretka u osvojenim zemljama i jaanja vojnog potencijala, kako unutra tako i prema vani,
odnosno prema novim ciljevima osmanlijskog osvajanja. Osmanlije su u srpskom stanovnitvu gledale da dobiju dvojake saradnike, dijelom kao pomone
vojne slube osmanlijske logistike, martolose, derbendije i vojnuke, a dijelom
da koloniziranjem opustoenih podruja popune prostorne vakuume puste
zemlje novim zemljoradnicima i obezbijede neophodnu proizvodnju hrane.
Kompromisni odnos, uslovljen obostranim interesima, imao je za posljedicu
208
Seka Brkljaa,
velika migraciona kretanja sa krajnjim demografskim promjenama naseljavanjem Srba iz Rake, Zete, Huma i istone Bosne u Dalmaciju, Bosansku
krajinu, Liku i Slavoniju. Priznajui Srbima kneinsku i seosku samoupravu,
Osmanlije su im istovremeno priznale i njihova vjerovanja i njihovu Pravoslavnu crkvu. Pod njenom jurisdikcijom e se dugo vremena nalaziti kao jedna od eparhija i Bosanska franjevaka provincija, to e imati za posljedicu
i otuenje franjevaca od pravoslavlja u Bosni u permanentnoj netrpeljivosti
oko finansijskih pitanja.
Srpske crkve i manastiri u Bosni i Hercegovini nalazile su se do 1557. godine u sastavu tri episkopije: Dabarske, Zahumsko-hercegovake i Zvornike.
Autor je itavo jedno poglavlje knjige posvetio obradi istorije geografije Crkve u ovome periodu, ukazujui da starinu crkava, odnosno njihovo porijeklo
nije lako dokuiti. Zbog oskudice primarne grae mnogo toga nosi peat vrlo
prijemive tradicije, pretpostavki i negatorskog odnosa prema viestoljetnoj
osmanlijskoj vlasti uopte, te upravo zbog te injenice postanak srpskih bogomolja vee, u tom kontekstu, za idealizirani srednji vijek, vrijeme dobrih
i loih vladara. Narodna tradicija pripisuje caru Konstantinu zidanje gotovo
svih vanijih manastira u Hercegovini, a u narodu je raireno miljenje da su
pravoslavni manastiri u sjevernoistonoj Bosni zadubine Nemanjia. Meutim, Nilevi, pomno preispitujui i ne odbacujui a priri navode narodne tradicije, a komparirajui rezultate pomonih istorijskih nauka, ukazuje da se ti
navodi ne mogu niim potkrijepiti i dokazati, jer ozbiljni radovi i nesumnjive
injenice medievalne arheologije i istorije umjetnosti kazuju da su ti hramovi
podizani krajem XVI ili na poetku XVII stoljea. Ipak, to ne znai da te iste
bogomolje nisu mogle biti podignute na mjestu gdje je i ranije postojala neka
crkva ili u blizini takvog mjesta.
Ocjenjujui ukupan odnos osmanlijske vlasti prema pravoslavnoj vjeri
od 1463. do 1557. godine, autor podvlai i ukazuje da je taj odnos bio vie
tolerantan nego nasilniki. Izuzimajui danak u krvi i ponaanje pojedinih
fanatika, Nilevi dalje navodi da je i islamizacija tekla dobrovoljno, to pokazuju i pisana svjedoanstva hriana toga doba. Iako istie da je sam proces
islamizacije u Bosni i Hercegovini, koji je iao u irinu, pojava koja e tek
biti studioznije obraena zajednikim naporom istraivaa i srednjeg vijeka
i osmanlijskog perioda, autor istie da masovna islamizacija nije ila u korist
osmanlijskoj finansijskoj politici, bolje reeno poreskoj politici probitaka od
ubiranja haraa poreza kome su podlijegali svi odrasli hriani zbog dravne
209
Seka Brkljaa,
zatite (zimiyet) i osloboenja od obaveze sluenja u vojsci i uestvovanja u

vojnim operacijama. Istraivanjem osmanlijskih izvora, autor je doao do zakljuka da se tolerantnost osmanlijskih vlasti pokazivala ak i prema nastajanju sasvim novih srpsko-pravoslavnih hramova, kao u sjeveroistonoj Bosni,
u kojoj su i prije obnove Peke patrijarije 1557. godine podizane nove crkve.
U Hercegovini se, takoe, slobodno razvija crkveno graditeljstvo uz strunu
pomo dubrovakih majstora. Dubrovaki zidari, navodi autor, obavezali su
se i ugovorom ve 1499. godine da e u Grahovu podii crkvu posveenu svetom Nikoli, koja je zavrena 1502. godine. Takav odnos je posebno izraen u
doba vladavine sultana Sulejmana Zakonodavca od 1520. do 1560. godine, o
emu svjedoi i savremenik Benedikt Kuripei, koji je 1530. godine proao
kroz Bosnu.
Samostalna Srpska pravoslavna crkva odrala se do tridesetih godina XVI
stoljea, da bi onda voljom osmanlijskih vlasti u vrijeme velikog vezira Ibrahim-pae, porijekom Grka, bila potinjena jurisdikciji ohridskog arhiepiskopa. Nilevi uvaava i ovaj razlog, ali ne ostavlja rjeenje tako jednostavnim
i emotivno ljudskim, videi taj potez i u vojno-politikim uzrocima u vezi
sa nesigurnim saveznikim uestvovanjem srpskih spahija i srpskih pomonih vojnih snaga pred Mohaku bitku 1526. godine. Od propasti srpske drave, padom Despotovine 1459. godine, srpsko pravoslavno svetenstvo nije
prihvatalo osmanlijsku vlast. Autor navodi vie razloga za takav vie- manje
prikriveni, ali nepromjenjivi stav, i izdvaja jedan od glavnih, tj. tradiciju nemanjike srednjovjekovne Srbije, tijesno vezanu sa tradicijom slave i ugleda
Crkve. Uloga Srpske pravoslavne crkve do pred kraj XV stoljea svodila se na
to da povee ratovima i migracijama rasuti srpski narod i utie na formiranje
njegove ideologije. Posmatrajui kroz prizmu milet-sistema osmanlijsku dravu, u kojoj su se narodi dijelili po religiji, to je proizlazilo iz prirode jedne
feudalne i teokratske drave, s te ravni Nilevi zakljuuje da je Pravoslavna
crkva kod Srba postala i pravi politiki predstavnik srpskog naroda i da je u to
vrijeme ona jedina bila u stanju da to i bude.
Nilevi je u svojim istraivanjima veliku panju posvetio prouavanju i
otkrivanju osobenosti teko dokuivog unutranjeg bia Crkve, o kome se u
putopisnoj njemakoj, mletakoj i francuskoj literaturi ponekad, sa ironijom i
pretjerivanjem pogleda iz druge civilizacijsko-kulturne orbite, govorilo o kulturnom i intelektualnom nivou srpskih crkava i njihovih kaluera. Podvlaei
da se ne treba zavesti navedenim opisima zapadnog svijeta, koji nije uao u
210
Seka Brkljaa,
dubinu njemu stranog manastirskog ivota, naspram sjaja crkava i crkvenog

ivota na Zapadu, to je ve u to vrijeme izazivalo otpor mlade graanske
klase, autor podvlai da kod srpskog stanovnitva u ovim krajevima tokom
osmanlijske vlasti nije dominirao duhovni mrak i opta kulturna zaputenost.
U valu osmanlijskih osvajanja uniten je, meu ostalim, i najvei dio intektualnih snaga bosanskog srednjeg vijeka, tako da je na istorijskoj pozornici
ostao samo nepismen narod sa neto svetenika, koji su bili jedva pismeniji
od njega. Meutim, Nilevi upozorava da se ne treba ni italac laik ni istoriar
zavesti ironinim opisima intelektualne nitavnosti kaluera, jer su pravoslavni manastiri u Bosni i Hercegovini ipak bili centri nekog vieg ivota srpskog
naroda pod osmanlijskom vlau. Manastiri kao duhovne oaze tog naroda posjedovali su i neto vie od neke minimalne religijske aktivnosti. To potvruju
materijalni ostaci ili pomeni u drugoj vrsti izvora otrgnuvi od jednostrane
prie svjedoenja i o kaluerima slikarima, tamparima, knjigovescima, prepisivaima, vjetim poslanicima, monasima, trgovcima itd. Mada kaluerske
biljeke bosanskohercegovakih manastira prezentiraju srpsku knjievnu, teoloku i filozofsku misao pod Osmanlijama kao marginalnu, one su, ipak, od
velike istorijske i kulturne vrijednosti, jer su dokaz jednog tekog ivljenja i
duhovnog truda.
Autor dr. Boris Nilevi u svojoj knjizi, pratei istorijski hod Srpske pravoslavne crkve u onovremenoj Bosni, ne samo da je obuhvatio ogromno i
burno vremensko razdoblje, prelazei njegov mea, 1463. godinu, skrojenih
istorijskih perioda na naim prostorima, nego je prelazio i teritorijalne granice
tadanje Bosne. Istovremeno, Nilevi ne posmatra taj istorijski hod Pravoslavne crkve izolovano, fokusirajui se samo na dati problem, nego u okviru drutveno-politikih i kulturno-vjerskih promjena u Bosni i Hercegovini stvara,
u odnosu na problem, unutranju periodizaciju u kojoj je u prvom dijelu
okosnicu inila Bosanska crkva i odnos, odnosno sukobi sa njom u borbi za
teritorijalno-ideoloki prostor, a u drugom dijelu odnos prema osmanlijskoj
vlasti i uzdizanje do politiko-ideolokog i kulturnog predvodnika srpskog
naroda. Na taj nain imamo pred sobom i povijest Bosne i Hercegovine u irokom vremenskom rasponu, koja svojim vjersko-kulturnim dometima i svijetlim trenucima nije tako mrana kako je najvei dio tradicija vee za to doba.
211
Seka Brkljaa,
SUMMARY
THE MAIN WORK OF DR. BORIS NILEVI
A Monograph about the Historical Path of the Serb Orthodox Church
in Bosnia and Herzegovina until the re-establishment of the Patriarchy
of Pe in 1557
Boris Nilevi, the author of an acclaimed monograph titled The Serb
Orthodox Church until the re-establishment of the Patriarchy of Pe in
1557, not only encompassed a time of turmoil but also managed to cross
the borders of Bosnia in his research. He does not view this historical
path of the Orthodox Church as isolated, focusing only on one given
question, but he explains the relation to the Ottoman government and
the rise of the Orthodox church as a political and ideological leader of
the Serb people in the context of social, political, cultural and religious
changes in Bosnia and Herzegovina. This capital work by Nilevi is current even today and has a remarkable scientific value.
Key words: Boris Nilevi, The Serb Orthodox Church, Patriarchy of Pe
212
Salih Jalimam,
PROF. DR. SC. BORIS NILEVI - HISTORIAR SREDNJOVJEKOVNE BOSNE
UDK 929:012 Nilevi B. (497.6) 19

Prethodno priopenje

- HISTORIAR SREDNJOVJEKOVNE BOSNE
Salih Jalimam
Pravni fakultet Univerziteta u Zenici, Zenica, Bosna i Hercegovina
U ovom prilogu biografiji i bibliografiji prof. dr. Borisa Nilevia autor prepoznaje njegov znanstveni i osobni istanani osjeaj u spoznaji
srednjovjekovnog svijeta Bosne i njenog okruenja. Osobito je naglaen
Nileviev dar da prepozna historijske dogaaje u arhivskoj grai, da ih
argumentira ili da otvori pitanja, ali i da ih prenese itateljima jasnim i
modernim jezikom.
Kljune rijei: Boris Nilevi, srednjovjekovna Bosna, porodica Pavlovia.
ananje okupljanje kolega, potovalaca i prijatelja prof. dr. Borisa Nilevia, uz homage jednom izuzetnom historiaru-mediavelisti, intelektualcu i dragom ovjeku kakvim se Boris Nilevi moe smatrati,
moglo bi se prepoznati kao poetak sistematskog, planskog i neophodnog
zaokruivanja njegovog naunoistraivakog rada i doprinosa historiji srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, ali i mnogo ire, kako prostorno tako i tematski. Samo spominjanje Borisa Nilevia kod svih ovdje prisutnih izaziva
mnoge asocijacije, koje, svaka na svoj nain, definiraju neki njegov intelektualni angaman, neku djelatnost, prisutnost, a okolnosti su utjecale da danas,
ovom prigodom, ukaemo samo na neke iz velikog broja strunih, naunih,
politikih, organizacijskih, jednostavnije reeno, mnogoznanih angamana.
I figurativno i stvarno, profesor Boris Nilevi svojim je angamanom u dvadeset i pet godina plodne naune djelatnosti stvorio impresivno djelo. Ve
213
Salih Jalimam,
sada mogue je identificirati stvarne rezultate toga djela, ali vidjeti i ono to se
samo u obrisima nazire, to je jo Leo picer nazvao duhovnim etimonom
jedne linosti i njegovog djela, neto kao sredite, stoer, oko ega i ka emu
sve ostalo gravitira ne naruavajui njegovu bitnost i sutinu. Prije samog
ina prezentiranja tema i dilema, ukazivanja na brojne istraivake zahvate u
kojima je prvo i nezaobilazno mjesto profesora Borisa Nilevia, mora se ovom
prigodom ukazati na dvije, po naem sudu dominantne odrednice Nilevievog naunoistraivakog rada i doprinosa, a to su profil naunika-historiara
bosanskohercegovake prolosti i univerzitetskog nastavnika, koje su se precizno spojile u jednom zgodnom periodu njegovog ivota. Duhovni etimon koji
spaja i jednu i drugu djelatnost je historija srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, kojoj se Boris Nilevi u potpunosti posvetio, o kojima je napisao desetine
studija, rasprava, lanaka, opservacija i osvrta. Posebnu panju trai njegova
posveenost bosanskohercegovakom srednjovjekovnom razdoblju, njenom
tajanstvu, ljepoti i nepreglednim hirovima, sigurno prva i jedina ljubav nastala u ranim studentskim danima, preko asistenture u Institut za istoriju u
Sarajevu do profesora Univerziteta u Tuzli.
Profesor Boris Nilevi je u historijsku nauku uao kako to dobri historiari i rade, preko zadnjih stranica historijskih asopisa, piui prikaze, ocjene
i osvrte knjiga koje su bile aktuelne, ali i tu se ve prepoznaje neto to e ga
pratiti cijeli njegov nauni vijek - pisao je vrlo smiono, hrabro i jezikom koji je
ve tada odudarao od klieiziranog i sveprisutnog jezika tadanjih i sadanjih
historiara Bosne i Hercegovine. U svoje tekstove unosio je odreenu svjeinu kojom je privlaio itaoca, kritizirao je metodoloke nedostatke pojedinih
knjiga, unosio je neto novo, interesantno i moe se rei neto to pripada dijelu nove osjeajnosti. Ponekad bi literarnim i esejistikim izrazom pokuao
vie zainteresovati itaoce, primijetio je prof. dr. Ibrahim Karabegovi. Kada
samo naslovom ukaemo na okvire njegova interesovanja, mnogima kojima
historija i nije neko opredjeljenje bit e jasno da je rije o nesvakidanjoj pojavi u modernoj bosanskohercegovakoj historiografiji, to se moe ilustrirati
sa nekoliko naslova: Prilog unutranjem sagledavanju islama, Kratkovidnost
evropskog pogleda, O moralnom stanju Bosne pred l463.godinu, Svjetlost manastira u tmini Balkana itd. Za one koji e smatrati da samo naslovima to dokumentiramo kazujemo da su gotovo svi Nilevievi tekstovi pisani modernim
jezikom, koji pokazuje interes i bogatstvo znaenja o kojima brojni dananji
historiari puno piu. Ve tada, kod ranog Nilevia evidentne su odrednice
214
Salih Jalimam,
koje e ga pratiti cijeli istraivaki vijek, potpuna predanost arhivskim istraivanjima, u kojima se izdvajaju viegodinja teka, ponekad muna istraivanja
u Dravnom arhivu u Dubrovniku, gdje je dugo godina slovio kao inventar,
zatim izuzetna radinost i zainteresiranost, kao i vrlo stroga i izgraena kritiko-istraivaka metoda. Iz tih viegodinjih istraivanja nastalo je desetak
izuzetnih studija kojima je zajedniki parametar bila ugledna bosanska srednjovjekovna familija Pavlovia, to je bilo predmetom njegovog magistarskog
rada pod naslovom POSLEDNJI PAVLOVII Bosna sredinom XV stoljea,
koji je odbranjen u Beogradu pred uglednim akademikom Simom irkoviem.
U sklopu obraene teme o Pavloviima nastalo je mnogo manjih istraivakih radova, pravih medaljona, koji nisu samo historiografske prirode, nego
zadiru u sve pore posrnule srednjovjekovne bosanske drave druge polovine
XV vijeka. Pavlovii su potvrdili nesumnjivi talent Borisa Nilevia za historijska istraivanja, otvorili mnoge zapretane teme, ukazali kojim smjerom idu
njegova zanimanja i ve tada, krajem sedamdesetih godina XX vijeka profesor
Boris Nilevi uputa se u dijalog sa teolozima, filozofima, sociolozima, pravnicima, sve sa eljom da svoj dar za historiju podijeli sa duhovnim srodnicima,
a istovremeno da historiji povrati dostojanstvo koje je izgubila ili ga, naalost,
nikada nije ni imala. Mnogo toga vezanog za istraivanje historije srednjovjekovne Bosne vezano uz ime prof. dr. sc. Borisa Nilevia nasluivalo se ili
prepoznavalo. Tu se prepoznaje njegov estok, argumentiran i jak napor kojim
je dijagnosticirao i znalaki otkrivao boljke historijskih i publicistikih radova, to su, bavei se historijom srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, otvarali
sporove i rasprave ili su ili stranputicom. Izmeu ostalog, na primjeru naunog djela profesora Borisa Nilevia moe se tvrditi da se i pored konstantnih
podlonosti mnogim promjenama, prije svih tzv. progresivnim nastojanjima,
historijska nauka mijenjala u istraivako-naunim naporima i traganjima
darovitih i upornih historiara-istraivaa, a meu te malobrojne entuzijaste
smjetamo i profesora Borisa Nilevia, koji su svaki na svoj nain mijenjali
ranija znanja o prolosti ili nekom historijskom problemu davali novi ugao
posmatranja i istraivakog zahvata i time metodoloki mehanizam stavljali u
onu ravan kroz koji se prepoznaje misao Gustava Eriha von Grunebauma: Da
je povijesnost bit ljudske egzistencije, a ovjekov pogled upravljen budunosti
pretvara u njegovoj svijesti neartikulirano vrijeme u povijesno vrijeme. Samo
se povijesno vrijeme moe smatrati za vrijeme bogato znaenjima. Nilevieva
215
Salih Jalimam,
slika prole (srednjovjekovne) Bosne i Hercegovine je historijski fundirana

slika svijeta bogata znaenjima u kontekstu ranijeg navoda po svim receptima
modernog historijskog istraivanja, koja u sebi nosi svu teinu tekovina dravnog, drutvenog, narodnosnog i vjerskog bia Bosne i Hercegovine, ali u
punoi nove osjeajnosti historijske datosti kojom je profesor Boris Nilevi s
pravom vladao i nametnuo je kao bitan segment svih svojih istraivanja.
Bez dileme su Nilevievo pisano djelo, usmeno saopenje i svaki drugi kontakt sa mistinim arom zemlje Bosne siguran i vrijedan parametar
postojanosti drave Bosne i Hercegovine, poduprti viegodinjim arhivskim
istraivanjima u Dubrovakom arhivu. Kada se govori o Nileviu kao historiaru srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, neophodno je ukazati na jo jedan
osoben zahtjev historije kao nauke, da se historijsko djelo prihvati kao zorno
stanovite znanstvenoistraivake discipline, za to u bosanskohercegovakoj
historiji historiografije ima malo primjera. Paradoks u historiji historiografije
Bosne i Hercegovine je, s jedne strane, bogata tradicija koja traje gotovo tri i
po stoljea, s izuzetnim istraivaima, uz tek simbolino postojanje studijskih
radova o mnogim problemima. Time se otvara cijeli niz pitanja i problema,
od toga da se historija sve vie udaljava od svojih temeljnih odreenja do toga
da se i danas kao i prije stotinu godina uglavnom doivljava kao individualna
avantura, sa pretjeranim entuzijazmom bez ikakve drutvene potpore. Sve je
to imao pred sobom i dr. Boris Nilevi kada je zapoeo svoje zanatsko osposobljavanje za ovaj teak, nezahvalan, ali dragocjen posao. Ipak, prof. dr. sc. Boris Nilevi se kao istraiva bosanskohercegovake prolosti naslanja na bogatu tradiciju od tri i po stoljea historije historiografije Bosne i Hercegovine
i na nekoliko historijskih kola, te njihova iskustva koristi po ve oprobanim
mehanizmima kolovanog historiara, to je u nekim segmentima ograniilo
i odredilo pravce njegova rada na historijskom tekstu, posebno kada je rije o
starijim periodima bosanskohercegovake povijesti. U ovim okvirima mogue je prepoznati taan i precizan angaman Borisa Nilevia na istraivanjima
historije Bosne i Hercegovine, to se moe i treba tumaiti i kao najvjerodostojniji oblik i nain govora o prolom.
U dvadeset i pet godina aktivnog znanstveno-strunog rada prof. dr. sc.
Boris Nilevi napisao je brojne studije, rasprave i lanke iz historije, ali i kulture, civilizacije, batine, vjere, crkve, umjetnosti, posebno iz historije muzike,
dajui gotovo uvijek novi, argumentiran pristup brojnim nerijeenim pitanjima i problemima. U radovima iz zrelije faze Boris Nilevi bavio se kulturnom i
216
Salih Jalimam,
vjerskom misijom pravoslavlja u Humskoj zemlji, kasnije pod imenom Hercegovina, od vremena kada su te oblasti ule u sastav srednjovjekovne bosanske
drave za vrijeme vladavine bosanskog bana Stjepana II Kotromania i bana,
kasnijeg kralja, Tvrtka I Kotromania u drugoj polovini XIV vijeka. Naroito
je zanimljiv i opiran prikaz uvrenja i stabilizacije pravoslavlja praen naglim i brzim razvojem crkvenog graditeljstva u Hercegovini u vrijeme vladavine oblasnih gospodara Sandalja Hrania, Stefana Vukia Kosae i njegovih
nasljednika. Vrlo znaajnim se smatraju radovi posveeni misionarskoj djelatnosti pravoslavne crkve u dravi kralja Stefana Dragutina, koja je obuhvatala
potkraj XIII stoljea za izvjesno (krae) vrijeme dijelove sjeveroistone Bosne.
Posebnost metoda i pristupa historijskom zanatu Nilevi jasno demonstrira
u radu O kulturnoj misiji pravoslavne crkve 1463-1557. godine, gdje je esto
marginalne, nepovezane, ali dragocjene vijesti povezivao i prikazao kulturno
djelovanje svetenika i monaha, osobito rad na prepisivanju knjiga. Posebna
panja posveena je crkvenom graditeljstvu, slikarstvu i primijenjenoj umjetnosti sa gledita uvanja crkvenih tradicija i zadovoljavanja potreba crkvenog
ivota.
Prof. dr. Boris Nilevi je u svojim radovima iz historije srednjovjekovne
Bosne uspjeno objasnio i razrijeio mnoga pitanja iz historije pravoslavne
crkve na prostorima Bosne i Hercegovine, na kojima se razvijala i djelovala,
ali je i nekim zamrenim i nedovoljno osvijetljenim pitanjima otvorio prostor
daljim traganjima i istraivanjima u njihovom uspjenom rjeavanju. Tu naroito spadaju tri vana pitanja. Prvo je pitanje zato tek u vremenu vojvode
Sandalja Hrania i njegovih nasljednika u Hercegovini naglo nie veliki broj
pravoslavnih crkava i manastira. S obzirom na injenicu da se to deava poslije Kosovske bitke 1389. do pada Hercegovine 1482. godine pod Osmanlije, nije li ve tada nastalo snano pomjeranje pravoslavnih stoara (vlaha)
iz Srbije prema Hercegovini? Drugo, ostaje i dalje otvoreno pitanje kakav je
stvarni znaaj za irenje pravoslavlja i njegovo kasnije utemeljenje u sjeveroistonoj Bosni imala kratkotrajna vladavina kralja Stefana Dragutina na tim
prostorima. ini se da se tu olahko trae odgovori u tradiciji na koju bi trebao
da se nadovezuje kasniji razvitak. Trei vaan problem je poloaj Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini poslije Kosovske bitke do 1557. godine.
I to pitanje je i dalje otvoreno, jer osmanlijski dokumenti koji su tiu dodira
starjeina pravoslavne crkve i bosanskih franjevaca asociraju na vei stepen
faktike samostalnosti pravoslavne crkvene hijerarhije u odnosu na drugoraHistorijska traganja Historical searches
217
Salih Jalimam,
zredne historijske izvore. Inae, kada je rije o odnosu pravoslavne crkvene

hijerarhije prema franjevcima, mora se i dalje tragati za historijskim izvorima
koji e omoguiti definitivan odgovor na to pitanje.
Treba znati da osjeanje historije koje se prepoznaje na stranicama Nilevievih radova iz srednjovjekovne epohe istovremeno jeste i dokaz o postojanju
u vremenu koje nije samo dananje, nego istovremeno i prolo i budue. To
je svijest da se stvara sa stvarnim i od stvorenog, to je svijest da se moe biti
samo beoug u onom Kjekegorovom svetom lancu trajanja, ali istovremeno
to je niz prenoenja i potovanja ranije uinjenog i napisanog. Kod dr. Borisa
Nilevia to je vidljivo po svim nivoima djelovanja. Zatim, Nilevi je premostio
neto to jo nije uspjelo ni jednom bosanskohercegovakom historiaru da
premosti historijski i kulturno-civilizacijski medievalnu i osmanlijsku Bosnu
i Hercegovinu i da je u jednom prefinjenom skladu prepozna i o njoj pie. Takoer, zrelim, historijskim premiljanjima uspostavio je odnos historije prema brojnim srodnim naukama knjievnosti, filozofiji, teologiji i to, kako
je esto govorio, alternativnom historijom, iji je bio i ostao zaetnik na ovim
prostorima. Puno toga se moe jo rei o Nilevievom metodu, ali i doprinosu
historiji historiografije Bosne i Hercegovine.
Kada se danas, poslije deset godina Borisovog naputanja ovozemaljskog
svijeta, pokua napraviti njegov duhovni ivotopis, svi koji to pokuavamo
zateeni smo brojnim, uglavnom afirmativnim injenicama. Prije svega, tu se
mora nai neto to je davno odredio Sidni Li kada kae: Predmet ivotopisa
je istinita transmisija jedne linosti. Ova konstatacija ne izgleda nevana ni
u sluaju prof. dr. sc. Borisa Nilevia. To je poticaj za dodatna interesovanja,
koji nas moe daleko odvesti na raskre historije i psihologije i tvrdnje da
dobra biografija nadmauje prosjenost i prerasta u umjetniku formu. Moemo rei, itajui Nilevieve tekstove, pratei njegov angaman, poznajui
ga lino, da je po svemu ovjek izuzetne, atraktivne biografije. Boris Nilevi
je bio i ostao ovjek koji je nosio odijelo svoga vremena, ali koji nikada nije
bjeao od fona da je to i njegovo vlastito vrijeme.
218
Salih Jalimam,
SUMMARY
A HISTORIAN OF MEDIEVAL BOSNIA
Two dominant determinants of the scientific and research work of prof.
dr. Boris Nilevi can be recognised in his profile, as a scientist and historian of medieval Bosnian history, and as a University lecturer. He wrote
dozens of studies, discussions, articles, observations and reviews with
a true scientific passion, but also with a great love towards the events,
mysteries and beauties of medieval history. He wrote very bravely, with
a language which stood out from the ever present clich of terms. Boris
Nilevi was among the rare historians who, in his works, managed to
bridge the history, culture and civilization of the medieval and Ottoman
Bosnia. Apart from that, he managed to connect history with other related disciplines, such as literature, philosophy, theology, history of art
etc. The scientific contribution of Boris Nilevi to the historiography of
Bosnia and Herzegovina is significant, but it is also instructive for future
research about the many subjects that he formed a basis for in his works.
Key words: Boris Nilevi, medieval Bosnia, Family Pavlovi
219
Vera Katz,
UDK 014:05 Bosanska Vila (497.6) 1994/1998

Prethodno priopenje
RADOVI PROF. DR. BORISA NILEVIA U LISTU

BOSANSKA VILA
Vera Katz
Prilog predstavlja kratak pregled jedanaest radova o razliitim temama

koje je Boris Nilevi objavio u listu Bosanska vila, u intervalu od 1994.
do 1998. godine. Zanimljivi radovi o bosanskom dinaru, Tvrtku I Kotromaniu, zidnom slikarstvu, poznatim linostima, vezama Dubrovnika i
srednjovjekovne Bosne, povijesnoj batini i mnogim drugim naslovima
uvrstili su Borisa Nilevia u red istaknutih povjesniara srednjeg vijeka
u Bosni i Hercegovini. Esejistikim nainom prezentacije pribliio je
brojnim itateljima razliite povijesne teme.
Kljune rijei: Boris Nilevi, list Bosanska vila, srednjovjekovna Bosna,
Stara pravoslavna crkva u Sarajevu, bosanski dinar.
adovi Borisa Nilevia u Novoj seriji Bosanske vile samo su zrnce u njegovom znanstvenom opusu, pa e i slika o njemu u ovom prilogu biti
parcijalna u odnosu na njegov ukupan doprinos historiografiji u Bosni
i Hercegovini. Osim sjeanja na njega, ovo je povod za ponovno itanje njegovih radova i upoznavanje se mnotvom zanimljivih detalja iz srednjovjekovne
prolosti.
Za bolje razumijevanje radova Borisa Nilevia u Bosanskoj vili potrebno
je kratko podsjetiti na renome ovoga lista. Bosanska vila, list za zabavu, pouku i knjievnost, je jedan od najstarijih asopisa u BiH. Pokrenuta 1885. godine, a prvi broj izaao je 16. decembra iste godine. List su pokrenuli, osmislili
221
Vera Katz,
mu koncepciju i dali naziv etiri mlada uitelja: Boidar Nikainovi, Nikola

umonja, Nikola Kaikovi, Stevo Kalueri, od kojih se najvie isticao Nikola Kaikovi, kasniji vlasnik Bosanske vile.1 Za njihove zasluge u doprinosu na objedinjavanju stvaralake energije u kulturnoj suradnji i zbliavanju
bosanskohercegovakih naroda dobila je visoko odlikovanje. Kada je Bosanska vila 1895. obiljeavala 10 godina svog postojanja, sultan Velianstveni
Hamid Hana Gazija II odlikovao je Nikolu Kaikovia ordenom Medidije
III stepena.2 Osim spomenutih, mnogi poznati knjievnici, znanstvenici i intelektualci suraivali su u ovom listu: [...] pa su urednici bili i Aleksa anti,
Vladimir orovi, Dragutin Mitrinovi, Jovan Dui, Veljko Petrovi, Milan
Prelog, Marko Car, Milorad Pavlovi i Pera Taletov. U vremenu kada je postala
najmoderniji i najotvoreniji asopis u BiH, prestala je sa radom po izbijanju
Prvog svjetskog rata.3
Poslije osam decenija 10. maja 1994. godine, SPKD Prosvjeta Sarajevo u pretekim ratnim uslovima, ponovo pokree Bosansku vilu, list za nauku,
kulturu i drutvena pitanja.4 Bosanska vila (prema sadanjoj koncepciji) je
srpski nacionalni asopis za knjievnost, kulturu i drutvena pitanja. Ali je
ona (u skladu sa svojom tradicijom) otvorena i drugim nacionalnim kulturama i autorima drugih nacionalnosti. Ona objavljuje knjievne priloge savremenih pisaca, prvenstveno iz BiH, ali i drugih autora sa podruja nekadanje
Jugoslavije, donosi priloge iz kulturne batine i o njoj, radove iz oblasti drutvenih nauka, pozorita, filmova, likovnih umjetnosti, stranih knjievnosti,
prvenstveno prie i poeziju, obiljeava godinjice znaajnih dogaaja iz istorije srpskog naroda, kao i godinjice znaajnih stvaralaca (srpskih i nesrpskih),
objavljuje informativno-analitike tekstove domaih i stranih autora, tretira
aktuelna pitanja jezika u BiH, predstavlja nove knjige iz oblasti knjievnosti,
kulture i drutvenog ivota. U tretiranju navedenih pitanja, asopis njeguje
duh otvorenosti, tolerancije, demokratske irine, duh intelektualnog dostojanstva, analitinosti i razuma, distanciran od pitanja tekue politike, njenih
promjenjivih i prolaznih ideja i raspoloenja.5 Izdava Bosanske vile je SPKD
igi Lj. 2006. 5. Bosanska vila 1994-2004. - Bibliografija. Sarajevo: SPKD Prosvjeta.
Isto.
3
Isto. 6. Opirnije u: urikovi D. 1975. Bosanska vila 1885-1914. Sarajevo: Svjetlost.
4
Isto.
5
Isto. 7-8.
1
2
222
Vera Katz,
Prosvjeta.6 Svi brojevi Bosanske vile su digitalizirani i dostupni javnosti u

najmodernijoj formi.
***
Listajui brojeve Bosanske vile mnotvo sadraja plijeni pozornost, ali
ovom prigodom bit e prezentiran kratak osvrt na radove prof. dr. Borisa Nilevia, kojima se svrstao u red istaknutih autora u ovom renomiranom asopisu. U razdoblju od 1994. do 1998. godine objavio je jedanaest radova u
razliitim rubrikama:
1) Istorija
2) Istorija graditeljstva i zidnog slikarstva
3) Iz kulturne batine
4) Znaajni istorijski datumi
5) Likovna umjetnost
6) Istorijske linosti
7) Osvrti na nove knjige
8) Polemike.
Svim tim radovima zajedniki imenitelj je prolost, uglavnom srednjovjekovna, Bosne, Huma, Bosne i Hercegovine. Raznovrsnost problematike, stil
prezentacije, nain pisanja o mnogim kontroverznim i osjetljivim temama ne
umanjuje njihovu znanstvenu vrijednost i vjerodostojnost, ve ih samo pribliava iroj publici. To je jedna od Nilevievih osobina koja ga svrstava u red
modernih historiara u Bosni i Hercegovini.
1. Istorija:
Posebno zanimljiv lanak o kovanju novca u Bosni Nilevi s pravom prilae biografiji bosanskog srednjovjekovnog dinara. Zbog iskazanog interesa
za ovaj lanak, Redakcija ga je ponovo tiskala u Bosanskoj vili br. 30. (2004)
110-112.7 Nilevi polazi od porijekla rijei dinar iz vremena III stoljea stare
ere, zatim preko njegovog irenja u arapskom svijetu do dolaska u nae krajeve
preko Bizanta i novogrkog jezika. Detaljnije se osvrnuo na vrijeme Stjepana
SPKD Prosvjeta = Srpsko prosvjetno kulturno drutvo Prosvjeta
O srednjovjekovnom bosanskom dinaru Prilog biografiji bosanskog novca. Bosanska vila
br. 2/1995. 10-12.
6
7
223
Vera Katz,
II Kotromania, koji je kovao novac po uzoru na venecijanske, srpske i dubrovake emisije. Kovanje novca autor povezuje sa razvojem privrede, robnonovanih odnosa i usponom bosanske drave, koja je za Tvrtka I Kotromania doivjela vrhunac, to je bilo praeno i daljnjim razvojem novarstva.
Prosperitet bosanske drave bio je, izmeu ostalog, u trgovinskoj razmjeni
koja je zahtijevala kvalitetan novac, u emu kralj nije zaostajao, pa je zabiljeeno kovanje novca u novim kalupima koji su bili narueni iz Dubrovnika. Takoer, uspjeh je bio u izjednaenju valutne stope bosanskog novca sa
dubrovakim. Nilevi u ovom radu paralelno prati proces kovanja novca sa
privrednim razvojem, vizuelnim izgledom novca, arheolokim nalazitima i
pisanim dokumentima. Autorovo suvereno poznavanje problematike omoguava itatelju u kratkom lanku mnogo informacija o jednom vrlo vanom
segmentu drutvenog, privrednog i kulturnog razvoja bosanske drave. Nileviev rad nudi mnotvo injenica, ali i pitanja. Tako i ovaj lanak zavrava
sa jednim od njih: Mada je dubrovaki novac bio u velikoj upotrebi u trgovinskom prometu srednjovjekovne Bosne, interesantno je da se tek pri kraju
samostalnosti bosanske drave, prvi put zvanino dozvoljava njegov opticaj.
Posebnom poveljom od 25. novembra 1461. godine kralj Stjepan Tomaevi
odobrava kolanje dubrovakog novca.8 Prema tome, ostaju pitanja o sauvanoj arhivskoj grai i poznatim podacima, nainu ugovaranja gospodarskih
odnosa izmeu ove dvije povijesno povezane drave i o Bosni kao sastavnom
dijelu srednjovjekovnog svijeta.
U preglednom lanku o prolosti Jevreja na bosanskom podruju9 Nilevi govori o dolasku Sefarda u okrilje Osmanskog carstva, nakon izgona iz
panjolske krajem XV stoljea. Oni su zajedno sa kasnije pridolim Jevrejima
iz Austro-Ugarske monarhije Akenazima popunili vienacionalni milje
bosanskog prostora. Autor ih prati do suvremenog doba. U kontekstu njihovog naseljavanja na prostore Osmanskog carstva posebno su istaknuti neki od
detalja iz ivota u Bosni i Hercegovini, odnosno u Sarajevu. Nisu zaboravljeni
ni spomenici kulturnog naslijea, a vie pozornosti je posveeno dananjem
Muzeju Jevreja u Sarajevu, s opisom dogaaja od prvih dozvola za stvaranje
naselja do gradnje hrama. Veliki je broj zanimljivih detalja u ovome radu, a izdvojit e se samo jedan koji ilustrira ivot u onovremenom Sarajevu: Osman8
9
Isto, 12.
Jevrejski hod kroz bosansku istoriju. Bosanska vila br. 13/1998. 41-44.
224
Vera Katz,
sko-turski izvori pokazuju da su Jevreji od dolaska u Bosnu mogli slobodno

da obavljaju svoje vjerske obrede. U nekoliko sarajevskih hamama (Gazi Husrev-begov, Firuz-begov, Isa-begov) postojali su bazeni za obavljanje teville,
ritualnog pranja. U te bazene, koji su se nalazili u zasebnim prostorijama, nije
mogao niko ulaziti osim Jevreja. Bazen za tevillu u enskom odjeljenju Gazi
Husrev-begovog hrama postojao je sve do 1939. godine.10 Dijelei sudbinu
Bosne i Hercegovine, povijesni hod jevrejskog naroda doivio je mnoge uspone, padove, ali i mirna razdoblja. U povijesnom hodu od pet stoljea Nilevi
nas je proveo glavnom linijom razvoja, obogatio nae znanje brojnim detaljima, ali i dojmom da su mnogi Jevreji, izbjegli u posljednjem ratu iz Bosne i
Hercegovine, ponijeli u srcu vezanost za Bosnu, a neki od njih su se i vratili.
2. Iz istorije graditeljstva i zidnog slikarstva:
U dva nastavka Nilevi pie o umjetnikim vezama Dubrovnika i Bosne

u osmanskom vremenu.11 Dobro je poznato da je Boris Nilevi bio zaljubljenik
Dubrovakog arhiva, pa je i ovaj rad nastao na osnovi sauvanih dokumenata
iz XV i XVI stoljea, koji se tiu umjetnikih odnosa srpskih ktitora hramova i dubrovakog graditeljstva, osvjetljavajui jedan zaseban vid graditeljske
djelatnosti dubrovakih majstora za pravoslavno stanovnitvo. Proimanjem
ortodoksnih ideja poruilaca sa zapadnjakim stilskim shvatanjima umjetnika nastala je izdvojena i zanimljiva skupina bogomolja u staroj Hercegovini.
Arhivskim dokumentiranjem i graditeljskim objanjenjima umjetniki su doarani mnogi hramovi, kao: Crkva sv. Nikole u Grahovu u Hercegovini; tri
crkvice u okolini Stoca (u Vlahoviima, Oaniu i Trijebnju); Crkva Uspenja
Bogorodice u selu Lugu blizu Trebinja; Crkva trebinjskog manastira Tvrdoa posveena Uspenju Bogorodice, Manastir Dobrieva kod Bilee i nekim
drugim. Nilevi ne izostavlja majstore, zatim njihove uitelje, uzore, detaljna
objanjenja proporcija, ali isto tako i naglaava dananje stanje tih hramova.
U drugom nastavku autor se opredijelio za iscrpnije objanjavanje zidnog
Isto. 41-42.
Umjetnike veze Dubrovake Republike i Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini
u osmansko-turskom vremenu, I dio. Bosanska vila, br. 6 / 1997. 10-11; Veze Dubrovnika i
Bosne. Umjetnike veze Dubrovake Republike i Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini u osmansko-turskom vremenu II (Nastavak iz prolog broja). Bosanska vila br. 7-8 /
1997. 58.
10
11
225
Vera Katz,
slikarstva u spomenutim crkvama, koje se kao i arhitektura ne prekida u dubrovako-srpskim umjetnikim odnosima, ve se nastavlja u bizantijsko-dubrovakoj stilskoj simbiozi. Meutim, poetkom XVII stoljea najbolji srpski
slikar osmanskog perioda Georgije Mitrofanovi, pitomac i propagator ideje
obnovljene Peke patrijarije, uoio je zapadnjake crte u srpskoj umjetnosti i
smatrao je da ih treba ukloniti. To je bio i jedan od glavnih razloga nestajanja
jaih dubrovako-srpskih veza u graditeljstvu i umjetnosti. Nilevi je uspio
literaturu o ovoj tematici popuniti vrijednim arhivskim izvorima i mnotvom
povijesnih detalja, kao i upoznavanjem sa postojeim stanjem graevina i u
njima originalnih slika. Obilje podataka je plastino ukomponirano, to itatelju pribliava ivot u jednom dalekom vremenu.
3. Iz kulturne batine:
Stara pravoslavna crkva u Sarajevu je svakako jedan od vanih objekata

u bosanskohercegovakoj kulturnoj batini. U lanku o tome vidljiva je autorova zamiljenost i znanstvena ozbiljnost u okolnostima kada nema puno
podataka na osnovi kojih bi se nali odgovori za jo otvorena pitanja.12 U kontekstu odnosa Osmanskog carstva prema gradnji, popravkama ili obnavljanju
kranskih objekata, autor se upitao da li je ta crkva postojala prije dolaska
Osmanlija ili je izgraena nova. Dokumenti ipak ukazuju na obnavljanje postojee pravoslavne crkve s obzirom na brojnost pravoslavnih kua u njenom
zaleu, ali i dalje ostavlja odkrinuta vrata i drugima da popune praznine
ukoliko pronau odreene dokumente. Bez vrstog zakljuka na kraju, autor
dodaje i narodno predanje prema kojem se gradnja Stare pravoslavne crkve
vee za vrijeme Gazi Husrev-bega, a kao njen osniva spominje se Andrija,
brat Kraljevia Marka, uz autorov komentar: Samo su tu pobrkana vremena
ivljenja spomenute dvojice velikaa. Osim zanimljive prie o ovoj poznatoj
sarajevskoj crkvi, lanak je instruktivan u metodolokom pogledu.
Mostar u djelu Vladimira orovia je esej o bosanskohercegovakoj
stvarnosti u vremenu od druge polovice XIX do sredine XX stoljea.13 Povlaei paralele izmeu Mostara i Sarajeva, Nilevi je, kroz orovievo djelo,
opisao drutveno-politike prilike u kojima je djelovao iroki krug intelektualaca. Ponekad se stjee dojam da se Nilevi i sam prepoznaje u tom vremenu:
12
13
O postanku Stare pravoslavne crkve u Sarajevu. Bosanska vila, br. 1/1994. 2-3.
Mostar u djelu Vladimira orovia. Bosanska vila, br. 9/1997. 45-47.
226
Vera Katz,
Da bi, ipak, mogao da radi s uspjehom, i naroito, ako je mlad, da ne izgubi

za naunika normalnu mjeru sumnje u sebe, potrebno je ipak, da ima nekog, s
kim bi mogao da izmijeni misli i da u manjem krugu, provjeri svoje rezultate,
svoj metod, razvoj svoje misli. Meutim, u toj sredini vrlo je malo ljudi iste
struke, osobito u specijalnim disciplinama, najvie jedan ili dvojica, esto ni
toliko. Uz to su i tu razdijeljeni po svojim politikim osjeanjima, ili bolje kazano po svojim nacionalnim aspiracijama, kao to je to u nas gotovo redovan
sluaj. Meu njima nema nikakva dodira ni uzajamnog rada.[...].14 Pogled
na Mostar u irokom krugu intelektualnog djelovanja, ne samo srpskog, Nilevi doarava zanesenost idejama i htijenjima, emocijama, ali i konkretno
uraenim naslovima. Koliko je Mostar plijenio intelektualce, ilustrirano je na
sljedei nain: Modrianin Avdo Karabegovi Hasanbegov ostavlja svoje pjesme u amanet mostarskim prijateljima.15 Mediteransko ozraje Mostara bilo
je sredite bosanskohercegovake intelektualne elite toga vremena, a oroviev istanani osjeaj zaviajnosti nije umanjio ispravnost njegovih sudova o
vremenu u kojem je ivio.
4. Znaajni istorijski datumi:
Obiljeavanje znaajnih datuma iz prolosti esto je povod da se osvijetle neki dogaaji ili znamenite linosti. 620 godina od krunisanja bosanskog
kralja Tvrtka I Kotromania bio je Nileviu povod da napie rad o tome.16
Smjetajui kralja Tvrtka u vrijeme uspona bosanske drave, emu je sam kralj
najvie doprinio, autor detaljno obrazlae Tvrtkovo pravo na srpsku krunu. U
podnaslovu Sumnjivost mjesta krunidbe autor problematizira povijesna vrela
i literaturu o krunidbi Tvrtka I Kotromania u Manastiru Mileevi: Pokazalo
se da se Tvrtko I zaista krunisao za rakog kralja, kao nasljednik dinastije Nemanjia, ali nema potvrde da je krunisanje obavljeno u manastiru Mileevi.17
Da je Boris Nilevi stvarni poznavalac srednjovjekovne prolosti svjedoi njegov nain nijansiranja drutveno-politikih odnosa: Za srpsku crkvu Tvrtko
nije bio pravi obnovitelj nemanjike tradicije. Njegov autoritet bio je za nju
sporan. Kad je, na primjer, trebalo posredovati kod Dubrovana radi naplate
Isto. 45.
Isto. 47.
16
O krunidbi kralja Tvrtka I. Bosanska vila br. 10 / 1998. 54-55.
17
Isto. 55.
14
15
227
Vera Katz,
stonskog dohotka, to su ga srpski vladari ustupili kaluerima sv. Arhanela

u Jerusalimu, 1387. godine jerusalimski mitropolit Mihailo trai posrednitvo
kneza Lazara Hrebljanovia, a ne kralja Tvrtka I. I ranije su te preporuke monasima davali srpski vladari i oblasni gospodari, ali ne i Tvrtko I. Kotromani.
Ipak, ovim inom krunidbe, srednjovjekovnoj Bosni je porastao ugled. To e
se vidjeti i kasnijim tokom historijskih zbivanja, pa i pri padu pod osmansku
vlast, kada Venecija pie Firenci 14. VI 1943. godine da je pred oima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevstvo ardet ante oculos opulentisimmum
regnum!.18
5. Likovna umjetnost:
Nileviev interes za srednjovjekovno slikarstvo na poseban nain je predstavljen u eseju o Georgiju Mitrofanoviu, jednom od najveih srpskih slikara osmanskog vremena.19 O srpskim slikarima toga vremena se zna vrlo
malo, jer ljetopisci, knjievnici i drugi [...] potomstvu u spomen ostavljaju
itavu piramidu duhovnjaka (od obinih svetenika do patrijarha), ponekad
historijski beznaajnih, a preutkuju gotovo redovno svoje savremenike, stare
slikare.20 Uvidom u djela Vasilija Grigorovia Barskog, Dimitrija Avramovia, Leonida Nikoljskog, Vladimira Petkovia, Vojslava J. uria, Sretena Petkovia i Anike Skovran, Nilevi predstavlja ovog velikog slikara. Na poseban
nain istaknut je autor Zdravko Kajmakovi, koji je modernim metodolokim
pristupom u historiji umjetnosti obradio lik i djelo Georgija Mitrofanovia.
Vaspostaviti ivot Georgija Mitrofanovia nije nimalo zahvalan posao s obzirom na mali broj podataka o njemu, je sve to znamo o ovome slikaru crpi
se iz sedamnaest autorskih ili ktitorskih zapisa koje je Mitrofanovi svojom
rukom ispisao na freskama i ikonama. Prvi spomen pada u 1615-1616. godinu, jer iz tog vremena potiu dva njegova datirana djela: raskone carske dveri
iz hilandarskog muzeja i ikona Sv. Trojice, umjetnikov poklon manastiru u
Pljevljima, a pronaena u maloj crkvici Sv. Nikole u selu elebii kod Foe.
Ali, on je tada ve zreo umjetnik. Posljednju vijest o Mitrofanoviu nalazimo
u natpisu u hilandarskoj trpezariji, iju je sliku zavrio 16. septembra 1622.
Isto.
Georgije Mitrofanovi jedan od najveih srpskih slikara osmanskog vremena. Bosanska
vila, br. 10 / 1998. 56-57.
20
Isto. 56.
18
19
228
Vera Katz,
godine. Ispada da su mu sva djela nastala u kratkom vremenskom periodu od

sedam godina. [...].21 Nilevi na kraju zakljuuje da je u srpskom slikarstvu
Mitrofanovi obnovio poljuljane estetske norme, te da su njegove freske i ikone svojom otmjenom i njenom ljepotom blie snu nego surovom vremenu u
kojem je ivio.
6. Istorijske linosti:
Borisa Nilevia su privlaili ivoti, djela i sudbine velikih mislilaca. Meu

mnogima, u njegovim radovima naao je posebno mjesto Hasan Kafija
Pruak22, koji je svoje obrazovno ishodite i pogled na svijet zasnovao na
izvorima i uzorima orijentalno-islamskog kulturnog kruga. Pruak se bavio brojnim i razliitim oblastima: socijalno-politikim, logikim, teolokim,
pravnim, lingvistikim i historiografskim, a ono to ga je izdvajalo od ostalih
bilo je odmicanje od tradicionalizma, mada je to bilo teko u vremenu kada
je bilo dozvoljeno kretati se samo u horizontu ve stvorenih vrijednosti. U
ovom radu Nilevi se ne slae sa znanstvenicima koji Pruaka uporeuju sa
Makijavelijem. O tome Nilevi pie: Pruak je plemenitiji, a uz to i Bogu
predan mislilac. Ako bi se traila neka teorija u zapadnoevropskoj tradiciji
kojoj je Kafija najblii, onda je to aristotelsko-tomistika. Pruakova drava
se, naime, zasniva na Zakonu, pa otuda njegovi pozivi na potivanje Zakona,
asti i imetka. I upravo kao kod Aristotela, te kasnije Tome Akvinskog, drava
po Kafiji predstavlja sistem razliitih drutvenih stalea koji se definiraju prema mjestu u podjeli rada i njihovim obavezama, a ne po naslijeu, i koji stoje
u uzajamnom odnosu, a svaki od njih ima specifinu ulogu u slubi cjeline.
Samo strogo potivanje podjele na stalee i obaveze da svako u okviru svoga
stalea savjesno obavlja svoje dunosti moe sprijeiti rasulo i anarhiju. ak
i vladarska sluba, mada ona suvereno dolazi od samoga Boga, samo je jedna
od njih. Iz ovoga razloga se i sultan, kao i svi ostali, cijeni po tome kako vri
svoju ulogu i koliko doprinosi dobru zajednice drutva.23 Pruak se bavio
mnogim pitanjima i na njih traio odgovore, a za svoje djelo Temelji mudrosti
o ureenju svijeta od sultana Mehmeda III dobio je ispravu kojom je dobio
Prusaki kadiluk kao doivotnu mirovinu, to je znailo njegovo materijalno
Isto. 57.
Mislilac iscjeljenja Hasan Kafija Pruak (1544-1615). Bosanska vila br. 5 / 1996. 19.
23
Isto. 19.
21
22
229
Vera Katz,
zbrinjavanje do kraja ivota. Kafijino djelo pobudilo je veliki interes domaih i stranih orijentalista. Napisao ga je na arapskom jeziku, zatim sam autor
preveo na turski, nakon ega su uslijedili prijevodi na francuski, maarski,
njemaki, engleski i na kraju na na jezik. Na kraju Nilevi rezignirano zavrava: Ipak, i pored svih Pruakovih uzvienih nauma o ozdravljenju dravnog
organizma, kao i mislilaca prije i poslije njega, na sceni historije ponajvema
ostaje vladanje one loije satanskije strane ljudskog bia, pa time i politike.24
U ovom, kao i u nekim drugim radovima, Nilevia optereuje bosanskohercegovaka stvarnost, gorko ratno iskustvo, pa esto zavrava svoje radove povezujui prolost i suvremenost.
7. Osvrti na nove knjige:
U Nilevievom popisu radova etrdeset je bibliografskih jedinica koje se

odnose na prikaze i osvrte novih knjiga. Jedna od njih je opiran osvrt na
tragine dogaaje iz 1697. godine opisane u knjizi Fadila Ademovia o Eugenu Savojskom i njegovom pohodu na Sarajevo.25 Nakon biografskih podataka o princu Eugenu Savojskom, Nilevi detaljno prezentira nain, motive i
posljedice ove vojne pohare, te podsjea: U biti, ova knjiga je zasluila da
ugleda svjetlost dana, pogotovo to je autor 1997. godine bio sam na sceni pri
obiljeavanju obljetnice ove tragedije, koju je trebalo da obiljee i znanstveno-humanistike institucije. Jer, mnogo toga je u ovoj knjizi slino tragediji
Bosne i Sarajeva u paklenom sveunitenju 1992 1995. godine.26 Kao i mnogi drugi Nilevievi prikazi knjiga, i ovaj itatelja educira. On pripovijeda o
runom i grbavom mladiu Eugenu, izloenom podsmijehu okoline, ali i o
njegovoj vrstoj elji ka uspjehu, koji upornou i tjelovjebom postie vrlo
rano. Generalom postaje sa 23 godine, in general-pukovnika dobiva sa 24,
komandanta konjice sa 27, feldmarala sa 30 i, na kraju, postaje predsjednik
Carskog ratnog savjeta. Djeaki san se ostvario: Car Leopold I darovao je
princa Savojskog za vojne uspjehe maem ukraenim dragim kamenjem,
a Belije su mu klicale na svakom koraku. Time je zavren prinev pohod u
Isto.
Tragizam Bosne i Sarajeva mjeseca oktobra 1697. Dr. Fadil Ademovi. Princ palikua u
Sarajevu (provala Eugena Savojskog u Bosnu 1697). Rabic. Sarajevo. 1997. Bosanska vila br.
13/1998. 74-76.
26
Isto. 76.
24
25
230
Vera Katz,
Bosnu i pohara Sarajeva i gradova u dolini rijeke Bosne.27 Ovo je samo jedna
od traginih epizoda u dugogodinjoj povijesti Sarajeva.
8. Polemike:
Pod naslovom O srpskoj raspameenosti Nilevi polemizira sa dr. Fuadom Saltagom i njegovim vienjem tunih dogaaja s kraja dvadesetog stoljea.28 U ovoj polemici u potpunosti se vidi Nilevieva smirenost i znanstveni
pristup problematici, pa i onoj bolnoj, suvremenoj. Na poetku Nilevi konstatira: Premnogo je zala u ovom ratu uinjeno u zemlji bosanskoj. Poimo
od srpske raspameenosti. Odakle toliki nagon satanski ka porobljavanju i
istrebljenju susjeda, pljaki, etnikom ienju, bombardovanju nezatienih
gradova, unitenju kulture i civilizacije, to e rei da je to bio rat neviteki
kakav srpski narod dosad u historiji nije vodio. Odgovor na ovo pitanje ne
moe se dobiti na osnovu opih teorijskih razmatranja o ratu, ljudskoj prirodi
i nagonu smrti, ve na temelju analize otkrivanja dubljih korijena konkretnog
povijesnog realiteta koji je uslovio toliko pakla s kraja ovog stoljea.29 Nilevievo poznavanje povijesne, teoloke i druge literature omoguava mu da
razumije Saltagino djelo i uoava: Meutim, autor je na mukama. Na primjer,
negdje je u dilemi povlaenja razluivanja, da ne uoptava, anatemie itav
jedan narod i time izgubi smisla za svaku realnost i ogrijehovi duu. Potom,
vrebala ga je opasnost istrgnutog pristupa znanosti, te da se njegova karijera
ne shvati kao gradnja jedne karijere u smutnom vremenu. Najlake je poruiti
mostove budunosti.30 Nilevi je na znanstven nain ukazao autoru na greke
koje su mu se potkrale u knjizi. To je uinio bez etiketiranja i runih rijei
kojima bi pokazao autorovo neznanje. Na prepoznatljiv nain Nilevi zavrava tekst: Dr. Saltaga navjetava i drugi tom analize srpske destruktivnosti
olienu kroz dravu, ekonomiji i drutvenu strukturu. Samo mora se paziti
lutanja znanstvene i misaone naravi, prenaglivanja kao kod slike lobanje na
koricama knjige, te misli da srpsko drutvo s kraja XX stoljea, iako retuirano civilizacijskim modelima, rije je o primitivnom drutvu gdje ne postoji
Isto. 75.
O srpskoj raspameenosti. Dr. Fuad Saltaga. Anatomija srpske destruktivnosti. 1. tom. Sarajevo: 1995. FEB d. d. Sarajevo. Bosanska vila br. 4/1996. 18-19.
29
Isto. 18.
30
Isto.
27
28
231
Vera Katz,
stvarna ve formalna politika podjela na vladajuu strukturu i opoziciju, jer

svi su opsjednuti nacionalnom pasijom, postoji samo stvarna antagonistika
podjela na Srbe i ne-Srbe (str.10). Meutim, dr Saltaga zaboravlja da u svakom narodu postoji nekoliko naroda. Na alost, pala je junoslavenska ideja
i drava, to naumom vanjskim, to unutarnjim. Nacionalni princip zavladao
je svijetom, pa i naim prostorom. Ipak, ostaje svijet nade.31 S jedne strane,
u osvrtu je Nilevi pokazao ogromno znanje o mnogim pitanjima koja prati
kroz povijest i sigurnost u ukazivanju na greke u knjizi, a sa druge, razoaranost suvremenim dogaajima, ali uz uvijek njemu svojstvenu osobinu, nadu u
budunost. Bez obzira na poglede u budunost s nadom, ostajala je kod njega
uvijek doza sumnje, to je svojstveno znanstvenicima njegova formata.
***
Boris Nilevi je u jedanaest radova objavljenih u Bosanskoj vili, u intervalu od 1994. do 1998. godine, na znanstveno-popularni nain pribliio mnoga
povijesna pitanja. U osnovi, ostao je dosljedan historiji srednjovjekovne Bosne. Njegov istanani osjeaj za srednjovjekovnu prolost predoio je ne samo
strunoj nego i iroj javnosti piui o bosanskom srednjovjekovnom novcu,
umjetnikim i gospodarskim vezama, eminentnim umjetnicima, misliocima,
o sloenoj vjerskoj mapi i mnogim drugim aspektima ivota u srednjem vijeku i osmanskom periodu, ali se isto tako osvrnuo i na probleme u Bosni i
Hercegovini krajem 20. stoljea. Njegov poten znanstveni pristup, bez manipulacija i novokomponiranih teorija izniklih iz novog ratno-politikog miljea,
bio je vodi i u ratnim vremenima. Boris Nilevi je u svoje radove nastojao
unijeti neto novo, zanimljivije, te svojim literarnim i esejistikim izrazom
vie zainteresirati itatelje, ali bez odstupanja od svojih znanstvenih saznanja.
Navedeni radovi objavljeni u ratnom i poratnom vremenu govore da je
Nilevieva slika uvjeta za znanstveni rad bila negativna, ali ne i besperspektivna. Osim to je objavljivao u tim godinama, pozitivno je utjecao i na svoje
suradnike i prijatelje, poticao ih da piu, da prezentiraju svoje do tada akumulirano znanje, da se tako bore protiv zla i pokuaju sauvati, kako je Nilevi
govorio, barem malo mentalnog zdravlja.
31
Isto. 19.
232
Vera Katz,
Kada se proitaju, svi radovi su zanimljivi. On se ne ponavlja. Potrebno

je posebno istai Nileviev dar u portretiranju linosti u njihovom ljudskom,
znanstvenom i umjetnikom stvaralatvu. To su radovi o Hasanu Kafiji Pruaku, Vladimiru oroviu i Georgiju Mitrofanoviu. Nilevi je maestralan u
svom znanju i izrazu kod situiranja linosti u prostor, vrijeme, povijesne procese, odnose sa ljudima, politikom, nositeljima vlasti itd., i iznoenju injenica
prema kojima te ljude prihvaamo kao velike. Portretirajui ove tri linosti,
Nilevi ih ne hvali praznim frazama, ve nakon detaljnog upoznavanja njihovog djela prenosi itateljima vjernu sliku o njima, a iz vlastitog potenja prema
znanosti on ne umanjuje njihovu veliinu ubacujui naknadno znanje koje je
postalo dostupno kada ve spomenute linosti nisu bile meu ivima.
Meutim, ostalo je mnogo toga neizreenog o radovima koji su bili predmet ovoga priloga. Poneseni Nilevievim radom o Vladimiru oroviu, ono
to se moe sa sigurnou rei o Borisu jeste da je radio s uspjehom, trudio
se da ne izgubi, za znanstvenika, normalnu mjeru sumnje u sebe i potrebu da
ima nekog s kim bi mogao izmijeniti misli i da u manjem krugu provjeri svoje
rezultate istraivanja, svoj metod, razvoj svojih saznanja i slino, a kada to vie
nije osjetio meu suradnicima i prijateljima, udaljio se od njih, prije nego to
je umro.
Ostajui dosljedan listu Bosanska vila, ovaj prilog se moe zavriti ulomkom iz spomena prof. dr. Tomislava Ieka: Nedavno, gotovo neprimijetno,
definitivno je napustio ovaj grad, prijatelje, poznanike, svoje studente, Institut
za istoriju, SPKD Prosvjetu, znanstveni radnik, historiograf, intelektualac, sveuilini profesor, boem Boris Nilevi.32
Tomislav Iek. In memoriam. Prof. dr. Boris Nilevi (1947-1999). Bosanska vila br. 17 /
1999. 60-61.
32
233
Vera Katz,
SUMMARY
THE WORKS OF PROF. DR. BORIS NILEVI
IN THE PERIODICAL BOSANSKA VILA
234
In the bibliography of prof. dr. Boris Nilevi (1947-1999) eleven works

were published in eight columns of the periodical Bosanska vila, published by the Serb educational and cultural society Prosvjeta Sarajevo, from 1994 to 1998.
These interesting works about the medieval Bosnian dinar, about the
Jews through five centuries of life in Bosnia and Herzegovina, about
the artistic connections of the Republic of Dubrovnik and the Serb Orthodox Church in Bosnia and Herzegovina during the times of Ottoman rule, the establishment of the Old Orthodox Church in Sarajevo,
the coronation of King Tvrtko I, Georgije Mitrofanovi, Mostar in the
works of Vladimir orovi, Hasan Kafija Pruak, about Eugene of Savoy etc, contributed to the general development of historiography of
Bosnia and Herzegovina, especially to the historiography of medieval
and Ottoman Bosnia.
Apart from their obvious scientific qualities, the virtue of these texts
also lies in the essayistic presentation and the fact that they bring various historical topics much closer to the general readers.
Key words: Boris Nilevi, periodical Bosanska vila, medieval Bosnia,
Old Orthodox Church in Sarajevo, Bosnian dinar
Enes Pelidija,
KRATAK OSVRT NA DRUENJE I RAZGOVORE SA DR. BORISOM NILEVIEM
UDK 929:001 (497.6 Sarajevo) 19

Prethodno priopenje
KRATAK OSVRT NA DRUENJE I RAZGOVORE

SA DR. BORISOM NILEVIEM
Enes Pelidija
Filozofski fakultet Odsjek za historiju, Sarajevo, Bosna i Hercegovina
U ovom kratkom sjeanju istaknuto je prijateljstvo, ali i nauna saradnja

dva prijatelja. Osim iskrenog odnosa naglaeno je i duboko povjerenje
koje su meusobno dijelili. U nekoliko iskaza ocrtani su lik i djelo Borisa Nilevia u tekim godinama politikog i ratnog previranja u Bosni
i Hercegovini. Osim toga, potcrtan je primjer uvaavanja ljudi razliitih
vjerskih i nacionalnih pripadnosti koje ni rat nije mogao pomutiti.
Kljune rijei: Boris Nilevi, prijateljstvo, Srpska pravoslavna crkva.
o u toku studentskih dana upoznao sam se sa Borisom Nileviem. No,

pravo druenje, poznanstvo i iskreno prijateljstvo zapoelo je 1. septembra 1974. godine, kada smo istog dana kao asistenti zasnovali radni odnos u Institutu za istoriju u Sarajevu. Od tada smo se svakodnevno druili,
razgovarali, dijelili lijepe, ali i one manje ugodne trenutke koje nam je ivot
donosio. Posebno je to bilo prisutno u vrijeme naih zajednikih odlazaka na
postdiplomski studij na Filozofski fakultet u Beogradu, kao i na znanstvenim
istraivanjima u tadanjem Historijskom arhivu u Dubrovniku, te kroz zajedniko uestvovanje na vie domaih i meunarodnih znanstvenih skupova.
U svim prilikama imali smo puno zajednikih tema, kako iz privatnog ivota
tako i razgovora koji su se odnosili na nae magistarske radove, doktorske
disertacije, te lanke i priloge koje smo pisali. Vrlo esto smo se meusobno
konsultirali oko nekih pitanja za koje smo traili miljenje druge strane. NeHistorijska traganja Historical searches
235
Enes Pelidija,
rijetko su primjedbe bile otre i neugodne za drugu stranu, ali uvijek strune
i dobronamjerne. Zato se nikada nismo ni na trenutak ljutili, niti je to utjecalo na nae prijateljstvo. Naprotiv, uvijek se pokazala ispravnost onoga koji je
ukazivao na propuste ili poboljanje tekstova. Tako je bilo i 1999. godine, kada
je Boris izabran na mjesto direktora Instituta za istoriju u Sarajevu. I dalje je
vie vremena provodio u zajednikoj prostoriji gdje smo vie godina zajedno
radili, nego u kabinetu direktora. Izbor za direktora nije ni jednog trenutka
promijenio njegovo ranije ponaanje i odnos prema kolegama, prijateljima i
poznanicima. Graanski maniri koji su ga krasili svih prethodnih godina, i na
koje je bio ponosan, nastavljeni su i u novim okolnostima.
Njegov privatni i drutveni ivot nekako su se povezivali i sa znanstvenim
radom. Kao asistent na historiji srednjovjekovne Bosne posebnu panju posveivao je XV stoljeu. Tada je Kraljevina Bosna preivljavala svoje najtee
vrijeme u borbi za opstanak. Njegov magistarski rad Poslednji Pavlovii Bosna sredinom XV stoljea odnosio se na ovaj vremenski period. To nije bilo
sluajno. Roen u Sarajevu, gdje je proveo cio ivot, bio je zaljubljenik ehera,
ali i veliki patriota Bosne i Hercegovine. Nastojao je da u svojim radovima
to realnije prikae srednjovjekovnu bosansku dravu, koja se ni po emu u
politikom, drutvenom i privrednom ivotu nije razlikovala od zemalja u susjedstvu i iroj regiji. To se vidi iz brojnih Borisovih radova koje je objavljivao
u strunim asopisima, kao i u magistarskom radu, koji je pod mentorstvom
akademika Sime irkovia uspjeno odbranio na Filozofskom fakultetu u Beogradu 12. januara 1978. godine. Veliku panju posveivao je kulturnom ivotu, a meu zapaenim radovima su i oni o muzikom ivotu srednjovjekovne
Bosne. S pravom se moe rei da je to bio pionirski rad o toj temi. Meutim, ni
to nije bilo sluajno. Boris je ivio u porodici u kojoj je majka Nada predavala
muziki odgoj, a otac Boidar bio je profesor filozofije i njemakog jezika. U
takvom ambijentu ivio je i odgajao se od najranijih dana moj prijatelj Boris.
Vjerovatno su porodini ivot i odgoj utjecali da i u duhovnom pogledu nastavi tradiciju svojih roditelja. Njegova izrazita osobina bila je da nikada nije
krio svoju vjersku pripadnost, ali je nije ni posebno naglaavao. Ponaao se
prirodno, srdano i neposredno. Cijenio je svoja svjetovna i duhovna uvjerenja, ali i potovao druge. Posebno se sjeam dana ramazana kada nije jeo u
kancelariji, jer sam ja postio. Ali se isto tako sjeam njegovih redovitih doruaka u kancelariji s posebnim naglaskom da mu je doruak majka spremila.
Iako sam insistirao da ne mijenja svoju naviku jer meni ne smeta, nikada nije
236
Enes Pelidija,
posluao, govorei da zbog toga ne eli imati grijeh kod Boga. Jedino je kao
strastveni pua, koji je dnevno puio od dvije do nepune etiri kutije cigareta,
nastavio puiti uz stalno izvinjenje da ne moe prekinuti s tom navikom. Osim
toga, u vrijeme znaajnijih vjerskih blagdana znali smo otii skupa do crkve ili
damije, pravei drutvo jedan drugom, i ako nas neko vidi, da nam ne moe
prikazati neki izam.
Imajui u vidu sve navedeno, nisam se iznenadio kada je uz saglasnost
profesora irkovia za doktorsku disertaciju uzeo da pie rad o temi Srpska
pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Peke patrijarije 1557. godine. Njegov pristup ovoj temi se umnogome razlikovao od njegovih prethodnika. Mada je koristio dokumente iz arhiva mnogih manastira i pravoslavnih
crkava, zatim dokumente osmanske i zapadne provenijencije, najvie vremena
u istraivanju proveo je u Dravnom arhivu u Dubrovniku. Prema njegovim
rijeima, razlog takvome pristupu bila je elja da to objektivnije prikae poloaj crkve za vrijeme srednjovjekovnog i osmanskog perioda bosanske prolosti, prostora koji je bio znatno iri od granica dananje Bosne i Hercegovine.1 Dubrovani, kao poslovni ljudi (trgovci i zanatlije), dugo vremena bili su
prisutni u Bosni, pa su zbog svojih potreba bili i realniji u prikazivanju stanja
i prilika u svom susjedstvu. Nilevieva tenja ka objektivnosti prepoznatljiva je na stranicama njegove disertacije, koju je tampao u poznatoj Biblioteci Kulturno nasljee Izdavakog preduzea Veselin Maslea u Sarajevu
1990. godine.2 Na osnovu arhivske grae o mnogim pitanjima osmanske drave i Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini, Nilevi donosi nove
injenice, nepoznate do tada, ali i preuzima stanovita akademika Branislava
ureva, koji je sredinom XX stoljea napisanim radovima i knjigom o ovoj
temi uklonio jednostrano prikazivanje poloaja Srpske pravoslavne crkve u
Osmanskom carstvu.3 Tokom rada na disertaciji Boris se susreo sa velikim
izazovom. Naime, ljudi iz tadanje Slube dravne bezbjednosti (SUP-a) pozivali su ga na informativne razgovore. O tome mi se prvi put povjerio nakon
dva mjeseca poslije prvog poziva. To se ponovilo vie puta. Samo u rijetkim
trenucima kazao bi mi poneto o tome. No, to ga nije pokolebalo da do kraja
Nilevi B. 1990. 10. Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Peke patrijarije 1557. godine. Sarajevo: IP Veselin Maslea Biblioteka Kulturno nasljee.
2
Isto.
3
urev B. Historija naroda Jugoslavije II. Zagreb MCMLIX. 102-113; 567-574; 1342-1351;
urev B. 1964. Uloga crkve u starijoj istoriji srpskog naroda. Sarajevo:
1
237
Enes Pelidija,
privede istraivanja i uspjeno napie disertaciju. Poslije 1990. godine, kada su

se mnogi zbog najmanje sitnice prikazivali kao rtve biveg reima, dostojanstven kao i uvijek, Boris jednostavno o tome nije govorio. Nije se prikazivao
kao rtva. O tome je znao samo uski krug njegovih prijatelja.
Posebno e mi ostati u sjeanju Borisove rijei kada je za predsjednika
Srpske demokratske stranke bio izabran Radovan Karadi. Kao dugogodinje
komije, dobro su se poznavali, ali i kao zemljaci imali su zajednikih tema.
Porodica Borisove majke, koja se djevojaki prezivala Bokovi, bila je porijeklom iz Crne Gore, kao i otac Boidar, koji je roeni Podgorianin. Njegov
otac se, ipak, nakon izvjesnog vremena, iz Sarajeva, gdje je ivio poslije 1945.
godine, vratio u rodnu Podgoricu i tu zavrio ovozemaljski ivot. Iako mi je
o dananjem hakom zatvoreniku u raznim prilikama i ranije priao, to se
moglo uti samo meu prijateljima, ovoga puta bio je direktan. Bez uvijanja
mi je rekao sljedee: Ovaj e ovjek srpskom narodu uiniti veliko zlo i osramotiti ga. Iako sam Borisa cijenio kao mudru i staloenu linost, koja se nikada
nije ustruavala iskazati svoj svjetovni i duhovni identitet, te kao osobu koja
je voljela narod kome pripada, bio sam zbunjen njegovom izjavom. No, znao
sam da je to kazao iz srca, uvjeren u ono to govori. Takvi su bili nai odnosi,
da jedan pred drugim govorimo otvoreno, bez naglaavanja da se o tome ne
pria. Povjerenje je bilo kao meu braom.
Kada je aprila 1992. godine poela agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, bio sam uvjeren, za razliku od mnogih koje sam znao, da Boris Nilevi nee otii iz rodnog Sarajeva. Svima sam isticao njegovu principijelnost i
patriotizam. To je pokazao i obavljanjem finkcije direktora Instituta za istoriju
u Sarajevu tokom etiri ratne godine. Kada se sredinom jula 1995. godine saznalo za genocid nad Bonjacima Srebrenice, kao i kada je Radovan Karadi
izabran za predsjednika Srpske demokratske stranke 1990. godine, u jednom
od rijetkih susreta, koji su bili takvi zbog moje zauzetosti u to vrijeme, kratko
je kazao: Sjea li se ta sam ti kazao o komiji? To je ono ega sam se bojao.
Poslijeratne obaveze i dunosti su utjecale da se nismo svakodnevno viali.
No, to nije utjecalo na nae prijateljstvo bez velikih rijei. Kada mu je umrla
majka, odmah je doao da me obavijesti kao jednog od najbliih prijatelja.
Takvi odnosi ostali su do kraja Borisovog ovozemaljskog ivota.
238
Enes Pelidija,
SUMMARY
A SHORT OVERVIEW ABOUT SOCIALISING
AND CONVERSATIONS WITH BORIS NILEVI
Prof. dr. Boris Nilevi was a man whose friendship had to be earned,
and when this happened, then he was open in his private and professional life. Cherishing of friendship between the author of this text and
his sincere friend Boris Nilevi was shown on several examples in the
domains of science, politics, and social life in general.
Key words: Boris Nilevi, friendship, The Serb Orthodox Church
239
Ibrahim Spahi,
DR. BORIS NILEVI - HISTORIAR, MISLILAC, POLITIAR...
UDK 32-05 (497.6) 19

Prethodno priopenje
DR. BORIS NILEVI

- historiar, mislilac, politiar...
Ibrahim Spahi
Autor istie lanstvo Borisa Nilevia u Graanskoj demokratskoj stranci

BiH kao istinski opredijeljene prema Bosni i Hercegovini kao nezavisnoj, suverenoj zemlji, uz stalno zalaganje ka izgradnji graanskog drutva.
Kljune rijei: Boris Nilevi, Graanska demokratska stranka.
a skupu posveenom ivotu i djelu Borisa Nilevia svjedoio sam o

njegovom ivotu iz moralne obaveze da govorim o ovjeku koji je u
svome gradu Sarajevu vodio Institut za istoriju u najznaajnijem periodu za modernu povijest grada Sarajeva. Istovremeno, kao urednik asopisa
Prilozi, direktor Instituta za istoriju i predava na Sarajevskom i Tuzlanskom
univerzitetu, Boris Nilevi je kao vrhunski poznavalac bosanskog kasnog
srednjeg vijeka i osmanskog perioda ostavio neizbrisiv trag u nauci i pedagokom radu sa studentima i saradnicima.
Vidljivo je iz njegove bibliografije i literature da se struni rad Borisa Nilevia izuzetno vrednovao. Ono to je posebno zanimljivo i javnosti nedovoljno prezentovano do sada jeste njegova posveenost ne samo Sarajevu, Bosni
i Hercegovini i njenom mjestu u svijetu ve i karakteru drutvenih odnosa
u gradu i zemlji. Nije ni najmanje sluajno da se doktor historijskih nauka
opredjeljuje u dramatinim promjenama drutvenih odnosa i meunarodne
pozicije Bosne i Hercegovine kao nezavisne i suverene zemlje, nakon RefeHistorijska traganja Historical searches
241
Ibrahim Spahi,
renduma iz 92, priznate od veine zemalja svijeta, za izgradnju graanskog

drutva u Republici Bosni i Hercegovini.
Boris Nilevi ulazi u Graansku demokratsku stranku BiH (GDS BiH)
i postaje lan njenih glavnih organa i kandidatom na izborima neposredno
poslije rata.
Izvanredan doprinos u razliitim projektima, tribinama, okruglim stolovima, izdavakoj djelatnosti, posebno kada je rije o povijesti Sarajeva i urbanom biu Bosne i Hercegovine Borisa Nilevia izdvajaju, zajedno sa predsjednikom Akademije nauka i umjetnosti dr. Seidom Hukoviem, akademikom
Tvrtkom Kulenoviem, kao izuzetnog intelektualca i mislioca, koji kao historiar otvara jedan novi pogled srednjovjekovnog bosanskog graanina i
na povijest duhovnosti Bosne i Hercegovine i u kontekstu etniko-konfesionalnih promjena, migrantske psihologije i uloge i znaaja porodice u Bosni i
Hercegovini.
Dok Tvrtko Kulenovi kao knjievnik otvara jedan novi svijet u kojem
se prepliu u Historiji bolesti i ovjekovoj porodici motivi za bolje razumijevanje povijesti kroz sudbinu ovjeka i njegovih najbliih, dr. Seid Hukovi,
vrhunski naunik i ljekar, traga za lijekom za uspostavljanje komunikacije
u fragmentiranom drutvu razorenom ratnom psihologijom, Boris Nilevi na
neki nain sublimira svojom sudbinom i svojom otvorenou i jedno i drugo, humanistiko razumijevanje svijeta i stravine realnosti i likova koji su
uspostavljali nove hijerarhijske i historijske dimenzije zla, unitenja drugog i
samounitenja.
Kako je rije u ovom prilogu koji piem o jednom od prijatelja i saradnika, o Borisu Nileviu u posljednjoj deceniji njegovog ivota, pritom aktivnog
u promociji graanskog drutva, zadaa mi je podsjetiti samo na primjer na
predsjedniku kampanju 96 koju smo vodili zajedno u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Banjoj Luci, i u kojoj sam upoznao na terenu linost Borisa Nilevia, ne
samo kao historiara i intelektualca ve i kao mislioca koji na jedan vrlo suptilan nain reaguje na stvarnost, tragediju i gotovo kao anatom registruje svaku
promjenu na drutvenom organizmu i istovremeno pronalazi rjeenje za ono
to je nuno uraditi da bi se drutvo promijenilo i ozdravilo.
U zapadnim drutvima postoje drutva mislilaca. Boris Nilevi bi bio u
svakom od tih drutava jedan od najzanimljivijih lanova. Izgleda da to u Bosni i Hercegovini i u njegovom rodnom gradu nisu dovoljno razumjeli za vrijeme njegovog ivota.
242
Ibrahim Spahi,
Ovaj komemorativni skup pokazuje da je vrijeme uinilo svoje i da nam

Boris Nilevi nedostaje i zbog svoje misije Sarajlije koji je drao do svog digniteta i digniteta urbanog bia Bosne i Hercegovine.
SUMMARY
DR. BORIS NILEVI
Historian, Thinker, Politician
Boris Nilevi was an extraordinary expert in the late medieval history of
Bosnia and the Ottoman period, as well as a favourite professor of the
Universities in Sarajevo and Tuzla.
He was a member of the Civil Democratic Party of Bosnia and Herzegovina, its main organs, and was an election candidate shortly after the
war. Not only as a historian and an intellectual, but also as a thinker,
Boris Nilevi reacted very subtly to reality. Almost as an anatomist he
registered every change in the social organism and at the same time
finding solutions for what had to be done in order for the society to
change and heal.
Key words: Boris Nilevi, Civil Democratic Party of Bosnia and Herzegovina
243
Muhidin Pelesi,
BORIS NA KRAJU PUTA...
UDK 929:012 Nilevi B. (497.6 Sarajevo) 1987/1999

Prethodno priopenje
BORIS NA KRAJU PUTA

ili
Herojstvo usamljenika u gustom, previruem procjepu
vremena koji imenujemo ovjekovim ivotom
Muhidin Pelesi
Evokacijski posveen, a ne formalno komemorativan, ovaj in oblikovanja historijskog mozaika od dijelova slika memoriranih u arhivima,
bibliotekama i sjeanjima, obavezuje na originalne, inovativne, pristupe
i postupke razmiljanja i pisanja. Dr. Boris Nilevi bio je amalgam tradicionalizma i modernizma. Prema mojim uvidima, imao je potencijal da
razvije vlastitu filosofiju historije. Uspio je ostaviti njene iskre u nekim
od svojih radova. Bio je spreman rjeavati (ne samo historiografske)
probleme, ali u zenitu ivota prenesen je izvan poimanja ovoga svijeta. Umro je ostavljajui iza sebe, kao svi ljudi, poneko sjeanje i dokumentirani trag postojanja. Trajnije naslijee njegovih najboljih rasprava
i ogleda ivjee kroz ovo, jedva prohodalo, stoljee. Novoj/naprednoj
historiografiji, sloenijoj u izvedbi, razumljivijom i vanijom za publiku, prirodno sraslom sa ivotom, prinosim Borisov portret, kakvog sam
odlomio od zaborava. Kasnije u u Dodatku: Prilozi utemeljenju nove/
napredne historiografije, predloiti neke od mojih izuma, originalnih i
inovativnih historiografskih alata koji e, nadam se, pomoi prelasku iz
domene formalne na viu, razvijeniju, razinu historiografije.
Kljune rijei: Dr. Boris Nilevi, historiografski teatar, Terencijeva
prizma, autorski aksiom, Borisov zakon, priroda zvaninih publikacija, prtljag formalne historiografije, putokazi prema novoj/naprednoj
historiografiji.
245
Muhidin Pelesi,
*
Historiaru, koji je sada iza ugla vremena
*
Autor mora ovo sada kazati publici, jer kasnije nee biti primjereno. Zato, i emu, inovacija nazvana Historiografski teatar? Zato to, u ovom sluaju, prilika daje jak razlog pravu novog oblika historiografskog saopavanja
da pokua preivjeti, do slijedee izvedbe. Publika e, ako se frknuvi ne razie, upoznati i druge nove sadraje, kada osjeti strujanja injenica autorovim
umom i duom koja drugima preputa, ako oni to hoe. Sjeam se: Doba velike opsade Sarajeva osvijetlilo je sve vrijedne uspomene dotada i otada. Neke
od njih bit e ovdje spomenute.
Vrijeme/vremena su zagonetka. Ne poznajemo dovoljno njegova/njihova
svojstva. Historiari se prema vlastitom izboru, po osjeaju dunosti, hrvu sa
vremenom i gube. Kao i ljudski rod i cjelina postojanja. Moni medij, vrijeme, bitno utjee na sva strujanja i oblike trajanja. Zato i ovdje mora biti na
prvome mjestu.
Cijelim trajanjem njihovih ivota, panju ljudi zarobljava mjesto radnje.
Bljetava materija, pridravana svojom odraslijom tamnom sestrom, daju
oblik ivotu kojemu su i tamniari.
Lica/nalija i njihovi suodnosi, u uzburkanom realnom svijetu koji, istovremeno, razvlai nau svijest u vie pravaca, kao i njihovi unutarnji, duboko
lini, ivoti (koliko se mogu rekonstruirati i opisati) jesu bitni sukreatori radnje koje smo kao ljudski rod na povrini, ipak, svjesni.
Prolog je tu da se pripremimo za prolazak glavnog lika i saputnika ove
drame.
*
Vrijeme
*
Linearne 1987.-1999. godine i sve preivljene dimenzije vremenskog usporavanja, prividnog stajanja i ubrzanja kroz doivljaje pojedinca i grupa.
246
Muhidin Pelesi,
*
Mjesto radnje
*
Sarajevo kao osporeni glavni grad ratom osakaene bosanskohercegovake drutvene mree.
*
Lica
Spomenuta i sva preostala.
*
Prolog
*
Znaaj svakog pojedinca mjeri se tragovima koji preostanu. Boris Nilevi
nije hodao uzalud ovom osporavanom zemljom, nedovoljno poznate, slabo
priznate, historije otro suprotstavljenih tumaenja veine njenih stanovnika,
kao i onih u susjednim zemljama. Jedna od najbitnijih osobenosti njegove prirode bila je, gotovo religijska, predanost istraivanjima historije Bosne i Hercegovine, drugih junoslavenskih zemalja i njihovih naroda. Duom je utio
tu, kako mu se predstavljalo, sudbinsku povezanost, upuenost i prepletenost
historijskog naslijea zemalja i njihovih naroda, uukanih u okvir Jugoslavije.
Ljudskost, znanstvenost, religioznost, patriotizam bili su jaki sadraji njegove
slojevite linosti, koju su drali na okupu i u ravnotei. Ti sadraji nisu popustili: snaga mu je bila istroena ratnim i postratnim naprezanjima i stresovima.
Neki od ivotnih tokova jae su kolali njegovim biem, intenzivnije vibrirali i
bre su izlili snagu iz njega. Svijea njegovog trajanja zapucketala je, pred kraj,
pojaanim sjajem i, onda, se ugasila.
Pria o Borisu okuplja oko sebe i prie o mnogim ljudima, u ijim se varijacijama ljudskosti moemo prepoznati. Boris je, kako je ve kazano, bio
kompleksna linost. Govor i pisanje o njemu zahtijevaju slojevite, ali jasne
pristupe. U izgovorenim i napisanim reenicama mi smo, konano, svi skupa
mrtvi i ivi zajedno. Samo tako, i tada, prihvaamo biti dio Cjeline. Koje
li nezrele gordosti. Mi, u Bosni i Hercegovini, i danas poteko prepoznajemo
i priznajemo autorske i ljudske kvalitete posebno onima iz vlastite radne
okoline, dok su jo ivi. Kada to, naknadno, uradimo poesto i taj napor vie
247
Muhidin Pelesi,
kazuje neto o nama, prije nego o subjektu i temi, zbog kojih smo se, nekako
i kako god, okupili. Svako od nas uradio je to je, i kako je, znao: u biti, to je
tanak sloj namaza ivota po kruhu historije. Trebamo postii vedrinu due i
slobodu duha da budemo korisni ovjeanstvu i lino sretni. Drugaije i nije
mogue upoznati raznovrsnost vrijednosti svijeta. Razvedrite se. Barem pokuajte. Dopustite tjeskobi da izvjetri iz vas. Jasnije ete vidjeti Vae mogunosti. Osmjehnite se susjedu u teatru. Prepoznajte se u nekome od likova i
situacija na sceni i okolo nje. Niste sami. Nikada niste ni bili sami. Autoru/
naratoru draga je publika koja je danas dola, a bit e mu draga i kada ode svojim poslovima. Do slijedee prilike novog susreta u historiografskom teatru?
Ali, neka se prvo odri najavljena predstava.
Reflektor se gasi. Narator se stapa sa tamnom scenom. Onda, svjetla oblivaju pozornicu od priguenog do jasnog. Zavjesa uranja navie. Vidimo:
usred Sarajeva Boris...

*
inovi upleteni u jedan
*
Upoznao sam ga u Institutu za istoriju u Sarajevu poetkom januara 1987.
godine. Isti dan sjedili smo u oblinjoj kafani i dugo razgovarali o historiografiji i historiarima; znai o svemu i svaemu. Bio je zanimljiv i duhovit
sugovornik. Primijetio sam da je, za uivanjem i zanimanjem, upijao prisustvo
i drugih prisutnih gostiju. Ljudima nije bio stranac. U trinaest godina viali
smo se, i razgovarali, kad smo mogli i kada je trebalo. Dijelovi nekih od tih
razgovora doslovce su citirani, a drugi su prilino vjeran opis kazanog. Na
isti nain ugraene su u ovaj tekst injenice, i sjeanje na njih, iz susreta sa
drugim ljudima. Potvreno je iskustvom historije, da je jedno od najjadnijih
stanja koje moe zadesiti pojedinca, ili grupu ljudi, biti balkanska manjina.
Boris Nilevi pripadao je izrazitoj manjini cjeline ljudske vrste. Bio je intelektualac. ta je taj status donio njemu, u njegovom vremenu? ini se, uglavnom,
muku. Sa ljudima i njima slinim stvorenjima; posebno sa ovom na drugom
mjestu spomenutom mnoinom, iji pripadnici esto posjeduju destruktivne
znaajke i koji njihove line frustracije, i nedostatke, pokuavaju nadomjestiti maltretiranjem i omalovaavanjem drugoga, i drugaijega, nego to su oni
sami. Radi se o fenomenu sukobljavanja aktualnih tzv. elita sa intelektualcem,
248
Muhidin Pelesi,
grupe protiv pojedinca, kakofonije gomile protiv delikatne line melodije.

Kao i toliki drugi prije njega, Boris je platio punu cijenu suoavanja jasnog
glasa usamljenika sa grmljavinom mnotva. Potonuo je kroz ovaj uskovitlani
svijet, ali ostavio je vidan trag o svome postojanju. To uspiju, odista, rijetki pa
se moe ustvrditi, da on nije gluho izgubio u tom velianstvenom obaranju
ruke sa ivotom. Zato je to tako? Zbog toga to ga se mi sjeamo. Ali, sada
ostavljamo trag, trajniji od sjeanja, koji emo u formi zapisa poslati prema
neizvjesnoj budunosti. Tako emo potvrditi da smo danas bili ovdje i govorili
o naem kolegi i prijatelju.
Sigurno jeste: potovao je vrijednosti ove zemlje. Kada je shvatio da su
se pokrenule snage posveene unitenju ljudskosti gotovo se skamenio od
uasa. Njegova pozicija pojedinca rijeenog da se odupre ovinistikom potopu postala je uoljiva i prepoznatljiva, onome ko je to htio primijetiti. Neki
su pogreno protumaili njegovo prihvatanje injenice izbornog rezultata iz
1990. godine, u vrijeme kratkotrajne blagoglagoljivosti i neiskrene suradnje
nacionalistikih politikih stranaka, kao oslanjanje samo na srpsku politiku
kartu. A radilo se o tome, da mu srpski ovinisti (od kojih su se neki zaklonili
maskom mirnih nacionalista) nikad nisu oprostili to to se nije svrstao na
njihovu stranu: obiljeili su ga kao otpadnika i izdajnika i javno su ga napadali jo prije rata. ovinistima iz drugih naroda smetao je takav, kakav je bio.
Osjeao je te pritiske i, kako je mogao, nosio se sa njima. Kako god, uivao je
podrku i pomo veine uposlenika Instituta za istoriju, kao i ljudi od duha i
kulture u njegovom opsaenom gradu. Bio je jedan od prepoznatljivih i vanih linosti prekretne decenije moderne historije Bosne i Hercegovine. To je,
osmijehom sudbine, bila zadnja decenija njegovog ivota.
Nisu svi ljudi koje je susretao bili dobronamjerni. Neki od takvih nisu ga,
ni u ratu niti poslije njegovog zavretka, prestali opsjedati i dodijavati mu. Bili
su to neki od lokalnih mitomana i skribomana koji su pokuavali, Borisu i Institutu, podvaliti kukavije jaje njihovog neznanstvenog stava. On ih je odbijao, esto i grubo (ovisnu o pritisku nasrtljivca). Oni bi odlazili i, kasnije, dugo
i uporno istovarali po gradu bijedu njihovih neuspjeha. Svata je Boris morao
izdrati i otrpjeti. Kao i Institut. Nije bilo jednostavno biti Srbin i direktor
u Doba velike opsade.1 Neko vrijeme mislio sam, da se radilo o Borisovom
Na moju, gore spomenutu, tvrdnju reagirao je, izvan katedre, akademik Devad Juzbai
spomenuvi, da je dr. Boris Nilevi kao Srbin bio izabran za direktora Instituta. Akademik
1
249
Muhidin Pelesi,
umiljaju, kada je govorio o nekim od takvih neugoda, koje je duboko i teko

doivljavao. Sve dok, jednom prilikom, nisam svjedoio udnom dogaaju.
Taj ininjer je hitro, bez kucanja, provirio kroz jedva otvorena vrata. Kada je
vidio, da Boris nije sam u kancelariji, zatreptao je sitnim oicama kao mi iz
brana. Nestao je bre nego se pojavio. Vidi, kazao je Boris, opet je doao da
me poduava kako treba tumaiti istoriju Bosne i da me presliava ta mislim
o kojeemu. Pogledaj, ta se dogaa, nastavio je. Jo malo, pa emo, ako preivimo, pisati istoriju od Noja do AVNOJ-a prema sjeanju ovih podrumaa
i pobjegulja. Sve oni znaju i mogu. Sve. Strano! Strano!, zavapio je. Odmah
poslije zavretka rata, taj, samo na izgled, smueni ininjer-demokrata poeo
se pokazivati u prvim redovima jedne vladine, pa onda i kod druge opozicione, politike stranke. Onda ga je nestalo sa televizijskog ekrana. Nije trebao ni
vladi, niti opoziciji. Ime sam mu davno zaboravio. Boris se grozio osoba koje
su uvjerenja birale prema principu line, a ne drutvene, koristi. On je, kao
intelektualac, prezirao mnogobrojniju, prevrtljivu, inteligenciju.
Ponekad je, u razgovoru, sjeajui se u ratno doba predratnih zgoda i
nezgoda, spomenuo karakteristine detalje o naravima vremena, u kojemu
su se ogledale linosti starije generacije naih profesora. Kada ga je profesor
osmanske historije, dr. Milan Vasi, koji je smatran umjerenim srpskim nacionalistom, uoi rata podsmjeljivo pitao: ta e biti sa Vama, kada mi umremo?
Boris mu je brzo odvratio: Citirat emo Vas, profesore. Citirat emo Vas. Kao
gradsko dijete, nikad se nije mogao dovoljno nauditi, kako to da univerzitetski profesori koji nisu roeni, ali jesu ostarili u Sarajevu, nikako nisu uspjeli da
se, nainom ivota, dovoljno priblie ovome gradu i njegovim ljudima. Spomenuo je, da je vidio akademika Milorada Ekmeia, sa jo dvojicom okorjelijih ovinistikih perjanica, kako nezgrapnim koracima premjeravaju neku
sarajevsku ulicu i kako su mu, odjednom, nestali iz vidokruga. Nije bila velika
guva. Nevjerovatno, prokomentirao je, kao da su umska bia.
S druge strane gledajui, udio se ili se slagao sa reakcijama ljudi (neki
od njih bili su historiari) u iji je intelekt i potenje tada imao povjerenje.
Prvih mjeseci rata, posebno, u nekim prilikama i kasnije, splet ulica u strogom centru grada bio je svojevrsna sarajevska pokretna agora. Ljudi su tu
Juzbai je, u aru vlastitog produenog nastupa, odlazei prema svojoj stolici u dvorani, propustio primijetiti da su se oba dogaanja, o ijoj bi se prirodi moglo debatirati, odvijala na dva
razliita vremenska podioka unutar skale lokalne historije.
250
Muhidin Pelesi,
razmjenjivali informacije, pitali su i dobijali odgovore, predlagali poneto, ak

donosili odluke koje su sprovoene na primjerenom nivou odbrane i uprave.
To je kasnije prestalo; zvanine institucije poele su, kako-tako, davati uvjerljivije znakove o svome djelovanju. Tako je prof. dr. Rade Petrovi, poslije jedne
velikosrpske artiljerijske kanonade po sarajevskim ljudima i zgradama naglas
psovao i pitao se: ta je ovo? Neko od njegovih susjeda dobacio mu je: Rat, profesore! Rat! Akademik Avdo Sueska revoltirao se, takoer, na ulici u vrijeme
slinog granatiranja Sarajeva, upitom nekog priglupog, zabrinutog lokalnog
politiara, ije ime nisam u toj guvi ni upamtio: ta se ovo dogaa? Akademik
Sueska mu je otro odgovorio: Sve je to u knjigama napisano, ali Vi neete da
itate! Eto! Boris je, u takvim neprilikama, utke gledao u granatama izrovani
asfalt. Nije se udio ljudskoj naivnosti, neznanju i strahu, nego injenicama,
da su takva pitanja bila postavljena. Primijetio sam da je Boris odobravao ovakav Sueskin stav, nasuprot predstavnicima vlasti koji bi da vladaju, a da nita
ne znaju. Boris je osjeao odbojnost, ak gotovo fiziku odvratnost, prema
nesposobnim ljudima koji su se zalijepili za vlast kao muhe na ljepilo. Bojao
se takvih jer je imao nekoliko neugodnih iskustava sa bahatim politikim sektaima u nesigurno ratno vrijeme. Ponekad mi se ini kao da sam u dvostrukoj
opsadi. Gore, na brdima, Radovan diriguje topovskim ravnanjem grada. Ovi,
ovdje, iz nae vlasti nekad nas gledaju tako, kao da jesmo sravnjeni sa zemljom,
kazao je jedne prilike kada nije uspio dobiti pomo za Institut. Raspoloenje mu se kasnije popravilo, kada je uz pomo poznanika doao do kulturnijeg vladinog inovnika koji je razumio znaaj Instituta. Taj je pomogao da se
razrijee neki institutski problemi, gotovo se saalivi gledajui kratki spisak
skromnih Borisovih oekivanja.
Tokom tih 1990-ih godina, u vrijeme Rata za nezavisnost Bosne i Hercegovine i prvi par godina poslije njegovog prekida, svjedoio sam mogunostima razumijevanja, uzajamne solidarnosti i prihvatanja identinih stavova
izmeu predstavnika, kako su nas demokratski izabrane vlasti ubjeivale,
nepomirljivih politikih protivnika. Bili su to susreti srodnih dua. Obojica
su bili realizirani pobunjenici a, u spomenuto vrijeme, smatrani su, od strane
vlasti, nevanim ljudima. Jedan je bio Ismet Pelesi, Titov partizan, komunista
i moj otac. Drugi je bio graanski orijentiran dr. Boris Nilevi i moj direktor.
Ba su se znali dobro ispriati. Paljivo su sluali jedan drugoga, bez prekidanja i upadica. Gledali su se u oi, smijeili jedan drugome i klimali glavama
na tankim vratovima. Mravi a nekako postojani, kao da ih je vrijeme zaboraHistorijska traganja Historical searches
251
Muhidin Pelesi,
vilo. Ja sam, uglavnom, sluao to su govorili. Pamtio sam i, kasnije, poneto

zapisao. Stekao sam ubjeenje da su u vlasti i opoziciji, uglavnom, osobe
nespremne za dijalog i zajednike poduhvate. Tu su politika ubjeenja bila
vie alibi za neslaganje, nego poetna pozicija za uspostavu i odravanje dinamike rjeavanja politikih i drutvenih problema. Moj otac je tvrdio, da je,
vojniki, Armiji Republike Bosne i Hercegovine tee nego to je bilo Titinim
partizanima. Rezonirao je ovako: Zatvoreni smo u nekoliko kazana. Ako se ne
probijemo iz njih, neemo moi osloboditi zemlju. Takoer, bio je ubijeen da
su politiki faktori nedorasli velikim izazovima odbrane, ak samog opstanka bosanskohercegovake drave i drutva. Nove politike i vojne vlasti nisu
posluale jo mjerodavnije savjete, i preciznije prijedloge, iskusnih Titovih generala. Ali, nova vlast Bosne i Hercegovine nije propustila drastino smanjiti
jugoslavenske vojne mirovine, i tako obezvrijeene ratom i njegovim tekim
posljedicama. Uprkos tadanjoj retorici vlade, tu odluku jo i danas promatraju u dijelu javnosti kao ideoloki revanizam. Otac i Boris su se sloili, da
je poetkom rata bosanskohercegovaka vlada propustila vie prilika da stekne ugled kao narodna vlast. Izostanak primjernog, strogog, kanjavanja
posebno ratnih zloinaca, veleizdajnika, krupnih kriminalaca, korupcionaa,
nesposobnih civilnih i vojnih zvaninika, zbog kojih su stradali mnogi civili i
vojnici, potkopae oslobodilaki rat. Ako preivimo, kazao je moj otac Borisu,
pred sami kraj rata, eto nam stranih bogataa koji e, zajedno sa ovim naim
ratnim profiterima, jeftino kupiti sve ega se doepaju. Nije ovo ona velika drava koja je uvala narodno blago. Boris je odvratio: Ako bude togod priblino
tome, eto nas u neemu nalik na srednji vijek, plus duniko ropstvo. Izgleda mi
da velike sile nee dopustiti da skroz propadnemo, ali dugo emo ivjeti sirotinjski. Obojica su doivjeli da se uvjere koliko su, na njihovu alost, bili u pravu.
Svi smo bili uzdrmani ratnim strahotama. Pridravali smo se za zidove
stvarnosti, koji su se zaljuljali u opasnom dobu. Poslije poetne zgroenosti
uasnim dogaajima i vrtloenja elementarnih strahova, Boris se sabrao i profunkcionirao kao uspjean ratni direktor Instituta. U dobu tekih iskuenja
neki ljudi umiju pokazati visoke kvalitete. Drugi pokau vjetinu prilagoavanja i, za vrijeme trajanja opasnosti, uglavnom uspjeno prikrivaju svoje nedostatke. Meu nama je bilo predstavnika obje ove vrste uz, naravno, prisutne
varijacije. Neki od nas pokazali su se onakvima kakvi jesu i prije bili, drugi
su nadrasli svoje poznate mogunosti, trei su nekako drali prikljuak na
kolonu u pokretu... Funkcioniralo je. to smo zamislili uraditi, bilo je urae252
Muhidin Pelesi,
no. Rezultati nekih naih, zajednikih, znanstvenih poduhvata dugo nee biti
prevazieni. Neke rezultate ve smo prevazili, ali zbog toga i postoji znanost.
Prema vani smo djelovali kao prilino vrsta ekipa. Opasnost je porodila novu
solidarnost, razumijevanje, suosjeanje i kreativnu suradnju.2 Prema rijeima
nekih svjedoka, izgledali smo kao prekaljena grupa veterana, pripravna na
sve izazove.3 Velika pria o tom vremenu tek treba biti ispriana. Boris je bio
vjernik. Pravoslavac. To mu je, vidjelo se, pomagalo da izdri, i istrpi, Veliku
opsadu Sarajeva. Suzdravao se kada je, i koliko god je, mogao. Nije mu bilo
strano naljutiti se, kao ni priznati da je pogrijeio i ispriati se. Ne uvijek, ali
tako neto nije bila rijetkost. Neki mu nisu oprostili, i dugo su pamtili, zato to
ih je kvalificirao kao lafrok dokoliare i lafrok dame koje je u svome umu premjestio u predvorje znanosti ni centimetar dalje u posveene odaje. U ovome
sluaju nije bio sasvim u pravu, ali su se neke osobe osjeale kao kolateralna
teta. Mogao je nekako osjetiti u kome e, kad-tad, nacionalizam eskalirati
prema ovinizmu. U nekoliko sluajeva bio je potpuno u pravu.4 Nije se to
2
Znanstvene i druge drutvene institucije moraju uvijek njegovati ove vrijednosti. Osim toga,
moraju podii standarde njihovih pojedinanih i kolektivnih postignua. Aktiviranjem faktora dodatnog ubrzanja realiziraemo postupak evidentiranja kreativnog potencijala. Tako
emo doi do reda veliina, upotrebljivih za planiranje znanstvenog i drutvenog razvoja, na
razliitim nivoima. Konano emo razdvojiti razliite elemente: kreativne/znanstveno korisne ( + 1 ) od formalnih/znanstveno prevazienih. Tek tada znanstvena ili drutvena institucija, bilo kojeg nivoa, moe imati realnu predstavu o vlastitom znaaju. Poslije toga, moe planirati a ne izmatati mogunosti za budunost. Jedna od posljedica takvog zahvatanja u stvarnost problema, bit e povean interes autentinih talenata za znanstveni, istraivaki, i drugi
drutveni rad. Tako e se otvoriti nove mogunosti dostizanja visokih standarda izvrsnosti.
Upornim, kontinuiranim radom domae znanstvene, i druge, institucije mogu zasluiti svoju
kreativniju budunost na kontinentalnoj mapi. Regionalna kvaka (RK) pouava da, prethodno, moramo iscrpiti regionalne mogunosti suradnje. Bitnije i jae od toga, uzimajui u
obzir puni kapacitet RK: Umnoeni faktori lokalnog i regionalnog onemoguavanja i zadravanja nee se razrijeiti lokalnim (L) i regionalnim standardima(R). Kljuna je primjena planetarnih znanstvenih standarda (E). Znanstveni i drutveni problemi rjeavat e
se sinhronijom zbira: L + R + (E + 1). To je tek Prvi princip hlaenja regionalne krize...
3
Nai znanstveni poduhvati iz ratnoga doba 1992.-1995. godine trebali su biti ugaoni kamen
novoga/naprednog Instituta, kojega smo mogli izgraditi u umu, prije nego to ga materijaliziramo velikim istraivakim i izdavakim projektima. U stvarnosti, bio je to labui pjev,
tek probuenog, drugaijeg Instituta. Mali, uskogrudi interesi i ilavi provincijalizam rasuli
su planove i nade da se u 1990-im izgrade temelji nove historiografije u Bosni i Hercegovini.
4
Polustoljetne zgode i nezgode uposlenika skuene u knjigu Institutske prie realnije su nego
zbirka slubenih izvjetaja o radu i slubene, prigodne, publikacije.
253
Muhidin Pelesi,
odnosilo samo na neke mlae kolege, ili poznanike. Tako ga je jedan, smatrali
smo dotada, zreo i stabilan stariji kolega sablaznio eskapadom: Srbi su dugo
zagoravali moj lini ivot. ak su onemoguavali i usporavali moj profesionalni
razvoj. Lelek i japajakanje tog nesretnika uli su se neko vrijeme kroz odkrinuta vrata. Kada se taj ispraznio, i umorio, odluno je izaao i, suhom frazom,
izlizanom od dugotrajnog demagokog habanja lanog internacionaliste, jedva pozdravio kolege koji su, kod Borisove sekretarice, ekali svoj red da zavre
neki posao. Galamdija je otiao uzdignute glave, kao da malo prije toga nije
rekao nita neprilino.5 uli smo, rekli smo skoro uglas. Ah, ta ete? Tako vam
je to, odvratio nam je. Pokrenuo se i on da rjeava nacionalno pitanje. Malo
nam je naoruanih strunjaka. E, svata!
Priao je, kasnije, prezrivo se osmjehujui (taj njegov osmijeh znao je uzdrmati neke ljude), kako su mu jednom prilikom uredniko-lektorskim zahvatima toliko, naopako, izmijenili tekst i njegovo autorsko znaenje da ga on
nije mogao ni prepoznati, niti prihvatiti, kao rezultat svoga rada. To je nazivao
uredniko-lektorskim amaterizmom ak i uredniko-lektorskim terorizmom.
Mjera njegovog urednikog umijea bili su Prilozi Instituta za istoriju, broj 27,
koji i danas imaju posebno mjesto u lepezi institutskih publikacija. Kada je komentirao taj broj Priloga kazao je, da je priblino jedna estina obima asopisa
opasna gornja granica za rubriku Prikazi i osvrt. Zalagao se, da se vie panje
posveti pisanju osvrta u kojima se pokazuje britkost i jasnoa autorskog uma.
Razmatrao je mogunost da se u Prilozima i u Godinjaku Drutva istoriara
Bosne i Hercegovine (kada taj asopis bude nastavio izlaziti) pokrene nova,
obimnija, rubrika koju je nazvao Vjebanka. Tu bi ljudi koji su tek uli u
predvorje znanosti, kako je govorio, uvjebavali historiografsko razmiljanje i
pisanje. Oni koji izdre, i dokau se, preli bi u rubrike u kojima su publicirani
zreliji radovi. Boris je ozbiljno razmiljao da neke, samo po godinama zrele
kolege, privremeno usmjeri u Vjebanku da, kako se izrazio, bolje utvrde gradivo. Nije tedio nekompetentne pa ih je, vremenom, sve okrenuo protiv sebe
i tako, ne htijui, pomogao da ojaa front protiv njega, prilino usamljenog.
Njegov stav bio je: Nije vano ono ta ljudi priaju. Vano je ta si napisao. Tako
5
Godinama e od toga kolege ovisiti donoenje vanih odluka u znanstvenim poslovima.

Nije prestao sebe smatrati kulturnim ovjekom. Ime mu nisam zaboravio, samo ga ne spominjem. Toliko se upinjao da ga prihvate kao kultivirano gradsko eljade a tako je malo od tog
privida ostalo.
254
Muhidin Pelesi,
se branio od nekih zlonamjernih, poslijeratnih, govorkanja. Nije posjedovao

ono famozno lukavstvo uma, kako je nazivao dvolinost kod podmuklih
snalaljivaca, koji e za javnost biti ono to ona oekuje od njih ali e, uvijek
i svugdje, gledati samo svoja lina posla. Da je Boris bio takav lukavac, on bi
se zatitio bedemom sigurnosti od vlasti zatienog uglednika manjine za
pokaz radoznalcima iz inozemstva.
Nije bio sebian niti ga je morila zavist. Nije onemoguavao kolegicama
i kolegama da se istaknu, niti je preutkivao njihov znaaj pred drugim ljudima. Bio je armantan, okretan i iskren kada je, svoje kolegice i kolege, u ratu i
poslije njega, upoznavao sa inozemnim profesorima i istraivaima. Zainteresirane strance iscrpno je informirao o znaaju tema koje rade (ili planiraju da
urade), te o radovima koje su publicirali. Neki su tada bili, ak, prehvaljeni pa
se i danas hvale spominjui Borisovu dobronamjernu, gotovo poetsku, matariju kao potvrdu o, navodnom, kvalitetu. Ali, ni to dobro nisu, nikada, dobrotom vratili. Boris je, takoer, znao za neke sluajeve sebinih, podmuklih i
neprofesionalnih ometanja kontakata zainteresiranih inozemnih sa domaim
uenjacima. Dogaalo se da su kontakti i, eventualne, mogunosti suradnje
propadali zbog organiziranih smetnji i kampanje onemoguavanja uposlenika pojedinih znanstvenih institucija, koji nisu ni bili planirani za, eventualne, istraivake kontakte i projekte. Osjeajui novu vrstu sigurnosti u sebe,
kojom su neki od tih stranaca zraili, uz nenametljivu pristojnost, Boris ih je
paljivo promatrao. Poslije odlaska jedne grupe stranih profesora, Boris je,
oputeno i dobronamjerno, iznio svoj osnovni utisak: Nisu ni talentovaniji,
ni pametniji od nas. Nae trenutno zaostajanje moemo kasnije nadoknaditi.
Sada je vano da se ne konzerviramo pod ovim stranim ratnim pritiskom. Prvo
moramo preivjeti. Vrijeme, ratno i postratno, prolazilo je a ljudi su, nekada
mjesecima kasnije, saznali da se neko vaan interesirao za njihov rad. U meuvremenu su drugi, politikim vezama, popunjavali radna mjesta i dobijali
projekte. Boris je jedan takav sluaj, valjda prepunjen jadom, prokomentirao: Zna, on ne vjeruje... Pitao sam: Nije vjernik? Kratko je utao i tiho, ali
odluno, odvratio: On ne vjeruje ni da e sutra svanuti dan. Valjda misli da ga
ljudi nikad nee pitati ta je uradio. Dali smo previe prostora ovim avlijanerima. Ne bi ih ni vezane ostavio ispred predvorja znanosti. Runo. Tuno. ovjek
snuje a Bog odreuje. Tako je, prema Borisu, bio uspostavljen circulus vitiosus
reimskih paraznanstvenika. Teko mu je padalo to je meu njima vidio ljude,
koji su mu jo bili dragi ali kojima je prestao vjerovati.
255
Muhidin Pelesi,
Promatrao je kako naglo rastu line ambicije kod nekih njegovih kolegica
i kolega. Ali, u ratnom i postratnom drutvu razlabavljenih korjena, ambicije
su porasle i onima, koji su se odavno, prije rata, savijali pod teretom nezasluene drutvene panje. Svjestan esto nakaradnih posljedica sloma bosanskohercegovakog drutva, Boris se poesto nemono smijuljio, slijeui ramenima i palei novu cigaretu. Zna, kazao je jednom, ima naih kolega koji
ee itaju novine nego knjige. Jedni se nadaju da ih neko spomene, a drugi da
im se to ne desi. Pitao sam: Zato? Odvratio je: Ovi, prvi, misle da vrijede vie
a oni, drugi, se neega boje. Neto kriju. ta li? Neki politiki praktiniji, ali
duhovno prazniji likovi, iskoristili su i povoljno unovili znaajno manji drutveni angaman od onoga kakav je pokazao Boris 1992.-1995. godine. Njemu
su takva ponaanja bila odbojna. Boris je i na prvim poslijeratnim izborima
pokazao herojski primjer patriotizma prema Bosni i Hercegovini i Sarajevu.
Angairao se u maloj politikoj stranci koja se, gotovo zauujue jasno i glasno, suprotstavljala svakom ovinizmu i separaciji a za jedinstvo i solidarnost
svih graana Bosne i Hercegovine. Ali, formalizam novog doba nije vidio
Borisa na tako odgovornoj funkciji. Boris bi, svakako, oputeno prihvatio
prijateljsko ubjeivanje da dobrovoljno napusti funkciju direktora, da je to
toga dolo. Brzopletost nekoliko uposlenika koji su se, voeni vlastitom unutarnjom dinamikom, ambicijama, planovima i oekivanjima, poneto preigrali i precijenili svoje snage u predvianju moguih posljedica, klasificirana je u
dijelu sarajevske i bosanskohercegovake znanstvene i kulturne javnosti kao
puistika. Nekim uposlenicima Instituta i danas se, neopravdano, prebacuje
uee u de facto smjenjivanju direktora. Preovlaujue raspoloenje u Institutu bilo je, najblae kazano, da je teret funkcije postao preteak Borisu. U
Borisovom potiskivanju sa direktorske stolice nisu uestvovali svi uposlenici.
Najplastinije je to izrazila jedna njegova kolegica iz Instituta koja se, takoer,
nije slagala sa nainom postavljanja novog direktora: Boris je oekivao da mu
se, jasno i glasno, kae da se umorio od direktorske funkcije. Uvjerili smo se,
vie puta, da su neki rukovodioci iz drugih institucija htjeli imati posla sa direktorom koji nema bradu staru nekoliko dana i koji, svakodnevno, vezuje kravatu.
Boris je znao za to. Ali, smatrao je da je zasluio da se cijela ta stvar obavi sa
stilom. Nita vie. Nita manje.
Odsustvo paljivog, makar iskrenijeg kolegijalnog, odnosa ili neke vrste
jasnije najave njegovog planiranog pomjeranja zatekli su Borisa. Porazilo ga je
to nepotivanje osnovnog, kako je kazao, arijskog i graanskog reda. To ga je
256
Muhidin Pelesi,
vie ustrailo, nego to ga je revoltiralo. Nikada vie nije bio onakav, kakvoga
smo ga ranije poznavali. Bez obzira na dobre namjere, i za Borisa i za Institut,
koje su, realno, bile ukalkulirane u cijelu tu stvar, teta je bila napravljena.
Institut i Boris krenuli su, svako svojim putem, a da dijalogom nisu postigli
katarzu.6
I dok je on bjeao od njih, neki su u Institutu evidentirali, kroz zvaninu
arhivu, priicu o, navodnom, poznatom Borisovom odnosu prema radu. To
se moe razumjeti tako, da su novi upravni krugovi doivljavali Borisa kao
problem. Postao je enigma koju nisu bili u stanju rijeiti. To ih je prilino ivciralo. Njemu je prestalo smetati gotovo sve to je njih ivciralo. Nisu ga vie
zanimali. Jo od majine smrti, Boris nije uspijevao skrasiti se u svome domu,
za kojega je znao kazati: Kua je moje svetilite. Moj lini hram. Nije trpio samou. Nad njim se, kao zla kob, nadvila slutnja da nee nadivjeti godine
svoga pokojnog oca. Traio je lijeka svojoj dui. Traio je zamjenu za njegov
ispranjeni dom. Odan unuk i sin, nije pronaao vrijeme za svoj ivot. Nije uz
sebe zadrao enu iji bi ivot podupirao njegov. Proivio je svoje vrijeme sa
porodinim uspomenama, u sjenci mrtvih: bake, majke i oca. Boris je nastavio
ivjeti, uglavnom, u njegovom novom svijetu, kod Olive. Tamonje trajanje
bilo je protkano poetikama, situacijama, tegobama i uasima prepletenih levijatana realnog i nadrealnog. Ponekad sporije, ili bre, tako ispreturano dotrajavanje odmotavalo se, pa se opet zamotavalo, u brojne groteskne oblike.7
Unutar tih pranjavih zidova vladala su drugaija pravila. Postojanje i vrijeme
razlikovali su se kod Olive njihovim ritmovima od, naizgled, svakodnevnog
Sarajeva koje je egzistiralo tek nekoliko metara dalje iza kunog zida. Udaljenost se umnoavala tako brzo, da su se neki povremeni posjetioci, postepeno, uobiajili i, zamalo naselili kod Olive. Tako je to mjesto, ubrzo, preraslo u
status neslubene kolonije odmetnutih, mirnih, visokointeligentnih Sarajlija.
6
Historiari mogu javno zaplakati. Katarza je bila rije-okida koja je mene savila u osjeajniju polovicu i navela da se rasplaem pred publikom. Plakao sam zbog svih nas, kakvi smo
bili. Kakvi smo postali?
7
Kada sam samo naznaio jednu kombinaciju meudejstava, od razliitih sastojaka, u mikrokosmosu kod Olive, iz prvih redova uo sam uzdah nevjerice. Ljudi malo znaju o ivotima,
drugaijim od svoga. Kao da se boje prava na razvijanje drugaijih, vlastitih, oblika osjeajnosti i razmiljanja. esto brzopleto prihvataju izvjesnost pogrenog izbora, ne provjeravajui
druge mogunosti. I to me je, izmeu ostalog, usmjerilo prema provedbi testa koji sam naslovio kao Terencijeva prizma (Vidi: Dodatak).
257
Muhidin Pelesi,
U poetku magina ifra, pa gotovo sinonim za mitsko utoite neprilagoenih sve ubrzanijem, i promjenjivijem, okruenju - u oima upuenijeg
dijela javnosti kod Olive je smatran za lokalni pandemonij. To to se zvalo kod
Olive bilo je zadnja prea i predzadnja pota koja je iscijedila zadnje kapi vitalnosti iz nekoliko pripadnika jedva preostalih lanova graanskih porodica
iz ranijeg vakta. Ti su ljudi prolazili kroz ubrzane stadije promjena. Kao vrbe:
od alosne do obamrle, dok ih nije potkopala i sruila rijeka vremena. Novo
doba prelo je preko njih razarajuim udarom koji nisu mogli nadivjeti. Tankoutni i pomirljivi nisu imali anse nasuprot zidovima uspomena koji su ih
zatrpali. Tom orfikom mjestu, iza svakodnevnoga svijeta, pristupali su dobrovoljno. Poslije izvrenog izbora, zapoinjalo je ubrzano putovanje lanova
toga drutva slinih prema kraju ivota, uz koji su leima prijanjali bjeei od
nerazumne tame a kojega su se, istovremeno, neobjanjivo bojali. Stanje u njihovim duama bilo je usporedivo sa vizijom autodestrukcije suncokreta koji
se, nou, brzo i uporno okretao prema istoku i zapadu, u nadi da e ga ugrijati
sunce. Iscijeen tim nemoguim poduhvatom suncokret je umro, asak uoi
svitanja. U tami. Sam. Ali, prije toga, Boris i njegova sabraa, ponekad su, gotovo blaeno, utili varijacije strujanja ivota, unutar njihovih linih realnosti,
viestruko prelomljenih kroz nizove ogledala razliitih, realnih i nadrealnih,
svojstava. to su due u to gledali, sve vie je blijedjela i obesmiljavana gravitacija ovoga svijeta. Tonuli su, sanjajui da su letjeli. Boris je, naizgled suvereno, vladao tim malim/velikim kosmosom: nekoliko prostorija ispunjenih
udruenim umovima i duama koje su, plovile ili plutale, prostorima pomjerenim iza razmjera prihvatljivih veini ljudi. Nije to bio isjeak iz ivota kojega
dvolino drutvo, prema steenim navikama, osuuje. Bila je to slika drutva,
viena u izoblienom ogledalu; slika u koju se ne usuujemo due gledati i
koju pokuavamo brzo zaboraviti.
Boris se usudio dvije godine intenzivno ivjeti u tom svijetu iza ogledala
svakodnevnice. Znao je da to nisu odvojeni svijetovi, nego je to Ovaj svijet
koji ima vie oblika i dimenzija. Kod Olive je naslueno (ili je tek nastavljeno?)
Borisovo odvajanje od ovoga svijeta. Razoaranost je, postepeno, ustupala
mjesto mirenju, i pomirenju. Njegovo postepeno topljenje bilo je protkano
lucidnim umom, hrabrou i prihvatanjem sudbine.8 Njegov prijatelj, i kolega,
8
Biljeke i utisci o situacijama kod Olive jesu temelj ovome nainu tumaenja injenica. To
mjesto zasluuje ogled ili raspravu. To je jo jedan dug koji bi domaa historiografija trebala
258
Muhidin Pelesi,
dr. Salih Jalimam esto je dolazio iz Zenice posjeivati ga. On ga je ee viao,

nego neki drugi koji su ga, ranijih godina, gotovo svakodnevno opsjedali zbog
sebinih interesa. Borisova smrt bila je i najava nestanka utoita kod Olive.
Boris je bio katalizator odnosa u Institutu kakvi su danas. Moete ga zamisliti,
kako stoji ukraj puta: promatra nas kako se batrgamo, gomilamo, guramo,
uzdiemo i meusobno proklinjemo kroz Ovaj ivot, otresajui Onaj sa sebe,
kao da je kletva a ne izvjesnost. Gleda nas. uti. Okree se i spaja sa vjenou.
On je zavrio sa nama. Mi, kako vidimo, nismo zavrili sa njim.
Doivljavao je sebe kao monaha (ne samo u pripadajuem vjerskom poimanju) nego kao poziciju usamljenika zaglavljenog meu svjetovima. Njegov
rad zavrijedio je biljeg u znanosti i historiji drutva Bosne i Hercegovine. Dananja evokacija moda e utjecati da se to zaista desi. Vidite: danas je dolo
do Vas i ve odlazi u sutra.
Boris.
Salve.
Amin.
Dodatak:
PRILOZI UTEMELJENJU
NOVE/NAPREDNE HISTORIOGRAFIJE
Terencijeva prizma
Izbor jedne netane injenice, samo po formi sline tanoj injenici, rezultira prividom znanstvene tvrdnje. Zbir dva, ili vie, ovako konstruiranih
elemenata-tvrdnji (nastalih grekom ili namjerom) ekvivalentan je naruenoj
vjerodostojnosti svih uesnika i korisnika u znanstvenom rezultatu (zbir: autor + tekst + urednitvo + publikacija + finansijer + italac).
Objanjenje: Terencijeva prizma je novi historiografski mehanizam za
utvrivanje realne uloge svih uesnika i korisnika znanstvenih procesa, poizmiriti. Izglednije je, da e ovu temu zgrabiti neki umjetnik, prije nego uenjak.
259
Muhidin Pelesi,
sebno znanstvenih rezultata. Ona je ozbiljna provjera upuenosti i koncentracije, posebno, najizloenijih/najosjetljivijih korisnika: publike i kritike. Ovaj
historiografski mehanizam je alat kojim se mogu izgraditi putevi do kompetentnog itaoca novoga doba.
Primjer: U mojoj studiji iz 2009. godine Oblikovanje i rastvaranje ivota
u eliksiru vremena... Historijska traganja 4. Sarajevo: Institut za istoriju. 127198. jednu sentencu pripisao sam, na str. 129, Marku Terenciju Varonu. Njegov nadimak bio je Reatinski, da bi ga razlikovali od njegovog suvremenika
Varona Atacinskoga. Marko Terencije Varon (Reatinski) smatran je najobrazovanijim od Rimljana. On je mogao biti autor spomenute sentence, ali nije.
Stoljee prije Varona Reatinskog, pisao je rimski komediograf Publije Terencije Afer. On je autor spomenute sentence (ako to Vi itanjem potvrdite).
Prvi aksiom autorstva
Neoteena originalnost autorskog teksta utvruje se metodom usporedbe - jedan prije i jedan poslije: po jedan tekst publiciran prije i poslije teksta
ija se izvornost utvruje.
Pouka: Sve uoene razliitosti jesu rezultati lektorskih i urednikih zahvata u autorstvo, sa ime pisac nije obavezan da se sloi.
Borisov zakon
Poslije deset godina zamiljena komemoracija postaje evokacija. Formirano pozitivno miljenje proporcionalno je ranijem negativnom miljenju
uesnika.
260
Muhidin Pelesi,
SUMMARY
BORIS AT THE END OF THE ROAD
or
HEROISM OF A LONER IN A DENSE, DISORDERED GAP OF TIME
WE CALL HUMAN LIFE
Dr. Boris Nilevi is an important intellectual in Bosnia and Herzegovina. His importance is confirmed today by his scientific achievements
some of which are already included in standard literature at many History Departments, not only in Bosnia and Herzegovina. Contrary to
habits of a great number of his contemporaries through the transitional
chaos in our society, Boris did not abuse his religious, scientific, national and patriotic content in order to gain a new social position. This
was under the level of his comprehension of honour, commitment and
obligations of a man and scientist. Regarding the great ideas and ideals
he was old fashioned, in the best sense of that word. He could not be
moved from the centre of his balance, regardless of the intense pressure
that was exerted on him in order to make him adapt to attitudes and
habits he did not approve of. Writing/speaking about such persons of a
rich spiritual life, requires innovative approaches and actions, some of
which are listed below.
Key words: Dr. Boris Nilevi, theatre of historiography, prism of Terentius, authors axiom, the law of Boris, the nature of official publications, the luggage of formal historiography, way marks towards new/
advanced historiography
261
BIBLIOGRAFIJA
prof. dr. Borisa Nilevia (1947-1999)
BIBLIOGRAPHY
of prof. dr. Boris Nilevi (1947-1999)
BIBLIOGRAFIJA BORISA NILEVIA (1947-1999)

UDK 012 Nilevi B. (497.6) 1947/1999

Bibliografija
BIBLIOGRAFIJA
PROF. DR. BORISA NILEVIA (19471999)
oris Nilevi je roen 2. juna 1947. godine u Sarajevu. U rodnom gradu

zavrio je osnovno i srednje obrazovanje (gimnaziju), te studij historije
na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta (1971). Od 1974. godine
zaposlen je u Institutu za istoriju u Sarajevu, gdje je do prerane smrti, 11. decembra 1999. godine, proao sva zvanja i funkcije, ukljuujui i ono najvie
i najvanije, mjesto direktora i urednika asopisa Prilozi Instituta za istoriju.
Magistrirao je (1978) i doktorirao u Beogradu (1986) kod akademika Sime
irkovia. Predmet Nilevievog interesa bio je kasni srednji vijek i osmanski
period. U dva segmenta uspio je dati zaokrueni izraz po kojemu je ostao
prepoznatljiv u historiografiji. Iz magistarskog rada objavio je vie lanaka o
vlastelinskoj porodici Pavlovi, a doktorat je izraz njegovog dueg bavljenja
Srpskom pravoslavnom crkvom u Bosni i Hercegovini do 1557. godine. Pored
niza naunih radova, objavljenih u strunoj periodici i prezentiranih saopenja na naunim skupovima, Boris Nilevi se nizom tekstova predstavljao u
dnevnoj i revijalnoj tampi kao naunik i kao intelektualac, sagledavajui ire
savremene tokove u svojoj sredini. Profesorsko zvanje obiljeio je djelovanjem
na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu i na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli. Bibliografija koja slijedi prilog je sagledavanju njegovog ivota i djela.1
1
O prof. dr. Borisu Nileviu: Ibrahim Karabegovi. 2000. Prof. dr. Boris Nilevi (1947-1999).
Prilozi 29. Sarajevo: Institut za istoriju. 475-478; Isti. 1999. Veliki gubitak za bh. historiografiju (Na vijest o smrti prof. dr. Borisa Nilevia). Osloboenje 56/18969. Sarajevo, 15. XII
1999. 13; . 1997. , .
( ). : Knowledge. 538; Budimir Milii. 2000. Bibliografija izdanja Instituta za istoriju u Sarajevu i radova saradnika Instituta
za period 1959-1999. godine. Sarajevo: Institut za istoriju - Nilevi Boris (prema registru);
Esad Kurtovi. 2006. Bibliografija prof. dr. Borisa Nilevia (1947-1999). Bosna franciscana
265

Posebna izdanja
1. Srpska pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini do obnove Peke patrijarije. 1990. Sarajevo: IP Veselin Maslea: Biblioteka Kulturno nasljee. 263.
(Recenzije: Brkljaa Seka, Godinjak Drutva istoriara Bosne i Hercegovine 40-41 (1989-1990). Sarajevo 1990. 196-199; Zlatar Behija, Prilozi za orijentalnu filologiju 40 (1990), Sarajevo: 1991. 473-475; Pelidija Enes, Osloboenje
48/15419, Sarajevo, 25. V 1991, 10; Sueska Avdo, Prilozi Instituta za istoriju XXV/27, Sarajevo: 1991. 209-211; Popovi Radomir, Istorijski glasnik 1-2
(1990-1992). Beograd: 1992. 137-139).
lanci, rasprave, biljeke
2. Vojvoda Ivani Pavlovi. 1978. Prilozi XIV/14-15. Sarajevo: Institut

za istoriju. 349-361.
3. Iz ivota posljednjih Pavlovia. 1979. Godinjak Drutva istoriara
Bosne i Hercegovine 28-30 (1977-1979). Sarajevo: Drutvo istoriara
4. Uee vojvode Petra i kneza Nikole Pavlovia u politikom ivotu
srednjovjekovne Bosne. 1980. Prilozi XVI/17. Sarajevo: Institut za
istoriju. 61-68.
5. Prilog muzikom ivotu srednjovjekovne Bosne. 1980. Zvuk br. 2
(Jugoslovenski muziki asopis). Beograd - Sarajevo: Savez organizacija kompozitora Jugoslavije. 72-73.
6. Glumac, muziar, imitator ... (Iz pozorine prolosti srednjovjekovne Bosne). 1983. Osloboenje XL/12647. (Kultura, umjetnost, nauka
V/115). Sarajevo, 7. IX 1983. 7.
7. Odnos izmeu pravoslavnog svetenstva i franjevaca u Bosni i Hercegovini od XV. do kraja XVII. stoljea. 1984. Prilozi XIX/20. Sarajevo:
8. Kulturna misija Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini.
1985. Prilozi XX/21. Sarajevo: Institut za istoriju. 115-140.
24. Sarajevo: Franjevaka teologija. 113-122; Salih Jalimam. 2009. Prof. dr. sc. Boris Nilevi
kao historiar srednjovjekovne Bosne. Salih Jalimam, Prikazi i recenzije. Zenica: Drutvo
historiara. 377-384.
266

9. Pitanje etniko-konfesionalnih promjena u Bosni i Hercegovini nastalih dolaskom osmanske vlasti (prevashodno kod srpskog naroda).
1986. Prilozi XXI/22. Sarajevo: Institut za istoriju. 221-233.
10. O bosansko-turskim odnosima do 1463. godine. 1986. Pregled 76/4.
Sarajevo: Univerzitet u Sarajevu. 417-424.
11. Iz historije Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini 14631557. godine. 1986. Pregled 76/6. Sarajevo: Univerzitet u Sarajevu.
693-707.
12. Iz historije Srpske pravoslavne crkve u Bosni u srednjem vijeku.
1987. Pregled 77/10. Sarajevo: Univerzitet u Sarajevu. 1101-1106.
13. From the History of the Serbian Ortodox Church in Bosna and Herzegovina 1463-1557. 1987. Survey 1-2. Periodical for Social Studies.
Sarajevo: University of Sarajevo.141-156.
14. Iz historijske geografije Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini 1463-1557. godine. 1987. Anali Gazi Husrev-begove biblioteke
13-14. Sarajevo: Gazi Husrev-begova biblioteka. 209-217.
15. Uloga i znaaj manastira Mileeva u historiji srpskog naroda u Bosni
i Hercegovini do obnove Peke patrijarije 1557. godine. 1987. Mileeva u istoriji srpskog naroda. Beograd: Srpska akademija nauka i umetnosti, Nauni skupovi 38, Odeljenje istorijskih nauka 6. 175-187.
16. Prilog srpskoj crkvenoj organizaciji u Bosni i Hercegovini 1463-1557.
godine. 1988. Prilozi za orijentalnu filologiju 37. Sarajevo: Orijentalni
institut u Sarajevu. 173-185.
17. From the History of the Serbian Ortodox Church in Bosnia in the
Middle Age. 1988. Survey XV/1-2. Periodical for Social Studies. Sarajevo: University of Sarajevo. 134-141.
18. Pravoslavna crkva u osmansko-turskom vremenu. 1989. Odjek
XLII/18. Revija za umjetnost, nauku i drutvena pitanja. Sarajevo:
Odjek. 17.
19. Iz migrantske psihologije srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u XV
i XVI stoljeu. 1990. Migracije i Bosna i Hercegovina zbornik radova.
Sarajevo: Institut za istoriju i Institut za izuavanje nacionalnih odnosa. 51-56.
20. Srpsko-pravoslavna crkva u Bosni - istorijski hod. 1990. Ogledalo I/2.
Zagreb: 58-59.
267

21. Kratkovidost evropskog pogleda. Povodi: Islamski fundamentalizam.

ta je to? 1990. Nedjelja 33. Sedmina revija Osloboenja. Sarajevo:
Osloboenje. 32.
22. Svjetlost manastir u tmini Balkana. 1991. etiristo godina manastira
Pive Zbornik radova sa naunog skupa odranog u Pluinama 1617. VII 1987. Titograd: Istorijski institut Socijalistike Republike Crne
Gore. 67-76.
23. O moralnom stanju Bosne pred 1463. godinu. 1990. Prilozi za orijentalnu filologiju 40 (1990). Sarajevo: Orijentalni institut u Sarajevu.
115-123.
24. Slika religioznosti srednjovjekovne Bosne pred osmanski dolazak.
1991. Prilozi za orijentalnu filologiju 41. irenje islama i islamska kultura u bosanskom ejaletu. Sarajevo: Orijentalni institut u Sarajevu. 337346.
25. Prilog karakterologiji bosanskog srednjeg vijeka. 1991. Prilozi
XXV/27. Sarajevo: Institut za istoriju. 11-18.
26. O srpsko-pravoslavnoj crkvi u srednjovjekovnoj Bosni. Bosna i
Hercegovina ogledalo razuma Izbor lanaka, odlomaka i ilustracija,
priredio David Atlagi. 1992. Beograd: IGC Borba. 15-17.
27. Iz kulturne prolosti srpske crkve u Bosni i Hercegovini u prvoj polovini XVI stolea. 1994. Zbornik matice srpske za likovne umetnosti
29-30 (1993-1994). Novi Sad: Matica srpska. 241-249.
28. Proces afirmacije srednjovjekovne bosanske drave. Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata. 1. izdanje.
1994. Sarajevo: Press centar Armije Bosne i Hercegovine. 35-53.
29. Tragom muzike prolosti srednjovjekovne Bosne. 1994. Simpozij:
Prilozi za prouavanje muzike kulturne batine u Bosni i Hercegovini.
(Sarajevo, 23 - 24. 2. 1994). Avicena. Zbornik saetaka. Biblioteka Nauni i struni skupovi VI. Sarajevo: 9-10. (Summary: Tracing the musical past in the medieval Bosnia. 10).
30. O postanku Stare pravoslavne crkve u Sarajevu. 1994. Bosanska vila.
Nova serija I/1. Sarajevo: SPKD Prosvjeta. 2-3.
31. Kulturna proimanja. O uticaju islamske umjetnosti na pravoslavnu
u Bosni i Hercegovini. 1994. Odjek 46/3. Revija za umjetnost, nauku i
drutvena pitanja. Sarajevo: Odjek. 14-15.
268

32. ta da rade Srbi. Zajednika kua. 1994. Osloboenje 51/16456. Sarajevo: 2.

33. Zadrati ime dinar. Pred izdavanje novih BH novanica. 1994. Osloboenje 51/16484. Sarajevo, 2.V 1994. 4-5.
34. Neka zapaanja o srpsko-pravoslavnoj duhovnosti u Bosni i Hercegovini u osmansko-turskom vremenu. 1995. Prilozi za orijentalnu filologiju 42-43. (1992-1993). Sarajevo: Orijentalni institut u Sarajevu.
201-209.
35. Osvrt na historiju Jevreja u Bosni i Hercegovini za vrijeme osmansko-turske uprave. 1995. Zbornik radova Sefard 92. Sarajevo, 11. 9 14. 9. 1992. Sarajevo: Institut za istoriju i Jevrejska zajednica u Bosni i
Hercegovini. 47-56.
36. Odnosi srpsko-pravoslavnog svetenstva i franjevaca u Bosni i Hercegovini do poetka XVII. stoljea. 1995. Bosna franciscana III/4. Samobor: Franjevaka teologija Sarajevo. 99-113.
37. Crtice iz Bogumilskog ivota. Nasilje nad bosanskom sfingom. 1995.
Republika I/4. Nezavisni mjeseni magazin. Sarajevo: Rabic. 37.
38. O srednjovjekovnom bosanskom dinaru. Prilog biografiji bosanskog
novca. 1995. Bosanska vila Nova serija II/2. Sarajevo: SPKD Prosvjeta. 10-12.
39. Satane vodaju narod. Teze o Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Republici
BiH. 1995. Osloboenje 52/16834. Sarajevo: 2.
40. Amerika i evropska bezbjednost. Ruski klju. 1995. Osloboenje
52/16957. Sarajevo: 2.
41. Bosna i Osmansko Carstvo. 1996. Bosna i Hercegovina i svijet zbornik radova. Sarajevo: Institut za istoriju. 65-74.
42. O srednjovjekovnom bosanskom graaninu. 1996. Urbano bie i Bosna i Hercegovina zbornik radova. Sarajevo: Institut za istoriju i Meunarodni centar za mir. 29-36.
43. O uticaju islamske umjetnosti na pravoslavnu u Bosni i Hercegovini.
1996. Anali Gazi Husrev-begove biblioteke 17-18. Sarajevo: Gazi Husrev-begova biblioteka. 187-194.
44. Sjeveroistona Bosna u tokovima evropske srednjovjekovne povijesti.
Prilog historiji Srebrenike banovine. 1996. Bosna franciscana IV/6.
Sarajevo: Franjevaka teologija. 116-122.
269

45. Velikani duha. Mislilac iscjeljenja. Hasan Kafija Pruak (1544-1615).

1996. Odjek 48/3. Revija za umjetnost, nauku i drutvena pitanja. Sarajevo: Odjek. 10.
46. Mislilac iscjeljenja. Hasan Kafija Pruak (1544-1615). 1996. Bosanska vila Nova serija III/5. Sarajevo: SPKD Prosvjeta. 19.
47. O pravoslavnoj vjeri u Tvrtkovoj Bosni. 1996. Kalendar Prosvjeta.
Godinjak Srpskog prosvjetnog kulturnog drutva Prosvjeta za 1996. Sarajevo: SPKD Prosvjeta. 39-42.
48. Evropski nesporazumi sa svijetom islama. O islamskom fundamentalizmu. 1996. Znakovi vremena I/4. asopis za filozofiju. Sarajevo:
Naunoistraivaki institut Ibn Sina. 93-98.
49. Ova zemlja moe biti zajedniki dom. 1996. Osloboenje 53/17317.
Sarajevo: 14.
50. O postanku Stare pravoslavne crkve u Sarajevu. 1997. Prilozi historiji
Sarajeva zbornik radova. Sarajevo: Orijentalni institut u Sarajevu i
51. Sjeveroistona Bosna u tokovima srednjovjekovne evropske istorije.
1997. Bosanska Posavina dio cjelovite Bosne i Hercegovine zbornik
radova. Sarajevo: Sabor Bosanske Posavine u Sarajevu i Institut za istoriju. 15-36.
52. Srednji vijek. Sarajevo fotomonografija. 1997. Sarajevo: IP Svjetlost. 22-40.
53. Mostar u djelu historiara Vladimira orovia. 1997. Hercegovina br.
9. asopis za kulturno i istorijsko naslijee. Mostar: Arhiv Hercegovine Muzej Hercegovine Regionalni zavod za zatitu spomenika
kulture i prirode. 151-157.
54. Mostar u djelu historiara Vladimira orovia. 1997. Almanah Srpskog prosvjetnog kulturnog drutva Prosvjeta za 1997. Sarajevo: SPKD
Prosvjeta. 199-204.
55. Jedno vienje batine. O pogledima Vladimira orovia na knjievnokulturno i umjetniko stvaranje Muslimana. 1997. Odjek L/1-3. Revija za umjetnost, nauku i drutvena pitanja. Sarajevo: Odjek. 86-87.
56. Katolika crkva i rat u Bosni i Hercegovini 1991.-1995. 1997. Dijalog
III/1. asopis za filozofiju i drutvenu teoriju. Sarajevo: Veselin Maslea. 119-122.
270

57. Agonija postkomunistike Bosne i Hercegovine (1990-1992). 1997.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu i borba za njen opstanak 1992-1995.
Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu Centar za naunoistraivaki rad i izdavaki rad. 55-59.
58. Patnika Bosna. irina tolerancije Bosni daje nadu civilizacijske uzvienosti u vremenu koje dolazi. 1997. Osloboenje 54/17542. Sarajevo:
14.
59. Umjetnike veze Dubrovake Republike i Srpske pravoslavne crkve u
Bosni i Hercegovini u osmansko-turskom vremenu I. 1997. Bosanska
vila. Nova serija III/6. Sarajevo: SPKD Prosvjeta. 10-11.
60. Umjetnike veze Dubrovake Republike i Srpske pravoslavne crkve u
Bosni i Hercegovini u osmansko-turskom vremenu II. 1997. Bosanska
vila. Nova serija III/7-8. Sarajevo: SPKD Prosvjeta. 58.
61. Mostar u djelu historiara Vladimira orovia. 1997. Bosanska vila.
Nova serija III/9. Sarajevo: SPKD Prosvjeta. 45-47.
62. Skupno misliti Bosnu. 1997. Bosanski duh. Odbor savjetovanja Bosna
i Hercegovina mogunosti i perspektive razvoja 3. Sarajevo: 108-110.
63. Proces afirmacije srednjovjekovne bosanske drave. 1998. Bosna i
Hercegovina od najstarijih vremena do kraja drugog svjetskog rata. 2.
izdanje. Sarajevo: Bosanski kulturni centar. 57-81.
64. O krunidbi kralja Tvrtka I - 620 godina od krunisanja bosanskog kralja. 1998. Bosanska vila. Nova serija IV/10. Sarajevo: SPKD Prosvjeta.
54-55.
65. Georgije Mitrofanovi - jedan od najveih srpskih slikara osmanskog vremena. 1998. Bosanska vila. Nova serija IV/10. Sarajevo: SPKD
Prosvjeta. 56-57.
66. Jevrejski hod kroz bosansku istoriju. 1998. Bosanska vila. Nova serija
IV/13. Sarajevo: SPKD Prosvjeta. 41-44.
67. Pravoslavna prokletstva vjernika Crkve bosanske. 1998. Odjek LI/34. Revija za umjetnost, nauku i drutvena pitanja. Sarajevo: Odjek. 1112.
68. Muziki ivot u srednjovjekovnoj bosanskoj dravi. 1999. I meunarodni simpozij Muzika u drutvu zbornik radova. Sarajevo: Muzikoloko drutvo Federacije Bosne i Hercegovine. 33-37.
271

69. Jedan pokuaj promiljanja bosanskog bia. 1998. Bosnian paradigm

- International Conference - Knjiga saetaka. Sarajevo: Meunarodni
forum Bosna. 131.
70. O pogledima Vladimira orovia na knjievno-kulturno i umjetniko stvaranje Muslimana u Bosni i Hercegovini. 2001. Anali Gazi Husrev-begove biblioteke 19-20. Sarajevo: Gazi Husrev-begova biblioteka.
133-147.
71. Srebrenik u srednjem vijeku na historijskoj sceni. 2003. Biljeg Srebrenika 1. asopis za kulturnu istoriju. Srebrenik: Javna ustanova Centar
za kulturu i informisanje Srebrenik. 39-51.
Prikazi i osvrti
72. Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura. Radovi III. 1973. Zenica:

Muzej grada Zenice. 536. Prilozi X/II/10/2. 1974. Sarajevo: Institut
za istoriju. 375-380.
73. Afirmisana publikacija: Prilozi br. 9/1. 1973. Sarajevo: Institut za
istoriju. Pregled 65/4. 1975. Sarajevo: Univerzitet u Sarajevu. 499502.
74. Mihalji Rade. Kraj srpskog carstva. Pregled 66/11-12. 1976. Sarajevo: Univerzitet u Sarajevu. 1376-1379.
75. Pavao Aneli. 1975. Historijski spomenici Konjica i okoline I. Konjic: Prilozi XI-XII/11-12. 1975-1976. Sarajevo: Institut za istoriju.
413-415.
76. Zdravko Kajmakovi. 1977. Georgije Mitrofanovi. Sarajevo: IP Veselin Maslea. Biblioteka Kulturno nasljee. 406. Prilozi XIV/14-15.
1978. Sarajevo: Institut za istoriju. 582-585.
77. O raanju novog drutva i civilizacije u djelu prof. Desanke Kovaevi-Koji: Gradska naselja srednjovjekovne bosanske drave. 1978.
Sarajevo: IP Veselin Maslea. 421. Prilozi XVI/17. 1980. Sarajevo:
78. Hilandar. 1978. Jugoslovenska revija. Beograd: 224. Prilozi XVI/17.
1980. Sarajevo: Institut za istoriju. 313-316.
272

79. Muhamed A. Karamehmedovi. Umjetnika obrada metala. 1980.

Sarajevo: IRO Veselin Maslea. Biblioteka Kulturno nasljee. 466.
Prilozi XVII/18. 1981. Sarajevo: Institut za istoriju. 319-321.
80. Doprinos medijavelistici. Pavo ivkovi, Tvrtko II Tvrtkovi - Bosna
u prvoj polovini XV stoljea. 1981. Sarajevo: Institut za istoriju. Odjek
XXXV/3. Revija za umjetnost, nauku i drutvena pitanja. 1982. Sarajevo: Odjek. 23.
81. Dragocjeni izvori. Pavo ivkovi. Bibliografija objavljenih izvora i
literature o srednjovjekovnoj Bosni. 1982. Sarajevo: Institut za istoriju Sarajevo i Zaviajni muzej Travnik. Odjek XXXVI/8. Revija za
umjetnost, nauku i drutvena pitanja. 1983. Sarajevo: Odjek. 23.
82. 400 godina manastira Pive. Zajedno I/2. 1987. Sarajevo: 12.
83. Bosanski srednjovjekovni skorojevii. Pavo ivkovi. Ekonomsko-socijalne promjene u bosanskom drutvu u XIV. i XV. stoljeu. 1986. Tuzla: Univerzal. Odjek XLI/18. Revija za umjetnost, nauku i drutvena
pitanja. 1988. Sarajevo: Odjek. 16.
84. Put do sinteze. Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine I. ANU BiH.
knj. LXXIX. 1987. Sarajevo: IP Svjetlost. Odjek XLI/19. Revija za
umjetnost, nauku i drutvena pitanja. 1988. Sarajevo: Odjek. 24-25.
85. Sagledavanje islama iznutra. Thomas W. Arnold. Povijest islama historijski tokovi misije. I izdanje. 1989. Sarajevo: Starjeinstvo Islamske
zajednice Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije. Glasnik Rijaseta
Islamske zajednice u Socijalistikoj Federativnoj Republici Jugoslaviji
1. 1990. Sarajevo: 125-133.
86. Prilog unutranjem sagledavanju islama. Povodom knjige Thomas
W. Arnold, Povijest islama - historijski tokovi misije. 1989. Sarajevo:
Starjeinstvo Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Hrvatske i
Slovenije. Islamska misao XII/137. Revija za islamistiku, teologiju i
informatiku. 1990. Sarajevo: Starjeinstvo Islamske zajednice Bosne i
Hercegovine, Hrvatske i Slovenije. 13-23.
87. Nauno izuavanje prolosti. Enes Pelidija. Bosanski ejalet od Karlovakog do Poarevakog mira 1699-1718. 1989. Sarajevo: IP Veselin
Maslea. Osloboenje XLVII/14923, 6.I 1990.- Kultura, umjetnost,
nauka IX/422. 1990. Sarajevo: 9.
273

88. Nauno izuavanje prolosti. Enes Pelidija. Bosanski ejalet od Karlovakog do Poarevakog mira 1699-1718. 1989. Sarajevo: IP Veselin
Maslea. Islamska misao XII/135. Revija za islamistiku, teologiju i
informatiku. 1990. Sarajevo: Starjeinstvo Islamske zajednice Bosne i
Hercegovine, Hrvatske i Slovenije. 47.
89. Kulturno-povijesni ogled o Bosni. Ivan Lovrenovi. Labirint i pamenje. 1990. Sarajevo: NIRO Osloboenje. Osloboenje XLVII/15276.
Kultura, umjetnost, nauka IX/15/473. Sarajevo, 29. XII 1990. 11.
90. O mudrosti bosanskih vladara. Nada Klai. Srednjovjekovna Bosna.
Politiki poloaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe 1377.g. 1989.
Zagreb: Radio Sarajevo. Trei program XIX/70. 1991. Sarajevo: Radio Sarajevo. 621-634.
91. Branko Leti. Srpska i hrvatska knjievna tradicija u turskom periodu. 1991. Sarajevo: Institut za knjievnost i IP Svjetlost. Prilozi
XXV/27. 1991. Sarajevo: Institut za istoriju. 212-213.
92. Ivan Cvitkovi. Rjenik religijskih pojmova. 1991. Sarajevo: vlastito
izdanje. Prilozi XXV/27. 1991. Sarajevo: Institut za istoriju. 238-239.
93. Bosna i Hercegovina - tradicija koju su izdali. Republika I/5. Nezavisni mjeseni magazin. 1995. Sarajevo: Rabic. 42-43.
94. Intelektualac i nacionalni identitet. Safet-beg Baagi bonjaka intelektualna strategija. Zbornik radova sa naunog skupa odranog
1994. godine u Zenici. Dijalog I/3-4. asopis za filozofiju i drutvena
pitanja. 1995. Sarajevo: IP Veselin Maslea. 180-185.
95. Jedno vienje Bosne. Alija Izetbegovi. Islam izmeu Istoka i Zapada.
Sarajevo 1995. IP Svjetlost. Osloboenje LII/16985. Sarajevo, 22. IX
1995. 12.
96. Oplemenjivanje politike. Seid Hukovi, Komunikacije, interpretacije, sporazumijevanje, Sarajevo 1995. Izdava GDS. Osloboenje
LII/17026. 1995. Sarajevo: 7.
97. Obogaenje Bosne. Zbornik radova Sefard 92. 1995. Sarajevo: Institut za istoriju Sarajevo i Jevrejska zajednica BiH. Osloboenje
52/16986. Sarajevo, 23. IX 1995. 12.
98. Zbornik radova Sefard 92. 1995. Sarajevo: Institut za istoriju i Jevrejska zajednica u Bosni i Hercegovini. 338. Prilozi za orijentalnu
274

filologiju 44-45 (1994-1995). 1996. Sarajevo: Orijentalni institut u Sarajevu. 479-482.

99. Mostovi sporazumijevanja. Urbano bie Bosne i Hercegovine. 1996.
Sarajevo: Institut za istoriju Meunarodni centar za mir. Osloboenje 53/17290. Sarajevo, 28. VII 1996. 11.
100. Znanost ili... Noel Malcolm, Povijest Bosne kratki pregled. Steak
III/25. 1996. Sarajevo: HKD Napredak. 22.
101. Zato Bosna Franciskana. U duhu ljubavi i tolerancije i franjevake
tradicije. Osloboenje LIII/17295. Sarajevo, 2. VIII 1996. 11.
102. Korijeni bosanske diplomatije. Anto Babi. Diplomatska sluba u
srednjovjekovnoj Bosni. 1996. Sarajevo: Meunarodni centar za mir.
III. Izdanje. Osloboenje 53/17301. Sarajevo, 8. VIII 1996. 14.
103. O srpskoj raspameenosti. Dr. Fuad Saltaga. Anatomija srpske destruktivnosti, 1 tom. 1995. Sarajevo: TEB d. d. Sarajevo. Bosanska
vila. Nova serija II/4. 1996. Sarajevo: SPKD Prosvjeta. 18-19.
104. Ratnici na tri kontinenta. Muhidin Pelesi. Bonjaci na svjetskim ratitima. 1996. Sarajevo: Generaltab Armije Republike BiH Uprava
za politika pitanja, Vojna biblioteka. Osloboenje 53/17419. Sarajevo, 4. XII 1996. 19.
105. Obrazac za meureligijski dijalog. Zbornik Religija i dravotvornost
i Deklaracija za svjetsku etiku. 1996. Sarajevo: Akademija nauka i
umjetnosti Bosne i Hercegovine. Osloboenje 54/17605. Kultura,
umjetnost, nauka. Sarajevo, 8. VI 1997. 16.
106. Novo itanje historijskih izvora. Salih Jalimam. Izvori za istoriju
srednjovjekovne bosanske drave (izbor). 1997. Tuzla: Historijski arhiv. 144. Osloboenje 54/17669. Kultura, umjetnost, nauka. Sarajevo,
10. VIII 1997. 7.
107. Vrijeme genocida: UM, Izdava: Festival MES, Sarajevo i Sarajevo
International Saint, Amsterdam, Godina I, Broj 0, Sarajevo, proljee
1997. Osloboenje 54/17696. Kultura, umjetnost, nauka. Sarajevo, 7.
IX 1997. 7.
108. Grad vrtova. Behija Zlatar. Zlatno doba Sarajeva (XVI stoljee). 1996.
Sarajevo: IP Svjetlost. Osloboenje 54/17708. Kultura, umjetnost, nauka. 1997. Sarajevo: 6.
275

109. Ma ili most u drutvu. Dijalog 1. asopis za filozofska i drutvena

pitanja. 1997. Sarajevo. Osloboenje 54/17743. Sarajevo, 25. X 1997.
17.
110. Tragizam Bosne i Sarajeva. Dr. Fadil Ademovi. Princ palikua u
Sarajevu (Provala Eugena Savojskog u Bosnu 1697). 1997. Sarajevo.
Bosanska vila. Nova serija IV/13. 1998. Sarajevo: SPKD Prosvjeta.
74-76.
111. Miljenje (recenzija). Jalimam Salih. Djelovanje dominikanaca u
srednjovjekovnoj Bosni. 1999. Tuzla 1. stranica u knjizi, bez oznake
broja.
112. Dr. Salih Jalimam. Djelatnost dominikanaca u srednjovjekovnoj Bosni. 1999. Tuzla: IPP Hamidovi. Kabes V/41-42. Popularni asopis
za duhovnu i nacionalnu afirmaciju. 1999. Mostar: Islamski centar.
55.
(Priredio Esad Kurtovi)
276
UPUTE AUTORIMA PRILOGA

UPUTE AUTORIMA PRILOGA:

asopis Historijska traganja u izdanju Instituta za istoriju u Sarajevu objavljuje:
- izvorne znanstvene radove
- pregledne lanke
- strune priloge
- predavanja odrana na Tribini Instituta za istoriju u Sarajevu.
Kategoriju rada predlae autor, a konanu odluku donosi Redakcija.
Oprema rukopisa:
Uz radove poslati:
- naslov rada
- ime i prezime autora
- naziv institucije i adresu
- e-mail adresu
- abstrakt i kljune rijei na bosanskom/hrvatskom/srpskom jeziku
- Summary and key words
- biljeke uz tekst rukopisa
- popis izvora i literature
Svi prilozi moraju biti pisani na kompjutoru, u MS Word, te trebaju biti snimljeni u formatu MS Word dokumenta. Obavezno je koritenje fonta Times New Roman. U tekstu priloga
veliina slova je 12, prored 1,5. U biljekama veliina slova je 10, a prored jednostruki (single).
Tekst priloga autor treba dostaviti redakciji asopisa Historijska traganja potom na adresu
Instituta za istoriju u Sarajevu i to iskljuivo na CD-u sa jednim ispisom ili e-mailom na adresu
vera@lsinter.net
Upute za citiranje u tekstu rukopisa:
a) napomene za objavljenu literaturu:
Napisati prezime autora i inicijale za ime, godinu i broj stranice na kojoj je informacija. Ako
se citiraju dva djela istog autora iz iste godine, jedno djelo biljeimo sa a a drugo sa b. Ako
je citirano djelo rad dvojice autora potrebno ih je oba navesti, a u sluaju vie autora navodi se
prvi i dopiu se rijei i drugi ili skraenica et al.
Npr.: Brki H. 1971. // Brki H. 1971a. Brki H.1971b. // Brki, Vili 1971. // Brki et al.
1971.
b) napomene za izvornu grau:
za antiku i srednjovjekovnu literarnu grau: Ime autora po standardnoj formi. Broj
knjige. Broj poglavlja
Npr.: Cass. Dio LV, 26.
za epigrafsku grau: Naziv izdanja po standardnoj formi u kratici i naziv natpisa.
Npr.: CIL 8765
277
UPUTE AUTORIMA PRILOGA

za srednjovjekovnu arhivsku grau: Naziv arhiva, Serija ili knjiga, Sveska, Broj sveske,
Folija ili stranica, Broj folije ili stranice.
Npr.: DAD, Diversa cancellariae, XXXI, 62v.
za osmansku arhivsku grau: Naziv i mjesto arhiva, Ime i broj dokumenta, Broj stranice,
Datum i godina.
Npr.: Babakanlik arivi, Istanbul, Mhimme-defter, br.dok. 286, 2 konac rebiul evvela
1112. (10-15. septembar 1700).
za arhivsku grau modernog doba:
Napisati u skraenom obliku naziv arhiva, ime fonda, broj kutije (ako je bitan), signaturu
(ako je arhivski fond sreen), naziv dokumenta i datum ako je potrebno zbog nesreenosti
fonda.
Npr.: ABH. Fond: VLBH, kut. 15, sign. 123/46
Upute za citiranje u popisu literature i izvorne grae:
Primjer za knjigu:
Autor. Godina izdanja. Naslov. Mjesto izdanja: Izdava.
Npr.: Kemura I. 2003. Narodna uzdanica. Sarajevo: Bonjaki institut, Institut za istoriju.
Primjer za lanak:
Autor. Godina. Naslov lanka. Ime asopisa i broj. Mjesto izdanja: Izdava. Brojevi stranica.
Npr.: Karabegovi I. 2000. U povodu etrdesetogodinjice postojanja i rada Instituta za
istoriju. Prilozi 29. Sarajevo: Institut za istoriju. 39-44.
Primjer za priloge u knjigama ili zbornicima radova:
Autor. Godina. Naslov lanka. Naslov knjige ili zbornika radova. Mjesto izdanja: Izdava.
Broj stranica.
Npr.: Kamberovi H. 2007. Izmeu kritike historiografije i ideolokog revizionizma. Revizija prolosti na prostorima bive Jugoslavije. Sarajevo: Institut za istoriju. 11-19.
Primjer za mreno dostupan rad:
Autor. Datum izdavanja. Naslov. Mjesto izdanja: Izdava. Strana. Datum pristupa.
Npr.: Levy, Mellissa, and Janet Moor. 1998. Settlement stubs tobacco billboards; Outdoor
advertising firms seek clients. Star Tribune. Lexis-Nexis Academik Universe. Reed Elsevier, Inc.
1D. 6.06.1999.
Internet primjer:
Npr.: Grad Sarajevo.jedinstven informacioni sistem grada Sarajeva.
http://www.sarajevo.ba/ba/index.php/(23.5.2008.)
Primjer za citiranje novina:
Autor. Naslov lanka. Naziv novina, godite i broj. Mjesto izdanja: Datum. Brojevi stranica.
Npr.: Kolar R. Brkanje po koticama. Osloboenje, god. 57, br. 19281. Sarajevo: 23. 10.
2000. 6.
278
Historijska traganja
Br. 5., Sarajevo 2010.
INSTITUT ZA ISTORIJU U SARAJEVU
Za izdavaa:
dr. HUSNIJA KAMBEROVI
Prijevodi rezimea na engleski jezik:
NERMINA KADI
Lektura:
mr. MIRELA OMEROVI
Dizajn i DTP:
TARIK JESENKOVI
tampa:
DES Sarajevo
Za tampariju:
DEMAL BAI
asopis Historijska traganja je referiran u Central and Eastern European Online Library
(Frankfurt am Main) /http://www.ceeol.com/
Ovaj broj Historijskih traganja tampan je uz finansijsku podrku Federalnog ministarstva

obrazovanja i nauke.

Historijska Traganja 5

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Historijska Traganja 5

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

UDK 94 (497.

INSTITUT ZA ISTORIJU Br. 5, 1-278, Sarajevo 2010.

Historijska traganja Historical Searches

DAMIR AGII, Filozofski fakultet, Zagreb / Faculty of Philosophy, Zagreb

Glavni i odgovorni urednik Editor-in-chief

VERA KATZ, Institut za istoriju, Sarajevo / Institute for History, Sarajevo

asopis izlazi dva puta godinje / This is semi-annual magazine

Historijska traganja Historical searches

Historijska traganja Historical searches

OVA ZEMLJA MOE BITI ZAJEDNIKI DOM

PREDAVANJA sa Tribine Instituta za istoriju u Sarajevu

Historijska traganja Historical searches

Historijska traganja Historical searches

BIBLIOGRAFIJA prof. dr. Borisa Nilevia (1947-1999)

Upute autorima priloga................................................................................ 277

Historijska traganja Historical searches

asopis Historijska traganja ulazi u treu godinu izlaenja s nadom da

bila istroena ratnim i postratnim naprezanjima i stresovima. Neki od ivotnih

Historijska traganja Historical searches

POSLEDNJI PAVLOVII BOSNA SREDINOM

U spomen na prof. dr. Borisa Nilevia objavljujemo njegov magistarski

J. 1902. knj. 211. 39-63; knj. 212. 34-62.

A. 1907. knj. 245. 1-32; knj. 246. 24-48.

. 1929. I/1; . 1934. I/2.

Truhelka . 1917. 145-211.

M. 1935. 168; Isti. 1940. 182.

. 1940. 9; Isti. 1949-1950. 219-223.

abanovi H. 1958. 177-220; Isti. 1959.

Historijska traganja Historical searches

mjestu u zapisnicima Vijea, zatim pismima i uputstvima, kao i u serijama

Djetinjstvo i mladost posljednjih Pavlovia, kao i toliko druge vlastele,

Historijska traganja Historical searches

.1929. I/1. 592-606; 607-612; 612-614; 615-616.

M. 1935. 247. nap. 5.

Historijska traganja Historical searches

U toku 1429. razmatra se plan o prekopavanju tanke prevlake koja je Cavtat

A. 1907. . 246. 24-25.

B. 1939. 134; Truhelka . 1917. 197.

Historijska traganja Historical searches

ke.29 uvi za poslanstvo, Radoslav je pokuao Tvrtka nagovoriti protiv njih,

Truhelka . 1917. 197.

. 1929. I/1. 617-627.

Historijska traganja Historical searches

U novembru su Dubrovani poslali dvojicu poslanika na dvor Radoslavu

Zakletva na mir je najzad poloena 25. marta 1433. u Boru. Ivani bi

. 1929. I/1. 631-632.

A. 1907. . 246. 38.

C. 1964.a) 267; Isti. 1964.). 7.

. 1929. I/1. 515-516.

Historijska traganja Historical searches

Ivani Pavlovi kao vojvoda

Krajem novembra 1441. godine umro je vojvoda Radoslav Pavlovi.47

opo B. 1940. 462.

M. 1940. 167-168.; C. 1964.). 56-57.

Historijska traganja Historical searches

. 1934. I/2. 100-104.

. 1934. I/2. 104-108.

Historijska traganja Historical searches

vidimo uzrok. Misli o ivotu iznesene ovdje su generalne.

Historijska traganja Historical searches

Isto. 73. . 11.

Isto. 73.; Isti. 1964. a). 277.

Isto. 773. . 30.