Uh! uzvikne Rii kad je iskoio na obalu.

ini mi se da stojim na tuim

nogama.
iljo oprezno stane na pijesak.
A poda mnom kao da se jo ljulja more ree.
Brodi smo navukli na pijesak, a, za svaki sluaj, jo ga i privezali za iljasti kamen to
je strio iz pijeska.
ilji se rumenilo poelo vraati u obraze i to nas je nekako dodatno ohrabrilo.
Nedaleko od obale uzdizala se kamenita hrid. Kad smo se popeli na nju, pred nama
se otvorio vidik.
To je samo otok razoarano dahne iljo.
Nalazili smo se na otoku dugoljasta oblika. Po duini nije imao vie od tri do etiri
kilometra. Tu i tamo bjelasalo se kiom isprano kamenje, koje je prema unutranjosti
postajalo rjee, ali krupnije. Izmeu golemih gromada uraslih u zemlju provirivalo je
krljavo bunje s pokojom krpicom zelene povrine. U sredinjem dijelu otoka
raslinje je bilo bujnije, pa se tu, osim ikare, vidjelo i poneko krupnije stablo kako
klei na golu kamenu. Na jednom mjestu, malo vie udesno prema obali, ugledali
smo skupinu stabala. Po cijelom otoku, rasuti meu kamenjem, plvili su se grmovi
lavande.
Na drugom kraju otoka jedna visoka litica nadvila se nad morem.
Nigdje kue prodahne Rii.
Ni jedne jedine dometnem i s mukom progutam pljuvaku.
Poeli smo se sputati usjekom u stijeni. U podnoju se usjek irio i nestajao u
kamenjaru. iljo je naao nekoliko okruglih kamenia i jedan od njih stavio u usta.
Rii ga pogleda.
to to jede, ovjee? zapita.
Ne jedem, samo siem.
Zar u kamenu ima vode?
Naravno da nema. Evo i tebi jedan. I tebi, Grge. Stavite ih u usta i siite, tako se
zavarava e. To sam negdje proitao.
Dao je svakome po jedan obli kameni.

Rii slegne ramenima i strpa kameni u usta.

Vie znaju ovjek i magarac nego sm ovjek ree kratko.
Kako to misli? zapita iljo. to bi magarac mogao znati vie od ovjeka?
Nisam ni rekao da zna vie. Ali moda ipak zna neto to ovjek ne zna.
Ali to?
Ba si tvrdoglav! Ne mogu se odmah sjetiti zgodnog primjera. To je narodna
poslovica i sigurno je dobra.
Hm promrmlja iljo valjajui jezikom kameni valjda je dobra kad je
narodna.
Eto ree Rii naslonivi se na jedan kamen sjetio sam se primjera. Zamisli da
ovjek i magarac idu edni kroz umu. Moda je negdje sasvim blizu njih izvor, ali
ovjek ga ne moe osjetiti. A magarac moe. Da je ovjek sm, mirno bi proao pokraj
izvora i skapao od ei, takav ti je ovjek. Ali mago, e, taj e osjetiti vodu i dovesti
ovjeka do izvora. Jeli ti sada jasno?
Ne znam. Moda e ga stvarno dovesti do vode.
Hoe, u to moe biti siguran.
Ili e mu dati kameni da sie umijeah se i ja u razgovor i ispod oka pogledam
ilju.
Hej, Grge! uzvikne on. Ne misli valjda da sam ja magarac zato to sam se
sjetio kamenia?
Ja to nisam rekao. Ili moda jesam?
Pa, nisi, ali nekako na to ide.
Spustili smo se u podnoje breuljka. iljo je iao ispred mene i Riega. Odjednom
povie:
Gledajte! Voda!
Pogledamo u smjeru njegove ispruene ruke. Malo dalje od nas, zaklonjena
sputenim granama masline, u kamenu se nalazila udubina ispunjena vodom.
U nekoliko smo skokova bili pokraj nje. Bacili smo se potrbuke i poeli piti punim
gutljajima. Voda je bila topla i ustajala, ali i takva nam je pruila neopisiv uitak i
utaila e.