FILOZOFSKI FAKULTET

SVEUILITE U MOSTARU
STUDIJ: SOCIJALNI RAD

PRIKAZ SLUAJA ZA SUPERVIZIJU

Studentica: Milena Mihaljevi

Svibanj, 2015.g.

Od 02.03.2015. do 27.03.2015. trajala je moja praksa u Centru za socijalnu skrb koju smo
morali obavljati u sklopu fakultetskih obaveza. Kako ja dolazim iz Vrgorca, praksu sam
morala obavljati u Centru u Vrgorcu. Ispoetka sam bila veoma uzbuena, znatieljna i eljna
novih znanja i vjetina za koje sam smatrala da u ih stei tamo. Prvi dan prakse upoznala
sam se sa osobljem, njihovim funkcijama u centru, poslom socijalnih radnika te to mogu
oekivati od prakse. U tom kratkom periodu nauila sam neke osnovne stvari koje oni
svakodnevno obavljaju i na to sam gledala s lakoom. No konstantno sam sama gledala
iznova i iznova predmete, pitala sve to mi nije bilo jasno. Kako je Vrgorac manje mjesto i u
biti podrunica Centra za socijalnu skrb Makarska te su oni otvoreni zbog jednokratnih
pomoi, doplataka i zajamenih minimalnih naknada, te uz to obavljaju smjetaj u ustanove,
svi drugi sluajevi ukoliko ih ima prosljeuju se u Makarsku. Ve nakon prvog tjedna
primijetila sam kako je moj entuzijazam spao te kako mi je svaki dan sve tee i tee ii
obavljati praksu. To mi je padalo veoma teko iz razloga to sam tamo morala provoditi 8 sati
radei gotovo nita. I unato mojoj samoincijativi odjednom sam samo izgubila svu energiju.
Te sam jedan dan vidno isprovocirana i u nemogunosti da osjeaje (negativne) zadrim za
sebe i prekrijem to bi vjerojatno bilo najbolje u tom sluaju, ali nisam osoba koja skriva
osjeaje i emocije, tada socijalnoj radnici rekla to me smeta te da ako zaista tu moram
provoditi 8 sati elim neto novo i nauiti. Jer koliko god ja sama istraivala i prouavala bila
sam u situaciji u kojoj sam se osjeala demotivirano od strane njih. Naalost moj osobni
zakljuak je da nisu svom poslu posveeni u mjeri u kojoj bi morali biti i moda je to jo vie
doprinijelo mom dotadanjem stavu da nikada ne bi radila u centru za socijalnu skrb. Dapae
ak ni za potrebe strunog osposobljavanja to sam do poetka ove prakse imala u planu. U
tom razdoblju moji roditelji su mi bili velika podrka kada bi im priala to me sve mui na
praksi i to mislim da nije ispravno. No zaista ono pravo i istinsko olakanje osjetila sam kada
sam s kolegicama sjedila na kavi i kada smo svi priali o svojim iskustvima s prakse kao i o
onim za nas tekim trenutcima s iste. Nakon toga sam se osjeala nekako slobodnije i konano
sam tu temu prestala spominjati i osjeati potrebu za istim. No sada kada je proao jedan
odreen vremenski period od zavretka prakse osjeam kako je to bilo ak dobro iskustvo
kako na osobnoj tako i na profesionalnoj razini. Zbilja sam savladala mnoge administrativne
poslove, imala prilike razgovarati s korisnicima, pisati zapisnik, ispunjati zahtjeve, pisati
rjeenja, raditi dohvat podataka itd., a to je najvanije koliko god sam se ponekad osjeala
pomalo isfrustrirano i da moje odreene potrebe nisu zadovoljene, uvijek sam nastojala da
svakog korisnika s kojim sam se susrela nasmijem, da se postavim u skladu s njegovim
potrebama i budem netko u kome vide osobu koja ih potuje, razumije i slua pa makar oni
svaki dan dolazili u centar i priali jedno te istu priu ( a bilo je i toga) ja bi uvijek s jednakom
zainteresiranou i empatijom posluala korisnika.