OPI POGLED NA RAZVOJ ISLAMSKIH SEKTA

Kada je iz tampe izala moja knjiga Ilmul-Kelam, naila je na odobravanje

mnogih muslimana, koji su jedva ekali da dobiju tampanu knjigu ove
vrste. Javilo se neto i kritike i ozbiljnih primjedaba. Neke primjedbe su bile
na mjestu, dok su neke bile posve neozbiljne, na koje se nema smisla ni
obazirati. Kad bismo se na njih obazirali, to bi znailo nauku poniavati i
sputati je na nivo tih niskih primjedaba i neozbiljne kritike. Od vrste ovih
primjedaba bile su primjedbe o mudizama, o alamati saatu i njima sline,
gdje su neki pojedinci, koji u islamskoj nauci ne znae nita ili sasvim
malo, htjeli biti pametniji od svih islamskih uenjaka otkako ih je Bog dao
pa sve do danas.
Ima nekoliko i umjesnih primjedaba koje se veinom odnose na nain
obrade. Od tih je jedna: U poglavlju o razvoju ilmul-kelama nije skoro nita
reeno o razvoju islamskih sekta, to je sasvim vana stvar i knjiga bez
toga izgleda krnjava i manjkava. Ovu i ovakve primjedbe ja sam uvaio i
gledat u im udovoljiti prilikom drugog izdanja, ako Bog da. Prije negoli
doe do drugog izdanja odluio sam u ovom lanku ocrtati razvoj islamskih
sekta, jer je to vana tema.
*
Firek i mezahib
Osnov islamskom vjerovanju treba da bude ono vjerovanje kakvo su imali
Alejhisselam i njegovi drugovi-ashabi. Sljedbenici toga pravca nose ime
Ehlus-sunne veldemaa. Odstupanje od ovog pravca u vjerovanju je
zabluda ili dalalet. Skupine koje su se odvojile od ehlus-sunnetskog
vjerovanja nazivamo firek (jednina od firka = sekta). Cijepanje i
razilaenje u pogledu vjerovanja islam ne trpi, te se stoga sve sekte koje
su se odvojile od ehlus-sunnetskog vjerovanja nazivaju elfirekud-dalle tj.
zabludjele sekte.
Od fireka (sekta) treba razlikovati pravce u poslovanju i odredbama fikha.
Ovi se obino nazivaju mezahib (jednina mezheb - pravac). Razilaenje u
ovom pogledu, ukoliko ono bude osnovano na priznatim i valjanim
argumentima, erijat tolerira. ak ga smatra olakicom i milou za ljude.
Ope stanje za vrijeme Alejhisselamova poslanstva
Sredina iz koje je Alejhisselam nikao bila je duboko ogrezla u
idolopoklonstvu. Nije imala nikakva kulturnog napretka, pa ni onoliko koliko
je bilo kod njihovih susjeda. Nije ih imalo ta odvratiti od zakopavanja ive
enske djece u zemlju niti od prehranjivanja pljakanjem i otimanjem, da i
ne nabrajamo druga zla i prljavtine, koje su se kod njih nalazile. Oboavali

su kipove, koje su svojom rukom pravili i klesali. Vjerovali su da su melei

Boije keri, a uz to nalazilo se kod njih jo mnotvo oito krivih glupih
vjerovanja.
Tu sredinu, Arape, opkoljavali su razni narodi koji su imali raznolika,
takoer, kriva i izmiljena vjerovanja.
U svakoj okolnoj zemlji javljali su se uvijek neredi i metei. Unitili su i
upropastili i ono uvjeta napretka i sree to su naslijedili od svojih
pretasnika, a nekamoli da su bili dorasli stvarati nove uvjete napretka i
vjeite sree.
Jedni od tih okolnih naroda vjerovahu u trojstvo i inkarnaciju boanstva.
Sveenici njihovi im za novac prodavahu itave komplekse u raju, koje oni
rado kupovahu. Vlast razuma je bila potpuno prestala, a pokornost u
svemu jedino i iskljuivo bijae starjeinama.
Drugi od tih naroda su oni koji se poee klanjati zlatnom teletu dok im je
pejgamber samo kratko vrijeme bio odsutan. Iza svog pejgambera,
izmijenie njegovo uenje i njegovu svetu knjigu. Meu njihova vjerovanja
o Bogu spadae i to da je na lea legao od umora poto je stvorio nebesa i
zemlju.
Meu te narode spadahu i Sabejci, oboavaoci nebeskih tjelesa, od kojih
neki vjerovahu da je Sunce pravi Bog, a neki, kao to je sekta harranija,
vjerovahu da je Bog jedan, a u isto vrijeme i brojan, jedan je kao pojam, a
brojan prema broju osoba naoigled. Te osobe koje sainjavaju Boga su
sedam nebeskih bia i dobre osobe zemaljske, u kojima se Bog pokazuje i
utjelovljava svojom osobom ili nekim dijelom svoje osobe i to sve ne
smeta njegovu jedinstvu. Boe, Ti si uzvien i ist od ovakvih vjerovanja!
Kod njih bijahu udotvorne molitve i molitve pojedinih zvijezda.
Meu tim narodima bijahu i dualisti i perzijske medusije, oboavaoci
vatre, koji vjerovahu u dva tvorca; svjetlo, tvorac dobra, i tmina, tvorac zla.
Oni se raspadahu na vie sekta. Mazdikejci od njih vjerovahu da Bog sjedi
na svome prijestolju u viem svijetu poput husreva (vladara) na zemlji.
Osim tih naroda bijae i drugih sa raznim glupim vjerovanjem. Bijae i
pravih bezbonjaka, koji uope nijekahu Uzvienog Tvorca. Bijae i takvih
koji nijekahu mogunost Boije objave i poricahu uope sve to osjetilima
postignuti ne moemo.
Eto u takvom je stanju bio Hidaz i okolne zemlje: Palestina, Sirija,
Bizantijsko carstvo, Mezopotamija, Perzija, Indija i ovamo na zapadu blinje
afrike zemlje. U ovakvoj je zemlji Alejhisselam poeo propovijedati pravu
vjeru i boriti se protiv krivih shvaanja o Bogu donosei dokaze, koje
shvaa i obini svijet, a od kojih ne bjee ni najueniji ljudi. On ih je

upoznao sa pravim vjerovanjem o Bogu i onom to Njemu dolikuje i to Mu

ne dolikuje. Pouio ih je valjanom postupku i upoznao ih sa svakom vrlinom
i lijepom udi. Sve svoje sljedbenike je poveo kulturi i brzom napretku u
nauci, postupku i moralu, i to blago i staloeno, bez iznenadnih prepada i
neoekivanih ispada. Njegov svijetli erijat je brzo prodro u tmine krivih
vjerovanja, koja su ga okruivala i za tili as u svoje okrilje primio mnoge
narode Istoka i Zapada.
Ovakom brzom irenju jedne vjere ili jedne ideje historija ne pamti premca.
To je najvee udo, najvei dokaz, najjasnija mudiza od svih mudiza, koje
se tokom vremena pokazuju i obnavljaju u uzvienoj islamskoj vjeri.
Glavni stupovi nauke koju je Alejhisselam predao svojim sljedbenicima bili
su ovo:
1)
ispravno vjerovanje u Boga, istinska spoznanja o Njemu, Njegovim
svojstvima i djelima i ostalim propisima vjerovanja, koji se na ovome
temelji;
2)
pravni propisi za meusobne odnose ljudi o kojima ovisi duevno
usavrenje ljudi i odravanje pravde i pravednosti meu njima;
3)
nauka o nainima sticanja vrlina i otklanjanju duevnih poroka i
runih svojstava, koji vode istoi due i srca tako, da iz njih potjeu samo
ona djela koja e bez usiljavanja na prirodan nain voditi pravoj srei na
obadva svijeta i naunom i praktinom savrenstvu.
Drugovi Alejhisselamovi nijesu bili potrebni pisati ove nauke u knjige, jer
su se uvijek mogli obratiti na Alejhisselama kad god bi im neto bilo
nejasno. U njega su se u svakom poslu ugledali, a i njegove lijepe udi
poprimali. Tako su oni postali uzorom onima, koji su iza njih doli.
Postanak sekta
U jednom dosta sigurnom hadisu stoji da e se sljedbenici Alejhisselamovi
pocijepati na sedamdeset i tri sekte, od kojih e samo jedna biti spaena, a
to su oni koji se budu drali onakvog vjerovanja kakvo su imali
Alejhisselam i njegovi drugovi. Neki islamski uenjaci koji su pisali o
islamskim sektama nastojali su nabrojiti tano sedamdeset i tri sekte. Dok
drugi dre da je cilj pokazati samo na mnotvo tih sekta, a ne precizno
odrediti njihov broj, jer je u islamu do danas kroz trinaest i po stoljea niklo
mnogo vie to manjih to veih sekta, a ni danas se nijesu prestale
pojavljivati i raati nove.
Vano je kod ovog pitanja uoiti bazu na kojoj su se formirale pojedine
sekte. Mi, promatrajui ovu stvar, zapaamo da su se te sekte formirale na
vie baza, neke na politikoj, neke na naunoj, neke iz pritajenog

neprijateljstva prema pravom islamu, a neke pak kao ekstremna reakcija

drugih sekta. Naravno da je na razvoj pojedinih sekta utjecala i okolina,
koju smo mi opisali.
Ovdje u ja pokuati ukratko iznijeti najglavnije islamske sekte upozorivi
na uzrok otcjepljenja, tako da italac dobije pravu predodbu ove stvari.
Prvo cijepanje. Prvo je cijepanje nastalo odmah iza smrti Alejhisselamove.
Neki slabii u vjeri zavedeni od tajnih nevjernika - munafika otkau halifi
Ebu Bekru poslunost i pokornost u pogledu davanja zekata. Pri ovom su
bili voeni i krtou i pohlepom za novcem i imetkom, koga nijesu mogli u
ime vjere rtvovati. Halifa Ebu Bekr je digao protiv njih vojsku i orujem
uguio ovaj ustanak i otklonio Bogu mrsko cijepanje islamske zajednice na
bazi krtosti i pohlepe.
Za vrijeme halife Omera stanje je bilo dosta dobro; islam se irio na Istok i
na Zapad, a
h. Omer je sve u svojoj snanoj desnici na uzdi drao.
Za vrijeme h. Osmana nastali su veliki neredi, jer su neprijatelji islama, koji
su se prikrivali islamom, izrabili njegovu starost i slabost. Ti su neredi
urodili time da je h. Osman kao i h. Omer pao rtvom, a zaredala su trajna
neprijateljstva i rascjepkanost koja je samo slabila islam.
Za vrijeme h. Alije nikle su na politikoj bazi dvije islamske sekte. Iza bitke
na Siffinu i poznatog obranikog suda (tahkim) na Dumetul-dendelu
odmetnu se od h. Alije haridije ije obiljeje kasnije bijae pretjeranost i
zatucanost. Dotjerali su bili dotle da su nemuslimanom smatrali svakog
grjenika koji uini malo vei grijeh. Druga sekta koja je u to doba nikla je
sekta iija koji i nakon smrti Alijine ostadoe vjerni ljubitelj i h. Alije i
njegova roda. Mnogi su raskolnici sebi nali jaku zatitu u ovoj sekti, te bi,
izdajui se lano za iije, sijali sjeme nevjerstva kad god im se prilika
ukazala.
Kada se je Alejhisselamov unuk h. Hasan odrekao hilafeta u korist Muavije
napustila je obje stranke jedna grupa ljudi, koji su se povukli u damije i
odali nauci i ibadetu. Sami su sebe nazvali mutezilom, tj. povuenim i
osamljenim. Tako je zaetak mutezilija bio zbog politikog uzroka, a kasnije
su se izradili i razvili na naunoj bazi. Meu prvima koji su se ovom
prilikom povukli bijahu Abdulah i Hasan, sinovi Muhamed b. el-Hanefijje.
Drugi od njih Hasan poe pobijati haridije u pitanju ko je vjernik
(mumin) i isticae da je iman srcem vjerovati i jezikom oitovati, a da
vjerski obredi i druga djela ne spadaju u bitnost imana. Zbog ovog nazvae
njegove sljedbenike imenom murdie, jer otklanjaju i zapostavljaju djela i
obrede imanu. Iz ovih se razvi druga grupa koja tvrae: da uz iman

nema tete ni od kakvog grijeha. Ovi se raunaju zalutalim i zabludjelim

murdijama.
Mnogi su kranski, idovski i medusijski sveenici jo za vrijeme hulefairaidina bili preli na islam. Kasnije su hotimino, a mnogi moda i
nehotice, priali prostoj masi, a i mnogim nedouenim ljudima razne bajke
i neosnovane prie, koje su u mnogo sluajeva tetile ak i islamskom
vjerovanju o Bogu. Tako se uvuklo mnotvo krivog vjerovanja i Bogu se
pripisivalo mnogo tota to se protivi Njegovu boanstvu i savrenstvu.
Tako se kod mnogih uvrijeilo vjerovanje da Bog slii makar i izdaleka
ovjeku. To su takozvani muebbihe. Neki su kazali da je Bog tijelo i
materija. Ta se sekta naziva mudessime.
Grad Basra bijae centar raznolikih miljenja i raznovrsnih sekta. Tu je
Mabed b. Halid el-Duheni uo da se pojedini ljudi za grijehe izgovaraju
sudbinom i Boijom odredbom. On ustane protiv njih dokazujui da su ljudi
odgovorni za svoja djela, ali u tome prijee u drugi ekstrem i stade govoriti
i propovijedati:Nema sudbine niti su djela ljudi unaprijed predviena,
nego ih oni potpuno samostalno bez iega to bi im prethodilo vre. Kada
je Abdulah b. Omer uo za ovo, odrekao se je ove vrste ljudi i govorio je da
ima pomagaa da bi im rat navijestio. Pristae Mabedove budu nazvani
kaderijama, jer poriu sudbinu i Boije odreenje. Dehm b. Safvan ustane
u Horosanu protiv ove sekte, ali padne u obratni ekstrem i bude zaetnik
sekte debrija, koji ovjeku poriu slobodnu volju i kau da su ljudska djela
potpuno ravna titrajima lia na stablima uslijed vjetra.
Hasan el-Basri, jedan od uglednih tabiina bijae pravi uenjak i filozof u
punom smislu ove rijei. Dugo godina je u Basri irio nauku, a njegova
predavanja posjeivahu odlini uenjaci. Na njegova predavanja dolaahu i
obini ljudi i prosta masa koja nije bila dorasla da bi mogla razumijevati
njegova tumaenja. Jednom prilikom on za ove ree: Odbijte ove na
stranu naeg naunog kruga! Stoga njih i njima sline slabie u nauci
nazvae haevijama. Meu njima su praznovjerice cvale i irila se razna
glupa vjerovanja o Bogu, jer nijesu imali dovoljno nauke ni razumne snage
da shvate istinu, a pored toga eljeli su da budu samostalni, te ne primahu
u nauci miljenja kapaciteta i priznatih uenjaka.
Predavanja Hasan el-Basrije posjeao je Vasil b. Ata, uenik Ebu Haim
Abdulah b. Muhamed b. el-Hanefijje i jedan od onih koji su napustili politiku
i povukli se kraju (mutezile). Kada je jedanput Hasan raspravljao pitanje
imana, istupio je Vasil sa ovim miljenjem: Otvorenog nevjernika
nazvaemo kafirom. Tako isto emo nazvati pokornog vjernika muminom.
O vjerniku koji ini velike grijehe postoji razilaenje. Jedni (ehli-sunnet) ga
nazivaju muminom, a drugi (haridije) kafirom. Mi emo zastupati sredinu,
pa mu neemo rei ni jedno niti drugo, nego emo ga nazvati fasikom. On

se uistinu slagao sa miljenjem haridija u ovom pitanju, samo se protivio

njima u izrazu i rijei. Zbog ovog ga je Hasan odstranio od svojih
predavanja i rekao:Vasil se je od nas odvojio. Neki islamski uenjaci
tvrde da odavde datira ime mu 'tezile. Iza ovog je Vasil sa svojim drutvom
samostalno irio svoje nazore i na taj je nain poela jaati sekta mutezila.
Kao reakcija iijama, koji su bili ve preli granicu u ljubavi prema h. Aliji i
njegovu rodu, javila se sekta nasibija, koji su mrzili h. Aliju i njegov rod, a
uzdizali i hvalili one, koji su im protivni bili. Za vrijeme vlade Omejevia
ova je sekta nalazila jaka oslonca u politikom ivotu muslimana i
vladalakoj kui Omejevia.
Poto su osvajanja oslabila i irenje granica islamske drave malaksalo,
svijet je dobio prazna vremena i jo se vie odao cijepanju i stvaranju
novih sekta. Na pojavljivanje novih sekta utjecalo je i prevoenje raznih
djela sa perzijskog, grkog i drugih nekih jezika. U pobijanju napadaja na
islam sa strane istakli su se mutezilije, te ih je stoga simpatizirao sam
halifa Memun, sebi ih pribliio, a i on sam postao njihov istomiljenik. On
je bio uzrokom da se izvri jak pritisak na ehlus-sunnet, te su, opirui se
njemu, stradali mnogi islamski uenjaci i stupovi ehlus-sunnetskog pravca.
Taj se pritisak nastavio i iza njega. Podravali su ga halife Mutesim i Vasik.
Za vrijeme halife Mutevekila je taj pritisak oslabio pa je konano i prestao,
i dignut je s dnevnog reda. Za vrijeme ovog pritiska u kome bijae glavno
pitanje stvorenosti Kurana naroito se opre imam Ahmed b. Hanbel, koji
je ovom prilikom mnogo zasluga uinio.
Iza toga domalo u ovim tekim prilikama javi se Ebul-Hasan el-Eari, koji
bijae zabrinut stanjem u koje su muslimani zapali, te ustade u obranu
islama i sunneta. On se morao boriti sa dva svoja neprijatelja: sa
mutezilijama, kojima i on sam u poetku pripadae i sa zatucanim
haevijama.
Interesantan je sluaj njegovo naputanje mutezilijskog pravca; zato emo
o tom ukratko nekolike rijei rei. Pria se da je Ebul-Hasan el-Eari
jedanput rekao Ebu Ali el-Dubaiji:
to veli za ovu trojicu:
muslimana, kafira i jo nedoraslo dijete?
- Musliman
e u Dennet, kafir u Dehennem, a i dijete e biti spaeno, ali nee dobiti
onog stupnja na kome je musliman - odgovori Dubaija.
Ako bi dijete htjelo postignuti stepen na kome je musliman, bi li mu
to ikako bilo mogue?- opet ga zapita Earija.
-

Ne bi - odgovori Dubaija, a zatim nastavi:

Njemu e se rei: Musliman je postigao ovaj stepen preko pokornosti,

a ti nijesi bio dorastao za pokornost.

Ako dijete rekne: Boe, ja nijesam kriv. Da si me Ti poivio, ja bih

radio ono to je musliman radio?! - dodade Earija.
Bog e rei: Ja sam znao da bi ti grijeio, da sam te Ja poivio, pa bi
za to ti bio kanjen, a Ja sam ti uinio to je tebi bolje, te sam ti dao smrt
prije negoli si odrastao odgovori Dubaija.
Ako bi na to kafir rekao: Boe, Ti si znao i moje stanje kao i njegovo,
pa zato nijesi i meni uinio to je meni bolje? - doda Earija.
Na to Dubaija, koji zastupae miljenje mutezilija, da Bog mora ovjeku
initi ono to mu je bolje, ne znade ta bi odgovorio, a Earija kao
pobjednik u raspravi poe raeljavati svako miljenje koje su zastupali
mutezilije i kako u tome uvidje mnogo nesuglasica i netanosti, napusti
njihov pravac i poeo ga javno napadati, a braniti pravac ehlus-sunneta,
koji je zasnovan na tradicijskim i logikim dokazima.
Earija se morao boriti, kako smo ve napomenuli, i sa mutezilijama i sa
haevijama. Njegova je zadaa bila da ove stranke privede u krilo sunneta
priznajui objema strankama ono to je kod njih tano i ispravno. U pitanju
stvorenosti Kurana govorio je mutezilijama: Ako mislite, kad kaete da je
Kuran stvoren, na nae izgovaranje i itanje Kurana, onda vi imate u tom
pogledu pravo. Haevijama je govorio: Ako mislite kad kaete da Kuran
nije stvoren na Boiji govor kao Njegovo svojstvo, onda i vi imadete
pravo. U pitanju (tj. da e vjernici na buduem svijetu vidjeti Boga, to
mutezilije nijeu) govorio je mutezilijama: Vi morate priznati da e
muslimani na buduem svijetu vidjeti Boga, a to velite da Bog nije na
nekoj strani prema onom koji ga posmatra niti da se tu nalazi neko
rastojanje, tu vi imadete pravo, jer Bog ne slii tijelu niti iemu
stvorenom. Drugoj stranci je govorio: Vi imadete pravo to tvrdite da e
muslimani Boga vidjeti na buduem svijetu, ali nemojte ocrtavati kako e
to biti, niti rei da e Bog biti naprama njima na nekom rastojanju, jer to
Bogu ne dolii. Na ovaj nain uspio je mnoge sa obje strane privui
pravilnom ehlus-sunnetskom vjerovanju i ujediniti pocijepanu brau. Sa
svake strane su mu upiti stizali, a djela su mu se rairila irom islamskog
svijeta. U svojim djelima je pobijao zaludjele islamske sekte kao i druge
vjere. Njegovi su uenici rairili njegovu nauku u Iraku, Horasanu, amu i
Magribu.
Iza njegove smrti su opet mutezilije malo ojaale za vrijeme vlade
Bujevia, ali ih je suzbio glasoviti sljedbenik Earijin Ebu Bekr b. Bakillani.
Ibnul-Bakillani je meu onima koje je poslao u razne islamske krajeve da
objanjuju pravac Earijin poslao i Ebu Abdullah Husejin b. Hatim el-Ezdiju
u am, a onda u Kajrevan i Magrib, to su jedva doekali ueni ljudi
Magriba, te se je Earijin pravac rairio sve do Sicilije i Endelusa. Ibn Ebi

Zejd, Ebu Imran el-Fasi, Ebul-Hasan el-Kabisi, Ebul-Velid el-Badi, Ebu Bekr
b. el-Arebi i njihovi uenici imaju velike zasluge u irenju Earijina pravca
u Magribu. U Hidazu je ovaj pravac irio Ebu Zerr el-Herevi; u amu
uenik Earin Ebul-Hasan AbduVaziz et-Taberi. Tako se je ovaj pravac
putem nauke rairio gotovo po cijelom islamskom svijetu i svagdje stekao
ogromni broj pristaa meu uenjacima, a potom i meu ostalim svijetom,
i svi se oni nazivaju jednim imenom earije i bez ikakve sumnje spadaju i
ehlus-sunne vel demaa.
Sve malikije, tri etvrtine afiija, jedna treina hanefija i dobar dio
hanbelija pripadae od vremena Ibnul-Bakillanije pa ovamo dalje
Earijinom pravcu. Druge dvije treine hanefija, a to su oni u
Maveraennehru, Turkestanu, Afganu, Indiji, Kini i drugim okolnim zemljama
pripadahu pravcu maturidija osim malog izuzetka, koji je slijedio pravac
mutezelija, kao to se deavalo i kod afiija i hanbelija. Dobar dio hanbelija
nije se uputao u rasprave ilmul-kalema nego je slijedio pravac prvih
muslimana (selef). Meu hanbelijama dre da je bio i jedan haevija.
Savremenik Earijin, Ebu Mensur el-Maturidi zvani Imamul-huda bijae
pobornik sunneta u Maveraennehru i istonim islamskim zemljama, gdje je
najvie bio rairen hanefijski pravac ili mezheb. Njegovi sljedbenici su
gotovo sami hanefije i nazivaju se imenom maturidija te bez ikakve
sumnje spadaju meu pristae sunneta, Ehlus-sunne vel-demaa.
Razilaenje izmeu Earija i Maturija je sasvim neznatno. O tome su
napisana i zasebna djela, a mnogi islamski uenjaci tvrde, da je u veini
sluajeva, ako ne u svim, samo formalno razilaenje, koje ne zadire u
sutinu i bitnost. Mislim da ovdje nije mjesto uputati se u obrazlaganje
toga, jer bismo izali iz okvira ovog lanka.
Iz gore navedenog moglo se jasno vidjeti da odvojenje haridija i iija nije
bilo na naunoj bazi, nego iz prostih politikih razloga. Kasnije su ove dvije
sekte doivljavale mnoge promjene i faze, a u njima su esto nalazili
zaklonita raskolnici koji su se izdavali za vjernike. Uvijek ih je vezalo jedno
naelo, a to je neprijateljstvo prema vlasti i upravi. Murdije su bar donekle
na naunoj bazi zasnovali svoje odvajanje. Oni su neka vrsta reakcije sekti
haridija. Zatim su se pocijepali na vie ogranaka, koji su zastupali razna
miljenja, od kojih mnoga bijahu u suprotnosti sa islamom, a osim toga
vodahu zaputenju vjerskih dunosti i potcjenjivanju naredaba i zabrana.
Debrije su najdalji od naune baze. Nastali su usljed utjecaja
brahmanskog vjerovanja i drugih indijskih sekta, a njihovo miljenje vodi
lijenosti i nehaju. Kaderije su svoju sektu zasnovali na nekoj vrsti naune
baze i istupili su kao protivnici lijenosti i nehaja. Kasnije su poprimili neto
dualistikih vjerovanja. Suprotno jedna prema drugoj stoje sekte mutezilija
i haevija. Prvi eljni nauke i naunih rasprava teili su razumom dostii

sve. Drugi, zatucani i za nauku nedorasli, primili su sve bez ikakve

rasprave i razumijevanja. Mora se priznati da su mutezilije vrlo mnogo
usluga uinili naroito u borbi i raspravama sa vanjskim neprijateljima
islama: bezvjernicima, dualistima, kranima, idovima, Sabejcima, onima
koji poriu poslanstvo Boijih poslanika i raznim vrstama nevjernika.
Ovdje su istaknute u najkraim potezima islamske sekte. Ostavljen je
jedan ogroman broj manje vanih islamskih sekta, koje su u veini
sluajeva podreene spomenutim sektama i izgledaju kao njihovi sporedni
ogranci. Mora se istaknuti i to da se u mnogo sluajeva navedene sekte
ukrtavaju. Tako dobar broj mutezilija jesu u isto vrijeme i iije itd.
Vano je spomenuti i to da mnoge od nabrojanih sekti nijesu teritorijalno
odijeljene jedna od druge. Mnoge od njih su vie nauni pravci, koje slijede
i ispovijedaju neki ueni ljudi, negoli sekte i stranke u pravom smislu rijei.
Stoga nije potrebno pitati npr. gdje stanuju mutezilije, jer je na to teko
posve tano odgovoriti.
Njihov pravac i struja nalazi se i dan-danas u neto izmijenjenoj formi i to
ne u jednoj zemlji naroito, nego u mnogim islamskim zemljama.
Obdravaju ga ljudi koji se u nazorima slau sa prijanjim mutezilijama.
Rasprava o islamskim sektama nije samo historijska rasprava. Ovo pitanje
isto toliko zadire u sadanjost koliko i u islamsku prolost. I danas se jo
uvijek javljaju nove islamske sekte i raaju novi pokreti. Pokret senusija i
vehabija s malim izuzetkom pretjeranosti kod posljednjih su korisni i hvale
vrijedni noviji pokreti meu muslimanima. Sektu bahija i behaija, koje su
takoer novijeg datuma, ne moemo ve smatrati nikako muslimanima.
Teko je smatrati muslimanima i mnoge pristae takoer novije sekte
kadijanija i ahmedija, jer mnogi od njih nijeu jednu vanu taku islamskog
vjerovanja, a to je to vele da Muhammed a. s. nije posljednji Boiji
Poslanik.
U ovom lanku sam hotimino ispustio sektu batinija, jer elim o njima
opirnije progovoriti u zasebnom lanku.
O islamskim sektama napisana su na arapskom jeziku mnoga djela od
kojih su neka i tampana. Izmeu tih djela istaknut emo ovdje Mekalatul
islamijjin od Earije, el-Mekalat od Ebu Mensur el-Maturidije, Reddu ehlilehvai vel-bidei od Ebul-Husejn et-Taraifije,
el-Milelu ven-nihal od Ebu
Muzaffer el-Isfirainije, el-Ferku bejnel-firek od Ebu Mensur el-Bagdadije, elMillelu ven-nihal od Ebu Mensur el-Bagdadije i od Sehristanije, el-Fisalu
bejnel-mileli ven-nihal od Ibn Hazma i el-Arau ved-dijanat od Ebu
Muhamed en-Nevbahtije. Pored mnogobrojnih djela o ovoj temi, ipak se
mora priznati da ovo pitanje nije obraeno onako kako bi to trailo
dananje vrijeme.

Autor: Mehmed Handi

Naziv djela: Izabrana djela, Islamske teme, knjiga 3.