ODNOS FILOZOFIJE I ZNANOSTI

1. UVOD
Od filozofije do religije, filozofije i umjetnosti pa sve do prirodnih i duhovnih znanosti u ijem je
sklopu filozofija. O ovakvom odnosu znanosti i filozofije ne moemo priati sve do 19. stoljea
jer je tek tada nastala znanost kakvu danas poznajemo, naravno postojale su znanosti, ali su one
bile orijentirane filozofiji i prema njoj ravnali svoja dostignua. A o znanostima iz kojih su se
dananje razvile moemo sa sigurnou govoriti tek u Novom vijeku kada religija gubi svoj
nekadanji znaaj i kada se i filozofija oslobaa o njenog utjecaja, tj.prestaje biti njena slukinja.
Naravno, ovdje govorimo o Europi i njenom kontekstu. Kranstvo je poprimilo velike razmjere
negdje u 3./4. stoljeu kad postaje dravnom religijom Rimskog Carstva. Ali prije toga svega u
Antikoj Grkoj postojala je samo filozofija i u njoj su bile ujedinjene sve tadanje znanosti.
Zanimljiv je odnos filozofije i znanosti, a posebno njegova evolucija. Taj odnos je postajao sve
kompliciraniji od kad se znanost podijelila na prirodnu i duhovnu. Vano je iznijeti kontekst i
povijest same znanosti pa tako i filozofije kako bi se lake razumijela situacija danas. Materijal
za taj prikaz su pojedina poglavlja iz knjige Nasljee Europe.

2. RAZRADA
Pogledajmo svojevrsni raskol u znanosti imeu prirodne i duhovne strane. Dakle, prirodne
znanosti bave se ivom i neivom prirodom dok se duhovne znanosti bave postojanou i biti
ovjeka odnosno iskustvom bivanja ovjekom koristei se metodama dobro poznatima i
prirodnim znanostima. Te dvije grane znanosti koje se koriste vrlo slinim metodama
istraivanja, su dvije grane koje dre distancu jedna od druge. No, to nije oduvijek bilo tako.
Vratimo se u Antiku Grku i pogledajmo neto to se zove filozofija i njene praktikante filozofe.
Zato ironija? U prolosti nije postojala ta razdioba na prirodno i duhovno prije su sve
znanstvene discipline bile izjednaene. Jedan filozof se bavio i astronomijom i matematikom i
muzikom, itd. Sve je to koristio kako bi razvio i upotpunio svoju filozofiju. Filozofija je majka
svih znanosti, ona je ljubav spram mudrosti. Iako su iz filozofije niknule nove znanosti kako
1

duhovne tako i prirodne, dakle ona ih objedinjuje i one se uvijek u istraivanju moraju vratiti na
filozofiju, ona je u jednom trenutku dola u sukob sa znanou. Sada, u 21. stoljeu ju svrstavaju
u duhovne znanosti. Kako je dolo do toga? Kako bi se odgovorilo na to pitanje osvrnimo se na
poglavlje injenica znanosti u knjizi Nasljee Europe autora Hansa-Georga Gadamera. Otprilike
prije 150 godina spomenutog sukoba nije bilo jer su svi pripadnici znanosti davali podrku
filozofiji. Pri kraju 19. stoljea ve se vidjela napetost odnosa filozofije i znanosti iz koje je
kasnije izbio sukob. Razlozi te napetosti mogu biti svakojaki. Idealistika filozofija govori da se
stvarnost moe pokazati samo u pojmovnom znanju i da se apsolutnost znanja postie u filozofiji
nadalje govori kako je jedina spoznatljiva stvar svijest jer se ne moe znati postoji li izvanjski
svijest koji zagovaraju i prouavaju prirodne znanosti. I to nas dovodi do prvog razloga
napetosti, a to je obrana moderne znanosti od zahtjeva idealistike filozofije. Dakle, temeljno
uenje idealistike filozofije se kosi, tj. u suprotnosti je sa samom biti prirodnih znanosti.
Slijedei vaan razlog je bila kritika Hegelove i Schellingove filozofije prirode. Naime, Hegel u
svojoj filozofiji prirode izrie da je sama priroda otuenje ideje, negacija ideje iz ega slijedi da
su znanosti koje prouavaju prirodu otuenje od duha koji je kod Hegela bit svega. I naravno
Schellingova filozofija prirode koja predlae spoj subjektivnog i objektivnog. Iako su pripadnici
znanstvenog kruga bili ljuti na filozofska uenja tog vremena ipak se vidi neto pozitivno u tome,
a to je interes za znanjem obaju strana. Takoer i u ideji idealistike filozofije se vidi pozitivna
stvar koja je skoro bila i ostvarena, a to je univerzalnost znanosti, tj. pokuaj da se of filozofske
misli organizira cjelina znanosti, no za to je ipak bilo prekasno i to za jedno stoljee. Kad smo
ve kod prirodnih znanosti, pogledajmo ime su se jo bavile poznate njene poznate figure.
Leibniz i Newton koje ovdje spominjemo kao zadnje velike europske polihistoriare su se
zalagali za produktivno sudionitvu u istraivanju svih postojeih znanosti. Vratimo se na
univerzalnost znanosti i zato ona nije bila mogua. Naime, stvaranje jedne univerzalne znanosti
pod vodstvom filozofije je u navedenom vremenu, oko 1800. godine, bio samo jedan prilog
filozofiji, lijepa misao, a razlog tomu je bila nemogunost aktivnog istraivanja svih podruja
kao i injenica da je filozofija prestala istraivati samu sebe. Ve spomenuti Hegel je bio
pretenciozan i njegova filozofija je pokuavala ugraditi u sebe sve prijanje filozofije i zbog toga
i zbog svojih izjava je esto bio kritiziran, pa je tako jednom izjavio da je broj otkrivenih planeta
konaan, a par mjeseci kasnije je otkriven Neptun. Nadalje, njegova filozofija svjetske povijesti,
koja je takoer ambiociozna, je isto izazvala otpor u znanstvenim krugovima. Zahtjev da je um
2

onaj iz kojeg se moe izvesti to se zbilo i ono to e se zbiti je posljednji navedeni razlog
nastanka i produljivanja tenzija izmeu filozofije i prirodnih znanosti i kojim je razdoblje od
1816. do 1916. postalo stoljeem znanosti ujedno i stoljee napretka. Prikazana je situacija od
prije 150 godina i kako je utjecala na budunost. Pogledajmo situaciju danas. Dananja situacija
je takva da ivimo u svijetu u kojem je sve kontrolirano znanou do te mjere da nas znanost
vodi u budunost i da se oslanjamo na nju i previe pa tako i prebacujemo odgovornost za
vlastite postupke. Takoer su se dvije grane znanosti pomirile ili bar zapoele taj proces jer
koriste jedna drugu u objanjavanju otkria pa su se i isplele do te mjere da znanstvenici istog
podruja ne razumiju jedni druge. Tu je i matematika koja ne pripada ni jednoj grani znanosti ve
je univerzalna, kao to je nekad bila i filozofija. Kako je dolo do te solidarnosti? Zbog koritenja
istih metoda, konstantnog doticaja istih razreda, lakeg sporazumijevanja struka, pa tako i zbog
znatielje za upoznavanjem.
Slijedee to emo napraviti je osvrnuti se na jedno drugo poglavlje u Gadamerovoj knjizi, a to
je Budunost europskih duhovnih znanosti. Budui da se danas filozofija svrstava u duhovne
znanosti potrebno je pokazati stanje te grane kako bi se znao kontekst u kojem djeluje. Iako ih
samo Njemaka naziva duhovnim znanostima, a drugi drugaije, one imaju vanu ulogu koja je
svim disciplinama duhovnih znanosti zajednika. Naime, prirodne znanosti zahtjevaju sluenjem
univerzalnim jezikom u prikazu svojih istraivanja to su i postigle u dananjem svijetu, dakle
slue engleskim jezikom i to prihaveeno u europskoj zajednici, uskoro i u svjetskoj dok su
duhovne znanosti u Europi vezane u njenu mnogojezinost i raznokulturnost. Budui da, su
duhovne znanosti direktno povezane s tom mnogojezinou one su potrebne zbog nje jer kad bi
se uveo jedan jezik u njenim istraivanjima, kao i kod prirodnih znanosti, postavlja se pitanje o
potrebi za njima. No, uvoenje takvog jezika ne bi bilo ni mogue jer svaki ovjek ima svoju
kulturu i jezik koje se ne eli odrei i koja je upravo vezana za duhovne znanosti. Tako se i o
onome to Europa moe biti u budunosti, a jo i vie o onome to Europa danas jest, moe pitati
samo pitajui se kako je Eiropa postala to to danas jest. (Gadamer 1997:28) i stoga vratimo se
opet u prolost radi prikaza roenja duhovnih znanosti. Znanost i Europa. Znanost je prisutna u
Europi ve jako dugo vremena, ona ju je oblikovala i utkana je u sam njen postanak. Taj proces
oblikovanja je tu od Antike Grke, ali je eskalirao u Novom vijeku do te mjere da je stvoren
kulturni poredak. Dakle, Europu je formirao nastanak znanosti. No to je zapravo taj proces
formiranja Europe i njegove okolnosti, kako danas priamo o Europi kao zajednici ako nije bila
3

ujedninjena jo od Rimskog Carstva? Jedna od vanijih injenica je da je taj proces posljedica

tenje za oivljavanjem atikog nasljea. Osvrt na prolost nas dovodi do injenice da je Europa
u jednom trenutku bila ujedinjena pod jednim vodstvom i jezikom: Crkve i latinskim, ali naravno
za to vrijeme nije bila karakteristina znanost jer je religija bila u vodstvu. No, ni to nije dugo
potrajalo pa se dogodio i raskol u Crkvi i od tad pa sve do 19. stoljea bilo je previranja unutar
Crkve koja je na kraju izgubila mo sjedinjavanja koju je imala i tu je nastupila znanost koja je
ovaj prekinula sve veze s tradicijom koja nije nikad u potpunosti ni postignuta. Posljedica tog
prekida je zaetak nove svijesti o kontinuitetu vremena, dakle historijska svijest koja vie ne
doputa opevaljane istine metafizike pa se tako i prestaje oslanjati na filozofiju ve na
prirodnim znanostima koje trae istraivanje i injenice. Raskol izmeu prirodne i duhovne
strane dogodio se u 17. stoljeu s Galilejem i njeogvim metodskim idealom moderne znanosti, a
konanu podjelu je napravio Descartes sa res cognitas i res extensa. Kako su prirodne znanosti
odbacile metafiziku tako su je duhovne prihvatile i uzele sebi kao zadatak traenja odgovora na
ljudska pitanja o posljednim stvarima i od tada je filozofija u duhovnim znanostima i ima
povijesnu orijentaciju. Ako pogledamo razliita imena koju nose duhovne znanosti moemo
primjetiti vezu s tradicijama pojedinih naroda i povijesnu povezanost s osnivanjem teritorijalnih i
nacionalnih drava. Tu dolazimo do vanosti duhovnih, tj. historijskih znanosti, naime njih
nacionalne drave trae svoje porijeklo ime se mogu jo vie utemeljiti. Nakon pregleda
povijesti moemo prijei na izvornu temu, a to je budunost duhovnih znanosti. Ovo je doba
napretka koji diktira zapadno gospodarstvo koji je popraen i irenjem kulture iz podruja
napretka ime se lokalne kulture potiskuju. Mnoge nacije pokuavaju pomiriti napredak i svoju
vlastitu kulturu i zato su vane duhovne znanosti, tj. njihovi uvidi i uenja. Trebamo se zapitati je
li sav taj napredak dobar za zemlje u kojima se odvija i je li ispravno irenje istoga na ostale
zemlje takozvane tree zemlje. to e biti kada te zemlje shvate koliko se njihova tradicija
razlikuje od europske i kada ju naposljetku odbace, onda e svi ti europski napori biti uzaludni
jer e na vidjelo doi kamuflirana kolonizacija koja se provodi. Danas su zemlje sve vie
preokupirane pitanjem kako da osposobe ovjeka i drutvo za pravi razvoj na osnovi vlastite
tradicije, a kada se one potpuno posvete rjeavanju tog pitanja onda e duhovne znanosti
ispunjavati vlastitu svrhu u potpunosti jer se one bave i povijeu i kulturom i predajom i
postojeim bitkom. No kao to je na poetku napomenuto duhovne znanosti prate ideal prirodnih
znanosti koristei se istim metodama, matematikim metodama. Mogue je da e se u budunosti
4

neto promjeniti u duhovnim znanostima, da e postati vie kao prirodne i time se vie tako nee
ni nazivati. Danas je tee govoriti o jedinstvu duhovnih znanosti jer se sve vie isprepliu s
prirodnima moda i zato to drutvo ne razlikuje metodski humane od prirodnih znnaosti.
Nadalje nisu samo duhovne znanosti ugroene, razvojem tehnologije ovjek postaje sve ovisniji
o njoj, mogunosti pohranjivanja mase informacija i lakog pristupa tim istima ovjek postaje
izgubljen i ponekad zaboravlja na vlastiti identitet. Hoe li u budunosti nestati potreba za
poznavanjem vlastite prolosti i identiteta? Dakle, duhovne znanosti su vane i bit e jo vanije
u budunosti, ali do koje granice, to ako ili bolje rei kada se otkrije ljudska povijest, kako smo
nastali i postali, hoe li tada duhovne znanosti prestati biti aktualne i izgubiti svoju svrhu. U
kulturnom kontekstu moda i nee jer je danas sve izraeniji kulturni identitet to moemo
vidjeti u izdvajanju Irske od Velike Britanije ili u jezinim sukobima Flamanaca i Valonaca.
Toliko starih zemalja sad kree novim putovima, a nove zemlje trae stare putove. (Gadamer
1997:45) navedena reenica je aktualna pogotovo u Europi koja ima i nove i stare zemlje pa tako
i bogatu povijest. Moglo bi se rei da stare zemlje tee napretku, a nove idu putevima starih. Tu
se namee tolerancija koja se krivo postavlja u dananjem svijetu kao vrlina koja se odrie
zahtjeva na vlastitome i priznaje jednako vaenje drugoga. Izvjesnost vlastite egzistencije je ono
to ini sposobnimza toleranciju. Tako treba biti i sa znanstvenom objektivnou koja se namee
duhovnim znanostima, ni tu se ne radi o brisanju sama sebe ve o upotrebi vlastitioga kako bi se
spoznao i priznao drugi. Problem koegzistencije ljudi na Zemaljskoj kugli je uvijek aktualan i
stvara uvijek nove zadae za duhovne znanosti koje neposredno utjeu na stvarnost.

3. ZAKLJUAK
Nakon to je sve izneseno na vidjelo moe se donijeti zakljuak o odnosu filozofije i znanosti
koji kao to se moe vidjeti nije ba tako jednostavan. ovjek je prvi put postao ovisan o
tehnologiji kad je poeo koristiti runi klin za rezanje mesa sa kostiju ivotinja, pa je izumio
koplje, pa je izradio kue, pa zidine, pa gradove, pa monumentalne graevine i tako sve do danas
kad je posjetio Mjesec. injenica da filozofija nije vie ono na to se oslanja ve prirodne
znanosti jer neizbjena, to je bilo neizbjeno kad je izraen taj runi klin. Ljudi tee napretku,
tee promjeni i filozofija se promjenila jer ljudi drugaije razmiljaju, kako se svijet ubrzavao
ovjek je sve manje mislio o vlastitoj srei, a sve vie da dri korak sa svijetom, a to se posebno
5

osjeti danas u 21. stoljeu. Filozofija moe donijeti napredak ali pojedincima,a ne civilizacijama,
cijelom ovjeanstvu jer ne misle svi na isti nain i moda je i to jedan od razloga zato gubi
znaaj danas, to je poelo kad su ju svrstali u duhovne znanosti, dakle jedna od znanosti, a ne
majka svih. I sad joj je budunost vezana uz duhovne znanosti, a ta budunost moe biti dobra i
loa. I to je sve tako zbog brojeva, matematiki utemeljenih prirodnih znanosti prema kojima se
duhovne trebaju ravnati ako hoe odrati korak. Postavlja se pitanje kad se vidi smanjivanje
znaaja filozofije: hoe li filozofija nestati pod pritiskom znanosti i postoji li mogunost da se
vrati na svoj prvobitni znaaj poloaj. Moe se pisati o tome i razmiljati o budunosti, no mi to
sada jo ne moemo znati. Moda nam to prirodne znanosti mogu izraunati. U svakom sluaju
odnos filozofije i znanosti e se sigurno promjeniti, na slino starom ili na potpuno novo, vrijeme
e pokazati.

Marija Laki