Paul Ricoeur

SABLAZAN ZLA
Postoji nekoliko dobro konstituiranih tradicija o moralnom zlu, o grijehu, ali nema nijedne
o podnoenju zla, o patnji, to jest o figuri ovjeka rtve, a ne samo ovjeka grenika. ovjek
grenik prua mnogo povoda za govorenje, a ovjek rtva za utnju.
Prije svega bih elio izdvojiti ono to je doista sablazan za misao i izazov za vjeru, to jest ono
zlo koje se ne moe obuhvatiti pojmom moralnog zla.
Mislim kako zapravo treba zapoeti od toga da se fizikom zlu vrati njegova otrica, da se
ono oslobodi ljuture koju zovemo zlom openito. Dakle, treba se suprotstaviti tenji da se
moralno zlo i fiziko zlo podvedu pod istu rubriku, kako bismo poslije mogli razmiljati i
o silama koje nas gone da neprestano rekonstituiramo tu nejasnu gomilu zla.
U pogledu moralnog zla uvjeti su dobro poznati: najprije imamo poinitelja kojeg moemo
smatrati odgovornim: to je trenutak okrivljavanja (imputacije); zatim imamo krenje etikog
koda kojeg prihvaa odreena zajednica: to je trenutak optuivanja; naposljetku imamo
primjenu osude: to je trenutak kanjavanja, koje, nemojmo zaboraviti, ve uzrokuje patnju. U
pogledu fizikog zla, uvjeti su drukiji: suoavanje s okrivljavanjem, trpljenje; suoavanje s
optubom i tuiteljem, rtva i njezin krvnik; suoavanje s osudom i kaznom, alba i
jadikovka. Zato se ipak brkaju ta dva iskustva ako se toliko razlikuju? Je li to samo zbog
ogranienih mogunosti jezika? Djelomino zacijelo jest (podsjeam ovdje filozofe na
Kantovu odluku s poetka eseja o radikalnom zlu, da e razlikovati das Bse i das bel). No
osim to Kant mnogo govori o das Bse, a uope ne govori o das bel, valja objasniti zato
je ta dva pojma tako teko razluiti? Je li to zbog toga to su oba iskustva izvanredno
isprepletena? I to je nesumnjivo. Zapravo, ako ovjek uzrokuje patnju drugog ovjeka, ta
patnja proishodi iz odreene vrste djelovanja; zloba, nasilje, to su uzroci patnje. Osim toga,
patnja je, kao to pokazuje glagol patiti se, osnovano rezultat kako barem ljudi vjeruju
djelovanja. Barem su iz ta dva razloga ta dva oblika zla tako vrsto isprepletena te se
moemo upitati to bi zaista ostalo kao fiziko zlo kada bismo uspjeli odstraniti nevjerojatnu
koliinu patnji to ih ljudi nanose ljudima. No mislim da valja tragati dublje za razlogom te
vjene rekonstitucije jedinice zla. Sve se odvija tako kao da iste demonske sile istovremeno
raaju zlo-injenje (mal-faire) i zlo-podnoenje (mal-subir), kao da je zlo tajna, neka vrsta
Ungrund-a (neosnovanosti, prim. prev.) kojemu se samo naziru dva razbijena fragmenta, zlodjelo (mal-agir) i patnja.
Ova me posljednja misao dovela na put razmiljanja koji ovdje izlaem. to se ponaa kao
uvar konfuzije tih dviju figura zla? To je, prema mom miljenju, mit. Otpornost mita u nama
spreava nas da razluimo fiziko zlo od moralnog zla. Nastojim toliko na tome zato to mi
se ini da nas Biblija usmjerava u pravcu suprotnom od mita. Pod mitom, dakako, razumijem
fundamentalniji nain miljenja od folklora ili legende, to jest velike prie o postanku koje, u
odnosu na problem zla, imaju trostruko obiljeje: prvo, govore o tome kako je sve istiem
rije sve zapoelo; mit tako pokriva ethos i cosmos ne razdvajajui ih; tako je to, na primjer,
u babilonskim mitovima koji u jednoj prii, u jednom dahu, prikazuju i raanje svijeta i
bijedan ovjekov ivot. Drugo, kao to ne razlikuje ethos i cosmos, mit ne razlikuje ni dobro
ni zlo. Uzrok svega smjeta se negdje izvan dobra i zla. Ali istiem treu osobinu mita s
kojom je biblijska misao u trajnoj raspravi mit nas nadasve prisiljava, kad smo suoeni s
problemom, da mislimo o porijeklu; porijeklu svih stvari, porijeklu dobra i zla, kao to smo
ve rekli. Svojstvo je mita, prema tome, da nas vue unatrag, a na je problem, kad smo
1

suoeni, sa zlom, ako smijem rei, misliti unaprijed, u budunost. Vratit u se na to poslije.
elim prije istaknuti snagu i privlanost misli koja tako vue natrag prema izvorima, kako bih
mogao bolje ocijeniti koliko bi stajalo jednu misao kada bi se odrekla pitanja porijekla.
Snaga mita, suprotno njegovoj iracionalnoj pojavi, jeste da objelodani, objasni; tako on naoko
odgovara na jadikovku upuenu kao pitanje bogovima. Zato zlo? Zato toliko zla? Zato ja?
Zato moja djeca? Zato djeca? (U hinduistikoj je misli smrt djece sam saetak svih figura
zla, kamen kunje zla.) Sve u svemu, mit na svoj nain daje odgovor. Kada se predate kao
to sam to uinio za jedan lanak u Enciklopediji religija Mircea Eliadea komparativnom
istraivanju, mit se pojavljuje kao udesan laboratorij odgovora i objanjenja.
Od najdubljih do onih nezgrapnih hipoteza pokualo se objasniti porijeklo zla. ini se kako
mit, kao misaonu strukturu, karakterizira tenja da zadovolji pitanje zato. Odatle proizlazi
njegova perzistentnost, koja nadilazi ono to moemo nazvati primitivnom milju. Mitsko
objanjenje kri sebi put kroz nau zapadnjaku kulturu ponajprije kanalom gnoze koja je
vjekovima obasjavala mnoge kulture. Sjetimo se samo pitanja manihejca: unde malum?
odakle dohodi zlo? na koje nastoji odgovoriti Sv. Augustin. I u Leibnizovim, pa i
Hegelovim racionalnim teodicejama uporno se javlja pitanje porijekla: sjetite se hegelijanske
teme lukavosti uma, za koju Leopold von Ranke kae da nije dostojna ni Boga ni
ovjeka. Pitanje porijekla uvuklo se i u misao koja je daleko od svake racionalne teodiceje,
misao Karla Bartha, koji mi je bio uitelj i u mnogo emu to je jo uvijek. Zlo je za velikog
protestantskog teologa nitavnost (das Nichtige), koja nije Boje djelo, u tom smislu to
Bog radi samo dobre stvari, ali ipak potjee od kako Barth kae Boje lijeve ruke; sva
je zbiljnost zla u tome da ga Bog nije elio, a da postoji kao neeljeno. Ne osjea li se u toj
metafori Boja lijeva ruka snaga mita, upravo po tom neprestanom vraanju na pitanje:
Kako je sve to zapoelo?
Rekao sam na poetku da se hebrejska misao, barem u glavnoj liniji, opire iz sve snage toj
sklonosti misli prema porijeklu; ipak joj nije mogla sasvim odoljeti, tolika je snaga
uvjerljivosti mita; iako ga rui na nain koji u prikazati poslije, ona nadoknauje na svoj
nain njegovu zavodljivost u obliku teme nagrade. Nagrada je, zapravo, neka vrsta teodiceje:
patite zato to ste grijeili. Tu je jezgra onoga to Hegel, suprotstavljajui se Kantu, naziva,
moralnom vizijom svijeta. Istina je da ta moralna vizija svijeta upravlja dobrim dijelom
prorokih proklinjanja i, u bitnome, deuteronomijskom historiografijom. Upravo je kriza
ideje o nagradi u sreditu Knjige o Jobu. Job se moe usporediti s iskustvom misli koja za
hipotezu uzima prekomjernu koliinu apsolutno nepravedne patnje. Teza o nagradi razbijena
je samom tom hipotezom. Mudrost ovdje oznauje dovrenje jedne linije misli suprotne onoj
mitskoj, onoliko koliko tema nagrade uspostavlja misaonu strukturu mita unutar shvaanja
povijesti i svijeta suprotnog mitu. Uz mudrost se pojavljuje tema osporavanja, s dvostrukim
poetkom: ovjek sudi Bogu, kao to Bog neprestano sudi ovjeku. Naruavajui tezu o
nagradi, mudrost razgoliuje sablazan zla: rtva ne eli utjehu barem na liniji mitske misli.
ini mi se da je ovo pitanje to ga hebrejska misao eli postaviti: kako misliti protiv mita i s
one strane nagrade? To mi pitanje sugerira tri teme za razmiljanje.
Prva tema: koju cijenu mora platiti misao koja bi odustala od pitanja zato? Poetak je
odgovora, ini mi se, ovo: za takvu je misao zlo kategorija djelovanja, a ne teorije. Zlo je ono
protiv ega se borimo kad odustanemo od pokuaja da ga objasnimo. No valja priznati da je
cijena mnogo vea nego to se pretpostavlja: zlo se susree kao neobjanjiva injenica, kao
sirova injenica; podsjeam ovdje na jednu staru temu Emmanuela Lvinasa, kojom
zapoinje knjigaDrugi i vrijeme (etiri predavanja na College philosophique Jeana Wahla,
2

1947); to je tema egzistiranja bez egzistirajueg; ako egzistirajuim nazivamo bie koje se
pojavljuje i puku injenicu egzistiranja transformira u slobodan i dobrovoljan in; egzistirati
bez egzistirajueg, to je sirovo postoji/ima. Nije li to sama slika zla? Postoji zlo, ima zla.
Ali ne znam zato. Takvo priznanje neznanja, ini mi se, ima prodornu oslobaajuu
vrijednost. Podsjeam na snanu knjiicu rabina Harolda S. Kuschnera When bad things
happen to good people. Ljudima to pate, a spremni su sebe optuiti zbog nepoznate greke,
pravi bi duhovni pastir rekao: Bog to zacijelo nije elio; ne znam zato; ne znam zato
To neznanje o porijeklu, ini mi se, ima solidan biblijski temelj. Ostavimo privremeno po
strani jedanaest prvih poglavlja Postanka. ini se da je za biblijski stil openito
karakteristina konfliktna struktura izmeu boanskog i ljudskog djelovanja, kao da Biblija
nije poznavala drukije stanje stvari od takvog u kojem djelovanje nailazi na otpor onog dja
l(ve tu). Ta konfliktna struktura po svoj prilici odreuje sve knjievne anrove
isprepletene u Bibliji. Tako na preskriptivnom planu imamo zapovijest: Ne ubij!
Pretpostavka je zapovijesti ovo: ubojstvo ve postoji. To potvruje narativni anr. Povijest
se u biti odvija kao pripovijest o krvi i suzama; bratoubojstvo se pojavljuje prvo; prvo je zlo,
moglo bi se rei, kad Kajin ubije Abela. U svim je biblijskim priama odnos brae ubilaki.
ini se da je u tom smislu jevrejski egzeget Amerikanac Robert Alter u svojoj knjizi The Art
of Biblical Narrative (Umijee biblijskog pripovijedanja) dotaknuo ono sutinsko. Izvorite je
prie, kae on, neka vrsta rastezanja vremena, koje nastaje nekom vrstom raskoraka to se
neprestano iznova raa izmeu Boje namjere i ovjekove upornosti; nema u Bibliji nijedne
prie u kojoj se ne suoava neto poput namjere (podsjeam da Isaiah Berlin razlikuje
neizbjeno od nunog) s onim to Alter naziva ljudskom tvrdokornou (rcalcitrance
humaine). Taj raskorak, koji se uvijek podrazumijeva, razlog je to je zlo vazda ovdje.
Proroki anr ne proturjei toj narativnoj strukturi: rije je proroka prije svega govorit e
protiv. Utjeha dolazi poslije. A himna, koja se provlai kroz cijelu Bibliju ali se
koncentrira u psalmu, graena je na bazinom polaritetu izmeu jadikovke i pohvale.
Dakako, kretanje ima pravac od jadikovke prema pohvali na to emo se poslije vratiti ali
je jadikovka ve ovdje, kao prvobitni strukturant diskursa, koji se nikada ne moe unititi.
Moglo bi se svemu ovome prigovoriti tvrdnjom da Biblija poznaje i mit stvaranja. To je
istina. Ali biblijske prie o stvaranju bitno se razlikuju od mitova kojima se slue, jer oblikuju
grandiozan predgovor drami koja je u sutini okrenuta budunosti, tonije, izboru Abrahama
u Postanku, 12. U tom smislu, one najavljuju mogunost ovjeanstva koje se od samog
poetka suoava sa zlom. Mogli bismo se jo upitati ali ne znam hoe li me Emmanuel
Levinas u tome slijediti ne znai li aluzija natohu wa bohu, kao prvobitni kaos, da je zlo
vazda ve ondje, kao ono sa ime se sukobljava in stvaranja koji je poetak ina iskupljenja.
Nedavno sam naao potvrdu za ta gledita u odista izvanrednoj knjizi Northorpa Fryea The
Great Code. Northorp Frye nije egzeget, nego knjievni kritiar koji svojim studentima
engleskog nudi vlastito shvaanje Biblije, kako bi mogli bolje shvatiti samu englesku
knjievnost koja je, kao to znamo, ispunjena biblijskom misli. Ali Veliki kod(eks) izraz
posuen od Williama Blakea poiva na temeljnoj bipolarnosti itavog biblijskog
simbolizma. Negativni oblici neprestano se suprotstavljaju pozitivnim oblicima, koji sami
napreduju uzlazno od Postanka do Otkrivenja. Ti su negativni oblici kaos, zmija, egipatsko
ropstvo, more sa svojim iskonskim neprijateljstvom i svojim nemanima, progonstvo, smjerni
sluga, Kristov krst, demonski historijski likovi (Edom, Rim itd.). Northorp Frye vidi Bibliju
kakva je ustrojena najprije u idovskom, a zatim u kranskom Kanonu, kao ispresijecanu
irokim uzlaznim pokretima, viim ili niim, s nizom figura u obliku slova U gdje pozitivna
izboenja odgovaraju negativnim izboenjima to smo ih upravo nabrojili. Prema tome, za
3

itanje koje vodi rauna o bazinom simbolizmu Biblije i o tipolokoj vezi izmeu figura,
figuralna je bipolarnost, ako se neto tako moe rei, sama pretpostavka biblijskog diskursa.
Ali u toj bipolarnoj strukturi zlo je vazda ono to ostaje iza pri temeljnom kretanju koje vue
naprijed kretanje figura kretanje polarizirano figurom Mojsija.
Druga tema razmiljanja: to znai misliti prema naprijed, prema buduem, po cijenu utnje o
onom iza, o porijeklu? To prije svega znai, kao to smo naznaili na poetku, odravati zlo u
praktinoj dimenziji. Zlo je, da ponovimo, ono protiv ega se borimo: u tom smislu, s njim
nemamo nikakve druge veze osim onoga protiv. Zlo je ono to jeste, a ne ono to bi trebalo
da bude, ali za koje ne moemo rei zato jeste. Ono ne bi trebalo da bude. Rekao bih jo i
ovo: zlo je kategorija usprkos Upravo je u tome rizik vjere: vjerovati usprkos; kod
Paula Tillicha, protestantskog teologa kojega neobino cijenim, naao sam izriito priznanje
te kategorije usprkos. On izlae autentina iskustva obinih vjernika: ini mi se kako nitko
od nas ne bi rekao da vjeruje u Boga ako vjeruje da bi objasnio zlo. Kad bismo ispitali
jedni druge, zacijelo bismo priznali da vjerujemo usprkos (Znam jednu malu kransku
zajednicu koja u svom, usput reeno trostruko strukturiranom, ispovijedanju vjere svaki
lanak zapoinje ovako: usprkos ovome, usprkos onome, vjerujem u, triput usprkos.) Nije
li to ono kretanje koje smo uoili u Bibliji, kretanje usmjereno od Postanka prema
Otkrivenju? Nije li to uzlazno kretanje praeno nizom tih usprkos koja zamjenjuju zato?
Kakva god bila slinost izmeu strukture vjere i strukture Biblije, rekao bih da onaj tko moe
rei da vjeruje usprkos uvianju zla nalazi u Bogu izvor svoje indignacije, ne traei u njemu
zadovoljenje svoje potrebe za objanjenjem.
Trea tema: usudio bih se rei, na kraju, da se iza toga protiv i toga usprkos, to ih mogu
preuzeti s razliitim biblijskim uenjem, otvara tajni prostor osobne mudrosti, mudrosti koja
se ne moe prenijeti drugima, jer bi odmah postala falsifikat i mistifikacija. Drugima ne
moemo nita rei o njihovoj patnji. Ali, moda, kad se jednom suoimo sa vlastitom
patnjom, moemo rei: neka tako bude. Ponavljam, to se ne moe prenijeti drugome, jer bi
drugoga dovelo do samoosude i samounitenja. Usuujem se rei da je takav pokret misli i
srca moda onaj koji se zbiva u knjizi o Jobu u zakljuku. Jer, zbog ega bi se Job, koji je
pravedan, kajao ako ne zbog toga to se alio? Samo i jedino u tom sluaju mogue je
razumjeti u kojem se smislu za Joba moe rei da je uspio zavoljeti Boga ni zbog ega, i
tako uinio da je Sotana iz narodne prie izgubila okladu Voljeti Boga ni zbog ega, to
znai posvema izai iz kruga nagrade, u kojoj jadikovanje jo ostaje zatoeno sve dok se
alim na nepravednost svoje sudbine. Moda je upravo tu posljednji odgovor na problem
zla: dosegnuti toku odricanja od elje, od elje ija rana raa jadikovku; odricanje od elje
da budemo nagraeni za svoje vrline; odricanja od infantilne komponente elje za
besmrtnou, to bi znailo prihvaanje vlastite smrti kao aspekta onog dijela negativnog koji
Karl Barth naziva das Nichtige, nitavno. Moda to obzorje mudrosti dovodi do ponovnog
ukrtanja idovskog i kranskog Zapada s budistikim Istokom u toki smjetenoj veoma
daleko naprijed na istom putu boli i odricanja.
elio bih ipak odvojiti ta samotnjaka iskustva mudrosti od etike i politike borbe protiv zla,
koja moe okupiti sve ljude dobre volje. U odnosu prema toj borbi posvema lino iskustvo
odricanja nalik je na nenasilne akcije otpora to anticipiraju, u obliku parabola, ovjekov
ivot u kojem ne bi bilo nasilja, pa bi enigma istinske patnje bila jednostavno razotkrivena.
[Paul Ricoeur, Le scandale du mal, Esprit, n140-141, 1988, 57-63.]
S francuskog preveo Mario Kopi
4

Libreto.net, 9.7.2014.