Professional Documents
Culture Documents
Parmenid - Spjev o Prirodi
Parmenid - Spjev o Prirodi
Preveo Dubravko kiljan, u: D. Barbari, Grka filozofija, Zagreb, 1995, str. 82-90.
Fr. 1
Dielsovo
; je od njega prihvaena konjektura Steina i Willamowitza, dok rukopisi imaju
.
Veina izdavaa nakon Dielsa (izuzetak je Riezler) zadrava izvornu rukopisnu verziju, razumijevajui
kao genitivus poss. u smislu boginji pripadan put. Npr. Bormann: der von der Gottheit festgesetzte Weg.
2
Gotovo svi izdavai zadravaju Dielsovo
, navodno itanje jednoga rukopisa, dok svi ostali rukopisi
imaju besmislene varijante
, odnosno
, odnosno
. No, Coxon je ustanovio da je od
Dielsa prihvaeno itanje pogreaka Sextova izdavaa Mutschmanna, tako da preostaje samo pokuati novu
konjekciju, kojih je i dosad bilo bezbroj. Sam Coxon odluuje se za Heyneovu:
, te prevodi dotini
ulomak through every stage straight onwards.
3
Diels i dio ostalih izdavaa prihvaaju Simplikijevu verziju
, no Deichgrber, Mansfeld, Heitsch i
Coxon opredjeljuju se za
(vrlo uvjerljive), kako imaju Plutarh, Sextus, Klement, Diogen Laertije.
4
Fr. 4
Fr. 5
Fr. 6
je umetak Dielsov, prihvaen od svih potonjih izdavaa. Izmeu ovog i sljedeeg retka pretpostavlja
Tarn lakunu, to prihvaai Heitsch.
7
Svi su se izdavai sloili s Dielsovim prihvaanjem Simplikijeve lekcije
namjesto Sekstova
.
Hrvatski prijevod opis za
na ovome mjestu svakako je diskutabilan.
8
Diels preuzima lekciju Plutarha
(Proklo ima samo
), koja nije ba najuvjerljivija
meu svim ponuenima. Veina izdavaa se odluuje ili za
(Bormann dodatno odvaja rijei
zarezom) Klementa, Simplikija, Filopona i jednog rukopisa Euzebija ili pak za
kako imaju
Pseudo-Plutarh, dva rukopisa Euzebija i Teodoretos. Dakle: ili (1) cijelo jednorodno, odnosno cijelo,
jednorodno, ili pak (2) jedino jednorodno.
3
niti je bilo niti e biti, itavo sad je,
jedno, neprekidno. Kakav e traiti nastanak njemu?
Kako se, odakle razvilo? Da je iz nebia, neu
dati da kae ni misli: ni misliti, naime, ni rei
ne smije da nebie jest. Jer, da se iz niega rodi,
koja bi nuda ga, kasnije ili prije, potakla?
Tako je nuno sasvim da jeste ili da nije.
Nikada dokaza moi iz nebia10 pristati nee
da se to raa do nebia. Stog, ne popustivi negve,
ne dade Dike da nastane niti da propadne (bie)
nego (ga vrsto) dri; a odluka o tom je ova:
jest ih nije. Odlueno je kako je nuno
da se naputa put nezamisliv i neizreciv
(istinit nije), a dri se zbiljskog i pravog puta.
Kako bi moglo propasti bie11? Nastati kako?
Ako je nastalo, ako (tek) nastaje, (tad) ne postoji.
Tako se ugasnu nastanak, ne zna se (tako) za propast.
Nije ni djeljivo jer je cijelo jednako (sebi),
niega nema vie da njemu okupljanje prijei
niti manje, ve cijelo puno sasvim je bia.
I neprekidno sve je, jer prianja bie uz bie.
Uz to je nepokretno u meama golemih veza
bez poetka i kraja: daleko su izgnani jako
propast i nastanak. otjera (njih) nepobitan dokaz.
Isto i u istom ostaje, poiva smo po sebi;
na mjestu stalno ostaje tako, jer mona ga Nunost
dri u vezama mee to ga okruuje (sasvim).
Zbog toga ne smije biti beskonano da bude:
tako mu ne treba nita, onako bi trebalo svega.12
Isto je misliti (kao) i ono o emu se misli;
nee, naime, bez bia u kojem je (to) izreeno
pronai miljenje: drugoga nema13 niti e biti
iega osim bia okovala ga Moira
9
4
nepokretno i cijelo da bude. Sve to su ljudi
nazvali, s vjerom da istinu vide, tek pusto je ime14:
nastanak (kao) i propast, nebitak (kao) i bitak,
promjena mjesta (kao) i mijena blistavih boja.
A jer ima krajnju granicu, sa svih je strana
konano, nalik na masu lijepe okrugle kugle,
posvud od sredita jednako daleko: potreba nema
ovdje i ondje da bude to vee ili to manje.
Nebia nema koje bi prijeilo suvislost njemu,
nema ni bia koje bi bilo tu vie a tamo
manje od bia, jer sve neokrnjeno postoji:
sebi odasvud isto, jednako dosee mee.
S tim ti o istini pouzdan govor i misao (svoju)
svravam. Odsada sluaj mnijenja smrtnik (ljudi)
pa e uti moje rijei o poretku lanom.
Njihov je nazor da dvama oblicima ime se daje
jednome od njih ne treba ono (zalutali to su).
Lik im razluie opreno, suprotne znaajke svakom
od njih pridae: ovdje je plamen eterski ognja,
blag i veoma lagan, sebi istovetan svuda,
no neistovetan s drugim; ondje je suta suprotnost:
mrkla no, a njezin je lik i zbijen i teak.
Poredak iznosim taj ti to suvislim ini se posve,
zato da nikad se ne da zavesti smrtnika stavom.
Fr. 9
5
alje na parenje mujaku enku, i suprotno opet
mujaka enki.
Fr. 13 Najprije Erosa od svih bogova izmisli ona.
Fr. 14 zajmljeno svjetlo, nona lu to obilazi Zemlju
Fr. 15 okreui se stalno prema zrakama Sunca
Fr. 16 Kao to u svakog udovi, smijeani, lutaju mnogo,
tako i um se u ljudima javlja; jer isto za ljude,
za sve i svakog (ovjeka sasvim) je ono to misli
priroda udova: misao naime je preteni dio.
Fr. 17 Zdesna djeake, slijeva opet djevojice...
Fr. 18 Kad mukarac i ena pomijeaju ljubavne klice,
djelatna sila u ilama stvara iz razline krvi,
drei (pravi) omjer, dobro graena tijela.
Ako bi sile, kad smijea se sjeme, dole u sukob,
pa u smijeanu tijelu ne bi se slile u jednu,
strano bi dvojnim sjemenom kodile spolu to nie.
Fr. 19 Tako su nastale (stvari) po mnijenju , i sada su (takve),
te i ubudue rast e i iezavati (zatim);
a svakoj od njih su ljudi nadjeli posebno ime.
Literatura:
Damir Barbari, Grka filozofija, kolska knjiga, Zagreb, 1995, str. 67-78 (Parmendi).
William Keith C. Guthrie, Povijest grke filozofije. Knjiga II: Predsokratovska tradicija od
Parmenida do Demokrita, Naklada Juri, Zagreb, 2006, str. 1-78 (Elejci. A. Parmendi).
Maja Hudoletnjak Grgi, Znanje i mijena: Parmenidova dva nauka, KruZak, Zagreb, 1996.
Platon, Parmenid, prijevod i biljeke Petar egedin, H.-G. Gadamer, Platonov Parmenid i
njegov kasniji utjecaj, prijevod: Igor Mikecin, Demetra, Zagreb, 2002, 264 str.