Boko Puonji

Na Obodu
Ima jedno brdo. I na brdu drvo. Nad njima ptice dovoljno za sliku i pjesmu.
Ovo je pria.Pria o Obodu iznad Rijeke Crnojevia. Izmeu Skadarskog jezera i
Cetinja. Okolo bregovi po kojima u kasnu jesen berai divlji nar beru. Ispod Oboda
je Rijeka to se dovde lijeno prua od Skadarskog jezera, oblikom i tragom jegulje.
Svuda je neki mir, iskonski, i, ini se svean.
Moda je ta sveanost u nama dok se uz Obod penjemo. I prilazimo jednom
starom crkvitu, i jednom zidu. Uz sami zid visoko je izraslo jedno drvo. Lovorovo!
Nikad nijesam vidio toliku lovoriku. Niko je nije posadio. Sama je nikla. Zasadilo je
ovdje vrijeme. A koga vrijeme lovorom zakiti, njegova je vjenost.
Ovo je to mjesto na Obodu, gdje se nalazio "dom za peatanje knjiga" i gdje je 4.
januara 1494. godine tampan Oktoih. Ovdje bijae ta prva tamparija kod Junih
Slovena. Pet decenija poslije Gutemberga. Prva, poslije Krakova, u kojoj su
tampane irilske knjige. I sa ilustracijama. Prva dravna tamparija u Evropi.
ure Crnojevi tampariju dobavi iz Venecije. Otuda mu i ljuba bijae. A
tampari bijahu jeromonasi, meu njima vjeti Makarije. "I sastavih forme na
kojima za jedno ljeto osam ljudi svrie Oktoih od etiri glasa" zapisa on.
Ovdje Makarije sroi divno slovo Oktoiha.
Prvo slovo i nad njim ptica, rairenih krila. Za prvo slovo uloviti pticu ni za
slovo ni za pjesmu ne znam ljepe svetkovine. To prvo slovo pjesmi je ravno. To je
taj brijeg gdje slovo nam, gdje knjiga nam sa pticom poe. Visoko da uzleti, u
vjenost zvjezdanu, u vremenu da svijetli. Branin da ati, taj to nad slobodom
bdije. Na gorama ovim, sam meu pticama. Tu gdje slovo i sloboda isto znae.
Gdje su ptice na gorama i na vodama, gdje su ptice u knjigama, gdje su ptice na
grbu i peatu urevom.
Slova su "rukoelisana". Ljepotom odjevena. I za uzor ostala. Slova za lijepu rije:
ovjek, pjesma, domovina, sloboda. Slova da im se divi slovoljubac, slikar i
pjesnik. Kroz vremena, do dana dananjeg. Da i sada starinu ali i vjetinu i
sveanost znae. I ostala su za afarika "najljepi uzor irilske tampe". A za
Ljubu Nenadovia: "Ni jedna knjiga u to doba peatana u Jevropi ne nadmauje
svojom lepotom one knjige to su tada u Crnoj Gori tampane".
Ali, na ovim gorama nemirnim ne bi mira. Ni za knjige, ni za jeromonahe. I ode
Makarije sa Oboda. U Vlaku da i tamo knjige peata. Pa u Svetu Goru. Gdje i
svete knjige.
Ode i Pahomije, vjerni pomaga jeromonahov. Pravo u Veneciju kod Boidara
Vukovia, vojvode tamparstva. Onog te se i mrtav zaviajnom Skadarskom
jezeru vrati, na Starevu goricu, gdje i sada poiva. Od ljeta 1540.
A tamparije propadahu. I ova obodska i ona cetinjska. I poslije njih mnoge. Ona
to je Njego 1834. godine nabavio, udnu sudbinu ieka. Jednom, kad Turci (koji

li put?) na Cetinje nasrnue, slova joj Crnogorci u olovo, za fieke pretopie. Da

brane slobodu. Slinu sudbinu slovo ne doeka, ni prije ni poslije.
Tako se i slovom branila sloboda. Kad tuin ne potuje ni rije ni slovo, onda se i
slovo pretvara u olovo. U metak i prah bojovni. U vatru i smrt. Slovo kao ljubav i
ljepota u miru, a kao smrt u ratu. Obod je vie volio slovo. Da se ati, Oktoih da
se poje, pjesma jutarnja i veernja. A tuin je vie metak volio. Pa ga i dobio.
A slova, vjena i divotna, u knjigama pretekoe do dana dananjeg. Ko zna kojim
su sve putevima kroz vremena noene, na desetine zlatnih dukata procjenjivane,
kroz koje sve ratove uvane, kuda sve skrivane da bi sve to preko pet stoljea
nadivjele! Da bi se ljudi esto i nad knjigama zaklinjali: "Hajte, brao, sljubimo se
kao slova tamparije!"
Tako su voljeli slovo. A ta je jeromonah sa knjigama htio, vidi se iz napomene na
kraju Psaltira, tampanog godinu dana poslije Oktoiha.
"Svi koji hoe mogu se bogato naslaivati ovom knjigom. Ko nju ita: bio to car ili
vladika, ili knez, ili prostak, siromah ili pali u beskrajne napasti imae svaku
utjehu. Jer knjiga je ova istoti nastavnik, alosti promjena, djevojatvu uvar,
bogu priblienje, ivotu uitelj, svakom dobru pokreta..."
Na Obodu odavno nema nita. Samo jedna zidina i lovor to buja iz crkvita.
Nema slova koja je Makarije u nekim nesanim noima djeljao. Drvena i olovna
slova su zlatni ljetopis. Kau, ni krakovska, ni mletaka peatnja ne moe se
izravnati sa Makarijem.
Odavno tih drvenih slova nije. to po gori rasturena, to u vodu potonula, po
vremenu razvijana. Svjetlucaju iz vremena kao nona svjetlost iz daljina. Kao da
sviti svitac zatravljeni.
Nema spomenika ni uru, ni Makariju, ni tamparu, ni knjigovescu. Samo brijeg
ovaj k'o da vjeno neku divnu rije slovi. I na njemu jedno drvo lovori. A spomenik
svemu je u slovu.
O slovu i ptici uvijek e se znati. Jedan ulovljen let ptice dre grb i urevi
peati. A slovo sa pticom ko voli Oktoih nek ati.
Obod brdo. I na njemu lovor drvo. Naokolo galebovi. Opet slovo na potezu. Sad
ljetopis dana ptice vezu. U jatima dok lijeu nad tom mirnom vodom. Pod
Obodom.
_____________
nar ipak, plod veliine jabuke, obloen vrstom korom, a unutra je veliki broj crvenih
sonih bobica; lovor zimzeleno rastinje mirisnih listova, venac od lovorovog lia
simbol pobede, slave, uspeha; peatanje tampanje; oktoih osmoglasnik, knjiga za
crkveno pojanje u pravoslavnoj crkvi; jeromonah kaluer, u pravoslavnoj crkvi, koji je
dobio sveteniko posveenje; atiti itati; rukoelisan rukom izraen, deljan od
drveta
U Obodskoj tampariji su se pre pet stotina godina knjige peatile. Oktoih je prva i
najslavnija knjiga koja je tu bila tampana jo daleke 1494. godine.