Vukasovi,

A., Prinosi . .. (SimpoziJ ), Prilozi 13 (1-2), str. 163-180, Zagreb (1987)

163

PRINOSI RAZMATRANJU I
ZNANSTVENOM OSVJETLJAVANJU
FENOMENA ODGOJA*
ANTE VUKASOVI
UDK 101

(Zagreb)

(457.13)

501

Izvorni znanstveni tekst

primljen 14. 11. 1986.

Pedagogijska teorija se pojavila kao sastavni dio antike filozofije. Stoljeima se razvijala kao vano podruje praktine filozofije. I
nakon osamostaljivanja pedagogijske znanosti, odnos prema filozofiji
je vrlo prisan i specifian. Vezuje ih i zajednika prolost i tenja za
spoznavanjem fenomena odgoja. Pedagozi su oduvijek pokazivali
zanimanje za postignua u podruju filozofije, a filozofi, od Platona
do Kanta i od Kanta do naih dana, su nastojali i nastoje osmisliti
bit odgojnog ina i njegovo znaenje u ivotu ovjeka i ljudskog drutva. Neki od njih su obogatili teoriju odgoja spoznajama trajne vrijednosti.
Bliskost izmeu pedagogije i filozofije, zajedniki interesi i nastojanja, postoje i na naem podruju. To pokazuje filozofsko-znanstvena
i znanstveno-filozofska orijentacija ure Arnolda, Stjepana Matievia,
Stjepana Patakija, Vladimira Petza, Marijana Tkalia, Vladimira Filipovia i mnogih drugih. U toj plejadi naih zaslunih filozofa, koji su
se teorijski i praktino bavili i odgojnim pitanjima, i pedagoga, koji su
pokazivali afinitet za razmatranje filozofskih problema i za postignua
na tom podruju, ugledno mjesto pripada Pavlu Vuk-Pavloviu.
Ovaj rad je posveen njegovim pedagogijskim istraivanjima i re..
zu1tatima pedagogijskih nastojanja.

Pavao

Vuk-Pavlovi

kao pedagog

Pavao Vuk-Pavlovi je primarno filozof, ali je on u isto vrijeme

i pedagog. O tome svjedoi struktura njegova studija i njegovi profesionalni interesi. O tome govore njegovi radovi, njegove sklonosti i
vrijednosna orijentacija. To kazuje njegov svjetonazor i njegova praktina nastavnika djelatnost.
Studirao je u Leipzigu i Zagrebu. S podjednakim zanimanjem upisivao je kolegije, pohaao nastavu i sluao predavanja iz filozofije i

* U povodu 10. obljetnice smrti Pavla

Vuk-Pavlovia

164

Vukasovi, A., Prinosi . . (Simpozij . . ), Prilozi 13 (1-2), str. 163-180, Zagreb (1987)

pedagogije. U Zagrebu je filozofiju i pedagogiju uio od ure Arnolda,

naeg poznatog filozofa, pjesnika i osnivaa pedagogijskog studija Zagrebakog sveuilita. U Leipzigu je uenik Wilhelma Wundta, Eduarda
Sprangera, Paula Bartha i drugih poznatih nositelja reformskih strujanja u filozofiji, psihologiji i pedagogiji toga vremena. Ta strujanja
su posebno snana na pedagogijskom podruju. Poznata su pod imenom: reformna pedagogija.
Tu na samom izvoru P. Vuk-Pavlovi upoznaje koncepcije filozofijske i kulturne pedagogije, socijalne i individualne pedagogije, aksiologijske pedagogije i pedagogije linosti. Tu je upoznao glavne predstavnike tih smjerova, sluao njihova predavanja i uz pomo dijalektikog pristupa odgoju Theodora Litta mogao je razmotriti fenomen
odgoja s razliitih stajalita, potpunije spoznati njegovu bit i znae
nje u ivotu ovjeka i ljudske zajednice.
Kasnije je na usavravanju u Berlinu radio u pedagogijskom seminaru prof. F. J. Schmidta i polazio je Centralni institut za odgoj i nastavu u Berlinu. To jasno govori o njegovoj profesionalnoj orijentiranosti i tenji za pedagokom djelatnou. U skladu s tim, svjedodba
o poloenom profesorskom ispitu Sveuilita u Zagrebu 1922. godine
priznaje mu glavne struke: filozofiju i pedagogiju i sporedne struke:
njemaki jezik i knjfevnost. Ukratko, prema svome studiju i svjedodbi o poloenom profesorskom ispitu, Pavao Vuk-Pavlovi je profesor filozofije i pedagogije.
'
Suglasno sa svojom strunom i ivotnom orijentacijom bio je od
godine 1928. profesor teorijske i praktine filozofije, teorijske pedagogije i povijesti filozofije i pedagogije u Vioj pedagokoj koli u Zagrebu. Ve 1929. godine prelazi na Filozofski fakultet u Zagrebu u
svojstvu docenta. Uz vei broj kolegija iz podruja filozofije, tu je vodio i kolegije: Povijest odgoja i odgojnih teorija i Filozofija odgoja.
Godine 1936. izabran je za pravog lana Hrvatskog pedagogijsko-knjievnog zbora u Zagrebu.
Uz brojna za filozofsku batinu relevantna djela P. Vuk-Pavlovi
je autor i nekoliko vrlo zapaenih radova iz pedagogije, posveenih fe ..
nomenu odgoja i odgojnoj djelatnosti. Ti njegovi radovi su bili ne samo
uoeni nego i visoko vrednovani u nas i u inozemstvu. Predavanjima
na Sveuilitu u Zagrebu i tim svojim radovima stekao je ugled jednog
od vodeih naIh pedagoga u razdoblju izmeu dva svjetska rata. Zato
mu je Pedagogijski leksikon 1939. godine, kao prvo djelo te vrste u
nas, posvetio vrlo opsean lanak na gotovo tri stranice. U njemu se
podrobno izlau njegove pedagogijske koncepcije i njihovo znaenje za
nau pedagogijsku batinu.
Glavno pedagogijsko djelo P. Vuk-Pavlovia je njegova monografija: Linost i odgoj (1932). To je prva naa filozofija odgoja u kojoj
se temeljito razmatraju sva bitna pitanja i glavna obiljeja odgoja. U
Pedagogijskom leksikonu se kae da je ona plod pieve stvaralake
snage i samoniklog misaonog rada. Osim nje objavio je vie pedago-

Vukasovi,

A., Prinosi . (Simpozij .. .), Prilozi 13 (1--2), str. 163-180, Zagreb (1987)

165

gijskih rasprava i studija u pedagogijskim asopisima: Napredak i Nastavni vjesnik. Spomenut emo samo najglavnije: Teorija i odgojna
zbilja (1934); Odgajateljska obazrivost (1935); Na granicama odgajateljske obazrivosti (1936); Uzgoj, odgoj i obrazovanje (1939) i Prosvjetne
smjernice Antuna Radia (1940). Tim svojim radovima dao je, sa stajalita filozofijske i kulturne pedagogije, cjelovitu teoriju odgoja koju
pedagogijska znanost i svaka novija teorija odgoja moraju uzeti u razmatranje.
U daljnjem izlaganju podrobnije emo se baviti analizom glavnih
pedagogijskih radova Pavla Vuk-Pavlovia.

Prva naa filozofija odgoja

Rekli smo da je prva naa filozofija odgoja izloena u monografiji: Linost i odgoj 1932. godine. Sam autor u predgovoru i uvodnoj
napomeni to svoje djelo naziva filosofiko-pedagogikim izvodom.1
Knjiga ima 15 poglavlja: Budunost; Budunost i vrednote; Pedagogika i filosofija; Odgajatelj i pitomac; Odgajateljska ljubav; Lice i zajednica; Lice i odgoj; Individualitet i kolektivitet; Mo i ljubav; Politika i odgoj; Nezavisnost odgajalatva; Odgajateljsko samoodreenje;
Odgajateljevo carstvo; Lice i pedagogiki autoritet; Linost i budunost.
Mi emo iz cjelokupnog sadraja izluiti deset pitanja koja oznaavaju temeljna obiljeja odgoja ili su na neki drugi nain relevantna
za uoavanje, shvaanje i znanstveno odreenje odgojnog postupka i
njegove teorije. Ta emo pitanja posebno razmotriti u ovom strukturnom dijelu koji je posveen naoj prvoj filozofiji odgoja.

Intencionalnost odgoja
Odgojna nastojanja tee tome da lice (linost u mogunosti kao
predmet odgoja) ukljue u kulturni ivot, u kome e doi do izraaja
njegovo stvaralako vrijednosno doivljavanje i sloboda, u kome e
ono obogaivati kulturu i usavravati samoga sebe sve dok se lice ne
preobrazi u linost, koja ima razvijen smisao za vrijednosti, sve
osobine potpunog ovjeka i dobrog odgajatelja pa mu odgoj i odgajatelj vie nisu potrebni. Time se odgoj preobraava u samoodgoj , a odgajanik u odgajatelja samoga sebe.
Prema autorovu odreenju krajnja svrha odgoja je da lice preraste u linost, a linost je ovjek uistinu samo toliko, koliko je nosilac
snanih i uspjenih impulsa i energija za prenoenje i rasuivanje visokih i najviih vrednota ivota, koliko u njega ima razvitka odgajalakog stvaralatva, koliko iz njega openito izviru odgojni utjecaji i
uinci-<-<. S druge strane, mora se uzeti da je konkretni odgojni odnos
1

Pavao

str. 7. i 15.

Vuk-Pavlovi:

Linost

i odgoj, Tipografija D.D., Zagreb, 1932,

166

Vukasovi,

A., prinosi . (Simpozij . .), Prilozi 13 (1-2), str. 163-180, Zagreb (1987)

tek onda ispunio svoju svrhu, kad se je lice pitomevo po ovome odnosu dostalo spreme i snage, da napokon na sebe preuzme samu zadau i svu njome povezanu odgovornost odgajateljevu, te ba time u
stvari i prestalo biti 'pitomcem'. Stoga k bitnome cilju odgoja bezuvjetno i pripada odgajalaka snaga linosti.2
U nastojanju da pronikne u najdublji smisao odgoja, pisac dolazi
do zakljuka da su vrijednosna orijentacija i namjera odgajanja (odgajalako namjerenje) njegova bitna odreenja. Time je, nasuprot
panpedagogistikom i tada popularnom pedocentristikom shvaanju,
jasno spoznao da je intencionalnost temeljno obiljeje odgoja i da svi
utjecaji na odgajanika ne mogu imati dignitet odgojnih utjecaja. U
tom smislu kae: Svakako e po ovoj svezi biti nuno iskljuen takav
pojam odgoja, kojemu bi opseg bio toliko irok, da bi obuhvatio sve
i neposredne i posredne i izravne i neizravne utjecaje, kojima ovjek
moe da bude izvrgnut i kojima uope moe podlei.3
Ukratko, sluajni, nenamjerni i neosmiljeni utjecaji u smislu tzv.
funkcionalnog odgoja - nisu odgojni utjecaji. Time je uoena bitna
komponenta svakog odgojnog ina, tj. njegova namjera, intencija, svrhovitost kao osmiljene ljudske djelatnosti. To je mnogo suvremenija
postavka od shvaanja nekih naih suvremenika koji uope ne razlikuju svjesnu i cilju usmjerenu odgojnu djelatnost od brojnih sluajnih
i u biti stihijskih utjecaja u ivotu.

Vrijednosna orijentacija
Ve smo istakli da Pavao Vuk-Pavlovi vrijednosnu orijentaciju i
namjeru odgajanja smatra bitnim odreenjima odgoja. U prvoj toci
smo govorili o namjeri, intencionalnosti. U ovoj emo razmotriti vrijednosnu orijentaciju odgoja. Promatrajui pedagoku funkciju iz perspektive filozofijske pedagogije i filozofije kulture konstatira da odgojni proces zahvaa svu kulturu i sva njezina podruja. Bitni smisao odgoja je u ouvanju i prenoenju kulturnih vrijednosti.
Suprotno gleditima didaktikog intelektualizma i pedagokog fatalizma, autor zna da se odgoj ne smije svoditi samo na intelektualnu
sferu ili samo na spoznajnu komponentu. Njegov bitni sastavni dio je
vrijednosno doivljavanje, nastojanje oko prenoenja, rasaivanja i oitovanja vrednota buenjem vrijednosnih doivljaja.4 Zato se odgajatelji ne bi smjeli zadovoljavati samo obrazovanjem nego bi morali
teiti ostvarivanju odgojnih zadataka u vrijednosnom smislu. Odgajatelj se obraa odgajaniku upravo u ime vrednota, da ga uini prijemljivim za vrednote, da mu olaka uzlet do vrednota. 5
:2

:l
4

:5

Isto,
Isto,
Isto,
Isto,

str. 248., spacionirao P. V-P.

str. 12-13.
str. 48., spacionirao P. V-P.
str. 63.

Vukasovi,

A., Prinosi (Simpozi;1 ), PriZozi 13 (1-2), str. 163-180, Zagreb (1987)

167

P~put ljestvice i hijerarhije vrednota autor razlikuje antropoloko-aksioloku ljestvicu: individuum - lice - linost. Najnii stupanj je
individuum kao bioloka jedinka. Najvii stupanj je linost kao zrelo,
oformljeno, potpuno, humano, etiki i vrijednosno valjano ljudsko bie.
Izmeu ta dva stupnja nalazi se lice kao osoba koja ivi i djeluje u
podruju kulture. Ima odreeni smisao za vrednote, ali jo nije ostvarena konana svrha. Lice se mora stalno razvijati, usavravati i tako
prerasti u linost. Zato tu postoje mogunosti i povoljni uvjeti za odgojno djelovanje.
S pedagokog stajalita lice je predmet, a linost svrha odgoja.
Lice nalazi svoj smisao u kulturnom stvaralatvu. Postojanim i odgojjem usmjeravanim kulturnim djelovanjem u ljudskoj zajednici ono stalno afirmira svoju osobnost, izgrauje svoju osobnu kulturu, osobno se
razvija, a time obogauje i razvija i zajednicu u kojoj ivi. Ukratko,
u procesu odgoja izgrauju se ljudi kao vrijednosna bia, razvija se
ljudska zajednica, afirmira ljudska kultura i odgovarajue vrijednosti.
Time je itava odgojna djelatnost vrijednosno relevantna i, samo po
sebi se razumije, mora biti vrijednosno orijentirana.

Futurologijs7-ca zasnovanost
Kao vrijednosno bie ovjek smisao svojih nastojanja nalazi u stremljenju prema budunosti i njenom unapreivanju. To je ovjekova
vjera u budunost. Ako je smisao odgoja u ouvanju i prenoenju svih
kulturnih vrijednosti, onda je to proces stalnog unapreivanja budu.;.
nosti, to govori o njegovoj futurologijskoj zasnovanosti.
Pisac kae: Veui davno juer s nedoglednim sutra koraaju
stalnom stazom povijesnog zbivanja pokoljenja roda ovjejega za pokoljenjima, da sveta dobra steena trudom ivota prenose opet i opet
na porod budunosti. I nikakva nije druga sila skrovita ona i udesna
spojnica, to one, koji su bili, vee mono u nerazdrunu cjelinu s
onima, to imaju da dou, te nekako sve nanovo lomi i zastranu snagu same smrti, nego upravo tajanstveni ovaj zakon neumorna prenoenja nezatajivih vrednota, to same ... , neprekidnim slijedom ljubavi
nesustalo prelaze od prolosti na budunost.6
Odgajanje je uvijek usmjereno na budunost, jer trai promjene,
razvitak, usavravanje ljudi, ljudske zajednice i njene kulture, jer svoje
ciljeve uvijek pronalazi i projektira u budunost. Pedagogijski zakon
prenoenja, to omoguuje da se tekovine filozofije, umjetnosti i znanosti prenose od pojedinca na pojedinca, od naroda na narod, od pokoljenja na pokolj enj e, ujedno omoguuje kontinuitet, razvitak, povijest ljudskog drutva i njegove kulture. I samo koliko je mogue to
duhovno oploivanje, samo toliko je mogue raanje budunosti.7 A
G
7

Isto, str. 19.

Isto, str. 23. i 28.

168

Vukasovi,

A., prinosi . (Simpozij ), Prilozi 13 (1-2), str. 163-180, Zagreb (1987)

svrha odgoja je upravo odravanje tog povijesnog kontinuiteta i razvitka to omoguuje raanje budunosti. Zato je budunost predmet
pedagogikoga valjanja, kao to je istina spoznajnog, a dobrota udorednog. Ukratko, budunost je pedagoka vrijednost to osvjetljava odgojna nastojanja.

Univerzalno

znaenje

Istinski odgoj ne doputa diskriminaciju, odnosi se na sve ljude

bez razlike, ukljuuje raznovrsna jedinstvenom svrhom povezana odgojna podruja, stremi prema ovjeku kao najvioj vrijednosti, prema
zreloj i potpunoj linosti, prema cijelom ovjeanstvu. Drugim rijei
ma, odgojni proces je vrlo sloen, jedinstven, potpun, cjelovit pa, promatran s razliitih stajalita, uvijek ima vrlo iroko - ope znaenje.
U razdoblju vrlo otrih politikih sukoba u zemlji, kada su se u
Evropi poele konfrontirati i snage i strasti koje e gurnuti Svijet u
katastrofu drugog svjetskog rata, P. Vuk-Pavlovi pie da istinski odgajatelj ne pita )o)oni odkuda je tko, ni kojega je roda, ni koje je vjere,
ni koje je narodnosti, ni koje je puti. Odluan mu je ovjek pogledom na ostvarenje vrednota. " I gdjegod moe da bude openito ljudskoga razumijevanja, ondje e se nai i mogunosti, da se u svoj punoi i u neumanjenoj ljepoti zane odgojni odnos-<-<. Ukratko, odgajatelj
e nai )o)osvoje mjesto svagdje gdje ive ljudi i gdje meu njima moe
da ivi ljubav-<-<.8
Pisac odbacuje politike strasti i opredjeljenja. Odgajatelj mora
slijediti svoj pedagoki poziv. Njegov ideal je samo istinski ovjek,
ovjek to zvui gordo. Odgovoran je itavom ovjeanstvu kao ljudskoj
zajednici. Istinski i plemeniti odgoj gradi svoje temelje na najiroj
opoj ovjeanskoj osnovici..... Za Vuk-Pavlovia odgoj je ope ovje
ansko sluenje ovjeanstvu-<-<. U tom smislu on kae: Tono uzevi
ima samo ope ovjeanskog, ope ljudskog odgoja ili ga uope nema-.9
I odgojni ideal ima opeljudsko znaenje, jer se ne moe govoriti o
linosti ako u nje nema djelatnosti opeg znaenja, ako ne zastupa ope
ljudske stavove i vrijednosti. Linost sije sjeme budunosti<-<. Obiljeava je ljubav prema ovjeku i prema opeljudskim vrednotama. io
S druge strane odgoj nije upuen samo na neku ili samo na neke
vrijednosti, nego vrijednosti uope. I po tome ima on opi karakter.
Zato se ne moe svoditi samo na tjelesni odgoj, intelektualni odgoj,
moralni odgoj ili bilo koje drugo odgojno podruje. Sva ta podruja
imaju smisao i opravdanje samo toliko koliko pridonose ostvarivanju
punoe i cjelovitosti odgoja, jer je odgoj jedan i jedinstven i ima opeljudsko,
1'.

univerzalno

Isto, str. 202-203, spac. P. V-P.

Isto, str. 206-207.

!fl Isto, str. 249-250.

znaenje.

Vukasovi,

A., Prinosi . . (Simpozij ), Prilozi 13 (1-2), str. 163-180, Zagreb (1987)

169

N ezavisnost odgojnog postupka

Pisac zastupa nezavisnost i punu samostalnost odgojnog rada. On
kae da postoje dva naina djelovanja, kOjima se ovjek razliito odreuje: politiKo i odgojno. Politiko i odgojno djelovanje ne vode'
istom cilju i zato ne idu uporedo. Politiko je usmjereno prema postizanju moi, a odgojno je inspirirano ljUbavlju. Politiko je u funkciji
ouvanja poretka, uva postojee, slavi prolo, usidreno je u prolosti,
konzervativno je. Odgojno djelovanje je orijentirano prema budunosti,
trai promjene, razvitak, usavravanje ovjeka i ovjeanstva i time je
u osnovi revolucionarno. Budui da se politike i odgojne smjernice
meusobno iskljuuju, autor trai autonomiju odgojnog rada i odgojnih
ustanova. To znai da odgoj ne bi smio postati sredstvo politike. Morao bi slijediti svoje svrhe, opeljudske a ne politike ideale. Zalaui
se za odgojnu funkciju kole, zastupa autonomno, ni od kakvih izvanodgojnih utjecaja smetano, samoupravno kolstvo.
Na prvi pogled moglo bi se rei da je to graanska teza o apolitinosti odgoja i kole, ali ne treba zanemariti sredinu i uvjete u kojima je nastala. Braniti tezu o autonomnosti, politikoj nezavisnosti i
samoupravnosti kole u Kraljevini Jugoslaviji znailo je nastojanje da
se kola i prosvjetni radnici oslobode svih moguih pritisaka, strana
kih borbi i sukoba, kako bi mogli neometano vriti svoju odgojnu i
istinski ljudsku funkciju.
Razumije se, moe se rei i to da je teza utopijska, jer takva kola
u klasnom drutvu nije mogua. Meutim, iako puna samostalnost,
nezavisnost i samoupravnost kolstva nisu mogui, to ne znai da se
slobodarski duhovi trebaju miriti sa svim politikim i ideolokim manipulacijama u podruju odgoja i odgojno-kolskog sustava i da se
ne trebaju boriti protiv njih. Takve manipulacije su pokazale svoje pravo lice na Istoku i na Zapadu i poinile su neprocjenjive tete istinskom odgoju, ostvarivanju zajednitva i opeljudskih ideala. Zato je
ideja o slobodi izvornog i istog odgojnog postupka, koji stremi oivotvorenju opeljudskih ciljeva i generikih opeljudskih vrijednosti, i
danas vrlo aktualna. Ona nije uperena protiv politike, ali se uva svake'
nadreenosti i manipulacija koje mogu biti uperene protiv ovjeka i
njegovih humanistikih stremljenja.
Odgajateljska ljubav
Odgojni proces pretpostavlja osobni odnos, stalni odnos >l-naroita
subjekta prema naroitu subjektu: lica prema licu, odgajatelja prema
odgajaniku. Za njega je bitna pedagoka napetost izmedu odgajatelja
i odgajanika, koju pisac naziva pedagogikim odnoajem.
Pedagogiki odnoaj zavisi o linosti odgajatelja, ali i odgajanika
kao subjekta. U njemu ne smije biti nasilja, prisiljavanja, dresure. On
pretpostavlja meusobno razumijevanje, obostrano prihvaanje, uvaavanje, zajednika nastojanja. U tome je smisao slobodno nastalog od-

170

Vukasovi,

A., Prinosi . (Simpozij .), Prilozi 13 (1-2), str. 163-180, Zagreb (1981)

gojnog odnoaja. A gdje nema takvog pedagogikog odnoaja, nema

ni mogunosti da se odgaja.!1 Zato odgajatelj ne smije nametati odgajaniku svoju volju i stavove. On samo potie, usmjerava ali pritom
uvaava htijenja i osobitosti odgajanika. Jednom rijeju, pedagoki akt
pretpostavlja i trai takt, uvaavanje, potovanje i ljubav, ljubav pedagoku i odgajateljsku.
Poput E. Sp rangera, koji odgojne postupke utemeljuje u ljubavi,
i G. Kerschensteinera, u koga je pedagoka ljubav bitna komponenta
odgajateljskog poziva, i P. Vuk-Pavlovi odgojni proces zasniva na
ljubavi. Pedagoka ljubav dobiva tu znaenje opeg odgojnog naela.
Ona pretpostavlja snanu linost odgajatelja. Ne smije biti egoistina,
ni subjektivna, ni slijepa. Sadri vjeru u uspjeh odgojnog rada i pozitivno je pedagoki usmjerena.
Odgajateljska ljubav cilja na obogaivanje odgajanika vrednotama,
gleda u njemu ono to treba da postane, orijentirana je na pozitivno
i na budunost, pretpostavlja prihvaanje i uzvraanje, jer je samo
primljena i prigrljena ljubav trajna mo, koja e utjecati i djelovati.
~~Tako se moraju odgajatelj i pitomac (odgajanik) u ovoj ljubavi sresti,
njome se vezati i u njenu tijeku, u njezinu izvijenju nai odgoju put
i smisao.12 Moglo bi se rei da se sav odgoj raa iz duha ljubavi te
se samo iz ovoga duha i moe da rodi.13 Zbog toga e i na najviem
stupnju savrenstva ovjeanstvo trebati odgajateljske ljubavi i odgajalake stvaralake snage.14
Pedagogika

funkcija

Odgojni proces pretpostaVlja lice i zajednicu, odgajatelja i kulturu.

Kao to lice nije samo bioloka jedinka nego ljudsko bie sposobno za
vrijednosna doivljavanja i odgovarajua djelovanja, ni zajednica nije
obina gomila, skup pojedinaca, nego je mora povezivati neko zajedniko naelo, ~~duh zajednice. Ljudska zajednica je kulturna zajednica. Ona obuhvaa mnogo lica. Nema zajednice bez lica, ni lica bez zajednice, a jedni i drugi su mogui samo u okviru ljudske kulture.
I kao to se meusobno uvjetuju i omoguuju lica i zajednica, isto
tako se dodiruju, uvjetuju i proimaju osobna kultura i kulturna dobra kao zajednika kultura, subjektivna i objektivna, unutarnja i izvanjska. A sve je to podvrgnuto razvitku. Razvijajui se, lice prerasta u
linost. I kultura se mora stalno razvijati, a razvijajui se u vremenu
stvara povijest. U svemu tome glavnu zadau ima pedagogika funkcija. Ona polazi od lica i line kulture, a smjera na linost i ljudsku
zajednicu, na ope vrednote, kulturna dobra i zajedniku kulturu. Tako
odgojno djelovanje nije samo u povijest utkano, ono je tovie izaziva
11
12
13
14

Isto,
Isto,
Isto,
Isto,

str.
str.
str.
str.

55.
57.
70, spac. P. V -P.
251.

l/ukasovi,

A., Prinosi . (Simpozij .. .), Prilozi 13 (1-2), str. 163-180, Zagreb (1987)

171

emu pefunkcija i pripada odluno meu funkcije povjesnotvorne ...

to tijek povijesni pokreu.-<-<15
Vrhovni buditelj te funkcije je unutarnja dinamika kulture i o
vjekova tenja za usavravanjem, a probuena funkcija pretpostavlja odgajatelja. Lice i zajednica su stoeri oko kojih mu se kree djelovanje,
zajednika je i lina kulturna svrha, koja se gleda dostati. Ovdje je
mjesto njegova nastojanja, tu smisao njegova pozvanja-.16 Pedagogika
funkcija nudom svoga bivstva neprestano priprema tlo buduim promjenama. U tome se oituje njena progresivnost i revolucionarnost.

i gradi u svjesnoj namjeri ivo na njezinu razvitku, prema

dagogika

Protiv jednostranih nastojanja

Smisao odgoja nije i ne moe biti ni u krajnjem individualiziranju, ni u krajnjem socijaliziranju. Cisti individua1itet ne moe biti svrha
odgoja, jer bi njegova sloboda bila egoistina, uperena protiv drugih
ljudi i zajednice, izjednaila bi se sa samovoljom i anarhijom. Individuum kao bioloka jedinka ne poznaje etike kriterije i sputa se na
razinu ivotinjskoga ivljenja. Apsolutna sloboda i jednakost se bezuvjetno iskljuuju. Individualitet nasilniki za sebe svojata slobodu.17
On ivi u tami vrijednosne noi-. Zato se ne moe polaziti od individuuma i teiti individualitetu kao svrsi. Znailo bi to ivjeti mimo
savjesti,18
Isto tako ni krajnji kolektivitet ne moe biti svrha odgoja, jer on
pretpostavlja izvanjski autoritet. Bez toga bi bio ravan oporu bez
glave, vojsci bez voe, stadu bez pastira. Taj izvanjski autoritet namee one norme, zakone, naela koja njemu odgovaraju. Kolektivitet je
kvantitativno proirenje individualiteta. Krajnji individualizam i najiri kolektivizam u zbilji idu uporedo, . .. obodvoje je samo lice i nalije iste osnovne volje, volje za mou i samovlau. Oni se upotpunjuju
kao to su jedan na drugog upueni tlaitelj i potlaeni, voa i voeni. lg

Tako se pokazalo da se ni isti individualitet, ni goli kolektivitet

Hne daju u okviru specifino ljudskoga odreenja ostvariti u radikalno ..
me smislu-, ne mogu biti svrhe odgoja. Kad bi se ostvario individualitet kao svrha, svijet bi se pretvorio u zvjerinjak, ovjek bi bio rastoen u svome svojstvu 'lica'~<, a kad bi se ostvario kolektivitet bio
bi ponien do roba, do savreno poslunog bia, do dresirane i u okove
stavljene ivotinje. 20 Nema dakle ni ista individualna ni ista socijalna odgoja.21
Isto,
Isto,
l i Isto,
1 Isto,
1'1 Isto,
~n Isto,
JJ Isto,
1:>
lj;

str.
str.
str.
str.
str.
str.
str.

72.
80.
117.
102.
119., spac. P. V-P.
120.
91.

172

Vukasovi,

A., Prinosi . .. (Simpozij .), Prilozi 13 (1-2), str. 163-180, Zagreb (1987)

Izbjegavajui krajnosti, pisac naglaava da se individualna i socijalna komponenta ljudskoga bia mogu i smiju razvijati samo toliko,
koliko to nije na tetu ljudske osobnosti, ovjenosti, razvitka zrele i
potpune linosti. Premda je P. Vuk-Pavlovi dobro poznavao koncepcije
i individualne i socijalne pedagogije, iako je sluao predavanja predstavnika tih pravaca, nije prihvatio njihova gledita. Njegova je teza
uperena protiv jednostranosti i ekstremnosti i jednog i drugog pravca.
Zalae se za izbjegavanje uskih pristupa, za izmirenje suprotnosti i za
afirmaciju ljudske linosti i istinski ljudske zajednice.

Pedagogiki

autoritet i sloboda

Pedagogiki odnoaj, vidjeli smo, pretpostavlja dva subjekta odgojnog rada: odgajatelja i odgajanika. U njemu jedan i drugi imadu
jednako odlunu rije-<-<, jer se odgajanje dade razumjeti samo kao
djelovanje iz slobode.22 Meutim, slobodu ne treba shvatiti ni kao samovolju, ni kao sluajno lutanje bez logikog smisla i vrijednosne orijentacije. Odgoj ne smije biti ni stihija ni samovolja, ni neosvjeteno
srIjanje ni nasilje i prisiljavanje. On uvaava odgajanika kao slobodno
bie, ali je i vrijednosno usmjeren. Istinski odgajatelj ne namee, ne
prisiljava, ne dresira, ali pokazuje, potie, usmjerava.
U osnovi svakog odgojnog ina mora biti ljubav i sloboda, ali slobodu treba shvatiti u etikom znaenju. Odgajateljeva djelatnost je stvaralaka. Pedagogiki odnoaj pretpostavlja iskreno i bezuvjetno uvaavanje odgajanika u svim njegovim vrijednosnim doivljajima. Odgajanik se slobodno odreuje prema vrednotama i zato ne moe za nj
biti viega autoriteta od samoga vrijednosnoga doivljaja ...23 Ali to
ipak nije pedocentristiki shvaen slobodni odgoj u smislu negativnog
odgoja. Odgajatelj, istina, ne smije odgajaniku nametati svoje stavove,
ali on sam kao linost mora biti prijemiv za vrijednosne doivljaje. Tu
on prua poticaje, inspirira. Tu se trai sazvuje i rezonancija vrijednosnog doivljavanja.
P. Vuk-Pavlovi je, oito, dobro poznavao dijalektiko stajalite
T. Litta, prema kome odgoj nije ni slobodan rast, ni izvanjsko voenje,
nego istovremeno ukljuuje i unutarnju slobodu i odgojne poticaje i
utjecaje. To se jasno razabire iz njegova shvaanja odnosa izmeu odgajatelja i odgajanika : Tako se i njihov odnos, u kojemu upravo i jesu'
meusobno vezani stoerima odgoja, mora ve kao odnos, koji nije
odnos moi, nego je - unato svoj unutranjoj nekoj napetosti, koja
je kao ba 'odgojna' njime dana - odnos ljubavi, temeljiti na objestranom, a ne samo na jednostranom priznanju i potivanju ope ljudskoga dostojanstva i slobode, koju ono trai i u kojoj pedagogiki autoritet kao takav nuno poiva.24
22
23

24

Isto, str. 52. i 53.

Isto, str. 227.
Isto, str. 232., spac. P. V-P.

Vukasovi,

A. PrLwsi . .. (SimpozIJ . .. ), prilozi 13 (1-2), str. 163-180, Zagreb (1987)

J

173

Pedagogiki autoritet je mogu i potreban, ali on ne smije sputavati slobodu odgajanika. Drugim rijeima, to je autoritet pedagogike
ljubavi, a ne moi i nasilja. U tom smislu pie: Pedagogiki autoritet
nije nikako i ni u kojem vidu autoritet moi, ve je naprotiv autoritet
ljubavi, autoritet, koji to manje ograuje lice (odgajanika), to je silniji, i koji u svoj svojoj veliini i nesavladivosti ipak ne sputava o
vjeka ni tjelesLlim ni duevnim okovljem, ni lisiinama ni strahom prijetnjama izazvanim, ni nadom obeanjima probuenom, nego - koliko
je istinit, nepatvoren, u sebi ist i vjeran najizvornijem svom bivstvu
- samohranom snagom oslobaa ivot, kojega se takne.25 To je autoritet potpune i prave linosti, koja osvaja svojim duboko ljudskim postupciml, to je pravi, a ne lani autoritet.

Pedagogija kao znanost

Pedagogija je znanost o odgoju, ali je P. Vuk-Pavlovi, u duhu
filozofijske pedagogije, smatra filozofijskom disciplinom. To je pitanje
s koj'im se, s pedagogijskog stajalita, ne moemo suglasiti. Ali ono i
nije bitno u pedagogijskim razmatranjima autora monografije: Li
nost i odgoj. To djelo i ostali njegovi pedagogijski radovi su posveeni
fenomenu odgoja. U njima je razraena i vrlo cjelovito postavljena
teorija odgoja.
Pedagogija kao znanost o odgoju, njeno mjesto u znanstvenom sustavu, mogunosti njene znanstvene autonomije i posebnog sustava pedagogijske znanosti - nisu u aritu razmatranja P. Vuk-Pavlovia.
On se bavi odreenjem, smislom i funkcijom odgoja, odgojnim procesom i njegovim ostvarivanjem, a pedagogije kao znanosti o odgoju samo
se periferno dotie.

J o neki prinosi teoriji odgoja

U prethodnom smo dijelu analizirali vaznIJa pitanja teorije odgoja
izloene u knjizi: Linost i odgoj. U ovom emo razmotriti jo neka pitanja o kojima je pisao u kraim radovima tiskanim u asopisu 1t-apre..
dak, u razdoblju od 1934 do 1940. godine. Izdvojit emo pet ve spomenutih radova: Teorija i odgojna zbilja; Odgajateljska obazrivost; Na
granicama odgajateljske obazrivosti; Uzgoj, odgoj i obrazovanje i Prosvjetne smjernice Antuna

Radia.

Posljednji od navedenih radova prezentira tekst predavanja odranog 14. sijenja 1940. na sveanoj sjednici Hrvatskoga pedagogijsko-knjievnog zbora u Zagrebu. U njemu pisac izlae filozofske i pedagoke osnove prosvjetne koncepcije i nastojanja Antuna Radia. Interpretira njegovo shvaanje: domovine i drave, pokreta, naroda, jedinstva
25

Isto, str. 231.

174

Vukasovi,

A., Prinosi . (Simpozij .. . ), Prilozi 13 (1-2), str. 163-180, Zagreb (1987)

i slobode, politike, seljatva, naroda i gospode, sela i grada, jedinstvenosti, svestranosti i samoniklosti prosvjete, ovjenosti, mirovotvorstva,
kole i doma, obrazovnog i odgojnog ideala u liku ovjeka duboke i
nepokolebljive socijalne svijesti koji istupa protiv neljudskosti i nepravde, a bori se za socijalnu pravdu, ljudsko dostojanstvo, za narodne
i opeljudske ideale.
U preostala etiri rada autor razmatra etiri vana pitanja teorije
odgoja. Bavi se odreenjem najglavnijih pedagokih pojmova, analizira
odnos pedagogijske teorije i prakse, izlae svoje poglede na lik odgajatelja i njegovu obazrivost i u tom kontekstu osvjetljava pedagoki odnos odgajatelja i odgajanika. Slijedit emo njegova razmatranja tih
pitanja.
Pojmovna

odreenja

U radu: Uzgoj, odgoj i obrazovanje 26 pisac se zalae za precizno

odreenje i razlikovanje temeljnih pedagokih pojmova i termina. U

tom smislu interpretira sadraj pojmova: uzgoj, izobrazba, obrazovanje

i odgoj.
Uzgoj shvaa kao skrb oko prirodnog opstanka pojedinca. Tome
krugu djelovanja pripadaju nastojanja da se odre tjelesne i psihike
funkcije, odnosno cjelokupna briga oko tjelesnog i psihikog zdravlja.
Izobrazba se odnosi na struku, gajenje radne sposobnosti, izgrai
vanje strune spreme. Izobraenost ini pojedinca vjetim poslu i sposobnim da uspjeno obavlja svoje profesionalne zadatke.
Obrazovanje zahvaa racionalnu komponentu ovjekova bia. Karakterizira ga usvajanje znanja i razumijevanje. Ono moe potpomoi
ostvarivanje vrijednih ciljeva, ali u moralno defektnih ljudi moe postati i ~~opasnim i stranim sredstvom uperenim protiv vrijednih ciljeva, protiv kulture i drugih osoba. Upravo zbog takve mogunosti
obrazovanje i ne prodire u najdublji sloj ovjekovanja, pa zato i ne
moe da znai zavrnu skrb i krajni napor oko ovjeka i ovjetva.27
OdgOj je osposobljavanje za vrijednosno doivljavanje. U povijesnom smislu oznaava on prenoenje vrednota, odravanje kontinuiteta
kulture u slijedu narataja. On je i stvaralako ostvarivanje budu
nosti. Omoguava usavravanje ovjeka, izgraivanje linosti i obogaivanje ljudske kulture. On zahvaa itava ovjeka i vodi do onih dubina ljudskosti na kojima se zasnivaju istinski ljudski postupci i ostvarivanje kulturnih dobara u zajednici. Zato je odgoj krajnja svrha pedagokih nastojanja. Zadaa je prema tome svemu bivstvu primjerenome gajenju ovjeka i ovjetva, da izgradnjom svijesti svestrane odgovornosti i produbljivanjem njenim u smjeru svih mogunosti vred26
27

Napredak, Zagreb, 1939 (god. 80), br. 10, str. 448-462.

Citirano djelo, str. 458.

Vukasovi,

A., Prinosi . . (Simpozij . .), Priloz'/, 13 (1-2), str. 163-180, Zagreb (1987)

novanja oblikuje

ovjeka

kao lice, koje

moi

175

da se i preraste u

linost.28

Dosljednim razlikovanjem termina i njima odgovarajuih pedagokih pojmova: uzgoj, izobrazba, obrazovanje i odgoj; dajui odgoju najire znaenje, shvaajui ga kao vrijednosnu kategoriju i postavljajui
kao posljednju svrhu pedagokog djelovanja, P. Vuk-Pavlovi je spoznao bitni smisao i znaenje odgajanja u ivotu ovjeka i ljudske zajednice. Takvim razlikovanjem odgoj se ne moe svesti samo na obrazovanje, samo na uzgajanje i izobraavanje; ne moe se srozati na puko
informiranje, memoriranje podataka, a nastava i kola ne mogu izgubiti
svoju odgojnu funkciju. Zato bi od njega mogli i trebali uiti nai
suvremeni predstavnici didaktikog intelektualizma, koji obrazovanje
pretpostavljaju odgoju, i pedagokog fatalizma, koji uope ne vide razliku i ne ele razlikovati pojmove: odgoj i obrazovanje.

Odnos teorije i prakse odgoja

U kraoj raspravi: Teorija i odgojna zbilja29 P. Vuk-Pavlovi uoa
va da u stvarnosti postoji raskorak izmeu pedagogijske teorije i odgojne prakse. Istina, nesuglasje izmeu predstavnika znanstvene teorije
i prakse ima ire razmjere, ali, primjeuje autor, ini se pak, da ta
neka napetost izmeu teorije i prakse ne izbija gotovo nigdje tako osjetljivo, kao ba na podruju pedagogikome. Shvaajui tetnost takvog stanja, reagirao je na to vrlo aktualno pedagoko pitanje. OO
Spoznavi znaenje teorijskih znanstvenih spoznaja za unapreivanje
odgojne prakse, razmatra neke prakticistike prigovore teoriji odgoja i
kae: Zato pak onaj, tko nastupa protiv neke teorile pozivajui se na
'praksu', njene rnogunosti i njene potrebe, onaj, tko neku pedagogiku
teoriju kori zbog 'nerealnosti', treba da prije svega dobro ispita razinu
svoje roene odgajalake prakse i mjerila za kojim se povodi.31 To
stoga to je mogue da netko sa stajalita loe prakse kritizira teorijske
postaVke koje ne razumije ili ih iz komoditeta nije spreman prihvatiti,
primijeniti i provjeriti.
Pisac je uoio da u stvarnosti odgoja ima povrnog, neosmiljenog,
komotnog, abloniziranog, trornog ineinventivnog prakticizma i da se
ponekad pedagogijska teorija razmatra i vrednuje iz te perspektive.
Zato upozorava na tu pojavu i argumentirano brani pedagogijsku teoriju od kritike s pozicija loe prakse. Zaista, nije i ne moe biti svaka
praksa kriterij istine, jer postoji i loa praksa. I ta ideja je i danas
vrlo aktualna, a uz postavku: Praksa je kriterij istine, treba dopisati
i drugu: Nita praktinije od dobre teorije.
28

Isto, str. 453.

2!J
30

Napredak, Zagreb, 1934 (god. 75), br. 1-2, str. 50-55.

31
32

Citirani rad, str. 52.

Isto, str. 55., spac. P. V-P.
Napredak, Zagreb, 1935 (god. 76), br. 10, str. 393-405.

176

Vukasovi,

A., Prinosi . .. (Simpozt;J .), Prilozi 13 (1-2), str. 163-180, Zagreb (1987)

liku odgajatelja -

odgajateljska obazrivost
Rasprava: Odgajateljska obazrivost32 je posveena liku odgajatelja,
njegovim odlikama i pedagokoj funkciji. Naprijed smo govorili o odgaj atelj skoj ljubavi. Odgajateljska obazrivost se zasniva na toj ljubavi.
To je budno i neumorno briljivo obaziranje na sve (i napose na odgajalake) stvaralake mogunosti lica, pa bi se tako i smjelo nazvati
'odgajateljskom obazrivou' .33
Ona se odnosi na odgajanika kao subjekta, na sve vrednote i
na budunost kojoj se tei. Podrazumijeva puno razumijevanje i uvaavanje, pedagoki takt, smisao za vrednote, osjeaj dunosti i odgovornosti, stvaralako angairanje u postavljanju odgojnih svrha i ostvarivanju odgovarajuih ciljeva i zadataka. Nastoji da potie odgajanika
u njegovim pozitivnim nastojanJima, u razvijanju njegove linosti. Pozitivno je orijentirana. Zato se utemeljuje u potovanju, uvaavanju
osobnih stavova, nastojanja, inicijativa, slobode. Vrlo je raznovrsna i
ovisi o konkretnim situacijama. Zbog toga nije mogue propisati konkretne postupke za svaku priliku, ali se mogu naznaiti neke ope pretpostavke odgajateljske obazrivosti.
Kao ope pretpostavke autor opisuje: ljubaznost, utivost, autodisciplinu, sposobnost nadziranja samoga sebe, samosavladavanje, kulturu
ponaanja i ophoenja s ljudima, uviavnost, staloenost, smirenost, odlunost, ozbiljnost, poznavanje odgajanika. Odgajateljska obazrivost pretpostavlja i trai sposobnost odgajatelja da se uivi u psihu odgajanika
poput umjetnika, da procjeni njegove mogunosti razvitka, da ga promatra unaprijed, da ga vidi onakvog kakav treba da postane i da ga
usmjerava u tom ,~ravcu. To je sposobnost umjetnikog prozrijevanja
ljudskog bia-<-<, i to je jedna od odlika odgajateljske obazrivosti.M Obazrivost je inkompatibilna s tenjom za vlau i za upravljanjem drugim osobama. Time nam pisac izlae odlike i ocrtava lik pravog odgajatelja. Pedagoka obazrivost je osnova odgajateljske krijeposti.
Svatko nije prikladan i sposoban za odgajateljski poziv. Zato se
zalae za adekvatnu selekciju u izboru nastavnika - odgajatelja i s ob~
zirom na znanje, sposobnosti i ljudska svojstva odgajatelja. Suhoparnom
obrazovanju za nastavniki i odgajateljski poziv pisac pretpostavlja visoku kolu odgajateljske obazrivosti. To je jo jedna aktualna misao
kojoj bi nastavniki fakulteti morali obratiti vie pozornosti.
Odnos odgajatelja i odgajanika

Pitanjem odgajateljske obazrivosti bavio se P. Vuk-Pavlovi i u

radu: N a granicama odgajateljske obazrivosti,35 ali je tu teite na
meusobnom odnosu izmeu odgajatelja i odgajanika. Naime, odgaja33

34
35

Citirani rad, str. 396.

Isto, str. 401.
Napredak, Zagreb, 1936 (god. 77), br. 10, str. 399-405.

Vukasovi,

A., Prinosi . . , (Simpozij .. .), priZozi 13 (1-2), str. 163-180, Zagreb (1987)

177

teljska ljubav i na njoj zasnovana obazrivost smjeraju na odgajanika

kao subjekta, na bie, koje po bivstvu svom ne moe biti samo pust
objekt, nego se i stalno i nuno doivljava kao subjekt, smjera ukratko
na lice kao svoj cilj i na njegov uspon do linosti.36
Ostajui vjeran svojoj tezi o dva subjekta odgojnog procesa autor
kae da odgojno djelovanje ne ovisi samo o odgajateiju. Ono se utemeljuje u zazbiljnosti odgojnog odnosa, a taj odnos pretpostavlja i
odgajatelja i odgajanika. Pri tome pak lice odgajanikovo nije nipoto
neki pasivni elemenat ili beznaajna veliina (objekt) ... . Naprotiv, odgajanik sa itavom svojom konstitucijom ne samo da ulazi u odgojni
odnos, nego ga sa svoje strane, ba kao i odgajatelj, i uvjetuje i suodreuje. 37

Odnos odgajatelja i odgajanika zasniva se na meusobnom razumijevanju, uvaavanju i potovanju. Prisili i nadmoi tu mjesta nema. Istina doputa i kazne, ali upozorava da je prilikom primjene potreban
velik oprez. Ona ne smije naruiti pedagoki odnos izmeu odgajatelja
i odgajanika, jer tada nije mogue odgojno djelovanje. Opravdana je
samo ako pridonosi uvrivanju toga odnosa, ako odgajanika jae vee uz odgajatelja.as Time je primjena kazni u odgoju vrlo ograniena.
P. Vuk-Pavlovi zastupa tezu da ne moe svatko svakoga odgajati
i da ne moe svatko od svakoga biti odgajan, odnosno da e jedni
odgajatelji biti podesniji za jedne odgajanike, a drugi za druge. Zbog
toga organizacija odgoja ne smije biti kruta. Ona mora pruati mogu
nost da pravi odgajatelj nae pravog odgajanika, a isto tako i odgajanik svog odgajatelja-.39 Otuda potreba da odgajanici i odgajatelji bez
veih tekoa mogu prelaziti iz kole u kolu, iz razreda u paralelni
razred ili iz jednog doma u drugi. Zalae se za elastiniji, prisniji i kvalitetniji obiteljski odgoj i pretpostavlja da bi se postigao odreeni napredak kad bi nauka o odgoju bar u najirim crtama i u najuem opsegu ula kao obavezni predmet u sve kole, bar u sve srednje<.4o

Cjelovita teorija odgoja

Pavao Vuk-Pavlovi je primarno filozof, a tek potom i pedagog.
broj njegovih djela je iz podruja filozofije. Fenomenu odgoja je
posvetio samo jednu monografiju i nekoliko kraih rasprava. Meutim,

Vei

36

Odgajateljska obazrivost, Napredak, Zagreb, 1935 (god. 76, br. 10, str.

395.
37 Na granicama odgajateljske obazrivosti, Napredak, Zagreb, 1936 (god.
77), br. 10, str. 399.

38

Isto, str. 404.

39

Isto, str. 404.

Isto, str. 405.

40

178

Vukasovi.

A., Prinosi . (Simpozij .), Prilozi 13 (1-2), str. 163-180, Zagreb (1987)

zahvaljujui

njegovoj stvaralakoj snazi i punoi razmatranja, u njima

je izloio sva bitna pitanja teorije odgoja i time dao cjelovitu viziju
jednog zaokruenog i koherentnog shvaanja odgoja i njegove funkcije.
U svom glavnom pedagogijskom djelu: Linost i odgoj i raspravama koje ga, u nekim pitanjima, produbljuju i dopunjuju, autor je podrobno, pregledno i jasno definirao osnovne pedagoke pojmove, objasnio smisao i znaenje odgojne djelatnosti u ivotu ovjeka kao pojedinca i ljudske zajednice kao cjeline. Razmotrio je i izloio svrhu i zadatke odgoja, analizirao odgojni akt, in ili proces i pokazao njegovu
sloenost i univerzalnost. Upozorio je na temeljna obiljeja odgoja kao
to su intencionalnost, vrijednosna zasnovanost i stremljenje prema budunosti. Istakao je specifinosti pedagoke funkcije i prijeku potrebu
slobodnog, neovisnog i samoupravnog djelovanja u odgoju i koli. Obradio je glavne odgojne faktore, poglavito likove odgajatelja i odgajanika kao subjekata odgojnog rada. S mnogo ljubavi je razradio pitanja
pedagokog odnosa, odgajateljske obazrivosti i potrebne ljubavi u pedagokoj djelatnosti. Nije zanemario pitanje pedagokog autoriteta i
slobode odgajanika, kao ni pitanje meusobnog odnosa pedagogijske
teorije i odgojne prakse.
Prilikom svih tih razmatranja klonio se jednostranih pristupa, izbjegavao je neka ekstremna gledita reformne pedagogije i gradio jedno
logiki razumljivo i etiki prihvatljivo uenje o odgoju kao duboko ljudskom fenomenu. Time je nau pedagoku batinu obogatio jednom cjelovitom i koherentnom teorijom odgoja.
N etko bi mogao primijetiti da se radi o graanskoj teoriji bez potrebnog klasnog pristupa. Istina je da je Vuk-Pavlovieva teorija odgoja
nastala tridesetih godina i da je pisana sa stajalita filozofijske, kulturne i aksiologijske pedagogije. Meutim, istina je i to da je ona plod
svestranih prouavanja, temeljnih analiza i dubokog osmiljavanja odgojn:Jg ina i odgojne djelatnosti. Autor je izvrsno poznavao povijest
odgoja, razliite pedagogijske pravce i teorije, nije se povodio za pojedinim (u pravilu jednosmjernim) gleditima, nego je na temelju svih
tih uenja izgraivao jednu iroko zasnovanu, ljudski shvatljivu i prihvatljivu, povijesno, filozofski i znanstveno utemeljenu, duboko humanistiki i vrijednosno postavljenu teoriju odgoja.
Uz svaku teoriju mogue su i odreene kritike opservacije. One
su, razumije se, mogue i uz teoriju odgoja Pavla Vuk-Pavlovia. Zadaa ovog rada nije bila da pronalazi i upozorava na pojedine slabe
toke. U povodu desete obljetnice njegove smrti eljeli smo dati opi
osvrt na njegov prinos razmatranju i znanstvenom osvjetljavanju fenomena odgoja. Taj prinos naoj pedagogijskoj batini je tako krupan i
znaajan da ga nije mogue zaobii i, nema sumnje, svako budue istraivanje, u podruju teorije odgoja, morat e ga uzeti u razmatranje.

Vukasovi, A., Prinosi . .. (Simpozij . .), Prilozi 13 (1-2), str. 163-180, Zagreb (1987)

179

PRINOSI RAZMATRANJU I ZNANSTVENOM OSVJETLJAVANJU

FENOMENA ODGOJA
Saetak

Rad je napisan u povodu desete obljetnice smrti hrvatskog i jugoslavenskog filozofa i pedagoga Pavla Vuk-Pavlovia i posveen je njegovim
pedagogijskim radovima i koncepcijama. Uz svoju nastavniku pedagoku
djelatnost i predavanja nekih pedagogijskih kolegija na Zagrebakom sveuilitu napisao je u znanosti zapaenu monografiju: Linost i odgoj (1932)
i nekoliko kraih pedagogijskih rasprava, koje su objavljene u pedagokim
asopisima.

U ovom radu autor argumentirano dokazuje da je P. Vuk-Pavlovi ve

1932. godine, u djelu: Linost i odgoj, objelodanio prvu hrvatsku i jugoslavensku filozofiju odgoja, koja sustavno i cjelovito razmatra fenomen odgoja
u svoj njegovoj sloenosti.
Tim svojim djelom i kraim pedagogijskim raspravama koje ga, u nekim pitanjima, dopunjuju i produbljuju, P. Vuk-Pavlovi je ujedno, sa stajalita filozofijske, kulturne i aksiologijske pedagogije, koncipirao i izloio
jednu cjelovitu i koherentnu teoriju odgoja. To je krupan i znaajan doprinos hrvatskoj, jugoslavenskoj pa i iroj svjetskoj pedagokoj batini pa bi
ga svako budue prouavanje, u podruju teorije odgoja, trebalo uzeti u
razmatranje.

CONTRIBUTIONS TOWARDS CONSIDERATION AND SCIENTIFIC

INSIGHT INTO OF THE PHENOMENON OF UP BRINGING
Abstract

The work was written on the occasion of the l0th anniversary of Croatian and Yugoslav philosopher and education theorist Pavao Vuk-Pavlovi
and dedicated to his work and concepts as an education theorist. In his
\vork as teacher and educator and his lectures from some education classes
at the Zagreb University he wrote a work noted among scholars: Linost
i odgoj (Personality and Upbringing, 1932) as well as several brief papers
in education theory published by professional journals.
Here the author provides argumented proof that P. Vuk-Pavlovi had
already brought forth as early as 1932, in the above-mentioned work, the
first Croatian and Yugoslav philosophy of upbringing, with a systematic
and through consideration of the phenomenon of upbringing in all its complexity.
In this work and his shorter papers on the subject, that take the discussion further, P. Vuk-PaVlovi conceives of and presents a complete and
coherent theory of upbringing from the point of view of philosophical, cultural and axiological educational theory. This is a major and significant
contribution to the Croatian, Yugoslav and world legacy of education theory,
and all future study in the field of the theory of upbringing should keep it
in mind.