Professional Documents
Culture Documents
17 Bercic
17 Bercic
Boran Beri
Sveuilite u Rijeci, Filozofski fakultet, Omladinska 14, HR-51000 Rijeka
bbercic@ri.t-com.hr
Etika vrlina
Saetak
U ovome lanku autor kritiki razmatra kljune elemente etike vrlina. Odbacuje est stav
da je etika vrlina bolja, jer je u njoj djelatnik usmjeren na sebe, dok je u deontologiji ili
konzekvencijalizu usmjeren na druge; u deontologiji postoje dunosti prema sebi, konzekvencijalizam je simetrian u tom pogledu, jer je vlastito dobro jednako vrijedno kao i tue,
tovie, najvanije vrline su upravo one koje su usmjerene na druge. Ipak, postoji vrsta
situacije koja podrava ovaj stav, naime, u okviru konzekvencijalizma ovjek koji postigne
da drugi proizvedu 5 jedinica sree bolji je od ovjeka koji sam proizvede 3 jedinice sree,
dok je u okviru etike vrlina bolji ovaj drugi. Vrlo je zanimljivo pitanje koji je bolji naprosto.
Nadalje, pitanje je moe li etika vrlina doista bolje objasniti injenicu da imamo moralne
uzore; mi im se divimo zbog njihovih postupaka, a ta se injenica daleko bolje uklapa u
deontologiju ili konzekvencijalizam. Pored toga, budui da vrline ne moemo odrediti neovisno o postupcima do kojih tipino dovode, divljenje prema vrlinama svodi se na divljenje
prema postupcima. Ovaj uvid podupire opu tezu lanka da su vrline svodive na postupke,
to jest, da etika vrlina ne moe biti postojati samostalno ve da je svodiva na deontologiju
ili konzekvencijalizam.
Kljune rijei
vrlina, dunost, posljedica, usmjereno na sebe, usmjereno na druge, supererogacija, redukcija, motivacija, dispozicija
Etika vrlina ili aretika etika jest teorija ili, radije, struja u suvremenoj etici
prema kojoj prioritet u vrednovanju imaju karakterne osobine ljudi, a ne njihovi postupci, kao to to misle zastupnici deontoloke etike, ili pak posljedice
njihovih postupaka, kao to to misle zastupnici konzekvencijalistike etike.1
1
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)
194
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)
195
Moe se rei da tri knjige predstavljaju okosnice triju glavnih pravaca u suvremenoj etici; Aris
Dodue, moglo bi se tvrditi da bi etika zapravo morala ostaviti slobodan prostor izmeu
obveznog i zabranjenog i da nam ne bi smjela
nalagati kakvi trebamo biti i unutar te sfere.
To bi trebala biti stvar osobnog izbora i sklonosti, a ne predmet kojeg bi regulirala etika
teorija. Stoga bi dentologija bila liberalnija i
manje agresivna od etike vrlina, jer se ne bi
uplitala u privatnu sferu.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)
196
Moralni uzori
Zagovornici etike vrlina smatraju da je to teorija koja je u mnogim aspektima
superiorna rivalnim teorijama; na primjer, smatraju da je to teorija koja daleko bolje objanjava moralno uenje. Mi najlake, najbre i najee uimo
oponaanjem uzora; imamo moralne uzore i nastojimo se ponaati kao oni.
Oponaajui uzore i identificirajui se s njima mi poprimamo i razvijamo
vrline koje oni oprimjeruju; svjesnim i namjernim injenjem X-a razvijamo
dispoziciju za spontano i automatsko injenje X-a; a upravo je to ono to
vrline jesu dispozicije za spontano injenje ispravnih radnji. Na koncu, u
tome se prvenstveno sastoji i moralni odgoj; ne u uenju pravila ili dunosti,
ne u raunanju posljedica postupaka, ve u razvijanju dispozicija za spontano ispravno djelovanje. Upravo su zato moralni uzori od posebne vanosti.
Sokrat i Konfucije oprimjeruju mudrost; Isus oprimjeruje rtvu i pratanje;
razni sveci oprimjeruju razne vrline: Sv. Franjo poniznost, Sv. Juraj hrabrost;
razni revolucionari oprimjeruju odlunost u borbi za svoje ciljeve, Che Guevara oruanom borbom, Ghandi nenasilnim putem, itd. Uzori nam mogu biti
i sportai, znanstvenici, umjetnici, ak i filozofi. Uzore ne moramo nalaziti
meu ljudima koji su stvarno postojali; likovi iz knjievnosti, drame ili filma itekako mogu doprinijeti moralnom uenju. Driev Skup, Shakespearov
Mletaki trgovac i Molliereov krtac ilustriraju gramzivost i krtost te nam
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)
197
pokazuju kakvi ne smijemo biti; roman ia Tomina koliba i TV-serija Korijeni zorno pokazuju koliko je robovlasnitvo loe; 7000 dana u Sibiru pokazuje koliko su loi totalitarni reimi; Dnevnik Ane Frank pokazuje koliko je
zlo nacizam, itd.
E sad, iako moralni uzori i konkretni primjeri mogu biti od velike vanosti u
moralnom uenju i odgoju, te iako u nekoj mjeri moemo uiti oponaanjem
uzora, pitanje je objanjava li etika vrlina bitno bolje tu injenicu nego ostale
dvije etike teorije. Konzekvencijalist e rei da nam ia tomina koliba i
7000 dana u Sibiru pomau da bolje sagledamo posljedice robovlasnitva i
totalitarnog reima, dok e deontolog rei da nam pomau da vidimo koliko
je zapravo loe krenje ljudskih prava. Che Guevarine i Ghandijeve postupke
konzekvencijalist e opravdati pozivajui se na stvarne ili namjeravane dobre
posljedice njihovih postupaka klasnu ravnopravnost u Latinskoj Americi i
nezavisnost Indije, deontolog ih moe istaknuti kao uzore koji pokazuju kako
se ne smije odustati od svojih dunosti. Ukratko, sve moralne uzore to ih
zastupnik teorije vrlina moe navesti u prilog svoje teorije, deontolog i konzekvencijalist isto tako mogu navesti u prilog svojih teorija. Etika vrlina tu ne
stoji nita bolje od deontologije i konzekvencijalizma.
Djelovanje iz vrline
Objanjenje moralnog uenja blisko je vezano uz objanjenje moralne motivacije; autori koji rade u okviru etike vrlina smatraju da ona daleko bolje
objanjava prirodu moralne motivacije nego to to mogu uiniti suparnike
teorije. Zadovoljavajua etika teorija trebala bi dati odgovor na pitanje: Zato bih bio moralan? Meutim, nije jasno kako bi nas intuitivna spoznaja dunosti ili sagledavanje posljedica kroz raun sree moglo motivirati da djelujemo u skladu s njima. I nakon to spoznamo dunosti i nakon to sagledamo
posljedice svojih moguih postupaka, mi i dalje moemo ostati nepokrenuti
tim uvidima; u moralnoj spoznaji nema nieg to bi nas sigurno i pouzdano
pokretalo na djelovanje.10 S druge strane, etika vrlina uope ne nailazi na taj
problem; ako netko ima vrlinu onda e i djelovati u skladu s njom; to je trivijalno jer vrlina ionako i nije nita drugo nego dispozicija za djelovanje. Zbog
toga zastupnici etike vrlina smatraju da njihova teorija jasno i jednostavno
objanjava prirodu moralne motivacije, dok ostale teorije tu nailaze na nepremostivu zapreku. Meutim, pitanje je da li je tomu tako. Jednako kao to se
moe pitati Zato bih bio moralan?, amoralist se moe pitati i Zato bih imao
vrline?, to jest: Zato bih bio krepostan?11 Izgleda da tu etika vrlina ne stoji
nita bolje od ostalih etikih teorija. Ako je nekome potreban razlog da izvri
svoju dunost, onda mu je isto tako potreban i razlog da djeluje u skladu s
vrlinom. injenica da se vrline mogu usaivati odgojem i razvijati, ne daje
9
11
Stoici su smatrali da je vrlina sama sebi nagrada, meutim, deontolog isto tako moe
tvrditi da je ispunjenje dunosti samo sebi
nagrada, a konzekvencijalist da ne moe biti
vee nagrade od uveavanja ukupne koliine sree. Iako sigurno ima neeg u ideji da
je ispravno djelovanje samo sebi nagrada, ta
ideja ne stavlja etiku vrlina u ita bolji poloaj
od ostalih etikih teorija.
10
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)
198
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)
199
Motiv je ono to nas de facto pokree na djelovanje, dok je razlog ono to bi nas trebalo
pokrenuti na djelovanje. Dakle, motiv je kauzalna kategorija, dok je razlog normativna.
Stoga bi se u idealnom sluaju motivi i razlozi
trebali podudarati.
13
Dodue, ako bih u nekim okolnostima postigao vie dobra time to bih druge ljude tjerao
da ine dobro nego to bih ga postigao kada
bih ga sam inio, onda bih prema utilitarizmu
trebao natjerati druge da ine dobro, a ne sam
ga initi. S druge strane, budui da etika vrlina
stavlja naglasak na to kakav bih ja trebao biti,
prema etici vrlina prije bih trebao sam postii manju koliinu dobra nego druge natjerati
da postignu veu. Ovo je mogua asimetrija
izmeu etike vrlina i konzekvencijalizma, a
openito je zanimljivo pitanje koji je ovjek
bolji, onaj koji sam postigne manje dobra, ili
onaj koji natjera druge da uine vie dobra.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)
200
to znai da ono zbog ega inim neki postupak ujedno mora biti ono to taj
postupak ini ispravnim. Ako to to postupak ini potenim nije to to ga ini
poten ovjek nego neto drugo, onda to neto drugo to poten postupak ini
potenim mora biti ono to me motivira da ga izvrim. Ako u vrednovanju
prioritet doista imaju postupci, a ne karakterne crte koje do njih dovode, onda
motivi moralnog djelovanja moraju biti karakteristike samih postupaka, a ne
karakteristike osoba koje ih vre.
Tree, sljedei problem za sliku prema kojoj su uzori ono to nas motivira
na moralno djelovanje jest to da ne moemo okarakterizirati vrlinu a da ne
okarakteriziramo postupak do kojeg ona tipino dovodi. Da bismo znali to
je poten ovjek, moramo znati to je potenje; da bismo znali to je dareljiv
ovjek, moramo znati to je dareljivost; da bismo znali to je hrabar ovjek,
moramo znati to je hrabrost; itd. To se jasno vidi u petoj knjizi Nikomahove
etike; da bi objasnio to je pravedan ovjek, Aristotel mora objasniti to je to
pravednost. Distributivnu pravednost definira na slijedei nain: pravedna je
ona raspodjela u kojoj omjer dobijenog (A) i uloenog (B) kod jednog ovjeka odgovara omjeru dobijenog (C) i uloenog (D) kod drugog ovjeka; tako
da je A : B = C : D, pa onda mora biti i A: C = B : D. Ako jedan radnik za 10
sati rada dobije 50, onda drugi radnik za 20 sati rada treba dobiti 100; ako
partner koji je uao u posao s 50000 ostvari dobit od 5000, onda partner
koji je uao u posao sa 75000 treba ostvariti dobit od 7500; itd. Ono to
je u ovom kontekstu vano jest to da se vrlina pravednosti ne moe definirati
prethodno i nezavisno od definicije pravedne raspodjele.15 Da bismo objasnili
to je to pravednost, prvo moramo objasniti u emu se sastoji pravedno stanje
stvari; nemogue je specificirati odreenu vrlinu, a da se prethodno ne specificira stanje stvari do kojeg ta vrlina tipino dovodi; dok ne znamo koje je stanje stvari pravedno, ne moemo znati ni to je pravedan ovjek. Stanja stvari
do kojih vrline tipino dovode, ne samo vrijednosno ve i pojmovno imaju
prioritet u odnosu na vrline. Ovo baca dodatno svjetlo na tvrdnju da je netko
neto uinito iz pravednosti, a ne, recimo, iz straha od kazne ili elje da se dopadne okolini. Da bi netko mogao djelovati iz pravednosti, on mora znati to
je pravednost, upravo su zato antiki klasici poistovjeivali vrlinu i znanje;
smatrali su da ispravno moe djelovati samo onaj tko zna to je ispravno.16
etvrto, zastupnici etike vrlina smatraju da djelovanja iz vrline predstavljaju
daleko bolju osnovu za moralno djelovanje zato to je spontano i prirodno.
ovjek koji djeluje iz vrline nee zastati i reflektirati o svojim dunostima
ili moguim posljedicama svojih postupaka, nego e spontano reagirati na
ispravan nain. Doista, ljudi koji nam pomau iz prijateljstva drai su nam od
ljudi koji nam pomau iz dunosti. ini nam se da je ovjek koji bez razmiljanja vraa naeni novanik bolji od ovjeka koji to ini zbog kategorikog
imperativa ili utilitarizma pravila. ovjek koji djeluje iz vrline ini to to ini
naprosto zato to je takav i to je ono to najvie vrednujemo kod moralnog
djelovanja. Ipak, kao to smo vidjeli u prethodnom pasusu, barem neke vrline
naprosto su previe sloene da bi mogle predstavljati spontanu reakciju do
koje dolazi bez ikakve refleksije. Ako se distributivna pravednost sastoji u
geometrijskoj proporionalnosti omjera dobijenog i uloenog, teko da e netko spontano i bez refleksije zadovoljiti formulu A : B = C : D; ako je hrabrost
sredina izmeu kukaviluka i neopreznog srljanja, hrabrom postupku treba
prethoditi barem nekakva procjena, itd.17 Stoga je slika idealnog moralnog
djelatnika kao nekog tko djeluje spontano i bez racionalne refleksije naivna
i pojednostavljena. Objanjenje prirode moralne motivacije i unutar etike vrlina mora sadravati barem nekakav element refleksije. Jasno, u tom sluaju
slabi element spontaniteta, a etika vrlina poinje se opasno pribliavati deon-
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)
201
tologiji i konzekvencijalizmu; utilitaristiki raun sree nije nita kompliciraniji od izraunavanja proporcije A : B = C : D, kao ni analiza dunosti. Pored
toga, element spontaniteta znaajno slabi i uvoenjem slobode volje. Kada
govori o spontanosti, zastupnik etike vrlina vjerojatno ne misli na ovjeka
koji automatski, mehaniki i nesvjesno vri ispravan postupak, ve na ovjeka
koji svjesno donosi odluku da e izvriti namjeravani ispravni postupak. ovjeku koji bi mehaniki vrio ispravne radnje ne bismo imali to zamjeriti, ali
takav ovjek uope ne bi bio moralni subjekt, njegovo ponaanje naprosto ne
bismo mogli moralno vrednovati. Stoga i djelovanje iz vrline mora sadravati
element voljne odluke kako bi bilo moralno relevantno, ono ne moe biti ponaanje koje nije pod kontrolom djelatnika.18 Meutim, uvoenjem elementa
slobode volje, dalje slabi razlika izmeu djelovanja iz vrline i djelovanja iz
dunosti. Zastupnik etike vrlina mogao bi tvrditi da se u djelovanju iz vrline
djelatnik svjesnom odlukom preputa vrlini da ga ona vodi u djelovanju, dok
se u djelovanju iz dunosti djelatnik svjesnom odlukom prisiljava na djelovanje iz dunosti. No to je kontigentno pitanje, netko moe s ogromnim
oduevljenjem i entuzijazmom djelovati iz dunosti, isto kao to, znajui to
vrlina od njega zahtijeva u danim okolnostima, moe preko volje djelovati
iz vrline. Na koncu, ni u okviru aretike etike vrline ne mogu biti neto to
ima vrijednost samo po sebi, bez obzira na okolnosti u kojima se ispoljavaju.
Odlunost i neustraivost kod razbojnika ne mogu imati onu vrijednost koju
imaju kod pravednog i staloenog ovjeka. Pravedan i staloen ovjek u svojim je postupcima voen mudrou, odnosno razboritou. To su vrline, ili
ak ako hoemo meta-vrline, koje nam omoguuju pravilno sagledati danu
situaciju i donijeti ispravnu odluku, one nam omoguuju uoiti to je u danoj
siutaciji pravedno ili poteno, suosjeajno ili nenametljivo, itd.19 Meutim,
uvoenjem mudrosti ili razboritosti dodatno se oslabljuje element spontaniteta koji bi navodno trebao biti karakteristian iskljuivo za etiku vrlina, a zbog
uvoenja elementa refleksije slika moralne psihologije koju nudi etika vrlina
dodatno se pribliava slici to ju nudi deontologija ili konzekvencijalizam.
Zbog ovih razloga etika vrlina ne predstavlja bitno bolje objanjenje prirode
moralne motivacije od ostalih etikih teorija, a djelovanje iz vrline ne moe
biti toliko spontano kao to moda izgleda na prvi pogled.
15
18
16
Stoga ova teza otvara notorni problem akrasie, to jest, slabosti volje. Naime, ako su vrlina i znanje jedno te isto, kako je onda mogue
da ljudi znaju to je dobro, a da to i ne ine:
Kako je mogue da kradu iako znaju da je kraa loa? Kako je mogue da pue iako znaju
da im je bolje da ne pue? Kako je mogue da
nisu hrabri iako znaju to je hrabrost?, itd.
17
19
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)
202
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)
203
moe uiniti vie nego to treba uiniti jer svatko treba uiniti najvie to
moe uiniti. Utilitarizam od nas trai maksimum i zato u utilitarizmu nema
mjesta za supererogaciju, jedino za suberogaciju. To je teorija koja nam nalae da rasprodamo svoju imovinu i raspodijelimo je onima koji u zemljama
treeg svijeta umiru od gladi; nalae nam da rtvujemo svoj ivot ako bismo time spasili dva druga, itd. Upravo je to est prigovor utilitarizmu; da
je prezahtjevna teorija koja postavlja previsoke zahtjeve na nae ponaanje.
Stoga su prigovor da u okviru konzekvencijalizma nema mjesta za sluajeve
supererogacije, te prigovor da je to prezahtjevna teorija, naprosto lice i nalije
jednog te istog problema. Jasno, ako bi se ispostavilo da je utilitarizam tona
etika teorija, trebali bismo revidirati svoje etike inuticije i odbaciti ideju da
je mogue uiniti vie nego to nam dunost nalae, kao i sve etike teorije
u kojima ima mjesta za supererogaciju. Doista, neki sluajevi supererogacije
prirodno izazivaju utilitaristiku kritiku, to su sluajevi u kojima se proizvede
vie tete nego koristi. ovjek koji skae u nabujalu rijeku da spasi utopljenika kada je vjerojatnost da e se obojica izvui na obalu nia od 50%, djeluje
moralno pogreno, jednako kao i ovjek koji to ne ini kada je vjerojatnost da
e uspjeti via od 50%.22 Nadalje, pitanje je kako e zastupnik deontoloke
etike tretirati sluajeve supererogacije on ih moe tretirati na vie naina.
Prvo, moe tvrditi da je naprosto pogreno initi vie od svoje dunosti i da
ljudi koji to ine i koji se tome dive zapravo grijee. Na koncu, tko bi elio
da mu ker provede ivot kao Majka Tereza ili da mu sin zavri kao Sveti
Duje ili kao Jan Palach? Drugo, moe tvrditi da sveci i heroji zapravo samo
vre svoju dunost, te da bi svi koji bi se nali u takvim okolnostima trebali
uiniti isto to su i oni uinili. ovjek koji bi izvlaio onesvijetenog vozaa
iz automobila koji svaki trenutak moe eksplodirati zapravo bi samo vrio
svoju dunost, jer bi to bila dunost svakog tko bi se naao u takvim okolnostima. Tree, zastupnik deontoloke etike mogao bi razlikovati savrene od
nesavrenih dunosti i tvrditi da sluajevi supererogacije zapravo predstavljaju krajnje sluajeve nesavrenih dunosti.23 U tom bi sluaju supererogacija
svakako bila neto pohvalno, ali ne bi bila neto to bi se moglo nametnuti
kao dunost i zahtijevati da to ljudi uvijek ine. Kojoj se god opciji zastupnik
deontoloke etike priklonio, ono to je u ovom kontekstu relevantno jest da i
zastupnik etike vrlina zapravo stoji pred istom trilemom; on mora tvrditi ili da
su heroji i sveci previe hrabri i portvovni, ili da su svi ostali nedovoljno hrabri i portvovni, ili da je tolika hrabrost i portvovnost svakako dobra i vrijedna divljenja, ali da bi predstavljala previsok standard. Tako da u tom pogledu
etika vrlina ne stoji nita bolje od deontoloke etike i u okviru etike vrlina
namee se pitanje kako pozitivno vrednovati nekoga tko je hrabriji nego to
bi trebao biti ili nekoga tko je portvovniji nego to bi trebao biti. Kako to da
je njegovo ponaanje vrijedno divljenja kada ne ini ono to treba initi nego
20
22
21
23
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)
204
Isto tako, ono to hrabar postupak ini hrabrim jest to to ga je uinio hrabar
ovjek; ono to iskrenu izjavu ini iskrenom jest to to ju je izjavio iskren
ovjek, itd. Meutim, ovdje prirodni poredak izgleda preokrenut, jer karakter
ovjeka vrednujemo na osnovi njegovih postupaka, a ne vrednujemo njegove
postupke na osnovi njegova karaktera; ono to ima prioritet u vrednovanju
jesu postupci, a ne karakterne crte.25 Karakterne crte prirodno imaju prioritet
u objanjenju ponaanja; da netko nije ustuknuo pred opasnou zato to je
hrabar, da nije lagao jer je iskren; da nije uzeo vie nego to mu pripada jer je
poten, itd. U objanjenju ponaanja navodi se uzrok ponaanja, a karakterne
crte mogu biti uzroci koji objanjavaju ponaanja. Meutim, karakterne crte
nemaju prioritet u vrednovanju ponaanja; da je neki postupak poten zato to
ga je izvrio poten ovjek, da je neki postupak hrabar zato to ga je izvrio
hrabar ovjek, itd to je pogreno. Nije tako da vrijednost ponaanja ovisi
o vrijednosti karakterne crte koja do njega dovodi, ve vrijednost karakterne
crte ovisi o vrijednosti ponaanja do kojeg dovodi.
Pored toga to izvre prirodni redoslijed vrednovanja, etika vrlina onemoguuje nam kazati da je dobar ovjek uinio neto loe, isto kao to nam onemoguava kazati da je lo ovjek uinio neto dobro. Naime, ako dobar ovjek
neto uini, onda je to po definiciji dobro, budui da vrijednost postupka ovisi
o vrijednosti ovjeka. Ako bi ovjek, koji je inae dobar, opljakao, silovao i
masakrirao nedunu prolaznicu, onda bi prema etici vrlina taj postupak trebao
biti dobar zato to je taj ovjek inae dobar. Ako bi osueni ubojica, silovatelj
i razbojnik spasio dijete iz gorue zgrade, to bi prema etici vrlina bio vrlo lo
postupak, jer je onaj koji ga je izvrio inae vrlo lo ovjek. Dakle, problem s
etikom vrlina jest u tome to nema neovisnog kriterija vrednovanja postupaka. Tako da uope nije jasno na temelju ega moemo ikoga vrednovati; ako
vrijednost karakterne crte ne ovisi o vrijednosti postupka do kojeg dovodi,
o emu onda uope ovisi? Iako bi zastupnici etike vrlina sigurno nastojali
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)
205
izbjei ovaj zakljuak, izgleda da u okviru etike vrlina jedina osnova za pripisivanje vrijednosti naprosto ostaje dojam kojega ljudi ostavljaju na nas. Tako
bismo iskrenost, potenje i ostale vrline zapravo trebali pripisivati iskljuivo
na osnovi dojma kojega bi ljudi ostavili na nas, a ne na osnovi njihovih postupaka. Iako ljude esto procjenjujemo na osnovi dojma i iako smo u tome ak
esto i uspjeni, etika teorija koja to ostavlja kao jedinu moguu osnovu za
pripisivanje vrijednosti sigurno nije prihvatljiva.
Zbog neplauzibilnosti teze da vrijednost postupka ovisi o vrijednosti osobe
koja ga vri, zastupnici etike vrlina radije zastupaju blau tezu prema kojoj
su vrijednosti karakternih osobina u velikoj mjeri ali ne u potpunosti svodive
na vrijednosti postupaka do kojih tipino dovode.26 Dakle, u blaoj varijanti
tvrdi se da je vrijednost vrlina dijelom nesvodiva na bilo to drugo; one su,
dakle, barem dijelom neto to ima vrijednost po sebi. Ova je teza sigurno
daleko plauzibilnija, no i dalje nije jasno kako dispozicija za djelovanje moe
imati vrijednost nezavisno od vrijednosti djelovanja za koje je dispozicija.
Mi moemo, ili barem mislimo da moemo, kod ljudi prepoznati dispozicije
za djelovanje i kada ne djeluju; prilino jasno moemo nazrijeti skromnost,
potenje, zavist ili krtost. Mi te karakteristike vrednujemo i kada ne dovode
ni do kakvog ponaanja; u drutvu iskrenih i potenih ljudi i osjeamo se
ugodno i kada ne trgujemo s njima; u drutvu neiskrenih i bezosjeajnih ljudi
osjeamo se neugodno i kada nam nije potrebna njihova pomo. I tu se ne radi
samo o osjeaju, radi se o vrijednosnom sudu kojega o njima donosimo. Iako
nije jasno u emu bi mogla biti vrijednost tih karakteristika osim u vrijednosti
postupaka do kojih tipino dovode, spremni smo tvrditi da su ljudi s vrlinama
bolji od onih koji ih nemaju, ak i kada ih ne ispoljavaju. Zamislimo ovjeka
koji je obilovao vrlinama, ali nikada nije imao prilike da ih iskae i ovjeka
koji je obilovao manama, ali isto tako nikada nije imao prilike iskazati ih. to
biste rekli, je li prvi bio bolji od drugog ili su bili jednake vrijednosti? Pretpostavljam da ete rei da je prvi bio bolji, no i dalje nije jasno je li on bio bolji
24
mjestu zastupnik etike vrlina trebao bi oslabiti razliku izmeu onoga to inimo i onoga
to jesmo; mogao bi (1) insistirati na tome
da su postupci manifestacija karaktera ili (2)
tvrditi da su postupci osobe konstitutivni za
njezin identitet, to jest, da nas ono to inimo
ini osobama koje jesmo, tako da je slavljenje
osobe neodvojivo od slavljenja postupaka po
kojima je poznata, isto kao to je vrednovanje
postupaka neodvojivo od vrednovanja osobe
koja ih je izvrila, budui da svaki postupak
uvijek treba netko izvriti.
26
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)
206
iskljuivo zbog vrijednosti postupaka koje bi bio uinio da se naao u odgovarajuim okolnostima ili zbog intrinzine vrijednosti vrlina koje je posjedovao
bez obzira na vrijednost postupaka do kojih bi te vrline dovele.27
Nakon rasprave o svodivosti vrlina, moemo se kratko osvrnuti na opi status
etike vrlina. U raspravi o etici vrlina treba razlikovati nekoliko moguih teza:
(1) Budui da su sve etike vrijednosti ionako svodive na vrline, postojeu
etiku treba u potpunosti zamijeniti etikom vrlina, odustati od rasprave o dunostima, pravima, posljedicama postupaka, itd, te iskljuivo raspravljati o
vrlinama i manama. (2) Budui da su vrijednosti vrlina dijelom nesvodive,
pored ostalih etikih teorija treba razvijati i etiku vrlina; etika vrlina zapravo
je komplementarna s deontologijom i konzekvencijalizmom, te stoga potpuna
etika teorija treba sadravati i etiku vrlina. (3) Budui da su vrijednosti vrlina
bez ostatka svodive na vrijednosti postupaka, treba u potpunosti odustati od
etike vrlina i posvetiti se iskljuivo deontologiji ili konzekvencijalizmu; u najboljem sluaju vokabular etike vrlina moe se zadrati zbog ukorijenjenosti
i psiholoke prihvatljivosti, ali za njega nee biti mjesta u ozbiljnoj etikoj
teoriji. Pored ove tri osnovne pozicije, eventualno se moe tvrditi (4) da je
etika vrlina ekvivalentna deontologiji ili konzekvencijalizmu; da niti jedna od
tih teorija nema primat u odnosu na drugu, ve da su one meusobno prevodive, te da je stoga u krajnoj liniji stvar ukusa hoe li se koristiti jezik vrlina
ili jezik dunosti. to vi mislite, koja je od ovih opcija tona, to jest, koji je
pravi status etike vrlina? to je bolje, etiku izlagati u terminima vrlina ili u
terminima dunosti i posljedica?
Bibliografija
Annas, Julia: The Morality of Happiness, Oxford University Press, Oxford1975.
Annas, Julia: Virtue Ethics, u: Copp, 2006.
Anscombe, G. E. M: Modern Moral Philosophy, Philosophy 33, 1958.
Aristotel: Nikomahova etika, NSL, Zagreb 1982.
Copp, David (ur): The Oxford Handbook of Ethical Theory, Oxford University Press, New
York 2006.
Crisp, Roger i Slote, Michael (ur): Virtue Ethics, Oxford University Press, Oxford 1977.
Dummett, Michael: Realism, u: Dummett, 1963.
Dummett, Michael: Truth and Other Enigmas, Duckworth, London 1963.
MacIntyre, Alasdair: Za vrlinom, KruZak, Zagreb 2002. (1981).
Slote, Michael: From Morality to Virtue, u: Statman, 1997.
Solomon, David: Internal Objections to Virtue Ethics, u: Statman, 1997.
Statman, Daniel (ur): Virtue Ethics, Edinburgh University Press, Edinburgh 1997.
Talanga, Josip: Uvod u etiku, Hrvatski studiji, Zagreb 1999.
Watson, Gary: On the Primacy of Character, u: Statman, 1997.
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
109 God. 28 (2008) Sv. 1 (193207)
207
Boran Beri
Virtue Ethics
Abstract
In this article author criticaly examines the key elements of the virtue ethics. He rejects common
claim that that virtue ethics is better because it is self-regarding while deontology and consequentalism are other-regarding; within deontology there are duties toward oneself, consequentialism is symmetrical in this respect because my own good counts just as anybodys elses
good, moreover, crucial virtues are other-regarding. Although, there is a kind of situation that
supports this claim, namely, within consequentialist framework man who makes others produce
5 units of good is better than the man who himself produces 3 units, while within the framework
of the virtue ethics the second one is better. It is very interesting question which one is better
man period. Further, it is questionable whether virtue ethics can better accomodate the fact that
we have moral raw models, namely, we admire them because of their actions and this fact much
better fits into deontological or consequentialist framework. Also, since we can not specify a
virtue independently of the actions it typically brings about, our admiration to virtues ammounts
to our admiration to actions. This insight supports the general claim of the paper that virtues
are reducible to actions, that is, that virtue ethics can not stand on its own because it is reducible
to deontology or consequentialism.
Key words
virtue, duty, consequence, self-regarding, other regarding, supererogation, reduction, motivation, disposition
27