Oliver

Twist

ili
ivot opinskog djeteta

Charles Dickens
s engleskog preveo
Zlatko Gorjan

Sadraj
I. POGLAVLJE
II. POGLAVLJE
III. POGLAVLJE
IV. POGLAVLJE
V. POGLAVLJE
VI. POGLAVLJE
VII. POGLAVLJE
VIII. POGLAVLJE
IX. POGLAVLJE
X. POGLAVLJE
XI. POGLAVLJE
XII. POGLAVLJE
XIII. POGLAVLJE
XIV. POGLAVLJE
XV. POGLAVLJE
XVI. POGLAVLJE
XVII. POGLAVLJE
XVIII. POGLAVLJE
XIX. POGLAVLJE
XX. POGLAVLJE
XXI. POGLAVLJE
XXII. POGLAVLJE

XXIII. POGLAVLJE
XXIV. POGLAVLJE
XXV. POGLAVLJE
XXVI. POGLAVLJE
XXVII. POGLAVLJE
XXVIII. POGLAVLJE
XXIX. POGLAVLJE
XXX. POGLAVLJE
XXXI. POGLAVLJE
XXXII. POGLAVLJE
XXXIII. POGLAVLJE
XXXIV. POGLAVLJE
XXXV. POGLAVLJE
XXXVI. POGLAVLJE
XXXVII. POGLAVLJE
XXXVIII. POGLAVLJE
XXXIX. POGLAVLJE
XL. POGLAVLJE
XLI. POGLAVLJE
XLII. POGLAVLJE
XLIII. POGLAVLJE
XLIV. POGLAVLJE
XLV. POGLAVLJE
XLVI. POGLAVLJE
XLVII. POGLAVLJE
XLVIII. POGLAVLJE

XLIX. POGLAVLJE
L. POGLAVLJE
LI. POGLAVLJE

Biljeke
Rjenik
Biljeka o autoru
Impressum

I. POGLAVLJE
U KOJEM SE OPISUJE MJESTO GDJE SE RODIO OLIVER TWIST I PRILIKE U KOJIMA JE
DOAO NA SVIJET

Pored ostalih javnih zgrada u gradu a bit e s mnogih razloga uputno da ga ne spomenem,
i zato ga neu nazvati ni izmiljenim imenom istie se jedna zgrada, koja je zajednika
gotovo svim gradovima, velikima i malima, naime ubonica. U toj se ubonici rodio
smrtnik ije se ime nalazi u naslovu ovoga poglavlja, no nije potrebno da ponovim dan,
mjesec i godinu njegova roenja, jer za itatelja i ne bi bilo vano, barem ne u prilikama u
kojima se to zbilo.
Kad je uz pomo opinskog ranarnika doao na ovaj svijet brig i nevolj, jo je dulje vremena
bilo vrlo dvojbeno da li e dijete uope preivjeti, pa da ga nazovu nekim imenom. U tom bi
sluaju bilo vie nego vjerojatno da se ovi zapisi ne bi nikad pojavili, ili, kad bi se i pojavili, da
bi ispunili nekoliko strana te se odlikovali nepromjenljivom vrijednou kao najsaetiji i
najvjerniji ivotopis sauvan u knjievnosti ma kojega vremena ili bilo koje zemlje.
Iako nisam sklon ustvrditi da je injenica biti roen u ubonici ve sama po sebi vrlo sretna i
zavidna okolnost koja moe zadesiti ivo stvorenje, a ono ipak elim rei da je u ovom
naroitom sluaju to bilo najbolje to se Oliveru Twistu uope moglo dogoditi. injenica je da
su imali mnogo muke dok su privoljeli Olivera da sam preuzme dunost disanja naporan
posao, ali ga je obiaj uinio potrebnim za nae bivstvovanje i on je neko vrijeme, diui
teko, leao na maloj vunenoj prostirci, lebdei izmeu ovoga i drugog ivota, a da ga je
prevaga oito vukla k onome drugom. E, da su Olivera u tim kratkim asovima okruavale
briljive bake, zabrinute tetke, iskusne dadilje i premudri doktori, on bi u najkraem roku
nesumnjivo i sasvim neizbjeno bio umro. No, budui da se kraj njega nalazila samo jedna
stara ubogarka, kojoj se ve vrtjelo uslijed nenavikle porcije piva, i opinski ranarnik koji
takve poslove obavlja prema ugovoru, Oliver i Priroda borili su se sami za odluku. Posljedica
je bila da je Oliver poslije kratke borbe udahnuo zraka, kihnuo i spremao se da stanarima
ubonice najavi injenicu da je opini nametnut nov teret, tako snanim krikom kako se to
moglo i oekivati od zdrava djeaka koji je tek prije tri i etvrt minute ovladao jednom
novom snagom svojim glasom.
Kad je Oliver pruio taj prvi dokaz slobodnog i vlastitog djelovanja svojih plua, zautao je
od krpei sastavljen pokriva koji je nehajno bio baen na eljezni krevet; s uzglavlja se s
tekom mukom uzdie blijedo lice mlade ene i zamirui glas izusti jedva razumljive rijei:
Dajte da vidim dijete pa da umrem.

Ranarnik je sjedio licem okrenut vatri, naizmjence grijui i trljajui dlanove, no kada je mlada
ena progovorila, ustade i, priavi uzglavlju postelje, ree mnogo blaim glasom nego to se
od njega moglo oekivati:
Jo ne smijete govoriti o umiranju.
Nipoto ne, blagoslovi je, o Gospode, upadne mu u rije bolniarka stavivi naglo u dep
zelenu staklenu bocu, odakle je s oitim zadovoljstvom u kutu gucnula. Blagoslovi je, o
Gospode! Kad proivi moje godine, gospodine, pa kad bude imala trinaestero djece, a svi
pomru osim dvoje koja su u ubonici kao i ja, onda nee tako tugovati kao sada, srdace malo!
Mislite na sreu to ste majka i to imate takvo jagnjece!
ini se da ti utjeni izgledi na budunost jedne majke nisu imali pravog uinka. Bolesnica
odmahne glavom te isprui ruku prema djetetu.
Ranarnik joj ga poloi u naruje. Ona strastveno priljubi hladne, blijede usne na njegovo elo,
prijee rukama preko svoga lica, pogleda zaplaeno oko sebe, protrne, padne nauznak i
umre. Stadoe joj trljati grudi, ruke i sljepoice, no njena se krv zauvijek sledila. Govorili su
joj o nadi i pomoi, ali je ena odavno napustila i jedno i drugo.
Svreno je, gospoo Thingummy! ree napokon ranarnik.
Jadna mala, da svreno! ree bolniarka podiui ep zelene boce koji je pao na jastuk
kada se sagnula da pridigne dijete. Jadna mala!
Ne treba da aljete po mene, sestro, ree ranarnik navlaei rukavice vrlo paljivo. Dijete
e po svoj prilici biti vrlo nemirno. U tom sluaju dajte mu malo zobene kae. Stavi eir na
glavu, uputi se vratima, proe kraj kreveta i nadovee: Ipak, bila je lijepa djevojka. Odakle je
dola?
Donesoe je ovamo prole noi, po nalogu nadglednika, odgovori stara ena. Nali su je
gdje lei na ulici; dobrano je pjeaila, jer joj je obua bila sva izderana, ali nitko ne zna
odakle je dola i kamo se uputila.
Ranarnik se nagne nad mrtvo tijelo i podie lijevu ruku pokojnice. Stara pria, ree
klimajui glavom: Ne vidim vjenanog prstena. E, laku no!
Gospodin doktor ode na veeru; a bolniarka, prihvativi se jo jedanput zelene boce, sjede na
onisku stolicu ispred vatre i stade oblaiti dijete.
Kakav li je zoran primjer pruao mladi Oliver Twist o moi odjee! Zamotan u gunj, to je
dotada bio njegov jedini pokriva, mogao je biti dijete plemia ili prosjaka i tko da odredi
njegov poloaj u drutvu? No sada, odjeven u stare pamune haljinice, bio je oznaen i
obiljeen, stavljen odmah na svoje pravo mjesto: opinsko dijete siroe iz ubonice
ponizno, napol izgladnjelo ropsko eljade ukano i gurkano kroza ivot, od svih
prezreno, bez iije samilosti.
Oliver je snano plakao. Da je mogao znati da je siroe, preputeno jalovoj milosti crkvenih
starjeina i nadglednika, moda bi plakao jo oajnije.

II. POGLAVLJE
OPISUJE KAKO JE OLIVER TWIST RASTAO I KAKO SU GA ODGAJALI I HRANILI

Iduih osam ili deset mjeseci Oliver je bio rtva sustavnog niza zavaravanja i razoaranja: bio
je umjetno othranjen. Starjeine ubonice obavjetavali su, kako bjee red i navika, opinske
starjeine o bijedi i izgladnjelosti maloga siroeta. Starjeine opine raspitivali su se sa mnogo
dostojanstva kod starjeina ubonice da li u domu nema kakve ene koja bi Oliveru Twistu
mogla pruiti onu okrepu i hranu to mu je tako prijeko potrebna. Starjeine ubonice
odgovorili su ponizno da takve ene nema. Nato su opinske starjeine velikoduno i
ovjekoljubivo stvorile odluku da se Oliver poalje na selo ili, drugim rijeima, da ga
poalju u jednu podrunicu ubonice, udaljenu nekih est milja, gdje se drugih dvadesetak do
tridesetak malih zloinaca koji su se ogrijeili o uboki zakon, po cio dan valjalo po podu a da
pritom nisu trpjeli od pretrpanosti eluca i navlaenja suvine odjee, i to pod roditeljskim
nadzorom starije ene koja je primala grenike, jer je dobivala sedam pensa i pola penija po
glavi na sedmicu. Za sedam pensa i pola penija na sedmicu moe se priskrbiti za djecu dobra
hrana, mnogo se ta moe dobiti za sedam pensa i pola penija, dovoljno da dijete pokvari
eludac te da se osjeti nelagodno. Ta starija ena bijae mudra i iskusna: znala je to je dobro
za djecu, a imala je i vrlo jasnu predodbu o tome to je za nju samu dobro. I tako je vei dio
tjedne potpore troila za svoje potrebe, uzimajui za ishranu opinskog narataja jo manju
svotu nego to je prvobitno bilo predvieno; tako je u najdubljoj nalazila jo dublju dubljinu,
dokazujui time da ima izvanredan smisao za eksperimentalnu filozofiju.
Svima je poznata pria o jednom drugom eksperimentalnom filozofu koji je postavio sjajnu
teoriju o konju koji moe ivjeti bez hrane, pa je to tako temeljito dokazao da je svoga konja
privikao na samo jednu slamku na dan, i sigurno bi mu uspjelo uzgojiti vatrenu bedeviju koju
uope ne bi trebalo hraniti da konj nije uginuo ba dvadeset i etiri sata prije prvog obroka
iskljuivo zrane hrane. Na nesreu po eksperimentalnu filozofiju ene kojoj je Oliver Twist
bio izruen, primjena njena sistema urodila bi obino slinim rezultatom, jer ba u asu kad bi
koje dijete uspjelo da ivi od najmanje koliine najslabije hrane, u osam i pol od deset
sluajeva podmuklo se deavalo da se dijete ili razboli od oskudice i zime, ili da zbog
nedostatka paske padne u vatru, ili da se kojim nesretnim sluajem ozlijedi, a u svakom od
tih sluajeva bilo je bijedno stvorenje pozvano na drugi svijet, gdje bi se sastalo sa svojim
ocem kojega na ovom svijetu nikad nije vidjelo.
Kad bi zgodimice dolo do zanimljivije istrage zbog naprasite smrti ponekoga opinskog
djeteta, ili kad bi koje dijete zbog nesmotrenosti bilo ofureno i umrlo prilikom pranja, iako su
takvi nesretni sluajevi bili vrlo rijetki (jer se na selu sve to je imalo veze s pranjem

deavalo vrlo rijetko), porotnici bi sebi uvrtjeli u glavu da postavljaju nezgodna pitanja, ili bi
se opinari uzjogunili i stavljali svoje potpise na neke pismene interpelacije: no takve
bezobratine obuzdali bi vrlo brzo ranarnik i opinski pisar svojim svjedoanstvima; prvi bi
obdukcijom ustanovio da u mrtvom tijelu nije nita naao (to je, dakako, bilo vrlo
vjerojatno), a drugi na sve prisizao to god bi opina od njega traila, jer je bio odan i
portvovan slubenik. Osim toga, od vremena do vremena odbornici bi hodoastili na selo,
aljui uvijek dan prije opinskog pisara onamo da najavi njihov dolazak. Kada bi oni doli,
djeca su izgledala uredna i ista. Pa, ta bi ljudi jo htjeli?
Ne moe se oekivati da takav sistem na selu urodi nekim neobinim ili bujnim plodom.
Kad je Oliveru Twistu bilo devet godina, bio je blijedo i slabano dijete, poneto siuno i
svakako slabog obujma. No priroda ili batina predaka obdarie ga zdravim i junakim
duhom koji je, zahvaljujui mravoj ishrani u tom zavodu, mogao po volji da se razvija i iri,
pa bi se moda ovoj okolnosti mogla pripisati injenica da je uope i doivio svoj deveti
roendan. No bilo kako mu drago, danas je bio njegov deveti roendan, i on se nalazio u
podrumu za ugljen, u izabranom drutvu dva mlada gospodina, koja su poput njega, poslije
masnih batina, bila tu zatvorena, jer su se opako drznula da budu gladna, kad je gospoa
Mann, dobra domaica toga doma, bila iznenaena pojavom opinskog pisara gospodina
Bumblea, koji se upravo trudio da otvori vrataca na vrtnom ulazu.
Zaboga, jeste li vi to, gospodine Bumble? ree gospoa Mann pomolivi glavu kroz prozor,
hinei radost i oduevljenje. (Suzano, dovedi odmah Olivera i ona druga dva derana gore i
operi ih!) Due mi, gospodine Bumble, veoma sam sretna to vas vidim!
Ali je gospodin Bumble bio neotesan i naprasit ovjek, pa tako umjesto da na slian nain
odgovori na taj srdani pozdrav, on snano prodrma vrataca pa ih cakne nogom kao to
samo noga opinskog pisara moe da cakne.
Gospode, pomislite samo, ree gospoa Mann istravi pred kuu, jer su za to vrijeme djeca
bila ve odstranjena, tko bi mislio da u zaboraviti da je kapija iznutra bila zatvorena
zasunom zbog drage djeice! Uite, gospodine, molim vas, gospodine Bumble, uite!
Premda je ovaj poziv bio popraen naklonom koji bi umekao srce i samoga crkvenog
starjeine, opinski se pisar ba nikako nije dao ganuti.
Smatrate li vi to, gospoo Mann, uljudnim i dolinim vladanjem, pitao je gospodin Bumble
steui vre svoj tap, putati opinske slubenike da ekaju pred vaom vrtnom kapijom,
kad dolaze u opinskom poslu, a u vezi s opinskom siroadi? Jeste li vi toga svjesni da ste, da
se tako izrazim, od opine naimenovana i plaena osoba?
Kako ne, gospodine Bumble, ba sam rekla jednom ili dvojici dragih maliana koji vas toliko
vole, da ete vi doi, odgovori gospoa Mann vrlo ponizno.
Gospodin Bumble mnogo je drao do svoje govornike vjetine i svoje vanosti. Prvom se ve
podiio, a za drugu je traio priznanje. Smekao se.
Pa dobro, gospoo Mann, odgovori mirnijim glasom, moda je tako kako vi kaete,
moda. Uimo, gospoo, Mann, jer ja dolazim u poslu i imam neto da vam kaem.

Gospoa Mann uvede opinskog pisara u malu sobu za primanje poploenu opekama,
postavi mu stolicu i s nametljivom uslunou poloi njegov trorogi eir i tap ispred njega
na stol. Gospodin Bumble otare s ela znoj to ga je oblio za hodanja, pogleda samodopadno
na svoj trorogi eir i nasmjehne se. Da, smjekao se: pa i opinski su pisari samo ljudi, i
gospodin se Bumble smjekao.
Nemojte zamjeriti to u vam sada rei, raspreda gospoa Mann usrdno slatko. Dugo ste
pjeaili, znate, jer inae ne bih to ni spomenula. Dakle, gospodine Bumble, hoete li da
gucnete kapljicu?
Ne, ne, ni kapi, ree gospodin Bumble odmahujui desnom rukom dostojanstveno ali
spokojno.
Mislim da hoete, ree gospoa Mann koja je dobro razumjela glas kojim je odbio njenu
ponudu i shvatila gestu kojom je popratio svoje rijei. Samo maaalu kapljicu sa malo hladne
vode i s komadikom eera.
Gospodin Bumble se zakalja.
Hajde, samo malu kapljicu, nagovarala ga je gospoa Mann.
ta je to? raspitivao se opinski pisar.
Pa, to je ono od ega moram nekoliko kapi da drim u kui, jer to ulijevam dragoj djeici u
kavu kad im nije sasvim dobro, gospodine Bumble, odvrati gospoa Mann otvarajui ugaoni
ormar za sue i vadei iz njega bocu i ae. To je borovica.
Zar vi dajete djeci kave, gospoo Mann? upita Bumble pratei oima zanimljivu proceduru
mijeanja.
Boe moj, iako je skupa, nato e nadglednica. Znate, gospodine, ne bih mogla gledati kako
se djeca mue.
Ne, odgovori gospodin Bumble odobravajui, ne, to ne biste mogli. Vi ste dua od ene,
gospoo Mann. (Ona stavi au na stol.) Prvom zgodnom prilikom spomenut u to lanovima
odbora, gospoo Mann. (On privue au k sebi.) Vi gajite majinske osjeaje, gospoo
Mann. (Promijeao je borovicu i vodu.)
S veseljem pijem u vae zdravlje, gospoo Mann, ree gospodin Bumble te ispi polovicu
ae.
A sada o poslu, ree opinski pisar, vadei konu lisnicu. Djetetu koje je krteno imenom
Oliver Twist danas je devet godina.
Bog ga blagoslovio! upadne mu u rije gospoa Mann trljajui lijevo oko okrajkom pregae.
I unato ponuenoj nagradi od deset funti, koja je poslije poviena na dvadeset funti, unato
izvanrednom i, mogao bih rei, natprirodnom nastojanju sa strane ove opine, ree Bumble,
nikada nismo mogli otkriti tko je njegov otac, ili boravite, ime ili stale njegove majke!
Gospoa Mann u udu digne ruke, ali poslije kratka razmiljanja nadometne: Pa, kako to da
onda uope ima neko ime?
Opinski se pisar sav nadme od silna ponosa i ree: Ja sam ga izmislio.

Vi, gospodine Bumble?

Ja, gospoo Mann! Mi svojoj nahoadi nadijevamo imena po abecednom redu. Posljednje je
bilo S i ja sam dijete nazvao Swubble. Ovo je bilo T, i ja sam ga nazvao Twist. Sljedee koje
doe bit e Unwin, a zatim Vilkins. Imam u pripremi sva imena do kraja abecede, pa kad
doemo do slova Z, poet emo opet iznova.
Pa vi ste pravi pravcati knjievnik, gospodine Bumble! ree gospoa Mann.
Hm, hm, zanjunjori opinski pisar, oito polaskan tom pohvalom. Moda i jesam
moda i jesam, gospoo Mann! Popije ostatak borovice s vodom i nadovee: Budui da je
Oliver sada suvie velik da i dalje ostane ovdje, odbor je odluio da ga uzme natrag u dom, i
ja sam doao da ga povedem onamo, i zato mi ga odmah pokaite.
Idem smjesta po njega, ree gospoa Mann i u tu svrhu napusti odaju. I Oliver, poto su
mu skinuli vanjsku naslagu prljavtine koja mu se lijepila po licu i rukama, koliko se to ve
moglo ostrugati jednim pranjem, bio je po svojoj dobrohotnoj zatitnici dopraen u sobu.
Pokloni se gospodinu, Olivere, ree gospoa Mann.
Oliver se pokloni opinskom pisaru, koji je sjedio na stolici, i trorogom eiru na stolu.
Olivere, hoe li poi sa mnom? upita gospodin Bumble dostojanstvena glasa.
Oliver je upravo htio rei da bi najpripravnije poao s kime god bilo, kad je, pogledavi uvis,
primijetio gospou Mann koja se smjestila iza pisareve stolice i bijesna licu prijetila mu
stisnutom pesnicom. Odmah je shvatio tu opomenu, jer je ta pesnica i odve esto dolazila u
dodir s njegovim tijelom a da to sjeanje sada na njega ne bi proizvelo najdublji dojam.
Hoe li ona poi sa mnom? pitao je Oliver.
Nee, ona ne moe, odvrati gospodin Bumble, no ona e te katkada posjeivati.
To je za dijete bila velika utjeha. No premda je Oliver bio veoma mlad, bio je toliko pametan
da se pretvara kao da silno ali to odlazi. Djetetu nije bilo nimalo teko da svoje oi zalije
suzama. Glad i nedavno zlostavljanje uvelike e ti pomoi da po volji zaplae, i Oliver je
zbilja veoma prirodno zaplakao. Gospoa ga je Mann grlila i ljubila i dala mu, a to je Oliver
mnogo vie elio, komad kruha s maslacem, da se ne bi pri dolasku u ubonicu inilo da je
odve gladan. S krikom kruha u ruci i s opinskom kapom od smeeg sukna na glavi,
gospodin je Bumble odveo Olivera iz toga bijednog doma u kojem nijedna dobra rije,
nijedan blagi pogled nisu nikada ublaili sumornost njegova prvog djetinjstva. Pa ipak, kada
se iza njega zatvorila kapija, bolna tuga obuze njegovo djeje srce. Koliko god bili kukavni
njegovi mali supatnici koje je ostavljao za sobom, ipak su bili jedini prijatelji koje je ikad
poznavao, i prvi put osjeaj da je sasvim sam u tom velikom svijetu obuze njegovo srce.
Gospodin je Bumble produio velikim koracima, a mali Oliver, drei se grevito zlatom
opivenog posuvratka njegova rukava, zapitkivao bi poslije svake etvrtine milje da li e biti
skoro ondje. Na ta je pitanja gospodin Bumble davao vrlo kratke i otresite odgovore, jer je
kratkotrajna blagost, koju borovica pomijeana s vodom izaziva u ponekim srcima, za to
vrijeme ve ishlapila, pa je opet bio opinski pisar.

Oliver jo nije ni etvrt sata bio unutar zidova ubokog doma, pa je ba as prije smazao
drugu kriku kruha, kad se gospodin Bumble, koji ga je povjerio brizi neke stare ene, vrati i,
rekavi mu da je veeras odborska sjednica, saopi da su odbornici naredili da im se odmah
javi.
Nemajui vrlo jasnu predodbu o tome to je to odbor, Oliver je donekle bio preneraen tom
vijeu i u dvoumici da li da plae ili da se smije. Nije meutim imao kada da o tome
razmilja, jer ga je gospodin Bumble klopnuo tapom po glavi, da ga razbudi, a potom po
leima, da ga pouri, a onda ga, zapovjedivi mu da ga slijedi, odveo u prostranu okreenu
sobu, gdje je desetak demekaste gospode sjedilo za okruglim stolom, a na poasnom mjestu
bio ustolien u naslonjau, poneto viem od ostalih, naroito tust gospodin vrlo obla i crvena
lica.
Pokloni se odboru, ree Bumble. Oliver otare dvije tri preostale suze i, ne znajui to je
to odbor, a videi samo stol, sreom se pokloni u tom pravcu.
Kako se zove, djeae? upita gospodin u visokom naslonjau.
Oliver je bio prestravljen vidjevi toliku gospodu i sav protrne, a opinski ga pisar odostrag
jo jedanput mlatne, i zato djeak udari u pla, a na to neki gospodin u bijelom prsluku ree
da je budala, a to je bio zaista izvrstan nain da ga ohrabri i ulagodi.
Djeae, ree gospodin u visokom naslonjau, sluaj to u ti rei! Pretpostavljam da zna
da si siroe?
A ta je to, gospodine? upita Oliver.
Djeak je zbilja budala kao to sam i mislio, ree gospodin u bijelom prsluku vrlo odlunim
glasom. Ako je pripadnik jedne klase obdaren intuitivnim shvaanjem ostalih lanova jedne
te iste rase, gospodin u bijelom prsluku imao je bez sumnje sve uvjete da u toj stvari izrekne
miljenje.
Tiho! ree gospodin koji je prvi govorio. Ti zna da nema ni oca ni majke i da se za tvoj
odgoj brine opina, je li tako?
Jest, gospodine, odvrati Oliver guei se u gorkim suzama.
Zato plae? upita gospodin u bijelom prsluku. I zaista je to bilo vrlo neobino. Zato
dijete plae?
Nadam se da se svake veeri moli bogu? ree neki drugi gospodin osornim glasom, i da
se kao pravi kranin moli za ljude koji te hrane i vode brigu o tebi.
Da, gospodine, promuca djeak. Gospodin koji je posljednji govorio nesvjesno je rekao
istinu. Bilo bi to vrlo lik na kranina, i to na izvanredno dobra kranina, da se Oliver molio
za ljude koji ga hrane i vode brigu o njemu. No on se nije molio. On toga nije inio, jer ga
tome nitko nije uio.
Dakle, doao si ovamo zbog svoga odgoja i da izui neki koristan zanat, ree onaj gospodin
rumena lica u visokom naslonjau.
I tako e sutra u est sati izjutra poeti grebenati kuinu, nadometne onaj mrzovoljasti

gospodin s bijelim prslukom.

Za obje te blagodati, sadrane u jednoj jedinoj priprostoj manipulaciji s kuinama, Oliver je
po uputi opinskog pisara zahvalio dubokim poklonom; a onda ga bre-bolje otpremie do
velike prostorije gdje je na bijednom i tvrdom leaju jecao sve dok nije usnuo. Divne li
ilustracije blagih zakona ove povlatene zemlje gdje ubogarima doputaju da legnu na
poinak!
Jadni Oliver! Dok je leao u blagom snu ne znajui ni za to oko sebe, nije ni najmanje mislio
na to da je odbor ba toga istog dana donio odluku koja je imala da izvri najhitniji utjecaj na
cijelu njegovu budunost. Ali je odluka bila donesena. I to ova:
lanovi toga odbora bili su vrlo mudri, dubokoumni, filozofski nastrojeni ljudi, i kad su
poeli da svoju panju svraaju na uboki dom, odmah su pronali ono na to priprosti ljudi
ne bi nikada nadoli da ga siromasi vole! To je bilo pravo javno zabavite za siromanije
klase drutva; gostionica u kojoj se ne plaa, besplatan doruak, ruak, uina i veera preko
cijele godine; od opeka i buke stvoreni raj gdje je rad bio nepoznat, a vrijeme se provodilo u
ali i zabavi. Ono! rekoe odbornici pogledavi se mudro i domiljato, mi smo oni pravi
koji e to ispraviti, mi emo tome zaas stati na kraj! I tako oni utvrdie pravilo po kojem e
svi ubogari moi birati izmeu dvoga (jer oni nipoto ne prisiljavaju, o ne!); ili da u domu
postepenim postupkom umru od gladi ili da budu brzim postupkom najureni. Imajui to u
vidu sklopili su ugovor s upravom vodovoda da osigura neogranienu koliinu vode, a s
veletrgovcem itom da od vremena do vremena nabavi male koliine zobenog brana, pa su
na dan izdavali tri obroka vodenaste zobene kae, dva puta na tjedan po glavicu luka, a
nedjeljom po jedan krui. Izradili su jo svu silu drugih mudrih i ovjekoljubivih pravila u
vezi sa enama, to je nepotrebno ovdje ponavljati, dobrostivo su se latili posla da rastave
ubogarske brane drugove, jer bi sudske brakorazvodne parnice iziskivale odve velike
izdatke, i umjesto da prisile mua da izdrava porodicu, kako je to dotada inio, oduzeli su
mu porodicu i uinili ga neenjom! Ne moe se kazati koliko bi molitelja iz svih drutvenih
slojeva nagrnulo pod ovim dvjema posljednjim pretpostavkama da nisu bile vezane uz
obitavanje u ubokom domu, no to su bili otroumni ljudi koji su se pobrinuli da preduhitre
takve potekoe. Potpora je bila neodjeljiva od ubokog doma i zobene kae, a toga su se ljudi
plaili.
Za prvih est mjeseci poslije doseljenja Olivera Twista, sistem se provodio punom parom.
Isprva je to bilo skopano sa mnogo trokova, jer su se rauni vlasnika pogrebnog zavoda
mnoili i jer je postalo potrebno da se odjea ubogara suava, budui da je poslije jednog ili
dva tjedna dijetne ishrane zobenom kaom postala preiroka i leprala po njihovim iscrpenim
i iznurenim tjelesima. No kao to se smanjivao broj stanara u ubonici, tako su mravjeli i
ubogari, a odbornici su bili ushieni.
Prostorija u kojoj su se djeaci hranili bila je velika kamena odaja s bakrenim kotlom, iz kojeg
im je nadglednik, privezavi sebi pregau u tu svrhu, uz pomo jedne ili dviju ena, velikom
licom vadio zobenu kau, kad bi dolo vrijeme da se jede; od te smjese dobivao bi svaki
djeak po jedan anak i nita vie osim u sveanim zgodama, kad bi osim toga dobivao jo i

dvije i etvrt unce kruha. Zdjele nije nikada trebalo prati, jer su ih djeaci svojim licama
toliko strugali dok ne bi opet zablistale, a kad bi zavrili taj posao (koji nikada ne bi dugo
trajao, jer zdjelice nisu bile mnogo vee od samih lica), oni bi sjedili i piljili u kotao sa tako
poudnim pogledima kao da bi proderali i same opeke kojima je bio ozidan, siui za to
vrijeme marljivo i ustrajno prste, s namjerom da se domognu svake mrvice zobene kae koja
bi sluajno prsnula. Djeaci obino imaju izvrstan tek. Tri su mjeseca Oliver Twist i njegovi
drugovi podnosili strane muke polaganog umiranja od gladi; naposljetku postadoe tako
prodrljivi i podivljali da je jedan djeak, koji je za svoje godine bio visoka rasta a nije bio
navikao na takav postupak (jer mu je otac neko imao malu prvarnicu), svojim drugovima
zlokobno natuknuo da e, naalost, jedne noi morati pojesti djeaka koji kraj njega spava, a
koji je sluajno bio slabano mladune, ukoliko ne bi dobio jo ijedan kotli zobene kae per
diem.[1] Iz njegova pogleda izbijala je pomamna glad, i oni su mu muke i bezuvjetno
vjerovali. Sastade se vijee i bacie kocke tko e veeras poslije jela stupiti pred lice
nadglednika i zatraiti jo hrane, a kocka pade na Olivera Twista.
Doe vee i djeaci posjedae na svoja mjesta, nadglednik u kuharskoj uniformi stade uz
kotao, a njegove ubogarske pomonice postavie se iza njega; kaa je bila razdijeljena, i za
mravu veericu izreena je duga molitva zahvalnica. Zobene je kae nestalo, a djeaci su
meusobno aputali i namigivali Oliveru, dok su ga njegovi najblii susjedi gurkali u rebra.
Kao pravo dijete, izbezumljen od gladi, bio je nepromiljen u svojoj nevolji. Ustade od stola i
sa zdjelom i licom u rukama poe prema nadgledniku i, poneto zastraen vlastitom
smjelou, ree:
Molim, gospodine, htio bih jo malo!
Nadglednik je bio debeo i zdrav ovjek, ali je sada problijedio. Zaprepaten od uda, zurio je
nekoliko asaka u maloga buntovnika, a onda se stao grevito hvatati kotla da ne bi pao.
Pomonice obamrijee od uda a djeaci od straha.
ta?! najposlije izusti nadglednik klonulim glasom.
Molim, gospodine, odvrati Oliver, htio bih jo malo!
Nadglednik zamahne kutlaom, tresne je Oliveru o glavu, zatim ga objema rukama prignjei
k sebi i snanim krikom zovne opinskog pisara.
Odbornici su velevano zasjedali u tajnoj sjednici, kad gospodin Bumble upade u sobu u
najveem uzbuenju i, obrativi se gospodinu u visokom naslonjau, ree:
Gospodine Limbkins, oprostite, molim vas, Oliver Twist traio je jo! Svi su protrnuli.
Na svim se licima odraavalo zgraanje.
Traio jo! ree gospodin Limbkins. Smirite se, Bumble, i odgovorite mi jasno. Jesam li
dobro razumio da je on traio jo, poto je pojeo veeru koja ga ide po propisu?
Da, gospodine, odvrati Bumble.
Taj e djeak svriti na vjealima, ree gospodin u bijelom prsluku, znam da e zavriti na
vjealima.
Nitko nije pobijao miljenje toga gospodina. Zametnu se iva diskusija. Smjesta je izdana

zapovijed da se Oliver stavi u pritvor, a sutradan prilijepie oglas izvana na kuna vrata, u
kojem se obeava nagrada od pet funti svakome tko preuzme Olivera Twista od opine.
Drugim rijeima, nudili su pet funti zajedno s Oliverom Twistom svakom mukarcu ili eni,
kojima bi bio potreban egrt za bilo koji zanat, posao ili zvanje.
Nikada u svom ivotu nisam ni u to tako vrsto vjerovao, rekao je gospodin u bijelom
prsluku sljedeeg jutra kad je pokucao na kapiju i itao taj oglas, nikada u svom ivotu
nisam ni u to tako vrsto vjerovao kao to vjerujem da e taj deran svriti na vjealima!
Namjeravajui u nastavku pokazati da li je taj gospodin u bijelom prsluku bio u pravu ili ne,
moda bih! umanjio zanimljivost ove pripovijesti (pretpostavljajui da je uope zanimljiva),
kad bih ve sada dao naslutiti da li je Oliver Twist zavrio svoj ivot nasilnom smru ili nije.

III. POGLAVLJE
PRIA KAKO OLIVER TWIST UMALO TO NIJE DOBIO NAMJETENJE KOJE NE BI BILO
SINEKURA

Jo tjedan dana otkako je poinio bezbono i pogano nedjelo da trai jo malo, Oliver je ostao
pod strogom paskom zatvoren u mranoj samici, kamo je po mudroj i milostivoj odluci
odbornika bio otpremljen. U prvi se mah ini da ne bi bilo tako neopravdano zamisliti da bi
on, osjetivi dolino potovanje prema prognozi gospodina u bijelom prsluku, jedanput
zauvijek potkrijepio njegove proroanske sposobnosti, privrstivi jedan kraj svoga rupca o
avao na zidu, a drugi sebi oko vrata. Meutim je izvrenje toga djela spreavala jedna
okolnost, naime da su depni rupci proglaeni luksuznim predmetima, za sve vijeke
uklonjeni ispred nosova ubogara, i to po izriitoj, sveano izdatoj i proglaenoj, svojeruno
potpisanoj i peatom potvrenoj zapovijedi odborskog vijea. A jo je vea zapreka bila u
tome to je Oliver bio tako mlad i djetinjast. On je cijeli dan samo gorko plakao, a kad bi se
spustila zloguka no, skutrio bi se u kut i pokuavao da spava: ovda-onda trgnuo bi se iza sna
i drhtao, i pripijajui se sve blie uza zid kao da je nastojao da i u toj hladnoj i tvrdoj povrini
osjeti neku zatitu od mrane sumornosti i osamljenosti koje su ga okruavale.
Neka neprijatelji sistema ne misle da su Oliveru za njegove amotinje bile uskraene
blagodati gibanja, zadovoljstvo drutva i korist vjerske utjehe. to se tie gibanja bilo je
divno hladno vrijeme i njemu je bilo doputeno da se svakog jutra pere pod mrkom u
kamenom poploenu dvoritu, a u prisutnosti gospodina Bumblea, koji je pazio da djeak ne
nazebe i estom upotrebom svoga tapa izazivao u njegovu tijelu osjeaj vatrenog strujanja;
to se tie drutva odvodili bi ga svakog drugog dana u dvoranu gdje su djeaci ruavali i
tamo ga, u njihovu drutvu, opomene i primjera radi, ibali; a da mu nikako ne uskrate korist
vjerske utjehe, tjerali bi ga udarcima noge svake veeri kad je bilo vrijeme za molitvu u istu
odaju gdje mu je bilo doputeno da okrijepi duh zajednikom smjernom molitvom djeaka,
koja je sadravala po ovlatenju odbora umetnuti dodatak, a kojom su zaklinjali boga da ih
uini dobrima, kreposnima, zadovoljnima i poslunima i da ih ouva od grijeha i poroka
Olivera Twista, koji je u molitvi sasvim jasno bio prikazan kao stvorenje koje se nalazi pod
iskljuivim okriljem i zatitom zlih moi, kao izravni potomak samoga vraga.
Dok su se Oliverove prilike tako povoljno i utjeno razvijale, desilo se jednog jutra da je
dimnjaar gospodin Gamfield upravo krenuo niz glavnu ulicu, duboko razmiljajui o putu i
nainu kako da plati stanoviti zaostatak najamnine zbog koje mu je stanodavac stao ve
pomalo dodijavati. Ni uz najoptimistiniju kalkulaciju s raspoloivim sredstvima gospodin
Gamfield ne bi smogao svotu od ciglih pet funti; i u nekom aritmetikom oaju naizmjence je

mrcvario svoj mozak i svoga magarca, kadli mu pri prolazu pored ubokog doma oi zapnu
za oglas na kapiji.
Oh-ho! ree gospodin Gamfield magarcu.
Magare je bilo utonulo u duboke misli, bilo je po svoj prilici radoznalo hoe li mu usud
dodijeliti koji listak kelja, kad se bude rijeilo onih dviju vrea ae kojima su kola bila
natovarena, i zato je, ne obazirui se na zapovijed, klipsalo dalje.
Gospodin Gamfield bijesno prokune magarca najprije openito, a onda napose njegove oi, i
potravi za njim mlatne ga po glavi toliko estoko da bi takav udarac razmrskao svaku
drugu lubanju osim magaree. Onda snano pritegne uzde, da mu se vala duboko zasjekla,
podsjeajui ga blago da nije svoj gospodar, i poto ga je tim sredstvima uspio okrenuti, jo
jedanput ga udari po glavi da bi ga omamio. Htio ga je naime okrenuti, a kad ga je okrenuo,
pristupio je kapiji i proitao oglas.
Gospodin u bijelom prsluku stajae kraj vrata, drei ruke na leima, poto je prethodno u
odborskoj dvorani objasnio neke svoje dubokoumne misli. Kako je prisustvovao malom
natezanju izmeu gospodina Gamfielda i njegova magarca, veselo se osmjehnuo, poto je
ovaj pristupio da proita oglas, jer je odmah uoio da je gospodin Gamfield gazda kakav je
potreban Oliveru Twistu. Gospodin Gamfield takoer se smjekao dok je pomno itao
obavjetenje, jer je pet funti bila svota koju je upravo elio. A to se tie djeaka koji mu se
stavlja na teret, gospodin Gamfield je, poznavajui prehranu u ubonici, dobro znao da e to
biti zgodan, malean primjerak koji e moi da se uvlai u kamin. I tako je ponovo od poetka
do kraja sricao oglas, a zatim, maivi se u znak poniznog potovanja svoje krznene kape,
oslovio gospodina u bijelom prsluku:
Ovaj djeak ovdje, gospodine, kojeg opina kani dati u egrte, zapone gospodin Gamfield.
No, dragi ovjee, rei e gospodin u bijelom prsluku osmjehujui se milostivo, pa to je s
njim?
Ako opina eli da on izui lak i ugodan zanat u dobrom i potenom dimnjaarskom poslu,
ree gospodin Gamfield, meni treba egrt i spreman sam da ga uzmem.
Uite, ree gospodin u bijelom prsluku. Gospodin Gamfield, poto je malo zaostao da bi
magarca jo jedanput lupio po glavi i pritegnuo mu vala, opomenuvi ga tako da ne
pobjegne za njegova izbivanja, ue s gospodinom u bijelom prsluku u sobu gdje ga je Oliver
prvi put ugledao.
To je ruan zanat, ree gospodin Limbkins kad je Gamfield ponovo izrazio svoju elju.
Bilo je sluajeva da su neki djeaci zaglavili u dimnjacima, ree neki drugi gospodin.
To vam je zato to su slamu nakvasili prije nego e je potpaliti da bi djeake, kako se ono
kae, domamili natrag, ree Gamfield. To se samo dimi, a sve bez vatre; a od dima nema
hasne, ama ba nikakve, i djeaci vam nee dolje, i dim ih samo uspavljuje, da, a to oni ba
vole. Djeaci vam imaju vraki tvrde tikve, da i lijenine su oni, da, i nita nije bolje od fine
vatrice, da, moja gospodo, pa da vidite kako ptiice onda polete niz dimnjak, da, a to je i
dobro djelo, jer ako su im kraci negdje zapeli u dimnjaku, vatrica im ve daje snage da se

iskoprcaju.
inilo se da je to objanjenje gospodina u bijelom prsluku uvelike razveseljavalo, ali je
gospodin Limbkins jednim pogledom ubrzo obuzdao njegovo veselje. Odbornici zatim uzee
razgovarati izmeu sebe, ali tako tiho da su se ule samo rijei uteda na izdacima, treba
dobro pogledati raune i treba izdati tampani izvjetaj, a razumljive samo zato to su ih
vrlo esto i vrlo naglaeno ponavljali.
Naposljetku se aputanje stia, i poto odbornici opet zauzee svoja sjedita i svoje
dostojanstveno dranje, gospodin Limbkins ree:
Razmotrili smo vau ponudu i ne moemo je prihvatiti.
Ba nikako, ree gospodin u bijelom prsluku.
Ne, nipoto, nadometnue ostali lanovi.
Budui da se gospodin Gamfield sluajno kinjio zbog glupe optube da su zbog njega smrtno
postradala tri ili etiri djeaka, pade mu na um nisu li moda odbornici iz nekoga
nerazjanjivog hira utuvili u glavu da bi ta nevana okolnost morala utjecati na njihov
postupak. A da jesu, to onda ne bi bilo nikako nalik na njihov openiti nain poslovanja; pa
ipak, budui da nije naroito elio da nanovo oivi te glasine, uze guvati kapu i polako se
udalji od stola.
Dakle neete da mi ga date, gospodo? upita gospodin Gamfield, oklijevajui na pragu.
Ne, otpovrnu gospodin Limbkins, va je posao u najmanju ruku vrlo neprijatan, pa
mislimo da biste se mogli zadovoljiti i sa manjom nagradom nego to smo je mi raspisali.
Lice gospodina Gamfielda razvedrilo se kad se jednim skokom vratio k stolu i upitao:
Pa, koliko dajete, gospodo? Hajde, ne budite tako krti prema jednom golji! Koliko dajete?
Rekao bih da su tri funte i deset i previe, ree gospodin Limbkins.
Za deset ilinga previe, nato e gospodin u bijelom prsluku.
Hajde, ree Gamfield, recite etiri funte, milostiva gospodo! Neka bude etiri funte, i vi
ste ga se za sve vijeke otarasili. E, tako!
Tri funte i deset, ponovi gospodin Limbkins odluno.
Hajde, gospodo, da se nagodimo, zaintai Gamfield. Tri funte i petnaest.
Ni novia vie, glasio je odluni odgovor gospodina Limbkinsa.
Ama ba ste krti prema meni, gospodo, ree Gamfield kolebajui.
Ah, kojeta! ree gospodin u bijelom prsluku. Bio bi jeftin i bez ikakve nagrade. Uzmite
ga, glupi ovjee! Djeak je kao stvoren za vas. Pokatkad su mu potrebne batine; a za
prehranu neete morati da mnogo troite, jer otkad se rodio, nisu mu jo nikad pretovarili
eludac. Ha, ha, ha!
Gospodin Gamfield prepredeno pogleda sva lica oko stola; primijetivi da su sva nasmijeena,
malo pomalo i njegovo se lice razvedri osmijehom. Posao je bio zakljuen i gospodin Bumble
odmah upuen da jo istoga popodneva otpremi Olivera Twista sa svjedodbom do mjesnog

suca gdje e sve biti ovjerovljeno i zapeaeno.

Da bi se to izvrilo, pustili su malog Olivera na njegovo najvee udo iz tamnice, zapovjedivi
mu da obue istu koulju. Tek to je svrio s tim neobinim gombanjem, gospodin Bumble
svojeruno mu donese zdjelu zobene kae i blagdanski dodatak od dvije unce i jedne
etvrtine kruha; ugledavi to, Oliver bolno zaplae, mislei, ne bez razloga, da je odbor
sigurno zakljuio da ga u neku korisnu svrhu zakolju, jer ga inae ne bi poeli tako kljukati.
Nemoj da ti se zacrvene oi, Olivere, ve pojedi svoj obrok i budi zahvalan, ree gospodin
Bumble sa znaajnom gordou. Treba da postane egrt, Olivere.
Zar egrt, gospodine? Oliver e druim glasom.
Da, Olivere, ree gospodin Bumble. Blaga i dobrostiva gospoda koja su ti kao otac i majka,
Olivere, umjesto onih koje nema, spremaju se da te uine egrtom i da te postave na vlastite
noge, premda to opinu stoji tri funte i deset! sto i etrdeset sikspensa! i sve to za
zloesto siroe koje nitko ne voli.
Kad je gospodin Bumble zautio, da predahne poto je strasnim glasom odrao taj govor, niz
lice jadnog djeteta potekoe suze, i ono gorko zaplaka.
Hajde, ree gospodin Bumble neto manje gordim glasom, jer je godilo njegovu ponosu to
je mogao primijetiti uinak svoje rjeitosti, hajde Olivere, otari oi okrajkom rukava, nemoj
da ti suze kaplju u zobenu kau; vrlo je glupo to ini, Olivere. Zaista je bilo glupo, jer je u
toj kai bilo ve dosta vode.
Na putu u sudnicu gospodin je Bumble upuivao Olivera kako ne treba nita drugo da ini
nego da se pokae vrlo sretan i da kae, kad ga gospodin bude pitao eli li postati egrtom, da
to, dakako, veoma eli. Oliver obea da e oba naloga izvriti, to vie to mu je gospodin
Bumble dao naslutiti da je teko rei ta e se sve s njim dogoditi ako bilo u jednom ili
drugom sluaju uini kakav propust. Kad su doli u pisarnicu, zatvorili su ga sasvim sama u
neku sobicu, poto ga je gospodin Bumble opomenuo da ostane tamo dok ne doe po njega.
Dok je tu ekao, djeaku je od uzbuenja srce lupalo. Poslije pola sata gospodin Bumble
pomoli kroz vrata glavu neukraenu trorogim eirom pa e glasno:
No, dragi Olivere, poi gospodinu! Rekavi to, gospodin se Bumble namrti i pogledom
punim prijetnje nadometne priguenim glasom: Upamti dobro to sam ti rekao, mali
lupeu!
Poslije ovog poneto protuslovnog tituliranja Oliver je tupo zurio u lice gospodina Bumblea
koji je sprijeio bilo kakvu, primjedbu, jer ga je smjesta odveo u pokrajnju sobu, vrata koje
bijahu otvorena. Bila je to prostrana soba s velikim prozorom, a za pisaim stolom sjedila su
dva stara gospodina napudranih glava, od kojih je jedan itao novine, a drugi uz pomo
naoari uokvirenih kornjaevinom prouavao komadiak pergamenta to je leao pred njim.
S jedne strane stajao je pred pisaim stolom gospodin Limbkins, a s druge gospodin
Gamfield, djelomino oprana lica, dok su se dva tri mukarca osorna izgleda, u
posuvraenim izmama, vrzmala po odaji.
Stari gospodin s naoarima malo je dremuckao nad onim komadikom pergamenta, te je

nastala kratka stanka poto je gospodin Bumble postavio Olivera pred stol.
Evo djeaka, vae gospodstvo, ree gospodin Bumble.
Stari gospodin koji je itao novine naas digne glavu i povue drugoga starog gospodina za
rukav, nato se potonji stari gospodin probudi.
O, je li to onaj djeak? upita stari gospodin.
On glavom, gospodine, odvrati gospodin Bumble. Pokloni se sucu sinko.
Oliver se pribere i pokloni se to je ljepe umio. Upiljivi oi u suevu vlasulju, pitao se u
udu da li se svi suci raaju s takvom bijelom stvari na glavi pa su ba zbog toga i postali suci.
No, ree stari gospodin, nadam se da voli dimnjaariti?
Lud je za tim, vae gospodstvo, odgovori Bumble, potajno utinuvi Olivera da bi mu time
natuknuo kako e za nj biti najbolje da to ne porekne.
I eli postati dimnjaar, je li? propitkivao se stari gospodin.
Kad bismo ga sutra dali u kakav drugi zanat, on bi smjesta pobjegao, vae gospodstvo,
odvrati Bumble.
A taj ovjek ima da postane njegov gazda... Vi, gospodine, vi ete dobro s njim postupati,
hraniti ga i sve ostalo, je li? pitao je stari gospodin.
Kad velim da hou, onda je dosta reeno, odvrati Gamfield otresito.
Imate otar jezik, prijatelju, no ini se da ste poten i iskren ovjek, ree stari gospodin
okreui naoari u pravcu ovjeka koji se natjecao za Oliverovu nagradu a njegovo je
lopovsko lice bila tampana svjedodba okrutnosti. No sudac je bio napol slijep i napol
podjetinjio, pa se prema tome od njega nije moglo oekivati da opazi ono to su drugi
primjeivali.
Nadam se da jesam, gospodine, ree gospodin Gamfield pogledajui pakosno ispod oka.
Ne sumnjam, prijatelju, da to jeste, odvrati stari gospodin natiui naoari malo bolje na
svoj nos i pogledom traei tintarnicu.
To je bio sudbonosan as za Oliverovu budunost. Da se tintarnica nalazila na mjestu gdje je
stari gospodin mislio da se nalazi, on bi umoio pero i potpisao svjedodbu o egrtskom
osposobljenju, a Olivera bi bre-bolje odvukli sa sobom. No budui da se sluajno nalazila tik
pred njegovim nosom, desilo se, sasvim prirodno, da ju je pogledima traio posvuda po svom
stolu a da je nije naao, pa budui da je traei tako sluajno pogledao ravno ispred sebe,
pogled mu je pao na blijedo i prestravljeno lice Olivera Twista, koji je unato Bumbleovim
prijekornim pogledima i tipanju promatrao ogavno lice svoga budueg poslodavca s
izrazom strave i uasa, te ni napol slijepi sudac nije mogao a da ne opazi to se zbiva u dui
djeteta.
Stari se gospodin trgne, odloi pero, pogledajui od Olivera na gospodina Limbkinsa koji je
pokuavao da mrkne iz burmutice veselo i bezbrino kao da se nije nita dogodilo.
Sinko, ree stari gospodin nagnuvi se preko stola, a Oliver se lecnu pri zvuku toga glasa,

to mu se moe oprostiti, jer je ta rije bila vrlo blago izreena, a ovjek se strai kad uje
neto na to nije navikao. Stoga je sav ustreptao i briznuo u pla.
Sinko, ree stari gospodin, sasvim si problijedio i kao da se boji. to ti je?
Pisaru, stanite malo podalje od njega, ree drugi stari gospodin, odloi novine i nagne se
naprijed, oito zainteresiran. A sad, mali, reci nam to se desilo, i ne boj se!
Oliver padne na koljena i krei ruke stade ih zaklinjati da zapovjede neka ga vrate u samicu
da ga mue glau da ga biju ako im je po volji samo neka ga ne poalju s ovim
stranim ovjekom.
Zaista, ree gospodin Bumble diui ruke i prevrui oima dirljivo dostojanstveno, zaista,
od svih prepredenih i zlonamjernih sirotana koje sam ikada vidio, ti si, Olivere, bestidno
pokvaren!
Jezik za zube, pisaru! ree onaj drugi stari gospodin kad je gospodin Bumble dao sebi
oduka tim sloenim pridjevom.
Molim, vae gospodstvo? ree gospodin Bumble ne vjerujui svojim uima, je li vae
gospodstvo meni neto reklo?
Da jezik za zube!
Gospodin Bumble od uda se sav zapanjio. Jednom opinskom pisaru da netko zapovjedi
neka dri jezik za zubima! Pa to je moralna revolucija!
Stari gospodin s naoarima obrubljenim kornjaevinom pogleda svoga kolegu, znaajno
kimnuvi glavom.
Uskraujemo ovjerovljenje ove svjedodbe! nato e stari gospodin odgurnuvi pergamenat.
Nadam se, promuca gospodin Limbkins, nadam se da sud nee na temelju nepotvrenog
iskaza jednog nedoraslog djeteta doi do uvjerenja da je upravni odbor ubokog doma
nepoteno postupao?
Ovaj sud nije pozvan da se izjanjava o toj stvari, ree drugi stari gospodin otrim glasom.
Odvedite djeaka natrag u uboki dom i postupajte s njim dobro. ini se da mu je to i
potrebno.
Iste je veeri gospodin u bijelom prsluku vrlo odluno i odreito ustvrdio da e Olivera ne
samo objesiti, nego e mu osim toga rasporiti trbuh i raetvoriti ga. Gospodin je Bumble
nujno i tajanstveno kimao glavom i rekao da mu eli dobro, nato je gospodin Gamfield
izrazio elju da bi ga dodijelili njemu, pa se inilo, da je ta elja, premda se on u veini stvari
slagao s opinskim pisarom, sasvim oprena onoj prvoj.
Sljedeeg jutra javnost je ponovo bila obavijetena da se Oliver Twist iznajmljuje, te da e
se svakom onom koji ga ushtjedne uzeti isplatiti pet funti.

IV. POGLAVLJE
POTO MU JE PONUENO NAMJETENJE,
OLIVER PRVI PUT ULAZI U JAVNI IVOT.

Kad se u slavnim porodicama za dorasla mladia ne moe ishoditi neko unosno namjetenje,
bilo na temelju kakva posjeda buduih dohodaka, ostavtine ili ega drugog, vrlo je
uobiajeno da ga poalju na more. Upravni je odbor, povodei se za tako mudrom i korisnom
praksom, vijeao o tome da se Oliver Twist ukrca na kakav trgovaki brodi s kakvom
prikladnom, nezdravom lukom kao odreditem, to se samo po sebi namee kao najbolje to
bi se s njime moglo uiniti; jer sva je prilika da e ga kapetan jednog dana poslije ruka, u
naletu veselog raspoloenja ili batinama dotui ili mu eljeznom prekom prosuti mozak, jer
su takve zabavice kako je openito dobro poznato vrlo omiljela i uobiajena razonoda
meu gospodom pomorskim kapetanima. to se dulje odbornicima ukazivao taj sluaj s tog
stanovita, to su se vee inile mnogostruke prednosti takva postupka. Konano su doli do
zakljuka da je jedini nain da se uspjeno pobrinu za Olivera da ga bez odugovlaenja
poalju na more.
Otposlali su gospodina Bumblea da se prethodno raspita i da pronae bilo kakva kapetana
kojemu je potreban brodski mali bez ikoga svoga, i ba se on vraao u uboki dom da javi
rezultat povjerene mu zadae, kad tik pred kapijom koga e da sretne ako ne velevanu
osobu gospodina Sowerberryja, vlasnika opinskoga pogrebnog zavoda.
Gospodin Sowerberry bijae visok, mrav i kotunjav ovjek, odjeven u crno, izlizano i
otrcano odijelo, sa zakrpljenim arapama iste boje i primjerenim cipelama. Po prirodi mu lice
nije bilo stvoreno za smjekanje, ali je openito naginjao profesionalnoj aljivosti. Stupao je
gipkim korakom, a lice mu je odraavalo neku skrivenu alu kad je priao gospodinu
Bumbleu i srdano mu stegnuo ruku.
Uzeo sam mjeru onim dvjema enama to su noas umrle, gospodine Bumble, ree
gospodin Sowerberry.
Vi ete se obogatiti, gospodine Sowerberry, nato e opinski pisar, gurajui palac i kaiprst
u burmuticu, koju mu je nudio vlasnik pogrebnog zavoda, a koja je bila domiljato
napravljena u obliku pravoga pravcatog lijesa. Sluajte, vi ete se obogatiti, gospodine
Sowerberry, ponovi gospodin Bumble, potapavi ga prijateljski tapom po ramenu.
Mislite? ree ukopnik glasom kojim je napol doputao a napol pobijao mogunost da bi se
to moglo desiti. Cijene to ih je upravni odbor odobrio veoma su male, gospodine Bumble.
Kao to su ljesovi mali, odvrati opinski pisar, spreman da se nasmije samo u toliko koliko

mu je to doputalo inovniko dostojanstvo.

Gospodina Sowerberryja ta je izreka jako drakala a drugaije i nije moglo biti te se
dugo, bez predaha smijao. Zaista, gospodine Bumble, ree napokon, to se ne da porei;
otkako ste uveli novi sistem prehrane, ljesovi su poneto ui i plii nego to su prije bili, ali
neto valja da i mi zaradimo, gospodine Bumble. Dobro suene daske vrlo su skupe,
gospodine, a sve eljezne ruke dolaze kanalom iz Birminghama.
Pa, zaista, ree gospodin Bumble, svako trgovako poslovanje ima svoje slabe strane, a
potena je zarada doputena.
Dakako, dakako, uzvrati ukopnik, pa ako i ne zaradim na ovoj ili onoj robi, znate, ja to
prije ili kasnije ipak nekako naknadim, he, he, he!
Upravo tako, ree gospodin Bumble.
Premda moram rei, nastavi ukopnik produujui slijed svojih zapaanja, u emu ga je
opinski pisar prekinuo, premda moram rei, gospodine Bumble, da mi se valja boriti protiv
neega to je meni i te kako na utrb, a to je da se najdeblji ljudi najbre sele u vjenost; hou
naime rei da se ljudi, koji su neko bili imuniji i godine i godine plaali opinski porez, kad
dou u ubonicu, prvi skljokaju, i dopustite da vam kaem, gospodine Bumble, da naa
zarada vrlo osjetljivo splasne kad se za tri etiri palca prevarimo u svome raunu, naroito
kad se ovjek mora brinuti jo i za porodicu.
Budui da je gospodin Sowerberry sve to govorio s primjerenim negodovanjem iskoritavana
ovjeka, a gospodin Bumble osjetio da bi na kraju mogle pasti rijei uvredljive za ast opine,
smatrao je uputnim promijeniti temu razgovora, a kako su njegove misli bile najvie
zaokupljene. Oliverom Twistom, poveo je razgovor o njemu.
Usput reeno, nato e gospodin Bumble, zar ne poznajete nikoga kome je potreban djeak
opinski egrt, koji je u ovim danima teko breme mlinski kamen, da se tako izrazim,
privezan opini oko vrata? Uz vrlo povoljne uvjete, gospodine Sowerberry, uz vrlo povoljne
uvjete, i pritom gospodin Bumble uzdigne tap i pokae na oglas iznad glave, udarajui vrlo
upadljivo tri puta po rijeima 'pet funti', koje su bile glomazno natampane velikim
verzalnim slovima.
Gle, gle! zaudi se ukopnik, uhvativi se za zlatom opivenu ogrlicu Bumbleova slubenog
kaputa. Ba o tome htjedoh s vama govoriti. Znate li boe moj, kako je to puce elegantno,
gospodine Bumble; jo nikada to nisam primijetio.
Da, mislim da je zbilja lijepo, ree opinski pisar sputajui ponosno pogled niz velika
mjedena puceta kojima je njegov kaput bio ukraen. Istog su kova kao i opinski peat
Milosrdni Samaritanac koji njeguje bolesnog i ranjenog ovjeka. Dobio sam ga na dar za
Novu godinu od upravnog odbora. Sjeam se da sam ga prvi put obukao, da pribivam
slubenoj istrazi prilikom naprasne smrti onoga bankrotiranog trgovca koji je nou umro u
tuoj vei.
Sjeam se, ree poduzetnik. Porotnici su izjavili: 'Umro od posljedica smrzavanja i
pomanjkanja osnovnih ivotnih sredstava', zar ne?

Gospodin Bumble kimne glavom.

A sastavili su, ako se ne varam, i slubeni nalaz, ree ukopnik, dometnuvi da je inovnik
koji ima da se brine za opinske siromahe...
Kojeta! Gluposti! ubaci opinski pisar srdito. Kad bi opina obraala panju na sve
ludosti to ih neuki porotnici povazdan blebeu, imala bi pune ruke posla.
iva istina, ree ukopnik, imala bi i suvie posla.
Porotnici, ree gospodin Bumble steui vrsto svoj tap, kako je to obiavao kad bi se
uzbuivao porotnici su neobrazovani prostaci i bijedni puzavci!
Ba jesu! priklopi ukopnik.
Nemaju u glavi ni toliko znanja filozofije ili politike ekonomije, ree opinski pisar,
zvrcnuvi prezirno prstima.
Ni zere vie! potvrdi ukopnik.
Ja ih prezirem! ree opinski pisar, dok mu je krv sve jae udarala u lice.
I ja! nato e opet ukopnik.
Ba bih elio, da imamo takve bandoglave porotnike sedmicu-dvije u domu, ree opinski
pisar; pravila i propisi naih odbornika ubrzo bi im ohladili usijane glave!
to se toga tie, pustite ih na miru! odvrati ukopnik. Rekavi to, nasmjehne se
odobravajui, da bi stiao uskipjeli bijes ogorenoga opinskog pisara.
Gospodin Bumble skine svoj trorogi eir, izvue iz njegove unutranjosti rubac, otare sa ela
znoj to ga je od srdbe oblio, opet ustakne trorogi eir na glavu i obrati se vlasniku
pogrebnog zavoda, sada mirnijim glasom:
No, a to je s djeakom?
O! odgovori ukopnik, ta vi znate, gospodine Bumble, da plaam lijepu svoticu opinskog
prireza u ime opskrbljivanja siromaha.
Hm! nato e gospodin Bumble. Dakle?
Dakle, odvrati ukopnik, mislio sam da je pravo, kad ve toliko plaam za siromahe, da od
njih izvuem to vee koristi, gospodine Bumble, i tako mislim da u uzeti djeaka.
Gospodin Bumble uhvati poduzetnika pod ruku i uvede ga u zgradu. Poto je pet minuta
vijeao s odbornicima, bude utanaeno da Oliver iste veeri poe s gospodinom
Sowerberryjem, i to 'na pokus', a ta fraza u pogledu opinskog egrta znai da je majstoru
doputeno ako poslije kratka okuavanja ustanovi da moe iz djeaka iscijediti dovoljno
radne snage a da zato ne treba u njega trpati odvie mnogo hrane zadrati ga po nekoliko
godina i initi s njim to god hoe.
Kad je Oliver te veeri bio izveden pred lice 'milostive gospode' i obavijeten da se jo iste
noi ima uputiti u stan tvorniara ljesova, a u svojstvu momka za sve, i da e ga, bude li se
tuio na svoje namjetenje ili se ikad bude vratio u opinu, poslati na more gdje e ga baciti u
vodu ili razmrskati mu glavu, kako sluaj bude htio on je odavao tako malo uzbuenosti

da su ga svi slono proglasili okorjelim malim nitkovom i naredili gospodinu Bumbleu neka
ga smjesta vodi.
Premda je sasvim prirodno da se odbornici, da, ba ti kreposni odbornici, uvelike ude i
zgraaju kad osjete da netko nije dovoljno osjeajan, u ovom naroitom sluaju prilino su se
prevarili. injenica je naprosto bila ta da je Oliver umjesto premalo, bio i suvie osjeajan, a
bio je na najboljem putu da uslijed loeg postupanja to ga je iskusio zapadne u ivotinjsku
tupost i angrizavost. Savreno je mirno sasluao vijest o svome novom odreditu i, uzevi u
ruke svoju prtljagu koju nije bilo vrlo teko nositi, jer je sve stalo u svenji od smeeg papira,
otprilike pola stope irok i tri palca debeo natukao je kapu na oi, uhvatio se opet za rukav
Bumbleova kaputa i tako poao ususret svojim buduim stradanjima.
Neko je vrijeme gospodin Bumble potezao Olivera za sobom a da ga nije ni pogledao niti mu
to rekao, jer je opinski pisar uvijek hodao ponosno uzdignute glave, kao to bi svaki
opinski pisar i morao da hoda; a kako je bilo vjetrovito, mali je Oliver kadto bio sav
prekriven skutovima Bumbleova ogrtaa, koji su se naglo rastvarali, otkrivajui vrlo slikovito
i laskavo njegov prsluk sa zavraenim rubovima i ukastosive kratke hlae od baruna. No
pribliavajui se svom odreditu, gospodin je Bumble smatrao uputnim da spusti pogled te
da vidi je li na djeaku sve pristalo, da bi se mogao pojaviti za smotru pred svojim novim
gazdom; on to i uini s dolinom primjerenou milostiva pokrovitelja.
Olivere! ree gospodin Bumble.
Molim, gospodine, odvrati Oliver tihim, uzdrhtalim glasom.
Odmakni tu kapu s oiju, mladi gospodine, i digni glavu!
Premda je Oliver smjesta uinio to se od njega trailo i slobodnom rukom brzo otro oi, ipak
je u njima ostala jo jedna suza kad je pogledao svog vodia. Kad je gospodin Bumble svoj
strogi pogled upiljio u njega, ta suza klizne mu niz obraz, a za njom jo jedna, pa jo jedna.
Dijete je svom silom nastojalo da ih zatomi, ali nije uspijevalo, te izvukavi svoju drugu ruku
iz Bumbleove, objema sakri lice i zaplaka tako da su suze stale provirati izmeu tankih,
koatih prstiju.
Zaista! usklikne gospodin Bumble i naglo zastane oinuvi svog malog tienika pogledom
prepunim zlobe, zaista, od svih najnezahvalnijih djeaka loeg karaktera koje sam ikad
vidio, ti si, Olivere...
Nisam, gospodine, nisam, jecao je Oliver priljubivi se uz ruku koja je drala dobro znani
tap, nisam nisam, gospodine! Ja zbilja elim biti dobar, zbilja, zbilja ja to elim, gospodine!
Ja sam jo sasvim mali deko, i ja sam tako... tako...
to tako? snebivao se gospodin Bumble.
Tako usamljen, gospodine tako usamljen, plakalo je dijete. Svatko me mrzi. O,
gospodine, nemojte molim vas, nemojte biti tako grubi sa mnom! Dijete se lupalo u prsa i
gledalo sa suzama istinskog oaja u lice svoga pratioca.
Gospodin je Bumble poneto zaueno promatrao nekoliko asaka Oliverov bijedni i
nemoni izgled, a onda hrapavo zakaljucne tri-etiri puta i promrmljavi neto o tom

neugodnom kalju, naredi Oliveru da obrie oi i da bude dobar, te primivi ga opet za ruku,
utke se s njim uputi dalje.
Kad je gospodin Bumble uao, ukopnik je upravo bio zatvorio kapke na prozorima svoga
duana i pri turobnom svjetlu svijee, koje je bilo u skladu s mrtvakom okolinom, unosio
neke stavke u svoj poslovni dnevnik.
Aha! ree tvorniar ljesova diui pogled s knjige a da nije do kraja ispisao zapoetu rije,
jeste li vi to, Bumble?
Nitko drugi do ja, gospodine Sowerberry, odvrati opinski pisar. Evo, doveo sam
djeaka! Oliver se pokloni.
O, to je onaj djeak, je li? ree ukopnik diui svijeu iznad glave da bi to bolje vidio
Olivera. Gospoo Sowerberry, hoete li naas doi ovamo, draga?
Gospoa Sowerberry pomoli se iz sobice u dnu duana i ukae se kao omalena, mrava,
iscijeena ena, s licem nadak-babe.
Draga moja, ree gospodin Sowerberry pokorno, to je djeak iz sirotita, o kojem sam ti
govorio. Oliver se ponovo pokloni.
Boe, kako je malen! udila se ukopnikova ena.
Pa zbilja je malen, odvrati gospodin Bumble gledajui u Olivera, kao da je on kriv to nije
vei. Zbilja je malen, to se ne da porei. Ali e porasti, gospoo Sowerberry, on e porasti.
O po svoj prilici hoe, odvrati ona zlovoljno, ali od nae hrane i naega pia. Ja u opinskoj
siroadi ne vidim nikakvu utedu, ne ja! Uvijek vie pojedu nego to zarade, no bilo kako mu
drago, mukarci uvijek misle da sve najbolje znaju. Hajde, nosi se niza stepenice, skakave!
Pritom ena tvorniara ljesova otvori postrana vrata i gurne Olivera niza strme stepenice u
mranu i zaguljivu eliju od kamena koja je tvorila predsoblje podruma za ugalj te su je zvali
kuhinjom, u kojoj je sjedjela dronjava djevojka s iskrivljenim petama i davno nezakrpljenim
arapama od vunene pree.
Ej, arlota, ree gospoa Sowerberry, koja je za Oliverom pola dolje, daj tom deku par
hladnih zalogaja ostavljenih za Tripa; od jutros se nije vratio kui pa moe biti i bez toga. Po
svoj prilici nije tako izbirljiv da to ne jede, je li, djeae?
Oliver ije su se oi zakrijesile pri spomenu hrane i koji je sav drhtao od halapljivosti da je
proguta, odgovori da nije, i pred njega stavie tanjur pun ispremijeanih ostataka jela.
elio bih da je neki dobro uhranjeni filozof, ije se jelo i pie u njemu pretvara u u, u koga
je krv hladna kao led, a srce mu kao kamen, promatrao kako je Oliver Twist poudno grabio
slasne zalogaje koje je pas odnemario, i da je bio svjedokom kako je, podivljao od gladi, s
jezovitom pohlepom stao kidati pojedine komade. Postoji samo jedna stvar koju bih vie
volio: da vidim toga filozofa kako jede slian obrok s istim uitkom.
No, jesi li svrio? upita ena koja je sve utke promatrala dok su je podilazile kobne slutnje
o njegovu buduem apetitu.
Budui da mu vie niega za jelo nije bilo na dohvatu, Oliver potvrdi, da jest.

Onda hajde sa mnom, ree gospoa Sowerberry, dohvati mutnu i zaprljanu svjetiljku i
prva se uze penjati uza stube. Leaj ti je ispod tezge. Nadam se da ti nee smetati to spava
meu mrtvakim sanducima? No, svejedno, bojao se ili ne bojao, ovdje e spavati! Pouri!
Neu valjda svu no ovdje ekati na tebe!
Oliver nije dulje oklijevao i ponizno poe za svojom novom gospodaricom.

V. POGLAVLJE
OLIVER SE DRUI S NOVIM ZNANCIMA I, PRIBIVAJUI PRVI PUT SPROVODU,
DOBIVA NEPOVOLJNO MILJENJE O POSLOVIMA SVOGA GOSPODARA.

Kad je Oliver ostao sam u duanu pogrebnog poduzea, spustio je svjetiljku na klupu i s
osjeajem strahopotovanja i strave stao se plaljivo ogledavati oko sebe, to e mnogi, i stariji
od njega vrlo lako shvatiti. Nedovren lijes na crnim nogarima stajao je posred duana te se
inio tako mraan i nalik na smrt da su Olivera podizali hladni srsi kad god bi bacio pogled
na onaj jezoviti predmet, pa je gotovo oekivao da e vidjeti kako odonud polako izviruje
glava neke sablasne prikaze. Bilo mu je da poludi od bezumna straha. Uza zid bijae u redu
nanizano mnotvo brestovih dasaka izrezanih po istome kalupu. U priguenoj svjetlosti
bijahu nalik na pleate sablasti s rukama u depu od hlaa. Po podu leale razasute ploice s
imenima pokojnika, avli s blistavim glavicama i krpice crnog sukna, a zid iza tezge bio
ukraen vrlo zornim prikazom dvojice najmljenih alobnika, sa vrlo ukruenim kravatama,
gdje stoje na poasnoj strai pred velikim vratima gospodske kue, dok se iz pozadine
pribliavaju mrtvaka kola sa etiri vranca. U duanu je bilo zaguljivo i vrue, a zrak kao da
je bio natopljen zadahom mrtvakih sanduka. Udubak u zidu ispod tezge, kamo su mu bacili
vunom ispunjenu strunjau, bio je nalik na grob.
No Olivera nisu titali samo ti osjeaji. Bio je sam u toj nepoznatoj kui, a mi znamo kako se
ponekad i najodvaniji od nas ute malodunim i oajnim u takvim prilikama. Oliver nije
imao nikakvih prijatelja koje bi volio ili koji bi njega voljeli. Nije alio ni zbog kakva rastanka
niti ga je srce boljelo pri sjeanju na kakvo voljeno lice. A ipak ga je boljelo srce, i kad je
otpuzao u svoju uzanu postelju, zaelio je da mu to bude lijes i da ga na groblju poloe u
zemlju da mirno sniva svoj vjeni san, da mu se trava nad glavom blago leluja, a staro zvono
dubokim glasom zvoni uspavanku.
Ujutru je Olivera probudilo snano udaranje nogom o vanjska vrata duana, i prije nego to
je mogao da bre-bolje navue odijelo, ti su se bijesni i nasilni udarci do dvadeset i pet puta
ponovili, a kad je uzeo da skida lanac, noge su prestale da udaraju i zauo se neiji glas:
Otvaraj vrata, uje li? orio se glas koji je pripadao nogama to su lupale u vrata.
Hou, hou, ve otvaram, gospodine, odvrati Oliver skidajui lanac i okreui klju.
Bit e da si ti onaj novi, a? zau se glas kroz kljuanicu.
Jesam, gospodine, nato e Oliver.
Koliko ti je godina? pitao je glas.

Deset, gospodine, odvrati Oliver.

No, onda u ti namjestiti rebra kad uem! zauje se glas. Poekaj samo pa da vidi neu li,
kukavelju! Davi to susretljivo obeanje, glas je poeo zvidati.
Oliver je i preesto bio podvrgnut proceduri to ju je nagovijestio onaj znaajni glagol a da bi
sumnjao da vlasnik toga glasa, tko god on bio, nee asno iskupiti svoje obeanje. Odgurne
zasun drhtavom rukom i otvori vrata.
Nekoliko trenutaka Oliver je gledao na ulicu gore pa dolje i preko puta, obuzet milju da je
neznanac koji ga je oslovio kroz kljuanicu poao nekoliko koraka dalje, da se ugrije, jer je
vidio samo jednog velikog mladia iz kole milosra gdje sjedi na nekoj gredi ispred kue i
jede kriku kruha s maslacem, koju je pomou kebe razrezivao u komade velike kao njegova
usta i spretno ih trpao u grlo.
Oprostite, gospodine, molim vas, ree najprije Oliver, jeste li vi kucali?
Udarao sam nogom! odvrati onaj iz kole milosra.
Je li vama potreban lijes? upita Oliver bezazleno.
Nato se mladi iz kole milosra kanda strahovito naljutio. Odgovorio je da e zamalo
Oliveru biti potreban mrtvaki sanduk, bude li na taj nain tjerao egu sa svojim
pretpostavljenima.
ini mi se da ne zna tko sam ja, sirotane? nastavi mladi iz kole milosra sputajui se
ozbiljno i dostojanstveno s grede.
Ne, gospodine, nato e Oliver.
Ja sam gospodin Noa Claypole, ree mladi iz kole milosra, ti si meni podreeni! Skidaj
kapke s prozora, lijeni lupeu! Rekavi to, gospodin Claypole udari Olivera nogom, to mu
je uvelike sluilo na ast. Mladi je imao veliku glavurdu, male lukave oice i bio zdepasta
rasta, a tupo je gledao preda se, pa kako da onda izgleda dostojanstven, pogotovu kad se,
tima osobnim arima doda crven nos i kratke ute hlae.
Dok je Oliver skidao kapke i razbio jedno okno, nastojei svom snagom da teturajui ne
padne pod tekim teretom prvog kapka i da ga dovue u malo dvorite, gdje su se ti kapci
spremali preko dana, Noa ga je milostivo gledao. Poto mu je za utjehu obeao da e 'dobiti
svoje', udostojao se da mu pomodne. Uskoro zatim siao je gospodin Sowerberry, a odmah
poslije njega pojavila se gospoa Sowerberry, i poto je Oliver 'dobio svoje', da se obistini
Noino proroanstvo, Oliver poe za tim mladim gospodinom dolje na doruak.
Doi blie vatri, Noa, ree arlota. Pritedjela sam od gazdina doruka lijep komad
slanine. Olivere, zatvori ona vrata iza lea gospodina Noe i uzmi one komadie to sam ih
stavila na poklopac koarice za kruh. Tu ti je aj; odnesi ga do onog sanduka i tamo ga popij, i
samo urno, jer e htjeti da im pripazi na duan. uje li?
Ej, uje li sirotane? ree Noa.
Boe, ba si udan! ree arlota. Zato djeaku ne da mira?
Zato mu ne dam mira? nato e Noa. Pa, to se toga tie, svi mu daju mira! Ni aa njegov,

ni njegova mati nikad se ne paaju u njegove poslove; i svi njegovi mili i dragi putaju ga da
ivi po svojoj glavici i svojoj voljici! Je li tako, arlota? He, he!
Ala si ti udan svat! ree arlota i poe se od srca smijati, a za njom i Noa, a zatim je oboje
prezirno gledalo na Olivera Twista kako drui sjedi na sanduku u najhladnijem kutu
sobika i jede one tvrde komade to su ih navla za njega spremili.
Noa bijae 'dijete milosra', ali ne uboniko siroe. Nije on bio nahoe, jer je mogao slijediti
svoje rodoslovlje unatrag sve do svojih roditelja, koji su stanovali tu blizu; mati mu je bila
pralja, a otac pijanac, vojnik koji je s drvenom nogom i s mirovinom od dva pensa, pola penija
i jednim razlomkom koji nema protuvrijednosti u novcu, bio otputen iz vojske. Trgovaki
pomonici iz susjedstva ve su odavna obiavali igosati Nou sramotnim nadimcima kao
'goljo' i 'gladnica' i slino, i on je sve to muke podnosio. No sada, kad mu je sudbina gurnula
pred noge bezimeno siroe na koje je i najkukavniji bijednik mogao prezirno ukazati prstom,
on je sa zadovoljstvom na njemu iskaljivao svoje srce. A to nam prua divan materijal za
razmatranje. To nam pokazuje kako je ljudska priroda ponekad lijepa i kako su iste plemenite
osobine nepristrano i podjednako razvijene u najotmjenijem lordu i u najprljavijem djeaku
iz kole milosra.
Oliver je u kui ukopnikovoj boravio ve koja tri tjedna ili mjesec dana. Zatvorivi duan,
gospodin i gospoa Sowerberry sjedili su u stranjoj maloj sobi za primanje i veerali.
Gospodin Sowerberry, poto je nekoliko puta pokorno pogledao u svoju enu, ree:
Draga moja... Spremao se on da jo neto rekne, ali se gospoa Sowerberry zagleda u njega
nekako udno i nesmiljeno, te on ubrzo umuknu.
Dakle? upita gospoa Sowerberry otro.
Nita, draga, nita, nato e gospodin Sowerberry.
Ala si glup! ljutnu se ena.
Ni najmanje, draga moja, ponizno e gospodin Sowerberry. Mislio sam da ne eli uti,
draga. Upravo sam htio rei...
O, ne kazuj mi to si htio rei, upade mu gospoa Sowerberry u rije. Ja sam nitko i nita,
molim te, ne pitaj mene za savjet. Ne elim se mijeati u tvoje tajne. Rekavi to, gospoa
Sowerberry prasne u histerian smijeh, koji nije slutio na dobro.
Ali draga moja, ree gospodin Sowerberry, hou da te pitam za savjet.
Ne, ne, ne pitaj mene, odvrati gospoa Sowerberry prenemaui se, pitaj koga drugog. I
sad ponovo udari u histerian smijeh, a to je gospodina Sowerberryja silno prestrailo. To je
sasvim obina i ope priznata metoda u braku, esto veoma uspjena, pa je i gospodina
Sowerberryja smjesta dovela do toga da trai kao neku posebnu milost od gospoe
Sowerberry da joj smije rei ono na to je ionako bila silno radoznala. I poslije male prepirke,
koja nije trajala dulje od tri etvrti sata, ta mu je milost bila iskazana.
Posrijedi je samo mali Twist, draga moja, ree gospodin Sowerberry. Taj djeak izgleda
vrlo dobro, draga moja!

Nikakvo udo kad toliko jede, ree gospoa.

Lice mu ima turoban izgled, draga moja, stade gospodin Sowerberry da razlae, a to je
zbilja zanimljivo. Bio bi sjajan alobnik, draga moja!
Gospoa Sowerberry, nemalo zauena, die glavu. Gospodin Sowerberry to primijeti i
nastavi, ne pruajui dobroj eni priliku da izusti ma kakvu primjedbu.
Ne mislim ja da bude pravi pravcati 'alobnik' te da sudjeluje pri pogrebu odraslih, draga
moja, ve samo pri pogrebu djece. Bila bi velika novost, draga moja, da za male imamo i
malog 'alobnika'. Budi uvjerena da bi to izazivalo velianstven dojam!
Gospoa Sowerberry, koja je imala mnogo ukusa u pogledu pogrebnih poslova, bila je
zapanjena novinom te zamisli, ali kako bi umanjilo njen ugled da to sada prizna, ona je samo
vrlo otro upitala, zato se takva kao na dlanu jasna dobra zamisao nije ve prije porodila u
glavi njena mua. Gospodin je Sowerberry iz toga sasvim ispravno stvorio, zakljuak da je
njegov prijedlog prihvaen. Smjesta bude odlueno da Olivera odmah upute u tajne toga
zanata, imajui u vidu da e on ve prvom prilikom, kad to bude potrebno, pratiti svoga
gospodara.
Ta se prilika doskora ukazala, jer sutradan, pol sata poslije doruka, gospodin Bumble ue u
duan i, naslonivi svoj tap o tezgu, izvue glomaznu konu lisnicu, iz koje izlui mali
komadi papira i prui ga gospodinu Sowerberryju.
Aha! ree ukopnik bacivi ivahan pogled na papir. Narudba za lijes, je li?
Najprije za lijes, a onda za opinski sprovod, odvrati gospodin Bumble, steui remen
kone lisnice koja je poput njega bila vrlo glomazna.
Bayton, ree ukopnik svrnuvi pogled na gospodina Bumblea, nisam nikad prije uo to
ime.
Bumble mahne glavom odgovarajui: Tvrdoglavi ljudi, gospodine Sowerberry, vrlo
tvrdoglavi, a sve mi se ini i vrlo ponosni, gospodine!
Ponosni, je li? usklikne gospodin Sowerberry cerekajui se zlobno. Pa to prevruje mjeru!
Dabome da prevruje, nato e opinski pisar, onakvi jadonje, a ponosni, gospodine
Sowerberry!
Strano! ree poduzetnik.
uli smo za njih tek pretprole noi, ree opinski pisar, a ne bismo uope za njih uli da
nije neka ena, koja stanuje u istoj kui, zamolila opinski odbor da poalju ranarnika do
teko bolesne ene. Ovaj je bio izaao da rua, ali njegov pomonik, vrlo bistra glava, poalje
im neku medicinu u boci od crnila za obuu, bez mnogo premiljanja.
Eh, to e rei snalaljivost! ree ukopnik.
Snalaljivost, dakako! odvrati opinski pisar. Ali to se deava? Kakvu su crnu
nezahvalnost pokazali ti buntovnici, gospodine? Eto, mu poruuje da medicina ne odgovara
bolesti njegove ene, pa je ona nee ni uzimati kae on, da je nee uzimati, gospodine!
Dobra, jaka, korisna medicina koju smo s velikim uspjehom dali dvojici irskih radnika i

nekom ugljenaru ba prije tjedan dana, i to badava, takoer u boci od crnila a on

poruuje, gospodine, da je ona nee uzimati!
Sjeajui se jasno svih pojedinosti te sramotne i drske upornosti, gospodin Bumble snano
tresnu tapom o tezgu i zajapuri se od gnjeva.
No, zaista, ree ukopnik, ne-u-ve-no!
Neuveno, gospodine! usklikne opinski pisar, niti tko drugi takvo to uo, ali sada, poto
je umrla, moramo je sahraniti; to je nalog, i to ga prije izvrite, to bolje.
Ree to gospodin Bumble i naopake nabije trorogi eir na glavu i srdito odjuri iz duana.
Zaista, Olivere, bio je tako bijesan da je zaboravio ak i da pita za tebe, ree gospodin
Sowerberry gledajui za opinskim pisarom kako grabi niz ulicu.
Jest, gospodine, odvrati Oliver, koji se za razgovora oprezno sakrio, da ga nitko ne vidi, i
sav drhtao kao prut na vodi pri samoj pomisli na glas gospodina Bumblea. Ali nije bilo
potrebno da se plai opinskoga slubenika, jer je gospodin Bumble, na koga je prorotvo
gospodina u bijelom prsluku proizvelo snaan dojam, smatrao za bolje da sada, poto je
vlasnik pogrebnog zavoda preuzeo Olivera na pokus, ne govori o tom predmetu sve dok
Oliver kroz sedam godina ne bude vrsto vezan uz gospodina Sowerberryja, pa da nema
opasnosti da bude ponovno izruen opini.
No, ree gospodin Sowerberry uzimajui svoj eir, to prije svrimo taj posao to bolje.
Noa, pripazi na duan! Olivere, kapu na glavu i sa mnom! Oliver poslua i poe za svojim
gospodarom po slubenom poslu.
Neko vrijeme hodali su tako kroz najgue naseljeni dio grada, gdje je sve vrvjelo, a onda
udarie niz usku ulicu, jo prljaviju i bjedniju od svih ostalih kroz koje s proli. Zastadoe da
bi pronali kuu koju su traili. Kue su s obje strane ulice bile velike i visoke, ali vrlo stare;
obitavali su u njima ljudi iz najsiromanijih slojeva, dovoljno se jasno moglo razabrati ve po
njihovoj zaputenosti, a da o tom i nije u isti mah svjedoilo ono nekoliko ljudi i ena prljava
izgleda koji su se skrtenih ruku, prelomljeni u pasu, uljali svojim putem. U mnogima od tih
zgrada bilo je duana, ali zatvorenih i napol poruenih, pa su samo gornje prostorije bile
nastanjene. Druge, koje su svojom dotrajalou i ruevnou postale opasne po ivot, bile su,
da se ne bi srozale, poduprte ogromnim balvanima koji su donjim krajem bili vrsto zabijeni
u zemlju. No bijedni beskunici kao da su i te rasklimane straare izabrali za svoja nona
skrovita, jer su mnoge od tih neotesanih dasaka bile izvraene sa svoga mjesta, te je nastala
dovoljno velika rupa kroz koju se moglo provui ljudsko tijelo. Te su jazbine bile zagaene,
voda nije otjecala, a i sami takori koji su pogdjegdje leali, rastvarajui se u trulei, bili su
izoblieni od gladi.
Na vratima kue pred kojom su se Oliver i njegov gazda zaustavili nije bilo ni zvekira ni
ruice za zvono, i tako se vlasnik pogrebnog zavoda, opominjui Olivera neka se dri tik uz
njega i bude bez straha, oprezno uljao kroz mranu veu i penjao stubama. Spotaknuvi se o
jedna vrata na polukatu, pokuca vorastim prstima.
Djevojica izmeu trinaest i etrnaest godina otvori vrata. Pogrebnik osmotri dovoljno od

unutranjosti sobe da uoi da je to stan kamo je bio upuen. Ue, a za njim i Oliver.
U sobi nije gorjela vatra, no neki je ovjek kao po navici uao pred nenaloenom pei, a kraj
njega sjedila starica koja je takoer bila dovukla nisku stoliicu do hladnog ognjita. U
drugom kutu sobe bilo je nekoliko djece u dronjcima, a u maloj udubini u zidu nasuprot
vratima lealo je neto pokriveno starim gunjem. Oliver protrne gledajui na onu stranu pa
se nehotice prikui gazdi, jer premda je ono bilo pokriveno, djeak je osjeao da je to le.
Lice u toga ovjeka bilo mravo i blijedo, kosa mu prosjeda i progruana, a oi zakrvavljene.
Stariino je lice bilo smeurano, dva preostala zuba izvirivala su nad donjom usnom; oi su
joj bile bistre i pronicave. Oliver se plaio da gleda bilo u nju, bilo u onoga ovjeka ta bili
su tako slini onim takorima to ih je vidio vani.
Neka joj se nitko ne priblii, sijevnu mukarac, trgnuvi se naglo i bijesno kad je ukopnik
priao udubini u zidu. Natrag, dobijesa, natrag, ako vam je ivot mio!
To je ludo, ovjee dragi! ree ukopnik koji je bio navikao na ljudsku bijedu u svim njenim
oblicima, to je ludo!
Kad vam kaem, goropadno e mukarac steui pesnice i lupajui bijesno nogom o pod,
kad vam kaem da elim da je zakopate u zemlju! Tamo ne bi nala odmora. Crvi bi joj
dodijavali, premda je ne bi nagrizali, jer je odvie istroena!
Poduzetnik i ne pokua odgovoriti na to mahnitanje, nego izvue iz depa vrpcu i na tren
klekne pred mrtvo tijelo.
Ah! usklikne ovjek, brizne u pla i padne na koljena do nogu mrtve ene, kleknite,
kleknite, kleknite oko nje svi vi i pamtite to u vam rei! Ja vam kaem da ju je glad
usmrtila! Nisam uope znao kako je bolesna, dok je groznica nije svladala pa su joj se ispod
koe kosti razabirale! Nije bilo ni svjetla ni ogrjeva umrla je u mraku. Nije mogla vidjeti ni
lica svoje djece, a uli smo kako jedva diui izgovara njihova imena! Prosjaio sam za nju po
ulicama, a oni me strpae u zatvor! Kad sam se vratio, ona je umirala, i meni se sledila krv u
ilama, jer su nju usmrtili glau! Kunem se pred bogom, koji je bio svjedok, da su je glau
usmrtili!
Zarinuo je ruke u kosu i mrmljajui neto stropotao se na pod, ukoena pogleda, dok mu je
na usta izbijala pjena.
Prestravljena djeca gorko su plakala, ali starica, koja je sve dotad bila tako mirna kao da je
potpuno gluha za sve to se oko nje zbiva, zaprijeti im da umuknu, i onda, poto je odrijeila
vratnu maramu ovjeku, koji je i dalje leao na podu, zatetura prema pogrebniku.
Bila je moja ki, ree starica kimajui glavom u pravcu mrtvog tijela i mirkajui idiotski
dok je govorila, sablasnija od same smrti. Gospode boe! Zaista je udno da sam ja,
koja sam je rodila i tada bila ena, sada iva i vesela dok ona ovdje lei nepomina i hladna!
Gospode boe kad na to mislim to je ba kao u prii ba kao u prii!
Dok je bijedno stvorenje mumljalo i hihotalo u svojoj jezivoj veselosti, ukopnik se okrene,
spreman da poe.
Stani, stani! ree starica piskutljivim apatom. Hoe li ona biti sahranjena sutra ili

prekosutra ili veeras? Ja sam je opremila za ukop, a ja treba, znate, da je otpratim.

Poaljite mi velik rubac, i da bude topao, jer je vani cia zima. Trebalo bi da imamo, prije
nego to poemo, i kolaa i vina! Ali ne smeta, poaljite malo kruha i vr vode! Hoemo li
dobiti malo kruha, dragi? govorila je ona ustrim glasom, hvatajui pogrebnika za kaput
kada se ovaj ponovo uputio prema vratima.
Da, da, ree pogrebnik, dakako, sve to god hoete. Otre se od starice i, povukavi
Olivera za sobom, pohita iz sobe.
Sutradan, poto je porodica u meuvremenu primila kao potporu kilo kruha i komad sira, to
im je gospodin Bumble lino donio, Oliver se sa svojim gazdom vrati do nevoljnog
obitavalita, u koje je gospodin Bumble ve bio prispio u pratnji etvorice ljudi iz ubonice
koji su imali da nose lijes. Staricu i mukarca zaogrnue starim crnim ogrtaima, prekrivi
tako njihovu dronjavu odjeu. Poto su zakovali poklopac na priprostom lijesu, nosai ga
digoe na ramena i odnesoe na ulicu.
A sad, prijo, put pod noge pa samo hitro! apne gospodin Sowerberry starici u uho, jer
smo ve malko okasnili, a ne smijemo pustiti sveenika da na nas eka! Naprijed, momci, to
bre to bolje!
Dobivi takav nalog, nosai nastavie klipsati pod svojim nimalo tekim teretom a ustopice za
njima ono dvoje alobnika. Gospodin Bumble i Sowerberry hodali su sprijeda ustrim
korakom, dok je Oliver kaskao postrance, jer nije imao tako duge noge kao njegov gazda.
Meutim i nije bilo ba potrebno da se tako ure kako je to gospodin Sowerberry zamiljao,
jer kad su stigli do onog mranog prikrajka na groblju, gdje su koprive rasle i gdje su zakapali
opinske siromahe, sveenika jo nije bilo, a crkvenjak, koji je u sakristiji sjedio i z vatru, kao
da je raunao da e moda stii tek za sat ili kasnije. I zato su mrtvaka nosila postavili uz rub
groba, gdje je oboje alobnika strpljivo ekalo u gnjecavoj ilovai, dok je na njih sipila hladna
kia, a odrpani djeaci koje je ovaj prizor privukao, igrali se uz veliku graju murke oko
nadgrobnih spomenika ili se, za promjenu, zabavljali preskakujui mrtvaki sanduk s jedne i
s druge strane. Poto su Sowerberry i Bumble bili osobni prijatelji crkvenjaka, sjedili su s
njime uz vatru i itali novine.
Napokon, poslije vie od jednog sata, vidjeli ste gospodina Bumblea, Sowerberryja i
crkvenjaka kako se ure prema grobu, a neposredno zatim pojavio se sveenik, koji je u urbi
navlaio roketu preko glave. Gospodin Bumble mlatne jo pokojeg djeaka da bi ouvao
dostojanstvo mjesta, i veleasni gospodin, proitavi od pogrebnih molitava onoliko koliko se
moglo za etiri minute, predade roketu crkvenjaku i opet odjuri.
Hajde, Bille, ree Sowerberry grobaru, zatrpaj!
Nije to bila ba teka rabota, jer je zajednika raka bila tako puna da je najgornji lijes leao
samo nekoliko stopa ispod povrine. Grobar lopatom zgrne zemlju, malo je ugazi, prebaci
lopatu preko ramena i uputi se dalje, a za njim krenue djeaci gunajui i bunei se u sav
glas to je itava ta zabava bila tako kratkotrajna.
Hajdemo, prijatelju, ree Bumble, potapavi mukarca po leima, ljudi hoe da zatvore

groblje.
ovjek koji se za sve to vrijeme otkako je stao uz rub groba nije ni maknuo s mjesta, tre se,
podie glavu, zagleda se ukoenim pogledom u osobu koja ga je oslovila, poe nekoliko
koraka naprijed i srui se onesvijeten na zemlju. Luda se starica bila odve zanijela
jadikovkama to je izgubila ogrta koji joj je pogrebnik oduzeo, a da bi svom zetu mogla
obratiti panju. Izlie na njega kabli hladne vode, pa kad se on osvijesti, otpratie ga sretno
do izlaza groblja, zakljuae vrata i svaki poe svojim putem.
No, Olivere, ree Sowerberry dok su zajedno ili kui, kako ti se svidjelo?
Pa tako, hvala na pitanju, gospodine, odvrati Oliver uz mnogo oklijevanja, ne ba osobito,
gospodine.
O, s vremenom e se ve priviknuti, Olivere, ree Sowerberry. Nije to nita, sinko, kad se
jednom na to privikne!
Oliver se u sebi udio i pitao da li je vrlo dugo trajalo dok se gospodin Sowerberry na to
privikao, ali je smatrao da je bolje ako mu ne postavi to pitanje, i tako se vratio u duan
razmiljajui o svemu to je vidio i uo.

VI. POGLAVLJE
OLIVER, PODBADAN NOINIM PODRUGIVANJEM,
PRELAZI U NAPAD I PRILINO GA ZBUNJUJE.

Poslije tri mjeseca pokusnog rada po svim propisima Oliver je postao egrt. U to su se vrijeme
ba lijepo irile bolesti. Trgovaki reeno: vladala je velika potranja za ljesovima, i u roku od
nekoliko tjedana Oliver je stekao mnogo iskustva. Uspjeh otroumne zamisli gospodina
Sowerberryja nadmaio je njegova najoptimistinija oekivanja. Ni najstariji stanovnici nisu
pamtili vrijeme da su ospice neko tako harale ili ivot djece bio tako ugroen, i velik je bio
broj tih tunih sprovoda to ih je Oliver, s crnom trakom na eiru koja mu je sezala do
koljena, predvodio na neopisivo udivljenje i ganue svih matera u gradu. Budui da je Oliver
pratio svoga gospodara gotovo i na sve sprovode odraslih, da bi stekao praksu, da bi se
dolino vladao i umio svladati ivce, to je tako vano za savrena pogrebnika, esto mu se
pruala prilika da promatra sa koliko plemenite smirenosti i duevne hrabrosti poneki ljudi
podnose iskuenja i smrt svojih milih i dragih.
Kad bi, na primjer, gospodin Sowerberry dobio narudbu za pogreb kakve bogate stare dame
ili gospodina, okruenih velikim brojem neaka i neakinja, koji su bili naprosto neutjeivi za
vrijeme bolesti tako da ni u najiroj javnosti nisu mogli svladati svoj oaj, ti su ljudi, kad bi
ostali nasamu, bili sretni i veseli da bijae prava milina, vrlo dobro raspoloeni i zadovoljni,
razgovarajui tako neusiljeno i bodro kao da im se ba nita nije desilo to bi ih moglo
uznemiriti. Muevi su takoer s herojskim mirom podnosili gubitak svojih supruga, dok bi se
ene odijevale u crninu kao da su odluile da ih udoviko ruho uini to privlanijima. A
moglo se i to zapaziti da su se dame i gospoda, obezumljeni od tuge i oaja za vrijeme
pogrebnog obreda, smjesta oporavili tek to bi stigli kui. Potpuno bi se smirili prije nego to
bi popili posljednju alicu aja. Sve je to bilo vrlo zabavno i pouno gledati, i Oliver je to
promatrao s velikim divljenjem.
Premda sam biograf Olivera Twista, ipak ne bih sasvim sigurno mogao ustvrditi da je primjer
tih dobrih ljudi natjerao Olivera Twista da se pomiri sa svojom sudbinom, ali mogu istai da
je mjesece i mjesece i dalje krotko trpio da ga porobljava i zlostavlja Noa Claypole, koji je
sada s njim postupao gore nego ikada prije, jer se u njemu pobudila zavist videi da je djeak
novak promaknut, dobivi kao voditelj sprovoda crnu palicu i traku za eir, dok je on sam
kao starosjedilac ostao u duanu sa svojom okruglom kapicom i konim hlaama. arlota je s
njim loe postupala, jer je to isto inio Noa, a gospoa Sowerberry bila je nesumnjivo njegov
dumanin. I tako se izmeu to troje ljudi, s jedne strane, i beskrajnih sprovoda, s druge,
Oliver nije osjeao ni tako lagodno kao izgladnjelo svinje, kad bi ga u nekoj pivari zabunom

zatvorili u skladite jema.

Dolazim do vrlo vanog razdoblja u Oliverovu ivotu, jer moram zabiljeiti naoko neznatan
dogaaj koji je neizravno stubokom izmijenio njegov budui ivot.
Jednog su dana Oliver i Noa kao obino u podne sili u kuhinju da omaste brk komadom
ovnovine funtom i pol najloijeg komada mesa, i poto je arlota bila pozvana gore,
gladni je i pakosni Noa Claypole smatrao da to kratko vrijeme ne bi mogao posvetiti
plemenitijoj svrsi nego da malog Olivera Twista vrijea i da ga stavlja na muke.
Nakanivi da uiva u toj nedunoj zabavici, Noa isprui noge na stolnjak te uze Olivera
upati za kosu i tipati za uho, izraavajui svoje miljenje da ga smatra puzavom
podmuklicom i da osim toga namjerava pribivati njegovu vjeanju, kad god bi se ta poeljna
zgoda imala da slui, i sve tako zadirkujui ga i bockajui ga, kako se od zlobna i pakosna
mladia iz kole milosra i nije moglo drukije oekivati. Ali, kako sva ta podrugivanja nisu
poluila eljenu svrhu da Olivera natjeraju u pla, Noa se potrudi da bude jo duhovitiji i u
tom nastojanju uini to to mnogi podmukli dosjetljivci i sa daleko veom reputacijom od
njegove i dandanas rade kad hoe da budu zgodni: postao je veoma lian.
Sirotane, ree Noa, kako ti je majka?
Ona je mrtva, uzvrati Oliver, da mi nisi nita o njoj govorio!
Rekavi to, Oliveru udari rumen u lice; disao je brzo, usne i nosnice nekako su mu udno
podrhtavale, a to je gospodin Claypole smatrao neposrednim predznakom plaa. Pod tim
dojmom on ponovo prijee u navalu.
Od ega je umrla, sirotane? rei e Noa.
Srce joj je prepuklo, kako mi ree jedna od naih starih bolniarki, uzvrati Oliver, vie kao
da govori sebi nego Noi. Mislim da znam to znai od toga umrijeti!
igo-migo, kopilane, ih to lae, sirotane! zapjevui Noa, kad Oliveru potee suza niz
obraz. A to sad cmizdri?
Ne zbog tebe! sijevne Oliver. Sluaj, sad je dosta! Ni rijei vie o njoj, ni rijei!
Ni rijei! usklikne Noa. Dakle ni rijei! Sirotane, ne budi bezobrazan! O tvojoj majci,
dabome! Bila je to fina ptiica, nego ta! O, gospode! I pritom Noa zakima znaajno glavom
te posprdno napri mali crveni nos to god je vie mogao.
Zna, sirotane, produi Noa, ohrabren Oliverovom utnjom, govorei posprdnim glasom
kao da ga ali, najomrznutijim od svih glasova, zna, sirotane, sad se tu ne da pomoi, a
dakako, tada ni ti nisi mogao to sprijeiti, i meni je silno ao, a sigurno je svima nama vrlo
ao. Ali treba da zna, sirotane, da je tvoja majka bila ba ona prava, ona najgora!
ta si rekao? tre se Oliver i hitro die glavu.
Ba ona prava, ona najgora, sirotane, uzvrati Noa hladno, i dobro je uinila to je ba tada
umrla, jer da nije, sad bi bila na robiji u Bridewelleu, ili bi bila deportirana ili objeena, to je
jo najvjerojatnije, zar ne?
Oliveru udari od jarosti krv u obraze, on skoi i, prevrnuvi stol i stolac, uhvati Nou za guu

te ga stade tresti sa svom estinom svoga bijesa, dok mladiu nisu zacvokotali zubi. Skupivi
svu snagu, obori ga jednim jedinim udarcem na pod.
Minutu prije djeak se inio tako mirno, blago i potiteno stvorenje, kakvim ga je uinilo
grubo i uvredljivo postupanje. No najposlije mu se probudila svijest, okrutno vrijeanje
njegove mrtve majke raspalilo mu krv. Grudi mu se nadimale, dranje mu bilo uspravno, a u
pogledu iva vatra, i sav se bio izmijenio dok je tako stajao probadajui divljim i prodornim
pogledom svoga muitelja, koji je puzao do njegovih nogu, i prkosei mu snanom
odlunou kakvu nikada dotad nije outio.
Ubit e me! urlao je Noa. arlota! Gospo! Ubit e me novi egrt! Upomo! Upomo! Oliver
je poludio! ar-lo-ta!
Na Noino zapomaganje odgovori arlota snanim, a gospoa Sowerberry jo snanijim
vriskom; prva upadne u kuhinju kroz pokrajna vrata, a druga zastane na stepenicama dok se
nije sasvim uvjerila da moe bez opasnosti po ivot nastaviti da silazi.
O, podlae mali! kriala je arlota, zgrabivi Olivera svom snagom koja je otprilike
odgovarala jakosti prosjeno jakog ovjeka u naroito dobrom treningu, o, ti mali, ne-zahval-ni, kr-vo-lo-ni, od-vrat-ni lupeu! A poslije svakog sloga mlatnula bi ga svom silom,
pratei svaki udarac vriskom na razveseljavanje drutva.
arlotina aka nije nipoto bila slabana, ali da bi ona posigurno poluila Uspjeh u stiavanju
Oliverova bijesa, uleti gospoa Sowerberry u kuhinju i pritekne joj upomo, uhvati djeaka
jednom rukom, dok mu je noktima druge ruke grebla lice; u tom povoljnom trenutku Noa se
pridigne te ga uzme straga gruhati pesnicama.
To je odista bio prenaporan posao a da bi mogao dugo trajati. Kada je sve troje utalo i ne
mogavi dulje da ga nateu i biju, odvukoe Olivera, koji je vikao i branio se, ali nije nimalo
bio obeshrabren, u sklonite za smee i tu ga pritvorie. Uinivi to, gospoa Sowerberry se
izvali na stolicu i brine u pla.
Zaboga, ona umire! usklikne arlota. Brzo au vode, Noa!
O, arlota, ree gospoa Sowerberry, govorei koliko je mogla zbog nedostatka daha i
suvika hladne vode, kojom ju je Noa polio po glavi i ramenima o, arlota, koje li sree
to nas nije sve poklao u postelji!
O, zaista prava srea, gospo! bio je njen odgovor. No, sada se barem nadam da e to
opametiti gazdu i da nee vie uzeti u kuu jedno od takvih stvorenja koja su roena da budu
ubojice i razbojnici! Jadni Noa! Samo to nije bio mrtav kad sam ula!
Jadnik! ree gospoa Sowerberry gledajui samilosno na djeaka iz kole milosra.
Noa, ije je najgornje puce prsluka moglo otprilike dosei tjeme Oliverove glave, poaen
tom izjavom samilosti, brisao je oi unutarnjom stranom zapea te je, ganut iscijedio
nekoliko suza i mrkavih uzdisaja.
ta da radimo? usklikne gospoa Sowerberry. Vaeg gazde nema, u kui nema muke
glave, a nee proi ni deset minuta i on e provaliti vrata! Po Oliverovim snanim udarcima
o spomenuti komad drveta moglo se naslutiti da takav sluaj nije bio sasvim iskljuen.

O, dobijesa! Ja zbilja ne znam, ree arlota, nego da poaljemo po redarstvo!

Ili po vojsku! predloi Noa.
Ne, ne, ree gospoa Sowerberry sjetivi se Oliverova starog prijatelja; Noa, skoi do
gospodina Bumblea i reci mu neka smjesta doe ovamo i neka ni trenutka ne gubi; pusti sad
svoju kapu i pouri! Dok tri, dri no na modrici oka pa e ti oteklina splasnuti.
Noa zastane, ali ne da odgovori, ve da poleti glavom bez obzira, a prolaznici na ulici uvelike
su se udili gledajui djeaka iz kole milosra kako bezglavo juri ulicama, bez kape i
pritiskajui depni noi na pomodrjelo oko.

VII. POGLAVLJE
OLIVER OSTAJE UPORAN

Noa Claypole trao je ulicama to je bre mogao i nije ni jedanput zastao da odahne prije
nego to je stigao do vrata ubokog doma. Odmorivi se koju minutu, da se pripremi za
dovoljan broj jecaja i uvjerljivu glumu uz pomo suza i zaprepatenja, on pokuca snano na
otvorna vrataca u kapiji i pokae tako bijedno lice starom ubogaru koji mu je otvorio te i
ovaj ovjek, koji je i u svojim najboljim danima viao oko sebe sama bijedna lica, u udu
ustukne.
Ta to se dogodilo, deko? upita stari ubogar.
Gospodine Bumble! Gospodine Bumble! vikae Noa u stravi tako dobro hinjenoj i u sav
glas, te gospodin Bumble, koji se sluajno nalazio sasvim blizu, ne samo da ga je uo nego se i
toliko uplaio da je odletio u dvorite bez svog trorogog eira to je bila vanredno udna i
znaajna okolnost pokazujui nam kako i jedan opinski pisar, kad se zanese
neoekivanim i snani porivom, moe trenutano izgubiti prisebnost duha i zaboraviti lino
dostojanstvo.
O, gospodine Bumble! usklikne Noa, Oliver, gospodine... Oliver je...
ta? ta? ubaci gospodin Bumble, i u metalnom sjaju njegovih oiju zatitra odbljesak
radosna zadovoljstva. Ta nije valjda, ta valjda nije pobjegao, Noa?
Ne, gospodine, nije pobjegao nego je pomahnitao, uzvrati Noa. Pokuao je da ubije mene,
pa onda arlotu, pa onda nau gospou. Oh! kako to uasno boli! Strahovito boli, molim vas,
gospodine! I pritom se Noa bolno trzao i pregibao i savijao kao jegulja, da bi tako gospodinu
Bumbleu dao naslutiti kako je prilikom bjesomunog i krvolonog napadaja Olivera Twista
pretrpio teke unutarnje ozljede od kojih ba u tom asu strahovito pati.
Kad Noa vidje da je gospodin Bumble uasnut onim to mu je saopio, uze da bi pojaao
dojam to ga je postigao jo deset puta jae nego prije jadikovati zbog svojih silnih rana, te
kad ugleda nekog gospodina u bijelu prsluku gdje prolazi dvoritem, udari u jo traginije
naricanje, smatrajui posve ispravno da e to biti izvrsno sredstvo da privue panju i pobudi
zgraanje gore spomenutoga gospodina.
Gospodin mu je zbilja vrlo brzo obratio panju, jer tek to je poao tri koraka, kadli se srdito
okrenuo i upitao zato to tene zavija i zato ga gospodin Bumble ne poasti neim, da se
njegovi uzvici koje je nazvao zavijanjem pretvore u pravo urlanje.
Taj je bijedni djeak iz kole milosra, gospodine, odvrati gospodin Bumble, a umalo to

ga nije zaklao da, ba zaklao, gospodine, mladi Oliver Twist!

Uistinu?! usklikne gospodin u bijelom prsluku i naglo zastane. Znao sam ja! Ja sam ve od
poetka imao udno neko predosjeanje da e taj mali, drski divljak zavriti na vjealima!
A pokuao je, gospodine, da umori i slukinju, ree gospodin Bumble, dok mu je lice
poprimalo pepeljastu boju.
I gazdinu enu, ubaci Noa.
I svoga gospodara, ini mi se da si rekao i gazdu? nadometne gospodin Bumble.
Nema ga kod kue, ali bi inae i njega umorio! odvrati Noa. Rekao je da to eli...
O, rekao je da to eli, je li, djeae? upita gospodin u bijelom prsluku.
Da, gospodine, rei e Noa, i, molim vas, gospodine, gospoa eli da zna da li gospodin
Bumble ima malo vremena i da smjesta doe da ga izbatina, jer gazde nema kod kue.
Kako ne, djeae, kako ne! ree gospodin u bijelom prsluku smjekajui se dobrohotno i
tapui Nou po glavi koja je otprilike za tri palca bila via od njegove. Ti si dobar deko, vrlo
dobar deko. Evo ti jedan peni. Bumble, deder skoite vi do Sowerberryjevih i ponesite svoju
trsku pa vidite ta se moe uiniti. I nemojte ga tedjeti, Bumble!
Ne brinite, gospodine, nato e opinski pisar, udeavajui ibu koja je sluila prilikom
opinskog batinanja.
Recite i Sowerberryju neka ga ne tedi. Nikada nee s njim izii nakraj ako mu ne odere
kou, ree gospodin u bijelom prsluku.
Ja u se ve pobrinuti, gospodine, uzvrati opinski pisar. I poto je na svoje zadovoljstvo
udesio trorogi eir i trsku, gospodin Bumble i Noa Claypole krenue u najveoj brzini do
pogrebnikova duana.
Tamo se stanje stvari nije nimalo popravilo niti se Sowerberry vratio, te je Oliver i dalje
nogama lupao o podrumska vrata. Izvjetaj kakav su dale o njegovu divljem bijesu gospoa
Sowerberry i arlota bio je tako straan da je gospodin Bumble smatrao uputnim pregovarati
prije nego to e otvoriti vrata. S tom namjerom lupio je izvana nogom o vrata, i to je bila
uvodna rije, a onda, pritisnuvi usta uz kljuanicu, ree dubokim i sveanim glasom:
Olivere!
Pa dobro, pustite me van! odazove se Oliver.
Prepoznaje li, Olivere, moj glas? nato e gospodin Bumble.
Da, odgovori Oliver.
A zar ga se ne boji? Zar ne dre sav dok ja govorim? pitao je gospodin Bumble.
Ne! odvrati Oliver smiono.
Odgovor tako oprean onom to ga je kanio izazvati i bio vian da ga prima, uvelike je
prenerazio gospodina Bumblea. Odmakne se od kljuanice, isprui se u svoj svojoj veliini i
redom pogleda sve troje nazonih.
O, znate, gospodine Bumble, zacijelo je lud, ree gospoa Sowerberry. Nema ovjeka ni

pri napol zdravoj pameti koji bi se usudio tako s vama govoriti!

Nije on lud, gospoo, odvrati gospodin Bumble poslije nekoliko asaka duboka
razmiljanja, to je hrana!
ta? usklikne gospoa Sowerberry.
Hrana, gospoo, hrana! ponovi Bumble strogim naglaskom. Pretrpali ste mu eludac,
gospoo! Odgojili ste u njemu gordost duha i srca koja ne prilii osobi njegova stalea, a to e
vam rei i odbornici ubokog doma koji su iskusni, ljudi. A kakve veze, uostalom, imaju
siromasi s duom ili sa srcem? Sasvim je dovoljno to im doputamo da imaju svoje ivo
tijelo. Da ste djeaka i dalje hranili zobenom kaom, gospoo, to se nikad ne bi dogodilo!
Zaboga, zaboga! usklikne gospoa Sowerberry diui pobono svoj pogled prema
kuhinjskom stropu, eto, to vam je kad je ovjek velikoduan!
Velikodunost gospoe Sowerberry prema Oliveru sastojala se u tome to mu je u izobilju
davala sve otpatke koje nitko nije htio jesti, i zato je sa mnogo blagosti, samopregaranja i
dobre volje primila na sebe teku optubu gospodina Bumblea. Ipak valja priznati da u tom
pogledu nije nita skrivila, ni milju, ni rijeju, ni djelom.
Ah! usklikne gospodin Bumble kad je gospoa Sowerberry opet poniknula, jedino to se
sad, barem po mome miljenju, moe uiniti, to je da ga ostavimo nekoliko dana u podrumu,
da malo izgladni pa da ga onda, kad ga opet pustite, hranite samo zobenom kaom za sve
vrijeme njegova egrtovanja. On potjee od loe obitelji sve same naprice, gospoo
Sowerberry. I lijenik i bolniarka rekoe da je ta njegova majka dola ovamo borei se s
najveim potekoama i bolovima koji bi svaku potenu enu ve osam dana prije spremili u
grob.
Na tome mjestu Bumbleova govora Oliver, uvi dovoljno da je mogao znati da su opet neto
natuknuli o njegovoj majci, pone toliko estoko nogama lupati o vrata da se nikakav drugi
glas nije mogao razabrati. U tom se odlunom asu vrati Sowerberry, i poto su mu objasnili
Oliverov grijeh, pretjerujui u svemu toliko koliko je po raunici tih dviju dama bilo potrebno
da se izazove njegov bijes, on u tren oka otkljua podrumska vrata i, zgrabivi ga za vrat,
izvue buntovnog egrta.
Oliverova je odjea za vrijeme mlaenja bila sva razderana, lice mu bilo izgrebeno i modro od
masnica, a kosa razbaruena po elu; ali rumenila srdbe jo nije nestalo, te kad je bio izvuen
iz svoje tamnice, mrko je gledao Nou i nije bio nimalo prestravljen.
No, ti si mi ba lijep momak, je li? ree Sowerberry i opali mu amar.
On je grdio moju majku, odvrati Oliver.
Pa to ako i jest, nezahvalni gade? nato e gospoa Sowerberry. Zasluila je to, i jo gore!
Nije! uzvrati Oliver.
Jest! ree gospoa Sowerberry.
To je la! nato e Oliver.
Gospoa Sowerberry izlije pravu bujicu suza.

Poslije te bujice suza Sowerberry nije vie mogao birati. Da je samo asak oklijevao da
najotrije kazni Olivera, svakom bi iskusnom itaocu moralo biti potpuno jasno da bi onda
gospodin Sowerberry, prema svim prethodnim raspravama o postojeem braku, bio
neovjek, surov mu, uvredljivac, gnusna imitacija mukarca, ovjek bez iega ljudskog u sebi
i jo toliko toga to se ne bi moglo ni nabrojiti u ovom poglavlju. Treba mu priznati da je on,
koliko je bilo u njegovoj moi a ta mo nije bila vrlo velika bio blago raspoloen prema
djeaku, i to moda stoga to mu je to bilo od koristi, a moda i stoga to ga je njegova ena
mrzila. Meutim ga je bujica suza uinila bespomonim pa je odmah tako nemilo izmlatio
djeaka da je time i sama gospoa Sowerberry bila zadovoljna i da je poslije toga primjena
trske gospodina Bumblea bila prilino nepotrebna. Ostali dio dana proveo je Oliver u
stranjoj kuhinji, u drutvu vra vode i krike kruha, a uveer je gospoa Sowerberry,
uinivi pred vratima razne, po uspomenu njegove majke nimalo laskave opaske, zavirila u
sobu te mu zapovjedila da ode do svoje bijedne postelje, obasut Noinim i arlotinim
uvredljivim bockanjem i duhovitostima.
Tek kad je ostao sam sred mira i tiine tmurne pogrebnikove radionice, Oliver je dao oduka
svojim osjeajima koji su se poslije toga dana prepaenih muka morali, to je lako zamisliti,
poroditi u dui jednog djeteta. Sluao je njihovo podrugivanje s prezirom u oima, podnosio
njihove udarce a da nije ni pisnuo, jer je u svom srcu utio onaj gordi ponos s kojim bi, da su
ga i iva pekli, u samrtnom asu priguio i posljednji krik. No sada, kad nije bilo nikoga da ga
vidi ili uje, pao je na koljena i, zakrivi lice rukama, plakao suze to ih bog alje da nam
olaka bol, a bit e da je bilo malo tako mladih bia koja je, prije njega, pritiskao toliko golem
jad.
No je bila hladna i mrana. Djejim oima inilo se da su zvijezde jo udaljenije od zemlje
nego prije; nije bilo ni daka; i tmurne sjenke drvea to su se irile po zemlji bile su tako
mirne i ukoene, nalik na samrt i smrt. On opet pritvori vrata i pri svjetlu svijee to je
izgarala zavee u rubac ono malo odjee to je imao i sjedne na klupu da saeka jutro.
Kad su prve zrake danjeg svjetla stale prodirati kroz raspukline prozorskih kapaka, Oliver se
digne i otkrauna vrata. Posljednji put zaplaenim pogledom zaokrui po sobi jo je asak
oklijevao a onda zatvori vrata za sobom i nae se na ulici.
Pogleda nalijevo pa nadesno, ne znajui kamo da bjei. Prisjeti se da je vidio teka seljaka
kola kako se, vozei iz grada, muno uspinju na breuljak; on udari istim putem i, dospjevi
do poljske staze za koju je znao da vodi opet na cestu, proslijedi njome, odmiui brzo
naprijed.
Oliver se ivo sjeao kako je tom istom stazom klipsao uz gospodina Bumblea kad ga je prvi
put s majura vodio u uboki dom. Put kojim je trebalo da proe, prolazio je ba ispred
kuita. Kad se toga sjetio, srce mu pone bre kucati. I ve je napol naumio da se vrati. Pa
ipak, prevalio je ve dobran put, a ako se sada vrati, izgubit e dosta vremena. Osim toga, bilo
je jo tako rano, nije se trebalo bojati da e ga tko vidjeti; i zato krene dalje.
Doe do one kue. inilo se da se njeni stanari jo nisu probudili. Oliver zastane i virne u vrt.
Neko dijete plijevilo je jednu od malih gredica, a kad je on stao, ono digne svoje blijedo lice, i

Oliver prepozna u njemu jednoga od svojih negdanjih drugova. Oliver se obradova to ga

vidi prije svoga odlaska, jer je to bio njegov mali prijatelj i drug u igri; iako je bio mlai od
njega, nebrojeno su puta bili zajedno batinani, mueni glau i zatvarani!
Pst! Dick! prigueno vikne Oliver kad je djeak pritrao kapiji i pruio ruku kroz ogradu da
se s njim pozdravi. Je li ve tko ustao?
Samo ja, odvrati dijete.
Dick, ne smije nikome rei da si me vidio, nato e Oliver. Ja sam pobjegao! Tukli su me i
zlostavljali, Dick, i ja idem u potragu za sreom, nekamo daleko, ni sam ne znam kamo! Kako
si blijed!
uo sam kako im je doktor govorio da sam nasmrt bolestan, uzvrati dijete i maloduno se
osmjehne. Tako se radujem to te vidim, dragi moj, ali ne zaustavljaj se, ne zaustavljaj!
O da, moram da ti kaem zbogom, odvrati Oliver. Opet u te vidjeti, Dick, znam da hou!
I ti e onda biti zdrav i sretan!
Nadam se da hou, odgovori dijete, ali tek kad umrem. Znam da je doktor sigurno u
pravu, Olivere, jer tako esto sanjam o nebu i anelima i blagim licima, to ih nikad ne vidim
kad sam budan. Poljubi me! ree mali uspevi se na ogradu te zagrli Olivera svojim
ruicama. Zbogom, dragi moj, bog te blagoslovio!
Taj su blagoslov izgovorile usne malog djeteta, ali su to bile prve rijei blagoslova koje je
netko izrekao nad Oliverom. Za sve vrijeme borbe i patnje, nevolja i promjena Oliver ih nije
nikada zaboravio!

VIII. POGLAVLJE
OLIVER PJEAI U LONDON I NA CESTI SRETNE MLADOG GOSPODIIA, KOJI JE
UDAN SVAT.

Oliver stigne do prijelaza preko ograde, gdje se svravala staza, te ponovo izbije na glavnu
cestu. Bilo je osam sati; premda je ve bio gotovo pet milja daleko od grada, ipak je sve do
podneva trao i skrivao se iza ivice pri svakom zavoju, a sve u strahu da ga ne gone i ne
uhvate. Tada sjedne uz miljokaz i prvi put pone razmiljati o tome kamo bi bilo najbolje da
krene i da pokua novi ivot.
Na kamenu uz koji je sjedio bilo je ispisano velikim slovima da od ovoga mjesta do Londona
ima ravno sedamdeset milja. To je ime u djeakovoj pameti izazvalo itav niz, novih
predodbi. London! Veliki, prostrani grad! Nitko pa ni sam gospodin Bumble nee
ga ondje nikad pronai. esto je u ubokom domu sluao stare ljude gdje govore kako u
Londonu mome sa malo mozga u glavi ne treba da gladuje i da u tom ogromnom gradu ima
toliko mogunosti ivota, o kojima oni koji su odrasli na selu nemaju ni pojma. To je mjesto
bilo kao stvoreno za djeaka beskunika koji mora da umre na cesti, ukoliko mu tko ne
pomogne. Kad mu te misli padoe na pamet, on skoi na noge i opet krene dalje.
Za pune etiri milje smanjio je razmak izmeu sebe i Londona, i istom onda palo mu je na
um koliko je imao jo prevaliti da stigne do svog odredita. Kad mu se nametnula ta pomisao,
usporio je korake te uzeo mozgati o sredstvima kojima je raspolagao za takvo putovanje.
Imao je u svom zaveljaju koricu kruha, prostu koulju i dva para arapa, a u depu jedan
peni to mu ga je poklonio gospodin Sowerberry poslije nekog sprovoda, poto je naroito
dobro izvrio svoj zadatak. ista koulja vrlo je korisna stvar, pomisli Oliver, vrlo korisna,
ali ni dva para arapa, pa ni onaj peni nisu ba na odmet, ali je sve to od slabe koristi kada ti
je u zimsko doba pjeaiti ezdeset i etiri milje! No Oliverove misli, ba kao i u veine
drugih ljudi, iako su vrlo ivo i ustro otkrivale potekoe, nikako da se dosjete prikladnom
sredstvu kojim da se te potekoe premoste; i tako poslije mnogo uzaludna mozganja Oliver
prebaci svoj svenji na drugo rame i nastavi klipsati.
Toga je dana Oliver pjeaio dvadeset milja, a za sve to vrijeme okusio je samo suhu koricu
kruha i popio nekoliko gutljaja vode to je izmolio na pragu seljakih koliba uz cestu. Kada je
zanoalo, svrne u livadu i pune pod stog sijena, odluivi da tu prelei dok ne svane. Isprva
se plaio, jer je vjetar turobno zavijao po pustim poljima; bio je i gladan i prozebao, a osjeao
se tako usamljen kao nikad dotada. No budui da je od hoda bio vrlo umoran, ubrzo je usnuo
i zaboravio svoje jade.

Kada je sutradan ustao, bio je sav ukoen i promrznuo i tako gladan da je bio prinuden da
ve u prvom selu kroz koje je proao, zamijeni svoj peni za jedan krui. Nije pjeaio vie od
dvanaest milja, i ve je opet pala no. Stopala mu bila izranjena, a noge klecale od slabosti i
jedva ga jo nosile. Jo jedna no provedena u vlanom i nezdravom zraku pogorala je
njegovo stanje, pa kad je ujutro opet krenuo, vie je puzao negoli odmicao.
ekao je na podnoju strma breuljka dok se potanska koija nije pribliila, a onda uze
prositi od onih putnika koji su se vozili na vanjskim sjeditima. No malo ih je bilo koji su ga
samo i pogledali, a i ti su mu govorili da prieka dok se uspnu na vrh pa da vide kako torzo
on umije trati za pola penija. Jadni je Oliver nastojao da dijelak puta tri uz koiju, ali je
smalaksao od iznemoglosti i zbog rana na tabanima. Kad su to putnici opazili, strpae svoje
polupenije opet u depove, izjavljujui da je on malo, lijeno tene i da ne zavreuje da mu se
to d, a potanska su kola drndala dalje svojim putem ostavljajui za sobom oblake praine.
U nekim selima bile su postavljene ploe s opomenom ispisanom jarkom bojom da e svatko
tko bude prosjaio u tom okrugu biti baen u tamnicu, a to je Olivera toliko zastrailo da mu
je bilo vrlo drago kad je bre-bolje mogao da se udalji. U drugim bi selima zastajkivao u
dvoritu gostionice, pogledajui tugaljivim oima svakog prolaznika; i to bi se obino
svravalo tako da bi krmarica naredila kojemu od potanskih konjuara, koji su se tu vrzli, da
najuri tu udnu skitnicu, jer je ona uvjerena da je taj doao da neto ukrade. Kad bi prosio u
seljakim kuama, u devet sluajeva na deset zaprijetili bi mu da e psa nahuckati na njega, a
kad bi nosom zavirio u koji duan, spomenuli bi mu opinskog pandura te bi Oliveru od
straha nestajalo sline u ustima vrlo esto ono jedino to je nakon mnogih sati gladovanja
uope jo imao u ustima.
Zaista, da nije bilo nekog putara dobra srca i neka dobrostive stare dame, Oliverovi bi jadi bili
bre dokrajeni ba kao i jadi njegove majke. Drugim rijeima, on bi svakako pao mrtav
nasred kraljevskog druma. No putar ga nahrani kruhom i sirom, a staroj dami, kojoj je unukbrodolomac lutao negdje bosonog po dalekom svijetu, smili se bijedno, siroe te mu ona dade
sve to god je smogla i jo vie uz tako blage i mile rijei i uz suze samilosti i saaljenja
da su se Oliveru dublje zasjekle u duu nego sve patnje koje je dotad iskusio.
U rano jutro, sedmoga dana otkako je otiao iz svoga rodnog grada, Oliver je polagano
uepesao u gradi Barnet. Prozori su i kapci bili zatvoreni, ulica bila pusta, nigdje jo ni ive
due da se lati posla. Sunce se raalo u svoj svojoj blistavoj ljepoti, ali je ta svjetlost
osvjetljavala samo beznadnu osamljenost djeaka koji je okrvavljenih nogu i pokriven
prainom sjedio na hladnom pragu jedne kue.
Malo pomalo, i kapci su se otvarali, zastori na prozorima uzdizali, a ljudi poeli obilaziti
tamo-amo. Samo bi poneki zastali i na as-dva upiljili pogled u Olivera, ili prolazei
uurbano pored njega okretali glave zurei u nj, ali mu nitko nije nita udijelio ili mario
upitati kako je dospio ovamo. Nije se usudio prositi i, eto, tu je sjedio.
Neko je vrijeme sjedio na pragu, divio se velikom broju gostionica, jer je svaka druga kua u
Barnetu bila krma, velika ili mala. Sjedio je gledajui ravnoduno koije koje su posvuda
prolazile i mislio kako je udno to one mogu s lakoom izvesti u nekoliko sati ono za to je

njemu bila potrebna itava jedna sedmica hrabrosti i odvanosti s obzirom na njegove
godine. Uto se trgne, jer je opazio da se neki djeak, koji je prije nekoliko minuta nehajno
proao mimo njega, sada vratio te ga sa suprotne strane ulice vrlo paljivo motrio. Isprva nije
za to mnogo mario, ali ga je djeak svejednako pomno motrio, tako da je Oliver podigao
glavu i stao ga netremice gledati.
Ej, djeae, koji ti je bijes?
Djeak koji je tako oslovio naega mladog putnika bio je po prilici njegovih godina, ali Oliver
jo nikad nije vidio djeaka tako udna izgleda. Sa svojim prastim nosom i splotenim elom
bio je ba kao svaki drugi djeak, a prljavijeg maliana teko je bilo i zamisliti. No drao se i
vladao kao odrastao ovjek. Za svoje godine bio je malen, imao je prilino iskrivljene noge i
male, pronicave, rune oi. Kapa mu je tako labavo bila zabaena na zatiljak te samo to mu
nije odletjela, da njezin vlasnik nije svako malo vremena obiavao trznuti glavom stavljajui
je tako opet u prijanji poloaj. U njega je bio kaput odrasla ovjeka koji mu je sezao gotovo
do peta. Rukave je zasukao do lakata, da mu ruke ostanu slobodne, oito u namjeri da ih
ugura u depove svojih hlaa od debele vunene tkanine, jer ih je u depovima uvijek i drao.
Sve mu svemu, bio je hvalisav i razmetljiv gospodii u kratkim izmama, kakav je ve
mogao da bude mladi visok etiri stope i est palaca ili neto vie.
Ej, djeae, koji ti je bijes? javi se udni gospodii Oliveru.
Ja sam vrlo umoran i gladan, odvrati Oliver, i oi mu se zalie suzama dok je govorio.
Doao sam izdaleka pjeaim ve sedam dana!
Vucara se sedam dana? upita gospodii. O, jasno kao pekmez! Od kaponje nogom u tur,
je li? A vidjevi Oliverov zaueni pogled nastavi: Ti kao da ne zna to je to kaponja,
atrove moj?
Oliver neduno odgovori da je uvijek mislio da je kapa ono to se stavlja na glavu.
Oiju mi, ba si utokljunac! usklikne gospodii. Pa kaponja je mjesni sudac, i kada te
kaponja cakne jedanput nogom u tur, onda leti nizbrdo i nikad vie nee na pravi put! Jesi
li ve bio u mlinu?
U kakvu mlinu? udio se Oliver.
U kakvu mlinu! Pa, u pravom mlinu, u mlinu koji se nalazi u finim buturnicama od kamena
i gdje je uvijek bolje kad ima malo gostiju, jer onda mlin ne moe da radi! Ali sad vozi! ree
mladi gentleman. Treba da njupa, i njupat e! I ja sam se nasukao pa imam samo iling i
neto kusura, ali koliko je do mene ja plaam i ja astim! Hajde, dii svoje akalice!
Idemo, Moric!
Pomogavi Oliveru da ustane, povede ga u oblinju sitniariju, kupi dovoljnu koliinu
kuhane unke i kilo kruha, ili kako se on izrazio etiri-peni-kruac, a da se unka ne
uprlja i da je zatiti od praine, on je izdubao rupu u kruh, izvadio iz njega dio mekotine i
mjesto nje utrpao unku. Metnuvi kruh pod pazuho, mladi gentleman zakrene u neku
krmicu i ue kao prvi u toionicu u stranjem dijelu zgrade. Tu su im po narudbi
tajanstvenog mladia donijeli vr piva, i Oliver se na poziv svoga novog prijatelja prihvati

jela, ustrajno i slatko, dok ga je djeak svejednako vrlo paljivo promatrao.

Namjerava u London?
Da.
Ima li kakav stan?
Nemam.
udni djeak zazvidi i turi ruke u depove koliko su mu to doputali dugaki rukavi kaputa.
Stanuje li u Londonu? upita Oliver.
Da, stanujem kad sam kod kue, uzvrati djeak. Pretpostavljam da noas eli negdje
prespavati, je li?
To zaista elim, odgovori Oliver. Otkako sam krenuo iz sela, jo nisam spavao pod
krovom.
to se toga tie ne brini, ree neznanac. Veeras moram biti u Londonu, a ja ti
poznajem otmjena starog iu koji tamo ivi, pa e ti on dati da spava badava a nee ti traiti
ni kusur, to jest ako te preporui gentleman koji te zna. A zna li on mene? Ne zna, nikad me
nije vidio ni uo za me!
Mladi se gentleman smjekao kao da je time htio pokazati kako su njegove posljednje rijei
ironina ala, i pritom je ispijao ostatak piva.
Ta neoekivana ponuda zaklonita bila je i suvie zamamljiva a da bi se mogla odbiti, to vie
to je bila popraena uvjeravanjem da e onaj stari gospodin, kojega smo ve spomenuli,
Oliveru bez svake sumnje pribaviti odmah kakvo zgodno namjetenje. Time je razgovor, iz
kojeg je Oliver razabrao da se njegov prijatelj zove Jack Dawkins te da je naroito mezime i
tienik gore spomenutoga ostarijega gospodina, postao jo srdaniji i povjerljiviji.
Po vanjtini gospodina Dawkinsa nije se bogzna kako jasno moglo razabrati da se njegov
zatitnik brinuo za lagodan ivot onih koje je uzimao pod svoje okrilje, Ali kako se prilino
smueno i prostaki izraavao, a osim toga priznao da je meu svojim prisnijim prijateljima
bio poznat pod nadimkom Varalica Prefriganko, Oliver je zakljuio da je lakouman potuka
te da su moralne pouke njegova dobroinitelja ostale bez utjecaja.
Budui da se Dawkins protivio da uu u London prije nego to padne mrak, bilo je blizu
jedanaest sati kada oni stigoe do Islingtonske mitnice. S Aneoske ceste zakrenue u Ulicu
sv. Ivana, udarie uskom uliicom, koja se svrava kod kazalita Sadler Well's, pa kroz
Exmouthovu ulicu i Coppice-Row kroz malen prolaz ubonice i preko uvenog zemljita koje
se neko zvalo Hockley-of-the Hole, otud u Little Saffron-Hill, pa tim putem u Saffron-Hill
the Great, ispred kojeg je Dawkins izmicao urnim koracima i pozivao Olivera da ga slijedi u
stopu.
Premda je Oliverova pozornost bila dovoljno zaokupljena, jer je pazio da ne izgubi iz vida
svog vodia, ipak nije mogao a da ponekad letimino ne pogleda na jednu i drugu stranu
puta kojim su prolazili. Nikada nije vidio prljavijeg i oajnijeg mjesta. Ulica je bila vrlo uska i
blatna, a zrak presien odurnim smradom. Bilo je tu mnotvo duania, ali jedina roba kao

da su bile gomile djece koja su i u to doba noi kroz vrata gmizala unutra i van. inilo se da
su na tom pustom mjestu samo krme dobro uspijevale, a u njima su irske propalice (kao to
su posvuda propalice obino Irci) zametale ljute kavge. Po skrovitim stazama i puteljcima to
su se ovdje-ondje odvajali od glavne ceste, mogle su se razabirati male hrpice kua, gdje su se
oljoskane ene i pijani mukarci valjali u blatu, a iz mnogih vea esto su oprezno izlazili
veliki momci sumnjiva izgleda, spremajui se, kako se po svemu inilo, na pothvate koji nisu
nimalo blagonamjerni i neduni.
Oliver je ba premiljavao ne bi li bilo bolje pobjei, kada stigoe do podnoja breuljka i
njegov ga pratilac uhvati za ruku, upre i otvori vrata jedne kue blizu Field-lane, a onda ih,
povukavi Olivera u veu, opet zatvori za sobom.
No, to je? zavikne glas odozdo, a kao odgovor na Prefrigankov zviduk.
Sve zdravo i veselo! glasio je odgovor.
To kao da je bila lozinka ili neki znak da je sve u redu, jer slaba svjetlost male svijee
zasvjetluca na udaljenijem kraju prolaza, a na mjestu gdje je ograda kuhinjskih stepenica bila
odlomljena, proviri lice nekoga ovjeka.
Dvojica ste, rei e ovjek izmiui svijeu ustranu i zasjenjujui oi drugom rukom. Tko je
taj drugi?
Novi drugar, odvrati Jack Dawkins gurajui Olivera naprijed.
Odakle dolazi?
Iz zemlje novaka! Je li Fagin gore?
Gore je i sortira rupce. Penjite se gore! Svijea se povue i lica nestade.
Oliver je jednom rukom, tapajui naslijepo, traio svoj put, a drugom se grevito drao svoga
pratioca, muno se penjui mranim i iskrhanim stepenicama po kojima je njegov vodi
uzlazio tako lako i hitro te se odmah vidjelo da ih dobro poznaje. irom rastvori vrata neke
stranje sobe i povue Olivera za sobom.
Zidovi i strop te sobe bili su sasvim pocrnjeli od starosti i prljavtine. Pred vatrom je stajao
stol od amovine, a na njemu svijea, udjenuta u grlo pivske boce, dva-tri kositrena vra,
jedan kruh, neto maslaca i pladanj. Na vatri se peklo nekoliko kobasica u tavi koja je na ici
bila objeena za policu od kamina, gdje je, drei veliku viljuku, stajao star i smeuran idov
ije je lupeko i odvratno lice bilo zasjenjeno gustom riom i razbaruenom kosom. Odijelo
od flanela bilo mu je sasvim masno, vrat razgolien, a panja mu bila usredotoena sad na
tavu, sad opet na konopac za suenje rublja, na kojem bijae objeeno mnotvo svilenih
depnih rubaca. Vie priprostih leaja nainjenih od starih vrea bilo je na podu stisnuto
jedan uz drugi, a oko stola sjedilo etiri-pet djeaka, nijedan stariji od Prefriganka, puei iz
dugakih glinenih lula, pijui alkohol i vladajui se kao mukarci srednjih godina. Svi se oni
sjatie oko svoga ortaka koji je idu neto aputao, zatim se okrenue cerekajui se Oliveru,
kao to je to inio i sam id s velikom vilicom u ruci.
To je on, Fagine, ree Jack Dawkins, moj prijatelj Oliver Twist.

id se nakesi i, poklonivi se duboko pred Oliverom, stee mu ruku, izraavajui nadu da e

imati ast da ga blie upozna. Nato ga mlada gospoda s lulama zaokupie rukujui se s njim
vrlo energino, steui mu osobito onu ruku u kojoj je nosio svoj svenji. Jedan od mlade
gospode naroito se spremno pourio da mu objesi kapu, a drugi je bio toliko usluan te je
rukama prekopavao njegove depove u namjeri da mu utedi trud da prije nego to legne, a
budui da je tako umoran, ne bi sam morao isprazniti svoje depove. Ti bi se iskazi uljudne
panje vjerojatno bili i poveali da se id sa svojom velikom vilicom nije poeo razmahivati i
udarati po glavama i ramenima te predusretljive mlaarije.
Vrlo smo sretni to si doao, Olivere zaista, ree id. Prefriganko, skini kobasice s vatre
i stavi za Olivera abar blizu vatre. O, zagledao si se u svilene rupce, je li sine? Ima ih prilian
broj, zar ne? Upravo smo ih priredili za pranje, i to je sve, Olivere, to ti je sve! Ha, ha! ha!
Posljednji dio besjede pozdravili su svi nadobudni uenici staroga veselog gospodina bunim
povicima, i usred te halabuke pooe da veeraju.
Kad je Oliver pojeo svoj dio, id mu nalije borovice u au tople vode, nutkajui ga da to
odmah ispije, jer je aa bila potrebna jo jednom gospodiiu. Oliver uini kako se od njega
trailo. Gotovo neposredno poslije toga Oliver osjeti kako ga stavljaju na jedan od onih leaja
od vrea, a zatim utonu u dubok san.

IX. POGLAVLJE
SADRI DALJNJE POJEDINOSTI O STAROM PRIJAZNOM GOSPODINU I O NJEGOVIM
NADOBUDNIM UENICIMA

Oliver se ujutro kasno probudio iz duboka i duga sna. U sobi nije bilo ni ive due osim
staroga ida koji je u loncu kuhao malo kave za doruak i zvidukao priguenim glasom,
podjednako mijeajui kavu eljeznom licom. Svaki bi as umuknuo i stao prislukivati na
najmanji, um, odozdo, pa kad bi se uvjerio da nema niega okrenuo bi kao i prije da zvidi i
da mijea kavu.
Premda se Oliver probudio, ipak je jo malo drijemao. Postoji neko stanje pospanosti izmeu
sna i buenja, kada ovjek poluotvorenih oiju i polusvjestan svega to se oko njega zbiva, u
pet minuta vie sanja nego to e u pet noi sanjati vrsto sklopljenih oiju i sasvim obamrlih
ula. U takvim asovima smrtnik osjea prilino jasno to njegova svijest radi, da bi sebi
mogao stvoriti neku nejasnu predodbu o njenim monim silama, kako se otkida od zemlje i
kako prezire vrijeme i prostor, kad se oslobodi tijela koje ga za nju vee.
Oliver se nalazio ba u tom stanju. Kroz poluzatvorene oi gledao je ida, sluao njegovo
prigueno fukanje, prepoznavao um lice koja je strugala po loncu, pa ipak su ba ta ista
ula u njegovoj svijesti u isto to vrijeme bila ivo i svestrano zaokupljena gotovo svim ljudima
koje je ikada poznavao.
Kad je kava bila skuhana, id povue lonac na eljezni uloak kamina i, kolebajui se
nekoliko minuta kao u dvoumici to da radi, okrene se, pogleda Olivera i zovne ga imenom.
Nije se odazvao; po svemu se inilo da jo spava.
Poto se o tome uvjerio, id tiho prie k vratima, povue zasun te izvue, kako se Oliveru
inilo, iz nekog skrovita iz poda krinjicu i oprezno je stavi na stol. Oi mu se zaiskrie kad je
podigao poklopac i zavirio unutra. Privukavi k stolu klimavu stolicu, sjedne pa iz sanduia
izvadi divan zlatni sat koji se sav blistao od dijamanata.
Ehe! usklikne id slijeui ramenima, a odvratno cerekanje iznakazi mu sve crte lica.
Vraki pametni vragolani! Ostali su vrsti do kraja! Nisu matorome odali tajnu i nisu
odali starog Fagina! A zato i bi? Omu ne bi skinuli s vrata! Da, da, fini deki! Fini deki!
Izraavajui tim mrljanjem takve i sline misli, id ponovo stavi sat na sigurno mjesto,
Izvukao je iz iste krinjice, jedan za drugim, pol tuceta satova i sve ih je pregledavao s istim
uitkom; zatim povadi prstenje, pribadae, narukvice i drugi nakit od tako prekrasnog
materijala i skupocjene izradbe da Oliver tim predmetima ak ni imena nije znao.
Poslagavi sav taj nakit u krinjicu, id izvue jo jedan koji je bio tako malen da ga je drao

na dlanu. ini se da je na nakitu bilo neto sitno ispisano, jer ga id poloi na stol, zasjeni ga
rukom te ga stade dugo i pomno gonetati. Najposlije ga odloi kao da je izgubio nadu da e
mu to uspjeti; zavalivi se u stolicu, promrmlja:
Smrtna kazna, ba divota! Mrtvaci se nikada ne kaju za svoje grijehe i nikada nee nita
izbrbljati. Ba fino za moj posao! Petorica su visjela u jednom redu, a ni jedan nije preostao da
me ucjenjuje ili da prizna!
Dok je mrmljao te rijei, njegove su se crne ivahne oi, kojima je dotad bezizraajno zurio
preda se, svrnule na Oliverovo lice, a djeakove oi gledale su u udu i nijemo u njegovo, i
premda je to prepoznavanje trajalo samo jedan trenutak tako kratko kako se moglo samo i
zamisliti bilo je dovoljno da starac shvati da ga je netko promatrao. Uz glasan tropot
zalupi poklopac, dohvati no za rezanje kruha koji je leao na stolu, i bijesno skoi na noge.
Ipak je jako drhtao, jer je Oliver, premda je bio prestravljen, mogao vidjeti kako mu se
uzdignuti no trese.
ta je? uzvikne id. Zato me gleda? Zato ne spava? ta si vidio? Priznaj, djeae! Brzo
brzo, ako ti je ivot mio!
Nisam dulje mogao spavati, gospodine! uzvrati Oliver slabim glasom. Meni je vrlo ao,
gospodine, ako sam vas uznemirio!
Prije jednog sata nisi bio budan? upita id sijevajui bijesno oima na djeaka.
Ne ne, gospodine, zbilja nisam! nato e Oliver.
Je li to istina? vikao je id pogledavajui jo bjesnije na Olivera.
Dajem vam rije da nisam, gospodine! odvrati Oliver ozbiljna lica. Zbilja nisam,
gospodine!
Nita, nita, sinko! ree id, poprimajui napreac svoje prijanje dranje i poigravajui se
jo malo noem prije nego to e ga odloiti, kao da je htio da mu on povjeruje kako ga je
samo u ali dohvatio. Pa ja, dakako, znam da si ti spavao! Samo sam pokuao da te
zastraim! Ti si dobar deko! Ha, ha! Ti si dobar deko, Olivere! I id je hihotajui trljao
ruke, no ipak je nelagodno gledao na sandui.
Jesi li vidio neke od tih lijepih stvarica, sinko? upitat e id stavljajui nakon kratke stanke
ruku na krinju.
Jesam, gospodine, uzvrati Oliver.
Ah! izusti id i kao da je problijedio. One su one su moje, Olivere, moja sirotinja.
Jedino od ega u ivjeti pod stare dane. Ljudi mi govore da sam krtac, sinko samo krtac,
i to je sve!
Oliver pomisli da je stari gospodin uistinu krtac kad ivi u takvoj bijedi i prljavtini, a sa
toliko satova; ali prisjetivi se da ga moda njegova velika naklonost prema Prefriganku i
ostalim djeacima stoji mnogo novaca, on samo smjerno pogleda starca i upita da li smije
ustati.
Dakako, sinko, dakako, odgovori stari gospodin. Ustani! U kutu kraj vrata stoji vr. Donesi

ga ovamo, a ja u ti dati zdjelu da se umije, sinko!

Oliver ustane, proe kroza sobu pa se naas nagne da dohvati vr. Kada je okrenuo glavu,
krinjice je nestalo.
Jedva to se umio i opet sve stavio u red ispraznivi zdjelu kroz prozor i posluavi idove
zapovijedi, kadli se Prefriganko vrati u pratnji vrlo ivahna mlada prijatelja, koga je Oliver
sino vidio gdje pui i koji mu je sada propisno bio predstavljen kao Charley Bates. Sva
etvorica sjedoe da dorukuju kavu, nekoliko vruih emiaka i unke to je, sakrito pod
eirom, Prefriganko donio kui.
No, ree id pogledajui lukavo u Olivera, a obraajui se Prefriganku, nadam se da ste
jutros bili na poslu dragi moji!
Svojski, odvrati Prefriganko.
Kao mravi! nadometne Charley Bates.
Vi ste dobri deki, dobri deki! rei e id. No, a to ima, Prefriganko?
Dvije lisnice, odgovori gospodii.
Punane? upita id drui od pohlepe.
Prilino, odvrati Prefriganko vadei dvije lisnice, jednu zelenu i jednu crvenu.
Nisu ba tako teke kao to bi mogle biti, ree id poto je pomno razmotrio sadrinu ali
je posao fino izveden, zar ne, Olivere?
Uistinu vrlo fino, gospodine, ree Oliver, emu se gospodin Charley Bates grohotom
nasmijao, a Oliver udio, jer u svemu to se zbilo nije vidio nita smijeno.
A ta ti ima, sinko? upita Fagin Batesa.
Brisalice! odvrati gospodin Bates te u isti as izvue etiri depna rupia.
Uistinu, ree id pregledavajui ih vrlo pomno, vrlo dobra kvaliteta vrlo dobra uistinu!
Ali monogrami nisu dobro izvezeni, Charley, pa ih valja iglom otparati; nauit emo Olivera
kako se to radi. Hoemo li, Olivere? Ha! ha! ha!
Kako god elite, gospodine, odvrati Oliver.
I ti bi htio znati tako fino fabricirati rupie kao Charley, zar ne sinko? upita id.
Svakako, vrlo rado, ako me nauite, gospodine, ree Oliver.
Mladi gospodin Bates vidio je u tom odgovoru neto tako izvanredno komino da je opet
prasnuo u smijeh, a taj se smijeh sukobio s kavom koju je upravo pio i koja je udarila krivim
putem te umalo to se Bates nije uguio.
Jo je tako divno zelen! ispria se Charley zbog svog neuljudnog vladanja poto se malko
oporavio.
Prefriganko isprva ne ree nita, samo pogladi Olivera po kosi te mu je povue na oi,
primjeujui da e on malo pomalo ve sve nauiti, na to stari gospodin, opazivi kako se
Oliver zacrvenio, promijeni predmet razgovora i upita je li mnogo ljudi jutros pribivalo
smaknuu. On se sve to vie udio, jer se iz odgovora sasvim jasno moglo razabrati da su

tamo bila i oba djeaka, pa se Oliver snebivao kako su samo smogli vremena da budu tako
marljivi.
Poto je sue odneseno, aljivi stari gospodin i dvojica djeaka zapoee vrlo neobinu igru,
koja se sastojala u ovome: stari je aljivi gospodin stavio burmuticu u jedan dep svojih hlaa,
lisnicu u drugi, uru u dep od prsluka, prebacivi lanac oko vrata; poto je jo dijamantnu
iglu zabo u svoju koulju, stegne i zakopa vrsto kaput i turi korice od naoari i rubac u
depove pa uzme etati gore-dolje, sa tapom u ruci, oponaajui staru gospodu koja u svako
doba dana tako prolaze ulicama. Kadikad je zastajao pred kaminom, a pokatkad pred
vratima, nastojei da izazove dojam kako se sav zanio promatrajui izloge. Tom bi se
prilikom svejednako ogledavao straljivo za kradljivcima, pipajui se naizmjence po svim
depovima da se uvjeri nije li to izgubio, a sve je to inio tako smijeno i uvjerljivo da su
Oliveru najposlije od smijeha suze navrle na oi. Za sve to vrijeme oba su mu djeaka bila za
petama, izmiui tako hitro i vjeto njegovim pogledima kad god bi se okrenuo nije bilo
mogue slijediti njihove kretnje. Naposljetku mu Prefriganko stane na nogu, ili se sluajno
spotakao o njegovu cipelu, dok se Charley Bates zaletio na njega iza lea, i u tom ciglom
trenutku s neuvenom spretnou ugrabie mu burmuticu, lisnicu, uru, lanac, iglu, rupi,
ak i same korice od naoari. Kad bi stari gospodin osjetio ruku u svom depu, odmah bi
viknuo u kojem se depu nalazi, i onda bi igra zapoela iznova.
Poto je ta igra bila vie puta ponovljena, dooe dvije mlade dame mladoj gospodi u
pohode. Jedna se zvala Bet, a druga Nancy. Imale su bujnu kosu koja nije bila ba pretjerano
uredna, a arape i cipele bile su im u prilino loem stanju. Moda i nisu bile ba lijepe, ali su
im lica bila rumena pa su naoko bile zdrave i punane. Budui da su bile veoma drutvene i
prijatna vladanja, Oliver ih je smatrao vrlo zgodnim djevojkama, a to su one, bez sumnje, i
bile.
Goe su se dugo zadrale. Donesoe rakije, jer se jedna od mladih dama tuila da je sva
prozebla, i razgovor je potekao vrlo veselo i pouno. Najposlije Charley Bates izrazi svoje
miljenje kako bi bilo vrijeme da malo prokaskaju, a to se Oliveru inilo kao francuska rije
koja znai poi u etnju, jer odmah poslije toga Prefriganko, Charley i obje mlade dame
zajedno odoe, poto ih je prijazni id dobrostivo opskrbio novcem za deparac.
Vidi, sinko, ree Fagin, tu ti se fino ivi, zar ne? Sad su cijeli dan slobodni!
Jesu li svrili posao, gospodine? upita Oliver.
Jesu, odvrati id. Osim ako se putem neoekivano ne namjere na neki posao, i vjeruj mi,
sinko, da e ga oni savjesno izvriti! Ugledaj se samo u njih, dragi, ugledaj se samo u njih,
nadovee lupkajui po ognjitu lopatom za ugljen, da bi time pojaao dojam svojih rijei.
Sluaj ih u svemu i u svemu se dri njihova savjeta, a naroito Prefrigankova, dragi moj! On
e postati velik ovjek pa e i tebe uiniti velikim ovjekom. Viri li mi rubac iz depa, sine?
upita id neoekivano i zastane.
Da, gospodine, uzvrati Oliver.
Pokuaj da mi ga izvue a da ja to ne opazim, kao to si vidio da djeaci ine kad si jutros
pribivao igri.

Oliver jednom rukom pridra dno depa, kako je tu kretnju vidio kod Prefriganka, a drugom
rukom spretno izvue rubac.
Jesi li? usklikne id.
Evo ga, gospodine! ree Oliver pokazujui rubac u svojoj ruci.
Ti si pametan deko, sine, ree aljivi stari gospodin i odobravajui potapa Olivera po
glavi. Nisam jo nikad vidio spretnijeg deka. Evo ti jedan iling! Ako tako nastavi, postat
e najvei ovjek naih dana. A sada doi ovamo da ti pokaem kako se vade monogrami iz
depnih rubaca.
Oliver se udio kakve je veze mogla imati ta igra vaenja predmeta iz stareva depa s
njegovom buduom slavom; ali mislei da id koji je toliko stariji od njega zacijelo sve
najbolje zna, mirno poe k stolu te se ubrzo sav preda svome novom zanimanju.

X. POGLAVLJE
OLIVER SE POBLIE UPOZNAJE S KARAKTERIMA SVOJIH NOVIH DRUGOVA I SKUPO
PLAA STEENO ISKUSTVO. OVO JE POGLAVLJE KRATKO ALI VRLO VANO.

Mnogo je dana Oliver ostao u idovoj sobi parajui monograme sa depnih rubaca, kojih su
svu silu donosili kui, a gdjekad sudjelujui u spomenutoj igri kojom su se dva djeaka i id
zabavljali svakoga jutra. Naposljetku ga uhvati elja za svjeim zrakom, pa je u vie navrata
usrdno molio staroga gospodina da ga pusti na posao van kue zajedno sa ona dva druga.
Kad je vidio strogost staroga gospodina Oliver je jo vie elio da stvarno radi neki posao.
Kad god bi Prefriganko ili Charley Bates pred no doli kui praznih ruku, on bi se nadugo i
nairoko i vrlo estoko raspriao o pogubnoj bijedi dokona ivota i besposlice; i da bi ih silom
naviknuo da budu marljivi i poduzetni, tjerao ih je bez veere u postelju. Jednom zgodom
otiao je ak dotle da je obojicu bacio niza stepenice; no na taj nain samo je rijetko kad
provodio u djelo svoja moralna naela.
Napokon, jednoga jutra Oliveru bude doputeno to je tako eljno traio. Ve nekoliko dana
nije bilo rubaca za paranje monograma, i veere su bile prilino mrave.
Moda su to bili razlozi koji su nagnali starog gospodina da mu d svoj pristanak, no bilo
kako bilo, rekao je Oliveru da moe poi i stavio ga pod zajedniku pasku Charleya Batesa i
njegova prijatelja Prefriganka.
Tri djeaka pooe u etnju; Prefriganko zasukanih lukava, sa eirom naherenim kao obino,
mladi gospodin Bates drei ruke u depu, a Oliver izmeu njih dvojice, radoznao kamo to
idu i u kojoj e ga vrsti zanata najprije pouiti.
Korak im je bio tako lijen, spor i nemaran da je Oliver stao pomiljati kako njegovi drugovi
namjeravaju prevariti starog gospodina ne hotei uope raditi. Prefriganko je osim toga imao
opaku naklonost da maloj djeci trga s glave eire i da ih baca u podrumska dvorita ispred
kua, dok je Charley Bates javno provodio u djelo neka vrlo pogrena shvaanja o pravu
vlasnitva kradui jabuke i glavice luka sa stolova prodavaa na rubu plonika i trpajui sve
to u depove koji su bili tako nevjerojatno prostrani te se inilo da se proteu uzdu i
poprijeko ispod itava odijela. Stvar se tako pogorala da je Oliver ve htio izjaviti da e sam
pronai svoj put kui, kadli se njegove misli usmjerie drugim pravcem uslijed tajanstvene
promjene u Prefriganevu vladanju.
Upravo su bili izali iz uzana prolaza na domak trga Clerkenwell, koji se jo i sada uslijed
udnog izvraanja strunog izraza zove Zelena livada, kadli se Prefriganko naglo zaustavi,
stavi prst na usta, opomene ih da budu to oprezniji i povue svoje drugove opet natrag.

to je? upita Oliver.

Pst! nato e Prefriganko. Vidi li onoga starkelju kod stola s knjigama?
Onoga starog gospodina preko puta? upita Oliver. Da, vidim ga!
To je riba za nas! ree Prefriganko.
Fina ribica! doda Charley Bates.
Oliver a najveim uenjem pogleda as u jednoga, as u drugoga, ali nije imao prilike da to
upita, jer oba djeaka kradomice pooe preko ceste te tako dopuzae iza lea starom
gospodinu na kojeg je bila usredotoena njihova panja. Oliver poe nekoliko koraka za
njima i, ne znajui da li da poe dalje ili da se vrati, zastade sav zapanjen.
Stari gospodin izgledao je kao vrlo ugledna osoba. Imao je napudranu glavu i zlatne naoari;
nosio je tamnozeleni kaput s ovratnikom od crna baruna, bijele hlae, a ispod pazuha
elegantan bambusov tap. Dohvatio je sa stola ulinog prodavaa knjigu i itao tako zaneseno
kao da sjedi u naslonjau u svojoj radnoj sobi. Moda je mislio da se zbilja nalazi ondje, jer je
njegova neprisebnost bila tako oita da nije opaao ni prodavaev stol s knjigama, ni ulicu, ni
djeake, jednom rijeju nita doli samu knjigu koju je itao skroz naskroz, prevrui list za
listom; kad bi doitao koju stranicu, nastavio bi prvim retkom sljedee stranice i to s najveim
zanimanjem i radoznalou.
Kako li se Oliver zgrozio i zaprepastio dok je, stojei nekoliko koraka podalje, gledao
razrogaenih oiju kako Prefriganko gura ruku u dep starom gospodinu, vadi maramicu
koju dodaje Charleyu Batesu, pa s njom obojica zamiu za ugao u sav trk.
Jednim mahom iskrsne u djeakovoj svijesti zagonetna tajanstvenost depnih maramica,
satova i dragulja. asak je stajao na mjestu, a krv mu je od uasa gorjela u svim ilama te mu
se inilo da stoji usred plamene rijeke; zatim je, sav zbunjen i prestravljen, uzeo bjeati i, ne
znajui to ini, jurio to ga noge nose.
Sve se to dogodilo, u roku od jedne minute, a istog trenutka kad je Oliver poeo bjeati, stari
gospodin mai se rukom u dep i, opazivi da mu je nestalo rupca, naglo se okrene. Ugledao
je djeaka gdje naglo odmie pa je, sasvim prirodno, doao do zakljuka da je on tat, i viui
svom snagom: Drite lopova! s knjigom u ruci potra za njim.
No nije se samo stari gospodin dao u hajku. Prefriganko i gospodii. Bates, ne hotei da
pobude panju javnosti i jurei niz ulicu, samo su se naas sklonili u najbliu veu iza ugla.
im su uli poklik i spazili Olivera gdje bjei, odmah su sasvim ispravno shvatili kako stvar
stoji pa su se i oni s najveem pripravnou prikljuili potjeri kao svaki dobar graanin viui
iza glasa Dr'te lopova!
'Drite lopova! Drite lopova!' U tim rijeima lei neka magina mo. Trgovac ostavlja tezgu,
a vozar kola, mesar mesarski panj, pekar koaru, mljekar vjedra, tekli pakete, ai klikere,
taracar trnokop, dijete loptu. A svi tre navrat-nanos, glavom bez obzira, nasumce, jure, viu
i galame, zakreui iza ugla rue prolaznike, razjaruju pse, rastjeruju ivad, pa ulice i trgovi i
dvorita odjekuju poklikom: 'Drite lopova! Drite lopova!'
U grudima ovjeka duboko je usaena strast za gonjenjem. Jedno ubogo dijete bez daha,

sopui od iznemoglosti, s oima izbezumljenim od strave i smrtnog straha, sa ijeg se lica

cijedi znoj, napinje svaki mii da izmakne svojim progoniteljima. A kad mu, slijedei njegov
trag, dolaze svakim asom blie i blie, progonitelji se sa sve burnijim poklicima raduju
njegovoj sve veoj iscrpljenosti, tule i urlaju od veselja 'Drite lopova!' Pa dobro, uhvatite ga
konano i drite ga uime boje, samo imajte smilovanja!
Napokon ga uhvatie. Netko ga je dobrano lupio. Lei na zemlji, a svjetina se radoznalo
skuplja oko njega, i svaki koji pridoe odguruje drugoga i silom kri sebi put da bi barem
neto vidio. Natrag! Dajte mu malo zraka! Kojeta! Takvom ne treba zraka!
Gdje je onaj gospodin? Eno ga, dolazi ulicom Mjesta za gospodina! Je li to taj
djeak, gospodine? Da!
Oliver je leao sav pokriven blatom i prainom, krvarei iz usta i gledajui plaljivo sva ta lica
oko sebe kad je prvi od progonitelja nametljivo uljudno dovukao staroga gospodina koji je
odgovarao na radoznala pitanja:
Da, ree gospodin blagim glasom, sve se bojim da je to on!
Boji se! ulo se gunanje u mnotvu, no, to je zbilja krasno!
Jadnik! rei e gospodin. Ozlijedio se!
To sam ja uinio, gospodine, oglasi se neki nezgrapni klipan i stupi naprijed, akom pravo
u njuku! Ja sam ga uhvatio, gospodine!
Dugonja se mai eira pa se nakesi oekujui da e neto dobiti za svoj trud, ali ga stari
gospodin promotri prezirno i stade se ogledavati kao da sam pomilja na to da pobjegne. A to
bi on po svoj prilici i uinio pa bi ponovo dolo do strke da se toga aa nije straar (osoba
koja u takvim sluajevima dolazi obino pri koncu) progurao kroza svjetinu i pograbio
Olivera za vrat. Ej, ustaj! ree ovjek grubo.
To nisam ja uinio, gospodine, zaista, zaista nisam ja, ree Oliver, hvatajui ga grevito za
ruke i gledajui oko sebe, mora da su tu negdje!
Ne, nisu, odvrati redarstvenik. Straar je htio da se naruga, ali je to bila istina, jer su
Prefriganko i Charley Bates jedan za drugim mugnuli u prvo prikladno dvorite na koje su
naili. Ej, ustaj!
Nemojte mu uiniti nita naao, ree stari gospodin samilosno.
O, neu, ne bojte se, uzvrati straar te djeaku u dokaz toga napol strgne kaput s lea. Ej,
znam ja tebe, ali to kod mene ne pali! Hoe li stati na noge, vrae mali?
Oliver, koji se jedva drao, pokua da stane na noge; i odmah ga zgrabie za ovratnik kaputa
te ga stadoe urno vui kroz ulice. Gospodin je iao s njima stupajui uza straara, a sav
besposlen svijet natiskivao se naprijed osvrui se kadikad i zurei u Olivera. Djeaci su se
slavodobitno derali, i tako je povorka prolazila.

XI. POGLAVLJE
U KOJEM SE PRIA O POLICIJSKOM SUCU, A ITATELJ STJEE MALO UVIDA U
NAIN KAKO GOSPODIN FANG KROJI PRAVDU.

Prestupak je bio izvren unatrag okruga, i to ba u neposrednoj blizini vrlo uvenoga
velegradskog redarstvenog suda. Rulja je imala zadovoljstvo da prati Olivera samo kroz
dvije-tri ulice i niz mjesto nazvano Mutton-Hill, jer ga onda povedoe kroz nadsvoeni
prolaz i preko prljava dvorita pokrajnjim putem u sudnicu, gdje se na brzu ruku krojila
pravda. Zakrenue u malo, poploeno predvorje i tu se namjerie na krupna ovjeka s
upavim zaliscima, kao sa dva svenja na licu, i sa svenjem kljueva u ruci.
ta je sad opet? upita ovjek nehajno.
Mali lovac na rupce, uzvrati ovjek koji je uvao Olivera.
Jeste li vi okradeni, gospodine? upita ovjek s kljuevima.
Da, sam, odvrati stari gospodin, ali nisam siguran da je djeak zbilja ukrao rubac. Ja bih
radije odustao od optube.
Sada mora pred sud, gospodine, odgovori ovjek. Njegovo gospodstvo odmah e biti
slobodno! No, mali nitkove!
To je bio poziv za Olivera da ue na vrata koja je ovjek otkljuavao dok je govorio, a koja su
vodila u kamenu eliju. Tu su ga pretraili, a poto nisu nita nali, zakljuae ga. Ta je elija
bila po obliku i veliini donekle nalik na dvorini podrum, samo to nije bila tako svijetla. Bila
je neizrecivo prljava, jer je bilo jutro i ponedjeljak, a u njoj je obitavalo est pijanih ljudi koji
su jo od subote uveer tu zatvoreni. U naim redarstvenim ispostavama svake noi zatvaraju
i ene i mukarce pod najneznatnijim optubama a ta rije ba nita ne znai! u
najmranije tamnice, prema kojima su one u Newgateu, gdje borave ve sueni i na smrt
osueni zloinci, prave palae. Neka ih svatko tko u to sumnja sam usporedi.
Stari se gospodin inio gotovo isto tako snuden kao i Oliver kada je klju kljocnuo u bravi;
uzdahnuo je i bacio pogled na knjigu koja je bila beznaajan povod itave te neprilike.
Ima neto u djeakovu licu, ree stari gospodin sam sebi dok se polako udaljavao ustranu
lupkajui se zamiljeno koricama knjige po podbratku, neto to me dira u srce i to me
zanima. Moe li on biti nevin? inilo se da je tako. Uostalom, usklikne stari gospodin i
napreac zastane te se zagleda u nebo, boe, gdje li sam ja ve vidio taj pogled?
Poto je na nekoliko minuta utonuo u misli, stari gospodin, svejednako jo zamiljena lica,
poe u neko stranje predsoblje u koje se ulazilo s dvorine strane, i tu, povukavi se u

zakutak, uzme sebi u pamet dozivati itavu golemu galeriju lica preko kojih je ve dugi niz
godina bila sputena prana zavjesa. Ne, ree stari gospodin, bit e da se moja mata sa
mnom naalila.
Ponovo je zamiljao sva ta lica. On ih je uskrisio da mu dou pred oi, i sad nije bilo lako
zastrti ih opet platom koji ih je tako dugo skrivao. Bilo je lica njegovih prijatelja i dumana i
mnogih koji su mu bili gotovo stranci, a sada su iz velikog mnotva nametljivo zurila u njega;
lica mladih, rumenih djevojaka koje su sada bile starice, pa druga lica to ih je grobnica
pretvorila u simbole smrti, ali to im je njegova mata, jaa od smrti, jo uvijek sauvala
svjeinu i ljepotu, vraajui oima njihov sjaj, smijeku njegovu blagost, uskrsavajui duu iz
praha i pepela, apui o ljepoti onkraj groba, izmijenjenoj ali savrenoj ljepoti koja se ugasila
na zemlji, da bi opet zasinula kao svjetlo to baca priguen i blag odsjev po stazi koja vodi u
nebo.
No stari se gospodin nije mogao prisjetiti ni jednog izraza lica ma i sjenkom nalik na
Oliverovo lice, i zato teko uzdahne nad svim tim uspomenama koje je uskrisio, a kako je,
sreom po njega, bio rastresen stari gospodin, on ih opet pokopa u stranicama zastarjele
knjige.
Prenuo se kad mu se ovjek s kljuevima dotaknuo ramena i zamolio ga da poe s njime u
sudsku dvoranu. Hitro je zatvorio knjigu, a ovjek ga smjesta odvede pred impozantno lice
uvenoga gospodina Fanga.
Sudnica je bila soba za primanje, sa zidovima obloenim drvetom, a nalazila se u prednjem
dijelu zgrade. Gospodin Fang sjedio je u dnu, iza pregrade, a s jedne strane vrata nalazila se
neka vrsta tora, gdje su ve bili smjestili jadnog Olivera koji se sav tresao od straha.
Gospodin Fang bijae ovjek osrednjeg stasa sa prilino malo kose, i to samo po sljepoicama i
zatiljku. Lice mu je bilo stroga izgleda i vrlo crveno. Da nije obiavao piti i preko ei, mogao
bi tuiti svoju fizionomiju za klevetu i postii dobranu odtetu.
Stari se gospodin pokloni s dolinim potovanjem i pristupivi suevu pisaem stolu ree,
pruivi mu svoju posjetnicu: Ovo je moje ime i adresa, gospodine. Zatim stupi korak-dva
natrag i jo jedanput uljudno i gospodski kimne glavom ekajui da mu se postave pitanja.
No desilo se da se gospodin Fang u tom asu sav bio zanio itanjem uvodnika jutarnjih
novina koji se odnosio na jednu njegovu presudu, a pisac je upozoravao ministra unutranjih
poslova neka malo pripazi na nj. Bio je zlovoljan i bijesno se mrtio kad je digao glavu.
Tko ste vi? upita gospodin Fang.
Donekle iznenaen, stari gospodin pokae svoju posjetnicu.
Pisaru, ree gospodin Fang odgurnuvi prezirno posjetnicu i novine, tko je ovaj ovjek?
Moje je ime Brownlow, odvrati stari gospodin govorei kao pravi gospodin, Brownlow,
gospodine. No dopustite mi da saznam za ime redarstvenog suca koji pod zatitom sudakog
dostojanstva tako dareljivo i bezrazlono pokuava vrijeati potena ovjeka! Rekavi to,
gospodin Brownlow stane se ogledati unaokolo kao da trai osobu koja bi mu mogla dati
traeno saopenje.

Pisaru! ree gospodin Fang odgurnuvi novine ustranu, zbog ega je ovaj ovjek
optuen?
On uope nije optuen, vae gospodstvo, odvrati pisar. On nastupa kao tuitelj protiv
onoga djeaka, vae gospodstvo!
Njegovo je gospodstvo to savreno dobro znalo, ali je to bilo dobro i neopasno sredstvo da se
s ljudima tjera ega.
Nastupa kao tuitelj protiv djeaka? nato e gospodin Fang prezirno mjerei gospodina
Brownlowa od glave do pete, Zaprisegnite ga!
Prije nego to budem zaprisegnut, moram jo neto rei, izjavi gospodin Brownlow, a to je
da nikada ne bih, da se nisam lino osvjedoio, povjerovao...
Drite jezik za zubima, gospodine! ree gospodin Fang glasom koji ne trpi prigovora.
Neu, gospodine! uzvrati stari gospodin.
Budete li samo jo pisnuli, dat u vas odstraniti! nato e gospodin Fang. Vi ste bezobrazan
prostak! Kako se usuujete da se prijetite sudu!
ta?! usklikne stari gospodin, i krv mu udari u obraze.
Zaprisegnite ovu osobu! ree Fang pisaru. Neu ni rijei vie da ujem! Zaprisegnite ga!
Gospodin Brownlow se uvelike raestio, no sjetivi se da e samo koditi djeaku bude li
iskalio svoj bijes, on svlada svoje osjeaje te pristane da odmah poloi prisegu.
A sad, ree Fang, zbog ega je ovaj djeak optuen? to imate vi da kaete, gospodine?
Stajao sam pored nekog prodavaa knjiga... otpone gospodin Brownlow.
Jezik za zube, gospodine dobaci mu gospodin Fang. Straaru! Gdje je straar! Tako,
zaprisegnite ovoga ovjeka! Dakle, straaru, to je?
Straar s dolinom poniznou ispria kako je preuzeo optuenog, kako je pretraio Olivera a
da nita nije naao i da je to sve to on zna.
Ima li kakvih svjedoka? upita gospodin Fang.
Nikakvih, vae gospodstvo! odgovori straar.
Gospodin Fang nekoliko minuta poutje, a onda se okrenu tuitelju pa e sa sve veim
uzbuenjem:
Da li napokon kanite iznijeti svoju tubu protiv ovoga djeaka, da ili ne? Poloili ste
zakletvu! ujte, ako budete i dalje tu stajali i ne davali svoj iskaz, kaznit u vas zbog
nepotivanja suda, tako mi...
ega ili koga to nitko ne zna, jer pisar i tamniar zakaljae vrlo glasno ba u dobar as, i
onaj prvi baci na tlo glomaznu knjigu, sluajno, zna se i tako se ona znaajna sueva
rije nije mogla uti.
Uz mnogo prekida i uvreda gospodinu Brownlowu uspije da prikae svoj sluaj, primjeujui
da je u zbunjenosti toga momenta potrao za djeakom, jer ga je vidio gdje bjei, te je
izrazio nadu da e ga sudac, ako ustanovi da djeak nije dodue kradljivac ali da je u nekoj

vezi s njima, kazniti to blae koliko god to zakon doputa.

Djeak je ve ozlijeen, zavri stari gospodin. I ja se bojim, nadometne vrlo odluno
gledajui prema ogradi, da je zaista bolestan!
Da, da, nego ta! nato e gospodin Fang uz posprdan smijeak. No, samo nikakva
podvaljivanja, ti mala skitnice! ree obrativi se djeaku. To kod mene ne pali! Kako se
zove?
Oliver pokua da odgovori, ali nije smogao ni rijei. Bio je samrtno blijed i inilo mu se da se
soba oko njega okree.
Kako se zove, ti okorjeli lupeu? grmio je gospodin Fang. Pisaru, kako mu je ime?
Te su rijei bile upravljene nekom starom prostodunom ovjeku u prugastu prsluku koji je
stajao uz ogradu. On se sagne nad Olivera te ponovi pitanje, no kada je razabrao da ovaj
zbilja nije kadar da shvati to ga pitaju i, znajui da bi njegova utnja jo vie razjarila suca i
tako samo jo oteala djeakovu kaznu, on je nasumce izmislio neko ime.
Kae da se zove Tom White, vae gospodstvo, ree ovjek blaga srca.
O, zar nee da govori? No, dobro, dobro. Gdje stanuje?
Gdje stigne, vae gospodstvo, odgovori pisar, opet toboe kao da mu je Oliver odgovorio.
Ima li roditelje? raspitivao se gospodin Fang.
Kae da su mu umrli jo u najranijoj mladosti, odvai se pisar na uobiajeni odgovor.
U odlunom asu sasluanja Oliver digne glavu i gledajui oko sebe umolnim pogledom,
jedva ujnim apatom zamoli gutljaj vode.
Kojeta! Glupost! ree gospodin Fang. Ne pokuavaj da me namagari!
Mislim, vae gospodstvo, da mu je zbilja zlo, prosvjedovao je pisar.
Ta ja valjda bolje znam! ree gospodin Fang.
Pripazite na njega, pisaru, ree stari gospodin podigavi instinktivno ruke, on e pasti!
Odmaknite se od njega, pisaru! uzvikne Fang razjareno. Ako ga je volja, neka samo
padne!
Oliver se okoristi tim blagohotnim doputenjem te se onesvijeten sroza na pod. Ljudi u
dvorani zgledali su se, ali se nitko nije usudio da se makne s mjesta.
Znao sam da se pretvara, ree Fang kao da je to sada bila dokazana injenica. Pustite ga
neka samo lei, brzo e mu dodijati!
Kako kanite postupati u ovom sluaju, gospodine? tiho upita pisar.
Bez mnogo okolianja, odgovori gospodin Fang. Osuen je na tri mjeseca, razumije se!
Ispraznite dvoranu!
U tu su svrhu otvorili vrata i dva su se ovjeka ve spremala da onesvijetencg djeaka iznesu
u njegovu eliju, kad neki stariji gospodin pristojna ali siromana izgleda, u staru crnu
odijelu, bane naglo u sobu i poe prema suditu.

Stanite, stanite, nemojte ga odnijeti, za ime boje, priekajte asak, vikao je pridolica
kao bez daha od silne urbe.
Veleum koji predsjeda takvu sudu moe kratkim postupkom i potpuno po svome nahoenju
raspolagati slobodom, potenim imenom, au, pa ak i ivotima podanika Njena
Velianstva, osobito onih iz siromanijih slojeva, te iako se unutar tih zidova gotovo
danomice zbivaju upravo fantastine stvari da bi se i aneli rasplakali krvavim suzama,
ipak u te sudnice osim predstavnika dnevne tampe javnost nema pristupa. Dosljedno
tome gospodin je Fang bio nemalo i nemilo iznenaen kad je ugledao nepozvana gosta kako
ulazi ruei svaki red i disciplinu.
ta je to? Tko je to? Izbacite toga ovjeka! Odstranite publiku! vikao je gospodin Fang.
Moram govoriti! usklikne ovjek. Neu da me izbacite. Ja sam sve vidio! Ja prodajem
knjige na ulici. Traim da budem zaprisegnut. Ja neu popustiti! Gospodine Fang, morate me
sasluali! Vi se neete usuditi da me odbijete, gospodine!
ovjek je bio u pravu. Njegovo je dranje bilo odvano i odluno, i stvar je postajala odve
ozbiljna a da bi se dala zabauriti.
Zaprisegnite ga, proguna Fang vrlo zlovoljno. Dakle, ovjee, ta imate da kaete?
Evo, ree ovjek. Vidio sam tri djeaka dva druga i ovog optuenika kako lunjaju
podalje od moga mjesta, dok je ovaj gospodin itao. Krau je izvrio jedan drugi djeak. Vidio
sam kako je izvrena, a vidio sam i to kako se ovaj djeak zaprepastio. Poto je za to vrijeme
opet doao do daha, poteni prodava knjiga nastavi da poneto suvislije opisuje okolnosti u
kojima je kraa bila izvrena.
Zato niste ve prije doli? upita Fang poslije kratke utnje.
Nisam imao kraj sebe ni ive due da mi pripazi na duan, uzvrati ovjek, jer svi koji su
mogli da mi budu od pomoi prikljuili su se hajci. Prije pet minuta uspjelo mi je napokon da
naem nekoga, i ja sam odmah dotrao ovamo.
Tuitelj je itao, je li tako? upita Fang poto je ponovo neko vrijeme utio.
Da, odgovori ovjek, i to ba ovu istu knjigu koju dri u rukama.
Oho! Istu knjigu, je li? nato e Fang. A je li plaena?
Ne, nije, odvrati ovjek i nasmijei se.
O, boe moj! Na to sam sasvim zaboravio! usklikne rastreseni stari gospodin.
No, to je fin gospodin koji podnosi tubu protiv jadnoga nesretnog djeaka! ree Fang
nastojei da pokae svoju ovjekoljubivost. Smatram, gospodine, da ste doli u posjed ove
knjige pod vrlo sumnjivim i sramotnim okolnostima, te moete biti sretni to vlasnik toga
predmeta otklanja da vas sudbenim putem progoni. Neka vam to bude pouka, prijane, ili e
vas jednog dana stii zasluena kazna. Djeak se rjeava svake krivnje. Ispraznite dvoranu!
Sto mu gromova! usklikne stari gospodin ne mogavi dulje svladati bijes to ga je tako
dugo suzdravao. Sto mu gromova, ja u...
Ispraznite dvoranu! zagrmio je sudac. Posluga! Zar ne ujete? Ispraznite dvoranu!

Zapovijed bi izvrena, a srditog gospodina Brownlowa, koji je u jednoj ruci drao knjigu, a u
drugoj svoj bambusov tap, izvedoe, premda se estoko opirao.
Dospio je u dvorite i odmah se smirio. Mali Oliver Twist leao je poleice s raskopanom
kouljom na ploniku, a sa sljepoica cijedila mu se voda. Lice mu je bilo samrtno blijedo, a
itavo se njegovo tijelo trzalo u ledenom gru.
Jadno dijete, jadno dijete! ree gospodin Brownlow sagnuvi se nada nj. Neka se netko,
molim vas, pobrine za koiju ali smjesta!
Pronaoe koiju pa Olivera oprezno digoe na jedno sjedite, a na drugom se smjestio stari
gospodin.
Smijem li vas pratiti? upita prodava knjiga zavirivi kola.
O boe, pa dakako, prijatelju! uzvrati gospodin Brownlow hitro. Na vas sam zaboravio.
Boe, jo uvijek imam tu nesretnu knjigu! Skoite unutra! Jadno dijete! Ne smijemo gubiti
vremena!
Prodava knjiga ue u kola, i ona okrenue.

XII. POGLAVLJE
U KOJEM OLIVER UIVA BOLJU SKRB NEGO
TO JU JE IKAD U SVOM IVOTU ISKUSIO

Koija je brzo drndala niz Mount Pleasant i kroz Exmouth-street, gotovo istim onim putem
to ga je Oliver prevalio kad je prvi put, u drutvu s Prefrigankom, ulazio u London. Stigavi
do Aneoske ceste u Islingtonu, kola zakrenue i napokon se zaustavie pred lijepom
kuicom u tihoj, sjenovitoj ulici blizu Pentovillea. Tu su, ne gubei mnogo vremena, spremili
postelju, a gospodin se Brownlow pobrinuo da njegov mali tienik bude paljivo i udobno
smjeten. Stali su ga njegovati s bezgraninom ljubavlju i brinou.
Prooe mnogi dani, a Oliver nije ni mogao osjetiti svu dobrotu svojih novih prijatelja. Sunce
je izlazilo i zalazilo i jo mnogo puta opet izlazilo i zalazilo, a djeak je jo vazda leao
nepomino u bolesnikoj postelji izgarajui od pogubne vatre i groznice, one iste vatre
koja kao to podmukla kiselina izgriza i najtvre eljezo ee i pali, izjeda i unitava.
Taj pritajeni oganj upropauje ivo tijelo sigurnije od crva to rastae mrtvaca.
Najposlije se Oliver, iscrpen, mrav i blijed prenuo iz toga naoko dugog i nemirnog sna.
Jedva se pridigao u postelji i, podnimivi se drhtavom rukom, tjeskobnim pogledom
pogledao oko sebe.
Kakva je to soba? Gdje se to nalazim? pitao je Oliver. To nije ono mjesto gdje sam zaspao.
Izgovorio je te rijei slabim glasom, jer je bio vrlo iscrpen; neprestano mu se maglilo. No
netko ga je odmah uo, jer je zavjesa pri uzglavlju naglo povuena ustranu. Neka stara
gospoa materinskog izgleda, vrlo isto i uredno odjevena, die se iz naslonjaa u kojem je
sjedila u neposrednoj blizini, zabavljena runim radom.
Tiho, milo moje, ree blago stara gospoa. Mora biti sasvim miran ili e se opet
razboljeti. Bio si teko bolestan da ve nije moglo biti gore. Budi dobar i opet lezi. Rekavi to,
stara gospoa Oliveru opet poloi glavu na jastuk i njeno mu popravi kosu koja mu je pala
na elo, gledajui ga sa toliko blagosti i ljubavi da nije mogao a da ne poloi usahlu ruicu u
njene ruke i da ih obavije sebi oko vrata.
Gospode! stara e gospoa suznim oima, kako je zahvalan dragi malian! Milo moje! ta
bi njegova majka osjeala da je sve to vrijeme prosjedila kraj njega i da ga sada gleda!
Moda me i gleda! proapne Oliver sklopivi ruke, moda je sjedila kraj mene, gospoo!
Gotovo osjeam kao da jest!
To je bila groznica, milo moje, odvrati stara gospoa.

Bit e da je tako, povrnu Oliver zamiljeno, jer je nebo veoma daleko, a svi su ondje i
suvie sretni da bi se sputali do uzglavlja maloga siromaha. Ali da je znala da sam bolestan,
ona bi se raalila, jer je i sama bila vrlo bolesna prije nego to je umrla. Ali ona nita o meni
ne zna, nadovee Oliver poto je asak poutio, jer da je vidjela kako me biju, bila bi
zabrinuta, a njeno je lice uvijek bilo tako blago i sretno kad sam o njoj snivao!
Na to stara gospoa nita ne odgovori, nego ponajprije obrie oi, protare naoari koje su
leale na pokrivau i koje kao da su sastavni dio njenih oiju, a zatim donese Oliveru neki
hladni napitak; pomilovavi ga po obrazu, ree mu da mora mirno leati ili e se opet
razboljeti.
Stoga Oliver utihne, jer je htio da u svemu poslua dobru staru gospou, a drugo, da kaemo
istinu, jer je bio iznemogao od govora. Ubrzo pade u lak san iz kojega ga probudi svjetlo
svijee, koju su postavili blizu njegove postelje, te on ugleda gospodina koji je drao u ruci
veoma velik zlatan sat to je ujno kucao; pipao mu je bilo i govorio da mu je ve mnogo
bolje.
Tebi je zacijelo mnogo bolje, dragi moj? ree gospodin.
Da, hvala na pitanju, gospodine, odvrati Oliver.
Da, znao sam ja to, nato e gospodin. I gladan si zar ne?
Nisam, gospodine, odgovori Oliver.
Hm! nato e gospodin. Nisi! Znao sam ja da nisi! On nije gladan, gospoo Bedwin, ree
gospodin sa vrlo vanim izrazom lica.
Stara gospoa uljudno kimne glavom, ime kao da je htjela izraziti svoju misao da je lijenik
veoma pametan ovjek. ini se da je i sam doktor bio savreno istoga miljenja.
Tebi se spava, zar ne, dragi moj? opet e doktor. Ne, gospodine, uzvrati Oliver.
Ne, ponovi doktor vrlo lukavo i zadovoljno. Ne spava ti se, a nisi ni edan, je li?
Jesam, gospodine, prilino edan, odgovori Oliver.
Ba kao to sam i oekivao, gospoo Bedwin, ree doktor. Vrlo je prirodno da bude edan,
potpuno prirodno. Moete mu dati malo aja, gospoo, i malo prena kruha, ali bez imalo
maslaca. Ne drite ga odve u toplom, gospoo, ali pazite da mu ne bude odve hladno,
budite ljubazni i pazite na to!
Stara gospoa uljudno se pokloni prignuvi koljeno, a lijenik, poto je okusio hladni napitak
i dao svoju strunu ocjenu, pouri se da ode. Cipele su mu kripale vrlo vano i samosvjesno
dok je silazio niza stepenice.
Oliver je ubrzo poslije toga opet zadrijemao; kad se probudio, bilo je blizu dvanaest sati.
Dobra gospoa uskoro mu zatim zaeli laku no i prepusti ga brizi neke debele starije ene,
koja je upravo dola donijevi sa sobom u malom zaveljaju omanji molitvenik i poveliku
nonu kapu. Stavivi kapu na glavu, a molitvenik na stol, stara ena, poto je Oliveru rekla da
je dola da bdi uz njega, povue stolac to je mogla blie vatri i uze na kratke rokove
dremuckati, budei se poesto iza sna kad bi joj glava klonula naprijed i kad bi se uz jecanje i

stenjanje stala guiti, a to meutim nije imalo teih posljedica, nego ju je samo prisiljavalo da
valjano protrlja nos i da opet zaspi.
I tako je no polagano odmicala. Oliver je neko vrijeme leao budan brojei malene kolute
svjetla to ih je sjenilo od trske prosipalo po stropu, ili pratei umornim oima zamrene are
na tapetama. Mrak i duboka tiina u sobi bili su sveano tajanstveni, i djeaku je pala na um
misao da je tu mnoge dane i noi lebdjela smrt i da moda jo uvijek ispunja taj prostor
sumornou i stravom svoje nazonosti; i on poloi lice na jastuk i poe se usrdno moliti.
Postepeno je padao u onaj duboki, mirni san to ga prua samo lagodnost kakvu osjeamo
kad se oporavljamo od nedavne teke bolesti, ona blaga i tiha smirenost iz koje se samo s
bolom budimo. Ako je to smrt, tko bi onda zaelio da bude iznova vraen ivotnim borbama i
patnjama, svim brigama sadanjice, tjeskobama budunosti i, iznad svega, bolnim
uspomenama prolosti?
Oliver se probudio u pol bijela dana i kad je otvorio oi, osjeao se razdraganim od sree.
Kriza bolesti bila je sretno prebroena, i on je opet pripadao ivotu!
U roku od tri dana mogao je ve, poduprt jastucima, sjediti u naslonjau. A kako je jo uvijek
bio preslab da hoda, gospoa ga je Bedwin otpremila dolje u malu gazdariinu sobu koja je
njoj pripadala, gdje je dobra stara ena, smjestivi ga uz ognjite, takoer sjela. Gledajui ga
tako oporavljena, od silnog je oduevljenja briznula u grevit pla.
Ne brini, edo moje, ree stara gospoa, ja se esto od srca isplaem. Eto, ve je dobro, i
sad se ba fino osjeam!
Vi ste vrlo, vrlo dobri prema meni, gospoo! rei e Oliver.
O, ne govori o tom, milo moje, uzvrati stara gospoa, to nema nikakve veze s tvojom
goveom juhom, i krajnje je vrijeme da je dobije, jer doktor veli da bi te jutros gospodin
Brownlow mogao pohoditi, pa ukoliko bolje budemo izgledali, on e biti utoliko
zadovoljniji. Rekavi to, stara gospoa sama prione da podgrije zdjelicu govee juhe,
dovoljno masne da se od nje zamasti objed u najmanju ruku za trista i pedeset ubogara, ako
se samo razrijedi prema propisima ubokoga doma.
Voli li slike, milo moje? upita stara gospoa videi kako Oliver s najveim zanimanjem
promatra portret koji je visio na zidu ba nasuprot njegovu naslonjau.
To ni sam pravo ne znam, ree Oliver netremice gledajui u ono platno, vidio sam ih tako
malo da ne znam ta da kaem. Kako je lijepo i blago lice ove gospoe!
O, slikari uvijek naslikaju dame ljepe nego to jesu, dijete moje, jer inae ne bi nalazili
muterija. ovjek koji je izumio fotografski aparat mogao je unaprijed znati da stvar nee
uspjeti, jer nije dobro kad je neto odvie slino! ree stara gospoa smijui se vrlo srdano
zbog svoje iskrenosti.
Je li je li ovo fotografija, gospoo? upita Oliver.
Ne, odgovori stara gospoa skidajui naas svoj pogled s govee juhe, to je rukom raen
portret.

iji, gospoo? upitat e Oliver.

Pa, zapravo, ne znam, milo moje, odgovori stara gospoa dobroudno. To, mislim, nije
slika osobe koju ti ili ja poznajemo. ini mi se da ti se svia, milo moje.
Tako je draesna tako neobino lijepa! uzvrati Oliver.
No, ti se, valjda, nje ne boji? ree stara gospoa primijetivi u udu kako dijete zaplaeno
promatra uljenu sliku.
O, nipoto ne, brzo odvrati Oliver, ali ove oi gledaju tako zabrinuto, a s mjesta gdje ja
sjedim ini se da su upravljene ba u mene. Osjeam kako mi od toga srce lupa! nadovee
Oliver tihim glasom, jer slika kao da je iva i hoe da mi neto kae, ali ne moe!
Spasi nas, gospode, usklikne stara gospoa te se trgne, ne govori tako, dijete! Slab si i
nervozan poslije svoje bolesti. Daj da ti naslonja okrenem na drugu stranu pa da je vie ne
vidi! Eto, tako! ree stara gospoa uinivi ono to je rekla, sada je barem nee vie
vidjeti!
Oliver ju je ipak vidio u duhu tako jasno kao da i nije promijenio poloaj, ali nije htio da
uznemiruje staru gospou pa se blago osmjehne, a gospoa Bedwin, zadovoljna to mu je
sada odlanulo, uze soliti i drobiti u juhu komadie prena kruha, i sva se uzvrpoljila, kao to
to i zahtijeva tako vana procedura. Oliver je silnom brzinom posvravao jelo i tek to je
progutao posljednju licu juhe, kad netko tiho kucnu na vrata. Naprijed! ree stara
gospoa, i gospodin Brownlow ue u sobu.
Stari je gospodin, dodue, uao ustro kako je obiavao, ali jedva to je nadigao naoari na
elo i stavio ruke iza zabaenih skutova kune haljine, da bi paljivo promotrio Olivera, kad
mu se crte lica ponu trzati i kojekako istezati. Oliver, kojemu je lice od bolesti bilo iscrpeno i
blijedo, uzalud je pokuavao da iz potovanja prema svome dobroinitelju stane na noge i
opet se svalio nauznak. I onda se desilo, ako treba priznati istinu, da je srce gospodina
Brownlowa, koje je bilo dovoljno veliko i za estoricu normalne stare gospode ovjeanskih
osjeaja, s pomou nekog hidraulikog procesa koji mi, jer nismo dovoljno naobrazovani,
nismo kadri objasniti desilo se da je to srce natjeralo gospodinu Brownlowu suze na oi.
Jadni mali, jadni mali! ree gospodin Brownlow kaljucajui. Jutros sam poneto
promukao, gospoo Bedwin; sve se bojim da sam nazebao.
Nadam se, da niste, gospodine, odvrati gospoa Bedwin, sve vae odijelo bilo je dobro
prozraeno.
Ne znam, gospoo Bedwin, ne znam, na to e gospodin Brownlow, rekao bih da sam juer
za rukom imao vlaan ubrus, no pustimo to! Kako ti je, drago dijete?
Vrlo sam sretan, gospodine! odvrati Oliver, i zaista sam vam veoma zahvalan, za dobrotu
koju ste mi iskazali.
Ti si dobro dijete! ree gospodin Brownlow trudei se da prikrije uzbuenje. Jeste li ga
ime nahranili, gospoo Bedwin? valjda ga niste napajali tom odurnom vodurinom, a?
Ba je dobio loni divne, masne govee juhe, gospodine, uzvrati gospoa Bedwin i

uvrijeeno se uzvrpolji namjerice naglaujui posljednju rije, kako bi istakla da izmeu

odurne vodurine i dobro prireene govee juhe nema ama ba nita zajedniko.
Uf! malo se zgrozi gospodin Brownlow, nekoliko aica portskog vina kudikamo bi mu
vie koristilo, zar ne, Tome White, a?
Ja se zovem Oliver, gospodine, odgovori mali bolesnik uvelike zauen.
Oliver, ponovi gospodin Brownlow, Oliver, a prezime? Oliver White, je li?
Ne, gospodine, nego Twist Oliver Twist.
udno ime, nato e stari gospodin. to te nagnalo da sucu kae da se preziva White?
To mu nisam kazao, gospodine, ree zaueno Oliver.
To je bilo tako nalik na la da je stari gospodin poneto strogo zagledao Oliveru u lice. Nije
bilo mogue da mu ovjek ne vjeruje; svaka crta njegova omravjelog i istanjenog lica odavala
je iskrenost.
Bit e neka zabuna, ree gospodin Brownlow. Pa premda nije vie imao razloga da uporno
promatra Olivera, ona prijanja pomisao o slinosti izmeu njegova i nekog drugog njemu
dobro poznatog lica opet mu sune kroz glavu da nije mogao da odvoji pogled od njega.
Nadam se da se ne ljutite na me, gospodine? ree Oliver moleim glasom.
Nipoto, nipoto, odvrati stari gospodin zaboga, ta je to, gospoo Bedwin,
pogledajte!
Izgovorivi to, on je naizmjence prstom pokazivao na sliku iznad Oliverove glave i na
djeakovo lice. iva slika i prilika! Oi, elo, usta, svaka crta, sve je potpuno isto. Izraz lica
bijae u tom trenutku tako identian te se inilo da je najsitnija crta na tom portretu izraena
toliko vjerno da je sve to izazivalo natprirodan utisak.
Oliver nije znao to je znaio taj neoekivani uzvik, a kako nije bio dosta otporan da izdri
takav potres, on se onesvijestio.

XIII. POGLAVLJE
U KOJEM SE PONOVO VRAAMO ALJIVOM STAROM GOSPODINU I NJEGOVIM
MLADIM PRIJATELJIMA, PA SE POMNI ITATELJ PO NJIMA UPOZNAJE S NOVIM
LICEM; U VEZI S NJIM PRIAJU SE RAZNE ZABAVNE DOGODOVTINE KOJE IDU U
OKVIR OVE PRIPOVIJESTI.

Kada su se Prefriganko i njegov pobratim mladi gospodin Bates prikljuili hajci koja je
progonila Olivera, jer su protuzakonitim nainom 'digli' lino vlasnitvo gospodina
Brownlowa, to je s velikom pronicljivou bilo opisano u jednom od prijanjih poglavlja, oni
su to kako smo to imali prilike spomenuti uinili iz veoma hvalevrijednog i dolinog
obzira prema sebi samima. Budui da se svaki iskreni Englez najvie ponosi slobodom
podanika i povlasticama pojedinca, jedva da e biti potrebno da panju itatelja skrenem na
injenicu da ih je taj njihov pothvat morao uzdignuti u oima svih dravotvornih i
rodoljubnih ljudi gotovo u istoj mjeri kao to taj jasni dokaz o njihovoj zabrinutosti za svoje
samoodranje i sigurnost potvruje i potkrepljuje zakone koje su neki dubokoumni filozofi,
vodei se zdravom pameu, proglasili glavnom pokretnom snagom svega onoga to
poduzima naa Gospa Priroda. Pritom su spomenuti filozofi sve njene postupke sveli na
maksime i teorije, a mudrost i znanje uzvisili na za nju vrlo laskav nain, ostavljajui sasvim
postrani sve obzire srca ili plemenitog nagona i osjeaja kao neto to je ispod njene asti, jer
je, kau, ustanovljeno i priznato da se Priroda visoko uzdigla iznad brojnih slabosti i mana
svoga enskog spola.
Kad bih morao navesti jo neto u dokaz da su se oba gospodiia u svome veoma opasnom
poloaju vladali kao pravi filozofi, ja bih ga smjesta naao u injenici (takoer zabiljeenoj u
jednom od prijanjih poglavlja) da su napustili hajku kad je opa panja bila usredotoena na
Olivera i kako su smjesta krenuli kui udarivi najkraim putem. Iako ne kanim iz tvrdnje da
slavni i veleueni mudraci obiavaju skraivati sebi put, izvesti bogzna kakav zakljuak (a
njihov se put znade oduljiti raznim zaobilaenjima, posrtanjem i stranputicama to je nalik
na teturanje pijanih ljudi, a svi pod pritiskom odve jake navale ideja), ipak hou da kaem, i
da to kaem glasno i jasno, da se svi veliki filozofi pri postavljanju svojih teorija u svakoj
prilici obiavaju prisjeati kojekakvih mudrolija i dalekovidnih doskoica da bi se osigurali
protiv svake i posve nepredviene sluajnosti koja bi im mogla nakoditi. I tako da postigne
veliku pravicu, moe poiniti i malu krivicu, posluivi se svakim sredstvom koje moe
opravdati ciljem koji treba postii. Odluku o tome koliko ima pravice, a koliko krivice, ili koja
je razlika izmeu toga dvoga, preputamo u cijelosti dotinom filozofu da je on stvori i
donese s pomou svoga sveobuhvatnog i nepristranog pogleda na dotini sluaj.

Tek kad su oba djeaka svom brzinom projurila kroz zamreni splet uskih uliica i dvorita,
oni su se, kao po dogovoru, usudili da zastanu ispod niskog i mranog svoda. Poto su ba
toliko poutjeli koliko im je bilo potrebno da dou do daha i uzmognu govoriti, mladi se
gospodin Bates oglasi usklikom podrugljive veselosti i razdraganosti te se, prsnuvi u
neobuzdan smijeh, baci na prag jedne kue gdje se stao koprcati u nastupu lude radosti.
to ti je? upita Prefriganko.
Ha! ha! ha! grohotao je Charley Bates.
Zavei! ukori ga Prefriganko ogledavajui se sumnjiavo. Hoe li da te ukebaju,
majmune?
Iskidoh se od smijeha, ree Charley, iskidoh iv! Gledam ga kako jezdi i iba kroz ulice i
razbija nos o stupove, pa opet dalje kao da mu je i nosina od eljeza, a ja za njim sve polako, a
imam rubac u depu o, da crkne od smijeha! Bujna mata mladoga gospodina Batesa
slikala je taj prizor odve veselim bojama pa je pri posljednjem uzviku opet ljosnuo na zemlju
i jo se jae nego prije valjao od smijeha.
to e Fagin rei? upita Prefriganko iskoristivi as kad se njegov prijatelj toliko zasoptao
da nije mogao govoriti.
Eh. Fagin! ponovi Charley Bates.
Da, Fagin! opet e Prefriganko.
Pa, ta ve moe da kae! lecne se Charley. Vie nije divljao od veselja, jer je Prefrigankovo
dranje djelovalo na njega. ta ve moe da kae?
Gospodin je Dawkins nekoliko minuta fukao; zatim se, skinuvi eir, poeao iza uiju i tri
puta kimnuo glavom.
to time hoe rei? upita Charley.
Tra-la-la, ako nee abac da se vrati, onda u ja! nato e Prefriganko, i njegovo se
produhovljeno lice malo naceri.
To je, dodue, bila neka isprika, ali nije bilo dovoljno jasno. Tako se barem gospodinu Batesu
inilo, te on ponovo upita: ta hoe time rei?
Prefriganko ne odgovori, ali nabivi eir na glavu te prikupivi skutove svoga dugakog
kaputa pod miku, ispupi obraz jezikom te se dobro poznatim i znaajnim zamahom ruke
zvrkne pet-est puta po nosu i, okrenuvi se na mjestu, pone se uljati kroz dvorite. Mladi
gospodin Bates poe za njim zamiljena lica. Nekoliko minuta poslije toga razgovora stari se
aljivi gospodin, kad je zauo korake po stepenicama koje su kripale, trgne iz svog mira, dok
je sjedio uz vatru, s malim kruhom i ljuto zapaprenom kobasicom u lijevoj i s depnim noem
u desnoj ruci, a pred njim na tronoku stajao kositren vr. Kad je okrenuo glavu, na njegovu
je blijedom licu titrao lopovski smijeak. Zirkajui otrim pogledom ispod gustih crvenih
obrva, nauli uho prema vratima i stane pomno prislukivati.
Gle, to je to? promrmlja id promijenivi se u licu. Samo dvojica! Gdje je trei? Nisu
valjda zapali u neku nepriliku. Pst!

Koraci su se pribliavali; stigli su do odmorita. Vrata se polagano otvorie, uoe

Prefriganko i Bates i zatvorie vrata za sobom.
Gdje je Oliver? upita id bijesno; ustao je i gledao ih veoma znaajno. Gdje je djeak?
Mladi kradljivci zirkaju u svoga uitelja kao da se pribojavaju njegove ljutine i zgledaju se
zabrinuto. Ali ne odgovaraju.
ta se dogodilo s djeakom? plane id i epa Prefriganka snano za ovratnik i zaprijeti mu
najstranijim kletvama. Govori ili u te zadaviti!
inilo se da se gospodin Fagin ba nimalo ne ali, te Charley Bates, koji je smatrao da je u
svim prilikama bolje ako se nae na sigurnu mjestu i da nije nimalo nevjerojatno da moe
doi i na njega red da bude zadavljen, padne na koljena i stane iz svega grla urlati kao da
oponaa rikanje bika i megafona u isti mah.
Hoe li govoriti? grmio je id tresui Prefriganka sa tolikom snagom te se inilo pravim
udom kako je uope ostao u svom prevelikom kaputu.
Eto, policijske njuke upecale ga, i to je sve! ree Prefriganko kivno. A sad dosta! Pustite
me na miru! Iskobeljavi se jednim skokom iz prevelikog kaputa koji je ostavio u idovim
rukama, Prefriganko se doepa velike vilice za prenje kruha pa njome okrzne prsluk
ivahnoga starog gospodina, to bi ga, da je bolje uspjelo, poslalo barem na mjesec-dva u
hladovinu.
id se izmakne nepredvienoj opasnosti mnogo ivlje nego to bi ovjek mislio sudei po
njegovoj oiglednoj malaksalosti, i zgrabi lonac u namjeri da ga napadau baci u glavu, kadli
Charley Bates uasnim urlikom privue njegovu panju, pa on naglo zamahne u drugom
pravcu i pogodi punim loncem mladoga gospodina.
Sto mu gromova, koji mu je to vrag! zareza neiji duboki glas. Kakvo je to udo? Sreom
me poastio pivom, a ne loncem, jer bi inae netko otegnuo papke! Ne bih nita rekao da je to
voda koju je nagrabio na Temzi, ali pivo... to je, lopovski idove, gulikoo stari? Sav se
cijedim od piva! A ti, ui, ree okrenuvi se, zato eka vani kao da se stidi svoga
gospodara. Ulazi!
ovjek koji se tako derao bijae momina snana rasta, a moglo mu je biti oko trideset i pet
godina. Bio je odjeven u crn barunast kaput, a imao je veoma zamazane smeesive kratke
hlae; na glomazne noge s velikim, ispupenim listovima navukao je sive pamune arape i
niske cipele. Bio je to par nogu koje se u takvu kostimu uvijek ine kao da im neto nedostaje:
i to verige. Imao je na glavi sme eir, aren rubac oko vrata: njime je brisao lice dok je
govorio. Kad se otro, pokazalo se njegovo tromo, namrgoeno i neobrijano lice sa dva mrka
oka, od kojih se jedno isticalo arenim tragovima nedavno pretrpljena udarca.
Ui, uje li? zareao je razbojnik kojega smo, eto, opisali. Bijelo, upavo pseto, kojemu je
njuka na dvadesetak mjesta bila razgrebena i oderana, kukavno se uulja u sobu.
Zato ve nisi uao? ree mukarac. Uzoholio si se, je li, pa se stidi svoga gospodara?
Lezi!
Ta je zapovijed bila popraena udarcem noge, tako da je ivotinja odletjela na drugi kraj sobe.

No inilo se da je bila na to naviknuta, jer se neujno skutrila u zakutak i mirkajui svojim

runim oicama stala promatrati itavu prostoriju.
to radi to? Zato gnjavi djecu, ti stara tvrdice, ne-za-sit-ni stari jatae? ree ovjek
sjedajui polagano kao da oklijeva. udim se kako te ve nisu udesili; da sam na njihovu
mjestu, ja bih te ubio; da sam ja tvoj egrt, ti bi ve odavna bio mrtav, i ja bih te... ali da! Tko
bi ve kupio tvoju kou? Ti i nisi za drugo nego da te ovjek kao nakazu pohrani u staklenki,
samo mi se ini da ne izrauju tako velike boce u koje bi tebe mogli smjestiti!
Pst, pst, gospodine Sikes, prekori ga id drui; ne govorite tako glasno!
Nemoj da me zove gospodinom, uzvrati razbija, jer kad ti mene naziva gospodinom,
onda vazda sprema neku psinu. Zna kako mi je ime i dosta s tim! A kad vrag doe po
svoje, pokazat u se dostojnim svoga imena!
Pa, neka bude Bille, ree id kukavno ponizno. ini mi se da nisi dobre volje, Bille?
Moda i nisam, nato e Sikes, no i ti kao da si jutros ustao na lijevu nogu, osim ako je ono
loptaranje s vrevima bilo samo ala i...
Jesi li poludio? usplahirio se id povukavi ovjeka za rukav i pokazujui glavom u pravcu
djeaka.
Gospodin je Sikes nato pritegao fiktivnu omu podno lijevog uha i zabacio glavu na desno
rame, a id je potpuno shvatio tu nijemu glumu. Zatim on atrovakim izrazima, kojima je
vrvio njegov govor (a nema smisla da ih spominjemo, jer ih itatelj ne bi razumio), zaite au
rakije.
Ali pazi da me ne otruje! nadometne Sikes i stavi eir na stol.
To je bilo reeno u ali, ali da je besjednik mogao vidjeti zlokobni pogled ida kad je,
okrenuvi se prema ormaru za jelo, griskao svoje blijede usnice, ta mu se opomena ne bi
uinila sasvim izlinom, ili bi u najmanju ruku smatrao moguim da se u srcu starog veseljaka
porodi elja da nekakvom majstorijom pojaa pie.
Istrusivi dvije ili tri ae alkohola, Sikes se udostojao da svrati panju na mladu gospodu, pa
je ta uljudnost razvezala razgovor u kojem se natenane razglabalo o tome zato i kako je
Oliver bio uhvaen, a pritom je istina bila toliko promijenjena i iskiena koliko se to
Prefriganku uinilo shodnim.
Bojim se, ree id, da ne izlane neto to bi nas moglo dovesti u grdnu nepriliku!
To je vrlo vjerojatno, uzvrati Sikes i zlurado se nakesi. Fagine, tebi je odzvonilo!
I ja se, razumije, bojim, nastavi id kao da nije uo upadicu, a pritom je Sikesa gledao
ravno u oi, ja se bojim da e, ako nas ukebaju, jo netko drugi nagrabusiti pa bismo mogli
zapasti u grdne neprilike, prijane moj!
ovjek se trgne i bijesno odmjeri ida od glave do pete. No stari je gospodin uvukao ramena
sve do uiju, a oima je kao u prazno zurio u suprotni zid.
Nastade dug i muan tajac. Svaki pojedini lan ovoga potovanja vrijednog drutvanca kao
da je utonuo u svoje misli, pa i samo pseto koje je nekako zlobno oblizivalo svoju njuku, te se

inilo da i ono premilja kako da nasrne na prvog gentlemana i damu na koje e nabasati im
istri na ulicu.
Netko mora iznjuiti ta se desilo u redarstvenoj ispostavi, ree Sikes glasom mnogo tiim
od onoga kojim je govorio kad je banuo u sobu.
id potvrdi kimajui glavom.
Ako nas nije odao, a osuen je, onda nema straha dok ga opet ne puste, ree Sikes, a onda
treba pripaziti na njega. Ti treba da ga na neki nain dobije pod svoju komandu!
id potvrdi kimnuvi glavom.
Ispravnost ovakve taktike bila je doista oigledna, ali je postojao vrlo ozbiljan prigovor protiv
njene primjene, koja se sastojala u tome da su svi odreda, i Prefriganko, i Charley Bates, i
Fagin, i gospodin William Sikes osjeali vrlo jaku i duboko ukorijenjenu antipatiju da se
priblie ma kakvoj policijskoj ustanovi iz bilo kojega razloga ili pod bilo kakvom izlikom.
Teko je rei kako dugo bi oni tako prosjedili na mjestu pogledavajui se meusobno u tom
ne ba najugodnijem stanju neizvjesnosti. Meutim, svako je nagaanje u tom pravcu bilo
suvino, jer su u sobu banule one dvije mlade dame koje je Oliver ve u jednoj prijanjoj
zgodi vidio, i razgovor je sada opet krenuo svojim tokom.
E, ba u dobar as! ree id. Bet e ii, zar ne?
Kamo? upita mlada dama.
Samo do redarstvene ispostave, draga! umiljavao se id.
Treba priznati da mlada dama nije odluno izjavila da nee, ve da je izustila samo jedno
znaajno 'neka me vrag odnese ako hou!' izbjegavajui uljudno i obzirno ono to se od nje
trailo, pa se moglo vidjeti da je njoj bilo uroeno uljudno vladanje koje ne podnosi da
izravnom i otrom uskratom povrijedi svoga blinjega.
idu se oduljilo lice, pa je naizmjence pogledavao u mladu damu koja je bila kieno, da ne
kaemo raskono odjevena: crvena haljina, zelene cipelice i uti papirni uloci za uvojke i
u ono drugo ensko bie.
Draga Nancy, upita id blagim glasom, a to ti veli?
Da je sve utaman i da uzalud moljakate, Fagine! uzvrati Nancy.
ta hoe time rei? nato e gospodin Sikes oinuvi je mranim pogledom.
To, Bille, to sam rekla! odvrati ona spremno i mirno.
Pa ti si kao stvorena da ide onamo, razmiljao je naglas Sikes. U onom kraju nitko te ne
poznaje.
to ja i ne elim, uzvrati Nancy istim mirnim glasom. I zato neu da idem, Bille!
Ona e ii, Fagine! ree Sikes.
Ne, Fagine, ona nee! sikne Nancy.
Jest, Fagine, ona hoe! mirno e Sikes.
I Sikes je bio u pravu. Poto su joj naizmjence prijetili, kojeta obeavali i mitili je, ona je

konano pristala da se primi toga zadatka. Nju nisu sputavali isti obziri kao njena
simpatinog prijatelja; poto se tek nedavno doselila iz dalekog ali otmjenog predgraa
Ratcliffea u susjedstvo Field-Lanea, nije se poput Sikesa pobojavala da e je tko od njenih
brojnih prijatelja prepoznati.
Privezavi, dakle, bijelu pregau i tutnuvi papirne uloke za uvojke pod slamni eiri (jedno
je i drugo idov priskrbio iz svoje neiscrpljive zalihe), gospoica se Nancy spremila da krene
i da izvri nalog.
Stani naas, drago dijete, ree id, smogavi odnekle malu pokrivenu koaricu. Dri to u
jednoj ruci; bit e zgodnije, edo moje.
Daj joj, Fagine, da u drugoj ruci dri kakav klju, nato e Sikes, izgledat e bolje i
prirodnije.
Da, da, drago dijete, to je istina, nato e id, objesivi veliki klju od kunih vrata o kaiprst
desne ruke. Tako, vrlo dobro dijete moje, nadometne id trljajui ruke.
O, moj brat! Moj jadni, mili, slatki braco! uzvikala se Nancy briznuvi u pla i krei oajno
ruke u kojima je drala koaricu i veliki klju od kunih vrata. ta li se s njim dogodilo?
Kamo su ga otpremili! O, smilujte se, gospodo, i recite mi, to se desilo s dragim malianom!
Smilujte se, gospodo!
Izustivi te rijei tako bolno da bi i kamen proplakao, gospoica Nancy umukne askom,
namigne drutvancu, kimne veselo glavom svima i ode.
O, ona je spretno djevoje, dragi moji, ree id obraajui se svojim mladim prijateljima i
vano zaklimavi glavom, kako bi se i oni poveli za sjajnim primjerom koji im je Nancy
pruala.
Ona slui na ast i diku svome spolu, ree Sikes, natoi sebi au i tresne ruetinom o stol.
U njeno zdravlje, i da svi budu kao ona!
Dok su tako veliali savrenu Nancy, mlada je dama urno odmicala prema redarstvenoj
ispostavi, kamo je ubrzo stigla bez ikakvih neprilika i ma da se preputena sama sebi i
malo bojala.
Uavi na stranji ulaz, ona je tiho pokucala kljuem na jedna od elijskih vrata i stala
oslukivati. Ni glasa nije bilo uti; ona se nakalja, pa opet uze sluati. Poto se nitko nije
odazivao, ona pone bolno dozivati.
Nolly,[2] dragi? promrmlja Nancy blagim glasom, Nolly?
Unutra se nalazio samo bijedan, bosonog zloinac, koji je bio uhapen zato to je svirao u
frulu, te ga je poto se jasno dokazao njegov prestupak kojim se ogrijeio o ljudsku
zajednicu gospodin Fang na vrlo primjeran nain osudio da bude na mjesec dana poslan u
popravilite, uz umjesnu i duhovitu opasku: kad ima vremena za 'puhanje', korisnije e
posluiti njegovu zdravlju bude li se uspuhao okreui u tamnici teki mlinski toak nego da
troi svoju sapu. Ni taj uznik nije odgovarao, jer je bio zaokupljen time da potajno ali za
izgubljenom frulom, koja je bila zaplijenjena u korist zajednike upotrebe opinara, i tako
Nancy prie sljedeoj eliji pa i tamo zakuca.

to je? odazove se slab i jedva ujan glas.

Nalazi li se tu neki mali djeak? upita Nancy poto je prethodno zajecala.
Ne! prozbori onaj glas. Boe sauvaj!
To je bio ovjek od ezdeset i pet godina kojega e poslati u tamnicu, jer nije svirao u frulu ili,
drugim rijeima, jer je prosjaio po ulicama a da niim nije privreivao svoj kruh svagdanji.
U sljedeoj eliji bio je ovjek kojega je ekala ista tamnica, jer je bez doputenja torbario s
limenim zdjelicama pa je time kako-tako privreivao svoj kruh, ali je prikraivao dravu za
biljegovinu.
No kako se ni jedan od tih zloinaca nije odazvao na ime Oliver niti ta znao o njemu, Nancy
prie izravno prostodunom uzniaru u prugastom prsluku te uz jauk i lelek, koji je djelovao
jo uvjerljivije, jer je pritom vrlo uspjeno baratala kljuem i koaricom, stade da se propitkuje
za svog dragog brata.
Kod mene nije, draga moja, ree stari.
A gdje je? vriskala je Nancy oajno.
Pa, gospodin ga je uzeo, uzvrati slubenik.
Kakav gospodin? O, zaime boje, kakav gospodin? usklikne Nancy.
Odgovarajui na to nesuvislo raspitkivanje, starac obavijesti duboko ucviljenu sestricu da su
Olivera ranjena unijeli u sudnicu te da je bio osloboen svake krivnje poto je neki svjedok
dokazao da je krau izvrio neki drugi djeak, koji nije pritvoren, pa ga je tuitelj u
besvjesnom stanju odvezao svojoj kui koja se, koliko je njemu samom poznato, nalazi negdje
u Pentonvilleu; tu je rije razabrao kad su upuivali koijaa kamo da vozi.
Obuzeta sumnjom i stravom, mlada djevojka otetura do kapije, a zatim promijenivi svoje
patniko posrtanje u ustru trku stigne najzaobilaznijim putem to ga je mogla zamisliti
do idovljeva obitavalita.
Tek to je gospodin Sikes sasluao izvjetaj, dozove, ne asei asa, svoga bijelog psa i, stavivi
eir na glavu, ode a da nije tratio vrijeme na formalnosti na primjer, da drutvu zaeli
sretan ostanak.
Moramo saznati gdje se nalazi, dragi moj, moramo ga svakako pronai! ree id veoma
uzbueno. Charley, ti idi u izvianje i njukaj dok togod ne sazna. Nancy, golubice, ja
moram da ga naem, i pouzdajem se u tebe, draga moja u tebe i u Prefriganka. Stani,
stani, nadoveza id otkljuavajui neki pretinac drhtavim rukama, evo vam novaca,
golubani! Obno u zatvoriti butigu, a vi ve znate gdje ete me nai. Nemojte ostati ni
minutu dulje, ni minutu, golubani moji!
Rekavi to, on ih izgura iz sobe i pomno dva puta zakrene klju u bravi te zakrauna vrata za
njima. Zatim izvue iz skrovita krinjicu, koju je Oliver neko nehotice spazio, i stane
uurbano skrivati satove i nakit ispod odjee.
uvi kucanje, zastraeno se trgne usred toga posla. Tko je? usklikne piskavim glasom.
Toliko se prepao!

Ja! zauje se Prefrigankov glas kroz kljuanicu.

to hoe sad? uzvikne id nestrpljivo.
Ako ga ugrabimo, pita Nancy, da li da ga otpremimo u onu drugu jazbinu? raspitivao se
Prefriganko, i da tako zbacimo sa sebe odgovornost?
Da, uzvrati id, gdje god ga ukebali! Naite ga, pronaite ga, i to je sve, a ja ve znam to
u onda s njime za to se ne brinite!
Djeak neto promrmlja u znak da je razumio te potra niza stepenice za svojim drugovima.
Dosada nije ni lanuo! ree id nastavljajui svoj posao. Ako namjerava da nas izda svojim
novim prijateljima, jo moemo da mu zauvijek zaepimo gubicu!

XIV. POGLAVLJE
SADRI DALJE POJEDINOSTI O OLIVEROVU BORAVKU U KUI GOSPODINA
BROWNLOWA, KAO I ZNAAJNO PROROANSTVO TO GA JE NEKI GOSPODIN
GRIMWIG IZREKAO KAD SU OLIVERA PO NEKOM POSLU POSLALI U GRAD.

Oliver se ubrzo probudio iz nesvjestice u koju ga je bacio neoekivani uzvik gospodina
Brownlowa. U razgovoru koji je slijedio oboje su, i stari gospodin i gospoa Bedwin, paljivo
izbjegavali da spomenu sliku ili Oliverovu prolost i budunost, te su priali samo o takvim
stvarima koje su Olivera mogle zabavljati a da ga pritom ne uzbuuju. Bio je jo i suvie slab a
da bi mogao ustati da dorukuje, ali kad je sutradan siao u gazdariinu sobu, prvo mu je bilo
da pogleda na zid, u nadi da e opet ugledati lice one lijepe ene. No, razoarao se u svojim
nadama, jer je slika bila uklonjena.
Ah! oglasi se gazdarica gledajui u pravcu u kojem su bile usmjerene Oliverove oi. Vidi
li, nema je vie!
Vidim da je nema, gospoo, odvrati Oliver i uzdahne. Zato su je odnijeli?
Skinuli su je, drago dijete, jer je gospodin Brownlow rekao da bi ona mogla smetati tvome
oporavku, jer si se toliko zbog nje uzbudio, razumije li? uzvrati stara gospoa.
O ne, ona me zbilja nije uzbuivala, gospoo, ree Oliver. Volio sam je gledati, o, bila mi
je tako draga!
No, no, nato e stara gospoa dobroudno, ti se samo lijepo i to bre oporavi, pa emo
sliku opet objesiti. Evo, ja ti to obeavam, a sada daj da razgovaramo o neemu drugom.
Oliver u tom trenutku nije mogao dobiti nikakvih drugih obavjetenja o toj slici, a budui da
je stara gospoa za vrijeme njegove bolesti bila prema njemu tako dobra, on je nastojao da
barem zasad ne misli vie o tome. Paljivo je sluao razne zgode koje mu je ona kazivala o
svojoj otmjenoj i lijepoj kerci, koja je bila udata za ljubazna i lijepa ovjeka, a oboje ivjelo na
selu, i o svom sinu koji je bio namjeten kod nekog trgovca u Zapadnoj Indiji, a koji je takoer
bio dobar mladi i pisao kui tako lijepa pisma etiri puta na godinu, tako da su joj oi
zasuzile kada je o njima govorila. Kad se stara gospoa do mile volje napriala o
savrenstvima svoje djece i o vrlinama svoga dobroga i plemenitog supruga koji je umro
bog mu dao dui lako! ravno prije dvadeset i est godina, dolo je vrijeme da se pije aj.
Poslije aja uzme ona Olivera uiti kako se igra cribbage,[3] a to je on veoma brzo shvatio, pa su
tu igru igrali s najveim zanimanjem i zadovoljstvom. Onda je dolo vrijeme da bolesnik
dobije au topla vina pomijeana s vodom, uz kriku peena Kruha, i da legne na poinak.
Lijepi su bili ti dani dok se Oliver oporavljao! Sve je bilo tako tiho i pristalo i uredno; svi su

prema njemu bili tako blagi i mili da se njemu, poslije halabuke i metea sred kojega je vazda
ivio, inilo da je u samome raju. im je toliko ojaao da se mogao valjano obui, gospodin
Brownlow narui za nj novo odijelo, novu kapu i nove cipele. Kako je Oliveru bilo reeno da
sa starim odijelom moe initi to ga je volja, on ga d slukinji, koja je prema njemu bila vrlo
dobra, te joj ree neka ga proda kakvu idovu, a novac neka zadri za sebe. Ona je to vrlo
rado uinila, a kad je Oliver gledao kroz prozor sobe za primanje i vidio kako idov trpa
odijelo u vreu i odlazi svojim putem, osjetio je pravu slast pri pomisli da je ono nestalo u
nepovrat i da vie ne postoji opasnost da e ga ponovo morati obui. Da kaemo istinu, bili su
to bijedni dronjci, a Oliver jo nikad nije imao novo odijelo.
Jedne veeri, otprilike tjedan dana nakon one zgode sa slikom, sjedio je u razgovoru s
gospoom Bedwin, kadli primi poruku da posjeti, ako se sasvim dobro osjea, gospodina
Brownlowa u njegovoj radnoj sobi, jer eli s njim malo porazgovarati.
Boe, oslobodi i spasi nas! Umij ruke i daj da ti uredim kosu, dijete! rei e gospoa
Bedwin. Muko Isusova! Da sam znala da e te pozvati, stavila bih ti ist ovratnik i udesila te
kao pravoga mladog gentlemana!
Oliver uini kao to mu je stara gospoa naredila, i ma da je tuno jadikovala kako nema vie
vremena da izgladi sitne nabore na ovratniku, on je bio tako pristao i zgodan da je gospoa
Bedwin, promatrajui ga od glave do pete s velikim zadovoljstvom, ustvrdila kako ga nitko
ne bi bolje dotjerao sve da je netom primljeni poziv stigao i mnogo ranije.
Tako ohrabren, Oliver zakuca na vrata radne sobe, i poto ga je gospodin Brownlow pozvao
da ue, nae se u maloj, knjigama pretrpanoj sobi kojoj je prozor gledao u draestan vrti.
Pored prozora bijae postavljen stol za kojim je sjedio gospodin Brownlow i itao. Kad je
ugledao Olivera, odloio je knjigu te ga pozvao neka pristupi stolu i sjedne. Oliver poslua te
se snebivajui od uda zapita gdje samo nau sve te ljude da proitaju to ogromno mnotvo
knjiga koje je napisano da bi svijet postao pametniji, emu se uostalom jo uvijek ude
ljudi koji imaju vie iskustva nego Oliver.
Ima tu podosta knjiga, zar ne, sinko? upita gospodin Brownlow, primijetivi kako Oliver s
velikim zanimanjem promatra police koje su od pada sezale sve do stropa.
Podosta, gospodine, uzvrati Oliver. Jo nikada nisam vidio toliko mnotvo!
Ako se bude dobro vladao, i ti e ih itati, ree stari gospodin blago, i tebi e to biti
milije nego da ih gleda izvana to jest, od zgode do zgode, jer ima i takvih knjiga koje su
lijepe samo, po svojim koricama i po svojoj poleini.
Bit e da su to ove teke, gospodine, ree Oliver pokazujui prstom na neke knjiurine u
kvartu sa mnogo pozlate.
Ne ba uvijek, odgovori stari gospodin milujui Olivera po glavi i smjekajui se, jer ima i
drugih tekih knjiga koje nisu tako velike. A bi li ti htio postati uen ovjek i pisati knjige?
Mislim da bih radije itao, gospodine, uzvrati Oliver.
ta? Zar ne bi volio postati pisac? zaudi se stari gospodin.
Oliver je malo premiljao i najposlije ree kako bi po njegovu miljenju bilo mnogo bolje

postati knjiar, nato se stari gospodin od srca nasmija i ree da je Oliver kazao neto vrlo
pametno, a to je djeaku bilo drago, premda nije znao kakvu je to mudrost izrekao.
No, no, nato e stari gospodin te se uozbilji, ne boj se, neemo od tebe napraviti
knjievnika dokle god postoji mogunost da izui kakav poten zanat.
Hvala vam, gospodine, doeka Oliver, i stari se gospodin ponovo nasmije ozbiljnosti s
kojom je djeak to izgovorio i spomene neto o udnom instinktu, a to Oliver nije razumio pa
stoga nije tome ni obraao panju.
A sada, zapone gospodin Brownlow jo blaim i toplijim ali i mnogo ozbiljnijim glasom
nego to ga je Oliver ikada uo, elio bih da dobro pripazi to u ti rei. Govorit u s tobom
bez ikakva sustezanja, sinko, jer sam uvjeren da si ti isto tako sposoban da me shvati kao
odrastao ovjek.
O, molim vas, gospodine, nemojte rei da ete me otjerati! usklikne Oliver pomalo
zastraen ozbiljnim glasom kojim je stari gospodin poeo govoriti, nemojte me baciti iz kue
pa da opet lutam po ulicama! Dopustite mi da ostanem ovdje kao sluga! Nemojte me vratiti
na ono strano mjesto odakle sam doao! Smilujte se siromanom djeaku, gospodine, molim
vas!
Drago dijete, ree stari gospodin ganut toplom iskrenou s kojom ga Oliver tako
neoekivano stao zaklinjati, ne mora se ni najmanje bojati da u te napustiti ako mi ti za to
ne bude dao povoda.
To neu nikada, nikada, gospodine! ubaci Oliver.
Nadam se da nee, sloi se s njim stari gospodin, i ne vjerujem da bi ti to ikada mogao
uiniti. Ve sam se prevario u ljudima kojima sam nastojao pomoi, ali ja ipak imam najbolju
nakanu da ti vjerujem, i meni je vie stalo do tebe nego to mogu samom sebi objasniti. Osobe
kojima sam posvetio svoju najveu ljubav poivaju duboko u grobu, i premda sam zajedno s
njima pokopao i svaku radost i svu sreu svoga ivota, ipak svoje srce nisam pretvorio u
mrtvaki sanduk da u njemu zakujem najljepe svoje osjeaje. Duboki osjeaji uinili su me
samo jaim, i ja mislim da i mora biti tako, jer se time oplemenjuje naa priroda.
Budui da je stari gospodin sve to izgovorio tihim glasom, vie samom sebi negoli svom
mladom prijatelju, pa jo neko vrijeme utio, Oliver je sjedio posve mirno i jedva se usudio da
die.
No dobro, dobro, rei e najposlije stari gospodin malo vedrije, ja to tebi samo zato
govorim to je u tebe jo mlado srce, pa kako sada zna svu tugu i boli to sam ih prepatio,
moda e bolje paziti da me ne ujede za srce. Veli da si siroe bez igdje ikoga svoga, a sva
raspitivanja potvruju tu injenicu. Ispriaj mi svoj ivot, odakle dolazi, tko te odgojio i kako
si dospio u drutvo u kojem sam te naao. Govori istinu, pa ako vidim da nisi poinio nikakvo
zlo ja u ti ostati prijatelj dokle god budem ivio!
Nekoliko je minuta Oliver tako jecao da nije smogao ni jedne rijei, a kad je upravo poeo
priati kako su ga odgajali 'na selu' i kako ga je gospodin Bumble vodio u ubonicu, zau se
udno nestrpljiv dvostruk udarac o kapiju, a zatim slukinja, dotravi uza stube, najavi

gospodina Grimwiga.
Dolazi li gore? upita gospodin Brownlow.
Da, gospodine, odvrati slukinja. Pitao je da li imamo u kui pogaica, a kad sam mu
kazala da imamo, on ree da je doao na aj.
Gospodin se Brownlow nasmjehne. Okrenuvi se Oliveru ree mu da je gospodin Grimwig
njegov stari drug; neka mu ne zamjeri ako se bude malo otresito vladao, jer da je u dui dobar
i plemenit, to on vrlo dobro zna.
Da poem dolje, gospodine? upita Oliver.
Ne, odvrati gospodin Brownlow, bilo bi mi milije da ostane ovdje.
U tom trenutku ue u sobu, podupirui se o debelu batinu, krupan, pomalo epav stari
gospodin u modru kaputu i prugastu prsluku, u utim pamunim hlaama, konim
dokoljenicama, a na glavi mu bijel eir s poirokim, zeleno podstavljenim obodom. Iz
prsluka mu provirivala usko nabrana koulja, a veoma dugaki elini satni lanac, na kojemu
se njihao samo klju i nita drugo, visio mu oko vrata. Okrajci bijele kravate bili su mu
zauzlani u vor koji nije bio manji od narane; lice mu bilo tako smeurano i prekrito borama
da se uope ne d opisati. Kad bi govorio, obino bi glavu naherio te u isto vrijeme mirkao
na svog subesjednika, a to je silno podsjealo na papigu. im je uao, odmah je zauzeo takav
poloaj; drei komadi naranine kore u ruci usklikne glasom koji je reao od
nezadovoljstva:
Pogledajte! Vidite li ovo? Zar to nije upravo udesno i nevjerojatno da ja, kamo god doem
u pohode, moram na stepenicama natrapati na ovakvo sredstvo za bogaenje kirurga?
Jednom sam zbog naranine kore oepavio, i ja znam da e me naranina kora naposljetku
stajati i glave! Da, tako je, gospodine, naranina kora spravit e me u grob, tako ja pojeo svoju
glavu, gospodine, ako nee!
To je bila velikoduna ponuda kojom je gospodin Grimwig podupirao i potkrepljivao svaku
svoju tvrdnju, a bijae to utoliko udnije to je glava gospodina Grimwiga ako zbog same
debate i dopustimo pretpostavku da bi nauka u tolikoj mjeri usavrila neke sposobnosti te bi
ovjek, ako samo ushtjedne, mogao pojesti svoju glavu velim, to je glava gospodina
Grimwiga bila takva glavurda da bi se i najkrvoloniji ovjek jedva mogao i ponadati da e
mu uspjeti da je u jednom obroku prodre i bez obzira na debelu naslagu pomade i pudera.
Da, pojest u svoju glavu, gospodine, ponovi gospodin Grimwig tresnuvi tapom o pod.
Ej, ta je to? nadovee on ugledavi Olivera i ustuknuvi korak-dva natrag.
To je mladi Oliver Twist o kojem sam vam govorio, ree gospodin Brownlow.
Oliver se pokloni.
Nadam se da valjda ne mislite time rei da je to djeak koji je imao groznicu, ree gospodin
Grimwig ustuknuvi jo malo unatrag; ekajte malo, ne recite nita nadometne gospodin
Grimwig neoekivano, zaboravljajui u pobjedonosnom ushitu svoga otkria sav strah pred
groznicom. To je djeak s naranom! Pojest u svoju, a i njegovu glavu, ako to nije onaj
djeak koji je bacio ovaj komadi kore na stepenice!

Nije, ne, nije on imao naranu! ree gospodin Brownlow smijui se. No, odloite eir i
recite neto mome mladom prijatelju!
To su za mene, gospodine, vrlo ozbiljne stvari! ree razdraljivi stari gospodin skidajui
rukavice. U naoj ulici uvijek se nae poneka kora od narane na ploniku, i ja znam da to
radi ranarnikov djeak na uglu. Sino se jedna ena okliznula o takvu koru i udarila o ogradu
moga vrta, i jedva to se pridigla, ve je pogledala prema onoj prokletoj crvenoj lampi s
treperavim svjetlom. 'Ne idite k njemu', doviknuh joj s prozora, 'on je ubojica, lovac na ljude!'
A to i jest, tako je... i pritom razdraljivi stari gospodin snano lupi tapom o pod, to su
njegovi prijatelji vazda mogli smatrati onom uobiajenom ponudom, ako je i ne bi izrazio
rijeima. Onda, drei jo uvijek tap u ruci, sjedne te rasklopi svoj lornjon to ga je nosio
privren na irokoj crnoj vrpci, stane promatrati Olivera koji se, kad je vidio da ga
promatraju, zacrveni i ponovo pokloni.
To je onaj djeak, je li? upita najposlije gospodin Grimwig.
To je on! odvrati gospodin Brownlow kimajui Oliveru dobroudno glavom.
Kako si, djeae? upita gospodin Grimwig.
Hvala, gospodine, mnogo mi je bolje, odvrati Oliver.
Gospodin Brownlow kao da se bojao da se njegov udni prijatelj upravo sprema da neto
neugodno kae, zamoli Olivera neka poe dolje i porui gospoi Bedwin, da su spremni za
aj; on je to vrlo rado uinio, jer mu se vladanje gosta nije nimalo svialo.
Zgodan deko, zar ne? upita gospodin Brownlow.
Ne znam, odvrati gospodin Grimwig mrzovoljasto.
Ne znate?
Ne, ne znam. Meni su djeaci svi jednaki. Ja poznajem samo dvije vrste djeaka mekuce i
mesodere!
A u koju ide Oliver?
U mekuce! U mog je prijatelja djeak-mesoder. Oni kau da je krasan djeak, da ima
okruglu glavu, crvene obraze i blistave oi; a meni je djeak straan. Tijelo mu je tako
nabijeno, a ruke i noge tuste te se ini da e se modro odijelo na njemu rasprsnuti; glas mu je
kao u pijana mornara, a tk kao u vuka. Poznajem ja tog derana!
Nemojte, ree gospodin Brownlow, nisu to obiljeja mladog Olivera Twista, i zato ne
treba da na njega budete kivni.
Ne, nisu, odvrati gospodin Grimwig. Moda su njegova jo gora!
Sada se gospodin Brownlow nestrpljivo nakalje, te se inilo da gospodin Grimwig u tome
ba najvie uiva.
Rekoh da bi njegova obiljeja mogla biti jo i gora, ponovi gospodin Grimwig. Odakle
dolazi? Tko je on? to je on? Imao je groznicu to velite na to? Ne pate samo estiti ljudi od
groznice, je li tako? Katkad i ravi ljudi boluju od groznice, zar ne? Poznavao sam ovjeka
koji je na Jamajki objeen to je umorio svoga gospodara; i on je est puta imao groznicu, a

bogme ga zbog toga nisu predloili na pomilovanje! Ah, kojeta!

Meutim je gospodin Grimwig u dubini due bio vrlo sklon priznati da mu se Oliver svojom
vanjtinom i vladanjem veoma svia. No uvijek je volio protusloviti, a ovom je prilikom ta
sklonost bila pojaana koricom narane koju je naao. Odluivi da njemu nitko iv nee
naturiti svoje miljenje je li neki djeak simpatian ili nije, on je otprve zakljuio da e pobijati
svoga prijatelja. Poto mu je gospodin Brownlow priznao da nije ni na jedno pitanje primio
odgovora kojim bi se mogao zadovoljiti te da je odloio ispitivanje Oliverove prolosti dok se
djeak dovoljno ne oporavi da to podnese, gospodin Grimwig zlobno zahihoe i upita uz
podrugljiv osmijeh da li gazdarica obiava svake veeri prebrojavati srebrninu, jer u
protivnom sluaju, ako jednoga sunanog jutra opazi da joj nedostaje koja srebrna lica, on
e... i tako dalje.
Sve je to gospodin Brownlow, premda je i sam bio poneto nagao gospodin, podnosio s
najveom dobroudnou, jer je poznavao muice svoga prijatelja; pa kako je gospodin
Grimwig za vrijeme aja blagoizvolio izraziti svoje priznanje pogaicama, sve je ilo glatko
kao po loju; a Oliver, koji je takoer sudjelovao u drutvu, poeo se prvi put malo lagodnije
osjeati u nazonosti toga stranog gospodina.
A kada ete sasluati potpunu, istinitu i podrobno objanjenu pripovijest o ivotu i zgodama
Olivera Twista? upita Grimwig gospodina Brownlowa poto su dovrili aj i pogledajui
iskosa na Olivera i zapodijevajui prekinuti razgovor.
Sutra ujutru, odvrati gospodin Brownlow. Volio bih da budemo pritom nasamo. Doi
sutra izjutra k meni, sinko!
Hou, gospodine, odvrati Oliver. Odgovorio je poneto krzmajui, jer ga je zbunio uporni
pogled gospodina Grimwiga.
Rei u vam neto, doapne gost gospodinu Brownlowu, on vam sutra nee doi! Vidio
sam kako oklijeva. On vas vara, dragi prijatelju!
Zakleo bih se da me ne vara! otpovrnu gospodin Brownlow usrdno.
Ako vas on ne vara, ree gospodin Grimwig, ja u da... i o pod udari njegova batina!
Odgovaram svojim ivotom za iskrenost ovoga djeaka, ree gospodin Brownlow lupnuvi
rukom o stol.
A ja svojom glavom da lae! nadovee gospodin Grimwig pa i on lupne o stol.
Vidjet emo! ree gospodin Brownlow svladavajui gnjev koji se u njemu budio.
I hoemo! odvrati gospodin Grimwig i nasmijei se izazovno, hoemo!
Sudbina je htjela da je u tom asu gospoa Bedwin unijela u sobu svenji knjiga to ih je
gospodin Brownlow toga jutra kupio od onoga istog knjiara koji se ve pojavio u ovoj
pripovijesti, pa poto ih je poloila na stol, spremala se da izae.
Zadrite momka, gospoo Bedwin, ree gospodin Brownlow, treba da neto poaljem
knjiaru.
Ve je otiao, gospodine, odvrati gospoa Bedwin.

Pozovite ga natrag, ree gospodin Brownlow, vano je! On je siromaan ovjek, a knjige
nisu plaene; neke treba i vratiti.
Kuna se kapija otvori te Oliver potri na jednu, djevojka na drugu stranu, dok je gospoa
Bedwin stajala na pragu i vikala za djeakom, ali njega vie nije bilo; i oboje se vrate, i Oliver i
djevojka, da jave da od djeaka nema vie ni traga ni glasa.
Boe moj, to mi je vrlo neugodno, usklikne gospodin Brownlow, ja sam naroito elio da
te knjige jo veeras vratim.
Poaljite ih po Oliveru, ree gospodin Grimwig te se ironiki nasmjehne, ta vi znate da e
ih on poteno izruiti.
Da, molim vas, dajte ih meni, gospodine, ree Oliver, trat u cijelim putem!
Stari gospodin htjede upravo rei da Oliver nipoto ne smije izai, kad ga zlobno kaljucanje
gospodina Grimwiga natjera da ga namjerno pusti da izvri postavljeni mu zadatak i tako,
barem u tom pogledu dokae neopravdanost njegove sumnjiavosti.
Da, tebe u poslati, sinko, ree stari gospodin, knjige lee na stolici kraj moga stola. Donesi
ih dolje!
Oliver, sav radostan to moe biti od koristi, bre-bolje donese knjige dolje nosei ih ispod
mike, te s kapom u ruci ekae kakva e biti poruka.
Treba da kae, ree gospodin Brownlow gledajui netremice u Grimwiga treba da
kae da vraa ove knjige te da si doao da plati one etiri funte i deset ilinga koje mu
dugujem. Ovo je novanica od pet funti, tako da mi mora vratiti jo deset ilinga.
Vratit u se za manje od deset minuta, gospodine, nato e Oliver; poto je stavio banknotu
u dep od kaputa te uprtio knjige pod miku, uljudno se pokloni i izae iz sobe. Gospoa
Bedwin isprati ga do vrata dajui mu mnoge upute o najkraem putu i o imenu knjiara i o
imenu one ulice, a Oliver je potvrivao da je sve to potpuno shvatio; opomenuvi ga po vie
puta da se uva i da ne nazebe, brina mu stara gospoa najposlije dopusti da krene.
O, to milo njegovo lie! uzdahne stara gospoa gledajui za njim. Nekako ne mogu da
podnesem da ga pustim iz vida!
U tom trenutku Oliver se okrene te je veselo pogleda i kimne glavom prije nego to e
zakrenuti za ugao. Stara mu gospoa prijazno odzdravi i, zatvorivi vrata, ue u svoju sobu.
Da vidim; vratit e se najkasnije za dvadeset minuta, ree gospodin Brownlow vadei sat i
stavljajui ga na stol. Za to e vrijeme ve pasti mrak.
O vi se zaista nadate da e se vratiti, je li? upita gospodin Grimwig.
A vi ne? odvrati gospodin Brownlow i ponovo se nasmijei.
Ne! ree on i udari akom o stol. Nipoto! Djeak je navukao novo odijelo, pod mikom
mu sveanj skupocjenih knjiga, a u depu novanica od pet funti: on e se opet vratiti svojim
starim prijateljima lopovima i ismijavat e vas. Ako vam se ovaj djeak ikad vrati, gospodine,
pojest u svoju glavu!
Rekavi to, privue stolicu blie stolu; dva su prijatelja sjedila utke i ekajui, a izmeu njih

leao sat. Da bismo objasnili vanost koju pridajemo svojim sudovima i ponos s kojim
stvaramo najnepromiljenije i najnaglije zakljuke, vrijedno je spomenuti da se gospodin
Grimwig, iako podnipoto nije bio ovjek tvrda srca te bi se najiskrenije rastuio kad bi vidio
da je njegov potovani prijatelj nasamaren i prevaren, ipak u tom asu najozbiljnije i
najusrdnije nadao da se Oliver Twist nee vratiti. Eto, od kakvih je suprotnosti stvorena
ljudska priroda!
Ve se toliko bilo smrailo da su se brojke na satu jedva raspoznavale, ali su dva stara
gospodina i dalje ondje sjedila utei, a izmeu njih kucao sat.

XV. POGLAVLJE
POKAZUJE NAM KOLIKO SU LJUBAZNI STARI ID I GOSPOICA NANCY VOLJELI
OLIVERA TWISTA

U mranoj sobi neke bijedne rakijanice koja se nalazila u najprljavijoj etvrti Little SaffronHilla u tamnoj i tmurnoj jazbini gdje treperava petrolejska svjetiljka zimi povazdan gori, a
kamo ni ljeti jo nikada nije doprla sunana zraka sjedio je, utonuvi u teke misli, uz
kositrenu mjericu i aicu, sav proet zadahom alkohola, ovjek u barunastu kaputu,
smeesivim kratkim hlaama, niskim izmama i arapama. I pri tome nejasnom osvjetljenju
svaki bi iskusniji detektiv smjesta prepoznao u tom ovjeku gospodina Williama Sikesa. Do
nogu mu je lealo pseto bijele dlake i zakrvavljenih oiju koje je naizmjence mirkalo na svog
gospodara i oblizavalo veliku svjeu rasjeklinu na jednoj strani njuke, koju ranu kao da je
netom zadobilo prilikom neke borbe.
Ne mii se, gade, ne mii! obrecnu se gospodin Sikes iznenada prekidajui utnju. Je li
njegovo umovanje bilo tako napeto da mu je smetalo psee mirkanje, ili su mu osjeaji bili
tako uznemireni njegovim razmiljanjem da je morao dati oduka i nai olakanje time to je
nogom caknuo bezazleno pseto o tome bi se moglo jo raspravljati i razmiljati. No bilo
kako bilo, injenica je da je psa poastio jednom psovkom i udarcem nogom u isti mah.
Psi po pravilu nisu skloni da se osveuju za nepravde koje im nanose njihovi gospodari. Ali
Sikesov pas, koji je ba kao i njegov gospodar bio razdraljive udi (a moda se u tom asu
kinjio zbog nanesene nepravde), nije se mnogo predomiljao, nego je zario zube u izmu i
valjano je prodrmusao, a onda se, reei, povukao pod klupu i tako za dlaku izbjegao
kositrenu mjericu to ju je gospodin Sikes bio namijenio njegovoj glavi.
Hoe da ujeda, a? drekne Sikes i jednom rukom zgrabi ara, a drugom rasklopi veliku
kljocu koju je izvukao iz depa. Ovamo, vrae pakleni! Ovamo, uje li?
Pas je bez sumnje uo, jer je Sikes govorio veoma glasno i otro, no ini se da se ivotinja iz
nepoznatih razloga protivila da joj bude prorezan grkljan pa je ostala na mjestu i reala jo
bjesnije nego prije. Zubima je hvatala kraj od araa grizui ga kao divlja zvijer.
To je prkoenje jo vie razbjesnilo Sikesa; bacio se na koljena i stao mahnito napadati
ivotinju. Pas je skakao zdesna nalijevo i slijeva nadesno, kljocajui zubima, reei i lajui, a
ovjek je noem nasrtao i kleo, udarao i hulio. Borba se pribliavala Kritinom momentu za
obojicu, kadli se vrata naglo otvorie te pas izjuri van, ostavljajui Billa Sikesa sa araem u
jednoj i kljocom u drugoj ruci.
Za svau je uvijek potrebno dvoje, veli stara poslovica. Sikes, naputen od psa, odmah

zametne kavgu s pridolicom.

Koga se avla uplee izmeu mene i moga psa? grakne Sikes uz bijesnu kretnju.
Nisam znao, dragi, nisam znao, uzvrati Fagin ponizno, jer je taj doljak bio stari id.
Nisam znao ti kukavni lopove! kevkae Sikes. Zar nisi uo galamu?
Ni najmanji tropot, tako mi ivota, Bille! odgovori id.
Naravno, ti ne uje, zna se!, odbrusi mu Sikes i bijesno se nakesi, ulja se unutra i puzi
van da te nitko ne vidi i ne uje. Fagine, volio bih da si prije pol sata ti bio onaj pas!
Zato? upita id smijeei se usiljeno.
Jer drava koja titi ivote ljudi kao to si ti, iako vrijede manje od pseta, doputa ovjeku da
ubije svoga psa kad god hoe, odvrati Sikes i sklopi no pogledavi znaajno ida. Evo
zato!
id protrlja ruke i sjedne za stol pretvarajui se kao da se slatko smije ali svoga prijatelja, ali
je bilo oigledno da mu nimalo nije bilo do smijeha.
Samo se ti kesi! ree Sikes stavljajui ara opet na mjesto i promatrajui ga kivno i
prezirno, samo se ti kesi. Ali meni se ti nee kesiti s visoka, osim s vjeala. Ja te drim
u rukama, Fagine. I ne bio koji sam, ako te ikad ispustim iz ruku! Da zna, ako ja budem visio,
visjet e i ti, i zato ti lijepo pripazi!
No, no, mili moj, ree id, sve ja to znam, mi mi imamo zajednike interese, Bille
zajednike interese!
Hm, hukne Sikes kao da misli da id od toga zajednikog interesa ima veu korist nego on.
No, deder gukni to ti je na srcu!
Sve je u redu, i ovo je va dio. Vei je nego to bi morao biti, ali zato to znam da ete mi i
drugi put pomoi i....
Zavei! prekine ga razbojnik nestrpljivo. Gdje ti je? Daj ovamo!
Odmah, odmah, Bille, dajte mi samo malo vremena, odvrati id. Evo ga i sve u
najboljem redu! Sve govorei tako, izvue pamuni rubac ispod koulje i, razvezavi povelik
vor na jednom kraju, izvadi smotuljak u smeem papiru. Sikes mu ga istre iz ruku, brzo ga
otvori te uzme prebrajati zlatne funte to su u njemu bile umotane.
To je sve, je li? upita Sikes.
Sve, odvrati id.
Nisi otvorio svenji i usput smotao neki komad, je li? upita Sikes sumnjiavo. Ne krevelji
se tako uvrijeeno kad te to pitam, jer to si esto uinio! Deder, drmni u zveckalo!
Te rijei na razumljivom engleskom jeziku znae 'zazvoni'. Na to se pojavi drugi idov, mlai
od Fagina, ali po izgledu gotovo isto tako gnusan i odvratan.
Bill pokae samo praznu mjericu, a id, razumjevi savreno taj mig, ode da je napuni,
izmijenivi prethodno pogled s Faginom, koji je naas uzdigao pogled kao da je to oekivao te
za odgovor gotovo neprimjetno kimnuo glavom, tako te bi taj pokret svakoj treoj osobi ostao

nezapaen. Sikes ga nije primijetio, jer se u tom trenutku sagnuo da zavee vrpcu na cipeli
koju mu ja pas rastrgao. Da je opazio kratku izmjenu znakova, po svoj bi prilici pomislio da to
za njega ne sluti na dobro.
Ima li ovdje koga, Barney? upita Fagin govorei sada poto ih je Sikes promatrao
oborene glave.
Ni ife tue, odvrati Barney, kojemu su rijei, dolazile iz srca ili ne, u svakom sluaju
izbijale kroz nos.
Ba nikoga? upita Fagin, a u glasu mu bio prizvuk uenja koji je valjda znaio da Barney
slobodno moe rei istinu.
Nikoga osim gospoice Nancy, nato e Barney.
Nancy! usklikne Sikes. Gdje je? Oiju mi, ja se divim prirodnim darovima te cure!
Naruila je tanjur kuhane govedine, odvrati Barney.
Poalji je ovamo, ree Sikes istrusivi aicu rakije. Poalji je ovamo!
Barney plaljivo pogleda u Fagina kao da trai njegovu privolu, pa kako je id i dalje utio ne
diui pogleda s poda, on se povue i zamalo uvede Nancy koja je jo uvijek imala svu svoju
opremu, eiri, pregau, koaricu i klju od kapije.
Nanjuila si mu trag, je li, Nancy? upitat e Sikes nudei joj aicu.
Jesam, Bille, odvrati mlada dama i istrusi aicu. I bogme sam se i nahodala! Malo je
derite bilo bolesno pa je odlealo u posteljici i...
O, Nancy, pile moje! ree Fagin i digne pogled.
No da li je znaajno mrtenje idovih riih obrva i mirkanje njegovih upalih oiju bila za
Nancy opomena da suspregne svoju odvie veliku govorljivost, to ba i nije tako vano. Za
nas je ovdje vana injenica da se ona uistinu prenula i, pogledavajui vie puta s ljupkim
osmijesima Sikesa, skrenula razgovor na drugo. Poslije desetak minuta gospodina Fagina
spopadne ljut kaalj, nato se Nancy zaogrne maramom i ree da je vrijeme da ide. Izjavivi
da im je jedan dio puta isti, Sikes se pokae spremnim da je prati. Krenue zajedno, a u maloj
udaljenosti slijedio ih je pas koji se pokunjeno iuljao iz nekog dvorita, im je njegova
gospodara nestalo s vida.
id pomoli glavu kroz vrata sobe tek to ju je Sikes napustio, zagleda se za njim kako odmie
mranim prolazom i, prijetei mu stisnutom pesnicom, promrsi sonu psovku. Zatim, grozno
se cerei, opet sjedne za stol gdje se uskoro zadubi u itanje zanimljivih stranica Hajke.[4]
Meutim je Oliver Twist, i ne slutei da se nalazi tako blizu veseloga starog gospodina, bio na
putu do knjiara. Kad je dospio u Clerkenwell, sluajno skrene jednom sporednom ulicom
koja se nije nalazila na njegovu putu te primijeti zabunu istom onda kada je ve bio prevalio
pol puta; znajui da e, ako nastavi, izbiti na pravi put, nije smatrao potrebnim da se vrati, i
tako je hodao dalje to je bre mogao, s knjigama pod mikom.
Hodao je i razmiljao koliko sretan i zadovoljan mora biti i ta sve ne bi dao da mu je barem
na as jedan bilo vidjeti jadnoga malog Dicka koji, moda, pogibajui od gladi i batina ba u

tom trenutku gorko plae kadli ga iznenadi neka mlada ena uskliknuvi iza glasa 'O,
dragi moj braco!' pa samo to je pogledao da vidi tko je, ve je morao zastati, koliko ga je
snano zagrlila.
Nemojte! vikne Oliver, otimajui se. Pustite me! Tko je to? Zato me drite?
Jedini odgovor na to bile su glasne jadikovke mlade ene koja ga je obujmila, a imala je
koaricu i klju od kune kapije u ruci.
O, moj boe! kliktala je mlada ena, pronala sam ga! O, Olivere, Olivere! O, ti zloesti
deko, koliko si mi boli zadao! Hajde kui, dragi, hajde! O, ja sam ga pronala! Poslije tih
nesuvislih poklika, mlada ena ponovo udari u pla i zapade u tako stranu histeriju da je
nekoliko ena, koje su u tom asu naile, upitalo mesarova momka, kojemu se kosa sjala
zalizana lojem, a koji je takoer zastao i gledao ne bi li otrao po doktora, nato je momak,
koji je, ini se, bio postajkivalo, da ne kaemo ljenivac, odgovorio da to nema smisla.
O, nita, nita, ne brinite! ree mlada ena hvatajui Olivera vrsto za ruku, sada mi je ve
bolje. Smjesta da si doao kui, okrutni djeae! Hajde!
ta se desilo, gospoo? upita jedna od ena.
O, gospoo, odvrati mlada ena, prije skoro mjesec dana pobjegao je od svojih roditelja,
koji su poteni ljudi i teko zarauju svoj kruh, i pridruio se nekoj lopovskoj druini
propalica, a njegova majka samo to nije svisnula od tuge!
Bijednice! jedna e ena.
Idi kui, mali gade! nato e druga.
Ja nisam gad, uzvrati Oliver u stravinoj tjeskobi. Ja je ne poznajem. Ja nemam nikakve
sestre niti majke! Ja sam siroe i stanujem u Pentonvillu.
O, ujte ga samo kako se junai! zajaue mlada ena.
Pa to je Nancy! usklikne Oliver, koji joj je sada prvi put ugledao lice, i ustukne sav zapanjen
od uda.
Vidite da me poznaje, plakala je Nancy nastojei da gane nazone. Sam se odao! Sklonite
ga da se vrati kui, dobri ljudi, ili e njegova draga majka i dobri otac umrijeti od tuge, a meni
e srce prepuknuti od alosti!
ta se tu doavola zbiva? povie neki ovjek koji je banuo iz krme i koga je slijedilo bijelo
pseto. Mladi Oliver! Smjesta kui svojoj jadnoj majci, tene nijedno, smjesta kui!
Ja ne pripadam njima. Ja ih ne poznajem. Upomo! Upomo! vikao je Oliver, otimajui se
iz snanih ruetina toga ovjeka.
Upomo! ponovi ovjek. Da, ja u tebi ve pomoi, mala lopuo! Kakve su to knjige?
Gepio si ih, je li? Ovamo s njima! Rekavi to, ovjek mu istrgne knjige iz aka te ga snano
udari po glavi.
Tako treba! uzvikne jedan od gledalaca s prozora potkrovnice. To je jedini nain da ga
opameti!

Zna se! vikne neki tesar pospana i troma lica, gledajui s odobravanjem u prozor
potkrovnice.
To e mu koristiti! potvrdie dvije ene.
I dobit e to mu koristi! nato e ovjek, te ga udari jo jednom i pograbi za ovratnik. Doi,
nitkove mali! Ovamo, uko! uvaj ga se, mome, dobro ga se uvaj!
Jo slab od nedavne bolesti, omamljen udarcima i neoekivanim prepadom, prestravljen
bijesnim rezanjem psa i surovou ovjeka sa psom nadvikivan od nazonih da je okorjeli
mali zlotvor, kao to su ga opisali ta je jadno dijete moglo da uini? Pao je mrak; nalazio
se u etvrti bijede i opaine; pomo niotkud; svaki bi otpor bio utaman! I ve su ga vukli u
labirint mranih prolaza i potezali sa sobom, grabei urnim koracima, tako da krikove za
koje je jo smogao snage i hrabrosti nitko nije mogao uti. Uostalom, i nije bilo vano da li ga
tko uje, jer nikoga nije bilo da se odazove.

*

Plinske su se svjetiljke upalile; gospoa Bedwin je sa strepnjom ekala pred otvorenom
kapijom; slukinja, je ve dvadesetak puta protrala ulicom da vidi ima li ikakva traga od
Olivera; dva su stara gospodina uporno sjedila u mranoj sobi a izmeu njih kucao sat.

XVI. POGLAVLJE
PRIA TA SE DESILO S OLIVEROM TWISTOM POTO JE NANCY USTVRDILA DA IMA
PRAVO NA NJEGA

Uske su se ulice i prolazi zavravali u velikoj, otvorenoj istini gdje su tu i tamo bili obori i
torovi za stoku. Sikes uspori korak kada su stigli do tog mjesta, jer djevojka nije vie mogla
tako brzo hodati. Obrativi se Oliveru, grubo mu zapovjedi da primi Nancy za ruku.
Jesi li uo? proguna Sikes, jer je Oliver oklijevao i pogledavao oko sebe.
Nali su se u mranu zakutku, sasvim izvan dogleda prolaznika. Oliver je i suvie jasno vidio
da mu nikakvo opiranje ne bi koristilo. Ispruio je ruku koju je Nancy vrsto stegla.
Daj drugu, ree Sikes zgrabivi Oliverovu slobodnu ruku. Ovamo, uko!
Pas die glavu i zarea.
Vidi li, mali, ree Sikes hvatajui drugom rukom Olivera za grkljan te promrsi kletvu,
ako samo zucne jednu rije, a ti apaj! Jesi li me razumio?
Pas opet zarea i oblizujui njuku sumnjiavo pogleda u Olivera, kao da ne moe doekati
da mu svoje zuba zarine u grkljan.
Posluan je kao mld, da, oiju mi! ree Sikes gledajui u ivotinju, a lice mu se smrkne od
okrutna odobravanja.
Tako, sad zna, mladi gospodine, to te eka. I samo se deri ako hoe, jer e ti pas brzo
zaepiti gubicu! Naprijed, ukane!
uko zamae repom u znak zahvalnosti na tom nenaviklom tepanju, te zareavi jo jednom
kao Oliveru za opomenu, potra naprijed.
Prolazili su sada preko Smithfielda, a moda je to bio i Grosvenor Square, jer je Oliveru to
bilo svejedno. No je bila tamna i maglovita. Svjetla u duanima jedva su prodirala kroz
pramenje guste magle koja je sa svakim asom bivala sve gua i omatala ulice i kue
sumornim sivilom, ispunjajui to jezivo mjesto jo veom tajanstvenou i pretvarajui
Oliverovu neizvjesnost u zloguku tjeskobu.
Pohitali su nekoliko koraka naprijed kad crkveno zvono dubokim glasom pone otkucavati
sate. im je pao prvi udarac, Oliverovi pratioci zastanu i okrenu se u pravcu odakle su
dopirali zvuci.
Osam sati, Bille, ree Nancy kad je zvono utihnulo.
A to mi to govori, ujem valjda i sam! odvrati Sikes.

Htjela bih znati da li oni mogu uti, nato e Nancy.

Dakako da mogu! odvrati Sikes. Bilo je ba uoi Svetog Bartolomeja kad me strpae u
bajbok. Na svem vaaru nije bilo ni jedne djeje trube koja meni ne bi tulila u ui! A kad prije
spavanja klju u vratima kljocne, buka i halabuka spolja vie ne prodire u tu prokletu
jazbinu; tiina da poludi, da tresne glavom o eljezna vrata!
Jadni ljudi! uzdahne Nancy kojoj je lice jo uvijek bilo okrenuto u pravcu odakle su
odzvanjali zvuci. O, Bille, a bili su tako zgodni momci!
Da, da, vama se enama samo to mota po glavi! odgovori Sikes. Tako zgodni momci! No,
sada im je svejedno da li su ivi ili mrtvi!
Tom utjehom Sikes kao da je uguio ljubomoru koja je u njemu navirala; primivi Olivera jo
vre za ruku naredi mu da poe.
Priekaj malo, ree djevojka. Ja, Bille, ne bih samo tako projurila kad bi trebalo da tebe
objese, kad ujutru opet odbije osam sati! Ja bih hodala gore-dolje i sve tako dok se od umora
ne bih sruila, makar i snijeg pokrivao zemlju, a ja ne imala ni rupca da se zaogrnem!
A za ije babe zdravlje? upita nesentimentalni Sikes. Ako mi ne bi mogla dobaciti pilu i
dvadesetak metara vrsta konopca, mogla bi se proetati i pedeset milja i ostati u zapeku, za
mene bi to bilo sve isti avo. Hajde, tjeraj dalje i nemoj da mi zanovijeta!
Djevojka prasne u smijeh, zaogrne se vre svojim rupcem, i oni se upute dalje. No Oliver
osjeti kako joj ruka dre; zagledavi joj se u lice dok su prolazili pokraj jedne plinske
svjetiljke, vidje da je djevojka blijeda kao smrt.
Hodali su dalje po prljavim putovima, neko pol sata, susreui samo malo ljudi, a i ono malo,
sudei po njihovu izgledu, pripadalo je istom drutvenom sloju kao i Sikes. Najposlije
skrenue u veoma prljavu uliicu, u kojoj su se nalazile gotovo samo staretinarnice. Pas
potra naprijed kao da zna da sada vie nije potrebno da straari; zaustavi se pred jednim
duanom koji je bio zatvoren i oigledno nenastanjen. Kua je bila u ruevnu stanju, a na
vratima pribijena ploa koja kao da je ve mnogo godina bila na tom mjestu i na kojoj je
stajalo da se kua iznajmljuje.
U redu! usklikne Sikes obzirui se oprezno naokolo.
Nancy stane pod prozorske kapke, i Oliver zauje zvuk zvonca. Preli su na suprotnu stranu i
postajali nekoliko asaka ispod uline svjetiljke. Zauje se um kao da se polako odie
pomini prozor, a poslije malo vremena vrata se tiho otvore, nato Sikes bez okolianja zgrabi
prestravljenog djeaka za ovratnik, i sve troje se brzo naoe u kui.
Hodnik je bio sasvim mraan. ekali su dok je osoba koja ih je pustila unutra opet stavila
lanac i zakraunala vrata.
Ima li koga? upita Sikes.
Nema, odgovori glas za koji se Oliveru inilo da ga prepoznaje.
Je li stari kod kue? upita razbojnik.
Jest, odvrati onaj glas, i sav se ve skljokao. Ala e se veseliti kad vas ugleda!

Deder kresni togod, ree Sikes, jer emo inae polomiti vratove ili nagaziti na psa. Pazi
da mu ne stane na nogu, inae jao tvojim nogama!
Ostanite asak s mirom, odmah u vam posvijetliti, zauje se onaj glas. ulo se kako se
udaljuju koraci ovjeka koji je s njima govorio, a malo zatim ukae se John Dawkins, zvan
Varalica-Prefriganko, drei u desnoj ruci tanku svijeu zadjenutu u procijep tapa.
Mladi se gospodin nije zaustavljao, samo se podrugljivo nakesio i niim drugim nije odao da
je prepoznao Olivera; poao je dalje, namignuvi posjetnicima da pou s njim niza stepenice.
Prooe zatim kroz praznu kuhinju; kad su otvorili vrata niske, zaguljive sobe koja se kanda
nalazila u dnu dvorita, doeka ih grohotan smijeh.
O, da mu bigulicu! derao se mladi gospodin Bates, iz ijih je grudi prije izbijalo ono
grohotno smijanje. Evo ga, tu je! O, Fagine, pogledajte ga, molim vas, pogledajte ga! Puknut
u od smijeha, tako se uparadio, puknut u od smijeha! Drite me, ili u se raspuknuti!
I dok je iz njega provaljivala neobuzdana veselost, mladi se gospodin Bates potrbuke svali na
pod i stade se grevito koprcati kao da je pomahnitao. Skoivi potom na noge, epa
Prefrigancu tap sa zadjenutom svijeom iz ruke, prie Oliveru i stane ga promatrati sa svih
strana, dok se id, skinuvi nonu kapicu, neprestano duboko klanjao pred zapanjenim
djeakom. Prefriganko, koji je po prirodi bio mrzovoljast i utljiv i u poslu davao rijetko
oduka svojim osjeajima, za to je vrijeme ustrajno i uporno pljakao Oliverove depove.
Pogledajte, Fagine, njegove cunje! ree Charley prinosei svijeu tako blizu Oliverovu
novom kaputiu da ga umalo nije zapalio. Pogledajte njegove cunje! Najfinije sukno, i
skrojeno po najnovijoj modi! Oiju mi, ovo je ba aljivo! Pa te njegove knjige! Pravi
gentleman, Fagine!
Neobino mi je milo to tako dobro izgleda, dragi moj, ree id himbeno ponizno.
Prefriganko e ti dati drugo odijelo, da to nedjeljno ne isprlja. Zato, dragi, nisi pisao i
najavio svoj dolazak spremili bismo ti neto toplo za veeru!
Nato je mladi Bates ponovo zaurlao od smijeha, tako da ni Fagin nije mogao odoljeti, pa se
ak i Prefriganko morao nasmjehnuti. No poto je istog trenutka izvukao novanicu od pet
funti, ne bi se moglo ustvrditi emu se vie obveselio.
Ej, ta je to? upita Sikes stupivi naprijed kada je id zgrabio novanicu. To pripada meni,
Fagine!
O, ne, dragi moj! odvrati id, meni to pripada, meni, a tebi knjige!
Ako to ne pripadne meni, ree Sikes stavljajui vrlo odluna lica eir na glavu, to jest
meni i Nancy povest u djeaka natrag!
id se lecne, a i Oliver se trgne, iako iz sasvim drugog razloga, jer se ponadao da bi se svaa
uistinu mogla svriti tako da njega vrate kui.
No, pare ovamo, kad ti velim! ree Sikes.
To nikako nije poteno, Bille, ba nikako, je li, Nancy? upita id.
Poteno ili ne, odbrusi Sikes, pare ovamo kad ti kaem! Zar misli da Nancy i ja nemamo

pametnijeg posla, nego da tratimo svoje skupocjeno vrijeme trkarajui i lovei neke djeake
koje si ti ugrabio? Pare ovamo, kosture klimavi! Pare ovamo!
Izrekavi taj blagi ukor, gospodin Sikes istrgne novanicu idu koji ju je drao izmeu palca i
kaiprsta; promjerivi ga hladno, presavije je nekoliko puta i zaveza je u svoj vratni rubac.
To je na dio za trud, ree Sikes, a to nije ni dosta. Knjige moe zadrati ako voli itati, a
ako ne voli, prodaj ih.
Vrlo su lijepe, ree Charley Bates koji se kreveljio i cerekao gradei se da ita u jednom od
svezaka, vrlo lijepo pisano, zar ne, Olivere? Opazivi oajni pogled kojim je Oliver
promatrao svoje muitelje, mladi gospodin Bates, koji je bio obdaren ivim osjeajem za sve
to je smijeno, pone jo mahnitije nego prvi put ludovati i lakrdijati.
One pripadaju starom gospodinu, ree Oliver krei ruke, dobrom, dragom starom
gospodinu koji me primio u kuu i njegovao kad sam bio bolestan i umalo to nisam umro od
groznice! O, molim vas, vratite ih, vratite mu knjige i novac! Zadrite me ovdje dok god sam
iv, ali vas zaklinjem, vratite mu njegove stvari! Mislit e da sam ih ja ukrao; stara gospoa i
svi oni koji su bili tako dobri, mislit e da sam ih ja ukrao! O, smilujte mi se i vratite im te
stvari!
Izrekavi te rijei s iskrenou najveeg bola, Oliver se pred idom baci na koljena i poe da
lomi ruke od oaja.
Djeak je u pravu, primijeti Fagin ogledavajui se tajanstveno i mrtei svoje upave obrve.
U pravu si, Olivere, oni e uistinu misliti da si ih ti ukrao, ha, ha, ha! zahihota id trljajui
ruke. Da smo sami birali, nismo mogli izabrati zgodnije vrijeme da to udesimo!
Jasno, da nismo, odvrati Sikes, znao sam ja to im sam ga ugledao kako se gega niz
Clerkenwell. Sve je u najboljem redu. Meko je srce u tih bogomoljaca, jer ga inae ne bi uzeli
u kuu. Nee mnogo njukati za njim, iz straha da ga onda ne bi morali tuiti sudu i da ga
tako ne otjeraju na robiju! Zato mali nije nimalo opasan!
Oliver je naizmjence gledao as jednoga, as drugog dok su padale te rijei, kao da se silno
udi i ne shvaa to se dogodilo; no kada je Bill Sikes zavrio, on naglo skoi na noge te kao
strijela nagne iz sobe viui upomo da je stara kuerina sva odzvanjala od podruma do
tavana.
Bille, zadri psa! krikne Nancy i jednim se skokom postavi pred vrata te ih zatvori, dok je
id sa svoja dva tienika jurnuo u potjeru, zadri psa, jer e rastrgnuti djeaka u komade!
Pravo mu budi! vikne Sikes otimajui se djevojci koja ga je vrsto drala. Odmakni se ili u
ti glavu smrskati o zid!
Ne bojim se, Bille, ne bojim se!, vrisne djevojka rvui se s njime iz sve snage. Najprije
mora mene ubiti ako hoe da pas rastrgne djeaka!
Je li tako? na to e Sikes krinuvi zubima. Udesit u ja to odmah ako ne bude mirna!
Provalnik svom snagom odbaci djevojku u najdalji kut sobe, upravo u asu kad su se id i oba
djeaka vratila vukui Olivera za sobom.

ta se tu dogaa? upita id ogledavajui se.

Mislim da je djevojka poludjela! odvrati Sikes bijesno.
Ne, nisam poludjela, nato e Nancy blijeda i bez daha od rvanja. Ne, nisam, Fagine, ne
vjerujte u to!
Onda miruj, razumije? odgovori id i mrko je pogleda.
Neu ni to! odvrati Nancy povienim glasom. No, ta eli?
Gospodin je Fagin dovoljno dobro poznavao obiaje i navike ove vrste ena kojoj je Nancy
pripadala, pa je prilino sigurno znao da bi u ovaj as bilo pogibeljno produiti taj razgovor. S
namjerom da skrene pozornost drutva na neto drugo okrenuo se Oliveru.
Ti si, dakle, dragi moj, htio pobjei, je li? ree id, dohvativi nazupanu i vorastu kijau
to je leala u zapeku, je li?
Oliver ne odgovori, samo je sav zadihan pratio svaki pokret ida.
Traio si pomo, zvao si policiju, je li? kreveljio se id hvatajui djeaka za ruku. To emo
ti ve izbiti iz glave, mladi moj gospodine!
id snano udari Olivera kijaom po leima i ve je zamahnuo da ga ponovo odalami, kad
djevojka nasrne na njega, istrgne mu batinu iz ruke i baci je u vatru sa tolikom estinom da su
komadi uarenog ugljena vrcnuli u sobu.
Neu dopustiti da se to deava pred mojim oima, Fagine! vikala je djevojka. Dobio si
djeaka, pa to bi jo htio? Pusti ga na miru, pusti ga na miru ili e netko od vas dobiti od
mene takvu uspomenu da u ja prije vremena dospjeti na vjeala!
Djevojka gnjevno udari nogom o pod dok je izgovarala tu prijetnju. Stisnutih usnica i
zgrenih pesnica naizmjence je pogledavala as u ida, a as u onoga drugog razbojnika, a u
licu nije imala ni kapi krvi od silnog ogorenja i bijesa.
Ali Nancy, udio se id kao da je eli primiriti poto su se on i Sikes utke i u neprilici neko
vrijeme pogledavali, ti si ti si veeras nenadmaiva! Ha, ha, draga, glumi upravo divno!
Je li? ree djevojka. Pazi da ne pretjeram, jer bi mogao poaliti, Fagine! I zato ti za
vremena velim, uvaj me se!
Ima neto u razjarenoj eni, osobito kad se uz ostalo povede i za snanim pobudama
nepromiljenosti i oaja, ima neto ega se gotovo svaki ovjek plai. id je uvidio da ne bi
vie imalo nikakva smisla da se dalje pretvara kao da ne vjeruje gnjevu gospoice Nancy, pa i
nehotice ustukne nekoliko koraka i pogleda u Sikesa umolnim, a u isti mah kukavikim
pogledom, kao da mu hoe natuknuti kako bi on bio najprikladnija osoba da nastavi
razgovor.
Poslije te nijeme i usrdne molbe, a moda i zbog toga to je smatrao da e njegov lini ugled i
utjecaj, to ga je imao na Nancy, samo porasti ako je ukori, Sikes stane kresati kletvu za
kletvom i nizati prijetnju za prijetnjom tako brzo da je to njegovoj metodi sluilo samo na
ast. Ali kako to, kanda, nije djelovalo na osobu kojoj je sve to bilo namijenjeno, posluio se
uvjerljivijim argumentima.

to ti to misli? ree Sikes potkrepljujui svoje pitanje vrlo uobiajenim kletvama u vezi s
najljepim dijelom lica, a koje bi, kad bi nebo samo jednu ispunilo, uinila sljepou tako
svakodnevnom boljeticom kao to su ospice. A tko si ti i to si ti? nastavljao je Sikes.
O, da, sve ja to znam, odvrati djevojka smijui se histerino i maui glavom. Trudila se, ali
bez uspjeha, da se prikae ravnodunom.
E, pa onda uti! uzvrati Sikes uz gunanje kakvim se obino obraao svome psu, ili u te ja
umiriti, tako da e dugo utjeti!
Djevojka se ponovo nasmije bez ikakva ustruavanja i, oinuvi Sikesa pogledom, okrene se
licem ustranu i stane gristi usnice dok joj se nisu zakrvavile.
Ti si mi ba ona prava, nadometne Sikes promatrajui je prezirno, da izigrava ovjenost i
blagost! Ba si prava da bude prijateljica djetetu, uf!
Svemogui boe, pa ja to i jesam! krikne djevojka u najveem uzbuenju, kamo sree da
sam se mrtva sruila na ulici ili da sam mogla zamijeniti svoje mjesto s jednim od onih kraj
kojih smo veeras tako blizu proli, prije nego to sam pristala da maloga dopremim ovamo!
Od noas je tat, laov, vrag, to god hoe! Zar to nije dosta starom lupeu, nego jo hoe da
ga tue?
Umiri se, Sikes, uze ga id salijetati pokazujui na djeake koji su budno i pozorno pratili
sve to se zbivalo. Treba da se sluimo blagim rijeima, Bille!
Blagim rijeima! usklikne djevojka, a bilo je strano gledati je u njenu bijesu. Blagim
rijeima! Lopove! Od mene si ih ba zavrijedio! Krala sam za tebe kad sam bila dijete, za pola
manja od ovoga, i pokae na Olivera. Dvanaest godina vrim taj zanat i u tvojoj sam slubi!
Ili si moda zaboravio? Govori! Jesi li to zaboravio?
No, no, nato e id pokuavajui da je umiri, pa ako i jesi, od toga i ivi!
Da, ivim! ciknu djevojka, koja nije govorila nego je te rijei izbacila u jednom jedinom
vrisku. Da, ivim, a hladne, mokre i zablaene ulice to je moj dom, a ti si onaj nitkov to
me natjerao na taj put kojim moram da idem i danju i nou sve dok ne umrem!
Bude li jo mnogo priala, dobaci joj id koga je razdraio njezin prkos, uinit u neto
to e te jo vie boljeti!
Djevojka vie ne ree nita, samo je upajui kosu i kidajui odjeu s tolikom estinom
nahrupila na ida da bi na njemu sigurno bili ostali tragovi njene osvete da je u pravi as
Sikes nije uhvatio za ruke, nato se ona jo samo slabo i bezuspjeno otimala, a onda pala bez
svijesti.
Sada je u redu, ree Sikes polijeui je u zakutak. Ruke su joj neobino snane kad se
ovako uzgoropadi!
id otare znoj sa ela i nasmjehne se, kao da mu je sada odlanulo to je kavga zavrena; ali i
on i Sikes, i pas i djeaci smatrali su to jednim od sasvim obinih dogaaja, kakvi se esto
deavaju u njihovu poslu.
Najgore je kad ima posla sa enama, ree id stavljajui batinu na mjesto, ali su one

lukave i u naem zanatu ne moemo bez njih! Charley, otpremi Olivera u postelju.
Mislim da e biti bolje ako sutra ne obue svoje nedjeljno odijelo, zar ne, Fagine? upita
Charley Bates.
Naravno, odvrati id te se nakesi kao i Charley kad je to upitao.
Mladi gospodin Bates, naslaujui se uvelike tim nalogom, uzme tap sa zadjenutom
svijeom te odvede Olivera u sporednu kuhinju gdje je bilo nekoliko od onakvih leaja na
kakvima je ve spavao. Hihoui na mahove od neodoljiva smijeha, on izvue onu istu odjeu
zbog koje se Oliver toliko radovao kad ju je u kui gospodina Brownlowa mogao skinuti, a
koja je Fagina, kad mu ju je neki idov ponudio na prodaju, navela na trag djeakova
prebivalita.
Skidaj tu svoju eleganciju, ree Charley, to u ja Faginu dati na uvanje! Ala je to aljivo!
Oliver nerado poslua. Mladi gospodin Bates savije novu odjeu, uzme je pod miku te izie
iz sobe ostavljajui Olivera u mraku. Vrata je zakljuao za sobom.
Charleyjevo buno smijanje i glas gospoice Betsy, koja je dola ba u dobar as da svoju
prijateljicu polije vodom i poduzme jo tota da je prizove k svijesti, sve bi to moda ljudima
u sretnijim okolnostima nego to su one u kakvim se Oliver nalazio, prijeilo da zaspu, ali je
on bio bolestan i iscrpen te je ubrzo usnuo.

XVII. POGLAVLJE
U KOJEM OLIVERA I DALJE BIJE KRUTA SUDBINA; MOAN OVJEK DOLAZI U
LONDON DA OCRNI NJEGOV DOBAR GLAS.

Na pozornici se obino u svim dobrim i krvavim melodramama naizmjence redaju tragini za
kominim prizorima kao crveni i bijeli slojevi u razrezanu komadu mesnate i dobro suene
slanine. Junak se rui na svoju slamaricu iznemogao pod teretom svojih okova i nedaa, a u
sljedeem prizoru njegov vjerni ali neupueni perjanik razveseljava publiku nekom aljivom
pjesmom. Ustreptala srca gledamo glavnu junakinju u zagrljaju gorda i nemilosrdna baruna
a pritom nije ugroena samo njena krepost nego i njen ivot. Gledamo kako se ona laa
bodea da obrani ono prvo na utrb drugog, i ba u asu naeg najuzbudljivijeg oekivanja
zauje se zviduk, i mi smo preneseni ravno u sjajnu dvoranu nekoga zamka gdje neki
sjedokosi seneal[5] pjeva aljivu zbornu pjesmu veseljaka koji svuda imaju pristupa, u crkvi i u
palai, te se zajedno potucaju i u drutvu pjevaju vesele pjesme.
Takve se promjene ine apsurdne; ali nisu tako neprirodne kao to se to u prvi mah ini.
Prijelazi od bogata stola do smrtne postelje, od crnine do sveana ruha, u zbiljskom ivotu
nisu ni za mrvu neobiniji; samo to pritom mi sudjelujemo kao glumci, a nismo samo
gledaoci, i to je golema razlika. Glumci u pozornikom ivotu slijepi su za takve nagle
prijelaze i provale strasti i osjeanja, pa je sve to u oima obinih gledalaca odmah osueno
kao neto pretjerano i smijeno.
Kao to su nagle promjene prizora i brze izmjene vremena i mjesta u knjigama udomaene
dugom praksom, i ne samo da su doputene, nego to mnogi smatraju velikim umijeem
dotinog autora, a kako takvi kritiari umjenost autorovu uglavnom prosuuju u omjeru s
dilemama u kojima pisac ostavlja svoje junake na kraju svakog poglavlja uvod ovom
poglavlju mogao bi se smatrati suvinim. Ako je to tako, neka se to smatra njenim migom
samoga pisca, koji se sprema da se vrati u grad u kojem se Oliver Twist rodio.
Gospodin Bumble ranim se jutrom pojavio na kapiji ubonikog doma. Ponosita dranja i
samosvjesna koraka krenuo je niz glavnu cestu. Rascvao se u punom sjaju i gordosti svog
opinskog pisarstva; njegov trorogi eir i kaput blistali su u sjaju jutarnjeg sunca, a svoju je
trsku stiskao sa snanom upornou zdrava i mona ovjeka. Gospodin je Bumble uvijek
hodao uzdignute glave, ali mu je toga jutra glava bila jo vie uzdignuta. Oi su mu bile
zanesene, lice dostojanstveno, te bi i strani promatra mogao znati da se umom opinskog
pisara vrzu misli i suvie velike da se iskau rijeima.
Gospodin se Bumble nije zaustavljao da povede razgovor s malim trgoviima i drugima koji

su ga smjerno oslovljavali kad je mimo njih prolazio. Uzvraao im je pozdrave odmahujui

samo rukom te nije usporavao svoj dostojanstveni hod sve dok nije stigao do majura na
kojem se gospoa Mann skrbila za siroad povjerenu opinskoj brizi.
Odnio vrag opinskog pisara! ree gospoa Mann zauvi dobro poznato lupanje o kapiju
vrata. Tko e ako ne on, tako rano izjutra! Gleee, pa to je gospodin Bumble, a ba sam
mislila na vas! O, ba fino, ja se zaista radujem! Uite, gospodine, molim, uite u sobu za
primanje!
Prve je rijei upravila Suzani; a onim povicima razdraganosti doekala je gospodina Bumblea
dok je otkljuavala kapiju vrta i s velikom panjom i potovanjem vodila ga u kuu.
Gospoo Mann, ree gospodin Bumble a da nije ni sjeo a kamoli se udobno uvalio u stolicu,
kao to bi to uinio neki prostak, ve sputajui se postepeno i polako na sjedite, draga moja
gospoo Mann, dobro jutro!
I ja vama elim dobro jutro, gospodine, odvrati gospoa Mann koja se sva razblaila od
mnogih osmijeha, i nadam se da vas zdravlje dobro slui, gospodine?
Pa, tako tako, gospoo Mann, nato e opinski pisar. Onima koji ive od opine ne
cvatu ba same rue, gospoo Mann!
O, doista ne, gospodine Bumble, odvrati gospoa, a mali siroii, da su to uli, bili bi se
sigurno kao jedan prikljuili tom odgovoru.
ivot opinskog slubenika, gospoo, nastavi gospodin Bumble udarivi svojom trskom po
stolu, to je ivot prepun briga i jada, i tegoba svakojakih, ali svako lice javnog ivota, ako
smijem tako da se izrazim, mora da trpi i da podnosi!
Gospoa Mann ne znajui posve tono to je opinski pisar htio rei, podigne ruku, pogleda
ga samilosno i uzdahne.
Uzdahnuli ste s punim pravom, gospoo Mann! ree opinski pisar.
Vidjevi da nije pogrijeila, gospoa Mann ponovo uzdahne, oigledno na zadovoljstvo
onoga lica iz javnog ivota, a ono se uozbiljilo i zagledalo u svoj trorogi eir, da bi prikrilo
smijeak samodopadna zadovoljstva:
Gospoo Mann, ja putujem u London!
Gleee, gospodine Bumble! nato e gospoa Mann trgnuvi se iznenaeno.
U London, gospo, opet e opinski pisar uporno, i to potanskom koijom, ja i dva
ubogara, gospoo Mann. Tuili su nas zbog smjetaja nekih ubogara, a odbor je mene
imenovao mene, gospoo Mann! da iznesem stvar prilikom zasjedanja civilnog suda u
Clerkenwellu, i ja se sve pitam, nadovee gospodin Bumble isprsivi se, da li se suci u
Clerkenwellu nee nai u sto muka prije nego to e svriti sa mnom!
O, gospodine, nemojte biti odve strogi! umiljavala se gospoa Mann.
Sud u Clerkenwellu sam je pokrenuo taj spor, gospoo, odvrati gospodin Bumble, pa ako
sud u Clerkenwellu na kraju uvidi da e izvui krai kraj, emu se sigurno nije nadao, neka to
sam sebi pripie.

U prijeteem nainu na koji je gospodin Bumble deklamirao te rijei odraavala se tolika

odlunost da je gospoa Mann bila proeta velikim strahopotovanjem. Najposlije e ona:
Putujete koijom, gospodine? Mislim da ste uvijek obiavali da ubogare otpremate teretnim
kolima.
Onda kad su bolesni, gospoo Mann, nato e opinski pisar. Kad je kiovito, onda trpamo
bolesne ubogare u otvorena teretna kola, da se ne bi prehladili.
O! nato e gospoa Mann.
Potanska kola primaju ovu dvojicu na vanjsko sjedite uz vrlo malu naplatu, ree
gospodin Bumble. Obojici je vrlo slabo, pa mislimo da e nas stajati dvije funte jeftinije da ih
selimo nego da ih sahranimo, to jest, ako nam uspije da ih naturimo nekoj drugoj opini, a to
e nam, po mom miljenju, i uspjeti ukoliko nama u prkos ne umru na putu. Ha, ha,
ha!
Poto se malo smijao, oi gospodina Bumblea ponovo se sukobe s trorogim eirom, i on se
uozbilji.
Gospoo, mi zaboravljamo na svoj posao, ree, evo vam vae mjesene plae od opine.
U isti mah gospodin Bumble izvue iz svoje lisnice nekoliko komada srebrna novca uvijena u
papir te zatrai namiru, koju je gospoa Mann i napisala:
Ima mnogo mrlja, gospodine, ree odgojiteljica siroadi, ali inae je, mislim, sve propisno!
Hvala vam, gospodine Bumble, veoma sam vam zahvalna, uistinu!
Gospodin Bumble graciozno kimne glavom zahvalivi tako na uljudnim rijeima gospoe
Mann te upita kako je djeci.
Bog ih blagoslovio, dragu djeicu! tronuto e gospoa Mann. Maliani su, prema naim
okolnostima, vrlo dobro! Izuzevi, dakako, ono dvoje to je umrlo prole sedmice, i malog
Dicka.
Zar onom djeaku nije nita bolje? priupita gospodin Bumble. Gospoa Mann zanijee
glavom.
To je pravo, nepokorno, pokvareno, po prirodi loe opinsko dijete, raesti se gospodin
Bumble. A gdje je?
Smjesta u vam ga dovesti, gospodine! odgovori gospoa Mann. Ej, ovamo Dick!
Poto su ga neko vrijeme dozivali, otkrili su Dicka; poto mu je stavila glavu pod mlaz i otrla
je u svoju haljinu, gospoa Mann povede ga pred lice stranoga gospodina Bumblea,
opinskog pisara.
Dijete je bilo blijedo i izmravjelo, obrazi su mu bili upali, a oi velike i uarene. Bijedno
opinsko slubeno runo njegovih patnja lepralo je po njegovu slabanom tijelu, a nejake
njegove ruke i noge bile su usahle kao u starca.
Takvo je bilo malo bie koje je drhturilo pod pogledom gospodina Bumblea ne usuujui se
da skine pogleda s poda, prestravljeno ve pri samoj pomisli da uje glas opinskog pisara.

Zar ne moe gospodina pogledati ravno u oi, prkosni djeae? ukori ga gospoa Mann.
Dijete zaplaeno pogleda gore, i njegove se oi sukobe s pogledom gospodina Bumblea.
ta ti nedostaje, opinsko siroe? vrlo se umjesno naali gospodin Bumble.
Nita, gospodine, uzvrati dijete maloduno.
No, to i ja mislim! nato e gospoa Mann koja se, dakako, srdano nasmijala sjajnoj
duhovitosti gospodina Bumblea. Uvjerena sam da ti nita nedostaje.
Volio bih... oklijevalo je dijete da neto kae.
Hej, hej, ti! prekine, ga gospoa Mann. Mislim da e sada rei da ti zbilja neto nedostaje!
O, ti mali gade, ti...
Stanite, gospoo Mann, stanite! nato e opinski, pisar diui ruku velianstvenom gestom
zapovjednika. ta bi volio, gospodiiu, a?
Volio bih, krzmalo se dijete, da netko tko umije pisati mjesto mene napie na komadi
papira nekoliko rijei pa da ga savije, zapeati i sauva, kad ja budem pod zemljom.
Ta to ovo dijete bunca? usklikne gospodin Bumble kojega se ozbiljno dranje i sablastan
izgled djeteta donekle dojmio, premda je bio navikao na takve stvari. ta ti to misli, mladi
gospodine?
Volio bih, ree dijete, da ostavim svoj posljednji srdani pozdrav Oliveru Twistu i da mu
kaem koliko sam esto sjedio posve sam i plakao kad sam pomiljao kako on luta po crnoj
noi, a bez ikoga da mu pomogne; i volio bih da mu kaem, nastavi dijete stiui ruice i
govorei iz dubine due, da bih rado umro dok sam sasvim mlad, jer ako bih odrastao i
postao ovjek, moda bi me moja sestrica, koja je na nebu, zaboravila, ili ne bi vie bila nalik
na mene, a bilo bi mnogo ljepe da kao djeca budemo tamo gore.
Gospodin Bumble, sav zapanjen, promjeri malog subesjednika od glave do pete te obraajui
se gospoi Mann ree: Svi su oni na isti kalup gospo. Onaj prkosni Oliver sve ih je
demoralizirao!
Tko bi to vjerovao, gospodine? usklikne gospoa Mann, diui ruke i gledajui pritom
pakosno u Dicka. Nikad nisam vidjela tako okorjela malog lopova!
Odvedite ga, gospo! ree gospodin Bumble gordim glasom. O tome treba obavijestiti
upravni odbor, gospoo Mann.
Nadam se, gospodine, da e gospoda razumjeti da to nije moja krivica? ree gospoa Mann
planim glasom.
Oni e to shvatiti, gospo, jer e biti upueni u pravo stanje stvari, hvalisavo se nadme
gospodin Bumble. No dakle, odvedite ga. Ne mogu da ga vidim!
Odmah su odveli Dicka i pritvorili ga u podrum za ugljen, a ubrzo zatim poe i gospodin
Bumble da se opremi za put.
Sutradan u est sati ujutru, poto je svoj trorogi eir zamijenio okruglim te se utoplio
zimskim ogrtaem s platom do pojasa, gospodin Bumble zauzme svoje mjesto u potanskim

kolima, praen onom dvojicom zlotvora iji je smjetaj doao u pitanje, i zajedno s njima u
predvieno vrijeme stigne u London. Na putu nije imao nikakvih drugih neprilika do muke
to su mu zadavali ona dvojica ubogara koji su se uporno tresli i drhtali od studeni i toliko se
tuili na zimu da je on sam, kako je poslije izjavio, poeo zubima cvokotati i osjeati se vrlo
nelagodno, iako je na sebi imao zimski ogrta.
Poto je ukonaio ta dva zlobnika, gospodin je Bumble odsjeo u gostionici pred kojom su
potanska kola stala, te vrlo umjereno veerao peenku s umakom od otriga uz malo crnoga
piva. Stavivi au vrue borovice s vodom na izboinu kamina, primakne svoju stolicu blie
ognjitu. Poto se, razmatrajui kako ljudi grijee to su nezadovoljni i to se stalno tue,
lijepo smirio, uzme itati novine.
Prvi se pogled gospodina Bumblea zaustavi na sljedeoj objavi:

PET FUNTI NAGRADE

Budui da se prolog etvrtka uveer djeak, imenom Oliver Twist, udaljio iz svoga doma u
Pentonvilleu ili je bio odmamljen i ugrabljen, a od onda se o njemu nita nije ulo, gore
spomenuta nagrada bit e isplaena svakoj onoj osobi koja dade takva obavjetenja koja bi
mogla dovesti do pronalaska spomenutog Olivera Twista ili do upoznavanja njegova
prijanjeg ivota, za koji se oglaiva s mnogih razloga ivo zanima.

Zatim je slijedio podroban opis Oliverove odjee, osobe, vanjtine i nestanka, s punom
adresom gospodina Brownlowa.
Gospodin Bumble rastvori oi te pomno i polagano proita oglas jo tri puta, i nije prolo ni
pet minuta, a on je ve bio na putu u Pentonville; a na kaminu je zaista zaboravio au
borovice s vodom koju nije bio ni okusio.
Je li gospodin Brownlow kod kue? upita gospodin Bumble djevojku koja mu je otvorila
vrata.
Na taj upit djevojka odgovori neodreeno, kao to ljudi obiavaju odgovarati u takvim
prigodama: Ne znam odakle dolazite?
im je gospodin Bumble izustio Oliverovo ime objanjavajui svoj dolazak, gospoa Bedwin,
koja je prislukivala na vratima gostinske sobe, bane bez daha u predsoblje.
Uite uite, pozove ga stara gospoa. Znala sam da emo o njemu neto uti.
Siromaak mili! Znala sam zasigurno sam to znala, bog ga blagoslovio! Uvijek sam to
govorila.
Rekavi to, dobra stara gospoa pohiti natrag u gostinsku sobu, sjedne na sofu i brizne u pla.
Slukinja, koja nije bila ba tako osjeajna, otrala je za to vrijeme uza stepenice, a sada se
vraala s pozivom da gospodin Bumble smjesta izvoli poi s njom, to je on i uinio.
Uvedoe ga u radnu sobicu gdje su sjedili gospodin Brownlow i njegov prijatelj gospodin

Grimwig. Pred njima su stajali vrevi od bruena stakla i ae. Potonji ga je gospodin otro
motrio, a onda e na sva usta da d svoje objanjenje:
Pisar ako to nije opinski pisar, progutat u svoju glavu!
Molim vas, nemojte nipoto da sada prekidate na razgovor, ree gospodin Brownlow.
Izvolite sjesti.
Gospodin Bumble sjedne sav smeten udnim dranjem gospodina Grimwiga. Gospodin
Brownlow pomae svjetiljku kako bi mogao nesmetano da promatra lice opinskog pisara u
punom svjetlu, pa e poneto nestrpljive:
Vi, dakle, gospodine, dolazite povodom onoga oglasa?
Da, gospodine, nato e gospodin Bumble.
I vi ste uistinu pisar? upita gospodin Grimwig.
Ja sam opinski pisar, gospodo, uzvrati gospodin Bumble ponosito.
Dakako, primijeti gospodin Grimwig svom prijatelju a da ga onaj drugi nije mogao uti,
znao sam ja to. To se vidi i po kroju njegova zimskog kaputa, a i sam je skroz naskroz
opinsko-pisarski tip.
Gospodin Brownlow dobroudno odmahne glavom da bi uutkao svoga prijatelja te nastavi:
Znate li gdje se siromah djeak sada nalazi?
Ne znam kao to to nitko iv ne zna, odvrati gospodin Bumble.
Pa ta onda znate o njemu? upita stari gospodin. Govorite slobodno sve ta imate da
kaete. ta znate o njemu?
Nije valjda nita dobro, je li? ree gospodin Grimwig ujedljivo poto je pomno promotrio
izraz lica gospodina Bumblea.
Gospodin Bumble mahom shvati pitanje te zloslutno i sveano odmahne glavom.
Jeste li vidjeli? nato e gospodin Grimwig pogledavajui pobjedonosno u gospodina
Brownlowa.
Gospodin Brownlow bojaljivo pogleda u Bumbleovo namrteno lice te ga zamoli da to
krae ispripovjedi sve to mu je poznato o Oliveru.
Gospodin Bumble odloi eir, raskopa ogrta, prekrsti ruke, nagne glavu ustranu kao da se
prisjea i, poto je nekoliko asaka poutio, zapone svoju pripovijest.
Bilo bi dosadno da sve ispriamo rijeima opinskog pisara, jer je njegovo kazivanje trajalo
nekih dvadeset minuta, no uglavnom je rekao da je Oliver bio nahoe, da su mu roditelji bili
niska roda i izopaeni, da je od najranije maloe pokazivao samo podmuklost, neharnost i
pakost, da je svoje kratkotrajno obitavanje u rodnom gradu zavrio bjesomunim i mukim
prepadom na jednoga bezazlenog djeaka, da je zatim pobjegao usred mrkle noi iz kue
svoga gospodara. Za dokaz da je on zaista osoba za koju se izdavao, gospodin Bumble poloi
na stol dokumente to ih je ponio sa sobom u London. A onda, prekrstivi opet ruke, prieka
to e gospodin Brownlow na sve to kazati.

Meni se, naalost, ini da je sve to zgoljna istina, zabrinuto e stari gospodin poto je
pregledao spise. Malo je to vam dajem za vaa obavjetenja, ali bih vam s drage volje platio
i trostruku svotu da su bila povoljnija po djeaka.
Nije nimalo nevjerojatno da bi gospodin Bumble, da je prije ovog razgovora znao za tu
nakanu, svoju priicu iskitio sasvim drugaije. No sada je bilo prekasno da se to uini; zato on
dostojanstveno ozbiljno zakima glavom i, trpajui onih pet zlatnih funti u dep, izae.
Gospodin Brownlow neko vrijeme poeta po sobi gore dolje, oigledno tako uzbuen
kazivanjem opinskog pisara da se i sam gospodin Grimwig okanio da ga dalje bocka.
Najposlije zastane i uzme estoko zvoniti.
Gospoo Bedwin, ree gospodin Brownlow kada se domaica pojavila, taj vam je Oliver
varalica.
To ne moe biti, gospodine, ne moe, energino e stara gospoa.
Kaem vam da jest, otro e stari gospodin. Po emu mislite da 'ne moe biti'? Maloas
smo sasluali iscrpno izvjee, poev od njegova roenja, i on je cio svoj ivot bio okorjeli mali
lopov.
Nikad to neu povjerovati, gospodine, odvrati stara gospoa odluno.
Vi stare ene vjerujete samo u nadrilijenike i djeje bajke, proguna gospodin Grimwig.
Ja sam to ve odavno znao. Zato niste odmah u poetku posluali moj savjet; mislim da
biste me i posluali da nije imao groznicu a? Bio je zanimljiv, je li? Zanimljiv! Kojeta! I
gospodin Grimwig potakne vatru araem.
Bio je drago, zahvalno i milo dijete, gospodine, uvrijeeno se usprotivila gospoa Bedwin.
Ja poznajem djecu, gospodine, i bavila sam se njima punih etrdeset godina, a ljudi koji se
time ne mogu podiiti ne bi uope smjeli o njima govoriti, to je moje miljenje.
To je bio tvrd zalogaj za gospodina Grimwiga koji je bio neenja. Kako je stari gospodin nato
smogao samo smijeak, stara gospoa trgne glavom, izgladi nabore na svojoj pregai kao da
se sprema da opet prozbori, ali je u tome sprijei gospodin Brownlow.
Tiho! pretvarao se stari gospodin kao da se ljuti, a bio je tako daleko od toga. Da nisam
nikada vie uo djeakovo ime. Zato sam i zvonio da vam to kaem. Nikada nikada vie, ni
pod kakvom izlikom upamtite! Moete otii, gospoo Bedwin. I ne zaboravite to sam vam
rekao. Govorim najozbiljnije.
Te noi u kui gospodina Brownlowa nije bilo samo jedno srce potiteno, dok se i Oliverovo
grilo pri pomisli na njegove dobre prijatelje. Srea za nj to nije mogao uti to su oni uli,
jer bi mu inae srce prepuklo od alosti.

XVIII. POGLAVLJE
KAKO JE OLIVER PROVODIO VRIJEME U FINOM
DRUTVU SVOJIH UGLEDNIH PRIJATELJA

Sutradan oko podne, kad su Prefriganko i mladi gospodin Bates po navadi krenuli za svojim
poslom, gospodin Fagin upotrijebi priliku da Oliveru odri slovo o stranom grijehu
neharnosti kojim se on, kako mu je jasno i pokazao i dokazao, u najveoj mjeri ogrijeio kada
se od svoje volje udaljio od svojih briljivih prijatelja, a jo vie time to je pokuao da
pobjegne od njih, poto su toliko truda i novca utroili da ga pronau, Gospodin je Fagin
naroito naglaavao injenicu kako ga je primio u kuu i hranio onda kada bi on, bez te
njegove pomoi u pravi as, jamano bio skapao od gladi, te mu ispriao zlosretnu i
ganutljivu dogodovtinu o nekome malom djeaku kojega je on, u slinim okolnostima kao
sada njega, ovjekoljubivo potpomagao, ali je djeak, pokazavi se nedostojan njegova
povjerenja i otkrivi elju da se upusti u vezu s redarstvom, jednog jutra na svoju nesreu bio
objeen u Old Baileyu. Gospodin se Fagin nije ni trudio da prikrije svoj udio u toj nedai,
samo je sa suzama u oima jadikovao kako je tvrdoglavo i izdajniko vladanje spomenute
mlaahne osobe zahtijevalo da padne rtvom ueta uslijed njegova svjedoenja pred sudom
koje je, iako nije ba nadlaku odgovaralo istini, ipak bilo prijeko potrebno zbog sigurnosti
njegove, to jest Faginove, i nekolicine izabranih prijatelja. Gospodin je Fagin zavrio davi
prilino nelagodnu sliku o neprijatnostima vjeanja te izrazivi na vrlo prijateljski i uljudan
nain svoju usrdnu nadu da ga nikad nee zapasti dunost da i Olivera Twista podvrgne
slinoj proceduri.
Malom se Oliveru Twistu ledila krv u ilama dok je sluao idove rijei, donekle shvaajui
mrane prijetnje to su se krile iza tih rijei. Da se i samoj Pravdi deava da neduna ovjeka
zamijeni s krivcem ako ih obojicu sluajno uhvate zajedno, to je Oliver znao. A sada se sjeti
svaa izmeu gospodina Fagina i gospodina Sikesa koje bi planule u vezi s kakvom izdajom.
Oliver je vjerovao da postoje pomno izraeni planovi za umorstvo osoba koje previe znaju
ili su odve brbljave; planovi to ih je stari id vie nego jednom izveo. Kada je plaljivo
podigao oi i sukobio se s pronicavim pogledima ida, osjetio je da domiljati zlotvor s
uivanjem primjeuje njegovo problijedjelo lice, drhtanje ruku i klecanje koljena.
id se cerekao i, tapui Olivera po glavi, rekao mu da vidi kako e oni postati jo najbolji
prijatelji, samo ako bude utio i prihvatio se posla. Zatim, uzevi eir i umotavi se u stari
zakrpljeni zimski ogrta, izie i zakljua vrata od sobe za sobom.
I tako je Oliver vei dio vremena mnogih narednih dana provodio ne viajui nikoga od rana

jutra do ponoi. Za tih dugih asova bio je preputen svojim mislima koje su zaista bile tune,
jer su se neminovno vraale njegovim dragim prijateljima i miljenju to su ga o njemu imali.
Poslije tjedan-dva id ostavi vrata od sobe nezakljuena pa se Oliver mogao slobodno kretati
po kui.
Zgrada je ta bila vrlo prljava, ali su gornje sobe imale velike kaminske ograde koje su, iako
pocrnjele od zaputenosti i praine, bile na razliite naine ukraene, te je Oliver po svim tim
znacima zakljuio da je davno neko, jo prije nego se stari id rodio, kua pripadala boljem
svijetu, i da je, moda, bila vrlo vesela i lijepa, koliko se god sada inila turobnom i pustom.
Pauci su bili ispleli svoje mree po zakucima zidova i na stropu, a ponekad, kad bi Oliver tiho
stupio u neku sobu, mievi bi hitro pretrali preko poda i prestraeno jurili natrag u svoje
rupe. Izuzevi njih, u kui se nije mogao ni vidjeti niti uti ijedan ivi stvor, i esto kad bi se
spustio mrak, on je ve bio sustao od tumaranja po sobama i uao u kojem zakutku vee
oslukujui i brojei sate sve dok se id ili djeaci ne bi vratili.
U svim su sobama crvotoni prozorski kapci bili vrsto zatvoreni, a arke koje su ih drale
bile su duboko zavrtane u drvo, pa je jedina svjetlost to je mogla ulaziti prodirala kroz
okrugle rupe na njihovu vrhu, to je sobama davalo jo turobniji izgled ispunjajui ih
sablasnim sjenkama. Bio je tu i prozor stranje potkrovnice sa zaralim reetkama izvana.
Nije imao kapka; kroza nj je Oliver sate i sate eznutljiva lica zurio van. No odatle si mogao
razabrati samo zbrkane gomile krovova, aavih dimnjaka i zabatskih okrajaka. Istina je,
ovda-onda mogao si ugledati upavu prosjedu glavu kako provirkuje preko oniska pomonog
zida neke udaljene kue, no za tren oka opet nestaje, ali kako je taj prozor bio zakucan
avlima i sav potamnio od dugogodinjih kia i dima, Oliver je kroza nj jedva mogao nazrijeti
obrise pojedinih predmeta te nije ni pokuavao da njega samoga tko vidi ili uje, kao da se
nalazi u unutranjosti katedrale sv. Pavla.
Jednog popodneva poto su Prefriganko i mladi gospodin Bates odluili da naveer iziu,
prvi se dao na posao da dotjera svoju vanjtinu (a moramo iskreno priznati da to nije bila
njegova svakodnevna slabost), pa se u tu svrhu udostojao pozvati Olivera da mu priskoi u
pomo pri oblaenju.
Oliver je ivo elio da se pokae korisnim, sav sretan to ima pred sobom ma kakvo ivo bie
u koje moe da gleda, a gorio je od elje da se pomiri sa svojom okolinom ukoliko je to mogao
na poten nain da postigne, pa nije ni mislio da tim povodom uskrati svoju pomo. Stoga se
on odmah pokae spremnim i kleei na podu, dok je Prefriganko sjedio na stolu tako da
mu je noga bila Oliveru u krilu prione na posao to ga je gospodin Dawkins oznaavao
izrazom 'udeavanje hodalica', a to bi, prevedeno na engleski, znailo ienje cipela.
Je li to bio osjeaj slobode i neovisnosti koji vjerojatno obuzima ovjeka kad lijeno sjedi na
stolu i pui lulu maui jednom nogom amo-tamo a da mu pritom netko svejednako isti
cipele, utedjevi mu prethodno muku da ih izuje i da ih opet navue te da usto ne bude
uznemiren u svojim razmatranjima ili je pak uitak puenja ublaavao osjeaje
Prefriganka, ili je blagost piva budila u njega plemenitija osjeanja tek njega je u tome
trenutku zanijelo uvstvo romantinog oduevljenja koje nije bilo u skladu s njegovim

karakterom. Zamiljena lica gledao je dolje na Olivera, a zatim je, diui glavu, uvstveno
uzdahnuo te rekao sebi, a napol mladome Batesu:
Kolika teta to nije depar!
Ah! usklikne Charley Bates, ne zna on to je dobro.
Prefriganko opet uzdahne te uzme puiti lulu kao i Charley Bates. Neko su vrijeme utke
puili.
Bit e da ti uope i ne zna to je depar? upita Prefriganko turobnim glasom.
Mislim da znam, odvrati Oliver i hitro uzdigne pogled. To je kra... to si ti, zar ne? upita
Oliver lecnuvi se.
Jesam, odgovori Prefriganko, i prezirao bih samoga sebe da sam ma to drugo. Poto je
izrazio to miljenje, gospodin Dawkins razmetljivo naheri eir i pogleda u mladoga
gospodina Batesa, kao da mu eli pokazati kako bi mu bilo vrlo drago da mu makar jednom
rijei protuslovi. Jesam, ponovi Prefriganko, ba kao i Charley, kao Fagin, kao Sikes, kao
Nancy, kao Bet, kao svi mi, sve do samoga psa koji je jo najprepredeniji od cijele bratije.
I najpouzdaniji, jer te nee izdati, priklopi Charley Bates.
On na klupi za svjedoke ne bi ni zalajao, a sve od straha da se ne oda, da, da! Mogao bi ga i
vezati i ostaviti ga tako bez mrvika hrane itavu sedmicu, ree Prefriganko.
To je istina, da, i ne bi ni pisnuo, primijeti Charley.
udan je taj pas. Odmah iskesi zube kad kakav strani klipan zapjeva ili se nasmije, nastavi
Prefriganko. to umije da rei kad zaciliu gusle, to mrzi svako tene koje nije od njegove
pasmine! Je li tako ili nije?
On je krtena dua, skroz naskroz, ree Charley.
Te posljednje rijei bile su izreene u pohvalu sposobnosti spomenute ivotinje, ali su u
nekom drugom smislu predstavljale vrlo umjesnu primjedbu, samo to to mladi gospodin
Bates nije znao; postoji naime vrlo mnogo otmjenih dama i gospode koji o sebi tvrde da su
pravi krani, a izmeu njih i psa gospodina Sikesa postoje veoma velike i zaudne slinosti.
No, dobro, dobro, nato e Prefriganko profesionalnim marom kojim se odlikovao svaki
njegov in, navrui razgovor ponovo na temu od koje su bili malo zastranili, sve to nema
nita zajedniko s ovim utokljuncem.
Dabome da nema, nato e Charley. Zato se ti, Olivere, sasvim ne povjerava Faginu?
Pa da se obogati iz prve ruke? iskesi se Prefriganko.
I da poslije ode u penziju i ivi od svog imutka, to i ja namjeravam uiniti prve neparne
prestupne godine i kad Uskrs padne na Veliki petak, ree Charley Bates.
Ne volim to, odvrati Oliver plaljivo. Volio bih da me puste da odem. Ja ja bih volio
da odem.
A Fagin to ne bi volio! odvrati Charley.
Oliver je to i predobro znao, ali mislei da bi moglo biti opasno ako jo jasnije izrazi svoje

osjeaje, samo uzdahne te se opet prihvati ienja cipela.

Hajde, molim te! usklikne Prefriganko. Zar nema ni malo petlje? Zar nema ni malo
ponosa? Zar e vazda sjediti na grbai svojim prijateljima, a?
Sto mu gromova! nato e mladi gospodin Bates izvlaei tri svilena rupca iz depa i
gurajui ih u komodu, pa to je zaista kukavno!
Ja to ne bih mogao, ree Prefriganko s dubokim prezirom.
A ipak moe ostaviti na cjedilu svoje prijatelje, ree Oliver i malko se nasmijei, pa da
budu kanjeni za ono to si ti uinio.
To, uzvrati Prefriganko i zamahne svojom lulom, to je bilo iz obzirnosti, prema Faginu, jer
policijska njukala znaju da mi radimo zajedno, te je i on mogao zaglibiti da nismo uhvatili
maglu; to je bio razlog, zar ne, Charley?
Mladi gospodin Bates potvrdi glavom, a bio bi i progovorio da se nije tako iznebuha sjetio
Oliverova bijega te mu se dim isprepleo sa smijehom, udario mu u oi i uao u grkljan, pa se
on zagrcnuo i tresao od kalja nekoliko minuta treskajui nogom o pod.
Pogledaj, ree Prefriganko izvukavi pregrt ilinga i penija. To ti je ivot! Pa vrlo vano
odakle nam to! Grabi, jer tamo gdje je uzeto, ima toga kao blata! Nee? Oh, ti beno
blesasta!
To nije nimalo lijepo, zar ne, Olivere? upita Charley Bates. Dobit e kravatu od konopca,
je li?
Ja ne znam to to znai, odvrati Oliver ogledavajui se unaokolo.
Eto, ovako neto, mladiu, ree Charley i pritom dohvati okrajak svoga rupca, izdigne ga
ravno u zrak, obori glavu na rame i, pitei nekako udno kroza zube, stade tumaiti ivom
pantomimom da dobiti kravatu od konopca i biti objeen oznaava jedno te isto.
Eto to to znai, nastavi Charley. Gledaj samo, Jack, kako bleji u mene. Nikada jo nisam
vidio takva zvekana kao to je ovaj deran ovdje! Znam da u zbog njega jo krepati od
smijeha! I mladi gospodin Bates, poto se opet od srca nasmijao, nastavi puiti lulu, sa
suzama u oima.
Tebe su loe odgojili, ree Prefriganko promatrajui pomno i sa mnogo zadovoljstva svoje
cipele, poto ih je Oliver olatio. No Fagin e uspjeti da te preudesi, jer bi ti inae bio prvo
njegovo nedonoe. Bit e bolje da se odmah prihvati posla, jer prije nego to i misli tebe e
upregnuti u na posao, a ovako samo gubi vrijeme, Olivere!
Mladi je gospodin Bates sa svoje strane potkrepljivao njegove rijei savjetima i opomenama.
Poto su iscrpli svoje prodike, uzmu da mu zamamnim bojama slikaju raznorazne uitke
ivota koji provode, nagovjetavajui Oliveru na sve mogue naine kako e za nj biti najbolje
ako to prije zadobije Faginovu naklonost, i to onim istim sredstvima kojima su se i oni
posluili.
I utuvi sebi jedanput zauvijek u glavu, Nolly, ree Prefriganko, dok se ulo kako id iznad
njih otkljuava vrata, ako ti ne gepi brisalice i tikalice...

Koja korist da mu tako govori? ubaci mladi gospodin Bates, on ne razumije to time
hoe da kae.
Ako ti ne ukrade depne rupce i satove, udostoji se Prefriganko da preudesi svoje rijei
tako da ih je Oliver mogao razumjeti, neko e drugo derle da ih gepi, i tako e stradati ne
samo oni kojima ti nisi nita gepio, nego i ti sam, i nitko nee imati nikakve koristi osim onih
koji budu apali; a ti ima isto pravo da apa ba kao i oni.
To se zna, to se zna! ree id koji je uao u sobu a da ga Oliver nije ni primijetio. To je
jasno kao na dlanu, dragi moj kao na dlanu, sluaj ti samo Prefriganka. Ha, ha! Taj
dobro zna svoj posao.
Starac veselo protare ruke i zahihota dok je takvim rijeima povlaivao umovanju
Prefriganka. Uivao je kako je njegov uenik umjean.
Tom se prilikom razgovor nije dalje raspreo, jer se id vratio kui u drutvu gospoice Betsy i
nekoga gospodina, kojega Oliver dotada nije vidio, a koga je Prefriganko oslovljavao kao
Toma Chitlinga. Poto je malo zastao na stubitu i proaskao s damom, pojavi se u sobi.
Gospodin je Chitling bio stariji od Prefriganka te je, moda, prezimio osamnaest zima, ali je u
njegovu vladanju prema mladom gentlemanu bilo neke smjernosti, po emu se moglo
zakljuiti da se donekle osjea inferiornim u pogledu nadarenosti i strune spreme. Oi su u
njega bile malene i mirkave, a lice boginjavo; na sebi je imao krznenu kapu, barunast kaput,
mau uprljane flanelne hlae i pregau. Odjei mu je zaista bila potrebna popravka, ali se on
drutvu ispriao izjavom da je njegov 'rok' tek prije jednog sata istekao, a poto je posljednjih
est sedmica nosio uniformu, nije jo dospio da posveti malo panje svojoj 'civilnoj' toaleti.
Gospodin Chitling nadovee, vrlo ljutito, da je novi nain dezinfekcije odjee, to su ga oni
tamo usvojili, avolski protuustavan, jer od njega nastaju rupe, ali na vlasti ovjek se ne moe
aliti. Istom se opaskom oeao i o propisanu modu ianja kose, to je po njegovu miljenju
bilo izriito protuzakonito. Gospodin je Chitling zaokruio svoja zapaanja tvrdnjom da kroz
etrdeset i dva samrtno duga, radom i pealbom ispunjena dana nije okusio ni kapljice ma
bilo ega te da pristaje da ga strijele nebeske raznesu na sitne komadie ako nije sui od
kamena na suncu.
ta misli, Olivere, odakle je doao gospodin? nakrevelji se id dok su ostali djeaci iznosili
na stol bocu alkohola.
Ja ja ja ne znam, gospodine, odvrati Oliver.
Tko je to? upita Tom Chitling bacivi prezriv pogled na Olivera.
Jedan moj mladi prijatelj, sokole! odvrati id.
No, onda je nagazio na sreu, ree mladi pogledavi znaajno u Fagina. Ni brige te
odakle ja dolazim, bebice, i ti e jo dosta rano nai svoj put onamo, kladim se u pola krune!
Na tu dosjetku djeaci prasnue u smijeh, a poslije daljnjih ala o istome proapu s Faginom
nekoliko rijei i odu.
Poto su izmijenili nekoliko rijei nasamo, pridolica i Fagin povuku stolice blie vatri. id
pozove Olivera da sjedne do njega, a onda svrne razgovor na dobro odabrane teme koje su

morale zainteresirati njegove sluaoce: o velikim prednostima njihova zvanja, o uspjenosti

Prefriganka, o ljubaznosti Charleyja Batesa i o velikodunosti samoga ida. Napokon, kad se
inilo da su te teme ve prilino iscrpene, a iscrpen je bio i gospodin Chitling (jer popravilite
nakon sedmice-dvije poinje umarati), gospoica se Betsy povue da drutvance malo
otpoine.
Od toga dana pa dalje rijetko su Olivera ostavljali sama, ve su ga neprestano dovodili u
drutvo dvojice djeaka koji su danomice igrali onu udnu igru sa idom, a gospodin je Fagin
najbolje znao je li to bilo radi vlastitoga ili radi Oliverova usavravanja. Ponekad bi im starac
kazivao prie o razbojstvima koje je izvrio u mladim danima, zainjajui ih kojeim
smijenim i udnim, te Oliver nije mogao a da se katkad od srca ne nasmije, pokazujui kako
ga to zabavlja usprkos njegovim plemenitijim uvstvima.
Jednom rijeju, prepredeni je stari id pleo svoju mreu oko djeaka. Pripremivi ga dugom
samoom i sjetom, nagnao ga je da trai ma kakvo drutvo, samo da bi izbjegao samou i
tune misli u toj pustoj kui. Ubrizgavao mu je u duu otrov koji bi morao zauvijek da je
uprlja i izopai.

XIX. POGLAVLJE
U KOJEM SE RASPRAVLJA I DONOSI ODLUKA O JEDNOJ SUDBONOSNOJ OSNOVI

Bila je hladna, vlana i vjetrovita no kada se id, zakapajui vrsto zimski ogrta na
zgrenom tijelu i diui ovratnik iznad uiju, tako da bi potpuno zaklonio donji dio lica,
pojavio iz svoga brloga. Kada su za njim zakljuali vrata i povukli zasun, zastao je na
stepenici oslukujui, dok djeaci nisu sve osigurali te se vie nisu uli njihovi koraci.
Oslukivao je, pa kad se vie nisu uli koraci djeaka, odunjao se to je bre mogao.
Kua u koju su Olivera doveli, nalazila se blizu Whitechapela. id zastane za trenutak na
uglu ulice; ogledavajui se sumnjiavo prijee preko ceste i udari u pravcu Spitalfieldsa.
Blato je ljiskalo po kamenju, a crna sumaglica lebdjela nad ulicama. Kia je tromo sipila, i sve
ega bi se dotakao bilo je studeno i ljigavo. No je bila kao poruena da stvorenje nalik na
ida poe na ulicu. Klizei kriomice naprijed, puzei pod zatitom zida i vea, odvratni je
starac bio nalik na ogavna gmaza koji se porodio u glibu i mraku, a sada gmie po kaljui u
potrazi za hranom, za masnim otpacima.
Drao se svoga pravca te proslijedio vijugavim i uskim putovima dok nije stigao do Bethnal
Greena; onda, zaokrenuvi odjednom, nalijevo, nae se u zamrenu spletu ozloglaenih,
kaljavih uliica, kojima obiluje taj gusto naseljeni odnosno prenapueni dio grada.
id je oigledno veoma dobro poznavao kraj kojim je prolazio a da bi zastajao zbog mrke noi
ili zamrenog puta. ibao je kroz mnoge prolaze i ulice te najposlije zakrenuo u jednu to je
bila pri dnu osvijetljena jednom jedincatom svjetiljkom. Zakucao je na vrata neke kue; poto
je promrmljao nekoliko rijei s osobom koja mu je otvorila vrata, poe uza stepenice.
Kada se dotaknuo kvake na vratima, pas je zareao, a neki muki glas upitao tko dolazi.
Samo ja, Bille, samo ja, dragi moj, ree id zavirujui u sobu.
Uvuci se unutra, kosture, nato e Sikes. Lezi, glupa ivotinjo! Zar ne prepoznaje avla
kad obue zimski ogrta?
Oigledno je psa zbunila vanjska odjea gospodina Fagina, jer kad je id raskopao ogrta i
bacio ga preko naslona stolice, povue se u kut odakle bijae poskoio maui repom, da
pokae da je potpuno zadovoljan, koliko je to po svojoj prirodi mogao biti.
Dakle? upitat e Sikes.
Dakle, dragi moj, uzvrati id. Ah, Nancy!
U ovom posljednjem prepoznavanju odraavalo se ba toliko zbunjenosti koliko mu je bilo
potrebno da izrazi neizvjesnost kako e biti primljen, jer se gospodin Fagin nije sreo sa

svojom mladom prijateljicom otkako se ona zaloila za Olivera. No sve njegove sumnje,
ukoliko ih je uope imao, brzo su se rasprile samim vladanjem mlade dame. Ona spusti noge
sa reetke, odgurne svoju stolicu i ponudi Faginu da dovue svoju, ne troei suvinih rijei
oko toga; no je uistinu bila hladna.
Zbilja je hladno, draga Nancy, ree id grijui svoje kotunjave ruke nad vatrom. Kao da
mi se studen uvlai u same kosti, nadovee starac prinosei ruku grudima.
Mora da je zbilja cia zima kad moe da prodre do tvog srca, nato e Sikes. Nancy, daj mu
togod da popije. Samo pouri, jer, tako mi pakla, ovjeku se smui kad gleda kako se taj
klopotavi kostur trese i kljoca, kao kakav duh to je ustao iz groba.
Nancy hitro donese jednu od mnogobrojnih boca iz ormara. Sudei po njihovim raznim
oblicima, bile su pune svakovrsnog alkohola. Sikes mu nalije au konjaka i ree mu neka je
ispije naiskap.
Dosta mi je, dosta, ba vam hvala, Bille, odvrati id spustivi au poto ju je samo dotakao
usnama.
Uh! Strah te da te ne udesimo, je li? upita Sikes upiljivi pogled u ida. Pih!
Sikes promuklo i prezirno zagroke, zgrabi au te izlije ostatak u pepeo, spremajui se tako
da jo jednom natoi sebi, to je smjesta i uinio.
id se ogledavao po sobi dok je njegov domain istrusio i drugu au. Nije gledao radoznalo,
budui da ju je ve esto vidio, nego nemirnim i podozrivim pogledom, kako je to vazda
obiavao. Bila je to bijedno namjetena prostorija, te se samo po sadraju ormara moglo
naslutiti da je stanar te sobe neto drugo nego priprost radnik. Od sumnjivih predmeta koji
su se vidjeli, bile su tu samo dvije ili tri teke toljage u jednom kutu, dok je nad ogradom
kamina visjela okovana batina.
Tako, ree Sikes mljackajui i oblizujui usne. Sad sam spreman.
Za posao a? upita id.
Za posao, uzvrati Sikes, i zato kai ta mi ima rei.
O onoj kui u Chertseyu, Bille? upita id primiui stolac i govorei vrlo tihim glasom.
Da. A ta? nato e Sikes.
Oh, pa vi znate, dragi moj, na ta ja mislim, odgovori id. Zna on na to ja mislim, Nancy,
je li?
Ne, ne zna, kesio se Sikes, ili nee da zna, a to je jedno te isto. Nemoj obilaziti kao maak
oko vrue kae; nemoj da mi tu ui i prevre oima i namiguje i sve neto natuca, kao da
nisi ba ti smislio tu poharu. Oslijepio dabogda! Na to, dakle, misli?
Tie, Bille, tie! nato e id koji je uzalud pokuao utiati njegov bijes, netko nas moe
uti, dragi moj.
Pa neka uje! uzvrati Sikes. Ba me briga. Ali iako ga je ipak bila briga, izgovorio je,
razmislivi askom, posljednje rijei tiim glasom i pomalo se smirio.
Tako, tako, umiljavao se id. Ja sam samo oprezan, i to je sve. Dakle, dragi moj, a sad o

kui u Chertseyu; kad e to biti, a, Bille? Kad e to biti? Takva srebrnina, golubani moji,
takva srebrnina! nastavi id trljajui ruke, a u oima mu bljesne vatra radosna iekivanja.
Nikada, odvrati Sikes hladno. Nikada? ponovi id kao jeka te se zavrti na stolici.
Ne, nikada! priklopi Sikes, barem ne na brzinu, kao to smo oekivali.
Onda se niste ljudski prihvatili posla, ree id i od jarosti sav problijedi. Nemojte tu da mi
priate!
Ali ja ba hou da priam, odbrusi Sikes. Tko si ti da ti ne priam? Kaem ti da se Toby
Crackit etrnaest dana motao oko one kue i nije mogao da predobije nikoga od sluinadi.
Hoete li time rei, Bille, nato e id smirujui se to vie ta se onaj drugi vie estio, da ni
jednoga od one dvojice u kui ne moemo predobiti?
Jest, to hou da kaem, odvrati Sikes. Oni ve dvadeset godina slue kod one stare
gospoe, pa dao im ti i pet stotina funti, oni nee da zagrizu.
Pa zar mislite time rei, prigovarao je id, da ne moemo predobiti ni one dvije
sluavke?
Ni govora, odvrati Sikes.
Ni uz pomo lijepoga Tobyja Crackita? upita id uporno. Ta, Bille, vi zaboravljate ta su
ene!
Ni uz pomo ljepotana Tobyja Crackita, utee mu se u rije Sikes. Veli da je sebi prilijepio
i krive zaliske i navukao na se uti prsluk, te je izgledao kao kanarinac, i da se neprestano
vrzma oko kue, ali sve bez ikakve fajde.
Trebalo je da pokua s brkovima i vojnikim hlaama, ree id poto je trenutak razmiljao.
I to je uinio, odvrati Sikes, ali mu ni ta podvala nije nita pomogla.
Kad je to uo, id je samo izbeio oi pa je nekoliko minuta razmiljao i premiljao, dok mu je
brada klonula na grudi; no onda uzdigne glavu i, uzdahnuvi teko, ree da se sve boji da e
im se pothvat izjaloviti ako je istina ono to je lijepi Toby Crackit rekao.
Pa ipak, nato e starac, a ruke mu klonu na koljena, to je vrlo tuno, dragi moj, kad ovjek
gubi ono to je toliko prieljkivao.
Tako je, ree Sikes, izdade nas srea.
Slijedila je duga utnja. id je zaronio u duboke misli, a zgreno lice poprimilo je izraz
savreno demonskog lupetva. Sikes je od vremena do vremena kradomice pogledavao u
njega, a Nancy, oigledno u strahu da ne razdrai provalnika, sjedila gledajui u vatru, kao da
je nijema i ne uje nita to se oko nje deava.
Fagine, ree Sikes prekidajui iznenada tajac, vai li pedeset dukata pride ako nam uspije
provala?
Vai!, usklikne id kao da se iznebuha probudio iz duboka sna.
Vai? upita Sikes.
Vai, dragi, vai, odvrati id hvatajui Sikesa za ruku. Njegove su se oi krijesile, dok mu je

od uzbuenja podrhtavao svaki mii na licu. Toliko ga je te zanimalo.

E, onda, privrsti Sikes odgurnuvi prezirno idovljevu ruku, neka bude to prije, kad god
ti se prohtije. Pretprole noi preskoili smo Toby i ja vrtni zid pa smo malo opipavali vrata i
kapke od prozora. U toj je kuetini obno sve zabravljeno i zakraunano kao u buturnici, ali
ima jedno mjestance kroz koje bismo se sigurno i tiho mogli provui.
A gdje to? upita id gorei od radoznalosti.
Dakle, proapta Sikes, kad prijee preko tratine...
Da, da, pourivao ga je id izvijajui vrat i iskolaivi oi.
Ah! usklikne Sikes zanijemivi odjednom, jer je djevojka, obrnuvi se, pokazala glavom na
idovo lice, svejedno gdje je to mjesto. Ti to bez mene ne moe izvesti, to ja znam, no bolje
je biti na oprezu kad se ovjek s tobom uortai.
Kako ti drago, mili moj, kako ti drago, uzvrati id griskajui usnicu. Tebi i Tobyju ne treba
nikakve druge pomoi?
Nikakve, odvrati Sikes, osim turpije i jednog djeaka. Turpiju ve imamo, a djeaka treba
ti da nae.
Djeaka! usklikne id. Onda je to ploa u vratima, je li?
Ni brige te ta je! otpovrnu Sikes. Meni treba djeak, i to omalean. Gospode! nastavi
Sikes zamiljeno, da mi se samo doepati dimnjaareva maliana Neda. Namjerice ga je
putao da zakrlja pa ga onda iznajmljivao za ovakve poslove. No ukebali mu i deportirali
oca, i onda se pojavilo Drutvo za moralno uzdizanje malodobnih zloinaca i pokvarili mu
posao kojim je tako lijepo zaraivao, te ga poeli uiti itati i pisati, i eto sada je egrt! I sve
oni tako, nastavi Sikes padajui u sve veu jarost zbog nanesenih mu nepravda, jednoga po
jednog, pa ako budu imali dosta para to je sama Providnost sprijeila za godinu-dvije u
naem nam poslu nee ostati ni pola tuceta djeaka!
Dabome da nee, potvrdi id koji je za vrijeme toga razgovora, neto smiljao pa je uo
samo posljednju reenicu. Bille!
ta je sad opet? upita Sikes.
id glavom pokae na Nancy, koja je jo uvijek zurila u vatru, te jednim znakom natukne
kako bi elio da je Sikes otpremi iz sobe. Sikes nestrpljivo slegne ramenima, kao da taj oprez
smatra nepotrebnim, ali ipak poslua i naredi Nancy da mu donese vr piva.
Pa ti ne eli piva! ree Nancy skrstivi ruke i sjedei i dalje sasvim mirno na svome mjestu.
Kaem ti da elim! odvrati Sikes.
Gluposti, nato e djevojka hladnim glasom. Nastavi Fagine. Ja znam to e on rei, Bille.
Ne treba da se on mene boji.
id je jo uvijek oklijevao. Sikes ih je s izvjesnim uenjem gledao, as u jedno, as u drugo
od njih.
Tebi, Fagine, valjda ne smeta naa mala djevojica? upitat e on naposljetku. Poznaje je

dosta dugo, te bi morao znati da u nju moemo imati povjerenja, ukoliko se nije povampirila.
Nije ona od onih koje e izbrbljati, je li tako, Nancy?
Bar ja tako mislim! odvrati mlada dama te privue stolicu blie stolu i podlakti se.
Znam, znam, draga moja, znam da nee, ree id, ali... i starac opet umukne.
Ali ta? upita Sikes.
Nisam siguran nee li se razgoropaditi kao neku veer, odvrati id.
Na to priznanje gospoica Nancy prasne u buan smijeh i, istrusivi au konjaka, prkosna
lica zatrese glavom i stane uzvikivati: Samo hrabro naprijed! Ne boj se! i slino. To je
obojicu gentlemana kanda umirilo, jer je id zadovoljno kimao glavom i ba kao i Sikes opet
sjeo na svoje mjesto.
Dakle, Fagine, nasmije se Nancy, govori Billu bez okolianja o Oliveru!
Oh, ba si prefrigana, draga moja! Takve djevojke nisam vidio! usklikne id i potapa je po
zatiljku. Ja sam zaista namjeravao govoriti o Oliveru, to je istina, ha, ha, ha!
Pa ta je s njim? upita Sikes.
To je djeak koji vama treba, dragi, proapne id hrapavim glasom stavljajui prst na vrh
nosa i grozno se cerei.
On! zaklikne Sikes.
Uzmi ga, Bille! ree Nancy. Ja bih ga na tvome mjestu uzela. On nije tako prepreden kao
drugi, a tebi to i ne treba, ako je samo kadar da ti otvori vrata. Vjeruj mi, Bille, u njega se
moe pouzdati.
Ja znam da se moemo pouzdati u njega, priklopi id, jer je ovih posljednjih nekoliko
nedjelja bio u dobroj koli, a i vrijeme je da pone zaraivati svoj kruh. Osim toga, svi su
drugi odve krupni.
Da, njegova mi veliina ba odgovara, ree Sikes premiljajui.
I uinit e sve to god bude htio, dragi moj Bille, ubaci id, jer ne moe drukije, to jest
ako mu u dovoljnoj mjeri natjerate strah u kosti.
Natjerati strah u kosti! ponovi Sikes. Natjerat u ja njemu pravi strah u kosti, i bogami
svojski! Upamti to dobro! Kad jednom ponemo raditi, a on se pokae iole sumnjivim, nee
ga vie vidjeti, Fagine, jer odstupanja nema! Misli na to prije nego to mi ga poalje.
Upamti dobro to sam ti rekao, ree razbojnik zamahujui uskijom koju je izvukao ispod
kreveta.
Na sve sam ja mislio, ree id odlunim glasom. Ja sam ja sam ga dobro promatrao,
dragi moji, dobro i paljivo. Neka samo jednom osjeti da je jedan od naih, samo jednom mu
utuvi u glavu da je lopov i na je za cio ivot! Oho! Nije moglo bolje da se slui! Starac
prekrsti ruke na prsima i, uvukavi glavu meu ramena, stade da hihoe od radosti i
zadovoljstva.
Na! ponovi Sikes. Tvoj, hoe da kae!

Moda, dragi moj, kretavo zahihoe id. Moj, ako ti je po volji, Bille.
A zato, mrtio se Sikes bijesno na svoga krasnog druga, zato si se toliko uzvrpoljio oko
one njene bobice kad zna da u Covent Gardenu svake noi pedesetak djeaka dremucka
naokolo, pa treba samo da bira?
Zato to mi nisu ni od kakve koristi, dragi moj, odvrati id poneto zbunjeno, i ne isplati
se da ih ovjek uzme, jer bi ih njihov izgled izdao kad bi ih ukebali, pa bi ih redom sve
izgubio. No, ako budem pametno postupao s ovim djeakom, dragi moji, moi u s njim
postii ono to ne bih postigao ni sa dvadesetak drugih. A osim toga, nastavi id doavi
ponovo sebi, u naoj je vlasti i ako bi pokuao da strugne. Mora s nama dijeliti dobro i zlo,
bez obzira na to kako je dospio k nama. Treba samo jednom da sudjeluje u provali, i to je
meni dosta da ga zauvijek zadrim u svojoj vlasti. Mnogo je bolje to ne moramo jadnoga
crvia maknuti s puta; bilo bi i opasno i mi bismo time i mnogo izgubili.
Kada treba da to bude? upita Nancy i tako predusretne bijesnoj kletvi kojom je Sikes htio
da izrazi svoje gaenje u pogledu Faginove hinjene ovjekoljubivosti.
Da, zbilja, ree id, kada treba da to bude, Bille?
Toby i ja naumili smo prekosutra nano, odvrati Sikes otresito, ako mu to drugo ne
javim.
Dobro, nato e id. Onda nee biti mjeseine!
Nee, odvrati Sikes.
I dogovorili ste se kako ete otpremiti plijen, je li? upita id.
Sikes kimne glavom.
A to se tie...
Mani, mani, sve je dogovoreno, prekine ga Sikes, ne tari glavu zbog kojekakvih triarija.
Radije dovedi ovamo djeaka sutra uveer. Sat prije nego to zadani, ja u biti ve daleko.
A ti samo jezik za zube i pripremi pe za taljenje; to je sav tvoj posao.
Jo su neko vrijeme raspravljali; i poto je svaki od njih rekao svoju, odluili su da e Nancy
sutradan, im padne mrak, doi u idovu kuu i odvesti Olivera sa sobom, nato je Fagin
lukavo primijetio da e, bude li se djeak opirao, drage volje pratiti djevojku koja se nedavno
za njega zauzimala. Jo su sveano utanaili da e jadnog Olivera u svrhu naumljenog
pothvata izruiti na milost i nemilost Williamu Sikesu, da bude pod njegovom brigom i
paskom; i, nadalje, da e Sikes postupati s njime po vlastitom nahoenju i da ga id nee
moi pozvati na odgovornost zbog kakve nedae ili nesree koja bi mogla zadesiti djeaka, ili
zbog ma kakva kanjavanja za koje bi se pokazala potreba. Jo su se sloili u tome da e pri
Sikesovu povratku izvjetaj da bi ugovor u tom pogledu bio pravomoan u svim
vanijim pojedinostima svojim svjedoanstvom morati potvrditi i potkrijepiti lijepi Toby
Crackit.
Poto su ti pripremni razgovori zavreni, gospodin Sikes je bijesno ispijao ae konjaka
zamahujui pritom uskijom da bi ga se svatko iv prepao, urlajui iz svega glasa i vrlo

nemuzikalno odlomke nekih pjesama i ubacujui tu i tamo pokoju bjesomunu kletvu.

Najposlije je u nastupu profesionalnog oduevljenja uporno elio da pokae svoj sanduk s
provalnikim alatom; i tek to ga je teturajui unio i otvorio da protumai svojstva i
sposobnosti raznog orua to se u njemu nalazilo, upozoravajui na udesnu ljepotu njihove
konstrukcije, kadli se sroza na pod gdje je smjesta zaspao.
Laku no, Nancy, ree id umotavajui se vrsto u kaput kao i pri polasku od kue.
Laku no.
Pogledi im se sukobie, i id joj se ispitivaki unese u oi, ali djevojka i ne trepnu. U toj je
stvari bila iskrena i ozbiljna kao sam Toby Crackit.
id joj ponovo zaeli laku no i, dok mu je ona bila okrenuta leima, podmuklo munu
nogom Sikesa koji se bio izvalio na podu, te onda pone pipajui po mraku silaziti niza
stepenice.
Sve su ene jednake, gunao je id vraajui se kui. Najgore je u njih to to svaka sitnica
probudi u njima neko davno zaboravljeno osjeanje, ali sva srea to se ti osjeaji odmah
rasplinu. Ha, ha! Dva ovjeka protiv jednoga djeteta a za kesu dukata!
Skraujui sebi vrijeme tim ugodnim mislima, gospodin je Fagin proslijedio svojim putem
kroz blato i glib do svoga tmurnog obitavalita gdje je Prefriganko jo bdio i nestrpljivo
oekivao njegov povratak.
Je li Oliver u postelji? Hou da govorim s njim, bile su mu prve rijei dok su silazili niza
stepenice.
Ve nekoliko sati, odvrati Prefriganko otvarajui irom vrata. Evo ga.
Dijete je spavalo vrstim snom na bijednom leaju na podu; bio je tako blijed od straha, tuge i
puste tamnike samoe da je nalikovao na smrt, ali ne na smrt prikazanu pod mrtvakim
platom i u lijesu, nego na sliku koju smrt prua u asu kad se gasi ivot pa se mlada i
plemenita dua vine u nebo, dok teki dah zemaljskog svijeta jo nije dospio da izmijeni blagi
odsjev to titra na licu pokojnika.
Ne sad, ree id i tiho se udalji, sutra, sutra.

XX. POGLAVLJE
U KOJEMU SU OLIVERA IZRUILI WILLIAMU SIKESU

Kad se Oliver ujutro probudio, udom se udio spazivi pored postelje par novih cipela s
vrstim, debelim potplatima, a njegovih bijae nestalo. Isprva se obradova tom pronalasku,
nadajui se da bi to mogao biti predznak njegova putanja na slobodu, no takve su se misli
ubrzo rasprile kad je sjedio za dorukom nasamo sa idom, koji mu ree da e ga veeras
odvesti do obitavalita Billa Sikesa. Govorio je takvim glasom i nainom da je Oliverova
tjeskoba bivala sve veom.
Za za zauvijek, gospodine? upita Oliver u strahu.
Ne, ne, dragi moj, ne zauvijek, odvrati id. Ne bi nam bilo drago da te izgubimo. Ne boj
se, Olivere, ti e nam se opet vratiti. Ha, ha, ha! Nismo mi tako okrutni, dragi moj, da te
pustimo da ode od nas. O ne, nipoto!
Starac koji je nagnut nad vatrom prio kriku kruha, okrene se dok je tako bockao Olivera i
hihotao kao da eli pokazati kako je njemu poznato da bi on vrlo rado otiao od njih samo
kad bi mogao.
Drim, ree id opirui pogled u Olivera, da bi ti volio znati zato odlazi u Billovu kuu
je li, dragoviu?
Oliveru je i nehotice udarila krv u lice kad je vidio da je stari lopov proitao njegove misli, ali
je odvano rekao: Da, volio bih to znati.
No, to misli zato? izmakne Fagin izravnu odgovoru.
Zaista ne znam, gospodine, odvrati Oliver.
Kojeta! A ti onda ekaj dok ti Bill ne kae! ree id okrenuvi se razoarano poto je neko
vrijeme paljivo promatrao Oliverovo lice.
id kao da se mnogo kinjio to Oliver nije pokazivao veu radoznalost u toj stvari, no
zapravo je Oliver, koji je bio vrlo radoznao, bio i suvie zaplaen Faginovim ozbiljnim i
lukavim pogledom i odve zaokupljen svojim mislima da bi u tom asu mogao ita drugo
upitati. No druga mu se prilika nije nadala, jer je id itave veeri bio vrlo mrzovoljan i
utljiv sve dok se nije spremio da izae.
Moe upaliti svijeu, ree i stavi jednu na stol, evo ti i knjige da ita dok ne dou po
tebe. Laku no!
Laku no, gospodine! odzdravi Oliver tiho.

id poe vratima zirkajui preko ramena na djeaka. Onda naglo zastane i zovne ga imenom.
Oliver podie glavu; id pokae na svijeu i d mu rukom znak da je pripali. On poslua i,
stavljajui svijenjak na stol, vidje kako ga id iz mrane pozadine motri ukoenim pogledom
i namrtenih obrva.
uvaj se, Olivere, uvaj se! nato e starac prijetei mu se uzdignutom desnicom. On je
nagao i surov ovjek i ne aca se krvi kad njegova uskipi. to god se desilo, da nisi ni pisnuo, i
uini sve kako ti on naredi. Upamti to dobro! Naglasivi posljednje rijei, razvue lice
polagano u odvratan osmijeh i, kimnuvi glavom, izie iz sobe.
Kad je starca nestalo, Oliver podupre glavu rukom i tjeskobno stade razmiljati o rijeima to
ih je netom uo. to je vie mislio na idovu opomenu to mu je tee bilo da odgonetne njenu
pravu svrhu i smisao. Nije se mogao domisliti nikakvu zlu djelu u kojem bi on sudjelovao, a
koje bi se moglo uspjenije izvesti ako ode Sikesu umjesto da ostane s Faginom. Poslije
dugoga mozganja zakljui da su mu dodijelili zadatak da Sikesu obavlja neke kune poslove
dok ne nae nekoga podesnijeg za taj rad. Bio je suvie naviknut na patnju; a i ovdje gdje je
sada bio, toliko su ga muili da se nije odvie bojao onoga to ga eka. Tako je nekoliko
minuta ostao izgubljen u mislima a onda teko uzdahne, usekne svijeu i lati se knjige koju
mu je id ostavio.
Isprva je nehajno prevrtao, ali kada se namjerio na odlomak koji je privukao njegovu panju,
sav se predao itanju. Bio je to ivotopis velikih zloinaca i opisivanje njihova suenja;
stranice su dugom upotrebom bile uprljane i izlizane. Tu je itao o stranim zloinstvima da
mu se krv ledila u ilama, o tajanstvenim umorstvima koja su poinjena na pustim mjestima
uz cestu, i o mrtvacima skrivenim od ljudskog pogleda u dubokim jamama i bunarima, a koji
bi konano ipak doli na vidjelo i nakon mnogo godina natjerali svojim ubojicama toliki strah
u kosti te su priznavali svoju krivicu i vapili za vjealima da im dokraji njihove muke. itao
je o ljudima koje je usred mrkle noi njihova mata nagnala da poine toliko opaka djela i da
proliju krv da ti se pri samoj pomisli kosa jeila i koljena poela klecati. Jezoviti opisi bili su
tako prirodni i ivi te se inilo da su prljave stranice uprskane krvlju, a natampane rijei
brujale Oliveru u uima kao da ih grobnim apatom izgovaraju duhovi umorenih rtava.
Lud od straha, djeak zatvori i odgurne knjigu. A zatim se baci na koljena i stade zaklinjati
boga da ga ouva od takvih strahota. Volio bi da odmah umre nego da ivi i uini takva
grozna i strahovita nedjela. Malo pomalo primirio se te stao usrdno moliti tihim i slomljenim
glasom da ga nebo izbavi od takvih opasnosti, pa ako se jo moe pomoi odbaenom
sirotanu koji nije nikad imao prijatelja ni ikoga svoga, neka mu bog pomogne sada u asu
najteeg jada i osamljenosti dok stoji bespomoan usred opaina i grijeha ovoga svijeta.
Zavrio je svoju molitvu, ali je jo uvijek kleao zakrivajui lice rukama, kad zau um pa se
tre.
ta je? krikne i skoi na noge i, ugledavi na pragu neiji lik, ponovo vikne: Tko je?
Ja samo ja, progovori drhtav glas.
Oliver podie svijeu iznad glave i pogleda prema vratima. Bila je to Nancy.

Zakloni svjetlo, ree djevojka okreui glavu. Bije me u oi.

Oliver opazi da je vrlo blijeda te je blago upita nije li bolesna. Djevojka se, okrenuta njemu
leima, svali na stolicu, poe kriti ruke, ali nita ne odgovori.
Oprosti mi, boe! usklikne Nancy poslije kratke utnje. Nikad nisam na to pomiljala.
Zar se neto dogodilo? upita Oliver. Mogu li vam pomoi? Hou, zbilja hou, samo ako
mogu!
Ona se njihala amo-tamo i hvatala se za vrat, poela se griti i guiti.
Nancy! usklikne Oliver u najveem uzbuenju, to vam je?
Djevojka je udarala rukama po koljenima, a nogama o pod, a onda se mahom smiri, stegne
rubac jae oko svoga tijela sva protrnuvi od zime.
Oliver potakne vatru. Privukavi svoju stolicu sasvim blizu, posjedila je neko vrijeme a da
nije progovorila, no napokon digne glavu i zagleda se oko sebe.
Ne znam to me ponekad spopada, ree Nancy popravljajui tobo svoju odjeu, mislim
da je to od ove vlane, prljave sobe. A sad, Nolly dragi, jesi li spreman?
Treba li da poem s vama? upita Oliver.
Da, dola sam od Billa, odvrati djevojka. Mora sa mnom.
A zato? ree Oliver i ustukne.
Zato! oglasi se djevojka kao jeka, okrenuvi glavu im su se njene oi sukobile s
djeakovim pogledom. Oh, pa nije nita zlo!
To ne vjerujem, odvrati Oliver koji ju je pomno promatrao.
Pa neka bude po tvom, nato e djevojka i pokua da se nasmije. Dakle, nije nita dobro!
Oliver je primijetio da ima neku mo nad plemenitijim osjeajima djevojke. U jednom
trenutku pomisli da bi je mogao ganuti. Moda e se Nancy raaliti zbog njegove
bespomonosti. Ali mu onda glavom proleti misao da je tek jedanaest sati te da ima jo
mnogo svijeta po ulicama pa bi se zacijelo mogao netko nai da povjeruje njegovim rijeima.
Sjetivi se toga, stupi naprijed i poneto uurbano ree da je spreman.
Njegova pratilica ne samo da je opazila kako se on malo kolebao nego je i prozrela to je
mislio. Gledala ga je paljivo dok je govorio, a onda ga omjeri znaajnim pogledom koji je
dovoljno jasno kazivao da je shvatila to se u njemu zbiva.
Pst! ree djevojka naginjui se nad njim i pokazujui na vrata dok se oprezno ogledavala
oko sebe. Nema ti pomoi. Pokuala sam sve to mogu, ali je bilo uzalud. Opkoljen si sa svih
strana. Ako se ikad bude spasio odavle, vjeruj mi, ovo nije pravi as!
Osupnut njenim udnim vladanjem i njenom odlunou, Oliver je u udu pogleda. inilo se
da ona govori istinu; lice joj je bilo blijedo i uzbueno. Sva je drhtala.
Jednom sam te spasila od zlostavljanja, i opet u te spasiti, a to i sada inim, nastavi
djevojka glasno, jer oni koji bi doli po tebe, da nisam ja sad dola, bili bi mnogo grublji.
Obeala sam da e biti miran i tih; ako ne bude, nakodit e i sebi i meni, a mene to moe

stajati i glave. Evo, pogledaj! Sve sam ovo zbog tebe pretrpjela, tako mi bog pomogao!
Ona mu u urbi pokae nekoliko modrikastih masnica po vratu i rukama, zatim bre-bolje
nastavi:
Upamti to i nemoj da me izlae novim patnjama. Da mogu, ja bih ti pomogla, ali to nije u
mojoj vlasti. Oni ti ne kane uiniti nita naao; i na to god te natjerali, nee biti tvoj grijeh.
Pst! za svaku tvoju rije eka me udarac. Daj mi ruku i samo brzo! Ruku!
Ona ga uhvati za ruku koju je Oliver i nesvjesno pruio; puhnuvi ugasi svjetlo i povue ga za
sobom uza stepenice. Neka spodoba, skrivena u mraku, naglo im otvori vrata i tek to su
stupili preko praga, brzo ih opet zatvori. ekala ih je jednoprena koija na dva kotaa, i
djevojka isto onako uurbano kako je razgovarala s Oliverom, povue djeaka u kola te
navue zastore. Koija nije pitao kamo da vozi, samo je biem oinuo konja i potjerao ga u
trk ne asei ni asa.
Djevojka je sveudilj drala Olivera vrsto za ruku i svejednako ga opominjala i uvjeravala ba
kao malo prije. Sve se tako brzo i uurbano odigravalo da nije pravo ni vidio kamo se vozi. I
ve su se kola zaustavila pred istom kuom u koju se id sino bio uputio.
Oliver se askom zagledao niz pustu ulicu i ve je zaustio da vikne upomo. No u uima mu
je jo uvijek odzvanjao glas djevojke kako ga u najteoj tjeskobi zaklinje neka se sjeti nje te
nije imao snage da vikne. I dok je jo oklijevao, ve se naao u samoj kui, a vrata su se za
njim zatvorila.
Ovuda, ree djevojka i prvi put ispusti njegovu ruku. Bille!
Ej! odazove se Sikes koji se pojavio uvrh stepenica sa svijeom u ruci. U dobar as!
Doite!
To je bio izraz velikog zadovoljstva i vanredno srdaan doek od osobe Sikesove udi.
Djevojci je to oito vrlo godilo, i ona mu srdano odzdravi.
ukan je otiao s Tomom, nato e Sikes dok im je osvjetljivao put. Bio bi samo na
smetnju.
Tako je pravo, odvrati Nancy.
I tako ti dovede djeaka, primijeti Sikes kad su svi uli u sobu i on zatvorio vrata.
Da, uzvrati Nancy.
Nije se otimao? upita Sikes.
Bio je kao jagnje, odvrati Nancy.
Drago, mi je to to ujem, ree Sikes gledajui mrko u Olivera, i zbog tankih njegovih
kostiju koje bih mu inae polomio. Doi ovamo, mladune, da ti oitam molitvu jednom
zauvijek.
Poto je tako oslovio novoga svog tienika, Sikes mu smae kapu s glave i baci je u kut, a
zatim, uhvativi ga za rame, sjedne za stol, a Olivera postavi preda se.
Prije svega, zna li ti to je ovo? upita Sikes dohvativi sa stola pitolj.

Oliver potvrdi da zna.

No dakle, de pogledaj, proslijedi Sikes, to je barut, to je tane, a ovo ep naboja.
Oliver promrmlja da je shvatio emu slue pojedini predmeti; a Sikes uzme vrlo pomno i
odluno nabijati pitolj.
Sada je nabijen, ree Sikes zavrivi taj posao.
Da, gospodine, vidim, odgovori Oliver drhtavim glasom.
No dakle, ree razbojnik zgrabivi Olivera vrsto za zglobove i pritisnuvi mu cijev o
sljepoice, te djeak u tom asu nije mogao a da ne vrisne, ako samo pisne kad bude sa
mnom izaao, ja u ti bez rijei ovo tane ispaliti u elo, i zato se najprije pomoli bogu ako si
naumio da govori bez moga odobrenja.
Pogledavi mrko djeaka da bi pojaao utisak svojih rijei, Sikes nastavi:
Koliko ja znam, u blizini nema nikoga tko bi se mnogo namuio da te pronae ako te ja
ucmekam, i zato sve to govorim samo radi tvoga vlastitog dobra. Jesi li me razumio?
Da ne priamo mnogo, evo ta on misli, ree Nancy vrlo odreito i mrtei se na Olivera da
bi je to paljivije sasluao, ako ga bude izdao u njegovu pothvatu, prosvirat e ti lubanju,
makar se i sam izloio opasnosti da omasti konopac, jer u mjesec dana posvrava vie takvih
poslova zbog kojih bi mogao dospjeti na vjeala.
Tako je! doda Sikes odobravajui. ene vazda mogu u malo rijei sve objasniti. Izuzevi
kad se razgoropade, jer onda samo govore i govore, a nita ne kazuju. A poto je sada u sve
upuen, da neto poveeramo i malo odspavamo prije polaska!
Nancy poslua i hitro razastre stolnjak. Onda askom nestane i odmah se vrati s vrem
crnoga piva i peenom ovnujskom glavom, to je Sikesu omoguilo da bude duhovit, jer je i
uskiju kojom je provaljivao vrata i zidove, na atrovakom jeziku nazivao 'ovan'. Zaista je
na kavalir prije nego to e se dati na posao bio vrlo duhovit i dobre volje, pa bi se u dokaz
tome moglo spomenuti i to da je popio vr piva naiskap i da za veere nije izvalio vie od
nekih osamdeset kletvi.
Poto su poveerali, a lako je zamisliti da Oliver nije bio ba pri teku, Sikes istrusi nekoliko
aa rakije, pomijeane s vodom i zatim se svali na postelju, zapovjedivi djevojci da ga
probudi tono u pet sati i zaprijetivi joj se svime i svaim ako to propusti. Takoer po
Sikesovu nalogu, Oliver obuen legne na strunjau, a djevojka potakne vatru i sjedne kraj
ognjita ekajui da ih probudi u odreeno vrijeme.
Oliver je dugo leao budan mislei da e Nancy moda jo uspjeti da mu doapne koji savjet,
no djevojka se, sjedei nepomino uz vatru, predala tekim mislima te bi samo od vremena
do vremena useknula svijeu. Djeaka iscrpena bdijenjem i strahom najposlije svlada san.
Kad se probudio, na stolu je bio ajni pribor, a Sikes je trpao razne predmete u depove svoga
zimskog kaputa, prebaena preko naslona stolice, dok je Nancy bila zaposlena pripremajui
doruak. Jo nije bilo svanulo; svijea je svejednako gorjela, a vani je bilo sasvim mrano. O
prozorska okna udarale su krupne kapi kie, nebo se crnjelo tmastim oblacima.

Hajde, dii se! proguna Sikes kad se Oliver trgnuo iza sna, pet i pol! Samo ustro ili e
ostati bez doruka; ionako smo okasnili.
Oliveru nije trebalo mnogo vremena da se obue; i poto je neto zaloio, odgovori na
Sikesovo osorno pitanje da je spreman za polazak.
Jedva ga i gledajui, Nancy mu dobaci rubac da ga obavije sebi oko vrata, a Sikes mu prui
iroku priprostu pelerinu da je prebaci preko ramena. Tako zaodjenut prui ruku razbojniku,
koji zastane te mu prijetei pokae pitolj to ga je imao u prostranom depu kaputa. Onda
mu vrsto stegne ruku i, oprostivi se sa Nancy, povede djeaka.
Kad su stigli do vrata, Oliver se askom okrene nadajui se da e mu djevojka dobaciti jo
jedan pogled. Ali je ona zauzela svoje prijanje mjesto ispred vatre i sva se kanda skamenila.

XXI. POGLAVLJE
EKSPEDICIJA

Bilo je tamno jutro kada su izali na ulicu; vjetar je puhao a kia lila kao iz kabla, dok su olujni
oblaci brodili naputenim nebom. Svu no je padala jaka kia; cesta je bila ispresijecana
lokvama, a voda previrala iz jaraka uz plonik. Na nebu je titrao slabaan odsjev zore, koji je
samo poveavao sumornost itava kraja; ta je nujna svjetlost priguivala rasvjetu ulinih
svjetiljaka, a nije toplijim i arenijim bojama osvjetljavala mokre krovove i puste ulice. inilo
se da se u tom dijelu grada jo nitko nije probudio, jer su prozori kua bili vrsto zatvoreni, a
ulice kojima su prolazili bijahu gluhe. A nigdje ive due.
Kad su zakrenuli cestom Bethnal Green, ve je poelo svitati. Mnoge su uline svjetiljke bile
ve pogaene; poneka seljaka kola polagano su drndala prema Londonu, a ovda-onda prola
bi poneka blatom poprskana potanska koija; koija bi prestiui teretna kola prijetei
zamahivao biem prema nespretnom i sporom vozau koji vozi krivom stranom ceste pa
time izlae opasnosti putnika kola da okasne za etvrt minute. Gostionice u kojima je gorjelo
plinsko svjetlo bile su ve otvorene. Malo pomalo otvarali se duani, a ve su nailazili i neki
prolaznici. Onda su se u ratrkanim skupinama primicali radnici polazei na posao, zatim
ljudi i ene nosei na glavi koare s ribom, pa mazge to su vukle taljige natovarene povrem,
teretna kola sa ivom ili zaklanom stokom, mljekarice s vjedricama, nezaustavne gomile ljudi
koji su pod bremenom svakovrsnih ivenih namirnica teko odmicali prema istonim
londonskim predgraima. to su se vie pribliavali Cityju, to je buka bivala sve zaglunijom,
a prometna vreva i gurnjava sve veom; kada su zali u ulice izmeu Shoreditcha i
Smithfielda, sve se ve komealo u meteu i gromoru. Zadanilo je; i nebo nee sinuti jaom
svjetlou sve dok opet ne padne no. A polovica londonskog stanovnitva ve je zapoela
svoj svakodnevni posao.
Spustivi se niz Sun-Street i Crown-Street te preavi Finsbury-Square, Sikes proe kroz
Chiswell-Street pa onda u Barbican, otuda skrene u Long-Lane i najposlije u Smithfield, s
kojega se mjesta irila zagluna buka te se Oliver od uda samo snebivao.
Bio je sajmeni dan. Noge su do glenjeva tonule u blato i glib. S govedskih tjelesa koja su se
isparavala neprestano se dizala gusta para to se mijeala s maglom koja kao da se slegla
povrh dimnjaka da tamo otpoine. Svi obori u sreditu prostranog podruja, a isto tako
privremeni torovi bili su krcati ovcama; uz odvodni jarak bila su uza stupove privezana
goveda u tri-etiri reda. Seljaci, mesari, trgovci stokom, kuarci, djeaci, tati, dangube i
skitnice svake vrste tvorili su uskomeanu gomilu. Zvidanje gonia, lave pasa, ritanje i

toptanje goveda, blejanje ovaca, roktanje i gurikanje svinja, vika pokuaraca, dernjava,
preklinjanje i svaanje, brenanje zvonaca i urnebes glasova koji su dopirali iz svih
gostionica; komeanje, guranje, tjeranje, mlaenje, tunjave i zapomaganje; odvratna i
neskladna, upravo paklenska buka to se posvuda dizala po sajmitu; pa neumivena,
neobrijana, jadna i uprljana lica to su bez predaha vrvjela amo-tamo probijajui sebi put kroz
rulje i gomile sve je to stvaralo prizor to zapanjuje, oduzima dah i oamuuje ovjeka.
Vukui Olivera za sobom, Sikes je krio sebi laktovima put kroz najguu vrevu; nije obraao
ni najmanje panje brojnim uzvicima i glasovima kojima se djeak toliko udio. Dva-tri puta
kimnuo je nekom prijatelju u prolazu i odbio isto toliko puta poziv na jutarnju rakijicu,
svejednako hitajui naprijed dok se nisu sasvim izvukli iz gungule te kroz Hoiser-Lane stigli
u Holborn.
No, utokljune, mrzovoljno e Sikes pogledavi u sat na crkvi Sv. Andrije, skoro e
sedam! Oprui malo krake! Hajde, nemoj da mi ve sada zaostaje, landrave mlitavi!
Rekavi to, Sikes bijesno cimne svoga malog pratioca za ruku; Oliver zabrza te uzme kaskati
da dostigne provalnika koji je urno grabio naprijed.
Nisu usporili hod sve dok nisu proli glavni ugao Hyde Parka i bili na putu u Kensington;
tada je Sikes poeo polaganije koraati, dok ih nisu stigla prazna kola koja su se u stanovitoj
udaljenosti kretala za njima. Proitavi na njima rije 'Hounslow', upita koijaa to je mogao
uljudnije ne bi li ih poveo do Islewortha.
Popnite se! pozove ih ovjek. Je li to va deko?
Da, to je moj deko, odvrati Sikes osinuvi Olivera strogim pogledom i toboe nesvjesno
segne rukom u dep gdje mu je bio pitolj.
Otac ti prebrzo hoda, je li, mladiu? upitat e koija videi kako je Oliver sav zasopljen.
Ni govora, umijea se Sikes. Navikao je na moj korak. Hajde, uhvati se za moju ruku,
Nede! Upadaj!
Okrstivi Olivera tim imenom, Sikes mu pomogne da se popne u kola, a koija pokae na
hrpu vrea i ree mu neka ondje prilegne i otpoine.
Vozei se pokraj mnogih miljokaza, Oliver se sve vie udio kamo ga je njegov pratilac
naumio odvesti. Proli su ve kroz Kensington, Hammersmith, Chiswick, Kew Bridge i
Brentfort i jo su uvijek odmicali kao da su tek krenuli na put. Najposlije stigoe do gostionice
zvane 'Vesela koija' gdje se malo dalje kanda odvajala druga cesta. Tu se kola zaustavie.
Sikes vrlo hitro skoi s kola ne putajui Oliverove ruke. Povue ga za sobom i, pogledavi ga
srdito, znaajno lupne akom o svoj dep.
Zbogom, djeae, ree ovjek.
Cmizdrav je, odvrati Sikes i prodrma Olivera, tene je cmizdravo! Ne osvrite se na
njega!
Pa i neu! odvrati koija sjedajui opet u kola. A danas je tako lijep dan! I kola krenue.
Sikes poeka da kola dobrano poodmaknu, zatim ree Oliveru da se moe malo ogledati ako

hoe. Onda ga opet uze za ruku i oni nastave svoje putovanje.

Malo ispod gostionice skrenu ulijevo, a zatim udare cestom udesno prolazei pored mnogih
vrtova i vila s obje strane ceste. Zaustavili su se samo jednom da gucnu malo piva. Konano
su stigli do grada gdje je na jednoj kui prilino velikim slovima bilo ispisana 'Hampton'.
Nisu stali nego su nekoliko sati lunjali po poljima. Poto su proli iza gostionice 'Crveni lav',
napokon se vrate u grad i stignu do stare krme s izblijedjelim cimerom. Sjednu kraj
kuhinjskog ognjita i zatrae neto za jelo.
Kuhinja je bila stara, oniska odaja s omanom gredom preko sredine stropa. Klupe pored
vatre imale su visok naslon, a na njima je sjedilo nekoliko ljudi surove vanjtine, u radnim
haljecima. Ljudi su pili i puili; nisu se obazirali na Olivera, a i Sikesa su jedva zamjeivali.
Budui da ih je i Sikes jedva zapaao, on je sa svojim malim, pratiocem mogao nesmetano
sjesti u zakutak.
Dobili su za ruak malo hladna mesa, a poslije su jo sjedili dok je Sikes ispuio tri-etiri lule,
tako da ja Oliver ve smatrao prilino sigurnim da odatle nee ii dalje. Kako je bio vrlo
umoran, jer je uranio i toliko pjeaio, najprije je malo dremuckao, a zatim je, svladan
naporom i omamljen duhanskim dimom, vrsto zaspao.
Bilo se ve sasvim smrailo kad ga Sikes gurne i probudi. Poto je svladao drijem i mogao
uspravno sjesti i zagledati oko sebe, vidje da je njegov potovani pratilac, uz vr piva razveo
prisan razgovor s nekim radnikom.
Vi ete, dakle, do Donjeg Halliforda? pitao je Sikes.
Hou, uzvrati mukarac kojemu je kanda pie udarilo malo u glavu ili u noge, ve prema
tome da li je govorio ili htio ustati, hou, i to trkom, jer sam jutros ovamo doao s
teretom, a sad se prazan vraam kui. U zdravlje moga kljuseta!
Biste li mene i mog djeaka mogli povesti? upita Sikes potkuivi pivo svome novom
prijatelju.
Ako oete izravno onamo mogu, odgovori ovjek provirkujui preko nagnutog vra.
Idete li u Halliford?
Sve do Sheppertona, otpovrnu Sikes.
Kamo god ja vozio, moete sa mnom, odgovori neznanac. Becky, je li sve plaeno?
Jest, gospodin je sve platio, odvrati djevojka.
No ujete! bunio se ovjek s dostojanstvenou pijanca. To, znate, ne ide!
Zato ne? upita Sikes. Vi ste tako dobri da nas povezete, pa valjda mi neete braniti da
vam za uzvrat platim vr piva?
Stranac je neko vrijeme razmiljao o toj tvrdnji, a potom primi Sikesa za ruku te mu ree da je
uistinu dobar drug, nato Sikes odgovori da se ali; kao da je mislio da njegov gost ne bi tako
govorio da je bio trijezan.
Poto su izmijenili jo nekoliko komplimenata, zaele drutvu laku no i pou, dok je
djevojka pokupila vreve i ae, a onda se lijeno odetala do ulaza i s prepunim rukama

gledala kako drutvance kree na put.

Kljuse, u ije su zdravlje pili, stajalo je vani, ve upregnuto u teretna kola. Oliver i Sikes
popnu se u kola bez okolianja, i mukarac kome je konj pripadao jo se motao oko njega
minutu-dvije, 'da mu opipa bilo' i da pozove konjuara i cio svijet da mu pronau premca.
Konano se i on popne. Zatim bude konjuaru nareeno da pusti konju uzdu; a konj kad je
osjetio slobodu poslui se njome na vrlo neprilian nain, prezrivo zabaci glavu, grune u
prozor gostinske sobe i poslije tih junakih podviga propne se askom na stranje noge, poleti
kao strijela i u ponosnom galopu projuri gradom.
No je bila tamna kao u rogu. Vlana se magla dizala s rijeke i s okolnih movara kuljajui po
pustim poljima. Bila je cia zima i sve je bilo nujno i tmurno. Nitko nije ni zaustio, jer je voza
bio pospan, a Sikesu se nije dalo da ga navodi na razgovor. Oliver se na dnu kola stisnuo u
klupko, zbunjen od straha i zle slutnje, gledajui ogoljelo drvee i sablasno granje koje se
njihalo amo-tamo, kao da zlurado uiva u oajnoj pustoi itava kraja.
Dok su prolazili kroz Sunbury, sa crkvenog je tornja izbijalo sedam. U kui splavara s druge
strane ceste gorjelo je svjetlo u prozoru i trak svjetlosti padao posred puta, tako da se jo vie
crnjela tamna sjena mrke tise, ispod koje se nalazilo nekoliko grobova. Negdje je u blizini
jednolinim umom zapljuskivala voda, a lie starog debla utalo je prigueno, zatalasano
nonim vjetrom, kao tiha svirka to uspavljuje mrtve.
Proli su kroz Sunbury i opet udarili na cestu, koja bijae sasvim pusta. Jo dvije-tri milje, i
kola se zaustave. Sikes sie i, poto je Olivera primio za ruku, oni opet krenue pjeice.
U Sheppertonu nisu svratili ni u jednu kuu, kako se umorni djeak bio ponadao, nego su
nastavili hodati po glibu i mraku, tamnim puteljcima izmeu ivica i po prostranim ugarima
ibanim hladnim vjetrom, dok nisu ugledali svjetla nekoga grada u blizini. Dok je Oliver
paljivo gledao naprijed, opazio je da se voda nalazi pred samim njihovim nogama te da se
pribliuju podnoju mosta.
Sikes se nije zaustavljao i tek kod mosta neoekivano je zakrenuo nalijevo niz nasip. 'Voda!'
sune Oliveru kroz glavu i doe mu muno od samoga straha. Doveo me do ovoga samotnog
mjesta da me ubije!
Ve je htio da se baci na koljena i da se bori za svoj mladi ivot, kad opazi da stoje pred
nekom osamljenom i ruevnom kuom. S obje strane rasklimanoga ulaza jednokatne straare
bio je po jedan prozor, ali svjetlosti nigdje. Sve je bilo tamno i ispranjeno te se inilo da tu
nitko ne stanuje.
Sikes je jo svejednako drao Olivera za ruku kada se pribliio trijemu i pritisnuo kvaku.
Vrata popuste, i oni uoe.

XXII. POGLAVLJE
PROVALA

Hej! zauje se snaan, grub glas im su stupili u hodnik.
to si se toliko uzgalamio! ree Sikes povukavi zasun na vrata. Deder prisvijetli malo,
Toby!
Aha, ti si to, drue! usklikne isti glas. Svijeu, Barney, svijeu! Barney, uvedi gospodina,
ali prvo se udostoj da se probudi.
ini se da se ovjek koji je tako govorio izuvaem ili kakvim slinim predmetom bacio na
svoga subesjednika da bi ga probudio, jer se ulo kako je neki drveni predmet tresnuo o pod;
zatim neko nerazgovijetno gunanje kao da se netko budi iza sna.
uje li? povie isti glas. Bill Sikes je u hodniku i nema nikoga da ga doeka; a ti samo
mava kao da si se nalokao bunjike za veeru. Jesi li se ve osvijestio ili treba da te eljeznim
svijenjakom maznem po glavi da se sasvim probudi?
Dok su padala ta pitanja, ulo se kako napol obuvene noge struu po golom podu sobe; tada
se ponajprije na vratima s desne strane promoli plamiak svijenjaka, a zatim lik ovjeka za
kojeg smo ve ranije ustanovili da unjka, a slui u krmi u Saffron Hillu.
Gospodine Sikes! usklikne Barney s iskrenim ili hinjenim veseljem, uite, gospodine,
uite!
Ovamo! Ti e naprijed! uzvikne Sikes gurajui Olivera pred sobom. Samo bre ili u ti
prignjeiti pete!
Promrsivi neku psovku na raun njegove sporosti, Sikes je Olivera gurao pred sobom; i tako
uoe u nisku mranu sobu gdje je gorjela dimljiva vatra a namjetaj se sastojao od dvije-tri
rasklimane stolice, stola i vrlo pohabanog kreveta, po kojem se u svoj duljini mekoljio ovjek
koji je noge ispruio iznad razine glave, a puio dugaku glinenu lulu. Bio je odjeven u
kicoki tamnosmei kaput s velikim mjedenim pucetima i imao al naranaste boje, prsluk s
orijentalnim arama i smeesive hlae. Gospodin Crackit (jer to je bio on!) nije imao odvie
bujnu kosu i bio je prilino golobrad. Kosa mu je bila rie boje i pomno zakovrana, a svaki je
pojedini uvojak strio kao vadiep. Neobino prostim i prljavim prstima, to bijahu
nakinureni jeftinim prstenjem, hvatao bi se ovda-onda za tu svoju kosu. Bio je neto vii od
ovjeka srednjeg rasta, a noge mu bile prilino mrave; ali ta okolnost nije nipoto smanjivala
divljenje to ga je osjeao za svoje posuvraene izme koje je promatrao ovako izdignute
s najivljim zadovoljstvom.

Bille, stari moj! javi se ta spodoba i okrene glavu vratima. Ba mi je drago to te vidim. Ve
sam se uplaio da nisi odustao, no u tom bih se sluaju sam prihvatio posla. Oho!
Uskliknuvi tako poto je ugledao Olivera, Crackit uspije da zauzme sjedei poloaj, a onda
upita tko je to.
Djeak samo djeak! uzvrati Sikes i privue stolicu vatri.
Jetan od tjeaka kospodina Fakina, usklikne Barney, pa se nakesi.
Faginovih, a? uzvikne Toby promatrajui Olivera. Duu bi dao da starim babama u crkvi
proeprka torbice. Njuka mu zlata vrijedi!
Dosta, dosta, prekine ga Sikes nestrpljivo i, nagnuvi se nad svoga prijatelja, koji je opet
prilegao, apne mu nekoliko rijei na uho, nato se Crackit grohotom nasmije poastivi
Olivera time to je dugo i zaueno zurio u njega.
No, ako nam da malo papice i neto da gucnemo dok ekamo, ree Sikes koji je opet sjeo
na svoje mjesto, bit emo kuraniji, ja svakako! Sjedni, mome, do vatre i odmori se, jer
e noas opet morati s nama, iako ne tako daleko.
Oliver plaljivo i bez rijei u udu pogleda Sikesa, privue neku klupicu vatri i podnimi glavu
koja mu je buala, jedva znajui gdje se nalazi i to se oko njega zbiva.
Evo, ree Toby poto je mladi idov stavio na stol neto jela i jednu bocu. Za uspjeh nae
ekspedicije! Ustane da napije zdravicu, smjesti praznu lulu paljivo u kut, primakne se
stolu, napuni ae alkoholom i do dna je iskapi. Isto uini i Sikes.
Neka i djeak gucne, ree Toby nalijevajui vinsku au. Ispij, nevinace!
Ja zbilja... zamuckivao je Oliver gledajui alostivim pogledom u ovjeka, zbilja... ja...
Ispij! pod viknu Toby. Zar misli da ne znam ta ti treba? Bille, reci mu da to popije!
Neka se samo pouri, odvrati Sikes lupkajui rukom o dep. Neka me spale na lomai ako
mi taj ne zadaje vie muke nego itava regimenta Prefriganaca! Iskapi to, vrae mali, iskapi
do dna!
Oliver se toliko preplaio tih prijetnji da je istrusio au, nato se smjesta poeo nemilice tresti
od ljutoga kalja, a na ushit Crackita i Barneyja. I sam mrzovoljasti Sikes morade se
nasmjehnuti.
Poslije toga, i poto se Sikes do sita najeo (Oliver nije mogao nita okusiti do korice kruha
koju su mu silom ugurali u usta), oba se ovjeka zavalie u stolice da malo prodrijemaju.
Oliver je ostao na klupici kraj vatre, a Barney se zaogrnuo gunjem te prilegao pored same
reetke kamina.
Neko su vrijeme spavali ili se inilo da spavaju; Barney se mekoljio, a jednom je ili dvaput
ustao da baci ugljena na vatru. Oliver padne u dubok drijem; sanjao je kako luta sam po
tmurnim malim ulicama, kako tumara po mranim grobljima ili se provlai kroz puste
krajeve, po kojima su prethodnog dana prolazili, kad ga probudi Toby Crackit navijestivi mu
da je pola iza ponoi.
U hipu bila su i ona druga dvojica na nogama i svi se uzmu urno spremati za put. Sikes i

njegov ortak umotali vratove i brade u tamne alove i navukli iroke ogrtae, dok je Barney
otvorio ormar, vadio neke predmete i trpao ih hitro u njihove depove.
Pitolje daj meni, Barney, ree Toby Crackit.
Evo ih! odvrati Barney vadei dva pitolja. Sam si ih nabio.
U redu! odvrati mu Toby razmjetajui ih po depovima. A svrdla?
Kod mene! odgovori Sikes.
Obrazine, zavore, builice, lampice niste nita zaboravili? pitao je Toby privrujui
malu uskiju za omu ispod postave kaputa.
Sve u redu! odvrati mu ortak. Barney, donesi nam toljage. Vrijeme je da krenemo!
Rekavi to uzme od Barneya kijau, i poto je drugu dao Tobyju, poe sam da zakapa
Oliveru pelerinu.
A sad naprijed! ree Sikes ispruivi ruku.
Oliver, sav omamljen naporom, loim zrakom i alkoholom to ga je nasilu popio, nesvjesno
poslua i prepusti svoju ruku Sikesovoj ispruenoj aki.
Toby, primi ga za drugu ruku, ree Sikes. Barney, pogledaj je li vani sve sigurno.
ovjek poe do vrata i ree da je napolju sve tiho. Drei Olivera izmeu sebe, dva
provalnika izau. Poto je povukao sve zasune, Barney legne i skutri se kao maloas te ubrzo
opet usne vrstim snom.
Vani je vladala neprobojna tama. Magla se jo vie zgusnula pa je uzduh, iako nije padala
kia, bio tako vlaan da su se Oliveru, tek to su izali iz kue, obrve ukrutile od inja koje je
posvuda lebdjelo u zraku. Prijeu preko mosta te uzmu hodati prema svjetlima to ih je
Oliver ve prije bio vidio. Udaljenost nije bila velika, i kako su grabili brzim koracima uskoro
stignu u Chertsey.
Ravno kroz grad, proapne Sikes. Noas nam se nitko nee isprijeiti na putu!
Toby pristane; i oni projure glavnom ulicom, koja je u to kasno doba bila sasvim pusta.
Ovdje-ondje zatitrala bi priguena svijetlost koja je dopirala iz prozora spavaih soba, a
pogdjekad bi mukli lave pasa naruavao nonu tiinu. Na ulicama nije bilo ni ive due.
Izaoe iz grada kad je s crkvenog tornja otkucalo dva sata.
Pospjeivi korak, zakrenu ulijevo i udare drugom cestom. Prevalivi otprilike etvrt milje,
zastanu pred samotnom kuom okruenom zidom. Toby Crackit zastane samo da malko
predahne, a onda se u tren oka uspue na zid.
Sad je red na djeaka! ree Toby. Ti ga uzdigni, a ja u ga pridrati.
Prije nego to je Oliver dospio da pogleda oko sebe, Sikes ga je dohvatio ispod pazuha i
poslije dvije-tri sekunde ve je s Tobyjem leao u travi onkraj zida. Odmah za njima spusti se
i Sikes, i oni se oprezno uzmu uljati prema kui.
I tek je sada Oliver, gotovo lud od straha i groze, prvi put shvatio da je provala, razbojstvo, a
moda i umorstvo cilj toga pothvata. Poeo je da kri ruke i prigueno krikne od uasa. Pred

oima mu se zamagli, probije ga hladan znoj, noge mu klecnue, i on se srui na koljena.

Ustaj! psikne Sikes drui od jarosti i vadei pitolj iz depa, ustaj, ili u ti mozak prosuti
po ledini!
Oh, ako boga znate, pustite me da odem! krikne Oliver, pustite me da bjeim u polje i da
tamo umrem! Neu se nikada pribliiti Londonu, nikad, nikad! Oh, zaklinjem vas, smilujte
mi se i nemojte me natjerati da kradem! Tako vam svih anela na nebu, imajte milosti!
ovjek koga je djeak zaklinjao tim rijeima izusti stranu kletvu, zapne obara na pitolju, ali
mu ga Toby izbije iz ruke i odvue djeaka do kue zaepivi mu usta.
uti! zaprijeti mu ovjek priguenim glasom. Ne moe sad tako! Ako samo pisne, ja u ti
jednim udarcem smrskati glavu; pritom nema buke, a i smrt e ti biti ljepa. Hajde, Bille,
skidaj kapke s prozora. Jamim ti da je sad ve ukroen. Vidio sam ve i starije od njega, kako
se u prvi mah boje, osobito nou i kad je hladno!
Sasuvi na Fagina sva prokletstva i neba i zemlje to mu je poslao Olivera za takav pothvat,
Sikes je snano ali gotovo neujno prionuo na uskiju, i poslije nekog vremena prozorski se
kapak uz Tobyjevu pomo rastvori irom.
Bio je to prozori kuhinjske praonice ili male pivnice, oko pet stopa iznad zemlje, iza kue i
na dnu hodnika. Otvor je bio tako majuan da stanari po svoj prilici nisu smatrali potrebnim
da stave reetke. Ipak je bio dovoljno velik da djeak Oliverova rasta ue kroza nj. Tek to se
Sikes prihvatio posla, ve je kraun popustio, pa i kapak, i prozori se razjapio.
A sada sluaj, eprtljo, zasike Sikes vadei iz depa malu zastrtu svjetiljku-sljepicu i
usmjeravajui mlaz svjetlosti Oliveru ravno u lice; ja u ti sad pomoi da se provue. Uzmi
ovu svjetiljku pa se popni stepenicama koje su ravno pred tobom. Zatim e proi malim
predsobljem do kunih vrata, povui zasunke i pustiti nas unutra!
Na vrhu ima jedan zasun koji nee moi da dosegne, umijea se Toby, i zato privuci
jednu od stolica iz predsoblja. Tri su, tri, Bille, s povelikim modrim jednorogom i zlatnim
roguljama, grbom stare gospoe!
Zavei kad ti kaem! odvrati Sikes prijeteim pogledom. Jesu li vrata one izbe otvorena?
irom, odgovori Toby poto je zavirio da bi se osvjedoio. Oni navla povuku kuku da
vrata budu odkrinuta, kako bi se pas, koji u toj izbi ima svoj leaj, mogao proetati kad mu se
ne spava. Ha, ha, ha! to li ga je Barney veeras fino domamio!
Premda je Crackit govorio jedva ujnim apatom i smijui se bezglasno, Sikes se okomi na
njega da uti i da se prihvati posla. Toby poslua te najprije izvadi fenjer i stavi ga na zemlju,
zatim vrsto stane ispod prozora s glavom uza zid i s rukama oduprtim o koljena, tako da mu
lea dou kao stepenik. im se tako pogrbio, Sikes zajai na njega te uzme Olivera gurati
kroz prozor, i to najprije noge, drei ga svejednako za ovratnik, tako da ga je sretno spustio
u kuu.
Uzmi ovaj fenjer, ree Sikes provirivi u izbu. Vidi li pred sobom stepenice?
Oliver, obamro od straha, izlane: vidim, a Sikes, uperivi pitolj u kapiju, opomene ga

kratko neka se uva, jer e ga neprestano drati na nianu i na mjestu ubiti bude li samo malo
oklijevao.
Za minutu bit e sve svreno, aptao je Sikes istim glasom. im te ispustim, ti odmah na
posao. Pst! uje li?
ta je to? proapne Crackit.
Nije nita, odgovori Sikes ispustivi Olivera, A sad naprijed!
U onih nekoliko trenutaka to mu je preostalo da se pribere, djeak je vrsto odluio da e
pokuati, makar i glavom platio, da pojuri uza stepenice predsoblja i da probudi ukuane.
Proet tom milju Oliver se oprezno pokrenu.
Natrag! povie odjednom Sikes u sav glas. Natrag!
Preplaen snanim povikom koji je odjeknuo u grobnoj tiini, Oliver ispusti svjetiljku ne
znajui da li da potri naprijed ili da udari u bijeg.
Jo jedan povik, i sinu svjetlost: pred Oliverovim oima zatitra nejasna slika dvojice napol
obuenih i prestravljenih ljudi bljesak prasak kovitlac dima trijes i tropot ni
sam nije znao gdje i on zatetura.
Sikes je naas bio iezao; no sad se opet pojavio, i ve ga je drao za ovratnik prije nego to
se dim rasplinuo. Ispalio je pitolj na onu dvojicu ljudi, koji su ve uzmicali, i podigao
djeaka.
Dri se vrsto! dovikne mu Sikes vukui ga kroz prozor. Ej, ti, daj mi rubac! Ranili su ga!
Bre, bre! Prokletstvo, kako krvari!
Onda se ou jaka zvonjava pomijeana s pucnjavom i povicima ljudi. Oliver osjeti kako ga
netko nosi brzim korakom i po neravnu tlu; a zatim su se glasovi gubili u daljini, i leden
osjeaj smrti obuze djeakovo srce. Nita vie nije vidio ni uo.

XXIII. POGLAVLJE
SADRI SUTINU ZANIMLJIVOG RAZGOVORA IZMEU GOSPODINA BUMBLEA I
JEDNE DAME, A POKAZUJE U ISTI MAH KAKO I OPINSKI PISAR U NEKIM
STVARIMA MOE BITI VRLO OSJEAJAN.

Veer je bila jezivo hladna. Na zemlji se povrina snijega smrznula u ledenu koru, tako da je
otri vjetar to je vani hujao mogao da zahvati samo snjene zasipe po pokrajnjim stazama i
zakucima te je, bacajui snijeg na sve strane, bijesno vitlao svoj plijen u vijavicu snijega i
sumaglice. Ta je turobna, mrana i studena no bila kao poruena za site imunike da
posjedaju oko toplog ognjita i da zahvaljuju bogu to imaju svoj dom i za izgladnjele,
beskune bijednike da polijegaju i da zauvijek usnu. Po takvu nevremenu mnogi od glada
obnemogli i od ljudi odbaeni stradalnici po naim naputenim ulicama sklapaju svoje
umorne oi, i ma kakvi bili njihovi grijesi i zloinstva, teko je zamisliti da e se probuditi na
svijetu emernijem od ovoga.
Takvo je, eto, vrijeme bilo kad se gospoa Corney, upraviteljica ubokog doma s kojim smo
nae itatelje ve upoznali kao s mjestom gdje se rodio Oliver Twist, smjestila u svojoj sobici
pored vesele vatre ognjita promatrajui s velikim zadovoljstvom okrugli stoli s primjerenim
majunim posluavnikom to je pokriven svim potreptinama za omiljelo serviranje aja, u
emu stare otmjene dame najvie uivaju. Gospoa se Corney uistinu spremala da sebi
priredi uitak alice aja: i kad je svrnula pogled od stola do kamina, gdje je najmaleniji od
svih majunih kotlia majunim glasom pjevuckao majunu pjesmicu, njeno se duevno
raspoloenje jo vie razblai. Razblailo se toliko da se gospoa Corney doista nasmijeila!
Zbilja, svima je nama dano toliko toga zbog ega treba da smo zahvalni Gospodu, rei e
ona nalaktivi se na stol i promatrajui zamiljenim pogledom vatru, toliko toga, ako smo
samo svjesni toga!
Gospoa Corney alosno zakima glavom kao da ali duevnu obnevidjelost onih ubogara koji
toga nisu svjesni i, zarinuvi srebrnu liicu (privatno vlasnitvo!) u najdublju nutrinu ajne
limenke od dvije unce, proslijedi da sprema svoj aj.
Kako li i najsitnija stvarica moe da narui spokojnost nae prevrtljive udi! Budui da je crni
ajnik tako majuan i raom pun, prekipio je dok se gospoa Corney uputala u moralna
razmatranja, te ju je vrela voda malko oparila po ruci.
Prokleti kotli! usklikne plemenita gospa stavivi ga hitro na metalnu plou kamina, tako
je malen da u nj stane samo nekoliko alica! Kome to moe da koristi osim i tu gospoa
Corney malo zauti osim kakvu jadnom usamljenom biu poput mene, oh, boe, boe!

Izustivi te rijei, opet sjedne, ponovo se nalakti o stol i uzme razmiljati o krutoj sudbini koja
ju je osudila na samou. ajnik i ta osamljena alica na stolu probudili su u njoj uspomenu na
gospodina Corneyja (koji je prije dvadeset i pet godina blago preminuo), i ona se predade
tuzi.
Nikad vie neu nai takvoga, tuila se gospoa Corney, nikad vie nalik na nj!
Neizvjesno je da li se ta primjedba odnosila na mua ili na ajnik. No bit e da je mislila na
ajnik, jer dok je govorila pogledavala je u nj i zatim ga primila u ruke. Upravo je okusila
prvu alicu kadli se trgne uvi tiho kucanje na vrata.
Oh, ulazi, ulazi! naljuti se gospoa Corney. Bit e da opet jedna od onih starica umire;
uvijek one umiru kad ja sjedam za stol. Nemojte tu da stojite i da mi hladite sobu! No, to se
opet dogodilo?
Nita, nije nita, gospoo, odvrati muki glas.
Oh, boe, usklikne gospoa mnogo slaim glasom, da to nije gospodin Bumble?
Na slubu, gospo, odvrati gospodin Bumble, koji se bio zadrao vani da oisti obuu i strese
snijeg s kaputa, i sada se pojavio s trorogim eirom u jednoj i s nekakvim svenjem u drugoj
ruci. Da zatvorim vrata, gospo?
Dama je srameljivo oklijevala s odgovorom, da se ne bi pomislilo na neto nedolino, bude li
s gospodinom Bumbleom razgovarala kraj zatvorenih vrata. Gospodin Bumble pak iskoristi
njeno oklijevanje (a konano je i njemu bilo zima) i zatvori vrata i bez njena doputenja.
Vrijeme je vrlo runo, gospodine Bumble, nato e gospoa Corney.
Uistinu runo, otpovrnu opinski pisar. Protuopinsko vrijeme, da tako kaem.
Porazdijelili smo, gospoo Corney, porazdijelili smo nita manje nego dvadeset hljebova po
dvije kile i jedan i po komad sira, i to ba danas popodne, pa ipak nai ubogari nisu
zadovoljni.
Razumije se. A kad su oni bili zadovoljni, gospodine Bumble? nato e ona posrknuvi malo
aja.
Da, zaista, kad su oni bili zadovoljni? odvrati gospodin Bumble. Ima vam, na primjer,
ovjek koji s obzirom na enu i brojnu porodicu dobiva kruh od dvije kile i pola kile sira, i to
dobre vage. A je li zahvalan, gospo, zahvalan, pitam vas? Nipoto! Nego bi htio i malo
ugljena, pa samo i toliko to stane u depnu maramicu, veli on! Ugljena! Ta ta e njemu
ugljen? Da ispee sir pa da doe opet po ugljen. Eto, tako vam rade ti ljudi, gospo! Dajte
im danas pregau punu ugljena, eto ih prekosutra opet da trae jo. Takvi su to drznici!
Dama se potpuno suglasi da su to drznici, a opinski pisar nastavi:
Ne mogu nikako da shvatim, gospo, dokle e oni dotjerati. Prekjuer je neki ovjek vi ste,
gospo, bili udata ena pa vam mogu to ispriati neki ovjek koji je imao samo krpu na
leima (gospoa Corney obori pogled u pod) doao pred upraviteljevu kuu upravo u asu
kad su mu gosti dolazili na ruak, i rekao da mu treba pomoi. Kako nije htio da ode, a
drutvo se, dabome, sablanjavalo, na mu upravitelj poalje pola kile krumpira i pola litre

zobene kae. 'Oh, moj boe', ree nezahvalni nitkov, 'ta e meni to? To je isto kao da ste mi
dali naoari!' 'Pa dobro', veli na upravitelj uzevi opet to mu je dao, 'ovdje ne moe nita
drugo dobiti'. 'Onda u umrijeti na cesti!' veli skitnica. 'Oh, ne, nee!' veli na upravitelj
njemu.
Ha, ha! To je izvrsno! To je bilo ba nalik na gospodina Granneta, zar ne? ubaci gospoa.
A dalje, gospodine Bumble?
Pa, znate, gospo, odgovori gospodin Bumble, on vam je otiao i zbilja je umro na cesti.
Eto, kako su ti ljudi tvrdoglavi!
To nadmauje sve to mogu i zamisliti, ree gospoa Corney s dubokim uvjerenjem. No
zar ne mislite i vi, gospodine Bumble, da je dijeljenje milostinje siromasima koji ne obitavaju
u ubokom domu samo po sebi loe? Vi ste ovjek od iskustva i to sigurno znate. No, recite
mi!
Gospoo Corney, smjekao se opinski pisar kao to se smjekaju ljudi koji mogu dati neko
bolje i ispravnije obavjetenje, dijeljenje milostinje siromasima koji ne stanuju u ubokom
domu, pravilno provedeno, gospo, to je spas opine! Naelo dijeljenja milostinje siromasima
koji ne obitavaju u ubokom domu sastoji se u tome da se siromasima udijeli ba ono to im
nije potrebno, pa im dojadi i dodija i vie ne navraaju!
Boe! zaudi se gospoa Corney. No, to je zaista sjajno!
Da. Meu nama, gospo, uzvrati gospodin Bumble, to je nae vrhovno naelo, i zato ete,
ako proitate ma koju zgodu koja dospije u one buntovnike novine, uvijek opaziti da se
porodicama gdje ima bolesnika udjeljuje potpora u obliku tvrda sira. To se sada, gospo,
udomailo kao pravilo. No dakako, nastavi opinski pisar sagnuvi se da razvee svoj
svenji, to je uredovna tajna, gospo, o kojoj mogu da govore, da se tako izrazim, samo
opinski slubenici kao to smo mi. Ovo je, gospo, porto, to ga je upravni odbor odredio za
bolnicu pravi pravcati porto; danas poslije podne izvadili smo ga iz sanduka, ist kao
kaplja rose i bez ikakva taloga!
Poto je uzdigao prvu bocu prema svjetlosti i pretresao je da ispita njenu vrsnou, gospodin
Bumble postavi obje boce na komodu, sloi depni rubac u koji su bile umotane, paljivo ga
stavi u dep i dohvati eir kao da e poi.
Bit e vam vrlo hladno na povratku, gospodine Bumble, napomene dama.
Vani pue tako jak vjetar, odvrati gospodin Bumble i uzdigne ovratnik na kaputu, da te
sve tipa za ui.
Gospoa Corney podie oi sa ajnika i pogleda u opinskog pisara koji je zakoraio prema
vratima. A kada se on nakaljao da zausti svoje 'laku no', ona ga stidljivo upita ne bi li ne
bi li popio alicu aja?
Gospodin Bumble zavrne ovratnik, stavi eir i tap na jednu stolicu, a drugu u tren oka
privue stolu. Sjedajui polagano, pogledavao je u gospou. Ona je piljila u ajnik. Gospodin
se Bumble ponovo nakalja i jedva primjetno nasmijei.
Gospoa Corney ustane da donese jo jednu alicu i tanjuri iz ormara za posue. Kad je opet

sjela, oi joj se ponovo sukobie s pogledom uljudnoga opinskog pisara, i ona se zarumeni i
prihvati se posla da mu priredi aj. I opet se gospodin Bumble nakalja, ali sada jae nego to
se dotad nakaljavao.
Sladak aj? upita dama dohvativi eernicu. Da, vrlo sladak, odvrati opinski pisar.
Izgovarajui te rijei upirao je oi u gospou Corney, te ako je ikad postojao neki opinski
pisar koji prevre oima i pali njima kao ivom vatrom, eh, onda je u tom trenutku gospodin
Bumble bio takav opinski pisar!
aj je bio skuhan i posluen a da nitko nije ni zaustio. Poto je gospodin Bumble rasprostro
depni rupi po koljenima da se mrvicama ne bi ogrijeio o ljepotu svojih kratkih hlaa,
prihvati se jela i pia; prekidao je ovda-onda to zadovoljstvo dubokim uzdasima, to
meutim nije nimalo naudilo njegovu teku, ve se, naprotiv, inilo da jo jaa njegovu
naklonost prema aju i prenom kruhu s maslacem.
Kako vidim, gospo, imate maku, rei e gospodin Bumble zagledavi se u maku koja se
pred kaminom grijala u krugu svoje porodice, i gle, to ja to vidim, i maie!
Oh, ja ih toliko volim da to ne moete ni zamisliti gospodine Bumble, odgovori gospoa.
Tako su sretne, nestane i vesele da su mi prave drugarice!
Veoma draesne ivotinje, gospo, odobravao je gospodin Bumble, i tako pitome.
Oh, to zaista jesu, oduevljeno e ona, i tako privrene domaem ognjitu da je prava
milina, vjerujte mi!
Gospoo Corney, odmjereno e gospodin Bumble lupkajui licom o stol, hou samo to da
kaem, gospo, da sve ivotinje koje ive s vama a ne vole svoj dom moraju biti tvrdoglave i
glupe ivotinje!
Ali, gospodine Bumble! libila se gospoa Corney.
Nema tu ta da se krije, gospo, nastavi gospodin Bumble zamahujui ajnom licom veoma
dostojanstveno, pa su se njegove rijei doimale jo sveanije, ja bih ih ovim svojim rukama
mogao udaviti!
Onda ste vi okrutan ovjek, ivahno e gospoa pruajui ruku za zdjelicom opinskog
pisara, da, okrutan i bezduan ovjek!
Bezduan, gospo, bezduan? klikne gospodin Bumble i okani se svoga aja ne kazujui vie
ni rijei. Stisnuo je mali prst gospoe Corney kad mu je primila alicu iz ruke, a zatim se
dlanom dva put pljesne po prsluku ukraenu ipkama, uzdahne iz dubine due i odmakne
stolac malo dalje od vatre.
Bio je to okrugao stol, a kako su gospoa Corney i gospodin Bumble sjedili jedno drugom
suelice i prilino blizu te bili oboje okrenuti prema vatri, lako je razabrati da je gospodin
Bumble, odmiui od vatre, a svejednako jo za stolom, poveao udaljenost izmeu sebe i
gospoe Corney, emu e se zacijelo svaki nepristrani itatelj diviti, smatrajui to velikim
heroizmom gospodina Bumblea. Ta valja uzeti u obzir gluho doba noi i povoljnu priliku da
bismo ocijenili veliinu napasti koja je salijetala gospodina Bumblea. Prijetila je opasnost da
lane kakvu njenu rije koja sama po sebi, dodue, nita ne znai i pristaje kakvu lakoumnom

vjetrogonji, ali nije nikako u skladu s dostojanstvom i au suca, narodnog zastupnika,

ministra, gradskog naelnika i drugih nekih linosti naega javnog ivota, a pogotovu nije u
skladu sa au i dostojanstvom opinskoga pisara koji mora (a to se dobro zna) prednjaiti
svima strogou i nepopustljivou.
Ali ma kakve bile namjere gospodina Bumblea (a nema sumnje da su bile najbolje) stol je
kako smo ve dvaput napomenuli, bio nesreom okrugao, pa je gospodin Bumble,
pomiui svoj stolac, malo pomalo poeo smanjivati udaljenost izmeu sebe i svoje dame, i
sve tako putujui u krugu na drugu stranu, privukao svoj stolac tik do njezina sjedita ili bi se,
tavie, moglo rei da su se stolice dodirivale; nato je gospodin Bumble prekinuo svoje
putovanje.
Da je, dakle, dama pomakla svoju stolicu nadesno, bila bi se oprila na vatri kamina, a da je
uzmakla nalijevo, pala bi, bez svake sumnje, gospodinu Bumbleu u naruje, i zato je (po
prirodi vrlo suzdrljiva i dobro uoivi posljedice svoga dranja) ostala na mjestu i ponudila
gospodinu Bumbleu jo jednu alicu aja.
Bezduan, gospoo Corney? nato e gospodin Bumble mijeajui aj, jeste li vi bezduni,
gospoo Corney?
Boe! usklikne dama, kakva li udna pitanja iz usta neoenjena ovjeka! Zato biste htjeli
to da znate?
Na to opinski pisar iskapi alicu, proguta posljednji komadi prena kruha s maslacem,
strese mrvice s koljena, otare usnice i oprezno poljubi damu.
Gospodine Bumble! usklikne suzdrljiva upraviteljica prigueno, jer se toliko prestraila da
je izgubila glas, gospodine Bumble, ja u vrisnuti!. Gospodin Bumble ne ree nita, nego
odmjerenom i dostojanstvenom gestom obujmi gospu oko pasa.
Kako je dama izjavila da e vrisnuti, ona bi poslije ove druge preuzetnosti sigurno i vrisnula,
ali je takav napor postao izlinim: netko je u tom trenutku naglo pokucao na vrata pa je
gospodin Bumble mahom otprhnuo do onih dviju boca vina i stao neobino snano i
uvjerljivo brisati i otpuhivati s njih prainu, dok je dama otrim glasom upitala tko to kuca.
Kao udesan primjer iz eksperimentalne fiziologije vrijedno je spomenuti kako snano
iznenaenje moe da poniti djelovanje straha, jer je njen glas opet poprimio svu slubenu
jetkost i otrinu.
Ako dopustite, gospo, ree korava i neobino runa starica-ubogarka promolivi glavu
kroz vrata, stara Sally samo to nije umrla.
No, a ta se to mene tie? obrecne se gospoa Corney, ja joj ne mogu produljiti ivot, je li
tako?
Ne, ne, gospo, odvrati joj starica, to nitko ne moe, jer njoj vie nema pomoi. Vidjela sam
ja ve mnogo ljudi kako umiru, i dojenad i snane ljude, i ja vrlo dobro znam kada je smrt
nadomak bolesnikoga loga. Ali nju mui savjest i kad god je pri svijesti a to je rijetko, jer
se ve dugo bori sa smru ona veli da mora neto priznati i hoe s vama da govori. Nee
moi s mirom da umre dok vi ne doete, gospo.

Kad je to ula, dina gospoa Corney procijedi kroza zube nekoliko pogrdnih rijei o
staricama koje nee ni da umru a da pritom ne zagnjave svoje pretpostavljene; dobro se
umota u al koji joj se naao pri ruci, zamoli gospodina Bumblea sa dvije-tri rijei da prieka
dok se ona ne vrati, jer mora da prigleda i, naredivi glasnici neka pouri i neka toliko ne
evrda epesajui stepenicama, izae za njom iz sobe. Bila je tako ogorena da je cijelim
putem rogoborila.
Vladanje gospodina Bumblea poto je ostao sam, gotovo se i ne da protumaiti. On otvori
ormar za posue, uzme brojati ajne lice, rukom odvagne teinu maica za eer, pomno
razgleda srebrni vri za mlijeko da se uvjeri da li je od pravog srebra. A kad je udovoljio
svojoj radoznalosti, nabije trorogi eir naopako na glavu te vrlo dostojanstveno obigra ravno
etiri puta oko stola. Zavrivi ovu zaista neobinu predstavu, opet skine svoj trorogi eir,
zavali se u stolicu, leima okrenut vatri, te se inilo da u mislima zapisuje inventar sobe.

XXIV. POGLAVLJE
KRATKO JE I NE PRIA O BOGZNA EMU, ALI SE MOE SMATRATI VANIM ZA
DALJI TOK OVE PRIPOVIJESTI.

Starica koja je naruila tiinu upraviteljiine sobe bila je dostojna glasnica smrti. Godine su joj
pogrbile tijelo, noge i ruke tresle joj se od slabosti, lice joj bilo iskrivljeno od zlobna cerekanja,
a usta sve kao da neto vau, te je ona vie sliila nakaznu crteu sumanuta crtaa nego biu
to ga je stvorila Priroda.
Oh, kako su rijetka ona lica majke Prirode, koja nas mogu razdragati svojom milinom!
Zemaljske brige i nevolje, jadi i gladovanje iznakazit e im vanjtinu kao to e izmijeniti i
srca, te samo kad se stiaju i zauvijek rasplinu strasti, mogu se raspriti i tmurni oblaci i
ponovo sinuti nebeska vedrina. Poznato je da lica mrtvaca unato svojoj ledenoj ukoenosti
poprimaju opet davno zaboravljene crte usnula djeteta te onda podsjeaju na lica iz mladih
dana, opet su tako mirna i smirena da oni koji su ih poznavali za njihova sretnog djetinjstva
pokleknu pored lijesa u strahopotovanju i kao da gledaju anele to na zemlji usnue i sad
poivaju.
Starica je teturala hodnicima i spoticala se uza stepenice mrmljajui nerazumljive odgovore
na sva karanja svoje pratilice; najposlije morade zastati da predahne i prui svjetiljku
upraviteljici; okrene se od nje da joj se poslije opet prikljui ako joj bude doputeno, dok je
ustra nadstojnica ula u sobu gdje je leala samrtnica.
Bila je to pusta potkrovnica, a u pozadini je gorjela nekakva slaba svjetiljka. Kraj postelje
bdjela je jo neka druga ena, a pomonik opinskog ljekarnika stajao je kraj kamina
izrezujui akalicu od badrljice gujeg pera.
Noas je hladno, gospoo Corney, ree mladi gospodin kada je upraviteljica ula.
Da, zaista je vrlo hladno, gospodine, odvrati ona to je mogla uljudnije te malo poklecne u
znak poklona.
Trebalo bi da svoje dobavljae prisilite da vas opskrbe boljim ugljenom, ree ljekarnikov
zamjenik razbijajui zaralim araem komadinu ugljena u kaminu, jer se ovim neete
ogrijati kad zahladi kao noas.
To je stvar upravnog odbora, gospodine, odgovori upraviteljica, ali bi zbilja trebalo da se
brinu barem za to da nam bude toplo, jer naa sluba nije ba laka.
Uto bolesnica zastenje, pa se na ovom mjestu prekinuo razgovor.
Oho! nato e mladi okrenuvi se postelji kao da je zaboravio na bolesnicu, s njom je

svreno, gospoo Corney. Bilo bi pravo udo da poivi jo koji sat, nastavi ljekarnikov
zamjenik posveujui svu panju iljku svoje akalice. Organizam se sasvim iscrpio. Je li
zadrijemala, stara?
Starica koja je bdjela kraj bolesnice nae se nad krevet da se o tome uvjeri, i potvrujui
kimnu glavom.
Onda se, moda, vie nee ni probuditi ukoliko ne budete galamili, nato e mladi. Stavite
svjetiljku na pod. Tu joj nee smetati.
uvarka poslua znaajno maui glavom, kao da im eli natuknuti da ena nee tako lako
umrijeti; zatim sjedne kraj druge bolniarke koja se uto vratila. Upraviteljica se, s izrazom
nestrpljivosti u licu, umota u svoj al i sjede do nogu bolesnice.
Poto je izrezao svoju akalicu, ljekarnikov se pomonik raskreenih nogu postavio pred
samo ognjite pa je kroz desetak minuta nastojao da se ljudski ogrije, a kad mu je to oito
dosadilo, zaeli gospoi Corney da se to prije rijei svoje neugodne dunosti te se na prstima
odulja iz sobe.
Poto su tako utke prosjedile nekoliko minuta, obje se starice dignu, unu pred kamin i
isprue usahle ruke da ih malo ogriju nad vatrom. Plamen im je sablasno osvjetljavao lica pa
se njihova rugoba jo stranije isticala kad su u tom poloaju poele potiho razgovarati.
Je li jo to kazala dok mene nije bilo, draga Anny? upita starica.
Nije ni pisnula, odvrati druga. Malo se grila i trzala ramenima, ali sam je ja drala za
ruke pa se ubrzo primirila. Bila je tako slaba da mi nije bilo teko da je svladam. Premda sam
stara i ivim u ubokom domu, jo nisam tako slaba!
Je li popila vrue vino to joj je doktor propisat? upita prva starica.
Pokuala sam da joj ga uspem u usta, odgovori druga, ali je ona stiskala zube i tako
grevito stiskala bocu da mi je jedva uspjelo da joj je istrgnem iz ruku. I zato sam je ja ispila; i
ba mi je prijalo.
Ogledavajui se oprezno, kako bi se osvjedoile da ih nitko ne gleda, dvije vjetice unu jo
blie vatri da se po miloj volji smiju.
Ja se jo dobro sjeam vremena, ree prva, kad je ona to isto inila i poslije zbijala
kojekakve ale na raun toga.
ale, dabome, odvrati druga, jer je u nje bilo ba veselo srce. Ona ti je svu silu lijepih
pokojnica stavila na odar, tako finih i lijepih kao da su od voska. Jest, dabome, ovim svojim
starakim oima ja sam ih sama gledala i ovim ih rukama dodirivala, jer sam joj ponekad
pomagala!
Pruajui svoje drhtave prste, starica ih u tim rijeima voljko isprui nad vatrom i,
pipkajui po depovima, izvue staru, izblijedjelu burmuticu, izvadi upak-dva duhana, stavi
neto malo na isprueni dlan svoje drugarice, a neto zadri za sebe. I dok su mrkale
burmut, nadglednica koja je bila na muci ekajui da se ena na umoru prene iz svoga
mrtvila, pridrui se staricama kod kamina pa ih osornim glasom upita dokle e da eka.

Neete vie dugo, odvrati joj starica gledajui gospoi Corney pravo u lice. Nitko od nas
ne eka dugo na smrt. Strpite se, samo se strpite, brza e ona doi po sve nas!
Zavei jezik, blesava babetino; obrecnu se nastojnica, a ti, Marto, reci mi, je li ona i prije
tako leala bez svijesti?
Poesto, odgovori prva ena.
Ali joj je to posljednji put, nadovee ona druga, to jest, samo e se jo jednom probuditi, i
to ne na dugo.
Na dugo ili na kratko, odbrusi zagriljivo nadglednica, mene vie nee nai pokraj sebe, a
vas dvije uzmite se u pamet da mi opet budzato ne dodijavate. Nije mi dunost da pribivam
umiranju svake starice u ovoj ubonici niti hou da to inim. Upamtite to, vjetice matore!
Ako me opet nasamarite, prisjest e vam takve ale, vjerujte mi!
I pouri se prema vratima, no uto obje starice, okrenute postelji, kriknue. Gospoa se
Corney okrene: bolesnica se bila uspravila pruajui ruke prema njima.
ta je to? javi se bolesnica potmulim glasom.
Tiho, tiho! ree jedna od dviju ena pa se nagne k njoj, lezi, samo ti lezi!
iva neu vie lei! izusti ena trzajui se. Hou da sve kaem! Doite ovamo blie, da
vam apnem na uho.
Grevito uhvati nadglednicu za rame i, prisilivi je da sjedne na stolicu uz postelju, ve je
zaustila da neto kae, kadli primijeti one dvije starice koje su se radoznalo nagnule naprijed
da uju ta e rei.
Neka izau! ree ena dremovno, brzo, samo brzo!
Obje starice u jedan glas udarie u plaljive jadikovke kako samrtnica ve bulazni, jer ne
prepoznaje vie svojih najboljih prijateljica. Ne htjedoe je nikako ostaviti samu, no nastojnica
ih izgura iz odaje i vrati se do leaja. Poto su bile najurene, obje starice udare u druge ice pa
kroz kljuanicu stanu vikati da je stara Sally pijana, to zaista i nije bilo sasvim iskljueno, jer
osim male doze opijuma to joj je ljekarnik propisao, na nju je konano djelovala borovica
pomijeana s vodom kojom su je, po svome nalaenju i dobrotom svoga srca, dine starice
bile napojile.
A sad me sasluajte, ree samrtnica glasno kao da se muila da krajnjim naporom raspiri
posljednju iskricu svoje snage i volje. U ovoj istoj sobi ba u ovoj postelji ja sam jednom
njegovala lijepu mladu enu koju su dopremili u ubonicu, a kojoj su noge bile od hoda
izranjene, okrvavljene i prainom pokrivene. Ona je rodila dijete i umrla. Pustite me da se
sjetim koje je to godine bilo?
Svejedno koje godine! nestrpljivo e nastojnica. Pa ta je bilo s njom?
Da, da, promrmlja samrtnica i opet zapadne u zanos, pitate ta je bilo s njom? to je s
njom bilo to znam ja! vrisne ena, uspravi se, a lice joj se zarumeni. Ja sam je okrala, da,
to sam uinila! Jo se nije bila ni ohladila kad sam joj ovo uzela! ree izbeivi oi.
Ovo! ponovi ona stavljajui ruku na usta nastojnice. Jedino to je imala. Bila joj je potrebna

odjea da se zatiti od studeni, i hrana da ne umre od gladi, no ona je ovo uvala na grudima.
A ja vam kaem da je bilo zlato isto zlato kojim je mogla spasiti ivot!
Zlato! kao jeka ponovi nadglednica nagnuvi se pohlepno nad enom koja je pala,
nauznak. Nastavi, da pa to je bilo sa zlatom? Tko je bila majka? Kad je to bilo?
Meni je stavila u dunost da joj ga uvam, odvrati ena i zastenje, i povjerovala mi je, jer
sam bila jedino bie koje je imala kraj sebe. U mislima ve sam joj ga bila ukrala kad ga je jo
nosila oko vrata, pa je moda i smrt njena djeteta pala na moju glavu! Bolje bi s njim
postupali da su sve znali!
Znali ta? upita gospoa Corney. Govori!
Dijete je postalo tako nalik na svoju majku, nastavi ena buncajui nesuvislo i ne
odgovarajui na pitanje, da ga nisam mogla zaboraviti kad sam vidjela njegovo lice. Jadna
djevojka, jadna djevojka! A bila je jo tako mlada, pravo jagnjece! ekajte, imam jo
mnogo da vam kaem...
Ne, ne, odvrati nastojnica saginjui glavu da bi mogla uti rijei to su sve slabijim glasom
dopirale s usta umirue ene. Reci brzo ili e biti prekasno!
Mlada mi je majka, nastavi ena napreui se grevito, apnula na uho da dijete moda
nee, ako poivi i poraste, trpjeti toliku sramotu zbog imena svoje nesretne majke. 'Oh, boe
moj!' rekla je sklapajui svoja omravjele ruke kad je osjetila da joj se pribliuje smrt, svejedno
da li bude djeak ili djevojica, pronaite neke ljude dobra srca, jer ivot je tako krut i
nemilosrdan, pa se pobrinite za jadno siroe preputeno na milost i nemilost drugih ljudi!
Kako je ime djetetu? upita upraviteljica.
Zvali su ga Oliver, odvrati ena iznemoglim glasom. Zlato to sam ga ukrala, bilo je...
No, ta ta? uzvikne nastojnica.
Sva uzbuena sagne se blie njoj da uje odgovor, ali i nesvjesno ustukne kad se ena,
polagano i ukoeno, opet uspravila i, hvatajui se objema rukama za pokriva, promrmljala
neto nerazumljivo i pala mrtva nauznak.
Mrtva kao panj! ree jedna od starica upadajui bre-bolje u sobu im su se vrata otvorila.
A da uope nije nita rekla! nadometne nastojnica i ode bezbrina lica.
Starice nisu nita odgovorile: svojski su se prihvatile svoje jezovite dunosti vrzmajui se
utke oko mrtvoga tijela.

XXV. POGLAVLJE
U KOJEM SE VRAAMO FAGINU I NJEGOVOJ DRUINI

Dok se to zbivalo u provincijskoj ubonici, gospodin je Fagin sjedio u svojoj staroj jazbini u
onoj istoj odakle je djevojka odvela Olivera podavajui se tekim mislima, sjedei uza slabu
i nujno dimljivu vatru. Na koljenima je drao mijeh kojim je kanda pokuavao da raspiri
vatru, ali se bio zanio u duboke misli; laktima se odupro o koljena, a palcima podnimio
bradu, dok mu se pogled upiljio u zarale reetke.
Njemu za leima sjedili su za stolom Prefriganko, mladi Bates i gospodin Chitling i sasvim se
zanijeli partijom whista;[6] Prefriganko je igrao protiv Batesa i Chitlinga 'rober'. Izraz lica
prvospomenutog gentlemana bio je napeto paljiv, a sad se jo vie uozbiljio, jer je s
napetou pratio tok igre i otrim okom slijedio svaki pokret gospodina Chitlinga, dobacujui
mu od vremena do vremena, kad bi se za to ukazala potreba, znaajne poglede i udeavajui
mudro svoju igru prema kartama svoga susjeda. No je bila hladna te je Prefriganko imao
eir na glavi, to mu je, uostalom, bila navika, bez obzira na to bio on vani ili u kui, a u
zubima je drao glinenu lulu koju bi samo naas vadio iz usta kad bi mu se uinilo potrebnim
da se okrijepi. Onda bi segnuo za velikim vrem, punim borovice s vodom, koji je stajao na
stolu, da bi se drutvance njime posluilo.
Mladi se Bates takoer bio zanio igrom, ali kako je bio ivlje udi negoli njegov krasni
prijatelj, padalo je u oi da se mnogo ee maao borovice, a pored toga uivao i u mnogim
alama i nevanim primjedbama, to nimalo ne prilii ozbiljnom igrau karata. I zaista se
Prefriganko, kao njegov prisni prijatelj, nije nimalo ustruavao da se vie nego jednom
ozbiljno s njime pograbi zbog nedolinog vladanja; no mladi je Bates takve prigovore primao
veoma mirno i dobroudno. Samo bi svoga prijatelja poslao doavola ili mu odgovorio
kakvom sonom doskoicom, kojoj bi se gospodin Chitling uvelike divio. Bilo je znaajno
kako su obojica gospodin Chitling i njegov partner neprestance gubili a da to mladog
Batesa ne samo da nije ljutilo nego se inilo da ga je ak toliko zabavljalo te je poslije svakog
mijeanja praskao grohotnim smijehom preklinjui se da jo nikad u svome mladom i lijepom
ivotu, nije odigrao tako veselu partiju.
Dvije partije i 'rober'! ree gospodin Chitling, i lice mu se oduljilo kad je iz depa od
prsluka izvukao pol krune. Jack, jo nikad nisam vidio eljade kao to si ti; u svemu si
pobjednik i dobitnik, pa i u kartama. Charley i ja nismo mogli dobiti ni jednu partiju.
Sama primjedba, ili alostan glas kojim je uinjena, Batesa je toliko obveselilo te se gromko
stao smijati; no id se tre iz svoga snatrenja i upita to se desilo.

Desilo, Fagine? povie Charley. Trebalo je da vidite tu igru! Tommy Chitling nije dobio ni
jedan poen, a ja sam s njim igrao protiv Prefriganka i 'stola'!
Pa dabome! nakesi se id pokazujui dovoljno jasno da je dobro razumio zato su izgubili.
Pokuaj jo jednom, Tome, pokuaj jo jednom!
Da ne bi! Meni je dosta kartanju, Fagine, odvrati gospodin Chitling. Prefriganku karte
tako idu da se protiv njega ne moe nita!
Ho, ho, dragoviu, nasmije se id, treba da rano podrani ako hoe Prefriganka da
nadmudri!
Da, podraniti, uplete se Charley Bates, a uveer postole ne skinuti, i ujutro dva cvikera na
nos nabiti, ako misli njega nadmudriti!
Gospodin Dawkins primi svu tu pohvalu i lasku sa stoikim mirom i ponudi da e svakome
od nazone gospode uz okladu od po jednog ilinga za svako vuenje, iz prve da izvue koju
god kartu sa slikom zaele. Budui da nitko nije na to pristao, a upravo je bio ispuio svoju
lulu, on stade sebi za razonodu da na stolu skicira tloris tamnice u Newgateu, i to komadiem
krede kojim je zapisivao poene. Pritom je resko zvidukao da ovjeku ui zagluhnu.
Tommy, mrtvo puhalo, dojadio si mi koliko si dosadan! izjavi Prefriganko te napreac
utihne poto se tajac oduljio, a onda se vrati na Chitlinga: ta mislite, o emu on razmilja,
Fagine?
Kako da ja to znam, dragi moj? odvrati id okreui glavu, jer je upravo puhao u mijeh.
Valjda osvojim gubicima ili, moda, o svom kratkom boravku na ladanju, a? Ha, ha! Je
li tako, dragi moj?
Ni govora! odvrati Prefriganko prekidajui razgovor, jer je u tom asu Chitling ve zaustio
da neto odgovori. to veli ti, Charley?
Ja bih rekao, odgovori mladi gospodin Bates te se nakrevelji, da je prema Betsy bio sm
med i eer. Gle, kako se crveni! Oiju mi, ovo je pravi cirkus! Tommy je Chitling
zaljubljen! Oh, Fagine, ala je to aljivo!
Ne mogavi se vie obuzdati pri samoj pomisli da je gospodin Chitling pao rtvom svojih
njenih osjeaja, mladi se gospodin Bates zavali nauznak na stolici s tolikim zamahom da je
izgubio ravnoteu i pao (a da mu ta upadica ni najmanje nije pokvarila veselje!) i ostao
tako povaljen sve dok ga smijeh nije proao. Onda je opet zauzeo prijanji poloaj i ponovo
prasnuo u smijeh.
Ne sluaj ti njega, dragi moj, nato e id namignuvi gospodinu Dawkinsu i klopivi
prijekorno Batesa piskom od mijeha. Betsy je fina djevojka. Samo se ti dri nje!
Htio sam samo rei, Fagine, uzvrati Chitling i krv mu udari u lice, da se to nikoga ne tie!
Ba tako, ree id. Charley voli mlatiti praznu slamu. Ne sluaj ti njega, dragi moj. Betsy je
fina djevojka, Tome, i ona e ti donijeti sreu.
Pa zato ja i inim to mi ona kae, odvrati on. Ja, dodue, ne bih doao u 'gazimlin' da
nisam posluao njen savjet. No ona moja rabota nije vama bila na odmet, zar ne, Fagine? Pa

ta onda ako sam est sedmica odleao? Prije ili kasnije ovjek to mora preturiti, i onda je
ve bolje zimi kad ionako nema volje da sa djevojkom ee po gradu, je li tako, Fagine?
Pa to se razumije, sokole, odgovori id.
Ti se ne bi bunio kad bi opet morao malo na 'ladanje', je li? upita Prefriganko namignuvi
Charleyju i idu, samo ako se njoj pritom nita ne desi?
Uistinu ne bih, odgovori Tom srdito, eto, sad znate! I volio bih znati tko bi jo imao petlje
da misli kao ja, a, Fagine?
Nitko, dragi moj, odvrati id, ama ba nitko, Tome. Ja ne znam nikoga meu nama, ama
ba nikoga doli tebe, dragi.
Mogao sam se lako izvui da sam nju prokazao, nije li tako, Fagine? bijesno nastavljae
ismijana bena. Trebalo je da kaem samo jednu rije, i bila bi gotova; nije li tako, Fagine?
Dakako, dragi moj, potvrdi mu id.
Ali ja nisam ni pisnuo, je li tako, Fagine? opet e Tom uivajui to se svojim pitanjima
mogao tako razglagoljati.
Dakako, dakako da nisi! odvrati id. U tebe je junako srce, moda ak i malo suvie
junako!
Moda, prihvati Tom gledajui oko sebe, ali da i jest tako, ta je u tome smijeno, je li
Fagine?
Kad je id opazio da Tom Chitling zapada u sve veu jarost, pouri se da ga uvjeri kako ga
nitko ne ismijava. Pa da bi dokazao kako su svi u drutvu trijezni i ozbiljni ljudi, obrati se
mladom gospodinu Batesu koji je bio najvei krivac. Po nesrei, Charley, koji je ve bio
zaustio da kae kako nikad u ivotu nije bio ozbiljniji, nije mogao a da ne prasne u grohotan
smijeh, te je gospodin Chitling kome je dojadilo bockanje, jurnuo prema njemu i svom
snagom zamahnuo, ali je krivac spretno izmakao, tako da je aka grunula starog ida ravno u
prsi. Oteturao je do zida gdje je sav zasopljen zastao gledajui zaprepatenim oima Toma
Chitlinga.
Tiho! u taj as uzvikne Prefriganko, uo sam zveckalo. I uzevi svjetiljku, tiho se odulja
uza stepenice.
Zvonce je jo jednom poneto nestrpljivo zajealo, dok je drutvance ostalo u tami. Zamalo se
vrati Prefriganko i tajanstveno apne Faginu neto na uho.
ta? usklikne id. Zar sam?
Prefriganko potvrdi klimajui glavom i, zaklanjajui rukom plamen svijee, natukne
znakovima Batesu da bi zasad bilo bolje da se okani ale. Poto ga je prijateljski tako
posavjetovao, upro je oi u Fagina oekujui njegove upute.
Starac je griskao svoje poutjele prste. Neto se zamislio, lice mu se trzalo od uzbuenja; kao
da je slutio neko zlo i bojao se da mu ne saope najgore. Najposlija digne glavu te upita:
Gdje je?

Prefriganko pokae rukom na kat i ve htjede da ode.

Dobro, odgovori id na to nijemo pitanje, dovedi ga ovamo. Tiho! Budi miran, Charley!
I ti, Tome! Idite! Idite!
Charley i njegov dojakonji protivnik odmah posluaju to kratko nareenje i neujno se
udalje. Zavladala je gluha tiina dok je Prefriganko sa svijeom u ruci silazio niza stepenice, a
za njim ovjek u grubom radnikom haljetku. Ogledavi se letimino po sobi, doljak je
skinuo omaan al koji mu je zakrivao donji dio lica i otkrio blijedo, neoprano i neobrijano
lice ljepotana Tobyja Crackita.
Kako je, Fagine, slatki? upita dini gentleman kimnuvi glavom idu. Prefriganko, strpaj
mi al u eir, da ga dugo ne traim kad se vratim sa robije, jer ba tako stoje stvari. Sad e se
ti proslaviti kao obija kad nas stare strpaju u buturu.
Rekavi to, skine haljetak, smota ga sebi oko pasa, primakne stolicu ognjitu, zavali se i digne
noge na ogradu kamina.
Pogledaj, Fagine, slatki, ree pokazujui alostivo na svoje elegantne cipele, ni trunka
latila ni sam vie ne znam otkad nisu iene, tako mi...! Ali ne gledaj me tako, ovjee!
Sve u svoje vrijeme, jer neu i ne mogu da se raskokodaem prije nego to se ne nanjupam i
ne nakvasim grlo, i zato iznesi to ima pa da se poslije tri puna dana prvi put u miru
naderem!
id mahnu Prefriganku da donese na stol sve jelo to ga imaju, a sam, sjednuvi suelice
provalniku, stade strpljivo ekati dok se ovome prohtije da pria.
Bilo je oito da se Tobyju nije nimalo urilo da povede razgovor. Isprva je id samo gledao te
gledao njegovo lice ne bi li mu iz crta proitao kakve on to vijesti nosi; ali se na njemu, kao
svagda, odraavala samo smirenost i dopadljivost i, unato prljavtini i neobrijanosti, na tom
je licu jo uvijek titrao onaj glupi osmijeh ljepotana Tobyja Crackita koji je sam sa sobom
potpuno zadovoljan. id je muio stranu muku jedva svladavajui svoju nestrpljivost te je
oima pratio svaki zalogaj to ga je Toby trpao u usta, a sve to se vrijeme etkao po sobi izvan
sebe od uzbuenja. No sve to nije nimalo koristilo. Toby je i dalje vakao pokazujui savrenu
ravnodunost sve dok nije utolio glad, a onda je naloio Prefriganku da izae te namijeao
sebi au alkohola s vodom; najposlije bijae spreman da pria.
Prvo i prvo, Fagine slatki, zapone Toby.
No da, da! upadne mu u rije id privlaei svoju stolicu.
Toby Crackit naas umukne da gucne malo alkohola i da izjavi da je borovica izvrsna,
podigne noge na reetke kamina, tako da su mu cipele dole u visinu oiju, i nastavi:
Prvo i prvo, Fagine slatki, kako je Billu?
ta? vrisne id skoivi sa stolca.
Pa valjda ne misli time rei zapone Toby problijedjevi.
Ne mislim rei! krikne id topui nogama bijesno o pod. Gdje su Sikes i djeak gdje
su oni? Gdje su bili? Gdje se kriju? Zato jo nisu doli ovamo?

Ekspedicija nije upalila, izusti Toby pokunjeno.

To ve znam, odvrati id te izvue iz depa novine i upre prstom u njih. ta jo?
Pucali su na nas i ranili djeaka. Uprtili smo djeaka i bjeali glavom bez obzira kroz ikarje i
preko graba te izmakli progoniteljima koji su nam bili za petama. Prokletstvo! Sve se diglo na
noge, a i psi su nasrtali na nas.
A djeak? bez daha e id.
Bill ga je uprtio na lea i trao to su ga noge nosile. Onda smo stali da ga zajedno
ponesemo; glava mu je pala na rame i bio se ohladio. Umalo to nas nisu stigli! I tada je svaki
kidnuo kako je znao i umio, to bre i dalje od vjeala, a mladune smo ostavili u grabi. Ili
je iv ili mrtav, to je sve to znam o njemu!
id vie nita nije htio uti. Samo je zakukao iz svega glasa, uhvatio se za glavu, upao kosu i
izjurio iz sobe, a zatim iz kue na ulicu.

XXVI. POGLAVLJE
U KOJEM SE POJAVLJUJE TAJANSTVENO LICE I DEAVAJU SE SVAKOJAKE STVARI
KOJE SU NAJUE POVEZANE S OVOM PRIPOVIJEU

Starac se naao na uglu ulice prije nego to se mogao da oporavi od svega to mu je Tom
Crackit saopio. Nastavio je nesmanjenom brzinom u svom ludom i bezglavom trku, dok nije
pokraj njega projurila koija i zauli se uasnuti krikovi prolaznika koji su uoili pogibelj koja
mu je prijetila, te on odskoio na plonik. Klonei se to je vie mogao svih glavnijih ulica i
uljajui se preacima i pokrajnjim uliicama, najposlije je izbio na Snow Hill. Odatle je iao
sve bre i bre, dok nije opet zakrenuo u neku dugu usku ulicu gdje mu se uinilo kao da je
kod kue pa je, po staroj navici, opet hodao polaganije struui nogama, jer mu je oito
odlanulo.
Blizu mjesta gdje se Snow Hill spaja sa Holborn Hillom izbija s desne strane, kad dolazite iz
Cityja, turobna uliica koja vodi do Saffron Hilla. U njenim su prljavim duaniima izloeni
na prodaju rabljeni depni rupii svake veliine i vrste, jer su tu zasjeli trgovci koje depari
opskrbljuju robom. Na stotine takvih rupia areno je lepralo, a i police u duanu bile su
prepune iste robe. Field Lane mala je uliica, a ipak ima svoju brijanicu, kavanice, toionice
piva i prodavaonice prene ribe. To je trgovaka kolonija koja ivi svojim zasebnim ivotom,
skladite pokradene sitnarije to ga ranim jutrom i u sumrane sate posjeuju utljivi trgovci
koji trguju po mranim dvorinim sobama pa odlaze isto onako tajanstveno kao to su i doli.
Tu trgovac starim odijelima, krpo i staretinar stavljaju svoju robu u izloge da tatima i
deparima poslui kao cimer, a gomile stara eljeza i kostiju i hrpe pljesnivih vunenih i
platnenih dronjaka gnjiju po zagaenim podzemnim zakucima.
Ovamo se id uputio. Umali stanovnici te uliice dobro su ga poznavali, jer bi mu svi koji su
eljeli da neto kupe ili prodaju prijateljski kimali glavom dok je prolazio. On im je isto tako
odzdravljao ali se ni s kim nije uputao u razgovor sve dok nije dospio do drugog kraja ulice,
gdje je oslovio trgovca majuna rasta, koji se, kako je najbolje mogao, zbio u neku djeju
stolicu i puio lulu pred duanskim vratima.
Pa i mrtvac bi prohodao kad vas ugleda! odgovori potovani trgovac kad ga je id upitao
za zdravlje.
Kod vas je ovdje postalo gotovo prevrue, Lively, ree Fagin mrtei se i prekrstivi ruke na
grudima.
Pa uo sam ve da se ljudi ponekad tue; ali kad prigrije, onda opet i zahladi, ree trgovac.
Ne ini li se i vama da je tako?

Fagin potvrdi glavom te pokazujui u pravcu Saffron Hilla upita je li sino netko tamo
navraao.
U krmu 'K veselom epavcu'?
id kimne.
ekajte malo da se sjetim, produi trgovac te se zamisli. Jest, koliko ja znam, dolazilo, ih je
petero-estero. Ali drim da va prijatelj, nije stigao.
Sikes nije doao? nato e id razoarana lica.
Nije pronaen, kako vele advokati, odgovori ovuljak odmahujui glavom i gledajui ida
neopisivo lukavim oima. Ima li veeras neto za mene da pazarimo?
Veeras nita, odvrati id i poe dalje.
Fagine, idete li 'K veselom epavcu'? vikne ovjek za njim. Stanite! Veeras se i meni ide
pa u s vama!
Ali kako se id okrenuo i odmahnuo rukom u znak da bi volio ostati sam, a ovjek se, osim
toga, nije mogao tako izvui iz svoje stoliice, krma 'K veselom epavcu' nije imala ast da
primi gospodina Livelyja. Dok se iskobeljao, id je ve ieznuo, tako da se gospodin Lively,
stojei neko vrijeme uzalud na nonim prstima u nadi da ga ugleda, opet silom ugurao u
svoju stoliicu i nijeno odmahnuo glavom nekoj gospoi s druge ulice, a zatim nastavio
ozbiljno i dostojanstveno puiti svoju lulu.
'Tri epavca' ili obinije 'K veselom epavcu', pod kojim je imenom ta krma bila najbolje
poznata gostima, bila je identina s krmom gdje smo ve sreli gospodina Sikesa i njegova
psa. Fagin je ovjeku iza anka samo domahnuo i poao ravno stepenicama. Otvorivi vrata
neke sobe i neujno uavi, plaljivo se stane ogledati. Pritom je zaklanjao oi rukom kao da
nekoga trai.
Soba je bila osvijetljena dvjema petrolejskim svjetiljkama. Njihov se odsjev izvana nije mogao
vidjeti, jer su kapci na prozorima bili vrsto zakraunani, a okna zastrta izblijedjelim crvenim
zavjesama. Strop je bio premazan zagasitom bojom, da se ne bi opazilo kako ga garonje
svjetiljaka zaauje, a soba je bila ispunjena tako istim duhanskim dimom da se na prvi
pogled gotovo nita nije moglo razabrati. No malo pomalo, kako su se oblaci dima
rasplinjavali i nestajali kroz otvorena vrata, mogli ste zapaziti gomilu glava kao to ste mogli
uti i agor glasova, pa kad bi se oi bolje privikle na taj prizor, promatra bi ugledao brojno
drutvo ljudi i ena, natisnuto oko dugaka stola. U zaelju je sjedio predsjedatelj s
predsjednikim ekiem u ruci, dok je u zakutku, za razdeenim pijaninom, sjedio svira,
kome je glava bila uvezana zbog zubobolje, a iz lica mu strio pomodrjeli nos. Bio je svjestan
svoje vanosti.
Kad je Fagin tiho uao, sviraevi su prsti prelijetali preko tipaka u znak preludija, to je
izazvalo sveopu dernjavu, neka se drutvo umiri i neka netko zapjeva pjesmu. A kad se graja
slegla, mlada jedna dama stala je zabavljati druinu pjevajui baladu od etiri strofe, dok je
njezin pratilac poslije svake kitice ponavljao melodiju od poetka do kraja, udarajui u tipke
to je bunije mogao. Kad se to zavrilo, predsjedatelj odri govor, i gospoda koja su mu

sjedila s desne i s lijeve strane odvae se da otpjevaju duet to ga svi prisutni primie s
oduevljenim pljeskanjem.
Bilo je zanimljivo motriti neka lica koja su se osobito isticala u tome skupu. Tu je bio sam
predsjedatelj, vlasnik krme, glomazna, zdepasta ljudina koji je za vrijeme pjevanja prevrtao
oima na sve strane i nastojao da sa svakim bude srdaan, ali se inilo da ba nita ne gubi iz
vida, kao to mu nije izmakla ni jedna jedincata rije. Do njega su bili pjevai koji su
profesionalno nehajno primili pohvale svih nazonih, ispijajui onih desetak aica alkohola s
vodom to su im naizmjence pruali njihovi najbuniji oboavatelji; na licima im se
odraavali gotovo svi poroci u svim moguim gradacijama, privlaei panju s neodoljivom
snagom odvratnosti. Podmuklost, okrutnost i pijanstvo u svim oblicima udarili su svoj peat
na ta lica. A ene? S lica jednih kao da je nestajao posljednji traak mladenake svjeine im
bi ih pogledali, dok je s lica drugih bio kanda izbrisan i najmanji trag enstvenosti, te su
naliile na odvratne, bezizraajne maske raskalaenosti i opaine, premda su neke meu
njima bile tek djevojke, druge mlade ene, a ni jedna nije bila poodmakla u dobi. Bile su to
najmranije i najalosnije fizionomije, u tome sablasnom skupu.
Fagin je sve vrijeme radoznalo pogledavao s jednog lica na drugo, i bilo je sasvim oito da
ono lice za kojim je poao u potragu nije naao. Uspjevi napokon da svojim oima svrati na
sebe pogled ovjeka koji je sjedio na predsjednikom mjestu, ovaj mu jedva primjetno kimne
glavom i tiho izae iz sobe.
ime vam mogu posluiti, gospodine Fagine? upita ida pratei ga do stubita. Neete li
k nama u drutvo? Nama svima bilo bi to osobito milo.
id nestrpljivo odmahne glavom i proapne: Je li on tu?
Nije, odvrati mukarac.
I nema nikakvih vijesti od Barneyja? upita Fagin.
Nikakvih, odgovori gostioniar. On se jamano nee pojaviti dok ne bude sve sigurno.
Vjerujte mi, neto su nanjuili, i kad bi se on samo maknuo, pao bi u klopku. Barneyju ne
prijeti nikakva opasnost, o ne, inae bih ve uo neto o njemu. Jamim vam da je s
Barneyjem sve u redu. Ne brinite se za njega!
Hoe li on veeras doi? upita id naglasivi naroito rije 'on'.
Mislite na Monksa? nato e krmar oklijevajui.
Pst! psikne id. Da, na njega mislim.
Svakako! odgovori ovjek vadei iz prsluka zlatan sat. Ja sam ga ve prije oekivao. Ako
priekate desetak minuta, on e...
Ne, ne, nato e id uurbano i kao da mu je odlanulo to ovjeka kojeg je traio nije bilo,
koliko je god elio da ga vidi. Recite mu da sam ga ovdje traio i da noas mora k meni; ne,
sutra. Kako ga sada nema, bit e i sutra vremena da se sastanemo.
Dobro, odgovori ovjek. Jo neto?
Zasad vie ni rijei! odgovori id silazei niza stepenice.

Sluajte! ree gostioniar priguenim glasom naginjui se preko ograde. Sada je divna
prilika da napravimo posao! Kod mene je i Phil Barker koji se tako naljoskao da bi ga i beba
mogla udesiti!
Ali sad nije vrijeme za Phila Barkera, odgovori id i pogleda gore. Phil treba da poslui za
neto vanije prije nego to s njime svrimo, i zato se vi lijepo vratite svome drutvu, dragi
moj, pa im recite neka se samo vesele dok su jo ivi. Ha, ha, ha!
I krmar se nasmije, a onda se vrati svojim gostima. im je id ostao sam, njegovo lice
ponovo poprimi izraz straha i zamiljenosti. Poslije kratka razmiljanja dozove kabriolet i
naredi koijau da ga vozi u pravcu Bethnal Greena. etvrt milje ispred Sikesova obitavalita
on sie s kola i pjeice prevali preostali dio puta.
A sad, promrmlja id kucajui na vrata, ako su neto zamijesili pa me prevarili, ti e mi,
djevojice, sve priznati, pa bila ti ne znam kakva prefriganka!
Gazdarica mu ree da je djevojka u svojoj sobi. Fagin se potiho odulja gore i bane u sobu a da
nije prethodno ni pokucao. Djevojka je bila sama; glava s razbaruenom kosom leala joj na
stolu.
Napila se, pomisli id hladno, a moda je titi samo neki jad.
Pritom se starac okrene da zatvori vrata, i od toga se uma djevojka trgne. Pronicavim je
oima promatrala njegovo lice kad ga je pitala ima li kakvih novosti, a onda saslua kako se
Toby Crackit proveo. Kad je zavrio, ona opet obori glavu i ne ree nita. Nestrpljivo odgurne
svijeu od sebe te jedanput dvaput strugne nogama po podu premjetaj ui se grozniavo po
stolici. No to je bilo sve.
id se meutim uvrpoljio. Ogledavao se po sobi kao da se eli uvjeriti nije li se Sikes moda
ipak potajno vratio. Oito je bio zadovoljan svojim motrenjem, jer se dva-tri puta nakaljao i
svaki put nastojao da povede razgovor, ali mu djevojka nije obraala nikakvu panju.
Naposljetku pokua neto drugo i, trljajui ruke, ree pomirljivo:
A ta misli, mila moja, gdje li sad Bill moe biti, a?
Djevojka projeca neto jedva razumljivo kako ona to ne moe znati. inilo se kao da krijui
svoje lice prigueno plae.
A gdje bi djeak mogao biti? opet e id napreui se da ugleda ma i najmanji dio njena
lica. Siromaak mali! Naputen u grabi, zamisli, Nancy!
Djetetu je bolje tamo nego kod nas, odvrati djevojka i naglo digne glavu. I ako samo Bill
zbog toga ne nastrada, nadam se da djeak lei mrtav u toj jami i da mu tamo istrunu
mlaane kosti.
ta? usklikne id zaueno.
Da, ba tome se nadam, odvrati djevojka i oi joj se sukobe s njegovim pogledom. Bit u
sretna ako ga vie ne budem morala gledati te ako saznam da je najgore prolo. Ne podnosim
da ga gledam kraj sebe. Kad njega gledam, onda mrzim i sebe i sve vas!
Kojeta! raesti se id. Ti si se nalokala, djevojko!

Je li? usklikne djevojka grcajui od bijesa. Svakako nije vaa zasluga ako sam trijezna, jer
da je po vaoj volji, bila bih uvijek pijana osim sada! ini se da vam je krivo to nisam
dobre volje, je li?
Da! bjesnio je id, i jo kako!
Onda me oraspoloite!, nasmije mu se djevojka u brk.
Da te oraspoloim! vrisne id izvan sebe od uda to je djevojka tako uporna, i sav izmuen
patnjama to ih je te veeri prepatio. Oh, ja u te oraspoloiti! Sluaj me dobro, droljo! Sluaj
ti mene koji sa dvije-tri rijei mogu Billu stegnuti omu oko vrata, tako sigurno kao da ga ve
sada ovim svojim rukama drim za njegovu bivolsku guu! Ako se vrati bez djeaka pa ako
ostane na slobodi i ne pronae mi djeaka iva ili mrtva sama ga ubij ako eli da ga spasi
vjeala, ubij ga im prijee prag ove sobe, jer e inae biti prekasno!
ta vi to govorite? i nehotice usklikne djevojka.
ta ja govorim? nastavi id razjareno. Evo ta! Meni je sluaj dobacio u ruke djeaka koji
mi vrijedi nekoliko stotina funti; pa da ga sada izgubim zbog nekoliko pijanih nitkova kojima
mogu da raspolaem po miloj volji! I da se veem uz ivoga avla koji moe sve samo ako
hoe, i... i...
Sav zasopen, starac je zamuckujui traio rije, no u tom trenutku prigui bujicu gnjeva i
mahom se izmijeni. as prije mlatarao je stisnutim pesnicama po zraku, buljei oko sebe
razjapljenih oiju i od srdbe problijedjela lica; no sada se srozao na stolicu i sav se zgrbio i
pritajio, drui od straha da u bijesu nije sam odao kakvu tajnu svojih mranih namjera.
Poutjevi malo, odvai se da pogleda djevojku. inilo se da se malo primirio videi je onako
skrenu kakva je bila kad je on uao u sobu.
Nancy, draga, graktao je id svojim uobiajenim glasom, ti se valjda ne ljuti?
Fagine, pustite me u miru! odvrati djevojka i sumorno ga pogleda. Ako ovaj put Bill i nije
uspio, uspjet e drugi put. On vam je ve toliko puta posvravao dobre poslove, i bit e toga
jo i vie kad bude mogao, no kad ne moe nee, i zato ne govorimo vie o tome.
A ta e biti s djeakom, draga? upita id nervozno trljajui ruke.
Djeak mora da dijeli sudbinu s drugima, prekine ga Nancy naglo, i ja opet velim da se
nadam da je mrtav, da mu sada vise nita ne prijeti, pa ni vi samo ako se Bill spasio. A kad
se Toby iskobeljao, onda e i Bill, jer on vrijedi za dvojicu!
A ta misli o onome to sam ti rekao, draga moja? upita id gledajui je netremice
uarenim oima.
Morate mi sve ponoviti ako vam je stalo do toga da neto poduzmem, odvrati Nancy, a
bilo bi jo bolje da sve to ostavite za sutra! Za jedan ste me asak rastresli, no sada sam opet
malaksala i nesposobna da mislim.
Fagin ju je jo kojeta zapitkivao, a sve s namjerom da se osvjedoi je li djevojka shvatila ono
to joj je tako nesmotreno natuknuo, no ona je na sva pitanja odgovarala tako bezazleno, nije
ni okom trepnula dok ju je on uporno gledao pronicavim oima; uvrstila mu se prijanja

misao da je Nancy previe potegnula iz boce. Ona je, dodue, kao sve Faginove tienice bila
odana piu, a on ih je sve jo u ranoj mladosti poticao na to da se odaju alkoholu. Njen
rasputeni izgled i zadah borovice kojim je soba bila proeta, sve je to potvrivalo da je
pretpostavka staroga ida bila ispravna. Stoga je poslije kratkotrajnog mahnitanja koje smo
spomenuli, zapala najprije u mualjivu sjetu, a zatim joj se od prevelika ganua razvezao
jezik pa je as plakala, as opet kliktala: 'Samo glavu gore!' i slino, kao to to ine dame i
gospoda kad ih svlada takvo raspoloenje. Gospodin je Fagin u tim stvarima imao veliko
iskustvo te se s pravim zadovoljstvom uvjerio da se Nancy zaista bila naljoskala.
Poto se u tom pogledu opet smirio, id se, izvrivi svoj dvojaki zadatak (da djevojci saopi
to je veeras saznao i da se na svoje oi uvjeri da se Sikes nije vratio), opet uputi kui,
ostavljajui svoju mladu prijateljicu da i dalje oborene glave sjedi za stolom.
Bio je jedan sat po ponoi. Vani je vladao mrak i stezao mraz, te je zato pospjeio korake. Jak
vjetar koji je vijao ulicama kao da ih je oistio od praine, blata i prolaznika, jer su se samo
tu i tamo pojavljivali poneki ljudi, a svi se urili svojim kuama. Vjetar je nosio ida, jer mu je
puhao u lea, ali bi on svaki put protrnuo i stresao se od studeni kad bi ga zahvatio i gonio
dalje.
Stigao je do ugla svoje ulice i ve je u depu napipavao klju od kapije, kad neki mraan lik
iskrsne iz crne tame jedne vee pa mu, neopaen, prie preko ceste.
Fagine! apne mu glas na uho.
Ah! usklikne id i u hipu se okrene. Je li to...
Da, ja sam! prekine ga stranac nabusito. Ve se dva sata unjam ovuda. Dobijesa, gdje ste
dosada bili?
Po vaem poslu, dragi, odvrati id pogledavi nemirno pridolicu i usporivi hod. Svu no
po poslu!
Dakako! nato e stranac podrugljivo. No, a to ste obavili?
Nita dobro, odvrati mu id.
Nita ravo valjda? priklopi stranac i naglo stane gledajui u svoga subesjednika.
id zanijee glavom i ve htjede da odgovori kad ga stranac presijee i pokae na kuu, do
koje su uto stigli, dodavi kako bi bilo bolje da mu ono to mu ima rei ispria unutri, jer da
mu se krv sledila u ilama dok ga je za ekanja vjetar ibao.
Fagin kao da je jako elio da se otrese gesta u tako kasno doba noi; gunao je neto da mu u
kui ne gori vatra. Ali kako je stranac tako odlunim glasom ponovio svoju elju, otkljua
vrata te ga zamoli da ih polako opet zatvori dok on potrai svijeu.
Mrak je tu kao u grobnici, ree ovjek tapajui naslijepo nekoliko koraaja. Pourite!
Mrzim taj mrak!
Zatvorite vrata! psiknu Fagin s drugog kraja hodnika i jo ne doree kadli se vrata buno
zalupie.
Nisam ja tome kriv, ree onaj drugi ovjek tapajui. Ili su se sama zatvorila ili ih je vjetar

zalupio. Pourite da naete svjetiljku ili u jo vrat da slomim u toj prokletoj rupi!
Fagin se potiho spusti niz kuhinjske stepenice te se uskoro vrati s upaljenom svijeom,
uvjerivi se da Toby Crackit spava dolje u stranjoj sobi, a djeaci u prednjoj. Davi znak
ovjeku da poe za njim, prvi se pone uspinjati stepenicama.
Ono nekoliko rijei, zatim e id otvarajui vrata na prvom katu, moemo i ovdje
izmijeniti, mili moj, a kako u prozorskim kapcima ima rupa i pukotina a mi susjedima nikad
ne pokazujemo nikakvo svjetlo, ostavit emo svijeu na stubitu. Tako!
Rekavi to, id se sagne, postavi svijeu na gornje stepenice upravo nasuprot sobnim vratima
te poe u odaju, koja je bila bez namjetaja, osim rasklimana naslonjaa i nekog otrcana
kreveta ili sofe iza vrata. Na taj se leaj stranac svali kao da je silno umoran. id povue
naslonja njemu suelice, i tako se naoe s licem o lice. Nije bilo sasvim mrano, jer su vrata
bila odkrinuta, a svijea je izvana bacala slabaan trak svjetla po suprotnom zidu.
Neko su vrijeme razgovarali apatom. Iako bi prislukiva mogao razabrati samo pokoju
nesuvislu rije, ipak bi shvatio da se Fagin brani od nekih primjedaba koje mu stranac
dobacuje veoma razdraeno. Prolo je etvrt sata ili neto vie to su tako razgovarali, kada
Monks kojim je imenom id nekoliko puta bio oslovio stranca ree malo povienim
glasom:
I jo vam jednom kaem da nije bilo dobro smiljeno. Zato ga niste pustili ovdje s ostalima
pa da postane sitan depar i tat?
Gle ti njega! usklikne id slijeui ramenima.
Zar hoete time rei da vam to ne bi uspjelo da ste zaista htjeli? upita Monks strogim
glasom. Zar niste tako postupali s tolikim drugim djeacima? Da ste imali strpljenja barem
godinu dana, zar vam ne bi uspjelo da bude osuen i, moda, deportiran na doivotnu
robiju?
A kome bi to koristilo, dragi moj? upita id ponizno.
Meni! odvrati Monks.
Ali ne meni! priklopi id pokorno. Kada dvojica rade jedan poso, pravedno je da se vodi
rauna o probicima jedne i druge strane, nije li tako, dobri moj prijatelju?
No, pa ta? mrgodio se Monks.
Vidio sam da se teko privikava naem zanatu! odvrati id, jer nije bio nalik na druge
djeake.
Istina je, avo ga odnio! proguna ovjek Inae bi ve odavna postao lopov.
Nije bilo u mojoj moi da ga iskoristim za zlo, nastavi id pomno promatrajui lice svoga
subesjednika. Nije ni u to bio umijean pa nisam nita imao ime da ga zastraim, to je
spoetka uvijek potrebno, ukoliko ne elimo da nam je trud uzaludan. ta sam mogao
poduzeti? Da ga aljem u krau zajedno s Prefrigankom i Batesom? Bilo nam je dosta od
prvog puta, dragi moj, i ja sam se nastrahovao za sve nas!
To nije bila moja krivica, primijeti Monks.

Nije, nije dragi moj! ponovi id, i ja vam nita ne prigovaram, jer da se to nije dogodilo,
ne bi vam nikad pogled pao na djeaka i vi ne biste nikad saznali da ba njega traite. Ja sam
ga, dakle, pomou jedne djevojke opet dobio pod svoju vlast, i to zbog vas, ali je onda ona
poela da ga brani.
Zadavite tu djevojuru! uznestrpi se Monks.
No, mili moj, to mi upravo sada ne moemo sebi dopustiti, odvrati id te se osmjehne, a
osim toga, to nam ne bi donijelo nikakve koristi, inae bih to ovih dana drage volje uinio.
Znam vrlo dobro, dragi Monks, to su djevojke i kakve su. Kad bi u djeaka srce otvrdnulo,
ona ga vie ne bi ni pogledala. Vi biste htjeli da od njega nainim, lopova, pa ako je jo na
ivotu, sada to mogu od njega uiniti. No ako... i id se primakne blie, to, dodue, treba
da znate nije vjerojatno ali ako se ipak desilo najgore, ako je mrtav...
Nije moja krivica ako su ga ubili! presijee ga onaj drugi i pogleda ida zaprepateno i
hvatajui ga grevito drhtavim rukama. Upamtite, Fagine, ja u to nisam bio umijean. Od
poetka sam vam govorio da moete s njim raditi to vas je volja, samo ga ne smijete ubiti. Ne
elim krvi; to svagda izie na vidjelo, a osim toga vas progoni duh ubijene rtve! Ako su ga
pak ustrijelili, ja nisam kriv, jeste li me uli, Fagine? ta se to mie u tom vaem prokletom
brlogu! ta je to?
ta? usklikne id uhvativi objema rukama prestraenog ovjeka koji je skoio na noge.
Gdje?
Tamo prijeko! odvrati Monks zurei u suprotni zid. Sjenka vidio sam sjenku jedne ene
u kaputu s kapom na glavi kako se poput duha ulja uza zid!
id ispusti Monksa i oni navrat-nanos izjure iz sobe. Svijea koja je nemirno treptala u
propuhu nalazila se na istom mjestu gdje je stajala osvjetljavajui pusto stubite. Prislukivali
su pomno, ali je po svoj kui vladala duboka tiina.
Mata vas je prevarila, ree id prihvativi svijeu i obrativi se svome gostu.
Zakleo bih se da me oi nisu prevarile! odvrati Monks; sav se tresao od uzbuenja. Isprva
se naginjala naprijed, a kad sam kriknuo, mugnula je kao strijela.
id prezirno pogleda u blijedo lice svoga ortaka i pozove ga da poe za njim, ako mu je s
voljom. Zatim se uze penjati stepenicama. Zavirivali su u sve odaje; sve je bilo pusto, hladno i
prazno. Spustili su se u hodnik, a odatle u podrum. Sa zidova se cijedila zelenkasta vlaga, a
na treperavoj svjetlosti svijee ocrtavali se na zemlji tragovi pueva, no sve je odisalo mrtvom
tiinom.
Jeste li se umirili? upita ga id poto su se opet uspeli u hodnik. Osim nas dvojice nema u
kui ni ive due, izuzev Tobyja i djeaka, a oni nisu nimalo opasni. Uvjerite se sami!
U dokaz svoje tvrdnje izvue iz depa dva kljua i objasni gostu da je, kad je prvi put silazio,
zakljuao ukuane, kako bi njih dvojica mogli u miru razgovarati.
Svi ti dokazi pokolebali su gospodina Monksa. Njegova je strava sve vie iezavala ukoliko
su dalje pretraivali kuu, a nisu otkrili nita sumnjivo. Konana se srdito nasmije i ree da ga
je sigurno zanijela njegova mata. Ipak je otklonio da nastave razgovor prisjetivi se

odjednom da je proao jedan po ponoi. I tako se simpatini par rastade.

XXVII. POGLAVLJE
U KOJEM IZGLAUJEMO NEULJUDNOST KADA SMO BEZ IKAKVE ISPRIKE
NAPUSTILI DRUTVO JEDNE DAME

Nikako se ne bi dolikovalo skromnome piscu da svemonu linost kao to je opinski pisar
napusti u asu dok stoji leima okrenut kaminu pridiui skutove svoda kaputa, te da onda
opet skrene na nj panju, jer mu se, eto, tako prohtjelo, a ne bi se priliilo ni pievu zvanju i
pozivu, a bogme ni njegovim kavalirskim osjeajima, da tako postupa i s damom koju je
opinski pisar gledao s tolikom njenou apui joj na uho tako slatke rijei koje bi, s
obzirom da dolaze iz usta tako velevane osobe, s pravom mogle da ponosno nadmu grudi
svake djevice ili ene, bila ona stara ili mlada. Stoga istinoljubivi pisac ovih redaka, uvjeren
da zna ta je red i odajui potovanje ljudima kojima je u naoj dolini suza sudbina
dodijelila vanu funkciju, ve hita da iskae strahopotovanje to ga duguje njihovu poloaju
te da im propisno iskae sve poasti to ih oni mogu s punim pravom zahtijevati i po svom
autoritetu i, prema tome, i po svojim odlikama i vrlinama. Zato mu je i bila namjera da na
ovome mjestu uplete raspravu o boanskim pravima opinskih pisara i, drugo, da objasni
kako opinski pisar ne moe pogrijeiti, to bi uvelike moglo razveseliti dobronamjerna
itatelja te mu u isti mah posluiti kao pouka. No pisac je, naalost, zbog pomanjkanja
vremena i prostora morao odloiti raspravu, uvjeren da e, kad se prui prilika, biti dovoljno
spreman da dokae da je takvo eljade ovjek na svome mjestu, pravovaljano izabran i
naimenovan. Drugim rijeima opinski pisar dodijeljen ubokom domu, i koji je u tom
svojstvu ujedno i lan crkvene opine, obdaren je ve po svome zvanju svim odlikama i
ovjeanskim vrlinama, tako da obini podvornici, sudski pisari, pa ak ni crkvenjaci
(posljednji moda ipak, ali samo u manjoj mjeri) ne mogu ni u snu pomisliti da se mjere s
gospodinom Bumbleom.
Gospodin je Bumble jo jednom prebrojio ajne lice, jo jednom na dlanu odvagnuo maice
za eer, jo pomnije razmotrio mlijeni vri i potanko razvidio stanje pokustva sve do
konjske strune kojom su podstavljena sjedita stolica i naslonjaa. Sav je taj muni posao
obavio po nekoliko puta prije nego se konano sjetio kako bi ve bilo vrijeme da se gospoa
Corney vrati. Iz svakog se razmiljanja raaju nove misli, pa kako od gospoe Corney nije
bilo ni traga ni glasa, gospodin se Bumble dosjeti da e neduno i zgodno skratiti vrijeme ako
letiminim pregledom komode gospoe Corney i dalje zadovolji svoju radoznalost.
Hitro skokne do kljuanice i osluhne kako bi se uvjerio da se nitko ne pribliava; zatim se,
poinjui odozdo, uzme upoznavati sa sadrinom triju omanih ladica koje su bile natrpane
elegantnom odjeom i rubljem od dobre tkanine, a sve bijae paljivo naslagano izmeu

tankih listova staroga novinskog papira i naikano mirisavim strucima lavendule. Sve se to
gospodinu Bumbleu kanda vanredno svialo. Namjeri se tako i na pretinac u desnom uglu, s
kljuem u bravi, a ugledavi u njemu malu krinjicu s lokotiem, uzme je i pretrese da je
odzvanjala milozvunim glasom kovanog novca; nato gospodin Bumble dostojanstveno
odeta do kamina i, zauzevi svoj prijanji poloaj, odluna i ozbiljna lica zausti i ree: Uzet
u je za enu! Poslije te sudbonosna izjave jo je desetak minuta vragolasto mahao glavom,
kao da se ne moe nauditi koliko je objeenjak, a zatim stane s velikim zadovoljstvom i
interesom promatrati svoje noge u profilu. Bio je zaokupljen tim velevanim poslom
naslaujui se svojom snagom i ljepotom, kadli se pojavi gospoa Corney. Uavi naglo u
sobu, spusti sva zadihana u naslonja kraj kamina. Jednom je rukom zaklanjala oi, a drugom
je pritiskala srce otvarajui usta ba kao som.
Gospoo Corney, ree gospodin Bumble naginjui se nad nastojnicu, to vam je? Da vam
se nije togod desilo? Zaklinjem vas, recite mi, ja sam ja sam... Gospodin Bumble u svojoj
se prevelikoj uzbuenosti nije mogao dosjetiti rijei 'kao na eravici' i zato nadovee: kao
razbijena boca.
Govorite, gospo, govorite! uzvikne gospodin Bumble svladaj ui svoje osjeaje s uroenim
dostojanstvom, sigurno su vam ubogari napravili neku psinu!
Strano je i pomisliti na to! izusti dama i protrne.
Onda naprosto nemojte misliti na to, gospo! upadne joj gospodin Bumble u rije.
Ne mogu a da ne mislim na to! ucviljeno e ona.
Onda neto popijte, mirio ju je gospodin Bumble. Moda malo od onoga vina?
Ni za sve blago svijeta! uzvrati gospoa Corney. To nipoto ne bih mogla. Oh, tamo na
najgornjoj polici, desno oh! Izrekavi te rijei dobra gospoa pokae prstom na ormar za
sue i sva se skupi i skvri kao od greva. Gospodin Bumble odleti kao strijela do oznaenog
mjesta i, zgrabivi s police zelenu staklenku koju je gospoa Corney oznaila tako nesuvislim
rijeima, nalije ajnu alicu i prinese je njenim usnama.
Sad mi je bolje, apne gospoa Corney zabacivi glavu poto je alicu do polovice ispila.
Gospodin Bumble stane pobono prevrtati oima, a kad mu je pogled opet pao na rub alice,
prinese je k nosu.
Metvica, objasni mu gospoa Corney slabanim glasom osmjehujui se blago. Pokuajte,
ima i malo neega drugog.
Gospodin Bumble okusi napitak s izrazom sumnje, mljasne jezikom, jo jednom gucne i
isprazni alicu.
Krepko pie, ree gospoa Corney.
Da, zaista, nato e opinski pisar. Rekavi to, privue stolicu i njeno upita gospou zbog
ega se rastuila.
Nije nita, odvrati gospoa Corney. Ja sam luda, razdraljiva i slaba ena.
Slaba? nato e gospodin Bumble primiui stolicu. Zar ste vi zbilja slaba ena, gospoo

Corney?
Svi smo mi slaba ljudska stvorenja, opet e gospoa Corney izriui jedno ope naelo.
To zaista jesmo, odvrati opinski pisar.
Zatim je oboje neko vrijeme utjelo, a onda gospodin Bumble pokua da zorno prikae
znaenje toga naela: pustivi da mu ruka klizne s naslona njezina naslonjaa, gdje je dotad
poivala, obavije je oko trake njezine pregae i, prema tome, oko struka same gospoe
Corney.
Svi smo mi slaba ljudska stvorenja, ree gospodin Bumble.
Gospoa Corney uzdahne.
Ne uzdiite, gospo, rei e gospodin Bumble.
Moram uzdisati, ree gospoa Corney i ponovo teko uzdahne.
To je vrlo udobna sobica, gospo, napomenut e gospodin Bumble ogledajui se oko sebe.
Jo jedna takva sobica i bio bi to zgodan stani.
Za mene samu bio bi prevelik, promrmlja ona.
Ali za dvoje ne bi, gospo, upadne gospodin Bumble eznutljivo. ta velite na to, gospoo
Corney?
Poto je opinski pisar izrekao te rijei, gospoa Corney obori glavu, i gospodin Bumble
prigne svoju da bi vidio njezino lice. Gospoa Corney vrlo srameljivo okrene glavu ustranu,
oslobodi svoju ruku da dohvati rupi i sasvim je sluajno opet spusti u ruku gospodina
Bumblea.
Upravni odbor opskrbljava vas ugljenom besplatno, zar ne, gospoo Corney? upita
opinski pisar steui joj ruku.
I svijeama, nadovee gospoa Corney uzvraajui njeno stisak ruke.
Ogrjev i rasvjeta besplatno, a ni stanarine ne plaate, opet e gospodin Bumble. Ta vi ste
pravi aneo!
Gospoa Corney nije mogla odoljeti bujici njenih osjeaja. Ona padne gospodinu Bumbleu u
naruje, a dini gospodin u svom oduevljenju pritisne zanosan cjelov na njen kreposni nos.
Oh, vi uzor-eno meu svim opinskim slubenicama! usklikne gospodin Bumble. A
znate li vi, arobnice moja, da se stanje gospoe Stout danas mnogo pogoralo?
Znam, uzvrati gospoa Corney stidljivo.
Doktor veli da nee dulje od jedne sedmice, proslijedi gospodin Bumble. Ona je
gospodarica ove ustanove, a kad ona umre, ispraznit e se mjesto na koje treba da doe netko
drugi. Oh, gospoo Corney, kakvih li mogunosti! Divne li prilike da se spoje dva srca u
jedno kuanstvo!
Gospoa Corney za jeca.
Samo jednu jedincatu rijecu, nato e gospodin Bumble nadnosei se nad tu utjelovljenu
srameljivu ljepotu, jednu jedincatu rijecu, mila moja!

Da-a-a! izlane gospa apatom.

I jo jednu, proslijedi opinski pisar, izrazite svoje osjeaje samo jo jednom rijei. Kada?
Gospoa Corney dvaput zausti, ali ni jednom nije smogla ni rijei. Najposlije, prikupivi svu
svoju odvanost, zagrli gospodina Bumblea i ree neka bude to prije i kad god on zaeli, jer
da nema ene koja bi njemu odoljela.
Kada je sve bilo tako divno i na sveope zadovoljstvo rijeeno, zalie ugovor alicom one
mjeavine, a bilo je i potrebno, jer je dina gospa bila silno uzbuena. Dok su ispijali
'metvicu', ona ispria gospodinu Bumbleu kako je ona starica umrla.
Vrlo dobro, ree dini gospodin srui krepko pie. Na povratku kui svratit u do
gospodina Sowerberryja i kazati mu neka izjutra poalje svoje ljude. No ta je tebe tako
uzbudilo, ljubavi moja?
Nita naroito, dragi, ree ona okoliei.
Pa ipak mora da je neto bilo, ljubavi moja, navaljivao je gospodin Bumble. Zar se nee
povjeriti svome Bumbliu?
Ne sad, odvrati ona ustro, drugi put poslije naeg vjenanja, dragi.
Poslije naeg vjenanja! usklikne gospodin Bumble. Valjda se nije jedan od ubogara
drznuo da bude nepristojan?
Oh, ne, ne, ljubavi moja! odvrati gospoa Corney hitro.
Kad samo pomislim, nastavi gospodin Bumble, kad pomislim da se netko od njih drznuo
da samo i pogledom uprlja to milo lice...
Oh, ljubavi moja, to se oni ne bi usudili, odvrati ona.
Bolje da i ne pokuaju! nato e gospodin Bumble steui pesnice. Pokai mi toga ovjeka,
bio on ubogar ili ne, tko god bi se drznuo da to uini, drugi put nee, vjeruj mi!
Te rijei, moda, ne bi zvuale odvie laskavo da nisu bile popraene kienim
prenemaganjem i ratobornim mlataranjem ruku, tako da je gospoa Corney bila duboko
ganuta tim dokazom njegove privrenosti te ga zadivljeno uvjeravala da je zaista njen
goluban.
Goluban potom podie ovratnik na kaputu, nabije na glavu trorogi eir i, poto je strastveno
zagrlio i dugim cjelovom usreio svoju buduu golubicu, ode da ponovo prkosi mranoj noi i
studenom vjetru. Zadrao se samo nekoliko minuta u mukom odjeljenju ubonice, gdje se
malo razvikao kako bi samom sebi dokazao da moe s potrebnom strogou vriti dunost
nadglednika. Uvjerivi se o tim svojim sposobnostima, gospodin Bumble napusti zgradu laka
srca, matajui o svome promaknuu, Zaokupljen tim mislima stigao je do Sowerberryjeva
duana.
Kako je brani par Sowerberry bio pozvan na aj i veeru, a Noa Claypole nije volio suvine
napore zadovoljavajui se jelom i pilom, duan nije bio zatvoren, iako je vrijeme zatvaranju
bilo ve davno prolo. Gospodin je Bumble nekoliko puta lupnuo tapom o tezgu, no kako
mu se nitko nije odazvao, a vidio je svjetlost to je prodirala kroz staklena vrata stambene

prostorije iza duana, odvai se da virne unutra, da vidi to se tamo zbiva. A kad je vidio to
se ondje zbiva, nemalo se zaudio.
Stol je bio spremljen za veeru, a na njemu kruha, maslaca, tanjuri, ae, pivski vr i boca za
vino. elo stola nehajno se ljuljukao u naslonjau gospodin Noa Claypole, prebacivi noge
preko oslonaca, dok je u jednoj ruci drao kljocu, a u drugoj komadinu kruha s maslacem; a
tik pored njega stajala arlota vadei iz burenceta otrige koje je gospodin Claypole s velikim
apetitom gutao jednu za drugom. Neobino crvenilo nosa i obraza i neko udno mirkanje
desnog oka odavalo je da se mladi gospodin napio, a ti bi simptomi postali jo razumljiviji
kad biste vidjeli kako poudno guta otrige (to bi se moglo ispriati ili objasniti neutaivom
potrebom da ublai neki unutarnji ar ili groznicu).
Noa, dragi, evo ti jedne fine, masne! ree arlota. Molim te, kuaj samo jo ovu!
Otrica je prava poslastica! ree gospodin Claypole poto ju je progutao. Samo je teta to
tite u stomaku kad ih se nalupa, je li, arlota?
Da, to je zaista okrutno, potvrdi arlota.
Da, ba tako, sloi se gospodin Claypole. A ti ne voli otrige?
Ne ba osobito, odvrati arlota. Vie volim gledati kako ih ti jede, dragi!
Gospode! klikne Noa zamiljeno, kako je to udno!
Uzmi jo jednu, nutkala ga arlota. Ova ima divne rese!
Ne mogu vie, uzdahne Noa, alim ali ne mogu. arlota, doi, da te poljubim.
taaaa? zagrmi gospodin Bumble i bane u sobu. Ponovi to si rekao, gospodiiu!
arlota je vrisnula i zakrila oi pregaom, dok je gospodin Claypole, i ne trudei se da ustane,
obnemogao od pia, zaprepateno buljio u opinskog pisara. Samo je noge spustio na pod.
Ponovi to si rekao, razbludnie! krikne gospodin Bumble. Kako se samo usuuje da tako
neto spomene? A ti, obijesna curetino, ti mu jo povlauje! Vidi ti njih cjelivali bi se!
goropadno se estio gospodin Bumble. Sram vas bilo!
Pa ja to nisam ni htio! uzme se Noa cmizdravo kreveljiti. Ona uvijek navali cmakati, htio
ja ili ne htio!
Oh, Noa! zarida arlota prijekorno.
Ti uvijek navaljuje i dobro zna da je tako! otrese se mladi na nju. Ona to uvijek ini,
gospodine Bumble. Draka me ispod brade pa me gladi i mazi, i sve tako, gospodine!
uti! uzvikne gospodin Bumble strogim glasom. Siite, ljepotice, a ti, Noa, zatvaraj duan
i da nisi ni pisnuo dok ti se gospodar ne vrati kui. A kad se vrati, reci mu da mu gospodin
Bumble poruuje neka sutra prijepodne poalje sandui za jednu staricu. Jesi li me razumio,
gospodiiu? Oni bi se cjelivali! snebivao se gospodin Bumble krei ruke. Strani li su
grijesi i opaine u prostoga puka nae opine! Ako se parlamenat ne pozabavi njihovim
porocima, zemlja e biti osuena na propast, a seljatvo e se zauvijek izopaiti! Izustivi te
rijei, opinski se pisar dostojanstvena i mrana lica udalji iz pogrebnikove kue.

A sada, poto smo opinskog pisara otpratili do ceste i udesili sve potrebno za pokop starice,
hajde da vidimo to je s Oliverom Twistom i da ustanovimo da li jo uvijek lei u grabi gdje
ga je ostavio Toby Crackit.

XXVIII. POGLAVLJE
VODI NAS U POTRAGU ZA OLIVEROM TE NASTAVLJA
PRIATI O NJEGOVIM PUSTOLOVINAMA

Vukovi vas zaklali! promrsi Sikes krguui zubima. Eh, kad bi mi samo jedan od vas
dopao aka, ponestalo bi mu sape!
Mrsei tako psovke i kletve to je samo mogao okrutnije i krvolonije, Sikes polegne ranjenog
djeaka preko svoga koljena i naas okrene glavu za progoniteljima.
Kroz mrak i maglutinu jedva se moglo to razabrati. uli su se samo povici mukaraca koji
su mu bili za petama, a zrakom se prolamao lave pasa iz susjedstva to ih je zvonjava na
uzbunu trgla iz sna.
Stani, kukavice! dovikivao je razbojnik svome drugu koji je dugim koracima grabio to je
mogao bre te bio ve poodmakao, stoooj!
Kad je ponovo odjeknuo taj uzvik, Toby stane kao ukopan, jer se bojao da jo nije izvan
dohvata pitolja, a znao je da u Sikesa nema ale.
Pomozi mi da ponesemo djeaka! urlao je Sikes domahujui bijesno Crackitu. Smjesta da
si se vratio!
Toby je zakoraio kao da e se vratiti i onda sopui i drui stao oklijevati, tako da se veoma
sporo pribliavao.
Bre! krikne Sikes poloivi djeaka u suhu udubinu do svojih nogu i vadei pitolj. Ne
ali se!
Uto se graja pojaa, i Sikes, koji je ponovo okrenuo glavu, primijeti da ljudi koji su se dali za
njima u potjeru ve preskakuju plot ograenoga zemljita gdje se on bio sklonio, a pred njima
juri nekoliko pasa.
Gotovo je, Bille! usklikne Toby. Pusti mladune i podbrusi pete! Davi mu ovaj posljednji
savjet, Toby kojemu je oito bilo milije da mu prijatelj puca u lea nego da padne u ake
svojim dumanima, poskoi i udari bjeati koliko ga noge nose. Sikes krgutne zubima, strgne
sa sebe kabanicu i prebaci je preko Olivera koji je nepomino leao, zatim potri du ivice
da tako progonitelje navede na krivi trag i skrene njihovu panju s onoga mjesta gdje je leao
djeak; zastade za trenutak pred drugom vrzinom to se s onom prvom sueljavala u pravom
kutu i, bacivi pitolj visoko u zrak, skoi iz svoga zaklona i nae bjeati.
Ej, ej, ovamo! povie netko drhtavim glasom. Rise, Neptune, ovamo, ovamo!
inilo se da ni psi ba kao ni njihovi gospodari nisu uivali u hajci koja im je bila nametnuta,

jer su se spremno odazvali toj zapovijedi. Progonitelji bila su to tri ovjeka zastanu u
polju da se posavjetuju.
Moj je prijedlog ili, bolje rekavi, moja zapovijed, ree najdeblji meu njima, da se smjesta
vratimo kui!
Sve to je gospodinu Gilesu pravo, odgovori neki omanji ovjek koji takoer nije bio mrav,
a bio je vrlo blijed i vrlo uljudan, to esto biva kad se ovjek preplai.
Gospodo, ne bih elio da budem neuljudan, nato e trei, onaj koji je malo prije dozivao
pse, gospodin Giles najbolje zna to nam je initi.
Dakako, odvrati mu onaj srednji, i to god gospodin Giles ree, valja posluati. Znam,
hvala bogu, to prilii u takvoj situaciji. Da budemo iskreni, manji je ovjek zaista uoio
nezavidnu situaciju, jer su mu zubi cvokotali dok je govorio.
Vi se, Brittles, kanda bojite, primijetit e gospodin Giles.
Nipoto, uzvrati Brittles.
Vi se bojite! zaintai gospodin Giles.
Varate se, gospodine Giles, odgovori Brittles.
Vi govorite neistinu, Brittles, nato e gospodin Giles.
Treba znati da je ovaj dijalog bio posljedica Gilesove zlovolje, a Gilesova je zlovolja bila
posljedica odgovornosti koju su pod vidom laskave izjave njemu natovarili, kao da je on
gospodin Giles kriv to prekidaju potjeru. Trei je vrlo mudro dokonao prepirku.
Ja u vam, gospodo, rei, kako je, progovori on, mi se sva trojica bojimo!
Govorite samo u svoje ime, gospodine, ree gospodin Giles koji je bio najbljei od svih.
To ja i inim, odvrati mu ovaj. Obina je i sasvim prirodna stvar da se ovjek u takvim
okolnostima boji. Ja se bojim!
I ja! prizna Brittles, samo nije lijepo kad se to ovjeku kae onako ravno u brk!
To iskreno priznanje ublailo je gospodina Gilesa, te on odmah prizna da je i njega strah,
nato se svi kao jedan pogledaju oko sebe pa trkom bje' natrag, sve dok gospodin Giles (koji
je od sve trojice najtee disao, a osim toga smetale su mu i rogulje kojima se bio naoruao)
nije uporno poeo zahtijevati da svi stanu, kako bi se ispriao zbog svojih nesmotrenih i
preotrih rijei.
ovjek ne bi vjerovao, rei e gospodin Giles poto se objasnio, to sve ne bi uinio kad
mu krv uskipi. Mogao sam ubiti ovjeka, da, ubiti ga, da smo jednog od tih lopova uhvatili!
Budui da je onu drugu dvojicu obuzela slina slutnja, a sada im se, ba kao i njemu, opet
stiala krv, zametnue razgovor o uzrocima ovakve nagle promjene udi.
Sad znam kako je to bilo, usklikne gospodin Giles, sve je to zbog plota!
Ne udim se da je tako, nato e Brittles hvatajui se te izreke.
Budite uvjereni da je tako, ree Giles, taj je plot bio kao brana koja je sprijeila da nam krv
ne prekipi. im sam preskoio, odmah sam osjetio kako mi se krv stiava te postajem sve

bljei i bljei.
Bilo je pravo udo kako se u tom asu to njegovo nelagodno osjeanje savreno podudaralo s
osjeajima njegovih pratilaca; mogli su nedvojbeno zakljuiti da je plot bio uzrokom to im je
ratobornost ishlapila; a to je bilo to vjerojatnije to su se s obzirom na vrijeme kad je ta
promjena njihove udi uslijedila, sloili, izjavivi da je to bilo ba u asu kad su ugledali
razbojnike.
Taj se razgovor vodio izmeu one dvojice koji su iznenadili provalnike i nekoga putujueg
kotlara koji je noio u dvorinoj kuici, pa su i njega zajedno sa njegova dva mjeanca
probudili, da se pridrui hajci. Gospodin je Giles nastupio u dvostrukoj ulozi prvoga sluge i
domoupravitelja u kui neke stare dame, a Brittles je bio njegov pomonik. A kako je doao u
kuu kad je jo bio takorei dijete, postupali su s njime kao s nadobudnim djearcem, iako je
ve prevalio tridesetu.
Bodrei se meusobno takvim i slinim razgovorima, no drei se ipak vrsto na okupu te
ogledavajui se preplaeno kad god bi zahujao vjetar i zautalo granje, stigoe urno do
stabla iza kojeg su ostavili svjetiljku, kako njena svjetlost ne bi razbojnicima pokazala u kojem
pravcu treba da pucaju. Uzevi svjetiljku, poure kui treim korakom. Njihovi su likovi
doskora iezli u mraku, a jo se uvijek razabiralo nemirno svjetlucanje svjetiljke kao sablasna
neka iskra u tami sred koje je brzo nestajala sve dalje i dalje.
Kad se poelo daniti, zrak je bivao sve hladniji, a gusti oblaci magle polagano su se vukli po
zemlji. Trava bijae natopljena vlagom, staze i onizine pune blata i vode. Vlani dah nezdrave
vjetrine hujao je sumornim umom. A Oliver je jo uvijek leao nepomino i bez svijesti na
mjestu gdje ga je Sikes ostavio.
Svanjivalo je; zrak je postao jo otriji, a na obzorju je zatinjala slabana svjetlost prije bi
rekao posljednji traak noi nego prva rumen dana to se raa. Obrisi stvari to su se u nonoj
tami ocrtavali sablasno i jezivo sada su bivali sve jasniji poprimajui svoj svagdanji izgled.
Kia je poela padati gustim mlazovima, pljutei po ogoljelim ikarama i pustom ipragu.
No sve to Oliver nije utio; nije osjeao kako ga biju i ibaju teke kapi, jer je jo uvijek leao
bespomono i bez svijesti na svom leitu od gliba i blata.
Naposljetku, sred tiine, djeak bolno krikne te se probudi. Lijeva mu ruka, omotana krpom,
nemono klone uz tijelo. Zavoj je bio natopljen krvlju. Oliver je bio tako slab da se jedva
pridigao i sjeo, a potom se ogledavao oko sebe ne bi li mu tkogod pritekao u pomo, a sve je
jecao od bola i muke. itavo mu je tijelo drhtalo od iznemoglosti i studeni, i on je skupio svu
svoju snagu da stane na noge; ali ga je spopala drhtavica, i on opet pade na zemlju.
Poto se na nekoliko trenutaka opet umrtvio kao da e se opet onesvijestiti, osjeti da mora
svladati slabost i bol ako eli izbjei smrti; i zato se pridigne i pokua hodati. Pred oima mu
se maglilo te je kao pijan teturao amo-tamo. Ipak se odrao na nogama i, posrui, poao
dalje. Nije znao ni kud e ni to e, a glava mu je nemono klonula na grudi.
I sada ga zaokupe neke udne i smuene misli. Njemu se inilo da jo vazda hoda izmeu
Sikesa i Crackita, koji su se estoko prepirali, jer mu je svaka njihova rije odjekivala u uima.
A kad se prenuo i umalo to nije pao, bude mu jasno da je doista govorio. Onda se opet naao

sam pokraj Sikesa, pjeaei s tekom mukom kao to je dan prije uza nj pjeaio; a prolazei
pred mranih nekih spodoba osjeao je kako mu Sikes jae stee ruku. Onda opet naglo
ustukne prestravljen pucnjavom, povicima i krikovima. Pred njegovim je oima bljesnula
svjetlost i sve se uskomealo u buci i vrisku, no onda ga neija nevidljiva ruka povue
naprijed. A kroz sva ta nagla i promjenljiva privienja svjesno je osjeao bol to ga je bez
prestanka muio i snagu mu lomio.
I tako je posrtao dalje, puzao kao u snu izmeu plotova, kroz isprekidane ivice na koje je
nailazio, a pogdjekad bi se mlaz kie izlio s tolikom estinom da bi ga to potpuno osvijestilo.
Gledao je unaokolo te primijetio u nevelikoj razdaljini kuu do koje e, moda, moi da
stigne. Ako ga vide tako bijedna, moda e mu se netko smilovati; a ako ga ne prihvate, ipak
e biti bolje, pomisli on, da umre u blizini ljudi nego na pustom polju gdje nema ni ive due.
Skupio je svu svoju snagu za taj posljednji pokuaj i uputio se, klecajui i teturajui, prema
kui.
Kako je prilazio, bijae mu kao da ju je ve prije vidio. Nije se sjeao nikakvih pojedinosti, ali
mu se kua uini poznatom.
Gle, evo i vrtnog zida! Na onoj se ledini s druge strane toga zida bacio na koljena i zaklinjao
ona dva ovjeka da mu se smiluju! To je ona ista kua u koju su pokuali provaliti!
Kad je Oliver prepoznao to mjesto, osjetio je kako ga obuzima tolika strava da je za trenutak
zaboravio na boli od svoje rane i pomiljao samo na bijeg. Pobjei! A jedva je stajao na
nogama! No da je bio i sasvim zdrav i raspolagao svim snagama svoga slabanog tijela, kamo
bi bjeao? Udari o vrtna vrataca; nisu bila zakljuana, te popuste i irom se otvore. Prijee
preko tratine, uspne se stepenicama, posljednjom snagom pokuca na vrata i srui se pored
jednog od stupova u predvorju.
Sluajno su ba toga asa gospodin Giles, Brittles i kotlar poslije tekih muka i pretrpljenih
tegoba te stravine noi sjedili u kuhinji i krijepili se ajem i svaim drugim. Ne moe se rei
da je gospodin Giles obiavao biti suvie intiman s podreenom sluinadi, prema kojoj se,
dodue vladao, prijazno ali uvijek dostojanstveno. Ljudi su bili zadovoljni, no njegovo ih je
dranje ipak podsjealo na to da je on njihov starjeina. Ali smrtni sluajevi, poari i provale
izjednauju sve ljude, i gospodin je Giles sjedio pokraj vatre, a noge je ispruio na reetke,
podlaktivi se lijevom rukom o stol, dok je desnicom zorno prikazivao i potanko objanjavao
kako je bio izvren pokuaj provale; a njegova je publika (naroito kuharica i sobarica koje su
se takoer nalazile u drutvu) sluala kao bez daha.
Moglo je biti oko dva i po, ree gospodin Giles, ali se ne bih zakleo da nije bilo i tri, kad
vam se ja probudim pa se okrenem u postelji, evo ovako (pritom se gospodin Giles okrene na
svom stolcu povukavi okrajak stolnjaka na sebe da bi slikovito prikazao kako je bio
pokriven). I meni se uini da ujem neki um.
Kad je pria dola do toga mjesta, kuharica problijedi i naredi sobarici da zakljua vrata, a
sobarica to isto naredi Brittlesu, a Brittles kotlaru koji se pretvarao da ne uje.
... kao da ujem neki um, nastavi gospodin Giles. Najprije pomislim da me prevario sluh

te se opet smirim; sad u zaspati, pomislim, kadli opet zaujem um, i to sasvim jasno.
Kakav um? upita kuharica.
um kao da neto pucketa, odvrati gospodin Giles gledajui oko sebe.
Prije kao um koji nastaje kad se eljeznom ipkom brzo povue preko rotilja, ree Brittles.
To moda kad ste vi uli, gospodine moj, ali u onom asu um je podsjeao na pucketanje. Ja
vam zbacim jorgan, nastavi gospodin Giles i odbaci stolnjak, uspravim se u postelji i
stanem oslukivati.
Kuharica i sobarica u isti mah iskliknue: Oh, Gospode! a onda primaknu stolice blie
jednu drugoj.
Sad sam sve sasvim jasno razabirao, nastavi gospodin Giles. Netko provaljuje vrata ili
prozor! ta da radim? Probudit u jadnog Brittlesa i spasit u ga da ga ne zakolju u postelji ili
da mu ne prereu grkljan, a da on to i ne primijeti!
Nato se svi okrenu prema Brittlesu koji je buljio u gospodina Gilesa rastvorenih usta, dok mu
se na licu jasno ocrtavao uas.
Ja vam zbacim jorgan, ree Giles i ponovo odbaci stolnjak motrei kuharicu i sobaricu
odlunim pogledom, tiho se izvuem iz postelje, navuem svoje...
Dame su nazone, gospodine Giles, promrmlja kotlar.
... svoje cipele, gospodine, doree Giles, okrene se kotlaru i naroito naglasi rije 'cipele',
zgrabim nabijeni pitolj to ga uvijek nosim u sobu zajedno sa svom srebrninom te se na
prstima oduljam Brittlesu. 'Brittles', velim ja poto sam ga probudio, 'nemojte se prestraiti!'
Da, ba tako rekoste! potvrdi Brittles potiho.
'Propadosmo, Brittles', velim ja, 'ali nemojte da vas svlada strah'.
A je li se zaista bojao? upita kuharica.
Ni ovolicno! odvrati gospodin Giles. Bio je tako hrabar oh, bio je gotovo isto tako
hrabar kao ja!
Znam da bih ja bila umrla da sam bila u vaoj koi! nato e sobarica.
Vi ste ena, odvrati Brittles koji se malko pribrao.
Brittles ima pravo, ree gospodin Giles kimajui glavom u znak povlaivanja, od enskog
eljadeta nitko ne bi nita drugo ni oekivao. No budui da smo mi mukarci, mi vam lijepo
uzesmo zasjenjeni fenjer to je stajao na kaminu te sjurismo niza stepenice gdje je bilo tamno
kao u rogu evo otprilike ovako!
Gospodin je Giles ustao, napravio dva koraka zatvorenih oiju da bi slikovito prikazao tok
radnje, kadli se odjednom trgne kao to su se bome trgli i svi ostali i pohita natrag na svoje
sjedite. Kuharica i sobarica vrisnue.
Netko je kucao, ree gospodin Giles hinei savrenu mirnou, hajde, neka netko otvori.
Nitko se ne pomae.
Malo je udno da netko tako rano kuca na vrata, nato e gospodin Giles motrei blijeda lica

to su ga okruavala, a i sam je bio nekako zbunjen, no ipak treba otvoriti vrata, hej, ujete li
to vam kaem?
Dok je govorio, gospodin je Giles gledao u Brittlesa, no mladi, po prirodi skroman, smatrao
je da nije nitko i nita te se prema tome to pitanje ni u kojem sluaju ne odnosi na njega.
Nita nije odgovorio. Gospodin Giles baci usrdan pogled na kotlara, ali je ovaj mahom
zaspao. ene uope nisu dolazile u obzir.
Ako Brittles eli da otvori vrata u nazonosti svjedoka, ree gospodin Giles poto je malo
poutio, ja sam spreman da se kao prvi javim!
I ja! javi se kotlar probudivi se isto onako naglo kao to je i zaspao.
Brittles je pod tim uvjetima kapitulirao; poto su otvorili kapke prozora i opazili da je ve
bijeli dan, uputie se uza stepenice, sa psima kao izvidnicom i sa enama, koje su se bojale da
ostanu same, kao zatitnicom. Posluavi savjet gospodina Gilesa, svi su govorili vrlo glasno
tako da bi svakoj zlonamjernoj osobi pred kuom dali na znanje da se pribliuju u velikom
broju; a prema jednoj genijalnoj zamisli koja se rodila u glavi umnoga Gilesa, kad su doli u
predvorje, stali su potezati pse vrsto za rep kako bi ih natjerali da laju.
Poto su izvrene sve te mjere opreznosti, gospodin Giles uhvati kotlara vrsto za ruku (da ne
bi pobjegao, kao to je aljivo primijetio) te izda odlunu zapovijed da otvore vrata. Brittles
poslua, i svi lanovi ekspedicije uzmu plaljivo provirkivati, jedni zaklonjeni iza ramena
drugih. Nisu ugledali nita stranije doli bijednog Olivera Twista koji, sav iscrpen i
iznemogao, nije smogao ni rijei nego je samo uzdigao svoje umorne oi i nijemo ih zaklinjao
da mu se smiluju.
Djeak! uskliknu gospodin Giles odvano gurnuvi kotlara u pozadinu. to je to... Brittles,
zar ga ne prepoznajete?
Brittles koji se, otvarajui vrata, zaklonio iza njih, im je ugledao Olivera krikne. Gospodin
Giles zgrabi djeaka za nogu i jednu ruku (sreom ne onu ranjenu) i smjesta ga dovue u
predvorje i poloi na pod.
Imamo ga! zaurla Giles u najveem uzbuenju okrenuvi se stubitu, imamo jednog od
lopova, gospo! Gospoice, imamo jednog lopova i ranjen je! Ja sam ga pogodio, a Brittles
mi je svijetlio!
Fenjerom, gospoice, vikao je Brittles stavivi jednu ruku nad usta, da bi mu glas jae
odjeknuo.
Obje slukinje pojure uza stepenice da obavijeste svoje gospodarice kako je gospodin Giles
uhvatio lopova, a kotlar se uzvrckao oko Olivera trudei se da ga privede k svijesti, da ne bi
umro prije nego to ga objese. Usred toga agora i komeanja zauje se blag enski glas koji ih
je odmah sve umirio.
Giles! zauje se tihi glas sa stubita.
Tu sam, gospoice, odvrati gospodin Giles. Ne bojte se, gospoice, meni se nije bogzna ta
desilo. Nije se mnogo branio, gospoice, i ja sam ga brzo svladao!

Tiho! odgovori mu mlada dama. Prestrait ete moju tetku jo vie nego sami provalnici.
Je li jadnik teko ranjen?
Strano, gospoice, odgovori Giles s neopisivim zadovoljstvom.
ini se kao da e umrijeti, gospoice, zatrubi Brittles isto onako kao prije. Ne biste li sali,
gospoice, da ga vidite prije nego to...
Tiho, ovjee boji, molim vas, tiho! odvrati mlada dama. Budite mirni i ekajte malo dok
javim tetki.
Odleprala je isto tako lagana koraka kao to je i govorila tihim i umilnim glasom. Ubrzo se
vrati s nalogom da ranjenika oprezno odnesu gore u Gilesovu sobu, a Brittles neka smjesta
osedla ponija i pouri se u Chertsey i da najhitnije uputi ovamo policiju i doktora.
No neete li ga najprije barem pogledati, gospoice? pitao je Giles tako ponosno kao da je
Oliver neka rijetka ptica arena perja koju je on tako vjeto ulovio. Samo jedan pogled,
gospoice?
Ni za cio svijet! odgovori mlada dama. Siromah ovjek! Oh, Giles, postupajte lijepo s njim,
meni za ljubav!
Stari sluga pratio ju je pogledom dok je odlazila, a u njegovu je pogledu bilo toliko ponosa i
udivljenja kao da mu je roena ki. A onda, sagnuvi se nad Oliverom, pomogne da ga
materinski brino i paljivo ponesu uza stepenice.

XXIX. POGLAVLJE
OPISUJE STANARE KUE GDJE SE OLIVER SKLONIO
TE IZNOSI TA ONI O NJEMU MISLE

U lijepoj sobi, koja je svojim namjetajem vie podsjeala na starinsku udobnost nego na
modernu otmjenost, sjedile su dvije dame za obilnim dorukom. Gospodin je Giles bio vrlo
pomno odjeven u crno odijelo i paljivo ih je posluivao. Stao je nekako na pol puta izmeu
ormara za posue i stola, a drao se sasvim uspravno i zabacio glavu; lijevom je nogom malo
istupio naprijed, desnu je ruku zadjenuo u prsluk, a u lijevoj je drao posluavnik za pisma.
Izgledao je kao ovjek koji se lagodno osjea, svjestan svojih zasluga i svoje vanosti.
Od tih dviju ena jedna je bila dobrano u godinama, ali ni visoki naslon stolca od hrastovine
nije bio uspravniji od nje. Bila je obuena veoma briljivo i pomno, staromodno a ipak
donekle po modi, a to nije loe djelovalo na njenu vanjtinu, nego je, naprotiv, isticalo
starinsku eleganciju. Sjedila je drei ruke na stolu i pozorno motrila mladu djevojku
blistavim oima kojima godine nisu mogle da ugase sjaj.
Mlaa je dama naliila na tek rascvali pupoljak; bila je u cvijetu ljepote kojom bi bog, kad bi
mu se prohtjelo (neka nam oprosti ovu grenu usporedbu), ukrasio svoje anele kad bi sili
na zemlju u ljudskome liku.
Nije prevalila sedamnaestu. Bila je tako draesna i ljupka, njezina je ljepota bila tako
plemenita kao da je neko vanzemaljsko bie i kao da ljudska stvorenja oko nje nisu nimalo u
skladu s njenom eterinom osobnou. Inteligencija koja je izbijala iz njenih tamnomodrih
oiju i odraavala se i na plemenitom elu kao da nije bila od ovoga svijeta niti u skladu s
njenim godinama. A ipak se na njezinu licu odraavala ljupkost i vedrina, a njezin je osmijeh
zadovoljan i blaen treptao tako ivo da se jasno razabiralo kako je vrsto povezana sa
ivotom i s njegovim najboljim i najljepim manifestacijama.
Dok se vrzmala oko stola, zaokupljena svakodnevnim poslom, njezin se pogled sluajno sreo
s pogledom stare dame. Djevojka se nasmijei i prijee rukom preko kose spletene oko ela, a
iz tog je pogleda blistala tolika odanost i nehinjena ljupkost da bi se i aneli nebeski
nasmijeili kad bi je vidjeli.
Stara se dama osmjehne; no bilo joj je teko pri srcu, i ona otare suzu koja joj je navrla na oko.
A Brittles je ve prije jednog sata krenuo, je li? upita stara dama poslije kratke utnje.
Prije jednog sata i dvanaest minuta, milostiva gospoo, odvrati gospodin Giles gledajui u
srebrni sat to ga je izvukao potegnuvi za crnu vrpcu o koju je sat bio privren.

Uvijek je tako spor, napomenut e stara gospoa.

Brittles je oduvijek bio spor deko, milostiva gospoo, nato e sluga i pomisli: budui da je
Brittles ve trideset godina 'spor deko', nije vjerojatno da e ikad postati ustar.
ini mi se da je s njim to dalje to gore mjesto bolje, ree stara gospoa.
Zaista mu se ne bi moglo oprostiti ako se usput malo zaigra s drugim djeacima, nasmjehne
se mlada dama.
Gospodin je Giles upravo razmiljao da li njemu dolii da se i on nasmijei, kad se pred
vrtnim vratima zaustavi gig;[7] iz njega skoi debeljukast gospodin, potri prema ulazu,
udesno brzo uleti u kuu i zaas bane u sobu te umalo to ne srui gospodina Gilesa i stol s
dorukom.
Takvo to jo nisam uo! usklikne debeljko. Draga gospoo Maylie boe mi prosti i
to jo usred noi, ne, tako neto nikad nisam uo!
Izrazivi tako svoje sauee, debeljko se rukova s damama, primae stolicu i upita za
zdravlje.
udim se to poslije svih tih strahota niste umrli smjesta umrli! ree debeljko. Zato me
niste obavijestili, boe mi prosti! Moj bi sluga zaas bio kod vas a i ja, i mojem bi to
pomoniku bila prava ast kao i svakome drugom u takvim okolnostima. Dabome! Boe moj
i tako sasvim neoekivano i k tome jo usred noi!
ini se da je doktora najvie uzbudila injenica da je provala izvrena sasvim neoekivano i
usred noi, kao da gospoda provalnici obiavaju vriti svoje poslove u podne i uz prethodnu
obavijest pismom.
A vi, gospoice Rose, obrati se doktor mladoj dami, ja...
Oh, meni je vrlo dobro, zaista, prekine ga Rose, no tamo gore lei siromah ovjek, i moja
bi tetka eljela da ga pregledate.
Da, da, naravno, odvrati doktor, umalo to ne zaboravih! ujem, Giles, da je to vaa
zasluga?
Gospodin Giles koji je silno uzbuen spremao ajne alice, pocrveni kao rak. Odgovorio je da
je on imao tu ast.
ast? nato e doktor. Moda je isto tako asno pogoditi lopova u mranoj kuhinjskoj izbi
kao i pogoditi protivnika na deset koraka. Zamislite da ste se pobili u dvoboju i da je on
opalio u zrak.
Gospodin Giles, koji je ovo olako shvaanje noanjeg dogaaja smatrao pokuajem da se
smanji njegova zasluga, odgovori uljudno da njemu samom, dodue, ne prilii da o tom sudi,
ali da ipak smatra da ni protivniku nije bilo ba lako pri dui.
Bogami, ba istinu rekoste! nato e doktor. A gdje je taj ovjek? Odvedite me k njemu!
Kad saem, navratit u ponovo, gospoo Maylie. To je prozori kroz koji se uvukao? No,
to ne bih nikada povjerovao. I govorei tako poe za Gilesom.
A dok se oni penju stepenicama, mogli bismo itatelja obavijestiti da je gospodin Losberne,

ranarnik iz susjedstva, poznat uokrug deset milja kao Doktor koji se toliko ugojio zbog svoje
vesele udi, a ne uslijed masne i preobilne hrane. Velika je dobriina, udak i okorjeli neenja
da mu pedeset milja uokrug ne bi mogao nai para.
Doktor je mnogo dulje izbivao nego to je nakanio, odnosno dulje nego to su obje dame
mogle pretpostaviti. Iz giga je dopremljen omaan, plosnat sandui, a zvonce je vrlo esto
zvonilo; sluinad je neprekidno trkarala gore-dolje te se po svim znacima moglo zakljuiti
da se gore neto vano zbiva. Najposlije se Doktor vrati, i kad su ga bojaljivo upitali kako je
ranjenom ovjeku, lice mu je bilo vrlo tajanstveno.
To je neobino udan sluaj, gospoo Maylie, ree Doktor zatvorivi tiho vrata i naslonivi
se leima o vratnice, kao da eli sprijeiti da ma tko ue.
Nadam se da mu ne prijeti nikakva opasnost? upita stara dama.
Pa to i ne bi bilo tako udno u ovakvim okolnostima, odvrati Doktor. Ipak ne vjerujem da
je njegovo stanje pogibeljno. Jeste li vidjeli toga provalnika?
Nisam, odvrati stara dama.
I nisu vam ga opisali?
Ne, nisu.
Oprostite, milostiva gospoo, umijea se gospodin Giles, ja sam se upravo spremao da vas
o njemu obavijestim, ali je onda doktor Losberne uao u sobu.
Zaista se gospodin Giles nije isprva mogao nikako pomiriti s milju da prizna da je provalnik
u kojeg je pucao pravo dijete. Svi su mu toliko laskali zbog njegove hrabrosti da nije mogao a
da ne odloi priznanja barem za nekoliko minuta; toliko je uivao u svojoj herojskoj ulozi.
Rose je eljela da vidi toga ovjeka, ree gospoa Maylie, no ja to nikako nisam mogla
dopustiti.
Hm, nato e doktor, ne ini se nimalo straan, Hoete li da zajedno pohodimo
provalnika?
Hou ako bi to bilo potrebno! odvrati stara dama.
No, onda mislim da je potrebno, nato e doktor, i u svakom sluaju pouzdano znam da bi
vam bilo vrlo ao kada to ne biste uinili. Sada je sasvim miran, i dobro mu je. Dopustite,
gospoice Rose, da vas primim pod ruku. Dajem vam asnu rije da vas ne treba biti strah!
Uz mnogo rijei Doktor ih je svejednako uvjeravao da e se prijatno iznenaditi izgledom
zloinca, a onda primi mladu damu ispod jedne ruke te slobodnu ruku prui gospoi Maylie
te ih veoma kavalirski i dostojanstveno povede gore.
A sad, apne Doktor dok je polako pritiskivao kvaku na vratima spavae sobe, da ujemo
to o njemu mislite. Posljednjih se dana dodue nije brijao, ali mu ipak izgled nije straan. No
ipak, priekajte da vidim je li spreman da primi posjet!
Stupivi naprijed, zaviri u sobu i davi im znak da priu, zatvori za njima vrata, a onda
polagano odgrne zavjesu na postelji. I tu je u mjesto mrkog razbojnika garava lica jer to su
dame oekivale lealo dijete u duboku snu, iscrpeno i izmueno od pretrpljenih bolova i

muka. Ranjena mu je ruka, ve u zavoju i stavljena izmeu dvije drvene daice, poivala na
grudima, a glavom je prilegao na drugu ruku, koja je bila napol skrivena pod bujnom kosom.
Dobroudni je gospodin jo uvijek pridravao zavjesu i nijemo gledao u djeaka. I dok je on
tako promatrao bolesnika, mlada je dama prola mimo njega, sjela u naslonja do uzglavlja i
njenom rukom uklanjala kosu s djeakova lica. Kako se naginjala, njene suze kapnue na
njegovo elo.
Djeak se u snu promekolji i osmjehne, kao da su ti znaci blage samilosti potakli u njegovoj
dui sretne snove ljubavi i njenosti koje dotada nije poznavao kao to blagi zvuci glazbe
ili ubor vode u tihoj osami, ili miris jednog cvijeta, ili sam spomen na milu rije mogu
izazvati privienja u tom svijetu snova, to e se rasplinuti kao daak u tom svijetu
nevienih prizora to ih je, ini se, doaralo mutno sjeanje na sretnije, davno i predavno
minule dane, jer ljudska ih mo ne moe uskrsiti na nov ivot.
Ne mogu da se snaem od uda! usklikne stara dama. Nije mogue, da je ovo dijete
pripadalo razbojnikoj bandi!
Katkad se opaina krije i pod najbezazlenijim likom, ree ranarnik i spusti zavjesu, tko
zna ta se sve krije pod lijepom i plemenitom vanjtinom!
Ta on je jo pravo dijete! branila ga Rose.
Draga moja gospoice, nato e ranarnik turobno odmahujui glavom. Nisu samo zgrbljeni
i smeurani starci izvrgnuti opainama i smrti, nego i mladii i prekrasne djevojke.
Ipak, gospodine, tko e vjerovati da je ovaj djeak svojom voljom postao sauesnik toga
najgoreg drutvenog taloga? upita Rose bojaljivo.
Ranarnik zavrtje glavom kao da je time htio natuknuti kako je to vrlo lako mogue, ali
opazivi da bi mogli probuditi ranjeno dijete, odvede ih u susjednu sobu.
Pa ak da je i ogrezao u poroku, nastavi Rose, pomislite samo kako je mlad, pomislite da
moda nikad nije znao za majinu ljubav a, moda, ni za sreu roditeljskog doma, da su ga
batine i glad otjerali u jazbinu ljudi koji su ga odgojili kao zloinca! Tetko, draga tetice, smiluj
se djeaku i misli na to to sam rekla prije nego to dopusti da ovoga ranjenog djeaka
odvuku u tamnicu, jer ondje e zauvijek biti pokopana nada da se dijete popravi. Oh,
zaklinjem te tvojom ljubavlju prema meni, koja mi nikad nije dala osjetiti da sam siroe, a
sigurno bih bila osjetila svu bol i patnju i nemo djeteta bez roditelja da nisam imala tebe!
Smiluj se, tetice, prije nego to bude prekasno!
edo moje! ree stara dama i zagrli djevojku koja je plakala. Zar misli da bih mogla
dopustiti da se djeaku uini i najmanje zlo?
Oh, ne mislim to, ne mislim, odvrati Rose vatreno. Moja tetica to nikad ne bi mogla
dopustiti!
Ne, nato e stara dama, a usne joj zadru, moji se dani primiu kraju, i neka mi
Svemogui udijeli milost, i zato elim da budem milosrdna prema drugima. ta mogu da
uinim, gospodine, da spasim djeaka?

Da razmislim malo, milostiva gospoo, da razmislim, odvrati Doktor.

Gospodin Losberne zavue ruke u depove te se nekoliko puta proeta sobom, esto
zastajkujui, uspinjui se na prste i strano se mrtei. Poslije mnogih uzvika: 'No, sad sam se
dosjetio!' i 'Ne, nisam se dosjetio!' i ponovnog etkanja i mrtenja najposlije se ipak zaustavi te
e ovako:
Mislim da to mogu udesiti ako mi date neograniene ovlasti da Gilesu i onome malom
Brittlesu natjeram strah u kosti. Znam da je vjeran i stari sluga ove kue, ali vi mu to poslije
moete naknaditi na sto naina i, osim toga, i nagraditi ga to je izvrstan strijelac. Imate li
kakav prigovor?
Nemam, ako nema drugog naina da spasimo dijete, odgovori gospoa Maylie.
Drugog naina nema, ree Doktor, i moete mi vjerovati da zaista nema!
Onda vam tetka daje sve ovlasti, ree Rose smijui se kroza suze, ali vas molim, ne
postupajte sa ona dva siromaka okrutnije nego to je neminovno potrebno.
Vi kanda mislite, odvrati Doktor, da su danas svi ljudi osim vas skloni da budu tvrda srca.
Nadam se samo u ime mukog mladog narataja da vas prvi prikladan mladi koji se bude
pozivao na va osjeaj samilosti nae u dananjem raspoloenju, to jest blagu i popustljivu.
elio bih takoer da sam ja takav mladi i da se smjesta okoristim takvom prilikom kakva bi
mi se danas pruila!
Vi ste isto tako veliko dijete kao i siromah Brittles, odvrati Rose i sva se zarumeni.
Pa to nije nimalo teko, nasmije se Doktor srdano. No da se vratimo djeaku: treba da se
sporazumijemo o najvanijoj taki naega dogovora. Djeak e se, mislim, za jedan sat
probuditi, i premda sam onom blesavom policajcu tamo dolje rekao da se u djeaka ne smije
dirati niti s njim govoriti, i to uz opasnost po njegov ivot, ipak mislim da moemo mirne
due s njime razgovarati. Ja, dakle, od vas traim da u vaoj nazonosti presluam djeaka, pa
ako po onom to nam bude ispripovjedio doemo do spoznaje, a usto i meni uspije da vam
hladnim razumom dokaem da je djeak pravi pravcati mali zlikovac, mi emo ga prepustiti
njegovoj sudbini bez ikakva upletanja, barem ja ne elim da se dalje mijeam u to.
Oh, ne, tetice, ne! usklikne Rose.
Oh, da, tetice, da! odvrati Doktor. Jesmo li se nagodili?
Ne moe biti da je on okorjeli zloinac! usklikne Rose. To nije mogue!
Vrlo dobro, odvrati Doktor, to lake moete pristati na moj prijedlog.
Najposlije su pristali na taj dogovor, i stranke posjedae da poneto nestrpljivo
priekaju da se Oliver probudi.
Ali je strpljivost obiju dama stavljena na tee iskuenje nego to su se, prema izjavi gospodina
Losbernea, nadale, jer su sati prolazili, a Oliver je jo uvijek spavao dubokim snom. I ve je
bilo zanoalo kad im je dobroduni Doktor javio da se djeak dovoljno razbudio i da sada
mogu s njim razgovarati. Djeak je ree veoma bolestan i slab od gubitka krvi, ali se ini
da mu je toliko stalo da olaka svoju savjest te e biti bolje ako mu se prui ta prilika, nego da

se saeka jutro, kako su to najprije bili odluili.

Razgovor je dugo trajao. Oliver im je pripovijedao cio svoj ivot, samo to je esto morao
prekidati pripovijedanje zbog bolova i slabosti. Sluaoce je proimala neka sveana jeza dok
su u sumranoj odaji sluali kako ranjeno dijete slabanim glasom nabraja sve one patnje i
nevolje to su mu ljudi okrutna srca skrivili. Oh, koliko bi na svijetu bilo manje nepravdi i
nepravica, bola i tuge, okrutnosti i bijede to ih svaki dan nosi sa sobom, kad bi se oni koji
tlae i mue svoje blinje samo jednom jedinom milju sjetili na mrane prijetnje i optube
to se polako ali tim sigurnije poput tmastih oblaina diu do nebesa, da se u danom asu
svale na nas kao osvetnike munje; kad bi samo askom bili voljni u duhu sasluati
svjedoanstva mrtvih, to ih nikakva sila ne moe priguiti ni najvea gordost uutkati.
Te su noi njene enske ruke pridizale Oliverovo uzglavlje i utjelovljena dobrota i blagost i
ista ljepota bdjele su nad njim dok je spavao. Osjeao je blaeno spokojstvo, spreman da
umre bez ikakve albe.
Tek to su zavrili ovaj vani razgovor, Oliver se smirio i zaspao. Doktor je brisao oi jadajui
se to su tako oslabile i uputio se niza stepenice da se smjesta uhvati u kotac s gospodinom
Gilesom. Ne naavi nikoga u sobama, pomisli da e moda biti bolje ako u samoj kuhinji
otpone svoj napad, i zaista je otiao u kuhinju.
U 'Donjem domu' toga sluinskog parlamenta bile su na okupu slukinje, gospodin Brittles,
gospodin Giles, kotlar (koji je posebno pozvan da ostane do kraja dana, da ga goste i aste s
obzirom na steene zasluge) i policajac. Ovaj posljednji gentleman imao je veliku tapinu,
veliku glavu, velike izme, i sva je prilika da je popio i veliku koliinu piva.
Jo se svejednako vodila debata o uzbudljivim dogaajima prole noi, jer kad je Doktor uao,
gospodin se Giles upravo nadugo i nairoko raspripovijedao o svojoj prisebnosti, i gospodin je
Brittles, drei vr piva, unaprijed potvrivao sve to je gospodin Giles kanio rei.
Ostanite samo na mjestu, ree Doktor mahnuvi rukom.
Hvala, gospodine, odvrati gospodin Giles. Moje su dame eljele da ove ovdje malo
poastim pivom, gospodine. A kako nisam bio raspoloen da ostanem u svojoj sobi,
gospodine, i zaelio se malo drutva, ja sam se ovima ovdje pridruio.
Brittles prvi neto proguna, a takvim bi gunanjem dame i gospoda obiavali izraziti svoje
zadovoljstvo kad bi ih gospodin Giles poastio svojom nazonou. Gospodin Giles pogleda
oko sebe dostojanstveno i blagonaklono, tek da pokae kako ih on nee napustiti dokle se god
budu pristojno ponaali.
Kako je pacijentu veeras, gospodine? upita gospodin Giles.
Tako-tako, odgovori Doktor, no sve se bojim, gospodine Giles, da ete vi imati neprilike
zbog toga.
Nadam se da time ne mislite rei, gospodine, nato se gospodin Giles i sav se strese, da e
umrijeti? Kada na to pomislim, osjeam da nikad u ivotu ne bih mogao mirno spavati. Ni ja,
kao ni Brittles, ni za sve srebro ovoga svijeta ne bih pristao da ubijem djeaka.
Nije to bitno, ree Doktor tajanstveno. Jeste li protestant, gospodine Giles, i bojite li se

boga?
Mislim da to mogu potvrditi, pokoleba se gospodin Giles i problijedi kao krpa.
A ti, djeae? okomi se Doktor na Brittlesa.
Za ime boje, gospodine, usklikne Brittles, ja sam, gospodine, ono isto to i gospodin
Giles!
Onda mi odgovorite, ree Doktor, da li ete po svojoj savjesti i dui moi da prisegnete da
je djeak tamo gore onaj isti kojega su prole noi ugurali kroz prozori? Govorite!
Odgovorite mi, ja ekam!
Doktor kojega su svi smatrali najdobroudnijim stvorenjem na kugli zemaljskoj izustio je te
rijei sa tako jezovitim bijesom da su se Giles i Brittles, ve ionako prilino smueni od piva i
uzbuenja, zapanjeni pogledali.
A vi, redarstvenice, pazite molim vas, ta e oni odgovoriti! nastavi Doktor podigavi
sveano i velevano kaiprst, lupkajui se zatim po elu da natukne kako je redarstvenik
dovoljno bistar da prosudi oekivani odgovor, jer prije ili kasnije vidjet emo to e se iz
svega toga izlei!
Policajac se umudrio i dohvatio palicu, simbol svoje slubene vlasti i moi, koja je dotad
stajala u kutu kraj kamina.
Moda ete rei da je tu posrijedi samo to da se ustanovi indentitet jedne osobe, nadovee
Doktor.
Da, ba tako, gospodine, odvrati policajac kaljui iz svega glasa, jer je prenaglo iskapio
svoje pivo pa mu je nekoliko kapi polo pogrenim putem.
Evo ta je i kako je: izvrena je provala, tumaio je Doktor, a dvojica ljudi usred dima,
mraka i sveopeg metea na as jedan ugledaju djeaka. U tu istu kuu dolazi sutradan
izjutra neki djeak. Budui da ima zavezanu ruku, spomenuta ga dvojica odmah zgrabe,
ugroavaju time njegov ivot i prisiu da je on taj lopov. I sada se pitam je li dranje te
dvojice s obzirom na spomenute okolnosti opravdano, a ako nije, u kakav su poloaj svojom
krivicom zapali?
Redarstvenik dubokoumno kimne glavom i ree kako je sve to iva istina i da Doktor ima
pravo, jer zna ta je zakon.
Ponovo vas pitam, grmio je Doktor, biste li u sudnici mogli prisei, pred bogom i pred
ljudima, da je to onaj isti djeak?
Brittles u dvoumici pogleda gospodina Gilesa, a gospodin Giles u dvoumici pogleda Brittlesa,
policajac stavi ruku iza uha da bolje uje to e oni odgovoriti; ene i kotlar nagnue se
naprijed u napetu iekivanju; a Doktor ih je sve od reda ibao pogledom. Uto se s kapije
zauje zvonjava i tropot kola.
Evo 'njukala'! usklikne Brittles i kao da mu je odlanulo.
Koga? zaprepasti se Doktor.
Redarstvenih detektiva, gospodine, koji su doli iz Londona, odvrati Brittles uzimajui

svijeu. Ja i gospodin Giles poslali smo jutros po njih.

ta? krikne Doktor.
Da, mirno e Brittles, poslao sam poruku po koijau, i samo se udim, gospodine, to ve
prije nisu stigli!
Dakle, vi ste poslali po njih, da vas da vrag odnese vas i ostale budale! ree Doktor i
naglo izae.

XXX. POGLAVLJE
PRIPOVIJEDA O VRLO KRITINOJ SITUACIJI

Tko je? upita Brittles odkrinuvi vrata a da nije skinuo lanac. Svijeu je zaslanjao rukom.
Otvorite, odgovori ovjek izvana, mi smo policija iz Bow-Streeta. Poslali ste po nas.
Kad je to uo, gospodin Brittles potpuno se smiri, irom otvori vrata i nae se licem u lice s
jednim stasitim ovjekom u zimskom ogrtau; ovjek bez rijei ue i stane brisati cipele o
rogoinu, mirno i samosvjesno kao da je domai.
Poaljite nekoga da odmijeni moga kolegu koji je zaostao da uva kola! ree detektiv.
Imate li ovdje kakvo spremite za kola?
Poto mu je Brittles odvratio potvrdno pokazavi na zgradu, stasiti mukarac izae, ode do
vrtne kapije i pomogne svom kolegi da spremi gig, dok im je Brittles sa mnogo
strahopotovanja osvjetljavao put. Poto su svrili taj posao, vrate se u kuu i poskidaju u
gostinjskoj sobi ogrtae, tako da si ih sada mogao bolje ogledati. ovjek koji je pokucao bio je
krupan, osrednjeg rasta, a moglo mu je biti po prilici pedeset godina; crna mu je kosa bila
sjajna i prilino podrezana, imao je kratke zaliske, okruglo lice i pronicave oi. Drugi je bio
riokos i kotunjav, nosio je kratke izme, a njegovo lice s naprenim nosom bijae prilino
neprijatno.
Recite svom gospodaru da su Blathers i Duff stigli! ree prvi zagladivi kosu i stavivi
lisiine na stol. Oh, dobar veer, gosparu. Mogu li s vama porazgovoriti dvije-tri nasamo?
Te su rijei bile namijenjene gospodinu Losberneu, koji je za to vrijeme uao i mahnuo
Brittlesu da izae, a onda uveo obje dame i zatvorio vrata.
Ovo je gospodarica kue, ree gospodin Losberne pokazujui na gospou Maylie.
Gospodin se Blathers pokloni. Poto ga umolie da sjedne, on stavi eir na pod, dohvati
stolicu i domahne Duffu da uini isto. Ovaj kanda nije bio naviknut na otmjeno drutvo, ili se
u njemu nije tako lagodno osjeao, te stane strugati nogama kao da se hoe pokloniti, a onda
sjedne i zbunjeno prisloni bradu na drak tapa.
No, gosparu, da odmah prijeemo na stvar, ree Blathers. Kako se ono dogodilo?
Gospodin Losberne, kome je, ini se, bilo do toga da dobije u vremenu, stao im je priati
natenane, objanjavajui i tumaei sve to je bilo potrebno i to nije, dok su gospoda Blathers
i Duff sluali mudra lica i ovda-onda dobacivali jedan drugom znaajne poglede.
Ja, dakako, ne mogu nita ustvrditi dok ne odem na samo mjesto, ree najposlije gospodin
Blathers, ali je moje miljenje to da vam odmah kaem, makar poslije i ne bio u pravu

da tu provalu nije izvrio neki eprtlja, je li tako, Duffe?

Tako je, potvrdi Duff.
Ja dakle predmnijevam, nasmijei se gospodin Losberne, a damama treba objasniti ta ste
zapravo htjeli rei, da vi naime zastupate miljenje da provalu nije izvrio priprost ovjek?
Dobro rekoste, gosparu, odvrati Blathers. A imate li neto da nam kaete o samoj
provali?
Nita, odvrati Doktor.
No, a to je s djeakom o kojem se sluinad toliko raskokodakala? upita Blathers.
Savreno nita, odgovori Doktor. Jedan je od prestraenih slugu uvrtio sebi u glavu da je
djeak u nekakvoj ni sam ne znam kakvoj vezi s provalom, no to je, dakako, glupost i
besmislica.
Vi kao da ovu itavu stvar olako uzimate? primijetit e Duff.
To to kae posve je tono, nato e Blathers kimajui glavom u znak da se potpuno slae sa
svojim kolegom i poigravajui se lisiinama kao da su kastanjete. Tko je taj djeak? I ta je on
o sebi izjavio? Odakle je doao? Nije valjda pao s neba, je li tako, gosparu?
Dakako, nato e Doktor i nervozno pogleda dame. Meni je poznata itava historija
njegova ivota no o tom moemo govoriti naknadno, jer zacijelo biste htjeli vidjeti mjesto
gdje su lopovi pokuali da provale?
Svakako, odvrati gospodin Blathers. Bit e najbolje da provedemo istragu na samome
mjestu, a tek onda da presluamo sluinad. To je uobiajeni postupak.
Poto namaknue svjetiljke, gospoda Blathers i Duff, u pratnji opinskog pandura, Brittlesa,
Gilesa i svih ostalih, upute se do izbe u dnu hodnika, pogledaju kroz prozori i, preavi
preko tratine, zavire kroz prozor. Zatim uzmu svijeu da osvijetle prozorske kapke, a onda
fenjer da ispitaju tragove po zemlji i, konano, vile da proeprkaju okolno grmlje. Svrivi sve
te poslove, dok su nazoni gledali suzdravajui dah, vrate se u kuu. Gospoda Giles i Brittles
moradoe melodramatski odglumiti svoje uloge to su im prole noi u onoj uzbudljivoj
dogodovtini bile dosuene. est puta moradoe odigrati spomenute uloge padajui prvi put
samo jednom u protuslovlje s obzirom na jednu vanu okolnost, a najposlije desetak puta s
obzirom na druge neke okolnosti koje su takoer bile vane. Kada se i to naposljetku svri,
Blathers i Duff narede da svi napuste sobu, a oni stanu vijeati tako tajanstveno i sveano da
je lijeniki konzilij najveih kapaciteta prema tome vijeanju djeja igra.
Meutim se Doktor u susjednoj sobi vrlo nevoljko etao gore-dolje, dok su ga gospoa Maylie
i gospoica Rose promatrale zabrinuta lica.
Bogami, rei e on prekinuvi najposlije etkanje, ja zbilja ne znam to da radim!
Kad se njima vjerno ispria djeakov ivot, ree Rose, sigurno e se uvjeriti da je djeak
neduan!
U to ja sumnjam, draga moja gospoice, nato e Doktor vrtei glavom. Ta pria ne bi
djelovala na njih, a ni na vie sudske inovnike. Ta ta je taj deko na kraju krajeva rekli bi

oni nego obina protuha! Promatrajui ovu priu iz perspektive opeg rasuivanja i
vjerojatnosti, doi emo do zakljuka da je vrlo sumnjiva.
Ali vi zacijelo vjerujete u njenu istinitost? upade mu u rije Rose.
Ma koliko da je neobina, ja vjerujem, i moda sam stara budala to to inim, odvrati
Doktor, ali ne mislim da je ta pria prikladna da je sasluaju iskusni policajci.
Zato ne? upitat e Rose.
Zato, draesni moj sue istraitelju, odvrati Doktor, jer ta pria gledana njihovim oima,
sadri mnoge sumnjive momente. Djeak moe dokazati samo ono to je loe po njega, a za
ono to bi mu moglo pomoi on nema nikakvih dokaza. Ta policijska njukala bezuvjetno
e zapitkivati: kako? i zato? a vjerovat e samo to to im se valjano dokae. Po djeakovu
vlastitom prianju vidite da je neko vrijeme bio ortak lopovske druine, da je jedanput bio
predveden redarstvenom sudu, pod optubom da je nekom starom gospodinu opljakao
depove; da je na silu odveden iz kue toga starog gospodina na neko mjesto koje ne moe
opisati ni poblie oznaiti gdje se nalazi. U Chertsey su ga dovukli neki ljudi kojima je
oigledno mnogo do njega stalo, htio on ili ne i mada se branio, i ugurali su ga u kuu koju je
valjalo opljakati; i ba u asu kad je namjeravao da probudi ukuane i da sprijei provalu da
bi tako oprao sa sebe svaku ljagu, pred njega bane onaj blesasti Giles i kao da namjerice puca
u njega, samo da mu otme priliku da se opravda. Zar ne vidite, kako je sve to sumnjivo i
zamreno?
Dakako da vidim, odvrati Rose osmjehujui se zbog Doktorove estine, no ipak u svemu
tome ne vidim nita to bi dokazalo krivicu naega siromaka.
Dakako, dakako, vi vi ne vidite! odvrati Doktor. Oh, neka se bog smiluje enskoj
pronicavosti! ene svagda vide, u dobru kao i u zlu, samo jednu stranu problema, i to
neminovno onu koja im se prva ukae.
Davi tako oduka svome poznavanju enske psihe i njenih nedostataka, Doktor zavue ruke
u depove i poe jo bre etkati po sobi gore-dolje.
to vie o tomu razmiljam, opet e on, to mi postaje sve jasnije da emo jo muku muiti i
svakojakog se uda nauditi da onu dvojicu upoznamo s pravom djeakovom prolou.
Uvjeren sam da oni nee povjerovati; sve ako mu najposlije i ne budu mogli nita uiniti, ipak
e oni, prepriavajui javno svoje sumnje, uvelike nakoditi vaim dobrim namjerama da
djeaka izbavite od nevolje u kojoj se nalazi.
Pa ta da se radi? usklikne Rose. Boe dragi, zato su samo poslali po te strane ljude?
To se i ja pitam! oglasi se gospoa Maylie. Sve bih dala da ih sada nema!
Znam samo to, naposljetku e gospodin Losberne sjednuvi na stolicu sav oajan i satrt, da
moramo stisnuti zube i sve pokuati. Naa je nakana plemenita, i zato nam je doputeno
svako sredstvo. Djeak pokazuje znakove opasne groznice, i nitko ga ne smije vie umarati
kojekakvim pitanjima; to je jedina povoljna okolnost. To njegovo stanje treba da iskoristimo,
pa ako nam to ne uspije nee biti naa krivica. Naprijed!
Dakle, gosparu, zapone Blathers im je u pratnji svoga kolege stupio u sobu, zatvorivi

pomno vrata prije nego to e nastaviti: o nekoj kompromitaciji ne moe biti ni govora!
A ta, do sto avola, znai kompromitacija? upita Doktor razdraeno.
Kompromitacija, moje dame, nato e Blathers gledajui ih saalnim pogledom to su tako
neupuene, dok je Doktora mjerio prezirnim pogledom zbog tolikog nepoznavanja
kriminalistike terminologije, kompromitacija znai da sluinad nije umijeana u provalu!
Ta mi nismo nikoga ni osumnjiili! ree gospoa Maylie.
Vjerujem da niste, odvrati Blathers, ali je ipak postojala mogunost da sluinad bude
umijeana.
Ba zato, gospo, to niste nikoga osumnjiili! nadoveza Duff.
Po naem miljenju provalu je izvrio neki ovjek iz Londona, nastavi Blathers svoj
izvjetaj, jer mu je rabota prvoklasna.
Zaista prvoklasna, priklopi Duff potiho.
Bila su dvojica, proslijedi Blathers, a s njima je bio i neki djeak; to se jasno razabire po
veliini prozora. I to je sve to se zasad moe rei. Ako dopustite, mi emo odmah da vidimo
toga vaeg djeaka.
No moda gospoda ele da najprije popiju kapljicu, gospoo Maylie? ree Doktor i lice mu
se pritom razvedri kao da se netom neemu dosjetio.
Ta razumije se! usklikne Rose ustro. Ako vam je po volji, mogu vas odmah posluiti!
Pa, lijepa vam hvala, gospoice! oglasi se Blathers i prijee rukavom preko usta. Od takva
sasluanja jezik vam se osui i stvrdne kao bakalar. Samo, molim, nemojte se zbog nas truditi,
draga gospoice!
A ta izvolite? upita Doktor.
Gutljaj rakije, gosparu, ako je mogue, odgovori Blathers. Za vonje ovamo iz Londona
bilo je vraki zima, a ja uvijek velim da rakija razgaljuje duu.
To je zanimljivo saopenje bilo upueno gospoi Maylie, koja se samo blago osmjehne, dok je
Doktor za to vrijeme mugnuo iz sobe.
Oh, moje dame, ree gospodin Blathers i prinese vinsku au pred oi uhvativi stalak
izmeu palca i kaiprsta, ja sam vam u svom ivotu doivio sijaset takvih sluajeva.
Na primjer, provalu u onoj uliici u Edmontonu, zar ne, Blathers?
To je bilo neto nalik na ovo danas, je li? nadovee Blathers. Tu je provalu izvrio Nosonja
Chickweed, da, on glavom!
To si ti uvijek tvrdio, ree Duff, no ja ti velim da je provalu izvrio Gentleman Pet, a
Nosonja nije imao tu svoje prste ba kao ni ja.
Ta idi molim te! ljutne se na nj Blathers, valjda ja to bolje znam. Sjea li se jo kako je
Nosonja sam sebi ukrao novce? To je bilo uzbudljivije od ma kojega romana koji sam ja
proitao!
Oh, priajte kako je to bilo! usklikne Rose koja se svim silama trudila da nepoeljne goste

to vie udobrovolji i raspoloi.

To vam je bila majstorija kakvu bi malo tko mogao da smisli, ree Blathers.
Taj vam je Nosonja Chickweed...
Nosonja vam, gospoice, znai nosina, njukalo, dounik ili potkaziva, ubaci Duff.
To e valjda dama i sama znati, zar ne? nastavi Blathers. Ti me, drue, svejednako
prekida! Dakle, gospoice, taj vam je Nosonja Chickweed imao ponad Battle-Bridgea krmu.
U njegov je podrum dolazilo mnogo mlaarije da uiva u borbi pijetlova, u hajkanju
jazavara i u slinim, vrlo pounim sportovima, jer i ja sam esto dolazio da gledam. U ono
vrijeme Nosonja jo nije pripadao lopovskoj bratiji te mu jedne noi gepie iz spavae sobe tri
stotine dvadeset i sedam funti u zlatu, i to usred noi. Lopov je bio neka ljudina kojemu je
jedno oko bilo zavezano crnom krpom, i taj vam se sakrio ispod postelje pa je poslije skoio
kroz prozor prvoga kata. Bio je hitar kao vile. Ali je i Nosonja poletio za njim kao strijela
poto se probudio i skoio iz kreveta i pripucao za njim i digao susjede na noge. Odmah se svi
dadoe u hajku i najposlije ustanovie da ga je Nosonja zacijelo pogodio, jer su nailazili na
tragove krvi to su se gubili dosta daleko iza nekog plota od kolja. No lopova nestade zajedno
s parama i, naravno, ime gospodina Chickweeda osvane u Trgovinskom glasniku uz imena
ostalih koji su pali pod steaj. Ljudi poduzmu sve i sva da pomognu prijatelju i da za nj skupe
neto para, a on se bijednik tri-etiri dana vrzma po ulicama i tako je smuen i ojaen da
samo upa kosu kao da e kidisati na svoj ivot. No evo ti njega jednog dana iznebuha
mjesnome sucu, te njih dvojica uzmu dugo i tajanstveno razgovarati, i sudac najposlije udri u
zvono, dok se ne pojavi Jem Spyers onda jo u aktivnoj slubi pa mu veli neka pomogne
gospodinu Chickweedu uhvatiti lopova. 'Vidio sam ga, Spyers', kae Chickweed, 'kako je
juer rano ujutru proao pokraj moje kue'. 'Pa zato ga niste odmah epali za vrat?' pita
Spyers. 'Ja sam se tako okamenio da mi je akalicom mogao razmrskati glavu', kae mu
siromah ovjek, 'no mi emo ga sigurno epati, jer je izmeu deset i jedanaest sati nou opet
proao!' im to Spyers uje, a on bre-bolje uzme istu koulju i ealj, ukoliko bi morao
dan-dva izbivati, pa hajde u gostionicu. Postavi se uz prozor, iza crvene zavjese ne skidajui
eira, spreman da skoi na prvi znak. Kasno u noi eka on tamo i pui lulu, kad eto ti
Chickweeda pred njega te povie iz svega glasa: 'Evo ga! Dr'te lopova! Dr'te ubojicu!'
Jem Spyers vrcne kao strijela na ulicu i vidi Chickweeda gdje juri za nekim ovjekom pa sve
vie te vie. A Spyers udri za njim, a Chickweed samo jezdi naprijed; svjetina se uskomea,
sva grla promuknue od puste dernjave: 'Dr'te lopova!' a najvie vie Chickweed, vie i ne
prestaje vikati, kao da je enuo pameu. Kad je Spyers klisnuo oko ugla za trenutak izgubi
Chickweeda iz vida, krikne, potri naprijed, spazi skupinu ljudi, pojuri i baci se meu njih.
'Gdje je lopov?' 'Dobijesa!' promrsi Chickweed, 'opet mi umae!'
To je bilo udno, no od lopova ni traga ni glasa te se oni vrate u gostionicu, a sutradan e
Spyers opet da zauzme svoje mjesto iza zavjese te sve gleda i gleda nee li napokon ugledati
onu ljudinu s crnom krpom preko oka. Svejednako gleda da mu ve oi hoe iskoiti iz glave.
I kad se toliko nagledao da su ga zapekle oi, askom zamiri, i tek to to uini, a ono
Chickweed ve udari vikati: 'Evo ga!' I opet kao munja sune van, no Chickweed mu je bio

izmakao ve za pola ulice, i poslije dvaput dulje trke od jueranje ovjeka je opet nestalo.
I to se tako ponovilo dva-tri puta, dok se po susjedstvu nije pronio glas da je sam neastivi
okrao gospodina Chickweeda i tjera s njim egu. A poneki opet ire glasine da je gospodin
Chickweed od ljuta oaja poludio.
ta je Jem Spyers rekao? upita Doktor, koji se vratio u sobu tek to je Blathers stao priati.
Jem Spyers, nastavi detektiv. Jem Spyers dugo nije nita govorio nego je samo sluao i
prislukivao ta drugi govore i kazuju, a sve kao da i ne slua, po emu se vidi da se vraki
dobro razumio u svoj posao. No jednog vam jutra ulazi u krmu, prilazi Chickweedu, vadi
svoju burmuticu i samo veli: 'Chickweede, brate, pronaao sam lopova!' 'Istina?' veli
Chickweed. 'Pobogu, brate, dajte samo da mu se osvetim pa u onda s mirom da umrem! Oh,
Spyerse dragi, gdje je zlikovac?' 'Kojeta', odgovara Spyers te mu ponudi upak burmuta,
'dosta je bilo kerefeka! Vi ste sami sebe okrali!' A to je bila iva istina, i on je s tom
majstorijom namlatio grdnih para, i nitko mu ne bi bio uao u trag da se nije tako pretjerano
trudio da skine sumnju sa sebe! zavri gospodin Blathers, stavi vinsku au na stol i
zazvecne lisiinama.
Zaista vrlo udno! rei e Doktor. A sad, gospodo, ako vam je po volji, moemo poi
gore.
Ako je vama po volji, odvrati mu Blathers, i pratei gospodina Losbernea u stopu, oba se
detektiva stanu penjati do Oliverove sobe. Giles ih je predvodio sa svijeom u ruci.
Oliver je drijemao lakim snom. Izgledao je jo slabiji a groznica kao da ga je vre drala
nego prije. Uz pomo Doktora uspio je da nekoliko trenutaka sjedi uspravno u krevetu
gledajui u oba stranca i ne shvaajui ta se oko njega zbiva. Kao da se zaista nije prisjeao
gdje se nalazi i ta se desilo.
Eto, tu vam je djeak, ree doktor Losberne tihim glasom no prilino plahovito, djeak
kojega je sluajno okrznulo tane ispaljeno iz puke koja je sama okinula kad je on zalutao u
vrt, te je malian jutros doao ovamo da mu se zavee rana, ali ga je ovaj mudri gentleman
koji dri svijeu odmah pograbio i tako zlostavio da mu je sada ivot ugroen; ja to kao
lijenik mogu u svako doba posvjedoiti.
Gospoda Blathers i Duff pogledaju u gospodina Gilesa na koga je Doktor svratio njihovu
pozornost, a zapanjeni je sluga naizmjence gledao u njih, i u Olivera, i u gospodina
Losbernea, sav smuen i prestraen, ne shvaajui nita.
Nadam se da to valjda neete sada zanijekati? ree Doktor namjetajui Olivera da ponovo
legne.
Sve to sam uinio uinio sam, gospodine, s najboljom nakanom! odgovori Giles.
Vjerovao sam da je to onaj isti djeak, inae ga ne bih dirao. Ja, gospodine, po svojoj prirodi
nisam okrutan!
Kakav isti djeak? pitao je stariji detektiv.
Djeak provalnika, gospodine! odvrati Giles. Oni su oni su zacijelo imali nekoga
djeaka.

A da li i sada to mislite? upita Blathers.

to? nato e Giles gledajui tupoglavo ispitivaa.
Da je to jedan te isti djeak, beno? uznestrpi se Blathers.
Ja vam to ne znam, zbilja ne znam, odvrati pokunjeno Giles, i ne bih se mogao na to
zakleti!
No, ipak, ta mislite? opet e Blathers.
Ne znam to da mislim, gospodine! odvrati Giles. No gotovo bih rekao da to nije onaj isti
djeak. Pa i sami znate da on to ne moe biti!
Je li taj ovjek pio? upita Blathers Doktora.
No, ba ste smuenjak! nato e Duff Gilesu omjerivi ga prezirnim pogledom.
Za vrijeme toga kratkog razgovora Doktor je Oliveru opipao bilo; zatim ustade sa stolice kraj
uzglavlja i upita redarstvenike da li, moda, ne bi preli u drugu sobu da tamo presluaju
Brittlesa, ukoliko jo imaju kakvih sumnja u pogledu djeaka.
Prihvativi taj prijedlog, upute se u oblinju sobu, kamo pozovu i gospodina Brittlesa. Njega i
njegova potovanog starjeinu zapletu u tako nerazmrsivu zbrku protuslovlja i nemogunosti
da uope nije bilo mogue da se ita objasni. Izjavio je da ne bi prepoznao ni pravoga djeaka
kad bi mu ga sada doveli pred oi; on samo misli da je Oliver dotini djeak, jer je gospodin
Giles tako rekao pa da je i sam gospodin Giles prije pet minuta u kuhinji izjavio da mu se sve
vie ini da se prenaglio.
Toliko su mudrovali i kombinirali da su konano posumnjali i u samu injenicu da je
gospodin Giles uope koga ranio, pa kad su pregledali njegov drugi pitolj, ustanovili su da je
bio nabijen samo barutom, i ta je injenica proizvela najdublji dojam na sve nazone osim na
Doktora, koji je deset minuta prije toga izvadio tane. No nitko se nije toliko udio koliko sam
gospodin Giles koji je sada, poto ga je nekoliko sati muila pomisao da je smrtno ranio
blinjega, iz petnih ila zastupao novu pretpostavku da je i njegov prvi pitolj bio nabijen
samo barutom. Najposlije su detektivi, ne marei vie za Olivera, uputili chertseyskog
straara da ostane u kui i otili da negdje u gradu prenoe. Obeali su da e se sutradan opet
navratiti.
Sljedeega se jutra proirila vijest da su u Kingstonu uhapena dva ovjeka s nekim djeakom
u vrlo sumnjivim okolnostima, i gospoda Blathers i Duff otputovali su stoga u Kingston.
Istragom su se, meutim, te sumnjive okolnosti naprosto rasplinule u puku injenicu; naime,
onu trojicu zatekli su gdje spavaju pod stogom sijena to je, dodue, zaista veliko
zloinstvo, ali je ipak kanjivo samo zatvorom te se, prema blagoj uviavnosti engleskih
zakona, koji s jednakom ljubavlju tite sve kraljeve podanike, spomenuta injenica, u
pomanjkanju svakog drugog svjedoanstva ne moe smatrati dovoljno jakim dokazom da su
ona trojica to su zadrijemala u sijenu, izvrila provalu i poinila neko nasilje i tako zasluila
smrtnu kaznu. I tako se gospoda Blathers i Duff moradoe vratiti neobavljena posla.
Ukratko, poslije daljnjih izvida i dugotrajnih razgovora i pregovora, mjesni se sudac konano
izjavio spremnim da preuzme jamstvo u ime gospoe Maylie i gospodina Losbernea da e se

Oliver odazvati sudskom pozivu ako se za to ukae potreba, a Blathers i Duff vratie se u
London sa nekoliko zlatnika i s podijeljenim miljenjima: potonji je gospodin, poto je pomno
razmotrio i preispitao sve okolnosti, vrsto vjerovao da je ovaj pokuaj provale organizirao
Gentleman Pet, a prvi je isto tako vrsto vjerovao da se pokuano zlodjelo ima bezuvjetno
pripisati zloglasnom gospodinu Chickweedu, zvanome Nosonja.
Za to je vrijeme Oliver pomalo prizdravljivao pod zajednikom brigom i skrbi gospoe
Maylie, Rose i dobrodunog gospodina Losbernea. Ako usrdna molba upuena iz srca
prepuna zahvalnosti biva na nebu usliana a ako nju ne uslia, koju e molitvu da uslii?.
blagoslov to ga je siroe zazivalo na svoje dobroinitelje ispunio je njihove due blaenim
spokojstvom i tihom sreom.

XXXI. POGLAVLJE
KAZUJE NAM O SRETNIM DANIMA TO IH JE OLIVER
PROVODIO KOD SVOJIH PLEMENITIH PRIJATELJA

Oliver je mnogo patio. Osim to je trpio od dugotrajnih bolova zbog prostrijeljene ruke, tresla
ga je groznica to ga je spopala poslije onih mukotrpnih asova kad je ranjen leao na zemlji,
izvrgnut kii i vjetru. Bolest je trajala tjedne i tjedne, pa je djeak veoma oslabio. No najposlije
se pomalo poeo oporavljati te bi katkad smogao toliko snage da suznih oiju onim dvjema
gospoama iskae svoju duboku zahvalnost. Govorio je kako eli da to prije ozdravi i
uzmogne bilo ime dokazati svoju duboku odanost i ljubav koju u svom srcu goji prema
njima; govorio je kako umije cijeniti njihovu plemenitu dobrotu kojom su ga izbavile bijede i
moda, spasile i od same smrti, elei iz svega srca i svom duom da im se nekako odui.
Jadni moj mali! ree Rose kad su Oliveru jednoga dana opet na usta navirale rijei
zahvalnosti, imat e dosta prilike da nam se odui. Polazimo na ladanje, a tetka je odluila
da poe s nama. Seoski mir i tiina, svje zrak i sve radosti i krasote proljea, sve e te to za
nekoliko dana uiniti ilim i zdravim, pa emo ti povjeriti stotinu malih poslova i zadataka.
Nita mi za vas nee biti teko! usklikne Oliver. Oh, draga gospoice, da mi je samo raditi
za vas, makar samo zalijevao cvijee, hranio ptice ili povazdan trao naokolo sve bih
uinio, samo da vas razveselim!
Nemoj uope misliti na to, ree gospoica Maylie i milo se osmjehne, jer, kako ti ve
rekoh, povjerit emo ti stotinu poslova i bit emo sretne, bude li izvravao samo polovicu
onoga to sada obeava.
Oh, kako ste dobri, usklikne Oliver, kad tako govorite!
Razveselit e me vie nego to ti mogu rei, odvrati mlada dama. Toliko se radujem kad
samo pomislim na to da je mojoj dobroj tetici bilo dosueno da te izbavi iz one bijede o kojoj
si nam priao; ali kad se uvjerim da si doista zahvalan to je prema tebi bila tako dobra,
obradovat u se vie nego to moe i zamisliti. Jesi li me razumio? upita ga ona
promatrajui njegovo zamiljeno lice.
Razumio sam, gospoice, razumio sam sve, odgovori Oliver gorljivo, ali me mui misao
da sam nezahvalan!
Prema kome? zaudi se mlada dama.
Prema onome dobrom starom gospodinu i dragoj starici koji su me tako usrdno njegovali
prije nego to sam dospio ovamo, odvrati Oliver. Kad bi oni znali kako sam sada sretan, oni

bi se silno obradovali!
To i ja mislim, ree Oliverova dobrotvorka, no gospodin Losberne ve je ljubazno obeao
da e s tobom otputovati u London da ih pohodi.
Zar zbilja, gospoice? usklikne Oliver, a lice mu je sinulo od zadovoljstva. Oh, ne znam
to u od neizmjerne radosti kad ih opet budem vidio!
Oliver se ubrzo toliko oporavio da je mogao podnijeti tegobe putovanja, i jednoga jutra on i
gospodin Losberne zaista krenue u maloj koiji koja je pripadala gospoi Maylie. Kad su
stigli do Chertsey-Bridgea, Oliver odjednom sav problijedi te nije mogao a da ne krikne.
ta ti je, djeae? uzbueno e Doktor uzvrpoljivi se po staroj navadi. Jesi li to primijetio
ili uo ili ti je, moda, pozlilo govori!?
Pogledajte, gospodine, vikne Oliver pruajui ruku iz koije, tu kuu!
Vidim, pa ta je s tom kuom? Koijau, zaustavite! Stanite ovdje! vikne Doktor. No, ta je
s tom kuom, mladiu no?
U tu kuu dovukli su me oni kradljivci! proapne Oliver.
Sto mu gromova! usklikne Doktor, Hej, koijau, da izaem! No prije nego je koija
mogao da sae sa svoga sjedita, lijenik se ve nekako iskobeljao iz koije i potrao prema
pustoj zgradi i poeo kao mahnit udarati nogama u vrata.
Hej, hej, ta to znai? uzvikne ruan ovuljak-grbavac, koji je tako naglo rastvorio vrata da
Doktor umalo to nije odletio u hodnik.
To znai... zavie Doktor i bez mnogo premiljanja zgrabi ovuljka za iju, vrlo mnogo!
Radi se o krai i provali!
A bit e odmah i krvi! odvrati grbavac hladnokrvno, ako me smjesta ne budete pustili!
Jeste li uli?
uo sam, ree Doktor, prodrmavi ljudski svoju rtvu, a gdje je ta hulja, kako mu ono
bjee pasje ime Sikes da, Sikes! Gdje je Sikes, lopove?
Grbavac je preneraeno zurio u njega, a onda je, istrgnuvi se spretno iz Doktorovih ruku,
sasuo na nj bujicu najstranijih psovki i strugnuo u kuu. No prije nego to je stigao da zatvori
vrata, Doktor je bez pitanja banuo u prvu sobu. Pronicavo je gledao oko sebe: ni jedan komad
namjetaja, ni najmanja stvar, ama ba nita nije odgovaralo Oliverovu opisu!
No dakle? oglasi se grbavac koji ga je otro promatrao, zato tako provaljujete u moju
kuu? elite li da me opljakate ili da me ubijete no dakle?
Jesi li ikad vidio, smijena nakazo, da se provalnik ili ubojica dovezao u koiji? razdraeno
e Doktor.
Pa zato ste, dakle, doli? upita ga grbavac bijesno. Nosite se iz moje kue ili ete se ljuto
pokajati! Dobijesa, jeste li uli?
Ii u kad mene bude volja, odvrati gospodin Losberne, zagledavi u drugu sobu koja ba
kao ni prva nije ni u emu bila nalik na ono to je Oliver spominjao. Jednog u ti dana,

prikane moj, ve ui u trag!

Mislite? nakesi mu se nakazni bogalj. Ako me ikad budete trebali, ovdje ete me nai.
Dvadeset i pet godina stanujem ovdje sasvim sam, i vas da se ja sad bojim? Platit ete mi to,
kaem vam! I rekavi to, mali grbavac pone urlikati kao da je pomahnitao.
To je prilino neugodna stvar, proguna Doktor, i bit e da se djeak zabunio. Evo, uzmi
to i zavui se opet u svoju jazbinu! I dobacivi mu komad novca, okrene se i vrati do koije.
ovjek ga je slijedio do samih vrataca koije, psujui ga bez prekida bijesnim pogrdnim
rijeima. No kad se gospodin Losberne za trenutak obratio koijau, ovjek zaviri u koiju te
oine Olivera tako otrim i pronicavim, a u isti mah bijesnim i osvetnikim pogledom, da ga
se djeak poslije toga jo dugo sjeao i u snu i na javi. I dalje je sipao najstranije kletve dok se
koija penjao na sjedite, a kada su opet krenuli i poodmakli, vidjeli su ga kako nogama
udara o zemlju i upa svoju kosu od mahnite jarosti.
Ja sam pravi magarac! rei e Doktor poto je dugo utio. Je li to tebi poznato, Olivere?
Ne, gospodine!
Imaj to na umu drugi put!
Magarac, ponovi Doktor poto je opet nekoliko minuta utio. Da je to i bilo ono mjesto i
da smo zatekli lopove, ta bih ja sam mogao poduzeti protiv njih? A da sam imao i pomoi,
kakve bi koristi od svega toga bilo? Sebe bih kompromitirao, jer bih morao priznati na koji
sam nain zabaurio tu neugodnu aferu. To sam ba i zavrijedio! Uvijek se prenagljujem i
dovodim sebe u kripac. Moda bih se onda opametio!
injenica je, naime, da se dobri Doktor vazda povodio samo za asovitim osjeajima. Zaista
su hvalevrijedna ta njegova uvstva i porivi koji bi njime u takvim asovima ovladali, jer ne
samo da se nije upleo u neke naroite neprilike i nedae, nego je, naprotiv, stekao najvee i
najiskrenije potovanje svih koji su ga poznavali. Ali moramo priznati da se nekoliko minuta
ljutio to se ve prvom prilikom koja se nadala razoarao i to nije uspio nai neke dokaze za
Oliverovu nekrivnju. No ubrzo se udobrovoljio; videi da Oliver na sva njegova pitanja
odgovara bez oklijevanja, suvislo i sa toliko iskrenosti i vjerodostojnosti kao i prije, odluio je
da e mu odsad u svemu vjerovati.
Kako je Oliver poznavao ime ulice gdje je gospodin Brownlow obitavao, odvezli su se ravno
onamo. Kad je koija zakrenula u ulicu, srce mu je tako ludo udaralo da je jedva disao.
No, sinko, koja je to kua? pitao je gospodin Losberne.
Ona, ona! klicao je Oliver pokazujui rukom, sav drui, kroz prozor koije. Ona bijela.
Oh, neka bre vozi, molim vas, recite mu, neka bre vozi! Meni je kao da u umrijeti; sav
drem!
Samo mirno, samo mirno! ree dobri Doktor tapajui ga po ramenu. Odmah e vidjeti
svoje prijatelje, a i oni e se obradovati kad tebe vide zdrava i vesela i da ti ne prijeti nikakva
opasnost.
Oh, sigurno hoe! odvrati Oliver. Bili su mi tako dobri, gospodine, tako dobri!

Najposlije koija stane. Ne, to nije njihova kua! Ona druga. Kola se odvezoe jo nekoliko
koraka te se opet zaustavie. Oliver pogleda u prozore, i suze radosnice poteku mu niz
obraze.
Ali jao! bijela je kua bila pusta, a u prozoru se nalazio oglas 'Iznajmljuje se'.
Pokucajmo na susjedna vrata, vikne gospodin Losberne primivi Olivera za ruku. Znate li
to se desilo s gospodinom Brownlowom koji je stanovao u kui do vas?
Slukinja nije znala, ali e se propitati. Ubrzo se vrati i ree da je gospodin Brownlow prodao
sve svoje imanje i da je prije est sedmica otputovao u Zapadnu Indiju. Oliver pone da kri
ruke i nemono padne nauznak.
Je li poveo sa sobom i svoju gazdaricu? propitivao se gospodin Losberne poslije kratke
utnje.
Da, gospodine, uzvrati slukinja, stari gospodin, neki prijatelj gospodina Brownlowa i
gazdarica, sve troje je zajedno otputovalo.
Onda vozite kui, ree gospodin Losberne koijau, i nemojte zaustavljati kola ni da
hranite konje sve dok ne napustimo taj prokleti London!
A knjiar, gospodine? upita Oliver. Ja znam put do njega. Oh, molim vas, gospodine,
potraimo ga!
Za danas si, sinko, imao dosta razoaranja, odvrati Doktor. Dosta razoaranja i za tebe i za
mene. Ako potraimo knjiara, sigurno e nam rei da je umro ili da je potpalio svoju kuu ili
da je pobjegao. Ne, ne, mi kreemo ravno kui! I prema Doktorovu prvom impulsu zaista
krenue kui.
Oliverova je srea bila zagorena velikim razoaranjem, jer koliko je puta za vrijeme svoje
bolesti unaprijed uivao pri pomisli ta li e mu sve rei gospodin Brownlow i gospoa
Bedwin i kako e mu biti prava slast kad im rekne da je dane i noi razmiljao o njihovoj
velikoj dobroti i kako je okrutna sudbina to ga je rastavila od njih. A i nada da e napokon
moi oprati ljagu sumnje te im objasniti kako su ga razbojnici silom odvukli od njih,
proimala ga je u mnogim asovima najteih iskuenja novom snagom. Umalo da nije
svisnuo od boli kad je saznao da su oni otili tako daleko svejednako vjerujui da je on,
Oliver, varalica, i da e to uvjerenje, moda sauvati do groba.
No dranje njegovih dobrotvora prema njemu nije se ni najmanje izmijenilo. Poslije daljih
dviju sedmica, kad se vrijeme ustalilo i otoplilo i sve se cvijee i drvee pomladilo novim
zelenilom i bujnim cvatom, zapoele su pripreme da na nekoliko mjeseci napuste Chertsey.
Poslavi u banku srebrninu koja je izazvala pohlepu staroga ida i povjerivi Gilesu i jo
jednom sluzi brigu oko kue, krenule su na ladanje u neko nedaleko selo i povele Olivera sa
sobom.
Tko da opie radost i uitak, duevni mir i spokojstvo to ih je djeak osjeao u miomirisnoj
svjeini maloga seoceta, okruena zelenim breuljcima i prolistalim umarcima? Tko da
rijeima iskae kako proljee ublauje i krijepi ud izmuenih gradskih stanovnika! Kau da
ljudi koji cio svoj ivot obitavaju u uskim pretrpanim ulicama, a nikada se nisu zaeljeli

promjene, ljudi kojima je navika postala njihovom drugom prirodom, koji su, rekao bih,
zavoljeli svaku opeku i kamen to zatvara uski krug u kojem se danomice kreu da i ti
ljudi, kad im se blii smrt, zaele da se prije rastanka sa ivotom nagledaju Prirode, pa ih
njihova enja prenese daleko od pozornice njihovih svakodnevnih briga i radosti te ih
pomlauje; i oni iz dana u dan trae neko zeleno, suncem obasjano mjestance koje u njima
budi sjeanja, koja su ve sama po sebi nalik na nebeske slutnje, tako da smireno oekuju svoj
kraj i silaze u grob isto onako tiho i spokojno kao to sunce to su ga netom gledali kroz
prozori svoje sobice, prije nego e zauvijek sklopiti svoje umorne oi zalazi za obzorjem!
Uspomene to ih bude spokojni seoski predjeli nisu od ovoga svijeta niti su vezane za njegove
misli i nade. Te nam uspomene mekaju srce te nas potiu da pletemo nove vijence za
zaboravljene grobove onih koje smo nekad voljeli; te uspomene oplemenjuju duu, te u
zaborav pada neprijateljstvo i mrnja. Ali se kroza sve to i u manje osjeajnim duama
provlai neko maglovito saznanje da su u pradavnoj davnini ve osjetili takvo neto
saznanje koje u njima budi sveane slutnje o buduim vremenima, saznanje koje obara i mrvi
silnu gordost i svjetovni ponos.
Mjestance u koje su doputovali bilo je prekrasno, i Oliver, koji je od najranijeg djetinjstva
ivio u skuenosti i prljavtini, sred buke i graje, trvenja i svae, ovdje kao da se probudio na
nov ivot. Divlje rue i orlovi nokti peli se uza zidove kuice njegove dobrotvorke, brljan se
penjao po stablima, a vrtno je cvijee svojim miomirisom proimalo zrak. Nadomak kuice
nalazilo se malo groblje koje nije bilo pretrpano visokim kamenim spomenicima; vidjeli ste
samo grobne humke, obrasle busom i mahovinom, pod kojima su poivali seoski starci i
starice. Oliver je esto dolazio ovamo i, spominjui se bijednog groba svoje majke, pokatkad
bi sjeo i tiho plakao kad ga nitko nije mogao vidjeti, ali kad bi se onda zagledao u beskrajno
nebo, nije vie zamiljao da ona lei pod zemljom; i suze su mu i dalje klizile niz obraze, ali je
gorina iezla iz due.
Bili su to lijepi i sretni dani to ih je provodio mirno i radosno; a kad bi se sputala no, nije
vie osjeao nikakva straha ni brige to e sutra biti; nije vie amio u tamnikoj tjeskobi niti
se morao druiti sa zlikovcima i propalicama, i njegove bi se misli divno razigrale. Svakoga je
jutra odlazio nekom gospodinu u koga je kosa bila kao snijeg, a koji je stanovao nedaleko
crkvice; on ga je uio itati i pisati. Starac ga je s tolikom ljubavlju i marom pouavao da je
Oliver bio u neprilici kako da mu se odui. Katkad bi etao s gospoom Maylie i Rose
sluajui kako one razgovaraju o knjigama, a ponekad bi samo sjedio kraj njih, negdje na
samotnom mjestu, sluajui kako mlada djevojka ita; on je to tako volio da se nije mogao
dovoljno nasluati. Onda je opet morao spremati zadae za idui dan, sjedei u svojoj sobici
koja je gledala na vrt. Radio je neumorno sve dok se ne bi polako poeo iriti sumrak. Onda bi
ga gospoe opet povele na etnju; opet bi s najveim zanimanjem pratio svaku njihovu rije i
bio presretan kad bi mogao ubrati koji cvijet to su ga one zaeljele, ili potrati natrag da
donese neto to su zaboravile. Kad bi se sasvim smrailo i oni se vratili kui, mlada bi dama
sjela za pijanino da odsvira neto sjetno ili da otpjeva pjesmu koju bi njena tetka zaeljela. U
takvim asovima ne bi palili svijee, i Oliver bi sjedio uz prozor prislukujui blagim
zvucima, dok su mu u oima blistale suze od ganua.

Kako li se sasvim drukije provodila nedjelja, nimalo nalik na ono to je dotad Oliver
nedjeljom proivljavao; kako li je i toga dana bio sretan, premda mu je i inae bilo lijepo.
Izjutra bi poli u malu crkvu pred kojom su treperile zelene kronje drvea. Izvana je dopirao
cvrkut ptica i na niska vrata ulazio dah proljea ispunjajui malo svetite mirisnom
svjeinom. Siromani seljaci, tako isti i pristali, kleali su i tako se predano molili te se nije
inilo da vre neku dosadnu dunost, ve da su se s voljom i radosno tu skupili; ako su im
glasovi, moda bili, grubi, ipak su pjevali od srca, i njihova je pjesma djelovala na Olivera
snanije od bilo kakva pojanja. Onda bi kao obino polazili u etnju i navraali u iste teake
kuice; naveer bi Oliver naglas itao neka poglavlja iz Svetog pisma, koja su mu u toku
sedmice bila protumaena, a tom se dunou vie ponosio nego da je pravi sveenik.
Jutrom bi ve u est sati bio na nogama, lutao po polju i kroza ivice, brao kite poljskog
cvijea, a kad bi se vratio, mnogo bi se trudio da to ljepe okiti stol za doruak. Donio bi i
sjemenje za ptice gospoe Maylie i vrlo umjeno i lijepo udesio sve krletke, kako ga je to
nauio seoski starjeina. Poto bi sve oistio i nahranio ptice, odnio bi gotovo svaki dan
poneki milodar u koju siromanu kuu, a kad toga ne bi bilo, naao bi se u vrtu neki posao
oko cvijea ili povra, u to ga je onaj isti seljanin takoer uputio. I tako bi marno i s voljom
radio dok se ne bi pojavila gospoica Rose, koja je uvelike hvalila sve to je on uinio
nagraujui ga svojim blagim osmijesima.
I tako su kao u snu prola tri mjeseca, koja bi i u ivotu najsretnijeg smrtnika znaila veliko
zadovoljstvo, a koja su za Olivera predstavljala pravo blaenstvo. Nije nikakvo udo da su
Olivera Twista na izmaku toga kratkog vremena jer ga je okruivala samo najsrdanija
ljubav i plemenitost, a on sam osjeao samo najdublju i najiskreniju zahvalnost i privrenost
u toj kui zavoljeli kao sina i da se sasvim saivio sa ivotom stare dame i njezine
neakinje. One su se obje njime ponosile i s najveom ljubavlju uzvraale njegovu odanost i
privrenost.

XXXII. POGLAVLJE
U KOJEM SE NEOEKIVANO NARUAVA SREA
OLIVERA I NJEGOVIH DOBROTVORA

Proljee je brzo prohujalo i dolo je ljeto. Selo je ve onda bilo lijepo, ali sada se sve jo bujnije
rascvjetalo i zasjalo u punom obilju i krasoti. Visoko drvee, to je u rano proljee bilo
zgreno i ogoljelo, sada kao da se proteglo i rairilo novom ivotnom snagom i jainom
pruajui svoje zelene ruke nad presahlom zemljom, pretvarajui nezaklonjene, puste
zakutke u prisojna mjestanca, odakle je, iz sjene i hladovine, pucao vidik na suncem obasjana
polja koja se pruaju u nedogled. Zemlja se zaodjela platem blistava zelenila proimajui
zrak najslaim mirisima svoga cvijea. Sve je cvalo i bujalo i odavalo slast razbuktala ivota.
ivot u ladanjskoj kuici i dalje je mirno tekao, a stanovnici su, kao i dotada, uivali u svojim
tihim malim radostima. Oliver se za to vrijeme ve davno bio oporavio i ojaao, ali ni zdravlje
ni bolest nisu nimalo utjecali (kako to kod ljudi esto biva) na njegove osjeaje prema onima
koji su ga okruivali svojom ljubavlju, i on je svejednako pokazivao onu istu blagost, odanost
i srdanost kao u danima kad su mu muke i patnje potkopavale zdravlje i snagu i kad je u
svemu bio ovisan o onima koji su ga njegovali.
Jedne blage veeri etali su malo due nego inae, jer po danu zbog velike ege nisu ni
izlazili, a sada je granula mjeseina i puhao svje povjetarac koji e rashladiti zrak. Rose je
bila ivahna i raspoloena, i tako su u veselom avrljanju poodmakli dalje nego to su
obiavali. Gospoa je Maylie malo utala, pa su se sada neto sporijim korakom vraali kui.
Kad su stigli, mlada je dama odbacila svoj eiri i kao obino sjela za pijanino. Prebirui
nasumce po tipkama, ona je poslije nekoliko akorda poela svirati neku sveanu i tunu
pjesmu, i dok je jo svirala, njima se uinilo kao da prigueno jeca.
Rose, milo moje, zato plae? upita je stara gospoa.
Rose ne odgovori nego uzme samo malo bre svirati kao da se netom otresla bolnih misli.
Rose, ljubavi moja! usklikne gospoa Maylie i hitro joj priskoi. ta ti je? Pa ti plae!
Dijete drago, reci mi to te mui?
Nita, tetice nita, odvrati joj mlada djevojka. Ni sama ne znam to mi je. Ne umijem da
to opiem, ali se veeras utim tako slabom i...
Da nisi bolesna, milo moje? prekine je gospoa Maylie.
Ta ne, ne! Nisam bolesna! nato e Rose i kao da ju je proimala samrtna jeza dok je
govorila. Svakako e mi odmah biti lake. Molim te, zatvori prozor!

Oliver pohita da joj ispuni elju, a mlada se djevojka trudila da bude opet vesela i zasvirala
neku vedriju melodiju; ali joj prsti nemono klonu na tipke; ona skoi, zakrije lice rukama i
baci se na sofu, gdje je bolno zaridala, jer se vie nije mogla uzdrati.
Dijete moje! preneraeno e gospoa i njeno je privine na grudi, jo te nikad nisam takvu
vidjela!
ao mi je to te uznemirujem, odvrati joj Rose, nikad nisam tako gorko plakala kao danas;
ne mogu da se svladam. Tetice, ja zaista mislim da sam bolesna!
I zaista je bila bolesna, jer kad su unijeli svijee, primijetili su da je s njena lica za ono kratko
vrijeme od njihova povratka nestalo svjeega rumenila; bilo je blijedo kao mramor. To lice
nije nita izgubilo od svoje ljepote, a ipak se promijenilo; crte su poprimile izraz malaksalosti
i tjeskobe kao nikada dotad. A as zatim jaka joj rumen opet navre u lice i blage plave oi
planu grozniavim sjajem pa opet ugasnu, kao da je oblai askom bacio sjenu preko njena
lica i opet ga zastro samrtnom bljedoom.
Oliver, koji je bojaljivo promatrao lice stare gospoe, opazi da se jako uznemirila tim
pojavama, a i on se jadan usplahirio; ali videi kako se ona usiljava da tim simptomima ne
pridaje mnogo vanosti, pokua da se i on dri sasvim mirno. To je jednome i drugome tako
dobro uspjelo da Rose, poto ju je tetka nagovorila da ode na poinak, nije vie bila tako
oajna i bolesna, nego ih je, tavie, uvjeravala kake se pouzdano nada da e se sutra
probuditi ila i zdrava.
Nadam se, gospoo, ree Oliver, kad se gospoa Maylie vratila, da nije nita opasno?
Gospoica Maylie veeras nije ba dobro izgledala, ali...
Stara mu je gospoa mahnula rukom da uti te sjela u mrani kut i neko je vrijeme utjela.
Naposljetku ree drhtavim glasom:
Nadam se, Olivere, da nije nita opasno. Bila sam nekoliko godina tako sretna s njom,
gotovo presretna, pa je moda kucnuo as da me zadesi neka nesrea. Ali se nadam da nee!
Kakva nesrea, gospoo? upita Oliver.
Teki udarac sudbine, odvrati stara gospoa jedva ujno, da izgubim tu milu djevojku koja
mi je tako dugo bila jedina srea i utjeha!
Ne dao bog! usklikne brzo Oliver.
Da, ne dao bog i amen, drago dijete, priklopi stara gospoa krei ruke.
Sigurno nije nita strano! nato e Oliver. Jo prije dva sata bila je sasvim zdrava!
Sada je teko bolesna, ree gospoa Maylie, i ja znam da e se njeno stanje jo pogorati.
Oh, draga moja, mila moja Rose! Kako bih ja bez tebe!
Toliko su njome ovladale oajne misli da je bila sva skrena, te Oliver, svladavajui svoju
vlastitu tjeskobu, pokua da je ohrabri, zaklinjui je neka barem za ljubav drage gospoice
skupi snagu i neka se smiri.
Oh, pomislite samo, gospoo, govorio je. Oliver dok su mu na oi navirale suze to ih je
uzalud pokuavao zatomiti, zamislite samo kako je mlada i dobra i kako sve oko sebe

oarava svojom milinom. Znam sigurno sasvim sigurno da ona zbog vas, koji ste tako
dobri, pa i zbog same sebe, i zbog svih nas koje usreuje, nee umrijeti. Dragi bog nee
dopustiti da ona sada umre!
Pst, pst! nato e gospoa Maylie i poloi ruku na Oliverovu glavu, ti misli kao dijete, mali
moj, pa ako je to to si rekao moda i sasvim prirodno, ipak se vara! Ali bilo kako mu drago,
ti si mi pokazao to mi je dunost koju sam naas odnemarila, dragi Olivere. Nadam se da e
mi to biti oproteno, jer sam stara te sam ve mnoge noi probdjela kraj uzglavlja bolesnika i
vidjela kako ljudi umiru te znam kako je teko rastati se s onima koje volimo. Dosta sam
proivjela i znam da smrt ne tedi uvijek najmlae i ponajbolje i ba to bi nas moralo tjeiti, a
ne rastuiti. Nebo je pravedno, i takvim tekim iskuenjima stjeemo duboko saznanje da
postoji jo neki drugi bolji i ljepi svijet kamo e i nas brzo pozvati. Neka bude boja volja! Ali
ja je volim i samo On zna koliko je volim!
Oliver se iznenadio videi kako je gospoa Maylie poslije tih rijei prestala da jadikuje.
Uspravila se, smirila i nekako ovrsnula. Jo se vie udio kad se uvjerio da ta jaina nije
prolazna. Dokle je god njegovala bolesnicu i bdjela nad njenom posteljom, snaga je nije
ostavljala: uvijek je bila mirna i pribrana, izvravala sve dunosti neumorno, gotovo bi rekao
radosno. No Oliver je bio vrlo mlad i nije znao to sve mogu da uine ljudi nepokolebljiva
znaaja u asovima teke kunje. Kako bi i mogao znati kad ni sami oni plemeniti ljudi nisu
uvijek svjesni svoje duevne jakosti?
Slijedila je no puna tjeskobe. Kad je svanulo jutro, pokazalo se da su zle slutnje gospoe
Maylie bile, naalost, opravdane. Djevojku je spopala jaka i opasna groznica.
Ne smijemo ostati skrtenih ruku i prepustiti se oaju, ree gospoa Maylie stavivi prst na
usta i gledajui ga netremice u oi; ovo pismo treba to bre otpremiti gospodinu Losberneu.
Treba da ga odnese do trgovita do kojeg nema vie od etiri milje preko polja, a odatle ga
treba otposlati po konjaniku u Chertsey. Gostioniarevi e ljudi to ve obaviti, i ja znam da
tebi mogu povjeriti brigu da sve to bude izvreno.
Oliver nije nita odgovorio, samo mu se na licu vidjelo kako gori od elje da to prije krene.
Evo jo jednog pisma, ree gospoa Maylie, zastavi da razmisli, ali ni sama ne znam bih li
ga sada poslala, ili da poekam i vidim hoe li Rosino zdravlje krenuti nabolje. Poslala bih ga
samo ako doe do najgoreg.
Je li i ono pismo za Chertsey, gospoo? upita Oliver nestrpljivo oekujui da to prije izvri
nalog i pruajui drhtavu ruku za pismom.
Nije, odvrati stara gospoa dajui mu ga sasvim nesvjesno u ruku. Oliver ga pogleda i
opazi da je upueno gospodinu Harry Maylieu koji boravi na imanju nekog lorda u mjestu...
naziv kojega mu nije uspjelo proitati.
Da ga poaljem, gospoo? upita Oliver nestrpljivo.
Ne, ne treba, odvrati gospoa Maylie uzimajui mu pismo opet iz ruke. ekat u do
sutra.
Rekavi to, ona mu dade svoju novarku, i on smjesta odjuri to su ga noge nosile.

Brzo je odmicao kroz polja i po stazama koje su ih presijecale. as bi utonuo u itno klasje s
obiju strana staze, as bi dolazio na istine gdje su teaci kosili i plastili sijeno. Zaustavljao se
samo da predahne dok nije, sav zagrijan i zapraen, stigao na trg spomenutog gradia.
Tu je zastao i pogledom traio gostionicu. Vidio je bijelu zgradu banke, crveno obojenu
pivovaru i uto olienu opinu, a tamo na jednom uglu veliku zgradu kojoj su svi drveni
dijelovi bili zeleno obojeni, a izvana je strio cimer 'K veselom uri'.
im je ugledao tu kuu pohita onamo.
Oliver oslovi potanskog konjuara koji je dremuckao ispred kapije, pa kad je ovaj razabrao
ta eli, uputi ga gostioniarskom sluzi, kojemu je Oliver morao ponovo sve ispriati dok ga
ovaj nije uputio na samog gostioniara; bio je to visok ovjek s modrim rupcem oko vrata, s
bijelim eirom, u smeesivim kratkim hlaama i izmama sa suvracima iste boje. Stajao je
naslonjen o mrk kraj vrata konjunice i akao zube srebrnom akalicom.
Sasluavi Olivera, uputi se u toionicu da srauna trokove, to je prilino dugo trajalo, pa
kad je raun bio podmiren, valjalo je osedlati konja, trebalo je da se jedan sluga obue i
spremi, a to je potrajalo jo dobrih desetak minuta. Oliver se za to vrijeme sav uznestrpio;
doe mu da sam uzjae konja i da trkom odjuri do odredita. Napokon je sve bilo spremno i
mali zaveljaj uruen uz mnoge molbe da bude to prije otpremljen i dostavljen. Momak
podbode konja, i topot konjskih kopita odjekne po looj kaldrmi; za tren oka konjanika
nestade. Projurio je kraj mitnice i jezdio glavnim drumom.
Oliveru je odlahnulo pri pomisli da je poslao ovjeka po pomo i da za to nije utroio mnogo
vremena. Laka srca Oliver potri kroz dvorite i ba se zaletio da projuri kroz kapiju, kad se
sluajno sukobi s nekim visokim mukarcem koji je, zaogrnut crnim ogrtaem, upravo htio da
svrati u gostionicu.
Uh! bijesno e mukarac ugledavi Olivera i ustukne. to je to, dobijesa?
Oprostite, gospodine, promuca Oliver, urilo mi se da se vratim kui, nisam vas
primijetio.
Grom i pakao! promrsi ovjek kroza zube upiljivi svoje crne velike oi u djeaka. Tko bi
to pomislio! U prah da ga pretvori, on e uskrsnuti iz grobnice te mi se isprijeiti na putu!
Vrlo mi je ao, gospodine, promrmlja Oliver, sav smuen bijesnim pogledom toga udnoga
ovjeka. Nadam se da vas nisam ozlijedio.
Dabogda ti kosti strunule! prosike mukarac kroza stisnute zube. Da sam imao samo
hrabrosti da izustim onu jednu jedinu rije, zauvijek bi mi nestao ispred oiju! Proklet da si i
kuga te pojela, tene prokleto! to trai ovdje?
ovjek mu se prijetio pesnicom i krgutao zubima dok je nesuvislo izgovarao te rijei. Priao
je Oliveru kao da ga namjerava udariti, ali se odjednom srui na zemlju trzajui se u
strahovitom gru, dok mu je pjena izbijala na usta.
Oliver je askom buljio u toga luaka koji se bjesomuno grio, mislei da je to pomahnitali
bezumnik, a onda odjuri natrag u krmu da dozove pomo. Vidjevi kako ga ljudi nose u
kuu, Oliver udari trkom niz cestu da to prije stigne kui i da nadoknadi vrijeme to ga je

izgubio zbog toga susreta. A usto se pomalo i bojao, jer mu se dranje nepoznatog ovjeka
uinilo veoma udnim.
No ubrzo je sve zaboravio, jer kad je stigao kui zaokupile su ga druge misli.
Stanje gospoice Rose naglo se pogoralo i jo prije ponoi stala je buncati. Ranarnik iz sela
neprestano je bio uz nju, ali ve kad je prvi put pregledao bolesnicu, poveo je gospou Maylie
ustranu i saopio joj da je bolest veoma teka i opasna. Doista, ree, bit e pravo udo ako
ozdravi.
Koliko je puta Oliver te noi skoio iz postelje i neujno se oduljao do stepenica oslukujui i
najmanji um koji je dopirao iz bolesnike sobe! Koliko su ga puta proeli srsi, podilazila ga
jeza i hladan znoj izbijao na elo kad bi se odozgo odjednom zaulo tabanje nogu, a on
zastrepio pri pomisli da se u tom trenutku zbilo neto strano u to on nije mogao
povjerovati. I to su bile sve njegove dotadanje usrdne molitve prema ovima to ih je sada
neprestano izgovarao, zaklinjui nebesa da spasu to plemenito stvorenje nad kojim je smrt
rairila svoja krila!
Neizvjesnost, oh, ta strana tjeskobna neizvjesnost kad nam ne preostaje drugo nego samo
ekati i ekati dok bie koje toliko volimo lebdi izmeu ivota i smrti pa te misli to nas na
muke razapinju, te nam srce kao mahnito bije i dah nam ponestaje gledajui strane slike to
ih one stvaraju pa ta oajna udnja da pomognemo i olakamo bolove, a nije u naoj moi
da to uinimo pa ta smalaksalost duha i svih osjeaja kad postajemo svjesni svoje nemoi
zar ima tako stranih muka, zar moemo togod smisliti ili uiniti u toj groznici i bunilu,
da nam bude lake?
Osvanulo je jutro, a u maloj je kuici bilo sve tiho i nijemo. Ljudi su razgovarali apui; ovdaonda pojavljivalo se poneko zabrinuto lice na kapiji, a ene i djeca opet odlazili suznih oiju.
Cijeli bogovetni dan i jo dugo poto je pao mrak Oliver je neujno hodao vrtom
pogledavajui svaki as u prozor bolesnike sobe, i svaki put kad bi mu pogled pao na
zamraeno okno, on bi protrnuo od groze kao da tamo vreba Smrt. Kasno u noi stigao je
gospodin Losberne. Teko je, vrlo teko, ree dobri Doktor okrenuvi glavu, tako mlada
i od svih voljena ali... nema mnogo nade!
Svanulo je jo jedno jutro. Sunce je sjalo arkim sjajem tako arkim sjajem kao da ne vidi ili
ne mari za jad i bijedu pod sobom. I dok je oko Rose sve treperilo i cvalo, bujalo i kliktalo
ivotom i zdravljem, Smrt se sve blie naginjala lijepoj bolesnici. Oliver se tiho odulja na
staro grobite, spusti se na jedan od zelenih humaka i tu se, u osami, rasplae nad njenom
sudbinom.
Sve je oko njega bilo tako smireno i skladno, opojeno suncem i ivotnom vedrinom, sve
raspjevano pjevom ptica koje su, nalik na male crne laice, plovile po nebeskoj puini, dok je
ispod njih brujala radost ivota, te je djeaku, kad je opet bolnim oima pogledao gore, sinula
misao kako je u takvu blaenstvu Smrt zapravo nemona, kako Rose ne moe umrijeti dok
sva ta nebrojena bia, siuna stvorenja prirode uivaju ivot. Pomislio je da se grobovi
kopaju u hladnoj beutnoj zimi, a ne sred sunana, mirisna ljeta. I umalo te je pomislio da
mrtvaka vela svojom jezivom hladnoom pokrivaju samo smeuranu i oronulu starost, a ne

mladost i ljepotu.
S tornja crkvice zajeca posmrtno zvono i mahom raskine niti djeakova snatrenja. Posmrtni je
zov brujao pozivajui na posljednji ispraaj. Nekoliko bijednih alobnika ulazilo je kroz
grobljansku kapiju, a s ramen im treperile bijele trake, jer su sahranjivali mladia. U povorci
je stupala i majka neko majka, no sunce je i dalje sjalo arkim sjajem, a pjev ptica nije
umuknuo.
Oliver se uputi kui sjeajui se tolikih dobrota koje mu je mlada djevojka iskazala i
prieljkujui da se opet vrate dani kada e opet moi da joj uzvrati svu njenu ljubav i pokae
svu svoju odanost. Nije morao sebe koriti zbog nemara niti je mogao sebe prekoriti da je bio
nepaljiv prema njoj, jer joj je on vjerno sluio. Ipak se prisjeao mnogih zgoda i zgodica kad
nije, kako mu se sada inilo, pokazivao dovoljno mara ili ljubavi, te ga odjednom obuze
kajanje. Treba da dobro pazimo kako se vladamo prema onima s kojima smo za ivota vezani,
jer kako koji od njih umre, odmah se u nama porode kojekakve misli. Sjeamo se svega to
nismo uinili, sjeamo se zaboravljenih stvari i stvarica to smo ih odnemarili, sjeamo se
razliitih propusta, i takva nas sjeanja onda najtee biju i ivot nam zagoravaju, jer nema
bolnijeg kajanja od onoga koje je uzaludno. Pa ako elimo da nas mimoiu te muke, sjetimo
se na to za vremena.
Kad se vratio kui, naao je gospou Maylie gdje sjedi u malom salonu. im je ugleda, srce
mu se stegne, jer se dotad ni za trenutak nije maknula od bolesnike postelje. Stresao se pri
pomisli to li se zbilo da je to ipak uinila. Saznao je, meutim, da je bolesnica pala u dubok
san te da e se probuditi ili da ozdravi ili da se zauvijek s njima oprosti.
Sjedili su tako sate i sate oslukujui i nijemo strahujui. Jelo je odneseno a da ga nisu ni
okusili. I s pogledima u kojima se jasno razabiralo da njihove misli blude drugamo, pratili su
sunce kako tone sve nie i nie dok najposlije nije zalilo i nebo i zemlju krvavim odsjevima,
vjesnicima njegova zalaska. um koraka koji su dolazili sve blie i blie prekine njihovo
napeto oslukivanje.
Kakve nam vijesti donosite?, usklikne stara gospoa. Recite mi bez okolianja! Sve u
lake podnijeti osim ove neizvjesnosti! Oh, govorite, za ime boje, govorite!
Treba da se najprije smirite, ree Doktor te je pridri, draga gospoo, zaklinjem vas,
budite mirni!
Ako boga znate, pustite me! zavapi gospoa Maylie Jadno moje dijete! Ona umire! Ona je
mrtva!
Nije! usklikne Doktor uzbuenim glasom. Svevinji je dobar i milostiv, i ona e jo mnogo
godina poivjeti na sreu i veselje sviju nas!

XXXIII. POGLAVLJE
SADRI NEKOLIKO PRETHODNIH OBAVJETENJA O NEKOM MLADOM GOSPODINU
KOJI SE PRVI PUT POJAVLJUJE I KAZUJE O NOVOM SLUAJU KOJI SE DOGODIO
OLIVERU

Srea je bila tolika da su je jedva mogli podnijeti. uvi tu neoekivanu vijest, Oliver je bio
kao omamljen i od uda se sav zapanjio te nije mogao ni plakati ni govoriti niti se snai. Jedva
je mogao shvatiti to se zbilo dok mu poslije duge utnje sred veernje tiine nije odlanulo te
je mogao da se rasplae. Kao da su ga suze opet rastrijeznile, odjednom je razumio kakva ih je
velika srea zadesila i kakvo im se teko breme sa srca svalilo.
Brzo je zanoavalo dok se vraao kui s kitom cvijea, to ga je s posebnom ljubavlju nabrao
da arenom tom milinom ukrasi odaju mlade bolesnice. Kako je ustro odmicao cestom,
zauje odjednom tropot kola koja su dolazila sve blie. Okrenuvi se opazi da je to potanska
koija. Konji su jezdili divljim trkom, a kako su kola odmicala mahnito brzo i cesta bila
prilino uska, stisnuo se uz jedna vrata dok su kola projurila.
U trenutku kad su kola strelovitom brzinom proletjela, spazi ovjeka s bijelom nonom
kapom, ije mu se lice uini nekako poznato, iako je prizor bio trenutaan. No u magnovenju
promolila se kapica iz prozoria koije, a gromki glas stao dovikivati koijau da stane, to je
ovaj i uinio. Zaustavio je s tekom mukom konje, a isti onaj glas stao dozivati Olivera po
imenu.
Ovamo, ovamo! ulo se dovikivanje. Mladi gospodine Olivere, kako je gospoici Rose
mladi go-spo-di-ne?
Jeste li vi to, Giles? usklikne Oliver pritravi kolima.
Nona se kapica opet promoli kroz prozori, i Giles je ve zaustio da neto kae kad ga
netko naglo povue unatrag te neki mladi gospodin, koji je sjedio u drugom kutu koije,
uzbueno upita kako je gospoici Rose.
Ukratko, vikne gospodin, je li joj bolje ili gore?
Bolje mnogo bolje! pouri se Oliver da odgovori.
Hvala bogu! usklikne gospodin. A je li to sigurno?
Sasvim sigurno, gospodine! odvrati Oliver, promjena je nastupila ba prije nekoliko sati, i
gospodin Losberne veli da je minula svaka opasnost.
Gospodin vie nita ne ree nego otvori vrataca, iskoi iz kola uhvati Olivera za rame i
povue ustranu.

Je li to sasvim pouzdano? Da se nisi moda prevario, mali? pitao ga je gospodin

uzdrhtalim glasom. Zaklinjem te, nemoj me zavaravati nadama koje nisu opravdane!
Ni za to na svijetu ne bih to uinio, gospodine! odvrati Oliver. Vi mi zaista moete
vjerovati. Gospodin je Losberne doslovce rekao da e ona poivjeti jo mnogo godina i sve
nas razveseliti. uo sam na svoje ui kad je to rekao.
Oliverove se oi zalie suzama kad se sjetio prizora koji je bio poetak tolike radosti i sree, a
gospodin okrenu lice i asak poutje. Oliveru se uini kao da uje kako je nekoliko puta
zajecao, ali se nije usudio ni pisnuti jer je i predobro razumio ta taj ovjek u tom trenutku
osjea. Zato je stao podalje, tobo zaokupljen svojim cvijeem.
Za sve je to vrijeme gospodin Giles, s nonom kapicom na glavi, sjedio na nogostupu koije i
brisao oi modrim pamunim rupcem s bijelim tokicama. Da taj valjani ovjek nije samo
hinio ganue, to se jasno vidjelo po njegovim zacrvenjelim oima kojima je gledao u mladog
gospodina kad se ovaj opet njemu obratio.
Mislim, Giles, da bi bilo najbolje ako se vi odvezete do kue moje majke, rekao je on, jer ja
bih radije da polako produim pjeice kako bih se malko smirio prije nego to poem k njoj.
Moete rei da dolazim.
Oprostite gospodine Harry, nato e Giles udeavajui se i briui posljednji put oi, no
uinili biste mi veliku uslugu ako biste koijau naloili da odnese tu poruku. Ne bi bilo
uputno da me sluinad vidi ovako uzbuena, gospodine, jer bi to nakodilo mojem
autoritetu.
Pa, kako vas volja, odvrati mu Harry Maylie i malko se nasmjehne. Poaljite koijaa
naprijed s kovezima ako ba elite i pridruite se nama. No najprije skinite tu nonu kapicu
te stavite neto drugo na glavu, inae e svijet pomisliti da smo pomjerili pameu.
Gospodin se Giles trgne sjetivi se svoje nakaradne pokrivke, skine kapicu, strpa je u dep te
stavi na glavu dostojanstven klobuk to ga je dohvatio iz koije. Zatim se potar odveze u
kolima, a Giles, gospodin Maylie i Oliver dokona koraka proetaju za njim.
Dok su hodali, Oliver je ponekad radoznalo i s velikim zanimanjem pogledavao u pridolicu.
inilo se da mu nije vie od dvadeset i pet godina, da je srednjeg rasta, da mu se na
muevnom licu odraava iskrenost, a vladanje mu je okretno i privlano. Usprkos velikoj
razlici u godinama njegovo je lice bilo toliko nalik na lice stare dame da Oliveru ne bi bilo
teko otkriti njihovu rodbinsku vezu i kad mladi ne bi spomenuo gospou Maylie kao svoju
majku.
Kad su stigli u selo, gospoa je Maylie ve eljno iekivala svog sina. Oboje je pri tom
susretu bilo duboko ganuto.
Oh, majko, apne mladi, zato mi ve prije nisi pisala?
Pisala sam ti, odvrati gospoa Maylie, ali, poto sam promislila, odluila sam da pismo
zadrim dok ne sasluam miljenje gospodina Losbernea.
No kako si mogla, upita je mladi, kako si mogla tako dugo ekati da, moda, bude
prekasno? Da je Rose ne mogu sad izgovoriti tu rije! da se njena bolest drukije

zavrila, nikad ne bi to sama sebi oprostila, kao to ni ja ne bih nikad vie bio sretan!
Da se zbilja desilo ono najstranije, Harry, odvrati gospoa Maylie, sve se bojim da bi tvoja
srea zauvijek bila unitena te bi postalo sasvim nevano da li si doao ovamo dan prije ili
dan kasnije.
Nitko ne bi mogao u to sumnjati, i ti to najbolje zna, odvrati mladi, da bi moja srea
zacijelo bila unitena da se dogodilo ono najstranije.
Ja znam da ona i te kako zasluuje najveu i najiskreniju ljubav koju ovjek uope moe
pruiti, odvrati gospoa Maylie, kao to znam i to da plemenitost njezine due i njezina
portvovna odanost trae za uzvrat, najdublju i najtrajniju ljubav. Kad ne bih osjeala i znala
da e joj promijenjeno dranje roaka kojega voli slomiti srce, ne bi mi bilo tako teko da
izvrim svoj zadatak; ne bih se sa samom sobom toliko borila inei ono to drim da mi je
dunost!
Okrutna si, majko! usklikne Harry. Zar jo uvijek misli da sam tako mlad te ne znam to
mi srce eli i da ne poznajem svoju vlastitu duu?
Mislim, sinko, uzvrati gospoa Maylie i stavi mu ruku na rame, da mladost osjea mnoga
plemenita osjeanja kojih brzo opet nestaje, pogotovu kad se zadovolje. A prije svega
mislim, nastavi stara gospoa gledajui sinu vrsto u oi, ako poletan, vatren i ambiciozan
mlad ovjek ima enu koja nosi ime to je iako bez njezine krivice okaljano, pa joj,
moda, upravo zato okrutni i ravi ljudi prigovaraju, i ne samo njoj nego i njenoj djeci,
mislim da e oboje i on i ona patiti to vie to on bude imao vie uspjeha u drutvu, jer
e utoliko tee podnositi podrugljive osmijehe i uvrede; mislim da bi se taj ovjek mogao
jednoga dana pokajati to ju je, dok je bio mlad, uzeo za enu, a i Ona e silno patiti kad
sazna to njega mui.
Majko, ree mladi nestrpljivo, ovjek koji bi se tako vladao bio bi odvratan sebinjak,
jednako nedostojan da ga nazovemo ovjekom kao to bi bio nedostojan da dobije enu
kakvu si ti sada opisala.
Ti tako misli danas, Harry, odvrati majka.
I uvijek u samo tako misliti! usklikne mladi. Sve one patnje to sam ih pretrpio za ova
posljednja dva dana sile me da ti iz dna due priznam arku ljubav koja nije od danas ili od
juer, a to je i tebi dobro poznato. Zna i sama da to nije nikakav mladenaki hir. Ako je ikad
mukarac iskreno i duboko volio neku djevojku, onda ja tako volim divnu i plemenitu nau
Rose! Ona ispunja sve moje misli, sve moje nade, cio moj ivot. Unitit e svu moju sreu,
ako se usprotivi toj ljubavi. Majko, promisli, promisli o svemu tome i o meni; shvati duboke i
iskrene osjeaje to ih sada tako slabo cijeni!
Harry, nato e gospoa Maylie, ba zato to toliko cijenim iskrena i plemenita srca
nastojim sprijeiti da im se nanose boli. No zasad smo i previe o tome razgovarali!
Neka, dakle, Rose sama odlui, dobaci joj Harry, i ja se nadam da joj ti nee nametnuti
svoje miljenje da je tako odbije od mene?
Neu, odvrati gospoa Maylie, samo bih eljela da promisli...

Ja ve jesam sve promislio! glasio je nestrpljivi odgovor, godine i godine sam premiljao,
jo otkad sam poeo misliti svojom glavom. Moji su osjeaji postojani i nikad se nee
izmijeniti. Zato da se sada uzalud muim i da jo dulje krijem ono to tako iskreno osjeam?
Ne, ne, prije nego to odem odavle, Rose me mora sasluati!
I hoe!, ree gospoa Maylie.
Sve mi se ini, majko, kao da bih po tvom glasu mogao naslutiti da e me ona sasluati
hladno? bojaljivo e mladi.
Ne hladno, odvrati stara dama. Oh, daleko od toga!
Nego? navaljivao je mladi. Je li nekoga drugog zavoljela?
To zaista nije, otpovrne majka, jer ti si, ako se ne varam, zaokupio sve njene osjeaje. I
samo sam to jo htjela rei, zavri stara dama ne doputajui sinu da je prekine, da prije
nego to sve stavi na tu kocku te se uznese najsmjelijim nadama, promisli, drago moje
dijete, o Rosinu ivotu, i da zamisli kako e na njezinu odluku morati da djeluje saznanje o
njenom neasnom porijeklu. Znaj da su pregaranje i samoportvovnost njezine najznaajnije
osobine, i to ne samo u nevanim nego i u najhitnijim stvarima.
A ta kani time rei?
To mora sam pogoditi, nato e gospoa Maylie; a ja se sada moram vratiti djevojci. Bog te
blagoslovio, sinko!
Hoemo li se veeras jo vidjeti? upita mladi ivahno.
Samo naas, odvrati stara dama, kad me. Rose ne bude trebala.
I rei e joj da sam doao? upita Harry.
Svakako, odgovori gospoa Maylie.
I rei e joj koliko sam zbog nje bio u brizi i koliko sam patio i kako udim da je vidim.
Nee propustiti da joj sve to kae, majko?
Neu, sinko, odvrati stara gospoa. Sve u joj to rei, i stegnuvi srdano sinovljevu ruku,
ode urno iz sobe.
Za vrijeme toga uzbudljivog razgovora gospodin je Losberne stajao s Oliverom u
najudaljenijem kutu sobe, Doktor sada prui ruku mladiu i oni se srdano pozdrave. Na
mnoge upite svoga mladog prijatelja Doktor je odgovarao obavjetavajui ga o stanju
bolesnice. Njegovi su odgovori bili najpovoljniji, kao to se mladi po Oliverovu iskazu i
nadao, a sve je to gospodin Giles, koji se vrpoljio oko prtljage, sluao naulenih uiju.
Jeste li vi, Giles, u posljednje vrijeme na neto naroito pripucali? propitkivao se Doktor.
Nisam, gospodine, odvrati gospodin Giles vrlo ozbiljna lica.
A niste li moda uhvatili neke lopove ili prepoznali neke provalnike? bockao ga Doktor.
Ni jedno ni drugo, gospodine, odgovori gospodin Giles sa mnogo dostojanstva.
No, to mi je ao, ree Doktor, jer ste u tom poslu bili naroito vjeti. A molim vas, kako je
Brittlesu?

Djeaku je vrlo dobro, gospodine, ree gospodin Giles glasom blagonaklonog zatitnika,
alje svoje najsmjernije pozdrave, gospodine.
Lijepo, lijepo, nato e Doktor. A kad ste ve tu, da ne zaboravim vaa mi je dobra
gospodarica povjerila u vau korist neki mali posao to sam ga i obavio onoga istog dana kad
su tako hitno poslali po mene. Molim vas, stanimo malko u kut.
Gospodin Giles prie vana lica ali pomalo osupnut, a Doktor proapta s njime, nekoliko
rijei; Giles se nekoliko puta pokloni i, drei se neobino dostojanstveno izae. U sobama
njegovih gospodara nije se raspravljalo o predmetu toga kratkog i tihog razgovora, ali je
utoliko podrobnije obavijetena kuhinja, jer se onamo gospodin Giles ravno uputio i,
naruivi vr piva i zauzimajui dostojanstven stav, to je na sve nazone proizvelo dubok
dojam, izjavio da je njegova gospodarica, s obzirom na njegovo junako dranje prilikom
pokuaja provale, blagoizvoljela u banku poloiti na njegovo ime i u njegovu korist dvadeset
i pet funti. Nato kuharica i sobarica u isti mah podigoe uvis ruke i poglede i rekoe da e se
gospodin Giles tek sada uzoholiti, ali gospodin Giles, cupkajui nabranu ogrlicu, samo
usklikne: Ne, ne, nipoto! Ako ikad opaze da se prema svojim podreenima vlada gizdavo
i oholo, on da se pouzdano nada da e ga one odmah na to upozoriti. A onda je jo svata
govorio i drobio, da bi im dokazao kako je edan i skroman; sve su te njegove izjave
primljene s primjerenim oduevljenjem i pljeskanjem, kako to ve biva kad velik ovjek daje
takve izjave.
Gore je takoer vladalo dobro raspoloenje, jer je Doktor bio naroito dobre volje, i ma kako
Harry Maylie isprva bio umoran i zamiljen, ipak nije mogao odoljeti alama i poalicama
toga vrijednog gospodina koji je zbijao svakojake ludorije, komedijao i priao zgode i
pourice iz lijenikog zvanja. Oliver jo nikad nije uo takvih burgija pa je sve pucao od
smijeha, a na najveu radost Doktora koji se i sam poslije svake svoje ale grohotom smijao pa
je i Harryja natjerao da se srdano nasmije ne mogavi odoljeti Doktorovoj veselosti. Bili su
veselo drutvance, jer su imali i razloga da se vesele, a bilo je ve kasno kad su nakon svih
onih strepnja i tjeskobne neizvjesnosti vesela i zahvalna srca poli na poinak koji im je bio
lako potreban.
Oliver je sutradan ustao pun nade i vedrine. Latio se svog svagdanjeg jutarnjeg posla sa vie
poleta i mara nego posljednjih dana. Ptice su opet veselo cvrkutale kao prije, a Oliver je opet
brao najljepe poljsko cvijee da razveseli Rose njegovim arenilom i svjeim mirisom. Djeak
vie nije bio turoban, i kao nekom arolijom nestalo je i sjete iz njegova pogleda, kojim je prije
naoko beutno promatrao krasnu prirodu. Rose kao da je bila jo ljepa usred toga zelenila,
vjetri je blago hvatao grane kao to njene ruke prebiru po icama harfe, a i samo nebo kao
da se jo plavetnije irilo uvis i uokrug, jer tako djeluje unutarnje raspoloenje i na itavu
prirodu oko nas. U pravu su ljudi koji promatraju prirodu i svoje blinje pa se tue i jadikuju
kako je sve pusto i crno, ali ta prividna praznina i tama samo je odraz njihovih srdaca to ih je
zalila u, jer zbiljski su tonovi i boje pune milote i ara, ali ih samo ist i bistar pogled moe
sagledati.
Treba spomenuti, a to je i Oliver ubrzo primijetio, da ga je na njegovim jutarnjim etnjama

pratio i Harry Maylie, otkako je prvog jutra ugledao djeaka kako se s kitom poljskoga cvijea
vraa kui; njega je obuzela tolika strast za cvijeem i pokazao je toliku ljubav i umjenost da
ga izabire, probire i stavlja u vaze, da je nadmaio i samoga Olivera. Ako mu u tome i nije bio
ravan, Oliver je bolje znao gdje se moe nai najljepe cvijee; i tako su njih dvojica svakoga
bogovetnog jutra vrljali poljima uzdu i poprijeko i vraali se punih ruku cvijea. Prozor
sobe gdje je leala mlada djevojka bio je sada bez prestanka otvoren, jer je ona voljela snani
dah i miris ljetnoga dana, da je okrijepi i osnai joj volju za ivot; ali na prozoru, u posebnom
vriu, svakog bi se jutra arenio i mirisao poseban struak, sainjen s naroitom pomnjom i
ljubavlju. Oliver nije mogao a da ne opazi da se uvelo cvijee nikada ne baca, iako bi vri
svakog jutra zasjao svjeim cvjetovima, a zapazio je i to da Doktor, kad god bi siao u vrt,
gleda gore i vrlo znaajno kima glavom prije nego to otpone svoju jutarnju etnju. I tako su
odmicali dani, i Rose se brzo oporavljala.
Ali se ni Oliver nije dosaivao, iako mlada djevojka jo nije naputala svoju sobu, pa su
izostale zajednike jutarnje etnje; samo to bi na trenutak proetao s gospoom Maylie. S
udvostruenim marom odlazio je sjedokosom starcu; radio je s tolikom voljom i takvim
marom da se i sam udio kako brzo napreduje. Ali jedne veeri, kad je bio zaokupljen svojim
zadaama, desilo mu se neto to ga je silno prestrailo i prenerazilo.
Sobica gdje je obino sjedio i uio nalazila se u prizemlju i gledala u vrt; prozorski okvir bio je
obrastao jasminom i kozjom krvi, koji su ispunjavali zrak svojim slatkim mirisom. Iza vrta
prostirala se ograena tratina, a dalje rudina omeena drveem. S te strane nije nigdje bilo
kue te se pogledam mogla obuhvatiti itava krajina.
Hvatao se sumrak, i u toj su sutonskoj rasvjeti prve sjenke zapuzale zemljom dok je Oliver
sjedio uz prozor, zaduben u svoje knjige. Pa kako je toga dana bila teka omara, Oliver je bio
neto sustao, a pisci onih knjiga, ma tko oni bili, ne bi se smjeli uvrijediti ako kaemo da je
djeaka malo pomalo svladao san.
Ponekad nas spopada drijem, te mi, iako svladani snom, ne gubimo svijest o onom to se oko
nas nalazi i zbiva, i misli nam po volji lutaju na sve strane. Ukoliko nadmonu teinu,
obamrlost volje i htijenja i potpunu nemo da vladamo svojim mislima i pokretima moemo
nazvati snom, onda za takvo stanje moemo zaista rei da je san. Ako smo ipak svjesni to se
oko nas deava, svaka nam se rije i svaki um to se toga asa uistinu oglaava, s najveom
lakoom i zaudnom brzinom usijeca u svijest, pa se san i java u tolikoj mjeri isprepleu da
poslije gotovo i nije mogue da ih raspoznamo i razluimo. Ali to i nije najznaajnija pojava u
takvu stanju. Dokazana je injenica da, iako su naa ula opipa i vida u tom asu zamrla i
regbi mrtva, ipak na nae misli to proizlaze iz sna, kao i na stvari to smo ih u snu gledali,
djeluje, i to vrlo znatno, sama nazonost nekoga zbiljskog predmeta koji nam u asu kad smo
sklapali oi i nije morao biti u neposrednoj blizini te zapravo i nismo svjesni kada se taj
predmet pribliio i da li je uope nazoan.
Oliver je dobro znao da se nalazi u svojoj sobici, da mu knjige lee pred njim na stolu i da
blag vjetri izvana pirka kroz povijue koje se penju uza zid a ipak je spavao. Odjednom se
slika izmijenila, zrak je postao zaguljiv od teka i tjeskobna zadaha, a djeaku se mahom

uini da se opet nalazi u kui staroga ida. Gnusni starac sjedi u zakutku pokazujui prstom
u njega i doaptavajui neto nekom drugom ovjeku koji je sjedio kraj njega, a ije lice Oliver
nije vidio.
Tiho, tiho, dragi moj! govorio je id. Nema sumnje da je to on! A sad bje'mo!
On! kao da je Oliver uo kako onaj drugi odgovara, zar misli da je mogue da ga ja ne bih
prepoznao? Kada bi itava rulja samih avola poprimila njegov lik, a on se nalazio meu
njima, ima neto po emu bih ga odmah prepoznao. Da ga zakopa pedeset stopa duboko u
zemlju i da me dovede do njegova groba bez nadgrobnog kamena i znamena, znao bih da on
tu lei. Oh, ja bih ga ve naao, crvi mu tijelo izgrizli!
ovjek je te rijei izgovarao s toliko paklenskom mrnjom da se Oliver probudio i skoio.
Boe dragi! ta se zbilo da mu se krv sledila u ilama, glas prepukao, a ruke i noge oduzele te
ne moe da se makne ni da zausti! Tamo evo tamo na prozoru tik pred njegovim
oima da ga je gotovo mogao dohvatiti prije nego to bi dospio da mu izmakne ibajui
svojim grabeljivim oima po sobi i sukobljujui se s njegovim pogledom tamo je stajao
id! A iza njega, grcajui od bijesa ili straha cerilo se nakazno lice one iste spodobe koja
mu je preprijeila put kad je izlazio iz dvorita gostionice.
Samo mu je askom bljesnula ta slika munjevitom brzinom pred oima, i ve je nestala. Ali su
ga oni prepoznali, a i on njih, i njihovi mu se pogledi duboko zareali u sjeanje kao to se
klesarevo dlijeto zabija u mramor. Trenut-dva stajao je kao skamenjen na mjestu, a zatim je
skoio kroz prozor u vrt i stao vritavim glasom dozivati upomo.

XXXIV. POGLAVLJE
GOVORI O NEUSPJEHU OLIVEROVE PUSTOLOVINE I DONOSI PRILINO VAAN
RAZGOVOR IZMEU HARRYJA MAYLIEA I ROSE

Kad su stanovnici kue na Oliverovo zapomaganje dotrali na mjesto odakle su dopirali ti
oajni povici, naoe ga blijeda i uzbuena kako prstom upire u pravcu panjaka iza kue te
jedva moe da promuca rijei: id! id!
Gospodin Giles nije mogao shvatiti to znai taj povik, ali Harry Maylie, koji je umio bre
misliti i kojega je njegova majka uputila u Oliverovu historiju, odmah je shvatio o emu se tu
radi.
U kojem je pravcu pobjegao? upita on i zgrabi tapinu koja je stajala u kutu.
Ovuda! protisne Oliver i pokae rukom u pravcu kojim su ona dvojica pobjegla; za as ih
je nestalo!
Onda su u jarku! usklikne Harry. Za mnom! I drite se to blie mene! Rekavi to
preskoi ivicu i jurne naprijed tako strelovito da su ga ostali jedva sustizali.
Giles je trao to je bolje i bre mogao. I Oliver je potrao za njim, a nakon dvije-tri minute
dao se u trk i gospodin Losberne koji se upravo vratio sa etnje. Pribacio se preko ivice i
doekao se na noge vjetije nego to se moglo oekivati. Jurnuvi naprijed zamjerno brzo,
pridruio se i on hajci, raspitujui se u trku za kime su se dali u potjeru.
I svi tako jezde bez predaha, dok Harry ne skrene u polje to mu ga je Oliver pokazao te
uzme pomno pretraivati jarak i meanu ivicu. Dotle su i ostali stali pristizati, i Oliveru se
pruila prilika da obavijesti gospodina Losbernea to se desilo i zato su svi tako divlje jurnuli
u potjeru.
Potraga nije imala nikakva uspjeha; nisu otkrili ni tragove od stopa. Stajali su sada navrh
breuljka odakle je pucao vidik na dvije-tri milje uokrug. Nalijevo, u docu, lealo je seoce, ali
su bjegunci morali prevaliti komad puta preko otvorenoga polja da bi stigli do njega, a to za
tako kratko vrijeme nisu mogli uiniti. S druge su strane bile livade omeene ikarjem i
zahvaene gutikom, no i tamo se bjegunci nisu mogli skloniti, jer je takoer trebalo protrati
preko otvorenog polja.
Da sve to nisi sanjao, Olivere? upita ga Harry Maylie povukavi ga malo ustranu.
Oh, zaista nisam sanjao, gospodine! odvrati Oliver protrnuvi pri samoj pomisli na ona dva
strana lica. Vidio sam ga i suvie jasno! Obojicu sam vidio, ba kao to sada gledam vas!
A tko je bio onaj drugi? upitae Harry i gospodin Losberne u isti mah.

Onaj isti ovjek o kojem sam vam govorio da sam naletio na nj pred gostionicom, odvrati
Oliver. Gledali smo se licem u lice, i mogao bih prisei da je bio on!
Udarili su ovim putem, je li? zapitae ga Harry i Losberne. Zna li to sasvim sigurno?
Ba tako sigurno kao to znam da sam tu dvojicu vidio pred svojim prozorom, odvrati
Oliver pokazujui rukom na ivicu koja je dijelila njihov vrti od rudine. Onaj visoki
mukarac preskoio je evo ovdje, a id se zaletio nekoliko koraka udesno i onda je ovuda
mugnuo kroza ivicu.
Obojica su promatrala Oliverovo lice dok je on govorio, a onda su se znaajno pogledala.
inilo se da su sasvim suglasni vjerujui da Oliver govori ivu istinu. Pa ipak, nigdje nije bilo
ni tragova od nogu, premda je id sa svojim pratiocem morao ovuda protrati u divljem
bijegu. Trava je bila izgaena samo na onim mjestima kuda su oni sami proli. Rubovi i
strmine jarka bijahu od gnjecave ilovae, ali se nigdje nisu razabirali otisci cipela niti kakav
drugi znak po emu bi se dalo zakljuiti na su tu prije boravili neki ljudi.
udno, zaista udno! ree Harry.
Da, vrlo udno! prihvati Doktor. Ni sam Blathers i Duff ne bi tu mogli nita otkriti.
Iako daljnja potraga nije mogla uroditi nikakvim plodom, oni su ipak nastavili traiti sve dok
se nije poela sputati no; tada su i protiv svoje volje bili prisiljeni da se okane potrage.
Gilesa su poslali da obie sve seoske krme i toionice piva, poto mu je Oliver to je bolje
znao i umio opisao kako su izgledali i kako su bili odjeveni tajanstveni stranci. id je od njih
dvojice bio svakako dovoljno uoljiv da bi ga ovjek upamtio i prepoznao ako ga zatekne u
krmi ili gdje drugdje nabasa na nj. No Giles se vratio bez ikakvih naroitih vijesti po kojima
bi se mogao razotkriti ili barem donekle objasniti taj tajanstveni sluaj.
Sutradan su nastavili traiti i propitkivati se, ali ni sada nisu imali vie sree. Prekosutra se
Oliver i gospodin Maylie upute u trgovite nadajui se da e ondje, moda, sresti onu dvojicu
ili barem neto o njima uti, ali im je i to bilo uzalud. I tako je poslije nekoliko dana taj
dogaaj pao u zaborav, kao to i najzamanije zgode, kad malo zastare i ljudima dojade, prije
ili kasnije moraju pasti u zaborav.
Za to se vrijeme Rose brzo oporavljala; napustila je postelju i mogla malko proetati. Vratila
se porodinom krugu, emu su se svi silno radovali.
No premda je ta sretna promjena svakoga razblaila i mada su po ladanjskoj kuici ponovo
odjekivali veseli glasovi i razlijegao se zvonki smijeh, neke je ukuane, pa i samu gospou
Maylie, obuzimala neka neobina i tjeskobna suzdrljivost i napetost, pa je i Oliver to morao
opaziti. Gospoa Maylie i njezin sin ostajali bi esto sami u sobi da razgovaraju, a Rose se vie
nego jednom pojavila zaplakanih oiju. Poto je gospodin Losberne odredio dan svoga
povratka u Chertsey, te su udne pojave uestale pa se oigledno neto spremalo to je
ugroavalo duevni mir i sreu mlade djevojke i jo jedne osobe.
Najposlije, kad je jednog jutra Rose ostala poslije doruka sama u sobi, uao je Harry Maylie
te ju je poslije kratka oklijevanja zamolio neka mu dopusti da s njom progovori nekoliko
rijei.

Samo nekoliko rijei, Rose, ree mladi i privue stolicu blie njoj. To to ti moram rei
sigurno je ve i tvoje misli zaokupljalo, jer su i tebi poznate nade i najsvetiji osjeaji moga
srca, iako ja sm o tome nisam nikad s tobom govorio.
im je on uao, Rose je problijedjela, premda se moglo pomisliti da je ta bljedoa posljedica
njezine bolesti. Samo se poklonila i, sagnuvi se nad cvijee to je stajalo pored nje, ekala bez
rijei da Harry nastavi.
Morao sam morao sam morao sam ve prije otputovati, ree Harry.
To si zaista morao, odvrati Rose. I oprosti mi to sam to rekla.
Ovamo me dotjerao neopisiv strah, ree mladi, strah da ne izgubim bie kojemu su
posveene sve moje misli, sve moje brige i sve moje elje i nade. Ti si bila na umoru, lebdjela
si izmeu ovoga i onoga svijeta. Kada bolest ob'rva mlada stvorenja, lijepa, dobra i plemenita,
njihove due tad eznu za vjenim mirom i spokojstvom, i zato esto najbolji meu nama u
cvijetu mladosti prerano silaze u grob.
U oima mlade djevojke zablistae suze kad je ula te rijei, a kad je jedna kanula na cvijet
nad koji se sagnula i zasjala u njegovoj aki, bilo je to kao da mlado jedno srce iskazuje svoju
povezanost s prirodom, svoju istovetnost s onim to je u njoj najljepe sa cvijeem.
Aneo, nastavi mladi strastveno, stvorenje tako nevino, tako lijepo i bez ikakve zlobe,
slino bojim anelima, lebdjelo je izmeu ivota i smrti. Oh, tko se mogao nadati da e se
vratiti u ovo carstvo jada i patnje kad su se pred njim otvarale rajske dveri! Kad samo
pomislim na to da si se ti gubila kao blaga sjena koju je neka nebeska svjetlost bacila na
zemlju, bez ikakve nade da e biti poteena i ostati s onima koji su jo vezani za ovaj
nemilosni svijet! Znao sam da pripada nebeskim sferama kamo prerano odlaze premnoga
divna i plemenita stvorenja, pa ipak, zaklinjui nebesa neka te vrate onima koji te toliko vole,
meni je bilo teko i preteko i nisam znao kako u to podnijeti. A ja sam to danju i nou
podnosio, s tim mislima svalila se na me bujica straha, tjeskobe i sebina alost da ne umre a
da ne sazna koliko sam te ja volio. Ponekad sam pomiljao da u svisnuti od oaja ili da e mi
se zamraiti um. A onda se tebi stalo vraati zdravlje, dan za danom, sat za satom zdravlje ti
se vraalo, a presahla nit ivota opet je nabujala kao potok u proljee. Gledao sam te kako se
iz carstva smrti vraa ivotu, a oi su mi gorjele od bola i enje za tobom. Oh, ne reci sad da
bi voljela da sam odbacio svoju ljubav, jer ona je omekala moje srce prema svim ljudima!
Nisam to htjela rei, zaplae Rose, samo bih eljela da si otputovao, da bi se opet posvetio
svojim plemenitim zadacima i nastojanjima dostojnim tebe.
Nema plemenitijeg zadatka dostojnijeg mene nego da osvojim srce kao to je tvoje, ree
mladi i primi je za ruku. Rose, draga moja Rose, volio sam te, volio sam te godine i godine;
nadao sam se da u nai put do slave i da u se onda ponosno vratiti kui i rei da je sve za
im sam teio bilo samo za tebe. Matao sam kako u te u tom sretnom asu podsjetiti na
mnoge znakove odanosti to sam ih tebi ve kao djeak pruao, a ti ih stidljivo primala; kako
u zaprositi tvoju ruku i tako potvrditi davno sklopljeni nijemi sporazum izmeu naih
srdaca. Taj dan jo nije doao, i ja jo nisam stekao slavu, moji se mladi snovi nisu ispunili, no
ja ti ipak pruam svoje srce koje je oduvijek bilo tvoje, pruam ti to imam i ekam tvoj

odgovor.
Ti si prema meni uvijek bio dobar i plemenit, ree Rose svladavajui svoje uzbuenje, a
ako si mislio da sam bezosjeajna i nezahvalna, onda uj sada moj odgovor.
Hoe li mi taj odgovor rei da uznastojim da te pridobijem, draga Rose?
Nee, odgovori Rose, nego da uznastoji da me zaboravi ali ne kao svoju iskrenu
prijateljicu iz mladosti, jer to bi me ljuto boljelo, nego kao djevojku koju voli. Zagledaj se
malo oko sebe i pomisli koliko ima drugih djevojaka kojima bi se mogao vie ponositi nego
mnome. Povjeri mi neku drugu ljubav, i ja u ti biti najiskrenija i najvjernija prijateljica.
Oboje je zamuknulo, i dok je Rose jednom rukom zaklanjala oi i briznula u pla, Harry ju je
bez prestanka drao za drugu ruku.
A zato, Rose? ree najposlije tihim glasom, zato si tako odluila? Mogu li to znati?
Ima pravo da to zna, nato e Rose, ali znaj da niim nee pokolebati moju odluku, jer
mi je dunost da tako postupam, dunost prema tebi i prema sebi!
Prema sebi?
Da, Harry, prema sebi, jer ja, siromana djevojka bez ikoga svoga, s ljagom na imenu, ne
smijem svijetu dati povoda da pomisli da sam iz sebinosti popustila tvojoj mladenakoj,
slijepoj ljubavi, svalila se na tebe kao teak teret, sprijeila tvoje planove i unitila nade i
oekivanja.
Ako se tvoji ljubavni osjeaji podudaraju s tvojim osjeanjem dunosti... zapone Harry.
To nisam rekla, ne nipoto! odvrati djevojka i sva se zarumeni.
Onda mi, dakle, uzvraa ljubav? upita Harry. Samo to mi reci, Rose, samo to, i ublai
gorinu moga razoaranja!
Kad bih ti mogla to rei, a da ti usto ne nakodim, ja bih...
Ti bi drugaije primila moju izjavu? pouri se Harry da doree njenu misao. Nemoj barem
zatajiti svoje osjeaje, Rose!
Pa neka bude! Da, ja uzvraam tvoje osjeaje, ree djevojka i oslobodi svoju ruku iz njegove,
ali zato da produujemo taj muni razgovor koji je za mene tako bolan, iako me ini
presretnom. Bit u zaista sretna kad budem znala da si me nekad toliko volio koliko me sada
voli. Zbogom, Harry, jer ovako ne smijemo se nikad vie sastati. Ovaj nas razgovor dijeli,
ali nae veliko i lijepo drugarstvo zauvijek e nas vezati, iskreno i trajno kao prave prijatelje.
Neka te na tvom putu prati svaka srea i blagoslov to ga iskreno srce za te moe da izmoli!
Jo samo jednu rije, nato e Harry. Iz tvojih usta hou da ujem pravi razlog zato me
odbija!
Tebe eka sjajna budunost, odgovori Rose vrstim glasom, ekaju te sve asti do kojih e
doi snagom i zaslugom svojih velikih sposobnosti i pomou svojih utjecajnih znanaca u
drutvu. No ti su roaci i znanci ponositi, a ja ne elim ni da im se nametnem niti bih
dopustila da oni vrijeaju ili preziru moju majku, kao to ne bih htjela da zbog mene promai
svoju karijeru sin one ene koja mi je bila kao majka. Ukratko, zakljui mlada djevojka

okrenuvi glavu da prikrije svoje uzbuenje i sve veu slabost koja ju je obuzimala, moje je
ime uprljano ljagom kojom ljudi igou nevinu djecu, i ja neu da ta ljaga padne i na druge,
hou da je sama podnesem.
A sad jo jednu rije, Rose, draga moja Rose! usklikne Harry bacivi se pred njom na
koljena. Da sam ja manje manje sretan, kako to ljudi nazivaju da mi je sudba dodijelila
skroman ivot i od ljudi prezren poloaj da li bi me i onda odbila, ili se tvoja pretjerana
osjetljivost probudila samo zbog mojih izgleda na bogatstvo i slavu?
Nemoj me siliti da ti odgovaram, odvrati Rose, jer to se pitanje ne postavlja niti e se
ikada postaviti! A nije ni pravo ni lijepo da me to pita?
Ako bi tvoj odgovor glasio onako kako sam se gotovo ponadao da e glasiti, odvrati Harry,
onda bi me traak svjetlosti pratio na mome samotnome putu kroza ivot. Pa zar ti je tako
teko da izrekne jednu jedinu rije i da razblai duu ovjeka koji te nadasve voli? Oh, Rose,
tako ti mojih davnih i trajnih osjeaja za tebe, tako ti svega onog to sam zbog tebe propatio
odgovori mi samo na to jedino pitanje!
Neka bude! odvrati Rose. Da nisi tako slavna roda, da si ak i uglednijeg poloaja, ali samo
ne tako visoko nada mnom da bih ti mogla biti od bilo kakve koristi, a ne smetnja i teret u
otmjenom drutvu, onda bi me danas mimoila ova patnja i ova bol. Ja i sada jo moram biti
vrlo, vrlo sretna, ali bih onda bila jo mnogo, mnogo sretnija!
Dok je to priznavala, iskrsavale su mnoge nade o kojima je matala davno prije, jo kao
djevojica; sada su joj suze navrle na oi, jer kad god se sjeamo svojih starih, mrtvih nada,
jecaj nam se kida iz grla i naviru gorke suze.
Ne mogu svladati svoju slabost, ali mi ona ipak daje snage da ostanem nepokolebljiva u
svojoj odluci, ree Rose pruajui mu ruku, a sada moram da odem!
Samo mi jo neto mora obeati, nato e Harry. Jo jednom, samo jo jedan jedini put
kroz godinu dana, ali moda i mnogo prije dopusti da o svemu tome opet s tobom
razgovaram, po posljednji put.
Ali nemoj onda opet pokuati da me odvrati od moje vrste i pravedne odluke, odvrati
Rose i tuno se osmjehne, jer bi to bilo uzalud.
Ne, ree Harry, nego da je ponovi, ako bude htjela, da je ponovi kao neto nepobitno i
konano. Kleknut u pred tobom ma kako bogat i slavan bio, pa ako jo uvijek bude ustrajala
pri svojoj dananjoj odluci, neu niim nastojati da je promijenim.
Onda pristajem, odvrati Rose, bit e to samo jedan bol vie, ali se nadam da u tada biti
jaa pa u lake podnijeti!
Ona mu opet prui ruku No mladi je privine na grudi, poljubi je u elo i naglo izie iz sobe.

XXXV. POGLAVLJE
VEOMA JE KRATKO, A MOGLO BI SE U TOM TRENUTKU SMATRATI NEVANIM, ALI
GA IPAK VALJA PROITATI KAO NASTAVAK PRIJANJEG I RADI BOLJEG
RAZUMIJEVANJA JEDNOGA OD IDUIH POGLAVLJA KOJE EMO, U ZGODAN AS,
JO ISPRIATI.

I tako ste, dakle, odluili da jutros sa mnom putujete je li? ree Doktor kad se Harry
Maylie pridruio gospodinu Losberneu i Oliveru koji su sjedili za dorukom. Ta prije jednog
sata niste bili raspoloeni za put niti ste uope namjeravali da putujete.
Znam da ete uskoro drugaije o tom suditi, ree Harry pocrvenjevi bez vidljiva razloga.
Nadam se da u za to imati opravdana razloga, odvrati gospodin Losberne, premda vam
moram priznali da u to ne vjerujem. No juer ujutro vi ste navrat-nanos odluili da ostanete
tu i da kao dobar sin otpratite majku na more na ljetovanje, a prije ruka objavljujete da ete
mi iskazati ast i putovati sa mnom sve do raskra gdje vam se cesta odvaja prema Londonu;
naveer me pak vrlo tajanstveno zaklinjete da krenemo uzoru prije nego to se dame
probude. A posljedica svega toga jest da siromaak Oliver sjedi za dorukom kao na eravici,
kad bi ve davno morao da eta poljem i livadom u potrazi za raznovrsnim rijetkim biljkama.
teta, prava teta, je li Olivere?
Bilo bi mi vrlo krivo da nisam kod kue u asu kad vi i gospodin Maylie poete na put,
gospodine, odvrati Oliver.
Dobar si ti djeak, ree Doktor, i kad se vrati, treba da mi doe u pohode. No bez svake
ale, Harry, jeste li primili kakvu vijest od vaih dinih prijatelja te ste zato tako naglo
odluili da se vratite?
Moji mi dini prijatelji, a mislim da pod tim nazivom podrazumijevate i moga dinog ujaka,
uope nisu pisali otkako sam ovdje, niti je vjerojatno da e se u ovo godinje doba ma to
desiti te bi moja nazonost u njihovu drutvu postala neminovno potrebna.
No, zaista, nato e Doktor, vi ste mi udan svat. Ali oni vas, dakako, prilikom
predboinih izbora kane ugurati u parlamenat, pa ovi vai nagli skokovi u vremenu i
prostoru nee biti ni tako loa priprema za politiku karijeru. Da, da, nije to loe: za sve treba
dobar trening, svejedno da li je u pitanju natjecanje za kakvo mjesto ili za pobjedniki pokal,
ili su posrijedi konjske trke.
Sudei po izrazu lica, mladi je sa dvije-tri rijei mogao nemilo uutkati i zbuniti Doktora, ali
se zadovoljio da primijeti: Vidjet emo i vie nije progovorio o tome. Uskoro zatim
doveze se potanska koija do pred sama vrata, i Giles doe po prtljagu, a valjani Doktor

pohiti pred kuu da pripazi da sve bude u redu smjeteno.

Olivere, pozove Harry Maylie potiho djeaka, htio bih progovoriti s tobom nekoliko
rijei.
Oliver zae u prozorsku udubinu, kamo ga je gospodin Maylie pozvao, te u udu primijeti
kako je Harry tuan i usplahiren u isti mah.
Ti sad ve umije dobro pisati, ree Harry i stavi mu ruku na rame.
Pa, znam, gospodine, odvrati Oliver.
Mene neko vrijeme nee biti kod kue; elio bih da mi pie recimo jedanput u etrnaest
dana, dakle svakoga drugog ponedjeljka, i to na glavnu potu u London. Pristaje li? upita
ga gospodin Maylie.
Oh, svakako, gospodine, vrlo rado, usklikne Oliver, oigledno obradovan tom eljom.
Volio bih znati kako je mojoj majci i gospoici Maylie, nastavi mladi. Mogao bi mi pisati
gdje ste se etali, o emu razgovarali i da li je ona to jest da li su one zadovoljne i dobro
raspoloene. Ti si me valjda razumio?
Dakako, gospodine, odvrati Oliver.
Bilo bi mi milije da im o tome nita ne govori, natukne Harry toboe nehajno, jer ne bih
htio da nagnam majku da mi esto pie, ona ba ne voli pisati. Neka to bude naa zajednika
tajna i, upamti, mora mi o svemu pisati. Pouzdajem se u tebe.
Oliver se osjeao veoma poaen tim vanim i povjerljivim zadatkom te je obeao da e ga
savjesno izvravati i uvijek tono i u najveoj tajnosti slati svoje izvjetaje. Gospodin se Maylie
s njime srdano oprostio uvjeravajui ga da e mu uvijek ostati najboljim prijateljem.
Doktor je bio u kolima. Giles, koji je po dogovoru imao ostati na selu, drao je vrataca
otvorena, dok su slukinje stajale u vrtu: eljele su da prisustvuju odlasku putnika. Harry
kriom baci pogled na prozor s reetkom, a onda uskoi u kola.
Tjeraj! usklikne on. Tjeraj to bre moe! Tjeraj, jer mi se danas leti!
Hej, hej! vikne Doktor koijau sputajui prednji prozori. Lake, prijatelju! Meni se ba
ne leti! uje li?
Uza tropot i topot kola su velikom brzinom, koja se samo okom mogla zapaziti, jurila
cestom, as nestajui u oblaku praine, as iezavajui iza neke kue, ibajui zavojitom
cestom, A oni su u vrtu stajali poput kipova i zurili u cestu, sve dok se nije rasplinuo i
posljednji oblak praine.
Ali je netko jo dugo gledao u onu toku poto su kola ve daleko odmakla. Jer iza bijele
zavjese, koja ju je zaklanjala od Harryjevih pogleda kad je on pogledao gore, nalazila se Rose.
ini se da je sretan i zadovoljan, apne ona naposljetku, a ja sam se neega drugog bojala.
No sad vidim da sam se prevarila, i to mi je drago, zaista mi je drago.
Suzama se izraava i radost i bol, ali suze to potekoe niz obraze mlade djevojke dok je tako
sjedila kraj prozora i pogled upirala u istom pravcu kao da su odavale samo emernu tugu.

XXXVI. POGLAVLJE
U KOJEM E SVAKI ITATELJ, BUDE LI PONOVO ZAVIRIO U DVADESET I TREE
POGLAVLJE, LAKO MOI OPAZITI BITNE OPRENOSTI KOJE TAKO ESTO
ISKRSAVAJU U BRANOJ ZAJEDNICI.

Gospodin je Bumble sjedio u dnevnoj odaji ubonice i tunim pogledom piljio as u reetke
hladnoga kamina gdje nije pucketala vesela vatra, nego je potitravao samo slabaan odsjev
nestalnih i slabih sunanih zraka sumornoga ljetnog dana a as opet dizao pogled prema
muholovci koja se jedva primjetno zibala sa stropa; preputao se sumornim mislima; i dok su
nerazumne muhe i muice oblijetale blistavu traku, on bi teko uzdahnuo i lice bi mu se
smrklo. Gospodin je Bumble razmiljao, a nerazumne i lakovjerne muice koje su se hvatale
za lijepak dozivale su mu, moda, u pamet neke sline zgode iz nedavnih dana njegova
ivota.
Nije samo ta potitenost gospodina Bumblea mogla u srcu paljiva promatraa pobuditi
samilost. Bili su tu i drugi znaci po kojima se moglo zakljuiti da su se u njegovu ivotu zbile
dalekosene promjene. Gdje mu ostade gajtanima ukraeni kaput i trorogi eir? Dodue, jo
je uvijek nosio hlae do koljena, a tamne pamune arape stezale su mu listove. Ali to nisu
vie bile one dokoljenice. Kaput mu je imao leprave skutove, i u tom je smislu bio njegov
kaput, a ipak koje li razlike! Velianstveni trorogi eir nije vie krunio njegovu glavu na
kojoj je sada sjedio sasvim obian okrugao klobui. Gospodin Bumble nije vie bio opinski
pisar!
U naem drutvu postoje razna zvanja koja ne pruaju samo materijalne probitke: i sami
kaputi i prsluci to ih ti izabranici nose pridaju im neku naroitu vanost i gordost. General
ima svoju uniformu, biskup svoju mitru i plat, suci i odvjetnici svoje talare i vlasulje, a
opinski pisar trorogi eir. Skini biskupu mitru ili opinskom pisaru trorogi eir i zlatne
gajtane: ta e od njih ostati? ovjek, obian smrtnik! Dostojanstvo, ak i svetost, katkada
mnogo vie nego to to neki ljudi misle, ovise o uniformi ili ornatu.
Gospodin se Bumble oenio gospoom Corney i postao upravitelj ubonice. Drugi je opinski
pisar doao na vlast i preuzeo i ona tri simbola vlasti trorogi eir, zlatom optoeni kaput i
palicu.
A sutra e biti dva mjeseca to sam to uinio! uzdahne gospodin Bumble. I meni je to kao
itava vjenost!
Moda je gospodin Bumble time htio rei da mu ja uspjelo za osam kratkih sedmica proivjeti
itav jedan vijek ljudske sree. No onaj je uzdah bio vrlo znaajan.

Prodao sam se, nastavi gospodin Bumble svoju misao, za est ajnih liica, za jedne
maice za eer, jedan srebrni loni za mlijeko, za neto polovnog pokustva i dvadeset funti
u gotovu. Prejeftino, zaista prejeftino.
Prejeftino! dreknu mu u uho kretav glas. ta god bi tko za to platio, bilo bi previe; a i ja
sam te preplatila, sam bog to zna!
Gospodin se Bumble osvrne i pogled mu se sukobi s licem mile druice koja je nasumce
izustila onu primjedbu poto je od njegove jadikovke naula samo posljednje rijei.
Potovana gospoo Bumble! nato e gospodin Bumble s patnikom i blagom strogou.
Pa ta? ciknu dama.
Budite dobri i pogledajte mi u lice, opet e gospodin Bumble i uzme da je gleda netremice.
(Ako ne obori oi od ovoga mog pogleda, govorio je u sebi, onda moe sve izdrati. Ovaj
je pogled uvijek palio pa ako sad ne upali, ode mi sva vlast i gospodstvo!)
Dostaje li ubogarima da ih samo oine pogledom i da ih zastrai, jer su slabo hranjeni, ili je
nekadanja gospoa Corney naroito dobro podnosila taj orlovski pogled, o tome neka svatko
misli to hoe, ali je injenica da dina gospa nije nipoto kapitulirala pred mranim
pogledom gospodina Bumblea. S prezirom je doekala njegovo mrtenje; ak je prasnula u
smijeh koji joj je kanda dolazio od srca.
uvi to veselo i sasvim neoekivano grgotanje, gospodin Bumble isprva kao da nije vjerovao
svojim uima; onda se sav zapanjio i naposljetku je pao u svoje prijanje stanje. Trgnuo se tek
onda kad je zauo glas svoje brane druice.
Zar e vazdan tu hrkati? upita gospoa Bumble.
Sjedit u ovdje dok mi ne dojadi, odbrusi joj gospodin Bumble. Nisam hrkao, ali u do
mile volje hrkati, zijevati, kihati, smijati se i plakati, kako mi se prohtije, jer to je moje pravo!
Tvoje pravo! iskesi se gospoa Bumble prezirno.
Da, gospo, moje pravo! odvrati gospodin Bumble. Na muu je da zapovijeda.
A ta je onda enino pravo, ako boga zna? usklikne udovica pokojnog gospodina Corneya.
Da slua, gospo, zagrmi gospodin Bumble. Va zlosretni pokojni mu morao je da vas u
tome poui; moda bi onda i danas ivio. A kamo sree da je iv, jadnik!
Gospoa je Bumble u tren oka shvatila da je nastupio presudni trenutak kad valja zadati
konani udarac protivniku, smlaviti ga ili biti zauvijek poraen. I zato ona vrisne uvi
aluziju na davno umrlog mua i ree da je gospodin Bumble bezduna zvijer i svali se u
naslonja.
Ali suze nisu bile pravo sredstvo da umekaju kameno srce gospodina Bumblea: kroz njegovo
srce nisu mogle prokapati tue suze! Poput kape od dabrovine, to na kii samo ovrsne i
oilavi, njegovi su ivci u bujici suza bivali sve otporniji. A njezine su suze bile, barem dosad,
samo znak slabosti, preutno priznavanje njegove nadmoi. Stoga se i sada gorko naduo
zanosei se svojom pobjedom. ibao je svoju dinu druicu zluradim i zadovoljnim
pogledima; neka se samo ljudski izvie i naplae, jer lijenici tvrde da pla uvelike pogoduje

zdravlju.
Pla iri plua, isti lice, ispire oi, jaa vid i ublauje ud, izjavi gospodin Bumble, i zato
samo plai do mile volje.
Davi sebi oduka tom duhovitom opaskom, gospodin Bumble dohvati eir s klinanice,
nabije ga malo nahero i drsko na glavu, kao to i prilii ovjeku koji je na dolian nain
pokazao svoju nadmo, zavue ruke u depove i poeta vragolasto prema vratima.
No nekadanja gospoa Corney, koja je iz praktinih razloga najprije pokuala sreu sa
suzama, jer je takva taktika manje naporna od tvornoga napadaja, nije oklijevala da pokua i s
drugom metodom, o emu se gospodin Bumble uskoro mogao i sam uvjeriti.
Prvo je osjetio mukli tutanj, i to bi okom trenuo eir mu je odletio u suprotni kraj sobe,
Poto ga je iskusna i vjeta dama tim uvodnim postupkom ostavila gologlava, jednom mu je
rukom vrsto stegla vrat dok ga je drugom sa zaudnom snagom i brzinom sjala mlatiti,
te mu se inilo da udarci naprosto pljute. Svrivi s tim poslom, ona se potrudi da unese
malo promjene u svoj postupak. Nije ga vie lupala po tjemenu, nego mu je gladila lice
noktima i upala kosu, a kad joj se uinilo da ga je zasad dovoljno kaznila zbog njegove
drskosti, ona ga cakne nogom da je odletio na stolicu koja se tu nala kao poruena, i sada
gospa ekae da joj pria o svojim pravima ako se usuuje.
Ustaj! viknu gospoa Bumble glasom zapovjednika, i gubi se odavle, ako nee da uinim
neto to bih mogla poaliti.
Gospodin se Bumble die pokajnikog lica, pitajui se ta bi to mogla poaliti; pokupi svoj
eir i pogleda u pravcu vrata.
Hoe li sada ii? upita gospoa Bumble.
Svakako, draga, svakako, odvrati gospodin Bumble i pouri se vratima. Nisam
namjeravao ali sad idem, draga jer si tako nekako plahovita, da je zaista...
U tom asu gospoa Bumble naglo korakne naprijed da povue sag to se u meteu
pomaknuo, a gospodin Bumble kao iz puke sune iz sobe. Nije se ni sjetio da doree zapoetu
misao te je prepustio bojno polje pobjednikoj udovici gospodina Corneya.
Gospodin je Bumble bio potpuno poraen, jer ga je gospoa Bumble grdno zaskoila. Bio je
oito sklon da druge mui i zlostavlja, i nita ga nije toliko veselilo koliko da ljude strai
prijetnjama i kinji malim okrutnostima: bio je (to se samo po sebi razumije) grdna kukavica.
Time se, meutim, nipoto ne potcjenjuje njegov karakter, jer se mnoga slubena lica to ih
obini smrtnici uvelike tuju i njima se dive odlikuju istim malim slabostima. Ovo istiemo
samo u njegovu korist, a ne na njegov utrb, jer elimo da itatelje upozorimo na
neprijepornu injenicu kako je gospodin Bumble imao sve preduvjete da bude slubena
osoba.
Ali se jo nije bila prevrila mjera njegovih patnja i ponienja. Poto je obiao itavu zgradu i
prvi put pomislio kako su zakoni o siromasima zaista prestrogi te da muevi koji su pobjegli
od svojih ena, preputeni opinskoj brizi, ne bi smjeli biti kanjeni, nego ak nagraeni kao
zasluni ljudi koji su prepatili mnoga zla i nevolje gospodin Bumble naposljetku doe do

pio storije gdje su ubogarke obino prale opinsko rublje, a odakle je u tom asu dopirao
agor enskih glasova.
Hm!, nakalja se gospodin Bumble prikupljajui svoje uroeno dostojanstvo. Neka bar ove
ene i dalje potuju moja prava. Ej, ej, vi tamo zato ste se tako razgalamile i
raskokodakale, babetine matore?
Rekavi to, gospodin Bumble otvori vrata i ue strog i neumoljiv, ali za tili as promijeni
dranje ugledavi posve neoekivano mili lik svoje ene, uvarice kunoga ognjita.
Golubice moja, gukne gospodin Bumble, nisam znao da si ovdje.
Nije znao da sam ovdje! ponovi gospoa Bumble. A ta ti ovdje trai?
Uinilo mi se da suvie eretaju i da ne rade kako treba, milo moje, odvrati gospodin
Bumble promatrajui zbunjeno nekoliko starih ena za koritom, koje se nisu mogle dosta
nauditi kako se mu nastojnice sav smanjio i uleknuo od silne poniznosti.
Mislio si da eretaju? upita gospoa Bumble. A ta se to tebe tie?
Pa, draga moja... pokorno zamuca gospodin Bumble.
A ta se to tebe tie? opet e gospoa Bumble.
Ti si posve u pravu, draga, jer ovdje ti gospodari, popustljivim e glasom gospodin
Bumble, no mislio sam da te nema pa sam...
Rei u ti neto, Bumble, odvrati ona, mi ne elimo da se prtlja u nae poslove, a ti i
suvie rado gura svoj nos kamo ne treba, i im se samo okrene, svi ti se smiju i prave od tebe
budalu. A sad se tornjaj!
Gospodin je Bumble, grcajui od bijesa i muke kad vidje kako stare vjetice uivaju i kako se
prigueno smijuckaju i naslauju, malo oklijevao. Gospoa Bumble koja nije trpjela neposluh,
dohvati vr sa sapunicom i, upirui prstom u vrata, naredi gospodinu Bumbleu da se odmah
udalji ukoliko ne eli da ga, onako stasitog i dostojanstvenog, zalije sapunicom.
to je gospodin Bumble mogao uiniti? Sav pokunjen obazreo se oko sebe i oduljao, a kad je
prispio do vrata, prigueno smijuckanje starica, koje vie nisu mogle svladati pakosno veselje,
prolomi se u kretav hihot. Vie mu nije trebalo! U njihovim je oima bio ponien i uvrijeen,
ak i pred tim bijednicama izgubio ast i dostojanstvo. Zbaen sa svoga prijestolja, opinski se
pisar sruio u najcrnji bezdan sramote, pao pod vlast enine papue.
I sve to u roku od dva mjeseca! pomisli gospodin Bumble zaokupljen zloslutnim mislima.
Prije nepuna dva mjeseca bio sam jo slobodan ovjek i svoj gospodar i gospodario nad
itavim ubokim domom, a sad...
To je bilo i suvie, i gospodin Bumble prilijepi, pljusku djeaku koji mu je otvorio kapiju, jer je
za to vrijeme ve stigao do vee. Rasijan i smuen izae na ulicu.
Ushodao se ulicama dok mu se nije ohladio bijes i dok nije poslije svih tih uzbuenja osjetio
e. Prolazio je pored mnogih gostionica, a najposlije se zaustavio u nekoj sporednoj ulici
pred nekom krmom koja je bila gotovo prazna. Poto je zavirio preko niskih zavjesa na
prozoru, uvjerio se da u lokalu sjedi jedan jedini gost. U taj se as spusti teka kia i natjera

gospodina Bumblea da ue. Narui on au alkohola i, proavi kraj anka, ue u gostioniku

sobu, u koju je as prije zavirio s ulice.
ovjek koji je tu sjedio bio je visok i tamne puti, a zaogrnuo se irokim ogrtaem. Bio je kanda
stranac koji je dopjeaio izdaleka, jer su mu oi bile umorne, a odjea praljiva. Kad je
Bumble uao, stranac ga iskosa pogleda i jedva kimne glavom odgovarajui na pozdrav.
Gospodin je Bumble imao dostojanstva i za dva Bumblea, pa ne bi mario ak da je stranac bio
i prijazniji. Uzme pijuckati svoju borovicu s vodom, utei i vana lica itajui svoje novine.
No kako to ve biva kad se dvojica sretnu u takvim okolnostima, gospodin je Bumble s asa
na as osjeao neodoljivu elju da kriom baci pogled na stranca, ali je svaki put morao
odvratiti pogled, jer je opazio da i stranac njega isto tako promatra. A jo se vie zbunio, jer je
pogled bio pronicav i otar no donekle zasjenjen mranom, nepovjerljivom sumnjom, te
gospodin Bumble nije pamtio da je za cijeloga svog vijeka ikad vidio takve neprijatne oi.
Poto su se njihovi pogledi po vie puta sukobili, stranac promuklim dubokim glasom
prekine tajac.
Jeste li mene traili, upita, kad ste malo prije buljili kroz prozor?
To ne bih morao rei ukoliko vi niste gospodin... i gospodin Bumble mahom umukne, jer je
htio saznati kako se stranac zove, a nadao se da e mu ovaj nestrpljivo dobaciti svoje ime.
Vidim da me niste traili, ree stranac kojemu podrugljiv smijeh zatitra oko usana, jer
biste inae znali moje ime. No vi ga ne poznajete, a savjetujem vam da i ne pitate za nj.
Nisam imao nikakve zle namjere, mladiu, odvrati gospodin Bumble dostojanstveno.
Niti ste mi to naao uinili, nadovee stranac.
Poslije ovoga kratkog razgovora ponovo zautjee. Onda stranac prvi zausti.
ini mi se da sam vas ve prije vidio, ree. Bili ste drugaije odjeveni, no premda sam vas
na ulici vidio, sad vas prepoznajem. Neko ste vi ovdje bili opinski pisar, je li?
Da, bio sam, potvrdi gospodin Bumble i jako se zaudi, opinski pisar.
Ba tako, odvrati drugi kimajui glavom, vidio sam vas u svojstvu opinskog pisara. A ta
ste sada?
Upravitelj ubonice, odgovori gospodin Bumble polako i naglaavajui svaku rije kako bi
otklonio svaku intimnost ukoliko bi stranac pokuao da se tako vlada, da, upravitelj
ubonice, mladiu!
Ne sumnjam da jo uvijek budno vodite rauna o svojim interesima kao i prije? nastavi
stranac gledajui gospodina Bumblea otro u oi kad ga je ovaj, iznenaen tim pitanjem,
zapanjeno pogledao. Nemojte sa nita ustruavati. Kao to vidite ja sam dobro upuen.
Mislim da i oenjen ovjek osjea potrebu da zaradi koju paru vie kad mu se za to prui
prilika, odvrati gospodin Bumble nadnosei ruku nad oi i, oito zbunjen, mjerei stranca od
glave do pete.
Stranac se nasmjehne i opet zakima glavom, kao da je time htio rei da se nije prevario i da je

tono ocijenio ovjeka. Onda zazvoni.

Napunite onu au, ree gostioniaru pokazujui na praznu au gospodina Bumblea. I
neka borovica bude malo gora i vrua. Mislim da vam je tako po volji?
Samo da ne bude prejaka, odgovori gospodin Bumble i otmjeno se nakalja.
Vi ve znate ta to znai, krmaru! ree stranac oporim glasom.
Vlasnik se gostionice nasmjehne, ode pa se ubrzo zatim vrati s velikom aom koja se puila;
Bumbleu se oi zalile suzama tek to je potegnuo prvi gutljaj.
A sad sluajte to u vam rei, nato e stranac poto je zatvorio i vrata i prozore. Doao
sam danas ovamo da vas pronaem, i ba kad sam najvie na vas mislio, nanio vas je sluaj
ovamo, jedan od onih sluajeva pomou kojih sam avo ide svojim prijateljima naruku. Treba
da mi date neko obavjetenje, a ne traim ga badava, iako je sasvim neznatno. A za poetak
evo vam to!
Rekavi to, doturi mu preko stola nekoliko dukata, ali oprezno, kao da se boji da se vani ne
uje zveket novca. Poto je gospodin pomno ispitao valjanost novca i spustio dukate u dep
prsluka, stranac produi:
Sjetite se ekajte da sraunam prije dvanaest godina da, one zimske noi prije
dvanaest godina.
Davno je to bilo, nato e gospodin Bumble. No dobro, prisjeam se.
Prizor se dogaa u ubonici.
Dobro.
Doba nono.
Da.
A mjesto radnje je neka sobica, ono prokleto mjesto u ubonici gdje neke drolje raaju djecu
da ive kad ve same ne mogu ivjeti pa ih ostavljaju opini na teret, a svoju sramotu skrivaju
u grobu, kosti im se raspale!
Rodilite, jeste li to mislili? upita gospodin Bumble ne mogavi u svemu slijediti uzbueno
prianje stranca.
Da, odvrati stranac. Tamo se rodio neki djeak.
Mnogi su se djeaci tamo rodili, ree gospodin Bumble turobno maui glavom.
Crkli od kuge i poaline, dabogda! usklikne stranac nestrpljivo. Ja mislim na jedno
bljedoliko derite koje je poslije ovdje dolo u zanat vlasniku pogrebnog poduzea. Kamo
sree da je i njemu napravio lijes pa ga u nj zakovao! a poslije je, kau, pobjeglo u
London.
Ta vi mislite na Olivera na maloga Twista? uudi se gospodin Bumble. Dakako, sjeam
ga se. Nadaleko ne biste mogli nai tvrdoglavijeg malog lopova...
Ne elim da mi o njemu priate, jer o njemu sam se ve dosta nasluao, prekine stranac
gospodina Bumblea koji se htio raspriati o grijesima i opainama Olivera Twista, nego mi

recite gdje je ona vjetica koja je vrila slubu primalje kod poroda, gdje je ona sada?
Gdje je ona sada? ponovi gospodin Bumble koji se uslijed alkohola bio raspoloio. Na to je
pitanje vrlo teko odgovoriti, jer gdje se ona sad nalazi, tamo ne treba babica. Bit e da je
nezaposlena.
ta hoete time rei? upita stranac strogim glasom.
Da je zimus umrla, odvrati gospodin Bumble.
Poto mu je to rekao, stranac ga je motrio neko vrijeme ukoenim pogledom. No poslije mu
nestane te upornosti iz oiju. inilo se da se zagledao u prazninu, zaronio u misli. Za
trenutak kao da ni sam nije znao da li mu je ta vijest skinula s vrata neku brigu ili ga je
razoarala, ali najposlije kao da mu je odlanulo te je odahnuo. Skidajui s Bumblea svoj
pogled ree da ta stvar i nije tako vana. Zatim ustane kao da e poi.
Gospodin je Bumble bio dovoljno prefrigan te je odmah shvatio da mu se ovdje prua zgodna
prilika da unovi tajnu koju uva njegova bolja polovica. Dobro se sjeao one veeri kad je
umrla stara Sally, jer je imao i zbog ega da se sjea. Nije li ba onda zaprosio gospou
Corney; pa iako mu dina gospa nije odala tajnu koja je samo njoj bila povjerena, ipak je
dovoljno nauo i znao, da je tu posrijedi neto to je u vezi sa starom ubogarkom koja je one
noi kad se rodio Oliver Twist, vrila slubu u rodilitu gdje je umrla djeakova majka.
Sjetivi se brzo svega toga, Bumble tajanstvena lica obavijesti stranca da postoji ena koja je
uoi smrti stare vjetice bila s njom nasamo i da bi ona, kako se njemu pouzdano ini, mogla
donekle objasniti ono to gospodina zanima.
Kako da naem tu enu? upita stranac, a bilo je oito da ne moe prikriti uzbuenje
svejedno kakvo to ga je opet obuzelo im je uo tu vijest.
Samo mojim posredstvom! odvrati gospodin Bumble.
A kada? usklikne stranac uurbano.
Sutra, odvrati Bumble.
U devet naveer, ree stranac i drhtavom rukom napie adresu neke kue u sumnjivoj
gradskoj etvrti uz obalu. Dovedite mi tu enu. Mislim da vam ne moram rei kako je u
vaem interesu da o svemu sauvate najstrou tajnu.
Rekavi to poe s Bumbleom vratima i, poto je platio itav raun, ree da im se putevi
razilaze. Jo jednom ga na brzu ruku upozori da doe tono u odreeni sat te bez pozdrava
krene u drugom pravcu.
Pogledavi na adresu, opinski slubenik primijeti da nije napisano nikakvo ime. Budui da
stranac jo nije bio daleko poodmakao, pouri za njim da ga upita kako se zove.
Tko je? vikne mukarac i naglo se okrene kad ga je Bumble dotakao za ruku. Zar vi mene
pratite?
Samo da vas neto upitam, odvrati gospodin Bumble pokazujui na papir s adresom. Kad
sutra uveer doem, koga da potraim?
Monksa! odvrati mukarac i naglo se udalji.

XXXVII. POGLAVLJE
IZLAE TA SE DESILO IZMEU SUPRUGA BUMBLE
I MONKSA ZA VRIJEME NONOG RAZGOVORA

Bijae sumorno, sparno i oblano vee. Oblaci to su cio dan nadirali mranim prijetnjama
stali su se raspletati u maglu i sumaglicu koja se, gusta i teka, sputala na zemlju, i ve su se
prve krupne kapi rasprskavale na zemlji nagovjeujui estoku oluju koja e ubrzo zahvatiti
itav kraj kad su se supruzi Bumble, zakrenuvi iz Glavne ulice, uputili prema ratrkanoj
skupini napol sruenih kuica, udaljenoj milju i po od grada, u movarnoj nizini to se
protezala uz obalu rijeke.
Oboje se zaogrnulo starim, pohabanim ogrtaima, moda zato da se zatite od kie, ali valjda
i zato da ostanu nezapaeni. Gospodin je Bumble nosio fenjer u kojem, meutim, nije gorjela
svjetlost i teturao nekoliko koraka ispred svoje ene, valjda radi toga da bi eni omoguio da
gazi po tragovima njegovih stopa, jer je put bio raskaljan. utjeli su dok su tako ili naprijed, i
gospodin bi Bumble od vremena do vremena zastajkivao i osvrtao se, kao da se hoe uvjeriti
ide li njegova vjerna druga za njim. Videi da mu je za petama, pospjeio je korak da bi to
prije doli cilju.
Daleko od toga da bude samo nesiguran i sumnjiv predio, taj je dio grada bio poznat kao
zloglasno prebivalite najopasnijih lopova i razbojnika, koji su u veini ivjeli od pljake i
zloina. Tu se nalazila hrpa bijednih potleuica. Neke su bile skalupljene od nasumce
nabacanih i neobukanih opeka, a druge opet slupane od crvotonih dasaka; najveim
dijelom drale su se tik uz obalu rijeke. Nekoliko je probuenih amaca lealo nasukano na
glibovitoj obali i vezano uz maleni gat, a tu i tamo naziralo se poneko skrhano veslo ili
istrulo klupko ueta. Po tome se moglo zakljuiti da su se stanovnici tih jazbina neko bavili
poslovima u vezi s rijekom. No prolaznik koji samo i letimice pogleda porazbacane i
preostale olupine bez svrhe i smisla, lako e se dosjetiti da su one tu samo za obmanu i da ne
slue vie niemu.
Usred tih podrtina i daara izdizala se uza samu obalu ovelika zgrada, to je nekad sluila u
tvornike svrhe i u svoje vrijeme stanovnicima okolinih koliba pruala zarade, ali se ve
odavna bila sruila. takori, crvi, vlaga i isparivanje sve je to olabavilo nagnjile potpornje
te se dobar dio zdanja uleknuo i djelomice sruio u vodu, dok su se preostali zidovi jedva
odrali na svojim temeljima i kanda samo ekali zgodnu priliku da se i oni stropotaju u
mutne valove rijeke.
Pred tom se ruevnom zgradom zaustavio brani par ba u asu kad su bljesnule prve munje i

potmulo zatutnjila daleka grmljavina i zapljutala kia.

Tu negdje mora biti ono mjesto, ree Bumble zagledajui u komadi papira to ga je drao
u ruci.
Hej, tko je? povika glas odozgo.
Bumble se povede za glasom, podie glavu i ugleda na drugom katu nekoga ovjeka.
Ostanite gdje ste! dovikne im taj glas. Evo me odmah! I spodobe nestane, a prozor se
zatvori.
Je li to taj ovjek? upita Bumbleova bolja polovica.
Gospodin Bumble potvrdi glavom.
Onda pamti to ti rekoh, nato e dina gospa, govori to manje ili e nas odmah odati.
Gospodin Bumble, koji je zastraenim pogledima promatrao itavu kuu, upravo je htio
izraziti sumnju i bojazan kako sve to nema mnogo smisla, kadli se pojavi Monks i otvori
uzana vrataca tik kraj mjesta gdje su stajali i, kimnuvi glavom, pozove goste da uu.
Samo brzo! usklikne nestrpljivo lupkajui nogom o tlo. Nemojmo se ovdje zadravati!
ena, koja je isprva oklijevala, sada odvano ue na ekajui ponovni poziv. Gospodin
Bumble, koji se stidio ili bojao da zaostane, poe za njom, ali oito preko volje i ne onako
dostojanstveno kao to je obiavao.
Zato ste, dobijesa, ekali na kii? okrene mu se Monks poto je za njima zakraunao vrata.
Htjedosmo htjedosmo da se malko rashladimo, promuca gospodin Bumble
ogledavajui se straljivo oko sebe.
Da se rashladite! udio se Monks. Nema tog dada, makar se u mlazovima oborio na nas,
koji e ikad ugasiti oganj to gori u ovjejem srcu. Nemojte misliti da ete se tako lako
rashladiti!
Izustivi te ljubazne rijei, Monks se naglo okrene eni i upilji svoj mrki pogled u njene oi,
tako da je i ona, koja se inae nije tako lako dala zastraiti, morala poniknuti pogledom.
To je ena o kojoj smo govorili, je li? upita Monks.
Hm, da, to je ona, odvrati gospodin Bumble imajui na umu opomenu svoje ene.
Vi kao da ne vjerujete da ene mogu uvati neke tajne? odbrusi ona gledajui ispitivaki u
Monksa.
Znam da one ute samo o jednoj tajni sve dok ne izbije na vidjelo, odvrati Monks prezirno.
A koja je to tajna? upita ona isto onako prezrivo.
Gubitak svoga potenog imena, nato e Monks, pa prema tome ja se nimalo ne bojim da
e ena odati neku tajnu u koju je upletena i zbog koje bi mogla svriti na vjealima ili na
robiji. Jeste li me razumjeli?
Nisam, odvrati gospa, a lice joj pritom malo proslijedi.
Dakako da niste! podrugljivo e Monks. Ta kako biste vi to i razumjeli?

Nakesivi se podrugljivo i mrko i domahnuvi im jo jednom da pou za njim, ovjek urnim

korakom proe kroz dugaku ali prilino nisku prostoriju. Upravo se spremao da se uspne
strmim stepenicama ili, bolje rei, ljestvama to vode u gornja skladita, kad odsjev munje
bljesne kroz otvor i trijesak grmljavine prasne s tolikom snagom da se rasklimana podrtina
potrese i zanjie u svojim temeljima.
ujete li? zavikne on, trgne se i ustukne. ujete li kako trijeti i sijeva kao da grmljavina
jei i odjekuje iz podzemlja gdje se i sami avli kriju pred bijesom Oluje! Do sto avola i ta
grmljavina! Ja je mrzim!
Neko je vrijeme utio, a onda, skinuvi ruke s lica, Okrene svoje od straha iznakaeno i
blijedo lice Bumbleu.
Ponekad me spopadnu ti napadaji, ree Monks opazivi njegovu zbunjenost, i to uvijek
biva kada ujem grmljavinu. Neka vas to ne smeta; zasad je prolo.
Rekavi to, prvi se uspne ljestvama i im se naao gore u sobi, brzo zatvori prozorske kapke,
povue konopac i spusti nanie fenjer to se pomicao pomou kolotura, privrena o
glomazne grede tavanice. Fenjer je sumranom svjetlou obasjavao stol i nekoliko stolica.
A sad, ree Monks poto je sve troje posjedalo, ukoliko prije priemo naem zajednikom
poslu utoliko bolje po sve nas. Ova ena zna ta je posrijedi, je li?
Pitanje je bilo upueno Bumbleu, ali ga njegova ena predusretne i natukne da je u sve
upuena.
Je li rekao istinu da ste vi bili s onom starom vjeticom kad je umirala i da vam je rekla neto
o...
Da, rekla mi je neto o majci djeteta to ste ga vi spomenuli, upade mu u rije gospoa
Bumble.
Prvo i prvo, ta vara je ona saopila? upita Monks.
To je drugo pitanje, doeka ena odlunim glasom, a prvo se pita koliko ete nam platiti
za nae saopenje?
Tko bi vam, dobijesa, mogao na to odgovoriti a da prije ne sazna kakvo je to saopenje?
Uvjerena sam da ete vi to najbolje znati, odbrusi gospoa Bumble kojoj nipoto nije
nedostajalo sranosti, to bi njezin brani drug mogao najbolje posvjedoiti, jer je imao prilike
da se i sam o tome uvjeri.
Hm, nato e Monks znaajno i poudno izbei oi. Moe li se tu ta zaraditi?
Moda, odgovori ona potpuno mirno.
Je li posrijedi neto to je njoj oduzeto, zapitkivae napeto Monks, neto to je nosila na
sebi neto to...
Bit e pametnije da nam kaete koliko plaate, prekine ga gospoa Bumble, dovoljno sam
ula i znam da ste vi onaj ovjek s kojim mi valja govoriti.
Gospodin Bumble, kojega dotad njegova bolja polovica nije bila uputila u svoju tajnu,

ispruena vrata i razrogaenih oiju sluao je paljivo. as je zurio u Monksa, as opet u svoju
enu, i ne pokuavajui da prikrije svoje uenje i radoznalost koja je jo i porasla, ako je to
uope mogue, kad ju je Monks upitao koliko ona trai da oda svoju tajnu.
Koliko vam ona vrijedi? upita ena isto onako mirno i hladnokrvno kao to je i prije
govorila.
Moda nita, a moda dvadeset funti, odvrati Monks, pa zato govorite i recite mi
koliko traite.
Dodajte jo pet funti i dajte mi dvadeset i pet funti u zlatu, ree ena, i ja u vam kazati
sve to znam, ali prije ni rijei!
Dvadeset i pet funti! usklikne Monks i ustukne.
Rekla sam jasno i glasno, odvrati gospoa Bumble, a osim toga, to i nije tako velika svota.
Nije velika svota za malu tajnu koja e, kad je tek ujem, moda biti sasvim bezvrijedna i
beznaajna? naljuti se Monks. Za malu tajnu na koju dvanaest godina nije nitko ni
pomiljao?
Takve se stvari dobro ouvaju pa im se kao starome vinu s vremenom povea vrijednost,
odvrati gospoa Bumble onim istim mirnim i gotovo nehajnim glasom. A to ve dvanaest
godina nitko nije ni pomiljao na tu tajnu, mogu vam rei samo to da ima i takvih koji e
poslije dvanaest stotina ili dvanaest milijuna godina leati u grobu, a mogle bi osvijetliti
stvari o kojima vi i ja nemamo ni pojma.
A to onda ako vam platim a nita ne doznam? oklijevao je Monks.
Onda vam nee biti teko da mi novac opet oduzmete, odvrati ona, jer sam ja samo nejaka
ena, sama i bez zatite.
Nisi ni sama ni nezatiena, ljubavi moja, smjerno dometne gospodin Bumble glasom koji
je podrhtavao od straha. I ja sam tu, draga moja! A osim toga i zubi mu pritom
zacvokou gospodin je Monks odista pravi gospodin i nikad ne bi ni pomiljao na to da
digne ruku na slubena opinska lica. Gospodin Monks zna da nisam vie u cvijetu mladosti,
da sam, da tako kaem, moda i donekle omatorio, ali ja nimalo ne sumnjam da je uo, draga
moja, da sam ja veoma energian i neobino snaan i da mogu biti straan kao ris kad u meni
neto uskipi. Da, treba samo da u meni neto uskipi...
Dok je tako govorio gospodin Bumble je pokuavao da toboe ljutito i odluno dohvati fenjer;
no svaka je crta i ilica na njegovu licu jasno odavala kako mu je zaista potrebno da u njemu
neto uskipi, i to snano uskipi, prije nego to uini neku ratobornu gestu, ukoliko, dakako,
njegovi protivnici nisu kakvi ubogari ili slini jadnici.
Ti si mokljan, nato e gospoa Bumble, i bit e bolje da dri jezik za zubima!
Ili da ga pregrize ako ne umije malo tie i uljudnije govoriti, nadovee Monks srdito. On
je, dakle, va mu?
Moj mu! prigueno se nasmije gospoa Bumble izbjegavajui da izravno odgovori.
To sam i mislio im ste uli, primijeti Monks zapazivi bijesni pogled kojim je, dok je

govorila, ena oinula svoga branog druga. No, utoliko bolje, jer ja svagda radije
pregovaram sa dvoje ljudi koje proima jedna te ista volja. Govorim sasvim ozbiljno evo,
pogledajte!
Segnuo je u dep, izvukao platnenu vreicu, razdrijeio je i odbrojio dvadeset i pet zlatnika
na stol i doturio ih eni.
Tako, uzmite taj novac, ree on, pa im utihne grmljavina koja e sad prodrmati kuu
jer ve osjeam kako se pribliava vi ete nam ispriati svoju tajnu.
Grmljavina se uto doista prolomila ba njima nad glavom, tako da se sva kua zatresla. Kad se
grmljavina izgubila u daljini, Monks die glavu i prignu se naprijed da saslua ta e mu ena
saopiti. Lica troje ljudi umalo to se nisu doticala kad su se mukarci napeto nagnuli nad
stoli, a i ena se primaknula, da bi se njeno aputanje bolje ulo. Priguena svjetlost fenjera
padala je pravo na njih istiui jo vie bljedou i uzbuenost njihovih lica koja su se u
pomrini odraavala sablasno jezovito.
Kada je ta starica, koju smo zvali Sally, umirala, bile smo same u sobi, zapone gospoa
Bumble.
Nitko osim vas nije bio nazoan? upita Monks potmulim apatom. Nije li u drugoj postelji
bila kakva druga bolesnica ili babuskara? Nije bilo ba nikoga tko bi mogao prislukivati i uti
va razgovor?
Ni ive due, odvrati ena, bile smo posve same, i ja sam stajala uz njenu postelju kad je
izdahnula.
Dobro, nastavite! ree Monks promatrajui je netremice.
Govorila je o nekoj mladoj eni, nastavi ona, koja je prije nekoliko godina rodila dijete, i to
ne samo u onoj istoj sobi nego u istoj onoj postelji gdje je ona tada umirala.
Zaista? ree Monks, a usne mu podrhtavale dok se plaljivo osvrtao. Doavola, neke stvari
kadikad ba udno svravaju!
To je ono dijete koje si sino spomenuo, ree gospoa Bumble okrenuvi se nehajno svom
muu. Ta je starica opljakala njegovu majku!
ivu?
Mrtvu, odvrati ena i kao da je pritom nesvjesno protrnula. Opljakala je mrtvo tijelo koje
se jo nije ni ohladilo i uzela ono za to ju je majka na samrti zaklinjala da sauva za djeaka.
I ona je to prodala? uzvikne Monks oajniki. Prodala je li? Gdje? Kada? Kome? Ve
odavna?
Poto je jedva smogla snage da to prizna, pala je nauznak i umrla, odgovori gospoa
Bumble.
I nita vie nije rekla? klikne Monks te mu je glas, onako priguen, zvuio jo bjesnije. To
je la! Sa mnom se nemojte aliti! Zadavit u vas oboje ako mi ne reknete ta je jo kazala!
Ni rijei vie nije pisnula, ree ena, a bilo je oigledno da se ne boji Monksova bijesa (to se
za gospodina Bumblea, naprotiv, nije nikako moglo rei), no ona me rukom koja je napol

bila zgrena vrsto uhvatila za haljinu i kad sam opazila da je mrtva i kad sam silom
odgurnula njenu ruku, nala sam u stisnutoj aci komadi uprljanog papira.
A u njemu...? ubaci Monks naginjui se jo jae naprijed.
Nita, odvrati ena, bio je to samo prijepis neke zalonice.
Za kakav predmet? upita Monks.
Samo polako i sve po redu, ree ena. Pretpostavljam da je ona neko vrijeme uvala onaj
nakit u nadi da e ga moi unosno prodati, a onda ga zaloila pa je tedjela svaki peni da iz
godine u godinu plaa kamate u zalagaonici, da svakoga asa uzmogne iskupiti nakit ako bi
njena kraa dola na vidjelo. Ali se nita nije saznalo; i, kako sam vam ve rekla, umrla je s
onim komadiem sasvim zguvanog papira u ruci. Rok za plaanje kamata isticao je za dva
dana, a ja sam mislila da e se jednoga dana saznati tajna pa sam iskupila zalog.
A gdje je sada?
Evo ga! odvrati ena. I kao da joj je odlanulo, ona baci na stol sasvim malu konu vreicu u
koju bi jedva stao sat, a Monks je odmah zgrabi i otvori drhtavim prstima te izvue malen
zlatan medaljon koji je sadravao dva uvojka kose i priprost vjenani prsten od zlata.
Iznutra je urezano ime Agnes, ree ena, a ostavljeno je mjesto da se upie prezime.
Urezan je i datum; otprilike godinu dana prije djeakova roenja.
I to je sve? upita Monks poto je pomno razmotrio sadrinu vreice.
Sve, odgovori ena.
Gospodin Bumble duboko odahne, kao da se veseli to se sve to svrilo a da Monks nije traio
da mu se vrati onih dvadeset i pet funti. Najposlije se osmjeli i otare znoj koji mu se za toga
razgovora nesmetano cijedio s nosa.
Drugo mi nita nije poznato osim onoga to mogu naslutiti, ree njegova ena nakon
krae stanke obraajui se Monksu, a i ne elim nita znati, jer je tako sigurnije. Ali, mogu li
vam sada ja postaviti dva pitanja?
Moete, odgovori Monks malo zaueno, ali ne znam hou li vam odgovoriti.
Dakle tri pitanja! ubaci gospodin Bumble pokuavajui da bude duhovit.
Jeste li saznali ono emu ste se nadali? upita gospoa Bumble.
Jesam, odgovori Monks. Drugo pitanje?
Bi li to to namjeravate moglo meni ikada nakoditi?
Nikad, odvrati Monks, ni vama, a ni meni. Pogledajte! ali ni koraka blie ako vam je
ivot mio!
Rekavi to, jednim zamahom odgurne stol ustranu i, povukavi za eljeznu alku na podu,
podie velik kapak koji se razjapi tik do Bumbleovih nogu, tako da je dini gospodin naglo
odskoio unatrag.
Pogledajte dolje, pozove ih Monks sputajui fenjer u crnu dubinu. Ne treba da me se
bojite. Da sam htio, mogao sam vas sasvim neprimjetno otpremiti dolje!

Ohrabrena tim priznanjem, ena prie do samog ruba, a i gospodin Bumble nije mogao
svladati svoju radoznalost te se odvai da uini isto. Mutna i od kie nabujala voda protjecala
je jakim mlazovima ispod njih, i svaki se drugi um guio u bunom klokotanju valova i
potmulom grgotanju virova to su se kovitlali oko pozelenjelih i sluzavih potpornja. Tu je
dolje nekad egrtala vodenica, a zapjenjeni valovi koji su ibali i strugali po preostalom
rastoenom kolju i po zaralim olupinama strojeva kao da su novom snagom srtali naprijed,
osloboeni prepreka koje su uzalud pokuavale da ukrote njihov neobuzdani tok.
Kad bih ovdje strovalio ovjeka, gdje bi sutra bilo njegovo mrtvo tijelo? upita Monks
maui fenjerom da bolje osvijetli mrani ponor.
Dvanaest milja niz rijeku, a mrtvac sav rastrgan, odvrati gospodin Bumble protrnuvi pri
samoj pomisli te mogunosti.
Monks izvue iz njedra konu vreicu to ju je prije u brzini ondje zadjenuo i, privrstivi
olovni uteg, koji je nekad sluio kao sastavni dio ekrka i sada zaboravljen leao na podu,
baci vreicu u rijeku. Ona pade ravno dolje da se jedva ulo kako je bunulo, i zaas je
nestade.
Sve troje se zgledae i kao da su sada slobodnije disali.
Svreno! usklikne Monks, spustivi kapak poklopnih vrata koji tresne u svoj prijanji
poloaj. Ako more ikad izbaci svoje mrtve, kao to u knjigama pie, ipak e zadrati njihovo
zlato i srebro i trice i triarije. Nemamo vie ta da jedno drugome kaemo pa se nae lijepo
drutvance moe razii.
Svakako, svakako! pouri se gospodin Bumble ivahno.
Vi ete drati jezik za zubima, je li? ree Monks gledajui sa prijeteim pogledom. A za
vau se enu ne bojim!
Mladiu, u mene se moete pouzdati, nato e gospodin Bumble, duboko se pokloni i stade
uzmicati prema ljestvama, zbog svih nas, mladiu, a i zbog sebe samoga, gospodine.
Drago mi je to to ujem radi vas! odvrati Monks. Upalite svoj fenjer i gubite se to bre
odavle.
Sreom se razgovor tu zavrio, jer bi se inae gospodin Bumble koji je sve klanjajui se
hodao natrake stropotao niz ljestve poto se ve sasvim primaknuo otvoru u podu.
Ugao je svoju svjetiljku na plamenu fenjera, to ga je Monks odrijeio s ueta, i drei je u
ruci, stao se bez mnogo izmotavanja sputati niz ljestve, a za njim i njegova ena. Poto je za
trenutak stao, Monks je, oslukujui ne uje li se kakav drugi um osim kie koja je vani
pljutala i vode koja je pod njim bjenjela, silazio kao posljednji.
Polagano su i oprezno prolazili donjom prostorijom, jer je Monks prezao pred najmanjom
sjenkom, a gospodin Bumble, drei fenjer stopu iznad poda, kretao se okretno i hitro da je
bilo pravo udo s obzirom na njegove godine, zirkajui preda se da ne nagazi na kakvu, tajnu
klopku. Monks je tiho otkraunao vrata kroz koja su uli, i brani par pozdravi kimanjem
glave tajanstvenog znanca te izie u mranu kinu no.
im su oni otili, Monks dozove nekoga djeaka, jer mu se oito grustilo da ostane sam, i

naredi mu da s fenjerom poe naprijed te se i on uputi u prostoriju to ju je malo prije

napustio.

XXXVIII. POGLAVLJE
U KOJEM SE POJAVLJUJU NEKI NAI STARI ZNANCI
I POKAZUJE SE UROVANJE IZMEU MONKSA I IDA

Sutradan uveer, otprilike dva sata prije nego to se sastalo ono troje potenjaka da svre
posao to smo ga u prethodnom poglavlju opirno ispripovjedili, gospodin William Sikes
trgne se iz kratkoga sna i pospano gunajui upita koliko je sati.
Soba u kojoj se Sikes nalazio nije bila ni jedna od onih u kojima je obitavao prije svoje
ekspedicije u Chertsey, iako se nalazila u istoj etvrti grada i nedaleko od njegova prijanjeg
stana. Njegova je dojakonja soba i po namjetaju i po veliini bila mnogo udobnija od ove
sadanje, gdje je svjetlo ulazilo kroz potkrovni prozori gledajui na uzano i prljavo dvorite.
No i po drugim nekim znacima moglo se primijetiti kako taj dini gospodin u posljednje
vrijeme sve vie propadaj jer je soba bila gotovo pusta, a nigdje ni traga od udobnosti doma.
Posvemanje pomanjkanje odijela i rublja jasno je pokazivalo njegovu potpunu neimatinu, a
to se, uostalom, ve dovoljno jasno vidjelo i po samom gospodinu Sikesu, jer se on utanjio i
bio nekako pogruen.
Provalnik je leao u postelji, pokriven svojim bijelim ogrtaem to ga je prebacio umjesto
jutarnjeg kaputa; lice mu bilo blijedo i upalo od bolesti, a usto jo neobrijano, a na glavi mu se
naherila prljava nona kapa. Pas je sjedio kraj kreveta, as gledajui eznutljivo u svoga
gospodara, as opet ulei ui kao da oslukuje, a kad bi kakav tropot s ulice ili buka iz
prizemlja privukla njegovu panju, on bi prigueno zareao. Uz prozor je sjedilo neko ensko
eljade i marljivo krpilo prsluk koji je bio sastavni dio provalnikove svakodnevne odjee. Lice
te djevojke bijae tako ispijeno od gladi i probdjevenih noi to ih je provela uz bolesnikovu
postelju te nitko ne bi prepoznao onu gospoicu Nancy, s kojom su se itatelji ve upoznali,
da u tom asu nije odgovorila na Sikesovo pitanje.
Tek je prolo sedam, odgovori djevojka. Kako ti je danas, Bille?
Slab sam kao pilence, odvrati gospodin Sikes proklinjui svoje oi i noge. No ipak, prui
mi ruku da pokuam da se iskobeljam iz te proklete postelje.
Bolest nije ublaila estoku ud Williama Sikesa, jer kad mu je djevojka pomogla da se
pridigne i povela ga do stolca, stao je sipati kletve i grubo odgurnuo djevojku.
Cmizdri, je li? srdio se Sikes. Nemoj da mi povazdan cvili, a ako ne moe drugaije, a ti
se gubi odavle, jesi li me razumjela?
Razumjela sam, odvrati djevojka, okrenuvi glavu ustranu i usiljavajui se da se nasmije.
A ta ti se opet vrze po glavi, Bille?

No, jesi li se emu drugom dosjetila? promrsi Sikes primijetivi da su joj se oi zalile
suzama. Utoliko bolje po tebe.
Bille, ne kani valjda da me i veeras psuje i bije? ree djevojka i poloi mu ruku na rame.
A zato ne? zavikne Sikes.
Pa ja sam toliko noi probdjela nad tvojim uzglavljem, njegovala sam te i brinula se za tebe
kao da si nejako dijete, ree djevojka sa enstvenom njenou koja se odraavala ak i u
njenu glasu, a ovo je prvo vee to si malo prizdravio; sigurno ne bi sa mnom tako postupao
da si samo pomislio na to to sam ti maloprije rekla. Molim te, molim te, Bille, reci mi da sam
u pravu
Pa neka ti bude, odvrati Sikes, ne bih tako postupao. A vidi sad, cura i opet cmizdri, sto
mu gromova!
Nije to nita, nato e djevojka i srui se u stolac, ne gledaj me; to e uskoro proi!
ta e proi? plane Sikes. Kakve si sad opet ludorije naumila? Ustani i prihvati se posla i
nemoj da mi zanovijeta svojim enskim budalatinama!
U svako bi drugo vrijeme ta opomena i sam glas kojim je bila izreena dostajali da polue
svoju svrhu; ali prije nego to Sikes smoe nekoliko uobiajenih psovki i kletvi, djevojka se,
obnemogla oskudicom i naporima posljednjih dana onesvijesti i glava joj klone na naslon.
Ne znajui pravo to mu je initi u takvu sluaju, jer su se njeni histerini napadaji sastojali od
bunih provala bijesa i svagda bi se bez iije pomoi i zalaganja sami stiali. Sikes skree
nekoliko bogova i svetaca, a kad ni to ne pomoe, pozove upomo.
ta se tu zbiva, prikane? radoznalo e id zavirujui u sobu.
Pomozi malo, uznestrpi se Sikes, i nemoj tu da mi bleji i blebee!
Kliknuvi od uda, Fagin pohiti da pomogne djevojci, a gospodin John Dawkins, inae poznat
kao Prefriganko, koji je za svojim dinim prijateljem uao u sobu, bre-bolje zbaci s ramena
denjak te dohvati bocu iz ruku mladoga gospodina Batesa koji je uao za njim, izvue zubima
ep i pone ulijevati tekuinu djevojci na usta poto je prethodno i sam malo povukao, za
svaku sigurnost.
Charley, duni joj mijehom malo zraka, ree on, a vi je, Fagine, lupkajte malo po rukama
dok joj Bill otkopa haljinu.
Poto su se svi oko nje uurbali, da je opet privedu k svijesti, a mladi je gospodin Bates od
svih najrevnije izvravao povjereni mu zadatak, jer mu se uinio kao neko neoekivano
komedijanje, ubrzo su uspjeli u svojim nastojanjima. Djevojka je dola k sebi i nesigurna
koraka oteturala do stolice kraj kreveta. Zagnjurila je lice u jastuk preputajui gospodinu
Sikesu da se pobrine za goste koji su se tako neoekivano pojavili.
Koji je bijes tebe donio ovamo? upita Fagina.
Nikakav bijes, dragi moj, odvrati id, jer bijes ne donosi sa sobom nita dobro, a ja vam
nosim neke dobre stvarice da e vam srce zaigrati kad ih vidite. Prefriganko, dragi, razvei
zaveljaj i daj Billu one sitnice koje smo cijelo jutro kupovali i za njih potroili sav novac do

posljednje pare.
Prefriganko poslua i uini kako mu je nareeno, razmota pozamaan zaveljaj uvijen u neki
stari stolnjak i uzme vaditi komad po komad i dodavati sve Batesu koji se, kad bi to stavio na
stol, razmetljivo raspriao ne nalazei dovoljno rijei da pohvali rijetkost i izvrsnost svih tih
akonija.
Gle'te, Bille, ovu finu patetu od kunia! usklikne gospodii vadei povelik kruh. Mile su
to ivotinjice, ali mi je njihovo meso jo milije, i same njihove kosti tope se u ustima, Bille, pa
nema kad da ih povadi. Pa onda aj prvoklasan! Tako je jak te kad zakipi moe ajnik
puknuti! Pa eer funtu i pol eera od trstike, i bome su se oznojili crnci dok su iscijedili
toliku slatkou pa dva golema kruha pa funta najfinijeg maslaca! Pa sir! a vrhunac je
svega ova kapljica, bog bogova, s kakvom jo nikad niste ispirali svoje gr'oce! Zakljuivi svoj
hvalospjev, mladi gospodin Bates izvue iz jednog od bezdanih svojih depova veliku,
pomno zaepljenu vinsku bocu, dok je gospodin Dawkins razom nalio rakije u vinsku au.
Sikes je odmah zgrabi i ne asei asa iskapi do dna.
Ah, usklikne id i zadovoljno protare ruke, to prija, je li da prija, Bille?
Prija! rasrdi se gospodin Sikes, mogao sam ve dvadeset puta otegnuti papke dok se nisi
najposlije dokoturao da vidi nisam li ve crknuo. Lopove stari, zato si me ostavio sama u
ovakvu stanju vie od tri sedmice?
Jeste li uli, djeaii moji? nato e id slijeui ramenima, a mi doli sa toliko divnih
stvarica!
Stvarice i nisu loe, primijeti gospodin Sikes malo mekim glasom poto mu je pogled
zaokruio stolom, ali de gukni mi sad kako si me mogao pustiti gladna, bolesna, bez
prebijene pare i bez igdje iega, kao da nisam nita bolje od ovoga teneta? Ej, Charley, otjeraj
mi to pseto od stola!
Nikad jo ne vidjeh tako pametno kue, usklikne mladi gospodin Bates poto je otjerao psa.
Nanjui ti on njupicu kao stara baba kad se sprema da proeta do trnice! Bio bi klasa u
kakvu cirkusu, i bolji od svih komedijaa zajedno i jo jednog da im pomogne!
Zavei labrnju i budi ku! izdere se Sikes i pas se zavue pod stol reei bez prestanka. A
ta ima ti da kae u svoju obranu, stari lopove jataki, a?
Vie od tjedan dana nije me bilo u Londonu, dragi moj, odvrati id.
A gdje si, doavola, bio onih drugih etrnaest dana? upita ga Sikes. Da, to te pitam: gdje si
bio kad si me pustio da crkavam kao bolestan takor u rupi?
Nisam mogao doi, Bille, nato e id. Ne mogu pred drugima da vam sve ispriam, ali
asti mi moje, nisam mogao doi!
ije asti? zasike Sikes grcajui od bijesa i gaenja. Ej, djeco, odreite mi komad patete
da mi okus od njegove asti ne zagori usta i da ne crknem od toga otrova!
Ta ne srdite se toliko, golube moj, ponizno se umiljavao id. Ja vas jo nikada nisam
zaboravio, Bille, nikad!

Oh, na to bih i ja mogao prisei, odvrati Sikes i gorko se nasmijei. Dan i no smiljao si i
pravio neke poslove dok sam se ja tu tresao od groznice da su mi zubi cvokotali; i Bill je za
mene uinio ovo, Bill je uinio ono; i im ozdravi, Bill e za mene opet sve uiniti, i to za male
pare. Sve je Bill za tebe inio, a od svega toga posla nije imao nikakve koristi. Da nije bilo
te djevojke, crkao bih kao pas!
Pa eto vidi, Bille, nato e id prijekorno, hvatajui ga za rije. Da nije bilo te djevojke! A
reci mi, kome ima da zahvali to ima tu dobru djevojicu uza se, kome ako ne meni?
U pravu je, sam bog zna da je u pravu! oglasi se djevojka i urno stade izmeu njih, pusti
ga na miru!
Poto se pojavila Nancy, razgovor je krenuo drugim tokom, jer su je djeaci, kojima je id
lukavo namignuo, poeli nutkati alkoholom. Stala je piti, ali umjereno, dok se Fagin lijepim
rijeima i alama ulagivao i umiljavao Sikesu i donekle ga udobrovoljio. Pretvarao se kao da
sve Sikesove prijetnje prima kao prijateljsku alu i srdano se smijao grubim dosjetkama
kojima ga je Sikes astio poto je prethodno nekoliko puta dobro potegnuo iz boce.
Sve je to dobro i lijepo, ree Sikes, ali jo veeras treba da mi da neku paru!
Nemam ama ba nita uza se, odvrati id.
Ali ima kod kue para k blata, nato e Sikes, a meni smjesta treba novac!
Para k blata! usklikne id krei ruke i udarajui u kuknjavu. Nemam ni toliko da...
Ne znam koliko ima i koliko nema, a bit e da ima toliko da bi cijelu no morao raunati
pa da srauna koliko ima, ree Sikes, a meni su jo veeras potrebne pare, i vie da nisi ni
pisnuo!
No dobro, dobro, nato e id, poslat u Prefriganka po njih.
Da ne bi! naruga se Sikes. Prefriganko je mrviak previe prefrigan pa moe zaboraviti da
se vrati ili moe na putu zalutati ili nabasati na policijsko njukalo ili da nae neki drugi
izgovor ako to njemu povjeri! Neka radije Nancy ode u tvoj brlog, to e biti najsigurnije, a ja
u dotle malo odspavati!
Poslije mnogo natezanja, izmotavanja i cjenkanja id najposlije pristane da na raun
predujma, koji iznosi pet funti, plati odmah tri funte i dvadeset i etiri penija, prosvjedujui i
zaklinjui se kako mu sada za kuanstvo ostaje svega osamnaest penija. Gospodin je Sikes
zlovoljno gunao kako se mora time zadovoljiti, a Nancy se spremila da poe s Faginom
kui. Prefriganko i mladi gospodin Bates stavie jelo u ormar. Oprostivi se sa svojim dragim
prijateljem, id se uputi kui, a gospodin Sikes prilegne da malo odspava dok se mlada dama
ne vrati.
Kad stigoe u idov stan, nau Toby Crackita i gospodina Chitlinga gdje igraju petnaestu
partiju cribbagea a nije ni potrebno naglaavati da ju je potonji izgubio kao i sve ostale
partije, izgubivi pritom i svoj petnaesti i posljednji sikspens,[8] emu su se njegovi mladi
prijatelji veoma obradovali. Gospodin Crackit, kojemu je oigledno bilo neprijatno to je sjeo
u drutvo s ovjekom koji mu ni po poloaju, a ni po pameti nije dorastao, zijevne i, pitajui
za Sikesa, dohvati eir da ode.

Toby, je li tko dolazio? upita id.

Nitko, odvrati gospodin Crackit zadiui ovratnik kaputa, od puste amotinje sva su mi
usta zagorala kao od ustajala piva. Trebalo bi, Fagine, da mi jo dobro platite to sam vam
tako dugo uvao kuu. Dosaivao sam se kao kakav poteni porotnik i bio bih zaspao kao da
sam u buturnici da se nisam smilovao ovome malianu i s njime se malo pokartao. Uh, ba mi
je bilo dosadno!
Sve tako tuei se na dugo vrijeme i besposlicu, gospodin Crackit pokupi svoj dobitak i, s
izrazom gorde nadmoi na licu, strpa ga u dep prsluka, kao da mu je ispod asti da on, tako
otmjen, kupi sitni. Razmetljivo odgega iz sobe, a gospodin je Chitling, pratei zanosnim
pogledom njegove elegantne noge i cipele sve dok nisu ieznule za vratima, uvjeravao svoje
drugove da drage volje plaa petnaest sikspensa za takvo poznanstvo i da to nije samo jeftino
nego i prava dobit za njega.
Ala si mi ti udan svat, Tome! nasmije se mladi gospodin Bates.
Ni najmanje, odvrati gospodin Chitling, je li, Fagine, da nisam nimalo udan?
Ti si, brajko, vrlo mudra glavica, ree id i potapa ga po ramenu namignuvi svojim
ostalim tienicima.
I gospodin je Crackit sila, je li Fagine? upita Tom.
I ti jo pita, sinko? nato e id.
I ovjek zaista profitira od takva poznanstva, je li Fagine? zaintaio Tom.
Zna se, dragi, moj, i jo kako! odvrati id.
Aha! usklikne Tom pobjedonosno. Jeste li sad uli? On mi je oistio depove. Ali ja, kad
god ml se prohtije, mogu opet zaraditi koju paru, je li tako, Fagine?
Dakako da moe, priklopi id, i to se prije lati posla to bolje, Tome, i zato ti odmah
lijepo put pod noge pa gledaj svoga posla. Ej, Prefriganko! I ti Charley naprijed! vrijeme
je da neto uiarite; ve je blizu deset, a vi jo nita niste gepili.
Djeaci posluaju, kimnu djevojci u znak pozdrava, dohvate kape i, izlazei iz sobe, ponu
sipati dosjetke na raun gospodina Chitlinga koji se, ako emo pravo, i nije ni tako udno ni
smijeno ponio uzevi u obzir da i u finijim gradskim etvrtima ima nadobudnih mladia koji
bi platiti kudikamo veu cijenu nego to je platio gospodin Chitling, samo da budu vieni u
dobrome drutvu; a koliki je samo broj one fine gospode i kavalira iz otmjenog drutva koji
su svoju popularnost stekli na slian nain kao ambiciozni Tom Chitling, budui gizdelin.
A sad, ree id poto djeaci odoe, idem da ti donesem onaj novac, Nancy. To je samo
klju od ormaria gdje uvam neke trice i starudije to ih djeaci donose kui, draga moja, jer
nikad ne zakljuavam novac, ta i nemam ta da zakljuavam, draga moja ha! ha! ha! ni
prebite pare! Slab je to posao, draga Nancy, malo pa nita, ali mi je drago kad se oko mene
vrti mlaarija, i zato ja samo plaam i plaam. Pst! tre se i ne doree to htjede da kae te
urno strpa klju u njedra. Tko bi to mogao biti? Sluaj!
Djevojka je skrtenih ruku sjedila za stolom, kao da uope ne mari za pridolicu i kao da joj je

svejedno tko je i hoe li ui ili ostati vani sve dok do njezina uha nije dopro njegov glas.
im je zaula taj muki glas, strgne strelovito brzo sa sebe kapu i al i baci ih pod stol. A kad
se id as zatim vratio, promuca tuno i pospano kako je boli glava, pa je ta nenadana
klonulost i sumornost bila u udnoj opreci s naglim i uzbuenim kretnjama kad je malo prije
zbacila sa sebe kapu i al, a Fagin je nije mogao vidjeti, jer joj je bio okrenut leima.
Kojeta! apne id i kao da se malko ozlovoljio i najedio zbog te smetnje. To je onaj ovjek
kojega sam oekivao. Ve silazi niza stepenice. Pred njim da nisi ni pisnula o novcu, Nancy!
Nee on dugo ni desetak minuta, draga moja.
Stavljajui svoj mravi kaiprst na usta, id poe vratima drei u drugoj ruci svijeu; sa
stubita uli su se koraci. Upravo kad je stigao do izlaza, ukae se na vratima posjetilac koji
brzo ue i stane pred djevojku.
Bio je to Monks.
To je samo jedna od mojih mladih tienica, ree id primijetivi kako se Monks lecnuo kad
je u sobi naiao na strano lice. Samo ti ostani, Nancy.
Djevojka se primae blie stolu i, omjerivi bezobrazno Monksa, nehajno okrene glavu; ali
im se Monks obratio idu, ona ga kriom ponovo odmjeri; njezine su oi tako smjelo i
pronicavo zablistale da bi se svaki promatra udom zaudio i ne bi povjerovao da su oba ta
pogleda dola iz istih oiju.
Ima li kakvih novosti? upita id.
I jo kakvih novosti!
A jesu li dobre novosti? ustruavao se id kao da se boji da onoga drugog ne razdrai
svojom prenagljenom radoznalou.
Svakako nisu loe, nasmijei se Monks. Ovaj put sam brzo i dobro uspio. Treba da
progovorimo dvije-tri rijei nasamo.
Djevojka prie jo blie kao da nije nimalo bila voljna da izie iz sobe, iako je vidjela da
Monks pokazuje na nju. id koji se plaio da bi mogla togod izlanuti o novcu ako pokua da
je otpremi, pokae prstom prema stropu i povede Monksa sa sobom.
Samo ne u onu prokletu rupu gdje smo ve jednom razgovarali, ula je kako onaj ovjek
govori penjui se uza stube. id se nasmijao i neto odgovorio to nije mogla razumjeti, a
sudei po kripanju stepenica i podnica, vodio je svoga gosta na drugi kat.
Prije nego to je utihnuo bat njihovih koraka, djevojka je hitro svukla cipele, prebacila al
preko glave i zavukla u nj ruke te onda stala kao ukopana da prislukuje. Kad je pala tiina i
nije se vie uo ni najmanji um, ona se odulja iz sobe, uspne se tiho stepenicama i, doavi
gore, utone u tamu.
Vie od etvrt sata soba ostade pusta, a onda, isto tako sablasno i tiho, djevojka opet uljeze;
as zatim ve su odjekivali koraci one dvojice koji su silazili. Monks odmah izie na ulicu, a
id se ponovo odulja gore po novac. Kad se vratio, djevojka je ve namjetala kapu i
umotavala se u svoj al. Bila je spremna da krene.

ta je, Nancy, usklikne id osvrnuvi se na nju i spustivi svijeu na prijanje mjesto,

blijeda si kao krpa!
Ja blijeda? zaudi se djevojka i zasjeni oi rukom da bi se bolje vidjela.
Strano si blijeda! ree id. ta ti je?
Zaista ne znam, jer sjedim tako itavu vjenost, odvrati djevojka nehajno. A sad budite
dobri i dajte mi novac pa da idem.
Uzdiui pri svakom komadu novca, Fagin joj odbroji novac na dlan, i oni se raziu a da vie
nisu progovorili niti jedno drugome poeljeli laku no.
Kad se djevojka nala na ulici, ona sjede na prag neke kue: trenutak je izgledala kao da se
snebiva i da ne moe dalje. Onda skoi, poletje u suprotnom pravcu od kue gdje ju je Sikes
ekao, i poe trati sve bre i bre dok konano nije jurila kao bjesomuna. Sva iznemogla od
divlje trke zastane da predahne, a onda, kao da se mahom neemu dosjetila i alila to ne
moe izvriti svoju namjeru, poe kriti ruke te briznu u pla.
Moda joj je od suza odlanulo, ili je shvatila kako ba nikako nije mogue da uini ono to je
naumila. Ipak skoi i pojuri natrag istim putem kojim je i dola, trei sve bre i bre da
naknadi izgubljeno vrijeme, a moda i zato da odri brzinu kojom su je njene misli gonile, i
tako ubrzo stigne do kue gdje je ostavila provalnika.
Ako su se na njoj moda i opaali tragovi pretrpljenog uzbuenja, Sikes ih nije opazio, jer ju
je samo upitao da li je donijela novac. uvi potvrdan odgovor, on se voljko nakalja, neto
promrmlja i opet lee, zagnjuri glavu u jastuk i nastavi spavati vrstim snom.

XXXIX. POGLAVLJE
UDAN RAZGOVOR KOJI JE ZAPRAVO NASTAVAK PROLOG POGLAVLJA

Bila je prava srea po djevojku to je Sikes, imajui novaca, iduega dana samo jeo i pio, jer je
to vrlo blagotvorno djelovalo na njegovu goropadnu ud te nije imao ni vremena niti bio
raspoloen da obrati malo vie panje djevojinu raspoloenju i ponaanju. Otrom oku
njegova prijatelja ida sigurno ne bi izmaklo da je odsutna duhom i nervozna kao ovjek uoi
odsudna i opasna pothvata na koji se odvai tek poslije teke unutarnje borbe i kolebanja.
Gospodin bi Sikes zacijelo neto poduzeo da je preduhitri da mu nije nedostajala sposobnost
pravilnoga gledanja i zapaanja. A nisu ga morile ni zle slutnje ni zlosretne misli koje se
pretvaraju u nepopustljivu grubost i surovost protiv svega i svakoga. Osim toga, bio je i
neobino blago raspoloen i razdragan, kao to smo to ve spomenuli, i nije zamijetio nita
neobino. Nije se ni osvrtao na djevojku te mu ne bi palo u oi da je njezina uzbuenost bila
kudikamo vea.
Ukoliko se dan bliio kraju, njezina je uzbuenost rasla i, kad je zanoalo, ona je svejednako
sjedila kraj njega motrei kako provalnik neprestano pijucka dok se nije opio. Lice joj je
obuzelo neobino blijedilo, a oi joj plamsale takvom vatrom da se i sam Sikes udio.
Bio je jo slab od teke groznice koja ga je iscrpla te je leao u postelji; da bi ugasio nutarnji
ar, ispijao je redom ae borovice pomijeane s vruom vodom. Sad je ve treu ili etvrtu
pruao djevojci da je do vrha napuni, kadli prvi put opazi da je uzbuena.
Tako mi vatre koja me iva prodire, usklikne ovjek te se objema rukama odupre,
pridigne i zagleda joj se u lice, izgleda kao da si netom ustala iz groba! ta ti je?
ta mi je? ponovi djevojka. Nita! A ta bi mi ve bilo? Zato zuri u mene?
Kakve su to opet ludorije? upita Sikes hvatajui je za rame i drmusajui je srdito. No, ta
je? to si naumila? Na to misli, a?
Na mnogo ta, Bille, odvrati djevojka i protrnu zakrivi oi rukama. Ali ta to mari, oh,
Gospode!
Usiljena i prividna bezbrinost s kojom je izgovorila te posljednje rijei jae je djelovala na
Sikesa nego onaj suludi i ukoeni pogled u njenim oima kad se okrenula njemu.
Ja u ti rei to ti je, nato e Sikes. Ako se nisi zarazila groznicom pa ako te sad ne trese,
onda sprema neto neobino, a to to si naumila to je opasno. Ti valjda ne kani da
pa dobijesa! Ti to nikad ne bi uinila!
A to? upita djevojka.

Oh, nema pouzdanije cure, nato e Sikes motrei ja netremice dok je mrmljao te rijei
samom sebi u bradu, nema povjerljivije i pouzdanije cure, inae bih joj ve odavna prerezao
grkljan. Hvata je groznica, i to je sve!
Poto je sam sebe tako umirio, Sikes istrusi au, a onda uz mnoge psovke i kletve zatrai svoj
lijek. Djevojka hitro skoi, usu lijek, ali leima okrenuta njemu, prinese mu au usnama: on
najprije otpije, a onda iskapi.
A sad, ree razbojnik, sjedni kraj mene na postelju i neka ti lice bude kao svaki dan, ili u
ti ga ja udesiti da e ga morati koprenom skrivati kad poe u etnju!
Djevojka poslua, a Sikes vrsto kao zavrtnjem uhvati njenu ruku. Glava mu klone na
uzglavlje, a pogled mu se upilji u nju. Oi mu se stadoe sklapati; trzne vjeama, opet rastvori
oi, razrogai ih irom, spusti kapke, opet raskolai oi, sve se trzajui i bacajui po postelji,
as na ovu, as na onu stranu, te padne u drijem; budi se na mahove, pogled mu bludi u
prazninu. Onda se svom snagom baci naprijed, ali klone i, kao gromom oinut, padne u teak
san. Ostade leati kao da je obamro. Gr popusti, aka se rastvori, ispruena ruka klone i sloi
se uz tijelo. Nato se smiri kao ovjek u zanosu.
Opijum je najposlije poeo da djeluje, promrmlja djevojka ustajui. No moda je ipak
prekasno.
Brzo je stavila eir na glavu i uvila se u al; zastraeno se od asa na as obazirala oko sebe,
kao da se boji da joj unato napitku za uspavljivanje ona teka ruka opet ne padne na
rame. No onda se tiho nagne nad postelju, poljubi zaspalog razbojnika u usta, neujno otvori
i opet zatvori vrata i pouri se iz kue.
U mranom prolazu kroz koji je morala proi da izbije na glavnu ulicu, noobdija je otpjevao
devet i pol sati.
Je li ve davno prolo devet i pol? upita djevojka.
Za etvrt sata izbit e deset, odvrati mukarac te prinese fenjer djevojinu licu.
A meni treba jo itav sat ili jo vie da stignem onamo, promuca Nancy, protri pored
njega i urno se spusti niz ulicu.
Mnogi su se duani u irokim ulicama i pokrajnjim uskim uliicama ve zatvarali dok je ona
brzo odmicala svojim putem iz Spitalfieldsa prema West-Endu.[9] Kad je ula kako s tornja
izbija deset, njezina se nestrpljivost jo povea. Jurila je naprijed po uskom ploniku gurajui
prolaznike laktima te umalo to nije dospjela konjima pod kopita gurajui se kroz gustu
vrevu ulica gdje su prolaznici u gomilama ekali da prou.
ena je poludjela! govorili su ljudi okreui se za djevojkom koja je urno odmicala.
Kad je stigla do otmjenijega dijela grada, ulice vie nisu bile tako prepune svijeta, pa je tu
njezina jurnjava u nekolicine okanjelih prolaznika pobuivala jo veu zauenost. Poneki
bi pourili nekoliko koraka za njom, da vide kamo to ona tri, a poneki su je prestizali i u
udu se okretali za njom, ali onda opet jedan za drugim zaostajali. Kad je napokon prispjela
svome cilju, bila je sasvim sama.

Bila je to porodina palaa u mirnoj i lijepoj ulici blizu Hyde Parka. Blistavi fenjer iznad same
kapije bio joj je putokaz, a kad je pohitjela u tom pravcu, sat je upravo izbio jedanaest.
Posljednjih je par koraka zastajkivala kao u nedoumici; ali glas s tornja kao da ju je proimao
novom snagom, i ona ue u predvorje. U vratarskoj loi nije bilo nikoga. Oklijevajui pogleda
oko sebe i poe stubitu.
Ej, djevojko! povika lijepo odjevena sobarica izvirujui na jedna vrata. Koga vi to traite?
Neku damu koja stanuje u toj kui, odgovori djevojka.
Neku damu! odgovori ena i srdito je pogleda. A molim vas, koju damu?
Gospoicu Maylie, odgovori Nancy.
Mlada ena, koja je ve uoila njezinu sumnjivu vanjtinu, odgovori joj prezirnim pogledom i
dozove nekoga ovjeka da joj odgovori. Nancy i njemu ponovi svoju molbu.
A koga da najavim? upita sluga.
Ne koristi da kaete ma kakvo ime, odvrati Nancy.
Onda u kojoj stvari? opet e mukarac.
Ni to vam ne mogu rei, odgovori djevojka. Ali ja moram razgovarati s mladom damom!
Dosta, dosta, nato e sluga gurajui je prema izlazu. Nosite se odavle! Gubite se!
Samo me silom moete odavde odstraniti! razbjesni se djevojka. Ni dvojica takvih kao to
ste vi nee ma maknuti s mjesta. Zar nema nikoga, vikne djevojka ogledavajui se kao da
trai pomo, tko bi pomogao sirotoj djevojci kakva sam ja?
Taj zov upomo djelovao je na kuhara dobroudna lica koji je s ostalom poslugom doao da
vidi to se tu dogaa, te on stupi naprijed da se zauzme za djevojku.
Odvedi je gore, Joe, molim te! ree kuhar.
A emu? odvrati sluga. Valjda ne misli da e gospoica primiti takvu osobu kao to je
ona?
Ta primjedba, kojom je sluga htio da svrati panju nazonih na sumnjivo zvanje mlade
djevojke, pobudila je u nevinim grudima etiri sobarice pravedan gnjev pa su se uljivo
razblebetale kako je ta enska na sramotu njihova spola i da je treba izbaciti na ulicu.
Uinite sa mnom to hoete, ree djevojka obrativi se opet sluzi, ali prvo uinite to sam
vas molila, najavite me gospoici, moram s njome govoriti!
Dobroudni je kuhar ponovo uze braniti, a onaj prvi sluga konano pristade da izrui poruku.
ta da kaem? upita sluga s jednom nogom na stepeniku.
Da neka mlada ena najhitnije moli da razgovara nasamo s gospoicom Maylie, ree
Nancy, te ako gospoica bude htjela da uje samo prvu njenu rije, odmah e znati to ona
hoe i nee je smatrati varalicom.
Sluajte, vi ste malo odvie samosvjesni! ree sluga.
Samo vi njoj to isporuite, nato e djevojka odlunim glasom, pa mi javite to je
odgovorila.

ovjek se pouri uza stepenice, a Nancy ostade ekajui, blijeda i bez daha, sluajui
uzdrhtalih usana glasne primjedbe prezira i gnjeva kojima kreposne sobarice nisu nimalo
krtarile: jo su se uljivije raskokodakale kad se sluga vratio i pozvao mladu enu da poe s
njim.
Danas se djevojci ne isplati biti potena, ree prva sobarica.
Ljudima je milija prosta mjed nego u vatri prokuano zlato, dobaci druga.
A trea se samo udila to su kako ree otmjene dame od istoga kova kao i sve ostale
ene, dok je etvrta u tom kvartetu zabiglisala u sopranu: Sramota!
Ne marei za sve to, jer su joj srce pritiskale tee brige, Nancy poe za slugom u malo
predsoblje osvijetljeno svjetiljkom objeenom o strop. Sluga je tu ostavi i ode.
Nancy je svoju mladost potratila po najgorim londonskim bludilitima i jazbinama, ali je ipak
u njoj preostalo malo prvobitne enstvenosti, i kad je sada zaula lagani enski korak koji se
pribliavao vratima nasuprot onima kroz koja je ula, i kad je pomiljala na veliku suprotnost
dviju enskih bia koja e se zaas nai licem u lice, osjeti kako je pritiskuje teret njezine
sramote, i ona se sva pogrui i zbije u se, kao da se boji toga sastanka to ga je toliko eljela.
No protiv tih plemenitijih osjeaja bunila se u tom asu njezina oholost grijeh ponienih i
uvrijeenih ba kao i grijeh nadmonih i samosvjesnih pravednika. Bijedna pratilica lopova i
varalica, provalnika, razbijaa, razbojnika i ubojica, prognanica iz ljudskog drutva, djevojka
koja se skrivala po najprljavijim zakucima, drugarica robijaa i zloinaca to ive u sjeni
vjeala, ak i posrnula djevojka, bila je odve ponosna da bi se iznevjerila onom posljednjem
tragu enstvenosti koju Je, moda, smatrala sentimentalnom slabou, ali je to bila jedina
veza izmeu nje i potenog svijeta, dok su sve ostale spone bile poraskidane u razuzdanom
ivotu kojemu se jo za maloe odala.
Nancy uzdigne pogled toliko da vidi kako pred njom stoji vitka mlada djevojka, a ova
ponikne oima i s hinjenom ravnodunou zabaci glavu i ree:
Gospoice, nije bogme lako doi do vas. Da sam se uvrijedila i otila, kako bi mnoge druge
na mom mjestu uinile, jednog biste se dana ljuto kajali, i to ne bez razloga.
Oprostite ako vas je tko uvrijedio, odvrati Rose.
Zaboravite to i recite mi to vas vodi k meni, jer ja sam ta koju traite.
Odgovorila je tako blagim i prijaznim glasom i pokazala se prema doljakinji tako srdana i
mila da se Nancy iznenadila i briznula u pla.
Oh, gospoice! usklikne djevojka grevito krijui lice rukama, kad bi bilo vie ena nalik
na vas, bilo bi manje takvih kao to sam ja oh, da svakako!
Sjednite, ree Rose ozbiljno i srdano. Vae me rijei zaista bole. Ako vas je snala kakva
nevolja, ja u od srca rado uiniti sve da vam pomognem. Vjerujte mi da hou. Molim vas,
sjednite.
Dopustite mi da stojim, gospoice, odgovori djevojka jo uvijek plaui, i nemojte biti tako
ljubazni sa mnom dok me bolje ne upoznate. Ve je kasno. Jesu li jesu li ona vrata dobro

zatvorena?
Jesu, odvrati Rose te ustukne nekoliko koraka blie vratima, kako bi za sluaj potrebe
mogla to bre da pozove upomo. Zato?
Zato, odvrati djevojka, to hou sada da svoj ivot i ivot nekih drugih ljudi izruim vama
na milost i nemilost. Ja sam ona djevojka koja je maloga Olivera odvukla natrag u kuu starog
Fagina one veeri kad je djeak nekim poslom otiao iz kue u Pentonvilleu.
Vi? usklikne Rose.
Da, ja, gospoice, odvrati djevojka. Ja sam ona strana djevojka o kojoj ste sigurno uli,
koja ivi meu zloincima, ja koja se ne sjeam da sam, otkako pamtim londonske ulice, ikad
ivjela boljim ivotom ili ula prijaznu rije, tako mi bog pomogao! Da, slobodno ustuknite
preda mnom od uasa! Ja sam mlaa od vas, mlaa nego to biste mislili kad me vidite, ali
sam ve navikla da me se ljudi plae, jer mi se posljednje ene sklanjaju s puta kad ih
susreem na ulici!
Kako je sve to strano! usklikne Rose te se i nehotice odmakne od djevojke.
Na koljenima hvalite bogu, draga gospoice, uzvikne djevojka, to su se za vas, kad ste bili
malo dijete, brinule dobre due i to nikad niste gladovali i zebli, to nikad niste znali za
pijanstvo i razuzdanost i jo neto stranije, i za sve ono zlo kojemu sam ja bila izvrgnuta
jo od kolijevke; mogu da se posluim ovom rijeju, jer kao to sam se rodila i ivjela sred
ulinog kala, tako e mi smetite biti i samrtna postelja.
Meni vas je tako ao! izusti Rose slomljenim glasom. Srce mi se gri kad vas sluam.
Neka vas bog blagoslovi to ste tako dobri! nastavi djevojka. Kad biste samo znali kako je
meni katkad pri dui, vjerujte mi, vi biste se nada mnom rasplakali. No ja sam potajno
pobjegla ovamo od onih koji bi me ubili kad bi saznali da sam dola ovamo pobjegla sam
da vam odam sve to sam prislukujui saznala. Poznajete li ovjeka koji se zove Monks?
Ne, odgovori Rose.
Ali on vas poznaje, otpovrnu djevojka, i zna da ovdje stanujete, jer kad sam prislukivala,
ula sam kako spominje vau adresu, i tako sam vas i pronala.
Nikad nisam ula to ime, ree Rose.
Onda se kod nas zove drugim imenom, to sam i sama ve prije nasluivala, nato e
djevojka. Prije nekog vremena, a ubrzo poslije one neuspjele provale, kad je Oliver dospio u
vau kuu, ja sam posumnjala u toga ovjeka i potajno, u mraku, pribivala razgovoru izmeu
njega i Fagina. Razabrala sam da je Monks, kako ga mi zovemo, a vi...
Da, da, ubaci Rose, razumijem.
... da je Monks sluajno vidio Fagina sa naa dva djeaka onoga istog dana kad smo ga prvi
put izgubili te u njemu odmah prepoznao djeaka za kojim je on, ne znam zato, ve odavna
tragao. On se s Faginom pogodio da e mu platiti stanovitu svotu ako ponovo pronae
Olivera, a obeao mu je i vie ako ga uini lopovom, ali nisam mogla saznati zato.
A to je nakanio? upita Rose.

Ne znam. Ugledao je moju sjenu na zidu kad sam prislukivala, odgovori djevojka, a malo
je njih osim mene kojima bi uspjelo da na vrijeme pobjegnu. Ali sam ja uspjela i vie ga nisam
vidjela do sino.
A ta se onda dogodilo?
Rei u vam, gospoice. Sino je opet doao. I opet je poao gore, a ja sam prebacila al
preko glave da me moja sjenka ne oda te sam opet prislukivala. Prve Monksove rijei koje
sam ula bile su: 'I tako jedini dokazi o djeakovu identitetu lee na dnu rijeke, a stara vjetica
koja ih je uvala ve je istrunula u grobu.' Smijali su se i razgovarali kako im je to uspjelo, a
Monks je i dalje razgovarao o djeaku pa se sve vie ljutio i rekao kako bi volio da se na drugi
nain doepao njegova novca, premda mu je sada njegova batina sigurna; kako bi to bilo
divno, rekao je on, da se naruga hvalisavoj oevoj oporuci, samo da mu poe za rukom da
djeaka provede kroza sve londonske tamnice i da najposlije bude upleten u neko zloinstvo
koje se kanjava smru; i kako bi Fagin to ve mogao upriliiti poto ga usto upotrijebi i u
svoje zloinake svrhe.
ta sve to treba da znai? upita Rose.
ivu istinu, gospoice, iako dolazi iz mojih usta, odvrati djevojka. Onda je uz mnoge
psovke i kletve, na to sam ja ve navikla, ali bi vas strano sablaznile, rekao da bi drage volje
pristao da ubiju djeaka, ali da se time on sam ne izvrgne opasnosti. Budui da se to ne moe,
on e ga pratiti kroz cijeli njegov ivot, pa ako bi djeak ikada samo pokuao da se okoristi
svojim porijeklom, da e mu se jo uvijek pruiti prilika da ga uniti. 'Ukratko, Fagine' rekao
je on, 'iako si idov, ni tebi ne bi nikad uspjelo da izmisli takve podvale i zamke kao one
kojima u ja napakostiti svome mlaem bratu Oliveru.'
Svome bratu! usklikne Rose zaprepateno.
To su njegove rijei, ree Nancy, obazirui se sve u strahu nee li se odnekle stvoriti
Sikesov lik. A dok je govorio o vama i o nekoj drugoj gospoi, rekao je da je sam bog ili sam
neastivi protiv njega, budui da se Oliver naao pod vaom zatitom, i smijao se i jo je rekao
da ga ba to tjei, jer biste vi dali stotine i tisue funti kad biste ih imali, samo da saznate tko
je ono vae dvonono psetance to ste ga toliko zavoljeli.
Ta valjda ne mislite rei, izusti Rose i problijedi da je sve to kazao ozbiljno?
Ako je ikad neki ovjek govorio ozbiljno i odluno onda je Monks tako govorio, nato e
djevojka odmahujui glavom. On ne zna za alu kad u njemu uskipi bijes. Ja poznajem
mnoge mukarce koji ine jo mnogo stranije stvari, ali bih radije deset takvih ljudi sluala
kako mi govore o svojim zlodjelima negoli Monksa samo jedanput. Ve je kasno, moram se
vratiti kui, a da ne pobudim ni najmanju sumnju gdje sam bila. Moram odmah kui!
A ta mogu ja uiniti? upita Rose. Kako da se posluim time to ste mi rekli, a bez vae
pomoi? A vi elite da se vratite! Zato hoete da se vratite onim ljudima koje ste mi prikazali
tako stranim bojama? Ako ete to to ste meni povjerili ispriati jednom gospodinu, kojega
mogu zaas dozvati iz susjedne sobe, on e vas za pola sata otpremiti na sigurno mjesto.
Ali ja elim da se vratim, odgovori djevojka, i moram da se vratim, jer no kako da o

takvim stvarima priam nevinoj djevojci kao to ste vi? jer se meu onim mukarcima o
kojima sam vam govorila nalazi ovjek koji je, moda, najstraniji od svih; a ja ga ne bih
mogla napustiti ak ni onda kad bih se time mogla osloboditi ivota kojim sada ivim.
Vi ste se ve prije jednom zauzeli za toga dragog djeaka, napomene Rose; sada ste unato
opasnosti koja vam prijeti doli ovamo da biste mi sve to priznali, vi se kajete, a i stid vas je; a
na licu vam razaznajem da sada govorite istinu i po svemu tome vjerujem da bi vas mogli
izvesti na pravi put. Ona sklopi ruke i suze joj potekoe niz obraze. Oh, zaklinjem vas,
nemojte se ogluiti usrdnim molbama jedne ene, a ja mislim prve ene koja vas ali i
razumije! Oh, posluajte me i dajte da vas spasim!
Gospoice, usklikne djevojka i padne pred njom na koljena, draga moja, slatka, aneoska
gospoice, vi ste uistinu prva ena koja me usreila takvim rijeima, i da sam ih prije ula, ja
bih se, moda, okanila ovoga bijednog i grenog ivota, ali sada sada je prekasno!
Nikad nije prekasno, ree Rose, da se kajete i da ispatate.
Varate se prekasno je! usklikne djevojka grcajui od preteka jada, ne mogu ga
napustiti, ne mogu ga prepustiti njegovoj sudbini i sigurnoj smrti.
A zato da ga prepustite smrti? upita Rose.
Jer ga nita ne bi moglo spasiti, vikne djevojka. Ako bih drugima ispriala ono to sam
vama ispriala, oni bi ih sve pohvatali, a njega sigurno osudili na smrt, jer on je svagda bio
najsmjeliji i najstraniji meu njima!
Zar je mogue, zavikne Rose, da se vi radi takva ovjeka odriete nade da smjesta budete
spaeni. Pa to je bezumno!
Ne znam to je, ali sigurno znam da je tako, a tako je i sa stotinama drugih djevojaka koje su
isto tako zle i pokvarene kao to sam ja. Moram se vratiti! Moda je to boja kazna za sve zlo
koje sam poinila, moda ja ne znam; no mene neto vue k njemu unato svim bolima i
patnjama koje mi je on nanio, unato njegovoj okrutnosti prema meni, i ja bih se vratila k
njemu i kad bih znala da e me on naposljetku svojom rukom ubiti!
Pa ta da radim? upita Rose. Ne mogu dopustiti da ovako odete od mene.
Ali vi to morate, znam da ete me pustiti, odvrati djevojka i ustane. Vi me neete u tom
sprijeiti, jer sam imala povjerenja u vau dobrotu i nisam od vas traila nikakvo jamstvo ni
obeanje.
Od kakve su mi onda koristi vaa saopenja? upita Rose. Tu tajnu treba razjasniti ako
hoemo da pomognemo Oliveru, do kojega je vama samoj toliko stalo!
Meu svojim znancima nai ete sigurno nekoga plemenitog ovjeka kojemu ete moi
povjeriti tu tajnu i koji e vas svjetovati to vam je initi, odvrati djevojka.
A ukae li se potreba, hou li vas opet moi nai? upita Rose. Nije mi do toga da saznam
gdje ti strani ljudi ive, ali bih htjela znati gdje ete se vi u stanovito vrijeme zadravati?
Hoete li mi obeati da ete sauvati tajnu i da ete doi sami, ili u drutvu samo onoga
jednog ovjeka kojemu ete se povjeriti, i da neu biti pod paskom i da me nitko nee

uhoditi? nato e djevojka.

Ja vam to sveano obeavam! odgovori Rose.
Svake nedjelje uveer od jedanaest pa dok sat ne izbije dvanaest, etat u gore-dolje po
London Bridgeu, ree bez oklijevanja djevojka, etat u, ako mi bude sueno da ostanem na
ivotu.
Jo samo asak, zadri je Rose kad je djevojka naglo pola vratima. Razmislite jo jedanput
o svom sadanjem ivotu i o mogunosti koja vam se prua da se iz njega izbavite. Vi imate
pravo na moju pomo, i to ne samo zato to ste mi sve to povjerili, nego i kao ena koja je ve
duboko zagrezla u grijeh, ali koju jo uvijek eka spasenje. Zar ete se zbilja vratiti onoj rulji
zloinaca i onom mukarcu, a bila bi dovoljna samo jedna rije da vas spasi? Kakva je to
arobna mo to vas tako snano vue natrag i dri u pandama grijeha? Oh, zar u vaem
srcu nema pritajenih osjeaja koje bih mogla probuditi svojim rijeima, zar u njemu nije
preostalo ni jedno uvstvo na koje bih se mogla pozvati da vas trgnem iz te zaslijepljenosti?
Kad se ene, mlade i dobre i lijepe kao vi, odvrati djevojka vrstim glasom, kad se takve
ene zaljube, ljubav ih ini sposobnim za sve, i na sve e biti spremne ak i one koje poput
vas imaju i svoj dom i roditelje, prijatelje i druge oboavatelje i sve to im srce zaeli. Ali kad
se djevojka kao ja, koja nema krova nad glavom, osim poklopca lijesa pod kojim e se jednog
dana moi mirno ispruiti, djevojka bez drage prijateljice da je njeguje u bolesti i najposlije joj
zaklopi oi osim bolniarke ubokog doma kad takva djevojka pokloni svoje
bezvrijedno i pokvareno srce nekom mukarcu da joj nadomjesti ljubav oinskog doma i
davno izgubljenih prijatelja, kad mu pokloni svoje srce koje moda nikad u ivotu nije
upoznalo ar ljubavi tko se moe ponadali da takvu djevojku vrati na pravi put? alite nas,
gospoice, to je u nama preostao samo jedan jedini enski osjeaj, alite nas to nam je kruta
sudbina uskratila sreu da se ponosimo i uivamo u tom osjeaju koji nas, kao kazna boja,
tjera samo u jo vei oaj i nanosi nam samo jo ljue muke i patnje.
Neete mi valjda odbiti da primite ovu malenkost, ree Rose poslije kratke utnje, tako da
ivite u potenju barem dok se opet ne sastanemo?
Ni jedan peni, odvrati djevojka i odmahne rukom.
Zato odbijate svaku moju pomo? nato e Rose i pristupi joj blie. Ja zaista elim da vam
pomognem!
Najbolje ete mi pomoi, gospoice, odvrati djevojka, ako mi odmah oduzmete ivot, jer
veeras sam jae nego ikad prije osjetila to sam i kakva sam, i bilo bi divno da ne moram
umrijeti u onom, paklu u kojem sam ivjela. Bog vas blagoslovio, draga gospoice, i neka
vam da onoliko sree koliko sam nesree i sramote ja morala da podnesem.
Govorei to i guei se u suzama nesretno stvorenje napusti sobu; Rose se, svladana
osjeajima to su u njenoj dui iskrsavali za vrijeme razgovora koji je bio vie nalik na
kratkotrajan san negoli na zbilju, baci u naslonja pokuavajui da pribere svoje uskomeane
misli.

XL. POGLAVLJE
SADRI NOVA OTKRIA I POKAZUJE KAKO IZNENAENJA, BA KAO I NESREE,
RIJETKO DOLAZE SAMA.

Ona se zaista nala u sto muka i neprilika, jer dok je svim silama nastojala i iz dna due eljela
da prodre u tajnu koja je poput mrane koprene zastirala Oliverovu najraniju mladost, ipak je
morala utjeti o svemu to joj je sirota djevojka netom povjerila vjerujui u njenu iskrenost i
potenje. Svojim rijeima i itavim svojim biem ona je ganula Rosino srce; i kao to je ova
bila proeta iskrenom ljubavlju za svoga malog tienika, tako je usrdno eljela da predobije i
preobrati sirotu djevojku koju je drutvo odbacilo.
Namjeravali su se zadrati u Londonu samo tri dana i onda otputovati u neko zabitno
mjestance na moru. Sada je upravo bila prola pono izmeu prvoga i drugog dana. ta je
mogla poduzeti u roku od tih etrdeset i osam sati, ili kako je mogla odgoditi to putovanje a
da ne pobudi nikakvu sumnju?
Gospodin je Losberne boravio u kui kao njihov gost, a trebalo je da jo dva dana ostane kod
njih. Ali je Rose i suvie dobro poznavala naglost toga potenjaka i sasvim jasno predviala
kako bi on u prvom nastupu bijesa planuo mrnjom protiv osobe koja je bila upletena u
ponovnu otmicu Olivera. Stoga mu nije smjela povjeriti tu tajnu niti ga zamoliti da se
zauzme za jadnu djevojku dok je u tom nastojanju ne potpomogne jo neka dobronamjerna i
iskusnija osoba. I ba zbog toga morala je biti na oprezu i nipoto nije smjela odati svoju tajnu
gospoi Maylie koja bi se neminovno u prvom naletu uzbuenja nadugo i nairoko
posavjetovala s vrijednim Doktorom. S istog razloga nije smjela ni pomisliti da potrai neki
pravni savjet, kad bi ak i znala kako se to radi. Glavom joj sune misao da zatrai pomo od
Harryja, ali se odmah sjeti njihova rastanka te joj se uini nedostojnim da ga pozove da se
vrati. On ju je, moda, za to vrijeme i suze joj navru na oi dok je raspredala te misli
pomalo ve i zaboravio i navikao da bez nje nae svoju sreu u ivotu.
Izmuena tim raznim mislima i razmatranjima i naginjui as ovom, as opet onom rjeenju i
odustajui naposljetku od svih tek to bi malo dulje o njima razmislila, Rose je u duevnom
nemiru i munoj besanici provela no. Poto je sutradan jo uvijek oklijevala, najposlije
donese oajniku odluku da se ipak posavjetuje s Harryjem.
Ako njemu bude teko da doe ovamo, pomisli ona, kako li e tek meni biti pri dui kad
se sastanemo! No moda e ipak doi, pisat e ili e sam doi i namjerice me izbjegavati, kao
to je to inio i prije svoga odlaska. To isprva ni sama nisam mogla shvatiti, ali sam uvidjela
da je to mnogo bolje za nas oboje. I Rose odbaci pero i okrene glavu, kao da ne eli da

listovni papir, koji e mu saopiti njezinu molbu, vidi kako plae.

Laala se pera i opet ga odlagala razmiljajui i premiljajui se kako da napie prvi redak, i
nije napisala prvu rije kadli Oliver, koji je s gospodinom Gilesom kao uvarom bio u etnji
po londonskim ulicama, bane u sobu sav zadihan i silno uzbuen, kao da prijeti neka nova
nesrea.
Zato si tako usplahiren? upita Rose i poe prema njemu. Govori, Olivere!
Ne znam da li uope mogu govoriti, meni je kao da u se uguiti, odvrati Oliver. Oh boe,
kad samo pomislim da sam ga najposlije vidio i da ete se sada moi uvjeriti da sam govorio
istinu!
Uvijek sam vjerovala da si govorio samo istinu, dragi moj, odvrati Rose i stane ga miriti.
Ali to to znai? O kome ti to govori?
Vidio sam onoga gospodina, odvrati Oliver s tekom mukom izgovarajui rijei,
gospodina koji mi je bio tako dobar gospodina Brownlowa o kojem smo tako esto
razgovarali.
Gdje? upita Rose.
Upravo je izlazio iz koije, i ulazio u neku kuu, nato e Oliver, a suze radosnice briznue
mu na oi. Nisam s njim razgovarao, jer me nije ni vidio, a ja sam tako drhtao da nisam
mogao da mu priem. No Giles se mjesto mene raspitao da li on tamo stanuje, a sluga mu je
to potvrdio. Pogledajte! I Oliver pokae ceduljicu, tu je adresa kue gdje stanuje! Odmah u
onamo! Oh, boe, boe, ne znam to u kad ga opet ugledam i s njime razgovaram!
Rose je imala mnogo muke da proita adresu, jer ju je Oliver tim i slinim poklicima
neprestano ometao i zbunjivao, a glasila je 'Craven-Street, Strand', i smjesta odlui da se
okoristi tim otkriem.
Brzo! usklikne ona. Reci Gilesu da odmah poalju po koiju, a ti se odmah spremi da
poe sa mnom. Rei u samo tetki da emo se malo provozati, i dok se ti spremi, bit u i ja
gotova.
Olivera nije trebalo pourivati, i nije prolo ni pet minuta, a oni su se ve vozili u CravenStreet. Kad su stigli onamo, Rose ostavi Olivera u kolima, pod izlikom da mora prvo
pripremiti staroga gospodina na veliko iznenaenje; poalje po sluzi svoju posjetnicu s
molbom da je gospodin Brownlow odmah primi u vanoj i hitnoj stvari. Sluga se ubrzo vrati i
pozove je da poe gore; ona se uputi za njim i as kasnije nae se pred starijim gospodinom
dobroudna izgleda, u zelenu kaputu. Blizu njega sjedio je drugi neki stariji gospodin koji
nije tako dobroudno izgledao. Imao je pamune hlae i kone dokoljenice, a bradu je
podnimio o jabuku svoga debelog tapa to ga je obuhvatio objema rukama.
Oh, boe, ree gospodin u zelenom kaputu ustajui vrlo uljudno sa stolice. Molim vas,
milostiva gospoice, oprostite, ali sam mislio da opet netko dolazi da mi dosauje molim
vas, dakle, da oprostite i izvolite sjesti.
Vi ste, ako se ne varam, gospodin Brownlow? ree Rose poto je pogledala i onoga drugog
gospodina.

To sam ja, odvrati stari gospodin, a to je moj prijatelj gospodin Grimwig. Hoete li nas
naas pustiti nasamo Grimwig?
Mislim, nato e gospoica Maylie, da zasad jo nije potrebno da se gospodin potrudi da
izie. Ako sam dobro obavijetena, gospodin je takoer upuen u stvari o kojoj elim s vama
razgovarati.
Gospodin se Brownlow pokloni kimnuvi glavom, a gospodin Grimwig, koji se bio samo vrlo
ukoeno poklonio i ve ustao, jo jednom vrlo ukoeno kimne glavom i opet sjedne.
Ne sumnjam da ete se uvelike zauditi, zapone Rose i kao da se malo zbunila, ali vi ste
bili tako dobri mome mladom prijatelju te sam uvjerena da e vas zanimati da opet neto
ujete o njemu.
Doista? nato e gospodin Brownlow. A mogu li znati, kako se zove?
Vi ga poznajete pod imenom Oliver Twist, odvrati Rose.
im je ona izustila te rijei, gospodin Grimwig, koji je toboe s velikim interesom zagledavao
u neku veliku knjigu koja je leala na stolu, mahom je zalupi i zavali se natrag u stolicu.
Njegovo je lice izraavalo krajnju zapanjenost; oima je buljio u prazno, a onda kao da se
zastidio to je pokazao toliko uzbuenje i, trgnuvi se, sjedne kako je isprva sjedio; gledao je
ravno preda se, zazvidao otegnuto, a zvuk kao da se nije gubio u praznom uzduhu, nego je
nestajao u najdubljoj nutrini njegova eluca.
Gospodin Brownlow nije bio manje iznenaen, premda njegova zauenost nije dola na
tako neobian nain do izraaja. Privue on svoju stolicu blie i ree:
Budite tako dobri, draga milostiva gospoice, i ne govorite mnogo o nekoj mojoj dobroti
koju maloas spomenuste i za koju osim vas nitko ne zna. Ako mi moete dokazati da sam s
nepravom stvorio sebi loe miljenje o onom sirotom djeaku, preklinjem vas: govorite!
Nevaljalac je on pojest u svoju glavu ako nije, proguna gospodin Grimwig kao da
govori iz trbuha, a ni brk mu se nije trznuo.
U toga je djeteta dobro srce i plemenita dua, nato e Rose zacrvenjevi se, a providnost
koja mu je nametnula kunje, teke i preteke za njegova mlada ljeta, usadila mu je u duu
osjeaje kojima bi se mogli ponositi oni koji su est puta stariji od njega.
Meni je tek ezdeset i prva, nato e gospodin Grimwig jednako hladna i bezizraajna lica,
a tome Oliveru zacijelo je dvanaest godina. Vaa primjedba, dakle, nije umjesna.
Ne svraajte panju na moga prijatelja, gospoice Maylie, ree gospodin Brownlow, on ne
misli to govori.
Misli, misli! proguna gospodin Grimwig.
Ne, ne misli, nato e gospodin Brownlow koji se oigledno sve vie srdio.
Pojest u svoju glavu ako ne misli, opet zaguna gospodin Grimwig.
Pa ako zaista tako misli, onda je zavrijedio da je izgubi, odbrusi gospodin Brownlow.
A on bi vrlo rado vidio toga ovjeka koji bi se usudio da mu je odsijee, priklopi gospodin

Grimwig lupkajui tapom o pod.

Poto su ve tako daleko dotjerali, oba staria uzee po upak burmuta, a zatim, po staroj
navici, rukovae se jedan s drugim.
Dakle, gospoice Maylie, nato e gospodin Brownlow, da se vratimo vaemu malom
tieniku do kojega vam je toliko stalo. Hoete li mi rei to ste saznali o tom jadnom djeaku;
mogu vam odmah rei da sam pokuao sve to je bilo u mojoj moi da ga pronaem i da se
poslije povratka iz inozemstva moje miljenje o njemu jo uvrstilo. Doao sam do uvjerenja
da me prevario i da se od svojih prijanjih ortaka dao nagovoriti da me okrade.
Rose je imala vremena da se pribere pa je sad u nekoliko kratkih i suvislih reenica
ispripovjedila sve to se zbilo s Oliverom od onoga asa kad je otiao iz kue gospodina
Brownlowa, a ono to joj je saopila Nancy ostavila je za poslije, kad bude nasamo s
gospodinom Brownlowom. Zavrila je time da je Olivera ovih posljednjih mjeseci muila
samo jedna teka briga to ne moe pronai svoga prijanjeg dobroinitelja i prijatelja.
Bogu hvala! usklikne stariji gospodin. To je velika srea za mene, zaista velika srea! A vi
mi, gospoice Maylie, ne rekoste gdje se on sada nalazi. Oprostite mi to vam to zamjeram
ali zato ga niste poveli sa sobom?
On eka u koiji pred kuom, odvrati Rose.
Pred mojom kuom? uzvikne stariji gospodin i poleti iz sobe, pojuri niza stepenice i skoi u
kola.
Kad su se vrata za njim zatvorila, gospodin Grimwig die glavu pa se, nakrenuvi stolicu na
jednu nogu, kao na vrtuljku tri puta zavrti oko svoje osi pomaui se pritom tapom i
hvatajui se drugom rukom na mahove stola, sjedei svejednako vrsto na svom stolcu.
Poslije te vrtnje ipne uvis i pone cupkati po sobi gore-dolje, a onda sasvim neoekivano
zastane pred Rose i, ni pet ni est, poljubi je.
Tiho! ree kad je mlada dama ustala osupnuta tim malo neobinim postupkom, nita se vi
ne bojte, ja sam dosta star da vam budem djed. Vi ste divna djevojica i vrlo ste mi dragi.
Evo ih, ve dolaze!
I zaista, tek to se on jeguljasto okretno opet smjestio na stolici, gospodin Brownlow vrati se s
Oliverom kojega i gospodin Grimwig vrlo srdano doeka; i da je samo taj jedini trenutak
sree bila sva nagrada za njenu brigu i strah to je pretrpjela zbog Olivera, Rose Maylie bila bi
dovoljno nagraena.
Uostalom, ree gospodin Brownlow i pozvoni, jo nekog ne smijemo zaboraviti. A onda
e sluzi koji je as zatim uao: Pozovite gospou Bedwin.
Gospoa se Bedwin brzo pojavi, pozdravi i stane kod vrata ekajui dalja nareenja svoga
gospodara.
Ali, gospoo Bedwin, naali se gospodin Brownlow, vi kao da svaki dan sve slabije
vidite.
Istina je to, gospodine, odvrati stara gospoa. U mojim godinama, gospodine, vid ne biva

bolji.
To se i meni ini, odvrati gospodin Brownlow, ali stavite naoari na nos i molim vas,
pogledajte malo bolje, pa da vidimo hoete li onda pogoditi zato smo poslali po vas.
Stara gospoa poe da pretura po depu. Ali Oliver vie nije mogao svladati svoje uzbuenje
pa se zaleti i baci njoj u naruje.
Boe i svi sveci! zavikne stara gospoa, pa to je moje nevinace! i zagrli djeaka.
Draga moja, stara pomajko! usklikne Oliver.
Znala sam ja to znala sam da e se vratiti, ree stara gospoa drei ga vrsto u svojim
rukama. Kako li dobro izgleda i kako je fino odjeven opet kao pravi mali gospodin! A
gdje si tako strano dugo bio pa te nema te nema? Oh, isto ono slatko lie, samo ne vie tako
blijedo, i iste oi, samo ne vie tako tune. Nikad nisam mogla zaboraviti taj pogled i taj
smijeak. U mislima sam ga uvijek gledala uz moju djecu, koja ve davno poivaju u hladnom
grobu, jo kad sam bila mlada i sretna! I sve tako priajui i gurkajui Olivera od sebe da vidi
koliko je porastao, as opet mazno prebirui prstima po njegovoj kosi, dobra je starica
prislonila glavu na njegovo rame i smijala se i plakala u isti mah.
Gospodin Brownlow ostavi nju i Olivera da se do mile volje napriaju i povede Rose u drugu
sobu gdje ga je ona potanko izvijestila o svemu to joj je Nancy saopila i to je njega nemalo
iznenadilo. Objasnila mu je takoer zato, se nije najprije povjerila svom prijatelju doktoru
Losberneu; gospodin ju je Brownlow uvjeravao da je to bilo vrlo pametno i sam se ponudi da
se posavjetuje s vrijednim Doktorom. Da bi to prije ostvarili tu namjeru, odlue da e on jo
iste veeri u osam sati doi k njima, i neka Rose za to vrijeme gospou Maylie oprezno o
svemu obavijesti. Poto su se tako dogovorili o svemu to je najprije valjalo poduzeti, Rose i
Oliver vrate se kui.
Pokazalo se da je Rose bila u pravu kad se bojala bijesa potenoga Doktora. Tek to mu je ona
povjerila to joj je Nancy odala, odmah je poeo da grdi i da se prijeti da e Nancy uiniti
prvom rtvom otroumne gospode Blathersa i Duffa, i ve je, tavie, stavio eir na glavu,
spreman da odjuri do spomenute dvojice genijalnih detektiva, da ih smjesta predobije za taj
pothvat. I sigurno bi u prvom bijesu i izvrio svoju nakanu, i ne mislei na posljedice takvoga
postupka, da ga nije zadrao gospodin Brownlow koji ga je isto tako bijesno odvraao od
njegova nauma, jer je bio isto tako napraite udi kao i Doktor, ali mu je iznio i potrebne
razloge i proturazloge, dokazavi kako bi sve samo pokvario kad bi se tako prenaglio.
Pa ta da radimo, dobijesa? upita plahoviti Doktor kad su se vratili u sobu gdje su bile
dame. Da poaljemo, moda, jo i zahvalnicu svima tim razbojnicima, mukima i enskima,
s molbom da svaki od njih izvoli primiti sto funti kao skroman darak u znak naeg potovanja
i zahvalnosti za veliku dobrotu koju su iskazali Oliveru?
Pa, ne ba to, odvrati gospodin Brownlow smijui se, ali treba da postupamo vrlo oprezno.
Ne smijemo se nikako prenagliti.
Vrlo oprezno! usklikne Doktor. Sve bih ja njih poslao...
Svejedno kamo, utee mu se u rije gospodin Brownlow, ali aljui ih kamo vi elite,

hoemo li time postii i ono to elimo?

A ta? upita Doktor.
Da otkrijemo tko su Oliverovi roditelji i da mu spasimo batinu koju su mu, ako je sve to
smo uli istina, varkom preoteli.
Oh, usklikne gospodin Losberne hladei lice depnim rupcem, na to sam gotovo i
zaboravio.
No dakle, nastavi gospodin Brownlow, ako i pretpostavimo da bismo mogli pohvatati svu
tu bandu a da pritom ne nakodimo sirotoj djevojci, ta emo time postii?
Pa, po svoj prilici barem to da nekoliko od njih poaljemo na vjeala, odgovori Doktor, a
ostale na robiju.
Vrlo dobro, odvrati gospodin Brownlow osmjehnuvi se, no zato e se oni s vremenom
ve i sami pobrinuti; ako bismo ih mi u tome pretekli, uinili bismo ludoriju, a to se ba
nikako ne slae s naim ili barem ne s Oliverovim interesima, a to je, uostalom, jedno te isto.
Kako to? upita Doktor.
Tako! Posve je jasno da emo se morati boriti s najveim potekoama dok ne otkrijemo
tajnu, ukoliko nam ne uspije da raskrinkamo i pritisnemo toga Monksa. A to se moe postii
samo lukavtinom, kad ga uhvatimo u drutvu njegovih zloinakih ortaka. Jer
pretpostavimo da ga i uhvatimo, ipak neemo imati nikakvih dokaza protiv njega. On,
tavie, koliko je nama poznato, nije upleten ni u kakve grabene pothvate tih zloinaca. Sve
ako i ne bude osloboen, najvie e biti ako ga mognu osuditi na zatvor kao lupea i skitnicu.
A poslije e on utjeti kao zaliven, to e za nas biti isto kao da je gluh, nijem, slijep i lud.
No onda vas opet pitam, tvrdoglavo e Doktor, mislite li vi da je pametno da se smatramo
vezanim obeanjem to ga je netko s najplemenitijom nakanom dao toj djevojci...
Molim vas, draga gospoice, ne uputajte se, to se toga tie, ni u kakve razgovore, upadne
gospodin Brownlow u rije djevojci koja je upravo htjela da odgovori. Odrat emo dano
obeanje! Ne mislim da emo zbog toga imati ikakvih potekoa u svom pothvatu. Ali prije
nego to odluimo kako da postupamo, treba da se uvjerimo da li e nam djevojka htjeti
pomoi da se sastanemo s tim Monksom pod uvjetom da ne zovemo u pomo policiju, ili
ako bude htjela ili mogla da nam pomogne da li nam moe dati potrebne podatke o
Monksovim skrovitima kao i o njemu samom, da bismo ga mogli pronai i prepoznati. Ne
moemo je vidjeti prije nedjelje uveer, a danas je utorak. Ja bih predloio da u
meuvremenu sve ovo zadrimo u tajnosti, ak i pred samim Oliverom.
Iako je gospodin Losberne vrlo kisela lica sasluao taj prijedlog po kojem je punih pet dana
valjalo besposleno mirovati, ipak je morao priznati da se ni on sam u tom asu ne bi mogao
niem dosjetiti, niemu boljem; i kako su i gospoa Maylie i Rose odluno pristajale uz
gospodina Brownlowa, konano se svi sloie da prihvate taj prijedlog.
Htio bih, ree on, da zamolim svoga prijatelja Grimwiga da nam i on pomogne. On je
udan svat, ali vrlo domiljat, te bi nam mogao biti od velike koristi; moram napomenuti da
je svreni pravnik. Napustio je odvjetniko zvanje u znak protesta to mu je kroz deset

godina povjerena samo jedna jedina parnica; ali treba da sami odluite je li to loa svjedodba
ili preporuka.
Nemam nita protiv toga da se obratimo vaemu prijatelju ako i meni bude doputeno da
pozovem svoga, ree Doktor.
O tome treba da glasamo, nato e gospodin Brownlow. A tko je taj va prijatelj?
Sin ove dame i vrlo dobar prijatelj gospoice Rose, odvrati Doktor, pokazujui u pravcu
gospoe Maylie i znaajno gledajui njezinu neakinju.
Rose pocrvenje do uiju. Nije se protivila ni jednom rijeju tome prijedlogu, a sigurno je
osjeala da joj to ne bi nita ni koristilo, i prema tome izabrae i Harryja Mayliea i gospodina
Grimwiga u akcioni odbor.
Mi emo, dakako, ostati u Londonu, ree gospoa Maylie, dokle god budu postojali i
najmanji izgledi za uspjeh ovoga pothvata. Ja u drage volje uiniti sve i snositi sve trokove
samo da nam uspije ta stvar, koja nam je svima tako na srcu. Neu se ni najmanje buniti
budem li morala ostati ovdje jo i dvanaest mjeseci ako mi kaete da postoji ma i traak
nade.
Dobro, nato e gospodin Brownlow, i budui da na svim vaim licima vidim da mi elite
postaviti pitanje zato sam ba onda otputovao kad je bilo tako potrebno da ispitam sve ono
to vam je Oliver bio ispriao, dopustite mi da postavim uvjet da me nitko nita o tome ne
pita dok ne budem smatrao uputnim da vam i bez pitanja ispriam sve ono to je meni
poznato o toj stvari. Vjerujte mi da imam opravdanog razloga to postavljam taj uvjet, inae
bih izazvao nade koje bi se mogle izjaloviti, i nae potekoe i razoaranja, kojih ionako
imademo na pretek, samo bi se poveali. Hajdemo! Ve su javili da je veera na stolu, a na
mali Oliver, koji se nalazi sam u susjednoj sobi, jo bi mogao pomisliti da nam je njegovo
drutvo dojadilo te da smiljamo kako da ga opet sama poaljemo u daleki svijet.
Rekavi to, stari gospodin prui ruku gospoi Maylie i povede je u blagovaonicu. Za njim je
poao gospodin Losberne vodei Rose, i tako je zasjedanje bilo za taj mah prekinuto.

XLI. POGLAVLJE
POKAZUJE KAKO STARI OLIVEROV ZNANAC, ISTIUI SE NESUMNJIVIM ZNACIMA
GENIJALNOSTI, ULAZI U JAVNI IVOT GLAVNOGA GRADA ENGLESKE

Iste one noi kad je Nancy, uspavavi Sikesa, hitjela u kuu Rose Maylie da izvri ono to je
bila naumila, glavnim je sjevernim drumom pjeailo u pravcu Londona dvoje ljudi kojima
bismo barem donekle morali posvetiti svoju panju.
Bili su to ovjek i ena; no moda bi bilo ispravnije da kaemo muko i ensko, jer prvi je
bio gegav, kotunjav, iskrivljenih nogu, jedan od onih dugonja za koje nikad ne moe
posigurno znati koliko mu je godina, jer su kao djeaci nalik na nedorasle ljude, a kad porastu
do muevne dobi, onda su prije vremena nalik na izrasle djeake. Druga je osoba bila mlada,
jedra i snana djevojka, i sva srea to je bila takva, jer je na leima nosila omaan sveanj.
Njezin suputnik nije bio optereen prevelikom prtljagom, jer mu se o tapu to ga je bio
prebacio preko ramena njihao samo omalen zaveljaj, nekoliko stvarica skljukanih u depni
rubac. Zbog toga, kao i s obzirom na njegove neobino duge krake, nije mu bilo teko da
izmie kojih desetak koraka ispred svoje pratilice, za kojom bi se od vremena do vremena
ogledavao trznuvi samo srdito glavom, kao da joj spoituje to toliko zaostaje i nagonei je
da ubrza korak.
Tako su klipsali po pranjavoj cesti ne gledajui ni lijevo ni desno i ne marei ni za to, te bi
samo naas stali ustranu kad bi potanska koija prodrndala pored njih, jurei iz grada sve
dok nisu stigli do Highgatea; tu je putnik zastao i nestrpljivo se okosnuo na svoju pratilicu:
Bre! Zar ne moe bre? Ala si mi ti neko mrtvo puhalo, arlota!
Vjeruj mi, teak je teret to ga nosim, odgovori ensko eljade daui od iznemoglosti.
Teak teret! ta ti to bunca? Zar su u tebe kosti od pluta od ega li? drekne na nju
neumorni putnik i prebaci svoj svenji s jednoga ramena na drugo. Evo ti je na! I opet je
sjela! Uz tebe mora i najstrpljiviji ovjek izgubiti strpljenje!
Je li jo jako daleko? upita ena i sjedne na nasip, diui oi prema njemu; znoj joj se
curkom cijedio niz lice.
Jako daleko! Pa moglo bi se rei da smo ve prispjeli! ree dugonja pokazujui rukom
ispred sebe. Pogledaj onamo ono su svjetla Londona!
Do njih ima barem jo dvije dobre milje, nato e djevojka oajnikim glasom.
Ne brini jesu li dvije ili dvadeset, odvrati Noa Claypole, jer je to bio on, nego ti ustaj i
podbrusi pete, ili u te aknuti nogom, samo da zna!

Budui da se Noin crveni nos jo jae zacrvenio od ljutine, a on sam zakoraio preko ceste te
se inilo da se ba nimalo ne ali, djevojka bez rijei ustane i poe za njim vukui noge.
Noa, gdje si naumio da prenoimo? upita ona poto su poodmakli nekoliko stotina metara.
Pa odakle da ja to znam? izdere se Noa, koji je bivao sve loije volje to se cesta vie duljila.
Nadam se, negdje blizu, nato e arlota.
Ne, neemo blizu, odvrati gospodin Claypole, nikako u blizini; tome se ne nadaj!
A zato ne?
Kad ti ja kaem ne, neka ti to bude dosta i ne pitaj vie kako i zato, odvrati gospodin
Claypole dostojanstveno.
Pa ne mora odmah biti grub sa mnom, dobaci mu njegova pratilica.
Fino bi to bilo samo tako: tup pa ravno u prvu gostionicu na koju naiemo, tako da
Sowerberry, ako sluajno pojuri za nama, tek to proviri svojom starom nosinom na vrata,
odmah natrapa na nas, pa da se onda lijepo vratimo s lisiinama na ruicama! naruga joj se
gospodin Claypole. Ne, ne, mi emo se zavui u najmraniju ulicu i potraiti najzabitniju
krmicu gdje nas ni vrag nee pronai. Zahvali bogu to je u mene takva glavica, jer da prvo
nismo udarili krivim putem i tek onda preko polja zakrenuli na pravu cestu, ti bi ve prije
jedne sedmice uala u bajboku, dina moja gospoice, a kakva si glupaa, to bi i zasluila.
Znam da nisam tako pametna kao ti, odvrati arlota, ali nemoj svu krivnju bacati na mene
i govoriti da bih ja bila ve u bajboku, jer bi svakako i ti bio sa mnom!
Ti si ukrala novac iz tezge, i ti to vrlo dobro zna, ree gospodin Claypole.
Ukrala sam ga za tebe, Noa, dragi moj, odgovori arlota.
Jesam li ga ja zadrao? upita gospodin Claypole.
Ne, nisi, ti si ga meni povjerio i jo si bio tako dobar pa si dopustio da ga nosim, mili moj,
nato e mlada dama tapui ga ispod brade i hvatajui ga pod ruku.
Tako je i bilo; ali kako gospodin Claypole nije obiavao da slijepo vjeruje svakom ovjeku,
treba istini za volju spomenuti da je dini gospodin poklonio svoje povjerenje arloti samo
zato da se novac, ako ih uhvate, pronae kod nje, to bi njemu pruilo priliku da ustvrdi kako
uope nije upleten u tu krau i da se tako izvue iz kripca. On joj dakako nije zasada kanio
otkriti pozadinu svoga velikog povjerenja, i njih su dvoje kao dva goluba u najveoj ljubavi
produili put.
Dosljedno svom lukavom i opreznom planu, gospodin Claypole poe dalje ne zastajkujui
dok nije dospio do predjela koji se zove Angel of Islington, gdje je, sudei po velikom
mnotvu prolaznika i mnogim vozilima, stvorio mudri zakljuak da tu poinje pravi London.
Zastavi samo da se uvjeri koje su najprometnije ulice i koje prema tome treba izbjegavati,
poe dalje, skrene u Saint Johns' Road, i brzo se zaplete u gustu mreu mranih i prljavih
uliica izmeu Gray's Inn Lanea i Smithfielda, koje sainjavaju jednu od najozloglaenijih i
najopasnijih etvrti u srcu Londona.
Noa je prolazio tim ulicama vukui arlotu sa sobom, as ulazei u kakvu potleuicu da

jednim pogledom obuhvati svu bijedu i prljavtinu dotine krmice, as opet kaskajui dalje,
jer bi mu se uinilo da je i takav brlog odvie dobar i suvie iv a da bi mogao posluiti
njegovoj svrsi. Najposlije zastane pred nekom krmom koja se po vanjtini inila jo bjednija i
prljavija od onih to ih je dotada vidio, prijee na drugu stranu ulice da je izdaljega bolje
promotri i onda milostivo izjavi da kani tu odsjesti.
Tako, a sad mi daj taj zaveljaj, ree Noa skidajui ga djevojci s ramena i sam ga naprti na
lea, i nemoj ni rijei da prozbori dok te ja ne upitam. Kako se zove to konaiste? 'Kod t-t-r
tri' ta?
epavca, nadovee arlota.
Kod tri epavca, ponovi Noa, dobar cimer, vrlo dobar. A sad se dri samo mene!
Hajdemo! Poslije te opomene upre ramenom o rasklimana vrata i ue, a za njim i njegova
pratilica.
Za ankom se nalazio samo neki mladi idov koji je, naslonjen laktima o tezgu, itao uprljane
novine. Zurio je u Nou, a Noa u njega.
Da je Noa obukao svoje odijelo iz kole milosra, bilo bi donekle pojmljivo to je id
raskolaenih oiju piljio u njega, ali je mladi svukao kaput sa znakom i imao na sebi obian
radniki haljetak i sasvim obina hlae; zato niim nije bilo opravdano to je svojom pojavom
u krmi pobudio takvu panju i uenje.
Jesu li to 'Tri epavca', upita Noa.
Tako se zove ova krma, odvrati idov.
Na cesti smo sreli nekoga gospodina koji nam je preporuio da tu odsjednemo, ree Noa
potajno gurkajui laktom arlotu, bilo da svrati njenu pozornost na svoju domiljatost, bilo da
je tako opomene neka se ne udi toj njegovoj izjavi. Htjeli bismo tu prenoiti.
Nisam sikuran da li moete, odvrati Barney, jer on je bio taj momak za tezgom, Fitit u.
Odvedite nas u gostinjsku sobu za to vrijeme i dajte nam mrvu hladnoga mesa i malo piva,
ree Noa.
Barney ih odvede u stranju sobicu, stavi pred njih zatraeno jelo i pie te im odmah saopi
da mogu tu prespavati, a zatim je milovidne vjerenike ostavio nasamo, da u miru zaloe.
Treba znati da se taj sobiak nalazio tik iza anka, nekoliko stepenica ispod njegove razine,
tako da je svaka osoba koja se raspoznavala u toj kui mogla sasvim neprimjetno provirivati
unutra, povukavi malu zavjesu ispred okanca, nekih pet stopa iznad poda; to okance ili
prozori bijae u mranome kutu odaje, tako da je radoznalac, ako bi stao pred to
promatralite iza omane uspravne grede, ne samo ostajao nezapaen i od ostalih gostiju u
prednjoj sobi, nego je mogao i da prislukuje i prilino dobro uje sve o emu u tom sobiku
razgovara. Vlasnik krme ve je pet minuta uporno zurio kroz to izdajniko okance, a Barney
se ba vratio u toionicu poto je obavijestio pridolice da mogu prenoiti, kada Fagin, kao
svake veeri, svrati da se raspita za neke svoje mlade tienike.
Pst! upozori ga Barney. Stranci su u susjetnoj sopi.

Stranci? ponovi starac apatom.

Ta, ta, i to utni, is profincije, nadometne Barney, i sikurno se ne faram kat kaem ta su
pa onakfi, kakfe fi traite.
inilo se da je Fagin s velikim zanimanjem primio to saopenje; uspevi se na stolicu,
oprezno prisloni lice na okno, te je sa toga skrovitog mjestanca mogao vidjeti kako gospodin
Claypole slasno mae hladno meso, ljudski potee iz pivskoga vra a ovda-onda dodaje
kakvu mrvicu arloti koju kao da boli eludac pa se boji da se ne prejede.
Aha! apne id okreui se Barneyju. Lice toga momka svia mi se. Mogao bi nam biti od
koristi, jer ve vidim kako umije postupati s tom djevojkom. A ti sad uti kao riba, jer hou da
ujem o emu razgovaraju.
id ponovo prione uza staklo, prisloni uho uz tanku pregradu i stane pozorno prislukivati;
lice mu postade nestrpljivo i poudno kao u stara vilenjaka.
Ja hou da sada postanem gospodin, ree gospodin Claypole ispruivi noge i nastavi
razgovor, kojemu je poetak Fagin preuo. Dosta je bilo bjesova i mrtvaca, arlota; sad u ja
postati gospodin, a ti, ako bude pametna moe postati dama.
Oh, dragi, ja bih to jako voljela, odvrati arlota, ali svakog dana ne moemo prazniti
duanske blagajne i onda klisnuti.
Neka avo nosi duanske blagajne, ree Claypole; osim duanskih blagajna ima jo mnogo
drugih stvari koje se mogu prazniti!
A na to misli?
Mislim na depove, enske torbice, kue, potanske koije, banke, ree gospodin Claypole
kome je pivo sve vie udaralo u glavu.
Pa sve to nee moi sam posvravati, dragi, napomene arlota.
Treba biti samo vjet i promuuran, i onda e ve nai one koji e ti pritom pomagati,
odvrati Noa. Takvi e nam nai posla! Pa i ti sama vrijedi barem koliko deset drugih ena i
vjetija si i lukavija od svake druge, samo kad ti pustim slobodne ruke.
Gospode, ba mi je lijepo kad mi tako govori! usklikne arlota i cmokne ga nasred
odvratne njuke.
Dosta, dosta, nemoj da mi se tu sada migolji i mazi kad vidi da nisam raspoloen,
uznestrpi se Noa te se dostojanstveno tre iz njena zagrljaja. Volio bih da postanem voa
neke bande pa da ih sve redom mutram, aljem ovamo i onamo, a oni da i ne znaju kako ja
na njih dobro pazim! To bi bilo neto za mene, ako bi od toga bilo kakve fajde i kad bismo
mogli pronai takve ljude; i rado bih za to platio onom novanicom od dvadeset funti koju
imamo, a ne znamo kako da je se otarasimo.
Izrazivi to svoje miljenje, gospodin se Claypole vrlo mudra lica zagleda u vr, dobro
promuka ostatak piva, milostivo kimne arloti glavom i potegne gutljaj koji ga je vidno
osvjeio. I ba kad je htio da jo jedanput gucne, otvore se vrata i na pragu se pojavi neko
strano lice.

Bio je to gospodin Fagin. Izgledao je vrlo prijazan. Ulazei u sobu duboko se pokloni drutvu,
a onda sjedne za oblinji stol te porui neko pie od Barneya koji se ljubazno cerekao.
Prijatno vee, gospodine, ree Fagin trljajui ruke, samo malko hladno za ovo doba
godine. Kako vidim, vi ste iz provincije, gospodine?
Po emu vi to vidite? zaudi se Noa Claypole.
Mi u Londonu nemamo toliko praine? odvrati id pokazujui na njihove cipele i na
njihova dva zaveljaja.
Ba ste vi neka bistra glava, nato e Noa. Ha, ha! Jesi li to ula, arlota?
Pa u tom gradu ovjek mora imati bistru glavu, prijatelju, uzvrati id apui povjerljivim
glasom, to vam je iva istina!
Rekavi to, desnim kaiprstom poee nos a Noa pokua da uini istu gestu, ali mu ne
uspije tako uvjerljivo, jer mu nos nije bio dosta velik. No Fagin je taj pokuaj shvatio kao da
mladi time izraava svoju potpunu suglasnost; poeo je svoje nove znance nutkati vrem
alkohola to ga je Barney u tom asu postavio na stol.
Dobra kapljica, ree gospodin Claypole oblizujui se.
I skupa, nadovee Fagin. Tko hoe da to pije, taj mora svaki dan da ispranjuje tue
depove, duanske blagajne, enske torbice, kue, potanske koije ili neku banku!
Tek to je gospodin Claypole uo taj izvod iz svoga vlastitog razmatranja, svali se nauznak u
stolici i, prestravljena lica i siv kao krpa, pogleda najprije u ida, a zatim u arlotu.
Ne bojte se mene, prijatelju, nato e Fagin i primakne jo blie svoju stolicu. Ha, ha! Ba je
prava srea to sam sluajno ja uo vae rijei. Zaista prava srea to sam ba ja to uo!
Nisam ja ukrao taj novac, promuca Noa; sada nije vie pruao svoje krake kao otmjen i
neovisan gospodin, nego ih je bre-bolje podvukao koliko je god mogao pod stolicu. Sve je
to ona uinila! I sad jo ima taj novac uza se!
Svejedno, prijatelju, u koga je sad novac i tko ga je ukrao, odvrati Fagin, ali se ipak otro
zagleda u oi djevojke, a onda u ona dva zaveljaja. I ja sam u tom poslu, i ba mi se zato
sviate!
U kakvu poslu? upita gospodin Claypole i malko se pribere.
Pa u onom kojim se vi bavite, odvrati Fagin, a tako i ostali ljudi u toj kui. Pogodili ste kao
prstom u pekmez, i ovdje vam ne prijeti nikakva opasnost. Nema sigurnijeg mjesta nego to
su 'Tri epavca', to jest kad se meni hoe da tako bude, a ja sam vas i vau mladu damu
zavolio; sad znate kako je pa moete biti mirni.
Moda se Noa u dui i primirio, ali mu se tijelo svakako jo nije smirilo, jer se vrpoljio i
batrgao namjetajui se i zauzimajui svakojake udne poloaje i gledajui u svoga novog
poznanika prestraeno i sumnjiavo u isti mah.
Rei u vam ak i to, opet e id poto je umirio arlotu, kimajui joj prijazno glavom i
apui joj neke utjene rijei, da imam nekog prijatelja koji bi mogao da vam pomogne da
ostvarite ono to toliko elite i da vas uputi u sve to je potrebno. On e vam pomoi da

izaberete onu vrstu posla koja vam najbolje odgovara i da usto izuite i sve ostale vjetine
naega zanata.
Vi kao da govorite ozbiljno? nato e Noa.
A koje mi hasne da laem? upita ga id i slegne ramenima. Hajdemo da vani
progovorimo koju rije nasamo.
Nema razloga da se maknemo sa svog mjesta, odvrati Noa te stade malo pomalo opet
pruati svoje noge kao prije. Ona e za to vrijeme odnijeti gore nau prtljagu. arlota,
pobrini se da smjesti nae stvari.
arlota odmah i bez najmanjeg prosvjeda poslua tu dostojanstveno izreenu zapovijed i,
naprtivi svoj teret, odgega se iz sobe, dok joj je Noa drao otvorena vrata i pratio je
pogledom.
Dobro slua, gospodine, zar ne? upitat e Noa glasom krotitelja kojemu je uspjelo
pripitomiti neku divlju zvijer te opet sjedne na svoje mjesto.
Savreno, odvrati Fagin tapui ga po ramenu, vi ste prijatelju, pravi genij!
Pa da nisam, ne bih bio ovdje, uzvrati Noa. Nego, ne gubimo vremena, jer e se ona zaas
vratiti.
No dobro, ree id, hoete li se pridruiti mom prijatelju, ako vam se svidi?
Radi se o tome da li mu poslovi dobro idu! odgovori Noa i lukavo zamiri.
Sjajno, da ne moe bolje, odgovori id, kod njega radi velik broj ljudi, i to najbolji
strunjaci.
I pravi gradski ljudi? upita gospodin Claypole.
Nema ni jednog iz provincije, i ne vjerujem da bi i vas uzeo ak i na moju preporuku da ba
sada nije ostao bez pomonika, odvrati id.
Moram li mu neto platiti? upita Noa i lupne se po depu svojih hlaa.
Bez toga nema nita, odvrati Fagin najodlunije.
No ipak, dvadeset funti to je lijepa svotica!
Pa i nije, jer se ne moete otarasiti te svoje novanice, priklopi Fagin. Sigurno je policija
ve zapisala njezin broj i datum kad je izdana, pa su banke ve dobile nalog da je ne unove.
Ta vam novanica ne vrijedi mnogo, jer ete je morati poslati u inozemstvo, ali ete tamo
dobiti jo manje.
Kad bih ga mogao vidjeti? upita Noa u nedoumici.
Sutra ujutru, odvrati id.
Gdje?
Ovdje.
Hm! nato e Noa. A kakva je plaa?
ivjet ete kao gospodin stan i hrana badava, duhan i pie badava, sve se dijeli napol; a

vae je i ono to djevojka zaradi, odgovori Fagin.

Veoma je dvojbeno bi li Noa, ma kako bio lakom, pristao na te sjajne uvjete da se osjeao
sasvim slobodan i nevezan. Ali sjetivi se da bi, ako ne pristane, bio izruen na milost i
nemilost svome novom prijatelju koji ga odmah moe predati vlastima (a desile su se i
nevjerojatnije stvari!), poeo je malo pomalo poputati i najposlije ree da pristaje.
Nego, to sam ono htio rei, prisjeti se Noa, budui da e ona dobro zaraivati, ja bih volio
da mi se d neki laki posao.
Pa da ivite onako pokraj nje? predloi id.
Ah, vidite, tako neto nato e Noa. ta mislite da bi zasad bilo za me najbolje? Neto
to ne umara previe i to nije odvie opasno eto, tako neto!
uo sam kako ste malo prije spomenuli neto o uhoenju, dragi prijatelju? ree id.
Mome je prijatelju i takav ovjek vrlo potreban.
Pa ne kaem da ne bih i to pokatkad radio, uzvrati gospodin Claypole oklijevajui, ali to
ba ne nosi mnogo.
To je istina! doeka id premiljajui ili pretvarajui se kao da neto smilja. Da, da, to ne
nosi mnogo.
Dakle, ta mislite, ima li jo neto drugo za mene? upita Noa gledajui ga plaljivo. Neto
nalik na uhoenje ili slino to je sigurno, a nije nimalo opasno?
A ta vam se ini o starim damama? upitat e id. Tu se lijepo da zaraditi, a treba samo da
im prereete torbice ili paketie i da s tim mugnete za ugao.
Ali te babe znaju katkad i vriskati i pogladiti noktima, nije li tako? upitat e Noa vrtei
glavom. Mislim da to nije ba za mene. Zar nema neto drugo?
Dosjetio sam se! usklikne id i stavi Noi ruku na koljeno. Zabavite!
ta je to? zaudi se Noa.
To je vrlo laka stvar! Majke alju malu djecu u duan, a djeca obino dre novac ve
spremljen u ruci. Vi samo priskoite, ugrabite novac, oborite dijete na plonik, a onda
polagano idete dalje kao da se nita nije dogodilo te se ini da je dijete samo palo pa se
udarilo i da zato cvili. Ha! ha! ha!
Ha! ha! prihvati i Noa da se smije, i toliko mu se to svidjelo da je poeo grcati od smijeha i
lupati nogama. Gospode, to je neto za mene!
Dabome, odvrati Fagin, a treba samo da birate izmeu dobrih lovita u Camden-Townu i
Battle-Bridgeu i slinim predjelima gdje djeca neprestano etkaju u duane, pa moete
obarati po zabavitu koliko vas volja. Ha! ha, ha!
I Fagin ga mune u rebra i obojica prasnu u grohotan smijeh.
Dobro je, u redu! rei e Noa poto se smirio od silna smijeha i poto se arlota vratila. U
koliko da se sutra naemo?
Je li vam po volji u deset? upita id kad gospodin Claypole samo rastreseno kimnu

glavom, te nadometne: A pod kojim imenom da vas najavim svome prijatelju?

Gospodin Bolter, odvrati Noa koji je ve prije za svaki sluaj izmislio sebi ime. Gospodin
Morris Bolter, a ovo je gospoa Bolter.
Najponizniji sluga, gospoo Bolter, ree Fagin klanjajui se smijeno i pretjerano uljudno.
Nadam se da u imati ast da se poblie upoznamo.
Jesi li ula to je rekao gospodin, arlota? zagrmi gospodin Claypole.
Da, dragi Noa, ula sam, ree arlota pruajui ruku idu.
Ona me odmila ponekad zove Noa, ree gospodin Morris Bolter, nekadanji gospodin
Claypole, obraajui se idu, Znate, onako odmila!
Oh, razumio sam savreno sam razumio, odvrati Fagin, i ovaj put je rekao istinu.
Lakuno, lakuno!
Uz mnoga dovienja i zaeljevi im svako dobro Fagin ode svojim putem. Poto je svoju
poslunu enicu upozorio da ga to bolje saslua, Noa Claypole stane joj tumaiti to je
ugovorio sa svojim novim znancem, a sva onako s visoka, i vana lica, i to ne samo kako i
prilii jaem spolu, nego i uvaenom gospodinu kojemu je netom povjerena pljaka nejake
djeice.

XLII. POGLAVLJE
U KOJEM SE PRIKAZUJE KAKO JE PREFRIGANKO ZAPAO U KRIPAC

Vi ste sami, dakle, taj va prijatelj, je li? upita gospodin Claypole, inae Bolter, kad je
sutradan, kako su se i dogovorili, doao u kuu staroga ida. Oh, ba sam budala! No ve
sam se noas domiljao i doao do zakljuka da e tako nekako biti!
Svatko je sebi prijatelj, dragi moj! odvrati Fagin nakesivi se to je mogao ljubaznije. I
nitko ne moe nai boljeg prijatelja od samoga sebe!
Osim ponekad, odvrati Morris Bolter, a lice mu poprimi izraz iskusna svjetskog ovjeka,
jer neki su ljudi, znate, svoji vlastiti neprijatelji.
Oh, ne vjerujte u to! odvrati id. Kada je ovjek svoj vlastiti neprijatelj, to je zato to je
isuvie svoj vlastiti prijatelj, a ne zato to vie mari za druge nego za samoga sebe. Kojeta!
Po ljudskoj prirodi ne moe biti da ovjek bude sam sebi neprijatelj.
Bilo bi u redu da tako ne bude, odgovori gospodin Bolter.
To se razumije! ree id. Neki arobnjaci tvrde da je broj tri magian broj, a neki opet da
je to broj sedam. No zapravo nije ni jedno ni drugo, prijatelju, nego broj jedan!
Ha, ha! nasmije se gospodin Bolter. ivio broj jadan!
U maloj zadruzi kao to je naa, ree id koji ja smatrao potrebnim da objasni njihov odnos,
postoji neki zajedniki broj jedan, a to znai da vi sebe ne moete smatrati brojem jedan, a
da u isti mah ne smatrate i mene i svu mlaariju brojem jedan.
Oh, dovraga! usklikne gospodin Bolter.
Znate, nastavi id kao da nije opazio taj uzvik, nai se interesi tako isprepleu i poklapaju
da drugaije i ne moe biti. Na primjer: vaa je namjera i cilj da se brinete za broj jedan, to jest
za sebe.
Svakako, odvrati gospodin Bolter, to ste sasvim pravo rekli.
No da, ali se ne moete brinuti samo za taj svoj broj jedan, dakle samo za sebe, ako se ne
brinete i za moj broj jedan, dakle za mene!
Htjedoste rei za broj dva, ree Bolter u koga je sebinost bila glavna odlika.
Ne, ve za broj jedan! odbrusi mu id. Ja sam za vas isto toliko vaan koliko ste i vi sami
sebi vani.
No, ujete, prekine ga gospodin Bolter, vi ste vrlo zgodan ovjek i jako ste mi simpatini,
no ipak nismo tako prisni prijatelji kako vi to objanjavate!

Promislite samo, ree id slijeui ramenima te isprui ruke, samo promislite! Vi ste
udesili onu lijepu stvaricu, zbog koje sam vas odmah i zavolio, ali bi vam zbog iste te
stvarice mogli staviti oko vrata kravatu koju je vrlo lako vezati, ali utoliko tee razvezati, a
to u obinom engleskom jeziku znai: konopac!
Gospodin Bolter segne rukom za vrat kao da mu je rubac oko vrata odjednom postao
pretijesan te proguna neto nerazumljivo ali kao da povlauje.
Vjeala, nastavi Fagin, vjeala su, dragi moj, kao stup putokaza to pokazuje na vrlo bliz i
otar zavoj ceste gdje je ve mnogi putnik morao neoekivano i naglo prekinuti svoje
putovanje, i zato, ako hoete da mirno proete putem ivota, daleko od toga stranog
putokaza onda morate dobro znati to i tko je va broj jedan!
Svakako, svakako, odvrati gospodin Bolter, i ja ne znam zato mi sve to govorite?
Samo zato da vam posve jasno pokaem kako ja o tom mislim, ree id pa se namrti. Vi
sami, bez moje pomoi, ne moete napredovati, no ja u vam i pomoi; a to se tie posla
tu ete vi opet meni pomoi! Ono prvo je va broj jedan, a ono drugo moj broj jedan. to je
vama miliji va broj jedan to ete vie paziti i na moj broj jedan i tako, naposljetku, dolazimo
do toga to sam vam najprije spomenuo: broj jedan tie se svih nas i svaki je od nas broj jedan;
to mora tako biti ako ne elimo da svi zajedno propadnemo!
To je istina, odvrati gospodin Bolter zamiljena lica. Oh, to ste vi prefrigani stari lisac!
Gospodin je Fagin uivao kad je vidio da to priznanje njegovoj moi nije isprazno laskanje,
nego da mu je zaista uspjelo da toga novaka uvjeri o svemonoj svojoj lukavosti i
prepredenosti, jer mu je mnogo bilo stalo do toga da to uini odmah na poetku njihova
poznanstva. Da bi jo pojaao taj toliko eljeni korisni dojam to ga je proizveo na tog
mladia, upoznao ga je s nekim pojedinostima svoga zamanog poslovanja, isprepleui tako
vjeto stvarnost i izmiljotine da je Bolterovo potovanje prema njemu na oigled raslo, a usto
mu zadavalo i straha, to je takoer bilo vrlo poeljno.
I ba ovo meusobno povjerenje, nastavi id, tjei me kad me snae kakva teka nevolja.
Evo, ba juer izjutra izgubio sam svoga najboljeg pomonika.
Ta valjda nije umro? prenerazi se gospodin Bolter.
Ne, ne, odvrati Fagin, nije ba takvo zlo, nije umro!
Valjda ga je...
Da, traila ga je policija, nadovee Fagin.
Zbog neke tee stvari? zapitkivao je gospodin Bolter.
Ne, ne, nimalo teke, odvrati id. Optuili su ga zbog nekog deparskog pothvata te su
kod njega nali srebrnu burmuticu ali njegovu vlastitu, dragi moj, njegovu roenu, jer i on
voli mrkati burmut. Do danas su ga drali u istranom zatvoru, jer su se nadali da e pronai
vlasnika. Ah, on mi je vrijedio vie nego pedeset burmutica, i ja bih rado toliko platio samo
da ga izvuem! Oh, dragi moj, da ste samo poznavali Prefriganka!
Pa, upoznat u ga, nadam se, ili moda neu? upita gospodin Bolter.

U to sumnjam, odvrati id i uzdahne. Ako mu nita ne dokau, onda e ga osuditi samo

zbog skitnje, pa e nam se za pet est nedjelja opet vratiti, ali ako mu to dokau, onda e na
ladanje. Oh, znaju oni dobro kakav je on spretan momi pa e ga sigurno poslati na ladanje!
Oni e Prefriganku sigurno dati velike ferije!
ta znai, 'ladanje' i 'velike ferije'? upita gospodin Bolter. Zato govorite sa mnom tako da
vas ne mogu razumjeti?
Fagin je ba poeo tumaiti te tajanstvene izraze, da bi gospodinu Bolteru objasnio kako ii na
ladanje znai biti poslan na robiju, a na velike ferije na doivotnu robiju, kad razgovor
bude prekinut ulaskom mladoga gospodina Batesa. Ruke je drao u depu, a lice mu se
nekako razvuklo napol na smijeh, a napola u oajniku grimasu.
Svreno je, Fagine, ree Charley poto se upoznao s novim kolegom.
Kako to misli? upita id drui usnama.
Nali su vlasnika burmutice, a dola su jo dva-tri klipana koji tvrde da ga prepoznaju, a moj
ti Prefriganko kao mi u miolovci pa sve samo zirka kako da se izvue, odvrati mladi
gospodin Bates. Fagine, morate mi nabaviti crninu i crnu vrpcu oko eira da ga posjetim
prije nego to e na ladanje. Tko bi mislio da e Jack Dawkins boe svemogui!
Prefriganko Varalica Prefriganko zbog neke triave burmutice poi na putovanje
onkraj mora! Nikad ne bih pomislio da e na ladanje a da ne gepi barem zlatnu tiktakalicu s
lancem i visuljcima! Oh, zato nije do koe operuao kakva bogatog starkelju i krenuo na put
kao pravi gospodin, a ne tako neslavno i bijedno kao obian depar!
Davi tako oduka svojim osjeajima prema nesretnom prijatelju, gospodin se Bates zavali u
najblii naslonja, namrten, klonuo i ucviljen.
to ti to 'neslavno i bijedno'? usklikne Fagin ibajui svog tienika bijesnim pogledom.
Zar nije vazda bio prvi meu prvima? Zar mu je i jedan od vas bio ravan? Zar ste
mogli samo i pomisliti da se mjerite s njim?
Dakako da nismo! nato e mladi gospodin Bates potmulim glasom kao da ali. Dakako da
nismo!
Pa ta onda mlati kojeta? obrecivao se id. Zato bunca gluposti?
Jer mi je krivo to se nije proslavio! estio se Charley koji se toliko kinjio i alio za svojim
dinim drugom, da je sav usplamtio u izazovnu prkosu. Jer se na sudu nee prouti kakva je
sila on bio i nitko nee nikad saznati cijelu istinu o njegovim junakim pothvatima. Moda
njegovo ime nee ni ui u Policijski glasnik? Oiju mi, to je teak udarac!
Aha, vikne id pruajui desnicu prema Bolteru i prigueno se nasmije, vidite li, dragi
moj, kako se oni ponose svojim zvanjem? Zar nije prava milina kad to ovjek gleda?
Gospodin Bolter potvrdi kimajui glavom, a id, poto se dovoljno nagledao Batesa kako
tuguje za izgubljenim prijateljem, oito zadovoljan prie mladom gospodinu i potapa ga po
ramenu.
Nita, nita, Charley, mirio ga je Fagin, s vremenom e sve doi na vidjelo pa e se ve

saznati kakva je on vidra bio. On e im to i sam pokazati i nee obrukati svoje stare drugove i
uitelje. Pomisli samo kako je mlad! To je velika ast kad te u tim godinama poalju na
ladanje, i to na velike ferije!
Pa jest, ast je, ne velim da nije! ree Charley oklijevajui, no ipak ve malko smirenije.
Imat e sve to bude htio, nastavi id. U bajboku e s njim postupati kao s pravim
gospodinom svaki dan imat e svoje pivo, a imat e i para, pa ako ih ne bude mogao troiti,
neka se barem igra glava-pismo!
Ma nije mogue! Je li zbilja tako? usklikne Bates.
Dabome da hoe! odvrati id, i platit emo mu neku silu od advokata koji zna kako se
barata jeziinom pa da ga brani, a na e Prefriganko i sam govoriti ako bude htio, pa emo
sve to itati u novinama: 'uveni Prefriganko publika puca od smijeha, suci se hvataju za
trbuh', je li tako, Charley?
Ha! ha! smijao se mladi gospodin, oh, Fagine, ala e biti guve i umbusa! Nagnjavit e on
njih, nagnjavit e suce, kako ga je bog dao bistra, bogme hoe!
Dabome da hoe! kliktao je id.
I jo kako! nadovee Charley trljajui ruke.
Meni je kao da ga gledam pred sobom, uzvikne id i pogleda svoga tienika.
I ja ga gledam pred sobom! zanosno e Charley Bates, ha-ha-ha, i ja ga gledam pred
sobom, Fagine! Ala e biti smijeha, da crkne od smijeha! Svi oni mudraci u vlasuljama drat
e se tako mudro i vano, a on, Prefriganko, odapet e govoranciju kao da je u najmanju ruku
sin kakva suca pa im za rukom dri zdravicu, ha-ha-ha!
id je zaista svoga mladog prijatelja tako raspoloio da je Bates sasvim zaboravio svoju tugu. I
Charley Bates koji je isprva zatvorenog Prefriganka alio kao jadnu rtvu sudbine, sada je u
njemu gledao glavnoga junaka neke neobino vesele lakrdije iekujui nestrpljivo as kada
e se stari njegov drug pojaviti na pozornici da nasmije sve nazone.
Ali treba da na neki nain saznamo kako je s njim danas, rei e Fagin. ekaj da neto
smislimo!
Da ja idem onamo? upita Charley.
Ni za to na svijetu, odvrati id, zar si poludio, sinko? Zar si sasvim enuo pameu te si
namislio da poe ravno u... Ne, ne, dosta je to smo njega izgubili!
Pa valjda ne kanite sami ii onamo? naruga mu se Charley.
Ne, ne, to nikako ne ide, odvrati id i odmahne glavom.
Pa zato da ne poaljete ovog novajliju? upita Charley stavljajui Noi ruku na rame, njega
nitko ne poznaje!
Pa, ako on hoe, primijeti id.
Hoe? upadne mu u rije Charley. Pa ta on ima htjeti ili ne htjeti?
Pa, zapravo nita, dragi moj, prihvati Fagin te se okrene gospodinu Bolteru, zapravo

nita...
Oh, molim lijepo, to se toga tie, znate, stane Bolter zamuckivati uzmiui natrake prema
vratima, sav zbunjen i usplahiren, ne, ne to nije moj posao, ne, nipoto.
A kakav ste mu to posao povjerili, Fagine? nato e Bates mjerei prezirno krakatog Nou.
Bit e da mu je posao da strugne kad zagusti i da sjedi u toplom zapeku kad je sve kao
bubreg u loju je li to njegov posao?
Gledaj ti svoga posla, odbrusi mu gospodin Bolter, i nemoj da se kerbei pred starijima,
ti kenjkalo balavo, ili u ti naravnati lea.
Mladi gospodin Bates na tu je gordu prijetnju odgovorio takvim grohotom da je prilino
potrajalo prije nego to je Faginu uspjelo da objasni gospodinu Bolteru da se, poe li na sud,
nee time izvri nikakvoj opasnosti, jer u London nije stigla nikakva vijest o tome da je
pobjegao i zato je pobjegao od svoga gazde, niti je za njim izdana tjeralica; po svoj prilici jo
se ne zna da je ovamo stigao. Ako se valjano prerui, moe bezbrino otii u sudnicu kao na
bilo koje mjesto, utoliko prije to se nikako ne bi moglo pretpostaviti da se svojevoljno uputio
onamo.
Donekle umiren tim razlaganjem, ali u jo veoj mjeri natjeran strahom koji mu je ulijevao
stari id, gospodin Bolter naposljetku pristane, iako vrlo kisela lica, da se lati toga posla.
Prema Faginovoj uputi odmah zamijeni svoje odijelo taljigakim haljetkom, barunastim
hlaama i konatim dokoljenicama; a sve je to Fagin imao pri ruci. Dobio je bi i pusten eir
sa zadjenutim mitniarskim ceduljama. Tako preodjeven trebalo je da odvrlja u sudnicu,
gdje e svatko vjerovati da je taljiga sa sela koji je s trnice zabasao u Covent Gardenu iz
puke radoznalosti, a kako je bio ve sam po sebi nezgrapan i krakat, Fagin nije nimalo
sumnjao u uspjeh toga pothvata.
Poto su ga tako udesili i tono mu opisali po emu e moi prepoznati Prefriganka, mladi
gospodin Bates isprati Nou sve do neposredne blizine Bow-Streeta vodei ga po mranim
uliicama. Opisavi mu jo potanko mjesto gdje se nalazi traena zgrada, kako ona izgleda te
kako e ravno ui unutra i, kad bude uao u dvorite, kako e desnim stubitem gore i skinuti
eir im ue u dvoranu, konano ga Charley Bates natjera da sam poe dalje, obeavi mu da
e ga priekati na mjestu gdje su se rastali.
Noa Claypole, iliti Morris Bolter, kako je god itatelju po volji, drao se savjesno primljenih
uputa koje su budui da je mladi gospodin Bates bio ovdje kao kod kue bile tako tone
da je bez ikakva zapitkivanja prispio na svoje odredite a da mu se na putu nitko nije
isprijeio. Naao se usred gomile svijeta, uglavnom ena, to se tiskala u prljavoj i zaguljivoj
prostoriji na dnu koje je pod bio uzdignut i odijeljen ogradom, a s lijeve se strane uza zid
nalazila ograena optuenika klupa dok je s desne strane, dakle iza ograde, stajao stol za
suce kako bi prosti puk mogao lake zamisliti (ukoliko ima mate!) da je pravda neto
posebno i puno dostojanstva.
Na optuenikoj klupi bilo je samo nekoliko ena koje su, kimajui glavom, odzdravljale
svojim znancima koji su ih zadivljeno gledali, dok je sudski pisar itao neke iskaze dvojici
policajaca i nekom ovjeku u priprostu odijelu koji se naginjao preko stola. Tamniar se

naslanjao na ogradu optuenike klupe ravnoduno lupkajui velikim kljuem po svom nosu,
osim u trenucima kad bi besposlen svijet poeo glasno razgovarati: onda bi uzvikivao
Tiina! ili bi stroga i namrgoena lica oslovio neku enu: Iznesite bebu iz sudnice! kad bi
dostojanstvo mjesta gdje se kroji pravda bilo ugroeno krikovima slabanog djeteta kojemu je
glas majka nastojala priguiti rupcem. Omara je teko pritiskala i lijegala na grudi svima u
pretijesnoj prostoriji u kojoj se lijep osipao sa stropa, oplata na zidu bila vlana od nezdrava
zadaha i prljavtine, a tavanica ogaravljena aom. Na kaminu se nadimalo neko aavo i
ispucano poprsje, a nad optuenikom klupom visio praan sat, jedini predmet u toj sobi koji
je ivio ispravnim ivotom, jer je bijeda i neimatina, ili okorjela izopaenost, ili jedno i
drugo, utisnulo ig svakom ivom biu pa ta iva rugoba nije bila manje odvratna od
mutnoga i masnog taloga koji se kanda slegao i na sve mrtve predmete.
Noa se pomno ogledavao na sve strane, nee li gdje ugledati Prefriganka; no premda je vidio
podosta ena koje su mogle biti majka ili sestra tome dinom gospodinu, i vie nego jednoga
ovjeka koji bi prema opisu vrlo lako mogao biti njegov otac, ipak nije bilo nikoga tko bi
odgovarao opisu gospodina Dawkinsa. ekao je u uzbuenju i neizvjesnosti dok one ene na
optuenikoj klupi nisu bile osuene te izile epurei se. Odlanulo mu je kad je ugledao
uhapenika koji mu se uinio da je onaj pravi radi kojega je doao.
Bio je to zaista gospodin Dawkins: struui nogama ulazio je u sudnicu, u svom prevelikom
kaputu sa posuvraenim rukavima, drei lijevu ruku u depu, a u desnoj imao kapu. Pred
njim se gegao tamniar kojega ne bi bilo tako lako opisati. Tek to je sjeo na optueniku
klupu i ve je gospodin Dawkins upitao posve glasno zbog ega je on zapravo dospio u taj
sramotni poloaj.
Jezik za zube, uje li? odvrati uzniar.
Jesam li ja Englez ili nisam? upita Prefriganko. A gdje su onda moja prava?
Samo se strpi, dat emo mi tebi ve tvoja prava, i to papreno! opet e uzniar.
No vidjet emo kako e ministar unutranjih poslova sucima nasapunati glavu, ako mi
uskrate moja graanska prava, odvrati gospodin Dawkins. Ej, vi, ta je sad? Bio bih
slavnom sudu vrlo zahvalan da se to prije pozabavi mojom stvaricom a ne da se sada itaju
novine, jer ja sam vam zakazao sastanak s nekim gospodinom u Cityju,[10] pa kako sam
gentleman koji dolazi tono u odreeno vrijeme kad se radi o poslu, onaj e gospodin otii, a
ja onda mogu svirati! Ali u ja zatraiti naknadu tete, da, to u traiti, oiju mi, hou!
Nato je Prefriganko po svoj prilici htio pokazati kako e se poslije suenja aliti na postupak
te upita uzniara za imena one dvojice starih pisodera, za sudakim stolom, to je kod
publike izazvalo gotovo isto tako buran smijeh, kako bi i mladi gospodin Bates sigurno
prasnuo u grohotan smijeh da je mogao uti to pitanje.
Tiina! vikao je uzniar.
Koja je to stvar? upita jedan od sudaca.
Tuba protiv depara, vae gospodstvo!
Je li djeak ve odgovarao pred sudom?

Nije, ali je ve odavna morao biti na optuenikoj klupi. Gdje vam on sve ve nije bio!
odvrati uzniar. Ja ga poznajem kao zlu paru, vae gospodstvo!
Tako, dakle, vi mene poznajete? usklikne Prefriganko kao da kani dobro upamtiti izjavu
toga ovjeka. Vrlo dobro! Tuit u vas zbog uvrede potenja!
Opet smijeh, opet uzvik: Tiina!
Dakle, gdje su svjedoci? upita sudac.
Da, da, tako je! uplete se Prefriganko. Htio bih da vidim te svjedoke!
Toj je elji odmah udovoljeno, jer se pojavio policajac koji je izjavio kako je vidio optuenog
gdje usred uline vreve uvlai ruku u dep nekoga gospodina, vadi rubac i onda ga, poto se
u nj useknuo, opet gura gospodinu u dep, jer je bio star. I zato da ga je uhapsio, a pri linom
pretresu naena je kod spomenutog djeaka, zvanog Prefriganko, srebrna burmutica kojoj na
poklopcu bijae urezano ime vlasnika. Po traenju suda pronali su toga ovjeka koji se na
poziv odazvao pa ja sada nazoan. Zakleo se da je juer, poto se progurao kroz mnotvo,
opazio da mu je nestalo burmutice. Spazio je veli gospodiia koji se vrzao i vjeto
izmicao, i taj gospodii da je optuenik.
Ima li ta da pita svjedoka, djeae? upita sudac.
Ja da se toliko ponizim i da se s njim upustim u razgovor? odvrati Prefriganko.
Ima li uope to da kae?
Ne uje li da te njegovo gospodstvo pita da li ima jo ta da kae? upita ga uzniar i
laktom ga mune u rebra.
Oprostite! Molim lijepo? ree Prefriganko kao da je prijanje pitanje preuo te se sad
trgnuo iz tekih misli. Jeste li meni to rekli?
Vae gospodstvo, ovakva fakina jo nikada u svom ivotu nisam vidio, ree policajac kesei
se. Ima li ta da kae, derane?
Nemam, odgovori Prefriganko, ovdje nipoto, jer ovo nije potena krojanica pravde;
osim toga, moj ja advokat ba danas na doruku kod potpredsjednika Donjeg doma. No ja u
na jednom drugom mjestu imati ta da kaem, a bogami i on, i sva sila uglednih znanaca i
prijatelja, tako da e ove stare vlasulje jo zaeljeti da se nisu nikad ni rodile ili prokleti svoje
podvornike to ih nisu objesili o klinanicu nego su ih pustili da dou i da meni sude. Ja u...
Tako, krivica mu je dokazana! prekine ga pisar. Odvedite ga!
Naprijed, derane! ree uzniar.
Evo me, ve idem, odvrati Prefriganko gladei dlanom svoju kapu pa se onda obrati
sucima: Ej vi, uzalud ste se sad od straha ukoili, ni zere smilovanja neu imati s vama. Platit
ete vi meni za to, gospodo slavna, i ja ni za ivu glavu ne bih htio biti u vaoj koi! I ja bih
vam sad fukao na to, da me i na koljenima molite da se vratim u slobodu! Evo, vodite me!
Poslije tih rijei Prefriganko se nije opirao kad ga je uzniar spopao za ovratnik i povukao, ali
se neprestano, dok nisu dospjeli u dvorite, prijetio da e o njegovu sluaju i u samom
parlamentu jo biti govora, a policajcu se samodopadljivo nasmijao u brk.

Poto je na svoje oi vidio kako su ga zatvorili u samicu, Noa se pouri natrag na mjesto gdje
se bio rastao s Batesom. ekao je tu jo neko vrijeme dok se nije pojavio mladi gospodin koji
se mudro skrio na sigurnu mjestu, sa kojega se mogao uvjeriti da nikakav nepoeljni
radoznalac ne slijedi njegova novog prijatelja.
Obojica su pohitjela kui da to prije obvesele gospodina Fagina radosnom vijeu kako se
Prefriganko asno i slavno ponio.

XLIII. POGLAVLJE
KAKO JE NANCY BILA SPRIJEENA DA ISKUPI OBEANJE TO GA JE DALA
GOSPOICI ROSE MAYLIE I KAKO JE NOA CLAYPOE POSTAO FAGINOV
OBAVJETAJAC

Koliko je god bila umjena da lae i da se pretvara, Nancy nije mogla sasvim prikriti svoj
strah poslije onoga to je poduzela. Dobro je pamtila kako su joj lukavi id i okrutni Sikes
povjeravali svoje zloinake planove to su ih pred svima drugima skrivali, jer su bili vrsto
uvjereni da se u nju mogu pouzdati i biti bez brige da bi ih ona ikad mogla odati. Ali ma kako
bile strane njihove spletke, ma kako opaki njihovi zaetnici i ma kako ona mrzila starog ida
koji ju je korak po korak vodio blie crnom bezdanu zloinstva i bijede, odakle vie nije bilo
povratka, ipak bi ponekad i prema njemu osjeala neku samilost pri pomisli da e njega
najposlije stii pravedna kazna kojoj je tako dugo izmicao; ipak, nije eljela da mu svojom
rukom namakne omu na vrat.
No to su bili samo prolazni osjeaji pa ju je mo navike spreavala da ih se tako lako otrese.
Ipak je vrsto ustrajala pri svojoj odluci da ni zbog kakvih obzira ne promijeni svoje miljenje.
Strahovanje za Sikesa moglo ju je jo jae potaknuti da za vremena odustane od svoga
nauma. Sama je bila postavila uvjet da se njezina tajna uva te nije dala ni naslutiti po emu
bi se njemu moglo ui u trag; njemu za ljubav ak je odbila da bude spaena bijede i poroka
to su je okruivali i to je jo mogla uiniti? Ostala je nepokolebljiva pri svojoj odluci.
Iako se svaka njena duevna borba zavravala tom odlukom, ipak su takve misli neprestano
nadirale i upijale joj se u svijest. Prolo je samo nekoliko dana, a lice joj je ublijedjelo i ona je
sva omravjela. Na mahove nije marila to se oko nje zbiva niti se upletala u razgovor ona
koja je nekad najvie halabuila; onda bi ja opet spopadao smijeh, suh i neveseo, te bi se bez
svrhe i povoda kreveljila, a as zatim opet sjedila, tiha i potitena, izgubljena u sumornim
mislima, podnimivi glavu rukama. Ve po samoj gesti kada bi se poslije trgla iz te zamrlosti,
moglo se jasnije nego po ostalim znacima razabrati da joj nita nije po volji, da joj je sve
dotuilo i da joj se u glavi vrzu misli koje nemaju nikakve veze s onim o emu drugi
razgovaraju.
Bilo je to u nedjelju uveer, a ura s oblinjeg tornja upravo je otkucavala sate. Sikes i id
usred razgovora umuknu da osluhnu, a djevojka koja je sjedila ponie na maloj klupici
takoer paljivo osluhne. Kao da joj krv zastajkuje u ilama. Jedanaest!
Sat do ponoi! ree Sikes, podigne zavjesu da pogleda na ulicu, a zatim se opet vrati na
mjesto. I mrkla pomrina, kao poruena da se prihvati posla!

teta, prava teta, Bille, nato e id, to ba sada nemamo nikakva posla!
Prvi put to ree istinu, mrzovoljno mu dobaci Sikes. A ja ba raspoloen za posao!
id samo uzdahne i tuno zamahne glavom.
Trebat e naknaditi izgubljeno vrijeme, ree Sikes. Kad nam se opet prui prilika. Drugo ti
ja ne znam!
To je prava rije, dragi moj, usklikne id i bojaljivo ga potapa po ramenu. Ba mi godi
kad tako govorite!
Godi ti, eh! nato e Sikes. Onda neka ti bude.
Ha! ha! ha! nasmije se id i kao da se topio od milja to Sikes nije tako grub kao obino.
Danas ste ba u formi Bille; pravi onaj stari Bill!
Nisam u formi kad me svojim prljavim papcima hvata za rame, i zato k sebi ruke! ree
Sikes i strese sa sebe stareve ruke.
Mravci ti putuju uz kimu pa ti se ini da su te ukebali, je li, Bille? osmjehne se id
odluivi da se ne pokae uvrijeenim.
ini mi se da me sam vrag epao za rame, a ne policijsko njukalo, odbrusi Sikes. Jo
nikada nisam vidio njuke kao to je u tebe, ukoliko nisam gdjegod nabasao na tvog au, no
ini mi se da se njemu ve odavna osmudila crvena bradica uz Luciferov kotao; a moda
uope nisi imao oca nego te sam pakao izrodio tako nakazna, emu se nimalo ne bih udio.
Fagin na taj komplimenat nita ne odgovori, nego samo povue Sikesa za rukav te pokae na
Nancy koja je iskoristila priliku dok su oni razgovarali, stavila eir na glavu i pola vratima.
Ej! izdere se Sikes. Nancy! Kamo se to djevojica uputila u ovo doba noi?
Neu daleko.
Kako ti to odgovara? upita Sikes. uje li ti, kad E tobom razgovaram? Odgovaraj!
Rekla sam ve da neu daleko.
A ja te pitam kamo? Sikes e povienim glasom. Jesi li me ula!
Ni sama ne znam, odgovori djevojka.
Ali ja znam! nato e Sikes, vie iz prkosa nego to mu ne bi bilo s voljom da Nancy ide
kamo joj drago. Ja znam nee nikamo! Sjedaj ovamo!
Ve sam ti prije rekla da mi nije dobro, odvrati djevojka, pa u malo na zrak.
Turi glavu kroz prozor i imat e zraka! odvrati Sikes.
Tu je zaguljivo, dobaci mu djevojka, hou na ulicu.
Da ne bi! ljutito e Sikes, poe vratima, zakljua ih, stavi klju u dep, strgne joj eir s
glave i baci ga na stari ormar. Tako, a sad se ne mii vie nego sjedi tu gdje si!
Pa mogu ja i bez eira, nato e djevojka i sva problijedi. Kako ti to, Bille, sa mnom? Zna li
ti ta radi?
Da li znam oh, Fagine! usklikne Sikes. Ona, je zacijelo poaavila, jer se inae ne bi

usudila da tako brusi jeziinu!

Natjerat e me da od oaja... promuca djevojka pritiskujui rukama grudi kao da hoe
priguiti svoj bijes. Smjesta da me pusti! Jesi li uo?
Neu! zagrmi Sikes.
Fagine, reci mu neka me pusti. Bit e bolje za njega. Da, bit e bolje da me pusti. uje li?
viknu Nancy lupnuvi nogom o pod.
uj me! odvrati Sikes pa se na stolici okrene prema njoj. Ako samo pisne, napujdat u psa
na tebe, a kada te on epa za guu, onda e znati zato se dere. Koji ti je bijes, droljo
otrcana?
Pusti me da idem! ree djevojka i sva se uozbilji, a onda sjedne na pod ispred vrata. Pusti
me, Bille, jer ne zna to ini zbilja ne zna. Samo na jedan sat molim te molim te,
Bille!
Neka me avo odnese ako ova djevojka nije sasvim pobenavila! vikao je Sikes bijesno.
Ustaj!
Ne ustajem dok mi ne obea da e me pustiti! vrisne djevojka, a Sikes ju je samo gledao i
vrebao pogledom, a onda, uoivi zgodnu priliku, zgrabi je iznenada za obje ruke, pa povucipotegni, povue je u susjedni sobiak, dok se ona borila i otimala. Tu ju je svalio na stolicu, a
on sam sjeo na klupu, drei joj ruke kao nekim klijetima. Ona se as gnjevno izvijala, as ga
opet zaklinjala, sve dok nije izbilo dvanaest, a onda, zamorena i iscrpena borbom, popusti.
Poto joj se uz mnoge teke kletve i psovke jo jedanput zaprijetio da se glavom ne ali i da
vie ne pokua da noas bilo kud ode, Sikes je pusti da se pribere i smiri te se vrati idu.
Uh!, othukne provalnik briui znoj s lica. Ma to je to udna djevojka!
Ba i jest, potvrdi id zamiljeno, zaista je udna!
ta joj to bi noas, to misli, a? upita Sikes. No reci, pa ti je bolje poznaje od mene ta
to treba da znai?
enska tvrdoglavost, da, to i nita drugo, odvrati id slijeui ramenima.
Pa bit e da je tako, proguna Sikes. Mislio sam da sam je ukrotio, a sad vidim da je gora
nego to je bila.
Gora je, ree id i opet se zamisli. Nikad je nisam vidio takvu, a ni zbog ega.
Ni ja, ree Sikes, a moda je i ona navukla moju groznicu, pa sve gori, a vatra jo ne moe
da izbije?
Moda, odvrati id.
Ako je to jo jedanput spopadne, pustit u joj malo krvi, i to bez doktora! nato e Sikes.
id znaajno kimne glavom u znak da potpuno odobrava tu metodu lijeenja.
Ona je dan i no bila uza me dok sam crkavao, a tebe, kurjae gadni, nije bilo ni od korova,
ree Sikes. A za sve to vrijeme nismo imali ni prebijene pare; jedno s drugim pa je malo
poaavila od silne muke i nevolje, a svejednako zatvorena kao u gajbi a?

Da, da, dragi, bit e da joj je to nakodilo, govorio je id apatom. Pst! Tiho!
U taj se mah vrati djevojka i opet sjedne na prijanje mjesto. Oi su joj bile crvene i podbuhle.
Zanosila se tijelom amo-tamo, a onda zabacila glavu i prasnula u smijeh.
A to li je to sad? usklikne Sikes zaueno gledajui svoju druicu.
id mu glavom dade znak neka joj zasad ne obraa panju, i poslije nekoliko minuta djevojka
je opet mirno sjedila na svom mjestu kao da se nita nije dogodilo. Fagin mu doapne da vie
nema opasnosti, nee vie mahnitati, a onda dohvati eir i zaeli Sikesu laku no. Na
vratima zastane te upita hoe li mu netko posvijetliti niza stepenice.
Nancy, posvijetli mu niza stepenice, ree Sikes punei svoju lulu. Bila bi vjena teta da
sam sebi slomi kimu i da razoara svu onu publiku koja uiva gledajui kad se zasluenom
ovjeku vee posljednja kravata. Hajde, prisvijetli mu.
Nancy je sa svijeom u ruci pratila starca niza stepenice. Kad su stigli, u hodnik, Fagin stavi
prst na usta i, prikuivi se djevojci, upita apatom:
ta ti je, draga moja Nancy?
A ta bi mi bilo? nato e djevojka istim glasom.
Pa mislim tako, sve to komeanje pa tvoj nemir? odvrati Fagin. Ako se on i id upre
koatim kaiprstom u stepenite toliko uzjogunio i samo trai kavgu s tobom, a zvijer je
on, znam, i vukodlak, zato ti njega ne...
ta? prihvati djevojka kad je Fagin zautio, dok su mu se usta gotovo doticala njezina uha i
grabeljivim se oima zanio u njen pogled.
Pa sad nije vrijeme da se o tom govori, odvrati id, popriat emo o tome drugom
zgodom. Ja sam ti, mila moja, pouzdan prijatelj, pa ako ti je do osvete, samo reci, drim ga
vrsto u akama te e ga lako satrti i smlaviti kao pseto, jer pas ti je on i gori od svoje kuke
koju kao tebe kadikad pomiluje i mazi. I zato, samo ti doi k meni. Danas ti je prijatelj, a sutra
te mrzi, a mene, Nancy, mene poznaje, ve odavna.
Poznajem, i dobro te poznajem, odvrati djevojka ne pokazujui ni najmanje uzbuenje.
Laku no!
Ustuknula je kad joj je pruio ruku, ali mu jo jedanput zaeli laku no, sasvim mirno i tiho,
uzvrativi mu znaajan pogled kojim ju je pogledao prije nego to je zatvorio vrata.
Fagin je nastojao da to prije doe svojoj kui i sav se predao mislima to su mu se vrzmale po
glavi. Jedna ga je misao zaokupljala, polako i postepeno. Nije mislio na veeranju svau,
iako mu je sada bivalo sve jasnije da je Nancy dotuila pustahijina okrutnost te da je zavoljela
drugoga ovjeka. Njezino izmijenjeno dranje, uestalo izbivanje od kue, pa ravnodunost u
svim pothvatima njihove druine gdje je nekad tako ivo i revno sudjelovala, pa k tome jo i
njeno oajniko otimanje noas da poto-poto poe u odreeno vrijeme na sastanak, sve je to
potkrepljivalo njegovu pretpostavku. Bilo mu je gotovo jasno da ga slutnje nisu prevarile. Ali
ovjek kojega je Nancy zavoljela nije se nalazio meu njegovim suradnicima. A uz Nancynu
pomo mogao bi postati vrlo koristan za itavu druinu, te bi ga, po Faginovu miljenju,

trebalo smjesta predobiti i privui.

Time bi postigao i drugu, jo mraniju svrhu. Sikes je isuvie mnogo znao, a njegovo
podsmjehivanje ljuto je vrijealo Fagina i pogaalo ga u srce, iako to nije pokazivao. Djevojka
zacijelo vrla dobro zna da nikada nee izbjei njegovoj mrnji i osveti ako ga jedanput
napusti te da e u svom bijesu njenoga ljubavnika nemilo osakatiti, ako ne i sasjei. Sa malo
nagovaranja i uvjeravanja smiljao je Fagin ona e drage volje pristati da ga otruje.
Oduvijek su se ene laale takvih pa i gorih sredstava u slinim prilikama da bi postigle svoj
cilj. I tako e nestati opasnog i meni tako mrskog lopova i na njegovo bi mjesto doao odmah
drugi, i djevojka e, upletena u to umorstvo, biti jo jae u mojoj vlasti.
Takve su misli dolazile Faginu na pamet za ono kratko vrijeme dok je bio u provalnikovoj
sobi. I samo su ga te misli zaokupljale; zato je djevojci na rastanku i natuknuo kako da se
otarasi Sikesa. I ini se da se djevojka nije nimalo iznenadila i da je potpuno shvatila ono
nekoliko njegovih rijei. Nazrela je njegove namjere. Nancy ga je razumjela, jer mu je to
kazivao i njen pogled.
No moda e se ustruavati da sudjeluje u zavjeri kad se Sikesu radi o glavi. A ba je to bilo
vano da ona bude upletena u umorstvo. Kako da je jo vre priveem uza se? miljae
id dok se uljao kui. Postoji li jo neko sredstvo da je predobijem?
Postoji! umalo to Fagin naglas ne pomisli. Onda nee moi nita da mi odbije ni za
ivu glavu! Naao sam ja sredstvo i posluit u se njime. Samo da saznam tvoju tajnu pa mi
neete umai ni ti, ni Sikes!
Bijesno iskeena lica okrene se i zaprijeti u pravcu mjesta gdje je ostavio razbojnika. Zatim je
urno nastavio put zavukavi koate ruke u nabore traljave odjee, grevito prepleui prste
kao da drobi i davi nevidljiva, mrska dumanina.
Sutradan je poranio i nestrpljivo ekao novog ortaka koji se napokon s velikim zakanjenjem
pojavio i odmah se prodrljivo bacio na doruak.
Bolter, oslovi ga id, privue stolicu i sjedne suelice njemu.
Pa tu sam, proguna Noa, ta je? Nemojte nita da me pitate dok se ne nanjupam. To je
ono to tu ne valja, jer ovjek nikad ne stigne da se ljudski najede.
Pa valjda moe i za vrijeme jela razgovarati? nato e Fagin proklinjui iz dubine due
prodrljivost svoga mladog prijatelja.
Mogu, govoriti mogu, i jo mi bolje prija kad uz jelo razgovaram, odvrati Noa pa odree
komadinu kruha. A gdje je arlota?
Izila je, odgovori Fagin, poslao sam je zajedno s onom drugom djevojkom, jer sam elio
da budemo sami.
Oho! nato e Noa. Bilo bi mi milije da ste joj najprije naredili da mi spremi malo prena
kruha s maslacem. No, priajte vi samo, meni to nimalo ne smeta.
Zaista se inilo da ga nita ne moe omesti pri jelu, jer kao da je nakanio da se svojski prihvati
posla.

Juer si dobro radio, dragi moj, zapone id, vrlo uspjeno! est ilinga, devet pensa i pola
penija ve prvog dana! Na tom ete zabavitu namlatiti grdne pare!
Ne zaboravite tri pivska vra i jedan lonac za mlijeko, dobaci mu gospodin Bolter.
Oh, nita ja ne zaboravljam, prijatelju, odvrati id. Ona tri pivska vra to si majstorski
udesio, ali ono s loncem za mlijeko to je bilo upravo genijalno!
Nije loe za poetnika, napomenu gospodin Bolter samodopadno. Vreve sam poskidao sa
prozorskih reetaka, a lonac je stajao pred vratima gostionice, pa sam ga pograbio, znate, jer
sam mislio da bi mogao zarati ili dobiti kijavicu od kie! Ha! ha! ha!
id se pretvarao kao da se i on slatko smije, a gospodin Bolter, kad se nahihotao, nekoliko je
puta zagrizao punim ustima u prvi komad kruha, a odmah zatim prihvatio se druge
komadine.
Htio bih da ti, dragi Boltere, zapone id nagnuvi se preko stola, izvri za me neki posao
pri emu je potrebna najvea panja i opreznost.
Sluajte, odvrati Bolter, nemojte da me uvalite u neku opasnost ili da me opet poaljete u
sudnicu. To mi nikako ne odgovara, ne, ba nikako, i ja vam to odmah u brk kaem.
Nema tu ni najmanje opasnosti ni najmanje, doeka id, potrebno je samo da malo
pripazi na jednu enu!
Je li stara? upita gospodin Bolter.
Nije, mlada je, odgovori Fagin.
To e mi vrlo dobro uspjeti, u to sam siguran, ree Bolter. Jo u osnovnoj koli bio sam
najbolja tuibaba. A ta treba da izvidim? Ne moram valjda da...
Ne treba nita da poduzme, prekine ga id, samo da me obavijesti kamo odlazi, s kim se
sastaje i, ako je mogue, to je govorila; da upamti ulicu, ako je ulica, ili kuu, ako je kua, i
da mi lijepo javi sve to o njoj sazna.
A ta ete mi dati za moj trud? upita Noa stavljajui au na sto i gledajui svoga
poslodavca pohlepnim oima.
Ako ti sve dobro uspije jednu funtu, dragi moj itavu jednu funtu, odvrati Fagin
kojemu je bilo stalo do toga da pobudi u njemu to vei interes. A mora znati da jo nikada
nisam platio toliku svotu za tako malu uslugu.
Kakva je to ena? upita Noa.
Jedna od naih.
Oh, Gospode! usklikne Noa naprivi nos. Postala vam je sumnjiva, a?
Nala je sebi neke nove prijatelje, dragi moj, i ja moram saznati tko su oni, odvrati id.
Razumijem, ree Noa, jer treba da znate s kim imate ast, je li ha! ha! ha! Eh, to je posao
za mene!
Znao sam da e to biti neto za tebe, odvrati Fagin, sav razdragan to mu je tako lako
uspjelo da ga predobije.

Zna se, zna se, nato e Noa. A gdje je ona? Gdje da je priekam? Kada da krenem?
Sve e to od mene saznati, ree Fagin, i u pravi as. Ti samo budi spreman, a ostalo
prepusti meni.
est je noi prosjedio u izmama i u kirijakom odijelu, da na jedan Faginov mig krene u
izvide, est dugih i zamornih noi, a Fagin se svake veeri vraao razoarana lica te ga samo
kratko obavijestio da jo nije vrijeme. Sedme se veeri vratio ranije i nije mogao da prikrije
svoju radost. Bila je nedjelja.
Veeras ona izlazi, ree Fagin, i sigurno po svom poslu, jer je cio dan bila sama, a ovjek
kojega se boji vratit e se tek prije nego to svane. Hajde sa mnom, samo pouri!
Noa bez rijei ipne uvis, jer je id bio tako uzrujan te je njegovo uzbuenje zahvatilo i njega.
Kriom iziu iz kue i, prolazei kroz bezbroj malih ulica, najposlije dospiju do neke krme;
Noa ju je odmah prepoznao kao konaite gdje je proveo prvu no po svom dolasku u
London.
Bilo je prolo jedanaest sati, vrata su bila zatvorena. Kad id prigueno zazvidi, arke zacvile
i vrata se otvore. Oni neujno uu, i vrata se za njima opet zatvore.
Ne usuujui se ni apatom progovoriti, Fagin se sporazumijevao nijemim znakovima s
mladim idom koji im je otvorio. Nato obojica pokau Noi na prozori, pozvavi ga rukom
da se popne i da zaviri u susjednu sobicu.
Je li to ta ena? upita Noa jedva ujno.
id potvrdi glavom.
Ne mogu dobro da joj zagledam lice, aptao je Noa, jer je oborila glavu, a svijea se nalazi
iza nje.
Stani ovamo, nato e id tihim glasom te mahne Barneyju koji se smjesta povue. as
zatim momak je uao u susjednu sobu i, pod izlikom da e useknuti svijeu prinese je blie
djevojci i povede s njom razgovor te je morala dii glavu.
Sad je vidim, prigueno e uhoda.
Jasno? upita id.
Prepoznao bih je meu tisuama drugih.
im je djevojka izila iz sobe, Fagin ga povue u udubinu zida koja je bila zastrta zavjesom.
Zadrae dah dok ona nije prola na nekoliko koraka od njihova skrovita te izala na vrata
kroz koja su oni bili uli.
Pst! psikne momak koji je drao vrata otvorena.
Sad!
Noa izmijeni pogled s Eaginom i onda hitro klisne iz krme.
Nalijevo, doapne mu momak kad je mugnuo pored njega, skrenite nalijefo, ali se trsite
truke strane ceste.
Noa poslua i pri svjetlosti ulinih svjetiljaka mogao je jo vidjeti kako je djevojka ispred

njega izmicala i nestajala u daljini. Pouri se za njom da joj doe to blie a da ga ona ipak ne
primijeti. Drao se druge strane ulice, kako bi to bolje pratio svaki njen pokret. Dva-tri puta
nervozno se okrenula, a jedanput je zastala da propusti ispred sebe dvojicu ljudi koji su je
slijedili. ini se da postaje sve odvanijom i da ide sve odlunijim i sigurnijim korakom. Dok
se ona vie bliila svome cilju, uhoda se svejednako drao u istoj udaljenosti ne putajui je iz
vida.

XLIV. POGLAVLJE
NANCY JE DOLA NA SASTANAK

Sa crkvenih tornjeva izbijalo je etvrt do dvanaest kada su dvije spodobe izbile na London
Bridge. Prva je bila djevojka koja je ila brzim i lakim koracima i ivo se ogledavala kao da
nekoga iekuje, a druga prilika bio je mukarac koji se drao u najdubljoj sjeni i u izvjesnoj
udaljenosti udeavao korak prema njenom, zastajui kad bi ona zastala i uljajui se naprijed
im bi ona pola dalje, ali neprestano pazei da joj se ne bi odve pribliio. I tako prijee most
to spaja Middlesex sa Surreyom, kad se djevojka, oito razoarana to meu rijetkim
prolaznicima nije nala osobu koju trai, stane vraati. Ona se naglo okrenula, ali ovjek koji
ju je motrio bio je na oprezu te se brzo zavukao u jedno udubljenje na mostu i nagnuo se
preko ograde da to bolje skrije lice, pustivi je da proe s druge strane mosta. Kad je opet
poodmakla u prvanju razdaljenost, tiho spuzne iz svog skrovita i opet poe za njom.
Gotovo usred mosta djevojka zastane. A i mukarac stane.
No je bila vrlo mrana kao to je i minuli dan bio tmuran i oblaan, pa ih je u to doba i na
tom mjestu samo malo ljudi susretalo, a i ti su brzo odmicali pored njih. Moda ih nisu ni
vidjeli, ali u svakom sluaju nisu obraali panje ni djevojci ni mukarcu koji ju je slijedio, jer
ni po svom izgledu ni po vanjtini nisu mogli pobuditi niiju radoznalost u toj londonskoj
etvrti bijede, gdje su beskuni bijednici bili u potrazi za kakvim zaklonom ispod mosta ili
naputenom kuicom bez prozora i vrata. ovjek i ena stajali su i utjeli a da ni s kim nisu
progovarali niti je njih tko oslovljavao.
Sumaglica se osula nad rijekom guei crveni odsjev vatara koje su gorjele na brodiima
usidrenim uz male gatove pa su se i mutni obrisi zgrada na obali rasplinjavali u sivoj
atmosferi. Stara, dimom poaavjela skladita s obje strane rijeke strila su, glomazna i
natmurena, iz guste gomile krovova i zabata tako mrana i crna da se njihovi nezgrapni oblici
nisu ni odraavali u vodi. Toranj stare crkve Sv. Spasitelja i kula Sv. Magnusa, koji od
davnine poput dvaju gigantskih straara uvaju most, nazirali su se usred te tame; ali se ni
uma jarbola pod mostom ni crkveni tornjevi u daljini nisu mogli ni naslutiti.
I dok ju je skriveni uhoda budnim okom slijedio, djevojka je poetala nekoliko koraka goredolje kadli sat na tornju Sv. Pavla muklim glasom oglasi posljednji pozdrav jo jednom danu
koji ode u nepovrat. Pono je ovladala usnulim velegradom zaogrnuvi crnim platem palae
i potleuice, tamnice i ludnice, rodilita i mrtvanice, odaje gdje zdravi snivaju sretne sne i
zaguljive sobe gdje lee bolesnici, izbe gdje se mrtvaci koe i komore gdje sanjaju bezbrina
djeca.

Tek to je izbilo dvanaest, kad iz koije koja se zaustavila podalje od mosta izie mlada dama
u pratnji sijeda gospodina te se, plativi koijau, oboje uputie naprijed. im su stupili na
plonik mosta, djevojka se trgne i poe im u susret.
Ono dvoje poe dalje ogledavajui se kao ljudi koji su izgubili nadu da e nai osobu koju
trae. Zastadoe i ve htjedoe da uzviknu, ali onda mahom prigue povik, jer se u tom asu
pojavi ovjek u taljigakoj odjei, proe tik pored njih te umalo to se ne sukobi s njima.
Ne ovdje, ree djevojka. Bojim se da ovdje s vama razgovaram. Hajdemo dalje da se
uklonimo s javnog puta. Poimo niza stepenice.
Taljiga se okrene u asu kad je ona izrekla te rijei i rukom pokazivala dolje kamo je eljela
da povede ono dvoje pa ih on grubo upita zato su se toliko rairili po ploniku i poe dalje.
Stepenice na koje je djevojka pokazala nalazile su se na Surreyskoj obali, kao i crkva Sv.
Spasitelja, a vodile su dolje na gat. Taljiga neprimjetno mugne onamo, hitro se obazre i
poe dolje.
Te stepenice sainjavaju sastavni dio mosta, a sastoje se od tri dijela. Ba na kraju drugog koji
vodi dolje nalazi se uzidan stup okrenut Temzi. Na tom se mjestu stepenice proiruju, tako
da se ovjek moe sakriti uza zid. Kad je dospio do tog mjesta, taljiga brzo pogleda oko sebe
i, ne naavi prikladnijeg skrovita, tu se sakrije. Leima se pripije uza stup znajui da ono
troje nee sai dublje, pa ako i ne bude ba sve uo, ipak e se bar nevien moi vratiti.
Vrijeme mu je tako sporo odmicalo, a on je toliko gorio od elje da sazna razloge takvu
sastanku da je ubrzo izgubio svaku nadu i pomislio da je ono troje ostalo gore ili polo
drugamo da se u potaji porazgovore. I ba kad je uhoda htio da izae iz svoga skrovita i da
se vrati gore, zauje korake, a as zatim dopru mu do uha glasovi iz neposredne blizine.
Pribio se uza zid to je vie mogao i prislukivao pritajena daha.
Ovo je dovoljno daleko, uo je neiji glas, i njemu se inilo da to govori onoj gospodin.
Neu dopustiti da ova mlada dama poe jo dalje. Mnogi ne bi imali u vas ni toliko
povjerenja da uope dou ovamo, ali, kako vidite, ja sam vam uinio po volji.
Meni ste uinili po volji? nato e enski glas, a mora da je to govorila djevojka koju je
slijedio. Vi ste zaista vrlo obzirni, gospodine. Meni po volji! Pa svejedno, to sad nije vano.
Recite mi samo zato, nato e gospodin mekim glasom, iz kojih ste nas razloga doveli na
ovo udno mjesto? Zato niste htjeli da razgovaramo tamo gore gdje je osvijetljeno i gdje ima
ljudi, nego upravo ovdje?
Ve sam vam prije rekla, odgovori Nancy, da se bojim da tamo s vama razgovaram. Ne
znam to mi je i djevojka sva protrne ali me noas hvata tako jeziv strah da jedva
stojim na nogama.
A ega vas je strah? upita gospodin kojemu se ona kanda raalila.
Ni sama ne znam, odvrati djevojka, a i sama bih voljela da to znam. Strane mi se misli
motaju po glavi, misli na smrt, na okrvavljene mrtvake pokrove, i meni je kao da izgaram od
unutarnje vatre. Dok sam veeras ekala da doem na taj sastanak, itala sam neku knjigu da

prekratim vrijeme; i te iste slike neprestano su mi dolazile pred oi.

Sve je to samo vaa mata, mirio ju je gospodin.
Nije to mata, odvrati djevojka promuklim glasom. Prisegla bih da sam na svakoj stranici
one knjige vidjela velikim slovima ispisanu rije LIJES da, da, a kad sam maloprije ila
ovamo, na ulici sam susrela ljude koji su nosili lijes.
U tome nema nita neobino, ree gospodin. I ja esto susreem ljude koji nose lijes.
Ali pravi, a ono to sam ja vidjela nije bio pravi!
U njenu je glasu bilo neto tako neobino da su skrivenog uhodu podilazili srsi i krv mu se
ledila u ilama dok je sluao djevojku kako govori. Nikad nije osjetio veeg olakanja nego
kad je as zatim zauo slatki glas mlade dame koja je zaklinjala djevojku neka se smiri i neka
se ne podaje tako stranim mislima.
Umirite sirotu djevojku, ree mlada dama svome pratiocu, njoj je zaista potrebna utjeha.
Kad bi me noas vidjele te vae ohole bogomoljke, sigurno bi digle glave i poele
propovijedati o paklenim mukama i o bojoj osveti, uzvikne djevojka. Oh, milostiva
gospoice, zato one koje sebe smatraju bojim izabranicama nisu tako dobre i blage prema
nama bijednicama kao to ste vi prema meni. Tako ste mladi i lijepi i mogli biste se i te kako
ponositi, a ipak ste tako skromni!
Ah, Turin se, poto se umio, okree istoku da moli molitvu, ree gospodin, no ovi dobri
ljudi, poto su u zemaljski kal zagnjurili svoje glave i sprali svu ljepotu sa svoga oblija,
obraaju se najmranijoj strani neba. Ako bih morao birati izmeu muslimana i farizeja,
odabrao bih one prve.
Te su rijei bile upravljene mladoj dami, a moda zato da Nancy dobije na vremenu da se
smiri. Odmah zatim gospodin joj ree:
Prole nedjelje niste doli?
Nisam mogla, otpovrne Nancy, silom su me zadrali.
A tko?
Bill onaj o kojemu sam mladoj dami ve prije kazivala.
Nadam se da nitko nije posumnjao da ste s kime u vezi povodom stvari koja nas je noas
dovela ovamo? upita stari gospodin zabrinuto.
Ne, nije, odvrati djevojka odmahujui glavom. Nije mi lako da ga ostavim, osim kad mu
kaem kamo idem. Pa ni onda ne bih mogla do milostive gospoice da mu nisam sasula u
pie opijuma.
Je li se probudio prije nego to ste se vratili? pitao je gospodin.
Nije. Ni on ni ma tko drugi ni najmanje ne sumnja u mene.
Dobro, ree gospodin, a sad sluajte to u vam rei.
Sluam, nato e djevojka poto je nastao mali tajac.
Ova je mlada dama, zapone gospodin, meni i jo nekim pouzdanim prijateljima povjerila

sve to ste joj prije etrnaest dana rekli. Priznajem da sam isprva sumnjao da li vam moemo
vjerovati, ali sada znam pouzdano da moemo....
To zaista moete, odvrati djevojka ozbiljna lica.
Ponavljam da vam sada vjerujem. I da bih vam to dokazao, rei u vam sasvim otvoreno da
namjeravamo od onoga ovjeka Monksa, makar i silom, izmamiti priznanje, ma kakva bila
ta njegova tajna. No ako ako ne bismo mogli da ga se doepamo, ili ako ga ulovimo a ne
mognemo saznati ono to elimo, morate nam izruiti ida.
Fagina? krikne djevojka prigueno i ustukne.
Toga nam ovjeka morate vi izruiti! odgovori gospodin.
To neu uiniti nikada, odvrati djevojka. Koliki god on bio avo, i prema meni bio gori
od samog avla, ja to ipak neu nikada uiniti!
Neete? upita gospodin koji je kanda oekivao takav otpor.
Nikad! odvrati djevojka.
A recite mi zato?
Iz jednoga razloga, nato e djevojka, koji je milostivoj gospoici ve poznat, i ona e se sa
mnom sloiti, jer mi je to obeala; a osim toga, jer sam ivjela onim istim stranim ivotom
kojim i on ivi, a ima nas mnogo takvih, i ja ih neu izdati, kao to ni oni ni jedan meu
njima ne bi izdao mene, ma koliko da su ogrezli u zlu.
Onda, brzo prihvati gospodin, kao da je samo ekao da svrne razgovor na to, izruite mi
Monksa i prepustite ga nama da mi s njim obraunamo.
A ta ako on prokae ostale?
Obeavam vam da neemo dalje tjerati, stvar im od njega saznamo istinu. U Oliverovu
ivotu ima zacijelo okolnosti koje ne bismo htjeli iznositi pred javnost, pa kad jednom
saznamo istinu, neemo nikome napakostiti.
A ako ne saznate istinu? upita djevojka.
Onda, nastavi gospodin, mi ida neemo tjerati pred sud, bez vaega pristanka. Mislim da
bih vam za taj sluaj mogao navesti dovoljno razloga.
Da li mi to i milostiva gospoica obeava? upita djevojka znaajno.
Obeavam, odvrati Rose, i dajem vam svoju rije.
Monks nee nikada saznati kako ste sve to otkrili? upita djevojka poslije kratke utnje.
Nikad, odvrati gospodin. Mi emo s njim tako postupati da nee ni slutiti od koga smo
saznali njegovu tajnu.
Ja sam od najranije mladosti lagala i ivjela meu varalicama, nastavi djevojka poto je
askom utjela, ali u vama vjerovati.
Oboje ju je uvjeravalo da to mirne due moe, i tada ona uzme opisivati mjesto odakle je
noas pola, ne znajui, dakako, da je pod paskom; govorila je tako tiho da je Noa ponekad
jedva mogao razabrati o emu uope govori. Po njezinu zastajkivanju moglo se zakljuiti da

je gospodin neka od tih njenih saopenja biljeio. Kada je do u tanine opisala krmu i
najprikladnije mjesto odakle bi je potajno mogli motriti i kojih noi i u koliko sati Monks
najee navraa, malo kao da je razmiljala da se prisjeti kako bi njezina izjava bila to
tonija.
Visok je, poe opisivati Monksa, snano graen ovjek, ali nije krupan; hoda pogrueno
kao da neto vreba, okree se esto unatrag, as na jednu, as na drugu stranu. I ne zaboravite
da su mu oi duboko upale kao to se to rijetko kad via, te biste ga ve po tome mogli lako
prepoznati. Lice mu je zagasito kao i kosa, a oi crne; ne moe mu nikako biti vie od
dvadeset i est ili dvadeset i osam godina, premda mu je lice izborano i smeurano. Usne su u
njega blijede, iscerene i izgriene, jer ga esto snalaze bjesomuni napadaji te onda grize pa se
ujeda za ruke i to vam je, to ste se trgli? upita djevojka i naglo zamukne.
Gospodin naglo odgovori da nije nita i zamoli je da nastavi.
Ovo sam, nastavi djevojka, djelomino saznala od drugih, jer sam ga svega samo dvaput
vidjela, a oba puta bio je zaogrnut velikim platem. Mislim da je to sve da, i jo neto! Na
vratu mu je, tako da izviruje ispod rupca, iroka...
... crvena brazgotina kao opeklina od vrele vode ili vatre! usklikne gospodin.
Kako? zaudi se djevojka. Vi ga poznajete!
Mladoj se dami oteo priguen krik, kao da se silno zaudila. Sve troje je naas zanijemilo da
se onome koji je prislukivao inilo kao da uje kako diu.
Da, mislim da ga poznajem, odvrati gospodin prekinuvi utnju. Prema vaem opisivanju
to bi mogao biti on. No, vidjet emo. Ima mnogo ljudi koji su udesno nalik jedni na druge ali
moda to i nije on!
Izustivi prividno mirnim glasom te rijei, ustukne nekoliko koraka i priblii se stupu za
kojim se skrivao uhoda, jer je mladi sasvim jasno uo kad je gospodin progunao: To je
zacijelo on!
Onda je dounik po koracima mogao naslutiti da se gospodin vratio na prijanje mjesto, jer je
glasno nastavio: Dakle, mlada djevojko, vi ste nam dali dragocjene obavijesti. Iskazali ste
nam veliku uslugu, i ja bih elio da vam pokaem koliko sam vam zahvalan. Mogu li vam u
emu pomoi?
Ni u emu, odvrati Nancy.
Ne smijete tako govoriti, nastavi gospodin tako uvjerljivim i blagim glasom koji bi ganuo i
mnogo okorjelije srce. Razmislite i onda recite.
Nita ne elim, gospodine, zaplae djevojka, vi mi ne moete pomoi, jer meni pomoi
nema.
Ne smijete oajavati, uzme je gospodin tjeiti. Vi ste, dodue, proerdali svoju mladost,
neprocjenjivo i nenaknadivo blago to vam ga je Stvoritelj usadio u duu; ipak vam preostaje
vjera i nada u budunost. Ne kaem da je u naoj moi da vam vratimo mir i spokojstvo due,
jer to morate sami traiti i nai, ali mi ne samo da moemo nego i najusrdnije elimo da vam

naemo neko tiho i skrovito mjestance negdje u Engleskoj, a ako se bojite ostati ovdje, onda
negdje u stranoj zemlji. Jo prije nego to svane, prije nego to na Temzu padne prvi traak
zore, moete se nai daleko i izvan dohvata vaih negdanjih ortaka, a da ne ostavite za
sobom ni najmanjeg traga, kao da ste se taj as rasplinuli. Odluite se! Ja ne bih htio ni da se
na tren jedan vratite svome starom drugu ni rije s njim da progovorite, ni da uope samo i
zavirite u onaj brlog poroka i bijede gdje vas i najslabiji daak moe okuiti i konano
upropastiti. Odrecite se svih tih ljudi i napustite ih kad vam se, eto, prua prilika!
Pristat e! usklikne djevojka. Ve vidim kako se lomi i oklijeva. Sigurna sam da e
pristati!
Bojim se da nee, draga, ree gospodin.
Ne, gospodine, nee, odvrati djevojka borei se jedan trenutak sa svojim mislima.
Privezana sam za taj ivot koji mi je mrzak i odvratan, ali ne mogu slomiti svoje okove. Bit
e da sam preduboko zagrezla pa me nitko iv vie ne izvede s ovih bespua. Ipak, ne znam
da li se ne bih toga poduhvatila da sam vas prije upoznala. Ali, opet me hvata ona strava,
zavri ona ogledavajui se oko sebe, moram se vratiti kui.
Kui! ponovi mlada dama s bolnim naglaskom.
Kui, milostiva gospoice, nato e djevojka, da, u takvu kuu kakvu sam svojim ivotom i
zasluila. Rastanimo se! Moda me uhode, ili me netko moe vidjeti. Ako sam vam ja iskazala
neku dobrotu, za uzvrat traim samo da me pustite da sama poem svojim putem.
Nae nagovaranje ne pomae, uzdahne gospodin. Ako dulje ostanemo ovdje, moda je
izlaemo opasnosti. Moda smo je i bez toga preko vremena zadrali.
Da, to zaista jeste, prihvati djevojka naglo.
Kako li e ova sirota da zavri svoj jadni ivot? usklikne mlada dama.
Kako! gorko e djevojka. Pogledajte, milostiva gospoice, ispred sebe u valove tamne
vode. Zar niste ve toliko puta itali o bijednicama koje su skoile u vodu, a da nitko nije ni
pitao za njih, a kamoli suzu prolio. Moda e dotle proi jo nekoliko godina, a moda i samo
nekoliko mjeseci, no tako e se dokrajiti moji tuni dani!
Molim vas, ne govorite tako, odvrati mlada dama i zajeca.
Vi, draga gospoice, neete nikada za to saznali, i ne dao bog da ikada ujete o takvim
strahotama! odgovori djevojka. Laku no! Laku no!
Gospodin se okrene.
Uzmite ovu novarku, usklikne mlada dama, uzmite je meni za ljubav, da vam se nae
mala pomo u asu potrebe!
Ne, ne, dovikne joj djevojka, nisam to uinila da mi se plati! Zaklinjem vas, ostavite me u
tome uvjerenju! Ali voljela bih da imam neku uspomenu na vas ne, ne ne prsten
dajte mi svoje rukavice ili rupi, zlatna moja gospoice! Tako, bog vas blagoslovio! Laku no,
laku no!
Gospodin odlui da popusti, jer je vidio kako je silno uzbuena, a bojao se i kobnih posljedica

ako djevojka zakasni. ulo se toptanje koraka to se udaljuju, a onda je sve bilo tiho.
Mlada se dama i njen pratilac ubrzo nau na mostu, zastavi za trenutak na kraju stepenica.
ujete li? usklikne mlada dama oslukujui. Zar nas nije dozivala? Uinilo mi se kao da
ujem njen glas.
Ne, ne, draga gospoice, odvrati gospodin Brownlow okreui se tuna lica. Ona se nije ni
maknula s mjesta i eka da najprije mi odemo.
Rose Maylie oklijevae, ali je stari gospodin uhvati pod ruku i odvede je odande, blago ali
odluno. Kad je njih dvoje nestalo, djevojka se srui na kamene stepenice da u gorkim
suzama ugui svoj teki jad.
Poslije nekog vremena ustane i klecavim koljenima otetura gore na cestu. Zapanjeni uhoda
ostane jo nekoliko minuta u svom zaklonu. Poto se uvjerio da je opet sasvim sam, tiho se
odulja, te se kriom stane uspinjati stubama.
Kad se najposlije opet naao na mostu, uvjeri se, zirkajui bojaljivo oko sebe, da nigdje nema
ni ive due. Onda pojuri kao strijela, da to prije stigne u kuu staroga ida.

XLV. POGLAVLJE
KOBNE POSLJEDICE

Bilo je skoro dva sata prije osvita zore, dakle jo gluho doba noi, jer je bila jesen. Sve su ulice
bile puste, utonule u duboku tiinu te bi rekao da je svaki i najslabiji um zanijemio i zamro,
jer su se rastronici i razvratnici najposlije razili svojim kuama da otpoinu. Ali je Fagin
bdio u svojoj staroj jazbini; lice mu je bilo blijedo i iscereno, a oi zakrvavljene te je bio vie
nalik na jezivu sablast nego na ljudsku spodobu, vie nalik na utvaru koja je netom iskrsnula
iz hladna groba.
uao je kraj ugaena ognjita, zaogrnut starim pohabanim pokrivaem, a lica okrenuta
svijei koja je na stolu pokraj njega dogorijevala. Desnu je ruku drao na ustima, zanesen u
misli i griskajui duge crne nokte te su mu se vidjele krezube desni i poutjeli onjaci koji su
provirkivali kao u psa ili takora.
Po strunjai se ispruio Noa Claypole i spavao vrstim snom. Starac je pogledavao as u
njega, as opet u svijeu. Stijenj se gotovo raspleo u dva ika i vrui se loj brzo talio i kapao
na stol, po emu se vidjelo da su ida zaokupljale teke misli.
Tako je zaista i bilo. Tresla ga je srdba to mu je netko pomrsio lukavo smiljeni naum;
kidala ga mrnja na djevojku koja se bez njegova znanja splela s nekim stranim ljudima;
guilo ga krajnje nepovjerenje u njezinu iskrenost, jer nije vjerovao da se protivila da ga oda.
Bilo mu je strahovito krivo to ne moe na Sikesu iskaliti svoj osvetniki bijes, zamirao je od
straha da ga ne pronau i osude na smrt, mahnitao je oajno i bijesno protiv svega i svakoga.
Sve se to naizmjence vitlalo u Faginovu mozgu i ujedalo ga za srce dok je smiljao nova
zloinstva puna opake zlobe i gnusne pakosti.
Sjedio je kao okamenjen i kao da uope ne mari kako vrijeme prolazi sve dok mu otro uho
nije zaulo bat koraka s ulice.
Napokon, promuca id i prijee rukom preko usana, usahlih i usijanih od groznice
napokon!
U isti as odjekne zvonce, i on se odulja uza stepenice vratima te se uskoro vrati zajedno s
nekim ovjekom koji je do brade bio umotan alom, a pod mikom nosio neki zaveljaj.
Raskopavajui ogrta ovjek sjedne i razotkrije svoj krupni lik: bio je to Sikes.
Evo ti na, ree on i baci zaveljaj na stol. Samo pazi da to to bolje proda. Stalo me dosta
muke dok sam se toga doepao; mislio sam da u ve prije tri sata doi, a eto tek sada
stigoh!

Fagin dohvati zaveljaj, zakljua ga u ormar te ponovo sjedne ne govorei ni rijei. Ali za sve
to vrijeme nije skidao oiju s provalnikova lica; kad su sjedili suelice jedan drugome, starac
upilji pogled u njega. Usne mu se trzale i podrhtavale, a lice se nekako izobliilo; kao da se
premnoga uvstva i uskomeani osjeaji naziru u svakoj crti njegova izraza da je i provalnik
nesvjesno povukao svoju stolicu natrag i zbunjeno ga gledao.
No, to je? usklikne Sikes. to si tako izbeio oi u mene? De zini ve jedanput!
id podie drhtavu desnicu i zaprijeti mu kaiprstom ali je njegova uzbuenost bila tolika te
nije smogao ni rijei.
Dobijesa! promrsi Sikes hvatajui se sav zbunjen za pitolj. enuo je umom! Valja mi ga se
uvati!
Ne, ne, ne bojte se, promuca id kojemu se najposlije razvezao jezik. Niste vi u pitanju
ne radi se o vama, Bille. Nemam nemam nita protiv vas!
Tako dakle, nema? umiri se Sikes i ozbiljna lica premjesti pitolj u drugi dep gdje mu je
bio bolje pri ruci. No, to je prava srea za jednoga od nas. Svejedno za koga!
Imam neto da vam kaem, Bille ree id, pa primakne stolicu blie to e vas jo
vie razbjesniti.
Ma zbilja? uudi se provalnik kao da mu ne vjeruje. Gukni ve jednom! Meni se uri, jer
e Nancy pomisliti da sam otegnuo papke!
Otegnuo papke! usklikne Fagin. To ona ionako eli, i ve je smislila kako da to udesi!
Sikes u najveoj dvoumici pogleda idu u lice i, ne mogavi u njegovim oima proitati
nikakav odgovor na to zamreno pitanje, zgrabi ga svojom ruetinom za vrat i stane ga tresti
kao praznu vreu.
Govori, uje li? Govori! vikao je iz svega glasa. Govori ili u te zadaviti kao pile! Govori i
reci mi jasno to to hoe da mi kae, lupeu stari! Govori, pasji sine!
Zamislite da je momak koji tu lei... zapone Fagin.
Sikes se osvrne na Nou koji je spavao, pogleda ga kao da ga prije nije ni vidio te se opet
okrene idu: Pa onda?
Zamislite da je momak, nastavi id, htio da nas izda da sve prokae te da je najprije
u tu svrhu pronaao prave ljude i onda s njima odrao sastanak na ulici da im kae kako
izgledamo da bi nas mogli prepoznati i gdje e nas najlake pronai. Zamislite da je sve to
uinio i osim toga jo otkrio jednu zajedniku osnovu, a sve to iz nekog hira, a ne da ga je tko
na to silio, nego ba onako po svojoj glavici i voljici. Da se sastajao no na no s naim
najljuim dumanima da im sve oda! ujete li? vikao je id, a oi su mu plamtjele.
Zamislite da je sve to uinio ta biste vi onda uradili?
ta bih ja uradio? drekne Sikes uz stranu kletvu. izmom bih mu razmecao glavu i
mozak mu prosuo na sve etiri strane!
A da sam ja to uinio? gotovo zaurla id. Ja, koji bih mogao tolike otpremiti na vjeala i
koji zna da ni meni ne gine konopac?

Ne znam, odvrati Sikes, problijedje kao krpa i krgutnu zubima na samu tu pomisao. U
eliji bih poinio neto zbog ega bi me morali okovati; a kad bi meni zajedno s tobom sudili,
bacio bih se na tebe i tresnuo te o zid da bi ti se mozak prosuo. Osjetio bih se tako jak,
hroptao je razbojnik jedva smaui rijei i razmahujui se svojim snanim ruetinama, tako
jak da bi ti od glave ostala samo mrlja, kao da su eljezni valjci preli preko nje!
To biste vi uinili?
Zar moda ne vjeruje? kiptio je provalnik. Pokuaj, pa e se uvjeriti!
A da je to uinio Charley, ili Prefriganko, ili Bet, ili...
Svejedno tko, odgovori Sikes nestrpljivo, ne tie me se platio bi mi!
Fagin jo jednom otro pogleda u razbojnika, domahne mu da uti, nadnese se nad slamaricu
i prodrma spavaa. Sikes se, oduprijevi se akama o koljena, nagne udei se emu sve to
prianje i zapitkivanje, emu sve te pripreme.
Bolter! Bolter! Ustaj! Probudi se! Siroto mome! rei e Fagin te pogleda Sikesa oima u
kojima se izraavao predosjeaj paklenskog uitka i onda nadovee polako, naglaujui svaku
rije: Umoran je toliko se nahodao slijedei nju, Bille!
to hoe time rei? upita Sikes i malo se trgne.
id ne odgovori i samo se opet nagne nad momka koji se nije mogao razbuditi te ga podupre
da sjedne. Noa, jo sanjiv, protare oi, zijevne, irom razjapi usta i pospanim oima pogleda
oko sebe.
Ispripovjedi mi jo jednom sve ono da i on uje, ree id i pritom pokae na Sikesa.
A to? nato e Noa dremovno.
Ono o Nancy, ree id uhvativi Sikesa grevito za ruku kao da se boji da bi mogao otii
prije nego to Sikes sve sazna. Ti si je pratio?
Da.
Do London Bridgea?
Da.
Gdje se sastala sa dvoje ljudi?
Tako je.
S nekim gospodinom i nekom mladom damom, kod koje je ve prije jednom bila, a koji su
od nje traili da oda sve svoje drugove, a prije svega Monksa, to je Nancy i uinila i da im
opie kako izgleda, to je Nancy i uinila i da im kae u kojoj se krmi sastajemo, to je
Nancy takoer rekla i s kojeg se mjesta moe najbolje promatrati krma, pa im je i to rekla
i kada zalazimo u tu krmu, pa im je i to kazala. Sve je to Nancy uinila. Sve to im je rekla
a da je nitko nije prisiljavao niti joj prijetio. Sve je to ona uinila je li tako? vritao je id
polulud od mrnje i bijesa.
Tako je, odvrati Noa i poee se po glavi. Ba je tako sve bilo.
A ta su ono rekli za prolu nedjelju? upita ga id.

Za prolu nedjelju? zamisli se Noa. Pa to sam vam ve rekao.

Ponovi! Reci jo jedanput! vikao je Fagin steui jo grevitije Sikesov zglob i zamahujui
drugom rukom dok mu je pjena udarala na usta.
Pitali su je, nastavi Noa kojemu je ukoliko se vie budio oito bivalo sve jasnije tko je
Sikes, pitali su je zato nije dola prole nedjelje kako je obeala. Rekla je, da nije mogla...
Zato zato nije mogla? prekine ga id pobjedonosno. To ti njemu reci!
Jer ju je Bill, onaj mukarac o kojemu im je ve prije govorila, silom zadrao kod kue,
odvrati Noa.
ta si jo uo o tom ovjeku o kojem im je ona ve prije govorila? vritao je id. To mu
reci, to!
Pa, da njoj nije lako da ode iz kue, osim kad on zna kamo ide, nastavljao je Noa, pa kad je
prvi put bila kod one dame, ona mu je dala ha! ha! ha! moram se smijati kad se sjetim kako
je to rekla! ona mu je u pie sasula opijuma!
Grom i pakao! krikne Sikes te izvue ruku iz idove ake. Pusti me da idem!
Odgurnuvi ida od sebe, jurne iz sobe i bjesomuno pojuri uza stepenice.
Bille, Bille! vikne id i pouri se za njim. Samo jo jednu rije!
Bill se ne bi bio na nj osvrnuo da je mogao otvoriti vrata, ali kako mu nije polo za rukom,
udarao je akama po njima, pa ga je uto Fagin, sav zasopljen, dostigao.
Pusti me, ree Sikes, i ne govori mi nita ako ti je ivot mio!
Samo jednu rije, nato e id stavljajui ruku na bravu. Valjda je neete...
No? uznestrpi se Sikes.
... neete je prestrogo kazniti? pretvarao se id plaljivim glasom.
Svitalo je, i u toj su blijedoj rasvjeti obojica mogla jedan drugom razabrati lice. Oi im se
naas sukobie; u njima je gorio plamen; razumjee se.
Mislim, ree Fagin koji je osjetio da je svako pretvaranje postalo suvino, da pazite da ne
bismo poslije imali neprilika. Udrite, ali ipak, budite lukavi i oprezni!
Sikes ne odgovori, nego tek to je kljocnuo klju u bravi, naglo gurne u vrata, irom ih otvori
i jurne na ulicu.
Ni askom nije premiljao, nije se osvrtao ni lijevo ni desno, nije gledao ni gore ni dolje, ve
samo preda se, odreito i odluno, a zube je tako grevito stiskao te se inilo da e mu vilice
probiti kou. Hrlio je naprijed a da nije ni pisnuo i da mu ni jedan mii na licu nije trznuo
sve dok nije prispio do svojih vrata. Tiho ih otkljua, laka se koraka uspne stepenicama i,
uavi u sobu, dovue teak stol pred vrata i zatim prie postelji i odgrne zavjesu.
Djevojka je poluodjevena leala na postelji. tropot ju je probudio; sad se pridigla, njezine su
se zjenice rairile.
Ustaj! ree Sikes.
Ti si to, Bille? nato e djevojka, obradovana njegovim povratkom.

Da, ja sam, glasio je odgovor. Ustaj!

Na stolu je gorjela svijea, ali je ovjek istrgne iz svijenjaka i baci u ognjite. Videi da je vani
ve zadanilo, djevojka ustane i htjede prii prozoru da povue zavjesu.
Pusti to, ree Sikes ispruivi ruku da je zadri. Dovoljna je svjetlost za ono to sam
nakanio.
Bille, odvrati djevojka slabim glasom kao obnemogla od straha, zato me gleda takvim
oima?
Razbojnik je nekoliko asaka sjedio nijemo, samo su mu nozdrve podrhtavale, a grudi se
teko nadimale; a onda je epa za glavu i za guu, odvue je nasred sobe i, pogledavi jo
jednom na vrata, svojom joj tekom ruetinom zaepi usta.
Bille, Bille, hripala je djevojka otimajui se u smrtnom strahu, ja ja neu ni vikati ni
plakati samo mi reci reci mi ta sam skrivila?
To ti dobro zna, droljo prokleta! prosike razbojnik. Noas su te slijedili i uli svaku tvoju
rije!
Onda potedi moj ivot, ako boga zna, kao to sam i ja potedjela tvoj! izusti djevojka
obamirui od straha i privijajui se uza nj. Bille, dragi moj Bille, pa ti me ne moe ubiti.
Pomisli samo ega sam se sve ove noi odrekla, a samo zbog tebe. Mora razmisliti da ne
ogrijei duu ovim zloinom. Ja te ne putam, i ti me nee moi odbaciti. Boga radi, i tebe i
mene radi, preni se, ne ubij me! Tako mi grene due moje, nisam te iznevjerila!
ovjek se bijesno otimao iz njenih ruku, koje su mu se savile oko tijela, ali ga je ona drala
vrsto i nije ga putala.
Bille! krikne djevojka nastojei oajniki da glavu prilegne na njegova prsa. Onaj gospodin
i ona dobra djevojka govorili su mi veeras kako bi me mogli spasiti i nagovarali me da se
sklonim u nekoj stranoj zemlji gdje bih mogla da ivim u miru i samoi. Daj mi prilike da se
opet s njima sastanem i da na koljenima izmolim milost i za tebe pa da oboje bjeimo s toga
prokletog mjesta i zaponemo nov ivot, svatko za sebe i da se nikad vie ne vidimo! Nikad
nije prekasno za kajanje. Oni to rekoe i ja to sada uviam samo moramo imati malo
vremena samo malo vremena!
Provalnik oslobodi jednu ruku i posegne za pitoljem, no iako je bio izbezumljen od bijesa
pomisao da e ga smjesta uhvatiti ako ispali hitac, su ne mu kroz mozak i on zamahne i
udari je svom snagom po licu to je bilo okrenuto njemu, tako blizu da su im se obrazi gotovo
dodirivali.
Ona zatetura i srui se na tlo, obnevidjela od krvi koja je iknula iz duboke rane na elu i
oblila joj lice, a onda se posljednjom snagom podigne na koljena te iz njedara izvue bijeli
rupi rupi Rose Maylie i, drei ga grevito u sklopljenim i uzdignutim rukama,
posljednjim dahom zaklanjae svoga Stvoritelja neka joj bude milostiv.
Straan je bio pogled na nesretnu rtvu. Ubojica ustukne do zida, zakrije oi jednom rukom, a
drugom dohvati toljagu i jednim udarcem dotue nesretnicu.

XLVI. POGLAVLJE
SIKESOV BIJEG

Pod okriljem mraka, te noi u Londonu nije izvren straniji zloin od toga. Od svih nonih
grozota koje svojim otrovnim zadahom okuuju jutro, ta je bila najodvratnija i najkrvolonija.
Sunce, blistavo sunce koje ljudima ne donosi samo svjetlost, nego ih poslije none pomrine
proima novim ivotom, nadama i snagom granulo je da velianstvenim svojim sjajem
obasja velegrad. Sunane su zrake jednako prodirale kroz skupocjena arena stakla kao i kroz
papirom zalijepljene prozore, kroz kupole katedrala kao i kroz pukotine rasklimanih
kueraka, i ta ista sunana svjetlost obasjavala je i odaju gdje je leala umorena ena. Ubojica
je pokuao da brani suncu da ue, ali je ono u valovima prodiralo. Pogled na nesretnu rtvu
bio je straan u noi, ali sada, u svjetlosti dana, taj je prizor bio jo grozniji.
Sikes se nije maknuo s mjesta: bojao se svake pa i najmanje kretnje. uo je priguen jecaj,
vidio nemoan trzaj ruke, groza se pretvorila u mrnju, i on je jo jednom zamahnuo
toljagom i udario rtvu, zamahivao i udarao, zamahivao i udarao. Bacio je prostirku
preko mrtvoga tijela, no tada mu je bilo jo gore. Zamiljao je kako ga gledaju one oi, i to mu
je bilo mnogo stranije nego da ona ukoenim pogledom zuri gore, kao da motri kako se
zgruana krv na stropu trza i titra u odsjevu sunca. I opet je odbacio prostirku. I tu je lealo
mrtvo tijelo krvavi kup mesa.
Kresnuo je kremen i naloio vatru i bacio toljagu u ognjite. Na njenu se vrhu bila prilijepila
kosa koja je mahom planula, svijala se i kovrala i kao puhor odleprala kroz dimnjak, te ga je
i to, unato njegovoj gvozdenoj naravi, strailo i zbunjivalo, ali, je svejednako vrsto drao
strano oruje koje se u plamenu krhalo, ljutilo i lomilo dok se nije sasvim raspalo u prah i
pepeo. Umio se i oprao krv s lica i s ruku, otirao crvene mrlje s odjee, a to nije mogao strljati
i oprati, izrezivao bi na itave komade i bacao u oganj. Oh, kako je itava soba bila iarana tim
crvenim mrljama! I same psee ape bile su omatene krvlju.
A sve to vrijeme nije smio ni pogledati mrtvo tijelo, ni naas svrnuti pogled na nj. Svrivi sve
to, poe natrake vratima, sve vukui psa sa sobom, da ne bi kao zakrvavljen svjedok njegova
nedjela istrao na ulicu. Pomno zatvori i zabravi vrata te napusti kuu.
Prijee na drugu stranu ceste i zagleda se u prozor, kako bi se uvjerio da li se izvana moe to
nazrijeti. Zavjesa je jo uvijek bila sputena, ona ista to ju je ona htjela odgrnuti da u sobi
sine svjetlost sunca to ga ona vie nije ugledala. Tamo do prozora lealo je mrtvo tijelo; on je
to dobro znao. Boe, kako li je sunce pripicalo ba u taj prozor!
To je bio samo trenutan pogled. im je iziao iz sobe, njemu je odlanulo. Na njegov zviduk

dotra pas, i ovjek brzim korakom poe dalje.

Proe kroz Islington, uspne se na Highgateski zaravanak gdje stoji spomen-kamen
Whittlingtonu te se opet spusti dolje, u dvoumici kamo da krene. Zatim udari nadesno i
uputi se poljskom stazom drei se Caenske ume te najposlije prispije do Hampsteadske
pustopoljine. Prolazei ponikvom kroz Vale of Health, uzvere se obronkom to se pred njim
dizao i uputi se cestom koja spaja sela Hampstead i Highgate, produi ledinom do poljana
North Enda i tu legne pod ivicu i zaspi.
No ubrzo se die pa opet put pod noge, ali ne dalje u polje nego natrag prema Londonu,
hodajui glavnom cestom pa opet natrag drei se djelomice istog puta to ga je jednom
ve prevalio; a onda poljima uzdu i poprijeko, odmarajui se ponekad u kakvoj grabi, te opet
hrlei naprijed a da ni sam nije znao kamo, obilazei i vrludajui, lutajui sveudilj bez cilja i
svrhe. Gdje da se skrasi? Koje mjesto nije ni odve blizu ni odve naseljeno i gdje bi mogao
nai neto da zaloi i ugasi e? Hendon! To je mjesto najprikladnije: nije ni previe udaljeno
niti je na udarcu. I onamo se on uputi as trei, as opet odmiui lijeno kao pu, kao da
prkosi sebi i sudbini, zastajkujui bezbrino i lupkajui tapom po ivici. No kad je stigao do
tog sela, svi su ga ljudi susretali s nekom sumnjom te se inilo da ga se boje i sama djeca po
kunim pragovima. I opet se vrati, ne usuujui se da togod kupi, da zaloi ili okvasi grlo,
iako ve sate i sate nije nita okusio. I opet se vukao pustopoljinom bez svrhe i cilja.
Hodao je mnogo milja i ponovo se vraao na isto mjesto; prolo je jutro, minulo podne, i sad
je dan bio ve na izmaku, a on je svejednako vrljao unaokolo, gore-dolje, uzdu i poprijeko,
bez prestanka se vrtei oko jednoga te istog mjesta. Najposlije krene u Hatfield.
U devet sati uveer Sikes, iznemogao i iscrpen, a njegov pas jedva epajui od nenavikla
tumaranja, zakrenu kod crkvice na breuljku i bojaljivo uu u krmicu koju je razbojnik ve
izdaleka zapazio po slabanom traku svjetlosti. Unutri je gorjela vatra, a pred njom je pilo
nekoliko napoliara. Oni ponude strancu mjesto, ali se on smjesti u zakutak, gdje je sam jeo i
pio dobacujui svome psu ovda-onda poneku mrvicu.
Ljudi su priali o susjednim majurima i seljacima, pa kad je taj razgovor bio iscrpen, uzmu
govoriti o nekom teaku koji je prole nedjelje umro u dubokoj starosti, pa su nazoni mladii
izjavljivali kako je on bio ve sasvim obnemogao starac, dok su starci tvrdili da je umro u
najboljim godinama te da je mogao, kako ree neki iica bijele kose, poivjeti jo deset pa i
petnaest godina da se samo uvao, jest, da se samo malo vie uvao.
Svi ti razgovori nisu bili nimalo uzbudljivi ni zanimljivi. Plativi raun, razbojnik je tiho i
nezapaen sjedio u svom mranom kutu i bio je gotovo ve i zadrijemao kad s velikom
bukom ue neki ovjek. Sikes se trgne.
Bijae to udan svat, napol torbar, napol sajamski svatar i arobnjak koji je pjeke putovao od
mjesta do mjesta i prodavao ocila, brijako remenje, britve, sapune, mast za hamove, lijekove
za pse i konje, jeftine mirisave vodice i masti i slinu robu koju je nosio u torbi na leima.
im je uao, udario je u ale i dosjetke, da raspoloi seljake, te nije prestajao s tom egom sve
dok nije poveerao i pokazao svoje blago i, sve onako uz veselu rije i dosjetku, poeo dobro
trgovati.

A kakvi su to kolaii? Jede li se to i kako prija? To ti nama reci, Harry! kreveljio se jedan
od seljaka pokazujui na neke kuglice.
To vam je, gospodo moja, zapoe pokuarac svojom litanijom nabijati ui radoznaloj
eljadi, sve vrtei meu prstima uzdignute ruke ovakvu kuglicu, to vam je nepogreivo i
najsigurnije sredstvo za ienje najraznovrsnijih mrlja i mrljica, a isti brzo i sigurno sve
mrlje od re, plijesni i snijeti, sve mrlje od masti, znoja i masnoe brie i skida sve mrlje sa
svile, satena, platna, damasta, sukna, krepa, sa vunenih tkanina i pamunih tkanja, muslina,
zefira i poplina brie i skida sve mrlje od vina i voa, piva i vode, od boje i katrana brie
i skida sve mrlje i mrljice od svih pomada i krema; protarete evo ovako! Jedan, dva, tri
puta, i mrlje vie nema! A ako neka dama okalja svoju ast, neka samo to sredstvo proguta, i
neka joj prija i ide u slast otrov je to, a ne kakva god mast! i smrt e je maknuti s puta! A
ako, gospodo moja, mukarac eli da opere svoju ast, ovom kuglicom moe to jo bolje nego
kuglom iz pitolja, jer e mu ova kuglica jo loije prijati negoli tane iz pitolja! Samo jedan
peni, gospodo moja, ni vie ni manje, samo jedan jedini peni!
Odmah se javie dva kupca, a poneki od prisutnih ve su pokazivali namjeru da i oni pazare.
Umjeni prodava smjesta uoi priliku pa navali jo rjeitije veliati svoju robu.
Jo malo pa nestalo! provali i opet njegova bujica rijei. etrnaest vodenica, est parnih
strojeva i jedna galvanska baterija izrauju dan i no ovo sredstvo za sve i protiv svega, i
premda ljudi rade tako naporno da ih mrtve odnose s posla te njihove udovice dobivaju
odmah penziju, i to dvadeset funti godinje po djetetu, a pedeset za dvojke! Samo jedan peni,
a primam i dva polupenija i ne odbijam ni etiri etvrtine od penija! Brie i skida sve mrlje od
vina i voa, piva i vode, boje i katrana i krvi! Evo krvave mrlje na eiru ovoga gospodina:
prije nego to stigne da naplati pivo, nestat e krvave mrlje s njegova eira!
Odmah da ste mi vratili eir! vikne Sikes i skoi.
Oistit u mrlju, gospodine, odvrati momak i namigne drutvu, prije nego to dospijete do
mene! Gospodo moja, izvolite pogledati ovu tamnu mrlju na eiru ovoga gospodina, mrlju
koja nije vea od ilinga, ali je deblja od polukrunaa! Sasvim svejedno da li je to mrlja od
vina, ili voa, ili piva, ili vode, ili boje, ili katrana, ili mrlja od krvi...
ovjek nije stigao da dorekne to je zapoeo, jer je Sikes uz stranu psovku prevrnuo stol,
istrgnuo mu eir iz ruke i odjurio iz krme.
Obuzet osjeajem neodlunosti i prkosa prema sebi i sudbini koja ga je cio dan gonila od
nemila do nedraga, ubojica, videi da ga ne slijede i da ga svi valjda smatraju nabusitom ali
neopasnom ispiuturom, usmjeri korake prema gradu. Pazei da ne padne na nj jarka
svjetlost od fenjera potanske koije koja je stajala na cesti, uzme bre koracati kadli opazi da
su to londonska potanska kola koja stoje pred potanskom postajom. Gotovo je znao to e se
dogoditi, ali ipak prijee preko ceste i stane prislukivati.
Konjunik je stajao pred vratima ekajui da mu izrue potansku vreu. Uto prie neki
ovjek, odjeven kao lugar, i preda mu koaru koja je stajala na ploniku.
To je za vae ljude, ree konjunik, a onda vikne kroz otvorena vrata: Hej, vi tamo,

pourite! Dobijesa s tom vaom potanskom vreom! Ni sino je niste na vrijeme priredili. Pa
ne moe to tako!
Ima li u gradu to novo, Bene? upita lugar pa se malko primakne prozoru da bolje promotri
konje.
Nita naroito, koliko ja znam, odvrati konjunik i stane navlaiti rukavice. ito je malo
poraslo u cijeni. Jo sam nauo neto o nekom umorstvu tamo negdje oko Spitalfieldsa, no
ljudi svata priaju i kojeta izmiljaju.
O, to je iva istina, oglasi se neki putnik iz kola i proviri kroz prozori. Strano
umorstvo!
A molim vas, recite mi, nato e konjunik i dotakne se eira kao na pozdrav, jesu li ubili
mukarca ili enu, gospodine?
Neku enu, odvrati putnik. Misli se...
Ej, ti! nestrpljivo mu dovikne koija.
Prokleta vrea, naljuti se konjunik, jeste li zaspali vi tamo?
Ve dolazim! vikne potar i iznese potansku vreu.
Ve dolazi, srdio se konjunik, ve dolazi, kao to dolazi i ona mlada bogata djevojka
koja e poi za me, samo ne znam kada! Daj ovamo tako, u redu!
Rog veselo zatrubi i potanska kola krenue.
Sikes je ostao stojei na mjestu, naizgled kao da ga se nije nimalo kosnulo ono to je taj as
uo, te ga je svega zaokupljao samo jedan osjeaj neizvjesnost na koju stranu da krene.
Najposlije se vrati te udari cestom to vodi iz Hatfielda u St. Albans.
Uporno je hodao dalje. Ali poto je poodmakao od grada i sve dalje odmicao kroz pomrinu
pustoga druma, osjetio je kako ga hvata sve vei strah to mu se sve jae uvlai u srce i svega
ga proima. Pred njegovim su oima svaki predmet i svaka sjenka, bilo da nepomino stoje ili
da se pomiu, poprimali oblike i obrise neega stranog; a sve je to strahovanje blijedjelo i
iezavalo pred onim jezovitim uasom to ga je jo od jutros sablasno slijedio u stopu:
pomisao na sliku umorene djevojke! Bila je posvuda: i on ju je nazirao kroz mrak i maglu i
uo je kako joj odjea uti po uvelom liu, svaki fijuk vjetra dobacivao mu je njezin
posljednji vrisak, a svaki lahor njezin posljednji hropac. Kad bi zastao, i ona bi stala, a kad
bi trao, ona ga je slijedila, ali ne u trku jer bi mu onda nekako odlanulo nego kao
ukoen lik mrtvaca koji se nesvjesno pokree i lebdi, noen jednolinim dahom vjetra.
Na mahove bi se okrenuo, s oajnikom odlukom da silom odagna tu utvaru makar ga
usmrtila svojim pogubnim pogledom, ali mu se kosa dizala na glavi i krv ledila u ilama, jer
bi se sablast zajedno s njim okrenula i opet lebdjela njemu iza lea. Jutros je sablast ila,
iskrsavala ispred njega, a sada se drala u pozadini neprestano njemu za leima. Prislonio
se leima o jednu stijenu, i mahom je outio kako mu sablast lebdi nad glavom ocrtavajui se
sasvim jasno na nonome nebu. Bacao se poleice nasred druma, no onda bi se stvorila njemu
do glave, stojei nepomino i tiho, bez uma i pokreta, kao nadgrobni kip, i spomen-ploa,

ispisana krvavim znamenjima.

Neka nitko ne kae da ubojice mogu izmai pravdi i da je providnost slijepa. U jednoj jedinoj,
ali beskonano dugoj minuti, ovaj je ubojica po sto puta proivljavao jezovitu tjeskobu
nasilne smrti.
U nekom polju naie na daaru, gdje je mogao prenoiti. Pred njom su se izdizala tri visoka
jablana te je unutri bilo jo mranije, a vjetar je umio kroz njihovo lie kao da stenje i jeca.
Strava ga je davila, a noge mu se koile te nije mogao da krene dalje dok ne zadani. I on legne
uza sam zid, razapet na nove muke.
Jer sad mu se privialo lice, uporno i jo stranije od onoga pred kojim je bjeao. Dva su
ukoena oka, kao od stakla a bez sjaja, zurila u njega kroz tamu, te bi lake podnosio njihov
pogled nego da misli na njih, dva mrtva oka koja ipak sjaju a da nita ne osvjetljuju. Samo dva
oka, ali ta dva oka gledaju na nj odasvud. Kad bi zaklopio oi, pred njim bi iskrsavala soba sa
dobro znanim predmetima a svaki je od njih meu njima i oni koje bi rado htio
zaboraviti bio na svome uobiajenom mjestu. I mrtvo je tijelo lealo na svome mjestu, s
oima uprtim onamo gore kao u asu kad se oduljao iz sobe. Trgne se i skoi na noge te
pojuri u polje, ali ga ono lice ne puta; lebdi za njim. I on se vrati u kolibu, baci se na tlo i
zgri uza zid, a dva su ona oka ve ekala i piljila u njega jo prije nego to je legao.
I opet je strepio i obamirao, ledeni ga srsi podilazili, strava ga davila, greviti drhtaji trzali
mu tijelom i hladan mu znoj izbijao na elo, kad odjednom kroz huku nonoga vjetra zauje
buku koja je prigueno dopirala iz daljine i ljudske glasove dozivanja i zapomaganja. Ta
uzbuna na tom osamljenom i pustom mjestu njemu je upravo godila. U toj linoj opasnosti
snaga mu se vraala i volja jaala, i on poskoi i sune u no.
itavo nebo kao da je zahvatio poar. Plameni se stupovi dizali, prepletali i ruili, iskre su
vrcale i rasipale se, varnice pratale, pa je itave milje uokrug sve plamsalo i buktjelo, a crni
se oblaci dima kolutali i nadirali prema mjestu gdje je on stajao. Graja je bivala sve vea, jer je
sve vie ljudi nadolazilo, i on je mogao da razabere povike Vatra! to su probijali potmulu
zvonjavu na uzbunu i prigueno ruenje balvana, pucketavo pitanje i siktanje plamenih
jezika kad zahvate novo podruje. On stoji i gleda, a hukanje i buanje raste kao oluja to se
blii grmljavinom. Komeaju se ljudi, naviru mukarci, vrte se ene, sve je svjetlost, vreva i
amor, sve bukti i hui. A njemu kao da se povratio ivot! On jurne naprijed glavom bez
obzira, kri sebi put kroz buniku i vrijes, mahnito preskakuje ivice i ograde; a pas bijesno laje
i as je pred njim, as za njim.
Evo ga na mjestu poara. Poluodjevene spodobe jure mimo njega, neki se trude da
prestravljene konje izvuku iz staja, da izgone marvu; neki tre iz goruih kua: naprtili stvari
na lea, a oko njih palucaju plamenovi i suklja dim i rue se usijane grede, lome i raspadaju.
Razlijee se lelek i jauk ena i vrisak djece, zveket crpaljki i krkljanje i ikanje vodenih
mlazova to udaraju o uarenu grau. I on je vikao do promuklosti i, zaboravljajui na sebe i
na svoje misli, bacio se u najveu vrevu i zaronio u mete i jurnjavu.
Te je noi stizao posvuda i na svako mjesto, as je radio kod crpaljki, as se opet zalijetao kroz
oganj i dim; ni aska nije mirovao i uvijek se naao na mjestu gdje je graja bila najzaglunija i

vreva najgua. Penjao se ljestvama gore pa dolje, verao se po krovovima, tapao po

podnicama koje su kripale i cviljele pod njegovom teinom dok se na njega osipala kia
opeka i kamenja bio je svuda i na svakom mjestu golemoga garita. Ali on kao da je bio
neranjiv. Niti se opekao niti ozlijedio, niti sustao niti su ga misli muile, sve dok jutro nije
svanulo i nad pustim garitem ostali samo crni zidovi, a iz ruevina kuljao dim.
Poslije toga ludog uzbuenja sa stostrukom mu se upornou i jainom vratila strana vijest o
njegovu zlodjelu. Sumnjiavo se ogledavao, jer su ljudi, okupljeni u malim gomilama,
razgovarali; bojao se da ne priaju o njem. Pas poslua kad mu je prstom mahnuo, i oni se
zajedno oduljaju. Prolazei kraj jedne crpaljke, gdje su se neki mukarci odmarali i krijepili,
oni ga pozovu da podijeli s njima njihov doruak. On uzme malo kruha i komadi mesa, i dok
je nagnao bocu da pije, zauo je kako vatrogasci, koji su doli iz Londona, priaju o umorstvu.
Kau, da je odmaglio u Birmingham, ree jedan od njih, ali ne brinite, ukebat e ga oni, jer
su policajci ve na sve strane krenuli za njim u potjeru, pa e sutra cijela zemlja biti
obavijetena!
Nastavio je hodati sve dok se od umora nije gotovo sruio na zemlju; i on legne izmeu dvije
ivice i padne u dubok, ali nemiran i isprekidan san. I opet je krenuo dalje, neodluan i ne
znajui na koju e stranu, a sve se bojao noi to ga je opet ekala.
Iznenada u svom oaju odlui da se vrati u London.
Ondje u bar moi s nekim razgovarati, pomisli on, i lake se skriti. Tamo me nee traiti,
jer misle da sam pobjegao iz grada. Pritajit u se sedmicu-dvije, prisiliti Fagina da vadi pare, a
zatim se prebaciti u Francusku! Dobijesa! Pokuat u!
Odluio je da ostvari tu zamisao i odmah je krenuo kui, birajui samotnije puteve i sve
mislei na to kako e se skrivati negdje podalje od glavnoga grada; i kad se poelo smrkavati,
zaista ue u London zaobilaznim putem i odmah krene u onu gradsku etvrt gdje se nakanio
smjestiti. Ako je, meutim, izdana tjeralica, ljudi zacijelo nee zaboraviti njegova psa pa bi
tako i njega mogli pronai. I zato naumi da utopi pseto. Stade se ogledavati za kakvom
barom. Dohvati teak kamen i privee ga za rubac.
I dok je to spremao, ivotinja je motrila svoga gospodara i bilo da je instinktivno osjetila da
joj prijeti opasnost, ili ju je provalnik gledao poprijekim okom zaostajala je vie nego
obino, a kad je on usporio korak, ona se uurila negdje podalje od puta. Kad je njen
gospodar zastao na rubu neke bare te se okrenuo i stao ga dozivati, pseto se mahom ukoilo.
Zar ne uje da te zovem? vikao je Sikes, a onda je uzalud zvidao.
Po staroj navici ivotinja mu se priblii, no kad se Sikes sagne da je rupcem dohvati oko
vrata, pseto zarea pa uzmae.
Ovamo! krikne razbojnik udarajui bijesno nogom o zemlju. Pas je mahao repom, ali se nije
vratio. Sikes naini omu i opet ga zovne.
Pas poe naprijed pa se opet povue; trenutak zastade okrenu se i zadi bjeati.
ovjek je zvidao i dozivao ivotinju, a zatim je sjeo da saeka da se pas vrati. No od njega ni
traga ni glasa, i Sikes morade sam da nastavi put.

XLVII. POGLAVLJE
KAKO SU SE MONKS I GOSPODIN BROWNLOW NAJPOSLIJE SASTALI, O EMU SU
RAZGOVARALI I ZATO JE RAZGOVOR BIO PREKINUT

Ve se poeo hvatati sumrak kad je gospodin Brownlow pred svojom kuom iziao iz
unajmljene koije i tiho pokucao. Kad su se vrata otvorila, neki krupan ovjek izie iz kola i
postavi se s jedne strane ulaza, dok drugi neki ovjek, koji je sjedio uz koijaa, takoer sae i
stane s druge strane. Na mig gospodina Brownlowa oni pomognu nekom treem ovjeku da
izie iz kola, uzmu ga izmeu sebe i brzo ga uguraju u kuu. To je bio Monks.
Gospodin je Brownlow iao naprijed; vodio ih je u neku dvorinu sobu. Monks, koji se oito
vrlo nerado popeo, zastane pred vratima, a ona dvojica pogledaju u gospodina Brownlowa
kao da trae dalja nareenja.
On zna izmeu ega ima da bira, nato e gospodin Brownlow. Ako se opire ili samo
prstom makne, odvucite ga na ulicu i zovnite policiju pa ga u moje ime raskrinkajte i optuite
kao zloinca!
Kako se usuujete tako neto da tvrdite o meni? upita Monks.
A kako se vi usuujete da silite ovjeka da vas optui, mladiu moj? odgovori gospodin
Brownlow i zagleda mu u oi. Zar biste zbilja mogli poiniti tu ludost da napustite moju
kuu? Pustite ga! Tako, gospodine, sada moete slobodno ii, a mi emo vas slijediti. Ali vam
se kunem onim to mi je najsvetije da u vas, tek to stupite na ulicu, smjesta dati uhapsiti i
optuiti zbog prijevare i krae. To sam vrsto odluio, pa ako neete popustiti, krv vaa na
vau glavu!
S kojim su me pravom ove psine uhvatile nasred ulice i dovukle ovamo? upita Monks
gledajui bijesno as jednoga, as drugog uvara.
Ja odgovaram za ono to su uinili, odvrati gospodin Brownlow. Ako mislite da vam je
nanesena nepravda to smo vas ugrabili, zato se niste bunili kad smo vas vozili ovamo? Ali
ne! Vi ste smatrali pametnijim da ostanete mirni, a ja vam sad ponavljam: idite i traite
zatitu vlasti, no upozoravam vas da u ja to isto uiniti, ali me onda nemojte prekoravati da
sam bio okrutan prema vama i da sam vas gurnuo u propast u koju sami srljate kada traite
pravdu!
Monks je oigledno bio zbunjen i nije znao ta da radi.
Odluite se brzo, ree gospodin Brownlow sasvim mirno ali odreito. Jo jednom vam
kaem, ako elite, moete ii, ali to onda znai da u vas tuiti sudu i da vas eka kazna. No

ako apelirate na moju blagonaklonost i milost svih onih kojima ste uinili toliko zla, onda ne
govorite vie ni rijei i sjednite na ovu stolicu koja ve dva dana eka na vas.
Monks je pleo i mrsio neto nerazumljivo, ali je jo uvijek oklijevao.
Odluite! ree gospodin Brownlow. Treba da kaem samo jednu rije, i vie neete imati
prilike da birate!
ovjek je jo uvijek oklijevao.
Ne elim se s vama pogaati, ree gospodin Brownlow, ja na to nemam ni prava, jer
zastupam ivotne interese drugih!
Ne bismo li se, zamuckivao je gospodin Monks, nekako nagodili?
Nagodbe nema!
Monks pogleda gospodina Brownlowa, ali vidjevi na njegovu licu samo izraz strogosti i
odlunosti, ue u sobu i, slegnuvi ramenima, sjedne.
Zakljuajte vrata izvana, naredi gospodin Brownlow svojim pratiocima, i uite na znak
zvona!
Ljudi posluae i njih dvojica ostadoe sami.
Zaista, ree Monks skidajui eir i ogrta, najbolji prijatelj moga oca lijepo sa mnom
postupa!
Upravo zbog toga, mladiu, to sam bio najbolji prijatelj vaega oca, ja s vama tako
postupam! odvrati gospodin Brownlow. Upravo zbog toga to su me mladenake nade i
snovi nekad vezali za njega i za jedno divno, njemu tako blisko stvorenje, koje je u mladim
godinama umrlo i ostavilo mene sama i osamljena upravo zbog toga to je jo kao dijete
zajedrio sa mnom kleao uz samrtnu postelju svoje jedine sestre onoga istog jutra kad bi
ona, da se nebu drugaije prohtjelo, postala mojom enom eto, upravo zato to sam od
onog asa pa sve do njegove smrti bolna srca ustrajao uz njega kroza sve njegove nedae,
zablude i njegova iskuenja upravo zato to stare uspomene na nj i draga zajednika
sjeanja ispunjaju moje srce, tako da i sama vaa nazonost izaziva mila sjeanja na toga
ovjeka, zato i samo zato postupam s vama blago! Da, Edwarde Leeforde, jo i sada kad
moram da crvenim to nosite njegovo ime!
Kakve veze ima ime sa svim time? upita mladi, poutjevi neko vrijeme i prkosno
pogledavi uzbuenoga starca. Ime za mene nita ne znai!
Nita, dakako, odvrati gospodin Brownlow, vama nita ne znai. No to je bilo njeno ime, i
jo poslije toliko godina osjeam kako mi srce usplamti kad ga izgovori kakav stran ovjek.
Meni je vrlo, vrlo drago to ste promijenili ime.
Sve je to lijepo i krasno, ree Monks (jer mi emo ga i dalje nazivati tim imenom) poslije
duge utnje i vrpoljei se izazovno, dok je gospodin Brownlow sjedio sasvim mirno
zaklonivi lice rukom, ali to vi zapravo hoete od mene?
Vi imate brata, trgne se gospodin Brownlow, pa kad sam vam na ulici, priavi iza lea,
doapnuo njegovo ime, vi ste se toliko zaudili i prestraili da je gotovo ve to dostajalo da

poete sa mnom.
Ja nemam brata, odvrati Monks, i ja dobro znam da sam bio jedinac, a i vama je to
poznato, pa emu taj razgovor o nekoj brai?
Sasluajte me to u vam rei, nato e gospodin Brownlow, pa ete drugaije govoriti, i
zanimat e vas da saznate ono to je meni poznato. Ja znam za onaj brak na koji su zbog
porodinog ponosa i uskogrudne tatine prisilili vaeg jadnog oca dok je bio gotovo jo dijete,
kao to znam i to da ste vi jedini i nedostojni plod toga nesretnog braka.
Ne marim ja za vae uvredljive rijei, prekine ga Monks te se podrugljivo nasmije. Vama
su poznate sve injenice, i za mene je to dovoljno.
No meni je takoer poznata sva nevolja i bijeda te brane veze. Ja znam kako su ti brani
drugovi teko podnosili brani jaram i stenjali od bola i ogorenja, sapeti u okove to su ih
vukli kroz cijeli svoj zatrovani ivot, znam kako je poslije hladne uljudnosti slijedilo otvoreno
izazivanje, a ravnodunost se pretvorila u antipatiju, antipatija u mrnju, a mrnja u gaenje,
dok najposlije nisu raskinuli lance, razili se i poeli ivjeti svojim ivotom. Ipak je oboje
nosilo u sebi gorinu i jad te zajednice koju je samo smrt mogla ponititi. Krili su svoje
osjeaje pred novim znancima krinkom bezbrinog veselja, nastojei da zaborave svoju
prolost. Vaoj je majci to i uspjelo: ona je uskoro sve zaboravila ali je va otac godine i
godine zbog toga patio.
No, lijepo, nisu, dakle, ivjeli zajedno, ree Monks. Pa to onda?
Poto su neko vrijeme ivjeli rastavljeno, nastavi gospodin Brownlow, i vaa se majka
zabavljala na kontinentu, njezin suprug, koji je bio deset godina mlai od nje, ivotario je kod
kue u samoi gdje je stekao nove prijatelje. Barem vam je ta injenica, drim, poznata?
Nije meni nita poznato! odvrati Monks obarajui pogled i lupajui nogom o pod, ba kao
ovjek koji je vrsto odluio da sve porie.
Ba kao vae vladanje pokazuju mi i vaa djela da vi sve to niste nikada mogli zaboraviti i da
se nikad niste mogli rijeiti gorine, nato e gospodin Brownlow. Govorim o tome to se
dogodilo prije petnaest godina, kad je vama bilo tek jedanaest, a vaem ocu trideset i jedna
jer je on, ponavljam, bio jo pravo dijete kad ga je otac prisilio da sklopi taj brak. Zar hoete
da me natjerate da spomenem one tune zgode to bacaju crnu sjenku na uspomenu vaih
predaka, ili elite da vas potedim i da o tome ne govorim te ete mi sami priznati istinu?
Nemam ta da priznam, obrecnu se Monks sav zbunjen. Ako mislite da je to potrebno, vi
samo nastavite!
Meu tima novim prijateljima bio je, dakle, neki pomorski oficir koji se povukao u privatni
ivot i kojemu je ena umrla prije pol godine ostavivi mu dvoje djece. Imali su vie djece, ali
su sva pomrla, pa mu je samo ostala jedna devetnaestogodinja kerka i jo sasvim malo
dijete od dvije ili tri godine.
A ta se sve to mene tie? upita Monks.
Stanovali su, nastavi gospodin Brownlow kao da nije ni uo to pitanje, u istom kraju u
kojem se i va otac naao lutajui iz mjesta u mjesto, te se ondje konano i nastanio. Upoznali

se, uestali pohodi, razvilo se prisno prijateljstvo. Va je otac bio darovit kao malo koji
mukarac pa je i po svojoj vanjtini i po svom karakteru bio mnogo nalik na svoju sestru. to
ga je stari pomorski oficir bolje upoznavao, sve ga je vie volio. Kamo sree da je pritom i
ostalo, ali ga je i njegova kerka zavoljela.
Stari je gospodin na tren zastao; Monks je griskao usne i uporno gledao u pod. Primijetivi to,
gospodin Brownlow nastavi:
Poslije jedne godine bio je zaruen s onom djevojkom, sveano zaruen, i prvi put u ivotu
bio je iskreno i duboko zaljubljen. Volio je nevinu djevojku, a i ona je njega arko ljubila.
Vaa je pria neobino duga, napomene Monks koji se nelagodno vrpoljio na svome mjestu.
To je istinita i tuna pria, mladiu, odvrati gospodin Brownlow, kao i druge ivotne
histerije te vrste; da je vesela, puna sree i nepomuene radosti, bila bi vrlo kratka. Najposlije
umre jedan od onih bogatih roaka koji su nagnali vaega djeda da rtvuje vaeg oca, kao to
sinovi esto bivaju rtvovani. Da bi ispravio zlo koje mu je nanio, ostavio mu je svoj lijek
protiv svih zala novac! Bilo je potrebno da otputuje u Rim, kamo se oporuitelj bio sklonio
zbog lijeenja i ondje umro ostavivi sve svoje stvari u veoma nesreenu stanju. Otputovao je,
a onda se i sam smrtno razbolio, i tek to je vaa majka to saznala, ona je iz Pariza odmah
otputovala onamo te je i vas povela sa sobom. Ali je va otac umro dan poslije njena dolaska, i
to bez oporuke bez oporuke, tako da je cio imutak pripao njoj i vama.
Monks je sada pritajena daha sluao i na licu mu se odraavala krajnja panja, iako u svoga
subesjednika nije gledao. Kad je gospodin Brownlow zautio, on se pomae na svome mjestu
kao ovjek kojemu je iznenada odlanulo te stane rupiem brisati svoje vrue elo i ruke.
Prije nego to je otputovao u inozemstvo, va je otac, putujui kroz London, pohodio mene,
ree gospodin Brownlow promatrajui Monksa pronicavim pogledom.
O tome nisam nikad nita uo, prekine ga Monks glasom koji je toboe izraavao sumnju,
ali je iz njega mnogo jae izbijalo neugodno iznenaenje.
Doao je k meni i predao mi uz druge stvari portret nesretne djevojke to ga je sam bio
naslikao, a nije ga na tom hitnom putovanju mogao ponijeti sa sobom. Bio je veoma oronuo i
sav se utanjio poput sjenke. Govorio je oajniki i nesuvislo kako je unitio i upropastio
djevojku, najavljujui mi ujedno svoju odluku da e poto-poto unoviti svoje imanje, te da e
od novca to e ga u Rimu naslijediti jedan dio ostaviti vama i vaoj majci, a onda zauvijek
otii iz domovine. Ali sam ja znao da nije nakanio poi sam. Ni meni, svome starom i
najboljem prijatelju iz mladosti, a vezivala nas zajednika uspomena na neprealjenu
pokojnicu, ni meni u tom asu nije nita potanje povjerio, ali mi je obeao da e mi pisati i sve
rei i posjetiti me kad se vrati, prije nego to zauvijek otputuje. No sudbina je htjela da je to
bio posljednji njegov posjet! Nisam primio ni pisma niti sam ga ikada vie vidio!
Nastade tajac, a nakon nekog vremena gospodin Brownlow produi: Otputovao sam poslije
njegova smrti na mjesto njegove grene ljubavi kako bezobzirni ljudi vele a njemu je
sada svejedno kako ja to okrstio, odluivi da nesretnoj djevojci koja je, moda, pogrijeila,
ponudim sklonite i svoju zatitu. No doavi onamo, saznao sam da se porodica tjedan dana

prije toga odselila; poplaali su neke svoje neznatne dugove i kriom, nou, otputovali a da
mi nitko nije znao rei kamo.
Monks je sada opet slobodnije disao ogledavajui se s pobjednikim osmijehom.
Gospodin se Brownlow primakne blie i nastavi: Kada je sama providnost, a ne puki sluaj,
dovela k meni vaega brata, slabano, zaputeno i jadno dijete, koje sam spasio od zla i
opaine...
Kako? uzvikne Monks i skoi sa svoga mjesta.
Da, ja sam ga spasio, ree gospodin Brownlow. Pa ja sam vam rekao da e vas moja pria
zanimati! Kad sam ga, dakle, spasio vidim, va lukavi ortak preutio vam je moje ime, koje,
meutim, za vas ne bi nita znailo i kad se dijete u mojoj kui oporavljalo od bolesti,
zaudio sam se kako je mali Oliver slian portretu o kojem sam vam govorio. Ali ve onda
kad sam ga na ulicu prvi puta ugledao, izraz njegova lica podsjeao me iako je to lice bilo
nagreno prljavtinom i strahom na staroga znanca, te mi se inilo da sanjam na javi. Ne
moram vam rei kako su ga odmamili i opet ugrabili prije nego to sam mogao saznati
njegovu ivotnu historiju...
Zato ne? ubaci Monks urno.
Jer vi sve to dobro znate!
Ja?
Nema smisla da poriete, odvrati gospodin Brownlow, jer u vam odmah pokazati da
znam jo i mnogo vie!
Vi vi vi mi ne moete nita dokazati, promuca Monks, i ja se vas ne bojim! Dokaite
ako moete!
Vidjet emo, odvrati stari gospodin oinuvi ga prodornim pogledam. Izgubio sam
djeaka, i sva moja nastojanja da ga opet pronaem ostala su bez uspjeha. Budui da je vaa
majka umrla, znao sam da samo vi moete objasniti tu tajnu, pa kad sam doznao da se
nalazite u Zapadnoj Indiji na svom imanju, kamo ste se poslije majine smrti povukli, jer ste
morali bjeati iz domovine ja sam otputovao onamo. Kad sam uo da ste se ve nekoliko
mjeseci prije vratili i da po svoj prilici boravite u Londonu, ali nitko nije tono znao gdje, ja
sam se opet vratio. Va zastupnik nije imao nikakvih podataka o mjestu vaega boravka.
Rekao mi je da dolazite i odlazite neoekivano i tajno, kako ste svagda, obiavali, pa da vas
katkad nema po nekoliko dana, a katkada opet izbivate i po nekoliko mjeseci, krijui se po
svoj prilici u onim istim brlozima i druei se s onim istim propalicama s kojima ste drugovali
jo onda kad ste bili nedoraslo, napraite i neukrotivo mome. Nagovarao sam vaega
zastupnika i sve vae ljude da vas pronau, ali je sve bilo uzalud. I sm sam danju i nou
prolazio ulicama, no sve do prije dva sata sva je moja potraga bila bezuspjena, jer vas do tog
asa nigdje nisam vidio.
A sad poto ste me vidjeli, nato e Monks ustajui drsko i prkosno, to sad? Prijevara i
kraa to su velike rijei a vi mislite da se njima moete opravdano sluiti samo zato to
ste sebi utuvili u glavu da postoji neka slinost izmeu onog balavog derana i slike nekoga

pokojnog mazala! Pa vi ne znate ak ni to je li taj sentimentalni par uope imao dijete!

Ja to nisam znao, odvrati gospodin Brownlow i takoer ustane, ali sam u toku posljednje
dvije sedmice sve doznao. Vi imate brata, i vi to znate, a usto ga i poznajete. Postojala je
oporuka koju je vaa majka unitila, odavi vam na samrti tajnu i pruivi vam tako
mogunost da se njom okoristite. U toj se oporuci spominje dijete koje e se tek roditi, a koje
se zaista rodilo. Vi ste ga sluajno sreli, i spopala vas je zla slutnja kad ste opazili koliko je
nalik na oca. Uputili ste se u grad gdje se dijete rodilo, i tamo su postojali dokazi o njegovu
roenju i porijeklu koji su dugo drani u tajnosti. Vi ste unitili te dokaze koji sada kako
ste sami rekli svom ortaku lee na dnu rijeke, a stara vjetica koja ih je primila od njegove
majke ve je istrunula u grobu! Nevrijedni sine, kukavico, varalico, vi koji ste se nou sastajali
u mranim jazbinama lopova i ubojica vi koji ste svojim spletkama i opainama skrivili
stranu smrt jedne nesretnice koja je bila tisuu puta asnija i potenija od vas vi koji ste
ve u kolijevci ogoravali ivot svome ocu vi u kome su se kao kune bolesti skrivale sve
strasti i poroci dok sva ta gadost nije izbila u odvratnoj bolesti koja vam je iznakazila i lice i
duu zar vi, Edwarde Leeforde, imate obraza da mi prkosite?
Ne, ne ne, ne! vikao je bijednik, dotuen tolikim optubama.
Svaka rije, usklikne stari gospodin, to ste je izmijenili s onom gnusnom huljom meni je
poznata. Sjene po zidovima ule su va apat i doaptavale mi vae tajne, a siroto, progonjeno
dijete ganulo je i djevojku ogrezlu u zlu, te je ona junaki stala na stranu pravde i potenja i
platila svoju hrabrost glavom; a vi ste, iako niste ruke omastili krvlju, moralne odgovorni za
to umorstvo!
Nisam, nisam! branio se Monks. Nita nita mi o svemu tome nije poznato! Ja sam se
upravo spremao onamo da provjerim istinitost tih glasina kad ste me vi na cesti pograbili.
Nisam znao zato ju je umorio. Mislio sam da su se zavadili i potukli.
Ona je djelomino otkrila vau tajnu, odvrati gospodin Brownlow. Hoete li sada sve
priznati?
Hou, priznat u sve!
Hoete li potpisati cjelovito i istinito priznanje i sve ponoviti pred svjedocima?
I to vam obeavam!
Hoete li bez opiranja ostati ovdje dok ne napiemo izjavu i onda poi sa mnom na bilo koje
mjesto to ga ja izaberem i ondje usmeno posvjedoiti svoje pismeno priznanje?
Ako to izriito traite od mene, i to u uiniti, odvrati Monks.
Morate jo i vie uiniti, ree gospodin Brownlow. Morate naknaditi sve to ste oteli tome
bezazlenom i nedunom djetetu, makar ono bilo dijete grene ljubavi, jer se zacijelo sjeate
klauzula oporuke? Treba da izvrite sve to se tie vaega brata, a onda moete ii kamo vas
je volja. Na ovome svijetu ne smijete se vie s njim sastati!
Dok je Monks hodao po sobi razmiljajui smrknuta pogleda o tim uvjetima i smiljajui kako
da se izvue iz kripca i sve to osujeti lomei se od straha i mrnje netko urno otkljua
vrata, i gospodin Losberne, sav zadihan i uzbuen, upadne u sobu.

Uhvatit e ga, jo noas e ga uhvatiti! vikao je on.

Ubojicu? upita gospodin Brownlow.
Pa, da, da, nestrpljivo e Doktor. Vidjeli su njegova psa kako se ulja oko neke potleuice,
pa nema sumnje da se ondje nalazi i njegov gospodar, ili e se prije ili kasnije onamo svratiti
im padne no. Detektivi su se razmilili na sve strane, i ja sam razgovarao s ljudima kojima je
povjereno da ga uhvate, i oni me uvjeravaju da im nikako ne moe umai: veeras je
raspisana nagrada od sto funti onome tko ga preda vlastima.
Ja dajem jo pedeset, nato e gospodin Brownlow, i sam u to objaviti na mjestu hvatanja,
ako jo stignem onamo. A gdje je gospodin Maylie?
Harry je im je vidio da ste mladia sretno utrpali u kola, pohitio onamo gdje je sve ono
saznao, zajahao konja i odjurio na dogovoreno mjesto, da sudjeluje u potjeri.
A id? upita gospodin Brownlow. ta je s njim?
Kad sam posljednji put za nj uo, ve je bio uhapen, a ako nije, dosada su ga sigurno ve
uhvatili.
Jeste li se odluili? upita gospodin Brownlow tihim glasom Monksa.
Jesam, odvrati on. I vi vi me neete izruiti?
Neu. Ostanite tu dok se ja ne vratim. To vam je jedina mogunost da se spasite.
ta ste obavili? upita Doktor apatom.
Sve emu sam se nadao, ak i vie. Upotpunio sam iskaze nesretne djevojke s onim to sam
ve prije znao, i kad sam predoio sve dokaze njegovih zloina, nije imao kud te je sve
priznao. Napiite svim naim prijateljima pozive da prekosutra u sedam uveer dou na
sastanak. Mi emo doi onamo nekoliko sati prije, jer e biti potrebno da se odmorimo, a
naroito e mlada dama morati otpoinuti i skupiti svu svoju snagu, jer ni vi ni ja sada i ne
slutimo kako e joj to biti potrebno. U meni sve kipi da osvetim stranu smrt one jadne
djevojke. Kamo je krenula potjera?
Bit e najbolje da se najprije odvezete do policije pa ete jo na vrijeme stii da im se
pridruite, odvrati gospodin Losberne. A ja u za to vrijeme ostati ovdje.
Prijatelji se brzo raziu; jedva su obuzdavali svoje grozniavo uzbuenje.

XLVIII. POGLAVLJE
POSLJEDNJA HAJKA I SIKESOVA SMRT

Nedaleko od onoga dijela Temze koji granii s rotherhitheskom crkvom, gdje su zgrade na
obali najprljavije, a brodii na rijeci najgaraviji od ugljene praine i dima to se tromo i
tmurno die iz oniskih krovova gusto natisnutih kua, nalazi se dandanas najodvratniji i
najozloglaeniji dio Londona, i po imenu sasvim nepoznat veem dijelu njegova
stanovnitva.
Da biste stigli onamo, valja vam se progurati kroz itav labirint tijesnih i neistih uliica, kroz
koje gmiu najsiromaniji bijednici i najvee propalice toga obalnog predjela. Po duanima se
gomilaju hrpe najjeftinijeg i najneukusnijeg jestiva, sa zabata i dovrataka klate se
najpohabaniji komadi stare, otrcane odjee i obue. Treba da laktima sebi prokrite put kroz
uzbibanu vrevu nezaposlenih radnika najniih slojeva, nosaa ugljena i trhonoa, ulinih
ena, djece u dronjcima i najveeg oloa lukog stanovnitva, i pogled vam se magli pred
odvratnim prizorima, munina vam stee grlo od smrada to izbija slijeva i zdesna iz uskih
prolaza, a tropot i trijesak glomaznih teretnih kola, pretrpanih svakovrsnom robom iz
nedalekih spremita, zagluuje vas do besvijesti. Kad naposljetku doete u manje buna ulice,
podalje od onih kojima ste maloas prolazili, proi ete kraj ruevnih kua. Uinit e vam se
kao da e se raspucali i rasklimatali zidovi tih straara sruiti na vas. Dimnjaci su napol
uleknuti i jedva se dre krova, a prozori su zatieni zaralim eljeznim pritkama to su ih
vrijeme i neist izgrizli, proglodali i raskrhali. Na koju god stranu svrnuli pogled, posvuda
ete vidjeti samo trulost, pusto i amotinju.
U takvoj se okolini, onkraj Dockheada u predgrau Southwarku nalazi Jakovljev otok,
okruen pitalinom i movarama i zajaen est do osam, a za vrijeme plime i petnaest do
dvadeset stopa dubokim jarkom, to su ga nekad nazivali Mlinskim jazom, a sada je poznat
pod imenom Luda graba. To je rijena uvala ili luki bazen to ga tvori Temza, a koji se za
plime, kad se otvori ustava kod Leadskih mlinova, po kojima je jarak i dobio svoje ime, moe
sasvim podvodniti. Stoji li ovjek, kad se to zbiva, na jednom od drvenih mostova to kod
Mlinarske ulice vode na drugu stranu, vidjet e kako stanovnici kua na objema stranama
sputaju sa svojih stranjih vrata i prozora abrove i kablie i svakovrsne kuhinjske sudove da
njima zahvataju vodu, a kad zatim baci pogled na same kue, uvelike e se zauditi prizoru
to mu se tamo prua. Pozadine nekih kua spojene su drvenim balkonima, a kroz rupe na
tim galerijama moe se vidjeti blatnjava voda koja ovuda protjee. Iz polupanih prozora koji
su zakrpani kojeim stre neke motke za suenje rublja, ali na njima nikad nema rublja.
Sobice su tako tijesne i zagaene da bi se sam zrak u smradu u njima okuio. Same kuice

stre iz mulja kao da e se svakog trena sruiti i nestati u blatu, kao to su se neke ve i
skljokale i sasvim zaglibile. Zidovi su pocrnjeli, a poivaju na podrovanim i labavim
temeljima. Sve samo smee i pomije, mute, trule i gnus sve to okruuje i okuuje Ludu
grabu.
Na Jakovljevu su otoku duani bez krova i pusti; zidovi se rue i raspadaju, vrata uruena i
povaljena na ulicu; dimnjaci pocrnjeli od ae, ali kroz njih ne izbija dim. Prije tridesetak ili
etrdesetak godina, dok jo nisu tako zaredale pljenidbe i pritisli porezi, taj je zaselak bio pun
ivota, ali je sada otok opustio. Kue nemaju vlasnika; u njih provaljuju ljudi koji imaju
dovoljno hrabrosti da uu i tu onda ive i umiru. I zacijelo su vrlo vani razlozi koji e ljude
natjerati u ta skrovita; samo najvea neimatina i golotinja trai utoita na Jakovljevu otoku.
Na gornjem katu jedne od tih kua to stoji malo izdvojena, povelike i naoko trone i ruevne
ali s jakim vratima i uvrenim prozorima, s pozadinom okrenutom prema jarku, kako smo
to prije opisali nala su se tri ovjeka koji su se od vremena do vremena pogledavali oima
punim uenja i neodreenog iekivanja. Sjedili su nijemo i snudeno. Jedan je od njih bio
Toby Crackit, drugi gospodin Chitling, a trei neki razbojnik pedesetih godina, u koga je nos
bio gotovo sploten udarcem to ga je davno neko zadobio u nekoj tunjavi, a lice
iznakaeno stranom brazgotinom koja je po svoj prilici bila uspomena na istu kavgu. To je
bio robija koji je pobjegao iz kanjenike kolonije i zvao se Kags.
Bilo bi mi milije, najposlije se oglasi Toby okreui se Chitlingu, da si izabrao neko drugo
mjestance kada ti je u tvojim starim apartmanima dogorjelo do nokata.
Pa da, blesavi mutave, nato e Kags, zato nisi malo bolje birat?
Znate, odgovori gospodin Chitling snudena lica, vjerovao sam da ete se vie radovati
kad me vidite!
Zna, golube, nato e Toby, kad ovjek ivi tako elegantno i separatno kao to sam ja
navikao da ivim, u kui oko koje se ne motaju nikakva njukala, onda k vragu i ta ast to ti
dolazi u pohode gospodii koji se nalazi u tako kakljivu poloaju kao ti, premda moram
priznati da sam se osjeao naroito poaenim kad sam ponekad odigrao s tobom partiju
karata.
A nabasao si ovamo ba u asu kad taj mladi elegantni gospodin ima u kui gosta koji se
malko neoekivano i prije zakazanog roka vratio iz inozemstva pa ne bi elio da odmah
poslije svoga povratka bude predstavljen gospodi sucima, nadometne Kags.
Nastade tajac, a onda se Toby Crackit, uvidjevi da nema smisla da se i dalje junai i epiri,
ponovo obrati Chitlingu.
Kada su upecali Fagina?
Ba za vrijeme ruka danas u dva sata, glasio je odgovor. Charley i ja odmaglili smo
kroz dimnjak praonice, a Bolter se sakrio u prazno bure, glavom na dolje, ali su mu predugi
kraci provirivali pa su i njega ukebali.
A Bet?
Sirota Bet! Doveli su je da vidi le, odvrati Chitling, a lice mu se nekako oduljilo, pa je

zatim poela vritati i mahnitati i udarati glavom o daske, te su joj navukli luaku koulju i
strpali sirotu u bolnicu.
A kako se proveo mladi Bates? upita Kags.
Poao je malo u etnju, ali prije nego to se smrai bit e i on tu, odvrati Chitling.
Nemamo gdje da sa sklonimo, jer oni iz 'Tri epavca' ve su onkraj brave; u krmi sjede sami
policajci; bio sam tamo i uvjerio sam se roenim oima.
Pravi rusvaj, ree Toby griskajui usne, tu e jo mnogi od naih pasti u klopku.
Sada zasjeda porotni sud, ree Kags, pa kad zavre istragu i Bolter osvane kao svjedok a
siguran sam da e svjedoiti i sve izlajati, jer je ve sada razvezao jeziinu moi e da
Faginu dokau krivicu, tako da e ve u petak biti suenje, a za est dana, tako mi svega,
mogao bi visjeti!
Trebalo je da ujete kako je svijet urlao, nastavi Chitling. Policajci su ga morali braniti i
udarati oko sebe, inae bi ga iva raznijeli na komade. Da ste samo vidjeli kakav je bio, sav
uprljan i okrvavljen, i sve sa hvatao tih policajaca kao da su mu to najbolji prijatelji. Jo ga
vidim pred sobom gdje jedva stoji na nogama, a svjetina nahrupila oko njega, sve jedan preko
drugoga, te su ga policajci morali uvati; ljudi kao divlja zvijeri sve navaljuju i kese zube, a
njemu se krv zgruala po kosi i bradi. I sad kao da jo ujem vrisku izbezumljenih ena kako
mu prijete da e mu ivo srce iupati! I prestravljeni je svjedok toga jezivog prizora
zatiskivao ui rukama i zatvorenih oiju nervozno etao po sobi gore-dolje.
Dok se on tako ushodao, a druga dvojica sjedila bez rijei zurei ukoenim pogledima u pod,
sa stepenica je dopiralo neko tapkanje, i Sikesov pas sune u sobu. Potrae do prozora, pa
niza stepenice i na ulicu. Pas se zacijelo uuljao kroz neki otvor, ali Sikesu ni traga ni glasa.
ta to treba da znai? uudi se Toby poto se vratie u sobu. On valjda nee ovamo? Ja se
barem nadam da nee!
Da je nakanio ovamo, doao bi sa svojim psom, ree Kags te se sagne da pregleda ivotinju
koja je sopui leala na podu. Hej, dajte malo vode za psa, lipsat e koliko je edan i
umoran od lude trke.
Izlokao je sve do posljednje kapi, najposlije e Kags vidjevi kako pas halapljivo loe vodu.
Sav je umrljan blatom oronuo napol slijep mora da je iz daljine dobjeao ovamo.
Odakle je samo mogao doi? usklikne Toby. Sigurno je bio i po drugim naim skrovitima,
pa kad je naiao na same strance, dotrao je ovamo gdje je ve esto puta bio! Ali gdje je prije
toga bio i kako je ovamo dospio bez svoga gospodara?
On se valjda nije ubio (nitko od nazonih nije spominjao Sikesa imenom) ta mislite?
upita Chitling.
Toby zanijee glavom.
Da se ubio, pas bi pokuavao da nas odvede do lea. Ne, ne ja mislim da je on ve
pobjegao iz zemlje, a psa ostavio. Bit e da ga je nekako zavarao, jer inae pas ne bi bio tako
miran.

Prihvatili su to rjeenje koje im se uinilo najvjerojatnije; pas se zavukao pod jednu stolicu i
skutrio se u klupko, i nitko ga vie nije gledao.
Poto je pao mrak, zatvorili su kapke na prozorima, zapalili svijeu i stavili je na stol. Strani
dogaaji u posljednja tri dana duboko su potresli svu trojicu, i taj je utisak bio jo pojaan
zbog njihove vlastite opasnosti i neizvjesnosti u kojoj su se nalazili. Primaknue blie stolice,
trzajui se svakoga asa im bi samo to unulo. Govorili su malo i samo apatom. Bili su
tako tihi i prestravljeni kao da u susjednoj sobi lei tijelo umorene ene.
Sjedili su tako neko vrijeme, kad s kapije odjekne neveliko brzih, muklih udaraca.
To je mladi Bates, ree Kags gledajui srdito oko sebe da bi prikrio strah.
Ponovo se zau lupanje. Ne, nije to on, jer on drukije kuca.
Crackit prie prozoru, a onda naglo uvue glavu. Drhtao je kao prut na vodi. Nije bilo
potrebno da im kae tko je doao, jer je njegovo blijedo lice to jasno odavalo. A i pas je
smjesta skoio, potrao do ulaza i stao cviljeti.
Moramo ga pustiti unutra, ree Crackit dohvativi svijeu s kamina te je upali, ali mu je
ruka tako drhtala da se kucanje dva puta ponovilo prije nego to je njemu uspjelo da je upali.
Crackit sie i ubrzo se vrati u pratnji ovjeka u koga je lice bilo napol umotano u rubac, a
ispod eira glava mu je takoer bila zavezana rupcem. Poskidavi rupce, ukae se izblijedjelo
lice, upale oi, ispijeni obrazi, dane i dane nebrijana brada, splasnula i smeurana koa
ukae se Sikesova avet.
Teko diui stavi ruku na stolicu to je stajala nasred sobe, ali sav protrne u asu kad je htio
da se svali u nju; odvue je sasvim uza zid i onda tek sjedne.
Nastade tajac. On je utke gledao s jednoga na drugog. Kad bi se neiji preplaeni pogled
sukobio s njegovim oima, odmah bi poniknuo, a kad je onda naposljetku svojim potmulim
glasom presjekao tajac, svi se lecnue, jer ga jo nikad nisu uli da govori takvim glasom.
Kako je tene dospjelo ovamo? upita on. Samo prije tri sata.
Veeranje novine piu da su uhvatili Fagina. Je li to istina ili lau?
Istina je.
I opet tajac.
Prokleti bili svi skupa! procijedi Sikes i prijee rukom preko ela. Zar nitko nema nita da
mi kae?
Svima je naas bilo nelagodno, ali nitko ni da zausti.
A ti koji ovdje stanuje, ree Sikes, obrnuvi se Crackitu, ta si naumio? Da me izrui
pandurima ili mogu da ostanem dok proe hajka?
Ako misli da si ovdje siguran, ostani?, odvrati Crackit poslije kratkog oklijevanja.
Sikes polako i jedva primjetljivo podie oi prema zidu koji se nalazio iza njega, i prije bi
rekao da je pokuao okrenuti glavu nego to je to stvarno uinio, a onda ree: Jesu li jesu
li tijelo sahranili?

Sva trojica zanijekae glavom.

A zato nisu? nato e Sikes svejednako oklijevajui da podigne oi. Zato uvaju takvu
gadost umjesto da je zakopaju? Tko to kuca?
Crackit mu rukom dade znak da ne prijeti nikakva opasnost te izae i odmah se zatim vrati, a
za njim ue i Charley Bates. Sikes je sjedio nasuprot vratima, tako da ga je djeak, tek to je
uao, morao ugledati.
Toby, apne djeak i ustukne kad mu se pogled sukobi sa Sikesovim oima, zato mi to
nisi ve dolje rekao?
Sva trojica bijahu tako zaprepateni da je i samog Sikesa spopala neka jeza te je htio
udobrovoljiti djeaka. Prijateljski mu kimne glavom i prui ruku na pozdrav.
Pustite me u drugu sobu, ree djeak i odmae se jo dalje od Sikesa.
Sluaj, Charley, nato e Sikes i stupi naprijed, zar ti zar ti mene ne poznaje?
Ne dolazite mi blizu, odvrati djeak uzmiui uasnut i gledajui ubojicu ravno u oi.
udovite!
ovjek mahom zastane; neko su se vrijeme gledali netremice, no malo pomalo Sikes
obori pogled.
Pozivam vas trojicu za svjedoke, uzvikne djeak prijetei stegnutom akom, a to je dalje
govorio, sve se vie uzbuivao, za svjedoke da ga se ja ne bojim pa ako dou po njega
ja u ga prokazati, ja! Tako da znate, pa neka me ubije ako hoe ili ako se usudi! Ali vam
kaem da u ga prokazati, makar ga iva pekli. Ubojica! Upomo! Ako niste plaljivci i hulje!
Ubojica! Upomo! Oborite ga! Na zemlju s njim!
Dok su padali ti povici, djeak je mahnito mlatarao rukama i najposlije se sam i goloruk baci
na ljudeskaru i, uprijevi svom snagom i navalivi sasvim neoekivano, njemu uspije da obori
Sikesa.
Drugi su samo gledali; bili su tako smeteni da nisu ni pomiljali da mu priskoe u pomo do
se djeak hvatao u kotac sa mnogo jaim ovjekom. Valjali su se po podu; djeak nije mario
za udarce koji su pljutali po njemu i samo je sve grevitije hvatao ubojicu za odjeu,
zapomaui iz svega glasa.
Borba je meutim bila odvie nejednaka, a da bi dugo potrajala. Sikes ga je uhvatio poda se i
koljenom mu prignjeio vrat kadli ga Crackit odvue i ustraena lica pokae na prozor. Dolje
su buktjele zublje, uo se agor ljudi. Kao da se neto ozbiljno dogovaraju. Odjekivao je topot
nebrojenih nogu to su bez prestanka nadirale preko najbliega drvenog mosta. inilo se da
svjetinom upravlja neki konjanik, jer se ulo kako potkove odjekuju po kaldrmi. Odsjev
zubalja postaje sve jai, toptanje biva sve ee; a onda odjeknue snani udarci o vrata i zau
se promuklo brujanje razjarene svjetine koja je bila tako bijesna da bi i najodvanijeg ovjeka
zazeblo oko srca.
Upomo! vritao je djeak, i njegov je glas rezao zrak. Tu je! Razvaljujte vrata!
U ime kralja! uli su se izvana povici, i opet se prolome promukli krikovi djeaka, jo jae i

prodornije.
Razvalite vrata! vritao je djeak. Nikada ih neete otvoriti! Ovamo gore, u sobu gdje je
svjetlo! Razvaljujte vrata!
Vrata i donji prozori kripe i cvile pod tekim udarcima to po njima padaju. Djeak umukne,
a nepregledna gomila zaurla kao u jedan glas.
Meutim je Sikes vukao djeaka kao praznu vreu i vikao srditim glasom uzvrtjevi se po
sobi: Otvorite neku drugu sobu da zakljuam ovoga drekavca! Evo, ova vrata, samo brzo! I
on ubaci djeaka i zakljua vrata. Je li kapija zakljuana?
Zakljuana i zamandaljena, odvrati Crackit koji je s onom drugom dvojicom jo uvijek bio
sasvim nemoan, kao skamenjen, ne znajui ta da radi.
Jesu li daske dosta jake?
Okovane eljezom!
A prozori?
I prozori!
Prokleti da ste! vikne oajni razbojnik odgurnuvi kapak od prozora i prijetei gomili. to
god vi uinili, mene neete dobiti!
Jezoviti krikovi odjeknue sa svih strana, i svjetina se zatalasa, zanesena divljim bijesom. Neki
su dovikivali onima koji su se nali kod same kue neka je potpale, drugi, razjareni, pozivali
policajce neka ga ustrijele, ali nitko nije tako bjesnio kao onaj konjanik koji je, skoivi s konja,
krio sebi put kroz gomilu, zamahujui rukama kao da pliva pa je, dospjevi do prozora,
nadvikivao sve ostale glasove: Dvadeset funti onom tko donese ljestve!
Onaj do njega ponovi poklik, a stotine ga grla prihvate. Neki su vikali traei ljestve, dok su
drugi traili kovaki malj; jedni su sa zubljama trali amo-tamo, kao da trae ljude s ljestvama
ili s maljem, te se vraali i opet udarali u viku, a drugi se samo derali do iznemoglosti psujui
i proklinjui. Mnogi su se samo natiskivali naprijed kao u nekom zanosnom ludilu i tako
spreavali one koji su pokuavali da provale vrata. Neki su se i to oni najsmjeliji trudili
da se po ljebovima i pukotinama u zidu uspnu gore; svi su se komeali u mraku kao to se
klasje talasa kad ga mahom zahvati prkosan mlat vjetra. Od vremena do vremena sjedinjuju
se svi glasovi i stapaju u jedan jedincati krik pomamna bijesa.
Bila je plima, vikao je ubojica odmaknuvi se od prozora da ne gleda razjarenu svjetinu i
sve teturajui priao svojim drugovima, bila je plima kada sam doao. Dajte mi konopac, dug
i vrst konopac. Svi navaljuju sprijeda, a ja bih se mogao spustiti u Ludu grabu i tako umai.
Konopac amo, ili u vas sve pomlatiti, a onda i sebe ubiti!
Preplaeni ljudi pokau mu mjesto gdje se uvao alat, i ubojica, izabravi najdulji i najvri
konopac, uzme se uspinjati na krov.
Svi su stranji prozori ve odavna bili zazidani, osim jednog okanca u onoj sobi u kojoj je
Sikes pritvorio djeaka, a i to je bilo tako maleno da se ni dijete ne bi bilo moglo provui kroz
nj. No djeak nije ni na as prestajao da kroz taj prozori doziva u pomo i ne mislei na to

to se zbiva iza njegovih lea, pa kad se ubojica pojavio na krovu, svojom je vikom odmah
upozorio ljude to se deava, i oni su nagrnuli iza kue trei u zbijenoj gomili koja se kao
nabujala rijeka valjala naprijed, tekui mutna i umna, ruei prepone i lomei sve u svome
toku.
Vrata sobe, iz koje se popeo na krov, podupro je Sikes daskom tako vrsto da bi ljude, kad bi
nahrupili ovamo, stajalo mnogo truda i muke da prodru. Onda je stao puzati po crepovima i
bacio pogled dolje.
Nastupila je oseka, i jarak se pretvorio u muljevito korito.
Graja se askom stiala, jer su svi zurili gore pratei svaki njegov pokret. Isprva nisu znali to
li e Sikes uraditi, ali tek to su shvatili njegovu namjeru i spoznali da mu nema spasa,
prolomi se urlik osvetnike radosti, tako da je njihova prijanja vika bila samo apat prema
urnebesu to se sada na mahove dizao i padao kao teki valovi olujom uzvitlane puine. Pa i
one koji su bili suvie daleko i nisu znali razlog toga urlanja, zanese mahnitanje te i oni
udarie u viku, a strana je jeka odjekivala na sve strane te se inilo da se itav grad slijeva u
orljavu prokletstva to se pomamno rui nad ubojicom.
Gomila sprijeda nadire, sve dalje i dalje, neminovno, nezaustavno, kao brzak to kida i lomi
sve pod sobom; gnjevna lica promiu u neprekidnoj najezdi, a ovdje-ondje krvavo plamte
buktinje i razdiru crnu pomrinu obasjavajui osvetnika lica. Svjetina je prodrla u kue
nasuprot jarku razbijajui prozore ili kidajui ih cijele iz zidova; u crnim upljinama
nagruhale se glave; svi su krovovi naikani ljudima te bijahu poput trsova to se lome pod
teretom prezrela zrnja. Svaki se mosti a ovdje su tri bila na vidiku njihao i kripao pod
teinom ljudi koji su sa svih strana grnuli ovamo, a ljudska je bujica svejednako jo nadolazila
izlijevajui se u svaki kuti i zakutak, poplavljujui i najmanje prazno mjestance, jer je svaki
od tih ljudi htio da ubojici dovikne svoj bijes i da barem naas ugleda njegov crni lik to se
izdizao na sljemenu kue.
Sad ga imaju! uzvikne netko s najblieg mostia. Hura!
Zabjelasa se povrina otkritih glava i opet se zaori uzvikivanje.
Pedeset funti onome, vikao je stari gospodin s onoga istog mjesta, tko mi ga dovede iva!
ekam tu da mu platim!
I opet provali urnebes. A tada poe rije od usta do usta da su najposlije uspjeli provaliti
vrata i da je onaj koji je najprije traio da mu se donesu ljestve uao u sobu. Tek to se to
proulo, ljudska je bujica ve promijenila svoj tok, a ljudi na prozorima, im su vidjeli kako se
oni s mosta povlae, ieznue te as zatim istrae na ulicu i prikljuie se onima dolje koji su
sada nagrnuli natrag na ono mjesto gdje su prije stajali. I opet se svjetina stala komeati,
kretati, tjerati i vitlati, kao ponesena nevidljivim virovima: svi se bore laktima, kako tko
stigne i dohvati, i nestrpljivo se bore da se domognu mjesta koje e biti to blie vratima na
koja e policajci izvesti zloinca. Odjeknu vriska onih koje umalo ne uguie u toj stisci ili ih
satrae nogama oni to nemilice nadiru naprijed; pokrajnji puteljci i preaci nabijeni su
svijetom te ne moe ni dihati. I ba u tim trenucima kad su gomile sebi bezobzirno krile put
naprijed i na drugu stranu i neki se borili da iz te luake vreve iznesu ivu glavu, ubojica je

umaknuo panji svih onih stotina i tisua pomahnitalih gledalaca, iako su svi gorjeli od
pomamne elje da ga se to prije domognu.
ovjek se bio sav skupio kleei na krovu, obuzet jezom pred tom razjarenom gomilom,
malaksao i utao, jer je uvidio da mu nema pomoi, ali opazivi kako svjetina juri u drugom
pravcu, skoi na noge da posljednji put pokua spasiti ivu glavu. I on se spusti u jarak i, uz
opasnost da zaglibi i nae smrt u mulju usred sveopeg metea, odulja se pod okriljem
mraka.
Proet novom snagom i voljom da se bori za svoj ivot i potaknut bukom koja je dopirala iz
same kue, a to je znailo da su ipak uspjeli prodrijeti, jednom se nogom odupre o dimnjak,
zavee jedan kraj konopca oko njega i vrsto ga zauzla, a od drugoga kraja, tek to bi okom
trenuo, naini petlju ispomaui se pritom i zubima. Tako se mogao spustiti do visine svoga
tijela od zemlje, a u ruci je drao no, spreman da onda preree konopac.
Ali ba u asu kad je ve htio da omu sebi namakne preko glave te da je onda stegne ispod
pazuha, i kada je spomenuti stari gospodin, koji se vrsto drao ograde da ga gomila ne bi
odvukla s njegova mjesta, ozbiljno opomenuo one koji su se nalazili blizu njega da e se
ubojica konopcem spustiti toga istog asa ubojica se okrene i pogleda na krov, zabaci ruke
uvis i krikne od uasa.
Opet njene oi! prolomi se krik kao da dolazi iz drugoga svijeta. Sikes zatetura kao oinut
munjom, izgubi ravnoteu i spotakne se o grudobran, a oma mu doe oko vrata i on padne
preko zida; konopac se zategne i ukruti kao tetiva kad odapne strelicu; a on sam kao strijela
stropota se niza zid trideset i pet stopa u dubinu. Tijelo se naglo trne i ukoi; ubojica je visio
s noem u ukoenoj ruci.
Stari dimnjak zadrhta i potrese se, ali izdra teret. Mrtvo se tijelo neko vrijeme klatilo i
udaralo o zid, a djeak, odgurnuvi tijelo to se njihalo pred njegovim oima, stane dozivati
ljude da mu dou u pomo i da ga oslobode.
Neki pas, koji se sve dotada skrivao, ustrao se po krovu amo-tamo zavijajui tuno kao da
doziva gospodara, a onda se zaleti i skoi dolje na rame objeenom ovjeku. Ali promaivi
svoj cilj pade naglavce na kamen te razmrska glavu.

XLIX. POGLAVLJE
U KOJEM SE POKAZUJE POTREBA DA SE OBJASNE JO NEKE TAJNE; UJEDNO SE
PRIA O BRANOJ PONUDI BEZ MIRAZA I DEPARCA

Dva dana poslije dogaaja o kojima smo govorili u prijanjem poglavlju, naao se Oliver u tri
sata poslije podne u putnikoj koiji, koja je brzo odmicala prema njegovu rodnom mjestu. S
njim su putovali gospoa Maylie i gospoica Rose, gospoa Bedwin i dobri Doktor, dok je
gospodin Brownlow putovao potanskim kolima u drutvu nekoga gospodina, ije ime jo
nije bilo spomenuto.
Putem nisu mnogo razgovarali, jer je Oliver bio tako uzbuen i u tolikoj neizvjesnosti te nije
mogao pribrati svoje misli ni oblikovati ih rijeima. inilo se da se svi oko njega nalaze u
slinu raspoloenju. Gospodin je Brownlow i njega i obje dame vrlo obzirno obavijestio o
svemu to je Monks priznao, pa iako su znali da je njihovo putovanje imalo za cilj da se
konano zavri djelo to su ga tako uspjeno zapoeli, ipak je sve jo bilo u mnogo emu
neobjanjeno i tajnovito, pa je njihovo uzbuenje zbog te neizvjesnosti bilo lako razumljivo.
Njihov se dobri prijatelj u isto vrijeme pobrinuo da ne bi ni na koji nain saznali za strane
dogaaje to su se netom odigrali. Istina je, dodue, da e oni ubrzo sve saznati, rekao je on,
ali e se moda pruiti kakva zgodnija prilika, jer ovo bi bio ba najnezgodniji as za takva
saopenja. I tako su putovali svejednako zaokupljeni mislima o tome to je sve njih
zbliavalo, ali ni tko od njih nije elio o tome razgovarati.
No ako je Oliver, zanesen u takve misli, cijelo vrijeme utio dok su putovali cestom koja mu
je bila sasvim nepoznata, sada, kad su zakrenuli drumom kojim je on davno neko pjeaio
kao zalutalo siroe bez igdje ikoga, bez prijatelja i druga, bez korice kruha i krova nad glavom
sada se prisjeao prolih dana, pa ga je obuzimalo sve vee uzbuenje.
Pogledajte tamo! uzvikivao je Oliver hvatajui ivo Rose za ruku i pokazujui kroz
prozori, ondje je nogostup gdje sam izbio na cestu, a ondje ivica gdje sam se skrivao da
me ne uhvate i vrate u grad, a tamo prijeko vodi poljska staza do stare kue gdje sam ivio
kao malo dijete! Oh, Dick, Dick, moj vjerni i dobri prijatelju, koliko bih sada volio da te
vidim!
Uskoro e ga vidjeti, odvrati Rose primivi njeno njegove sklopljene ruke u svoje. Rei
e mu kako si sada sretan i bogat, i kako si najsretniji to si se sada vratio da i njega uini
sretnim!
Da, da, ree Oliver, i mi emo ga odvesti odavle i dat emo mu sve to mu bude trebalo i
smjestiti ga na nekom mirnom, lijepom mjestancetu, gdje e moi ojaati i prizdraviti, je li

tako?
Rose potvrdi glavom, i djeak se od sree guio u suzama te nije mogao ni govoriti.
Vi ete prema njemu biti dobri i njeni, jer takvi ste prema svima, opet e Oliver. Znam da
ete se rasplakati nad njegovom sudbinom, ali neka vas to ne smeta, jer kad vam sve
ispripovjedi, opet ete se nasmijeiti, kao to je to i sa mnom bilo. Rekao mi je: 'uvao te bog!'
kad sam bjeao iz sirotita, jecao je Oliver duboko ganut, a ja u mu sada rei: 'Bog te
blagoslovio!' i pokazat u mu kako nisam zaboravio njegove rijei i koliko ga volim!
Kad su se pribliavali gradu i vozili kroz uske uliice, bilo je zaista vrlo teko da umire dijete
koje je bilo strahovito uzbueno. Evo, tu je pogrebni zavod gospodina Sowerberryja; i sve je
kao prije, samo mu se inilo da je sve neto manje i ne tako velianstveno kako mu je to ostalo
u pameti sve one kue i duani to ih je tako dobro poznavao, a sa svime su ga vezivale
neke uspomene. Jo su ona ista Gamfieldova kola, kao neko, stajala pred krmom, pa
ubonica ili, bolje rekavi, tamnica, gdje je u amotinji proveo svoju najraniju mladost, s istim
onim prozorima to mrko zure na ulicu, isti onaj suhonjavi vratar! im ga je ugledao,
Oliver sa nesvjesno trgne, a onda se nasmije zbog svoje ludosti i zaplae te se opet nasmije; a
u prozorima sve sama poznata lica sve, sve je bilo kao da je tek juer otiao odatle i kao da
su njegovi sadanji sretni dani samo san.
Ali ne, Oliver nije sanjao to je bila java, zbiljski ivot, sretan i radostan. Dovezli su se pred
isti onaj hotel, u koji je Oliver tako esto zurio, zadivljen i sa strahopotovanjem, jer mu se
inio kao neka divna palaa; i tu je ve bio gospodin Grimwig da ih doeka i da poljubi mladu
damu, pa i staru, kad su svi izali iz koije, kao da je on djed sretne te porodice; i bio je sve
sam smijeak i njenost, ak nije nikome ni govorio da e pojesti svoju glavu, ne ni
jedanput, pa ni onda dok se prepirao s nekim starim konjuarom o najblioj cesti to vodi u
London, tvrdei da on to najbolje zna, premda je samo jednom putovao tim putem, a i onda
je spavao u potanskoj koiji. Ruak je bio ve gotov, a i sobe spremne, i sve je bilo tako
udeeno kao da je iskrsavalo na dodir arobnjakova tapia.
Pa ipak, kad se stialo prvo radosno uzbuenje, opet je sve obuzela ona tjeskobnost koja je
prevladavala za vrijeme puta. Gospodin Brownlow nije veerao zajedno s njima, nego je
ostao u svojoj sobi. Ona dva druga gospodina urna su koraka ulazila i izlazila iz sobe,
zabrinuta pogleda, a od vremena do vremena kad bi se sluajno sastali u sobi, razgovarali su
izdvojeni od ostalih. U neko doba poslali su po gospou Maylie, i ona je izbivala itav jedan
sat, a kad se vratila, oi su joj bile otekle od suza. Zbog svega toga Rose i Oliver, koji nisu bili
upueni u to tajnovito zbivanje, osjeali su se vrlo nelagodno. Sjedili su i bez rijei samo se
snebivali, a kad bi ovda-onda i rekli koju rije, govorili bi apatom kao da se boje svoga
vlastitog glasa.
Najposlije, kad je bilo skoro devet sati te su ve pomiljali da te veeri nee nita saznati,
gospodin Losberne i gospodin Grimwig uu u sobu, a za njima u stopu gospodin Brownlow i
neki ovjek, te Oliver umalo to nije kriknuo od iznenaenja kad ga je opazio i kad su mu
rekli da je to njegov brat; a bio je to onaj isti ovjek kojega je neko vidio pred krmom malog
trgovita, isti onaj koji je zajedno s Faginom zurio kroz prozor njegove sobice u ladanjskoj

kui. Pogledao je zapanjena djeaka s mrnjom, koju ni ovom prilikom nije mogao zatomiti, a
onda je sjeo do vrata. Gospodin Brownlow, koji je u rukama drao neke spise, prie stolu
blizu kojega su sjedili Oliver i Rose.
Znam da je to vrlo neugodno, zapone gospodin Brownlow, ali ove izjave to su ih u
Londonu neka gospoda potpisala treba u cijelosti i ovdje da se ponove. Ja bih vam pritedio
to ponienje, ali je potrebno da iz vaih usta ujemo te izjave prije nego to se raziemo, a vi
znate zbog ega.
Nastavite, ree ovjek kojemu su bile upuene te rijei i okrene lice na drugu stranu. Samo
brzo! Ja sam ve dosta uinio, pa me nemojte dulje zadravati!
Ovo dijete, poe gospodin Brownlow privlaei Olivera sebi i stavljajui mu ruku na glavu,
va je polubrat, vanbrani sin vaega oca, moga nezaboravnog prijatelja Edwina Leeforda, i
mlade sirote Agnes Fleming koja je umrla na poroaju.
Da, ree Monks mjerei mrkim pogledima djeaka koji je sav drhturio, a srce mu ludo
udaralo u grudima, to je njihovo kopile.
Izraz to ste ga vi upotrijebili, odvrati gospodin Brownlow strogim glasom, baca sjenu na
one koji su davno mrtvi, i njima ne moe da sudi nesavrena ljudska pravda. Tim nedolinim
rijeima neete poniziti nikoga drugog osim sebe samoga. Ali pustimo to. On se rodio u
ovome gradu?
U ubonici ovoga grada, glasio je prkosni odgovor. Pa imate sve pribiljeeno, pokaza
ovjek nestrpljivo na spise.
Da, ali vi nam to morate ovdje ponoviti! ree gospodin Brownlow prelazei pogledom po
prisutnima.
No, onda ujte, odvrati Monks. Kad se njegov otac, kako znate, u Rimu razbolio,
doputovala je k njemu njegova ena, moja majka, s kojom je ve odavna bio rastavljen, a koja
je tada zajedno sa mnom iz Pariza doputovala, i to samo zbog ostavtine, jer, koliko je meni
poznato, niti je ona njega naroito voljela niti je on za nju mnogo mario. Nije nas vie
prepoznao, jer je ve izgubio svijest, i tako je leao sve do sutradan po naem dolasku, kad je
konano umro. U njegovu pisaem stolu naena su dva omota, datirana iste one veeri kad se
razbolio, a upravljena vama, uz napomenu i molbu da se prvi omot poalje tek poslije
njegove smrti. Prvo je pismo bilo za onu djevojku imenom Agnes, a drugi je spis bio
oporuka.
Bilo je isprecrtavano, a sadravalo je pokajniko priznanje i usrdne molbe neka joj bog
pomogne. Bio je zaveo djevojku, a izgovarao se da je ba onda nije mogao uzeti za enu, jer
da ga veu neke tajanstvene zapreke za koje e ona poslije saznati, a djevojka mu je
povjerovala i izgubila svoju ast. Budui da je za nekoliko mjeseci imala roditi, on joj je sada
pisao to je sve nakanio uiniti kako bi skrio njenu sramotu, ako poivi, molei je da ne
proklinje njegovu uspomenu ako ga sada snae smrt, i neka ne misli da e se njen grijeh
osvetiti njoj ili njezinu djetetu, jer da je samo on svemu kriv. Podsjeao ju je na onaj dan kad
joj je dao onaj mali medaljon i prsten, u koji je bilo urezano njeno ime i ostavljeno prazno

mjesto za prezime koje e joj jednoga dana dati, molei je da ga nosi na svom srcu. Onda je
sve to nekoliko puta ponavljao kao da vie nije pri svijesti, i ja vjerujem da je tako i bilo.
A oporuka? upadne mu gospodin Brownlow u rije kad je vidio kako Oliver sve to vie
plae. Odmah u vam i to rei! Oporuka je bila sastavljena u istom smislu i u istom duhu kao
i pismo. Govorio je o nevoljama u koje ga je ena bacila, o vaem prkosu, o zlobi i
izopaenosti u najranijim vaim godinama, govorio je o vama kao o sinu koji se bio izmetnuo,
o svom jedincu kojega je majka odgajala da mrzi roenoga oca, i on je vama i vaoj majci
ostavio godinju rentu od osam stotina funti. Glavninu svoga imetka podijelio je u dva
jednaka dijela, pa je polovicu imala dobiti Agnes Fleming, a drugu polovicu njeno dijete, ako
se rodi ivo i poraste do punoljetnosti. Ako bude djevojica, njoj bi bez ikakvih daljih uvjeta
imala pripasti njezina polovica, ali ako se rodi muko dijete, onda je nasljedstvo vezano uz
uvjet da ne okalja svoje ime za vrijeme svoga maloljetstva nikakvim neasnim inom,
podlou ili krivinim djelom. Stavio je taj uvjet, rekao je, da tako izrazi svoje povjerenje
prema majci i svoje uvjerenje koje se u asu kad mu se bliila smrt samo jo pojaalo da
e djeak od nje naslijediti njeno dobro srce i plemenitu duu. Ako se u tome prevari i
samo onda! novac je imao pripasti vama, jer samo kad bi oba djeteta bila jednako nevaljala,
vi biste imali prvenstveno pravo na oev imutak, jer pravo na njegovo srce izgubili ste ve
kao dijete kad ste hladno i s nepotovanjem odbijali njegovu ljubav.
Moja je majka, prihvati sada Monks jaim glasom, uinila ono to je pravo svake majke
spalila je oporuku. Pismo nije nikada bilo odaslano, ali ga je, ba kao i jo neke dokaze,
sauvala za sluaj ako bi rodbina djevojke ikad pokuala da spere ljagu s njezina imena. I od
nje je otac djevojke saznao svu istinu, uvelianu njenom mrnjom zbog ega ja svoju majku
jo vie volim! Zbog okaljane asti svoga imena on je sa svojom porodicom pobjegao u neko
zabaeno mjesto u Walesu; promijenio je ime, samo da ga njegovi prijatelji ne bi nikada mogli
pronai, i malo vremena poslije toga nali su ga jednog jutra u postelji mrtva. Djevojka je ve
nekoliko tjedana prije potajno otila iz roditeljske kue, a on je propjeaio sva oblinja mjesta
i sela; jedne se noi vratio kui, uvjeren da je sama uinila kraj svome ivotu kako bi prikrila
svoju i njegovu sramotu koja je slomila njegovo srce.
Nastao je kratak tajac. Onda gospodin Brownlow nastavi tunu priu.
Mnogo godina kasnije, ree, majka ovoga ovjeka ovdje, Edwarda Leeforda, dola je k
meni. On ju je bio ostavio kad mu je bilo tek osamnaest godina, ukravi joj sav nakit i novac
te je poslije mnogih prijevara i raskalaena ivota pobjegao u London gdje se itave dvije
godine druio s najveim oloem i propalicama. Nju je izjedala strana i neizljeiva bolest te
je eljela da ga jo prije smrti vidi, pa smo se odmah dali u potjeru i dugo ga uzalud traili, no
naposljetku smo ga ipak pronali; i on se zajedno s njom vratio u Francusku.
I tamo je umrla, preuze Monks, poto je dugo bolovala, i na samrtnoj mi je postelji
povjerila sve te tajne i zasadila mi u srce neutaivu mrnju na sve one koji su bili upleteni u
tu stvar, iako to nije bilo potrebno, jer sam ja ve odavna sve te ljude mrzio iz dna due.
Nikad nije povjerovala da je ona djevojka ubila sebe i dijete, nego je bila vrsto uvjerena da je
rodila djeaka koji je ostao u ivotu. Ja sam joj se zakleo da u ga, ako ga ikada sretnem na

svome putu, tjerati od nemila do nedraga dok ga ne unitim, da neu nikada mirovati nego
ga progoniti nemilosrdnom mrnjom i da u to dijete dotjerati do samih vjeala, da bih se
osvetio zbog one oporuke u kojoj otac mene tako pogrdno spominje, a velia dijete koje se u
ono vrijeme jo nije bilo ni rodilo. Majka se nije prevarila. Ja sam najposlije pronaao to dijete;
bio sam lijepo zapoeo, i sve bi se svrilo onako kako sam bio naumio da me nije ona drolja
prokazala.
Dok se nitkov hvatao za glavu i sam sebe proklinjao ispod glasa u nemonom bijesu,
gospodin Brownlow se obrati prestravljenim svjedocima te im objasni kako je stari id, koji je
bio Monksov ortak i osoba povjerenja, primio veliku svotu novca, zato to mu je uspjelo da se
doepa Olivera i da ga zaplete u svoje zloinake mree, ali da su se dogovorili da e jedan
dio nagrade morati da vrati u sluaju da Oliver umakne te su zbog toga doli na selo da
pronau djeaka.
A medaljon i prsten? nato e gospodin Brownlow Monksu.
I jedno i drugo otkupio sam od onoga ovjeka i ene o kojima sam vam ve govorio, a ona je
to ukrala bolniarki koja je opljakala mrtvo tijelo, odgovori Monks i ne diui oiju. Pa vi
znate to sam uinio s tim stvarima.
Gospodin Brownlow bez rijei kimnu gospodinu Grimwigu, koji odmah izie te se ubrzo
vrati gurajui pred sobom gospou Bumble i vukui za sobom gospodina Bumblea koji se
otimao te nikako da ue.
Varaju li me oi, usklikne gospodin Bumble nevjeto hinei veliko oduevljenje, ili je to
zaista mali Oliver? Oh, O-li-ve-re, kad bi samo znao kako mi je bilo teko bez tebe!
Zavei, budalo! promrmlja gospoa Bumble.
Pa ta u, gospoo Bumble, kad ne mogu da svladam svoje ganue, branio se upravitelj
ubokog doma, kad gledam toga djeaka kojega sam ja u svojstvu opinskog pisara takorei
othranio i odgojio, a sada ga vidim u drutvu tako otmjenih dama i gospode! Ja sam uvijek
volio to dijete kao da mi je roeni roeni moj roeni djed... izvali gospodin Bumble
traei pravo usporeenje. Dragi mladi gospodine, Olivere sinko, valjda se jo sjeate onoga
dobrog gospodina u bijelom prsluku? Oh, ba prologa tjedna preselio se u vjenost u
hrastovu lijesu s metalnim rukama, Olivere!
Sluajte, gospodine, okomi se na nj gospodin Grimwig, ne biste li pokuali da svladate,
svoje osjeaje?
Nastojat u, gospodine, koliko god mogu, odvrati gospodin Bumble. Kako zdravlje,
gospodine? Nadam se da ste dobro?
Posljednja je pitanja upravio gospodinu Brownlowu, koji se sasvim pribliio dinom branom
paru. Upitao ih je, pokazujui na Monksa:
Poznajete li ovoga ovjeka?
Ne, odvrati gospoa Bumble jasno i glasno.
Ni vi ga ne poznajete? upita gospodin Brownlow njena supruga.

Za svega svoga ivota nikad ga nisam vidio! odgovori gospodin Bumble.

Niti ste mu to prodali?
Ne, nato e gospoa Bumble.
Niste li, moda, neko posjedovali zlatni medaljon i prsten? upita gospodin Brownlow.
Dakako da nisam, odvrati ena. Jeste li nas zato doveli ovamo da odgovaramo na tako
smijena pitanja?
Gospodin Brownlow ponovo mahne Grimwigu, i ovaj opet hitro odepa. Ali se ovoga puta
nije vratio sa gojazna dva brana druga, nego je uveo dvije napol uzete starice koje su
dahtale, pogruene i korave.
Vi ste one noi kada je stara Sally umirala zakljuali vrata, ree prva diui svoju
smeuranu ruku, ali su glasovi ipak doprli do naih uiju, a kroz pukotine mogle smo sve
vidjeti!
Da, da, ba tako, potvrdi ona druga mirkajui oko sebe i mljaskajui krezubim desnima.
Da, da, ba tako...
ule smo kako je ona pokuavala da vam prizna to je uinila, i vidjele smo kako vam je
pruila neku ceduljicu. A sutradan smo saznale da ste bili u zalagaonici, ree prva ena.
Da, da, ba tako, nadometne druga starica, i to je bio zlatan medaljoni i prsteni. Sve
smo mi vidjele i ule! Da, da, ba sve!
Ali mi znamo jo i vie, nastavi prva, jer nam je Sally jo odavno esto govorila kako joj je
mlada majka znala rei da je osjetila da nee preivjeti i da je ba onda kad su je nali i
donijeli u ubonicu bila na putu da umre na grobu djetinjeg oca.
Biste li moda htjeli razgovarati i s vlasnikom zalagaonice? upita gospodin Brownlow
gospou Bumble.
Ne, odvrati ena, budui da je ovaj i ona pokae na Monksa bio takva kukavica pa
je sve priznao, a vi ste se osim toga potrudili da iznjukate izmeu svih onih matorih
babukara ove dvije vjetice. Jesam! Prodala sam medaljon i prsten, i sad se nalaze tamo
odakle ih vie nikada neete izvui. No, pa ta jo hoete od mene?
Nita vie, odgovori gospodin Brownlow, samo to e biti naa briga da vas dvoje vie
nikada ne dobijete slubu za koju se zahtijeva povjerljivost. A sada iziite!
Nadam se, ree gospodin Bumble gledajui oko sebe skruenim pogledom poto je
gospodin Grimwig izveo obje starice, da te male zlosretne sluajnosti nee imati za
posljedicu da izgubim svoju slubu kod opine?
S tim posljedicama, odvrati gospodin Brownlow, moete raunati ve sada i zamisliti da
ste izgubili svoje mjesto!
Svemu je moja ena kriva ona vam je takva, samo ona! I svata e smisliti, hoe ona,
dabome da hoe! Ali ja... branio se gospodin Bumble, poto je najprije plaljivo pogledao na
vrata da se uvjeri da li je njegova ena ve izala.

To vas ne opravdava, odgovori gospodin Brownlow. Vi ste bili nazoni u asu kad je taj
nakit bio baen u vodu, i pred zakonom vi snosite veu odgovornost, jer zakon pretpostavlja
da je vaa ena radila pod vaim utjecajem.
Ako zakon takvo neto pretpostavlja, ree gospodin Bumble odreito, guvajui eir
objema rukama, onda je taj zakon najvea magaretina i prava glupost. Ako je zakon tako
kratkovid, onda je zakon neenja koji je slijep kod oiju, i ja mu samo to elim da mu
iskustvo otvori oi pa da progleda, da, da, iskustvo da mu otvori oi!
Poto je s naroitim naglaskom ponovio te rijei, gospodin Bumble vrsto natue eir na
glavu, turi ruke u depove te se uputi niza stepenice za svojom branom druicom.
Draga moja gospoice, ree zatim gospodin Brownlow, pruite mi ruku. Ne treba da
drete i neka vas ne bude strah ovo nekoliko rijei to je jo preostalo da vam kaem.
Ako se te rijei tiu mene a ja ne znam da li se odnose na mene molim vas, recite mi to
nekom drugom zgodom, nato e Rose, jer se sada ne osjeam ni dosta jakom ni
raspoloenom da bilo to sasluam.
Oh ne, odvrati stari gospodin i primi je njeno pod ruku, ja vrlo dobro znam da ste mnogo
jai nego to i sami mislite. Poznajete li, gospodine, ovu mladu damu?
Poznajem, odvrati Monks.
Ja vas nikad nisam vidjela, ree Rose zamiruim glasom.
A ja sam vas vrlo esto viao, odvrati Monks.
Otac nesretne Agnes imao je dvije keri, ree gospodin Brownlow. Kakva je sudbina
zadesila onu drugu to je bila jo malo dijete?
Kad je djevojici, odgovori Monks, umro otac u nepoznatu kraju, pod tuim imenom, ne
ostavljajui nikakva pisma, spise pa ni oznake po emu bi se njeni prijatelji ili roaci mogli
pronai, neki su je siromani seljaci prihvatili i odgojili je kao svoje roeno dijete.
Nastavite, ree gospodin Brownlow davi gospoi Maylie znak da se priblii, nastavite
samo!
Vama nije uspjelo da pronaete ono mjesto kamo su se ti ljudi sklonili, ree Monks, ali to
ljubav nije mogla postii, postigla je mrnja. Moja ga je majka poslije godinu dana upornog
propitkivanja i traenja najposlije ipak pronala da, da a isto je tako pronala i
djevojicu.
Je li ju uzela k sebi?
Nije. Ti ljudi bili su vrlo siromani, i konano im je dotuila ta njihova ovjekoljubivost i
plemenitost, ali im moja majka nije tu brigu skinula s vrata, ostavila je djevojicu kod njih,
samo im je dala neto novaca, to su po svoj prilici brzo potroili; obeala im je da e im
poslati vie, a to nije namjeravala uiniti. No ona nije bila uvjerena da e neimatina i
nezadovoljstvo tih ljudi dovoljno unesreiti djevojicu, i zato im je ispriala greni ivot njene
starije sestre, uveliavajui i udeavajui neke injenice kako se njoj inilo uputnim. Zamolila
je skrbnike da budnim okom paze na dijete koje ima zlu i neistu krv, priala im da je

nezakonito te da e se sigurno izopaiti i prije ili kasnije poi zlim putem. Sve okolnosti kao
da su potvrivale rijei moje majke, i ljudi su joj povjerovali, pa su tako loe s malom
postupali da smo, tavie, i mi bili zadovoljni, znajui da nikada nee biti sretna sve dok je
sluajno nije vidjela neka udovica, koja je u ono vrijeme obitavala u Chesteru, te joj se
smilovala i uzela je k sebi u kuu. Nama kao da je prkosila zla kob, jer je unato svim naim
pothvatima i naporima djevojica ostala tamo i bila sretna.
Vidite li sada tu djevojku?
Da ona stoji uz vas!
Ali e ona uvijek ostati moja mala, mila neakinja! usklikne gospoa Maylie i rairi ruke te
joj Rose napol bez svijesti padne u naruje. Uvijek e ostati moja mala, draga djevojica, i ja
te ne bih dala ni za sve blago ovoga svijeta! Jedina moja, draga, mala djevojice!
Tetice! Ti jedina bila si mi uvijek dobra! zaplae Rose hvatajui se grevito za staru
gospou. Srce e mi prepuknuti od sree, i ja ja ne mogu ja ne mogu sve to da
podnesem!
Ti si jo mnogo vie pretrpjela i podnosila i sve oko sebe usreivala, sve koji su te poznavali,
povrne joj gospoa Maylie i njeno je zagrli. Ali sada, sjeti se tko jo jedva eka da te zagrli,
milo moje!
Oh, ja te nikada neu zvati teticom, nego sestrom, usklikne Oliver i baci joj se oko vrata,
draga moja sestrice; i ja sam te odmah tako silno zavolio Rose, draga moja Rose!
Potujmo suze i isprekidane rijei dva siroeta to su se sad zagrlila. U tome jednom te istom
trenutku dobili su oca, sestru i majku i u istom trenutku opet ih izgubili. Vr se razom
napunio i radou i tugom, ali prolivene suze nisu palile gorinom, jer je i sama tuga bila
ublaena i umekana tako blagim i njenim uspomenama te su se svi osjeaji stapali u samo
milje, a bol se nije osjeao.
Dugo, dugo su ostali sami. Tiho kucanje na vratima navijesti im da netko eli ui. Oliver
otvori i stane ustranu da propusti Harryja Mayliea.
Sve mi je poznato, ree on te sjedne uz draesnu djevojku. Draga Rose, ja sve znam!
Nisam sluajno doao ovamo, nastavi mladi poslije odulje utnje, jer sam ve juer sve
saznao. Sluti li da sam doao da te podsjetim na jedno obeanje?
ekaj, nato e tihim glasom Rose. Je li ti sve poznato?
Sve, a ti si mi dopustila da se u toku godine u svako doba mogu vratiti i nastaviti onaj na
posljednji razgovor.
Jesam.
Neu navaljivati da promijeni svoju odluku, nego samo elim uti da li e je sada ponoviti.
Prema naem dogovoru mogu ti sada ponuditi sve to imam, ali sam ti onda dao rije da neu
ni pokuati da te nagovorim da promijeni svoju odluku ukoliko je ne bude htjela sama
izmijeniti.
Za istim onim razlozima za kojima sam se onda povela, povest u se i sada, odvrati Rose

vrstim glasom. Nikad jae nego sada nisam osjeala koliko dugujem ovoj eni koja me
izbavila od tolike bijede i jada. Morat u se boriti sama sa sobom, ali se ponosim, jer znam da
u pobijediti kao to znam i to da e biti vrlo bolno, ali se neu pokolebati.
To to smo veeras saznali... zapone Harry.
To to smo veeras saznali, preuze Rose njeno, ne mijenja moj poloaj prema tebi.
Ti silom hoe, Rose, da bude okrutna prema meni, prijekorno e Harry.
Oh, Harry, Harry, zaplae mlada djevojka, voljela bih da to mogu, jer bih onda manje
patila!
A zato onda sama sebi zadaje toliko boli? upita je Harry uzimajui je za ruku. Misli na
to, draga moja Rose, to si veeras ula.
A ta sam ula? usklikne Rose. Da se moj otac iz osjeaja stida zbog nanesene sramote
povukao od ivota eto, to sam ula! Oh, Harry, dosta smo govorili!
Ne, Rose, jo nismo, nato e mladi ne doputajui joj da ode. Sve moje nade i elje, sve
tenje i svi moji osjeaji sve se to izmijenilo sve samo ne moja ljubav. Ja ti sada ne
nudim vie povlaten poloaj i isprazno bogatstvo u tome varavom svijetu, gdje zloba i
pakosna himbenost poniavaju ispravne i potene, nego ti nudim dom, domae ognjite,
malo i skromno, i to je sve, draga moja Rose, to ti mogu dati.
to bi time da kae? uznemiri se Rose u dvoumici.
Samo to da sam, poto sam se posljednji put s tobom rastao, vrsto odluio da uklonim sve
zapreke koje su se isprijeile izmeu tebe i mene; i jer sam uvidio da moj svijet ne moe biti i
tvoj, nakanio sam da tvoj svijet uinim svojim i da odbacim ponos zbog otmjena porijekla, da
budemo jednaki i ravnopravni. Eto, samo to sam htio rei! Oni koji su mi zbog toga okrenuli
lea, okrenuli su ih ve prije i tebi, i to se toga tie bila si u pravu. Moni zatitnici i utjecajni
roaci, koji su mi se nekad slatko smjekali, sada me gledaju s prezirom. Pa neka! Ima suncem
obasjanih i nasmijanih polja i livada u najljepem kraju Engleske; i tamo, pored seoske
crkvice, moje crkvice, Rose, stoji mala priprosta kuica, kojom u se ja, ako samo bude htjela,
kudikamo vie ponositi nego da su mi se ispunile sve moje varave nade, kojih sam se sada
odrekao. I sada zna tko sam, to sam i to imam, i ja ti sve to stavljam pred noge!

*

E, nije lako kad mora zaljubljene ekati s veerom! rei e gospodin Grimwig budei se i
skidajui rubac kojim se bio pokrio.
Da se kae po istini, svi su na veeru ve neobino dugo ekali, a ni gospoa Maylie ni Rose
ni Harry, koji su svi zajedno uli u sobu, nisu znali kako da se ispriaju.
Veeras sam ve najozbiljnije pomiljao na to kako u morati da pojedem svoju glavu, ree
gospodin Grimwig, jer me ve hvatao strah da neu dobiti nita drugo za veeru. Uostalom,
bit u tako slobodan da pozdravim buduu mladu.

Gospodin Grimwig nije nimalo oklijevao da poljubi mladu djevojku, koja se sva zarumenjela,
te je njegov primjer djelovao prelazno, jer su i gospodin Brownlow i Doktor to isto uinili.
Neki pak tvrde da su opazili kako je Harry Maylie ve prije, u dosta tamnoj sobi, obavio tu
vjereniku ceremoniju, dok se s mjerodavne strane opet saznaje da je to samo zlobno
panjkanje, jer da je on jo mlad te je uskoro imao nastupiti svoje pastorsko mjesto u seoskoj
upi.
Olivere, drago dijete, ree gospoa Maylie, gdje si bio, i zato si tako tuan? Pa ti plae!
to se dogodilo?
Svijet je taj pun razoaranja, u njemu esto umiru nae najljepe i najplemenitije nade.
Jadni je Dick bio mrtav!

L. POGLAVLJE
KAKO JE FAGIN PROVEO SVOJU POSLJEDNJU NO

U sudnici se natiskao svijet. Odasvud su zurile raskolaene oi, od ograde ispred optuenike
klupe pa sve do najudaljenijeg i najzabitnijeg kutia na galeriji, odasvud su pogledi bili
upereni samo u jednog ovjeka u ida. Pred njim i iza njega, gore, dolje, slijeva i zdesna
sa svih strana kao da je zajaen i zaokruen svodom, s kojega se are i plamte usijane oi.
Tu je on stajao, usred vatre bezbrojnih uagrenih oiju, s jednom rukom na drvenoj ploi
pred sobom, a s drugom prislonjenom na uho dok je glavu ispruio malo naprijed, da bi to
jasnije uo svaku pojedinu rije kad je sudac porotnicima obrazlagao njihovu dunost i
zadatak. Ponekad bi otrim pogledom piljio u njihova lica, ne bi li u njihovu izrazu ugledao
ma i najmanji traak neega to bi ilo njemu u prilog, a kada bi navodi u optunici govorili
protiv njega s neumitnom jasnoom, pogledavao je u svoga branitelja i kao da ga je nijemo
zaklinjao da mu pomogne. Ruke su mu i noge kanda bile uzete, i u njega su ivjele samo oi,
as zvjerajui divlje, as opet gasei se u smrtnoj tjeskobi. Otkako je zapoelo suenje, jedva
da se pomakao, i kada je sudac sada umuknuo, on je i dalje stajao u onom stavu napete panje
ne skidajui pogleda s njega.
uvi prigueni amor u sudnici, on kao da se tre oda sna i zirkajui oko sebe vidje kako se
porotnici dogovaraju kakvu osudu da izreknu. Kad pogledom zahvati galeriju, opazi kako se
ljudi izdiu na prstima gledajui preko ramena onih koji stoje pred njima; neki apu sa
svojim susjedima pa im se na licu ita zgraanje i odvratnost, a drugi stavljaju lornjone na oi,
da ga bolje osmotre. Bilo je i takvih, premda vrlo malo, koji mu uope nisu obraali panje,
nego su zurili u porotnike te se nestrpljivo udili zato ti ljudi jo oklijevaju ali ni na
jednom licu, ak ni meu enama, a tih je bilo mnogo, nije mogao otkriti ni traga samilosti,
jer su sva ta lica izraavala samo osjeaj nade i oekivanja da e ga sud proglasiti krivim.
Sve je on to obuhvatio jednim jedinim zaprepatenim pogledom. I tada sva dvorana zanijemi
mrtvom tiinom te se on okrene i primijeti kako se porotnici obraaju predsjedniku. Pst!
Ali su oni traili samo doputenje da se povuku.
Kad su jedan za drugim izlazili, paljivo im se zagledao u lica da vidi na koju stranu veina
naginje, ali mu nastojanje ostade bez uspjeha. Uzniar ga dodirne, po ramenu, on nesvjesno
poe za njim u pozadinu optuenike klupe i sjedne na stolicu koju mu je ovjek morao,
pokazati, jer je on sam ne bi vidio.
I opet pogleda u galeriju. Neki su jeli, a drugi se hladili maui rupiima, jer je u toj
pretrpanoj dvorani vruina bila nepodnoljiva. Neki je mladi crtao njegovo lice u maloj

biljenici, i on se u udu pitao da li e mu uspjeti slinost, pa kad se crtau slomio vrak

olovke i on uzeo da je ponovno zaotrava, optueni ga je gledao mirno kao da je i sam samo
jedan od mnogih gledalaca.
S istim tim mirom obratio je sada panju sucu te se u mislima stao baviti njegovim odijelom,
kako je skrojeno, koliko moe da stoji i kako se oblai. Za sudakim stolom sjedio je i neki
stari i gojazni gospodin, koji je prije pol sata bio otiao, a sada se vratio, i Fagin je premiljao
da li je taj ovjek bio na ruku te to je ruao i gdje je ruao i tako su se redale njegove misli
dok ne bi opazio neto novo te panju skrenuo na tu stranu.
No za sve to vrijeme nije ga naputalo muno osjeanje da mu se pod nogama otvara grob,
iako je ta pomisao bila neodreena i maglovita, tako da joj se nije mogao sav podati pa je i u
asovima smrtnog straha, kad se ledio od strave ili mu krv grozniavo zastajkivala i na
mahove udarala u glavu, prebrojavao pred sobom iljke eljezne ograde to se koila ispred
optuenike klupe i udio se kako se vrak jedne ipke bio odlomio i da li e tko popraviti taj
kvar. Onda ga zaokupe misli na sve one strahote gubilita i vjeala, zatim pone gledati
podvornika koji je vodom prskao pod da rashladi zrak u sudnici, a poslije toga ponovo utone
u mrane nesuvisle misli.
Najposlije se zauje povik Tiina! i sve se oi mahom zagledaju u vrata. Porotnici se vraaju
i prolaze tik uz njega, ali u njihovim licima ne proita nita, kao da su isklesana od tura
kamena. Zavlada mrtva tiina, kao da su svi pritajili dah. Kriv je!
itava se zgrada potrese od urnebesnog klicanja; val za valom udarao je o zidove i odbijao se
kao jeka grmljavine to se valja kroz urvine, a vani se zaori oduevljeno klicanje, svjetina je
burnim veseljem pozdravljala vijest da e zloinac u ponedjeljak biti smaknut.
Kad se graja stiala, upitae ga ima li to rei u svoju obranu. On je opet zauzeo onaj isti stav
kao da oslukuje, gledajui otro i uporno u lice suca koji je govorio i dva puta morao
ponoviti pitanje prije nego to je Fagin razumio i samo promrmljao da je ubog starac ubog
starac ubog starac mrmljao sve tie i zamuknuo.
Sudac stavi svoju crnu kapu na glavu, a osueni stoji nepomino kao prije, u istom stavu, s
istim pogledom, umrtvljen kao kip. Neka ena na galeriji, svladana sveanom tiinom toga
trenutka, krikne iz svega glasa; on naglo pogleda gore kao da se ljuti to je naruen taj grobni
muk, a onda se opet nagne naprijed, spreman da slua sa jo veom panjom. itanje osude
odjekivalo je sveano i uzbudljivo. Rijei 'smrtna kazna' pale su teko kao gromade to se
odvale i rue niza stijenu, ali je on stajao kao lik od kamena; ni najmanji mii na licu nije mu
zaigrao. Iznureno je lice pruao naprijed, donja mu se eljust opustila, i on je zurio preda se
kad mu uzniar prie, spusti ruku na rame i glavom mu dade znak da poe za njim. I id ga
naas pogleda, beutno i tupo, te poe za njim.
Vodili su ga dolje kroz poploenu prostoriju ispod sudnice, gdje je nekoliko optuenih ekalo
da na njih doe red, a drugi razgovarali s prijateljima koji su se sjatili uz reetke prozora to je
gledao u dvorite. Ali nikoga nije bilo da s njim progovori rije; a kad su ga vodili pored njih,
zatoenici se odmicali, da bi ga oni vani koji su virili kroz reetke bolje vidjeli; i jo bi ga
psovali pogrdnim imenima i psikali na nj i siktali. Prijetio se stisnutom pesnicom i bio bi

pljunuo na njih, ali ga straari brzo povukoe kroz mrani hodnik, osvijetljen tek sa nekoliko
slabih svjetiljaka, te ga uvedoe u unutranji dio podzemne tamnice.
Tu su ga pretraili, da ne bi imao uza se neko sredstvo kojim bi mogao da predusretne
izvrenje smrtne kazne, a zatim su ga odveli u eliju na smrt osuenih, i tu ga ostavili
sama.
Sjeo je nasuprot vratima na kamenu klupu koja je sluila kao sjedite i leite i, zagledavi se
zakrvavljenih oiju u pod, pokuao da pribere svoje misli. Poslije izvjesnog vremena poeo se
prisjeati rastrganih odlomaka iz sueva govora, premda mu se u sudnici inilo da nije
razumio ni rijei. Ti su se iskidani odlomci polagano vezivali i sreivali po smislu i
redoslijedu, ispunjajui praznine, izvlaei mu iz zaspale svijesti preostale odlomke kojih se
isprva nije mogao da sjeti, i brzo je tako sloio sve to je sudac izgovorio. 'I zato se osuuje na
kaznu smrti vjeanjem.' Tim se rijeima svravala osuda. 'I zato se osuuje na kaznu smrti
vjeanjem.'
Kad je pao mrak, poeo je misliti na sve one koje je poznavao, a koji su zavrili na gubilitu
neki od njih njegovom krivicom. Iskrsavali su tako brzo da je jedva dospio da ih broji. Neke je
od njih gledao kako umiru, a on im se rugao, jer su umirali s molitvom na usnama. Kojom li
su se strelovitom brzinom ti jaki, nabusiti i odvani ljudi pretvarali u odvratne mjeine to se
nemono njiu na vjetru!
Moda su neki od njih boravili u ovoj istoj eliji, sjedili ba na ovoj klupi. Sve se bre mrailo i
najposlije je crna pomrina sve zahvatila. Zato ne unesu kakvu svijeu? Ta je elija sagraena
prije mnogo godina, i bit e da su u njoj mnogi i mnogi provodili svoje posljednje asove;
njemu je kao da se gui u grobnici, prepunoj leeva pokrivena lica, s omom oko vrata,
vezanih ruku i njemu je kao da ih prepoznaje ak i pod tom stranom pokrivkom.
Svjetlosti, svjetlosti!
Kad su mu konano ruke prokrvarile od uzaludnog lupanja o vrata i zidove, pojave se dva
ovjeka; jedan je nosio svijeu, keju je stavio u eljezni svijenjak ugraen na zidu, a drugi
vukao za sobom strunjau da na njoj provede no, jer od sada osuenoga vie nee putati
sama.
I spustila se no mrka, zloguka, potmula no. Drugi koji bde raduju se kad uju kako zvono
sa crkvenoga tornja otkucava sate, jer je to vjesnik ivota i jednoga novog dana, ali su ida ti
udarci sata ispunjali tjeskobom i oajnikim strahom. U metalnom bruju svakog otkucaja
potmulo je odjekivala samo jedna rije Smrt. to je za njega znaila radosna uurbanost i
veselo komeanje u rane jutarnje sate? To je samo posmrtno zvono: ne samo da ga opominje
na smrt, nego mu se jo i ruga.
Dan je zamirao dan? Pa dana i nije bilo, prohujao je tek to je svanuo, i pao je sumrak i
opet no; no tako duga, beskonano duga no, a ipak neprealjeno kratka i prekratka
beskonano duga, jer svojom jezivom tiinom ledi krv u ilama, a ipak tako kratka, jer se
rasplinjuje u nepovrat, jer vodi u smrt. as je proklinjao i hulio, as opet jaukao i upao se za
kosu. Doli su asni ljudi njegove vjere, da se zajedno s njim mole bogu, ali ih je on tjerao od
sebe uz teke kletve i psovke. Opet su doli, a on ih opet istjerao.

No od subote na nedjelju. Preostala je jo samo jedna no. I dok je jo o tome mislio,

zabijeljelo je jutro, osvanuo dan nedjelja.
Tek pred no toga jezivo stranog i posljednjeg dana skri ga oaj zbog njegove
bespomonosti i saee mu duu. Nije se, dodue, nadao pomilovanju, ali je sve dotad samo
maglovito i nejasno zamiljao da mu se blii smrt. Samo je malo razgovarao s onom dvojicom
ljudi koji su ga naizmjence uvali, a ni oni nisu mnogo marili za nj. Sjedio je dugo budan, ali
kao izgubljen u nekom sanjarenju. No sada bi svaki as skoio uvis, razjapljenih usta i sav
izbezumljen, i skakao po eliji amo-tamo, sav obuzet strahom i bijesom da su se i sami uvari,
okorjeli i navikli na takvo mahnitanje, sa zgraanjem odvraali od njega. Toliko ga je njegova
zla savjest grizla i muila da uvar nije dulje mogao izdrati sam uz njega; i tada su ga obojica
uvala.
Skutrio se na svom kamenom leaju i poeo da se prisjea svega to je bilo. Onoga dana kada
su ga odvodili u tamnicu, ranilo ga je kamenje to ga je svjetini na nj bacala pa mu je glava
bila umotana u platno. Ria mu se kosa lijepila uz posivjelo lice, a brada mu bila raupana te
se sa zgruanom krvlju zbila u vorove; u oima mu se caklio sablastan sjaj, i koa mu bila kao
ispucala od unutarnje vatre groznice i sva mu se ljutila; sav kao da je izgarao i sagorijevao.
Osam, devet... deset... Ako to nije samo varka kojom ga plae? Ako su to zaista, minuli asovi
koji se niu jedan za drugim, gdje li e on biti kad se opet budu oglasili! Jedanaesti Jo jedan
otkucaj dok bruj prijanjeg jo titra zrakom. U osam e on biti jedini alobnik na svom
vlastitom pogrebu, a u jedanaest...
Oh, te uasne zidine Newgatea, koje skrivaju toliku bijedu i neizrecivu stravu ne samo pred
ljudima nego, esto i dugo, i pred samom njihovom matom, jo nikada nisu vidjele tako
straan prizor kao ovaj. Ono malo prolaznika koji su zastajkivali i u udu se pitali to li radi
taj ovjek kojega e sutra uzoru objesiti, loe bi proveli tu no da su ga sada vidjeli.
Od rane veeri pa do kasne noi dolazili su ljudi u malim skupinama, po dvojica ili trojica, do
vratarove kuice. Propitkivali su se zabrinuta lica nije li, moda, stigla vijest o pomilovanju. A
kad bi im rekli da nije, odnosili bi tu poeljnu vijest onima koji su se u manjim gomilama
okupljali i ekali na cesti i jedni drugima pokazivali vrata, kroz koja e on morati izai i
mjesto gdje e tamniar podii vjeala; nerado odlazei odande, osvrtali su se i zamiljali kako
e se taj prizor odigrati. Jedan po jedan ljudi su se razilazili; a oko ponoi ulica opustje i
zanijemje nonim mukom.
Trg pred uzama bio je sasvim ispranjen, i neki su ljudi ve bili postavili vrste, crno obojene
brklje, da bi se tako zaustavila navala oekivane svjetine, kadli se pred vratarovom kuicom
pojavie gospodin Brownlow i Oliver i predoie od erifa izdatu propusnicu kojom im se
doputa da posjete na smrt osuenoga. Odmah su ih pustili unutra.
Hoe li i mladi gospodin ui, gospodine? upita ih ovjek koji je imao dunost da ih vodi.
Takav prizor nije za djecu, gospodine.
Zaista nije, prijatelju, odgovori gospodin Brownlow; radi ega dolazim tome ovjeku tie
se i djeaka, a budui da ga je djeak ve vidio u doba kada je taj zloinac bio u jeku svoje
zloinake slave, smatram da e biti bolje makar ga se to i kosnulo ako ga vidi i sada.

Tih je nekoliko rijei bilo izgovoreno postrani, tako da ih Oliver ne uje. ovjek se samo
dotae svoga eira, radoznalo pogleda Olivera i otvori jedna druga vrata, nasuprot onima
kroz koja su uli, i povede ih mranim i krivudavim hodnicima do kanjenikih elija.
Ovuda, ree ovjek zaustavivi ih u nekom tmurnom prolazu, gdje je nekoliko radnika u
najveoj tiini vrilo neke pripreme, ovuda mora proi. Stanite ovamo, i vidjet ete vrata,
kroz koja e izai na dvorite.
On ih zatim povede u kamenu kuhinju gdje su bili smjeteni kotlovi za prireivanje
kanjenike hrane. Gore na zidu nalazio se reetkama zatvoren otvor, odakle je dopirao agor
glasova, udaranje ekia i lupa dasaka. Tesari su podizali stratite.
S toga mjesta prolazili su kroz mnoga teka i okovana vrata to su ih drugi kljuari iznutra
otvarali, a zatim su se, proavi otvorenim dvoritem, uspinjali nekim uskim stepenicama te
uli u hodnik, gdje su se s lijeve strane nalazile elije sa eljeznim vratima. Davi im znak da
ostanu na mjestu, kljuar zakuca na vrata sa svenjem kljueva. Oba uvara stanu neto
aputati, a onda iziu, proteui se kao da im je odlanulo to barem naas mogu napustiti
eliju. Pokau posjetiocima da uu u eliju. Gospodin Brownlow i Oliver tada uoe.
Na smrt osueni zloinac sjedio je na svom leaju, njiui se lijevo i desno, vie nalik na
uhvaenu zvijer nego na ljudsko stvorenje. Mislima kao da se vratio u prolost, jer je
podjednako mrsio i pleo neke rijei gledajui u pridolice samo kao u spodobe svojih
snovienja.
Sila si ti, Charley fino si to udesio, mrmljao je on. A i Oliver, ha! ha! ha! Da, i Oliver! A
sada je pravi mali gospodin pravi odvedite ga da spava!
Uzniar primi Olivera za ruku i, apnuvi mu neka se ne boji, nije ida gubio s vida.
Odvedite ga da spava, vikao je id, ej, vi, ujete li me? On je u neku ruku svemu
tome kriv! Pa za te pare isplati se da od njega uinim lopova, Bille. Prekolji Boltera, a drolju
ostavi! Njegova je gua kao stvorena za tvoj no. Odrubi mu glavu!
Fagine, zovne ga uzniar.
Evo me! usklikne id i mahom se ukruti u onom stavu napregnute panje kao u sudnici.
Ja sam, vae gospodstvo, ubog starac, ubog starac.
Ej, nato e uzniar pa ga rukom lupne u prsa, da ne bi ustao. Netko je doao da vas vidi i,
mislim, da vas neto upita, Fagine! Fagine, jeste li vi ovjek?
Neu dugo, odvrati id te die lice, s kojega su bili zbrisani posljednji tragovi ljudskosti, a
sve crte bile iznakaene u gru sumanutog uasa. Sve njih treba pomlatiti! Tko je njima dao
pravo da mene mrcvare?
Uto spazi Olivera i gospodina Brownlowa i odulja se do ruba svoga leaja pitajui ta ele od
njega.
Umirite se, ree mu uzniar jo uvijek branei mu da ne ustane. A sad, gospodine, recite
mu brzo to ste naumili da mu kaete, jer kako vrijeme odmie, on postaje sve uporniji.
U vas su neki spisi, ree gospodin Brownlow stupivi blie, to vam ih je dao na uvanje

neki ovjek po imenu Monks.

Sve je to pusta la, odvrati id. U mene nema nikakvih spisa.
Ako boga znate, sveanim e glasom gospodin Brownlow, ne govorite tako kad ste
jednom nogom ve u grobu, nego recite istinu. Vi znate da je Sikes mrtav, da je Monks sve
priznao; nema vie nikakva smisla i svrhe da jo dulje tajite. Gdje su ti spisi?
Olivere! vikne id migom dozivajui djeaka. Doi, doi ovamo, da ti apnem na uho.
Mene nije strah, ree Oliver tiho putajui Brownlowovu ruku.
Spisi, nastavi id i privue Olivera jo blie sebi, nalaze se u platnenoj vreici u udubini
zida kraj kamina u prednjoj sobi. Htio bih govoriti s tobom, Olivere, htio bih govoriti s
tobom!
Da, da, odvrati mu Oliver, pustite me da izgovorim molitvu, kleknite i molite sa mnom,
pa emo onda do jutra razgovarati.
Ali vani, samo vani, odgovori id gurajui djeaka pred sobom prema vratima i zurei
preko njegove glave u prazno. Reci im da sam zaspao, jer tebi e vjerovati. Ti e me izvui
odavle, samo posluaj to u ti rei. Sad hajde, samo naprijed!
Oh, boe, oprosti tome bijedniku! zarida djeak.
Tako valja, tako valja, hroptao je id, to e nam pomoi. Najprije na ova vrata, pa ako me
spopadne drhtanje dok prolazimo pored vjeala, nita to ne mari; ti samo pouri! Evo sad,
sad!
Imate li, gospodine, jo neto da ga pitate? nato e uzniar.
Nemam, odvrati gospodin Brownlow. Kad bih znao da ga moemo privesti k svijesti pa
da shvati svoj poloaj....
To nije mogue, gospodine, odvrati ovjek odmahujui glavom, i bit e bolje da sada
poete.
Bre, bre, zavikne id. Tie, ali ne tako polako! Bre, bre!
uvari ga obuhvate i oslobode Olivera, drei starca vrstim rukama. id se oajniki otimao
i trzao, a njegovi su suludi vriskovi prodirali ak i kroz debele tamnike zidove i zvonili im u
uima sve dok se nisu dohvatili dvorita.
Jo je dosta dugo potrajalo prije nego to su napustili tamnicu, jer Oliver umalo to se nije
obesvijestio poslije toga jezovitog prizora, te je bio tako slab da vie od jednog sata uope nije
mogao stajati na nogama.
Ve je svanulo kad su opet dospjeli na ulicu. Sa svih se strana sjatilo veliko mnotvo, a svi se
prozori naikali ljudima koji su puei i kartajui prikraivali sebi vrijeme i oekivali prizor
smaknua. Gomila radoznala svijeta buila na trgu, svaala se i alila. Sve je odisalo
uzavrelim ivotom i odavalo znake jutarnje ivosti samo tamo, u sreditu toga bunog
zbivanja, crnjela se lazila, stup s poprenom gredom i konopcem i vrile se jezive pripreme
za smaknue.

LI. POGLAVLJE
KOJE JE I POSLJEDNJE

Sudbina osoba koje smo slijedili kroza sve nevolje i nepogode ubrzo se primie kraju, a ono
malo to je njihovu biografu jo preostalo da ispripovjedi, moemo saeti u nekoliko rijei.
Prije nego to su se navrila tri mjeseca, Rose Fleming i Harry Maylie vjenali su se u seoskoj
crkvi, u kojoj e otada mladi pastor sluiti; istoga su se dana uselili u svoj novi i sretni dom.
Gospoa Maylie smjestila se u kui svoga sina i snahe, da u miru proivi ostatak svojih dana,
u miru i najveem zadovoljstvu to ga asna starost moe pruiti, uivajui u srei onih koje
je za svega svoga vijeka voljela najnjenijom ljubavlju.
Tonim pregledom svih spisa i rauna pokazalo se da e, ako se ostatak potraenog imutka
to je preostao u rukama Monksa, koji ba kao ni njegova majka nije nikad imao sree s tim
novcem, podijeli na dva jednaka dijela izmeu njega i Olivera, svaki od njih dobiti ne mnogo
vie od tri tisue funti. Prema oevoj je oporuci Oliveru pripadao itav imutak, ali gospodin
Brownlow nije htio Monksu uskratiti mogunost da zapone nov ivot i da okaje svoje
grijehe i zablude, pa je predloio tu diobu, na koju je njegov mladi tienik rado pristao.
Monks je zadrao svoje krivo ime i krenuo sa svojim dijelom novca u neki pusti kraj Novoga
Svijeta. Tamo je ubrzo proerdao cijeli imutak i ponovo poao starim putem i tako dospio u
tamnicu poto je poinio nove prijevare i nasilja i bio osuen na dugogodinju robiju. Tu ga je
najposlije opet spopala njegova stara bolest, te je i umro u tamnici. Daleko od domovine
poumirali su i svi preostali glavni ortaci Faginove zloinake druine.
Gospodin Brownlow posinio je Olivera, te su se oni zajedno sa starom gospoom Bedwin
preselili na milju daleko od one seoske crkvice i upnoga dvora gdje su obitavali njihovi dragi
prijatelji, ispunivi tako jo jedinu preostalu elju plemenitoga malog svog tienika i
stvorivi tako malen ali srdano povezan krug prijatelja koji su bili savreno sretni, ukoliko se
uope moe zamisliti savrena srea na ovome varljivom svijetu.
Uskoro poslije vjenanja mladoga para, potenjaina Doktor vratio se u Chertsey, gdje bi,
poto je izgubio svoje stare dobre prijatelje, zacijelo postao namrgoeno zanovijetalo, kad bi
uope bio sposoban da se jedi ili kinji, ili bi se prometnuo u matoro angrizalo da je samo
znao ta to uope znai. Dva-tri mjeseca zadovoljavao se time da ponekad samo natukne
kako mu zrak nekako ne prija, a naposljetku je doao do spoznaje da to mjesto zaista udi
njegovu zdravlju; prepustivi lijeniku praksu svome pomoniku, nastanio se u maloj
poljskoj kuici nakraj sela, u kojemu je njegov prijatelj sluio kao pastor, i tu mu se u najkrae
vrijeme zbilja povratilo zdravlje. Tu je vrtlario i ribario i bavio se pletenjem koara i drugim

slinim poslovima, a uza svaki bi prilegao s istom voljom i marom, kako mu je to ve bila
navika, te se po itavu kraju prouo i proslavio s tih svojih vjetina i majstorija.
Prije nego to se odselio, jako se sprijateljio s gospodinom Grimwigom, pa mu je taj udni
svat istom mjerom uzvraao tu srdanu naklonost. Nije dakle nikakvo udo to ga gospodin
Grimwig po vie puta na godinu posjeuje te onda vrtlari, ribari, plete koare i bavi se jo
drugim slinim poslima, ali sve nekako na svoj poseban, udan i nevien nain, tvrdei u
svakoj zgodi kako e on sam pojesti svoju glavu ako mu netko dokae da taj njegov nain nije
najbolji i jedino, ispravan. Nedjeljom nikad ne proputa da otrim rijeima mladom pastoru u
lice kritizira njegovu propovijed, kao to nikad ne zaboravlja da odmah poslije toga izjavi
gospodinu Losberneu kako je propovijed po njegovu miljenju sjajna, ali da ne smatra
potrebnim da to i mladom pastoru prizna. I svi ga rado zadirkuju podsjeajui ga na njegovo
proroanstvo u vezi s Oliverom i spominjui mu onu veer kada su on i gospodin Brownlow
sa satom pred sobom ekali da se Oliver vrati; ali gospodin Grimwig tvrdi da je zapravo bio u
pravu, jer se Oliver zaista nije onda vratio, na to bi svi prasnuli u smijeh, a njega podilazila
jo vea milina.
Gospodin Noa Claypole bio je pomilovan, jer je nastupio kao glavni svjedok protiv staroga
ida, pa je doao do uvjerenja da to novo njegovo zanimanje i nije ba tako unosno, a jo
manje neopasno. Neko se vrijeme nalazio u neprilici traei zanimanje koje ga ne bi odvie
umaralo. Razmislivi o tome, prihvatio se posla potkazivaa pa je u tom zvanju lijepo
uspijevao. Njegov se posao sastojao u tome da svake nedjelje za vrijeme bogosluja ee u
drutvu svoje ene. Oboje je bilo lijepo odjeveno. Pred vratima neke gostionice mlada bi se
dama onesvijestila pa bi ovjekoljubivi krmar prodao mladom gospodinu za tri penija
konjaka, da okrijepi i povrati k svijesti svoju slabanu drugaricu; Noa bi onda odmah podnio
prijavu i sljedeega dana strpao u dep polovicu globe. Katkad se i sam gospodin Claypole
onesvjeuje, ali je rezultat isti.[11]
Gospodin i gospoa Bumble, poto su izgubili svoja namjetenja, padali su u sve veu bijedu i
neimatinu i najposlije su i sami kao ubogari doli u onaj isti uboki dom gdje su nekad
gospodarili i provodili svoju nesmiljenu volju. Netko je, vele, uo kako je gospodin Bumble
jednom prilikom izjavio da mu u tome i tako tekom iskuenju nije, naalost, preostalo ni
toliko muevne hrabrosti da trai rastavu od svoje ene.
to se tie gospodina Gilesa i Brittlesa, oni su i nadalje ostali na svojim mjestima, iako je prvi
bio ve sasvim oelavio, a potonji, jo svejednako zvan djeakom, sasvim osijedio. Oni stanuju
u upnom dvoru, ah kao to revno i odano posluuju mladi brani par, s istom panjom i
marom dvore Olivera, gospodina Brownlowa i gospodina Losbernea, tako da ni do dana
dananjeg nitko od seljana ne zna kojem kuanstvu zapravo oni pripadaju.
Mladi je gospodin Charles Bates, prestravljen Sikesovim groznim zloinstvom, poeo
razmiljati nije li na kraju krajeva, moda, ipak najbolje da ovjek ivi potenim ivotom.
Konano je doao do zakljuka da zaista jest, te se okanio svoje prijanje djelatnosti i odluio
da se ljudski prihvati potenoga rada. Neko je vrijeme muku muio i svakojako ivio; ali kako
je u njega bila dobra ud, jaka volja i potena namjera, konano je uspio, i dojueranji kod

seljaka unajmljeni sluga i vozarski pomonik sada je mlad i ugledan stoar i takav aljivac i
veseljak da mu ne bi naao para u svem Northamptonshireu.
A sada, kada se pripovijest blii svome kraju, pieva ruka oklijeva, jer bi rado jo dalje
raspredao nit ovih dogaaja.
Volio bih se jo malo zadrati meu onima koje sam tako dugo slijedio u stopu i dijeliti s
njima sreu koji sam dosad opisivao. Ocrtao bih vam Rose Maylie u cvijetu prve njene
enskosti kako kroi samotnom stazom svoga ivota usreavajui sve oko sebe; prikazao bih
njenu ivu sliku i priliku kako svojom blagou uljepava one duge zimske veeri uz ognjite
i kako u hladovini, pod kronjom staroga stabla, dok sve oko nje buja i blista u aru ljetnog
sunca, unosi milinu i dragost u srca maloga kruga oko sebe. Poao bih za njom po uskim
poljskim preicama, u podne kad sunce pripie, i uveer kad mjeseina spojim srebrom
obasjava cijeli kraj; pokazao bih je u drutvu sretnoga maliana, sina njezine sestre koja je
odavno usnula vjenim snom; pokazao bih je kako nosi darove i milote u domove potrebnih
i bolesnih i kako u kui obavlja poslove i mudro gospodari; opjevao bih sretne dane to ih
provodi s Oliverom, i njihovu veliku uzajamnu ljubav; i sate i sate bih vam priao o njihovim
dobrim prijateljima koji su im u minulim godinama tako nedostajali; doaravao bih vam
nasmijana djeja lia to je okruuju radosnim uborom; a spomenuo bih i suze radosnice to
se cakle u njenim blagim modrim oima. Sve bih vam to doarao, svaki njen pogled, svaki
osmijeh i svaku rije.
I kako gospodin Brownlow iz dana u dan pomae Olivera da stjee znanje, i sve ga vie voli
to se jasnije oituje djeakova plemenita ud, i kako sjeme znanja to ga je on posijao pada na
plodno tlo; kako dijete i po izrazu svoga lica pokazuje sve vie slinosti s licem njegova
prijatelja iz mladih dana; i kako oba siroeta dobro pamte patnje i nevolje minulih kunja te s
ljubavlju i dobrotom pokazuju da ih je kola ivota pouila i oplemenila i da je oboje shvatilo
da samo ljubav i ovjetvo stvaraju pravu sreu.
Kraj oltara drevne seoske crkve ugledat ete na zidu bijelu mramornu plou, na kojoj je
uklesana samo jedna jedina rije AGNES. Ispred te ploe nema lijesa; i neka mine jo
mnogo godina prije nego to bude urezano jo jedno ime. Ali ako duhovi pokojnika obilaze
mjesta koja je ljubav posvetila, ljubav jaa od smrti, ljubav onih koje su za ivota poznavali i
voljeli, onda vjerujem da e sjena nesretne mlade djevojke esto lebdjeti nad tim tihim i
skrovitim kutiem u toj maloj crkvi, jer je Agnes bila samo nesretna i slaba djevojka koja je
skrenula s puta.

KRAJ

Biljeke
[1]

Per diem na dan. (Prev.)

[2]

Nolly, umanjenica od Oliver. (Prev.)

[3] Vrsta kartake igre. (Prev.)

[4] Hue and Cry, glasilo londonske policije. (Prev.)
[5] Senechal feudalni dostojanstvenik u negdanjoj Francuskoj; sudac; najstariji oficir kr. garde. (Prev.)
[6] Kartaka igra: 10 poena partija; 2 partije 'rober'. (Prev.)
[7] Gig: jednoprena koija na dva toka. (Prev.)
[8] Sixpence = 6 penija. (Prev.)
[9] West End, zapadna, otmjena etvrt Londona. (Prev.)
[10] City trgovaka etvrt i centar Londona. (Prev.)
[11]

U Dickensovo vrijeme postojala je zabrana toenja alkohola nedjeljom, a napose za vrijeme bogosluja. (Prev.)

Rjenik
Angel of Islington - dio londonskog okruga Islington, sjeverno od sredita grada
badrljica - batrljica, dio ptijeg pera, tapiasta os iz kojeg se ire ije
bajbok - zatvor
Battle-Bridge - predio u Londonu, u blizini King's Crossa
Bethnal Green - predio u Londonu, u distriktu East End
bigulica - izraz koji se koristi u psovkama; graak
biljegovina - taksa, naknada
boljetica - bolest
borovica - vrsta zimzelenog grma (juniperus communis); bobice se koriste za pripravu
ljekovitog napitka
Bow-Street - ulica u Westminsteru, u sredinjem Londonu
bunjika - biljka s opijajuim djelovanjem
burgija (tur.) - svrdlo
burmut (tur.) - duhan za mrkanje; burmutica - vreica za burmut
butura, buturnica (rum.) - zatvor, uza
Caenska uma - Caen Wood, uma u blizini Hampstead Heatha, danas parka u sjevernom
dijelu Londona
caknuti - udariti
Camden Town - gradski okrug sjeverozapadno od sredita Londona, na zlu glasu u 19.
stoljeu
Chertsey - grad na rijeci Temzi, oko 30 km od sredita Londona; most Chertsey-bridge preko
Temze izgraen je krajem 18. stoljea
Covent Garden - distrikt u Londonu, poznat po trnici
cunje - prnje
abar - kazan, kotao
amovina - crnogorino drvo
uskija (tur.) - debeli metalni tap zailjen s jedne strane, za pravljenje rupa u zemlji i sl.
damast - vrsta skupocjenog platna s ornamentima, od svile ili lana (prema sirijskom gradu
Damasku u kojemu se izvorno proizvodilo)
denjak - sveanj, zaveljaj
Dockhead - predio u Londonu, u okrugu Southwark (v.), juno od sredita grada

akonija (tur.) - poslastica, delikatesa, slatka hrana

gepiti - ukrasti
Gray's Inn Lane - jedna od glavnih ulica u okrugu Camden u Londonu
grebenati - istiti, raeljavati (kuinu, lan, vunu i sl.)
gr'oce - umanjenica od grlo
grustiti se - dosaivati, biti mrzak
ham - dio konjske opreme za uprezanje u kola
Hampstead - neko selo, a danas etvrt u sjevernom Londonu, dio okruga Camden;
Hampsteaska pustopoljina - Hampstead Heath, uma odnosno javni park u Londonu, poznat
i kao The Heath
Hatfield - grad u Herefordshireu u Engleskoj, oko 40 km sjeverno od sredita Londona,
nedaleko St. Albansa
Highgate - breuljkasti predio u sjevernom Londonu; u Dickensovo doba prigradsko selo,
danas gradska etvrt
Holborn - predio u sredinjem Londonu sjeverozapadno od sredita, okrug Camden; u njemu
je neko vrijeme ivio i Dickens
interpelacija (lat.) - pismeni ili usmeni zahtjev za pojanjenjem
Islington - okrug u Londonu sjeverno od sredita grada; u Dickensovo doba na rubu grada
Jakovljev otok - Jacob's Island, zloglasno sirotinjsko naselje u Londonu na rijeci Temzi
keba - depni noi
kirija - prijevoznik s konjskom zapregom
klinanica - vjealica objeena o zid ili sl., kuka
krep (franc.) - lagana tkanina zrnato ispupane povrine, obino za haljine
kuina - neobraeno vlakno konoplje i lana
kukavelj - bijednik, siromaak
landravac - skitnica
litanija (lat.) - molitva koja se sastoji od zazivanja svetaca; dosaivanje, zanovijetanje
London Bridge - most na rijeci Temzi u sreditu Londona; godine 1831, dakle nekoliko godina
prije nego to je nastao Oliver Twist, sruen je stari Londonski most i sagraen novi
lornjon (franc.) - starinske naoale s drkom
majur (ma.) - poljoprivredno imanje, sala
maice - dvokraka hvataljka (za eer, eravu ili sl.)
Middlesex - povijesna grofovija u Engleskoj, neposredno sjeverozapadno od Londona; danas
dio ireg Londona
mitnica - mjesto gdje se na ulazu u grad naplauje pristojba, nadzorna toka na ulazu grada
mitra (gr.) - stoasta kapa biskupa, kardinala, papa...
muslin (franc.) - fina koprenasto-prozirna pamuna, vunena ili svilena tkanina (naziv prema

gradu Mosulu u dananjem Iraku)

nadak-baba (tur.) - ena otra jezika, svaalica
napoliar - onaj koji radi na napolicu, nadnicu koja se sastoji u polovici ili nekom drugom
udjelu prinosa zemlje koju obrauje
nae - nagne, zapoe, otpoe
Newgate - zatvor u Londonu
North End - predio u Londonu, na poetku Hampstead Heatha (v.); poetkom 19. st. na rubu
grada
ocilo - kresivo, ognjivo
ofuren - opeen (parom, vrelom vodom)
ornat (lat.) - sveano ruho za sluenje mise; slubena ureena odjea suca
osmuditi - oprljiti, izloiti plamenu
panjkanje - klevetanje, ogovaranje
pealba (mak.) - privremeni rad izvan mjesta boravka; teak, naporan rad
pens (engl. pence) - mnoina od penny, sitan engleski novac
pitalina - movarno tlo zaraslo travom i mahovinom
plastiti - stavljati sijeno u plast
podnimiti (se) - poduprijeti (se), osloniti se laktom i sl.
pogruen - potiten, ponizan
poplin (fr.) - popelin, vrsta tkanina za koulje, bluze, zavjese i sl. od pamuka, svile ili vune
puhor - cvjetni prah, pelud; prah openito
pustahija - razbojnik, nasilnik
razom - potpuno, do vrha (posude)
regimenta - puk, pukovnija
roketa (lat.) - kratka, bijela, ipkama ukraena koulja biskupa i prelata u bogoslunim
funkcijama izvan mise
rogoina - predmet ispleten od rogoza, hasura
rotherhitheska crkva - crkva Sv. Marije u londonskoj etvrti Southwark, na obali rijeke
Temze nasuprot sredita grada (18. st.)
Saffron Hill - ulica na jugoistonom kraju londonskog okruga Camden; na zlu glasu u 19.
stoljeu kao obitavalite sirotinje i lopova
Shoreditch - sirotinjsko predgrae (danas gradska etvrt) u Londonu u okrugu Hackney,
sjeverno od sredita grada
sinekura (lat.) - dobro plaen posao koji ne trai odgovornost
Smithfield - predio u sjeverozapadnom dijelu londonskog Cityja, poznat po trnici stokom i
mesom
Snow Hill - uliica u Londonu, u predjelu Smithfield
Southwark - okrug u Londonu, na junoj obli rijeke Temze nasuprot Cityja, odnosno sredita

grada
Spitalfields - nekadanja upa u okrugu Tower Hamlets u londonskom East Endu; poznata
po trnicama
St. Albans - grad u Hertfordshireu u Engleskoj, oko 35 km sjeverno od sredita Londona
stijenj - niti u votanoj svijei ili svjetiljci koje gore
Surrey - grofovija u Engleskoj, neposredno jugozapadno od Londona, na rijeci Temzi
evrdati - ii tamo-amo, teturati, lutati
korav - prgav
talar (lat.) - duga haljina suca, sveenika i sl.
taljiga - onaj koji prevozi taljigama, zaprenim kolima koja vue jedan konj
taracar - onaj koji taraca, postavlja ploe
tekli - glasnik
trhonoa - nosa
trijesak - jak zvuk, lupa; udar groma
trnokop - pijuk, kramp, orue za kopanje
unca (engl. ounce) - stara mjera za teinu, u Engleskoj oko 28 grama
unjkati - govoriti kroz nos
urvina - strm obronak, rvina
utaman - uzalud
uzniar - tamniar, zatvorski uvar
Vale of Health - seoce u Hampstead Heathu (v.)
verige - lanac, okovi
verzalna (slova) - samo velika slova
vile - mlado tene
vrzina - ivica, ograda
Whitechapel - londonsko predgrae (danas gradska etvrt) u okrugu Tower Hamlets
Whittlington, Sir Richard (oko 1354-1423) - zasluni londonski gradonaelnik, obilato
pomagao potrebnima, osnovao bolnice i sirotita
zabiglisati - zapjevati (poput slavuja ili neke druge ptice)
zasopen, zasopljen - zadihan
zaditi - pobjei, strugnuti
zefir (gr.) - vrsta laganog platna

Biljeka o autoru

Charles Dickens
Landport, Portsea, 7. veljae 1812. - Gads Hill, 9. lipnja 1870.


Charles John Huffam Dickens je najpopularniji engleski romanopisac viktorijanskog doba i
ranog realizma. Osniva je socijalnog romana, jer je svojim djelima, esto time potiui na
reagiranje, ukazivao je na potrebu za drutvenim reformama u engleskom drutvu, koje je
puno siromatva i nepravdi unato injenici to je Britanija tada politiki dominirala svijetom
i bila gospodarski najrazvijenija zemlja. Njegov epitaf navodi da je "bio suosjeajan sa
siromanima, onima koji pate i potlaenima".

Dickens je najranije djetinjstvo proveo u Portsmouthu, a kad mu je bilo tri godine obitelj se
preselila u London. Otac mu je bio slubenik u mornarici, a obitelj je pripadala donjem
srednjem sloju i ivjela relativno skromno, ali stabilno. Charles je drugo od osmero djece.
Meutim, kad je Dickens navrio dvanaest godina, njegov otac John Dickens zbog troenja
iznad svojih mogunosti zavrio je u dunikom zatvoru Marshalsea u Londonu. Charles je
tada morao prekinuti kolovanje, ivio je s jednom obiteljskom prijateljicom i u tako ranoj
dobi ve je poeo raditi, najprije u jednoj tvornici latila za cipele, u nemoguim uvjetima od
jutra do mraka. Tada je dobro upoznao siromatvo i nepravdu u ondanjem engleskom
industrijaliziranom drutvu i osobito teak poloaj tadanje radnike klase. Posjeujui oca u
tom groznom zatvoru, upoznao se s najgorom bijedom. Dobivi nasljedstvo od svoje bake
otac je uskoro osloboen, obiteljska situacija se popravila, ali je Dickens jo neko vrijeme
proveo radei u tvornici, to je roditeljima jako zamjerio. Potom je pohaao kolu Wellington
House Academy u Londonu, koju opisuje kao izuzetno lou.
Radio je nekoliko godina u jednom odvjetnikom uredu kao pisar, te konano kao novinski
reporter, pratei sudske postupke, upoznavi tada svu birokratiziranost aparata i nepotenje
sudstva prema siromanijim slojevima, o emu e takoer pisati u svojim romanima.
Godine 1833. u londonskom asopisu Monthly Magazine objavljena mu je prva pria, A Dinner
at Poplar Walk. Sljedee godine proveo je radei kao politiki novinar, pratio je rasprave u

parlamentu i putovao Engleskom piui o izbornim kampanjama. Novinarski radovi i skice

ine prvu njegovu knjigu kratkih pria Bozove skice, koja mu je objavljena 1836. godine, kada
izlazi i prvi svezak Posmrtnih spisa Pickwickova kluba, humoristikog romana u nastavcima o
raznolikim zgodama lanova jednog kluba, koji e ga proslaviti. Iste 1836. godine oenio se
Catherinom Hogarth, kerkom svog prijatelja novinara i urednika Evening Chroniclea, s kojom
je imao desetero djece.
Sljedeih godina stvara neka od svojih najvanijih djela: romani Oliver Twist (183739), ivot i
doivljaji Nicholasa Nicklebyja (183839), Stara prodavaonica rijetkosti (184041), Barnaby Rudge
(184041) svi izlaze u asopisima u nastavcima i autoru donose veliku popularnost kod
publike. Nastavio je uspjeno raditi i kao novinar i urednik.
Godine 1842. sa suprugom prvi put putuje u SAD i Kanadu, gdje se zalae za ukidanje
ropstva, a sljedeih godina posjeuje vicarsku i Italiju. U to vrijeme pie jo nekoliko kod
publike popularnih djela: Boina pria (1843), Dombey i sin (1848), David Copperfield (1849-50).
Bogata nasljednica Angela Burdett Coutts pozvala je u to vrijeme Dickensa da zajednikim
naporom osnuju dom za "posrnule ene", koji e se razlikovati od tadanjih, u kojima se s
njima, kao i sa svim prijestupnicima, postupalo okrutno. Dickens tada postaje odluni
filantrop i utemeljuje, organizira i vodi dom nazvan Urania Cottage. U ovome domu ene su
se obrazovale i opismenjavale, tretiralo ih se humano, te ih se poduavalo vjetinama
zahvaljujui kojima se mogu vratiti na "pravi put". Slinim se filantropskim aktivnostima
bavio cijeli ivot, pomaui bolnice i sirotita razliitim karitativnim akcijama.
Godine 1854. objavljuje jo jedno svoje slavno djelo, roman Teka vremena, za kojim slijede
njegova remek-djela Pria o dva grada (1859) i Velika iekivanja (1861).
Zapoevi vezu s glumicom Ellen Ternan rastaje se od supruge 1858. godine, to je za to
vrijeme bilo izuzetno skandalozno. Sljedeih se godina poinje aktivno zanimati za
paranormalne pojave. Na povratku iz Pariza 1865. preivio je eljezniku nesreu, to je bilo
iskustvo koje ga je traumatiziralo i inspiriralo za njegovu poznatu paranormalnu pripovijetku
The Signal Man, u kojoj eljezniki slubenik predosjea vlastitu smrt u slinoj nesrei.
Godine 1867. po drugi put posjeuje Ameriku, gdje je na turneji javnog itanja. U Englesku se
vraa naruena zdravlja. Umire 1870. godine u 59. godini, ostavivi nedovrenim svoj
posljednji roman, Tajna Edwina Droodea. Unato drugaijim vlastitim eljama, jer u oporuci je
traio skromno posljednje poivalite, pokopan je meu velikanima u Westminsterskoj
opatiji u Londonu.

* * *

Uzor Dickensu bili su popularni i itani avanturistiki pikarski i gotiki romani 18. stoljea,
koje je i sam "gutao" od djetinjstva, te je u svome djelu kombinirao fantaziju i realistino.
Prikazujui zaista teko stanje onodobnog engleskog drutva, punog siromatva, oaja i
drutvene nepravde, u svojim je brojnim romanima izgradio likove koji se doimaju

stvarnima. Jedna od najvanijih karakteristika Dickensova djela jest ironija, humor i satira,
osobito to se tie aristokratskih slojeva i dravnog aparata, te sveprisutne korupcije. Dickens
dakle stvara na razmeu romantizma i realizma: likovi su mu esto idealizirani, crno-bijeli, a
nevjerojatne situacije i sloeni "avanturistiki" zapleti bave se temama koje su karakteristine
za realizam i drutveno angairanu knjievnost 19. stoljea, pri emu je ipak sklon
sentimentalnosti i melodramatinosti. Industrijska metropola London, sredinji je "lik"
gotovo svih njegovih djela, kako njezina rasko i bogatstvo, tako i besprizorni slumovi. U
gotovo sva svoja djela unio je autobiografsko: osobito u Davidu Coperfieldu, u kojemu prenosi
svoja iskustva sa sudova na kojima je radio kao reporter, ali i u svim drugim djelima,
ukljuujui i Olivera Twista, u kojima opisuje teke uvjete u sirotitima, kaznionicama i
tvornicama koje je imao priliku upoznati jo kao dijete.
Ve prvi Dickensov roman Posmrtni spisi Pickwickova kluba (The Posthumous Papers ofthe
Pickwick Club ili The Pickwick Papers, 1837), proslavio ga je kao pisca. Rije je o zabavnom
romanu sa nizom povezanih avantura razliitih likova, lanova kluba, koji putuju Engleskom
u potrazi za neobinim.
Boina pria (A Christmas Carol, 1843) Dickensova je sentimentalna i nostalgina pripovijetka
izuzetno popularna do dananjeg doba, napisana u vrijeme kada se Viktorijansko drutvo
vraa starim boinim tradicijama, ali i kada se uvode novi obiaji, koje ova pria djelomino
ak i stvara. Pria je takoer estoka optuba nehumanog ranog kapitalistikog drutva.
Cvrak na ognjitu (The Cricket on the Hearth, 1845) je druga popularna bajkovita i
sentimentalna Dickensova pripovijetka sa boinom tematikom.
David Copperfield (1849-1850) jedan je od najcjenjenijih, a zasigurno najautobiografskiji od
svih Dickensovih djela: pria o tekom djetinjstvu siromanog djeaka siroeta preputenog
samom sebi.
Pria o dva grada (A Tale of Two Cities, 1859) povijesni je roman smjeten u London i Pariz
prije i nakon francuske revolucije, te prati nesretne sudbine niza likova kroz ta burna
vremena. Roman Velika iekivanja (Great Expectations, 1860-1861), dirljiva je pria o siroetu
Pipu, ispriana u prvom licu, takoer otro drutveno kritina.
Dickens je svoje romane objavljivao u nastavcima, u asopisima, u tjednom ili mjesenom
ritmu, pri tome esto nove nastavke piui tek nakon to su prethodni ve bili objavljeni.
(Romani su tek potom objavljivani kao samostalne knjige.) To je vidljivo u njihovim
fabulama: Dickens esto publiku dri u neizvjesnosti, prekidajui pripovijedanje na
najnapetijim mjestima kako bi je pridobio da kupi i sljedei nastavak prie (tzv. cliffhangers).
Prema anegdotama, oboavatelji su na dokovima u New Yorku nestrpljivo iekivali dolazak
novih nastavaka njegovih romana iz Britanije. Reakcija itatelja ponekad je takoer utjecala
na daljnji razvoj prie, ali je Dickens publiku ee iznenaivao neoekivanim i matovitim
obratima.
Pri tome, Dickens je blisko suraivao s ilustratorima svojih djela, kojima bi u kratkim crtama
predoio radnju sljedeih nastavaka, kako bi ilustracije mogle biti spremne na vrijeme.
Utjecaj je bio obostran, pa su tako ilustratori svojim radom odreivali i Dickensovo pisanje.

Brojne od tih ilustracija toliko su uspjele da ih se i kasnije koristilo kao uzor i poticaj kod
filmskih adaptacija Dickensovih pria, meu kojima se istiu dva klasika britanskog redatelja
Davida Leana: ekranizacija Velikih iekivanja (1946) i osobito Olivera Twista (1948), sa
izuzetnom ulogom Aleca Guinnessa kao ida. Glasovit je i brojnim Oscarima ovjenani
musical Carola Reeda Oliver! iz 1968, te filmska adaptacija istog romana iz 2005. u reiji
Romana Polanskog, u kojoj Fagina glumi drugi velikan britanskog glumita, Ben Kingsley.
Charles Dickens bio je i ostao uzor inspiracija najslavnijim piscima svjetske knjievnosti.
Jedan je od rijetkih pisaca ija se djela do danas stalno, bez prekida, tiskaju i itaju: preveden
je na gotovo sve svjetske jezike, a njegov najprodavaniji roman, Pria o dva grada, prodan je u
preko 200 milijuna primjeraka. Djela su mu doivjela preko 180 televizijskih i filmskih
adaptacija.

* * *

Oliver Twist (The Adventures of Oliver Twist, 1837-38) kronoloki je drugi Dickensov roman
nastao na samom poetku njegove spisateljske karijere, ali je ostao najpopularniji i najitaniji.
To je prvi Dickensov roman sa otvorenom drutvenom kritikom i neuvijenim prikazom
siromatva, te problematiziranjem njegove posljedice, kriminala, sveprisutnog u ondanjem
Londonu unato injenici to je Velika Britanija bila najsnanija i najbogatija zemlja svijeta.
Dickens je osobito kritian i sarkastian prema drutvenom licemjerju i neosjetljivosti viih
slojeva.
Roman prati sudbinu i avanture djeaka iz sirotita, Olivera Twista, te nakon niza
nevjerojatnih i uzbudljivih avantura i obrata ima sretan kraj. Unato tekim okolnostima koje
ga cijeli ivot prate i beznadnoj sudbini koja ga je u takvim okolnostima ekala, Oliver
zadrava dobrotu srca i za to biva nagraen. Dickens je osobito uspjean u ocrtavanju
negativnih likova, poput idova Fagina, Sykesa ili Monksa, te podvojenog sredinjeg enskog
lika Nancy.
Oliver Twist, jedan od prvih primjera socijalnog romana u svjetskoj knjievnosti, imao je
veliki utjecaj i izazvao bitne drutvene reforme, jer je skrenuo pozornost srednjih i viih
slojeva na ivotne prilike onih najsiromanijih. Doveo je tako i do ruenja stravinog
londonskog sluma Jacob's Island, u kojemu se dio radnje ovog romana odvija. Ukazao je na
problem velikog broja siroadi, problem djejeg rada i sveprisutno siromatvo, koje je tada
pokuao regulirati jedan poseban zakon pun nesuvislosti, protiv kojega je Dickens ovim
romanom i prosvjedovao.
Roman je izvorno objavljen u mjesenim nastavcima u asopisu Bentle's Miscellany od veljae
1837. do travnja 1838. U konanoj verziji, kao knjiga, tiskan je 1846. godine.

Tekst prema:
Charles Dickens: Oliver Twist ili ivot opinskoga djeteta, Matica hrvatska, Zagreb, 1959.

Impressum
Nakladnik:
Bulaja naklada d.o.o
Radniki dol 8
10000 Zagreb
tel. (besplatni): 0800/285252
(0800/BULAJA)
info@bulaja.com
www.bulaja.com

Preveo: Zlatko Gorjan
Urednik: Zvonimir Bulaja
Dizajn i prijelom: Bulaja naklada d.o.o.
Tehnika realizacija: Bulaja naklada d.o.o.
Oblikovanje naslovnice: Zvonimir Koak
Za nakladnika: Zvonimir Bulaja

Pri pripremi ove elektronike knjige uloen je maksimalni mogui trud i panja, te su svi
ukljueni materijali paljivo kontrolirani, korigirani i testirani. Meutim, Bulaja naklada
d.o.o. i autori ne mogu biti odgovorni za bilo kakve tete, izravne i neizravne, prouzroene
upotrebom ove elektronike knjige, odnosno pogrekama u tekstovima (nekompletni,
netoni ili oteeni podaci, greke pri unosu i slino).
Autorska prava za prijevod Zlatka Gorjana, kao i sva autorska prava na opremu knjige
(napomene, biljeka o piscu...) su pridrana.

ISBN: 978-953-328-164-3

2013. Bulaja naklada d.o.o.
Za prijevod: Zlatko Gorjan