Professional Documents
Culture Documents
Teorija Knjizevnosti
Teorija Knjizevnosti
geneticki metod proucavanje izvora knjizevnosti I onoga sto joj uzrocno prethodi
Bioloski metod
Medjutim, knjizevno delo se ne moze tumaciti kao nesto opste, jer je ono pre svega
individualno, jedinstveno. Posmatra se u odredjenom kontekstu, mogu se uociti specificne
opstosti medju delima celokupne knjizevnosti, ali se ne moze negirati individualno I
subjektivno, ono sto delo cini jedinstvenim I neponovljivim. Proucavalac knjizevnosti se zanima
pre svega za ono sto je osobito I pojedinacno u knjzevnom delu, a do uopstavanja tek dolazi
kasnije.
Odbacivanje metoda prirodnih nauka pocinje sa Vilhelmom Diltajem, 1883. godine (kraj 19.
veka) koji je uocio razliku izmedju prirodnih I duhovnih nauka. Za njim su krenuli I Vilhelm
Vindelband, Hajnrih Riket I drugi koji su smatrali da se duhovne (istorijske) nauke, za razliku od
prirodnih, bave onim sto je subjektivno I samim tim jedinstveno, onim sto se ne treba
dokazivati I uopstavati, vec cemu treba isticati jedinstvenost I razumeti, baviti se
objasnjenjem, a ne dokazivanjem. Vilhelm Diltaj je razvio I metodu razumevanja koja se naziva
hermenautika. Cilj prirodnih nauka.
- Discipline nauke o knjizevnosti su:
Teorija knjizevnosti
Istorija knjizevnosti
Knjizevna kritika
Pokusaji istorijske rekonstrukcije doveli su do isticanja pisceve namere kao glavnog predmeta
istorije knjizevnosti. Postoji i shvatanje da delo treba posmatrati samo iz savremene
perspektive. Telo treba povezivati i sa vrednostima njegovog i sa vrednostima potonjih doba,
jer je delo istovremeno i vecno i istorijsko perspektivizam. Relativizam svodi istoriju
knjizevnosti na niz zatvorenih i nepovezanih dela, a apsolutizam se interesuje samo za
savremenu situaciju. Cesto dolazi do razdvajanja kritike i istorije. Istorija omalovazava kritiku,
iako je i sama zasnovana na nekoj vrsti vrednovanja i najcesce preuzima vec postojeca
misljenja. Proucavaoci cesto odbijaju da proucavaju modernu knjizevnost, a izraz moderna
moze da bude shvacen u najsirem mogucem smislu. Jedino opravdanje je to sto ziv autor nema
zaokruzen opus, a prednosti ovakvog proucavanja su mogucnosti za razgovor. Proucavaoci
najcesce cekaju sud vremena, odnosno sud drugih kriticara i citalaca. Ni kritika ne moze bez
istorije kriticar koji ne poznaje istoriju ne bi mogao da zna koje je delo izvorno ili bi pogresno
shvatao odredjena dela.
Velekova i Vorenova Teorija knjizevnosti:
1. Prvi put se javlja distinkcija izmedju unutrasnjeg i spoljasnjeg pristupa
2. Temeljno odredjivanje i klasifikovanje NOK trijada disciplina (teorija, kritika i istorija)
De Sosir je napravio razliku izmedju sinhronije i dijahronije teorija i kritika se sluze
sinhronijskim pristupom, istorija dijahronijskim.
2. Istorija knjizevnosti
Zaceci se srecu jos u anticko doba filoloska i polihistorska istrazivanja, popisi pisaca i dela u
bibliotekama. U danasnjem obliku javila se oko 18. v. (tada dolazi i do prelaska na unutrasnji
pristup), kada se javila svest o promenljivosti svega. U pocetku je koristila periodizaciju, a
kasnije ima ulogu da pokazuje evoluciju i menjanje svesti o knjizevnosti i pristupa njoj. Istorija
podrazumeva i spoljasnje i unutrasnje faktore u proucavanju knjizevnosti. Za istorijsko
izucavanje vazan je Eliotov pojam tradicije kao zivog mehanizma, sinhronog niza dela, necega
sto sami kreiramo. Eliot je bio protiv hronoloskog principa u izucavanju knjizevnosti. Skretanje
pazne sa pisca na delo prvi su otpoceli ruski formalisti. Istorija knjizevnosti je nekada
poistovecivana sa istorijom, zatim sledi radikalno odvajanje ove dve nauke, ali ipak se
zavrsava nekom vrstom kompromisa istorija knjizevnosti ne moze bez hronologije, koja je
osnovni metod istorije, ali shvata se da one treba da govore o razlicitim stvarima. Smatralo se
da se istorija knjizevnosti treba potpuno poistovetiti sa prosloscu, tj. sa trenutkom u kom je
delo nastalo, da treba uzeti u obzir piscevu nameru I shvatanje dela koje je nastalo u periodu
njegovog nastanka. Medjutim ovakav nacin je pogresan jer se umanjuje vrednost dela. Tokom
vremena se o delu razvijaju razlicita tumacenja, razvija se knjizevna kritika I saznanja postaju
obogacena, tako da afirmisanje samo onoga sto je datom delu savremeno umanjuje njegovu
apsolutnu vrednost. Takodje je problem I to sto se savremeni istoricar knjizevnosti ne moze
potpuno poistovetiti sa nekim istorisjkim periodom, ne moze ga potpuno doziveti I shvatiti.
Ispravno resenje je da istorija knjizevnosti treba da obuhvati sve faze razvoja jednog dela,
tacnije sve faze razvoja kritike o knjizevnom delu I na taj nacin stvori kompletnu sliku o njemu.
Javljaju se razne vrste problema jer se knjizevnost ne moze potpuno klasifikovati, istorija
knjizevnosti se stalno razvija I dopunjuje novim saznanjima najveci problem je preklapanje
perioda, postojanje pisaca cija dela pripadaju razlicitim periodima I sl. Najveci problem
predstavlja savremena knjizevnost koja nije potpuno formirana I jos uvek se razvija, pa se zbog
toga ne moze tacno definisati. Medjutim, Velek tvrdi da ovo moze biti I pogodnost jer istoricar
knjizevnosti moze stupiti u kontakt sa piscima, ali oni uglavnom izbegavaju da pisu o
savremenim piscima, govoreci da cekaju sud vremena, a u stvari cekaju sud kritike.
Istorija knjizevnosti ne moze bez knjizevne kritike I teroije knjizevnosti. Potrebna joj je
terminologija koju uvodi teorija knjizevnosti, potrebne su joj analize I rezultati kinjizevne
gde su vrsena proucavanja Biblije. Znacajan je tekstolog Karl Lahman. Zadatak filoloske kritike
se najbolje ostvaruje preko materijalnih dokaza, nikako preko estetike!
se iz opsteg dela u kojem se iznosi slika zivota teksta, menjanje teksta i podaci iz razlicitih
varijanti. Kod nas je Novica Petkovic priredio sabrana dela Nastasijevica i Disa.
o Faksimilsko izdanje za cilj ima da sto vernije reprodukuje original teksta koji ne mora da bude
autenticna varijanta, moze da sadrzi greske, lakune... Ova izdanja je ponekad tesko razlikovati
od originala. U ova izdanja se prebacuju istorijski kljucni rukopisi.
o Diplomaticko izdanje uloga priredjivaca je mnogo veca jer treba citaocu da priblizi tekst.
Moze da ga prebaci u drugo pismo, dozvoljene su transkripcija i transliteracija. Ona se mogu
priredjivati i u knjizevnosti, npr. Erlangenski rukopis. Diplomatika je deo pravne nauke, bavi se
starim pravnim tekstovima. Postoje kombinovana faksimilska i diplomaticka izdanja.
U filoloskoj kritici 19. veka najvazniji je Lahmanov metod (Karl Lahman, nemacki filolog, priredio je
kriticko izdanje Biblije).
Lahman kaze da tekstolog obavlja 2 vrste operacija:
1) Filolog se oslanja na ono sto je neoborivo tu fazu naziva recenzijom. Genealosko stablo
rukopisa je graficki prikaz istorije teksta. Cilj je da se dodje do arhetipa, pocetne varijante.
2) Druga faza je iznosenje pretpostavki koje se odnose na cinjenice iz prve faze. Filolog ima
pravo na samostalne zakljucke. Ta faza se zove emendacija. Postupak koji se primenjuje u
ovoj fazi je citanje po tezem ili lectio dificilor - veca je verovatnoca da je autenticniji onaj
tekst u kojem je rec komplikovanija, redja...
Prvi deo Lahmanove metode se ne moze primeniti ako je tradicija horizonatalna (postoji vise
varijanti u isto vreme). U novije vreme mu zameraju mehanicizam.
8. Problem iznalazenja pisca i datiranja teksta
Posle pripremanja kritickog teksta, drugi preduslov je iznalazenje pisca. To u novoj knjizevnosti
ne predstavlja problem, ali nije isti slucaj sa usmenom ili nekim delima srednjovekovne
knjizevnosti. Autor dobija na znacaju tek u 18. veku. Kanon nekog pisca predstavljaju dela koja
je on sigurno napisao. Sekspirov kanon do danas nije utvrdjen. S prelaskom na unutrasnji
pristup doslo je do potpunog antipozitivizma i shvatanja dela kao autonomne tvorevine, tako
da se piscu odricala svaka uloga kada je u pitanju shvatanje dela. Neka dela je nemoguce
shvatiti bez poznavanja autora. Pastirska knjizevnost je uvek jasno povezana sa situacijom
vremena u kojem je nastala, ali i sa samim pesnikom (jos od Vergilija). Jedan od problema
iznalazenja pisca predstavljaju i pseudonimi koji mogu da budu razliciti: 1) upotreba sasvim
drugog imena umesto pravog, npr. Molijer (Zan-Batist Poklen); 2) anagrami kada kombinacijom
slova u imenu nastaje novo ime; i 3) kriptonimi novo ime nastaje og pocetnih slova imena,
npr. Krisfal (Kristovau Falkau). Neki pisci dela ostavljaju nepotpisana, pisu na stranim
jezicima... U srpskoj knjizevnosti problem predstavlja knjizevno delo Laze Kostica. Postoji i
problem plagijata i mistifikacija. Najpoznatiji primer falsifikata je Osijan, keltski pevac iz 2. ili 3.
v. U vreme romantizma (18.v.) interesovanje za narodnu knjizevnost bilo je veliko. Osijan je
imao veliki uticaj na pisce, kao i na proucavaoce narodne knjizevnosti. To je istorijski falsifikat
kada su autor i delo potpuno izmisljeni. Diplomaticki je kada se npr. izmisli delo vec postojeceg
pisca. Za ruski narodni ep Slovo o puku Igorovu koji se obicno vezuje za 12. v. tvrdilo se da
predstavlja krivotvorinu 18.v. (jakobson i Nabokov). Atribucija je kljucni termin vise filoloske
kritike. To je postupak utvrdjivanja autorstva. Slicno znacenje ima i pasportizacija (vise se
odnosi na narodnu knjizevnost). Ateteza je postupak pobijanja ideja o necijem autorstvu (kada
kazemo da neko sigurno nije napisao neko delo, a ne znamo ko jeste). To je neka vrsta
parcijalne atribucije. Adespota je tekst kojem ne mozemo utvrditi autora (ne odnosi se na
usmenu knjizevnost).
Cesti su pokusaji da se na osnovu teksta nekog dela otkrije ime pisca. Indicije koje nam daje
tekst mogu biti:
1) Sadrzajne (gradja i motivi; ukazivanje na istorijske dogadjaje i licnosti)
2) Formalne (npr. oblik stiha)
3) Jezicko stilisticke (oblici reci, upotrba stilskih figura...)
4) Misaono sadrzajne (pojedine misli, pogled na svet).
Nekada se problem javlja I kao posledica koriscenja biografskog metoda za anlizu I datiranje
neke pesme. Kao primer Kajzer navodi slucaj sa Geteovom pesmom Putnik koju je on poslao
vereniku Lote Buf uz priznanje svojih oecanja prema njoj koje ce verenik moci da vidi I u pesmi.
Dugo je ta pesma tumacena preko Geteove biografije, svi elementi I posecanja iz pesme
povezivani su sa Geteovim tadasnjim stanjem I sve je imalo logicki sled dok nije ispostavilo da
je Gete napisao tu pesmu mnogo pre nego sto je upoznao Lotu.
Za kriticko izdanje su bitni podaci o godini nastanka i objavljivanja dela. Pravilno datiranje je
vazno radi iznalazenja zavisnosti, povezanosti i razvoja. Datiranje drama, romana i
pripovedaka novijeg doba ne predstavlja problem. Drugaciji je slucaj sa poezijom, jer pesnici
neke pesme unose u zbirke mnogo kasnije od trenutka nastanka. Ranije su za pitanje datiranja
bila najvaznija jezicka ispitivanja, a danas se najvise koristi istrazivanje metrike. Na taj nacin je
omoguceno datiranje dramskog opusa Lopea de Vege i Kalderona. Terminus post quem je
termin posle kojeg je delo sigurno nastalo, a terminus ante quem je termin pre kojeg je delo
sigurno nastalo.
9. Poetika i retorika u antici
Stara poetika i retorika nastoje da delo analiziraju na osnovu analize jezika. Tu se nalaze koreni
stilistike, iako se shvatanje jezika do danas promenilo. Stilistika i dalje koristi pojmove i nazive
koje su dali poeticari i retoricari u antici. Retorika je u staroj Grckoj bila ucenje o govornistvu,
ali se tokom srednjeg veka razvila i osim toga je obuhvatala i ucenje o jeziku, proznom
izrazavanju i nacelima kritickog ocenjivanja knjizevnih dela. Da bi pissac mogao da stvara
mora da poseduje vestinu dobrog govorenja i pisanja. To uverenje je ukljucivalo podrazavanje
uzora. Ucenje o dobrom govorenju retorika je zasnovala na ucenju o knjizevnim vrstama,
ucenju o pojedinim stilovima, kompoziciji i figurama. Knjizevne vrste su predstavljale cvrste
obrasce kojih se treba pridrzavati. Postojali su uzori za svaku vrstu pisanja i svaku knjizevnu
vrstu. Na primer, za tragediju je postojalo okvirno uputstvo za to kako treba uobliciti odredjeni
tragicni dogadjaj. Ovo ucenje je u tesnoj vezi sa ucenjem o stilovima kojih je bilo nekoliko i
razlikovali su se po izboru reci, nacinu gradjenja recenice, temama, likovima... Najcesca je
podela na visoki, srednji i niski stil. Visokim stilom obradjivane su ratnicke teme, likovi su bili
heroji, nosici etickog ideala. Niskim stilom obradjivane su teme iz svakodnevnog zivota, cesta
je bila ironija i satira, upotreba nepristojnih reci. Srednji je bio izmedju ova dva. U svakom stilu
su mogle da se koriste samo odredjene reci (npr. rec starac iz srednjeg stila bi u visokom stilu
glasila starina, a u niskom starkelja). Ucenje o kompoziciji bavilo se rasporedon sastavnih
delova nekog knjizevnog dela. To je bilo posebno bitno kod govora na sudu, pa se na taj nacin
shvatalo i knjizevno delo. Najbitnije je bilo ucenje o figurama, odnosno ukrasenom govoru u
knjizevnosti, jer je i sama knjizevnost shvacena kao lep nacin pisanja. Retoricari su figure
popisivali i razvrstavali, a neki nazivi su se zadrzali do danas. Za staru retoriku stilske figure
bile su apsolutna sredstva, a za stilistiku su danas to relativna sredstva koja se koriste u
najvecem broju slucajeva.
Ime poetika potice od grcke reci poietikos sto znaci pesnicki, a sama knjizevnost je nazivana
poiesis ili poetike tekhne (pesnicka vestina). Poeticko proucavanje knjizevnosti nije
karakteristicno samo za antiku, ono se javilo u svim drustvima gde je postojao ekonomski
razvoj i uslovi za obrazovanje, a samim tim i intenzivno bavljenje umetnoscu (Kina, Japan,
Indija). Anticka poetika je pruzila osnove za razvoj savremene poetike. Atina je dozivela
procvat za vreme Periklea u 5.v.p.n.e. , a sofisti su poceli intenzivno da proucavaju jezik i
njegove f-je. Samim tim je pocelo i proucavanje poetske f-je jezika. Poeticke rasprave o prirodi
i f-ji pesnistva, kao i o knjizevnim rodovima zapoceo je Platon u svojim dijalozima, a Aristotel je
o tome napisao citavu raspravu O pesnickoj umetnosti. Najznacajnija poetika iz doba rimske
knjizevnosti je Horacijeva Poslanica Pizonima. Horacije je tvorac normativne poetike koja je
dominirala do druge polovine 18. v. On se zalaze za to da knjizevnost bude spoj lepog i
korisnog.
10. Platonovi stavovi o pesnistvu
U ovom dijalogu Platon je pokusao da da sliku idealne drzave. U takvoj drzavi postojala bi
podela rada, jer je najbolje da se svako bavi samo jednom stvari i cinila bi je tri sloja:
1. upravljci - filozofi
2. cuvari - ratnici
3. proizvodjaci - zanatlije
On ovu podelu daje praveci paralelu sa ljudskim organizmom.
Svoja poeticka nacela i shvatanje umetnosti, posebno pesnicke, Platon iznosi u 2., 3. i 10.
poglavlju Drzave. Njegova poetika je deskriptivna. On pravi klasifikaciju knjizevnih rodova i
smatra da postoje tri tipa podrazavanja:
1.
mimeza - cisto podrazavanje - komedija I tragedija
2.
dijegeza - jednostavno pesnikovo pripovedanje - ditiramb
3.
kombinacija oba ep
Platon vrednuje dela po kolicini podrazavanja (ono koje najvise podrazava najmanje vredi). On
je protiv mimetickih umetnosti je one podrazavaju samo izgled u datom trenutku, a ne
stvarnost i ideje. U njegovoj drzavi ne bi bilo mesta za pesnike i ta ideja je najizrazenija u 10.
poglavlju Drzave. Platon zamera Homeru na njegovom prikazu antropomorfnih bogova, ali i na
prikazivanju tuge, srece ili strasti kod junaka. On ne odobrava ni tragediju, jer ona prikazuje
pad iz srece u nesrecu, a ako je u pitanju dobar covek, to moze da vrsi negativan uticaj na
citaoca. Uloga drzave je da obrazuje ratnike koji treba da budu cvrstog karaktera, a tu
pesnistvu nema mesta. Pesnik sme da podrazava samo uzvisene stvari. Mimeticka umetnost je
moralno stetna, on prihvata samo himne bogovima i pesme u pohvalu dobrih ljudi. Pesnicko
delo ne sme da sadrzi ni muzicke i ritmicke elemente. Uloga drzave je da vrsi vaspitnu ulogu, a
tu pesnicima nema mesta.
U dijalogi Ijon ucestvuju Sokrat i Ijon, rapsod iz Efesa. Ijon se hvali kako najbolje poznaje i
razume Homera, ali drugi pesnici su mu i na sam pomen dosadni. Sokrat pokusava da mu da
objasnjenje za to govoreci mu da nema umetnicko i naucno obrazovanje za to, poredeci ga sa
poznavaocima slikarstva ili vajarstva. Ako neko poseduje umece da da ocenu jedne slike znace
to da ucini i za neku drugu. Ijon razume samo Homera jer ga goni bozanska sila. Uporedjuje je
sa silom koja postoji u magnetu koji pomocu nje privlaci druge kamenove i stvara citav lanac.
Muza pesniku daje zanos koji on zatim prenosi drugima (kao sto su rapsodi) i stvara se lanac.
Pesnistvo ne nastaje pomocu vestine ili umesnosti, vec kao posledica nadahnuca. Pesnici
stvaraju samo kad su izvan razuma i poneseni zanosom. Svaki od njih moze da peva samo ono
na sta ga je Muza nadahnula, ne bilo sta jer je za sve dr8ugo nesposoban (jedan peva
ditirambe, drugi epske pesme...). Upravo je to dokaz da je pesnistvo posledica bozanske
snage, jer da je u pitanju zanat oni koji umeju da pevaju jedno umeli bi i drugo. Bog im
oduzima snagu razmisljanja, koristi ih kao svoje sluge i kroz njih govori slusaocima. Pesnici su
tumaci bogova, a rapsodi su tumaci tumaca (tumaci pesnika). U lancu slusalac predstavlja
poslednju kariku, a rapsod srednju. Rapsodi su u vlasti pesnika i oni ne poseduju stvarno
znanje o njima, vec su i oni sami nadahnuti posredstvom pesnika. Ijon istovremeno priznaje da
mu je cilj da recituje stihove da zaradi novac tako sto ce publiku navesti na plac.
11. Aristotelova definicija tragedije i stavovi o pesnistvu
Aristotelova Poetika predstavlja neku vrstu polemike sa Platonom. Njegova poetika je
deskriptivna. On kaze da su sve umetnosti ep, tragedija, komedija i ditiramb - podrazavajuce
delatnosti. Podrazavanje je urodjeno samom coveku, ali to je i sredstvo za sticanje znanja. One
podrazavaju razlicitim sredstvima, razlicite predmete, razlicitim nacinima. Sredstva su ritam,
harmonija i govor. Tragedija koristi sva tri. Nacini su narativni i dramski (diagesis i mimesis).
Predmet podrazavanja mogu da budu karakteri bolji od nas (Homer), prosecni (Kleofont) ili gori
od nas (Hegemon Tasanin). Predmet moze da bude spudaioi (uzvisen, tragedija) i falioi (nizak,
komedija). Epopeji i tragediji svojstven je uzvisen predmet, a komediji i parodiji nizak.
Prednosti tragedije u odnosu na epopeju:
a) ima sve sto ima epopeja (i vise);
b) postize cilj za krace vreme (radnja 24h);
c) ima vecu jedinstvenost (potpunije postize cilj).
Sastavni delovi tragedije (kvalitativno) su: prica, karakteri, govor, misli, scenski aparat i
muzicka kompozicija. Kvantitativo on tragediju deli na: prolog, episodije, eksodu i horske
pesme (ulazna pesma i stasimoni).
Razlika izmedju istoricara i pesnika je u tome sto jedan govori o onome sto se stvarno
dogodilo, a drugi o onome sto je moglo da se dogodi. Pesnistvo prikazuje opste mora da se
pridrzava zakona verovatnosti i nuznosti, a istorija pojedinacno.
Radnja moze da bude prosta i prepletena. Aristotel govori i o tri jedinstva: vreme, radnja i
mesto (pominje samo prva dva). Kada je rec o rasporedu dogadjaja oni moraju da imaju
kauzalni poredak.
Tragedija je podrazavanje ozbiljne i zavrsene radnje koja ima svoju odredjenu velicinu,
govorom koji je otmen i poseban za svaku vrstu u pojedinim delovima, licima koja delaju, a ne
pripovedaju, a izazivanjem straha i sazaljenja vrsi prociscavanje takvih afekata. Uvodeci pojam
katarze on daje protivargument Platonovoj tvrdnji da je pesnistvo stetno. Naprotiv, izazivanjem
straha (od toga da im se ne dogodi nesto slicno) i sazaljenja prema onome ko nezasluzeno pati
ljudi se oslobadjaju rdjavih misli. Strah i sazaljenje moze da izazove osoba koja je po sredini
ne sme da se previse istice svojom pravednoscu, ali ne sme ni da bude los covek. Najbolje je
ako pripada visem sloju. Takav lik je npr. Edip. Lica koja podrazavaju to rade da bi prikazali
dogadjaje, to je upravo i cilj tragedije. Radnje koje izazivaju strah i sazaljenje treba da vrse lica
koja su prijatelji, neprijatelji ili nisu ni jedno, ni drugo. Najbolje ja da to budu lica koja su u
prijateljskoj ili rodbinskoj vezi. Govor mora da odgovara liku, karakteri moraju da budu dosledni
da se ponasaju u skladu sa svojom prirodom.
10
11
12
drugacije shvatanje tradicije tradicija nije obican niz knjizevnih dela na koji se nova
dela samo nadovezuju I cine nastavak rada prethodnika, tradicija je sistem vrednosti,
sistem koji se stalno obogacuje novim vrednostima, sistem koji je uvek ziv I aktuelan u
onoj meri u kojoj ga odredjeni autor prihvati. Tradicija se bira.
13
14
Pojam opsta knjizevnost u pocetku je oznacavao poetike ili teorije I nacela knjizevnosti, a u
novije doba Pol van Tigem ovaj pojam suprotstavlja uporednoj knjizevnosti. Prema Van Tigemu
opsta knjizevnost proucava pokrete koji prevazilaze nacionalne granice, a uporedna
knjizevnost proucava odnose dveju ili vise pojedinacnih knjizevnosti. Problem predstavlja
povlacenje granica izmedju ova dva pojma i odredjivanje njihovih predmeta. O knjizevnosti je
potrebno razmisljati kao o celini, ne vodeci racuna o zasebnim jezicima. Zapadna knjizevnost
predstavlja celinu, isti je slucaj I sa grckom I rimskom itd. Uspon nacionalizma u 18. I 19. v.
doveo je do suzavanja bavljenja knjizevnoscu i do proucavanja nacionalnih knjizevnosti. U
drugoj polovini 19. v. pod uticajem pojma evolucije ponovo pocinje proucavanje knjizevnosti
kao celine. U 20. v. javljaju se znacajna dela koja se bave celokupnom zapadnom knjizevnoscu
Kurcijus i Auerbah. Knjizevnost je jedinstvena, ali u njoj postoji i veliki broj podela. Glavna je
na germanske, romanske i slovenske knjizevnosti. Istorija tema, motiva, figura, formi i zanrova
je medjunarodna. Isti je slucaj sa metrikom, iako ona u velikoj meri zavisi od jezika. Veliki
knjizevni pokreti premasuju granice drzava u kojima su nastali. Naglasavanje jezickih razlika
posledica je romanticarskog nacionalizma I uspona moderne istorije knjizevnosti. Jezik moze da
utice na stil, metar ui zanr, ali ne i na istoriju ideja. Ovoliko pridavanje paznje jeziku imalo je
negativne posledice na proucavanje srednjovekovne knjizevnosti. Problem predstavljaju i
razlicite nacionalne knjizevnosti pisane na istom jeziku engleski, nemacki Kriterijum jezika I
nacionalne pripadnosti postaje nebitan. Beket je bio Irac, ali je pisao na engleskom I
francuskom; Ruzdi je na engleskom jeziku obradjivao indijske teme
27. Francuska skola uporedne knjizevnosti
Pocetkom 20.v. u Francuskoj, nakon I svetskog rata, javlja se grupa proucavalaca koji se bave
uporednim proucavanjem knjizevnosti. Glavni predstavnik je Fernan Baldensperze. Sa njima su
Velek I Voren vodili ostru polemiku. Njihova proucavanja bila su pozitivisticka uticaji,
cinjenice... Zato u francuskoj nema mnogo predstavnika unutrasnjeg pristupa. Pol Van Tigem
je pokusao da ukloni mane francuske koncepcije uvodjenjem pojma opste knjizevnosti. On
uvodi dve opozicije:
1. opste nacionalno
2. komparativno nacionalno
Uporedna knjizevnost podrazumeva proucavanje odnosa dveju knjizevnosti. Opsta knjizevnost
prevazilazi nacionalne kategorije. Istorija knjizevnosti moze se pisati samo kao nacionalna.
Zan Mari Kare se bavi proucavanjem cinjenica. Smatra da francuska recepcija Sekspira nije
isto sto i engleska recepcija Sekspira, vec je to francuska predstava o engleskoj tradiciji. Uvodi
pojmove imaza i miraza. Miraz je iskrivljena slika. Imaz je slika koju jedna zajednica ima o
drugoj. Imaz je uvek miraz. Imagologija je (prema Kareu) disciplina koja se bavi predstavama
jednih kolektiva o drugim.
28. Uporedna slovenska knjizevnost (Roman Jakobson)
Roman Jakobson se bavio svim oblastima u proucavanju knjizevnosti stilistika,
komparatistika, teorija stiha... Nauka o knjizevnosti je za njega deo lingvistike. Njegov rad
znacajan je za prelazak na unutrasnji pristup. Njegova koncepcija uporednog proucavanja
slovenske knjizevnosti stara je 50-ak godina i jos uvek je ostala nerazradjena. To nisu ucinili ni
njegovi sledbenici. Svoju koncepciju je izlozio u tekstu Srz uporedne slovenske knjizevnosti.
Ovde on daje polja buduceg istrazivanja tri opsta slovenska nasledja, a u cetvrtom delu
upozorava na njihove implikacije za proucavanje problema kulturne istorije. Ovoj raspravi
prethodile su dve u kojima je on izlozio slicne ideje. Kao lingvista, on u svojoj koncepciji polazi
od srodnosti slovenskih jezika kao temelja za uporedno proucavanje slovenske knjizevnosti.
Medju slovenskim jezicima moguce je prekodiranje (mogucnost sporazumevanja kada su u
pitanju npr. srpski i slovenski). Dve tradicije zajednicke su vecini slovenskih knjizevnosti
usmena tradicija I staroslovenski jezik I knjizevnosti. Ova tri nasledja predstavljaju osnovu
koncepcije. Ova osnova mora da se zamisli sistematski. Potrebno je utvrditi slicnosti i razlike
medju modernim slovenskim jezicima i sistematski prikaz zajednicke tradicije (rekonstrukcija
opste slovenske poetike uz pomoc moderne lingvistike i istorijski opis i tumacenje opste
slovenske pisane knjizevnosti koja je nastajala na starocrkvenoslovanskom jeziku). Ovakvi
sistematski opisi ovih triju komponenata kao objektivni i naucni opisi predstavljaju skoro
nemoguc zadatak, a razlikuju se i u metodoloskom i pojmovnom pogledu. Istrazivaci su se
uglavnom bavili samo jednom od ovih komponenti kao posebnom idejom. Jakobson je svojom
koncepcijom hteo da ponudi samo jedan od mogucih pristupa u proucavanju slovenskih
knjizevnosti. Ona je nastala kao jedna od alternativa tadasnjem uporednom proucavanju koje
se svodilo na uticaje. U slovenskim knjizevnostima nadrealizam ima slicna obelezja. Srpski
15
nadrealizam je blizi poljskom nego francuskom, a to nije posledica knjizevnih uticaja, vec
zajednickog jezika. Nedostaci Jakobsonove koncepcije su svodjenje knjizevnosti na jezik I
problem vrednovanja.
30. Nacini klasifikovanja knjizevnosti
Knjizevna dela su neponovljive I originalne tvorevine i zbog toga je tesko izvrsiti njihovu
klasifikaciju. Klasifikacije istoricara i teoreticara knjizevnosti nece biti iste, kao ni klasifikacije
komparativne I nacionalne knjizevnosti. Najopstije je razvrstavanje knjizevnosti prema
jezicima, jer je knjizevnost jezicka umetnost. Tako se moze govoriti o latinskoj ili francuskoj
knjizevnosti. Srodni kriterijum je razvrstavanje prema nacionalnim knjizevnostima, nekad mu
se daje prednost nad jezickim kriterijumom. Tu se javlja niz problema kao sto je odredjenje
nacije ili pitanje prvenstva. Na primer: da li hrvatska knjizevnost koja je nastajala na latinskom
jeziku pripada latinskoj (kriterijum jezika) ili hrvatskoj (nacionalna pripadnost) knjizevnosti.
Drugi nacin razvrstavanja je prema autorima ili grupi autora. Nesumnjivo je da dela jednog
autora imaju neke zajednicke karakteristike. Tako se moze govoriti o npr. Geteovom opusu.
Mogu se uzeti i autori iste generacije, knjizevne skole ili vremenskog razdoblja knjizevnost
simbolizma. Treci nacin klasifikacije je prema nameni koju dela teze da ostvare. Ta namera je
obicno umetnicka, ali postoje i druge koje se ostvaruju u didakticko, decijoj, popularnoj ili
socijalno angazovanoj knjizevnosti. Cetvrti nacin je prema obliku koji je u ovom slucaju
shvacen veoma siroko. On ne podrazumeva samo formu, vec i sadrzinu. To je najbitnija
klasifikacija. Tu se knjizevnost deli na rodove (epika), vrste (roman), podvrste (epistolarni
roman) i zanrove (kriminalisticki roman).U knjizevnoj genologiji postoje dva stanovista:
1) supstancijalno (deduktivno, normativno) - Podrazavanje je urodjeno samom coveku, ali
to je i sredstvo za sticanje znanja postoji samo kroz rodove, vrste...
2) induktivno (destruktivno) genoloska rasprava je samo praktican postupak
U praksi postoji neko stanoviste izmedju ova dva.
Postoji i podela na usmenu i pisanu knjizevnost koja nije u vezi ni sa jednim od nacina
klasifikacije.
31. Podela knjizevnosti na rodove
Ucenje o tri knjizevna roda nastalo je u 18. i 19. v. u nemackoj filozofiji i knjizevnoj kritici. To su
epika (grcki epos = rec, pesnicka pripovest), lirika (od naziva instrumenta lyra) i drama
(radnja). Gete je smatrao da su ta tri knjizevna roda prirodni oblici pesnistva (kod njega se prvi
put javlja podela na rodove). Za Jakobsona su epika, lirika i drama 1., 2. i 3. lice u gramatici.
Hegel je povezivao liriku sa izrazavanjem subjektivnosti (osecanja i misli), epiku sa
objektivnoscu (prikaz dogadjaja), a dramu je smatrao sintezom ove dve stvari )dogadjaj koji
ukljucuje ljudske ciljeve i namere). Emil Stajger smatra da je u temelju sva tri knjizevna roda
odredjeni stil. U lirskom stilu postoji sklad izmedju zvuka i znacenja, lirika se priblizava muzici i
u njoj nestaju razlike izmedju pojedinca i sveta, subjektivnog i objektivnog, ja i ne-ja. Epiku
odredjuje objektivnost i sirina pripovedanja, opis citavog sveta, a drama se zasniva na sukobu
pojedinaca ili onoga sto jeste i onoga sto treba da bude. Epika, lirika idrama odgovaraju
podrucju osecajnosti, slikovitosti i logicnosti. Lirika se moze izraziti slogom (zvuk), epika recju
(slika sveta), a drama recenicom (stav koji je u sukobu sa drugim stavom). Anglosaksonski
model je podela na poeziju i prozu (najuniverzalnija podela). Ova opozicija nije isto sto i
opozicija stih proza.Poezija se najcesce ostvaruje stihovima, ali postoji i tzv. poetska proza ili
pesma u prozi. U poeziji se reci ne povezuju samo na osnovu znacenja, vec i zvucanja i ritma
(ne onog koji postoji u svakodnevnom govoru). Poezija ne podrazumeva svakodnevno sluzenje
recima, veze i asocijacije nisu uobicajene. U doslovnom znacenju neke reci mogu da budu
besmislene, ali unutar pesme uz pomoc ritma i zvuka dobijaju znacenje. Proza takodje
poseduje posebna svojstva jezika, ali taj jezik je blizi svakodnevnom, cak i naucnom. Prozna
dela se mogu u odredjenoj meri prepricati i uspesno prevoditi, za razliku od poezije. Dramski
tekstovi mogu da se ostvaruju i uz pomoc poezije i proze. Ipak, drama poseduje odredjene
osobenosti koje omogucuju da bude shvacena zasebno. Ona je u tesnoj vezi sa pozoristem i na
poseban nacin se prenosi publici, njen tekst je namenjen pozorisnom izvodjenju. Dramski
elementi mogu da se jave i u poeziji i u prozi. Knjizevna dela ne moraju pripadati samo jednom
knjizevnom rodu. Knjizevni rodovi omogucuju snalazenje, ali ne podrazumevaju bezuslovno
svrstavanje dela. Osobine pojedinih rodova mogu da budu korisne za analizu knjizevnih dela.
Najcesce se svaki od rodova dalje deli na manje grupe, npr. epika se deli na epiku u prozi (koja
se deli na vrste kao sto je roman, novela itd.) i epiku u stihu (ep i epska pesma). Drama se
uglavnom deli na tragediju, komediju i dramu u uzem smislu.
16
Mnogi proucavaoci pored tri osnovna roda spominju i cetvrti didaktiku (didaktikos=poucan).
Njoj pripadaju dela izmedju knjizevnosti I nauke. Drugi smatraju da to nije knjizevni rod, ali ne
poricu postojanje knjizevno-naucnih vrsta od kojih su najznacajnije esejistika i publicistika.
34. Tradicionalno i moderno shvatanje knjizevne vrste
Razvrstavanje dela prema obliku je najvazniji kriterijum klasifikacije knjizevnosti. Oblici su
znacajni i za shvatanje i dozivljavanje knjizevnih dela. Stara retorika je vrste shvatala kao
unapred date uzorke prema kojima se pravi knjizevno delo. Savremeni stvaraoci svoja dela ne
oblikuju na taj nacin, niti citaoci u delima traze te uzorne oblike. Ipak, pri oblikovanju dela i
danas postoje odredjene zakonitosti. Razlika je u tome sto vrste nisu shvacene kao kalupi, vec
kao okvirno zadati uslovi unutar kojih se stvaraju originalna dela. Dela su uvek u nekom
odnosu prema tradiciji knjizevne vrste, ali i prema originalnosti koja ponekad trazi rusenje
postojecih vrsta. Zato se vrste menjaju i preplicu, ali osnovni okviri ipak ostaju. Knjizevne vrste
mogu da budu shvacene kao grupe slicnih dela, gde postoje razlicite vrste slicnosti (polazi se
od pojedinacnog), ili kao idealni tipovi uoblicavanja dela (polazi se od opsteg).
35. Tradicionalne lirske vrste
Lirika je obicne shvacena kao grupa kratkih stihovnih vrsta, pa se zato pri razvrstavanju lirskih
pesama cesto uzima raspored stihova i strofa, to su tzv. stalni oblici. Lirika moze da se
razvrstava i prema tematici, pa se tu izdvajaju ljubavna, rodoljubiva, religiozna, pejzazna ili
socijalna lirika, ali ovakva podela prilicno neodredjena. Tu se zatim moze izdvojiti gradska,
seoska, prigradska lirika itd. Postoji i podela na usmenu i pisanu; na didakticnu, satiricnu i
pravu liriku; na misaonu (refleksivnu) i emotivnu, mada je tesko odvojiti misli od osecanja.
Himna (hymnos=pesma, pevanje) je pesma posvecena nekome ili necemu sto covek postuje,
obozava i divi mu se (himne bogovima). Ona tezi uzvisenom tonu sa svecanim i laganim
ritmom. Sklop motiva se sastoji iz nabrajanja osobina onoga kome je himna posvecena i
naglasavanja emocionalnih odnosa prema onome o cemu himna govori. Tradicija himne se
danas ogleda u drzavnim i nacionalnim himnama, himnama odredjenih pokreta i drustvenih
organizacija itd.
Oda je grckog porekla i razvila se iz horskih pesama. Ima siroku tematiku, ali uglavnom je
posvecena nekome ili necemu prema cemu se oseca ljubav, postovanje i naklonost. Ode su
pisali Pindar i Horacije. Postoje i saljive ode u kojima komicnost proizilazi iz raskoraka izmedju
predmeta i stila. Ode su pisali Musicki i Mazuranic, a saljive ode Zmaj.
Elegija (elegos = tuzaljka) je u staroj Grckoj bila svaka pesma u elegijskom distihu. U rimskoj
knjizevnosti se razvila ljubavna elegija. U Ovidijevoj zbirci Ex Ponto elegijskim distisima opisane
su tuga prognanika i ceznja za domovinom, pa je elegija postala pesma koja iskazuje tugu i
bol. Elegije se danas pisu razlicitim vrstama stihova, a i ritmickom prozom. Elegije su pisane u
Dubrovackoj knjizevnosti, pisali su ih i Radicevic, Jaksic, Vojislav Ilic, Aleksa Santic...
Ditiramb je pesma koja iznosi odusevljenje i radost, slavi zivotne radosti. Nastala je u staroj
grckoj kao pesma u slavu boga Dionisa. U pocetku je imala obredni karakter, oblik dijaloga i
narativne delove, a tek kasnije je pocela da oznacava vrstu lirske pesme. Prema tematici
ditiramb pripada grupi anakreontskih pesama, koje su nazvane prema pesniku Anakreontu, a
slave zivotnu radost i vinsko raspolozenje. Poznati su ditirambi Branka Radicevica i J. J. Zmaja.
Epigram je u staroj Grckoj oznacavao natpis urezan u kamenu, a zatim kratku satiricnu i
duhovitu pesmu sa neocekivanim zakljuckom. Obrasce su dali grcki pesnik Simonid i rimski
Marcijal.
Epitaf je nadgrobni natpis koji kao pesnicki oblik izrazava odnos prema prolaznosti i ljudskoj
sudbini. Cesto je duhovit i satirican, a sadrzi i elemente misaone lirike. Nasi najbolji epitafi su
zapisi na steccima.
Idila (eidyllion = slicica, pesmica) je lirska pesma, ali i svako knjizevno delo sa temom zivota u
prirodi i na selu, koja se koristi za iskazivanje najrazlicitije tematike. Tvorac je grcki pesnik
Teokrit koji je u svojim kratkim pesmama prikazivao slike pastirskog zivota, razgovore i
ljubavne razgovore pastira i nadmetanja u pevanju. Prema Vergilijevim Bukolikama idile se
nazivaju i bukolske pesme (bukolos = govedar) ili ekloge, kako su Bukolike kasnije nazvane.
36. Opste odlike epske poezije (epska tehnika)
Epska poezija se sluzi pripovedanjem I opisivanjem. Pripovedanje je nizanje motiva, obuhvata
niz dogadjaja zahvatajuci njihov sled u vremenu. Opisivanje je niznje motiva prema zakonu
asocijacije, odnosno po slicnosti. U epskoj poeziji se javlja i izricanje misli koje se razvija
postupno, ne kao u lirici, vec kao u nauci ili filozofiji. Ovi postupci postoje i u epskoj prozi, ali se
ovde iznose u stihovima, i to u odredjenoj vrsti stiha. Za pripovedanje i opisivanje neophodan
17
je i pripovedac, a izmedju njega i citaoca postoji distanca koje nema u lirici. Konstitutivni
elementi strukture su i fabula i lik. Fabulu cine opstepoznati dogadjaji iz mitoloske ili istorijske
proslosti naroda, a likovi su obicno heroji. Epska poezija opisuje citav jedan svet i daje siroku
sliku zivota.
Epska tehnika se ogleda u posebnoj kompoziciji koju zahteva duzina i bogatstvo motiva.
Kompoziciju ne cine samo veze i raspored motiva, vec i raspored pojedinih vecih delova unutar
celine. Svako epsko delo moze da se podeli na manje delove, koji su oznaceni imenima ili
brojevima, ali su podeljeni i smislom. Sadrze poseban opis, izvestaj, razgovor ili deo fabule.
Epska poezija se sluzi in medias res principom (u srediste zbivanja) gde se iznosi neka vec
razvijena situacija koja je blizu zavrsetka. Prethodi joj samo kratak uvod. Posto je zavrsetak
zbivanja obicno poznat publici, pesnik se sluzi zadrzavanjem radnje. Taj postupak se naziva
retardacija, a sredstva su digresije, epizode i ponavljanja. Digresija (digressio = udaljavanje od
predmeta) usporava tok zbivanja duzim opisom nekog predmeta, osobe ili dogadjaja koji ne
ulazi u kontinuirani prikaz osnovne fabule. Epizoda je veca tematski zaokruzena digresija, koja
se moze izdvojiti iz dela, a da zadrzi vlastitu celovitost. Takve epizode su ceste u Mahabharati.
Ponavljanja u epici su sredstvo usporavanja, ali i povezivanja pojedinih delova unutar celine.
Ponavljanja i gradacije (varijacije osnovnih situacija koje se upotpunjuju novim pojedinostima)
cine formulaican nacin izrazavanja, koji se javlja kako u usmenoj, tako i u pisanoj epskoj
poeziji. Stihovi se grade prema odredjenom metrickom uzorku, cesto sa sobom nose vec
utvrdjene izraze za odredjene situacije. Stalni epiteti, isti opisi, uvodi i zavrseci omogucuju
jedinstvo dela.
37. Vrste epske poezije
Postoji podela na usmenu i pisanu epsku poeziju. Po duzini se razlikuju epske pesme i epovi.
Kao posebne vrste teoreticari izdvajaju epopeju ili herojski ep, cija je tematika veoma znacajna
za drustveni zivot; religiozni, idilicni, zivotinjski, komicni, didakticki i romanticni ep.
Terminologija i kriterijumi razvrstavanja epskih pesama su prilicno nesredjeni. Ep (epos = rec,
prica) sadrzi sve karakteristike epske poezije. Ponekad se naziva i epopejom. Ilijada i Odiseja
predstavljaju prave epove ili epopeje. Ep je vezan za odredjene stupnjeve u ljudskom razvoju,
pa se u Homerovim epovima javljaju slicnosti sa Epom o Gilgamesu, Mahabharatom i
Ramajanom. Epovi su temelj knjizevnog izrazavanja Pesma o Nibelunzima za nemacku
kulturu, Eneida za rimsko carstvo itd. Glavne odlike epa su siroka slika zivota naroda data
preko heroja i dogadjaja koji su od znacaja za citavu zajednicu i razvoj knjizevnog izraza. Epska
pesma ima manji obim od epa. Obradjuje pojedini dogadjaj, a ne celokupnu sliku sveta, ali su
epska tehnika i tematika iste kao u epu. Postoji misljenje da su epovi nastali spajanjem epskih
pesama, ali i da su epske pesme ostaci starijeg epa.
38. Lirsko epske knjizevne vrste
Tu spadaju vrste manjeg obima poema, balada i romansa. Poema je kraca stihovana vrsta u
kojoj se preplicu epski i lirski elementi. Fabula je razvijena, ali su njeni elementi povezani sa
lirskim, a motivi se povezuju asocijativnim putem kao u lirici. Poeme se obicno vezuju za
romantizam Bajron, Ljermontov, Puskin... U savremenim poemama nema mnogo epske
tehnike. Romansa (na spanskom el romance oznacava narodni jezik za razliku od latinskog) se
javila u Spaniji, ali je karakteristike spanskog folklora zadrzala i u knjizevnostima drugih
naroda. Tema je obicno ljubavna, ritam brz, vedar ton. Balada (balar=plesati) je slicna
romansi. To je lirsko epska pesma nastala u Provansi (Francuska) u 13.v. provansalski tip.
Postoji drugi tip koji je nastao u Skotskoj kao plesna pesma. Od romanse se razlikuje
tematikom i tonom. Govori se o stradanjima i nesrecama.
39. Jednostavni prozni oblici
To su jezicke tvorevine koje zahvataju, oblikuju i izrazavaju neku zivotnu situaciju. Poseduju
cvrstu jezicku organizaciju i karakteristican odnos prema stvarnosti, javljaju se u
svakodnevnom govoru, unutar slozenijih celina ili kao samostalne. Odredjuju se temom,
strukturalnim osobinama i li stavom prema zivotu. Mit (mythos = govor, jezik) ima poseban
odnos prema zivotu i svetu, tako da se razlikuje od filozofije i nauke. Govori o poreklu i
nastanku sveta, pojava, osoba, citavih naroda... Mit na poseban nacin nesto objasnjava sa
teznjom da utvrdi smisao i sudbinu postojanja. U kulturi svih naroda postoje mitovi o postanku
sveta, coveka, drustva, jezika, pojedinaca (kraljeva, heroja, vodja). Legenda u najuzem smislu
oznacava opise zivota hriscanskih svetaca. Zato je stari naziv za legendu ctenije (ono sto se
citalo u crkvi prilikom bogosluzenja). U sirem smislu opisuje zivot nekog coveka, tip ponasanja i
odnosa prema svetu.Pored legendi koje se bave zivotima svetaca postoje i one gde se govori o
18
nekim uzornim pojedincima. Postoje, dakle, legende o svecima (apostoli, mucenici, sv. Franja
Asiski...), o likovima iz nehriscanske mitologije (Buda, grcki heroji...), o istorijskim likovima
(Karlo Veliki, Alexandar Makedonski...) ili o likovima koji su nosioci nekog zivotnog iskustva
(Faust, Don Zuan, tristan i Izolda...). Bajka (glagol bajati) je vrsta u kojoj se preplice realisticno i
fantasticno. Motivi i likovi su isti f-je; nema psiholoske motivacije; nema cudjenja; polaritet
dobra i zla... Postoji i umetnicka bajka (Andersen, Vajld...). Saga (kaza, predaja) je
skandinavska prica o nekom dogadjaju, obicno iz porodicnog zivota. Sudbina porodice obicno
predstavlja primer za narod. Postoje sage o starim vremenima, o kraljevima, Islandske sage
itd. Razlicite su duzine i odnosa prema istorijskoj istini, ali imaju zajednicki stil, koji se, pre
svega, zasniva na hronoloskom kazivanju. Javlja se i u savremenoj knjizevnosti. Vic je kratka
jezicka tvorevina koja treba da izazove komicnost. Struktura je veoma slozena. Koristi se
dvosmislenost i protivrecnosti svakodnevice, a za razumevanje je bitan neposredni kontekst.
Zagonetka se zasniva na postavljanju pitanja na takav nacina da se navode skrivene osobine
nekog predmeta i ocekuje se brz odgovor. Skrivanje odgovora je namerno, a poreklo je u
mitskom ispitivanju pripadnosti clanova nekog kolektiva koji su odredjeni dobnim ili staleskim
grupama. Za razumevanje je petrebno poznavanje konteksta. Poslovica u obliku tvrdnje ili
uputstva izrazava na prvi pogled skrivene osobine onoga o cemu govori. Ima poetsku strukturu
u smislu jezicke organizacije (ritam, rima), ali moze da se ubraja i u prozu. Cesti su i nazivi
aforizam, maksima, gnoma ili krilatica. Naki teoreticari prave razliku medju ovim nazivima, dok
drugi smatraju da oznacavaju istu stvar.
40. Poreklo i opste odlike umetnicke proze
Umetnicka proza u savremenom smislu te reci razvila se dosta kasnije od poezije (shvacena
kao sistem umetnickog izrazavanja koji obuhvata niz knjizevnih vrsta i postupaka). Poezija se
veoma rano odvojila od svakodnevnog govora prvenstveno zbog svog stihovanog oblika.
Umetnicka proza je nastala kada I razlike u nacinu proznog izrazavanja. Prvo se razvila naucna
proza koja je imala zadatak da oblikuje iskustvo zivota i sveta, a ne umetnicko iskustvo. Koreni
umetnicke proze su u mitskim tvorevinama usmene knjizevnosti i u starogrckoj filozofiji,
govornistvu i istorijografiji. Uzori za prozno izrazavanje do renesanse bili su Herodot, Tukidid,
Platonovi dijalozi, Ciceron... Zato moderna proza sadrzi sklonost ka racionalistickom
razmatranju zivota i sveta, objektivnosti i uzrocno posledicnom objasnjavanju pojava sa
jedne, i sklonost ka sudbinskom pogledu na coveka i zivot sa druge strane. Za razvoj
umetnicke proze bitan je uspon romana kao knjizevne vrste koja je u pocetku smatrana nizom,
da bi u 18. i 19. v. postao ravnopravan sa poezijom. Njenom razvoju je doprinelo i sirenje
pismenosti i pronalazak stampe, sto je znacilo sirenje kruga citalaca. Veliku ulogu je imao i
raspad tradicionalisticke i konzervativne evropske kulture do novog veka.
Umetnicka proza moze da se ostvari na nacin koji se ne razlikuje od svakodnevnog govora,
govora nauke ili filozofije. To ne znaci da ona nema svoj stil, vec da postoji potpuna sloboda u
izboru jezickih sredstava.
41. Pojmovi teme, motiva, gradje i izvora u analizi knjizevnog dela
Tema (tema = ono sto je postavljeno) predstavlja jedinstveno znacenje dela. Svako delo nesto
znaci i to znacenje je jedinstveno. Delo cini jedinstvenu smislenu celinu i sadrzi neki odnos
prema stvarnosti. Svi njegovi delovi (glave, pevanja, recenice) povezani su onime o cemu se u
delu govori temom. Navodjenje tema je uvek opste i neodredjeno. Izbor teme dobija smisao
tek kada se poveze sa nacinom na koji je tema obradjena. Naslov uvek upucuje na temu, a
nekad je i sazetije izrazava. Tema se moze podeliti na motive (moveo = pokretati). Motiv je
najmanja tematska jedinica. To je najmanji deo knjizevnog dela koji zadrzava neko relativno
samostalno znacenje u okviru teme. Broj motiva i nacin povezivanja zavisi od vrste kojoj delo
pripada. Analiza pojedinacnih motiva vaznija je u manjim knjizevnim vrstama, dok su u vecim
vazniji samo tipicni motivi. Postoje i druga shvatanja motiva, neki teoreticari ga smatraju
tipicnom zivotnim situacijom o kojoj delo govori, a drugi kao tematsku jedinicu koja se javlja u
mnogim knjizevnim delima. Gradju dela cine oni elementi koji su preuzeti iz stvarnosti, a izvori
su beleske o gradji zabelezene pre nastanka samog dela (istorijski spisi, legende, dnevnici,
zapisi o licnostima...).
42. Pojmovi kompozicije i motivacije u analizi knjizevnog dela
Kompozicija (componere = slagati) je nacin na koji se govori o nekoj temi u knjizevnom delu i
njen znacaj je jednak, ako ne i veci, znacaju izbora teme ili fabule. U najsirem smislu to je nacin
na koji je delo sastavljeno tj. slozeno od manjih delova. O kompoziciji se moze dosta zakljuciti
vec na osnovu nekih spoljasnjih cinilaca spoljasnji oblik, nacin kucanja itd. Stihovi su obicno
19
na sredini stranice i podeljeni su na strofe; roman moze da bude podeljen na tomove, delove,
glave, poglavlja ili odlomke koji su odvojeni tako sto pocinju novim redom. Nacin na koji je delo
podeljeno moze da ima veliki znacaj. Autor moze delo namerno da podeli tako da izazove
poseban ucinak ili ostvari slozen tip kompozicije. Analiza kompozicije mora da uzme u obzir
opseg i namenu dela (kompozicija pesme je razlicita od kompozicije romana). Analiza
kompozicije treba da polazi od jedinstvenog znacenja knjizevnog dela. Motivacija se odnosi na
nacin povezivanja motiva u knjizevnom delu. To je oznaka za nacina kojim se opravdava
uvoddjenje pojedinih motiva i njihovo povezivanje u celinu. Svaki motiv treba da ima neko
opravdanje s obzirom na svrhu dela, na iluziju stvarnosti i umetnicki utisak celovitosti. Grube
greske je obicno lako uvideti, posebno kod pocetnika koji uvode likove, a onda i sami zaborave
zasto. Motivacija se shvata i kao obrazlozenje postupaka pojedinih likova i obrazlozenje
celovitog fabularnog tkiva veceg knjizevnog dela. Ona moze da pomogne razumevanje nacina
na koji se ostvaruje neko knjizevno delo i razumevanje osobenosti pojedinih epoha, pravaca,
skola, vrsta ili autora.
43. Fabula i size
Fabula (od latinskog prica) oznacava u teoriji knjizevnosti redosled dogadjaja u knjizevnom
delu. U svakodnevnom govoru se cesto koristi i rec sadrzaj u slicnom smislu. Fabula oznacava
samo niz dogadjaja, pojam sadrzajaj podrazumeva i odredjene misli, osecanja, opise i stavove
koji se javljaju u delu. Nemaju sva knjizevna dela fabulu. U nekim delima se javlja fabula koju
je tesko odrediti zbog isprepletanosti i slozenosti fabularnih elemenata. Fabula moze da se
shvati i kao nacin povezivanja motiva prema nacelu onoga sto je dalje bilo. Ako se motivi
povezuju asocijativnim ili logickim putem delo je nefabularno (npr. refleksivna pesma). Size
oznacava nacin na koji su dogadjaji u delu prikazani, za razliku od fabule koja oznacava stvarni
redosled dogadjaja. Pojedini teoreticari i h izjednacavaju. Poredjenjem fabule i sizea ostvaruje
se uvid u nacin komponovanja dela.
44. Problem pripovedanja i pripovedaca u umetnickoj prozi
Svako knjizevno delo je upuceno citaocu, odnosno slusaocu. U knjizevnim vrstama koje se
koriste postupkom naracije vazan je pripovedac koji se posredno ili neposredno obraca
slusaocu ili citaocu, za razliku od dramskih vrsta gde to cine glumci na pozornici. Pogresno je
izjednacavati autora sa pripovedacem. Pripovedac je tvorevina knjizevnog dela, cak i onda
kada se predstavlja jkao sam autor knjizevnog dela. On je samo jedan od aspekata dela. Ako bi
autor stvarno govorio o svojim dozivljajima, to bi bila neka vrsta autobiografije. Ulogu
pripovedaca moze imati neki od likova u delu. Moze da se predstavlja kao autor, lice koje se
nalazi izvan sveta dela. Moze da bude svedok nekog dogadjaja ili da ima neku perspektivu
odakle moze da vidi sve dogadjaje (stvar ili zivotinja). Pripovedac moze da bude pouzdan ili
nepouzdan (subjektivan koliko i ostali likovi u delu). Razumevanje pripovedaca je bitno za
razumevanje ostalih elemenata dela.
U odnosu na fabulu i likove u delu razlikujemo objektivno pripovedanje, gde se pripovedac
trudi da njegova licnost ne dodje do izrazaja i subjektivno, gde se izjednacava sa nekim od
likova u romanu i nastupa kao fiktivni pripovedac. Pripovedacevo glediste moze da se pomera
sa jednog lika na drugi. Kompozicijski je najjednostavniji postupak kada sveznajuci pripovedac
prica dogadjaje postavljene u kauzalnom poretku, a u modernim delima se njegova
perspektiva obicno menja u toku pripovedanja. Tako i citalac dobija siri uvid u ono sto mu je
ispricano. Pored pripovedanja znacajni su i opis, dijalog i monolog. U 20.v. se sve vise koristi
tehnika toka svesti.
45. Novela kao knjizevna vrsta
Za manje prozne vrste kod nas se pored naziva novela koriste i nazivi pripovetka, pripovest i
prica. Cesto se upotrebljavaju u vise znacenja pripovetka ili pripovest oicno oznacava
srednju po velicini proznu vrstu, izmedju novele i romana, a prica sasvim kratku podvrstu
novele koja je cesta u zabavnoj knjizevnosti. Novela se afirmise u renesansi, ali ima korene u
usmenoj knjizevnosti. Izbor teme je slobodan. Ona svoju gradju mora da obradi na poseban
nacin zbog svoje kratkoce (ljudske sudbine, karakteri, dogadjaji i zapazanja o zivotnim
pojavama). U prvom planu je sazetost i zanimljivost pripovedanja. Zato ona pocinje sazetim
iznosenjem osobina lika ili dogadjaja.
Koji ce se obradjivati na takav nacin da kod citaoca izaziva stalnu neizvesnost. Da bi se
postigla celovitost onoga sto je receno novela se obicno zavrsava poentom naglim isticanjem
onoga sto je znacajno za temu. To se postize naglim uvodjenjem neocekivanog dogadjaja,
obrta u radnji ili nekim stilskim efektima. Bokacov Dekameron predstavlja uzor za tip novele
20
koja zanimljiv dogadjaj obradjuje u sazetoj formi (14.v. renesansa). U romantizmu se novela
povezuje sa bajkom, a u realizmu Gi de Mopasan tezi da u detalju svakodnevice pokaze celinu.
Kod Cehova se insistira na psiholoskom aspektu. Novele mogu da se povezuju u cikluse, a
povezuje ih tzv. okvirna novela (1001 noc), ili isti lik ili pripovedac. Tako je stvoren pojam
uokvirene novele ili uokvirene pripovesti, a taj postupak neki teoreticari smatraju izvornim
postupkom u kompoziciji umetnicke proze. Ako su novele cvrsto povezane ciklus moze da
predje u roman. Nastanak romana se ipak ne moze izvesti iz novele, jer su ove vrste nasajale
uporedo i njihova zavisnost je obostrana. Novela se afirmisala u renesansi. Faze u njenom
razvoju su:
Moderna faza
46. Klasifikacije romana
Naziv roman se u pocetku odnosio na svaki spis na romanskom jeziku (narodnom, za razliku od
latinskog). Njegovo poreklo neki teoreticari izvode iz helenistickih proznih dela, koja su imala
ljubavnu tematiku, a drugi iz srednjovekovnog viteskog i pikarskog romana, dok treci ukazuju
na vezu izmedju romana i filozofije, navodeci Platonovu pricu o Atlantidi kao prvi roman.
Roman u pravom smislu te reci nastao je u novom veku, a odnos prema zivotu i svetu koji se
javlja u njemu povezan je sa renesansom. Postoji vise nacina klasifikacije romana. Najstarija i
najpoznatija je tematska, pa se tako romani dele na drustvene, porodicne, psiholoske,
istorijske, avanturisticke, ljubavne, viteske, pikarske i kriminalisticke. Ovakva klasifikacija je
neodredjena jer se moze prosirivati unedogled, a i neki romani bi mogli da se svrstaju u vise
grupa. Drugi nacin je povezan sa stavom autora i opstim tonom romana sentimentalni,
humoristicki, satiricki, didakticki i tendenciozni roman. Ovo razvrstavanje moze da bude
korisno kada je u pitanju pojedinacna analiza, ali ne odnosi se samo na klasifikaciju romana,
nego knjizevnosti u celini, moze se primeniti na sva knjizevna dela. Volfgang Kajzer predlaze
tipologiju romana prema vladajucim ciniocima integracije svih elemenata pojedinog romana.
On razlikuje roman zbivanja (npr. kriminalisticki i avanturisticki romani), roman lika (Don Kihot,
Gospodja Bovari) I roman prostora (Na Drini cuprija). Ruski formalisti su klasifikovali romane
prema nacinu izgradnje sizea lancani ili stepenasti, prstenasti i paralelni roman. U prvom tipu
se novele nadovezuju jedna na drugu tako da je kraj jedne ujedno i pocetak druge (npr. u
avanturistickim romanima). U prstenastom romanu jedna novela obuhvata ostale, a u
paralelnom se nekoliko fabularnih nizova razvija uporedo (Ana Karenjina). Postoji i klasifikacija
prema odnosu pripovedaca prema prici. Tu se razlikuju tri tipa: autorski roman, gde je
pripovedac najblizi autoru, ja roman, gde je pripovedac neki od likova i personalni roman,
gde kao pripovedaci nastupaju iskljucivo pojedini likovi u romanu. Postoje brojni romani koji se
ne mogu svrstati ni u jedan od ovih tipova. Tipologija romana treba da olaksa analizu, jer na
osnovu poznavanja tipova romana mozemo da utvrdimo konvencije unutar kojih se ostvaruje
roman. Postoji i karakterizacija romana prema pojedinim epohama u knjizevnosti, pa se tako
realisticki roman razlikuje od modernog. Karakteristike realistickog romana su cvrsta fabula,
psiholoska analiza likova, teznja da se sledi prirodni tok zbivanja, kauzalnost dogadjaja i
pouzdanost pripovedaca. Moderni roman karakterise svesno rusenje ovih konvencija. Tako se
moze govoriti o romanu toka svesti kao o posebnoj vrsti ili o romanu eseju.
47. Poreklo, razvitak i glavna svojstva tragedije
Tragedija se kao dramska vrsta u stihovima razvila u staroj Grckoj. Nastala je iz obreda
posvecenih bogu Dionisu kada se prvi glumac izdvoio naspram hora i zapoceo razgovor sa
njim. Taj kult se javlja u 7. i 6. veku pre n.e. i slavi novog boga entuzijazma i vina. Tespis je
uveo prvog glumca, Eshil drugog, a Sofokle treceg. Naziv tragedija potice od tragos = jarac i
ode = pesma, verovatno jer su Dionisovi pratioci bili zaogrnuti jarecom kozom. Tragedija je
imala obredni karakter, a gradja je preuzimana iz mitova. Sastojala se iz prologa, epizoda,
stasimona i eksode. Kasnije je izgubila obredni karakter, uloga hora je bila sve manja, uvedena
je istorijska i aktuelna tematika, a kompozicija je postala slobodnija. Ono sto je karakterise i
danas je tragicki junak, tragicka krivica, tragicki zavrsetak i uzviseni stil. Tragicki junak je u
najsirem smislu te reci zrtva vlastite sudbine. Najcesce je u sukobu sa svojom okolinom zbog
nekih moralnih nacela.tragicka krivica nij posledica svesnog krsenja zakona vec sudbinske
21
zablude, a cena koju junak placa je najcesce sopstveni zivot. Aristotel je smatrao da je svrha
tragedije katarza prociscenje. Govorio je da je tragediji svojstven uzvisen predmet, a komediji
nizak. Posto se u tragediji obicno izrazavaju suprotni karakteri, ona se najcesce sluzi dijalogom
(dialogos = razgovor). Pored dijaloga koristi se i monolog (monos = sam, logos = rec). Tu do
izrazaja dolaze unutrasnja kolebanja pojedinca. Dramu karakterise jedinstvo radnje (nema
epizoda i digresija) koje je uveo jos Aristotel, a u francuskom klasicizmu uvedeno je ucenje o tri
jedinstva. Mnogi teoreticari smatraju da se drama sastoji iz pet delova: ekspozicija, zaplet,
kulminacija, peripetija i rasplet. Grcka tragedija imala je veliki uticaj na razvoj tragedije u
Evropi. Ali, nezavisno od grcke tragedije u srednjem veku razvija se poseban tip drame koji
nastaje na osnovu hriscanskih verskih obreda, tako sto crkvena liturgija dobija dramski oblik u
dijalozima i pevanju. Takve predstave nazivaju se misterije (mirakuli, pasije, moraliteti,
prikazanja, skazanja). Koristi se gradja iz Biblije, posebno iz Hristovog zivota, ali i nekih svetaca
i mucenika. Postepeno u ove drame ulaze i prizori iz svakidasnjice i komicni elementi.
Kompozicija je labava, radnja nije koncentrisana, a tekstovi tako dugacki da su predstave
izvodjene i po nekoliko dana. Drama dozivljava vrhunac u Sekspirovim delima, u renesansi.
Broj likova postaje neogranicen, a kompozicija mnogo slobodnija. Znacajni su i spanski
stvaraoci: Lope de Vega, Kalderon da la Barka i Tirso de Molina. Francuski klasicizam donosi
stroge zakone tragedija mora biti pisana u stihovima, stil mora da bude uzvisen, karakteri
plemeniti, a kopozicija mora da se sastoji od pet cinova. Najznacajniji tragicari klasicizma su
Pjer Kornej i Zan Rasin. Tragedija u klasicizmu je u potpunosti racionalisticka i ima didakticku fju. U romantizmu se odbacuju zahtevi klasicizma. U 19. v. se razvija naturalisticka drama
Ibzen. U 20.v se javlja lirska drama A. P. Cehova, Meterlinkova simbolisticka drama itd. U
savremenoj drami javljaju se tendencije razaranja ustaljene strukture, konvencija, koristi se
nelogican razvoj dogadjaja i odsutnost akcije da bi se pokazao strah i usamljenost modernog
coveka antiteatar. Najznacajniji su Ezen Jonesko i Semjuel Beket. Kao suprotnost antiteatru
javlja se epski teatar Bertholda Brehta, gde se pojave i karakteri prikazuju u neprirodnom
aspektu i tako se izaziva kriticki stav. Radnja se prekida nekom vrstom komentara songovima
koji ne dozvoljavaju gledaocima da se potpuno uzive u ono sto gledaju.
48. Poreklo, razvitak i glavna svojstva komedije
Komedija se takodje razvila iz narodnih obreda falicke pesme i takodje je svoj vrhunac
dozivela u 5.v.p.n.e. Grcka komedija se deli na staru, srednju i novu. Dozivela je procvat
zahvaljujuci Aristofanu. Grci nisu ozbiljno gledali na komediju I u pocetku je hor sastavljan
dobrovoljno, a kasije ga je dodeljivao arhont. Struktura je slicna tragediji, hor ima manju ulogu,
a najznacajniji delovi su parabaza, gde se hor obraca publici i agon - sukob dveju suprotnih
strana od kojih jedna zastupa misljenje samog pesnika. Sredstva za postizanja komicnog su
nesklad, izoblicavanje i odstupanje od uobicajenog. Tematski je bliza svakodnevnom zivotu.
Kada kritikuje neke pojave ili karaktere koje istovremeno ismeva i osudjuje radi se o satiri, a
kada nema osudjivanja o obicnom humoru. Cesta je i groteska, gde prikazivanje tezi
izoblicenosti, fantasticnom i nakaznom, izmedju ozbiljnog i smesnog. Medjutim, ovi pojmovi ne
moraju da se odnose samo na komediju, vec na knjizevnost uopste. Izdvaja se nekoliko
podvrsta komedije. Komedija karaktera gradi komicne efekte na tipovima karaktera koji
poseduju neku manu, ili na naglasavanju nekog karakternog nesklada. Komedija intrige se
zasniva na zapletima koji proizilaze iz nekog nesporazuma, a komedija situacije na nekim
neocekivanim polozajima u kojima se nalaze likovi. Komedija konverzacije se zasniva na
duhovitim razgovorima i verbalnim dosetkama. Neki teoreticari smatraju da pored komedije i
tragedije postoji i drama u uzem smislu. Postoje neke vrste koje se modu shvatiti kao podvrste
drame ili komedije ili kao posebne knjizevne vrste. Farsa i vodvilj se obicno smatraju
podvrstama unutar komedije. Farsu karakterise grub i vulgaran humor, karikirani likovi,
groteska i zaplet zasnovan na nesporazumu, a vodvilj je laka komedija u kojoj se pevaju
popularne melodije. Melodrama je posebna vrsta drame gde muzika stalno prati govor
glumaca, a tematika je uvek sentimentalna. Pastorala je slicna sa eklogom, a tematika je
takodje sentimentalna. Aristofan je najznacajniji komediograf u staroj Grckoj, ali je i nova
komedija (Menandar) imala veliki znacaj, posebno zato sto je uticala na rimsku komediju.
Plautovu komediju karakterisu tipicni likovi i odnosi, a renesansna komedija u Italiji uglavnom
sledi tu tradiciju (Marin Drzic). U renesansi se javlja i commedia dell arte koja se zasniva na
glumackoj improvizaciji, a likovi imaju stalna imena i karakteristike. Najznacajniji komediograf
klasicizma je Molijer. Njegove komedije su u skladu sa poetikom klasicima, ali ponekad odstupa
od strogih klasicistickih pravila.
49. Knjizevno - naucne vrste i publicistika
22
Odnos umetnicke I naucne proze bitan je za tk zbog proucavanja umetnicke proze u vremenu
koje je nije razlikovalo od naucne, ali I zbog sve veceg prodora nauke u sve ljudske delatnosti,
pa I nacin izrazavanja. Neka naucna dela mogu se citati I kao umetnicka I obrnuto. Neke epohe
teze da ujedine knjizevni i naucni izraz. Savremene prozne vrste u obzir uzimaju i dela
filozofije, psihologije, istorije, antropologije...
Od knjizevno naucnih vrsta najznacajniji je esej (franc. essai=pokusaj) ili ogled. On
objedinjuje naucnu teznju za obradom zivotnog ili naucnog pitanja i teznju da se to ostvari na
umetnicki nacin. Tvorac eseja je Misel Montenj, francuski filozof i knjizevnik, ali se zaceci mogu
naci kod antickih autora. Fransis Bejkon je zasluzan za uspeh eseja u renesansi. Esej je bio
posebno vazan za englesku knjizevnost 18.v. U 19.v. pocinje da se bavi knjizevnim pitanjima, a
u 20.v. postaje jedna od najpopularnijih vrsta. Tematsko podrucje eseja je siroko, ali najcesca
tema su pojedina knjizevna i umetnicka dela. Esej je oblik knjizevnosti o knjizevnosti, vrsta
knjizevne kritike. Kada prevlada umetnicka komponenta esej postaje roman esej. Kada
prevlada naucnost nastaje studija ili traktat. Biografije, memoari i dnevnici su vrste koje
kombinuju istorijsko naucni princip sa umetnickim izrazom. Putopis moze da bude shvacen
kao deo geografije ili etnografije ili kao posebna knjizevna vrsta. Cesto se priblizava eseju ili
cak romanu (fabula i likovi). Ove vrste se cesto ukljucuju i u pojam publicistike. Publicistika
podrazumeva najcesce pristupacan nacin pisanja, koji za cilj ima da zabavi i pouci veliki broj
citalaca. U uzem smislu odnosi se na dela koja u u tesnoj vezi sa ulogom novina u javnom i
kulturnom zivotu. Tako su se u okviru novinarstva razvile knjizevne vrste kao sto su feljton
(podlistak) i reportaza. U feljtonima se obradjuju pitanja umetnosti, nauke i filozofije, ili pitanja
od drustvenog znacaja. U okviru toga je nastao i tip romana sa uzbudljivom tematikom i
kompozicijom koja je podredjena izlazenju u nastavcima (roman feljton). Reportaza izvestava
o nekom dogadjaju ili pojavi umetnickim nacinom izlaganja, iznoseci pogled reportera na
predmet o kojem govori. Feljton i reportaza ujedinjuju verodostojnost zbivanja sa umetnoscu.
Neki tipovi moderne proze teze reportaznom stilu.
50. Trivijalna (popularna) knjizevnost
Pored razlikovanja usmene i pisane knjizevnosti, postoji i razlika izmedju zabave i ozbiljne
knjizevnosti, koja svojim umetnickim i kulturnim vrednostima ne sluzi iskljucivo zabavi.
Zabavna knjizevnost se naziva i popularna ili trivijalna (lat. trivialis = obican, prost). Za
oznacavanje dela koja nemaju nikakvu umetnicku vrednost koriste se i nazivi sund (nem. sund
= otpadak) ili kic (izvedeno od engl. sketch = skica). Popularna knjizevnost je vazna za
razumevanje moderne civilizacije. Ona nije samo predmet NOK, vec i psihologije, kulturne
istorije, sociologije, pedagogije i filozofije. Teorija knjizevnosti se bavi pitanjima strukturalnih
osobina zabavnih tekstova, pojedinim vrstama i odnosima ozbiljne i popularne knjizevnosti.
Tekstovi popularne knjizevnosti ne zahtevaju ulaganje napora pri razumevanju, obrazovanje ili
osetljivost za umetnicki nacin izrazavanja. Ovakva knjizevnost zadovoljava potrebe za
zabavom odredjenog broja citalaca. U njoj se ponavljaju odredjene sheme, osobine i postupci
likova, tezi se nizanju dogadjaja koji su u suprotnosti sa svakoneviconm... Sadrzi i odredjenu
dozu naivnosti ostra podela na dobro i zlo, obavezna pobeda dobrog itd. Kao sto u ozbiljnoj
knjizevnosti postoje dela ispod proseka, u popularnoj postoje ona dela koja se uzdizu iznad
proseka. Njena uloga je danas veoma velika i niposto se ne sme zanemariti. Izmedju popularne
i ozbiljne knjizevnosti postoji uzajamno delovanje, prenose se teme, motivi, likovi... U
popularnu knjizevnost spadaju: avanturisticki, kriminalisticki, spijunski, sentimentalni,
pornografski roman, roman Divljeg zapada, naucna fantastika itd.
III GRUPA
51. Struktura dramskog teksta
Dramski tekst se sastoji iz dela koji je namenjen publici (sadrzina) I dela koji je namenjen
reditelju I glumcima (oznake likova I didaskalije). Postoji deo koji je namenjen I jednima I
drugima a to je deo koji se nalazi na pocetku I naslovljen je Osobe ili Lica. Taj deo se daje
publici u vidu Pozorisnog oglasa ili Programa I nema samo propagandnu funkciju vec uvodi
gledaoce u lelemente koji su bitni za razumevanje same drame, kao sto su odnosi medju
likovima, dramska vrsta, pripadnost I zanimanje likova I mesto radnje.
- Postoje I drame koje se sluze didaskalijama namenjenim publici pomocu kojih se postize
umetnicki efekat. Takve drame nastaju zbog nemogucnosti pisca da izrazi ono sto zeli samo
preko govora pojedinaca I kada mu kratkoca kojom se drama odlikuje predstavlja ogranicenje
takve drame nazivaju se drame za citanje.
23
- Osnovni nacin prikazivanja dogadjaja je dramska situacija sto znaci da nema pripovedanja I
opisivanja, vec se dogadjaj ostvaruje preko radnje, tj. delanja I govora likova. Nema
karakterizacije, likovi sami grade svoje karaktere. Nema opisa glumaca ni prostora jer je to
ocigledno. Sva paznja je usmerena na ono sto glumci govore I rade. Dramski tekst povezuje
dramska radnja.
- Tema drame je uvek neka radnja koja je pokrenuta u ljudskim mislima I osecanjima koja ne
ostaju u unutrasnjem bicu coveka, vec se s naporom pretvaraju u radnju.
52. Pojmovi humora, satire I groteske
Na humoru, satiri I groteski se zasniva komedija, ali ovi elementi se takodje srecu u mnogim
knjizevnim vrstama kao nacini predstavljanja odredjene teme.
- Kada su negativne crte nekih licnosti prikazene na nacin kada pisac ne zeli da ih ismejava ili
kritikuje, likovi su sami svesni svojih nedostataka (koji nisu preterani), imaju I pozitivnih crta,
ali pate zbog svojih nedostataka, onda se komicno pretvara u humor. Autor se smeje likovima,
ali ih u isto vreme voli, ima za njih simpatije.
- Satira predstavlja ostru kritiku, ismevanje I osudjivanje karaktera, drustva, situacije.
- Groteska predstavlja spoj nakaznog I fantasticnog, sa komicnim, spoj gorko tragickog I
smesnog, tragicno postaje smesno, ali u isto vreme se oseca I sazaljenje. (hm nesto kao crni
humor, valjda)
53. Pojam stila I razlicite kategorije stilova
- Stil je vremenom razvio siroku upotrebu I razlicita znacenja, koristi se u mnogim oblastima,
pre svega znaci nacin na koji se obavlja neka delatnost. Danas se stil shvata na dva nacina:
Stil kao nacin pisanja ili govorenja koji je karakteristican za odredjenu epohu, pisca ili
delo
- Stilom se bavi stilistika, koja opisuje odredjene stilove, nacine upotrebe umetnickih
elemenata I opisuje jezicko izrazavanje u odredjenom deli, kod odredjenog autora ili u nekoj
epohi. Ona se razvila iz retorike koja je nastala jos u antickoj Grckoj I jos tada je postojao
pojam stila. Smatrali su da se stilovi dele na niske, srednje I visoke. Svakom je odgovarao
odredjeni tematski sklop. Razlikovale su se reci koje se mogu upotrebljavati u svakom od
stilova, reci iz visokog stila bile su zabranjene za teme obradjivane niskim stilom I obratno.
Tezilo se tome da leksika visokog stila bude uzdignuta, dostojanstvena. Odnos visoki srednji
niski stil bi otprilike ovako izgledao: starina starac starkelja.
54. Poreklo I razvoj stilistike
- Stilistika se razvija kao nauka koja se bavi opisivanjem stilova, tj. nacina koriscenja
umetnickih sredstva u jednom delu, opisivanjem jezickog izrazavanja karakteristicnog za
odredjeno delo, autora ili epohu. Stilistika zalazi dublje u osobine jezika, prelazeci granicu do
koje seze gramatika. Stilistika se razvila iz retorike I poetike, medjutim, za razliku od njih ona
ne propisuje pravila dobrog stila, vec se samo trudi da ono sto postoji opise. Medjutim retorika
je dosta znacajna za razvoj stilistike, pre svega zbog terminologije koju je ustanovila, a koja se
koristi jos uvek u stilistici.
Retorika se razvila jos u antici kao ucenje o govornistvu, do 18. veka je postala I ucenje o
jeziku, o izrazavanju uopste I o kritci knjizevnih dela. Retorika je smatrala da postoji ideal
govrenja I pisanja koji se mora koristiti kada se stvara knjizevno delo. Razradili su temelje
ucenja o knjizevnoj vrsti, o pojedinim stilovima, o kompoziciji, o figurama.
- Normativni pojam stila je nemoguc danas, jer savremena knjizevnost sve vise tezi
individualnosti I originalnosti. Razvija se drugacije shvatanje pojma stila I savremena stilistika
se ne bavi donosenjem normi, vec samo opisom upotrebljenih sredstava pomocu kojih se
postize umetnicki efekat stil se shvata kao izraz individualnosti, razvija se opisna stilistika.
- Za novo shvatanje stila najznacajniji je razvoj lingvistike. De Sosir je razdvojio jezik I govor,
oznaku I oznaceno, pojmovnu I afektivnu vrednost izraza. Svaki izraz ima odredjeno znacenje
koje se logicki namece nakon citanja izraza, medjutim, znacenje uveliko zavisi od konteksta u
kome je recenica izrecena. Pojmovna vrednost izraza je ona vrednost koja je osnovna,
vrednost koja se nazire iz samog znacenja takvog sklopa reci. Afektivna vrednost je nesto sto
daje vlastiti smisao recenici, smsao koji se ne nazire iz pojmovnog znacenja, vec samo u
kontekstu, u zavisnosti od intonacije I slicno. Tako se javljaju stilisticke varijante. Odredjenom
afektivnom stavu odgovara jedna varijanta.
- Stil jeset odraz individualnosti, ali, to ne znaci da je moguce pisati ili govoriti bilo kako I da to
ima stilsku, umetnicku vrednost. Stilistika ne propisuje norme, ona opisuje jezik knjizevnog
24
dela, u tim opisima nalazi elemente koji su bitni za analizu I za bolje razumevanje samog
knjizevnog dela.
- Stilistika se razvija u dva pravca:
kao lingvisticka disciplina koja je bitna za teoriju knjizevnosti jer svojim metodama
omogucuje analizu knjizevnog dela koja upotpunjuje opstu knjizevnoteorijsku analizu
opisna stilistika
kao lingvisticka disciplina koja je bitna za teoriju knjizevnosti jer svojim metodama
omogucuje analizu knjizevnog dela koja upotpunjuje opstu knjizevnoteorijsku analizu
opisna stilistika
utvrditi razliku izmedju razlicitih vrsta stilova razgovorni, naucni, publicisticki, naucni
I knjizevno umetnicki
fonostilistiku
morfostilistiku
sintaktostilistiku
semantostilistiku
56. Figure dikcije
- Figure diikcije predstavljaju odredjeni sklop reci koji se zasniva na isticanju zvucnosti tih reci,
upucuje na samu rec, na jezik, a ne na njeno znacenje. Zasniva se na ucinku odredjenih
glasova I zvukova u govoru. Medjutim, zvuk I nacenje reci nikada ne treba razdvajati
zvucnost sluzi samo da istakne, dinamizuje znacenje odredjene reci, oni su uvek u neposrednoj
vezi.
Ponavljanje je figura koja se redovno javlja I moze se svrstati I u druge vrset figura.
Aliteracija nastaje ponavljanjem odredjenih suglasnika ili suglasnickih grupa. Cilj je isti
kao I cilj assonance. Aliteracija se cesto javlja zajedno sa asonancom.
Simploha predstavlja ponavljanje reci ili grupe reci I na pocetku I na kraju stihova,
predstavlja spoj anafore I epifore.
Anadiploza predstavlja ponavljanje reci ili grupe reci sa kraja jednog stiha na pocetku
narednog.
- Ove figure ponavljanja u stihovima se nazivaju jednim imenom lirski paralelizmi.
57. Figure konstrukcije ili sintaksicke figure
25
- Figure konstrukcije nastaju posebnim rasporedom reci u recenici ili u nekoj drugoj jezickoj
celini, rasporedom koji nije specifican I ne odgovara gramatickom I logickom rasporedu. Cilj
figura konstrukcije je posebno isticanje odredjene reci, naglasavanje vaznosti, skretanje paznje
na ono sto je najbitnije, jer jedan rec ne zavisi samo od sopstvenog znacenja, vec I od
konteksta u kome se nalazi. Nazivaju se I sintaksicke figure jer se javljaju kao sklop reci u
recinici, a nauka o recinici je sintaksa.
Inverzija predstavlja namerno obrtanje reda reci radio d onog koji je gramaticki
najispravniji. Ova figura je najcesca u poeziji.
Retoricko pitanje predstavlja niz postavljenih pitanja koja imaju funkciju izjavnih
recenica jer se ne ocekuje odgovor na njih, vec samo sluze da upitnim oblikom naglase
svoj stav.
Elipsa predstavlja izostavljanje odredjenog dela recenice bez kojeg se moze razumeti
njeno znacenje. (Kisa! Gori!) Ovakvim izostavljanjem reci dinamizuje se stil I postize
snazno izrazavanje, a takodje se sitacija jos vise dramatizuje.
Asindet predstavlja nizanje reci bez odredjenog gramatickog povezivanja, asindet
predstavlja nepostojanje veznika, gomilaju se zarezi.
Polisindet je suprotnost asindet, predstavlja gomilanje vezika bez gramaticke potrebe,
vec da bi se posebno istakle pojedine reci.
26
- Simbol I alegorija spadaju u figure reci, ili u trope. Figure reci nastaju promenom osnovnog
znacenja pojedinih reci.
- Simbol je zamena neke reci, pojave ili pojam njenom alegorijskom oznakom, oznakom koja je
na neki nacin povezana sa pojmom koji predstavlja, ali u sutini nema logicke veze medju
njima, Postoje stalni, opsti simboli emblemi. To su ustaljeni simboli poznati celokupnoj kulturi,
pa I knjizevnosti. U novije vreme pogotovo, javlja se sve vise individualnih simbola u delima
modernih pesnika, cije se znacenje ne moze shvati odmah, izdvojeno iz konteksta, vec samo
kada se povezuje sa celinom.
- Alegorija se posmatra kao prosirena metafora, kao metafora koja se ne odnosi samo na
odredjenu rec, vec zahvata jednu celu pesnicku sliku. Basna je knjizevna vrsta koja se u
potpunosti zasniva na alegoriji jer njen smisao treba traziti ne u osnovnom, vec u prenesenom
zancenju, zivotinje nastupaju kao olicenja ljudskih karaktera.
62. Metonimija I sinegdoha
- Metonimija I sinegdoha spadaju u figure reci, ili u trope. Figure reci nastaju promenom
osnovnog znacenja pojedinih reci.
- Metonimija prema nekim teoreticarima predstavlja samostalnu stilsku figuru, a prema nekima
podvrstu metafore. I metonimija je kao metafora preneseno znacenje reci, ali dok se metafora
zasniva na povezivanju pojmava po njihovim slicnostima, metonimija se zasniva na
povezivanju prema STVARNIM odnosima, pojam koji se povezuje je u stvarnoj vezi sa pojmom
koji je proistekao iz njega. (Kome zakon lezi u topuzu, / tragovi mu smrde necovjestvom.)
- Sinegdoha je podvrsta metonimije. U njoj se deo uzima za oznacavanje celine, jednina za
oznacavanje mnozine, odredjen broj umesto neodredjene kolicine I obratno. (Necu da maknem
ni malim prstom. Nemam ni dinara.)
63. Eufemizam, hiperbola, litota
- Eufemizam spada u figure reci (trope). Figure reci nastaju izmenom osnovnog znacenja
odredjene reci, cime se postize efektniji umetnicki utisak. Eufemizam predstavlja oznacavanje
nekih zlih, losih, vulgarnih reci blazim izrazima, zbog brojnih emocionalnih efekata (pristojnost,
ublazavanje traumaticnih izraza I sl.), zamenjivanje reci koje se iz bilo kojeg razgolaga
smatraju opasnim I nepristojnim. Prema tome sto predstavlja zamenu reci, moze se shvatiti
kao vrsta metonimije.
- Hiperbola I litota spadaju u figure misli. Figure misli se tesko mogu odvojiti od figura reci
(tropa) jer se I jedne I druge odnose na znacenje reci. Medjutim, tropi predstavljaju promenjeno
znacenje reci, a figure misli se odnose na siri smisao od onoga sto je receno.
- Hiperbola je figura koja se zasniva na preuvelicavanju odredjenih pojmoiva radi naglasavanja
emocionalnog stava prema necemu.
- Litota je figura koja je suprotna hiperboli. Ona umanjuje I ublazuje jer prvi izraz zamnejuje
slabijim, koji je negativan I suprotan. (Nece ti biti lose. = Bice tebi bas dobro.) Razlika izmedju
eufemizma I litote je to sto se eufemizam zasniva na zameni reci, rec se ublazava tako sto se
zamenjuje drugom recju koja ima slicno, na neki nacin preneseno znacenje, a litota samo na
drugaciji nacin govori o necemu (kao neka vrsta ironije, ali ne negativne ironije! )
64. Pojmovi stiha, versifikacije i metrike
Stih i proza cine dva tipa knjizevnog izrazavanja, dva organizovana govorna sistema. Stih
mozemo prepoznati pre svega po grafickom obliku. Na ovo upucuju i grcki nazivi za stih red,
vrste i prozu pisati napred, do kraja stranice. Tekst u stihu ima posebnu zvukovnu
organizaciju. Nauka o stihu naziva se versifikacija, prema tradicionalnom misljenju da jeteorija
stiha nauka o tome kako se prave stihovi. Zbog verovanja da se stihovi prave prema nekoj
meri i razmeri, versifikacija se cesto naziva i metrikom. Stih se od proze razlikuje posebnim
ritmom koji je rezultat autorove namere. Jezik u stihu (I u svakom knjizevnom delu) ostvaruje
odredjeni umetnicki utisak, a ritmicka organizacija postaje nosilac smisla. Postoji uverenje da
se ritam organizuje prema nekom osnovnom elementu koji se stalno ponavlja u stihu. Ti
elementi su duzina sloga, broj slogova i akcenat (naglasak), pa se razlikuju tri vrste
versifikacije kvantitativna, silabicka, tonska (akcenatska), a postoji i kombinovana, silabicko
tonska. Mnogi teoreticari smatraju da ovi sistemi versifikacija odgovaraju prirodi jezika u okviru
kojih su se razvijale.
66. Kvantitativna versifikacija
27
Naziva se jos i anticka, klasicna i metricka. Razvila se u staroj grckoj, koriscena je i u rimskoj
poeziji. Temelji se na cinjenici da su se stihovi pevali ili govorili tako da je postojala jasna
razlika izmedju dugih i kratkih (dugi je trajao duplo duze). Ritmicka organizacija se zasniva na
pravilnoj smeni dugih i kratkih.
Mora - duzina trajanja kratkog sloga (merna jedinica, dugi slog = 2 more)
Arza ime za dugi stih, oznaka je makron ( - )
Teza naziv za kratak stih, oznaka je breve ( u )
Stopa osnovna ritmickomelodijska jedinica, sastojala se od dva ili vise slogova rasporedjenih
u stalnim odnosima dugih i kratkih. Postojalo je oko 30 vrsta, a najvaznije su:
U U pirihij
- U trohej ili horej
U - jamb
- - spondej
- U U daktil
U - U amfibrah
U U - anapest
U U U tribrah
- - - molos
- U - kretik
U - - bakhej
- - U palimbakhej
Obicno je na prvi dugi slog u stopi padao ritmicki udar iktus ( ). Prema broju i vrsti stope
odredjuje se stih trimetar, tetrametar, pentametar. Najpoznatiji je heksametar 5 daktila +
spondej. Sa pentametrom je gradio elegijski distih. Na isti nacin, povezivanjem stihova,
nastajale su strofe. Najpoznatije su Alkejska i Saficka.
67. Pojmovi stope i akcenatske celine
U kvantitativnoj versifikaciji osnovna jedinica stiha je stopa. Svaka ima odredjeno trajanje
izgovora koje se u antickoj metrici meri morama. U silabicko tonskoj versifikaciji akcenatska
celina ima ulogu organizatora ritma.
68. Silabicka, tonska i silabicko tonska versifikacija
Presudna su dva nacela:
1) nacelo istog broja slogova u svakom stihu (ritam stihova ostvaruje se tako sto se nizu
stihovi sa istim brojem slogova) silabicka versifikacija
2) nacelo pravilne izmene naglasenih i nenaglasenih slogova tonska versifikacija
3) ova dva sistema cesto se povezuju tako da i broj slogova i raspored naglaska imaju
glavnu ulogu silabicko-tonska versifikacija
U silabickom sistemu vrste stihova razlikuju se prema broju slogova. Veliku ulogu ima rima ili
srok. To je glasovno podudaranje na kraju stiha koje potpomaze ritmicku organizaciju. Vazna je
i cezura kao stalna granica medju recima nekog sloga.
Tonska versifikacija se bavi brojem i rasporedom naglasaka u stihu. Stihovi se ne dele na stope
nego na akcenatske jedinice ili taktove. Takt oznacava vremenski raspon od pocetka jednog
ritmickog signala do pocetka drugog.
69. Ritam i faktori ritma
Postoje relativno stalni elementi u organizaciji stiha i njihov pravilan raspored je presudan za
stvaranje stihova. U antickoj versifikaciji smena dugih i kratkih slogova, u silabickoj broj
slogova, a u tonskoj smena naglasenih i nenaglasenih predstavljaju osnovne elemente za
ostvarivanje stiha, kao i rima i glasovna ponavljanja. U modernoj poeziji umetnicki vredni
stihovi obicno krse pravilnosti. Pesnicki ritam je namerno suprotstavljen prirodnom ritmu
zasnovanom na ponavljanju istoga. Zbog toga je potrebno utvrditi metricke konstante,
metricke dominante i ritmicke tendencije. Ritam stiha se gradi na osnovu provodnih cinilaca
ritma elemenata koji se ucestali ponavljaju. Savremeno pesnistvo se uglavnom zasniva na
mesnim ciniocima. Kao cinioci ritmicke organizacije javljaju se i izbor reci, red reci, ponavljanja
i graficki raspored stihova u jedinstvu sa znacenjem reci.
28
29