Preveo s arapskoga: dr.

Esad Durakovi
Nakladnici LEO-COMMERCE d.o.o., Rijeka Hrvatska
Tisak TARGA, Zagreb 2001.

HALIL
DUBRAM

POBUNJENI DUSI
Duhu koji moj duh prigrli,
srcu koje svoje tajne toi u
moje srce,
ruci koja upali plam mojih
osjeaja
posveujem ovu knjigu.
Dubran

VARDA
AL-HANI

I
Koliko li je nesretan ovjek koji zavoli jednu
djevojku, odabere je za svoju ivotnu suputnicu,
pred njom lije znoj s ela i krv svoga srca, na
ruke joj stavlja plodove svoga truda, a onda
odjednom otkrije da je ona svoje srce, koje je
pokuao dobiti uz silne napore, poklonila nekom
drugom ovjeku da uiva u njemu i usreuje se
tajnama njegove ljubavi!
Koliko li je nesretna ena koja se prene iz
bezbrine mladosti i otkrije da se nalazi u kui
ovjeka koji je obasipa novcem i darovima,
ukazuje joj sve poasti, ali nije u stanju srce joj
dotaknuti ivim plamom ljubavi, niti je u stanju
njenu duu zasititi nebeskim nektarom koji Bog
toi iz oiju mukaraca u srce ene!

***
Reid-bega Numana poznavao sam od svoje
mladosti. On je pravi Libanonac, Bejruanin po
mjestu roenja i boravku, koji potjee iz jedne
stare i bogate obitelji poznate po njegovanju
uspomena na staru slavu. Strasno je volio prie
koje govore o izuzetnosti njegovih predaka,
oponaao im je uvjerenja, priklanjao se njihovim
obiajima i zapadnjakom odijevanju, ime je
podsjeao na jato ptica na Istoku.
Reid-beg je bio meka srca i plemenit, ali, poput

mnogih drugih Sirijaca, nije pronicao iza stvari,

ve je vidio samo njihovu pojavnost; nije
oslukivao poj vlastite due, nego je emocije
usmjeravao k oslukivanju glasova iz svoga
okruenja; usredotoivao se na okoli koji ne
otkriva tajne ivota, ve ometa duu da saznaje
tajne svijeta usmjeravajui je na trenutne uitke.
Pripadao je onoj vrsti ljudi koji naprosto srljaju
iskazati svoju ljubav ili netrpeljivost prema
ljudima i stvarima, a onda se, nakon izvjesnog
vremena, kaju zbog srljanja, tako da njihovo
kajanje postaje povod za podsmijeh, umjesto za
razumijevanje i oprost.
Te osobine i takav moral doprinijeli su da Reidbeg Numan oeni gospoicu Vardu al-Hani prije
nego to su se njihove due prigrlile u sjeni
istinske ljubavi koja brani ivot ini sretnim.

**
*
Izbivao sam iz Bejruta nekoliko godina, a im
sam se vratio, pooh u posjet Reid-begu. Uoih
da je oslabio, potamnio, na zgrenom licu
ocrtavale su se sjene tuge, a sjetni, bolni pogledi
nijemo su govorili o njegovom slomljenom srcu i
pustoi u grudima. Uzalud sam tragao u
njegovom okruenju za uzrocima tuge i
zgrenosti.

- to ti se dogodilo, ovjee? Gdje je onaj

osmijeh to je zraio s tvoga lica? to bi od one
radosti to je postojano pratila tvoju mladost? Je
li te smrt rastavila od dragog prijatelja, ili su ti
tamne noi progutale imovinu skupljenu tijekom
svijetlih dana? Reci mi u ime prijateljstva kakva ti
to nesrea duu ophrvava, to je to to ti tijelo
unitava?
On me saaljivo pogleda, prisjeajui se lijepih
minulih dana. Glasom punim oaja i tuge, ree
mi:
- Kada ovjek izgubi dragog prijatelja i osvrne se
oko sebe nae mnogo drugih prijatelja, tako da
otrpi i utjei se; kada ovjek protrati imetak i
malo razmisli, shvati da e ponovnim trudom
opet stei imetak, pa zaboravi i utjei se. Ali kada
izgubi mir svoga srca, gdje ga moe nai, ime ga
moe zamijeniti? Smrt posegne rukom i oamari
te tako estoko da zaboli, ali dvadeset etiri sata
kasnije osjeti dodir ivota, pa se ponovo
osmjehuje i raduje. Sudbina te zaskoi, stranim oima te pogleda, za vrat te otrim kandama epa i grubo baci na zemlju, i zgazi te
eljeznim nogama i ode smijui se. Nedugo
zatim, ponovo ti doe kajui se i traei oprosta,
dotiui te svilenim rukama i pjevajui ti pjesme
nade, tako da mnoge nesree i boli koje te
pohode tijekom noi iezavaju s dolaskom zore.
Osjea se utjeenim i punim nade. Meutim, ako
ti nebo podari pticu koju voli, hrani je iz svoga

srca, napaja je svjetlom svojih zjenica, naini

joj u svom srcu kavez i u dui gnijezdo pa tek to
pogleda svoju pticu i obasja joj krila zrakama
svoje due, a ona ti odleti iz ruku put oblaka,
zatim se spusti u drugi kavez, tako da nema
izgleda da se tebi vrati. to tada da ini,
ovjee? Reci mi to moe uiniti, gdje nai
utjehu, kako oivjeti nadanja?
Posljednje rijei je izgovarao priguenim i bolnim
glasom. Stao je na noge drhtei kao trska na
vjetru i ispruio ruke kao da bi htio zgrenim
prstima uhvatiti neto i na komade
ga iskidati. Krv mu jurnu u lice i ukrasi potamnjelu kou, irom otvori oi i ne trepui za trenutak - kao da je pred sobom ugledao demona
koji niotkuda iskrsnu i doe njega usmrtiti. Zatim
pogleda u mene, izraz lica mu se naglo promijeni,
bijes i srdba u njegovu mravome tijelu
preobrazie se u bol, te on plaui ree:
- To je ena. ena koju sam izvukao iz potpune
bijede, otvorio joj svoje riznice, uinio da joj
zavide ene na divnoj odjei i skupocjenome
nakitu, na prelijepoj koiji i rasnim konjima, ena
koju sam srcem zavolio i pred noge joj se bacio.
Zbog silne ljubavi obasuo sam je darovima. To je
ena kojoj sam bio drag i iskren prijatelj, pouzdan
suprug. Prevarila me i napustila, prela je u kuu
drugog mukarca da ivi s njim u bijedi, da jede s
njim samo kruha i pije vode.

ena koju sam zavolio, prelijepa ptica koju sam

iz svega srca hranio, napajao je svjetlou svojih
zjenica, nainio joj u svome srcu kavez i u dui
gnijezdo, a ona mi odletjela iz ruku drugome u
kavez nainjen od iblja da bi u njemu jela bodlje
i crve, da bi pila otrov. Eto - to je uinio neduni
aneo koga sam nastanio u raju svoje ljubavi i
osjeaja, preobrazio se u stranog sotonu i
strovalio se u tminu da uiva u grijesima, da
mene kanjava svojim prijestupom.
ovjek uutje i pokri lice rukama, kao da bi se
htio zatititi od samoga sebe, zatim uzdahnu:
- To je sve to mogu rei i ne pitaj me nita vie.
Ne trai da se moja dua oglaava, ve pusti da
ostane nijema, jer e tako, moda, porasti,
usmrtiti me i upokojiti.
Ustao sam sa svoga mjesta suznih oiju i
slomljena srca. Zatim se utke pozdravih s njim,
jer u rijeima nisam vidio nikakva smisla koji bi
mogao utjeiti njegovo ranjeno srce, niti sam u
mudrosti vidio neku zraku koja bi obasjala
njegovu tamnu duu.

II
Nekoliko dana kasnije, prvi put sam sreo

gospou Vardu al-Hani, i to u jednoj siromanoj

kui okruenoj cvijeem i drveem. Ona je ula
kako se moje ime spominje u kui Reid-bega
Numana, ovjeka kojemu je srce pogazila i
ostavila ga mrtva pod kopitima ivota. Kada sam
vidio njene sjajne oi i uo poj njenoga
melodinog glasa, pomislih: Zar ova ena moe
biti zla? Moe li ovo prozrano lice prikrivati
mrsku duu? Zar je to ena nevjernica? Je li to
ena o koju sam se ogrijeio vie puta
zamiljajui je kao stranu zmiju sakrivenu u
lijepome tijelu? Ali sam potom tiho u sebi
govorio: to li je uinio taj nesretni ovjek? Zar
mi ne ujemo i ne vidimo da je izvanjska ljepota
uzrok tihih nesrea i dubokih tuga? Zar mjesec
koji u pjesnikov genije toi svoju svjetlost nije isti
onaj mjesec koji plimom i osekom uzbibava
mora?
Gospoa Varda je sjedila sa mnom i kao da je
ula moje misli, ne elei da dugo budem u
nedoumici, nasloni lijepu glavu na bijelu ruku i
ree glasom koji je njenou podsjeao na
flautu:
- Ranije se nismo sreli, ali sam od drugih ula
jeku tvojih misli i snova, tako da znam da
saalijeva obespravljene ene, da suosjea s
njihovom slabou, da dobro poznaje njihove
osjeaje i tenje. Zbog toga ti elim otvoriti svoje
srce i duu, da upozna njihove tajne i kae
ljudima, bude li htio, da Varda al-Hani nikada
nije bila zla i vjerolomna ena...

Imala sam osamnaest godina kada me sudbina

dovela Reid-beg Numanu. On je tada imao skoro
etrdeset godina. elio me je i, kako kau, imao
asne namjere prema meni. Zatim je od mene
nainio suprugu i gospodaricu u svome velikom
domu, meu brojnom poslugom. Odjenuo me u
svilu, okitio mi glavu, vrat i ruke dragim
kamenjem. Pokazivao me kao muzejsku
vrijednost u kuama svojih prijatelja i poznanika i
trijumfalno se osmjehivao kada je vidio kako me
ti prijatelji promatraju s divljenjem i
odobravanjem.
Ponosno je uzdizao glavu, sluajui kako ene
njegovih drugova razgovaraju o meni s naklonou i ljubavlju. Ali nije uo kako ponetko kae:
Je li ovo Reid-begova ena ili ki?, ili Da se
Reid-beg mlad oenio, imao bi porod stariji od
Varde.
Sve se to dogaalo prije nego to se moj ivot
stubokom okrenuo, prije nego to Bog zapali
plamen ljubavi u mome srcu i prije nego to
proklija sjeme ljubavi u njemu. Da, sve se to
dogaalo u vrijeme kada sam smatrala da je
najvea srea lijepa odjea koja me krasi, divna
koija koja me vozi, skupocjen namjetaj oko
mene. Ali kada sam se prenula, kada mi svjetlost
oi otvori, kada osjetih sveti plamen koji mi srce
pali, kada osjetih glad koja mi duu mui, kada se
prenuh i vidjeh kako me krila nose i ele me na
nebo ljubavi uznijeti, ali drhte nemona protiv
okova zakona koji su mi tijelo okovali prije nego

to sam shvatila to su ti okovi i to su ti zakoni kada sam se prenula i sve to osjetila, shvatila
sam da srea ene nije u znamenitosti njezina
supruga niti u njegovoj asti, ve u ljubavi koja
im due obujmljuje, koja njene osjeaje toi u
njegovo srce, koja ih ini jedinstvenim tijelom i
jednom rijeju na Bojim usnama. Kada spoznah
tu bolnu istinu, vidjeh samu sebe u Reidovoj kui
kao lopova koji jede njegov kruh, a zatim se gubi
u tami. Shvatila sam da je svaki dan koji
provodim uz njega velika la koju licemjerje
plamenim slovima ispisuje na mome elu, pred
zemljom i nebesima, jer nisam mogla uzvratiti
mu ljubavlju svoga srca za njegovu plemenitost,
niti mu darovati duu za iskrenost i dobrotu.
Uzalud sam pokuavala. Uzalud sam se trudila da
nauim voljeti ga - nisam nauila, jer je ljubav
snaga koja dolazi iz naih srca... Zatim sam se
uzalud pred nebom molila u vrijeme nonoga
mira ne bi li se u meni javio osjeaj koji e me
pribliiti ovjeku koga mi je nebo odredilo za
suputnika. Ni nebo mi nije pomoglo, jer nam
ljubav pada na due po Bojem nadahnuu, a ne
po ljudskom zahtjevu. Ostala sam tako pune dvije
godine u kui toga ovjeka, zavidei pticama u
polju na slobodi, dok su meni drugarice zavidjele
na mojoj tamnici; kao ena koja je izgubila
jedinca, oplakivala sam vlastito srce roeno sa
spoznajom, a unakaeno zakonom, te je svakodnevno stradavalo od gladi i ei.
Jednoga od tih crnih dana, prozrela sam kroz
tamu i ugledala blagu svjetlost kako zrai iz oiju

jednoga mladia koji sam ide kroz ivot, samotno

ivi sa svojim papirima i knjigama u ovoj
siromanoj kui. Zatvarala sam oi da ne vidim tu
svjetlost i sama sebi sam govorila: Suena ti je,
duo, grobna tmina, i nemoj eznuti za
svjetlou. Zatim sam oslukivala i ula nebesku
pjesmu koja mi milinom duu potresa, svojom
nedunou cijelim mojim biem ovladava. Zato
sam zatvarala oi i govorila: Sueno ti je, duo,
zavijanje ponora, i nemoj eznuti za pjesmama.
Zatvarala sam oi da ne vidim, zatvarala sam ui
da ne ujem, ali sam i dalje vidjela tu svjetlost, a
ui su ule tu melodiju premda su bile zatvorene.
U prvi mah sam se uplaila, kao siromah koji je
pronaao dragulj pored prinevog dvorca, ali se
ne usuuje uzeti ga a nije u stanju ni ostaviti ga.
Plakala sam kao edna osoba koja je ugledala
pitki izvor okruen divljim zvijerima, pa je bespomono na zemlju klonula.
Gospoa Varda za trenutak uutje. Zatvorila je
krupne oi, kao da se prolost osovila pred njom,
pa nije imala snage pogledati me u oi. Zatim
ponovo progovori:
- Ovi ljudi koji potjeu iz Vjenosti i vraaju se u
nju prije nego to okuse slast istinskog ivota ne
mogu shvatiti glad ene koja je vezana zemnim
zakonima. To je teka tragedija ispisana enskom
krvlju i suzama koju mukarac s osmijehom ita
jer je ne shvaa, a ako je i shvati, njegov smijeh
se preobraava u grubost, te na glavu ene

sruuje oganj srdbe i obasipa je kletvama.

To je tuna pria koju mrkle noi ispredaju u
srcu svake ene ije je tijelo okovano posteljom
supruga koji joj je postao muem prije nego to je
i saznala to je brak, a njena dua lepra oko
drugog ovjeka koga voli svom duom svojom,
nedunom i prelijepom ljubavlju. To je estoka
borba otkako postoji enska slabost i muka
nadmo, i nee prestati dokle god slabost robuje
nadmoi. To je straan rat izmeu manjkavih
ljudskih zakona i svetih osjeaja srca. Donedavno
sam bila u tome ratu i zamalo da umrem od
nemira, da se istopim sa suzama.
Meutim, trgnula sam se, odbacila bojaljivost
svojih srodnica, oslobodila krila vezana slabou i
podinjavanjem, te sam uzletjela u prostor ljubavi
i slobode. Sada sam sretna uz ovjeka s kojim
inim jednu zraku iz Boje ruke isijavanu otkako
je svijeta. Nema sile na ovome svijetu koja me
moe liiti moje sree, jer ona potjee iz
sjedinjenja dviju dua koje spaja uzajamno
razumijevanje i natkriljuje ih ljubav.
Gospoa Varda me pogleda dubokim pogledom,
kao da bi mi htjela grudi oima spaliti ne bi li
vidjela djelovanje vlastitih rijei na moje osjeaje,
da uje jeku vlastitoga glasa u mome srcu.
Meutim, ja sam utio da je ne bih prekidao. Ona
nastavi glasom u kome je bilo gorkih uspomena,
iskrenosti i osloboenja:

- Rei e ti ljudi da je Varda al-Hani vjerolomna i

nezahvalna ena koja je slijedila svoje srce i
napustila ovjeka koji ju je podigao k sebi i uinio
je gospodaricom svoga doma. Rei e ti da je
jalova bludnica prljavim rukama odbacila sveti
svadbeni vijenac koji je vjera isplela i umjesto
njega uzela prljavi vijenac ispleten od paklenog
trnja. Sa svoga tijela je zbacila odjeu vrline, a
odjenula se grijehom i sramom. Rei e ti i vie
od toga, jer sjene njihovih predaka i danas ive u
njihovim tijelima. Oni su poput praznih peina
koje odjekuju glasovima i ne znajui njihovo
znaenje. Oni ne poznaju Boji zakon u Bojim
stvorenjima, niti shvaaju pravi smisao vjere. Oni
ne znaju kada ovjek grijei a kada dobro ini,
ve slabanim oima gledaju formu, a ne bit
djela. Oni sude o neznanju i presuuju slijepi, za
njih je jednak prestupnik i neduan ovjek, dobar
i zlikovac.
Teko onom tko sudi i teko onome kome se
presuuje! Ja sam bila prostitutka i nevjernica u
domu Raida Numana, jer me on uinio svojom
nalonicom u skladu s obiajima i tradicijom prije
nego to me nebo uinilo njegovom suprugom po
zakonu duha i osjeaja. Bila sam prljava sama
sebi i pred Bogom onda kada sam se hranila
njegovim darovima da bi on zadovoljio svoje
porive mojim tijelom. Sada sam, pak, neduna i
ista jer me zakon ljubavi oslobodio, postala sam
asna i pouzdana jer sam prekinula s prodajom
svoga tijela za kruh, svoga vremena za odjeu.

Da, bila sam prostitutka i prestupnica u vrijeme

kada su me ljudi smatrali vrlom suprugom, a
sada sam ista i asna, a oni me smatraju
prljavom vjerolomnicom jer oni o duama sude
prema tijelima i duh mjere materijalnim
mjerilima.
Gospoa Varda se okrenu prema prozoru, rukom
pokaza prema gradu, malo podie glas i ree
tonom u kojemu se osjealo omalovaavanje i
gaenje, kao da je na ulicama i trgovima ugledala
odvratne utvare i demone:
- Pogledaj ove lijepe kue i visoke palae u kojima
ive bogati i moni ljudi. Meu njihovim zidovima
presvuenim svilom obitavaju vjerolomnost i
licemjerje; pod njihovim pozlaenim tavanicama
su la i izvjetaenost. Pogledaj dobro ova zdanja
koja simboliziraju slavu, znamenitost i sreu, ali
ona nisu nita do peine gdje se krije ponienje,
jad i nesrea.
To su sazidani grobovi u kojima se krije lukavost
slabane ene iza naminkanih oiju i usana; u
njihovim kutovima kriju se mukarev egoizam i
animalnost pod sjajem srebra i zlata. To su dvorci
ije zidine se gordo diu uvis, ali kada bi mogli
osjetiti poroke i obmane, raspukli bi se i strovalili.
To su domovi koje siromani seljak gleda suznih
oiju, ali kada bi znao da u srcima njihovih
stanara nema ni trunke one ljubavi koja ispunjava
srce njegove drubenice, s omalovaavanjem bi
se podsmjehnuo i radostan vratio u svoje polje.

Gospoa Varda me uhvati za ruku i povede do

prozora kroz koji je promatrala te kue i palae,
pa ree:
- Doi da ti pokaem tajne tih ljudi na ijem
mjestu ne bih voljela biti.
Pogledaj onaj dvorac s mramornim stupovima,
bakrenim kupolama i kristalnim prozorima. U
njemu boravi jedan bogat ovjek koji je naslijedio
krtoga oca i iji je iskvareni moral naslijedio.
Oenio se prije dvije godine enom o kojoj nita
nije znao osim da joj je otac astan i ugledan
ovjek u gradu. Ne proe ni medeni mjesec, a on
je se zasiti i vrati se lakim enama. Ostavi je u
tome dvorcu kao to pijanica ostavlja prazan
krag. Ona najprije poe plakati i patiti, a zatim
se prenu i sama se poe tjeiti. Znala je da ne
vrijedi suze prolijevati zbog ovjeka kao to je
njezin suprug. Sada je sve zanemarila zbog
ljubavi prema jednom lijepom rjeitom mladiu
kojem je predala cijelo svoje srce i puni mu
depove novcem svoga supruga koji nije mario za
nju kao to ni ona nije marila za njega... Pogledaj,
zatim, onu kuu u bujnom vrtu. To je dom ovjeka
iz ugledne obitelji koja je dugo upravljala
zemljom. Danas je njen ugled pao zbog
rasipnitva i zbog toga to se njeni lanovi odaju
zabavi i neradu. Prije nekoliko godina taj ovjek
se oenio runom, ali vrlo bogatom enom, a
kada je naslijedio njeno silno bogatstvo zaboravio

je i da postoji: uzeo je lijepu ljubavnicu, a nju

napustio, tako da su joj od tuge i plaa ivci
popustili. Sada sate provodi eljajui se i
minkajui, odijevajui se u svilu i kadifu. Nada se
da e je uoiti neki gost, ali ne dobija nita osim
pogleda vlastitoga lika u ogledalu... Pogledaj onu
veliku kuu ukraenu rezbarijama i statuama. To
je kua jedne ene lijepa lica, a rune due. Prvi
mu joj je umro pa je naslijedila cijelu njegovu
imovinu. Zatim je odabrala jednoga slabunjavog i
bezvoljnog mukarca, uzela ga za mua da joj
zatiti ime od ogovaranja i da zaklanja njene
poroke. Dotle je ona meu svojim udvaraima
kao pela koja sie nektar sa cvjetova.
Vidi onu kuu s velikim balkonima i udesnim
arkadama? Ona pripada jednome pragmatinom
ovjeku koji ima mnogo obaveza i prohtjeva. Ima
enu koja je fiziki vrlo privlana i veoma tanahne
due. U njenoj linosti se nala profinjena dua i
lijepo tijelo, kao to se u poeziji sretnu skladan
ritam i profinjen sadraj. Ona je stvorena da ivi u
ljubavi i da umre s njom, ali - kao mnoge druge
ene - otac ju je dao prije nego to je zala u
osamnaestu godinu i upregao je njen vrat u
jaram nezdravog braka. Tako je sada oslabila,
topi se kao svijea na vatri sputanih osjeaja i
polako nestaje kao fini miris u oluji, kopni zbog
ljubavi prema neemu lijepom to osjea a ne
vidi, vapi za zagrljajem smrti da je izbavi iz
skuenog ivota i oslobodi je robovanja ovjeku
koji provodi dane zaraujui novac i noi brojei
ga. On kripi zubima proklinjui as u kome se
oenio jalovom enom to mu nije rodila sina da

mu sauva ime i naslijedi njegova dobra...

Pogledaj, zatim, onu kuu osamljenu u vrtovima: u njoj ivi matovit pjesnik, veoma misaon,
darovit. On ima primitivnu enu, grubu, koja se
podsmijava njegovim stihovima jer ih ne
razumije, ruga se njegovim djelima jer su
udesna. On sada ne mari za nju jer voli drugu,
udanu enu, veoma inteligentnu i njenu, koja
mu u srce svjetlost unosi, svojim osmijesima i
pogledima nadahnjuje ga na rijei neprolazne
vrijednosti.
Gospoa Varda uutje nakratko. Sjedila je na
klupi uz prozor. Kao da ju je umorila etnja po
nevidljivim sobama tih kua. Zatim mirno progovori:
- To su te palae iji stanar ne bih eljela biti. To
su ti grobovi u kojima ne bih htjela biti iva
sahranjena. To su ti ljudi od kojih sam slobodna i
iji sam jaram sa sebe skinula. To su ti brani
drugovi koji prilaze tijelima ne marei za duu i
nita ih pred Bogom nee moi opravdati osim
injenice da ne poznaju Boji zakon. Ja ih sada ne
osuujem, ve ih alim; ne prezirem ih, ve
prezirem njihovo spontano predavanje licemjerju,
lai i gnusobi. Nisam ti otkrila tajne njihovih srca i
ivota zato to volim klevete i spletke, ve da bih
ti pokazala istinu o ljudima na koje sam do juer
sliila, ali sam se otrgla; da bih ti objasnila nain
ivota ljudi koji o meni govore samo najgore jer

sam rtvovala njihovo prijateljstvo da bih spasila

svoju duu; odstupila sam s njihovih mranih
puteva i zaputila se k svjetlosti u kojoj su
iskrenost, istina i pravda. Sada su me prognali iz
svoje zajednice i ja sam zadovoljna,
jer ljudi izopavaju samo one iji se veliki duh
pobuni protiv tmine i nepravde. Onaj tko izopavanje ne pretpostavlja pokoravanju ne moe
biti potpuno slobodan. Ja sam bila poput bogate
trpeze i Reid-beg mi je prilazio kada je osjeao
potrebu za hranom, dok su nae due bile daleko
jedna od druge, nalik na dvoje ponienih slugu.
Meutim, kada sam spoznala istinu, zamrzila sam
sluenje; pokuala sam se potiniti onome to
zovemo sudbinom, ali nisam mogla, jer moja
dua odbija da provede cijeli vijek kleei pred
stranim idolom kojega su podigla nezdrave
generacije i nazvali ga zakonom. Raskinula sam
svoje okove, ali ih nisam odbacila dok nisam ula
kako me doziva glas ljubavi i dok nisam vidjela
duu spremnu za putovanje.
Izala sam iz kue Reid-bega Numana kao rob
iz tamnice, ostavljajui za sobom nakit, odjeu,
poslugu i koije, i ula sam u kuu svoga dragog,
bez namjetaja, ali punu duha, znajui da sam
postupila pravedno, jer volja neba nije da sama
sebi podreem krila i bacim se na pepelite, da
ronim suze i govorim: Takva je moja sudbina.
Nebo nee da provedem ivot patei nou i
vapei da doe zora, a kada doe dan da
govorim: Kada e se ovaj dan okonati? Nebo
nee da ovjek bude nesretan, jer je ono usadilo

duboko u ovjeka tenju ka srei,

usreivanjem ovjeka sam Bog slavi...

jer

se

To je moja pria, ovjee. Takvo je moje prikrivanje pred nebom i zemljom. Ja se ponosim
time kao pjesmom, dok ljudi zatvaraju oi i ne
uju jer se plae pobune vlastitih dua, plae se
da se ne uzdrmaju temelji njihove zajednice i ne
srue im se na glave.
To su nedae koje sam prebrodila dok nisam
dospjela na vrhunac sree. Ako bi sad dola smrt
da me uzme, moja dua bi se bez straha i zazora
nala pred Uzvienim Prijestoljem, ak s radou i
nadom, te bi se moje bie, obnaeno, pokazalo
istim kao snijeg pred vrhovnim sucem zato to
sam inila samo ono to je htjela dua koju je Bog
iz svoga bia stvorio, i nisam slijedila nita osim
zov srca i jeku aneoskih pjesama.
To je moja pria koju Bejruani smatraju
prokletstvom ivota i ranom na tijelu zajednice.
Meutim, oni e se kajati kada ih usud upozori na
ljubav u zamraenim srcima. Kada sunce izmami
cvijee iz zemlje prepune ostataka smrti, zastat
e prolaznik pored moga groba, pozdraviti ga i
rei: Ovdje poiva Varda al-Hani koja je
oslobodila osjeaje od robovanja nedostatnim
ljudskim zakonima da bi ivjela u skladu sa
zakonom uzviene ljubavi, svoje lice okrenula k
suncu da ne bi gledala vlastitu sjenu meu
lubanjama i u trnju.

Tek to gospoa Varda zavri svoju priu,

otvorie se vrata i ue vitak mladi, lijepa lica. Iz
oiju mu je zraila oaravajua svjetlost, na
usnama prijazan osmijeh. Gospoa Varda ustade,
njeno ga uze za ruke, dovede k meni uljudno
izgovarajui moje ime, a njegovo s ljubavlju i
znaajnim pogledom. Shvatio sam da je to mladi
zbog koga je odbacila svijet, razila se sa
zakonom i obiajima.
Zajedno smo sjeli, utke razmiljajui jedni o
drugima. Nakon kratkog vremena ispunjenog
tiinom koja je due visoko uznosila, pogledah
kako sjede jedno pored drugog i vidjeh neto to
nikada ranije nisam vidio; u trenutku sam shvatio
smisao prie gospoe Varde, pojmio sam bit
njezina protesta protiv zajednice koja progoni
pojedince pobunjene protiv njenih propisa prije
nego to pristupi lijeenju njihove pobune. Vidio
sam pred sobom jednu nebesku duu olienu u
dva tijela koja krasi mladost i uljepava ih
sjedinjenost. Meu njima je stajalo Boanstvo
Ljubavi rairenih krila da bi ih zatitilo od
ljudskoga prijekora i bijesa. Vidio sam kako
potpuno uzajamno razumijevanje zrai s ozarenih
lica koja obasjava iskrenost i nedunost; prvi put
u svome ivotu vidio sam aureolu sree izmeu
mukarca i ene koju prekorijeva vjera i odbacuje
zakon.
Nakon

izvjesnog

vremena,

ustao

sam

pozdravio se s njima stavljajui im do znanja, bez

rijei, koliko sam uzbuen. Napustih tu siromanu
kuu od koje su emocije nainile hram ljubavi i
harmonije i zaputih se izmeu onih palaa i kua
ije mi je tajne predoila gospoa Varda.
Razmiljao sam o njenim rijeima, o svim
principima i posljedicama koje sadre, ali na
samome kraju te etvrti sjetih se Reid-bega
Numana i dok su mi pred oi dolazili njegov oaj i
nesrea, pomislih:
On je nesretnik kojemu je uinjena nepravda,
ali hoe li ga nebo usliati ako mu se ali na
Vardu al-Hani? Je li se o njega ogrijeila ta ena
kada ga je ostavila radi vlastitog osloboenja, ili
se on ogrijeio prema njoj kada joj je brakom
podinio tijelo prije nego to je ljubav privukla
njenu duu? Tko je od njih dvoje nepravedan, a
tko obespravljen? Tko je prestupnik, a tko
neduan?
Tijekom vremena, dalje sam razmiljao:
Samoljublje esto doputa enama da napuste
svoje siromane mueve i veu se za bogate, jer
strast ena prema sjajnoj odjei i lagodnome
ivotu zaslijepi ih i povede na put sramote i
posrtanja. Je li Varda al-Hani bila samoljubiva i
pohlepna kada je napustila palau bogatog
ovjeka punu dragocjenosti, namjetaja i
posluge, te otila u kuu siromanog ovjeka kod
koga nema nita osim niza starih knjiga? esto
glupost dotue ensku ast i oivi joj prohtjeve,

tako da ostavi mua zbog dosade i trai tjelesne

uitke s drugim ovjekom koji je vie od nje
posrnuo i manje je astan. Je li Varda al-Hani bila
neznalica eljna tjelesne naslade kada je javno
istakla svoju nezavisnost i prila produhovljenom
mladiu? Mogla je i tajno zadovoljavati ula u
kui svoga supruga sa strasno zaljubljenim
mladiima koji bi sve dali da budu robovi njene
ljepote i rtve njene strasti. Varda al-Hani je bila
nesretna ena pa je traila sreu, nala je i
prigrlila. To je cijela istina koju ljudska zajednica
obezvreuje i zakon odbacuje.
aputao sam te rijei u zrak, a zatim rekoh,
pokuavajui shvatiti:
- Zar je eni doputeno da dolazi do svoje sree
muevljevom nesreom?
Dua mi odgovori:
- A je li doputeno mukarcu da porobljava
enine osjeaje da bi on bio sretan?
Hodao sam tako dok mi je glas gospoe Varde
odzvanjao u uima. Kada stigoh nakraj grada,
sunce je ve naginjalo k zapadu, polja i vrtovi su
tonuli u mir, a ptice su pjevale veernju pjesmu.
Zastadoh razmiljajui i uzdahnuh:
Pred Prijestoljem Slobode ovo drvee se raduje
igri s lahorom i pred njim blista na suncu i

mjesecu. U uho slobode ove ptice besjede i oko

nje lepraju ponad potoka. U prostor slobode ovo
cvijee toi miris svoje due i pred njom se
osmjehuje dolasku zore. Sve to je na zemlji ivi
u skladu s prirodom i otuda potjee veliina
slobode i njena radost. Ljudi su, pak, lieni te
blagodati, jer su svojim boanskim duama
postavili ograniene svjetovne zakone; odredili su
svojim tijelima i duama strogi propis; svojim
htijenjima i osjeanjima podigli su straan i
tijesan zatvor; svojim srcima i umovima iskopali
su duboke i mrane grobove. Ako ustane jedan
od njih, izdvoji se iz njihove zajednice i zakona,
kau: 'To je opaki buntovnik koga valja protjerati,
odvratni nikogovi koji smrt zasluuje...'
Meutim, treba li ovjek zauvijek ostati rob
vlastitim manjkavim zakonima, ili se s vremenom
osloboditi da bi ivio s Duom i za Duu? Treba li
ovjek ostati zagledan u zemlju, ili uprijeti pogled
k suncu, kako ne bi gledao sjenu vlastitoga tijela
u trnju i meu lubanjama?

VAPAJ
GROBOVA
I
Emir je sjedio na sudakome tronu, a oko njega,

s lijeve i desne strane, sjedili su mudraci njegove

zemlje. Na njihovim strogim licima mogle su se
itati knjige i paragrafi. Oko emira su stajali
vojnici s isukanim sabljama i podignutim
kopljima. Pred njim je bio narod koji je doao
zbog radoznalosti, oekujui presudu grjenicima.
Svi su pognuli glave, smjernih pogleda i
suzdrana daha, kao da su u emirovim oima
vidjeli mo koja im ulijeva strah u due i srca.
Kada se okupljanje zavri i nastupi vrijeme za
suenje, emir podie ruku i glasno ree:
- Privodite prestupnike jednog po jednoga i
upoznajte me s njihovim grijesima.
Otvorie se vrata tamnice i ukazae se njene
potamnjele zidine, kao drijelo divlje zvijeri kada
zijevajui otvori usta. Zau se zveket okova
praen stenjanjem zatvorenika, te prisutni
okrenue poglede i istegnue vratove, jedva
ekajui da vide kandidata za smrt kako izlazi iz
dubine te grobnice.
Uskoro iz tamnice izaoe dva vojnika vodei
mladia svezanih ruku. Njegovo mrano i zgreno
lice odavalo je vrstinu i postojanost. Vojnici ga
zaustavie nasred sudnice i malo odstupie. Emir
ga kratko promotri i upita:
- to je zgrijeio ovaj ovjek to stoji pred nama
uzdignute glave, kao da je na svetkovini, a ne u
ruci pravde?

Jedan savjetnik odgovori:

- To je opaki
jednim emirovim
kada su bili na
krvavom sabljom

ubojica koji se juer sukobio s

asnikom i njegovim vojnicima
zadatku u selu. Uhien je s
u rukama.

Emir se ljutito pomakne na tronu, bijesno j

sijevajui oima, i povika:
- Vratite ga u tamnicu i stavite u okove, a kad
osvane jutro, odsijecite mu glavu njegovom
sabljom, a tijelo mu bacite u stepu da je zvijeri
rastrgnu, te da vjetrovi odnesu njegov smrad do
njegove obitelji i prijatelja.
Mladia vratie u tamnicu. Ljudi su ga pratili
saaljivim pogledima i s dubokim uzdasima jer je
bio u cvijetu mladosti, lijep i snane grae.
Vojnici ponovo izaoe iz zatvora vodei lijepu i
krhku djevojku, lica poutjela od tuge i oaja. Oi
su joj bile pune suza, glava pognuta pod teretom
kajanja i bola.
Emir je pogleda i ree:
-

to je uinila ova suhonjava ena to stoji

pred nama kao sjena pred istinom?

Jedan vojnik odgovori:

- Ta ena je razvratnica koju je njen mu jedne
noi iznenadio i zatekao u naruju ljubavnika.
Predao ju je policiji kada je ovaj pobjegao.
Emir se zagleda u nju, dok je ona zbog suda
oborila pogled, te emir ree:
- Vratite je u tminu i bacite na postelju od trnja moda e se tako sjetiti postelje koju je
osramotila. Napojte je gorkim napicima - moda
e se tako sjetiti zabranjenih poljubaca, a kad
jutro svane odvucite je nagu izvan grada,
kamenujte je i ostavite tijelo da se njime naslauju vuci i da joj kosti izjedaju crvi.
Djevojka ieznu u zatvorskoj tami, dok su je
prisutni pratili zadivljeni emirovom pravinou,
alei istodobno ljepotu njezina tuna lica, i
njean sjetni pogled.
Vojnici se pojavie trei put vodei slabanog
sredovjenog mukarca koji je vukao drhtave
noge, kao da su dronjci, i u strahu se osvrtao na
sve strane. Njegovi pogledi puni bola odavali su
oaj i bijedu, potpunu nesreu.
Emir se okrenu prema njemu i ree s osjeajem
odvratnosti:

- to je zgrijeio ovaj prljavi ovjek to stoji kao

mrtvac meu ivima?
Vojnik mu odgovori:
- To je kradljivac koji je nou uao u samostan.
Uhvatili su ga asni redovnici i nali mu pod
odjeom posudu sa svetog oltara.
Emir ga pogleda kao
slomljenih krila i povika:

gladan

kobac

pticu

- Vodite ga duboko u tminu i okujte ga u eljezo,

a u zoru ga popnite na visoko stablo i objesite
lanenim uetom. Ostavite mu tijelo objeeno da
ga priroda uniti i da mu vjetrovi ostatke raznesu.
Kradljivca vratie u zatvor dok su ljudi aptali:
- Kako se ovaj bogohulni jadnik drznuo ukrasti
svetu samostansku posudu?
Emir ustade sa sudakoga trona, a za njim
mudraci i pravednici, ispred i iza njega su ili
vojnici a promatrai su pravili prolaz. Na tome
mjestu uskoro ne ostade nita osim jauka
zatoenika i vapaja oajnika to su se odbijali o
zidove.
Sve se to dogaalo dok sam stajao kao ogledalo
pred procesijom sjeni, razmiljajui o zakonima

koje su ljudi postavili jedni drugima, razmiljajui

o onome to oni nazivaju pravdom, ponirui u
tajne ivota, tragajui za sutinom bivstvovanja.
Kada su mi misli ve otupjele, kao to obrisi
postaju nejasni u magli, napustih to mjesto razmiljajui:
Trava sie sokove iz zemlje, janjad pase travu,
vuk ubija janje, nosorog ubija vuka, lav lovi
nosoroga, a smrt ubija lava.
Postoji li sila koja pobjeuje smrt da bi ovaj
lanac nasilja postao zauvijek pravian? Postoji li
sila koja sve ove rune uzroke pretvara u lijepe
posljedice? Postoji li sila koja sve elemente ivota
uzima u svoju ruku i s radou ih u sebe
ukljuuje, kao to raspjevano more u se uzima
sve potoke? Postoji li sila koja ubojicu i rtvu,
preljubnicu i njenog ljubavnika, lopova i
pokradenog dovodi pred sud vii od emirovog?

II
Narednog dana izaoh iz grada i zaputih se
poljima gdje mir otvara duu samoj sebi, gdje
istoa zraka isti prljavtinu tuge i oaja to
nastaju u tijesnim ulicama i mranim stanovima.
Stigavi daleko u dolinu, osvrnuh se i ugledah
jato grabljivica kako as slijeu as uzlijeu,

ispunjavajui prostor kretanjem i lepetom krila.

Radoznalo krenuh naprijed i ugledah ispred sebe
mukarev le objeen na visoko drvo, zatim le
nage
ene
meu
kamenjem
kojim
je
kamenovana, te okrvavljeni le mladia iz koga je
krv natapala zemlju, a glave nije bilo na tijelu.
Zastadoh gotovo obnevidio pred stranim
prizorom. Pred sobom sam vidio samo smrt to
caruje
meu
tim
okrvavljenim
tjelesima;
oslukivao sam ali nisam uo nita osim zavijanja
nitavila zajedno s kretanjem grabljivica oko
rtava ljudskih zakona.
Zlo istrebljujemo jo veim zlom i kliemo kako
je to zakon; prestup kanjavamo jo veim
prestupom i viemo kako je to pravda.
Zar emir nikada u svome ivotu nije ubio
neprijatelja, zar nije prigrabio imovinu nekog od
svojih slabanih podanika; zar nije sablaznio neku
lijepu enu; zar nije uinio nijedan od tih prestupa
pa da on ima pravo ubiti ubojicu, da objesi lopova
i kamenuje preljubnicu?
Tko su ti to su podigli ovog lopova na drvo?
Jesu li oni nebeski aneli ili ljudi koji i sami grabe i
uzimaju sve to im doe do ruku?
Tko je odsjekao glavu ovome ubojici? Jesu li to
proroci koji silaze s neba, ili su samo vojnici koji
ubijaju i krv prolijevaju gdje god stignu?

Tko je kamenovao ovu preljubnicu? Jesu li to

askete to dooe iz svojih isposnikih elija, ili
su samo ljudi koji ine rune stvari pod okriljem
tame?
Zakon - to je to zakon? Zar je itko vidio da
zakon dolazi uz sunevu svjetlost s nebeskih
visina? Koje je ljudsko stvorenje proniklo u srce
Boje i spoznalo Njegovu volju? Za vrijeme koje
generacije su aneli hodali meu ljudima
govorei: Oduzmite nejakima svjetlo ivota,
smaknite posrnule otricama sablji i grjenike
izgazite eljeznim nogama.?
Takve misli vrzmale su se u mojoj glavi i u
mome srcu kada u blizini zauh bat nogu.
Osvrnuh se i ugledah djevojku koja izlazi izmeu
drvea i prilazi leevima, oprezno i u strahu se
osvrui na sve strane. Ugledavi odsjeenu
mladievu glavu, kriknu pa kleknu pored nje i
obujmi je drhtavim rukama. Suze joj potekoe
dok mu je kovravu kosu milovala prstima i
zapomagala dubokim, bolnim glasom to joj je iz
srca dopirao. Iscrpljena plaem i slomljena
gubitkom, brzo poe kopati zemlju i im je
iskopala dovoljno prostran grob, dovue do njega
pogubljenog mladia i lagano ga poloi.
Okrvavljenu glavu stavi mu u ruke i kada ga
zatrpa zemljom, u grob mu zabode sablju kojom
je pogubljen. Kada je htjela poi, prioh joj. Ona
zadrhta od straha i pognu glavu, dok su joj vrue
suze kao kia lile niz lice, te uzdiui ree:

- Prokaite me emiru ako hoete. Bolje je da

umrem i budem uz onoga tko me izbavio srama
nego da ostavim njegovo tijelo kao hranu
pticama i zvijerima.
Odgovorih joj:
- Nemojte se mene plaiti, sirotice. Ja sam prije
vas oplakao sudbinu vaega mladia. Kaite mi
kako vas je izbavio iz srama.
Glasom koji su prekidali jecaji, ona odgovori:
- Doao emirov asnik na nae polje da uzme
poreze i dadbine. Mene je promatrao sa
zastraujuom pohotom. Zatim je na posjed
moga siromanog oca nametnuo tako visok porez
da ga ne bi mogao platiti ni bogata. Zato je
mene, umjesto novca, zgrabio i silom poveo u
emirov dvorac. Umoljavala sam ga svojim suzama, ali on nije mario; zatim sam ga zaklinjala
starou svoga oca, ali se nije smilovao. Najzad
sam pozvala u pomo seljane pa je doao ovaj
mladi, moj zarunik, i izbavio me iz surovih
aka. asnik je pobjesnio i htio ga ubiti, ali je
mladi bio bri - dohvatio je staru sablju objeenu
na zid i ubio ga branei vlastiti ivot i moju ast.
Radi ponosa, nije pobjegao kao ubojica, ve je
ostao pored asnikova lea dok nisu doli vojnici i
odveli ga svezana u zatvor.

Govorila je gledajui me pogledom koji je topio

srce i ganuo me. Zatim se hitro okrenu jecajui i
drhtei.
Nakon izvjesnog vremena, ugledah mladia u
cvijetu mladosti kako ide naprijed krijui lice
odjeom. Kada doe do tijela ene preljubnice,
zaustavi se, skide ogrta i prekri njenu nagost.
Zatim noem poe kopati zemlju, pa lagano
donese le i prekri ga zemljom prolijevajui po
suzu uz svaku pregrt. im okona posao, ubra
nekoliko cvjetova koji su rasli u blizini i poloi ih
na humak pognute glave i oborena pogleda. Kada
se spremao otii, zaustavih ga i rekoh:
- U kakvom ste odnosu s ovom posrnulom
enom kada ste, usprkos emirovoj volji i rizikujui
vlastiti ivot, doli zatititi njeno tijelo od ptica
grabljivica?
On me pogleda oima podbuhlim od plaa i
nesanice, oima koje su odavale tugu i bol, te
ree muklim glasom punim bolnih uzdaha:
- Ja sam taj nesretni ovjek zbog koga je kamenovana. Voljeli smo se od vremena kada smo
se, kao mali, igrali pred zgradama. Kako smo mi
rasli, tako je i ljubav rasla, postajui moan
gospodar kojemu sluimo svojim osjeanjima i
srcima, privlai nas k sebi i kojemu prilazimo s
tajnama svojih dua, a on nas na grudi privija.

Jednoga dana, za vrijeme moje odsutnosti iz

grada, otac ju je protiv njene volje udao za
ovjeka koga mrzi. Kada sam se vratio i uo tu vijest, svi dani mi se pretvorie u no i ivot mi
postade neprekidna agonija. Borio sam se protiv
svojih osjeaja i vlastite due, ali su oni mene
nadvladali i poveli, kao to vidovit slijepca vodi.
Tako sam kriom poao k dragoj elei jedino
vidjeti sjaj njenih oiju, uti poj njenoga glasa, i
naoh je samu kako oplakuje svoju sudbinu.
Sjedili smo utke, neduni. Malo zatim, iznenada
se pojavi njen mu i kada mene ugleda, padoe
mu na um neasne stvari, te je snanim rukama
epa za vrat i povika:
- Dodite vidjeti kurvu i njenog ljubavnika!
Susjedi pohrlie. Pojavie se i vojnici pitajui to
se dogodilo i on im je predade. Odvedoe je
raupanu i pocijepanu. Mene nitko nije ni dirnuo,
jer slijepi zakon i nevaljali obiaji kanjavaju enu
kada posrne, a prema mukarcu su trpeljivi.
Mladi ode u grad krijui lice odjeom, a ja
ostadoh razmiljajui i uzdiui. Le objeenog
mladia ljuljao se zajedno s granjem, kao da tim
kretnjama moli vie sile da ga spuste i poloe na
zemlju pored zatitnika ovjenosti i rtve ljubavi.
Nakon nekog vremena, pojavi se slabana ena
obuena u dronjke i zaustavi se pored objeenog,
udarajui se u grudi i plaui. Zatim se pope na

drvo, pregrize ue i mrtvac pade na zemlju poput

mokre krpe. ena sie, iskopa grob pored ona
dva groba i spusti le u njega. Poto ga zatrpa
zemljom, uze dva komada drveta, naini kri i
zabode ga iznad njegove glave. Kada se okrenu u
pravcu kojim je dola, zaustavih je:
-

to vas je prevarilo, eno, pa dooste sahraniti lopova?

Ona me pogleda oima podbuhlim od tuge i

dada:
- To je moj dobri suprug, dragi prijatelj i otac
moje djece. Petero djece pati od gladi. Najstarije
ima osam godina, a najmlae je jo uvijek
dojene. Moj suprug nije bio lopov, ve
zemljoradnik koji je obraivao samostansku
zemlju i ubirao plodove, a od sveenika je dobijao
samo pogau koju bi uveer podijelili. Za sutra
nije ostajao ni zalogaj.
Jo kao djeak, svojim znojem je natapao
samostansko polje i sijao snagu svojih miica po
njihovim vrtovima. Kada je oslabio, kada su ga
godine rada iscrpile i kada su ga bolesti napale,
otjerali su ga rijeima:
- Samostanu vie nisi potreban. Sada idi, a kada
ti ojaaju sinovi poalji ih k nama da zauzmu
tvoje mjesto u polju.

Zaplakao je i za milost molio u ime Isusa,

zaklinjao ih anelima i svecima, ali nisu imali
milosti, nisu se saalili ni na njega ni na me, niti
na nau golu i gladnu djecu. Poao je traiti kakav
posao u gradu, ali su ga protjerali, jer stanari tih
zdanja zapoljavaju samo snane mladie. Tada
je sjeo na raskrsnicu da prosi, ali mu nisu nita
davali, ve su prolazei govorili: Milostinju ne
zasluuju dokoni i lijeni.
Jedne noi, kada nas je nesrea toliko savladala
da su nam djeca od gladi polegla po tlu, a
dojene mi uzalud sisalo grudi, lice moga mua
se promijeni. On izae pod okriljem tame, i ue
pod jednu kupolu u samostanu gdje sveenici
uvaju plodove s polja i vino. Stavi jednu vreu
brana na lea i htjede se vratiti, ali nakon
nekoliko koraka probudie se sveenici, zgrabie
ga, zasue udarcima i psovkama. Ujutro ga
predadoe vojnicima i rekoe:
- To je opaki provalnik koji je doao ukrasti
zlatnu samostansku posudu.
Vojnici ga odvedoe u zatvor, a zatim i na
vjeala da bi nahranili njegovim tijelom divlje
ivotinje zato to je htio da svoju gladnu djecu
nahrani dijelom plodova koje je vlastitim trudom
ubirao dok je sluio u samostanu.
Siromana ena ode, a tuni odjek njenih rijei
uspinjao se na sve strane, nalik na stupove dima

kojima se vjetar poigrava.

***
Stajao sam izmeu tri groba, bez glasa i rijei,
sa suzom koja je odavala osjeaje. Trudio sam se
razmiljati, ali se dua nije htjela povinovati, jer
je dua poput cvijeta - savija latice pred tamom i
dah svoj ne daruje nonim utvarama.
Ustao sam, dok je kroz zemlju iz tih grobova
izbijao vapaj obespravljenosti, kao magla u dolinama, i juriao na moje ulo sluha da bi mi
priopio poruku.
Ustao sam utke, a kada bi ljudi razumjeli ono
to tiina priopava bili bi blii Boanstvu nego
umskim zvijerima.
Ustao sam uzdiui, a kada bi treperenje mojih
uzdaha moglo dotaknuti drvee na tome polju,
pokrenulo bi se, pokrenulo bi se sa svojih mjesta,
nastupalo bi u kolonama i granjem svojim bi se
borilo protiv emira i njegove vojske, korijenjem bi
sruilo
samostanske
zidove
na
glave
redovnicima.
Ustao sam otvorena pogleda koji je na te svjee
grobove zraio blagost samilosti i gorinu sjete:
Grob mladia koji je svojim ivotom spasio ast
nevine i bespomone djevojke iz vujih kandi, pa

su mu glavu odsjekli, kao nagradu za njegovu

hrabrost. Djevojka je zabola njegovu sablju u
zemlju na njegovom grobu - da to bude simbol
koji pred suncem svjedoi o sudbini ovjenosti u
zemlji nepravde i nesuvislosti;
Grob djevojke iju je duu ljubav dotakla, prije
nego to su strasti njenim tijelom ovladale.
Kamenovana je, jer je njeno srce odbilo sve osim
vjernosti do smrti. Dragi je stavio buket cvijea
iznad njenog zgasloga tijela da lagano venui i
nestajui svjedoi o sudbini dua koje ljubav
posveuje meu ljudima koje je zaslijepila
materija i uinilo nijemim neznanje;
Grob jadnog siromaha ije su ruke iznurila
samostanska polja, pa su ga redovnici protjerali
da bi ih zamijenili snanijim rukama. Traio je da
zaradi kruh svojoj djeci, ali nije uspio, zatim je za
kruh molio prosei, ali ga nije dobio, a kada ga je
oajanje nagnalo da uzme malo plodova koje je
prikupio svojim trudom i znojem, zgrabili su ga i
svezali. Njegova udovica je stavila kri na grob da
u nonome miru svjedoi zvijezdama na nebu o
zulumu redovnika to Isusove propovijedi
pretvaraju u sablje kojima sijeku glave ijim
britkim otricama sakate tijela nemonih i
jadnika.
Sunce nestade iza horizonta - kao da se zasitilo
ljudi i kao da je omrznulo njihovo nasilje. Veer
poe tkati od niti tame i mira lagani ogrta da
njime prekrije tijelo Prirode. Pogledah u nebo,

ispruih ruke prema grobovima i simbolima na

njima, te povikah iz sveg glasa:
- Ovo je tvoja sablja, Sranosti, koja je u zemlju
zabodena! Ovo je tvoje cvijee, Ljubavi, koje je
vatra spalila! Ovo je tvoj kri, Isuse Kriste, koji je
prekrila nona tmina!

BRANA
POSTELJ
A
Mladoenja i nevjesta izaoe iz hrama praeni
radosnim poklicima, predvoeni svijeama i
lampama. Oko njih su ili raspjevani mladii i
djevojke pjevajui vesele pjesme.
Povorka stie do mladoenjine kue prepune
skupocjenog namjetaja, sjajnog posua i
miomirisa. Mladenci se popee na visoku klupu, a
uzvanici posjedae na svilene tepihe i stolice
presvuene barunom, tako da se velika
prostorija ispuni ljudima. Posluga je hitala s
piem, uo se zveket aa praen radosnim
poklicima. Zatim dooe muziari i poee opijati
ljude svojim arobnim dahom, grudi ispunjavati
finim kompozicijama na strunama saza, uzdasima
prisutnih i udaranjem u defove.
Djevojke zaigrae njiui se u ritmu melodije,

kao to vitke grane prate lahor, dok im je fina

odjea leprala nalik na bijele oblake kojima se
poigrava mjeseina. Pomno su ih pratili pogledi,
naklanjale im se glave, grlile ih mladike due, a
starcima se u izlijevala zbog njihove ljepote. Svi
se prihvatie pia utapajui u vino svoje enje.
ivost je postajala sve vea, glasovi sve buniji,
oputenost sve vea. Uozbiljenost je polako
nestajala, pribranosti je bilo sve manje, a due su
naprosto plamtjele i srca su treperila, tako da je
izgledalo da se cijela kua pretvorila u gitaru
ratimanih struna u rukama nevidljive demonice
koja na njoj strasno svira skladne i tajanstvene
melodije. Na jednoj strani, mladi ispovijeda
ljubavne tajne svojoj djevojci obdarenoj ljepotom;
na drugoj se neki momak sprema stupiti u
razgovor s ljepoticom, traei u mislima najslae
rijei i najtananija znaenja. Tu je i sredovjean
mukarac koji ispija au za aom i uporno trai
od muziara da ponovo sviraju pjesmu koja ga
podsjea na mladike dane. U jednome kutu ena
kriom gleda mukarca koji, opet, zaljubljeno
gleda drugu. U drugome kutu ena ve
pobijeljelog razdjeljka s osmijehom gleda
djevojke birajui meu njima nevjestu svom
jedincu. Jedna supruga uz prozor koristi priliku i
prilazi svome ljubavniku.
Svi su ogrezli u moru pia i pjesme, predali se
radosti i veselju, zaboravljajui jueranje
dogaaje, ne mislei na sutra, predajui se potpuno sadanjem trenutku.

Sve se to zbivalo dok je nevjesta tunim oima

promatrala prizor, kao to oajni suanj promatra
crne zidove svoje tamnice. Povremeno je
pogledavala u jedan kraj sobe gdje je sjedio
mladi dvadesetih godina, izdvojen od veselih
ljudi kao ranjena ptica iz jata, prekriivi ruke na
grudima kao da pritiska vlastito srce i suzdrava
se da pobjegne. Zurio je u neto nevidljivo u toj
sali, kao da se njegovo unutarnje bie odvojilo od
fizikog, i u prostoru je lebdjelo sa sablastima
mraka.
Polovinom noi, veselje je bilo na vrhuncu;
svijest uzvanika je otupjela toliko da su im se
jezici zaplitali. Mladoenja, sredovjean mukarac
grube vanjtine, ula otupjelih od pia, ustade i
poe ljubazno obilaziti uzvanike.
Za to vrijeme, nevjesta glavom dade znak
jednoj djevojci da joj prie, te djevojka pristupi i
sjede pored nje. Osvrnuvi se na sve strane, kao
osoba koja u strahu eli priopiti stranu tajnu,
grimae se djevojci i apnu joj drhtavim glasom:
- Zaklinjem te, prijateljice, osjeanjima koja
nam od djetinjstva due spajaju.
Zaklinjem te svim to ti je drago u ovome ivotu. Zaklinjem te ljubavlju koja nam due miluje
i u plamen ih pretvara.
Zaklinjem te radostima tvoga srca i bolom

svoga srca da odmah poe do Selima i trai da

kriom sie u vrt, da me prieka tamo meu
vrbama.
Moli ga, Suzan, u moje ime sve dok ne
odgovori. Podsjeti ga na minule dane, umoli ga u
ime ljubavi, reci mu: Ona je oslijepila od jada;
reci mu: Ona je samrtnica koja eli otvoriti ti
srce svoje prije nego to je pokrije tama; reci
mu: Ona je nesretnica koja eli vidjeti plam
tvojih oiju prije nego to je proguta paklena
vatra; reci mu: Ona je grjenica koja eli
priznati svoje grijehe i osjetiti tvoj oprost. Pouri
i moli ga za mene, ne boj se da e te pratiti ove
svinje jer su od pia i gluhi postali i slijepi.
Suzan se die od nevjeste, sjede pored tunog i
osamljenog Selima i apuui poe ga moliti
rijeima svoje prijateljice, s mnogo ljubavi i
iskrenosti koja se vidjela na njenome licu, a on je
pognute glave utio, ne govorei ni rijei. Kada
Suzan zavri, on je pogleda kao edan ovjek
au na nebosvodu i odgovori priguenim glasom
koji kao da je dolazio duboko iz zemlje:
- ekat u je u vrtu meu vrbama.
Izgovorivi te rijei, ustade i poe u vrt.
Nekoliko minuta kasnije, ustade i nevjesta i poe
za njim prokradajui se izmeu mukaraca
omamljenih alkoholom i ena ija su srca bila
opijena mladou momaka. Kada stie u vrt

zavijen tamom, ubrza korak osvrui se. Kao

preplaena gazela to pred vukovima bjei u
svoje utoite, pohita k vrbama gdje ju je ekao
mladi. Ugledavi ga, pohrli k njemu, objesi mu
ruke oko vrata, zagleda mu se u oi i prozbori
rijei koje su se nadmetale sa suzama iz njenih
oiju:
- Sluaj me, dragi. Dobro me posluaj. alim
zbog svoje neupuenosti i brzopletosti. alim
toliko, Selime, da mi kajanje duu izjeda. Volim
te, samo tebe volim i voljet u te do kraja ivota.
Kazali su mi da si me zaboravio i ostavio, da si
drugu prigrlio. Tako su mi kazali, Selime, jezicima
mi srce zatrovali, grudi mi svojim kandama
iskidali i laima mi duu napunili. Nadiba mi je
rekla da si me zaboravio, da si me omrznuo i nju
zavolio. Ta gadura mi je nepravdu uinila i
prevarila me da bih tako drugog uzela, ali ja
nemam drugoga ve samo tebe.
Sada kada mi je koprena pala s oiju, dola sam
k tebi. Izala sam iz ove kue i neu se u nju
vratiti. Dola sam tebe zagrliti i nema sile na
ovome svijetu koja e me vratiti u naruje
ovjeku koga mi je la odabrala za supruga.
Ostavila sam oca koga mi je sudbina odredila za
skrbnika, ostavila sam cvijee koje je sveenik
spleo u vijenac, ostavila sam zakone od kojih je
tradicija nainila okove. Sve sam ostavila u ovoj
kui punoj izobilja i dooh da za tobom krenem i
u daleki svijet, na kraj svijeta, u svijet demona, u

zagrljaj smrti. Pourimo, Selime, odavde pod

okriljem noi, poimo na obalu i povezimo se
laom koja e nas odnijeti u daleke i nepoznate
zemlje. Poimo odmah da svakako prije zore
budemo sigurni od neprijateljske ruke. Pogledaj
ovaj zlatni nakit, ovu ogrlicu i skupocjeno
prstenje, ove jedinstvene dragulje - sve e to biti
dovoljno da proivimo kao prinevi. Zato ne
govori, Selime? Zato me ne gleda i zato me
ne poljubi? uje li ti krik moga srca i vapaj moje
due? Zar ne vjeruje da sam napustila
mladoenju, oca i majku i dola u vjenanici da
pobjegnem s tobom? Reci neto, ili pourimo, jer
su ovi trenuci dragocjeniji od dijamanata i vredniji
od kraljevske krune.
Nevjesta je govorila melodinim glasom, slaim
od aptanja ivota, gorim od jauka smrti,
umilnijim od lepranja krila, dubljim od stenjanja
valova; u glasu joj melodija koja se raspinje
izmeu oaja i nade, slasti i bola, radosti i tuge,
koja sadri sva nadanja i osjeaje u srcu jedne
ene.
Mladi je sluao borei se izmeu ljubavi i asti:
ljubavi koja prepreke pretvara u lagodnost a tamu
u svjetlost, asti koja zastaje pred duom i
odvraa je od njenih elja; ljubavi koju Bog sputa
u srce i asti koju ljudski obiaji u mozak usauju.
Nakon nekoliko trenutaka stranoga muka,
slinog mranim vremenima u kojima su ljudi

ivjeli na granici preporoda i ieznua, mladi

podie glavu: dostojanstvo due je pobijedilo
njenu strast, te on mirno ree, okreui pogled od
preplaene djevojke pune iekivanja:
- Vrati se, eno, u naruje svoga mladoenje, jer
je odluila sudbina i izbrisala java ono to su
naslikali snovi. Pouri na svetkovinu prije nego
to te vide biri, jer e rei: Prevarila je
mladoenju na svadbeni dan, kao to je prevarila
svoga dragog u vrijeme njegove odsutnosti.
Nevjesta zadrhta od tih rijei, zatreperi kao
uveli cvijet na vjetru i s bolom ree:
- Neu se iva vratiti u tu kuu. Napustila sam je
zauvijek. Napustila sam je sa svim to je u njoj,
kao to rob naputa zemlju progonstva. Ne tjeraj
me od sebe i ne govori da sam nevjernica, jer
ruka ljubavi koja spoji moju duu s tvojom jaa je
od sveenike ruke koja je moje tijelo predala
mladoenjinoj volji. Evo, savila sam ruke oko
tvoga vrata i nee ih nikakve sile skinuti, svoju
duu sam spojila s tvojom i nee ih ni smrt
rastaviti.
Pokuavajui se osloboditi njezina zagrljaja i
trudei se pokazati gaenje, mladi ree:
- Odlazi od mene, eno. Ja sam tebe zaboravio.
Zaboravio sam te, omrznuo i zavolio drugu enu.
Ljudi istinu govore. uje li to kaem? Zaboravio

sam i da postoji, omrznuo sam te toliko da te ne

mogu ni vidjeti. Zato odlazi i pusti me da idem
svojim putem, vrati se svome mladoenji i budi
mu vjerna supruga.
Ranjena djevojka ree:
- Ne, ne vjerujem u to to govori. Ti mene
voli, vidim ti ljubav u oima, osjeam kako me
ljubav dotie im dodirnem tvoje tijelo. Ti me
voli, voli. Voli me kao i ja tebe. Neu otii
odavde bez tebe, niti u ui u ovu kuu dokle god
mogu. Dola sam da s tobom poem u drugi
svijet. Zato poi ispred mene, podigni ruku i prolij
moju krv.
Povienim tonom, mladi odgovori:
- Ostavi me, eno, inae u vikati iz sveg glasa i
okupiti u vrtu sve one uzvanike na tvojoj svadbi,
pokazati im tvoju sramotu tako da e postati
gorak zalogaj u njihovim ustima, lo primjer na
njihovim jezicima. Nadiba koju volim smijat e
se na tvoj raun i likovati pobjedniki
podsmijavajui se tvome porazu.
Mladi je uhvati za ruke da bi je odgurnuo od
sebe. Njeno lice se izoblii, oi sijevnue, te se
njena mekoa, moleivost i bol preobrazie u
bijes i grubost. Postade kao lavica koja je izgubila
mlade ili kao more ije je dubine uragan
uznemirio:

- Tko je ta koja moe uivati u tvojoj ljubavi

poslije mene, koje srce e se omamljivati tvojim
poljupcima poslije moga srca?!
Izgovorivi te rijei, djevojka iz odjee trgnu
britki no i munjevito ga zari u mladieve grudi.
On pade kao grana koju slomi oluja. Djevojka se
nagnu nad njim s noem u ruci s kojega je krv
kapala. On otvori oi koje je smrt ve sklapala,
usne mu zadrhtae, te prozbori jedva ujnim
dahom:
- Prii mi sada, draga. Prii mi, noi moja, i ne
ostavljaj me. ivot je slabiji od smrti, a smrt je
slabija od ljubavi. Posluaj smijeh veseljaka na
tvojoj svadbi. uje li zveket aa, draga? Spasila
si me surovosti tvoga smijeha i gorine ovih aa.
Dozvoli mi da poljubim ruku koja mi je okove
raskinula. Poljubi moje usne koje su la govorile i
tajnu moga srca skrivale. Sklopi mi oi prstima
namoenim mojom krvlju. A kada moja dua
poleti u slobodan prostor, stavi no u moju desnu
ruku i reci svijetu: Ubio se zbog oaja i zavisti.
Volio sam tebe i ni jednu drugu, ali sam mislio
kako je bolje da rtvujem svoje srce i sreu nego
da s tobom bjeim na dan tvoga vjenanja.
Poljubi me, miljenice moje due, prije nego to
ljudi opaze moj le. Poljubi me, poljubi...
rtva podie ruku iznad ranjenog srca, savi vrat
i ispusti duu.

Nevjesta podie glavu, okrenu se prema kui i

povika iz sveg glasa:
- Doite, doite, ljudi! Ovdje je svadba, ovo je
mladoenja. Doite da vam pokaemo svoju
udobnu postelju! Probudite se, vi usnuli, prenite
se, opijeni, i pourite da vam pokaemo tajne
ljubavi, smrti i ivota!
Njezin krik je odzvanjao u cijeloj kui, u uima
veselih slavljenika kojima due zadrhtae i u uho
se pretvorie, kao da su se odjednom otrijeznili.
Zatim pohitae na vrata osvrui se lijevo i desno
dok ne ugledae le rtve i nevjestu koja klei
pored njega. Zaplaeni, ustuknue. Nitko se nije
usuivao pitati o emu se radi. Kao da su prizor
krvi to je tekla iz grudi rtve i sijevanje noa u
ruci nevjeste oduzeli im mo govora i paralizirali
ih.
Nevjesta se okrenu prema njima prestraenog i
tunog izgleda, te povika:
- Priite, glupaci! Ne bojte se smrti koja je toliko
velika da je nije ni dostojna vaa malenkost!
Priite i ne drhtite od straha zbog ovoga noa, jer
to je sveta alatka koja nee dotai vaa prljava
tijela i mrana srca! Pogledajte ovoga lijepog
mladia odjevenog u svadbenu odjeu. To je moj
dragi koga sam ubila zato to ga volim. On je moj
zarunik i ja sam njegova nevjesta. Uzalud smo

traili postelju dostojnu zagrljaja na ovome

svijetu koji ste vi svojim zakonima uinili
pretijesnim, svojim neznanjem mranim i svojom
glupou pokvarenim. Odabrali smo odlazak iza
oblaka. Priite, prestraeni slabii, i pogledajte moda ete vidjeti kako se na naim licima
odraava Boji lik, moda ete uti kako ugodni
Boji glas dopire iz naih srca. Gdje je ta odvratna
i nevidljiva ena koja mi je oklevetala dragog
rijeima da je nju zavolio, a mene zamrzio? Ta
zlobnica je uobrazila da je ona pobijedila onog
asa kada je sveenik podigao ruku iznad moje
glave i glave njenog roaka? Gdje je lukava
Nadiba, gdje je ta paklenska zmija? Pozovite je
da sada doe i vidi kako vas je ona okupila da se
radujete vjenanju s mojim dragim, a ne s
mukarcem koga mi je ona izabrala.
Vi ne shvaate o emu govorim, jer puina ne
mari za poj zvijezda, ali ete svojoj djeci
pripovijedati o eni koja je ubila dragog na dan
vlastite svadbe. Vi ete se sjeati mene i svojim
prljavim usnama me proklinjati, ali e me vai
unuci blagosiljati, jer istina i duh pripadaju
budunosti.
A ti, glupi ovjee, koji si se posluio lukavstvom, novcem i spletkama da bi me uinio
suprugom - ti si simbol ovoga nesretnog naroda
koji u tami trai svjetlost, koji oekuje vodu iz
stijene - ti si simbol ove zemlje koja se predaje
vlastitoj gluposti kao slijepac slijepome vodiu; ti

si predstavnik lane ovjenosti koja lomi vratove

da bi se domogla grivni i ogrlica. Ja ti opratam
tvoju nitavnost, jer dua koja se veseli odlasku s
ovoga svijeta oprata sva zla ovoga svijeta.
Tada nevjesta podie no i poput edna ovjeka
koji usnama primie ivicu ae odluno ga zari u
svoje grudi. Pade pored voljenog kao ljubica
kosom pokoena. ene ustuknue, sa strahom i
bolom kriknue, a mukarci sa svih strana
zaagorie, pa bojaljivo prioe nastradalima.
Pogleda ih nevjesta u agoniji i ree, dok joj je
krv liptala iz bijelih grudi:
- Ne prilazite, hulitelji, i ne razdvajajte naa
tijela. Ako to pokuate, uhvatit e vas Duh iznad
vaih glava i ljutito vas zadaviti. Neka ova gladna
zemlja uzme naa tijela kao jedan zalogaj, neka
nas sakrije i u sebi zatiti kao to skriva sjemenje
od snjegova dok ne stigne proljee.
Ona se jo vie primae svome dragom, stavi
svoje na njegove hladne usne i uz posljednji dah
izgovori isprekidane rijei:
- Vidi, dragi; pogledaj, zarunie moje due,
kako su se zlobnici okupili oko nae loe. Pogledaj
im oi to zure u nas, posluaj kako kripe
zubima. Dugo si me ekao, Selime. Najzad sam,
evo, raskinula okove i zaputimo se sada k suncu
jer predugo boravismo u tami. Obrisi nestaju, sve

mi se magli, tako da vie ne vidim nita osim

tebe, dragi. Evo mojih usana i primi moj
posljednji dah. Poimo, Selime, jer ljubav je
uzmahnula krilima i ispred nas zaplovila u prostor
svjetlosti.
Nevjesta pade grudima po svome dragom, krv
im se izmijea, glava joj klonu na njegov vrat i oi
joj ostadoe zagledane u njegove.
Ljudi su jedno vrijeme utjeli, problijedjeli,
drhtavih koljena, kao da ih je nazona smrt
paralizirala. Tada istupi sveenik koji je svojim
propovijedima ispleo vijenac za tu svadbu, rukom
pokaza prema rtvama, pogleda u zateeni narod
i ree im s tragom gaenja u glasu:
- Neka su proklete ruke koje dohvate ova tjelesa
uprljana krvlju grijeha i srama. Neka su proklete
oi koje proliju suzu za ovim dvjema propalicama
ije due sotona nosi u pakao. Neka le ovog Sina
Mraka i Keri Srama ostanu na ovome tlu
natopljenom njihovom krvlju dok im psi tijela ne
iskidaju i vjetrovi kosti raznesu. Idite svojim
kuama, ljudi. Bjeite od zadaha to dopire iz ova
dva srca koja je grijeh satkao i porok odjenuo.
Raziite se, vi to stojite pored leeva, odstupite
prije nego to vas dotaknu paklenski plameni
jezici.
Tko ostane ovdje bit e grjean i poroan, nee
moi ui u hram u kojem klee vjernici, nee

sudjelovali u molitvi koju izgovaraju krani.

Onda istupi Suzan, djevojka koju je nevjesta
poslala kao glasnika svome dragom. Stade ispred
sveenika, pogleda ga suznim oima i odvano
ree:
- Ja ovdje ostajem, slijepi nevjernie. Ja u ih
uvati do jutra, ja u im grob iskopati, pod ovim
niskim granjem. Ako mi ne date alatku, iskopat u
svojim prstima; ako mi sveete
ruke, iskopat u ga zubima. Brzo odlazite s
ovoga mjesta prepunog mirisa tamjana, jer svinje
ne podnose fine mirise; lopovi se plae gospodara kue i najezde zore. Pourite u svoje
mrane postelje, jer aneoske pjesme to
odzvanjaju iznad dvije rtve ljubavi ne dopiru do
vaih uiju punih zemlje.
Ljudi se razioe ispred namrtenog sveenika i
samo djevojka ostade pored zgaslih tijela, kao
majka koja u nonome miru bdije nad djecom.
Kada se svi udaljie i mjesto ostade sasvim
gusto, ona se prepusti neutjenom plau.

HALIL
NEVJERNIK

I
ejh Abas je meu stanovnicima toga
osamljenog sela na sjeveru Libanona bio kao
princ meu pukom. Njegova velika kua meu
jadnim straarama podsjeala je na silnika meu
patuljcima. ivot mu se razlikovao od ivota
seljana kao rasko od bijede, a njegov moral
razlikovao se od njihovoga onako kako se
razlikuje mo od bespomonosti.
Kada ejh Abas govori pred tim seljanima, oni
snishodljivo pognu glave, kao da su upravo njega
svjesne snage odabrale za svoga predstavnika i
njegov jezik odredile kao svoga tumaa. Kada bi
se rasrdio, drhtali su od straha i bjeali su ispred
njega, kao kad jesenje lie leti na vjetru. Kada
nekog mukarca oamari, on ostane nepomian,
utke, kao da je udarac doao s neba i kao da bi
bilo bogohuljenje drznuti se i pogledati odakle je
doao. Ako bi se, pak, nekome osmjehnuo, svi bi
govorili kako je to sretan momak kojim je
zadovoljan ejh Abas.
Podinjavanje tih jadnika ejhu Abasu i strah od
njega nisu proizlazili samo iz njihove slabosti i
njegove moi, ve su bile i posljedica njihove
bijede i ovisnosti o njemu, jer su polja koja su
obraivali i straare u kojima su stanovali bili
njegovo vlasnitvo koje je naslijedio od oca i
djeda, isto kao to su oni od svojih oeva i
djedova naslijedili siromatvo i bijedu.

Obraivali su zemlju pod njegovim nadzorom, a

za svoj trud i napor dobijali su samo dio roda koji
ih je jedva spaavao iz kandi gladi. Veini je bio
potreban posueni kruh ve prije isteka duge
zime, tako da su jedan za drugim odlazili ejhu
plaui i molei da im posudi koji dinar ili malo
brana. ejh je sa zadovoljstvom izlazio ususret
njihovim molbama, znajui da e u vrijeme
vridbe za jedan dinar dobiti dva, za mjeru
brana dvije.
Tako su ti jadnici ostajali pod bremenom dugova
ejhu Abasu, sputani zavisnou od njega,
zastraeni njegovim bijesom i molei se za
njegovo dobro raspoloenje.

II
Nastupala je snjena i olujna zima, opustjela su
polja i doline u kojima ostadoe samo kretave
vrane i golo drvee. Mjetani toga sela zavukoe
se u straare, poto prije toga napunie ejhove
hambare itom i burad vinom, tako da vie nisu
imali posla. Provodili su ivot uz ognjita,
sjeajui se minulih generacija i pripovijedajui
prie iz davnih dana.
Prohuja prosinac. Stara godina je izdisala u sivi
zrak i nastupi no u kojoj Vrijeme krunie novu

godinu i ustoliava je.

Nejaka svjetlost je iezavala. Tama je osvajala
okolinu. Snijeg poe padati obilnije, a bura je
zvidala i jurila s planina u doline nosei snijeg da
ga pohrani u nizini. Od strane oluje podrhtavalo
je drvee, kripala je zemlja. Vjetrovi su mijeali
snijeg koji je pao tijekom dana s onim to je
napadao te noi, tako da su polja, ravnice i putevi
sliili na bijelu stranicu papira na kojoj smrt
ispisuje svoje strane retke, a zatim ih brie.
Magle su polegle izmeu sela ratrkanih po ivici
doline i iezavala je slabana svjetlost to je
iskrila u prozorima kua i straara. Strah obuze
seljane, zvijeri prioe talama, a psi se zavukoe
u tenare. Vani ostade samo vjetar to besjedi i
urla na ui peinama i piljama; njegov
zastraujui glas as je dolazio iz dubina doline, a
as s visokih planina. Kao da je priroda bjesnila
zbog smrti stare godine pa je poinjala nasrtati
na ivot pritajen u tronim kuama i boriti se
protiv njega surovom studeni.
Te noi, za tako pobjenjela vremena, mladi od
dvadeset dvije godine iao je putem to se
postepeno uspinjao od samostana Kazhija k selu
ejha Abasa. Studen ga je iscrpila, glad i strah su
mu snagu oduzeli, njegovu crnu odjeu prekrio je
snijeg kao da ga hoe zaviti u bijele mrtvake
pokrove prije nego to ga usmrti. Koraao je
naprijed dok ga je vjetar zaustavljao i vraao
nazad, kao da ga nije htio vidjeti u kuama ivih.

On se grevito drao izrovanog puta, padao je i

dizao se, zatim vikao iz sveg glasa traei pomo.
Studen mu je zatvarala usta, pa je stajao utke,
podsjeajui usred agresivnih elemenata prirode
na slabanu nadu postavljenu izmeu silnog
oaja i neizmjerne tuge, ili na pticu slomljenih
krila koja je pala u rijeku pa je razbjenjela matica
nosi u dubinu.
Mladi je iao, a smrt ga je slijedila, dok ga
najzad snaga ne izdade. Njegova rijeenost otupi,
krv mu malaksa u venama i on klonu na snijeg.
Zatim povika stranim glasom koji je bio
posljednji ostatak ivota u njegovome tijelu,
glasom prestraena ovjeka koji se ve suoio sa
smru, licem u lice, glasom izgubljenog oajnika
koga je ve okruila tama i epala oluja da bi ga
u ponor bacila, glasom ivoga ovjeka u prostoru
nitavila.

III
Na sjevernoj strani sela nalazi se mala kua
osamljena u njivama. U njoj ivi ena po imenu
Rahela i njena ki Merjem koja ima tek
osamnaest godina. ena je udovica Sumana alRamija koji je naen mrtav u polju prije pet
godina i do danas nije otkriven njegov ubojica.
Kao i sve siromane udovice, Rahela je jedva
ivjela od vlastitog rada, strahujui od smrti. U

vrijeme etve izlazila je da bere klasje ostavljeno

u polju, ujesen je skupljala plodove zaboravljene
po vrtovima, a zimi je ispredala vunu i plela
odjeu za sitan novac, ili za mjericu brana. Svi
njeni poslovi bili su praeni velikim strpljenjem i
upornou. Njena ki Merjem bijae lijepa i tiha
djevojka koja je sa svojom majkom dijelila brige i
kune poslove.
Te strane noi koju smo opisali Rahela i njena
ki su sjedile pored ognjita iju toplinu je ve
nadvladavala studen i pepeo je poinjao
prekrivati ar. Iznad njihovih glava slabana
svjetiljka je odailjala nejaku utu svjetlost u srcu
tame, kao to molitva odailje utjehu u srce
tunog siromaha.
Bila je pono. Dvije ene to su sjedile sluale
su zavijanje vjetrova. Djevojka je povremeno
ustajala, otvarala prozori, gledala u mrani
prostor i zatim se vraala na svoje mjesto,
uznemirena i preplaena zbog pobjenjele
prirode.
U jednome trenu djevojka se tre, kao da se
prenula iz duboka sna, preplaeno se okrenu
prema majci i ree:
- Jesi li ula, majko? Jesi li ula glas koji doziva
upomo?
Majka podie glavu, osluhnu i odgovori:

- Ne, ne ujem nita osim urlanja vjetra, keri.

- Ja sam ula neki glas dublji od hujanja vjetra i
gori od bijesa bure - ree djevojka.
Izgovarajui te rijei, djevojka ustade, otvori
prozori, malo osluhnu i ree:
-

Opet sam ula vapaj, majko.

Preplaeno hitajui ka prozoru, majka odgovom:

- I ja sam ga ula... Hajde otvorimo vrata i
pogledajmo... Zatvori prozor da vjetar ne ugasi
svijeu.
Majka obue ogrta, otvori vrata i odluno
zakorai naprijed. Merjem ostade na vratima, dok
se vjetar poigravao njenim uvojcima.
Rahela kroi nekoliko koraka kroz snijeg, zatim
se zaustavi i pozva:
- Tko vie? Kome treba pomo?
Nitko joj ne odgovori. Ona jo dva puta ponovi
poziv, ali kako joj je odgovarao samo krik bure,
ona odvano poe naprijed osvrui se okolo i
zaklanjajui lice od estokih naleta vjetra.
Preavi udaljenost od dometa strijele, Rahela

ugleda u snijegu tragove koje je vjetar ve bio

skoro zameo. Brzo poe tim tragom, kao osoba
koja se istovremeno plai i neto oekuje, te
uskoro ugleda pred sobom tijelo klonulo u
snijegu, kao crnu zakrpu na bljetavo bijeloj
odjei. Ona prie, otrese snijeg s njega, nasloni
mu glavu na svoja koljena i stavi ruku na njegove
grudi. Osjetivi jedva ujno bilo, okrete se prema
kui i povika:
- Pouri, Merjem! Pouri da mi pomogne,
pronala sam ga!
Merjem poe od kue majinim tragovima,
drhtei od studeni i straha. Kada stie do mjesta i
ugleda mladia klonulog i nepokretnog na
snijegu, ona uzdahnu i viknu s bolom. Uzimajui
mladia ispod miki, majka ree:
- iv je, ne boj se! Uzmi ga za rubove odjee i
ponesimo ga u kuu.
Dvije ene ponesoe mladia, dok ih je estoki
vjetar zaustavljao i snijeg ih saplitao. Kada ga
donesoe u kuu, poloie ga pored ognjita.
Majka mu poe trljati promrzle udove, a ki mu je
rubovima svoje odjee suila mokru kosu i hladne
prste. Nekoliko minuta kasnije, vrati mu se ivot,
te se mladi malo pokrenu, zatrepta i ote mu se
duboki uzdah koji u srce dviju tunih ena uli
nadu da e biti spaen. Merjem mu skide
pohabanu obuu i staru odjeu, te ree:

- Pogledaj,
redovnikoj.

majko,

njegova

odjea

slii

Rahela stavi snop suhih grana na ognjite pa se

osvrnu i ree, zauena, da redovnici ne izlaze iz
samostana u tako stranoj noi. to li je onda
natjeralo tog jadnika da riskira ivot?
Trudei se da shvati situaciju, djevojka ree:
- Ali, on je golobrad, majko, a redovnici imaju
duge brade.
Majka je pogleda njenim majinskim pogledom
i uzdiui ree:
- Dobro mu osui noge, keri, bio redovnik ili
kriminalac.
Rahela otvori drveni sanduk, izvadi mali krag
napunjen vinom koje nali u jednu glinenu au i
obrati se keri:
- Pridri mu glavu, Merjem, da mu damo malo
vina da se okrijepi i da mu se vrati toplina u tijelo.
Rahela nasloni ivicu posude na mladieve usne i
napoji ga. On otvori krupne oi i prvi put pogleda
svoje spasiteljice, mekim i tunim pogledom koji
je uz suze zahvalnosti odavao i ovjeka koji je

ponovo osjetio dodir ivota poto je ve bio u

kandama smrti, pogled nade nakon oajanja.
Zatim podie glavu i drhtavim usnama prozbori:
- Bog vas blagoslovio.
- Ne zamaraj se priom, brate. uti dok ti se
snaga ne povrati - ree Rahela stavljajui mu
ruku na rame. Merjem dodade:
- Nasloni se na ovaj jastuk i prii blie ognjitu.
Mladi se nasloni na jastuk uzdiui. Uskoro
Rahela napuni au vinom i ponovo ga napoji,
zatim se obrati keri:
- Stavi mu mantiju pored vatre da se osui.
Merjem je poslua pa sjede i zagleda se u
mladia sjetno i saaljivo, kao da bi htjela svojim
pogledima uliti toplinu i snagu u njegovo iznureno
tijelo.
Rahela donese dvije pogae, drvenu zdjelu
punu juhe i tanjur s nekoliko suhih plodova, te
sjede pored mladia hranei ga malim zalogajima, kao majka dijete. Kada zavri s jelom i
osjeti da je ivnuo, mladi sjede na tepih. Na
njegovom blijedom lieu ukaza se ruiasta boja i
tune oi mu zasjae. Mirno klimajui glavom, on
prozbori:
- Samilost i surovost nadmeu se u ljudskome

srcu kao to se bore prirodne sile ove mrkle noi,

ali e samilost nadvladati surovost jer je ona
boanska, i strahote ove noi nestat e s osvitom
dana.
Mladi uutje
ujnim glasom:

naas,

zatim

prozbori

jedva

- Ljudska ruka me gurnula u nesreu, a ljudska

ruka me i spasila. Koliko je surov ovjek i koliko li
je samilostan!
- Kako si se usudio, brate, napustiti samostan u
ovakvoj noi kakve se i vukovi plae i povlae se
u peine, od koje bjee i orlovi i skrivaju se u
stijenju? - upita Rahela glasom punim majinskih
osjeaja i sigurnosti.
Mladi zatvori oi, kao da bi htio vjeama
potisnuti suze duboko u srce:
- Lisice imaju svoje jazbine, ptice imaju gnijezda, a ovjek nema niega na to bi glavu svoju
naslonio.
- Tako je govorio Isus Krist o sebi kada je jedan
ovjek traio od njega da ga slijedi kuda god
poe - ree Rahela.
Mladi odgovori:

- Tako govori svatko tko eli slijediti Duh i

Pravdu u ovo doba puno lai, licemjerja i
pokvarenosti.
Rahela je utjela razmiljajui o smislu njegovih
rijei, a zatim prozbori neznatno se kolebajui:
- Ali u samostanu ima mnogo prostranih soba,
riznica punih zlata i srebra, hambara punih ita i
vina, torova krcatih teladi i debelim ovnovima.
to te onda natjera da sve to ostavi i izade u
ovakvu no?
Mladi odgovori uzdiui:
- Sve sam to ostavio i otiao mrzei samostan.
- Redovnik u samostanu je kao vojnik na bojitu
- ree Rahela. - Kada na njega podvikne
starjeina, on utke pogne glavu, a kada mu
naredi odmah se povinuje. ula sam da se ovjek
zaredi samo onda kada odagna od sebe porive,
promiljanje, strasti, i sve ono to je
karakteristino
za
duu.
Meutim,
dobar
pretpostavljeni ne trai od svoga podinjenog
neto to je iznad njegove moi. Kako je, onda,
starjeina samostana mogao traiti od tebe da
ivot preda oluji i snjegovima?
- ovjek postaje redovnikom po miljenju
njegovog pretpostavljenog - odgovori mladi samo ako je poput slijepog i nijemog alata koji je

bez ula i moi. Ja sam, meutim, otiao iz

samostana jer nisam slijep alat, ve ovjek koji
vidi i uje.
Rahela i Merjem su netremice gledale mladia,
kao da su na njegovom lieu vidjele tajnu koju bi
htio sakriti. Nakon kratke stanke, zauena majka
ree:
- Zar ovjek koji vidi i uje izlazi u ovakvu no
koja osljepljuje i ui zatvara?
Mladi podie glavu. alio je to odaje istinu
dvjema enama, a plaio se da se njihovo
saaljenje ne pretvori u nevjericu i neodobravanje. Meutim, primijetio je u njihovim oima sjaj
suosjeanja i znatielje, te ree priguenim
glasom:
- Da, protjeran sam iz samostana zato to nisam
mogao kopati sebi grob vlastitim rukama, jer se
moje srce umorilo od lai i licemjerja, jer moja
dua odbija uivati u imovini siromaha i bijednika,
jer se moj duh nee naslaivati dobrima naroda
koji se prepustio gluposti. Protjeran sam zato to
moje tijelo vie nema mira u prostranim odajama
koje su sagradili oni to ive u straarama, jer
moj eludac ne prima kruh samljeven na suzama
siroadi i udovica, jer moj jezik vie ne izgovara
molitvu koju starjeina prodaje za imovinu
vjernika i prostodunih ljudi. Protjeran sam kao
gubavac jer sam sveenicima i redovnicima na

ui ponavljao reenice Knjige koja ih je uinila

sveenicima i redovnicima.
Mladi uutje. Rahela i Merjem su ga gledale
zauene njegovim rijeima, zagledane u njegovo lijepo i tuno lice, pogledajui povremeno
jedna u drugu - kao da se nijemo pitaju o
neobinim razlozima koji su ga doveli k njima.
Radoznalost je u majci sve vie rasla, tako da
ga, suosjeajui, upita:
- Gdje su ti otac i majka, brate? Jesu li ivi?
Mladi odgovori grcajui:
- Nemam ni oca ni majku, sestru ni zaviaj.
Rahela duboko uzdahnu, a Merjem okrenu lice
prema zidu da sakrije vrue suze koje joj izmami
suosjeanje. Mladi ih pogleda kao pobijeeni
svoga izbavitelja. Dua mu se okrepljivala
njihovom njenou kao to se okrepljuje cvijet
to raste u stijenju kada se kapi jutarnje rose toe
u njegovo srce. Zatim podie glavu i ree:
- Otac i majka su mi umrli prije moje sedme
godine, pa me je sveenik iz moga sela predao
samostanu Kazhija. Redovnici se obradovae
mome dolasku i postadoh njihov pastir. U
petnaestoj godini obukoe mi ovu grubu crnu

odjeu, dovedoe me pred oltar i rekoe: Zakuni

se Bogom i svecima da e biti privren
siromatvu, pokornosti i suzdranosti. Ponavljao
sam njihove rijei prije nego to sam shvatio
smisao, prije nego to sam razumio to su
siromatvo, pokornost i suzdranost, prije nego
to sam spoznao tijesan put na koji su me naveli.
Zvao sam se Halil, a redovnici su me od tada
zvali asni brat, ali se nikada nisu ponaali
prema meni kao prema bratu. Uivali su u mesu i
drugim ukusnim jelima, a mene su hranili suhim
kruhom i suhim voem; oni su se naslaivali
vinima i drugim ugodnim piima, a mene su
napajali vodom pomijeanom sa suzama; oni su
lijegali na udobne krevete, a mene su tjerali da
spavam na kamenoj postelji u mranoj i hladnoj
sobi pored svinjskog obora. Govorio sam u sebi:
Kada u postati redovnik i s ovim sretnicima
dijeliti uitak, biti im drug u radostima, tako da mi
srce ne obamire od mirisa hrane, da ne patim
zbog boje vina, da ne drhtim zbog glasa
starjeine? Meutim, uzalud sam se nadao i
sanjao jer sam i dalje uvao krave u stepi, nosio
teko kamenje na leima, kopao zemlju svojim
miicama.
Sve sam to inio za posni kruh i oskudnu vodu
jer nisam znao za drugo mjesto osim samostana
gdje bih mogao ivjeti, poto su me nauili da ne
vjerujem ni u to osim u njihov nain ivota; duu
su mi zatrovali oajem i podatnou, tako da sam
mislio da je ovaj svijet more tuge i jada, a da je
samostan luka spasa.

Dok je Halil sjedio, namrteno lice mu se

razvedri, kao da je ugledao neto lijepo pred
sobom u toj izbi. Rahela i Merjem su i dalje
utjele zagledane u njega. Malo zatim, Halil
nastavi:
- Nebo koje mi svojom voljom uze roditelje i
progna mene kao siroe u samostan nije htjelo da
provedem cijeli ivot kao slijepac koji ide opasnim
putevima, niti je htjelo da budem oajni rob,
snishodljiv do kraja ivota, ve mi je otvorilo oi i
ui, te mi pokazalo svjetlost to bljeti i
omoguilo da ujem istinu koja zbori.
Rahela odmahnu glavom:
- Zar postoji druga svjetlost osim one koju
sunce prosipa na sve ljude, i zar mogu ljudi
spoznati Istinu?
Halil joj odgovori:
- Istinska svjetlost je ona koja dolazi iz ovjeka,
koja objavljuje tajne due drugoj dui, koja utjee
na to da se raduju ivotu uz pjesmu u ime Duha.
Istina se, poput zvijezda, pojavljuje samo u
nonoj tmini. Istina je poput svih lijepih stvari na
ovome svijetu - njena ljepota objavljuje se samo
onome tko je osjetio djelovanje gnusne lai. Istina
je onaj skriveni osjeaj koji nas ui da se
radujemo naim danima i utjee da istu tu radost

elimo svim ljudima.

- Mnogi ive u skladu sa skrivenim osjeajem u
svome srcu - ree Rahela.
- Mnogi vjeruju da je taj osjeaj zakon koji je
Bog propisao ovjeku, ali se uope ne raduju
svojim danima, ve ostaju nesretni do smrti.
- Loa su uvjeravanja - odgovori Halil - i uenja
koja ovjeka ine nesretnim. Lani su osjeaji koji
ovjeka vode u oaj, tugu i nesreu, jer ovjekova
je obaveza da bude sretan na zemlji, da spoznaje
puteve sree i da uljepava svoj ivot u ime
Svjetlosti i Istine ma gdje bio. Tko ne vidi carstvo
nebesko na ovome svijetu nee ga vidjeti ni u
buduem ivotu, jer na ovaj svijet nismo dospjeli
kao nedostojni izgnanici, ve kao nerazumna
djeca - da se uimo dobrima ivota i njegovim tajnama oboavajui Univerzalni Vjeni Duh i
ponirui u tajne svojih dua.
To je Istina koju sam spoznao itajui uenje
Isusa Krista, to je Svjetlost koja dopire iz moje
unutranjosti osvjetljavajui mi samostan i sve
one u njemu kao mranu jamu iz ijih dubina
izbijaju strane utvare da bi me usmrtile. To je ta
tajna koju je prelijepa stepa objavila mojoj dui
dok sam sjedio u sjeni drvea gladan, plaan i
uzdiui.
Jednoga dana dok mi dua bijae omamljena

tim nebeskim nektarom, odvaih se i stadoh pred

redovnike zasjele u samostanskom vrtu nalik na
stoku koja ima tekoe s probavom. Poeh im
izlagati svoje misli, recitirati im reenice iz Knjige
koje tumae njihovu zabludjelost i nevjernitvo.
Govorio sam im: Zato gubimo vrijeme u ovoj
raskoi uivajui u dobrima siromaha i jadnika,
naslaujui se kruhom speenim na njihovom
znoju i suzama, uivajui u plodovima sa zemlje
koja je njima oteta? Zato ivimo u hladovini i
neredu, daleko od naroda kojemu je potrebno
znanje, liavajui zemlju snage naih dua i naih
miica? Isus Krist vas je poslao kao janjad meu
vukove, a koja to uenja pretvorie vas u vukove
meu janjadi? Zato se udaljavate od ljudskoga
roda kada vas je Bog stvorio kao ljude? Ako ste
ve bolji od ostalih ljudi koji idu u procesiji ivota,
trebate prilaziti ljudima i pouavati ih, a ako su
oni bolji od vas - pomijeajte se s njima i uite od
njih... Kako se obavezujete na siromatvo, a ivite
kao prinevi; kako se obavezujete na pokornost, a
bunite se protiv Evanelja; obavezujete se na
suzdranost, a srca su vam prepuna strasti;
predstavljate se kao da se borite protiv svojih
tijela, a borite se protiv svojih dua; predstavljate
se kao da ste iznad ovozemnosti, a upravo ste vi
najpohlepniji; predstavljate se kao da ste
podvinici i askete, a nalik ste na ivotinje koje ne
mare za spoznaju, ve za dobru ispau. Vratimo
ova prostrana samostanska imanja seljanima
kojima su potrebna; vratimo u njihove depove
imovinu koju smo im uzeli! Rasprimo se na sve
strane kao to se jata raspruju i sluimo

nemonom narodu koji je nas uinio monima;

preuredimo Zemlju ija dobra uivamo; nauimo
ovaj jadni narod da se osmjehuje sunevoj
svjetlosti, da se raduje darovima neba,
znamenitosti ivota i slobode, jer su nevolje koje
ljudi imaju uzvienije i ljepe od udobnosti kojoj
se ovdje predajemo, samilost kojom dotiemo
srce blinjega uzvienija je od vrline pohranjene u
samostanskim riznicama; rije utjehe koju
izgovaramo na uho slabome, prestupniku i
posrnuloj eni asnija je od duge molitve koju
ponavljamo u hramu.
Halil uutje vraajui dah, zatim podie pogled
prema Raheli i Merjem, te ree tihim glasom:
- Govorio sam o tim i slinim stvarima pred
redovnicima koji su sluali s izrazom uenja a
licima, kao da ne mogu povjerovati da jedan
mladi kao to sam ja stoji pred njima i govori
tako odvano. Kada sam zavrio govor, prie mi
jedan od njih i kripei zubima ree:
- Zar se usuuje, slabani ovjee, tako neto
govoriti pred nama?
Prie mi jo jedan i podrugljivo se smijui ree:
-

Zar si tu mudrost nauio od krava i svinja uz

koje si cijeloga ivota?

Zatim doe jo jedan i ree obeavajui:

Vidjet e to e ti se dogoditi, odvratni

nevjernie!

Razioe se od mene na sve strane, kao kada

zdravi bjee od gubavca. Neki odoe i poalie se
na mene starjeini. On me pozva uveer i poto
me strogo ukori pred redovnicima koji su likovali,
naredi da me biuju. Tukli su me debelim
uetima, zatim starjeina naredi da me zatvore
mjesec dana. Grohotom se smijui i radosni,
odvedoe me u jednu vlanu i mranu prostoriju.
Cijeli mjesec provedoh baen u tu grobnicu ne
videi svjetla i osjeajui samo gmizanje
insekata. Doticao sam samo zemlju; nisam znao
kada se zavrava no, a kada poinje dan. uo
sam samo bat koraka nekog redovnika kako
dolazi i u blizini stavlja komad suhog kruha i
posudu s vodom pomijeanom s octom. Kada
sam izaao iz zatvora i kada redovnici vidjee
moje mravo tijelo i poutjelo lice, pomislie da
su stremljenja moje due usahla u meni, da su
glau, eu i stradanjem dotukli osjeaje koja je
Bog oivio u mome srcu.
Smjenjivali su se dani i noi a ja sam napregnuto razmiljao u satima osame, o tome to tim
redovnicima moe omoguiti da vide svjetlost i
uju poj ivota. Meutim, uzalud sam dugo
promiljao, jer se neprozirna tmina koju su im
brojne generacije tkale pred oima ne moe za

kratko vrijeme odagnati. Blato koje im je punilo

ui okamenilo se i ne moe ga skinuti dodir
njenih prstiju.
Nakon stanke pune uzdaha, Merjem podie
glavu, okrenu se prema majci, kao da trai
doputenje da progovori, zatim tuno pogleda
Halila i upita ga:
- Jesi li ponovo govorio pred redovnicima, pa su
te protjerali u ovako stranoj noi koja ui ovjeka
da bude samilostan ak i prema neprijateljima?
- Ove noi - ree mladi - dok je meava
postajala sve stranija i dok su se prirodni
elementi borili sjedio sam podalje od redovnika
koji su se grijali oko vatre i bili zauzeti priama i
doskoicama. Otvorio sam Evanelje udubljujui
se u rijei koje duu mame, utjeu na to da se
zaboravi bijes prirode i surovost nevremena.
Videi da sam se udaljio od njih, redovnici uzee
moju izoliranost kao povod za podsmijeh. Neki mi
prioe, poee se aliti i podrugljivo pokazivati
prema meni. Nisam obraao panju na njih, ve
sam zatvorio knjigu i gledao kroz prozor. Zbog
toga su se jo vie srdili i promatrali me ispod oka
- moja utnja nije pothranjivala njihove osjeaje.
Jedan od njih podrugljivo ree:
- to to ita, Veliki Reformatore?

Nisam ga ni pogledao, ve sam otvorio

Evanelje i na sav glas itao: ... A masi koja je
izala da trai njegovu podrku on govorae: 'O
djeco zmijska! Tko vam ree da bjeite od bijesa
to stie? Dajte plodove dostojne pokajanja, a
nemojte poeti razmiljati: Abraham je na otac.
Velim vam da je Bog u stanju nainiti od ovoga
stijenja djecu Abrahamovu. A sada, budui da je
sjekira stavljena na stablo - svako stablo koje ne
daje dobar plod bit e odsjeeno i u vatru
baeno!'
Onda ga masa upita: - to da radimo? - a on im
odgovori:
- Tko ima dvije koulje neka da onome tko nema
ni jedne, a onaj tko ima hrane neka na isti nain
postupi.
Kada im proitah te rijei koje je izgovorio Ivan,
redovnici naas uutjee, kao da ih je nevidljiva
ruka za due epala. Onda se ponovo poee
smijati i jedan ree: Te smo rijei itali mnogo
puta i nema potrebe da nam ih ponavlja jedan
uvar krava. Odgovorio sam: Da ste itali ove
reenice i razumjeli ih, ne bi mjetani ovih sela
prekrivenih snijegom drhtali od studeni i
stradavali od gladi dok vi ovdje uivate u
njihovim dobrima, pijete sokove iz njihovih
vinograda i jedete meso njihove stoke.
Tek to sam izgovorio te rijei, jedan redovnik
me udari po licu, kao da sam govorio puku
nesuvislost, drugi me udari nogom, trei mi

istrgnu knjigu iz ruke, a etvrti pozva starjeinu

koji odmah doe. Kada mu rekoe to se
dogodilo, on se uspravi, natuti obrve, zadrhta od
bijesa i povika iz sveg glasa: Drite tog opakog
buntovnika i vucite ga daleko od samostana!
Neka ga pobjenjele sile prirode naue
pokornosti! Vodite ga u studenu tminu neka
priroda ini s njim ono to Bog bude htio a onda
operite ruke da se ne biste zatrovali
bezbonitvom s njegove odjee! Ako se vrati
ponizno i pokazujui pokajanje, ne otvarajte mu
kapiju jer se zmija, iako je zatvorena u kavezu, ne
pretvara u goluba, niti kupina, makar bila i
posaena u vinogradu, ne raa smokve!
Tada me redovnici epae i srdito odvukoe iz
samostana. Vratie se nasmijani i prije nego to
zakljuae kapiju uo sam kako jedan podrugljivo
kae: Jo juer si bio aneo, tvoje stado su bile
krave i svinje, a danas smo te izbacili,
Reformatore, jer si se ogrijeio o politiku. Sada idi
i budi aneo-uvar gladnim vukovima i vranama njih pouavaj kako trebaju ivjeti u svojim
jazbinama i gnijezdima.
Halil duboko uzdahnu pa se okrenu i zagleda u
vatru to je svjetlucala na ognjitu. Glasom koji je
nanosio bol svojom opojnou, ree:
- Tako sam protjeran iz samostana. Tako su me
redovnici predali u ruke smrti.

Iao sam dok mi je magla zaklanjala put, ljuti

vjetrovi mi juriali na odjeu, a snijeg to se
gomilao sezao mi je do koljena, tako da sam
malaksao i pao dozivajui upomo kao oajnik
svjestan da nema nikoga tko ga moe uti osim
strane smrti i mrane doline. Meutim, iza
snjegova i vjetrova, iza tmine i oblaka, iza prostora i zvijezda, iza svega, ima jedna Sila,
Sveznanje i Svemilost, koja je ula moj krik i
vapaj i nije dopustila da umrem prije nego to
spoznam i ostale tajne ivota. Ona vas je k meni
poslala da biste me vratile iz dubina ponora i
nitavila.
Mladi uutje. Dvije ene su ga gledale suosjeajui, s uenjem i aljenjem, kao da su
njihove due razumjele tajne njegove due, kao
da su dijelile s njom osjeaje i spoznaju. Nedugo
zatim, Rahela mimo volje isprui ruku i njeno
dotaknu njegovu, te progovori, dok su joj suze
blistale u oima:
- Koga nebo izabere za pobornika Istine, ne
mogu ga unititi nepravde, niti ga mogu usmrtiti
snjegovi i bure.
Merjem proapta:
- Bure i snjegovi unitavaju cvjetove, ali ne
ubijaju njihovo sjemenje.
Dok mu je utjeha osvjetljavala poutjelo lice,

kao kada jutarnje zrake osvjetljavaju obzorje,

Halil ree:
- Ako me vas dvije ne smatrate buntovnikom i
nevjernikom, kakvim me smatraju redovnici,
onda je muenje na koje sam naiao u samostanu
simbol grubosti uoi dosezanja spoznaje. Ova no
koja me zamalo usmrtila slii na prevrate koji
donose slobodu i jednakost, jer iz uvstvenoga
enskog srca izbija ljudska srea, a iz osjeaja
njene plemenite due raaju se osjeaji ljudskoga
roda.
Halil se nasloni na jastuk. ene ne htjedoe da
nastavi priu jer su shvatile iz njegovih pogleda
da ga obuzima pospanost zbog mira i
zagrijavanja nakon tegobna puta.
Nekoliko trenutaka kasnije, Halil sklopi oi i
zaspa kao dijete zbrinuto u majinom naruju.
Rahela tiho ustade, a za njom i Merjem, te sjedoe na svoje postelje gledajui Halila kao da je
na njegovom mravom lieu neka magnetna sila
koja im privlai due i srce.
Majka proapta, kao da besjedi sama sa sobom:
- ak u njegovim sklopljenim oima ima neka
neobina snaga koja bezglasno govori i due
privlai.
- Ruke su mu, majko, kao ruke na slici Isusa u

crkvi - ree ki.

- Na njegovom sjetnom licu - nastavi apatom
mati - oigledna je enska njenost i muka
snaga.
Krila sna ponesoe due dviju ena u svijet
snova, vatra na ognjitu zgasnu i pretvori se u
pepeo. Ulja u svjetiljci je nestajalo tako da je
svjetla bilo sve manje dok se sasvim ne ugasi.
Gnjevna bura je vani bjesnila, mrkla tmina je
sipala zakrpe snijega koje su estoki vjetrovi
posvuda raznosili.

IV
Tijekom dva naredna tjedna, nakon te noi,
nebo
prekriveno
oblacima
povremeno
je
mirovalo, a povremeno bjesnilo prekrivajui
doline maglom i odijevajui ravnice u bijele
snjene plahte. Halil je tri puta pokuavao
nastaviti svoje putovanje prema dolini, a Rahela
ga je blago zaustavljala govorei:
- Nemoj opet predavati svoj ivot slijepim
prirodnim silama, ve ostani ovdje, brate. Kruha
koji hrani dvije osobe bit e dovoljno i za treu.
Nakon tvoga odlaska, vatra na ovome ognjitu bit
e upaljena kao i ranije. Mi smo siromani, brate,
ali ivimo pred licem sunca kao i svi ljudi jer nam

Bog daje kruha koliko nam treba.

Merjem ga je molila njenim pogledima i tihim
uzdasima da odustane od odlaska, jer
otkako je doao u tu siromanu kuu, pola iv a
pola mrtav, osjeala je kako joj neka
velianstvena snaga ulijeva ivot i svjetlost u
srce, kako joj ulijeva nove osjeaje u najsvetiji dio
due. Prvi put u svome ivotu doivjela je onaj
neobian osjeaj koje isto djevojako srce ini
poput bijele rue to upija kapi rose a rasprostire
fini miris.
U ovjeku ne postoji osjeaj istiji i ugodniji od
onog pritajenog osjeaja koje se odjednom prene
u djevojakom srcu i cijele joj grudi ispuni
arobnom melodijom, dane joj pretvori u
pjesnike snove, noi nalik na objave s prorocima; meu prirodnim tajnama ne postoji jaa i
vea tajna od one enje koja mir djevianske
due pretvara u neprekidno kretanje to svojom
snagom svu prolost umrtvljuje, a svojom
opojnou oivljava nadanja u budunost.
Libanonska djevojka odlikuje se od drugih
snagom osjeaja i tanahnim doivljavanjem, jer
jednostavno obrazovanje koje joj ne omoguava
razvoj intelekta i zaustavlja usavravanje njenog
uma usmjerava joj duu na samospoznaju, njeno
srce na ispitivanje vlastitih tajni. Libanonska
djevojka je poput izvora koji izvire iz srca zemlje
meu breuljcima i ne nalazi prolaz kojim bi kao

rijeka krenuo k moru, pa se pretvara u mirno

jezero na ijoj se povrini odraava svjetlost
mjeseca i zvijezda.
Halil je osjeao treperenje Merjemina duha oko
svoga i znao je da je sveta zraka koja je ve
obujmila njegovo srce dotakla i njezino. Zato se u
prvi mah radovao kao izgubljeno dijete koje je
pronalo majku, ali je potom korio vlastitu duu
to je srljala i predavala se mislei da e to
uzajamno razumijevanje dua nestati kao magla
im ga vrijeme odvoji od toga sela. Sa svojom
duom je tiho besjedio: Kakve se to tajne
poigravaju s nama mimo naeg znanja? Koji nas
zakoni jednom navode na izrovan put pa nas
drugi njima vode, drugi put nas zaustavljaju pred
suncem i pred njim radosni zastajemo, ili nas
izvode na vrh planine pa se kliui osmjehujemo,
zatim nas srozavaju duboko u doline pa bolno
vapimo? Kakav je to ivot koji nas jednoga dana
prigrljuje kao miljenika, a drugog dana nas
amara kao neprijatelja? Zar nisam nedavno bio
omrznut i progonjen meu samostanskim
redovnicima? Hou li primiti kaznu i doivjeti
porugu zbog ove istine koju nebo potaknu u
mojim grudima? Zar nisam rekao redovnicima da
je srea Boja volja u ovjeku? Kakav je to, onda,
strah? Zato zatvaram oi i okreem lice od
svjetlosti to zrai iz oiju ove djevojke? Ja sam
prognanik, a ona siromana, ali - zar ovjek ivi
samo od kruha? Zar ivot ne ine i dug i
ispunjenja? Zar ne ivimo izmeu straha i tegoba
kao stabla izmeu zime i ljeta? to e rei Rahela

kada sazna da se dua mladia protjeranog iz

samostana tiho razumjela s duom njene keri
jedinice, te da su njihove due pristupile nebeskoj
svjetlosti? to li e rei kada shvati da mladi
koga je spasila iz kandi smrti eli biti ivotni
suputnik njenoj keri? to e kazati priprosti
mjetani ovoga sela kada saznaju da je mladi,
odgajan u samostanu i protjeran iz njega, doao
u njihovo selo da ivi s jednom lijepom
djevojkom? Zar nee zaepiti ui kada im kaem
da sam napustio samostan zato da bih ivio s
njima kao ptica koja izlazi iz mraka kaveza na
svjetlost i slobodu? to e rei ejh Abas koji ivi
meu tim sirotim seljanima kao princ meu
robovima kada uje moju priu? to e rei seoski
sveenici kada mu ponove sve one rijei koje su
bile razlog to su me protjerali iz samostana?
Halil je tiho besjedio sa svojom duom sjedei
pored ognjita i promatrajui plamene jezike to
su podsjeali na njegove osjeaje. Merjem je
kriom gledala u njega, itala mu snove s izraza
lica, oslukivala jeku njegovih misli to su mu
dopirale iz srca, osjeala kako joj srce opsjedaju
sjene njegovih nemirnih misli.
Uveer jednoga dana, dok je Halil stajao pored
prozoria to je gledao u dolinu gdje su se
drvee i stijene odjenuli snijegom kao mrtvaci
bijelim pokrovima, Merjem stade pored njega i
zagleda se kroz malo okno. Halil se okrenu prema
njoj i kada im se pogledi susretoe, on duboko i
strasno uzahnu. Zatim okrenu glavu i sklopi oi,

kao da ga je dua upravo napustila i zaplovila

dubinama beskraja traei rije koju bi izgovorila.
Nakon kratkog vremena Merjem se odvai i
upita ga:
- Kamo e poi kada se istopi snijeg i otvore
putevi?
Otvarajui krupne oi i zurei u daleko obzorje,
mladi odgovori:
- Ni sam ne znam kuda e me put odvesti.
- Zato se ne nastani u ovome selu da bi bio
blizu nas? - zadrhta Merjemina dua. Zar nije
bolje ivjeti ovdje nego u dalekoj tuini?
On joj odgovori duboko uznemiren njenou
njenih rijei i raspjevanim glasom:
- Mjetani nee prihvatiti prognanika iz
samostana kao svog susjeda, niti e mu dopustiti
da udie zrak koji njima ivot daje, jer oni
neprijatelja redovnika smatraju nevjernikom u
Boga i Njegove svece.
Merjem uzdahnu, ali ne ree nita jer joj bolna
istina nije doputala da govori. Halil nasloni glavu
na ruku i nastavi:

- Mjetani ovih sela, Merjem, nauili su od

redovnika i sveenika da mrze svakoga tko
svojom glavom misli, tako da ih oponaaju te i
sami bjee od svakoga tko hoe provesti ivot
istraujui, a ne oponaajui. Dakle, ako ostanem
u ovome selu i kaem mjetanima: Hajdemo,
brao, oboavajmo i molimo se onako kako nae
due hoe, a ne kako hoe redovnici i sveenici,
jer Bog nee da Ga oboava neznalica koji drugog
oponaa, rei e: Ovo je bezbonik to prkosi
vlasti
koju
Bog
poloi
u
ruke
svojim
sveenicima. Ako im kaem: Osluhnite, brao, i
posluajte glas svojih srca. Radite prema volji
Duha to obitava u vaim dubinama, rei e:
Taj zlikovac hoe da ne vjerujemo u posrednike
koje je Bog postavio izmeu neba i zemlje.
Halil je gledao u Merjemine oi i nastavio
glasom koji je podsjeao na zvuk srebrnih struna:
- Meutim, Merjem, u ovome selu ima neka
udesna sila koja mnome gospodari i za duu mi
prianja, neka uzviena sila koja me tjera da
zaboravim da su me redovnici protjerali i da ak
zavolim njihovu surovost. U ovome selu sreo sam
se licem u lice sa smru, u njemu je moja dua
prigrlila duu boansku. U ovome selu ima jedan
cvijet to raste u trnju ija ljepota mami moju
duu i iji miris puni moje srce. Da li da ostavim
taj cvijet i poem objelodanjujui Principe koji su
me odveli iz samostana, ili da ostanem uz njega i
vlastitim idejama i snovima iskopam grob u trnju

koje ga okruuje? to da uinim, Merjem?

Merjem saslua njegove rijei pa sva uzdrhta,
kao kada ljubica zatreperi na jutarnjem lahoru.
Svjetlost iz njenoga srca zasja joj u oima, te
prozbori, dok joj se jezik zaplitao od stida:
- Oboje smo u rukama Nevidljive Sile,
Tajanstvene i Samilosne, i pustimo je da uini s
nama to hoe.
Od toga asa Halilovi i Merjemini osjeaji se
stopie, due im se pretvorie u jednu plamteu
zraku iz koje izbija svjetlost i oko koje se iri miris
tamjana.

V
Od poetka vremena do naih dana, drutveni
sloj koji vrsto dri do tradicionalnog ugleda
udruuje se i uruje sa sveenicima i vjerskim
poglavarima protiv naroda. To je postojana bolest
koja kandama dri za vrat ljudski rod i nestat e
samo s nestankom gluposti s ovoga svijeta, kada
razum svakog mukarca postane gospodar, a
srce svake ene sveenik.
Tradicionalni dostojanstvenik gradi svoj dvorac
od tjelesa jadnih siromaha, a sveenik podie

hram na grobovima podatnih vjernika. Princ

eksploatira ruke sirotog seljaka, a sveenik mu
gura ruku u dep. Sudac gleda seljane namrten,
a metropolit im se obraa nasmijan od
namrtenosti tigra i osmijeha vuka nastrada
stado. Sudac tei predstavljati zakon, a sveenik
tei predstavljati vjeru - od njih stradaju tijela i
nestaju due.
U Libanonu - toj planini bogatoj sunevom
svjetlou a siromanoj svjetlom prosvijeenosti dostojanstvenik i sveenik udruuju se protiv
nemonog siromaha koji obrauje zemlju i
eksploatira je da bi svoje tijelo zatitio od maa
prvoga i prokletstva drugoga.
Uglednik u Libanonu stoji pored svoje palae i
dovikuje Libanoncima: Sultan me je postavio za
povjerenika nad vaim tijelima! Sveenik se
uspravlja pred oltarom kliui: Bog me postavio
za skrbnika nad vaim duama! Dotle Libanonci
postojano ute jer se srca upakirana u glinu ne
mogu razbiti, jer mrtvi ne mogu plakati.
ejh Abas, koji je u tome selu bio i guverner i
sudac i princ, bijae miljenik redovnika iz
samostana, uvar njihovih uenja i tradicije, jer
su oni zajedno s njim sudjelovali u dotucanju
prosvijeenosti, a oivljavanju pokornosti u
duama onih to obrauju njegova polja i vinograde.

Jedne veeri, dok su Halil i Merjem bili uz

prijestolje ljubavi, a Rahela ih blago promatrala
nastojei dokuiti tajne njihovih dua, stie alHuri Iljas, seoski sveenik, i obavijesti ejha
Abasa da su preasni redovnici protjerali iz
samostana jednog buntovnog i opakog mladia i
da je taj bezbonik doao u selo prije dva tjedna.
Sada boravi u kui Rahele, udovice Samana alRamija.
Iljasu al-Huriju ne bi dovoljno samo priopiti tu
vijest, ve dodade:
- Sotona protjerana iz samostana nee se u
ovom selu pretvoriti u anela, kao to smokva
koju vlasnik polja posijee i baci u vatru nee dati
novi plod, makar bila i na ognjitu. Dakle, ako
hoemo da ovo selo ostane poteeno opakih
boletina, trebamo protjerati mladia iz naih
kua i s polja kao to su ga redovnici protjerali iz
samostana.
ejh Abas upita:
- Kako zna da e mladi u ovome selu biti
opaka boletina? Zar nije bolje da ostane kod nas
i da postane uvar vinograda i pastir? Potrebni su
nam radnici, pa ako nam je ve put doveo jednog
snanog mladia, trebamo biti zadovoljni, a ne ga
pustiti.
Sveenik se nasmija podmuklo kao zmija, zatim

ree mrsei gustu bradu:

- Da on valja za posao, ne bi mi rekao goni iz
samostana, koji je sino bio kod mene, da je taj
mladi pred redovnicima izgovarao bogohulne i
buntovne
rijei
koje
kazuju
o
njegovoj
lakomislenosti i gluposti. Vie puta se drznuo i
govorio im: Vratite polja, vinograde i svu
imovinu siromanim iteljima ovoga sela, a vi se
raziite na sve strane; to vam je bolje nego da se
klanjate i molite. Goni mi takoer ree da ni
teak ukor, bievanje, niti zatvorske tmine nisu
mogli urazumiti toga nevjernika, ve su ak
pothranjivali sotonu koji mu je duu zgrabio, kao
to prljavtina u jamama uveava broj insekata.
ejh Abas ustade i poput tigra koji malo uzmie
prije napada uutje nakratko kripei zubima i
bjesnei. Zatim se uputi prema velikoj prostoriji i
pozva sluge. Dodoe tri sluge, stadoe pred njega
oekujui da uju njegovu naredbu i on im se
obrati:
- U Rahelinoj kui je jedan mladi zlikovac u
redovnikoj odjei. Idite odmah i dovedite mi ga
svezanog. Ako vam se ta ena suprotstavi,
uhapsite je i za pletenice izvucite na snijeg, jer
tko zlikovcu pomae i sam je zlikovac!
Sluge pognue glave, hitro izaoe i izvrie
volju svoga gospodara, a ejh Abas i sveenik
ostadoe razgovarati o tome to uiniti s protje-

ranim mladiem i udovicom Rahelom.

VI
Dan je izmicao i sputala se no irei svoju
sjenu meu straarama ogrnutim snijegom. Na
tamnom i hladnom svodu zasjae zvijezde kao
kada zasja nada u vjenost nakon nestajanja i
smrti. Seljani zakraunae kapije i prozore.
Upalie svjetiljke i posjedae grijui se uz ognjita
koja nisu marila za none utvare to su hodale
oko njihovih domova.
Za to vrijeme su Rahela, Merjem i Halil sjedili za
sofrom i veerali. Netko zalupa na vrata, zatim
uoe sluge ejha Abasa. Rahela se preplaeno
osvrnu, a Merjem uzdahnu sa strahom. Halil je
bio miran, kao da je njegova velika dua
predosjetila dolazak ovih ljudi.
Jedan sluga prie, grubo poloi ruku na Halilovo
rame i ree hrapavim glasom:
- Jesi li ti mladi koji je protjeran iz samostana?
- Ja sam. to hoete? - tiho odgovori Halil.
- Hoemo da te svezanog odvedemo u kuu
ejha Abasa - ree ovjek. - Ako se bude opirao,

izvui emo te na snijeg kao zaklano janje.

Rahela ustade problijedjevi, elo joj se namrti
i ona drhtavim glasom progovori:
- Zbog kojeg grijeha ga vodite ejhu Abasu i
zato ete ga vui svezanog?
Moleivim tonom, obrati im se Merjem:
- On je sam, a vas ste trojica. Kukaviki je da ga
tako zlostavljate i kanjavate.
- Zar u ovome selu ima neka ena koja e se
suprotstaviti volji ejha Abasa? - povika sada
sasvim srditi sluga i izvue vrsto ue u namjeri
da svee Halilove ruke. Mladi ustade ne
mijenjajui izraz lica, ak visoko uzdignute glave,
nalik na toranj u oluji. Na usnama mu je bio tuan
osmijeh:
- Ja vas saalijevam, ljudi, jer ste mono a
slijepo orue u rukama nejakog ovjeka koji vidi.
On vama nepravdu nanosi i nejake podinjava
vaim miicama. Vi ste robovi maloumnosti, a
maloumnost je najcrnja i ona se najee predaje
nepravinosti i grubosti. Juer sam i ja bio poput
vas, a vi ete sutra postati kao ja. Sada je meu
nama velika i mrana provalija koja upija moj
poziv i zaklanja vam moju istinu, tako da niti
ujete niti vidite. Evo, sveite mi ruke i inite sa
mnom to hoete.

Oni sasluae Halilove rijei razrogaenih oiju,

ukoeni, za trenutak oarani mladiem - kao da
im je prijaznost njegova glasa paralizirala pokrete
i prenula nebeske tenje u njihovim srcima.
Meutim, oni se malo zatim trgnue, kao da je
jeka Abasovog glasa odzvanjala im u uima i
podsjeala ih na zadatak na koji ih je poslao.
Prioe mladiu, svezae mu ruke i utke ga
izvedoe osjeajui izvjesnu grinju savjesti. Za
njim su ile Rahela i Merjem. Poput keri
jeruzalemskih, ile su za Halilom prema kui
ejha Abasa.

VII
Bez obzira jesu li znaajne ili beznaajne, vijesti
se prenose brzinom misli meu iteljima malih
sela, jer udaljenost od velikih skupova djeluje da
potpuno i pomno prate to se dogaa u njihovom
uskom okruenju.
U zimskim danima, kada polja i vrtovi poivaju
pod snjenim plahtama, kada se ivot zbija,
preplaen i traei topline, oko ognjita, seljani
osjeaju jo veu potrebu za vijestima da bi njima
popunili prazne dane i da bi, raspredajui ih,
provodili hladne noi.
Tako jedne noi ejhove sluge zgrabie Halila i
vijest se pronese meu mjetanima poput zaraze.

Radoznalost uzbudi seljane koji napustie kue i

pohrlie sa svih strana, kao rasprena vojska.
Mladi nije bio ni stigao do ejhove kue, a u tom
prostranom zdanju ve
su se okupili mukarci, ene i djeca. Radoznalo
su istezali vratove da bace pogled na nevjernika
protjeranog iz samostana, na udovicu Rahelu i
njenu ker Merjem koje su doprinosile trovanju i
paklenoj zarazi njihovog sela.
ejh Abas je sjedio na visokoj stolici, pored
njega je bio al-Huri Iljas, a seljani i sluge su stajali
u iekivanju i netremice gledajui svezanog
mladia to je stajao pred njima uzdignute glave
nalik na goru meu breuljcima. Rahela i Merjem
su stajale iza njega opsjednute strahom, a due
im patile zbog ljutitih pogleda prisutnih. Ali - to
moe uiniti strah osjeajima ene koja je
ugledala istinu i pola za njom? to mogu postii
otri pogledi u srcu djevojke koja je ula zov
ljubavi pa se prenula?
ejh Abas pogleda mladia i glasom nalik na
buku valova upita:
- Kako se zove, ovjee?
-

Zovem se Halil - odgovori on.

Iz koje si obitelji i iz kojeg mjesta? - upita ejh.

Halil se okrenu prema seljanima koji su ga

promatrali s mrnjom i gaenjem:

- Siromani i obespravljeni jadnici su moja
obitelj i moje pleme. Ova prostrana zemlja je moj
zaviaj.
ejh Abas se podrugljivo nasmija:
- Oni kojima pripada zahtijevaju da te protjeramo, a zemlja koju naziva domovinom odbija
da bude njen stanovnik.
- Neprosvijeeni narodi hapse svoje najuglednije
sinove i izruuju ih monicima i silnicima. Zemlja
ogrezla u ponienju progoni one koji je najvie
vole i koji su joj najodaniji. Meutim, ostavlja li
pravi sin svoju majku kada je bolesna; odmrzne li
samilosni brat svoga unesreenog brata? Ovi
jadnici koji su me danas tebi izruili svezanog
jesu oni to zrnevlje svojih srca zasijavaju u
tvojim poljima, prolijevaju krv svojih tijela pred
tvojim nogama. Ova zemlja koja odbija da budem
njen stanovnik jest zemlja koja ne otvara ralje da
bi progutala despote i silnike.
ejh Abas se grohotom nasmija, kao da bi htio
odvratnim smijehom uguiti mladiev duh i
onemoguiti mu da dospije do dua priprostih
slualaca. Zatim ree:
- Zar ti nisi, bestidni mladiu, bio samostanski
pastir? Zato si ostavio svoje stado i poao kao

prognanik? Jesi li mislio da jedan mladi moe

vie suosjeati s nevjernicima nego preasni
redovnici?
- Bio sam pastir, a ne mesar - odgovori Halil. Vodio sam telad u zelene lugove i na obilnu
ispau, a nikada je nisam vodio na gole vrleti.
Odvodio sam je na pitke izvore, a drao je daleko
od nezdravih movara. Uveer sam je vraao u
obor, a nisam je ostavljao u dolini kao plijen
vukovima i drugim zvijerima.
Tako sam postupao sa stokom. Kada bi ti
postupao kao ja s ovim jadnim stadom to sada
stoji oko nas, ne bi bio u ovoj velikoj kuli, a oni
gladni u mranim izbama. Kada bi bio milostiv
prema estitim sinovima svoje zemlje kao to
sam ja bio prema samostanskoj stoci, ne bi sada
sjedio na ovoj svilenoj fotelji dok oni pred tobom
stoje kao gole grane na buri.
ejh Abas se nemirno pokrenu, na elu mu
zasja kaplja hladnog znoja i smijeh mu prijee u
srdbu. Meutim, savlada se da ne bi pred svojim
ljudima i podanicima pokazivao uznemirenost,
zatim ree upirui rukom:
- Nismo te doveli svezanog, nevjernie, da
bismo sluali tvoje lupetanje, ve smo te doveli
da bismo ti sudili kao opakom zlikovcu. Znaj da
sada stoji pred gospodarem ovoga sela i
predstavnikom volje emira Emina al-ihabijal,

neka je Bog uz njega; da stoji pred al-Huri Iljasom, predstavnikom svete crkve u koju ne vjeruje. Brani se sada od optube, ili klekni molei
za milost pred nama i pred ovim skupom koji
uveseljava. Oprostit emo ti i dati da uva nau
stoku, kao to si i u samostanu.
(Emir Emin ihab je sin emira Beira Velikog, koji
je upravljao Libanonom nakon svoga oca.)
Mladi mirno odgovori:
- Prestupniku ne sude prestupnici, opaki zlikovac
se ne brani pred grjenicima.
Nakon tih rijei, Halil se okrenu prema
uskomeanom skupu u prostranoj dvorani i
zvonkim glasom koji je odzvanjao poput srebrenih
zvona ree:
- Brao, ovjek koga su vaa pokornost i
poslunost uinile gospodarem vaih polja doveo
me je svezanog da bi mi sudio pred vama u ovoj
palai sagraenoj na ostacima vaih oeva i
djedova. ovjek koga je vaa vjera uinila
sveenikom u vaoj crkvi doao je da bi mene
optuio, da bi pomogao da me kazne i ponize. Vi
ste, pak, sa svih strana pojurili da biste me vidjeli
kako patim i da biste uli kako za milost molim.
Ostavili ste toplo ognjite da biste vidjeli
svezanog i ponienog svoga sina i brata. Pohitali

ste da biste vidjeli jednu rtvu u kandama

zvijeri. Doli ste da biste vidjeli nevjernika kako
stoji pred sucima. Ja sam taj prestupnik. Ja sam
taj nevjernik protjeran iz samostana i kog je
meava dovela u vae selo. Ja sam taj zlikovac,
pa posluajte moj protest. Nemojte me
saalijevati, ve budite pravedni, jer doputeno je
saalijevati jadne prestupnike, a pravednost je
jedino to trae nevini.
Vas odabirem za svoje suce, jer je volja naroda i
Boja volja. Zato - prenite svoja srca i dobro me
posluajte, zatim mi presudite prema savjesti.
Rekoe vam da sam opaki nevjernik, ali ne znate
kakav je moj grijeh. Vidite da sam svezan kao
ubojica, ali jo niste ull kakav je moj grijeh, jer
istina o prestupnima i grijesima u ovoj zemlji je
jo uvijek sakrivena maglom. to se tie kazne,
ona se ljudima pojavljuje poput munje u nonoj
tmini.
Moj grijeh je, ljudi, u tome to sam shvatio vau
nesreu i osjetio teinu vaih okova. Moja greka
je, ene, u tome to saalijevam vas i vau djecu
koja vam iz grudi siu ivot pomijean s dahom
smrti.
Ja sam jedan od vas, ljudi. Moji oevi i djedovi
ivjeli su u ovim dolinama koje vama snagu
uzimaju i umrli su pod ovim jarmom koji je vae
ije povio. Ja vjerujem u Boga koji uje bol vaih
napaenih dua i vidi vaa uznemirena srca.

Vjerujem u Knjigu koja ini vas i mene braom

jednakim pred suncem. Vjerujem u uenja koja
oslobaaju vas i mene robovanja ljudima i koja
oslobaaju okova sve nas na zemlji, zaviaju
Bojih poslanika.
Bio sam pastir u samostanu. Moje samovanje s
nijemom stokom u mirnoj stepi nije mi zatvorilo
oi pred tekom tragedijom koju vi, mimo volje,
predstavljate u poljima; ui mi nisu zaepljene za
krik oaja to dopire iz straara. Shvatio sam da
sam ja u samostanu i vi na poljima stado ovaca
koje ide za prodrljivim vukom u njegovu jazbinu;
zastao sam nasred puta i zavapio u pomo. Tada
je vuk pojurio na me i zgrabio me otrim zubima,
zatim me otjerao kako moj krik ne bi uznemirio
stado koje bi se uzjogunilo i u strahu na sve
strane razbjealo, te njega ostavilo samog i
gladnog u nonoj tmini.
Podnosio sam tamnovanje, glad i e radi
prazne istine koju sam vidio krvlju ispisanu na
vaim licima; trpio sam kaznu, bievanje i
ismijavanje jer sam vaim tihim uzdasima
posudio vapijui i bolni krik unutar samostana.
Meutim, nikada se nisam plaio, niti mi je
sranost popustila, jer je va bolni vapaj slijedio
moju duu i ulijevao mi snagu, omilio mi
progonstvo, ponienje i smrt.
Sada se pitate: Kada smo to obespravljeni
zavapili i koji se to pojedinac od nas odvaio

otvoriti usta? Ja vam odgovaram: Vae due

obespravljene vape svakog dana, vaa srca
neutjeno pomo trae svake noi, ali vi ne ujete
ni svoje due ni svoja srca, jer samrtnik ne uje
vlastiti hroptaj, ali ga uju oni to sjede pored
njegove postelje; zaklana ptica skae nesvjesno i
mimo svoje volje, ali su svjesni oni to je
promatraju.
Kada tijekom dana ne uzdahnu vae napaene
due? Da li ujutro kada vas budi nagon za
opstankom cijepajui vam veo sna na oima i
odvodei vas kao roblje na polja? Da li u podne
kada elite sjesti u sjenu drvea da biste izbjegli
plamene suneve strelice, ali sjesti ne moete?
Da li uveer kada se gladni vraate svojim
kuama, ali ne nalazite nita osim suha kruha i
ustajale vode? Da li nou kada umorni lijeete na
kamene postelje i nemirno spavate, a im vam
san sklopi oi, u snu ujete ejhov glas koji vam
odzvanja u uima? U koje doba godine ne kukaju
vaa nesretna srca? Da li u proljee kada priroda
odijeva novo ruho, a vi izlazite gledati njene
dronjke? Da li ljeti kada skupljate sjetvu, ubirete
plodove na gumnima i punite hambare vaih
nepravednih gospodara, a zauzvrat dobijate
samo slamu i travu? Da li ujesen kada berete
plodove, cijedite grode, a od toga dobijate samo
otpatke? Ili ujesen kada ubirete plodove i cijedite
grode, a od toga dobijate samo ostatke? Ili zimi
kada vas vrijeme optereuje, hladnoa i studen
progone u kuerine zavijene snijegom, pa sjedite
uz ognjita prestravljeno oslukujui bijes bure i

nevremena?
Takav je va ivot, bijednici. To je no koja vam
je due natkrilila, nesretnici. To je vae ponienje
i nevolja, jadnici. To je taj neprekidni i bolni krik
koji sam uo kako dopire iz vaih srca, pa sam se
trgnuo, pobunio protiv redovnika i odbio vjerovati
u njihov nain ivota. Ostao sam usamljen i
ugnjetavan radi vas i radi pravde. Uhapsili su me
kao opasnog nevjernika i protjerali iz samostana,
pa sam poao dijeliti vau nesreu i ivjeti uz vas,
pomijeati svoje suze s vaima. Zato me svezanog izruie vaem monom neprijatelju koji
grabi vaa dobra i ivi kao bogata od vae
imovine, koji puni svoj veliki eludac vaim
plodovima.
Zar meu vama nema starijih ljudi koji znaju da
zemlja koju obraujete a ije prinose ne uzimate
pripada vama, da ju je prigrabio otac ejha Abasa
od vaih oeva u vrijeme kada se zakon ispisivao
otricom maa? Zar niste uli da su redovnici
podinili vae pretke, zagospodarili njihovim
njivama i vinogradima u vrijeme kada su
zapovijesti vjere ispisivane usnama sveenika?
Zar ne znate da se predstavnici vjere i uglednici
potpomau da bi vas podinili i ponizili, da bi vam
krv prolili? Kojem mukarcu od vas sveenik nije
povio vrat pred gospodarem polja? Na koju vau
enu nije podviknuo gospodar polja i tjerao je da
slua volju sveenika?

uli ste ve da je Bog kazao prvom ovjeku:

Znojem svoga ela jest e svoj kruh. Zato,
onda, ejh Abas jede svoj kruh zaraen znojem
vaih ela i vino pomijeano s vaim suzama? Je
li Bog odlikovao toga ovjeka i uinio ga
gospodarem jo dok je bio u majinoj utrobi? Ili se
na vas Bog naljutio zbog nekog nepoznatog
grijeha pa vas u ovaj ivot poslao da biste
sakupljali plodove s polja, a jeli samo trnje, da
biste gradili velelijepne dvorce a stanovali samo
u tronim kuama?
uli ste ve da je Isus Krist rekao svojim
uenicima: Besplatno ste dobili, besplatno i
dajte; ne prisvajajte srebro, zlato ni bakar u
svojim
mjestima.
Koje
onda
propovijedi
doputaju redovnicima i sveenicima da prodaju
svoje molitve i utjehe za srebro i zlato? Vi se
molite u nonoj tiini govorei: Daj nam,
Gospode, kruh na svagdanji, a Gospod vam je
darovao ovu zemlju da vam daje sasvim dovoljno
kruha. Je li on darovao predstavnike vladajuih
krugova da vam kruh otimaju? Proklinjete Judu jer
je za srebro i zlato izdao svoga gospodara, a
zato onda blagosiljate one koji ga izdaju svakoga
dana? Nesretni Juda se pokajao zbog svoga
grijeha pa se objesio, a ovi drugi idu ispred vas
uzdignutih glava i dugih mekih skuta, sa zlatnim
ogrlicama i skupocjenim prstenjem. Uite djecu
da vole Kristovom ljubavlju, a kako ih moete
uiti da budu skrueni pred onima koji ga mrze,
koji zavjere kuju protiv njegova uenja i zapisa?
Znano vam je da su Isusovi izaslanici ubijeni i

kamenovani da bi u vama oivjeli Duh Sveti, a je

li vam znano da redovnici i sveenici ubijaju vae
due da bi ivjeli uivajui u vaim dobrima, da bi
uivali u zveckanju vaih okova? to vas tjera,
jadnici, u ivot prepun ponienja i nitavnosti, te
stalno kleite pred stranim idolom koga
licemjerje i la podigoe na grobovima vaih
predaka? Nad kojim to silnim blagom bdijete
svojom skruenou da biste ga ostavili u
naslijee svojim potomcima?
Due su vam u aci sveenika, tijela su vam u
kandama suca, srca su vam u tmini oaja i tuge.
to vam onda u ivotu omoguuje da na to
prstom upirete i kaete: Ovo je nae! Znate li,
vi to se podinjavate, tko je sveenik pred kojim
osjeate strahopotovanje i koga postavljate kao
tutora nad najsvetijim tajnama svoje due?
Posluajte me - objasnit u vam to osjeate, a
plaite se da to pokaete.
To je vjerolomnik kojemu krani daju Sveto
Pismo pretvarajui ga tako u mreu u koju hvata
njihovu imovinu; licemjer kojemu vjernici oko
vrata vjeaju lijepi kri, a on od njega pravi otru
sablju i izdie je nad njihovim glavama; nasilnik
kojemu nejaki predaju svoje vratove, a on na njih
stavlja ulare i uzde, na njih stavlja elinu ruku i
ne ostavlja ih dok se ne slome kao glinena
posuda i u prah se ne pretvore.
To je ljutiti vuk koji ulazi u obor tako da pastir

misli da je janje dok ne zaspi spokojno, a im

padne mrak skae na ovce i davi ih jednu po
jednu.
To je prodrljivac koji potuje trpezu vie i od
samog oltara; pohlepnik koji e za dinarom otii i
u demonsku peinu, sie krv ljudima kao to
pustinjski pijesak upija kapi kie; krtica koji i
vlastiti dah uva, a ne ali ono to njemu ne
treba.
To je lisac koji se provlai kroz pukotine na zidu,
a izlazi samo kada kua padne; lopua kamena
srca koji e iupati dinar i od udovica, a novi
od siroeta.
To je udno stvorenje koje ima orlovski kljun,
tigrove kande, zube hijene i dodir zmije.
Oduzmite
mu
Knjigu,
pocijepajte
odjeu,
poupajte bradu, radite s njim to god hoete, a
onda mu stavite dinar na dlan - on e vam
oprostiti i s ljubavlju se osmjehnuti; udarite ga po
obrazu, pljunite u lice, iju mu zavrnite, zatim ga
posadite za svoju trpezu i on e zaboraviti, klicati,
pojas e odvezati da napuni eludac vaim jelom
i piem; hulite ime njegovoga Boga, odbacite
njegovu ideologiju, podsmjehujte se njegovom
vjerovanju, zatim mu poaljite bokal vina ili
koaru voa - on e vam oprostiti, opravdati vas
pred Bogom i ljudima.
On ugleda enu i okree glavu govorei glasno:

Odlazi od mene, keri Babilona! Zatim tiho

razmilja: Brak je bolji od potiskivanja strasti.
Ugleda mladie i djevojke koji idu u povorci
ljubavi, te podie pogled prema nebu i klie: Sve
same gadosti! Sve je pokvareno pod kapom
nebeskom! Zatim kriom uzdie: Neka
propadnu zakoni, neka nestanu obiaji koji me
udaljie od slasti ivota, koji me liie njegovih
radosti. Obraa se ljudima citirajui: Ne
okrivljujte da ne biste bili okrivljeni. Meutim, on
surovo okrivljuje sve one to se podruguju
njegovim porocima, due im otprema u pakao
prije nego to ih smrt otrgne od ivota, obraa im
se povremeno podiui pogled uvis dok njegova
misao kao zmija
gmie oko vaih depova, te vam dovikuje:
Djeco moja i sinovi moji, a pri tome nema
oinskih osjeanja, nema na usnama osmijeha za
edo, niti dijete nosi na rukama. Rei e vam
odmahujui glavom s gnuanjem: Uzdignimo se
iznad ovosvjetskih dobara jer nai ivoti nestaju
poput magle; ako bolje pogledate, vidjet ete
kako se vrsto dri za skute ivota, kako mu se
hvata za vjee, alei za jueranjim danom,
strahujui zbog brzog prolaska dananjeg dana,
eljno oekujui dan sutranji.
On trai od vas dobroinstvo, a bogatiji je nego
vi. Ako mu pozitivno odgovorite, javno e vas
blagosiljati, a ako odbijete tajno e vas prokleti. U
hramu govori u ime siromaha i onih koji su u
nudi, dok oko njegove kue vape gladni; pred
njegovim oima pruaju ruke prosjaci, a on ne

uje i ne vidi... Prodaje svoju molitvu, a tko ne

kupi bit e nevjernik u Boga i Njegove poslanike,
bit e lien raja i blagodati.
To je stvorenje koje vas zastrauje, krani. To je
taj redovnik koji vam krv sisa, bijednici. To je
sveenik koji se desnom kria, a lijevom vas za
srce uzima. To je biskup koga vi postavljate kao
slugu, a on postaje gospodar; blagosiljate ga kao
sveca, a on postaje sotona; veliate ga kao
zastupnika, a on postaje kao teki jaram.
To je sjena koja vam due prati od kada dou na
ovaj svijet pa dok se ne vrate u vjenost. To je
ovjek koji ove noi doe da mene optui i ocrni
zato to se moj duh pobunio protiv neprijatelja
Isusa Krista koji vas je volio i svojom braom
nazivao, pa je zbog vas raspet bio...
Lice svezanog mladia se ozari, jer osjeti kako
se bude due njegovih slualaca. On vidje
djelovanje svojih rijei na licima ljudi koji su ga
gledali, pa podie glas i nastavi:
- uli ste, brao, da je emir Emin al-ihabi
postavio ejha Abasa za gospodara ovog sela.
Takoer ste uli da je vladar postavio emira da
upravlja Libanonom. A jeste li uli ili vidjeli Silu
koja je vladara uinila gospodarem ove carevine?
Vi niste vidjeli tu Silu otjelovljenu, niti ste je uli
da govori, ali osjeate da postoji duboko u vaim
duama; pred njom se molei, klanjate se i

dozivate je rijeima: Gospode na koji jesi na

nebesima.
Da, va Otac nebeski je taj koji postavlja careve
i emire i On je svemogui. Meutim, vjerujete li
da va Otac koji vas voli i pouava putevima
Istine posredovanjem svojih poslanika eli da
budete ugnjetavani i ponieni? Vjerujete li da Bog
koji u oblacima alje kiu, iz sjemenja izvodi
raslinje, iz cvjetova razvija plodove, da On eli da
budete gladni i omalovaeni zato da bi jedan od
vas postao napuhan i da bi uivao? Vjerujete li da
Vjeni Duh, koji vam je darovao ljubav prema
eni, ljubav prema djeci, samilost prema
blinjem, postavlja vam surovog gospodara koji
nad vama ini nasilje i pretvara vas u robove?
Vjerujete li da Vjeni Zakoni koji vam ine
dragom svjetlost ivota alju nekoga tko vam ini
dragom tamu smrti? Vjerujete li da je Priroda
poslala odreene sile u vaa tijela da bi vas
podinila nejakima?
Vi ne vjerujete u te stvari, jer ako biste tako
vjerovali, postali biste oni koji ne vjeruju u
boansku istinu, koji ne vjeruju u Svjetlost Istine
to sija svim ljudima. to vas, onda, tjera da
pomaete zlikovcu protiv samih sebe? Zato se
plaite volje Boga koji vas je slobodne poslao na
ovaj svijet, a vi postajete robovi onima koji se
bune protiv njegovih zakona? Kako ete podii
pogled prema silnome Bogu i nazvati Ga Ocem, a
zatim poviti vratove pred nejakim ovjekom koga

zovete gospodarem? Kako mogu biti zadovoljna

Boja djeca time da budu ljudski robovi? Zar vas
Isus nije nazvao braom, a sada vas ejh Abas
naziva slugama? Zar vas Isus nije uinio slobodnim ljudima Duha i Istine, a sada vas emir ini
robovima nepravde i pokvarenosti?
Zar vam Isus nije podigao glave prema nebesima, a vi ih ka zemlji sputate? Zar nije Isus ulio
svjetlost u vaa srca, a vi ih uranjate u tamu?
Bog je poslao vae due u ovaj ivot kao blistavu zraku koja raste uz spoznaju, postaje jo
ljepi otkrivanjem tajni dana i noi, pa zato ga
zasipate pepelom da bi se ugasio? Bog je vaim
duama darovao krila da biste njima plovili
prostranstvima ljubavi i slobode, a zato ih vi
svojim rukama podvezujete i kao insekti po
zemljinoj kori gmiete? Bog je u vaa srca zasijao
sjemenje sree, a zato ga vadite i na stijenu
bacate da ga vrane pozoblju i raznesu vjetrovi?
Bog vam je dao sinove i keri da biste ih uputili
putem Istine, da biste im srca ispunili himnama
Univerzumu, ostavili im radost ivljenja u
dragocjeno naslijee, a zato ih vi ubijate i za
sobom ostavljate kao pokojnike, kao tuince u
vlastitome zaviaju, kao nesretnike pred samim
suncem? Zar nije otac koji svog slobodnog sina
ostavi kao roba nalik na oca od koga sin trai
kruha, a on mu kamen daje? Zar niste vidjeli kako
poljske ptice ue svoje ptie da lete, a zato vi
svoju djecu uite da vuku okove i lance? Zar niste

vidjeli kako poljsko cvijee sunevoj svjetlosti

nudi svoje sjemenje, a zato vi svoju djecu
predajete hladnoj tmini?
Halil uutje za trenutak, kao da su njegove misli
i osjeaji odve porasli, rairili se, toliko da se
vie nisu mogli odjenuti rijeima, a zatim ree
tiim glasom:
- Rijei koje ste uli od mene ove noi jesu rijei
zbog kojih su me redovnici protjerali; duh ije ste
treperenje osjetili u svojim srcima jest duh koji
me svezanog pred vas doveo.. Ako na me skoi
gospodar vaih polja i sveenik vae crkve, i ako
me ubiju, umrijet u sretan i radostan, jer time
to sam pokazao istinu koju ugnjetai ne mogu
uhapsiti kao stranog kriminalca izvrio sam volju
svoga i vaeg Tvorca.
Halil je govorio zvonkim glasom i oaravajuim
tonom koji je uzbuivao srca ljudi to su ga
promatrali s uenjem nalik na uenje slijepca
kada odjednom progleda. Taj ton je uzdrmao due
ena koje su netremice gledale oima punim
suza. ejh Abas i al-Huri drhtali su od bijesa i
previjali se kao da lee na postelji od trnja. Oba
su pokuavala prekinuti mladiev govor, ali nisu
mogla, jer je on svjetini govorio uzvienom
snagom koja je odlunou nalikovala na oluju, a
njenou na lahor.
Kada zavri govor, Halil odstupi malo i stade

pored Rahele i Merjem. Tada zavlada duboka

tiina, kao da je Duh to je leprao po cijeloj
velikoj prostoriji usmjerio pogled seljana na neko
daleko mjesto, kao da je oduzeo misao i volju
ejhu i sveeniku koji su drhtali pred svojom
uznemirenom savjeu.
ejh Abas ustade, lice mu se natuti i problijedi,
pa priguenim glasom podviknu na ljude to su
stajali oko njega:
- to je s vama, psi? Jesu li vam srca prepukla,
ili vam se ivot u tijelima ugasio, pa niste u stanju
rastrgnuti ovog nevjernika? Je li duh ovog sotone
opsjeo vae due i svojom paklenskom arolijom
svezao vam ruke pa mu nita ne moete?
Nakon tih rijei, ejh trgnu sablju pored sebe i
nasrnu na svezanog mladia da ga udari njome,
ali istupi jedan snaan mukarac i mirno mu se
suprotstavi:
-

Stavi sablju u korice, gospodaru, jer e

stradati onaj tko potegne sablju.

ejh Abas zadrhta, sablja mu ispade iz ruke i on

povika:
- Zar se jadni sluga suprotstavlja svome gospodaru?

- Pouzdani sluga - odgovori ovjek - ne sudjeluje

sa svojim gospodarem u zlu i nasilju. Ovaj mladi
nije govorio nita osim onog to je pravo; ovim
ljudima je govorio samo istinu.
Drugi mukarac istupi i ree:
- Ovaj mladi nije rekao nita to bi zahtijevalo
sudenje. Zato ga progonite?
- Nije uinio svetogre, niti je bogohulio. Zato
ga zovete nevjernikom? - upita jedna ena
visokim tonom.
Tada se i Rahela odvai, istupi i ree:
- Ovaj mladi govori naim jezikom i ali zbog
nas. Tko njemu eli zlo, na je neprijatelj.
ejh Abas zakripa zubima:
- I ti se buni, posrnula udovice? Zar si
zaboravila to se dogodilo tvome suprugu kada
se pobunio protiv mene prije pet godina?
Rahela duboko uzdahnu kada u ove rijei, pa
zadrhta kao netko tko je upravo otkrio stranu
tajnu. Zatim se okrenu prisutnima i povika iz sveg
glasa:
- Jeste li uli? Ubojica priznaje svoje zlodjelo u

nastupu bijesa? Zar se ne sjeate moga supruga

koga su nali mrtvog u polju? Uzalud ste traili
ubojicu jer se nalazio skriven meu zidovima. Zar
se ne sjeate da je moj suprug bio hrabar ovjek?
Zar niste uli kako govori o porocima ejha
Abasa, kritizira njegove postupke bunei se protiv
njegove surovosti?
Evo, nebo je otkrilo ubojicu vaeg susjeda i
brata, i dovelo ga pred vas. Pogledajte ga i itajte
zloin ispisan na njegovom blijedom licu.
Pogledajte kako se uplaio. Vidite kako je lice
pokrio rukama da vam ne bi u oi gledao.
Pogledajte monog gospodara kako drhti kao
slomljena trska. Pogledajte monog silnika to
drhti poput roba koji je pogrijeio. Bog vam je
neoekivano otkrio tajne ovog ubojice kojega se
vi plaite, otkrio vam je opaku duu koja je mene
uinila udovicom, a moju ker siroetom.
Rahela je vikala, njene rijei su kao gromovi
udarale u glavu ejha Abasa, mukarci su galamili, a enska vika mu je u glavu udarala poput
plamena. Sveenik ga uze za ruku i vrati na
naslonja, zatim drhtavim glasom pozva sluge:
- Zgrabite ovu enu koja naprasno optuuje
vaeg gospodara i odvucite je s ovim mladim
nevjernikom u mranu sobu. Tko vam se odupre,
bit e suuesnik u zloinu, izopen iz svete crkve
kao i njih dvoje.

Sluge se ne pomaknue s mjesta. Nisu marili za

sveenikova nareenja, ve ostadoe nepokretni,
zagledani u svezanog Halila, te u Rahelu i Merjem
koje su stajale s njegove lijeve i desne strane,
kao krila koja je upravo otvorio da poleti i zaplovi
put oblaka.
Sveeniku je brada drhtala od gnjeva:
- Zar ne vjerujete u milost svoga gospodara,
neotesanci? Zar poriete njegovu dobrotu zbog
jednog mladog prestupnika i razvratne laljive
ene?
Najstariji sluga odgovori:
- Sluili smo ejha Abasa za kruh i krov nad
glavom, ali mu nikada nismo bili robovi. Sluga
skinu ogrta i maramu s glave, poloi ih pred
ejha i dodade:
- Ne elim se odijevati ovom poniavajuom
odjeom zato da bi mi dua patila u kui krvnika.
Na isti nain postupie i ostale sluge, te se
prikljuie svjetini s ozrajem slobode i
izbavljenja na licima.
Vidjevi to su uinili i osjeajui da njegova
lana vlast nestaje, al-Huri Iljas izae iz kue
proklinjui as kada je Halil doao u selo.

Tada istupi jedan ovjek, odveza Halila, pogleda

ejha Abasa klonulog na naslonjau i ree
odrjeito:
- Mladi koga si svezanog doveo da bi mu sudio
kao prestupniku osvijetlio je naa mrana srca i
usmjerio nam poglede ka putu istine i spoznaje;
sirota udovica koju si nazvao razvratnom
laljivicom otkrila nam je stranu tajnu prikrivanu
pet godina. Mi smo pohitali u ovu kuu radi osude
nevinoga i progona pravednoga. Sada kada smo
progledali, kada nam je nebo otkrilo tvoj strani
zloin i tvoje surove nepravde ostavljamo te
samog: neemo ti suditi, neemo te zaboraviti,
neemo te aliti, ali emo te ostaviti i od neba
traiti da s tobom uini prema svojoj volji.
Mukarci i ene u velikoj odaji zaamorie.
Netko ree:
- Poimo s ovoga mjesta uprljanog grijesima i
krenimo svojim kuama.
Drugi povika:
- Poimo za mladiem u Rahelinu kuu i
posluajmo njenu utjenu priu!
- Moramo raditi kako Halil hoe - glasno ree
trei. - On bolje od nas zna to nam treba.
- Ako elimo pravdu i pravinost dodade netko

- poimo sutra emiru Eminu, upoznajmo ga s

prestupima ejha Abasa i traimo da ga kazni.
- Trebamo umilostiviti emira - ulo se s druge
strane - i zamoliti ga da Halila postavi za svoga
predstavnika u selu.
- Trebamo se biskupu aliti na al-Huri Iljasa ree netko - jer je on sa ejhom sudjelovao u
svim njegovim nedjelima.
Dok su tako glasovi dopirali sa svih strana i kao
otre strelice zabadale se u ejhove grudi,
Halil podie ruku, uutka gomilu jednim
pokretom i pozva ih:
- Sluajte i gledajte, brao. Nemojte uriti. U
ime svoje ljubavi vas molim da ne idete emiru: on
nee biti praviniji prema vama nego ejh, jer
zvijeri se meusobno ne ubijaju. Nemojte se aliti
na sveenika njegovom starjeini, jer starjeina
zna da se rui kua koja se dijeli na sastavne
dijelove. Ne traite da budem guvernerov
predstavnik u ovome selu, jer pouzdani sluga ne
eli pomagati zlu gospodaru. Ako sam dostojan
vae ljubavi i suosjeanja, pustite me da ivim
meu vama; da sudjelujem u vaim ivotnim
radostima i tugama; da dijelim s vama posao u
polju i odmor u kuama, jer ako ne bih bio jedan
od vas, bio bih kao oni licemjeri koji propovijedaju
vrlinu, a ine samo zlo.

A sada kada sam stavio sjekiru na stablo,

ostavimo ejha Abasa da stoji na sudu svoje
savjesti pred prijestoljem Boga ije sunce obasjava i dobre i zle.
Nakon tih rijei, Halil izae, a za njim poe i
masa, kao da u njegovoj linosti ima nekakva
snaga koja privlai poglede. ejh ostade sam kao
srueni toranj, bolan kao pobijeeni vojskovoa.
Kada narod stie u crkvu, mjesec je ve bio
izaao iza horizonta i prosipao srebrenu svjetlost
po nebu. Halil se okrenu, pogleda lica mukaraca
i ena okrenutih prema njemu i dua mu se
pokrenu, kao da je u tim sirotim seljanima
pronaao simbol obespravljenih naroda, kao da je
u tim straarama ogrnutim ledenim snijegom
vidio simbol zemalja ogrezlih u ponienju i
nesrei.
Zastavi poput proroka koji oslukuje glas
generacija, on promijeni izraz lica i irom otvori
oi, kao da mu je dua upravo sagledala sve
narode Istoka koji vuku okove ropstva kroz doline,
pa podie obje ruke uvis i ree glasom koji je
podsjeao na huku valova:
- Iz ovih najdubljih dubina dozivamo te, o
Slobodo, i posluaj nas. Iz ove tmine diemo
svoje ruke prema tebi - pogledaj nas. Na ovome
snijegu sjedimo pred tobom, smiluj nam se. Pred
tvojim impozantnim prijestoljem stojimo sada
nosei na tijelima odjeu svojih predaka uprskanu

krvlju, svoje osjeaje zapraujemo zemljom s

grobova pomijeanom s njihovim ostacima,
nosimo sablje zarivane u njihova srca, podiemo
koplja koja su im u grudi udarala, vuemo okove
koji su njihove noge unitavali, isputamo krike
koji su njihova grla ranjavali, vapimo vapajima
koji su tminu njihovih tamnica ispunjavali,
molimo molitve koje su dopirale iz njihovih
ranjenih srca, zato nas posluaj, o Slobodo!
Od izvora Nila do ua Eufrata, do tebe dopiru
vapaji dua zajedno s kricima bezdana; s krajeva
Poluotoka do vrha Libanona k tebi se pruaju ruke
drhtei u borbi sa smru; s obala Zaljeva do
nakraj Sahare u tebe gledaju oi... Osvrni se,
Slobodo, i pogledaj nas!
U kutovima straara podignutih u siromatvu i
bijedi pred tobom biju srca; u kuama zasjelim u
tmini neznanja i tuposti tebi se predaju srca; u
kutovima kua prekrivenih maglom nesree i
despotizma k tebi streme due - zato nas,
Slobodo, pogledaj i smiluj nam se.
U kolama i bibliotekama s tobom tajno besjedi
nesretna mladost; u crkvama i damijama k tebi
tei
naputena
Knjiga;
u
sudnicama
i
parlamentima tvoju pomo trai zakon zaputeni.
Saali se, Slobodo, i izbavi nas! Na naim tijesnim
ulicama trgovac prodaje svoje vrijeme da bi
zaradu predao lopuama sa Zapada, a ne onome
tko je iskren prema njemu. Na naim neplodnim

poljima seljak kopa zemlju noktima, sije sjeme

svoga srca, natapa ga suzama, a ubire samo
trnje, za razliku od onoga tko ga je pouio. Kroz
nae suhe doline beduin ide gol, bos i gladan, za
razliku od onoga tko ga saalijeva. Progovori,
Slobodo, i poui nas!
Nae ovce pasu trnje i iblje umjesto cvjetova i
trave, naa telad brsti granje umjesto sijena, nai
konji jedu slamu umjesto zobi - pohitaj, Slobodo, i
izbavi nas.
Oduvijek nam nona tmina due natkriva - kada
e svanuti zora? Iz tamnice u tamnicu tijela nam
prelaze, generacije pored nas s podsmijehom
prolaze - dokle emo podnositi podsmijeh
generacija? Iz tekog jarma u jo tei jaram nae
ije prelaze, a izdaleka nas drugi narodi gledaju
smijui nam se - dokle emo sluiti za podsmijeh
drugim narodima? Iz okova u okove nae noge
prelaze, niti okovi nestaju niti mi izumiremo dokle emo ivjeti? Od egipatskog suanjstva k
babilonskom ropstvu, k perzijskoj surovosti, k
sluenju
Grcima,
k
rimskoj
despociji,
k
mongolskoj tiraniji, k europskoj pohlepi - kuda to
idemo i kada emo najzad granicu prijei?
Iz kandi faraonovih u ape Nabukodonosora, u
kande Aleksandrove, pod maeve Heroda
Velikog, u kande Neronove, pod zube avolove u ije to ruke sada idemo, kada emo najzad do
smrti dospjeti i od gluhoe nitavila se odmoriti?

Snagom naih miica podigoe stube hramova i

bogomolja u slavu svojih bogova, na naim
pleima nosili su zemlju i kamenje da bi sazidali
zidove i kule radi ojaanja vlastite zatite,
snagom naih tijela sagradie piramide da bi
svoja vremena ovjekovjeili - dokle emo graditi
dvorce i zamkove a ivjeti u straarama i
peinama, puniti ambare i riznice a jesti samo
bijeli luk i splaine, tkati svilu i vunu a odijevati
samo grubo sukno i dronjke?
Pokvarenou i lukavstvom rastjerali su rod od
roda, udaljili grupu od grupe, omrznuli pleme
plemenu - dokle emo se rasipati poput pepela u
stranoj oluji, boriti se kao gladni mladi lavovi
pored ovoga trupla?
Da bi sauvali svoje tronove i srca svoja smirili,
naoruali su Druze da se bore protiv Arapa,
potakli iite na borbu protiv sunita, pokrenuli
Kurde da kolju beduine, potakli muslimane na
borbu protiv krana. Dokle e se brat boriti
protiv brata na majinim grudima, dokle e
susjed prijetiti susjedu, dokle e se na Boje oi
udaljavati kri od polumjeseca?
Posluaj nas, Slobodo! Osvrni se, majko svih
ljudi, i pogledaj nas - mi nismo djeca neke od
tvojih sulonica; progovori jezikom nekog od nas,
jer jedna iskra pali suhu slamu; probudi lepetom
svojih krila duu naeg ovjeka, jer i iz jednog

oblaka munja sijeva i u trenu osvjetljava doline i

vrhove planina; rastjeraj svojom snagom ove
crne oblake i spusti se kao munja, kao katapult
porui stupove prijestolja podignutih na kostima i
lubanjama, koji su pozlaeni dadbinama i
porezima, ogrezli u krvi i suzama. Posluaj nas,
Slobodo; smiluj nam se, majko Atene; izbavi nas,
sestro Rima; oslobodi nas, prijateljice muza;
pomozi nam, miljenice Muhameda; poui nas,
nevjesto Kristova; ojaaj nam srca da bismo
ivjeli ili osnai ruke naih neprijatelja da
nestanemo, da ieznemo i poinemo!
Halil je besjedio nebu dok su oi seljana
netremice gledale u njega, osjeaji im se izlijevali
zajedno s njegovim opojnim glasom, due im
lebdjele s njegovim dahom, grudi im se nadimale
s otkucajima njegovog srca - kao da je u tome
asu bio njihov, kao to su dua i tijelo zajedno.
Kada zavri besjedu, okrenu se prema prisutnima
i mirno ree:
- Skupismo se ove noi u kui ejha Abasa da
bismo ugledali svjetlost danju; nepravde nas
dovedoe u ovaj hladni prostor da bismo se
razumjeli i jedni druge prigrlili, kao pilii pod
krilima Vjenoga Duha. Neka sada svatko poe u
postelju i spava oekujui susret sa svojim
bratom ujutro.
Nakon tih rijei, Halil poe za Rahelom i Merjem
njihovoj kui. Narod se razie i svatko poe

svome domu razmiljajui o onome to je uo i

vidio, osjeajui u dui novi dodir ivota.
Ne proe mnogo vremena, a svijee se pogasie
u izbama. Spokoj baci svoj plat na selo, snovi
ponesoe due seljana ostavljajui duu ejha
Abasa da bdije s nonim utvarama, drhtei pred
vlastitim grijesima, patei u eljusti vlastitih
nemira.

VIII
Tijekom dva mjeseca Halil je toio tajne svoga
duha u srca seljana govorei im svakodnevno o
njihovim pravima i obavezama, slikajui im ivot
pohlepnih redovnika, ponavljajui prie o surovim
sucima. Na taj nain je izmeu svojih i njihovih
osjeaja inio vrstu sponu poput vjenih zakona
koji nebeska tijela vezuju jedno za drugo. Oni su
ga sluali s radou koja je sliila na radovanje
ednih polja pljusku kie.
Ponavljali su Halilove rijei u svojim sobama,
beskrajno odani njegovim ciljevima, a ne marei
za al-Hurija Iljasa koji im se poe ulagivati otkako
je objelodanjen zloin njegovog saveznika ejha i
prilazei im blago kao vosak, a ranije je bio vst
kao mramor.
ejha Abasa zadesi neka duevna bolest slina

ludilu, tako da je besciljno etkao hodnicima u

svojoj kui kao zatvoreni tigar. Dozivao je sluge iz
sveg glasa, ali su mu odgovarali samo zidovi;
vikao je traei pomo od svojih ljudi, ali mu nitko
nije dolazio u pomo osim sirote supruge koja je
trpjela zbog njegove grube naravi isto koliko su
seljani trpjeli njegovu nepravdu i tiraniju. Kada
nastupie dani posta i nebo objavi pohod
proljea, ejhovi dani se okonae kao zimske
bure nakon bolne i strane agonije, on preminu,
dua mu ode noena vlastitim djelima da bi se
naga zaustavila pred onim Prijestoljem ije
postojanje osjeamo, a ne vidimo ga. Razilazila
su se miljenja seljana o uzroku njegove smrti.
Jedni su govorili da je umro poremeen i poludio,
drugi da mu je oaj ivot pomutio kada je izgubio
vlast pa je izvrio samoubojstvo. ene koje su
odlazile tjeiti njegovu suprugu priale su
muevima da je umro od straha, jer mu se je
privienje Sumana al-Ramija prikazivalo u odjei
umrljanoj krvlju, te ga silom vuklo, u pono, na
mjesto na kojemu je naen ubijen prije pet
godina.

***
Proljetni dani objavie mjetanima toga sela
tajne ljubavi izmeu Halilove due i due
Merjemine, keri Raheline, ija su lica blistala od
radosti, srca poigravala od miline. Seljani se vie
nisu plaili odlaska mladia koji im uvede srca u

ocean vei od njihovog okruenja. Radosno su

govorili jedan drugome da e im Halil postati
dragi susjed i omiljeni zet svakome od njih.
Kada nastupi vrijeme etve, mjetani izaoe na
polja i sakupie plodove na gumnima. Ne bijae
vie ejha Abasa da grabi etvu i nosi je u svoje
ambare i riznice, ve je svaki seljak ubirao etvu
s polja koje je sam zasijao i obraivao tako da se
njihove straare napunie itom, zobi, vinom i
uljem.
Halil je dijelio s njima trud i radosti, pomagao im
u skupljanju ita, cijeenju groa i ubiranju
plodova. Od drugih se razlikovao samo svojom
ljubavlju i pregalatvom.
Od te godine do dananjih dana svaki seljak u
tome selu s radou ubire plodove s polja koje je
s mukom zasijao; veselo skuplja plodove u
vrtovima koje je s naporom zaradio, tako da je
zemlja prela u posjed onoga tko je obrauje.
Sada, kada je minulo pola stoljea od ovog
dogaaja i kada su Libanonci postali sasvim
trezveni, putnik prolazi na svome putu kroz
cedrovu umu, zaustavlja se razgledavajui
ljepote toga sela to kao nevjesta sjedi na ivici
doline i vidi kako su njene straare postale lijepe
kue okruene plodnim poljima i zelenim
vrtovima.
Ako

netko

upita

mjetane

dogaajima

vezanim za ejha Abasa, odgovorit e mu

pokazujui prema tronom kamenu i oronulim
zidovima:
- To je dvorac ejha Abasa i to je njegova
povijest.
Ako, pak, netko upita za Halila, podii e ruku
prema nebu i rei:
-

Tamo boravi na vrli Halil, a njegovu povijest

zabiljeili su nai oevi svijetlim slovima na
stranicama naih srca, i vrijeme ih nee izbrisati.