Rjenici:

Petar Loderecker, Dictionarium septem diversarum linguarum videlicet Latine,

Italice, Dalmatice, Bohemice, Polonice, Germanice et Ungarice (Prag, 1605)

Lodereckerov je sedmojezinik ekim i poljskim jezikom proiren Vraniev

rjenik. Tiskan je u neobinome, tzv. quartformatu. Sastoji se od dvaju razliito
koncipiranih dijelova: prvih 200 stranica organizirano je sedmostupano (prvi
stupac sadri abecednim redom nanizane latinske rijei, a ostalih est stupaca
njihove ekvivalente na talijanskome, hrvatskome, ekome, poljskome,
njemakome i maarskome jeziku), ostalih 378 stranica organizirano je
estostupano i donosi rijei svakoga od est narodnih jezika s latinskim
prijevodom (talijansko-latinski, hrvatsko-latinski...). Tu je prvi put (iako kao
nesamostalno leksikografsko djelo) tiskan dvojezini rjenik s hrvatskim kao
polazinim. Hrvatske rijei nisu mehaniki prenoene iz Vranieva u
Lodereckerov rjenik (neke su pogreke ispravljene, a neke napravljene).
Vraniev i Lodereckerov rjenik razlikuju se slovopisom i pravopisom te
brojem hrvatskih rijei.

Jakov Mikalja, Blago jezika slovinskoga (Loreto, 1649. Ancona, 1651)

Hrvatska sastavnica Mikaljina trojezinoga (hrvatsko-talijansko-latinskog)

rjenika jezik je dubrovako-dalmatinskoga podruja 17. st. Ipak, u leksiku
preteu tokavski elementi jer je sam autor smatrao bosanski jezik
najljepim usporeujui ga s toskanskim u Italiji. Nakon latinske posvete i
obraanja itatelju na talijanskome, slijedi prikaz slovopisa i pravopisa te
gramatika talijanskoga jezika (sve na hrvatskome jeziku). Rjenik sadri oko
25 000 hrvatskih rijei (prevladavaju jekavski oblici, uz neto tokavskih i
akavskih ikavizama). Mikaljin je rjenik znatno opseniji od Vranieva, a
hrvatska je leksika graa u potpunosti uvrtena u Akademijin rjenik.

Juraj Habdeli, Dictionar ili rei slovenske z vekega vkup zebrane (Graz, 1670)

Habdeliev hrvatsko-latinski Dictionar prvi je kajkavski rjenik. Pisan da bude

kolski prirunik, nevelikoga je opsega. Odlikuje se izvrsnim latinskim
prijevodom hrvatskih leksema. Njime su se u svojemu leksikografskom radu
sluili Belostenec te Sunik i Jambrei. Istraivanja su pokazala da su iz
njega rijei crpli i nekajkavski leksikografi.

Ivan Belostenec, Gazophylacium seu latino-illyricorum onomatum aerarium

(Zagreb, 1740)

Belostenev je rjenik, enciklopedijsko djelo nae knjievne batine, objavljen

u dvije knjige. Prva je od njih opsenija (Gazophylacium latino--illyricum), a
druga (Gazophylacium illyrico-latinum) manjega je opsega jer je autora
prekinula smrt u njegovu sastavljanju. Gazophylacium je dvojezini rjenik
tronarjene koncepcije. U njemu je dio nekajkavskoga leksika oznaen
kraticama D. (= dalmatinizam) i Scl. (= slavonizam), odnosno Tur. (= turcizam)
koje su vjerojatno, kao i rijei iz Della Bellina rjenika, unijeli urednici
Gazophylaciuma, a ne sam autor. Urednicima se pripisuje i naslov pod kojim
je rjenik tiskan (Belostenev naslov glasio je Dictionarium latino-croaticum,
odnosno Dictionarium croatico-latinum). Tragina smrt Petra Zrinskoga i Frana
Krste Frankopana u Bekome Novome Mjestu razlog je to je rukopis rjenika
desetljeima neobjavljen stajao u lepoglavskome pavlinskom samostanu.
Tiskan je zaslugom bana Josipa Eszterhzyja tek 65 godina nakon autorove
smrti. U to je vrijeme veliko podruje Hrvatske osloboeno, te su izdavai u
Belostenevu rjeniku zasnovanom na tronarjenoj koncepciji vidjeli izvrstan
jezini prirunik za komunikaciju meu govornicima razliitih hrvatskih
podruja u sve prisutnijoj materijalnoj i duhovnoj razmjeni. Osim to sadri
leksiko blago svih narjeja, Belostenev rjenik vaan je po tome to to
leksiko blago biljei jedinstvenom grafijom.

Zvanik talijansko-hrvatski (Venecija, 1655.)

Rije je o konverzacijskome priruniku-rjeniku namijenjenomu Talijanima za

uenje hrvatskoga jezika i Hrvatima za uenje talijanskoga jezika. Anonimni
pisac prati putnika koji konjem putuje iz Venecije u razliitim situacijama te
donosi rijei i izraze koji mu pritom trebaju u komunikaciji. Sadri i mali prilog o
sintaksi vremena, obrazac pisma te tekstove molitava (Oena, Zdravomarija,
Vjerovanje). Zvanik je pisan akavskim narjejem s primjesama tokavskih
jezinih elemenata.

Ardelio della Bella, Dizionario italiano, latino, illirico (Venecija, 1728.)

Della Belin rjenik povijesnojezini kritiari ocjenjuju kao jedan od najboljih

naih starih rjenika, koji donosi dokumentiranu leksikografsku grau s
navodima iz dubrovakih i dalmatinskih pisaca, a uz to i rijei iz ivoga
govora (Vince, 2002: 71). Jezik je preteito dubrovaka tokavtina, ali ima i
akavskih elemenata. Rjeniku je predmetnuta kratka gramatika hrvatskoga
na talijanskome jeziku. Godine 1785. izlazi iz tiska drugo izdanje rjenika koje
je priredio P. Bai proirivi ga novim leksikim jedinicama.

Andrija Jambrei Franjo Sunik, Lexicon latinum interpretatione illyrica,

germanica et hungarica locuples (Zagreb, 1742)

etverojezini (latinsko-hrvatsko-njemako-maarski) rjenik pripisuje se

dvojici autora poeo ga je izraivati Franjo Sunik, a doradio ga je i dovrio
njegov isusovaki subrat Andrija Jambrei, iji je udio u konanome obliku
rjenika oito vei od Sunikova. U naslovu rjenika pojavljuje se samo
Jambreievo ime, to je bilo uzrokom dugotrajnih rasprava o njegovu
autorstvu. Rjenik je posebno vaan za hrvatsku povijesnu leksikografiju,
leksikologiju i dijalektologiju. U nj je uvrten i znatan broj zemljopisnih imena te
etnika. Onomastika je graa esto enciklopedijski opisana i s povijesnoga
gledita. Hrvatska je istovrijednica, prijevod latinske natuknice, kajkavska.
Lexicon odslikava sve bitne osobine knjievne kajkavtine toga vremena i

vremena koje mu je prethodilo. Uz dominantne kajkavske jezine crte, u

rjeniku se mogu pronai i tokavske te (rjee) akavske fonoloke i leksike
odlike bez naznaka o njihovu podrijetlu. Lexicon Jambreia i Sunika ide u
red ponajboljih rjenika starije hrvatske leksikografije.

Nastali u posljednjemu predstandardnom razdoblju (17. i prvoj pol. 18. st.) u rukopisu
su ostali ovi rjenici:
Ivan Tanzlingher Zanotti, Vocabolario di tre nobilissimi linguaggi, italiano,
illirico e latino,

rkp., kraj 17. st., sjeverna Dalmacija. Tri danas poznate redakcije (primjerka):
1679, 1704. (dovreno 1699) i 1699. (s izostavljenom latinskom stranom). U
oporuci Tanzlingher spominje i danas nepoznat dvosveani rjenik.

Pavao Ritter Vitezovi, Lexicon Latino-Illyricum,

rkp., izmeu 1700. i 1709, uva se u Nadbiskupskoj knjinici u Zagrebu.

Preslik rkp.: Zagreb, 2000. Prvi dio rkp. (Lexicon Illyricum-Latinum) izgubljen
je.

Adam Patai, Dictionarium latino-illyricum et germanicum...,

rkp., Veliki Varadin Kaloa, 17721779.