Jacob Grimm

Njemaka mitologija:
uvod1
s najzapadnije azijske obale kranstvo je streli-

mice krenulo prema Europi, jer ga iroko tlo onog

dijela svijeta gdje je nastalo nije moglo dugo hraniti, a na sjeveru Afrike je takoer pustilo vrlo slabe
korijene. Uskoro je Europa postala, te zatim i ostala, njegovo istinsko sjedite i ognjite.
Valja opaziti da je smjer kojim se irila nova vjera, naime od juga prema sjeveru, dijametralno suprotan struji seobe koja je narode nosila od istoka i

Preuzeto iz:
Grimm, Jacob. 1968.
Einleitung. U Deutsche
Mythologie, I. Graz:
Akademische Druck- u.
Verlagsanstalt, str. 1-10

1 U knjizi koja se toliko bavi poganstvom moram se osvrnuti na taj

pojam. Grci i Rimljani nisu imali posebno ime za narode druge vjere
(jer , nisu tako shvaani); ali za idove i krane NZ biljei , , o, lat. gentes i gentiles, Ulfilas (Wulfila) koristi mn. thiuds, a u gen. rado uz imen. thi thiud, sumi
thiud (Gramm. 4, 441. 457). Thiudisks ponjemeno Gal.
2, 14. Kako je uglavnom nasuprot idovsko-kranske stajala grka vjera, je takoer poprimio znaenje , a susree se
i = , to bi zatim kod Gota bilo thiudisks, kao
to su u thiuds, Iv. 7, 35. 12,20; 1. Kor. 1, 24. 12, 13; samo 1
Kor. 1, 22. radije koristi Krks. To = gentilis takoer odgovara pojmu div, koji se razvio iz vie narodnih imena (vidi dolje avar.
Tschud): grke su zidine postale poganske, divovske (pogl. XVIII.
Deutsche Mythologie). U starovisokonjemakom Notker jo koristi
mn. diete za gentiles (Graff 5, 128). U meuvremenu je ui pojam
pagus postao openitiji (ager, campus), kao jo uvijek u tal.
paese, fr. pays, a paganus je poeo istiskivati gentilis, koje je promijenilo smisao u nobilis. U svim romanskim jezicima sada se koristi
pagano, payen, ak je prodrlo do e. pohan, polj. poganin, litav. pagonas. Ve je rano iz got. hithi campus nastao pridjev hithns agrestis, campestris = paganus, Ulf. prenosi Mark. 7, 26 s hithn, a starovisokonjem. potjee od heida heidan, srednjevisokonjem.
od heide heiden, staronord. od hae haeen, engl. od heath heathen,
niz. od heide heiden, staron. od heii heiinn; ved. i dansk. se kae
hedning. Starovisokonjemaka rije potvruje svoju pridjevsku prirodu i tvori gen. mn. heidanro (paganorum). Staroniskonjem. heide gen. heiden . heiden gen. heidens je krivo, ali uvrijeeno jo od
Luthera. Do punog priznanja stie lat. agrestis = paganus, npr. u jednom mjestu u poglavlju iz ivotopisa sv. Agilija, a divlji pogani u
naoj epici (Heldenbuch) su jasan pleonazam [...].

13

folkloristika itanka

sjevera prema zapadu i jugu. Kako je s jedne strane prodiralo duhovno svjetlo, s druge je bivao osvjeen sm ivot.
Umorno je svjetsko carstvo Rimljana bilo istovremeno uzburkano u svojoj najdubljoj unutranjosti i granice su mu bile probijene. Ali istom je tom
snanom vjerom, koja je upravo bila sruila njegove stare bogove, pokoreni
Rim ponovno uspio pokoriti svoje pobjednike. Tako se struja onog pokreta
postupno zaustavljala; tek obraene zemlje poele su se konsolidirati i okretati svoje oruje protiv pogana koji su im ostali iza lea.
Polako, korak po korak, poganstvo je uzmicalo pred kranstvom.
Pet stotina godina nakon Krista vjerovali su u njega vrlo rijetki europski
narodi; nakon tisuu godina veina, i to najznaajniji, ali ne svi.
Iz Grke i Italije kranski je nauk prvo krenuo preko Galije u 2. i 3. stoljeu. Pojedini krani stiu meu rajnske Nijemce oko 300. godine ili nedugo nakon nje, prvo meu Alemane te u isto vrijeme, ili neto ranije,2 meu
Gote. Goti su prvi njemaki narod kod kojih je kranstvo tijekom 4. stoljea pustilo korijenje. Najprije su se obratili Vizigoti, zatim Ostrogoti, a nakon
njih i Vandali, Gepidi i Rugijci (Rujani). Ta su se plemena drala arijanskoga
nauka. Burgundi u Galiji postali su katolici poetkom 5. stoljea, nakon toga
pod vizigotskim vladarima arijanci, a poetkom 6. stoljea ponovno katolici. Svevi su u panjolskoj na poetku bili katolici, zatim arijanske vjere (oko
469. godine), sve dok sa svim Vizigotima u 6. stoljeu takoer nisu pristupili
Katolikoj crkvi. Tek krajem 5. i poetkom 6. stoljea kranstvo je pridobilo
Franke, ubrzo nakon toga i Alemane, a nakon toga Langobarde. Bavarci su
se obratili u 7. i 8. stoljeu, Frizi, Hesi i Tiringijci u 8., te Sasi oko 9. stoljea.
Prema Britaniji je kranstvo vrlo rano pronalo svoj put; poremetio ga je
upad poganskih Anglosaksonaca. Krajem 6. i poetkom 7. stoljea oni su takoer preli na novu vjeru.
U 10. su stoljeu Danci postali krani, poetkom 11. Norveani, a u drugoj polovici 11. stoljea veani u potpunosti. U isto je vrijeme kranstvo
prodrlo na Island.
Od slavenskih su naroda juni Slaveni prvi primili kransku vjeru, i to Karantanci, a od Heraklija (640.) Hrvati, 150 godina nakon njih Moravci u 8.
i 9. stoljeu, meu sjevernim Slavenima Obodriti (Bodrii) u 9., zatim esi3
i Poljaci u 10., Luiki Srbi u 11., a Rusi krajem 10. stoljea.
Georg Waitz: ber das Leben und die Lehre des Ulfila. Hannover 1840., str. 35.
etrnaest ekih knezova krteno je 845. godine; vidi Frantiek Palack 1, 110. Srednji sjeverni Slaveni Riaderi (Rederi, Retrani, Redarijci), Tolenci, Kicini, Circipani u drugoj polovici 11. stoljea jo su pogani. Vidi Helmold 1, 21. 23. (1066. godine). Rugijci (Rujani) su obraeni tek 1168. godine; Helmold 2, 12. 13.

2
3

14

jacob grimm: njemaka mitologija: uvod

Maari poetkom 11., Livonci i Latvijci u 12., Estonci i Finci u 12. i 13., a
Litavci tek poetkom 15. stoljea.
Svi su ti podatci navedeni sasvim openito, ne iskljuuju ranija ili kasnija obraenja, kao ni dulje pojedinano ustrajanje na poganstvu. Udaljenost
i neovisnost odreenih plemena titili su staru vjeru. esto su se i otpadnici pokuavali, barem djelomino, vratiti na staro. Kranstvo je uskoro zaokupilo due otmjenih i bogatih, iji je primjer zatim djelovao na obini puk,
ponajprije na siromane i slabe.
Kada je Klodovik krten, slijedili su ga salijski Franci, kojima su ve bili
prethodili pojedinci iz svih franakih plemena. Dodiri s Burgundima i Vizigotima pripremili su ih za arijansko kranstvo, dok je u drugim dijelovima Galije pristalice pronala katolika vjera. Upravo tu su se sudarila ta dva
nauka. Lantilda, jedna Klodovikova sestra, postala je arijanska kranka prije njega, Albofleda, druga, ostala je poganka; zatim se zajedno s njim krstila
i preobratila na katoliku vjeru.4 Ali poganstvo u nekim dijelovima Franakog Carstva nije bilo iskorijenjeno sve do 6. i 7. stoljea. Neustrija je imala
poganske stanovnike na Loiri i Seini, Burgundi u Vogenesima, Austrazija u
Ardenima; ini se da je poganstvo jo uvijek postojalo i sjeverno prema Friziji, u dananjoj Flandriji.5 Tragovi poganstva meu Frizima mogu se pratiti sve do 9., meu Sasima do 10. stoljea, jednako tako meu Normanima i
veanima sve do 11. i 12. stoljea.6 Kod sjevernih Slavena idolopoklonstvo
ponegdje nije bilo iskorijenjeno sve do 12., kod Finaca i Litavaca ni u 16. i
17. stoljeu u potpunosti;7 najudaljeniji Laponci privreni su mu jo i danas.
Kranstvo nije bilo narodni pokret, dolo je iz tuine nastojei potisnuti
stare domae bogove, one koje je narod volio i potovao. Ti bogovi i njihovo
bogosluje bili su povezani s narodnom predajom, stavovima i obiajima.
Njihova su imena potekla iz narodnog jezika, bila su drevna i time posveena, kraljevi i kneevi su svojim rodom i podrijetlom potjecali od pojedinih
bogova; ume, planine i jezera bili su posveeni njihovom ivotnom blizinom. Svega se toga narod trebao odrei, a ono to se inae slavi kao vjernost
4 baptizata est Albofledis. (...) Lanthildis chrismata est, Grgur Tourski: Historia Francorum, 2, 31. Tako
je krizmana i gotska Brunhilda, Sigibertova supruga (4, 27), te got. Herminihild, Ingundenov suprug
(5, 38), pri emu je dobio novo ime Joannes. ini se da su Arijanci preobraene katolike ponovno krstili: upravo je onoga Ingunda Goisuinta, prabaka natjerala ut rebaptizaretur. Rebaptizare katholicos. Eugippii vita Severini, VIII. pogl.
5 Dokazi u IV. pogl. Conf. lex Frisionum, ur. Gaupp, str. xxiv, 19. 47. Poganstvo je najdulje potrajalo
izmeu Laubacha i Wesera.
6 Fornmannasgur Norurlanda 4, 116. 7, 151.
7 Wedekindove biljeke 1, 275. 276. Ludwig Jan Rhesa: Dainos: oder, Litthaussiche Volkslieder. Knigsberg 1825., str. 333. Litavci su se pokrstili 1387., a Samogiti 1413. godine.

15

folkloristika itanka

i privrenost, objavitelji nove vjere predstavljali su i proganjali kao grijeh i

prekraj. Podrijetlo i sjedite svetog nauka zauvijek je pomaknuto u udaljene
krajeve, te se na domaa poprita mogla prenijeti samo izvedena i slabija ast.
Nova se vjera pojavljuje u pratnji stranoga jezika, koji su obraenici prenosili svojim uenicima i podigli ga na razinu iskljuivoga sveenikog jezika u veini crkvenih obreda, te time ponizili narodni jezik. To dodue ne
vrijedi u zemljama u kojima se govorio grki jezik, u kojima su mogli pratiti prvobitnu verziju kranske objave, ali naravno vrijedi za puno vei teritorij po kojem se proirio latinski crkveni jezik, pa ak i za romanske narode, iji se obini dijalekt uskoro udaljio od starorimskih pravila. Suprotnosti su u ostalim carstvima bile jo otrije.
Obraenici strogo poboni, uzdrani, poriui tjelesno, nerijetko sitniavi, uporni i ropski odani udaljenom Rimu, morali su umnogome povrijediti
nacionalne osjeaje. Nisu im bile uasne samo sirove, krvave rtve, nego takoer i ulna, ivotna strana poganstva. Ono to nisu pokrenule njihove rijei i njihovo udotvorno djelovanje, esto se moralo provesti vatrom i maem novoobraenih krana u borbi protiv okorjelih pogana.
Pobjeda kranstva bila je pobjeda blage, jednostavne, duhovne vjere nad
ulnim, okrutnim, podivljalim poganstvom. Za dobiveni duevni mir, za
nebo koje je obeavalo spasenje, ovjek se odrekao svojih zemaljskih radosti i sjeanja na svoje pretke. Mnogi su slijedili unutarnje nadahnue due,
drugi primjer gomile, nerijetki silinu neizbjenog nasilja.
Iako pokoreno poganstvo izvjestitelji hotimino ostavljaju u sjeni, ipak se
ponekad oglasi dirljiva jadikovka za starim bogovima, ili astan otpor protiv izvana nametnute novosti.8
Obraenici nisu propustili djelovati na ula pogana svime onim to je kranskom kultu moglo pruiti vii ugled naspram poganskog: bijelim odorama krtenih, zavjesama, zvonjavom zvona, paljenjem svijea te dimom tamjana.9 Takoer je bilo pametno i mudro to su zadrali mnoga poganska
mjesta i hramove, time to su ih, gdje je to bilo mogue, samo pretvorili u
kranske i pridali im drugo, ali isto tako sveto znaenje. Poganski su bogovi dodue prikazivani kao nemoni pred istinskim bogom, no ipak ne izriito kao nemoni sami po sebi, nego preokrenuti u neprijateljske i zle sile,
u vragove, arobnjake i divove, koje se mora pokoriti, bez obzira to unato
8 Fornmannasgur Norurlanda 1, 31-35; Laxdla saga 170; Vclav Hanka i Josef Linda: Kralodworsky rukopis. Prag 1929., 72. 74.
9 Grgur Tourski: Historia Francorum, 2, 31; Fornmannasgur Norurlanda 1, 260. 2, 200.

16

jacob grimm: njemaka mitologija: uvod

tomu ipak mogu jo uvijek tetno djelovati i utjecati. Pojedine su poganske

predaje i praznovjerni obiaji opstali, time to su samo promijenili ime i vezali uz Krista, Mariju i svece sve ono to se prije pripovijedalo i vjerovalo o
bogovima. Na drugim je dijelovima pobonost kranskih sveenika dovela do unitenja niza poganskih spomenika, pjesama i uvjerenja, a taj je nestanak povijesno teko preboljeti; jedino je uvjerenje zbog kojeg su ih unitavali bilo besprijekorno. isto ispunjavanje kranstva, brisanje svih tragova poganstva, bilo je beskrajno mnogo vanije od prednosti koje bi jednom
kasnije, da su dulje ustrajali, imali za povijest to je mogla proizai iz njih.
Bonifacije i Willebrod su ruei svete hrastove i ponitavajui svete izvore,
a zatim dugo nakon toga ikonoklastiki reformatori, mislili samo na idolopoklonstvo, koje je iz svega toga crpilo svoju snagu, te su ga svojim djelovanjem protjerivali. Kako su oni blagoslivljali svoje prvo gumno, istrebljivali su, dodue, ostatke poganstva te su nau vjeru oslobaajui je od tereta rimskog prokletstva istovremeno uinili slobodnijom, prisnijom i udomaenijom. Posvuda je Bog, on blagoslivlja svaki dom, od kojegse pogled
zapanjen povrh Alpa odvrati.
Vjerojatno su se meu poganima takoer ponekad pojavljivale podjele i
sekte, ak je u nekim duama sazrijevala plemenitost razmiljanja i obiaja,
koja je pogodovala dolasku kranstva, kao i kasnije njegovom proiavanju, te ga napola pripremila. Zaudo, staronordijska predaja na razliite naine spominje neke ljude koji su se zbog unutarnjeg nezadovoljstva i sumnji odrekli poganske vjere i svoje pouzdanje gradili na vlastitoj snazi i vrlini. Tako u Slar lio 17 kod Vbogija i Rdeya pie sik au tru vjerovali su u sebe; o kralju Honu (Fornmannasgur Norurlanda 1.35) konungr gerir sem allir arir, eir sem tra mtt sinn ok megin kralj je inio kao svi ostali, koji su vjerovali u svoju snagu i mo; o Baru (isto 22.151)
ek tr ekki skurgo er fiandr, hefi ek v lengi trat mtt sinn og megin ja ne vjerujem u izrezbarene likove ili avle, jer ve dugo vjerujem u
svoju snagu i mo; o Hjrleifru vildi aldri blta (Landnma bk slands
1,5.7.) nikad nije htio prinositi rtve; o Hallru i riru bezbonima vildu
eigi blta ok tru mtt sinn nisu htjeli prinositi rtve i vjerovali su u
svoju snagu (Landnma bk slands 1,11); o kralju Hrlfru (Fornmannasgur Norurlanda 1,98) ekki er ess getit at Hrlfr konungr ok kappar hans
hafi nokkurn tima bltat go, heldr tru mtt sinn ok megin nije se
govorilo da su kralj Hrolfr i njegovi junaci neko vrijeme prinosili rtve bogovima, radije su vjerovali u svoju snagu i mo; o rvar-Oddru (Fornmannasgur Norurlanda 2, 165 usp. 505) ekki vandist bltum, v hann tri
17

folkloristika itanka

mtt sinn ok megin nije se utjecao rtvama, jer je vjerovao u svoju snagu i mo; o Finnbogiju (pogl. 272) ek tri sialfan mik vjerujem sam
sebi. To je uvjerenje koje jo odjekuje u danskoj narodnoj pjesmi (D. V. 4,27),
iako nevezano za boju slubu:
frst troer jeg mit gode svrd,
og saa min gode hest,
dernst troer jeg mine dannesvenne,
jeg troer mig self allerbedst.

ponajprije vjerujem svom dobrom mau

a onda svom dobrom konju,
zatim vjerujem svojim danskim mladiima,
ali sebi vjerujem ponajvie.10

Osim toga, to je takoer kranski smisao, koji upozorava na uzdizanje i

blagoslov unutarnjeg u ovjeku.
Moemo pretpostaviti kako bi se, u sluaju da se poganstvo jo neko vrijeme odralo na ivotu, odreene posebnosti naroda koji su mu bili predani
uspjele snanije i slobodnije izraziti, no ipak je u poganstvu samome11 bila
klica kvarenja i zastranjivanja, koja bi ga razorila i unitila, ak i da se nije
pojavio kranski nauk. Usporeujem poganstvo s udnovatom biljkom ije
arene mirisne cvjetove zaueno promatramo, a kranstvo sa sjemenom
hranjivih itarica to se ire po nepreglednim povrinama. U poganima je
takoer klijao istinski Bog, koji je u kranima sazrio u plod.
U ono doba, kada se kranstvo poinjalo iriti, vjerojatno je mnogim poganima bliska bila misao koju su obraenici pokuavali unititi na sve naine, naime misao o pomirenju novoga nauka sa starom vjerom, o pretapanju jedne vjere u drugu. O sjevernjacima se, kao i o Anglosasima, izvjetava da su pojedinci meu njima istodobno vjerovali u Krista i u poganske
bogove, ili u pojedinanim sluajevima barem nastavili zazivati posljednje,
10

Sve navode sa staronorvekoga na hrvatski jezik prevela je Dora Maek.

11 Vana su mjesta staronordijskih saga i pjesama u kojima se grubo rugaju bogovima, iako u Lokase-

nni i Harbardovoj pjesmi mnogo toga moe biti smatrano sirovom alom, uz koju najsvetije jo uvijek
postoji [...]. Ali vjera je ve oslabljena, kada smion pjesnik inna i Freyu usporeuje sa psima (Fornmannasgur Norurlanda 2, 207. slendinga sgur 1, 11. ed. nov. 372. Nialssaga 160), a druge bogove
naziva rngeyg (razrokima i nepravinima) te rokindusta (Fornmannasgur Norurlanda 2, 154). Kod
Freyra se navodi predaja koja je oigledno trebala smanjiti njegovo oboavanje, ovdje jo jedno mjesto iz Oswalda 2913: dn got der ist ein junger tr, ich wil glouben an den alten [Tvoj je Bog mlada budala, elim vjerovati u staroga]. Kad bismo imali popise starih narodnih imena pasa, tada bi iz
toga, vjerujem, proizalo da su ivotinje nazivane imenima razliitih bogova, kako bi ih ponizili. Vilkinus saga, pogl. 230. 235 sauvala je Thor (no usp. ed. nov. pogl. 263) i Paron, prvo je staronordijsko, a
drugo slavensko ime, u slovakome obliku Parom = Perun (pogl. VIII. Deutsche Mythologie). Saskim
pastirima ili lovcima vjerojatno je bio Thunar sinonim za pse kao to je to danas Donner (grom). Pas
lutalica se na poljskom kae Grzmilas (Linde 1, 779a. 2, 798), a na ekom Hmiles (Jungm. 1, 150) =
grom, umska grmljavina. Kod Helblinga (4, 441. ff.) pronalazim jednog psa Wunsch = elja (ne Wnsch). Slian je prijelaz narodnih imena na pse: e. Bodrok oznaava Obotrite i ime je za psa (Jungm.
1, 150); Smr u Nialssagi ime je psa, ini se Same, Sabme = Laponac; Helbling 4, 458 ima Frank [...].

18

jacob grimm: njemaka mitologija: uvod

i to u situacijama nalik ranijima kada su im znali biti od pomoi. Tako su

ak vrlo kasno krani zazivali i navodili stare bogove pri aranjima i dogovorima; Landnma bk slands 3, 12 pie o Helgiju hann tri Krist, en
ht hann rr til sfara ok hara ok alls efs, er honum tti mestu vara on je vjerovao u Krista, ali je zazivao Tora na moru i kod tekih djela i sveg onog za to je mislio da e biti najvee. Takoer su se upravo zbog toga na Krista izravno prenosili poganski epiteti. Beda Venerabilis
(1, 15) pripovijeda o Redualdu, istono anglijskom kralju na poetku 7. stoljea rediens domum ab uxore sua a quibusdam perversis doctoribus seductus est atque a sinceritate fidei depravatus habuit posteriora pejora prioribus,
ita ut in morem antiquorum Samaritanorum et Christo servire videretur et
diis, quibus antea serviebat, atque in eodem fano et altare haberet ad sacrificium Christi et arulam ad victimas daemoniorum.12 To takoer objanjava povratke poganstvu.
Povijest poganskog nauka i predodbi bit e tim lake napisati to su dulje
pojedina plemena bila iskljuena od obraenja. Naa bolja upuenost u grku i rimsku religiju temelji se na izvorima koji datiraju prije nastanka kranstva; no manje nam je poznat promijenjeni oblik to ga je stariji nauk
poprimio meu obinim pukom u Grkoj i Italiji tijekom prvog stoljea naeg raunanja vremena. U stara keltska vjerovanja istraivanja moraju prodrijeti daleko dublje nego to je to do sada bio sluaj. Ne smijemo propustiti prepoznati i istraiti keltske starine i obiaje na kasnijem njemakom tlu,
a Leovo vano otkrie odnosa u Malberkom zapisu (na starokeltskom jeziku) moe u tom smislu ukazati na mnogo toga. Bila bi nam daleko tonije
poznata religija Slavena i Litavaca, da su ti narodi u stoljeima neposredno
nakon svojeg obraenja bolje uvali sjeanja na vlastitu starinu; neke pojedinosti nisu bile prikupljene, ali jo uvijek iva tradicija u nekim od tih krajeva uva bogatu grau. Neto je vie poznato o finskoj mitologiji.
Njemaka se, to se toga tie, nalazi u sredini, koja nije posebno nepovoljna. Dok je obraenje zemalja Gala i Slavena odlueno i provedeno tijekom
nekoliko stoljea, njemaka su plemena sasvim postepeno i polako od 4. do
11. stoljea naputala vjeru svojih predaka. Time su svoje jezine starine sauvali u izobilju, a uz to iz razliitih perioda. Osim toga, u djelima rimskih
pisaca, posebice Tacita, posjedujemo dodue ograniene i strane, meutim
12 [] po povratku kui zaveli su ga supruga i stanoviti izopaeni uitelji te je, otklonivi se od istinite vjere, iao od zla na gore: poput drevnih Samaritanaca, sluio je i Kristu i bogovima kojima je sluio prije, pa je u istom hramu imao i oltar za svetkovanje Krista i drugi maleni za rtve demonima.
Prijevod Nevena Jovanovia.

19

folkloristika itanka

vrlo znaajne, ak neprocjenjive informacije o starijem, neometanom vremenu njemakog poganstva.

Religija meu prvima obraenih istono- i junonjemakih plemena manje nam je poznata od saske; s druge strane o Sasima znamo neusporedivo
manje nego o Skandinavcima. Sigurno bismo imali sasvim drugaiji uvid
u sadraj i grau potisnutog nauka, te bi umnogome porasla jasnoa predodbi koje bismo mogli stei o njima, samo da je neki duhovnik u Fuldi,
Regensburgu, Reichenau, St. Gallenu, ili Bremenu, Corveyu i Magdeburgu
u 8., 9. ili 10. stoljeu bio doao na ideju da jo postojeu narodnu predaju o
vjeri i praznovjerju predaka prikupi i sauva, kao to je to uinio Saxo Grammaticus. Ne smijemo tvrditi da se u to vrijeme nita vie nije moglo sauvati; pojedinani tragovi ukazuju na to da takva sjeanja u to doba nikako
nisu bila izumrla.13 I tko e nam u vedskoj, koja je dulje i vjernije bila privrena poganstvu, pokazati zapis kakav je u Danskoj zaista nastao tijekom
12. stoljea? Zar ga skeptici u vedskoj ne bi proglasili nemoguim ukoliko
ne bi postojao? Uistinu, prvih osam knjiga Saxa Grammaticusa najpoeljniji su spomenik nordijske mitologije, ne samo zbog svojega sadraja, nego
zbog toga to pokazuju pod kakvim se promijenjenim svjetlom staro puko
vjerovanje mora prikazivati novim kranima. Ovdje naglaavam da Saxo
Grammaticus potpuno preuuje vane bogove, te se utoliko manje moe
zakljuivati da ih ondje nikada nije ni bilo, samo zato to se u daleko oskudnijim spisima iz sredinje Njemake mnoga boanstava uope ne spominju.
Osim toga izvora Saxa Grammaticusa, ii se izvor staronordijske religije nalazi na najudaljenijem kraju Sjevera, gdje se ona, kako bi se potpuno
osigurala, skrila na Island. To nisu samo obje Edde nego takoer niz razliitih drugih saga, koje bi vjerojatno propale u Norvekoj, vedskoj i Danskoj
da nije bilo one spasonosne seobe.
Sumnjati u izvornost nordijske mitologije bilo bi jednako kao da sumnjamo u autentinost ili samostalnost nordijskih jezika. To to je u predaji ouvana u ioj i jasnijoj verziji, u starijim i novijim izvorima, upravo omoguuje da je utoliko bolje i povijesno raznovrsnije upoznamo.
Jednako se teko moe previdjeti zajednitvo i blizak dodir nordijske s ostatkom njemake mitologije. Poduzeo sam sve da se zaokrui znanje o njemakom poganstvu, ukljuujui skupljanje i prikazivanje cjelokupnog sustava
same nordijske mitologije. Na taj se nain nadam stei svjetla i prostora te
izotriti pogled za kritiku staronjemake vjere, bilo da se ona protivi ili stoji
Zar nije jo u 10. stoljeu u St. Gallenu ispjevan junaki ep o Waltheru i Hildegundi, a ostatak poganskog pjesnitva jasno zapisan, vjerojatno u Merseburgu.

13

20

jacob grimm: njemaka mitologija: uvod

uz nordijsku; no onda emo kod potonje promatrati gdje se ta vjera po svojem sadraju ili usmjerenju sastaje s unutarnjom Njemakom.
Starina, izvornost i povezanost njemake i nordijske mitologije poivaju:
1. na nikada poricanoj bliskoj srodnosti jezika ta dva plemena, kao i
sada neopozivo pojanjenome jedinstvu oblika njihovog najstarijeg pjesnitva. Kod naroda, koji govore jezik potekao iz istog tla i temelja, ije pjesme u sebi nose osobitosti susjedima potpuno strane
ili sasvim drugaije oblikovane aliteracije, nije mogue da se znatno razlikuju po svojim vjerovanjima u bogove. Izgleda da aliteracija podlijee kranskim rimama prvo u visokonjemakom, a zatim
i u saskom, upravo zbog toga to je vladala u tada jo ivim poganskim pjesmama. Ono iskonsko srodstvo nikada nije poniteno, ali
su se njemaka i nordijska narjeja razvijala posebnim putovima i
oblicima; stoga se ini nevjerojatnim da je jedno pleme imalo bogove, a drugo nije, ili da su se glavna boanstva kod jednih i drugih
znatno meusobno razlikovala. Sigurno su se kasnije razvile velike
razlike, vjerojatno slino kao i u jeziku: kao to je gotsko, anglosaksonsko i staronjemako narjeje posjedovalo razliite odlike od staronordijskog, jednako je tako na nekim mjestima vjera u sredinjoj
Njemakoj mogla imati pravo na odlikovanje i posebnost.
2. na dokazanome zajednitvu mnogih izraza kulta u svim njemakim jezicima. Ako kod Gota u 4. stoljeu, i kod Alemana u 8. stoljeu ustanovimo neku rije po obliku i znaenju, a ona se tono nalazi
jo u nordijskim izvorima 12. i 13. stoljea, time je opravdana srodnost njemakog znanja naroda s nordijskim, te arhainost potonjega.
3. na jednakosti mitskih naziva i pojmova koji se ponekad pojavljuju:
tako potpuno uvjerljive dokaze nudi jednakost starovisokonjemakog muspilli i starosaskog mudspelli s muspell (kako je napisano u
Eddi), starovisokonjemakog itis i starogotskog ides s ds (u Eddi),
ili starogotskog brosinga mene s brsnga men (u Eddi).
4. na sasvim slinom nainu na koji se u oba podruja mit povezuje
sa sagama; jer su gotske, franake i nordijske genealogije meusobno isprepletene, te se teko moe porei dodir sa skrivenim mitovima to se nalaze u temelju.
5. na pojavljivanju mijeanja mitskih elemenata s imenima biljaka i
zvijea. To je neizbrisan trag prastare, duboke veze izmeu bogosluja i prirode.
21

folkloristika itanka

6. na postepeno provedenome preobraenju bogova u vragove, mudrih ena u vjetice, bogosluja u praznovjerne obiaje. Naposljetku su se imena bogova povukla u prikrivene povike, kletve, psovke,
zakletve.14 Odreena analogija s time moe se pronai u prenoenju
poganskih mitova o boginjama i bogovima na Mariju i svece, odnosno, s mitskih bia na anele. Poganski su obredi i obiaji pretvarani u kranske, a za crkve i sudnice ponekad su zadravana mjesta
koje je poganstvo ve bilo posvetilo. Katolika narodna vjera u sebi
ima, barem to se tie potovanja svetaca, mnogo ostataka poganstva, esto draesnih i ljupkih.
7. na jasnom okretanju boanskih mitova u pojedine, jo danas ive,
puke predaje i djeje bajke, igre, psovke, neshvaena imena dan i
mjeseci, te poslovina neporecivoj povezanosti starih boanskih mitova i shvaanja prava, budui da se posljednje ak i nakon prihvaanja nove vjere nije moglo odrei pojedinih obiaja i navika.
ini se nunim uvidjeti mjesta koja pruaju potvrdu i objanjenje
pri nabrajanju niza razliitih suodnosa mitologija susjednih naroda,
uglavnom Kelta, Slavena, Litavaca i Finaca. Taj ambiciozni cilj svoj
razlog i vaeu ispriku ima ve u viestruko djelatnom dodiru jezik tih naroda s njemakim, posebice keltskog sa starofranakim, finskog i litavskog s gotskim, te slavenskog s visokonjemakim. U tom
su sluaju, dakle, predaje o bogovima i praznovjerja upravo tih naroda posebno prikladni da nam posvjedoe o putu kojim je domae poganstvo ilo u svojem postojanju i propasti.
Pred tako estom zamkom prouavanja nordijske i grke mitologije,
a pri tome mislim na ovisnost da se preko napola skrivenih historijskih podataka olako prebace filozofska ili astronomska tumaenja,
titi me ve sama nepotpunost i nevezanost onoga to smo uspjeli spasiti. Namjera mi je vjerno i jednostavno prikupljati ono to je
preostalo od poganstva suoenog s ranim divljatvom samih naroda te porugom i strahom krana, te time pridobiti suradnike za polagano stvaranje vrih osnova, bez kojih nee biti mogu nikakav
pregled sadraja i vrijednosti nae mitologije.
Prevela s njemakoga Milka Car
14 Usp. njem. Donner! (grom!) Hammer!, srp. lele! lado!, lat. pol, aedepol! me hercle! me castor! medius fidius! itd.

22

jacob grimm: njemaka mitologija: uvod

Radi se o uvodu u znamenitu Deutsche Mythologie (1835) Jacoba Grimma, koja

uz njegovu knjigu iz pravne povijesti Deutsche Rechtsaltertmer (1828) slovi kao
prva znanstvena sistematizacija folklora. S Deutsche Mythologie Jacob Grimm postavlja temelje komparativne rekonstrukcije pragermanske mitologije koja se velikim dijelom temelji na folklornoj tradiciji i etimolokim rekonstrukcijama. Prema
Grimmu, folklorne forme (posebice usmena poezija, predaje i bajke) sadre mitsku
matricu kao to su u brojnim kranskim obiajima sadrani i poganski koje valja
rekonstruirati. Tako u Deutsche Mythologie mitsku matricu Jacob Grimm iitava
u srednjovjekovnim epovima i sagama (npr. Pjesma o Nibelunzima, Edda/e, Fornmannasgur Norurlanda) te u kronikama kranskih misionara (npr. Helmold: Chronica Slavorum; Saxo Grammaticus: Gesta Danorum), to mu daje povijesni okvir za istraivanje te iste matrice u folklornim formama.
Jacob Grimm i njegova mitoloka kola, koja se temelji na metodi indoeuropske
komparativne mitologije, odnosno na prouavanju indoeuropskog podrijetla folklornih formi, imala je jak utjecaj i na rad Natka Nodila (1885-1890) o rekonstrukciji junoslavenske mitologije (stare vjere, religije).

za daljnje itanje:

Belaj, Vitomir. 20072. Hod kroz godinu. Pokuaj rekonstrukcije prahrvatskoga mitskog svjetonazora. Zagreb.
Bokovi-Stulli, Maja. 1963. Die Beziehungen Jacob Grimms zur serbokroatischen Volksliteratur im Urteil sdslawischer Autoren. Deutsches Jahrbuch fr Volkskunde 9:214-228.
Bokovi-Stulli, Maja. 1975. Grimmov zapis Vukove Pepeljuge. U Usmena knjievnost
kao umjetnost rijei. Zagreb, str. 175-181.
Cocchiara, Giuseppe. 1984-1985. Istorija folklora u Evropi. I-II. Prevele Tatjana Majstorovi i Julijana Vuo. Beograd.
Katii, Radoslav. 2008. Boanski boj. Tragovima svetih pjesama nae pretkranske starine. Zagreb i Moenika Draga.
Kellner, Beate. 1994. Mythen. Studien zum Mythosbegriff und seiner Anwendung in Jacob
Grimms Deutscher Mythologie. Frankfurt am Main.
Kretzenbacher, Leopold. 1968. Jakob Grimms Deutsche Mythologie und ihre geschichtliche Wirkung. U Deutsche Mythologie. I. Graz, str. III-XXVII.
Lozica, Ivan. 2007. U susret drugoj mitologiji. Porod od tmine: Jokastine keri i unuke.
Studia mythologica Slavica 10:137-153.
Marjani, Suzana. 2002. (Dijadna) boginja i duoteizam u Nodilovoj Staroj vjeri Srba i Hrvata. Narodna umjetnost 2:175-198.
Mijaevi, Miljan. 1983. Jakob Grim i srpska narodna knjievnost. Knjievnoteorijske i poetoloke osnove. Beograd.
23

folkloristika itanka

Nodilo, Natko. 1981 [1885-1890]. Stara vjera Srba i Hrvata. Split.

Pge-Adler, Kathrin. 1999. Mythologische Schule. Enzyklopdie des Mrchens 9/3:
1086-1091.

jacob grimm (1785-1863), filolog, mitolog, pravnik i knjievnik. Uz Karla Lachmanna

smatra se utemeljiteljem germanske filologije. S bratom Wilhelmom zapoeo je rad na

monumentalnome povijesnom rjeniku Deutsches Wrterbuch (od 1852. do 1971. godine objavljeno je 33 svezaka). Prvi je u germanska poredbena lingvistika istraivanja
uveo povijesnu fonetiku. Tako je tada aktualnim komparativnim jezinim istraivanjima Franza Boppa dodao i povijesnu dimenziju. Zajedno s bratom Wilhelmom objavljuje znamenitu zbirku bajki Kinder- und Hausmrchen (I-II, 1812-1815). Tom zbirkom, kao i zbirkom njemakih predaja Deutsche Sagen (takoer s Wilhelmom, I-II,
1816-1818) te sistematizacijom germanskih mitova Deutsche Mythologie (1835) slovi kao zaetnik dokumentiranja i prouavanja usmenih pria (bajki i predaja). Zbirka
obiajnoga prava Deutsche Rechtsaltertmer (1828) smatra se utemeljiteljskim djelom
pravne povijesti. Koncepcija prouavanja mitova, koju je ponudio u Deutsche Mythologie, dobila je naziv mitoloka teorija ili mitoloka kola, a njezinu su metodu, koja se
oslanjala na rezultate indoeuropske komparativne lingvistike, slijedili brojni znanstvenici, predstavnici filolokog i antropolokog usmjerenja (npr. Aleksandar N. Afanasjev,
Robert Brown, Daniel G. Brinton, Fjodor I. Buslajev, George William Cox, John Fiske,
Leo Frobenius, Angelo de Gubernatis, Adalbert Kuhn, Wilhelm Mannhardt, Orest F.
Miller, Max Mller, Natko Nodilo, Wilhelm Schwartz).
Izbor iz ostalih djela: Der arme Heinrich (1815); Deutsche Grammatik, I-IV. (1819-1837); Reinhart Fuchs (1834); Taciti Germania edidit (1835); Geschichte der deutschen
Sprache (1848).

24