Professional Documents
Culture Documents
Ahmed Hromadzic - Zelena Suma
Ahmed Hromadzic - Zelena Suma
ZELENA UMA
LEDENA GORA
U toj gori dalekoj, u toj gori tamnoj pade snijeg. Pade i osta. A sa
snijegom se zacari i led. Uvue se svuda. U srce drveta, u kamen, u zemlju, u
vodu. I tako posta planina vjenog leda i snijega.
Sunce se nije ugasilo, ali njegovi topli zraci nisu stizali do te planine.
Na njihovom putu stajali su oblaci, mrki i neprobojni. Sunce nije darivalo
ivot ni zemlji, ni travki, ni ivom stvoru. Sve je bilo sleeno, sve snijegom
zameteno. Ispod debelog bijelog pokrivaa leale su sleene srne i vukovi,
medvjedi i lisice, a na granama drvea ptice, one iste to su nekad budile
umu i doekivale zoru pjesmom. Led je okovao leptira na arenom cvijetu, i
bubamaru u travi, i vrijednu pelicu. Led nije nita ostavio, nita potedio.
Njegovi vjeni zarobljenici postajali su i svi stvorovi koji bi zalutali u ovu
umu, a njih je bivalo sve vie i vie jer je uma uvala svoju tajnu.
Jednom u umu zaluta pas. Zaluta i osta.
Ne zna se da li je to bio jedini pas koji je ostao negdje u dubokom
snijegu okovan ledom, ali je sigurno da nijednog drugog psa nisu toliko
traili, nisu toliko alili, jer je taj pas imao velikog prijatelja djeaka. I taj
djeak niti je prestao da tuguje niti je prestao da trai svog vjernog pratioca.
Uzalud su ga tjeili, uzalud su mu savjetovali:
Uzmi drugog psa. Imae opet dobrog i vjernog prijatelja.
Ne odmahivao je glavom djeak.
Zato? pitali su ga.
Zato to postoji samo jedan pas kome dugujem sve, koji mi je spasao
ivot.
I to je bila istina.
Jednom su se igrali pored rijeke. On, djeak, i njegov pas. I najednom,
odronila se obala i djeak je pao u vodu. Brza voda ga je ponijela u virove i
odvukla bi ga sigurno da nije u vodu skoio pas, zaplivao snano i izvukao
DRAGULJI
Svaki iv stvor ima svoju sreu. Ima je i ti. Ona e stii kad-tad.
To smo i u koli uili kazao sam ja, i nastavio: Moda u jednoga
dana pronai up zakopanih dukata. Kau da ih ima mnogo pod zemljom,
ispod ruevina, ali ko e svu zemlju prekopati, ko pod svaki kamen zaviriti!
Nemoj da se ali rekla je nana ozbiljno. Nikad se ne zna, niko
nita ne zna!
A ja znam da me ta srea nee nikad obradovati.
Ne zna bila je uporna nana. Ti si jo pti koji nije ni poletio. A
kuda e, na koju e stranu poletjeti, e, to emo vidjeti. Ispriau ti jednu
priu pa e moda jo neto nauiti. Hoe li da slua?
Hou sloio sam se odmah, jer volim da sluam tvoje prie.
E onda sluaj dobro! Pria nije izmiljena, a nije tako ni stara. I ja
sam je ula i priau kako sam ula. Eto, ivio u naem selu ovjek, ivio
kao i svi ostali, radio kao i svi ostali, krpio dan na dan, no na no. Orao je,
kopao, kosio travu, odlazio u umu da sijee i dovozi kui drva. I ba u umi,
ovoj naoj, golemoj umi dogodilo mu se to. Jednom, iznenada kao u snu.
A ta se dogodilo? pitao sam, jer je nana malo zastala da predahne.
Saznae ako bude sluao. Pa sluaj. U svakoj umi, pa i u naoj,
kriju se tajne u zemlji, u peinama, ispod korijenja drvea, kriju se blaga
neznana i nedokuiva. Kad bi ljudi samo znali gdje treba traiti, koji kamen
podii, kad bi im neko doapnuo prave rijei kojima se prodire do tajni, bilo
bi mnogo srenih. Ili vie nesrenih, ne zna se nikad? A ko, opet, ne bi elio
da bude srean? Pa elio je i taj ovjek koji se po ko zna koji put opet naao
u umi, koji je jo od djetinjstva upoznao mnoge staze, mnoge njene kutke,
vidio ono to oko moe vidjeti, uo ono to uho moe uti. Pjesmu ptica,
um lia, apat vjetrova, urlik divljih zvijeri. Ali jednom, uo je djeji pla.
Pravi pravcati. I nije se ni zaudio mnogo, a i zato bi se zaudio? Zar je
samo jednom i samo jedno dijete zalutalo u umi? On je tako i pomislio.
Nalo se dijete u umi, uplailo se pa sada plae ili trai pomo. I krenuo je
kroz travu tamo odakle se uo pla, da pronae dijete, da sazna zato plae,
ije je i kako se nalo u umi. Traio ga je i nije ga naao jer je pla naglo
prestao.
Pa gdje li je to dijete? pitao se zaueno. Kao da je u zemlju
propalo.
Poeo je da ga doziva.
Hej, javi se! Gdje si i zato plae?
Ali odgovor nije dobio, samo je planina prenosila i vraala njegov glas.
Pomislio je ak da se prevario, da nije uo pla djeteta ve da je to bio glas
neke udne ptice. A onda je odjednom uo uplaen krik. Djeji krik. I
istovremeno je vidio kako je kroz travu pobjegla nepoznata ivotinja, a zatim
je otkrio sve: ono dijete koje je plakalo i iji je krik uo pronaao je u jednoj
rupi, nemono da iskoi i uplaeno, toliko uplaeno da nije moglo ni rijei
progovoriti.
A, tu li si odahnuo je ovjek. Upao si u rupu i ne moe da
iskoi.
Nije se dvoumio i nije mu bilo teko da dokui djeaka, da ga izvue i
spusti u travu.
Pitao ga je:
iji si, mali? Kako si doao u umu?
Nije dobio odgovor.
Kao da je odjednom postao nijem rekao je ovjek. Ili se uplaio
one ivotinje ili mene.
Pitao se ta da radi, pa je poeo da miluje djeaka po kosi elei tako da
ga umiri i odobrovolji za razgovor.
Hajde, kai bar jednu rije, malia! Kai, ne boj se! Nema ega da se
boji.
Ali prije nego to je uo i jednu rije iz djeakovih usta, djeak je
skoio i poeo da bjei.
Kuda? povikao je ovjek. Kuda bjei?
A onda je i sam potrao jer se pobojao da e se djeak izgubiti u
planini, da se moe sunovratiti u kakvu provaliju ili da mu se moe dogoditi
ko zna kakva nesrea.
Zaudo, djeak je trao brzo, bre nego to bi se moglo i pomisliti, a
onda je najednom nestao, izgubio se u travi, u gustom etinaru, kao da ga je
zemlja progutala.
ovjek ga je uzalud dozivao, traio, ne vjerujui ni sam da ga je tako
neoekivano izgubio. Traei ga i dozivajui naao se ispred visokih
kamenih litica koje su mu zatvorile put.
Ma gdje li je djeak? Kud je nestao? pitao se uzalud, dok nije
odnekud izmeu litica zauo glas:
ovjee, sluaj me dobro i ne plai se: pomogao si djeaku i ne trai
ima. Ko ima dosta, eli da ima vie. Zato posluaj jo jednom moj savjet.
Ponesi dragulj i kad izae odavde, dobro promisli ta e uiniti. Ako bude
pametan, moda e biti i sretan. I pamtie ovaj dan. Ako ne bude
pametan, poalie i pokajati se to si od tri dara odabrao ba taj. To je sve
to ti mogu i to ti elim rei i ti moe da ide.
Izaao je kao u snu.
Izaao je u umu, na suncu nosei u ruci dragulj. Tu je tek postao
siguran da je sve to je doivio i vidio prava istina. I tu ga je tek uhvatila
neodoljiva radost koju nije mogao da savlada.
Dragulj! vikao je. Ja imam pravi dragulj! Ja sam bogat!
Gledao je dragulj i nije mogao da ga se nagleda.
Divio mu se i nije mogao da mu se nadivi.
Oko njega je sad sve bilo drugaije, ljepe nego prije.
Nebo.
Sunce.
Drvee.
Trava i cvijee.
Pjesma ptica i pjesma lia, vjetra u liu, u kronjama drvea, zuj
pela.
Nije vie ni pomislio zbog ega je doao u umu, nije mu ni palo na
pamet da sijee drva.
urio je kui.
urio je a nije znao zbog ega uri. inilo mu se, jednostavno, da se i
tamo sve promijenilo, da vie nee morati da misli kako e proivjeti dan i
ta e mu donijeti novi, jer je sad imao u ruci dragulj koji e moi da rijei
sve, da ga oslobodi svih briga i nevolja.
Ali tek to je stigao kui, brige su poele, jer se sjetio rijei i pouka koje
mu je uputio nepoznati dobrotvor.
Ko je on pitao se i zato mi je dao one savjete?
Razmiljao je, razmiljao i odluio da sauva tajnu.
Odluio je da sauva dragulj dokle god moe i dok ne doe pravo
vrijeme da ga pokae.
Odluio je tako.
Ali nije izdrao dugo.
Nije mogao i najprije je sve ispriao svojoj eni, pokazao joj dragulj.
ena se obradovala i ona je bila srena, ali tek to je proao prvi val radosti,
ona ga je upitala:
Zato si donio samo jedan dragulj? Zato nisi uzeo vie, zato nisi
natrpao pune depove kad ih je bilo toliko?
On joj je uzalud objanjavao, uzalud dokazivao zato nije mogao da
uzme nijedan dragulj vie. ena je bila uporna:
A spasio si djeaka? Zar je to malo? Zar to ne vrijedi mnogo vie od
jednog dragulja? I pitanje je je li to pravi dragulj i koliko uopte vrijedi?
ena je bila pohlepna, ona je bila neumoljiva u svojoj pohlepi i naredila
muu:
Otii e opet u umu. Molie, kumie dok ne dobije nove
dragulje. Kui se ne vraaj bez njih.
ta je mogao da uini?
Krenuo je opet u umu, uvjeren da ide uzalud jer je razmiljao o svemu
to mu je onaj nepoznati rekao i ve je poeo da se kaje to ga nije posluao i
to od tri poklona nije odabrao koji drugi.
DIVLJI KONJ
Gledali su ga na planinskim panjacima gdje samo vjetar miluje trave,
gledali su ga na izvorima gdje slijee ptica i pije vodu edna zmija.
Gledali su ga izdaleka.
Konju plamene grive nije se moglo prii jer je upoznao sve opasnosti i
uvao se: ovjeka da ga ne uhvati, zvijeri da ga ne zaskoi. U divljini je
rastao, u divljini je morao i mogao da opstane.
Jurile su ga zvijeri.
Jurili su ga vjetrovi i oluje.
Gaali su ga gromovi, osvjetljavale put munje a zatvarale guste magle.
PRIJATELJI
Medu je zadesila nesrea. Upao je u trnjak, izgrebao se, izranjavio, a u
apama mu je ostalo toliko trnja da nije mogao ni da hoda ni da stoji. Trnje
se toliko duboko zabolo da nije mogao da ga povadi, a nikog nije bilo da mu
pomogne. Trpio je bolove, jaukao i urlao tako da ga je cijela uma ula.
OGLEDALO
Bilo je ljeto. Bilo je toplo. arko sunce je prilo trave i list, prskao je
kamen, zemlja ekala kiu. Sve ivo se sklanjalo u hladovinu, svi su urili
vodi, a vode je bilo sve manje. e je natjerala i ptice i zvijeri da se pokrenu,
oko opsjednutih izvora i potoka stvarale su se nepamene guve, jaki su
potiskivali nejake, uli su se samo krici i vapaji.
Medu su progonila jata muva, nije se imao kud skloniti ni od njih ni od
vruine pa krenu umom malom jezeru da se okupa i rashladi. Izae na pustu
poljanu i odmah opazi velikog orla kako savija krugove i sputa se zemlji da
ujagmi plijen koji mu je bio na oku i dohvatu.
E, nee! uzjoguni se medo, jer nije volio orlove nee se danas
ozalogajiti pa makar lipsao od gladi.
MEDENI
Zvali su ga Medeni.
Zvali su ga Doktor.
Medi je bilo svejedno kako ga zovu. Bio je dobroduan i
dobronamjeran. Izbjegavao je sukobe i svae, ali je uvijek i svuda branio
slabe. Iao je uporno svojim putem, radio i gradio, gajio pele, skupljao
ljekovite trave, lijeio bolesne. Kome je pomo bila potrebna, njega je traio.
Mnoge je izlijeio.
Mnoge je digao na noge.
Hvalili su ga i kudili. Ponajvie ga je ogovarala i oko njega spletkarila
jedna lija, koja je umislila da sve zna i da svima moe da soli pamet. Kud je
stigla, govorila je:
Medo, pa doktor! Ko mu vjeruje nek vjeruje, ali mene on nee
lijeiti!
Medeni je saznao ta lija govori o njemu. Nije na to ni obraao panju,
nije imao ni vremena, ni potrebe. A lija se sama ujela za jezik. Kad su je
nenadano spopali grevi pa poela da se previja i kuka, nije joj ostalo nita
PANDA
Mali Panda je bio veseo.
Mali Panda je bio bezbrian.
Kako i ne bi kad ga je majka pazila i uvala kao oko u glavi.
Ljuljukala ga je u krilu, dizala u nebo, igrala se s njim u visokim travama,
na izvorima i potocima. Malia je uio, spremao se za ivot. Jer, jednom e
ostati sam, boriti se sam.
Kad ga je majka izvodila u visove, na beskrajne visoravni, pokuavao je
da dohvati oblak, da uhvati zrak sunca. Kao i sva djeca, malo je znao, mnogo
se udio i zapitkivao.
Sluao je zviduk i pjesmu vjetrova. Gledao je kako gone oblake kao
neka velika stada, kako povijaju trave i diu u nebo vodu, itave vodoskoke.
Pitao se otkud im tolika mo. Pitao se kolika su im i kakva su im nevidljiva
krila.
esto su se iznad visoravni, u vedru nebu palile munje, esto su tutnjale
grmljavine i pucali gromovi. Kao najtei topovi. Malom Pandi se inilo da
e se nebo zapaliti, da e gromovi razoriti i sruti visove u koje je svakog
dana gledao, po kojima je hod hodio.
Hvatao ga je strah.
Bjeao je pod majine skute, sklanjao se u njenom krilu, sluajui kako
ga smiruje, govorei:
Ne boj se! Majka te uva. Ne moe ti se nita dogoditi.
Ponekad su nepogode trajale kratko. Ponekad due. Malia se bojao dok
KOZOROG TRUBA
Padinama stjenovitim, umama gustim kretala su se i pasla samo stada
kozoroga. Bila je to njihova gora, njihovo carstvo, koje se visilo u nebo, a
irilo do nizija i velikih voda. uvali su svoje tajne i branili goru kao rodnu
kuu. Drali su strae, ekali spremni najezde zvijeri koje su uvijek bile
blizu. Bez uma, bez izvora i panjaka oni ne bi opstali.
Truba Kozorog je dizao uzbune s visa najvieg, gdje su se kupili
oblaci i vjetrovi, gdje su se raale munje. On je uvijek bio na svom mjestu,
uvijek budan.
Imao je dobrog prijatelja cvrka. On mu je i poklonio trubu, a i rekao:
Nije arobna, ali je prava! uvao sam je dobro, uvaj je ti jo bolje.
Hou obeao je kozorog. Naui me da sviram, biu ti zahvalan do
groba.
Cvrak je bio pravi uitelj, a kozorog marljiv uenik. Uio je i nauio,
ulo se o njemu nadaleko. Ponosio se njime cvrak, ponosili kozorozi.
Kakav truba! divili su se. Ili je arobnjak, ili mu je truba arobna.
ivio je dugo.
Trubio je i svirao, sam i sa svojim prijateljem cvrkom. Dok se njihova
muzika toila umama, zastajao je ak i vjetar. Ptice su stizale u jatima da ih
sluaju i da im se pridrue svojom pjesmom. U ranim zorama, u tihim
predveerjima.
Dani su prolazili.
Godine su prolazile.
Jednog dana kozorog se obrati cvrku, ree mu:
Osjeam da me izdaje snaga. Osjeam da me izdaje glas. Teko je, ali
moram se povui. U pravo vrijeme, u pravi as.
Cvrak se nije zaudio. Zato je i rekao.
uvaj trubu. Pokloni je onom u koga vjeruje, ko e te dostojno
zamijeniti.
Tako e i biti sloi se kozorog. Nadam se da neemo dugo ekati.
Ostali su zajedno. ekali zajedno. Glas trube nije budio tiine.
MI VITEZ
Neki maak, mlad i snaan maak, okupi druinu i poe da vlada
svojim krajem kao kralj. inio je to mu je palo na pamet, napadao i jae od
sebe i slabije od sebe, uzimao i grabio do ega je stigao i to mu se nalo na
putu. Niko se nije naao da ga zaustavi, a on je postajao sve silniji, sve gori.
Mievi su ga se bojali kao groma. Progonio ih je, lovio, tamanio.
Uzalud su se krili i sakrivali u duboka sklonita, uzalud bjeali preko voda,
maak im je uvijek bio na tragu i blizu.
ta da radimo? pitali su se. Kako da se oslobodimo ove napasti?
Teko im je bilo, sve tee. ekali su sudbinu dok im jedan stari mi ne
dade savjet.
U gori, u svojoj kuli, ivi uveni mi Vitez. On se nieg ne boji, on je
jedini koji bi mogao ukrotiti i urazumiti maka. Idite, potraite ga, molite
nemate ta izgubiti.
Nemamo ta izgubiti rekoe uglas mievi. Potraimo tog Viteza.
Kako rekoe tako i uinie. Zaputie se u goru, naoe kulu, pa kuc,
kuc na kapiju dok im se ne otvori.
Kakvo vas dobro ili zlo naputi do mene? upita ih mi Vitez, koji se
pojavi u oklopu s maem, u odori koja je dolikovala jednom takvom neboji.
Kad saslua priu, kad ga mievi poee moliti i kumiti da im pomogne
i da ih izbavi od zla koje ih je snalo, Vitez im ree:
Idite vi odakle ste i doli. I ekajte. Ja u smisliti kako u tom maku
smrsiti konce. Hou, tako mi mog maa!
Mievi mu se zahvalie i vratie u svoj kraj i svoja sklonita, uvjereni
da e njihov zatitnik odrati obeanje i da e maak platiti za sve to je
uinio.
Maak se nije smirivao. On se pojavljivao i tamo gdje su ga oekivali i
gdje ga nisu oekivali. Mievi su ivjeli u strahu sve do jednog dana, jednog
ZEII
Zeii su se igrali i uili. Pod svodovima loza, u divljim travama, u
stjenovitim i sjenovitim zaklonima, gdje ih nije mogla zaskoiti grabeljiva
zvijer. Mlade su uili stariji, iskusniji i snaniji, koji su ve proli kolu i
premetnuli preko glave mnoge nevolje. Uvijek je bila blizu i uvijek budna i
Staramajka, zeica koja se smjestila na uzvisini kraj izvora odakle je mogla i
da uje dobro i vidi dobro, odakle je mogla da najavi opasnost i uzbuni
zeie. Opasnost se krila i u gustim umama i u visokom nebu.
uvajte se govorila je ona. Ne ludujte. Ne igrajte se tamo gdje vas
moe vidjeti orao, gdje vas eka ljuta zvijer. uma krije i vas i njih.
Kao da se nikad nije odmarala ni spavala, tu staricu nita nije moglo
iznenaditi. Bila je uvijek na svom mjestu, dozivala i okupljala zeie i plela,
neprestano plela: kapice i rukavice, alove i arapice, sve za malie, sve za
svoju djeicu, da spremni doekaju zimu, da se ne premrznu kad udari snijeg
i zavlada stud. Jer oni su bili njena jedina briga.
Dobro je ula, dobro vidjela. Nita nije moglo izmai njenom uhu i oku.
Umjela je da otkrije blizinu napadaa i tako je spasila mnoge ivote, zato su
je zeii toliko voljeli i pazili.
Brzo im proe ljeto. Doekae jesen i zimu. Kad poee da padaju
ledene kie i da savijaju drvee hladni vjetrovi, starica ih okupi i podijeli im
svu odjeu koju je splela i sauvala.
Svakom poneto ree im. Koliko imam, toliko i dajem!
Zar treba kazati koliko su se obradovali zeii? Koliko je bila srena
starica?
PATAK GIZDAN
Dosta puta ga je smoila kia, dosta puta opeklo sunce dok nije stigao
da nabavi kiobran. I mada nije naao ni posve nov ni posve star, patak ga je
toliko cijenio da ga je nosio i danju i nou, i po kii, i po snijegu, i po suncu.
Kao kralj krunu. Kao paun rep.
Taj patak je inae volio da se kiti i kooperi pa su mu dali ime Gizdan.
Gladio se neprestano, ogledao u vodi, esto je mijenjao ogrlice i vijence
spletene od cvijea i trava. Bilo da se etao obalom, bilo da je plivao on se
trudio da ga svi zapaze. elio je vie od svega da promijeni odjeu, da se
pokae u novom perju pa se neprestano propitivao kako bi to uinio i ko bi
mu u tom pomogao.
Ja u ti pomoi ree mu jednom neki stari patak. Otkriu ti tajnu,
a ti e mi za uzvrat pokloniti kiobran.
E, to ne mogu! ree Gizdan bez razmiljanja. Bez kiobrana bih bio
kao bez nogu. Niko me ne bi ni pogledao.
Kako hoe odgovori lukavi patak. Znaj samo da e se pokajati.
Gizdan se na kraju pokoleba i pristade na pogodbu. Tada mu patak
ree:
Ima usred movare malo ostrvo pokriveno travama. Ko ih okusi,
dobie to poeli. Malo e se pomuiti, ali e i doi do onog to eli.
Gizdan ne saeka da stane vjetar, koji je dizao valove po vodi, ve
zapliva, zaputi se ostrvu, ali ne stie ni do njega ni do novog ruha. Naie na
ivo blato u vodi, zamalo osta iv, zamalo iznese ivu glavu, pa kad se vrati
svojoj vodi i svojoj obali, izgledao je tako da ga ni majka ne bi prepoznala.
Ko visoko leti, nisko pada ree paiima koji se okupie oko njega.
Ostao sam bez kiobrana. Prevaren sam. Ko mi je kriv?
Dobio si ipak neto ree mu jedan patak. Dobio si pouku. Pa,
odsad pamet u glavu, Gizdane. Jer pameti nikad nije dosta.
Gizdan nije imao ta da kae. I nije ni kazao.
MAAK
Ja sam maak.
Moji su preci nekad davno, davno ivjeli samo u umama. U gustim i
tamnim umama, po kojima ljudska noga nije gazila. U drutvu s
mnogobrojnim ivotinjama i pticama. Kad su bili gladni, morali su da love.
Kad im je bilo hladno, izlazili su na sunane poljane ili se verali do vrkova
najvieg drvea da se ugriju. Kad su padale kie, zavlaili su se u svoja
gladnih dana.
Kad padaju snjegovi i duvaju bijesni sjeverni vjetrovi, zavlaim se u
najtoplije kutke, negdje u blizini pei, i spavam i drijemam koliko mogu i
koliko mi je volja Ponekad otvorim oi, pogledam ima li neto da se pojede
pa opet nastavim svoj san. Tako danju. Tako i nou. Pa i ta bih drugo
radio kad napolju zavija vjetar i kad pada snijeg?
Poesto sanjam mieve.
Izvlae se iz rupa, dolaze sa svih strana. Ima ih stotine. Ima ih hiljade.
Tre i igraju se oko mene, a ja ne mogu da skoim, ne mogu nijednog da
dohvatim svojim apama.
Ponekad i lovim prave pravcate mieve. Oni me dobro poznaju pa bjee
im me opaze. Ja ih gonim. Ako se sakriju onda ekam. Ja umijem dugo,
dugo da uim na jednom mjestu, vrebam kad e se miija njukica pomoliti
iz rupe. I ta da se pria mnogo! Ponekad nadmudrim ja mia, ponekad mi
mene.
Ako me upitate ta jo volim, kazau vam: volim da lutam livadama
kad izraste trava, po poljima kad izrastu ita, da jurim za arenim
leptirovima i velikim bumbarima, da se prikradam i hvatam zrikavce. Volim
da se penjem na krovove, da pretraujem tue tavane. Zbog toga me esto
gone i grde, ali ta mogu. Volim jo i da sam ist pa se umivam svakog jutra.
Eto, to je sve o meni.
Sve!
Jo samo neto. Kad sam veseo, predem pjesmice koje sam nauio od
svoje majke. Kad sam ljut, umijem dobro da ogrebem pa zato nemojte da me
zadirkujete i ljutite.
Ja sam maak!
U GRADU
Dosta je vode proteklo otkad je taj divlji maak, taj delija, napustio
zaviaj. Dosta je nevolja preturio preko glave. Ali je jo vjerovao u svoju
zvijezdu.
Maak Skita i je Bodlja stigoe u grad. Uputie se ulicama, zagledani
u ono to dotad nisu vidjeli, zaueni a bogme i uplaeni! Nije ni ala nai
se u nepoznatom svijetu u kome svak svoju brigu brine, u kome te niko nee
ni pozdraviti ni za zdravlje upitati.
Bojim se. Mnogo se bojim zakuka, najednom, je. Nae su ume,
nae su livade, a ovdje nit ima kud pobjei, niti se gdje skloniti.
Umukni! obrecnu se na njega maak. Nisam te molio da poe sa
mnom, neu te drati na dlanu.
Pomiri se je sa svojom sudbinom, pusti da ga maak vodi pa neka
bude ta e biti.
I bi dobro dok se malo ne osmjelie, dok maak ne odlui da pree
ulicu, i to ba tamo kud niko nije prelazio. Uini mu se da moe, ali tek to
ulicu, i to ba tamo kud niko nije prelazio. Uini mu se da moe, ali tek to
zakoraie s nogostupa naoe se u smrtnoj opasnosti! Zatrubi truba,
zakripae konice, a iz kola se isturi medo i poe da ih grdi. Slijepci!
Nespretnjakovii! uzviknu. Zato ne pazite kud gazite? Ili vam je ivot
dodijao? Gubite se dok ste jo itavi!
Medo se ponaao nadmeno, vikao je i prijetio, dok se maak ne snae,
dok ne sijevnu oima.
Dosta je, debeljko! uzviknu i on i podie tap. Nestani mi s oiju!
Jer tako mi moga brka, nauiu te dobrom ponaanju.
Moda se medo prepao, moda nije elio da se uputa u svau, tek on
se povue, upali kola i odmagli.
Maak je jo malo bjesnio a je utio. On se bio toliko uplaio, da je
jedva stajao na nogama, da je ostao bez glasa.
Dobro si ga potkaio ree kasnije. I neka si! Kivan sam i ja na
medvjede, dosta su mi jada zadali.
Znao je da maku gode pohvale, a raunao je da e maka tako
smekati, a onda nagovoriti da ga ponese. Zaista bi mu to sad dobro dolo,
zaista bi to bila pomo u pravi as.
Maak shvati ta njegov prijatelj oekuje, pa ga die na rame i ree:
Dobro gledaj! Dobro otvori oi! Dobro nauli ui! Ovaj put smo
sreno proli, a drugi put ko zna?
Maak je hodio opreznije, a je ga je upozoravao, pa bez po muke
preoe raskrsnicu. Iako maku ne bi milo naie na lisca, koji je as
proputao vozila, as pjeake. Nije mnogo vjerovao u lisiji rod, ali kad lisac
propusti ispred sebe jato gusaka bi mu jasno da ni njega nee zaustaviti. I
zaista lisac ga i ne pogleda.
Je ugleda kronje drvea, pomisli da su na domaku ume i da e se
tako i prije vremena ostvariti njegova elja da se vrate tamo odakle su poli.
Da e se osloboditi svih briga i strahova. On nije znao nita o parkovima, on
se radovao unaprijed.
uje li ptice? upita maka.
ujem, ujem odazva se maak. Ta nisam gluv!
I eto ih u parku. Eto ih da vide ta jo nisu vidjeli. Gdje je je mogao
mugnuti u travu, gdje se maak mogao zavaliti u hladovinu i smiljati kako
bi ugrabio labuda koji je plovio vodom na dohvatu njegove ape. Lako bi da
je smio, da je bio sam.
Bolje je ne vui vraga za rep ree sam sebi. Bolje i gladan nego
pretuen i utamnien. Moda e do noi neto smisliti.
Moda e nai stalno prebivalite i ostati u gradu...
CIRKUS
Mada im u gradu niko ne poeli dobrodolicu, mada ne naoe
MI SVIRA
Dobro je svirao.
Dobar ga je glas pratio.
Meu mievima je bio omiljen. Oni su ga obilazili, dolazili su sa svih
strana da ga vide, uju i pozovu u goste. Bio je njihov, imali su ime da se
ponose.
Dobar je hvalili su ga i cvrci, ti neumorni svirai. Kao da je nau
kolu uio.
abe ga nisu podnosile. One su bile zavidne i govorile:
Mi svira? Mi pjeva? Ko je to ikad uo!
Mi se nije obazirao na ogovaranja. On je svirao ujutro, u predveerje,
uvijek kad je to elio pa ko hoe da ga slua, neka slua!
udan mi reklo bi se!
MI MOREPLOVAC
Mi jedan, mi vrijedan poe da gradi amac. Imao je elju da zaplovi
rijekom, da stigne do mora, do zemlje gdje snijeg ne pada i ne duvaju hladni
vjetrovi, gdje svakojake hrane ima u izobilju.
Gradio je uporno, po suncu i pri svjetlu mjeseca, a posmatrala ga je
stara kornjaa, koja mu jednom ree:
Gle majstora! Ko je i gdje vidio takav amac? Ko je uo da je iko
sagradio amac od drvene kore?
Ko nije, ue spremno joj odgovori mi.
Ba si budala! nastavi kornjaa. to e ti amac kad te ja mogu
preko svake vode prevesti. Dovoljno je samo da me zamoli.
Neu te zamoliti. Gledaj ti, prijo, svoj posao, a ja u svoj.
Dala sam ti dobar savjet, upamti! A dobar savjet zlata vrijedi.
Savjetuj ti koga hoe ree mi na kraju. A mene ostavi na miru.
Kornjaa se povue, a mi nastavi da radi i gradi. I kad zavri gradnju,
uzviknu:
Gotovo je! More mi vie nije daleko.
ula ga je kornjaa, ali se ne javi. Gledala je kako mi otiskuje amac,
kako se mui da ga odri na vodi. Uzalud. Jer amac se zaas raspade kao
ljuska jajeta, a vajni moreplovac jedva izroni i dopliva do obale, srean to
se nije utopio.
to si traio, to si i naao javi se kornjaa. Bolje bi bilo da si me
posluao.
Bolje bi bilo priznade mi pomirljivo.
Ko priznaje, pola mu se prata zakljui kornjaa mudro. Hajde
skokni do mene pa da vidi kako se plovi!
Tako i bi. Tako se miu ispuni elja. Tako postade moreplovac.
LUTALICA
Taj maak nije imao ni stalno boravite ni svoje ognjite. Gdje mu je
bila glava, tu mu je bila i hrana.
Lutao je od nemila do nedraga. Nigdje se nije dugo zadravao, nigdje
okuio.
Doekivali su ga i gonili psi esto je bjeao, a esto se i branio.
Bio je snaan i brz, a povrede i rane lijeio je sam.
MUNJA
Dali su mu ime po djedu koga nije pamtio, koga je malo kad i
pominjao. Pominjali su ga starci, govorei mu:
Isti si djed. Glavom i bradom. A on je bio maak i po!
A ni Munja nije bio maiji kaalj niti se svakoj ui sklanjao s puta
niti se kome klanjao. On je vrsto stajao na nogama, iao svojim putem i
ponaao se kao da je itav svijet njegov.
Mnogi su ga se bojali.
Mnogi su ga ogovarali, ali ga se i klonili.
Munja je izvodio vratolomije, junaio se i zapoinjao tue sa psima, sa
svakim koga nije podnosio ili ko njega nije podnosio. Kada bi uokolo jurcao
s miom na leima, to je bilo dovoljno da mu se ude i da ga gledaju kao
osobenjaka.
A njemu to nije smetalo pa je govorio:
Ko se udi, nek se udi. Ko se smije, nek se smije. Meni to ne smeta!
On je tjerao svoje.
ZABRINUTI MAAK
Dodija jednom maku da goni mia, dodija miu da se skriva pred
makom, pa sklopie primirje. Sjedoe da porazgovaraju.
Teak je ivot ree maak.
Teak je, zaista potvrdi mi.
Maak kihnu, mi se zakalja, a onda nastavie razgovor.
MAAK: Svak svoju muku mui,
svak svoje zna.
Bolestan sam esto,
nesanica me mui.
Malo mi treba,
al nita ne pada s neba.
MI: Nije crno tako,
nae se i mrvica koja.
Sunce nas grije,
nebo nam se smije.
Ne treba kriti
moe i gore biti!
PISAC O SEBI
Moja majka mi je rekla da sam se rodio u selu Bjelaju pod planinom
Osjeenicom, ali je u knjigama roenih ostalo zapisano: da sam se rodio 11.
oktobra 1923. godine u Bosanskom Petrovcu, u rodnoj kui, u rodnom
mjestu moga oca. A knjige su knjige. Zapisano i ostalo. Bjelaj nije daleko od
Bosanskog Petrovca, svega petnaestak kilometara hoda, putem ispod
planine, pa to nije toliko vano. I zabune nema. Moj otac, umar, koji je ba
te godine i u te dane moga roenja premjeten u Bjelaj, nije ni sam bio
siguran gdje da me upie. I ostalo je kako je zapisano u knjigama. Ali ja
znam da sam se rodio u Bjelaju, da sam tamo proveo djetinjstvo i mladost,
da su tamo ostali moji najljepi dani igre i radosti. Tamo sam zavrio
osnovnu kolu, tamo su moji roditelji ostali sve do 1941. godine, do rata. Ja
sam uio graansku kolu u Bosanskom Petrovcu, srednju tehniku u
Sarajevu i Zagrebu. Svakog ljeta, i uvijek kad sam mogao, vraao sam se u
Bjelaj, i bio sam uvijek nanovo srean to u se tu sastati sa svojim
prijateljima, to u moi sa njima da provodim dane, da obilazim poznate i
drage kutke, ili, prosto, da lutam umom, u potrazi za jagodama, malinama i
ljenicima.
Ima jedno mjesto koje me, ipak, ponajvie privlailo. Stara tvrava na
brdu, gola i pusta, ali za nas djeake uvijek prepuna tajni. Tamo smo odlazili
esto. Tamo smo traili ono to nikad nismo pronali: zakopano blago i
zakopano oruje. Kopali smo zemlju, ispod zidina prevrtali kamenje, a
pronalazili samo ostatke razbijenog zemljanog posua i nita vie. Ali tajna
je tajna. I mi smo se nadali. Mi smo vjerovali da emo otkriti bar jednu od
mnogobrojnih tajni sakrivenih u zidinama tvrave.
Tvrava je bila i kua mnogobrojnih avki.
O tvravi su se priale prie.
U tvravi smo i ja i moji prijatelji proveli mnogobrojne asove, mnoge
dane, iz tvrave sam ponio mnoge uspomene.
Ali ne manje od tvrave, privlaila me planina. U proljee, kad se kitila
ivjeli, s acima koji su se iz raznih gradova i raznih kola, kao i ja, povratili
u moje i druga najblia mjesta. Tu, u kraju pod planinom, daleko od velikih
gradova, od pruga, od granica, u tiini koja je vladala svuda, prie o ratu koji
tek to nije poeo, liile su na velike lai. I vijesti o poetku rata stigle su
tamo sa zakanjenjem.
Ali to je bio jo samo poetak. Prve rtve su pale kasnije. Dolo je
strano vrijeme. Niko vie nije bio siguran, i nita vie nije bilo sigurno. Kao
da su iznikli iz zemlje, iz tamnih skrovita, pojavili su se ljudi spremni na
svaki zloin. Preko noi su mijenjali odjeu, preko noi su postali ubice i
palikue.
Padali su na zemlju strani dani i jo stranije noi.
Tih dana, i kasnije, vidio sam mnogo, i nauio mnogo. Uio sam kako
se kale ljudi. Uio sam kako se rtvuje i odrie. Kako se voli i umire za
svoju zemlju. Pokuao sam da poneto od onog to sam doivio u svom
rodnom kraju, u tim burnim ratnim danima, opiem u romanu "Labudova
poljana". Ne znam koliko sam uspio da na itaoca prenesem ono to sam
elio. Da ih upoznam sa svojim prijateljima. Jer opisivao sam i sebe i njih u
tim danima, opisivao sam svoje drage drugove koji su iz malog sela pod
planinom krenuli na nepoznate puteve i nestali u ratnom vihoru.
Pisao sam i o onima koji su ostali ivi, i s kojima jo i danas drugujem,
i o onima koje nisam poznavao, a o kojima sam sluao prie. Pisau jo, jer
mislim da je to moj dug prema dragim drugovima.
Jednog, dana, odmah nakon osloboenja nae zemlje, nakon zavretka
rata, navratio sam u svoje rodno mjesto. Bilo je porueno. Bilo je popaljeno i
pusto. Jo se na svoja ognjita nisu bili vratili oni koji su se raselili, jo su
svuda stajali tragovi rata.
Vidio sam dosta pustih sela.
Vidio sam dosta pustih ognjita.
Ali ovdje, u mom selu, bilo mi je najtee. Tu mi je bilo sve poznato.
Ljudi, kue, svaki kamen i puteljak. Svuda me je poneto podsjealo na
djetinjstvo, na prolost, na igre i radosti djetinjstva. A djeaci s kojima sam
se nekad igrao tu bili su ve mladii, ako su ostali na ivotu. Znao sam da se
svi vie nikada nee sakupiti ovdje da obnove uspomene, da se
porazgovaraju. Ali znao sam da e se uskoro na pustim ognjitima obnoviti
ivot i da e na poljanama, po putevima, u naputenoj koli odjeknuti
veseo djeji smijeh, da e grupa djeaka krenuti u lugove i gajeve da trai
ptija gnijezda, da e krenuti u planinu da beru jagode i maline. Tako je i
bilo. I srea je to je bilo tako, to se svuda, to se i u moj kraj vratila
sloboda i radost.
Piscu esto postavljaju pitanje: kada je poeo pisati i kako je poeo
pisati. Ja na takva pitanja ponekad odgovaram:
Poeo sam da piem u koli.
I meni se ini da je ba tako. Da su moji slobodni pismeni sastavi bile i
moje prve prie. Posebno kad sam pisao o svom zaviaju. Kad sam pisao o
svojim prijateljima, o umi, o prirodi. Napisao sam, istina, i nekoliko pravih
pravcatih pria, ali one nikad i nigdje nisu bile tampane, a ja se vie i ne
sjeam da li ih je neko osim mene i proitao.
Ali, ako ostavim po strani kolske zadatke i svoje skrivene prie, onda
bih mogao rei da sam, zapravo, poeo da piem kad sam 1944. godine
postao novinar u redakciji "Osloboenja". Tada, u malom podgrmekom
selu Sanici, napisao sam prve reportae, pa sam se odluio da napiem jednu
poduu priu koju sam dao Skenderu Kulenoviu, tada ve poznatom piscu, i
on mi je nakon itanja pripovijetke rekao:
Ti ima talenta. Nastoj da pie.
Tu priu nisam nikad objavio.
Objavio sam jednu drugu, odmah nakon osloboenja, u Sarajevu. A
nekoliko godina kasnije, poetkom 1948. godine, kad sam kao glavni
urednik vodio omladinski asopis "Zoru", poeo sam da piem vie, da
pomiljam i na roman, koji sam kasnije i napisao, i tampao pod naslovom
"Labudova poljana".
Tada sam objavio i jednu pripovijetku pod naslovom "Draginja".
To je pria koju su pohvalili i moji itaoci i moji kritiari, a za mene je
to jo i danas moja najdraa pria. Moda zato to sam jednog dana ratne
jeseni 1944. u jajakoj bolnici upoznao bolniarku kojoj su morali da
odsijeku obje noge. I ona se nije alila. Ona nije plakala. Ona je bila junak
dok je u bitkama iznosila ranjenike iz vatre, ona je i ostala junak. Njoj je bilo
teko, ona je znala ta je izgubila, ali ona nije oajavala, ona se ak smijala i
alila. Kasnije sam o toj djevojci esto mislio. I napisao sam o njoj priu.
Dugo nisam bio siguran da mogu pisati za djecu. Pokuao sam jedanput
da napiem priu i napisao. Zatim sam napisao jo nekoliko, pa sam se onda
okuraio i napisao ih toliko da sam mogao sastaviti knjigu, koja je dobila
naslov "Patuljak vam pria". Dobila je takav naslov zato to su u njoj
sakupljene prie iz ume, to su u njoj sakupljene bajke. Zbog nje me esto
pitaju:
Zato pie bajke?
A ja odgovaram:
Zato to ih volim.
Ali meni se ini da sam sve te bajke koje sam napisao negdje davno
uo. U umi kad su ptice pjevale, kad je sve listalo i sve cvjetalo. Zimi, kad
je zemlju pokrivao snijeg i kad sam, iza zamrzlog stakla, iz tople sobe,
posmatrao kako jata bespomonih ptica trae zaklon i hranu. Ljeti i u jesen,
kad je palilo sunce, kad su bjesnile oluje. Posmatrao sam prirodu. Posmatrao
ivot. Posmatrao sam ptice i zvijeri. I vidio sam ih srene. Vidio sam ih
tune. Vidio sam ih lude od mrnje. Vidio sam njene majke, dobre
prijatelje. Pa, zar to nije dosta? Za jednu, za mnogo bajki. Tako su se one i
rodile. Bajke o malom, bijelom slavuju koji luta zemljom a ne moe da nae
drutvo, jer niko ne zna kojem rodu pripada. Po pjesmi je slavuj. Po perju
nije. I niko nee da ga primi u jato, niko nee da mu pomogne. Ili bajka o
zlatokljunoj ptici koja je vie voljela smrt nego ropstvo. Ili bajka o plamenoj
ptici koja je ivjela usamljeno, koja je bila tuna, pa ipak, kad je bilo
potrebno, rtvovala je svoj ivot za mnogobrojna jata iz ume, rtvovala je
sebe za njihov spas.
Kad se naem u umi, kad se naem u prirodi, meni se ini da na sve
strane neko nevidljiv, neko sakriven iza grmova, iza drvea, u kronjama i
liu apue, apue prie. A ja ih samo sluam i pamtim, pa poslije piem.
Ja nisam nikad vidio bijelog slavuja, niti sam sluao njegovu pjesmu,
ali sam uvjeren da on negdje ivi ili je ivio.
Ja nisam vidio ni zlatokljunu pticu.
Ja nisam vidio ni Plamenu.
Ali zar je to vano?
Prie iz ume, prie nepoznatih i nevidljivih pripovjedaa upamtio sam
u djetinjstvu. Prie iz stare tvrave i o staroj tvravi takoe. Pa je tako
nastala i knjiga "Patuljak iz Zaboravljene Zemlje". Pria o Sunanu i
Pahuljici, o patuljcima koji lutaju zemljom i koji su stigli u tvravu, u nau
tvravu. I ja i moji vrnjaci rasli smo okrueni planinama. Dolazili su nam u
posjete vjetrovi. Zaklanjali su nam vidike oblaci i magle. Poznavali smo ud
oluje, a nismo se bojali gromova ni kia. A znali smo da se negdje iza naih
planina, negdje daleko, valja i umi nepregledno i plavo more. Znali smo, a
niko od nas nije tamo odlazio, niko ga nije vidio. A onda je neko otkrio da se
sa vrha tvrave, kad je nebo isto i dan tih, vidi to daleko more. Samo do
vrha tvrave nije bilo stepenica. Onaj ko je poelio da se tamo popne morao
se verati uz okomite i visoke zidove. Morao je biti smion. Morao je savladati
mnogobrojne zapreke. Zbog toga su mnogi pokuavali pa odustajali. Ali
nali su se i takvi koji su se popeli Djeaci koji su bili najsmjeliji meu
svojim vrnjacima, i oni su sa vrha tvrave vikali:
Vidi se more. Daleko, daleko iza planine.
Ko zna da li su ga zaista vidjeli...
Ko zna nije li to bila samo magla, negdje daleko iza planine...
Ali oni su bili uvjereni da vide more, oni su sanjali o njemu, sluali
prie o njemu, i oni su eljeli da ga vide. Pa, eto, i vidjeli su ga.
Ja se nisam nikada popeo do vrha tvrave. Ali ja sam poznavao
tvravu, i ja sam prisjeajui se davnih pria poeo da piem svoj roman
o patuljcima, o plemenitom i neustraivom Sunanu, o svom prijatelju
Jelenu, o djeacima s kojima sam dolazio u staru tvravu na brdu i o tvravi
koja jo uvijek tamo stoji i koja e jo sigurno dugo tamo stajati i mamiti
djeake.
Isto onako kao to sam obnavljajui uspomene na djetinjstvo i tvravu
poeo da piem o patuljcima, tako sam negdje, sjeajui se stare i drage
planine, poeo da piem i knjigu "Okamenjeni vukovi". Pisao sam je i
BIOGRAFIJA
AHMET HROMADI je roen 11. 10. 1923. godine u Bjelaju kod
Bosanskog Petrovca. U rodnom selu zavrio je osnovnu, a graansku kolu u
Bosanskom Petrovcu. Srednju tehniku kolu uio je u Sarajevu i Zagrebu, a
na kraju diplomirao na Vioj pedagokoj u Sarajevu.
Prvi put se javlja u knjievnosti 1944. godine kad je poeo da pie kao
novinar Osloboenja. U poetku je pisao prie, a prvu knjigu, roman