A. (ALFA) 1.

knjiga
- ''svi ljudi tee znanju po naravi''. ''Znak je toga ljubav prema osjetilima, jer i
mimo koristi ona se vole sama za sebe''. Pogotovo nas raduje osjetilo vida, jer od njega
imamo najveu spoznaju i uviamo najvie
- kod nekih ivotinja se iz osjetilnosti raa pamenje, kod drugih ne. Ove s pamenjem su
razboritije. No postoje i one koje imaju ''umijea i promiljaje'', a to su ljudi: ljudima iz
pamenja nastaje iskustvo, tj. ljudi imaju najdue pamenje i time najkorisnije. Ljudi
pamte jednu stvar koju vide vie puta i tako im nastaje pojedinano iskustvo. I znanost i
umijee ljudima dolazi iz iskustva. Umijee nastaje tako da iz ''mnogih pomisli steenih
iskustvom nastane jedna opa pretpostavka o slinim stvarima''
- za inidba iliti djelovanje takoer je vano iskustvo: iskustvo je tu vanije nego naelo
- ''iskustvo je spoznaja pojedinanosti, a umijee openitosti''. Svaki in je pojedinaan.
Dakle, ako inimo neto po opim naelima, a ne pojedinano, ''esto emo grijeiti'' (npr.
lijei se bolje pojedinano nego po opem)
- ipak, vie cijenimo ''umjenike''/''tvorce'' nego ''iskustvenike''/''rukotvorce'', jer
smatramo da u njihovom umijeu lei znanje i umjenost, a ne u iskustvu rukotvoraca. Jer,
''iskustvenici'' znaju to, ali ne znaju zato ne poznaju uzrok dok ''umjenici'' znaju
zato, znaju uzrok. Oni nisu djelatni, ali poznaju uzrok, i zato su mudriji od djelatnih
- znanost je via od iskustva, jer ''umjenici'' mogu pouavati, a ''iskustvenici'' ne.
Takoer, osjetila nam govore samo to, a ne govore nam zato (govore nam da neto jest,
ali ne i zato to jest tako). Zbog toga su se ljudi divili onim mudrima koji su neto izumili
ili pronali to nije dostupno osjetilima svih (on je to naao razumom, a ne osjetilima,
jasno), ne zbog koristi od pronalaska koliko zbog njegove mudrosti i izvrsnosti. Tako je
nastajala intelektualna elita, a najvea znanja su pronaena tamo gdje je elita imala
najvie dokolice: npr. matematika u Egiptu
- iskusnik se smatra mudrijim od onoga to samo osjetilima doivljava svijet, umjenik se
smatra mudrijim od iskusnika, a misaone djelatnosti su mudrije od tvorbenih. Mudrost
= ''znanost o stanovitim poelima i uzrocima''
- dakle, kakvim poelima i uzrocima se ta mudrost/znanost bavi? Mudracem smatramo
onoga koji zna sve, koji zna openito bez pojedinanog, koji shvaa teke stvari; takoer,
znanosti koje postoje radi njih samih se smatraju viima i mudrijima od znanosti koje
postoje radi posljedica/koristi. Mudrace se treba sluati manje mudar mudrijeg!
- najmudriji je onaj koji zna sve podmete (hipokeimenon temelj, subjekt, ali u
smislu partikularnosti, instance (a ne univerzalnosti)), tj. svaki pojedini temelj. To su
najopije stvari i ljudima najtee za shvatiti. ''A najtonije od znanosti su one koje se
bave prvim poelima, zato to je raunstvo tonije od zemljomjerstva''. Oni koji znaju
uzroke znaju i pojedinanosti, tako da su oni ueniji od ostalih)
- ta najmudrija, opa znanost je o najspoznatljivijem, a ''najspoznatljiviji su prvi uzroci i
poela, jer s pomou njih i iz njih spoznaju se ostale stvari'')
- znanost koja treba vladati je ona koja zna poradi ega treba initi ovo ili ono. To poradi
ega spada pod istu znanost o prvim uzrocima, jer 'poradi ega' je takoer jedan od
uzroka
- ta znanost nije tvorbena, to je jasno. Jer, ljubitelji mudrosti poinju svaku mudrost
uenjem, i zanimalo ih je da steknu znanje radi znanja, a ne radi koristi; kad su ljudi
zadovoljili sve potrebe, javila se potreba za takvom mudrou, filozofijom: ona je

''jedina slobodna znanost, jer je jedina radi sebe same''. Filozofija je boanska znanost,
''sve su nunije od nje, ali ni jedna bolja''
- filozofija poinje u uenju, ali treba zavriti u suprotnom u razumijevanju
uzroka. To je dakle cilj filozofije.
- dakle, ''valja stei znanost (episteme) o prvim uzrocima'', jer neto znamo kad znamo
prvi uzrok toga. ''Govori se o 4 vrste uzroka'': 1. uzrok je bivstvo i bit (izgleda da je ovo
causa formalis), 2. uzrok je tvar/materija i podmet (causa materialis), 3. uzrok je
poelo kretanja (causa efficiens), a 4. uzrok je (''treem uzroku oprean'', kae Aristotel)
'poradi ega' i Dobro (Dobro kojem svi tee; causa finalis). No treba vidjeti o kakvim
uzrocima su govorili raniji filozofi
- veina prvih mislilaca (misli na starije Grke, od Talesa nadalje) je samo za materijalne
(''tvarne'') uzroke drala da su poela svega, dre da postoji pratvar. Po njima nita ne
nastaje niti propada, jer uvijek ostaje podmet sama prva tvar. Tako Tales smatra vodu
tim prapoelom, Anaksimen i Diogen zrak, Heraklit vatru, Empedoklo sve to plus jo
zemlju (dakle, 4 elementa: vatra, voda, zrak, zemlja). Anaksagora pak smatra da su
poela neograniena (neizmjerna, bezbrojna).
- ali morali su se upitati, kako iz te jedne tvari (ili vie tvari) nastaje sve? Jer, ''sam
podmet (koji je u ovom sluaju pratvar) zacijelo ne ini da se on sam mijenja''. Ne ini
bronca sama od sebe kip, prema tome treba istraiti poelo kretanja. Neki od tih to su
govorili da je prapoelo jedno, tvrdili su ne samo da je nepropadljivo, nego i da uope
nema kretanja; za njih, jedno = sve. Drugima, koji imaju dva ili vie poela, nije problem
priznati kretanje i stajanje, nastajanje i nestajanje.
- meutim, oni nisu znali rei kako to da u tim stvarima postoji dobro i lijepo; tek kad je
doao Anaksagora rekao je da postoji um u tim stvarima, jer vjerojatno to dobro i lijepo
nije nastalo sluajno. Aristotel smatra da Anaksagora dobro govori i da je ''trijezan
ovjek'', a da su njegovi prethodnici ''nasumino govorili''. Anaksagora i oni koji su slino
govorili, ''istodobno su postavili uzrok ljepote kao poelo bia, i kao ono od ega je
biima i kretanje''
- no, kako meu stvarima ima i onih loih i runih (a ne samo dobrih i lijepih),
Empedoklo postavlja Ljubav i Mrnju kao poela (Ljubav poelo dobrog, Mrnja zlog)
- po svemu, vidljivo je da su stariji filozofi postavili dva uzroka: tvar i poelo kretanja
(causa materialis i causa efficiens). No, oni ih postavljaju natucajui, ''bez znanosti''; i
Anaksagora se ''slui umom kao umjetnim pomagalom pri stvaranju svijeta'', dok um ne
spominje kad mu nije potreba. Empedoklo pak prvi uvodi uzroke kretanja (dva oprena,
Ljubav i Mrnju), i etiri tvarna uzroka, no i njemu se ima to prigovoriti.
- za Leukipa i Demokrita, poela su punoa i praznoa, od kojih je punoa bie, a
praznoa nebie. Po njima je isto tako jedno poelo (bie tj. tvar tj. punoa, atom), iz
kojeg pak sve razliite stvari nastaju razlikom oblika, poretka i poloaja. No, Leukip i
Demokrit ne govore kako je nastalo kretanje u biima, kao ni ostali. Po svemu, svi
prethodni mislioci su spoznali samo dva uzroka (tvar i pokretaki)
- pitagorejci su pak kao poela svega vidjeli brojeve, i inilo im se da su prije brojevi
poela nego tvari. Pitagorejci i Alkmeon tvrde da su suprotnosti poela bia (par-nepar i
tako dalje do 10 suprotnosti, koliko ih ima kod pitagorejaca)
- od onih koji su, naprotiv, drali da je sve=jedno, Parmenid je jedno razumijevao kao
pojam/ideju, a Meliso kao tvar. Parmenida tu treba ozbiljno shvatiti jer je rekao da pored
bitka ne moe biti nebitka, i da je bitak jedno

- i tako, filozofi su otkrili jedan ili vie materijalnih uzroka, te jedan ili vie uzroka
kretanja. Mnogi su htjeli odrediti to je neto, pa su to pobrkali s prvim uzrokom tog
neega (mislili su da je fenomen neega ujedno i bivstvo neega, to je pogreka)
- nakon toga slijedi Platon sa svojim uenjem. Platon je prvo od Heraklita preuzeo da se
osjetilne stvari uvijek kreu i da ''u njima nema znanosti'', a onda je kod Sokrata vidio da
ovaj trai neto ''sveope'', i tako iz te dvojice izvukao konkluziju da se nepromjenjivo i
ono to svemu daje 'zajedniku odredbu' ne nalazi u osjetilnim stvarima, nego u
idejama. Osjetilne stvari se dakle ''imenuju prema idejama'' (inae, ideja je u grkom
slina obliku/formi, jer je gr. ''idea''/ideja slino gr. ''eidos''/oblik). Osjetilne stvari
oponaaju ideje, kao to u pitagorejaca oponaaju brojeve
- Platonu su dakle oblici (ideje) uzroci svim stvarima
- dakle, naela oblika su po Platonu i naela bia. Poela su oblici, kao 'veliko' i 'malo', a
kao bivstvo su 'jedno' (utoliko je slian pitagorejcima, i u tome to smatra da su ''brojevi
uzroci bivstva svemu drugome''). No, njemu nije jedno beskonano, nego dvoje: veliko i
malo; i brojevi su odvojeni od bitka, za razliku od pitagorejaca
- dakle, nitko nije izloio nita vie o uzrocima; nitko nije nita rekao o biti i bivstvu. Kad
postavljaju dobro ili sl. kao poelo, ne misle na to kao da se radi njega pokreu, nego im
je on samo poelo kretanja
- oni koji sve stavljaju kao jedno, i to tjelesno, grijee. Jer oni daju samo poela tjelesnog,
a ne i netjelesnog. I razne stvari ''olako nazivaju poelima'': ne razmiljaju da je prije
poelo ono manje, od ega spajanjem nastaje drugo
- ''ono to je poslije po nastanku (moda) prije je po naravi''
- a ni oni koji postavljaju vie uzroka, po Aristotelu, nisu ba neto (Anaksagora i
Empedoklo). Ni pitagorejci ne govore nita o tome kako dolazi do kretanja, a pogotovo
su udni po tome to pojedinim brojevima pridaju osjetilna, fizika znaenja
- ni oni koji tvrde da su oblici poela (Platon i platoniari) ne stoje puno bolje: nema
naina na koji se dokazuje da oblici postoje; ako postoje, onda postoje i oblici (ideje)
odnosa, oblici (ideje) propalih stvari itd. Ideja postoji ne samo o bivstvujuim stvarima,
nego i o mnogo vie stvari nego to su to one postojee, a kod Platona bi trebale
postojati samo ideje bivstvujueg. Dakle, s obzirom da su oblici bivstva, moraju
pripadati bivstvujuem
- kako dakle oblici (ideje) pridonose osjetilnim stvarima? Nikako, kae A.: ne pomau
spoznati druge stvari. Nita se ne moe izvesti iz oblika/ ideja. Rei da su te ideje uzroci
znai ''praznosloviti''
- bivstvo i stvar ne mogu postojati razdvojeno, pa kako onda ideja i stvar ija je ideja
bivstvo mogu postojati odvojeno? Ne moe nita nastati naprosto prema uzoru ako ne
postoji poelo kretanja
- takoer je jasno kako brojevi ne mogu biti uzrok ljudima. Uope, kako geometrijski
likovi mogu sadravati fizika obiljeja poput dubokog, tekog, uskog?
- dok traimo uzrok onog opipljivog, nailazimo na uzroke toga, i tako se dalje zapliemo.
Ako je pak i veliko i malo kretanje, onda se i sami oblici kreu. I na taj nain je ''propalo
cijelo (Platonovo) istraivanje naravi''
- ne moe se imati poela svih bia; a ''kako netko moe znati poela svih stvari?'' Oito
se ne moe zapoeti znanje ni o emu tako da se stvari o tome znaju unaprijed; ''ako i
postoji znanost o svim stvarima, onaj tko je ui ne bi nita mogao znati unaprijed svo

uenje je posredovano dosad znanim stvarima''. udno bi bilo da imamo znanje koje nam
je priroeno (kao u Pltona, anamnesis).
B. (BETA) 2. knjiga
- misaono promatranje istine (theoria) je ''dijelom teko a dijelom lako'': svatko ake
neto o naravi, i to neto je dijelom tono, ali nikad nije potpuno. Treba biti zahvalan i
onima koji su u toj potrazi za istinom pogrijeili, jer neki su ipak dali mnijenja i postavili
probleme.
- filozofija je znanost o istini; jer misaonom promatranju (teoriji) svrha je istina,
kao to je inidbi (praksi) svrha djelo. inidbi je dosta i da zna radi ega neto treba
initi i kakvo je to sada samo po sebi, a uzrok nije toliko vaan; no teoriji treba uzrok, jer
bez uzroka nema istine. Najistinitije je ono to je svemu drugom uzrok istine. Zato su
poela vjenih bia ''nuno uvijek najistinitija'' (jer su ona uzrok drugima)
- ''oito je da postoji nekakvo poelo, te da uzroci bia nisu beskonani''. Niti tvar ne
moe u beskonanost nastajati od druge tvari, niti poelo kretanja moe ii u
beskonanost. A ni causa finalis ne moe ii u beskonanost. Sasvim sigurno je u nekom
nizu ono prvo u tom nizu uzrok onom daljnjemu. U neem beskonanom nema prvog ni
posljednjeg, nego su svi dijelovi sredinji.
- ono to od neega nastaje, ''nastaje kao nastalo od onoga to nastaje'' (''savreno od
onoga to se usavruje'') nastanak je ''uvijek izmeu bitka i nebitka''
- svrha ono poradi ega je neto drugo (a nije svrha poradi ega drugoga). Svrha
nikako nije beskonana, jer kad se jednom ispuni, ispunili smo krajnost. Postojanje
beskonanog ukida ''narav dobra''. Onaj koji ima um, sve ini radi neega, a to neto
mora imati kraj
- takoer, ni bit ne moemo svesti na neku uvijek dalju i dalju, manju i manju definiciju
(pojam). Moramo imati neku prvu definiciju da bismo mogli dalje odreivati, i bez toga
nema spoznaje
- dakle, beskonano ne postoji, ''a ako i moe, samo bivanje beskonanim nije
beskonano'' (moda moe postojati kao pojam, ali ne u stvarnosti, pojanjava Ladan). I
kad bi uzroka bilo beskonano mnogo, ne bi bila mogua spoznaja, jer ne bismo mogli
spoznati sve uzroke
- ono to sluamo, predavanja i primanja znanja od drugih, sluamo onako kako smo
navikli i to razumijemo ako je reeno nainom na koji smo navikli, a ne razumijemo ako
izlaga izlae onako kako nismo navikli. Zato ljude treba navikavati da prihvaaju
dokaze svih vrsta, jer znanje se stjee raznovrsnim nainima; ako ne shvatimo raznovrsne
puteve dolaenja do znanja, neemo nita ni spoznati
B. (BETA) 3. knjiga
- da bi se ita raspravljalo o filozofiji, mora se raspraviti o dvojbama jer, ne moe se ii
naprijed s dvije mogunosti, s dvojbom. Prvo treba dvoumiti, a potom ii dalje kad se
rijei dvoumica; jer mora se i posluati obje strane
- dvojbe: bavi li se etirima uzrocima jedna ili vie znanosti? I treba li se ta znanost baviti
samo prvim poelima ili treba raspraviti i moe li se istodobno nijekati i tvrditi ili ne
moe i sl.? Koliko se znanosti bavi bivstvom? Ako vie, jesu li sve iste vrste? Ako nisu,
spadaju li jedne od njih pod mudrost, a druge pod neku drugu vrstu? Bivaju li samo
osjetilna bivstva, postoje li i druga (npr. matematika)? Bavi li se misaono promatranje

(theoria) samo bivstvima ili i prigotcima tih bivstava? Jesu li poela rodovi (i ako jesu,
jesu li univerzalni, tj. najopenitiji) ili su dijelovi prisutni u svakoj stvari? Postoji li osim
materije neki drugi ''uzrok po sebi''? Jesu li poela ograniena brojem i vrstom (bilo
pojmovima, bilo podmetom/supstratom)? Jesu li razliita poela propadljivih i
nepropadljivih stvari? I jesu li jedno i bie bivstvo bia tj. podmet, ili je neto drugo
bivstvo bia tj. podmet (vatra, zrak ,voda...)? Jesu li geometrijski entiteti bivstva i jesu li
odijeljeni od osjetilnih bia ili su u njima prisutni?
- prvo na pitanje treba li jedna ili vie znanosti da bi se spoznala poela? Poela moda i
nisu prisutna u svim stvarima, npr. nisu u onima nepokretnima (jer, ''na koji nain bi
poelo kretanja bilo prisutno u nepokretnome?''). ''to god je dobro po sebi i po svojoj
naravi, to je i svrha te time i uzrok, jer poradi njega stvari postaju i jesu''. A ono
nepokretno nema takvu tenju 'poradi ega', te ''nema takva poela''; tako ni matematika
uope ne raspravlja o dobru i zlu
- ako ima vie znanosti o razliitim uzrocima; no koja je onda najvanija? Ako je to ona
kojoj sve druge tee, onda je to ona o svrsi i dobru; ako je to ona o prvim uzrocima, onda
je to ona o bivstvu. Vie znamo o stvari kad znamo to ona jest, nego kakva je i kolika je,
te kad znamo njeno poelo kretanja.
- i za dokazna/demonstrativna poela, ona koja raspravljaju o tome moe li se
istovremeno i tvrditi i nijekati istu stvar, se moe pitati koliko znanosti se njima bavi?
Zato bi to bila samo geometrija, a ne i jo neka znanost, pita se A.? Dokazi moraju imati
poela, aksiome jer mora se od neega poeti dokazivati, a ne ni od ega. No, ako je ta
matematiko-logika znanost odvojena od one o bivstvu, koja je ranija
matematika ili znanost o poelima?
- postoji li o svim bivstvima jedna ili vie znanosti? A. kae da ne moe biti jedna, jer bi
tad znanost obuhvaala i prigotke. No, kako bi opet moglo postojati vie znanosti od
kojih se jedna bavi stvarima koje su Ideje, a druga osjetilnim stvarima koje su
pojedinanosti proizvedene od tih Ideja: tako bi svaka znanost mogla imati svoju
apstraktniju znanost (svaka bi imala 'svoju matematiku': npr. zemljomjerstvo bi imalo
svoje ''poljomjerstvo''), tako bi se jedna znanost bavila neosjetninama, a druga
osjetninama na ovaj nain a tako ne moe
- dakle, to je poelo/pratvar? Rod ili elementi/''sastojina''? Aristotel prvo daje
argumente za elemente/''sastojine'', a potom za rodove. ''Ako svaku pojedinu stvar
saznajemo pomou odredaba/definicija, a rodovi su poela odredaba, nuno je i da
rodovi budu poela odredljivih stvari''. ak se i jednim ili bitkom neki filozofi koriste kao
rodovima.
- no, koji rodovi su poela: prvi ili posljednji? Obino su openitosti via poela, pa e
''tako biti onoliko poela koliko je prvih rodova''. No, jedno ni bie nisu jedan rod bia
zato Aristotel dolazi do zakljuka da prvotni rod (rodovi) ne moe (ne mogu) biti poelo
(poela). Dapae, ako je jedno poelo, a jedno je nedjeljivo, onda je jasno da je poelo
nepodjeljivo na rodove. Rodovi se dijele na vrste, a ''mimo vrsta nema ni rodova''. Prema
tome, izgleda da su poela prije stvari koje se pribliavaju nerazdjeljivom nego
rodovi. No nije te stvari nisu tek tako lako odredive kao poela. Jer poelo mora biti
mimo onih stvari kojima je uzrok i odvojeno od njih. Ali zato bi onda neto takvo
postojalo tek uz pojedinane stvari, a ne se pripisivalo openitima? Prema tome,
openitije stvari bi se morale postaviti kao poela dakle, prvotni rodovi su poela!

- ''ako ne postoji nita osim pojedinanih stvari, a pojedinane stvari su brojem

neograniene, kako je mogue postii znanje o tim neogranienostima?'' Moemo
spoznati sve stvari samo ako je ''jedno i isto'', te ako ono nosi neto ope. Tako bi rodovi
postojali mimo pojedinanih stvari, a to je nemogue. Ali ''ako ne postoji neto mimo
pojedinanih stvari, nita nee biti spoznatljivo''. Bez toga, bez openitosti (vrsta i
rodova) ne bibilo ni znanja/znanosti, nego samo osjetilnih opaanja. ''Uz to, nita nee
biti ni vjeno ni nepokretno, jer sve osjetnine bivaju i propadaju u kretanju''. A, ''ako nita
nije vjeno, ne moe biti ni nastanka''
- postoji li jedno bivstvo za sve, kao to svi ljudi bivaju? Ne, jer ''stvari kojima je bivstvo
isto su isto''. Postoji li onda mnogo razliitih bivstava? I to je ''nerazlono''. Kako
materija postaje svako pojedinano?
- kako bi moglo uope biti znanja, ako nije neko ''jedno'' u svim poelima? Ako su pak
sva poela jedno, onda nema niega drugoga osim pratvari. ''Pojedinano je ono to je
brojem jedno, a ope je ono to se pririe tim pojedinanim stvarima''
- pita se imaju li propadljive i nepropadljive stvari ista ili razliita poela. Kako mogu
jedna bia biti vjena, a druga propadati, ako su od istog uzroka? Empedoklo kao da
kae da Mrnja razara, a Ljubav skuplja sve u jedno, no A. mu nalazi kontradikcije:
Empedoklo ne nalazi uzroke promjeni, iako kae da je promjena nuna. Kako pratvari
mogu biti nepropadljive, a sve drugo propadljivo (kao to je u Empedokla)?
- to A. smatra dovoljnim dokazom da poela nisu ista
- poela ne mogu biti propadljiva, jer ako su propadljiva, znai da se raspadaju na neto
drugo temeljnije od njih dakle tad ne bi bila poela
- i, kako ista nepropadljiva poela stvaraju i propadljive i nepropadljive stvari?
- jesu li bitak i jedno pravo bivstvo bia, ili imaju jo temeljniju narav (tj. ima li neto
drugo to ih ini 'bitkom' i 'jednim')? Ako nisu jedno i bitak po sebi, to je onda poelo?
A ako pak jesu jedno i bitak po sebi, ''kako e biti ita drugo mimo jednog i bitka''?
''Kako e bia biti vie od jednoga?''
- A. sam kae: ''nemogue je da broj bude bivstvo''. Uz to, ''ako je 'jedno' po sebi
nedjeljivo, bit e nita jer, ono to prirodavanjem ne postaje vee, niti oduzimanjem
manje, to nije bie'' (prema Zenonu). Ovo i Aristotel kae: ''nedjeljivo moda nee
dodavanjem bivati vee, ali e initi vie'' zato ''i nedjeljivo moe bivati''. No, kako iz
nedjeljivog nastaje neka veliina, pita se A., jer ''slino je kao rei da iz toaka nastaje
crta''
- A. se pita jesu li matematiki entiteti (brojevi, toke, plohe...) bivstva ili ne? ''Ako nisu,
onda nam izmie to je bitak i to su bivstva bia''. Voda, vatra, zemlja, zrak... to su
trpnosti, a ne bivstva: a tijelo koje njih trpi je bivstvo (dakle, tijelo koje je vatreno,
mokro i sl. A. kae da je ''tijelo manje bivstvo od povrine, povrina od crte, crta od
toke... jer ovima se ove prethodne odreuju (tj. manjima/apstraktnijima se odreuju
konkretnije stvari)''. Zato su mudriji filozofi smatrali da su brojevi poela, a manje mudri
filozofi da su materije poela, misli Aristotel. Bez matematikih entiteta uope nema
bivstva, ini se da hoe rei A. ''Ako je tijelo najvie bivstvo, a ove stvari (matematiki i
jeziki entiteti, op.) su vie od njega, onda nam izmie to je bivstvo''
- ako osim matematikih stvari i osjetilnih stvari imamo jo neto kao to su ideje/oblici,
koji au ''jedno brojem, ali ne vrstom'', iz toga slijedi nemogue
- postoje li prapoela po mogunosti ili drugaije? Ako postoje drugaije, onda ipak
ima poela prije njih, jer mogunost mora prethoditi aktualizaciji. Ako postoje kao

mogunosti, onda je mogue i da bitka ne bude. Prema tome, ovim pitanjima o

poelima se treba pozabaviti. Jesu li poela uope ili kao pojedinanosti? Ako su uope,
onda nema bivstva (''jer sve oposti oznaavaju samo 'takvo', a ne 'ovo' '', kae A. Ako su
pojedinana, onda ''nee biti spoznatljiva, jer znanost o svim stvarima je neto ope''
''tako da bi morala postojati poela prvotnija od pojedinanih poela, neka opija, ako se
eli spoznati''
G. (GAMA) 4. knjiga
- znanost koja promatra bitak kao bitak i njegove atribute. Ostale znanosti su
djelomine, one prouavaju samo posebne manifestacije bitka. ''A budui da mi
istraujemo poela i najvie uzroke, bjelodano je da oni moraju pripadati nekakvoj naravi
po sebi''. Trebamo shvatiti prapoela bitka ne prema prigotku, nego kao prapoela bitka
- bie (bivajue) se koristi ''mnogovrsno, ali uvijek prema jednoj naravi'' (kao to
'zdravlje' koristimo i u smislu posjedovanja zdravlja i u smislu stvaranja zdravlja itd.,
tako i 'bie', ali uvijek ''prema jednom poelu''). 'Bie' kaemo i za bivstvo, i za trpnost
bivstva, i za proizvoenje bivstva... Za bie postoji jedna znanost, kao to i za zdravlje
postoji jedna znanost jer radi se o jednoj naravi
- filozofija je znanost koja promatra bia kao bia i kako svaka znanost trai prva
poela trai poela i uzroke bivstvima.
- jedna znanost prouava sve vrste bia, dok partikularne znanosti prouavaju po jednu
vrstu bia. Jedno = bitak
- ''koliko je dijelova bivstava (bivstvo se odmah dijeli u rodove, pa ima i dijelove), toliko
je dijelova filozofije''. Zato postoji prva filozofija, i one koje joj slijede. Jedna od
znanosti promatra opreke, a opreka jednome je mnotvo, tada je toj znnaosti zadaa
spoznavati opreke jednome: drugo, neslino, nejednako, suprotnost. No, sve to pripada
prvome, jer je u odnosu s njime (u suprotnosti, ili drugosti, ili...). Tako da se znanost
koja se bavi i drugim i suprotnim ustvari bavi prvim stvarima (onim 'jednim'). Dakle,
filozofija mora moi razmiljati o svim stvarima. Mora spoznavati i bitak i njegove
prigotke. Bavi se protivnostima jer one tvore bit, to se ''svi slau'' (toplo i hladno, parno i
neparno): ''kretanju pripada mnotvo, mirovanju pripada jedno''. Dakle, tim
najvanijim stvarima se bavi filozofija, a praktine vjetine (npr. zemljomjerstvo) se ne
moraju baviti pitanjem to je suprotnost, veliina, kretanje...
- filozofija se treba baviti i matematikim aksiomima (''samoistinama''), jer su te istine
prisutne u svim biima. Te matematike istine vrijede za bitak kao bitak, tvrdi A., i zato ih
filozof treba istraivati. Filozof treba prouavati i ''poela samog zakljuivanja'', tj.
logiku. Najpostojanije od takvih poela je ''nemogue je da isto istome istovremeno
pripada i ne pripada''. Nita ne moe istovremeno i bivati i nebivati, nemogue je da
istovremeno ostome pripadaju suprotnosti. S nekoliko osnovnih logikih pravila
znamo kojim stvarima treba traiti poela, a kojima ne treba
- to se teko moe opovrgavati. Ali sad malo o opovrgavanju i dokazivanju: dokazivati
opovrgavajui razlikuje se od samog dokazivanja, jer onaj koji dokazuje trai to je u
poelu, a onaj koji opovrgava dokazuje da to neto ima drugi uzrok
- A. dalje dokazuje kako se ne moe istovremeno rei da neto jest i nije o jednoj
odreenoj stvari: rije mora oznaavati stvar (ako ne oznaava, onda nema
komunikacije), i zato kad se izgovori oznaava jedno (neto) to neto koje se oznaava
kao jedno, ne moe istovremeno biti i ne biti (a jasno je da je rije o istoj stvari, jer je ona

jedno). Na pitanje ''je li ovo ovjek ili nije?'' mora i moe se dati odgovor da ili ne, i to
samo da ili samo ne. To je nevezano uz prigotke (npr. je li ovjek bijeli ili krupan). Oni
koji bi odgovarali s ''i jest i nije'', ti bi ''ukinuli i bit i bivstvo, te bi ustvrdili da su sve
stvari prigotci''
- ''kad bi sve stvari bile prema prigotku, onda ne bi bilo nieg prvog (tj. biti) emu se ove
(stvari) pririu''. Prema tome, ''tako e biti neto to oznaava bivstvo'', a bivstvu je
''nemogue priricati (pridavati) protuslovlja''
- kad bi protuslovlja bila istinita, sve stvari bi bile jedno. Jer, kae A., ako se moe rei da
ovjek nije ovjek, tad se moe rei da je on bilo to drugo pa tako sve moe biti jedno
te isto. ''Neodreeno biva mogunou, a ne svrnou (aktualnou?)''.
- razgovor s takvima koji tvrde da neto i je i nije je razgovor ni o emu, kae A. Oni
(sofisti) samo mniju, a ne znaju, dakle ''nisu zdravo raspoloeni prema istini''.
- no, postoji ono blie istini i dalje od istine: vie i manje istinito (npr. ne grijei jednako
onaj koji misli da je etiri = pet i onaj koji misli da je etiri = tisuu). Postoji istinitije.
- oni koji sumnjaju u to da bi ipak moglo 'i biti i ne biti', ta pomisao dolazi iz osjetilnosti,
jer u osjetilnosti/stvarnosti vide kako iz iste stvari proizlaze suprotne stvari
- nama se esto ista osjetilna stvar ini ovakvom ili onakvom, i ne moemo rei to je
istinitije. Mnogi su zato i mislili ''da je misao osjetilno zamjeivanje''. Zato kau da su
bia takva kakva ljudi pretpostavljaju (kakva im se pojavljuju) to kae
Anaksagora. Kad bi bilo tako kako kae Anaksagora i drugi stariji filozofi, kad bi se
miljenje ravnalo po osjetilnosti, moglo bi istovremeno neto i biti i ne biti, kae A.
Uzrok toga to ti raniji filozofi krivo misle je to pretpostavljaju da su bia osjetilne
stvari. Oni kau da se sve osjetilno kree, i da se zato ne moe spoznati.
- oni dakle misle da ono to se mijenja vie nije. Ali, ono to se mijenja jo ima neto od
onoga to je prvotno bilo, i ''odbacujue jo ima neto od onoga to odbacuje''. A nije ni
ista promjena koliine i promjena kvalitete. Takoer, ti filozofi zbog stalne pokretnosti
stvari oko nas (koje su samo mali dio kozmosa) zakljuuju na stalnu pokretnost svih
stvari u cijelom kozmosu ''treba (tim filozofima) dokazati da postoji stanovita
nepokretna narav'')
- nije svaka pojava sitinita. Jer, kad bi osjetilnost i bila istinita, predodba nije isto to i
osjetilni opaaj. A i samim osjetilima nije isto ono to se prikazuje dok je blizu i dok je
daleko. ''Nijedno od osjetila ne kae o istoj stvari istodobno 'to je tako' i 'to nije tako' ''.
Neto se moe initi ovakvim ili onakvim, ''ali samo 'slatko', kad jest slatko, se ne
mijenja''. A raniji filozofi to negiraju, kao to negiraju i nunost: ''jer ono to je nuno ne
moe biti i ovakvo i onakvo''
- dokazivanje ne moe poeti od dokaza (nego od aksioma, hoe rei). Ne moe se traiti
da se dokaz dokazuje dokazom.
- po svemu, za pojavu se ne moe rei da naprosto jest, nego da je vrlo, vrlo
uvjetovana: ovisi ija je pojava, kad je, u kom sluaju je i kako je (itd.). Tako da oni koji
tvrde da je pojava istinita, moraju rei ne da je istinita po sebi. nego da je istinita onome
kome se pojavljuje. Ukratko, oni ele rei da bez miljenja ne bi bilo stvari, to nije
istina
- suprotnosti ne mogu biti istovremeno u stvari, jer jedna od suprotnosti je lienost; a ista
stvar ne moe istovremeno biti i liena i ne liena neega
- ''ne postoji promjena osim promjene u oprenost i promjene u meustvari''
(meustvar = stvar izmeu zadane stvari i oprene stvari)

- u svakom sluaju, ne stoje ni miljenja onih koji tvrde da nita nije istinito, niti onih
koji tvrde da je sve istinito. Takve se ne moe uvjeriti tako da im se dokazuje bitak ili
nebitak neega, nego od njih ''treba zahtijevati da (ono o emu govorimo) znai togod'':
da se mora dokazivati iz pojmovne odredbe, da se mora ''postaviti to znai lanost i
istinitost''.
- ''bjelodano je i da ne govore istinu ni oni koji kau da sve miruje, ni oni koji kau da se
sve kree. Jer ako sve stvari miruju, iste e stvari uvijek biti i istinite i lane, dok se to
oito mijenja''.
D. (DELTA) 5. knjiga
- poela su: 1. ono od ega neka stvar kree (npr. put ima svoj poetak na jednom i na
drugom svom kraju); 2. ono od ega se neto najlake saznaje i/li nastaje (dakle, ne nuo
poetak, kao npr. uenje u kojem se ne kree od poetka nego od onog najlakeg); 3. ono
od ije prisutnosti neto prvo nastaje (npr. temelj kui); 4. ono od ega neto nastaje,
iako to poelo nije direktno prisutno (npr. roditelji djetetu); 5. ono ijom se odlukom ili
primjenom neto pokree; 6. ono od ega se neka stvar najprije spoznaje.
- prema tome, ''ono to je zajedniko poelima je da su oni ono prvo od ega neto nastaje
ili jest ili se spoznaje''
- uzrok je: 1. ono iz ega ''po prisutnosti'' neto nastaje: materija od koje je neto
sainjeno (causa materialis); 2. oblik i uzorak (paradigma), pojam neke stvari (causa
formalis); 3. ono odakle je poelo promjene ''ili mirovanja'' kao to je otac djetetu,
''ono tvoree tvorevini i mijenjajue mijenjanome'' (causa efficiens); 4. svrha, tj. ono
poradi ega neto inimo, npr. etnja radi zdravlja i to je uzrok, jer ''govorei da etamo
radi zdravlja mislimo da smo naveli uzrok'' (causa finalis)
- to su dakle uzroci. E sad, ima i vie uzroka jedne stvari, ima i toga da se dvije stvari
meusobno uzrokuju (npr. napor krepost i krepost napor), ali ne kao isti uzrok, nego jedno
kao svrha a drugo kao poelo kretanja, ima i toga da ista stvar uzrokuje suprotnosti (npr.
prisustvo prisile je uzrok reda, odsustvo prisile uzrok nereda)
- postoje dakle uzroci iz ega (to su prva dva): kao ''podmet, dijelovi'' (c. materialis) i
drugi kao ''bit, cjelina, slaganje, oblik'' (c. formalis), zatim imamo tvoree uzroke, ono
''odakle je poelo promjene ili stajanja'' (c. efficiens), i na kraju svrhu i dobro (c.
finalis), to moe biti i dobro i prividno dobro
- kae A., ima raznih uzroka, ali ovdje su svedeni na 4 osnovna. Npr. kipu je bitan uzrok
kipar, ali prigodak je tko je taj kipar (nekom kipu je bitan uzrok kipar, a prigodak da je to
Ivan Metrovi). A ima i jo dva uzroka: mogui i djelatni: npr. kui kuegraditelj ili
kuegraditelj koji gradi.
- naelo je ''ono od ega se kao prvog prisutnog neto sastoji, a to se ne moe podijeliti
u daljnje vrste, a ako se i dijeli, dijelovi su istovrsni kao to su dijelovi vode voda''.
Dakle, bilo da je jedno ili vie naela, ona se nazivaju pratvarima; ali naela ne vrijede
samo za materijalne stvari, nego postoje i poela geometrijskih likova, i poela dokaza
(aksiomi). Naelom se zato naziva ono to je malo ili jedno, a uzrok je mnogome, i ono
to je nedjeljivo, najopenitije. Neki stoga kau da su rodovi naela, jer su rodovi
najopenitiji
- narav je i rast raslina, ali i ''ono iz ega kao prvog prisutnog raste ono to izrasta, to
ono odakle je prvo kretanje bia...''. Tako se za srebrne posude kae da im je narav
srebro; na isti nain raniji filozofi naravlju zovu vatru, zemlju, vodu, zrak... Empedoklo

kae (Aristotel navodi) ''nema naravi ni jednom biu, nego samo mijeanje i izmjena
mjeavina, dok narav imenuju ljudi''. Narav je ono to je sastavljeno i od materije i od
oblika/forme (dok je samo materija, jo ne kaemo da stvar ima svoju narav). Narav je i
prva materija, i oblik, i bivstvo; svako bivstvo zovemo naravlju, ''jer je i narav nekakvo
bivstvo''
- prva narav je bivstvo svih stvari koje imaju poelo kretanja u sebi samima
- nuno je ''ono bez ega se, kao su-uzroka, ne moe ivjeti'': disanje i hrana, ali i ono bez
ega neto drugo ne moe postojati (npr. lijek je nuan za zdravlje, jer zdravlje ne moe
postojati bez lijeka); nadalje, nuda je i prisila, jer je to neto to nekoga sili initi ovo ili
ono
- nunost je neminovna, ''jer je protivna djelovanju po izboru i promiljanju''.
Nunost je ono to ne moe drukije, ono zbog ega ne moe biti drukije. Zato je
nunost i nekakav uzrok stvari, ako se bez nje ne moe
- neke nunosti su po drugim stvarima nunosti, a druge nisu (''jedne su nunosti takve po
nekom drugom uzroku, druge pak nisu, nego su zbog njih druge stvari po nunosti'')
- zato je ''prvotno i poglavito nuno ono to je jednostavno'', jer se ''ne moe ponaati
vieznano''
- ''jedno se kae ili prema prigotku ili po sebi'': kad je prema prigotku, to je neto to
pripada neemu (npr. ''glupi Luka''); kad je po sebi, kaemo tako za neke stvari jer su
neprekidne. One koje su po prirodi neprekidne su vie 'jedno' nego one koje su po
umijeu neprekidne (npr. zalijepljene stvari). Neprekidno je ono emu je ''kretanje jedno
po sebi i ne moe biti drukije'', a ono (kretanje?) je jedno kad je nedjeljivo, ''naime
nedjeljivo prema vremenu''. A po sebi neprekidne su stvari koje se ne tek dodiruju, nego
su spojene (ne dva komada drveta koji su postavljeni tako da se dodiruju, nego koji su
ba spojeni, slijepljeni); takoer, vie su jedno stvari koje nemaju pregib (zglob), nego
one koje ga imaju: tako je tap 'vie jedno' nego noga, jer noga se moe savijati, a tap ne,
pa je ''tako i prava crta vie jedno nego zakrivljena''
- jedno su i stvari koje se ne razlikuju po podmetu (npr. sve tekuine su jedno jer im je u
podlozi voda)
- jedno su i stvari koje imaju isti rod npr. ovjek, konj i pas su jendo po tome to su
ivotinje
- uglavnom, jednim se naziva kad postoji neto nerazdjeljivo u stvarima: ako je ovjek
kao ovjek nerazdjeljiv, onda je jedan ovje, ako je tako kao ivotinja, onda je jedna
ivotinja, ako je jedan oblik, onda je jedan oblik. ''Veina stvari se naziva jednim zato to
neto drugo 'jedno' ini, imaju ili trpe''. A ''posebno je jendo'' ono emu je bivstvo jedno,
ono to je neprekidno i jedno prema obliku.
- za razliku od jednog, vie je onog to je prekinuto, ili onoga emu oblik nije jedan.
Ono emu je oblik jedan najblie je tome da bude jedno (zato cipela nije savreno jedno,
jer iako je spojena, oblici joj se razlikuju) je krunica, ''od svih crta krivulja kruga je
najvie jedna, jer je cjelovita i savrena''
- u svakom sluaju, jedno je nedjeljivo (koliinom ili oblikom). Posve nedjeljivo je toka,
nedjeljivo u jednom smjeru je crta, u dva smjera ploha, u tri smjera tijelo
- neto moe biti jedno po broju, po obliku, po rodu ili po analogiji. One koje su jedno
brojem, jedno su i oblikom, ali nisu i sve koje su po obliku jedno i po broju. One koje su
oblikom su sve i po rodu, ali ne i obrnuto. Itd.

- mnogo je nasuprot jednom, a stvari su mnoge bilo da su prekidne, imaju tvar djeljivu
prema obliku ili imaju vie pojmova svoje biti.
- bie je a) prema prigotku; b) po sebi. Prema prigotku je kad je neemu pripalo da bude
nekakvo, npr. kad graditelju pripadne da je obrazovan. Po sebi su pak stvari ''onako kako
pokazuju obrasci priroka (neto izmeu pridjeva i predikata, u svakom sluaju neto to
se pririe subjektu): oni pokazuju kakvo je to, koliko je to, to jest itd. Dakle, koliko
obrazaca priroka, toliko i bitaka; no svi oni oznauju isto, jer se da jezino transformirati
('ovjek koji se oporavlja' je isto to i 'oporavljajui ovjek'): bitak isto oznauje
- takoer, biti znai da je neto istinito; biti takoer oznaava i ono to je mogunou, i
ono koje je svrnou (aktualnou) kad kaemo da netko vidi, to znai i da moe
vidjeti i da ovaj as gleda
- bivstvo su i jednostavne stvari i sloene stvari (bivsvo = ono to jest; postojee); no,
ono to je bivstvujue nije prirok podmetu, nego je samo podmet. Bivstvo je i ono to je
podmet predmeta, da se bez njega ne moe
- ''dakle, bivstvo se kae na dva naina: 1. posljednji podmet, koji se ne moe priricati
emu drugom i 2. bilo koje odreeno bie, oblik svake pojedinanosti''
- isto je takoer po prigotku i po sebi. Po prigotku, kad kaemo da je isto 'obrazovan' i
'Sokrat' kad je Sokrat obrazovan; drugo pak znaenje istog je po sebi: te stvari (koje su
iste po sebi) su kao i jedno ako im je materija oblikom ili brojem jedna, onda su iste
- drugo opreno istome, koje su drukije po tvari ili obliku ili pojmu
- razliito one stvari koje su u neemu iste, ali razliite po obliku ili rodu, samo ne po
broju; i suprotnosti su razliitosti
- sline su stvari koje isto trpe (tj. imaju iste atribute, ista svojstva kasnije A. kae da
je zakrivljenost trpnost krivulje, dakle: trpnost je svojstvo!)
- opreno je protuslovlje i suprotnost, takoer i neto to je prema neemu, a i ''krajnosti
iz kojih su nastanci i nestanci''
- suprotnosti su stvari razliite po rodu koje ne mogu istovremeno biti prisutne u
istome; a i one koje se najvie razlikuju u istom rodu. Naravno, i ''stvari koje posjeduju
takve suprotnosti zovu se suprotnostima''
- druge po vrsti su stvari unutar istog roda, ali ne podreene jedne drugima ili se unutar
tog roda razlikuju. Njima oprene su iste po vrsti
- prijanje odnosno potonje su stvari koje se razvrstavaju po blizini u odnosu na poelo
(prijanje su blie, potonje dalje), po mjestu ili vremenu
- prijanje ili potonje po mogunosti ono to ''premauje po mogunosti'', tj. to je
monije, to dolazi prije i svojom odlukm ili djelovanjem uzrokuje neto, pa potom dolazi
potonje. Ako se prvo po mogunosti kree, kree se i potonje
- zatim, postoje stvari prijanje prema pojmu i prijanje prema osjetilnosti. Prijanje
prema pojmu su openitosti, a prijanje prema osjetilnosti su pojedinanosti. Prema
pojmu, i prigodak dolazi prije cjeline, npr. 'obrazovano' prije 'obrazovan ovjek', ''jer
pojam nee biti cijel bez dijela'', iako u stvarnosti 'obrazovano' ne moe dolaziti prije
'ovjeka', jer ne postoji obrazovanost ako nema nikoga obrazovanog. Takoer neto moe
biti prijanje prema mogunosti, a neto drugo prijanje prema svrnosti
- mogunost poelo kretanja/promjene koje se nalazi u neemu drugome. Tako je
graditeljstvo mogunost koja se ne nalazi u graevini, ali bez nje ne bi bilo graevine. U
drugom smislu, ''ako togod drugo ima takvu mogunost''. U treem smislu, mogunost je

mo da se ''togod lijepo obavi prema izboru''. Mogunost se odnosi na ona stanja u

kojima stvari prosperiraju, a ona u kojima stvari propadaju su nemo
- dakle, mogunost je a) kad neto ima poelo kretanja ili promjene; b) kad neto
drugo ima tu mogunost; c) mogunost promjene u bilo to, bilo to loije ili bolje.
''Ni sama stvar kao drugo nema mogunost ni poelo to je razorno za nju''. ''Sve stvari
imaju mogunost ili samo zbog toga to se moe dogoditi da nastanu / ne nastanu, ili to
to mogu na lijep (kako bi eljele) nain''
- nemogunost je lienost mogunosti. Jedne stvari neto ne mogu, druge ne mogu kako
su zamislile (jednako kao i mogunosti, samo obrnuto)
- u jednom smislu, mogue je ono to nije nuno la (jer ono to je nemogue je nuno
la), zatim ono to je istinito, i na trei nain ono to moe biti istinito
- prvotna mogunost je poelo promjene/kretanja u neemu drugome
- koliko je ''ono to je djeljivo na elemente od kojih je svaki pojedini po prirodi jedan i
neko ovo' ''. Koliko je koliina ako je brojivo, i veliina ako je mjerljivo. Mnotvo je ono
to se dijeli na ne-neprekidne dijelove, a veliina na neprekidne. Postoji ono koliko po
sebi i ono koliko po prigotku (npr. ''crta je kolika po sebi, a 'obrazovano' po prigotku'')
- kakvo je razlika u bivstvu: ovjek je 'kakvo' jer je dvonoan i to ga razlikuje od pseeg
'kakvo' jer pas je etveronoan.Na drugi nain se kakvoa razlikuje od 'koliko', npr. kod
brojeva koji nisu samo 'koliki' nego su i 'kakvi' (jesu li sloeni ili ne, tj. mogu li se dijeliti
s vie brojeva osim sebe samog i 2). ''Pa i trpnosti (svojstva) pokretnih bivstava'' su neko
'kakvo'), i razlike u kretanju. 'Kakvo' kod bia s duom je dobro i zlo, a ponajvie ''u onih
s izborom'' (ljudi)
- prema emu (realcija, odnos) je ono to se odnosi kao neto prema neemu bilo
odnosno prema broju, bilo odnosno kao isto, slino i jednako (jednako je ono kojem je
jedno ono koliko, a slino je ono kojem je jedno ono kakvo). Odnosne su one stvari kojih
se bit tie neeg drugog ili se neto drugo tie njihove biti
- savreno je ''ono izvan ega se ne moe nai ni jedan od njegovih dijelova'', a takoer i
''ono emu nema premaaja u njegovom rodu'' (kad mu nita ne manjka). I kad neto ima
svrhu (jer svrha je krajnost) pa se ispuni do svoje svrhe, tad je savreno (ak i ''savrena
zloa'')
- granica je ''ono krajnje svake stvari, prvo izvan ega se ne nalazi nita od toga (te
stvari) i prvo unutar ega se nalazi sve od toga (te stvari)''. Ona je i cilj neke stvari (jer
nakon izvravanja cilja stvar prestaje). I poelo je granica, iako nije svaka granica poelo
- po emu je neto to je ''oblik i bivstvo svake pojedine stvari'' (po emu je netko dobar
je dobro); zatim ono po emu neto nastaje po naravi (boja nastaje po povrini, ne moe
bez toga). Dakle, po emu je oblik, materija i prvi podmet. Po emu je i materija, i
forma, i poelo kretanja, i svrha (''u isto toliko smislova kao i uzrok'', kae A.). 'Po sebi'
izraava i bit, tj. da je netko 'po sebi' neto
- imanje je ''djelatnost imatelja i imanoga''
- trpnost je neka kakvoa ''prema kojoj se moe mijenjati'': trpnost, to su naprosto
svojstva koja stvar trpi (bjelina. crnoa, slatkoa, lakoa...). Ali to je i trpnost u smislu
trpljenja (''kodljive promjene i kretanja'')
- lienost je 1. ako neka stvar nema neto (npr. kad biljka nema oi) ili 2. ako neka stvar
nema neto to bi inae (po naravi) mogla / trebala imati (npr. kad je ovjek slijep, tj.
lien vida). I nasilno oduzimanje neega je liavanje. Koliko ima nijekanja ('ne' ili 'bez'),
toliko ima i lienosti. Kad je neto ''ne-...'', tad je lieno toga ('neoprano' znai da je neto

lieno pranja, i sl.). No, postoji i 'izmeica', to je srednje stanje izmeu lienosti i
prisutnosti neega (ona znai kad netko nije ni posve pametan ni posve glup, pa je
izmeu)
- imati znai: prvo, initi neto po vlastitoj naravi, porivu ili nahoenju (kao to groznica
ima ovjeka, vladari gradove i odjeveni odjeu, kae A.); drugo, kad je u neemu
prisutno ono to to moe (po)primiti (bronca ima oblik kipa, tijelo ima bolest, kae A.);
tree, kad neto sadrava neto (posuda ima tekuinu, grad ljude, daje primjere A.) na
taj nain i cjelina ima dijelove
- biti iz ega / biti od ega znai kako neto potjee iz neke tvari, i to ili a) od prvog roda
ili b) od posljednje vrste, kao to je (za prvo sluaj) ''sve tekuine su iz vode'', a iz drugog
''kip je od srebra''; dalje, to znai iz kojeg prvog (pokreueg) poela je neto: ono to je
poetak neega, kao to je pijanevanje poelo povraanja; dalje, to znai da su iz cjeline
dijelovi: ''iz Ilijade pojedina pjevanja, iz kue kamenje; dalje, to znai da je neto sloeno
iz osjetilnosti; dalje, ako je neto iz dijela neeg drugog (npr. dijete je od oca i majke)
- dio je ono u to se neko 'koliko' moe dijeliti (''ono u to se neko koliko bilo kako moe
dijeliti); drugi pojam ''dijela'' je ono prema emu se mjeri cjelina (ako se da pravilno
podijeliti: npr. po 2 se ne moe mjeriti tri). I ono od ega se sastoji cjelina je dio, npr. dio
neeg mjedenog je mjed (dakle, dio zajednitva oblika i tvari je i tvar). Zatim, i rod je dio
vrste, ali drukije nego to je vrsta dio roda
- cjelina je ono emu ne fali ni jedan dio (od onih dijelova zbog kojih je ta cjelina cjelina
po naravi). Cjelina ''sadri sadrine na taj nain da one tvore neko 'jedno' ''. Cjelina je
neko ope koje sadri pojedinano, i to sve ono pojedinano emu se (to ope) pririe
(dakle, 'osnovne boje' su cjelina kad sadre sve dijelove onog pojedinanog kojemu se
pririe pridjev 'osnovna boja', pa tako sadri 'crveno', 'plavo' i 'uto' jer to su sve stvari
kojima se pririe pridjev 'osnovna boja'). Cjelina je neprekidna i ograniena, ona je
''jedno iz dijelova'', i to ''ponajvie kad su oni mogui, ali i kad su zbiljski''. Cjeline su
''vie one stvari koje su po naravi nego po umijeu''. Kad cjelina ima dijelove, i oni su
poredani u nekom redoslijedu, onda se ti dijelovi u sluaju a) da je vano kojim su
redoslijedom zovu cjeline, a u sluaju b) da su sve iste, i nije vano kojim redoslijedom
ih poredamo zovu se sve. One pak koje su i cijelo i sve su one kojima pri premjetanju
ostaje ista narav, ali ne i oblik (npr. tkanina je takva, ili vosak). Tekuine su npr. sve (jer
je svaki njihov dio isti, bez obzira n eventualno premjetanje).
- okrnjeno nije bilo koja koliina, nego cjelina koja je djeljiva (i kojoj nedostaje dio,
oito). Ono to se okrnjuje ipak mora ostati to neto (npr. okrnjeni zub i dalje je zub, ali
broj 2 okrnjen za 1 vie nije broj 2 dakle, ono prvo je okrnjeno, ovo drugo nije). Da bi
neto bilo okrnjeno, mora mu biti oduzet dio koji ga u bitnom ini time to jest (npr.
okrnjena aa nije kad je probuena, nego kad joj je otrgnuta ruica, kae A.)
- rod je 1. neko neprekidno nastajanje stvari ''koje imaju isti oblik'' (npr. rod ljudi); 2.
prvi pokreta od kojeg sve sline stvari primaju svoje bivanje, tj. kad im je isto prvo
poelo. Isto tako (3.), ''i ploha je rod likova ploha'', dakle postojanje istog podmeta.
- razliito rodom su stvari kojima je prvi podmet drugaiji, koje se ne mogu svesti jedna
na drugu niti na neto isto/jedno
- lano je 1. ono to je lano kao stvar, ono to se nikako ''ne moe sloiti'' (npr. neka
geometrijsko-matematika neistina ili neka empirijska neistina, ''od kojeg je neto lano
uvijek, a neto ponekad''). Lana je i stvar koja stvara privid da je neka druga stvar.

Dakle, ''stvari su lane ili zbog toga to same nisu ili zbog toga to privid koji tvore
pripada nebiu''
- laan pojam je onaj o nebiima, ukoliko je laan. ''Svaka izjava je lana osim o onome
o emu je istinita''. O svakoj pojedinoj stvari postoji samo jedan pojam, pojam njezine
biti; meutim, ako toj biti jo pridajemo sve trpnosti, onda moemo ''u stanovitom
smislu'' rei da ima i vie pojmova. Sofist Antisten je mislio da se samo jednim pojmom
moe opisati jedna stvar, i stoga doao do zakljuka da se ne moe protusloviti ni lagati;
meutim, svaka stvar se moe opisati ne samo vlastitim pojmom, nego i pojmom neeg
drugog: moe se pomou drugih pojmova opisati i lano i istinito (npr. pojam 8 se moe
istinito opisati s dva druga pojma, 2 puta 4). A ovjek koji namee lane predodbe je
laljivac
- prigodak neto to je prisutno u neem drugom i istinito se pririe tom drugom; no,
prigodak nije ono nuno: kad netko kopa rupu da bi posadio cvijee a otkrije blago,
otkrie blaga je njemu prigodak, zato to ono ne slijedi iz nunosti iz kopanja rupe
E. (EPSILON) 6. knjiga
- (Aristotelova) filozofija se bavi poelima i uzrocima bia kao bia; raznovrsne stvari
imaju svoje uzroke i njima se bave njihvoe zasebne znanosti; no svaka znanost se bavi
tek posebnim rodom bia, bitkom ogranienih bia. Bitkom naprosto, ili onim to jest,
se ne bavi nijedna posebna znanost. ak ni ne razmatraju postoji li ono ime se bave
- prirodoslovlje nije ni tvorbena (poietika) ni inidbena (praktika) znanost ono je
promatraka (teorijska) znanost. Ali ipak se bavi samo pokretnim bitkom, i onim
neodvojivim od materije; doim se nee baviti onime ''kako biva sama bit i pojmovna
definicija'', a ''bez toga je istraivanje nitavno''
- od odreenih i 'onih koje jesu' stvari, jedne su spojene s materijom, a druge su
apstraktne (prve su kao prasto, druge su kao udubljeno prasto se odnosi na ono to
postoji u stvarnosti, a udubljenost je geometrijski izraz). One koje su spojene s materijom
jesu, i u materijalnom treba traiti ono to jest: dakle, prirodoslovlje je motriteljska
(teorijska) znanost. Ali i matematika je teorijska znanost, samo to se ona bavi
nepokretnim i izdvojenim od materije. A ako treba spoznati ono to je nepokretno i
izdvojeno od materije, to ne pripada ni prirodoslovlju ni matematici, nego ''nekoj
znanosti koja je prvotnija od te dvije''
- ''nuno je pak da uzroci budu vjeni'' ti uzroci (''uzroci onima vidljivima'') su od
boanskih stvari. Dakle, osim matematike i prirodoslovlja posljednja (''najprvotnija'')
teorijska znanost biti bogoslovlje: ''bjelodano je, naime, ako je boansko igdje prisutno,
ono je prisutno u takvoj (valjda ''najprvotnijoj'') naravi; a znanost to je najasnija treba se
baviti najasnijim rodom''
- prema svemu, najbolje su teorijske (motriteljske) znanosti, a od njih je najbolje
bogoslovlje (teologija). E sad, je li bogoslovlje opa znanost, ili o posebnim rodovima?
Jer, ''nije na isti nain ni u matematici, nego se zemljomjerstvo i zvjezdarstvo bave
posebnim rodom''. Kad ne bi postojalo bivstava osim sloenih, tad bi prirodoslovlje bilo
prva znanost, a ako ne postoji neko nepokretno bivstvo onda se time bavi prvotnija i
sveopija znanost. Ta znanost promatra bitak kao bitak i svojstva prisutna u bitku kao
bitku.
- ali bie kao bie se govori mnogovrsno (prema prigotku, kao istinito, kao lano, kao
obrazac priroka (kakvo, koliko, gdje, kada...) i jo k tome kao mogue i kao djelatno).

Prvo zato treba rei neto o prigotku: o prigotku nema nikakvog znanstvenog
razmatranja. Nijedna znanost se ne bavi prigotkom (ak ni tvorba, jer npr. kuegraditelj
gradi kuu kao kuu, a to hoe li ona nekome biti lijepa, drugome simbol nesree, a
treemu neto tree ne zanima ga). Zato je Platon dobro oznaio sofiste kao ''one koji se
bave nebiem'', jer se oni bave prigotkom a ''prigodak je neto blisko nebiu'', to je
oito iz sliejdeega: ''u stvarima koje su prema prigotku ne postoji nastanak i nestanak,
dok u ostalim postoji''. No, treba ''koliko se moe'' rei o prigotku i o naravi prigotka, te
po kojem uzroku prigodak postoji.
- dakle, da se objasni uzrok prigotka: postoje stvari koje su po nunosti (koje su uvijek
takve kakve jesu) i one koje nisu iz nunosti (koje su povremeno takve kakve jesu) ta
sluajnost, ne-nunost, je uzrok toga da postoji prigodak. Npr. kad ljeti sija sunce, to je
tako uobiajeno, kao i kad lijenik izlijei koga. Ali kad ljeti bude velika hladnoa, to se
dogodilo prigodno (tj. jednom prigodom, sluajno). ''Stvarima koje bivaju ili nastaju
prema prigotku i uzrok je prema prigotku''. Dakle, ''nisu sve stvari nune, nego se neto
deava i prema prigotku nuno je da neto bude i prema prigotku''. Kako ljudi nisu
uvijek obrazovani, onda je 'obrazovan ovjek' prema prigotku; ako pak neto nije prema
prigotku, onda je iz nunosti. Znai, materija koja ''nije ponajvie'' (koja nije najee
prisutna) je uzrok prigotku
- oito je, znai, da postoji neto to se dogaa prema prigodi, prigodno, a ne uvijek.
Postoji i ono to se dogaa ponajee, gotovo uvijek. No, postoji li i ono vjeno? O tome
kasnije, kae A. No, zbog svega, ne moe biti znanosti o prigotku, jer ''sva je znanost ili
o onome to je uvijek ili o onome to je ponajee''. Toliko o prigotku.
- ovo je vrlo nejasan dio: ''oito postoje poela i uzroci koji su rodljivi i propadljivi i bez
samog raanja (nastajanja) i propadanja (nestajanja). Jer ako ne bude tako, sve e biti
iz nunosti; naime, ako onome to je nastalo i nestalo nuno mora biti kakav uzrok
drukiji nego prema prigotku. Hoe li se dogoditi ovo ili ono? Hoe, ako uzroci budu ti i
ti; nee, ako uzroci budu oni i oni. Tako se dogaa da je neka posljedica iz nunosti, i da
je njoj suprotna posljedica iz nunosti. Zato, ''iz nunosti e biti sve stvari koje e biti''.
I tako svi uzroci idu do nekog poela, a ''ono samo ni do ega drugog''. ''To e dakle biti
poelo sluajnoga''. No, do kakvog poela smo doli (do materije, ili do pokretaa, ili do
svrnog uzroka...), to ostaje za vidjeti.
- sad je vrijeme da se ostavi bie po prigotku, jer je dovoljno odreeno (misli A.). Bie
kao istina i bie kao la ovise o sastavljanju i rastavljanju (afirmacija je u sastavljanju
subjekta i predikata, a negacija u rastavljanju). No, kako lano i istinito nisu u stvarima,
nego u miljenju, s obzirom da su la i istina tek u miljenju, dakle u spajanju i
rastavljanju, ''treba ostaviti i bie kao prigodak i bie kao istinito'' zato to prvome je
uzrok neodreen, a drugom, biu kao istinitom (ili ne), istinitost je ''neka trpnost
miljenja''. Zato njih treba staviti na stranu, i ''treba razvidjeti uzroke i poela samog
bitka kao bitka''
Z. (ZETA) 7. knjiga
- bie se iskazuje mnogostruko (to je, kakvo je, koliko je...), ali jasno je da je prvi
smisao 'ono to je', jer to oznaava bivstvo bia.
- ovo 'kako', 'koliko' itd. je ono to samo kroz bie moe postojati, dakle 'to je' je prvotno
bivstvo bia. Znai, valja vidjeti to bie jest
- ''ini se da je bivstvo najoitije prisutno u tijelima''. Ima li bivstava mimo osjetilnosti?

- no, to je bivstvo? Bivstvo je na 4 naina: bit, sveope, rod i podmet. ''Podmet je ono
emu se sve ostalo pririe, dok se on sam ne pririe niemu drugome''. ''ini se da je
prvotni podmet jo najvie bivstvo'', a takvo bivstvo je a) materija, b) oblik i c) spoj
materije i oblika. To je dakle bivstvo neega.
- sad se raspravlja to je bit. Ako kaemo da 'biti ti' jest isto to i 'biti obrazovan', to ne
moe stajati (iako si ti obrazovan), jer bi to znailo da 'ti' i 'obrazovan' znai jedno te isto,
tako da bi svaki obrazovan ovjek morao biti 'ti'
- biti, neeg 'ovog', ima tamo gdje ima i definicije (odredbe). ''Jedno se kae u toliko
znaenja u koliko i bie''. Odredba (definicija) postoji samo bivstava, a ne i priroka
(odredba priroka nastaje samo po dodavanju)
- jesu li bit i pojedina stvar isto ili razliito? A. tu postavlja dilemu je li isto 'bijeli
ovjek' i 'biti bijeli ovjek'. Ako je razliito, onda se narav stvari i ideja stvari razlikuju.
Dakle, 'dobro' i 'biti dobro' je isto, jer ''sve biti isto bivaju, ili ni jedna ne opstoji''
- stvar i bit su, dakle, jedno te isto
- od svih stvari, stvari nastaju: a) po naravi, b) po umijeu i c) bez povoda
(spontano). A sve stvari nastaju iz neega, po neem i neto
- one po naravi nastaju iz tvari, a po obliku (npr. riba po ribi, ovjek po obliku ovjeka), a
i jedno i drugo je narav
- ostali nastanci, koji nisu po naravi, su tvorbe (poiesis). Njihov oblik / forma je u dui.
One nastaju iz oblika, tj. bez tvari, a ''bivstvo bez tvari nazivam bit '' (Aristotel). Prvi dio
nastajanja takve stvari je miljenje, a drugi (izvedbeni, ''koji traje od kraja miljenja'') je
tvorba
- neke stvari nastaju i umijeem i bez povoda, a neke ne: npr. zdravlje da (i umijeem i
bez povoda), a kua ne. Zato? Zato to se neke tvari ne mogu pokrenuti same, a druge
mogu
- dio moe biti dio oblik, dio materije, ili dio njihova spoja. U jednom trenutku A. dolazi
do toga do ega su doli i pitagorejci, da ''je jedan oblik mnogim stvarima to su oblikom
oigledno razliite, i tako se moe doi da jedno bude oblik po sebi svega''
- za A., ''jasno je da je dua prvotno bivstvo, a tijelo tvar, a sklop je iz obojega kao ope''
- ima tu i rasprava o rodovima
- mnogi su tvrdili da je ope uzrok i poelo, ali ini se da ope ne moe biti bivstvo. Jer,
''bivstvo svake pojedinane stvari je ono to je njoj svojstveno, to nije prisutno u
drugome, dok je 'ope' neto zajedniko''. ''emu e dakle ope biti bivstvo? Ili svemu ili
niemu''. Nadalje, ''bivstvo nije prema podmetu, dok se ope uvijek pririe prema
kakvom podmetu''. Nita ope nije bivstvo. No, kad bi bilo tako, samo bi
najjednostavniji pojmovi bili bivstva, i to znai da sastavljene stvari ne bi bile bivstva ''te
tako i nee biti nikakva pojma bivstva''
H. (ETA) 8. knjiga
- trailo se uzroke, poela i pratvari bivstava, pa da vidimo koji su rezultati. Ljudi se
slau oko toga da postoje naravna bivstva. Drugi pak tvrde da postoje oblici i
matematike stvari kao posebna bivstva. A postoje i druga bivstva: bit i podmet
- dalje kae ''razluivalo se o odredbi i o onome to je po sebi''. No, ''bivstva koja su
openito prihvaena'' su osjetilne stvari. ''Sva osjetilna bivstva sadravaju tvar /
materiju''

- neki Antistenovi sljedbenici su izgleda pravilno zakljuili da se ne moe odrediti 'ono

to jest' (ne moe se definirati bitak)
- od tvari (materije) kao poela moe nastati vie razliitih stvari, a i od jedne stvari moe
nastati vie tvari. A. smatra da je ovjeku c. materialis enska menstruacija, c. efficiens
sperma, c. formalis bit, a c. finalis svrha. A. kae, govorei o uzrocima ovjeka, ''a
moda je to oboje (bit i svrha) isto''
- ''neke stvari jesu i nisu'' (oblici i matematiko-geometrijski entiteti)
- na kraju: ''i one stvari koje nemaju tvari su naprosto neko jedno''
TH. (THETA) 8. knjiga
- treba sad vidjeti kakvo je bie prema mogunosti i prema svrnosti (realizaciji).
- postoji mogunost trpljenja za neku stvar, i postoji netrpnost (valjda mogunost
tvorenja, ali nisam siguran). ''Bjelodano je dakle kako je nekako jedna mogunost
tvorenja i trpljenja, ali su one nekako i drukije''
- malo dalje u tekstu A. definira nemogunost
- neke mogunosti su prisutne u ''produevljenim biima'', a druge u ''neproduevljenim
biima'' zato je jasno da postoje jedne razumske mogunosti i druge nerazumske
mogunosti. Zato, sva umijea i tvorbe su mogunosti, jer su poela promjene u
drugim stvarima.
- ''a sve mogunosti koje su prema razumu doputaju i iste suprotnost, doim one
nerazumske samo jedna jednu: toplo doputa samo zagrijavanje, a lijenitvo moe
proizvesti i zdravlje i bolest''. Zato? Zato to je znanost pojam, ''a isti pojam pokazuje i
samu stvar i njezinu lienost''. U istoj stvari ne nastaju suprotnosti
- one stvari koje su mogue prema pojmu tvore suprotnosti, a one koje su mogue bez
pojma ne tvore.
- dalje A. pobija gluposti megarske kole, koja tvrdi da neto moe initi neto samo kad
to ini (npr. graditelj moe graditi samo kad gradi) to dovodi do besmislica, jer bi
znailo i da stvar ne moe postati ako ne postaje. Ako kaemo da je neto mogue, ne
moemo rei 'ali tako nee (u budunosti) biti', jer tad mu upravo oduzimamo mogunost
- imamo ono koje tvori i ono koje trpi.
- sad malo o djelatnosti (dosad je bilo o mogunosti). ''Djelatnou'' je drukiji pojam
nego ''mogunou'' (ak oprean, kae A.). Ako je neko C uinjeno/nastalo od nekog D,
to znai da je D bilo mogunou, a C je djelatnou
- kad neto nije savreno, to je kretanje, nasuprot djelatnosti koja je dovrena.
Djelatnost je prije (prvotnija od, ranija od) mogunosti
- sve se kree prema poelu i svrsi, i iz onog to jo nema oblik nastaje ono to ima oblik.
Mogunost znai da tvar moe postii oblik!
- ''vjene su stvari bivstvom prije onih propadljivih'' i ''nita vjeno nije mogunou''
zato? Zato to svaka mogunost ima u sebi i suprotnost, tj. nemogunost. A vjeno
ne moe biti takvo da je moglo i ne bivati. ''Ono to je mogue ne biti, to je i
propadljivo''. ''Isto tako, nije mogunou ni jedna od onih stvari koje su nunou''
- A. nakon svega misli da se ''ne treba bojati da e Sunce, nebo i zvijezde stati''. Te stvari
se ''ne umaraju'' kretanjem, zato to ''kretanje njima nije spojeno s mogunou
protuslovlja''

- zato je djelatnost bolja od mogunosti? Zato to ''za svako 'mogue', ako se moe
neto, moe i protivnost tome''; znai da u mogunosti postoje protivnosti, a u
djelatnosti ne postoje
I. (JOTA) 10. knjiga
- jedno se kae u vie znaenja: kao neprekidno, kao ono emu je pojam jedan, kao
nerazdijeljeno/cijelo
- sad emo o tome to je jedno. Openitost ne moe biti bivstvo, pa tako ni jedno ne moe
biti bivstvo (a tako su valjda mislili pitagorejci i Platon)
- jedno i mnotvo su opreni (na vie naina): kao nedjeljivo i djeljivo, kao lienost
- sad dalje opet definira istost, slinost, neslinost, drukijost. ''Najvea razlika je
suprotnost''.
- s obzirom da izmeu protivnosti postoji meustvar, ona je nuno sastavljena od
protivnosti
- ako je neto od neega drukije vrstom, to znai da je jo uvijek isto rodom.
K. (KAPA)
- mudrost (filozofija) je znanost o poelima. No, je li ona jedna znanost ili vie
znanosti? ''Ako je jedna, jedna je uvijek o protivnostima, a poela nisu protivnosti''.
Odnosi li se na bivstva ili i na prigotke
- treba li se baviti prapoelima, koja su posebnosti, ili openitostima? To je vrlo
problematino, kae i Aristotel
- izgleda da se time (poelima) ne bavi matematika
- ''ako je jedno poelo i vjenim i propadljivim stvarima, zato su jedne svari (od
istog poela) propadljive, a druge ne? To nema smisla'' I ako su i dva poela
(jedno propadljivima, drugo nepropadljivima), a ono propadljivih je vjeno, kako
moe od vjenog nastati ne-vjeno; a a ako pak poelo propadljviih stvari nije
vjeno, onda s poelima moemo ii u beskonanost.
- takoer, problem je to svaka znanost govori o openitome, a bivstvo nije openito
- kao to matematiar promatra ''odmiljajui'' (tj. apstrahirajui), tako i filozof ini
bitkom, nalazi mu prigotke i apstrahira od njih bitak kako bitak promatra samo
filozofija
- o nekim stvarima nema rasprave, one se moraju uzeti kao apsolutno istinite: npr. da ne
moe i A i ne-A
- ''Protagora je rekao 'ovjek je mjera svih stvari', kazujui time nita drugo nego da
ono to se bilo komu ini, to zasigurno i biva''
- znanost o naravi je drukija i od inidbene i od tvorbene znanosti, jer kod tvorbene i
inidbene poelo kretanja je tvorac, odnosno initelj; a kod znanosti o naravi stvari
imaju poelo u samima sebi. Matematika se time ne bavi (a ni obino prirodoslovlje), jer
se ona bavi izdvojenim stvarima, koje su nepokretne. Doim se ovim kretanjem u prirodi,
u emu mora biti neeg boanskog (tvrdi A.), bavi bogoslovlje
- ''sluaj je kad neto nastaje prema prigotku''
- djelatnost onoga to je mogunost je kretanje (djelatnost je kretanje iz potencije u
aktualnost). Kretanje mora biti u pokretljivome, ''i to pomou pokretakoga''

- neogranieno = ''ono to se ne moe prijei jer mu nije u naravi da se prelazi''.

Beskonano je takvo (neogranieno), i ono je ili nedjeljivo ili djeljivo u beskonane
dijelove; ono ''ne moe biti ni sloeno ni jednostavno''
- promjene promjena, nastanka nastanka nema, jer bi se ''tako otilo u beskonanost''.
Zato mora biti prvotnog, jednostavnog nastanka
L. (LAMBDA) 12. knjiga
- zanimaju nas poela i uzroci bivstva, i bivstvo je prvo po redu, a onda doalze kako,
koliko itd.
- tri su bivstva: 1. osjetilno, koje je dijelom vjeno, a dijelom propadljivo; nepokretno
bivstvo koje je djeljivo na 2. oblike i 3. matematike stvari.
- ovo osjetilno bivstvo je promjenjivo (nije nepokretno). Mijenja se tvar prema
suprotnostima, i to se mijenja iz bia koje je mogunou u bie koje je djelatnou. Tri
su uzroka (poela) kretanja: 1. pojam i oblik; 2. lienost (suprotnost); 3. tvar. Ono od
ega se mijenja je pokretalo, ono to se mijenja je tvar, a ono u to se mijenja je oblik
(dakle, promjena/kretanje/aktualizacija potencije je iz materije u formu, iz tvari u
oblik!)
- bivstva su tri, jedno je materija/tvar, drugo je narav, a tree je njihov proizvod
- ''pratvar je prvotnija od stvari koja je pratvar''. Dalje dolazi do kontradikcije: ''nijedna
od pratvari nee biti bivstvo''
- tri su pratvari (oblik, lienost i tvar), a etiri su uzroka i poela etiri cause su
valjda ta 4 uzroka i poela
- opi uzroci ne postoje
- tri bivstva (dva naravna i jedno nepokretno valjda osjetilna, oblici i matematika), i o
tome (valjda o njima, o bivstvima) ''treba rei kako je nuno da biva neko vjeno i
nepokretno bivstvo. ''Nemogue je da kretanje bilo nastaje bilo propada (jer ono uvijek
bijae)
- ''ono to ima mogunost moe je i ne ostvariti''
- ono to pokree sve, ne moe bivstvom biti mogunost. ''Mora dakle postojati neko
takvo poelo kojemu je bivstvo djelatnost'' ''uz to, ta bivstva moraju biti bez tvari, jer
ona moraju biti vjena''. ''Stoga ona bivaju djelatnou''
- onaj prvi pokreta ima udnju (i spoznatljivo je), a ''mnijemo/mislimo zato to
udimo''; jer miljenje je poelo
- ono to se pokree a samo je nepokretno, ono biva djelatnou i ''ne moe se
drukije ponaati''
- tu sad dalje uplie um, miljenje (''um samog sebe umuje prema dionitvu u
miljenome''). Zato je misaono promatranje (theoria) najbolje, i ono je najvia djelatnost
u bogu, u kojem je prisutan ivot i djelatnost uma. ''ivot i vrijeme su neprekidno
prisutni u bogu'' (oito je bog nepokrenuti pokreta). Lijepo i savreno moraju
postojati u poetku (a ne kako misle Speusip i pitagorejci).
- ''oito postoji neko bivstvo koje je vjeno, nepokretno i odvojeno od osjetnina''
- vjeni pokreta daje vjeno kretanje. Ono daje vjenost zvijezdama, i zato se time mora
pozabaviti grana matematike: zvjezdoznanstvo. Dalje raspravlja o kretanju zvijezda i
Sunca. ''Postoji samo jedno nebo, jer...''
- sad raspravlja o umu (kao bivstvu iznad svih ostalih) i o umovanju uma

- ono o emu misao misli je rijetko miljenje samo, a uglavnom se misli na tvorbu ili na
djelatnost ili na neto drugo. A. se nada da e miljeno biti isto s miljenjem
- jo treba vidjeti kako narav svega to jest sadrava dobro. Dalje o dobru i zlu kao o
poelima raspreda A.
- ''nita nije suprotno prvotnome. Sve suprotnosti imaju tvar i bivaju nunou''
- ''ako mimo osjetnina ne bude drugih stvari, nee biti ni poela, ni poretka, ni nastanka,
ni nebeskih tijela''
- poglavlje zavrava citatom iz Homera: ''nije dobro mnogovlae; neka je jedan vladar''
M. (MI) 13. knjiga
- treba vidjeti postoji li osim osjetilnih stvari i neko nepokretno (vjeno) i to su o tome
rekli drugi filozofi
- jedni kau da su bivstvo matematike stvari, drugi da su oblici, trei da je to oboje
- bivstvo nije po A. u osjetilnim stvarima, jer ''ne mogu biti dva kruta trijela na istom
mjestu''. Prvo po pojmu nije uvijek prvo i po bivstvu
- ''matematike stvari nisu bivstva vie nego tijela''; one su samo pojmom prvotnije, ne
i bivstvom
- matematike stvari jesu bia, ali nisu prvotna. Ona jesu vana za opisivanje sviejta i
davanje razloga (npr. za ljepotu: ljepota je u razmjerima)
- A. propituje ideje, koje neki (a misli na Platona) postavljaju kao poela. Kae, ideje
moraju imati ili isti oblik kao i stvari ili biti istoimeno (ali to drugo nema smisla, jer bilo
to se moe jednako zvati). Bivstvo i stvar u kojoj je bivstvo moraju postojati
nerazdvojeno a ideje neki smatraju odvojenima od stvari (dakle, ideje su unutar
samih stvari, dri Aristotel nasuprot Platonu; oblik je potreban za stvari, ali ne moe
stvar nastati samo po obliku, nego je potrebno i poelo kretanja)
- dalje A. razmatra o tome mogu li brojevi biti dio stvari na nain na koji su ideje. ''Ako
broj trojstva po sebi nije vei od broja dvojstva po sebi, onda je to udno; ako pak jest
vei, onda...'' uglavnom, onda nas to vodi u kontradikciju.
- ideja i broj ne mogu biti isto, a ni u kom sluaju ne mogu biti isto onaj broj koji
eventualno pripada idejama i onaj matematiki.
- velike tekoe, uglavnom, deavaju se kad uzimamo veliine i brojeve. Jedno i mnotvo
takoer stvara velike probleme. Nemogue je da broj i veliine bivaju izdvojeni (i
idealni broj i matematiki broj)
- ideje ne mogu biti pratvari, a pogotovo ne kao ope, jer ope ne moe biti poelo
pojedinanostima (to ide sve one koji postavljaju ideje kao poela)
N. (NI) 14. knjiga
- svi (valjda misli na prethodne filozofe) ''postavljaju poela kao suprotnosti''. No, sve
suprotnosti su prema podmetu (suprotnosti kao podmet). Ipak bivstvu nita nije
suprotno zato nijedna suprotnost nije poelo stvari
- ''treba istraiti da li je mogue da se vjene tvari sastoje od pratvari''
- ''nije vjeno ono to moe ne bivati, kao to smo pokazali u drugim raspravama'' (radi
se o raspravi ''O nebu'' (I 12))
- treba paziti i na brojeve: kako vjerovati da brojevi postoje? Matematike stvari ne
postoje izdvojeno!
- ''isto je tako besmisleno pridavati nastajanje vjenim biima''

- svi problemi nastaju stoga to su tim filozofima poela nekad pratvar, nekad
suprotnosti, nekad jedno, nekad brojevi
- broj nije ni tvarni uzrok, ni oblik, ni poelo kretanja
- kako je dobro prisutno u brojevima?, pita se Aristotel (naravno, on smatra da dobro
nije prisutno u njima)
- ''matematike stvari nisu odvojive od osjetnina niti su poela''