Odgovornost organizacija

Druga tvrdnja strukturalista cini same organizacija objektom krivicnih sankcija, novcanim
kaznama ili mogu dobiti ljagu koja prati krivicnu osudu. Organizacija je odgovorna i kad se ne
moze identifikovati nijedna individualna greska, prema doktrini odgovara gornji/nadredjeni.
Odgovornost organizacije obezbjedjuje efikasniji mehanizam zastrasivanja nego pojedinacna
odgovornost. Tri su primjedbe koje se odnose na mogucnost smatranja organizacija moralno
odgovornim. Prvo, organizacije po svojoj prirodi ne mogu biti moralni djelatnici, zato sto
organizacijama nedostaje svjest, tj. moralno stanje. Iako je nemaju, one se mogu smatrati
moralno krivima. Drugo, posljedice kaznjavanja organizacija su nepravedne, sto se dovodi u
vezu sa indirektnim kaznjavanjem pojedinaca povezanih sa organizacijom koji ne moraju biti
moralno odgovorni, koji niti su znali za krivicno djelo, niti su ga mogli sprijeciti. Primjedba je
ubjedljiva kada zakon namece kaznu bez razlike na sve koji su povezani sa organizacijom, a
manje je ubjedljiva kada zakon usmjerava sankcije prema izvoru kriminalnih aktivnosti. Trece
jesu implikacije za autonomiju organizacija. Autonomiju organizacije treba postovati isto kao i
autonomiju gradjana. Medjutim, ne moraju im se dodjeliti sva prava koja se pripisuju
osobama. Potrebno se osloniti na licnu odgovornost kako bi se obezbijedio temelj za
kaznjavanje krivicnih djela u organizacijama.
Problem politicke odgovornosti
Vlade kao posebne vrste organizacija i njihovi djelatnici zahtijevaju razlicite oblike imuniteta
od zakona. Vazno je ne dozvoliti da zahtjevi za imunitetom sprijece krivicnu odgovornost
vladinih zvanicnika ili da obezbijede zastitu vladinih organizacija od toga. Opravdanje
imuniteta vladinih organizacija djelimicno se razlikuje od opravdanja imuniteta zvanicnika. Sve
dok su krivicni zakoni i ustavni aranzmani podlozni reviziji kroz demokratski proces, ne moze
se vjerodostojno tvrditi da sama ideja demokratske vlade obezbjedjuje ikakvu vrstu krivicnog
imuniteta za bilo koga. Ostre kazne za neadekvatno ponasanje mogu obeshrabriti neke ljude
da ne prihvate polozaj u upravi, ali mogu i ohrabriti neke da ga prihvate time sto ce sluzbu u
javnoj upravi ciniti casnijim pozivom. Zvanicnici bez imuniteta, i poslije osude mogu izbjeci
politicku kaznu. Procedure poput opoziva, nisu adekvatna zamjena za krivicno gonjenje, jer ne
uklanjaju zvanicnika sa polozaja i ne namecu mu bilo kakvu dalju kaznu. Disciplinski procesi
su isto tako neefikasni u pogledu kaznjavanja pogresnog ponasanja, djelom zbog toga sto
optuzeni zvanicnici imaju mnogo proceduralnih zastita.
Licna odgovornost u vladi
Vlada kao povjerenik prihvata unilateralnu obavezu prema gradjanima da djeluje za njihovo
dobro, sto implicira da gradjani u svakom trenutku mogu promijeniti uslove povjerenistva ili
opozvati punomoc kojom je odnos uspostavljen. Ideja povjerenistva opravdava koncepciju
javne uprave. Djelovanja koja mogu da budu dozvoljena ili pogresna u gradanskom smislu
kada ih izvode privatni gradjani, mogu biti krivicno pogresna kada ih cine javni zvanicnici.
Treba razmotriti bar dvije vrste pogresnog ponasanja. Prvo, treba kazniti propuste da se
preduzmu koraci u otkrivanju i sprecavanju kriminalnog ponasanja. Zvanicnici koji se nalaze u
odgovornom odnosu prema krivicnom djelu, odgovorni su i kada u djelu nisu ucestvovali.
Drugo jeste opstrukcija demokratskog procesa koju cini uprava. Primjer takvih opstrukcija
jeste propust sluzbenika da dostavi vazne informacije javnosti ili nadleznim vlastima, kada
zvanicnici sprjecavaju gradjane da vladinim agencijama prenesu neke informacije ili izraze
svoja shvatanja i ohrabrivanje krsenja adekvatno donijetih vladinih regulacija.
Organizaciona odgovornost u vladi
Mogucnost da se zvanicnici smatraju krivicno odgovornim za neka djela pocinjena u vladi ne
povlaci nuzno da se to mora odnositi i na vladine organizacije. Problem disperzije kazne je
ozbiljniji kada su u pitanju vlada, nego kada su u pitanju druge organizacije. Drustvena steta
moze biti veca kada je u pitanju vlada, nego kada su u pitanju korporacije. Demokratska
teorija pretpostavlja da pojedinci i grupe ne moraju opravdavati svoju autonomiju tako sto ce
pokazati da svaka aktivnost koju oni preduzimaju pozitivno doprinosi dobrobiti citavog
drustva. Medjutim, svaka autonomija koju uziva vladina organizacija mora se opravdati na
takvim osnovama. Sve dok se vladine organizacije tretiraju samo kao sredstva za nase
zajednicke ciljeve, treba im se poreci status moralnih djelatnika i iskljuciti ih iz prakse
kaznjavanja, sto ne implicira da ne treba takvim organizacijama nametati sankcije. Kada se
krivicna djela ponavljaju, moze se pribjeci mjeri eliminacije agencije. To su politicke mjere i ne
moraju da postuju ista moralna ogranicenja, niti da izrazavaju istu moralnu snagu kao praksa
kaznjavanja.
Granice krivicne odgovornosti

Praksa kaznjavanja javnih sluzbenika moze pomoci da se ocuvaju moralna odgovornost, kao i
demokratska odgovornost pred gradjanima. Tuzilastvo moze biti pod kontrolom zvanicnika koji
ne zele da se krivicna djela objelodane. Ovi problemi se mogu djelimicno nadvladati
institucionalnim reformama (uvodjenje specijalnih tuzilca) i promjenom u stavovima javnosti
(uvidjanje ozbiljnosti nemara u javnoj upravi). Mnoga od zala koja vlade cine su izvan dometa
krivicnih sankcija, neka su proizvod odluka koje se mogu identifikovati, ali ne mogu se voditi
kao krivicna djela, jer postoje podjele oko toga koliko su ona ozbiljna i da li su uopste losa
djela, dok neka i ukoliko se smatraju krivicnim djelima su nedostizna za kaznu.
Ogranicenja se odnose i na pravdu u vezi sa obestecenjem. Zvanicnici bi trebali imati
gradjanski imunitet, ali krivicno odgovorni, a vlade bi trebale imati krivicni imunitet, a
gradjanski odgovorne. Gradjanske sankcije se efikasnije i sa vise opravdanosti primjenjuju na
vlade nego krivicne sankcije, ali mogu vise da zastrase pojedinacne sluzbenike nego sto to
cine krivicne sankcije. Praksa kaznjavanja zvanicnika doprinosi demokratskom procesu.
Gradjani trebaju nagraditi one koji su im odani, ali isto tako i kazniti one koji su prestupnici.
Sire procjene karaktera i karijere kakvu obezbjedjuje institucija nagradjivanja sustinsko je za
demokratski proces. Krivicna odgovornost je znacajan izvor za prosudjivanje i kontrolisanje
demokratskih vlada. Procesom kaznjavanja javnih zvanicnika demokratska zajednica
obeshrabruje pogresna ponasanja sluzbenika, ali i definise kolektivni osjecaj za standarde u
javnoj upravi.
ZAKONODAVNA ETIKA
Eticki zahtjevi povezani sa ulogom zakonodavca stoje u sukobu sa opstim zahtjevima etike.
Etika zahtjeva autonomno prosudjivanje, ali se od zakonodavaca ocekuje da se priklone
odlukama svojih biraca. Etika trazi da se djeluje u skladu sa javnim principima, ali zakonodavci
koji uvijek djeluju javno mogu da nastupaju manje autonomno i sa manje opstih pozicija.
Tenzija u kolegijalnom odnosu cini problem zakonodavne etike slozenijim. Ona ukazuje na to
da se problem ne moze shvatiti tako sto bi se zakonodavci razmatrali izolovano od svojih
kolega, kao sami pojedinci, kao pojedinci u odnosu prema svojim izbornim jedinicama ili kao
pojedinci u odnosu na principe.
Minimalisticka etika
Zahtjev minimalisticke etike propisuje relativno objektivna pravila, kakva mogu da prihvate
zakonodavci koji se inace ne slazu oko pitanja moralnih i politickih vrijednosti. Zakonodavci ne
trebaju ciniti nista sto djeluje kao da vodi unapredjenju njihovih interesa. Iskljucivo fokusiranje
na sukob finansijskih interesa narusava sustinu zakonodavne etike. Zakonodavna etika treba
da se bavi zakonodavnim procesom kao cjelinom. Koncentrisanjem na licne finansijske motive
pojedinih poslanika, ne moze se dati smisao odredbama o sukobu interesa koje minimalisticka
zakonodavna etika preferira. Pojedinacni poslanik sa svojim bankovnim racunom ne moze da
bude glavni predmet zakonodavne etike.
Funkcionalisticka etika
Tradicija politicke teorije obezbjedjuje najbolji izvor za funkcionalisticku osnovu zakonodavne
etike. Takva etika definise duznosti zakonodavca na osnovu njegove funkcije predstavnika. Tri
su dimenzije uloge predstavnika. Prvo, postoji razlika koja odgovara tradicionalnoj suprotnosti
izmedju slobodnog poslanika i delegata. Mozemo ih razlikovati polazeci od razloga na osnovu
kojeg donose odluke, da li odlucuju u skladu sa izrazenim preferencijama osoba koje
predstavljaju ili u skladu sa prosudjivanjem samog predstavnika o tome sta su interesi osoba
koje predstavlja. Drugo, razmatra pitanje koji bi gradjani trebalo da budu predstavljeni, a ne
kako bi trebalo da budu predstavljeni. Trece, pitanja kojima predstavnik mora da se bavi.
Prilikom biranja kako da se ispune duznosti poslanika mora se uzeti u obzir ponasanje drugih
zakonodavaca, drugih delegata, a i generalne odlike politickog sistema kao cjeline. Uloga
zakonodavca se ne moze odrediti bez uzimanja u obzir stanja citavog zakonodavnog sistema.
Zakonodavna etika ce poslaniku dati znacajan stepen diskrecije prilikom biranja uloga i
donosenja odluka o konkretnim politikama. Primarni fokus zakonodavne etike treba da bude
zakonodavni proces.
Racionalisticka etika
Racionalisti bi zeljeli da zakonodavnu etiku zasnuju na sadrzinskim principima politicke teorije,
kao sto su pravda, sloboda ili opste dobro. Problem sa ovim principima jeste da kazu premalo
o tome sta bi trebalo da se desava u procesu ili o tome kazu previse. Racionalisticka etika
salje svakog poslanika u zakonodavni proces, kao unaprijed obavezanog odredjenim
principima prema kojima bi svi poslanici trebalo da djeluju. Svaki zakonodavac postaje citavo
zakonodavstvo. Zahtjevi etike moraju biti dovoljno snazni da zabrane veliki broj neetickih
ponasanja, ali ne toliko snazni da iskljuce legitimne zahtjeve koji su vezani za ulogu poslanika.

Moraju ostaviti prostora zakonodavcu da djeluje u ime svojih biraca i da slobodno bira izmedju
velikog broja moralnih principa.
Pojedinacnosti opstosti
Opsti princip je onaj koji se moze univerzalizovati, ako se primjenjuje na jedan slucaj, onda se
primjenjuje i na sve slucajeve koji su mu slicni u relevantnom smislu. Partikularni zahtjev
poslanika mogao bi se shvatiti kao opsti princip, uz uslov da taj zahtjev bude opravdan time
sto doprinosi zakonodavnom procesu koji stremi opstem dobru. Implikacija zahtjeva opstosti
ilustruje se preko tri vrste partikularistickih zahtjeva koje on zabranjuje. Prvo, zakonodavci ne
mogu opravdati predstavljanje partikularnih zahtjeva koji poticu od ustanovljenih grupa a da
ne uzmu u obzir kako su u zakonodavstvu predstavljene ne tako dobro ustanovljene grupe.
Zakonodavci bi trebalo da pokazu kako je iznosenje partikularnih zahtjeva dobro
predstavljenih grupa spojivo sa zadovoljavanjem potreba lose predstavljenih grupa. Drugo,
zahtjev opstosti ima posljedice za primjenu zakonodave etike. Zakonodavci nece biti odbojni
kao ranije prema mogucnosti da kritikuju i kaznjavaju svoje kolege za krsenje institucionalnih
standarda. Biraci ce biti skloni da povjeruju kako zakonodavci postuju odredbe etickog
kodeksa ako neko nezavisno tijelo ucestvuje u njihovoj primjeni, nego ako zakonodavci
pokusaju da taj posao urade sami. Razlikujemo dvije vrste moralnih duznosti, one koje su
valjane bez obzira na to da li ih bilo ko slijedi ili djeluju u skladu sa njima, i one koje su valjane
samo ako djelatnik ima dobre razloge da vjeruje kako ih postuju i drugi.
Trece jeste propust pojedinacnog zakonodavca da preuzme odgovornost za kolektivni
proizvod zakonodavstva. Ne samo sto predstavnici krive kolektiv za zakonodavne propuste
kojima su oni dosta mogli da doprinesu ili koje su mogli da sprijece, vec oni traze nagradu za
zakonodavne uspijehe, za aktivnosti kojima su oni malo doprinijeli ili za one koje nisu mnogo
toga proizvele. Ne treba prihvatiti jacanje politickih partija, koje mnogi vide kao lijek za
individualizam zakonodavnosti. Ako sprecavaju zakonodavce da praktikuju svoje nezavisno
prosudjivanje, one ce promovisati zakonodavnu opstost po cijenu zakonodavne autonomije.
Autonomni zakonodavac
Kada predstavnici donose zakone, oni bi zakonodavstvo trebalo da posmatraju u okviru
njegovih nadleznosti. Uslovi u kojima predstavnici navode svoje razloge, kojima
opravdavajusvoja djela, cine najrelevantniju osnovu prema kojoj gradjani mogu da procijene
djela svojih poslanika. Predstavljanje se ne kombinuje lahko sa autonomijo. Kad bi autonomija
bila toliko stroga da iskljuci bilo koju vrstu zelje kao osnovu za djelovanje, imala bi malu
relevantnost za politicki zivot. Kriterij autonomije moze da postavi neka ogranicenja na vrste
razloga koji mogu opravdati cinove poslanika. On bi zahtijevao da poslanikovi razlozi za
djelovanje budu relevantni ili u pogledu prava zakonodavstva ili u pogledu sredstava
potrebnih za usvajanje zakona. Reizbor ili partijska lojalnost se mogu smatrati principijelnim
razlozima.
Finansijske veze
Uticaj novca je najozloglasenija i najinstruktivnija smetnja zakonodavnoj autonomiji. Treba
brinuti o efektima finansijskog uticaja na cinove zakonodavca u zakonodavstvu. Ako
zakonodavnim zivotom dominiraju veliki prilozi, oni vrse uticaj na informacije koje zakonodavci
smatraju ozbiljnim, na znacaj koji pridaju odredjenom pitanju i na redosljed problema koji
usvajaju u odborima i na plenarnim sjednicama. Sistem javnog finansiranja mora da postigne
ravnotezu izmedju alokacije fondova kandidatima i partijama koji imaju ustanovljenu izbornu
reputaciju i alokacije prema novim kandidatima koji imaju neku dokazanu podrsku u narodu.
Nuznost javnosti
Kant je prvi naglasio dubinsku povezanost izmedju morala i javnosti. Javnost je test za
zahtjeve zakonodavne etike, opstost i autonomiju. Sto su javnije aktivnosti zakonodavca, oni
se vise suocavaju sa pritiscima nosilaca partikularnih interesa i postaju vise zavisni od
spoljasnjih grupa. Kada zakonodavci uvijek djeluju pod prismotrom javnosti, oni su primorani
da kontinuirano opravdavaju svoje ponasanje, sto je usmjereno prema neposrednim pitanjima
i trenutnoj publici. U slucajevima kada se zakonodavci ispravno odluce prije za tajnost nego za
javnost, taj izbor bi trebalo da izvrse otvoreno. Nekada zakonodavci namjerno sprecavaju da
neko pitanje postane predmet siroke javne diskusije. Za neznanje su nekada krivi samo
gradjani, njihovi predstavnici. Racionalan zakonodavac moze da pokaze nedostatak
osjecajnosti, ali benevolentan zakonodavac pokazuje nedostatak otvorenosti sto je jos
opasnije u karakteru javnog sluzbenika. Ako gradjani ne mogu da znaju principe na osnovu
kojih djeluju zakonodavci, oni ne mogu da prosudjuju etiku koje se zakonodavci drze ili etiku
koje se ne uspijevaju da drze. Nenamjeravana poplava informacija moze imati isti rezultat kao
i namjerno odbijanje da se informacija da. Gradjani i novinari trebaju da traze bolje nacine za

filtriranje takvih informacija. U procesu u kojem zakonodavci djeluju javno i autonomno u

skladu sa opstim principima, zakonodavci i gradjani imaju bolju sansu da dodju do rjesenja
koje uvazava fundamentalne vrijednosti koje oni dijele.
PRIVATNI ZIVOTI JAVNIH ZVANICNIKA
Iako traze vise privatnosti za sebe, gradjani je manje priznaju zvanicnicima. Kada zvanicnici
legitimno cuvaju neki vladin posao u tajnosti od drugih sluzbenika ili javnosti, razlozi se
moraju odnositi iskljucivo na prirodu politike, institucionalnu efikasnost ili privatnost drugih
gradjana, a ne na prava privatnosti samih javnih zvanicnika. Cilj je da se vidi kakve posljedice
nastaju za privatnost javnih sluzbenika ako prihvatimo pretpostavku koja favorizuje privatnost
gradjana. Buduci da su zvanicnici takodjer i gradjani, privatni zivoti zvanicnika i gradjana bi
trebalo da budu jednako postovani. To se moze nazvati principom uniformne privatnosti. Ali
postoje dobri razlozi da se zvanicnicima prizna manje privatnosti nego gradjanima. Ti razlozi
isticu princip umanjene privatnosti.
Vrijednost privatnosti
Privatnost ima dvije vrste vrijednosti za pojedinca, instrumentalnu i intrinsicnu.
Instrumentalno gledano privatnost doprinosi slobodi time sto obezbjedjuje da se pojedinci
mogu ukljuciti u izvjesne aktivnosti bez nadgledanja, ometanja ili prijetnji inhibicije.
Instrumentalno opravdanje ne uspijeva u potpunosti da zahvati distinktivnu vrijednost
privatnosti, pa se tragalo za opravdanjem u prirodi ljudskih odnosa u kojoj privatnost ima
intrinsicnu ulogu, sto ukljucuje ljubav, prijateljstvo i povjerenja. Kvalitet promisljanja u
demokratiji znacajno je snizen kada senzacionalisticka izlaganja privatnih aktivnosti smjenjuju
diskusiju o sustinskim pitanjima javne politike. Princip umanjene privatnosti za javne
sluzbenike nadvladava nad principom uniformne privatnosti kada se potrebe demokratske
odgovornosti ne mogu drugacije zadovoljiti. Okupiranost privatnim vrlinama zvanicnika moze
nas odvesti zanemarivanju javnih poroka koje oni podsticu kroz odluke sto ih donose dok su
na polozaju. Opravdanje smanjene privatnosti obezbjedjuje razloge koje bi svaki gradjanin,
ukljucujuci i javne sluzbenike, trebalo da moze prihvatiti sve dok on/ona prihvata opste
principe demokratije. U njih spada i nuznost odgovornosti.
Privatni zivoti treba da postanu javni jedino u mjeri koja je neophodna za izvjesne ogranicene
svrhe, posebno da bi se osigurala demokratska odgovornost. Ova implikacija proizvodi dvije
vrste kriterija koji bi trebalo da rukovode svakim potencijalnim mjesanjem u privatne zivote
zvanicnika: sadrzinski kriterij, koji upucuje na tipove polozaja i istraivanja, i proceduralni
kriterij, koji upucuje na metode istrazivanja. Sadrzinski kriterij nagovjestava granice privatnog
zivota, dok proceduralni kriterij proskribuje izvjesne vrste istrazivanja o privatnom zivotu.
Domen privatnosti: sadrzinski kriterij
To koliko bi privatnosti javni sluzbenik trebalo da zrtvuje ne zavisi samo od prirode pozicije na
kojoj se on/ona nalaze i od prirode privatnih aktivnosti, nego i od odnosa izmedju ove dvije
stvari. Najvaznija odluka prirode polozaja jeste nivo autoriteta ili uticaja koji praktikuje jedan
zvanicnik. Pored nivo polozaja treba razmatrati i vrstu pitanja kojima se zvanicnik bavi. Drugi
aspekt prirode polozaja jeste oblik namjestanja, da li je npr. zvanicnik izabrani predstavnik ili
karijerni drzavni cinovnik. Tradicionalno razlikovanje izmedju politickih namjestenika i
karijernih drzavnih sluzbenika, opravdalo je dodjeljivanje vise privatnosti administratorima
nego politicarima. Koliko ce privatnost zvanicnika biti umanjena zavisi i od prirode aktivnosti o
kojoj je rijec, njenog karaktera i njenih efekata. Ako se aktivnosti koje su inace intimne
objavljuju tako da rizikuju ugrozavanje javne duznosti, one gube zastitu privatnosti. Javni
sluzbenik s pravom moze tvrditi da veci dio njegovog/njenog porodicnog zivota spada u
privatnost. U pitanju nije samo privatnost zvanicnika, nego i drugih ljudi. Kada kandidat za
javni polozaj ucini od svog zivota predmet kampanje, on sam otvara za javno ispitivanje nesto
sto je inace moglo da ostane u privatnosti. Dva nacina na koje privatne aktivnosti mogu
uticati na zvanicnikovu sposobnost da obavlja duznosti povezane sa javnim polozajem:
direktni efekti koji dolaze od njegovih sopstvenih stavova ili cinova u privatnom zivotu, i
indirektni efekti koji dolaze od stavova ili cinova drugih ljudi prema zvanicnikovom privatnom
zivotu. Bolje je da se nijedna vrsta ovih efekata ne objavljuje dok se na neki nacin ne odrazi
na njegovo zvanicno djelovanje. Cak i kada stavovi koji stvaraju indirektne posljedice
izrazavaju iskrena i intenzivna vjerovanja, ne bi smjeli da nadjacaju privatnost, osim ukoliko se
ne odnose na ponasanja koja bi kao moralno losa mogla da definisu razlicite moralne
perspektive u drustvu. Najtezi su slucajevi koji se odnose na ponasanja koja bi se s pravom
mogla smatrati nemoralnim, ali su takva da ne uticu na nacin na koji zvanicnik obavlja svoje
duznosti u upravi, npr. nasilje u porodici. Takvo ponasanje moze da otkrije nepostovanje

znacajnih moralnih principa koji su u osnovi pravnog sistema, pa i onih zakona za cije je
provodjenje zaduzen sluzbenik.
Domen privatnosti: proceduralni kriterij
Neki proceduralni kriteriji stite privatne aktivnosti zato sto bi metod mjesanja bio pogresan
cak i da su aktivnosti javne. Ovi kriteriji slijede iz zabrana upotrebe sile i prevare, a cesto, iako
ne uvijek, ukljucuju krsenje zakona. Zvanicnici koji svoje licne aktivnosti i stvari iznesu u javni
prostor trebalo bi da ocekuju manje privatnosti, ali i dalje ne bi smjeli da budu izlozeni
neogranicenom posmatranju. Testiranja i intervjui za zaposlenje cine drugo podrucje gdje se
nekad koriste problematicni metodi. U nekim od ovih testova i intervjua pitanja koja se
postavljaju nisu relevantna za posao. Koliko bi ekstenzivan intervju ili test za zaposlenje
trebalo da bude, dijelom zavisi od prirode polozaja za koji se prijavljuje. Trece podrucje na koje
se primjenjuju proceduralni kriteriji odnosi se na personalne dosije drzavnih cinovnika. Metodi
bi trebalo da budu selektivni i da obezbjedjuju sluzbenicima neku kontrolu nad informacijama
koje se odnose na njih. Prvo, vlada prikladno prikuplja veliki broj licnih informacija o svim
zaposlenima. Metod cuvanja dosijea bi trebalo da pravi razliku izmedju personalnih
informacija, koje bi mogle da se cuvaju u sasvim odvojenim evidencijama, i informacija
povezanih sa poslom, koje bi mogle da budu dostupne nadredjenom ili u nekim okolnostima, i
siroj javnosti. Drugo, individualni zvanicnici bi trebalo da imaju nekakvu kontrolu nad svim
dosijeima o sebi, a posebno pravo da vide sta se nalazi u datotekama o njima, da odrede ko
jos moze da ih vidi i sta moze da bude ukljuceno ili iskljuceno iz dosijea. Vazna je granica
izmedju javnog i privatnog zivota, a njihova svrha nije samo da osiguraju privatnost gradjana i
zvanicnika, svrha je i da se osigura obznanjivanje poslova koji su od javnog znacaja. Privatni
zivoti javnih sluzbenika jednako su znacajni zbog onoga sto skrivaju koliko i zbog onoga sto
otkriaju.