IV AN ARALICA O HUMANISTU ANTUNU VRANIU

- U ROMANU PSI U TRGOVITU (1979)

Ante

Kadi

Neu

ovdje raspravljati o cjelokupnom knjievnom radu Ivana Aralice,

hrvatskog pripovjedaa (1930, Promina, Dalmatinska zagora; sada
ivi u Zadru) niti u govoriti o njegovu spomenutom romanu kao cjelini, nego
u se zaustaviti na prvom dijelu toga djela u kojem pisac portretira Sibenanina
Antuna Vrania (1504- 1573), istaknutog prelata i poznatog pisca na latinskome.
Pretpostavljam da nije potrebno opetovati o Vraniu to nalazimo u pristupanim izvorima (kao to su I. Kukuljevi-Sakcinski, M. Kombol, Enciklopedija Jugoslavije, J. Torbarina, Hrvatski latinisti i jo neki drugi). Te u podatke usporediti s pisanjem Aralice te ustanoviti, iako se katkad ne slaem s njegovim stanovitem, da nam je slika glavnog karaktera u biti ista. Unaprijed naglaavam, i kad je moje miljenje drukije, ne zaboravljam da je rije o romanu koji
je Aralicu doveo u vrhove suvremene hrvatske knjievnosti.
Ne govorim o drugom i treem dijelu romana Psi u trgovitu jer nam u njima pisac toboe prepriava sneVrania, carskog bekog poslanika u Stambolu: o princu Mustafi iz sna o karavani i o bratu mu Dihangiru iz sna o psima
u trgovitu.
Dosad smo itali o sultanu Sulejmanu II, koji je proirio granice otomanznaajnog

skog imperija u Evropi, Aziji i Africi, i o njegovu velikom veziru Mehmedu

236

Sokoloviu kao o ljudima koje su povjesniari okrstili laskavim imenima i

pridjevima. U Araliinu pak romanu oni su prikazani ne kao zakonodavci,
dravnici i vojskovoe, nego kao okrutni silnici koji strahuju od svih onih koji
ih okruuju, naroito onih koji se u bilo emu istaknu te time donekle zasjene
njihovu slavu: sultan i njegov veliki vezir sve takve, pa bili oni i njihova djeca,
alju u crnu zemlju.
Aralica je ve prije u nekim svojim priama pokazao da je prouavao turske
izvore. S ovim pak romanom on je dokazao da izvrsno poznaje esnaesto stoljee
kad su razni carevi i kraljevi slali u Carigrad poklonstvene deputacije te molili
za mir. Aralica vjerojatno ne poznaje Kuran i muslimanske vjerske obrede kao
npr. Mea Selimovi, ali nam on, na osnovi dokumenata i vlastite mate, crta ono
doba kad se turska mo popela do svog vrhunca. On nam ipak radije pokazuje
onu drugu stranu medalje jer su se naime sultani i njihovi veziri na Porti klali
izmeu sebe kao pomahnitali psi. itajui Aralicu, lako se uvjeravamo da su ve
tada, nakon pada Sigeta (1566), u otomansko stablo uli crvi koji e ga jednog
dana rastoiti . Da se diktature srue, moraju nadoi snani vihori. Dok se Vrani etao Stam bolom ili mjesecima strpljivo ekao da ga monici prime, pitao se
kako je mogue da se odri ta ustanova bezakonja i nasilja.
Prije nego prijeem na raspravu o prvom dijelu romana, koji je iskljuivo
posveen Vraniu, njegovim rodbinskim vezama i skrbima, ljubavnim avanturama i raznim poslanstvima te uspjenim pregovorima s dvolinim i lukavim
protivnicima, rado priznajem da je Araliin roman ne samo zbog sadrajne originalnosti nego i osebujna jezika, ostavio na mene dubok dojam. Aralica ne pria
kako to obiavaju oni koje nazivamo realistikim piscima jer njega prije svega
zanima psihologija njegovih karaktera, pa se i on poput modernih pripovjedaa
slui monologom i digresijama; za razliku od nekih poratnih i pomodnih pisaca
koji jezgru svog prianja omotaju u bezbroj apstrakcija i maglovitih razmiljanja, on pie jasno i njegove su usporedbe veinom uzete iz stvarnog svijeta.
Kao nekad Andri tako i Aralica, poto iznese neke injenice, esto se uputa u
njemu svojstvene rasudbe. On ne pria radi samog prianja nego da pokae kako
je ovjek sloeno bie i kako vlast izjeda moralnu sadrinu pojedinca te obino
vea riba jede manju. Aralica ne osuuje svoje protagoniste, pa ni kad su ogrezli
u zloinu i krvi. On ih nastoji razumjeti i onda pokazati zato su postupili na
ovaj, a ne na onaj nain koji bi nam izgledao etiniji i prihvatljiviji. On puta
paljivom itaocu da sam pravi zakljuke i moda neto naui.

237

Antun Vrani se esto dopisivao s bratom Mihovilom (Miom), tri godine

od sebe mlaim , koji je poput njega pohaao razna evropska sveuilita, pisao
pjesme i zanimao se za hrvatsku knjievnosti, ali je bio lijen, volio vie udoban
ivot i ensko drutvo nego ozbiljan rad, pa mu je stariji brat savjetovao neka se
vrati u Sibenik. To je on i uinio te se uskoro oenio. Imao je sina Fausta ijem
odgoju je pomogao stric Antun. Faust je napisao uvenu studiju s podruja
mehanike (Machinae novae) te 1595. godine objavio Rjenik pet najplemenitijih evropskih jezika, latinskog, talijanskog, njemakog , hrvatskog i maar
skog (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum).
Antun Vrani se naglo penjao u diplomatskoj i crkvenoj karijeri, najprije
na dvoru ugarskog kralja Ivana Zapolje te zatim u Beu kod Ferdinanda l. Obojica su mu povjeravali razne misije koje je on savjesno obavljao. Bio je imenovan
ostrogonskim nadbiskupom i pod sam kraj ivota kardinalom.
To ne znai da nije imao neprijatelja. Jedan od njih je bio Juraj Utieni,
Hrvat i kardinal. Kad je umro Zapolja (1540}, Utieni je bio imenovan skrbnikom njegova tek roenog sina. Budui da je kraljica i sad udovica Izabela pokazivala vie sklonosti prema Vraniu, koji je bio mlai, zgodniji i njegovaniji,
Utieni je zamrzio sunarodnjaka te mu stvarao brojne potekoe. Konano ga
je uspio odstraniti s ugarskog dvora.
Iako na visokim poloajima i posvuda aen zbog svog bistrog uma, goleme naitanosti i suzdranog vladanja, Vrani je ipak doivio razna razoaranja
to ih je podnosio jer je mislio da je to u interesu drave koju zastupa i koja e
njegove uspjehe nagraditi. To je ipak ostavilo traga na njegovoj osjeajnoj i romantinoj naravi. Stoga se u pismima bratu Mii uvijek vraao na istu misao:
zavidi mu na mirnome ivotu koji provodi u blizini mora, u sjeni maslinika, u
drutvu rodbine i prijatelja koje pozna od rane mladosti. Slino je pisao i prijatelju Trankvilu Andreisu koji se vratio u rodni Trogir: Vjeruj mi, Trankvile,
moram ipak zavidjeti tvojoj blaenoj dokolici. Kad bih se i ja ve jednom vratio
u rodni zaviaj te okuao onu slast i slobodu, koja se nikakvim zlatom ne moe
nadoknaditi ... Ne daj Dalmaciju za cijeli svijet, a Trogir ni za najbogatiji grad.
Jadna li mene to kasno spoznah slast i mir domovine. 1 Antun se tako stalno
238

alio na svoju sudbinu, a nikad nita nije poduzeo da je izmijeni, da rekne odlu
no zbogom onima koji mu zapovijedaju ili ga uhode, koji ekaju da poini neku
krupnu pogreku pa da je onda razglase. On je samo jedanput posjetio rodni ibenik.
Je li Vrani bio neiskren, kako navodi na pomisao Aralica, kad se slino
jadao bratu i brojnim prijateljima, ali se vrsto drao korita te se nastojao navie
popeti.
Mi, koji smo u slinom poloaju kao i on, koji ivimo u tuini a mislimo
stalno na domovinu koju smo ostavili u mladosti a ne onu kakva je danas, i mi
piemo svojima kako eznemo za rodnim obalama, kako nam je potrebno okrilje
onih koji nas doista ljube, kako je teko razgovarati s onima koji ne shvaaju
nau enju, podvojenost nau izmeu srca i razuma. Uzalud nam oni savjetuju
da ne matamo, da se i u lijepoj naoj klipovi stavljaju pod noge, da uhode ne
samo policajci nego i susjedi, da je teak domovinski kruh i da je ivot postao
nemogu. Mi se ne osvremo na to, pa im i dalje aljemo nostalgine proplamsaje. Mi govorimo istinu jer teimo (makar to bilo imaginarno) utoitu usred
grube stvarnosti ivota.
Onima meu nama kojima je posreilo da su posjetili rodni kraj, dogodilo
se da su nakon prvih dana zanosa, poeli brojiti dane kad e opet preko granice
ne samo zato to im je ivot u tuini udobniji ve posebice radi toga to su
domoroci sitniaviji u ljudskim odnosima nego stranci s kojima ive. Oni nas
ovdje moda manje vole, ali ne zaviruju svakoga asa u na lonac. Putaju nas
da ivimo svojim ivotom.
Kakva je ta naa malograanska, dalmatinska sredina, - opisao je Aralica.
Vrani, neenja, s lijepim prihodima, nimalo krt nego naprotiv dareljiv
(Davao je svojima akom i kapom.), brinuo se o tome da njegovi stariji imaju
osiguran ivot, a mlaima je pomagao da zavre kole. Vranievi su se u ibeniku isticali u nekoliko pokoljenja.
Bilo je onih koji su Antunu bili zahvalni, ali i onih to su pljuvali u dlan koji ih je hranio.
Otac se Vraniev pod stare dane drugi put oenio s runom usidjelicom
Anelijom na koju nitko od njenih vrnjaka nije ni pogledao. im se udomila i
rodila nekoliko djece, da se osveti nekadanjim ponienjima, postala je samosvjesna te poela dokazivati da je ona u obitelji Vrania svjetlost na hridi u
olujnoj noi, a sve je oko nje mrano, neisto, neasno i zlobno.

239

Vrani se kao student u Padovi zaljubio u gospoicu Albrizzi. Poslije se

zapleo sa svojom kuepaziteljicom Urulom koja mu je rodila sina. On je obilno
podmitio njezina mua da prizna njegovo dijete kao svoje.
Vrani nije uio teologiju niti su ga natezanja teologa privlaila. Smatrao
je vanijim i korisnijim ako uspije nagovoriti evropske dravnike da pomognu
narodima Srednje Evrope. Kud je prolazila tursko kopito, tu vie ni kruha nije
bilo. Tek se u poodmaklim godinama Vrani se zaredio i rekao misu. Nerado je
sudjelovao na liturgijskim ceremonijama. Dopisivao se s Erazmom Rotterdamskim i Philippon Melanchtonom, pa su neprijatelji proirili glas da je bliz protestantima.
Sve je to naula Aneltja, paje po ~ibeniku aptala kumama daje enskar
i luteran.
Malo je tko ustao u njegovu obranu. Budui da je bio privlane vanjtine,
naobraen, miljenik vladarskih kua i rimske kurije, rado vien u kuama bogataa i oboavan od enskog spola, ~ibenani su, iz zavisti i zlobe prihvaali
Anelijina tumaenja. Aralica se pita: Je li mogue da je Aneli ja cijeli grad
mogla smuti ti i potegnuti za nos .. .ili je grad u Aneliji naao najljepi uzorak
svojoj tijesnoj i uabokreenoj dui, koja ea skandale, ogovaranja i tuu
nesreu.

Jedne noi, tako pria Aralica Ue li to istina, ne znam), kad se do u kasnu

zadrao kod svoje nekadanje prijateljice Mandaljene, iji je mu pomorac
bio na putu, Anelijaje to rastrubila po gradu, a graani su nekoliko dana u tome
uivali. Sve one koje su bile uspaljene ali nezadovoljene u braku oekivale su
da e Vrani pokucati i na njihova vrata, a kako on to nije uinio pridruile su
se Anelijinu ogovaranju.
Vrani je otplovio iz ibenske luke suznih oiju, jer je volio rodni grad
ispod tvrave Svete Ane. U njemu je nauio hrvatski jezik na kojemu je najradije
razgovarao i Bogu se molio, ali je li udno to vie nikad nije popustio enji da
se u nj vrati i ponovno se izloi olajavanju ibenskih baba?
Aralica najvie panje posveuje Vranievim ljubavnim zgodama i nezgodama. Budui da ga i on smatra povrnim udvaraem i ljubavnikom (}}ta osoba u
svojoj zakrinkanoj ljubavnoj plovidbi sijee vrsto zacrtan pravac - bez ena
se ne moe, eniti se ne smije ... Nije mu morilo savjest to bi koju no odleao
s tuom enom ili se bez obaveza ljubio s osamljenim duama). Ja se meutim
no

240

radije slaem s onima koji ga dre ozbiljnim i asnim ovjekom koji se, kao i
drugi smrtnici, znao zaljubiti te katkad prijei mjeru. Ispitajmo dakle njegovu
vezu sa tri ene o kojima potanko pria na romanopisac. Magdalena je bila i
ostala njegova sanjana ljubav, Urula ga je neiskusna ulovila pa se on zbog te
neopreznosti gorko kajao, a od kraljice je i udovice Izabele pobjegao jer je uvidio da kao podreeni ne smije iskazati svoja uvstva ljubljenoj osobi. Vjerojatno su te tri ene bile i jedine njegove ljubavi, jer da je bilo drugih - a njemu su
mnogi zavidjeli - bili bi to razvikali ili bi ih on bio spomenuo u svojim brojnim pismima.
Vrani pie Magdaleni Millaversi iz Erdelja ljeti 1543. Ve deset godina
nije joj nita napisao ni o sebi ni o stranim prilikama u kojima ivi. Sve ono
lijepo to je nauio u Italiji, gotovo je zaboravio jer ivei meu primitivcima2 i
on je takav postao. lako joj sve ovo vrijeme nije pisao, nije je nipoto zaboravio.
Postavlja se pitanje kada se upoznao s Magdalenom. Iz sadraja pisma mi
se ini da je to bilo dok je studirao pravo na sveuilitu u Padovi. Kao dobar student, lijepa izgleda i s dobrim vezama na ugarskom dvoru, bio je pozivan od
Talijana. Zalazio je i u Mletke. Tamo se (in ista urbe Veneta) upoznao s Magdalenom i jedno drugome su se svidjeli. Brzo su uvidjeli da je jedno spontana
ljubav, a drugo ozbiljni planovi. Magdalenini roditelji su je upuivali da mora
raunati na boljega partnera, pa se djevojka poela povlaiti. Nije mu nita
objanjavala, jer gaje voljela. Kad su se rastali (1530), on je obeao da e joj pisati. U poetku se ee javljao, a onda je prestao. Jednog srpanjskog dana ona
mu opet obuze matu te joj on izlije srce u pismu kojemu V. Vratovi ne nalazi
premca u ljubavnoj epistolografiji hrvatskog latinizma. 3 ovjek koji poslije trinaest do petnaest godina sanja o djevojci (eni) koja ga je odbila, nipoto ne
pripada onima koji se zadovoljavaju senzualnom ljubavi, jer je on bio obdaren
dubokom sentimentalnou.
I dok joj se udvarao, kad su se pribliili, pie Vrani, vie se divio njezinoj
naravi i talentima nego njezinoj izvanrednoj ljepoti: bila je edna i ljupka a isticala se i sviranjem na harfi. Njezine drai, obuzdane velom nevinosti, postajale
su jo privlanije. One koji su je voljeli poticala je da se oslobode niskih strasti
koje su oznaka samo prostog puka.
Meni se prema tome ini da se on nije upleo s ve udatom enom i nimfomankom (kao to Aralica kae) nego djevojkom iz bolje obitelji koja se udala za
241

drugog po diktatu razuma, ali je Antuna i dalje voljela jer je eljno oekivala
njegova pisma. To je bila duboka mladenaka ljubav, pa je Antun eznuo za
Magdaleninim tjelesnim i duevnim arima i u panonskom blatu.
to se tie Urule, to je bilo neto sasvim drugo: kao i tolikim drugima prije
i poslije njega, i Antunu bi katkad zahtjevi tijela pomutili bistrinu rasuivanja.
Budui da ne znamo kako se spetljao s Urulom, pretpostavljam da se moglo
zbiti onako kao to je to Aralica majstorski predoio: bila mu je kuepazitelji
ca, zgodna, uspaljena, vrtjela se oko njega, nudila se, izazivala ga, rugala mu se,
a on, sam u kui s njom, konano je popustio napasnici. Zato je to i obilno platio.
Urula je rodila sina, razglasila da je mali Vraniev, a on, da je se oslobodi,
obeava dijete pomagati, a Uruli i njezinu muu sagradi kuu.
Tu se Aralica zaustavlja ne spominjui to je slijedilo, a to pokazuje Vrania u drugome svjetlu: Vrania je od mladosti pomagao ujak Ivan Statili. On
ga je i poslao na vie kole te mu je kasnije omoguio da veoma mlad postane
tajnikom kralja Zapolje. On ga je toliko volio i cijenio da mu je vlastitu kuu s
poslugom u Erdelju dao na raspolaganje. Upravo je tu Vrani nasjeo. Kad je
ujak doznao o emu je sva Ugarska govorila, razbjesni se na neaka. On mu je
tad napisao pismo, koje donosim u glavnim izvacima, jer ono svjedoi ne samo
da je Vrani znao lijepo pisati, nego i o njemu kao ovjeku; ni svecu, ni pokvarenjaku nego potenjaini koji se iskreno ispovijeda:
Ja dakle priznajem da sam se u tvome domu upustio u ljubakanje i da je
Urulino dijete od mene, dakako ako me ona ne vara. Vie bih volio i umrijeti
nego makar samo jednom zanijekati istinu pred tobom.
Pod istim krovom sa mnom je ivjela lijepa ena; oboje smo bili mladi i
svjei, ljubav bijae uzajamna, a mnogo prilika, pa se ukazala i mogunost da
nau strast dovedemo do ispunjenja. Dovikivala mi je da sam tvri od elje:z;a,
predbacivala da sam ledeniji od mramora, optuivala da sam krui od elika, i u
svojoj ljutini bi me smatrala kamenim kipom da joj nisam uzvratio ljubav.
Njezinu je estinu poveavalo jo i to to je godinu dana bila daleko od mua, i
od svakog svjedoka.
O sebi to da kaem? Kad me tako ljubila, zar da ne uzvratim ljubav? Kad
me zvala, zar da se ne oda.zovem? Kad me grlila, zar da je ne zagrlim? Kae:
ne! Slaem se. Ali gdje je bila mudrost Salomonova, gdje svetost Davidova ...
gdje postojanost ostalih junaka, onda kad je ljubav nad njima slavila pobjedu?

242

Molim te i zaklinjem uzajamnom rodbinskom vezom nae krvi, budi dobar

i obziran ujak. Ovu krivicu kao ovjek ovjeku oprosti, znajui kako je teko
umiriti ljubavnu elju. A ja u u budue nastojati da ostanem ist od takvih
prijestupa i da nikada ne izazovem tvoju srdbu. Ovaj jedini put postupi prema
meni oinski i povrati meni svoju ljubav, a tebi moju. Ovu moju krivicu, kakva
god ona bila, ljudski ocijeni. 4
Trea ena, s kojom Aralica Vrania povezuje bila je ugarska kraljica Izabela.
Na kraljiinu je dvoru bio jedan drugi Hrvat, Juraj Utieni, rodom iz okolice S ibenika. On je nekad s Vraniem prijateljevao i pomagao mu. Kad je umro
Zapolja te njegova udovica poela pokazivati naklonost prema Vraniu, a postepeno i vie od toga, Utieni zamrzi zemljaka te ga stane progoniti. Jednog dana Vrani pobjegne s kraljiina dvora te poe u Krakov, gdje je i prije esto
zalazio.
U pismima prijateljima kae da je to uinio zbog ljute bolesti, u kojoj skoro da je pamet izgubio. Neki (npr. Kukuljevi) misle da ga je Utieni grubo
uvrijedio, 5 a Aralica tu Vranievu bolest due tumai tako da se on i ne
htijui, jer se bojao ena vladarica, u kraljicu zaljubio. On joj je u biranim
epigramima oitovao ljubav. Seui se jednom s njome u vrtu, rekao je da bi
elio biti mramor po kojem gaze stopala njegove boice. Ona gaje tad upitala
to namjerava poduzeti, a on joj je odgovorio: - Nita, jer mu jedino to stoji
na raspolaganju. Ona ga je zgrabila za ruku te povikala: - Zato je meni uskraeno sve to bih htjela?
Iako se nakon pola godine vratio u slubu kraljici, bio je pod stalnim nadzorom Utienia. Taj nekad divan fratar, otkako neogranieno vlada na !zabelinu dvoru, vlast ga je uinila runim, sve je njegove vrline preo brazila u mane.
Vlast mu je izgrizla lice kao ra eljezo. Ta se sredina Vraniu zgadi te on
pristane da ode (1549) u Be, u slubu kralju Ferdinandu.
Aralica zakljuuje tu ljubavnu priu s napomenom da se Vrani godinama
pitao: to bi bilo da se uz Izabelu vezao? Odgovori na to pitanje uzdizali su ga
s posnih livada rune svakidanjice, dosadne i opasne, u izmiljen svijet, u kojem
su tekoe lagane a srea puna i bijela do usijanja. Ti su ga odgovori inili mladim i luckastim sanjarom do duboke starosti, jer, ini se, ljudi ne stare dokle god
sanjare to bi bilo da je bilo to bilo nije.
243

Iako Aralica ne ukazuje kojim se sve izvorima sluio pri pisanju svoga
historijsko-psiholokog romana, koliko sam mogao ustanoviti, on je imao na
raspolaganju obilnu i prvorazrednu bibliografiju koju je savjesno prouio. Da se
moje izlaganje ne bi previe oduljilo, za potvrdu u navesti samo par primjera.
Kad je Marijan Matkovi prije nekoliko godina objavio igrokaz General i
njegov lakrdija, mnogi smo mu prigovorili jer nam je izgledalo da on umanjuje
znaaj sigetskog junaka. Meutim, kad sam se potrudio da doznam kakav je
Zrinski doista bio, uvidio sam da bi se i na njega donekle moglo primijeniti ono
to je Maurani rekao za Smail-agu: dobar junak, da je ovjek taki. Povjesniari
se slau s tim da je bio estoke i opore udi i pohotan za imanjem. 6 To
nipoto ne umanjuje znaenje njegove herojske obrane Sigeta. Isti historiari se
slau i u tome da su Turci, koji su stigli do zenita moi i slave, upravo nakon Sigeta, zbog ogromnih gubitaka, poeli opadati i uzmicati.?
Kao to Aralica pie, Vrani se nije divio Zrinskome kao ovjeku, ali je u
pismu koje je uputio bratu Mii, mjesec dana nakon bitke, izrazio svoje i suvremenika potovanje prema hrvatskom Leonidi koji je odbio laskave turske
ponude, znajui to ga eka:
Nema vie meu ivima Mikule, sigetskog kapetana. Bio je prgav ovjek,
poroan, parniar i svaalica, ali ovim to uini nadrastao je sebe sama. Istinu
da ti kaem, takav korak nisam oekivao od tog surovog i neukog ovjeka ...
Njegova je vjetina u vjeto izabranoj odluci do koje je doao kad je od svojih
bio naputen, a od neprijatelja osuen: da svoju glavu od krvnika naplati to
veom cijenom i tom naplatom sve nas, cijeli tabor carev, prisili da ga iza smrti
uzvisimo iznad svih ljudi, da to budu primorani priznati i oni koji su od njega
iva zazirali kao od pobjenjela paeta. Njegova je odluka jo vea kad se zna
da je, uz navale neprijateljskih vojnika, morao odbijati i ponude o predaji,
popraene laskavim obeanjima. Kunjama nije podlegao, zato to je znao to je
ratovanje ... Toj ratnoj varci ogrubjeli vojnik, na knez Mikula, nije bogu hvala
nasjeo.
Ve ih ima ovdje koji kau da je njegova smrt teatralna ... Ljudi ni mrtve
protivnike ne tede. Htio bih vidjeti te koji olajavaju kneza Mikulu, bi li oni pristali da nam na pozornici, u koju se pretvorila cijela Panonija, pa je mjesta i prilike napretek, prikau jo jednu takvu predstavu u kojoj e sami, od prvoga do
posljednjeg ina, odigrati glavnu ulogu.
244

Vrani je dva puta putovao u Carigrad da u ime bekog kralja ugovori primirje s turskim sultanom. Vodio je dnevnik, slao slubena izvjea, pisao brojna
pisma te poslije objavio knjige o tim svojim poslanstvima. Osim pregovora s
Turcima, zanimali su ga i spomenici koje je pronaao na turskom teritoriju. Za
vrijeme svog prvog putovanja (1553-57), dok je bio u Angori u Maloj Aziji
zajedno sa lanom poslanstva Nizozemcem Busbecquom, naao je ploe s popisom djela i asti rimskog cara Augusta (Monumentum Ancyranum).
U svom Putovanju iz Budima u Drinopolje (Tter Buda Hadrianapolim,
pisanom 1553, a objavljenom prvi put od Fortisa u Viaggio in Dalmazia, 1774)
Vrani opisuje bespravan poloaj krana pod turskom upravom. Idui od Smedereva prema Jagodini, susreli su Turke koji su tjerali konje i mazge natovarene
koarama punim ljudi. Kad je upitao tko su ti ljudi, odgovoreno mu je da su to
sunjevi. Oni meu njima koji se istiu mladou ili rodom pokriveni su da im
ar sunca ili neugodna praina ne nagrde lica, a i zato da ih ne bude mogue prepoznati ako su neki od njih ukradeni iz oblinjih sela. To je bila grozna i tuna
slika gdje ljude vode kao stoku na prodaju i s njima postupaju kao s najprostijom robom.
Stoga se deava da jadni puk, kad zauje da su odaslani ti utjerivai danka u
djeacima, sakriva muku djecu u ume ili ih drugamo alje dok ne proe ta
poast.
O tome neka razmisle oni koji eznu za turskom vlau i vjeruju da u Turaka
ima blagosti prema naem rodu. 8
Daje Aralica prouio Vranieve spise, uvjerio sam se dok sam usporeivao
njegov opis Vranieva posjeta u Budimu (1567) Mustafi Pai Sokoloviu,
sinovcu velikog vezira, s Vranievim djelima i onima poznatijih povjesniara.9
Razumije se, Aralica se nije zaustavio samo na suhoparnim podacima ve je dao
maha mati, jer je Vrania doveo u nekadanju bogatu Korvinovu biblioteku i u
dvorac gdje se, pred dva desetljea, sastajao i udvarao kraljici Izabeli. Posvuda
je nailazio samo na pusto.
Mustafa paa koji je iznenada, jedino zato jer je bio krvno povezan s
monim stricem, postao vana linost o ijoj dobroj volji je takoer ovisio ishod
njihova poslanstva u Carigrad, ovako je (prema Aralici) opisan od Vrania:
Taj mi ovjek nalikuje na uenika osrednje pameti koji je trudom mnoge stvari
zabio sebi u glavu, nabubao mnoga pravila po kojima se valja ponaati, ali mu

245

duh ni uz to znanje ni uz ta pravila ne priljee kao uz ono to bi bilo njegovo po

krvi, mesu i po porodu. Sve to je na njemu, na njega je nalijepljena; to je u
njemu, u njeg je ugurano. Njegova narav i njegova naobrazba dvije su odvojene
stvari. Uvijek sam se neugodno osjeao uz ovakve ljude. Imam dojam da ne
govorim s ovjekom nego s nekakvom napravom koja e me neim neugodnim
iznenaditi. Kako da predvidim rad stroja kojim unaprijed ravnaju meni nepoznate sile? Takvih je straila najvie u vojsci i politici!
Ovakvih divnih opisa i razumnih zapaanja nalazimo skoro na svakoj stranici.
Ve sam itao da Aralicu usporeuju s Andriem, i to s pravom. Malo je
tko prodro u nau burnu prolost i prikazao boleivu, promjenljivu, meku i opasnu narav naih monika ali i podlone raje kao ta dva pisca. Vie nego injenice,
Aralica rie psihologiju svojih likova. Tu svoju posebnu metodu pisac je upotrijebio u drugom i treem dijelu svoje trilogije (Put bez sna, 1982; Due robova,
1984 ), u kojima se radnja uglavnom zbiva u okolici Sinja, a junaci su mu redovito nai franjevci, i to skoro uvijek iz porodice Grabovac.
U prvome dijelu trilogije (Psi u trgovitu) neobino mi se svidio odlomak
kad Vrani u Carigradu odlazi da se pokloni osionome velikom veziru te mu
preda darove kralja Maksimilijana: Turci vire iza vrata na strance i tjeraju pse
na pustu ulicu. Prizor je tako potresan i slikovit da je prirodno to je na temelju
njega autor dao naslov cijelome romanu.
Na ulicama nije bilo nikoga; kao da povorka nijemih grobara ulazi u grad
izumro poslije kuge.
Iza prozorskih kapaka, za dvorinim vratima, mnotvo je oiju ~to vire kroz
rupe i procijepe da vide tko i kako prolazi.
Gdje god ovjek ivio, ne prestaje biti radoznao, ni kad mu radoznalost
brane. On posvuda miri, sumnja, udi se i oajava ... Njih su zaduili da mrze
svoje neprijatelje, jednako kad ih doekuju na bojitu kao kad dolaze prositi mir.
Odrei se te mrnje ne smiju ni kad je u sebi nemaju, ta je mrnja obaveza prema
vladaru i Bogu, bez nje su oni odmetnici od posveenih ljudi.
Kuda je Vranieva povorka od ezdeset ljudi prolazila, viala je na stotine
pasa. Oni su bili istjerani iz dvorita; oni nikad svojevoljno ne izlaze iz kunoga
kruga. Sada ue uz vrata i plot. Oni manje brojni a vini ulici, slobodno eu,
zapiavaju uglove i njukaju se. Uto je jedan rii hrt preskoio plot i zalajao.
Umjesto da pojuri naprijed; on je lajao na one koji su ga iz dvorita istjerali.
246

Na niskoj prizemnici otvorie se vrata, vrlo slina onima na pasjoj kuici, a

na njima se pojavi ovjek. Drao je u ustima no, a u svakoj ruci malu puku.
Ivan Gal, koji je jahao odmah do prozora poslanikove koije, bio je smrtno
pogoen. On se jadnik prikljuio Vranievoj sviti u nadi da e pomoi osloboenju svoga brata koji je bio zarobljen pod Sigetom.
U isti mah dojurilo je dvadesetak turskih konjanika. Mlatili su remenjem po
zemlji, psi se razbjeali na sve strane, preko ograda, kroz rupe, izmeu konjskih
nogu i ispod kola.
Vrani odlui da nee veziru pokazati koliko ga je potresla Galo va smrt.
Nikakva iznenaenja nee pokazati, nikakva prosvjeda nee uloiti, ak ni
aljenje Mehmedova, bude li ga, nee prihvatiti. Drat e Galovu smrt nevrijednom spomena, kao da je jedan od ovara razderao kapetanu nogavicu.
Nepravda nainjena Ivanu Galu niim se ne da ispraviti. Nema diplomatskog koraka koji bi ga dignuo iz groba; a ne moe li se Gal oiviti, sve je ostalo uzaludno
i nepotrebno.
Svoga pratioca Krstu Teufenbacha nagovori da ostane ravnoduan zbog Galove pogibije.
Tako je Vrani, zahvaljujui svom duevnom miru, i sebe i svoje ljude
oslobodio panike i ponienja u koje bi ih panika dovela. Duboko u duu potisnuo
je goleme strepnje i poao Mehmedu pripravan da sabrano podnese bilo kakvo
ponienje, pa i ono najgore - smrt.
Eto tako se Araliin sud o Vraniu poklapa s onim povjesniara koji ga
smatra humanistom evropskog ugleda i redkim znalcem turskih prilika, nesumnjivo jedinom linou na koju se moralo pomisliti, ako se traio najpodesniji, najobaveteniji i najugledniji diplomata za razgovore na Porti. 10
Budui da na romanopisac ne opisuje Vraniev ivot nakon poslanstva u
Carigradu (1568), nije spomenuo jednu injenicu vanu da se ocijeni pravi lik i
rijetka humanost tog nadarenog, iskusnog i kreposnog nainca. Ipak elim
navesti Vranievu ispravnu ocjenu seljake bune pod vodstvom Matije Gupca,
i spremnom zauzimanju da kralj Maksimilijan ne odobri preotre mjere prema
pobunjenicima.
Kad je Vrani uo, naalost prekasno, da se sukob izmeu seljaka i vlastele
pribliuje traginom zavretku, odvai se da iz Pouna 23. veljae 1573. uputi
svome vladaru poslanicu koja mu slu~i na ast:
247

 ... I doista, preblagi care, seljaci se tue na nepravde potpuno opravdano.

Jer kod nas se postupa bolje i asnije sa stokom negoli vlastela sa podanicima.
Premda ta vlastela bijedne seljake ne mogu obraniti od turske sile, oni ih na isti
nain kao Turci izrabljuju i pretvaraju u robove. Ne mogui se jadnici vie
odupirati tim teretima, bacili su se u vrtlog tih pothvata. Kamo sree ako se ne
oslanjaju na tursku pomo. To zlo i opasnost neka bi Vae Velianstvo radije
izlijeilo blagou nego strogou ... Uz to bi trebalo njihovim gospodarima
odrediti zakon, i vie kranski i vie ljudski, kako e u budue postupati prema
svojim podlonicima. Oni su, kao to se posvuda ale, jednako pritijenjeni od
prirodnih gospodara kao od neprijatelja ... 11
Vrani e nekoliko dana poslije ovog pisma doznati da je buna seljaka
uguena i daje Matija Gubec pogubljen 15. veljae.

etiri mjeseca kasnije (15.lipnja, 1573) Vrani je umro. U oporuci je, kako
biljei J. Torbarina, zapisao: Kad umrem, ne elim da mi se prireuju posmrtne
poasti. Neka se umjesto toga pomogne bolnici za siromahe. Bit u zadovoljan
ako umrem u Gospodu. Dareljivost mu je bila tolika da je trebalo prodati
njegovo pokustvo da bi se pokrili njegovi dugovi. 12

Ne bih se (to ni Aralica nije uinio) osvrtao na Vranieve pjesme (Otia,

Krakov, 1542). Na njima mu ne poiva slava. Kombol primjeuje da ne stre u
tadanjoj humanistikoj produkciji, ali nam ga pokazuju s intimne strane, kao
prijatelja i ljubimca ena, slobodna u izrazu poput mnogih drugih humanista P
Ali meu njima je ipak jedna za koju smatram da odlino oslikava duevno
raspoloenje Vrania koji je ivio u tuini a elio je biti kod kue, koji je volio
svoju Hrvatsku a bio je prisiljen sluiti tue gospodare:
Gdje sam, tu nisam, niti sam ja koji govorim, ovdje,
A tamo gdje bih htio da sam, ne mogu biti ... 14
Hoe

li doi vrijeme u kojemu neemo traiti kruha u tuim zemljama, nesluiti stranim vladarima? Vrania, svjesnog Hrvata, Maari svojataju te
mu izdae djela (u kolekcijama kao to su Scriptores rerum hungaricarum;
Monumenta Hungariae historica, u dvanaest svezaka. Naih izdanja jo uvijek
nema, pa se moramo sluiti maarskima.
emo

248

Aralica je u svojoj trilogiji opisao nau krvavu prolost a nae ljude prikazao
pod njihovim pravim imenom. I on, poput Vrania, ispovijeda sudbinu onih
koji su jednom otili, a neprestance se vraaju onamo gdje duhom pripadaju.
Nije se zaustavio na objavljenoj trilogiji. U ovogodinjem Forumu (1984)
ispituje nae politiko kolebanje krajem osamnaestog i poetkom devetnaestog
stoljea, izmeu Venecije, Napoleona i Austrije. Andrija Doroti je poveo akciju
u prilog Austrije jer mu je bilo obeano da e Dalmacija biti pripojena majci
domovini Hrvatskoj, ali je njega i njegove sljedbenike izigrao beki dvor.
Dok hvalim Aralicu, dinog sina dinarske Dalmacije, koja nam je u ovome
dala nekoliko ponajboljih pisaca, usput se nadam da e mlaa generacija
poi njegovim putem a ne onim starijih autora to su se desetljeima bavili, kako
zapaa Branimir Donat, mazohistikim razgoliavanjem koje se esto izrodilo
u jalovu deskripciju; oni su bjeali pred lokalnom tradicijom, utjecali se anegdotalnom pripovijedanju oitujui tako vlastitu frustriranost. 15
stoljeu

Osim Aralice, na horizontu se pojavljuju nova svjetla koja nam svjedoe da

iz naeg naroda, kao iz neke udesne rijeke ponomice, iznenada, na povrinu
ikljaju bistri i osvjeujui izvori.
Bloomington, Indiana
1984.

BILJEKE
>>Nec des Dalmatiam pro toto mundo ... Miserum me, quod sero intellexi patriae
suvavitatem et quietem (Hrvatski latinisti, l, Zagreb 1969, 627).
2
Quod inter hane pervicacem, sylvesterm et Alpinam gentem tam intime tamque
diu degam (Hrvatski latinisti, l, 619).
3
Hrvatski latinisti, l, 605.
4
Hrvatski latinisti, l, 614-16.
5
I. Kukuljevi-Sakcinski, Glasoviti Hrvati prolih vjekova. Zagreb 1886, str.
47-48.
6
Isp. Jaroslav idak, >>Nikola ubi Zrinski u svom vremenu<<, u Opsada Sigeta,
I-III, Zagreb 1971, str. 200.
7
F. ii, Pregled povijesti hrvatskog naroda, priredio J. idak, Zagreb 1962, str.

278.
249

8
>>Expendant haec, qui Turcarum sceptra expectunt et iis clementiam erga genus
nostrum inersse credunt (Hrvatski latinisti, I, 658-61)
9
Isp. Radovan Samardi, Mehmed Sokolovi, drugo izdanje, Beograd 1975, str.
293-97.
10
R. Samardi, Mehmed Sokolovi, str. 290.
11
>>Quia iam (ut ubique lamentantur) tot extorsionibus aeque domi noru m natur ali um
atque hostium premuntur (Hrvatski latinisti, I, 640-43; L Kukuljevi, Glasoviti Hrvati
prolih vjekova, str. 67-69).
12
J. Torbarina, >>Antun Vrani, Forum, 1969, br. 10-11, 640-41.
13
M Kombol, Povijest hrvatske knjievnosti do preporoda, drugo izdanje, Zagreb
1961, str. 77.
14
Posljednju pjesmu zbirke Ad se (Sebi samom) Vrani poinje ovako:

Hic ubi sum, non sum, nec qui loquor ipsemet hic sum,
Atque ibi ubi esse velim, non licet esse mihi ...
15

250

U Pogovoru Araliinu romanu Ima netko siv i zelen, Zagreb 1977, str. 312.