Professional Documents
Culture Documents
11 Loncar Matijasevic
11 Loncar Matijasevic
11 Loncar Matijasevic
Primljeno 9. 4. 2013.
lanak analizira Rousseauovu upotrebu pojmova ljubavi prema sebi (sebeljublja), samilosti i samoljublja te njihov odnos prema modernim psihoanalitikim pojmovima. Ljubav
prema sebi dovodi se u vezu s Freudovim pojmom samoouvanja; samoljublje je povezano
s narcistikom veliajnou i bahatou, dok samilost ukazuje na slinost s modernim konceptom empatije. Rousseauovo razlikovanje izmeu navedena tri pojma u skladu je s temeljnom rasprom u psihoanalitikoj teoriji: onoj izmeu nagonskih i objektnih (relacionalnih)
teorija. Rousseauova misao moe se, predpsihoanalitiki, protumaiti u smislu obuhvaanja obiju strana: njegovo naglaavanje ljubavi prema sebi blisko je nagonskom individualizmu, dok bi samilost bila oblik objektnog odnosa. U konanici, Rousseauov pojam ljubav
prema sebi preklapa se s Kohutovim pojmom zdravog narcizma koji je sredinji za razvoj
linosti, budui da je odsutnost zdravog narcizma podjednako problematina kao i bilo koji
patoloki oblik narcizma (veliajni ili idealizirajui narcizam).
Kljune rijei
Uvod
Paul Audi, autor knjige Rousseau: une philosophie de lme (2008), smatra
da se Rousseauova najvea modernost sastoji u znaaju koji pridaje samilosti te da za Rousseaua razum, odijeljen od afektivnog zahvaanja, pristupa s
predrasudama pojedincu kao i svijetu te tvrdi da se od Rousseaua, i u velikoj
mjeri, zahvaljujui njemu, ovjenost ljudskog bia odmjerava prema njegovoj sposobnosti da suosjea s nedaama svojih blinjih. Istovremeno, Audi
kae da upravo Rousseauov naglasak na ogranienju racionalnosti, utoliko to
ona ne preputa nita iracionalnosti, snano odzvanja u naem drutvu. Audi
smatra da je naglaavanje samilosti usko povezano s Rousseauovim shvaanjem moralnosti jer je mjera moralnosti, prvotno, imanentna, upisana u ono
to ovjek osjea u srcu te to mu njegova savjest, odnosno sranost, nalae da uini li ne uini. Samilost u Rousseaua omoguuje raanje i potvrdu
moralne svijesti kao takve te ublaava instinkt sebeljublja/ljubavi prema sebi
(amour de soi) u ovjeka.1
Rousseau smatra da bi ovjekova moralnost, bez uroenog osjeaja samilosti, proizvela samo udovita. Tako je za Rousseaua samilost prirodan i
1
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
133134 God. 34 (2014) Sv. 12 (139152)
140
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
133134 God. 34 (2014) Sv. 12 (139152)
141
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
133134 God. 34 (2014) Sv. 12 (139152)
142
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
133134 God. 34 (2014) Sv. 12 (139152)
143
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
133134 God. 34 (2014) Sv. 12 (139152)
144
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
133134 God. 34 (2014) Sv. 12 (139152)
145
duuje, takorei, svoje postojanje pomou postojanja drugih bia () Bog nije bog mrtvih, on
ne bi mogao unitavati i biti zao, a da sam sebi ne kodi (Rousseau, 1989: 321).
Iz ove reenice shvaamo da je Bog, kao i ovjek, obdaren pozitivnim naelom ljubavi prema sebi koja ga spreava da nanosi tetu sebi.
U djelu mile ili o odgoju, u Predgovoru, Rousseau kae: Raamo se
sposobni da osjeamo () Prisiljeni da se borimo protiv prirode ili protiv
socijalnih uredaba, moramo se odluiti hoemo li obrazovati ovjeka ili graanina, jer se ne moe postii u isto doba i jedno i drugo (1989: 14) te govori
da otuda proizlaze dva tipa odgoja: javni i zajedniki te posebni i domai
zakljuujui: Kad bi se dva tipa odgoja spojila u jedan, uklanjanjem protu
rjeja u ovjeku uklonila bi se velika prepreka njegovoj srei (Rousseau,
1989: 16). Jedna od temeljnih postavki dobrog odgoja jest sljedea: Onaj
tko najbolje zna podnijeti patnje i radosti ovog ivota, taj je za mene najbolje
odgojen (Rousseau, 1989: 17). Teko se oteti dojmu bliskosti ove definicije
s Freudovom definicijom normalnosti, koja pokriva sposobnost za rad i za
ljubav, odnosno, prvo znai uspostavu naela stvarnosti, a drugo neokrnjeno
i dobro funkcionirajue naelo ugode. Rousseau od poetka povezuje nunu
uspostavu i patnje i radosti, a upravo je definicija empatije ne samo to to se
moemo uivjeti u tuu nesreu, ve i uivati u tuoj radosti.
U etvrtoj knjizi Emilea, gdje opisuje razdoblje buenja spolnosti i sazrijevanja, Rousseau kae da u dobi od 16 godina mladi znaju to znai patiti jer su
ve sami patili, ali teko znaju da i druga bia moraju patiti.
Ali im prvi razvoj ulnosti raspali u njemu oganj uobrazilje, ono poinje da dijeli osjeanja
svojih blinjih, da se uzbuuje njihovim tugovanjem i da pati zbog njihovih bolova. U tom
trenutku mora tamna slika patnikog ovjeanstva izazvati u njegovom srcu prvu ganutost koju
je ikada osjetio () Samilost je prvo osjeanje koje se odnosi na druge, a pokree ljudsko srce
prema redu prirode (Rousseau, 1989: 245).
La piti je rije koja danas ima i izrazito pejorativno znaenje gledati, postupati prema
nekome sa saaljenjem, primjerice: Il chante
faire piti On pjeva da je to za plakati
ili za aljenje
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
133134 God. 34 (2014) Sv. 12 (139152)
146
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
133134 God. 34 (2014) Sv. 12 (139152)
147
Rousseau i Kohut
U Raspravi o podrijetlu i osnovama nejednakosti meu ljudima, u Predgovoru, Rousseau kae, nakon to ostavimo po strani sve znanstvene knjige
to nas ue gledati ljude onakvima kakvi su postali i razmiljajui o prvim i
najjednostavnijim djelovanjima ljudske due,
da je u njima mogue zamijetiti dva naela to su prethodila razumu, od kojih nas jedan arko
zanima zbog vlastita blagostanja i ouvanja nas samih, a drugi nam udahnjuje prirodnu odvratnost da gledamo kako svako osjeajno bie, naroito na blinji, umire ili pati. Od stjecanja i
ukrtanja koja je na duh kadar da izvede sa ta dva naela, a da nije nuno da tu ue i naelo o
drutvenosti, ini mi se da proizlaze sva pravila prirodnog prava koja je razum zatim bio prisiljen da ponovo uspostavi na drugim osnovama kada je svojim neprestanim razvojem dospio do
toga da zatomi prirodu (Rousseau, 1978: 2627).
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
133134 God. 34 (2014) Sv. 12 (139152)
148
tijela i due, te drugu, koja je moralna ili politika nejednakost, jer ovisi o
nekoj vrsti sporazuma koji se uspostavlja ili barem potvruje privolom ljudi
(Rousseau, 1978: 29).
Ne vjerujem da bi bilo ikakve proturjenosti koje bi se trebalo bojati kada bi ovjeku pridali
jednu prirodnu vrlinu koju bi bio prisiljen priznati i najgorljiviji klevetnik ljudskih vrlina. Govorim o milosru, sklonosti svojstvenoj isto tako slabim biima i podlonima zlu kao to smo
i mi, vrlini to sveobuhvatnijoj i korisnijoj ovjeku to u njemu prethodi svakom razmiljanju
i toliko prirodnoj da katkada o njoj osjetne znakove pokazuju ak i ivotinje (Rousseau,
1978: 45),
navodi Rousseau upozoravajui da ne zakljuujemo s Hobbesom da je ovjek, zato to nema nikakve ideje o dobru, po prirodi zao, da je poroan, jer
ne poznaje vrlinu (Rousseau, 1978: 43). Osvrui se na Mandevillea, Rous
seau potvruje njegovu tezu: A to su zapravo velikodunost, milostivost,
ovjekoljublje, ako ne milosre primijenjeno na slabe, grene ili na ljudsku
vrstu uope? (Rousseau, 1978: 45). Sasvim je dakle sigurno da je milosre
prirodno osjeanje koje, ublaujui u svakom pojedincu djelovanje ljubavi
prema samome sebi, pridonosi uzajamnom odranju itave vrste (Rousseau,
1978: 46). Ostvari svoje dobro a da pri tome uini to je mogue manje zla
drugom (Rousseau, 1978: 46).
Ovdje moemo Rousseaua tumaiti preko teme pomirenje dviju tendencija
psihoanalize, preko razmatranja dvaju osjeaja ljubavi prema sebi i samilosti kao supostojea, i u kontinuiranom, paralelnom razvoju. Za takvu shemu zasluan je psihoanalitiar Heinz Kohut te valja naglasiti Kohutov znaaj
upuivanjem na psihoanalitika poimanja narcizma gdje se on dijeli u tri kategorije: libidni narcizam, destruktivni narcizam i zdravi narcizam. Freud je
govorio o primarnom narcizmu, stupnju koji prethodi objektnim odnosima te
sekundarnom narcizmu, povlaenju libida od objekata i zaposjedanju vlastitog Ja. Karl Abraham i kola Melanie Klein, posebice njezin nastavlja Otto
Kernberg istiu destruktivne aspekte narcizma kada Narcis patoloki zavidi,
mrzi i aktivno eli unititi objekt, drugoga.
Trei i za nae razmatranje najzanimljiviji pristup je onaj Heinza Kohuta koji
prvi uvodi tezu o zdravom narcizmu. Rusoovskim rjenikom, zdravi narcizam
tj. ljubav prema sebi ili sebeljublje i objektna ljubav tj. samilost, za Kohuta
su dva odvojena razvojna smjera koji traju cijeli ivot. Kako upuuje Holmes,
narcizam se ne zamjenjuje objektnom ljubavlju, nego se postupno ublaava,
ali, i u zrelosti, narcizam lei u osnovi samopotovanja i realistinih ciljeva. Nesposobnost ljubavi prema sebi potjee od narcistikih rana koje esto
nastaju roditeljskim zanemarivanjem ili zlostavljanjem. Posebnost Kohutove
pozicije, kako upuuje Holmes (2000) u tome je to je ustvrdio, umjesto da
vidi narcizam samo kao neto loe, kakvog ga nalazimo kod duevno bolesnih
ili narcistiki nezrelih pojedinaca, da je zdrav narcizam preduvjet za emocionalnu zrelost i realiziranu linost.
U Kohutovoj shemi nedostatni narcizam jednako je problematian, patoloki kao i pretjerani narcizam. Patoloki aspekti narcizma: ponaanje prema
drugima kao prema sredstvu za ostvarenje cilja, okrutna usmjerenost prema
sebi, manjak empatije sve su to manifestacije potrebe da se porekne vanost
objekta. Kohut pokazuje kako upravo narcizam nastaje iz razliitih oblika
relacija meu objektima to znai da su
neki od najeih narcistikih doivljaja vezani za objekte. To su objekti koji se koriste
u slubi sebstva i odravanja njegovih nagonskih investicija, ili oni objekti koje osoba sama
doivljava kao dijelove sebstva (Kohut, 1990: X).
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
133134 God. 34 (2014) Sv. 12 (139152)
149
Objekte koji su u slubi sebstva Kohut naziva objektima sebstva (self objects).6
Takvi objekti jednim su dijelom shvaeni kao dio sebstva, ali drugim dijelom
kao neto to sasvim ne pripada sebstvu, nego izvanjskome svijetu pa su zbog
toga vrlo bliski Winnicottovom konceptu prijelaznih objekta i prijelaznoga
prostora. Pod objektima sebstva podrazumijevaju se osobe koje s djetetom prvotno stupaju u interakciju, a to su roditelji jer predstavljaju prve posrednike
preko kojih se uspostavlja odnos djeteta s vanjskim svijetom. U Kohutovoj teoriji postoje dvije vrste razmatranih objekata koji se dijele na zrcalee objekte
sebstva te idealizirane objekte sebstva. S jedne je strane Kohutova koncepcija
grandioznoga, odnosno veliajnog sebstva (Ti si savren jer te ja-roditelj
tako vidim) za koji je karakteristian zrcalei prijenos, a s druge strane je
idealizirana roditeljska slika za koju je znakovit idealizirajui prijenos (Tiroditelj si savren, a ja sam dio tebe).
Tijekom formativnih godina veliajnost i grandioznost sebstva postupno se
ograniavaju, emu doprinosi takozvana optimalna frustracija, postupan proces razoaranja koje djetetu sugerira kako ne moe uvijek imati ono to eli.
Na taj se nain prihvaaju zahtjevi vanjskoga svijeta nuni za integraciju u zajednicu te se cjelokupna struktura na kraju integrira u linost odrasle osobe
i nagonskim gorivom snabdijeva nae ambicije i ciljeve podeene prema egu,
snabdijeva nas nagonskim gorivom da bismo mogli uivati u svojim aktivnosti
ma i ostvariti znaajne aspekte samopotovanja (Kohut, 1990: 34).
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
133134 God. 34 (2014) Sv. 12 (139152)
150
Zakljuak
Kako nakon psihoanalitikih i inih definicija empatije moemo konano procijeniti znaaj i modernost Rousseauove samilosti? Naglasimo teme uroenosti empatije te uroenosti zdravog nagona za samoouvanjem, no ono to
nedostaje u Rousseauovoj shemi jest uroeno odsustvo samilosti u odreenih
osoba koje odista manifestiraju ono to je, ispravljajui Rousseaua, Arendt na
tragu Kanta nazvala radikalnim zlom.
S druge strane, ustolienje empatije kao sredinje vrline moe dovesti i do
neurotskog osjeaja krivnje jer u dovoljnoj mjeri ne suosjeamo te je, svakako, nuno uspostaviti granice empatike identifikacije kada ona ugroava nae
samoouvanje te dovodi do ili obnavlja predpostojee temelje mazohistiki
strukturirane linosti. Rousseauova shema je iznimno mudra budui da ukljuuje: zdrav narcizam, odnosno zdravu ljubav prema sebi i samopotovanje,
dok samilost ispravlja ljubav prema sebi. Ono to je temeljno u Rousseaua
jest, ipak, prvobitnost samoouvanja, dok je samilost korektiv ljubavi prema
sebi kako se ista ne bi preokrenula u svoje izoblienje samoljublje. Dok je
izoblienje ljubavi prema sebi kvantitativno jer ukljuuje pretjeranu zaokupljenost sobom, tatinu, samodopadnost, izoblienje samilosti je kvalitativno
budui da se samilost u svom izoblienom, odnosno psihopatolokom obliku
izokree u vlastitu suprotnost te postaje radovanje zbog tue muke, nevolje i
boli ime se uroena samilost ponitava i preobrauje u izopaeno narcistiko
samoodranje. Dvije uroene ljudske emocije, koje je Rousseau definirao kao
temeljne, ali i razliite i komplementarne slijede isti proces izoblienja, odnos
no, psihodinamski kazano, imaju isti psihopatoloki oblik narcistiki.
Zakljuit emo tvrdnjom kako je Rousseauovo naglaavanje samilosti, dananje empatije, dodatno pojaano svijeu o dominaciji narcistike kulture to je
zavrni peat odline knjige Anthonyja Elliotta, Psihoanalitika teorija: uvod
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
133134 God. 34 (2014) Sv. 12 (139152)
151
FILOZOFSKA ISTRAIVANJA
133134 God. 34 (2014) Sv. 12 (139152)
152
Nussbaum, Martha, 1994, The Therapy of Desire: Theory and Practice in Hellenistic Ethics,
Princeton: Princeton University Press.
Nussbaum, Martha, 2000, Suosjeanje temeljna socijalna emocija, Zbornik Treeg
programa hrvatskog radija, br. 57, str. 215225.
Martin, Nicolas, 2006, Politique de la piti chez Rousseau, dostupno na http://www.
sens-public.org/spip.php?article216&lang=fr.
Preston, Stephanie D.; de Waal, Frans B., 2002, Empathy: Its Ultimate and Proximate
Bases, Behavioral Brain Sciences, br. 25, str. 172.
Rousseau, Jean-Jacques, 1978, Rasprava o podrijetlu i osnovama nejednakosti meu ljudima, Zagreb: kolska knjiga.
Rousseau, Jean-Jacques, 1989, Emil ili o vaspitanju, Valjevo/Beograd: Estetika.
Taub, Gadi, 2009, A Confusion of Tongues between Psychoanalysis and Philosophy: Is
the Controversy over Drive versus Relational Theory a Philosophical One?, International
Journal of Psychoanalysis, br. 90/3, str. 507527.
Whitebook, Joel, 1995, Perversion and Utopia: A Study in Psychoanalysis and Critical
Theory, Cambridge, MA/London: MIT Press
The paper analyses Rousseaus use of the concepts of self-love, pity (compassion) and vanity,
and their relation to modern psychoanalytic concepts. Self-love is brought into relation with
Freuds self-preservation; vanity is coupled with narcissistic grandiosity and arrogance, while
pity (compassion) bears resemblances to the modern concept of empathy. Rousseaus distinction
between the three resonates well with the main controversy within psychoanalytic theory: the
one between drive theories and object (relational) theories. Rousseaus thought can be interpreted as embracing both sides avant la lettre: his emphasizing of self-love is close to instinctual
individualism, while pity would be a form of objectal relations. In final analysis, Rousseaus
self-love overlaps with Kohuts concept of healthy narcissism which is central to the development of personality, as the absence of healthy narcissism is equally problematic as any pathological form of narcissism (idealizing or grandiose narcissism).
Key words
Jean-Jacques Rousseau, compassion/pity, psychoanalysis, narcissism, empathy