Bertrand Russell, Uvod u matematiku filozofiju

Propozicionalne funkcije
Kada smo u prethodnom poglavlju razmatrali propozicije nismo
pokuali dati definiciju rijei propozicija. Iako ta rije ne moe biti formalno
definirana neophodno je rei neto o njenome znaenju kako bi se izbjegla
vrlo esta zabuna sa propozicinalnim funkcijama, koje e biti tema ovoga
poglavlja.
Pod propozicijom primarno smatramo formu rije koje iskazuju istinitost ili
lanost. Kaem primarno jer ne elim iskljuiti verbalne simbole ili same
misli ako one imaju simbolike osobine. Ali mislim da rije propozicija
treba biti ograniena na ono to se u odreenom smislu moe nazvati
simbolima u kojima ona moe dati izraze o istinitosti ili lanosti. Stoga
dva i dva su etiri i dva i dva su pet e biti propozicije, kao i Sokrates je
ljudski i Sokrates nije ljudski.
Iskaz: Koji bi god brojevi mogli biti a i b, (a+b)=a+2ab+b je propozicija;
ali sama formula (a+b)=a+2ab+b po sebi to nije, jer ona ne potvruje
nita odreeno. Ukoliko to nije nadalje reeno ili ukoliko nas nije vodilo do
pretpostavke da a i b trebaju imati sve mogue vrijednosti, ili vrijednosti
koje su odreene kao takve i takve. To je pretpostavljeno, kao pravilo, u
iskazivanju matematikih formula, koje tako postaju propozicije, ako nisu
napravljene takve pretpostavke one bi bile propozicionalne funkcije.
Propozicionalna funkcija je zapravo izraz koji sadri jedan ili vie
neodreenih konstituenata koji su takvi da kada im se prida vrijednost, izraz
uine propozicionalnim. Drugim rijeima, to je funkcija ije su vrijednosti
propozicije. Ali ova posljednja definicija se mora upotrebljavati sa oprezom.
Deskriptivna funkcija, kao na primjer najtea propozicija u A-ovoj
matematikoj raspravi nee biti propozicionalna funkcija iako su njene
vrijednosti propozicije. U takvom sluaju propozicije su samo opisane: u
propozicionalnoj funkciji vrijednosti moraju izraavati propozicije.
Lako je dati primjere propozicionalnih funkcija:
je ljudsko je propozicionalna funkcija: ukoliko ostaje neodreeno, nije
ni istinito ni lano, ali kada je -u pridata vrijednost ono postaje istinita ili
neistinita propozicija. Svaka matematska jednakost je propozicionalna
funkcija ukoliko varijable nemaju odreenu vrijednost, jednakost je naprosto
izraz koji eka odreenje kako bi postao istinita ili neistinita propozicija. Ako
jednakost sadri jednu varijablu, ona postaje tana kada je varijabla
izjednaena sa korijenom jednakosti, inae je netana; ali ako je rije o
jednakosti identiteta ona e biti tana kada je varijabla bilo koji broj.
Jednakost zakrivljenosti ravni ili povrine u prostoru je propozicionalna
funkcija, ije su vrijednosti istinite samo za koordinate koje pripadaju
takama zakrivljenosti ili prostora, a za sve ostale take su neistinite.
Izrazi tradicionalne logike kao: svi A su B su propozicionalne funkcije: A i
B trebaju biti tano odreeni prije nego to za izraze kaemo da su istiniti ili
neistiniti. Pojmovi sluajeva ili instanci ovise od propozicionalnih

funkcija. Razmotrimo, na primjer, vrstu procesa na koji se misli kada se

kae generalizacija i uzmimo jedan vrlo jednostavan primjer, recimo
munja prethodi gromu.
Ovdje imamo broj instanci odnosno broj propozicija kao to su: ovo je
bljesak munje i on prethodi gromu. ega su ovi dogaaji instance? Oni
su instance propozicionalne funkcije: Ako je bljesak munje, onda
prethodi gromu.
Proces generalizacije(ija nas valjanost sreom ne zanima) se sastoji u
prelaenju od broja takvih instanci do univerzalne istine u propozicionalnoj
funkciji: Akoje bljesak munje, prethodi gromu.
Po analogiji, rei emo da su propozicionalne funkcije ukljuene kad
god se govori o sluajevima ili instancama.
Mi ne trebamo pitati, niti pokuavati odgovoriti na pitanje: ta jeste
propozicionalna funkcija? Propozicionalna funkcija po sebi moe biti uzeta
naprosto kao shema, ljutura za primanje znaenja, ne neto to ve ima
znaenje. Uzeto u irem znaenju, nas zanimaju propozicionalne funkcije na
dva naina: prvo, uzete u pojmovima istinito u svima sluajevima i istinito
u nekim sluajevima; i drugo, uzete u teoriji klasa i relacija. Drugu od ove
dvije teme emo odloiti do idueg poglavlja; sada nas zanima prva.
Kada kaemo da je neto uvijek istinito ili istinito iu nekim
sluajevima, jasno je da to neto u tim izrazima ne moe biti propozicija.
Propozicija je naprosto istinita ili neistinita, i to je sve. Ne mogu biti instance
ili sluajevi izraza Sokrates je ljudski ili Napoleon je umro na sv. Heleni.
To su propozicije i bilo bi besmisleno priati o njima kao istinitim u svim
sluajevima. Ta fraza je primjenjiva jedino na propozicionalne funkcije.
Uzmimo, na primjer, vrstu stvari koje esto kaemo kada uzimamo u
razmatranje njihov uzrok. (Ne tie nas se istinitost ili neistinitost reenoga,
ve samo njegova logika analiza.) Reeno nam je da A u svakoj instanci
prethodi B-u. Ako postoje primjeri A, ono mora biti generalni koncept za
koji je bitno rei je A, je A, je A i tako dalje, gdje su , ,
partikularije koje nisu meusobno identine. Ovo je primjenjivo, na primjer,
na na prethodni sluaj munje. Kaemo da munja(A) prethodi gromu(B). Ali
odvojeni bljeskovi su partikularije, ne identini, ali dijele zajedniko svojstvo
da pripadaju munji.
Jedini nain za izraavanje zajednikog svojstva, openito, je rei da
je zajedniko svojstvo od izvjesnog broja objekata propozicionalna funkcija
koja postaje istinita kada je jedan od tih objekata uzet kao vrijednost
varijable. U ovom sluaju svi objekti su instance istinitosti propozicionalne
funkcije-iako sama propozicionalna funkcija ne moe po sebi biti istinita ili
neistinita, ona je istinita u jednim instancama a neistinita u drugim, osim u
slaaju kada je uvijek istinita ili uvijek neistinita.
Kada, da se vratimo na na primjer, kaemo da A u svakoj instanci prethodi
B-u, pod time mislimo da, ta god bilo, ako pripada u A-ove, ono prethodi

B-u; to jeste, mi potvrujemo da je odreena propozicionalna funkcija

uvijek Istinita.
Reenice koje ukljuuju rijei kao to su svi, svaki, a, the, neki za
svoje tumaenje zahtijevaju propozicionalne funkcije. Nain na koji nastaju
propozicionalne funkcije moe biti objanjen pomou dvije gore navedene
rijei, naime, svi i neki.
U posljednjoj analizi, samo dvije stvari mogu biti uinjene sa
propozicionalnim funkcijama: jedna je tvrenje da je neto istinito u svim
sluajevima, a druga je tvrenje da je neto istinito u barem jednom sluaju
ili u nekim sluajevima. Sve ostale upotrebe propozicionalnih funkcija mogu
biti reducirane na ove dvije. Kada kaemo da je propozicionalna funkcija
istinita u svim sluajevima ili uvijek, pod time mislimo da su sve njene
vrijednosti istinite. Ako je funkcija, a a je vrsta objekta koja moe biti
argument funkciji onda je a istinito bez obzira ta je a. Na primjer,
ako je a ovjek, a je smrtno je istinito bilo a ljudsko ili ne; zapravo, svaka
propozicija te forme biti e istinita. Prema tome, propozicionalna funkcija
ako je ljudsko,x je ovjek je uvijek istinita ili je istinita u nekim
sluajevima. Izraz nema jednoroga je jednak izrazu propozicionalna
funkcija ' nije jednorog' je istinita u svim sluajevima.
Izrazi u prethodnom poglavlju, kao to su: na primjer, 'p ili q'
implicira 'q ili p' su zapravo izrazi propozicionalnih funkcija koje su istinite u
svim sluajevima. Gornje naelo ne tvrdimo kao istinito samo za neko
odreeno p ili q ve kao istinito za bilo koje p ili q uzimajui koji moe
postati vaan.

Za sada emo prei na iduu stvar, naime, tvrdnje koje su

ponekad istinite to jeste istinite u barem jednom sluaju.
Kada kaemo ima ljudi to znai da je propozicionalna funkcija je
ljudsko ponekad istinita. Kada kaemo neki ljudi su Grci to znai da je
propozicionalna funkcija je ljudsko i Grk ponekad istinita. Kada kaemo
kanibali jo uvijek postoje u Africi pod time mislimo da je propozicionalna
funkcija je kanibal sada u Africi ponekad istinita, to jeste, istinita je za
neke vrijednosti -a.
Rei ima barem n individua u svijetu je isto kao rei da je propozicionalna
funkcija je klasa individua i lan glavnih brojeva n ponekad istinita ili
moemo rei da je istinita za odreene vrijednosti .
Ovaj oblik izraza je pogodniji kada je neophodno naznaiti koji promjenjivi
konstituent uzmimamo za argument u propozicionalnoj funkciji. Na primjer,
gore navedena propozicionalna funkcija koju moemo skratiti na je klasa
n individua, sadri dvije promjenjive i n. Aksiom beskonanosti u jeziku

propozicionalne funkcije jeste: propozicionalna funkcija 'ako je n induktivni

broj, istinito je za neke vrijednosti , da je klasa n individua' je istinita za
sve mogue vrijednosti n. Ovdje imamo subordiniranu funkciju, je klasa
n individua za koju kaemo da je, u odnosu na , ponekad istinita; a
tvrenje da je to tako ako je n induktivni broj, kaemo da je u odnosu na n,
uvijek istinito.

Iskaz da je funkcija uvijek istinita je negacija iskaza da je ne-

uvijek istinito, a iskaz da je ponekad istinito je negacija iskaza da je ne uvijek istinito. Prema tome, iskaz svi ljudi su smrtni je negacija iskaza
da je funkcija je besmrtno ljudsko ponekad istinita. I izraz ima
jednoroga je negacija izraza da je funkcija nije jednorog uvijek istinita.
Kaemo da je nikada istinito ili uvijek lanoako je ne- uvijek
istinito. Ako odaberemo jedan dio para uvijek, ponekad za jednostavni
pojam i drugi moemo definirati u odnosu na njega i negaciju. Prema tome,
ako odaberemo ponekad kao jednostavni pojam moemo definirati: '
je uvijek istinito' znai 'lano je da je ne- ponekad istinito'. Ali iz razloga
povezanih sa teorijom tipova ini se ispravnije uzeti oboje uvijek i
ponekad za jednostavne ideje i u odnosu na njih defninirati negaciju
propozicija u kojima se nalaze. To e rei, pretpostavljajui da mi imamo
definirane(ili usvojene kao jednostavne pojmove) negacije propozicija tipa
kojem pripada , definiramo: Negacija ' uvijek' je 'ne- ponekad'; i
negacija ' ponekad' je 'ne- uvijek'.
Na slian nain moemo redefinirati disjunkciju i druge istinosne funkcije,
primjenjene na propozicije koje sadre jasne promjenjive, u pogledu
definicije i jednostavnih pojmova za propozicije koje ne sadre jasne
promjenjive. Od njih se moemo uzdizati korak po korak, sluei se
navedenim metodama, do teorije istinosnih funkcija primjenjenih na
propozicije koje sadre jednu, dvije, tri... varijable, ili bilo koji broj n, gdje je
n konani broj.

Forme koje su uzete kao najjednostvanije u tradicionalnoj formalnoj

logici sve ukljuuju potvrivanje svih ili nekih vrijednosti sloene
propozicionalne funkcije. Uzmimo, za poetak, svi S su P. Uzmimo da je S
definirano propozicionalnom funkcijom , a P propozicionalnom funkcijom
. Na primjer, ako je S ljudsko, ebiti je ljudsko; ako je P smrtnici,
e biti postoji vrijeme u kojem umire. Time svi S su P znai: '
implicira ' je uvijek istinito.
Treba zapaziti da svi S su P nije primjenjivo samo na one koji jesu
S; jednako govori i o onima koji nisu S. Pretpostavimo da naiemo na za
koje ne znamo pripada li ili ne S-u; i dalje nam na iskaz svi S su P govori

o -u, to jeste, da ako pripada S-u, onda je P. To je istinito i kada nije S

i kada jeste S.
Ako ne bi bilo istinito u oba sluaja, reductio ad absurdum ne bi bio
valjan metod; sutina tog metoda je u upotrebi implikacija u sluajevima
gdje je(kako se kasnije pokae) hipoteza neistinita.
Mi ovo moemo drugaije predstaviti. Da bi razumjeli svi S su P nije
neophodno da moemo izbrojati lanove S-a. Uzimajui da znamo ta se
podrazumjeva pod pripadanjem S-u, a ta pod pripadanjem P-u, mi moemo
u potpunosti razumjeti ta je tvreno sa svi S su P, meutim moemo
znati malo o stvarnim instancama ijednog. Ovo pokazuje da nisu samo
termini koji jesu S relevantini u iskazu svi S su P, ve svi termini koji se
tiu pretpostavke da su S, to jeste, svi termini koji jesu S zajedno sa svim
terminima koji to nisu-odnosno, cjelina odgovarajueg logikog tipa.
Ono to se primjenjuje na izraze o svi primjenjuje se i na izraze o neki.
Ima ljudi, na primjer, znai da je je ljudsko primjenjivo za neke
vrijednosti . Ovdje su sve vrijednosti (to jeste sve vrijednosti za koje je
je ljudsko bitno, bilo istinito ili ne) relevantne, a ne samo one koje pripadaju
ljudskom. (Ovo postaje oito ako uzmemo u obzir kako moemo dokazati da
je takav izraz neistinit.) Stoga, svako tvrenje o svi i neki ukljuuje ne
samo argumente koji odreenu funkciju ine istinitom, ve sve to je vano,
to jeste, sve za ta ima vrijednost bilo istinito ili ne. Sada moemo nastaviti
sa naom interpretacijom tradicionalnih formi zastarjele formalne logike. Mi
pretpostavljamo da S u onim sluajevima za koje je istinito, a P u onim
sluajevima kada je instinito. (Kao to emo i vidjeti u kasnijem
poglavlju, svi sluajevi su na ovaj nain derivirani iz propozicionalnih
funkcija.)
Tada: Svi S su P znai ' implicira ' je uvijek istinito.
Neki S su P znai ' i 'je ponekad istinito.
Ni S ni P znai ' implicira ne-' je uvijek istinitio.
Neki S nisu P znai ' i ne-' je ponekad istinito.
Moe se primijetiti da propozicionalne funkcije koje su ovdje tvrene za sve
ili neke vrijednosti nisu i po sebi, ve su istinosne vrijednosti i
za isti argument . Najlaki nain da se shvati je da se zapone ne od i
uopeno, ve od a i a gdje je a neka konstanta. Ako pretpostavimo
ljudi su smrtni: zapoeti emo sa Ako je Sokrat ovjek, Sokrat je smrtan
i onda emo Sokrat zamijeniti sa kad god se pojavi. Sigurno je da, iako
ostaje promjenjiva bez ikakve odreene vrijednosti, imati e istu vrijednost
u kao i u kada tvrdimo da je implicira uvijek istinito. Ovo
zahtjeva da radije zaponemo sa funkcijom ije su vrijednosti kao
implicira nego sa dvije odvojene funkcije i ; jer ako zaponemo sa
dvije odvojene funkcije nikada ne moemo biti sigurni da e , dok je

neodreeno, imati istu vrijednost u obje. Krae reeno uvijek implicira

kada mislimo da je implicira uvijek istinito. Propozicije forme
uvijek implicira se nazivaju propozicionalne implikacije; taj naziv
vrijedi i ako ima vie varijabli.
Gore navedene definicije pokazuju koliko su najjednostavnije foirme
kao svi S su P, sa kojima poinje tradicionalna logika, udaljene od
najjednostavnijih formi. Zbog nedostatka analize tradicionalna logika tretira
svi S su P propozicijom jednake forme kao je P-na primjer, tretira Svi
ljudi su smrtni da je formalno jednako Sokrat je srtan. Kao to smo
upravo vidjeli, prvo pripada formi uvijek implicira , dok drugo
pripada formi . Snano razdvajanje ove dvije forme, koje je bilo
odreeno od Peana i Fregea, bilo je veoma bitan napredak u simbolikoj
logici. Biti e primjeeno da se svi S su P i nijedno S nije P ne razlikuju
zaista po formi, osim u sluaju substitucije ne- za , i da se isto
primjenjuje za neki S su P i neki S nisu P. Takoer, treba biti primijeeno
da su neka tradicionalna pravila konverzije pogrena, ako prihvatimo
pogled, koji je jedini tehniki prihvatljiv, da propozicije kao svi S su P ne
ukljuuju egzistenciju S-a.
Gore navedene definicije vode do rezultata da, ako je uvijek lano
odnosno, ako nema S-ova, onda svi S su P i nijedan S nije P e oba biti
istiniti koje god P bilo. Jer, prema definiciji u prolom poglavlju implicira
znai ne- ili to je uvijek istinito ako je ne- uvijek istinito. Na
prvi pogled, ovaj rezultat moe povesti itaoca da trai drugaije definicije,
ali malo praktinog iskustva ubrzo pokazuje da bi bilo koja druga definicija
bila neprikladna i prikrila bi bitne ideje. Propozicija uvijek implicira , i
je ponekad istinito je sutinski sloena i bilo bi vrlo zbunjujue dati ju
kao definiciju Svi S su P, jer tada vie ne bi imali jezik za uvijek
implicira koje je vie potrebno. Ali sa naim definicijama, svi S su P ne
implicira neki S su P s obzirom da prvo dozvoljava neegzistenciju S, a
drugo ne; prema tome, konverzija per accidens postaje nevaea, a neki
oblici silogizma pogreni, na primjer Darapti: Svi M su S, svi M su P, stoga
neki S su P-to ne vai ako nema M-ova.
Pojam egzistencije ima vie oblika, od kojih e o jednom biti rijei u
iduem poglavlju, ali temeljna forma je derivirana iz pojma o ponekad
istinito. Kaemo da argument a zadovoljava funkciju ako je a
istinito; u istom smislu korijen jedne jednakosti zadovoljava tu jednakost.
Ako je ponekad istinito, moemo rei da ima x-eva za koje je istinito, ili
moemo rei argument koji zadovoljava egzistira. Ovo je temeljno
znaenje rijei egzistencija, ostala znaenja su derivirana iz ovoga, ili
utjelovljuju konfuziju misli. Moemo ispravno rei ljudi egzistiraju pod time
mislei x je ovjek je ponekad istinito. Ali ako tvorimo pseudo-silogizam:
Ljudi postoje, Sokrat je ovjek, dakle Sokrat postoji, mi govorimo
besmislice, jer Sokrat nije kao ljudi naprosto neodreeni argument
pridat propozicionalnoj funkciji. Greka je analogna ono argumenta: ljudi su

brojni, Sokrat je ovjek, dakle Sokrat je brojan. U ovom sluaju, oigledno

je da je zakljuak besmislen, ali u sluaju egzistencije to nije oigledno iz
razloga koji e biti jasniji u kasnijem poglavlju.
Za sada, osvrnimo se na injenicu da iako je pravilno rei ljudi
postoje, neispravno je, ili radije besmisleno, pripirsati egzistenciju jednoj
glavnoj partikulariji koja je sluajno ovjek. Openito, termini koji
zadovoljavaju postoje znai je ponekad istinito; ali a postoji(gdje
je a termin koji zadovoljava ) je naprosto buka ili oblik odvojen od
znaenja. Primijetiti ete da imajui na umu ovu jednostavnu pogreku
moemo rijeiti mnoge zagonetke antike filozofije a koje se tiu znaenja
egzistencije. Jo jedan set pojmova zbog kojih si je filozofija dopustila pad u
beznadne konfuzije, zbog nedovoljnog odvajanja propozicija i
propozicionalnih funkcija jesu pojmovi modaliteta: nuno, mogue i
nemogue. (Ponekad se kontigentno ili asertoriko koristi umjesto mogue.)
Prema tradicionalnom pogledu, meu istinitim propozicijama, neke su
nune, dok su druge naprosto kontigentne ili asertorike; dok su meu
neistinitim propozicijama neke nemogue, prvenstveno one u kojim su
kontradikcije nune, dok se za neke naprosto dogodilo da nisu istinite.
Meutim, nikada nije bilo jasnog objanjenja ta je bilo dodano na istinitost
po koncepciji nunosti.
U sluaju propozicionalnih funkcija, trostruka razdioba je oigledna: ako je
neodreena vrijednost odreene propozicionalne funkcije ono e biti
nuno ako je funkcija uvijek istinita, mogue ako je ponekad istinita i
nemogue ako nije nikada istinita. Ovakva situacija proizlazi s obzirom na
vjerovatnost, na primjer. Pretpostavimo da je lopta izvuena iz torbe u
kojoj je mnogo lopti; ako su sve lopte bijele je bijelo je nuno; ako su
neke bijele, mogue je; ako nije nijedna, nemogue je. Ovdje sve to znamo
o je to da zadovoljava odreenu propozicionalnu funkciju, naime je bilo
lopta u torbi. Ovo je situacija koja je uobiajena u problemima vjerovatnosti
i nije neuobiajena u praktinom ivotu na primjer, kada osoba pozove
nekoga o kome ne znamo nita osim da nosi pismo predstavljanja od naeg
prijatelja tog i tog.
U svim takvim sluajevima, u pogledu modaliteta openito,
propozicionalna funkcija je relevantna. Za jasnije razmiljanje u mnogim
pravcima, navika ouvanja propozicionalnih funkcija odvojenim od
propozicija je od najveeg znaaja, i neuspjeh uz tome je u prolosti bio
sraman za filozofiju.