Josip Kneevi

TEORIJA INFORMACIJSKE ZNANOSTI

Skripta

2010. / 2011.

Zagreb, 2011.
1.
PREDMET INFORMACIJSKE ZNANOSTI
Informacijska znanost oznaava znanstvenu disciplinu o informacijama u najirem smislu
za koju je primjena kompjutora samo jedna od metoda i tehnika obrade informacija.
Informacijska znanost je jo uvijek mlada znanstvena disciplina, a to znai da su razlike u
interpretaciji i definiranju njezina predmeta, podruja i ciljeva velike. Zato postoje i razlike u
tumaenju njezinih povijesnih i teorijskih izvora. Ipak, najee se upuuje na:
* informacijsku tehnologiju
* dokumentaciju i pretraivanje informacija te
* niz suvremenih komunikacijskih znanosti
kao kljune praktine i teorijske izvore informacijske znanosti.
Dokumentacija i pretraivanje informacija, a potom i pohranjivanje i pretraivanje
informacija takoer su utjecali na definiranje predmeta i podruja informacijske znanosti ili su
se ak transformirali u informacijsku znanost.
Informacijska znanost razvija svoju metodologiju koristei se spoznajama raznih disciplina.
Koristi se metodama semiotike, pa se sintaksa, semantika i pragmatika koriste u planiranju
sustava za pronalaenje informacija i u stvaranju jezika za pretraivanje informacija. Teorija
informacija za informacijsku znanost nije vana samo kao metoda za kodiranje i dekodiranje
informacija ve je dugo imala i mnogo vaniju metodologijsku ulogu jer je bila paradigma za
tumaenje komunikacijskih procesa; metodama matematike logike informacijska se znanost
koristi u strukturiranju jezika za pretraivanje informacija i za formalizaciju logikih procesa
za pretraivanje. Povijest knjige i znanost o znanosti vane su za informacijsku znanost jer
pridonose razumijevanju komunikacijskih oblika (knjige, periodike) tijekom povijesti,
odnosno razumijevanju uvjetovanosti svakog komunikacijskog oblika povijesnim prilikama.
Zajedno s tehnikim znanostima informacijska znanost sudjeluje u koncipiranju mnogih
sredstava i pomagala za realizaciju informacijskih sustava.
Dosadanje rasprave o definiciji informacijske znanosti nisu dovele do konsenzusa o
njezinu predmetu, ali prevladava shvaanje da ona prouava komunikacijske procese;
rasprave nisu pojasnile ni to je to informacija, ali je prihvaena tvrdnja da je obavijest

osnovni fenomen prouavanja informacijske znanosti; nije usvojena jedinstvena teorija za

prouavanje informacija u komunikacijskim procesima, ali je usvojena relevantnost
(svrhovitost) kao kljuni pojam za interpretaciju tih procesa.
Nakon pojave informacijske znanosti, relevantnost je postala i ostala kljuni pojam
za prosudbu informacijske djelotvornosti (prakse) i najvaniji teorijski pojam za procjenu
razmjene informacija i razumijevanje komunikacijskog procesa.
* Naime, predmet i podruje informacijske znanosti odreeni su problemima razmjene znanja
openito, odnosno razmjenom (za)pisanog znanja posebno.
* Stoga se informacijska znanost na teorijskoj razini bavi prouavanjem ponaanja i uinaka
obavijesti kao fenomena, a komunikacije kao procesa; na praktinoj razini relevantne se
obavijesti uvijek dobivaju uspostavljanjem odreenih selektivnih mehanizama u
komunikacijskom procesu.1
Predmet informacijske znanosti: objektivno znanje
Kad je 1960-ih postignut konsenzus o opravdanosti zasnivanja informacijske znanosti, nije
postojala suglasnost o njezinu predmetu. Predmet je informacijske znanosti bio neodreeno
definiran kao informacija koja pripada interdisciplinarnim, multidisciplinarnim ili
transdisciplinarnim istraivanjima. Tek postupno poima se objektivno znanje kao novi i
zasebni predmet informacijske znanosti, dostupan javnosti radi kritike provjere i postizanja
suglasnosti. Na takvo poimanje utjecao je niz imbenika.
Prva zadaa informacijske znanosti jest briga o znanstvenim informacijama. Informacija
postaje socijalna injenica pa i znanost prestaje biti skup teorija i definira se kao javno
znanje, tj. publicirano znanje koje je dostupno javnosti radi kritike provjere i postizanja
konsenzusa. Znanje vie nije subjektivna spoznaja nego egzistira kao svijet objektivnog
znanja koji je autonoman, objektivan i neovisan o subjektu spoznaje. Eksponencijalni rast
autonomnog i objektivnoga svijeta znanja pretpostavlja razvoj informacijske infrastrukture
kojoj je zadaa kontrola, organizacija i konsolidacija informacija na nacionalnim i
meunarodnim razinama.2
2. RELEVANTNOST
Postoji mnotvo razliitih teorijskih interpretacija relevantnosti koje polaze od zajednike
premise: relevantnost je mjera djelotvornosti izmeu izvora i odredita u komunikacijskom
prosesu; budui da je mjera odnos, relevantnost je takoer odnos.
S.C. Bradford je istraivao odnos relevantnih lanaka o odreenoj temi prema vrsti i
broju asopisa u kojima se ti lanci pojavljuju. Empirijska istraivanja potvrdila su zakon o
distribuciji lanaka koji je Bradford definirao (1948) na sljedei nain: ako su znanstveni
asopisi svrstani u niz prema opadajuoj produktivnosti lanaka o odreenom predmetu, oni
se mogu podijeliti na nukleus periodike prvenstveno posveen tom predmetu i na nekoliko
grupa ili zona to sadravaju isti broj lanaka kao i nukleus, a pritom e broj asopisa u
nukleusu i u zonama biti u omjeru I : n : n2 : n3 .
BRADFORDOV ZAKON
zona
broj naslova asopisa
broj lanaka
1
9
429
2
59
499
3
258
404
Taj zakon bio je, i jo je, podloga mnogim teorijskim radovima i empirijskim
istraivanjima, ali i osnova za razliite interpretacije. On upozorava na injenicu da npr. 20%
naslova asopisa objavljuje oko 80% relevantnih lanaka o odreenom predmetu. Ali, isto
tako, od ukupnog broja lanaka o nekom predmetu jednu treinu moemo nai u asopisima
specijaliziranim za tu struku, drugu treinu moemo nai u srodnim asopisima, a za treu
treinu lanaka ne moemo predvidjeti gdje e se pojaviti.

A. Lotka istraivao je produktivnost autora u odreenom znanstvenom podruju. Utvrdio

je da se, kada se zna broj autora koji su napisali samo jedan lanak, moe predvidjeti i broj
autora koji su napisali dva, tri, etiri itd. lanaka. Broj ljudi koji stvaraju n lanaka
aproksimativan je odnosu I/n2. Npr., ako se eli odrediti broj autora koji su napisali dva
lanka (n2 = 22 = 4), onda se broj autora koji su napisali samo jedan lanak (I) dijeli s
etiri(n2).
LOTKIN ZAKON O PRODUKTIVNOSTI AUTORA
Autori
lanci
100
1
25
2
11
3
6
4
4
5
Takva distribucija produktivnosti autora gotovo se redovito javlja u prirodnim
znanostima (ili preciznije hard-sciences), ali nije jednaka za sve znanosti. Istraivanja o
produktivnosti autora, npr. u informacijskoj znanosti, pokazuju da bi faktor produktivnosti
trebao biti I/n3.5 prije nego I/n2.
G.K. Zipf je istraivao distribuciju rijei u tekstu i ustanovio slinu pojavu kakva je
uoena u prije spomenutim zakonima: mali broj rijei pojavljuje se vrlo esto. Ako se rijei
poredaju po frekvenciji pojavljivanja, onda je umnoak pojavljivanja s frekvencijom
konstantan: fr = c.
ZIPFOVA DISTRIBUCIJA
Rije
redoslijed
frekvencija
red. x frekv.
the
1
245
245
of
2
136
274
terms
3
98
294
to
4
81
324
a
5
65
325
and
6
61
366
in
7
55
385
were
8
52
416
Grafiki se distribucija rijei prema Zipfovu zakonu moe prikazati kao hiperbolika
krivulja. Zipfov model distribucije rijei u osnovi je jednak modelu Bradfordova zakona,
samo je primijenjen u drugom podruju. Zipfov zakon naao je primjenu u planiranju jezika
za indeksiranje i u planiranju administrativnih poslova biblioteka.3
3. RAZVOJ INFORMACIJSKOG FENOMENA
Do odgovora na pitanje o izvoru i porijeklu informacija mogli bismo posredno doi kada
bismo znali neto vie o povijesti i razvoju obavijesti, odnosno kada bismo znali odgovore na
pitanja: Da li se i kako razvija informacijska pojava u komunikacijskom procesu? Postoji li
unutarnji razvoj obavijesti u informacijskom sustavu?
Na ova pitanja u teoriji informacijske znanosti pretee uglavnom jedan odgovor koji se
svodi na to da teoretici informacijske znanosti samoj informaciji ne pristupaju kao povijesnoj
pojavi, pa se implicite pretpostavlja da informacije uope nemaju svoju vlastitu povijest, da se
one ne razvijaju, nego naprosto usvajaju u informacijskom procesu i to tako da korisnik
dolazi do informacije kroz izravnu komunikaciju ili pak pretraivanjem podataka u
informacijskom sustavu; tako se teorijski problem razvoja informacija sveo na problem
usvajanja nepoznatih spoznaja i na problem dostupnosti podataka i publikacija. To je
najrasprostranjenije shvaanje na kojem se zasnivaju i grade teorije o pretraivanju
informacija i organizaciji informacijskih sustava.

Teorijska i praktina neodrivost teze da informacije nemaju povijest oita je za svaku

ozbiljniju znanstvenu kritiku. Ali injenica da je, unato tome to i veina autora zagovara
ideju da su informacije presudne za razvoj, ne postoji i teorija o razvoju same obavijesti. U
najboljem sluaju pretpostavlja se da je informacija znanje nastalo na jednom mjestu, a za
nepoznatog dislociranog korisnika, pa je zadaa informacijskog procesa da bude posrednikom
izmeu izvora i mogueg odredita; ova teza omoguava prikaz razvoja informacijskih
sistema i komunikacijskih mrea, ali samo na razini opisa pojedinih sistema, a ne i na
teorijskoj razini kao tumaenje razvoja jedne drutvene injenice poput obavijesti.
Teorije o informaciji kao (ne)dostupnom znanju zasnivaju se na dvije grupe argumenata
kojima se informacija ipak dovodi u vezu s rastom i razvojem. Prema prvoj grupi argumenata
informacijska djelatnost nastaje i razvija se kao posljedica eksponencijalnog rasta znanja i
(znanstvenih) publikacija; izmeu informacija i znanja postoji i ne postoji razlika, odnosno
znanje je struktura pojmova povezanih njihovim relacijama, a informacija je mali dio takve
strukture (pa se struktura znanja mijenja u novu modificiranu strukturu kad joj se pridoda
neka informacija).
Prema drugoj grupi argumenata razvoj informacija se poistovjeuje s razvojem
komunikacijskog medija. Tako i V. M. Rozin tvrdi da razvoj informacija moemo podijeliti u
tri etape i da treba razlikovati tri tipa informacija: usmenu, knjinu i strojnu, tj.: U
ezoterinim kulturama vladala je usmena tradicija i predaja znanja. () S razvojem pismene
tradicije i pismene predaje znanja formira se novi tip informacije 'knjini'. () Trea
etapa poinje s razvojem kompjutorske tehnike, automatizacije intelektualnih procedura,
razvojem novih sredstava veza i obrade informacija (V.M.Rozin, 1986, str. 89).
Ono to, ini se, nije sporno u teorijama informacijske znanosti jest to da se pojava i razvoj
informacijske djelatnosti povezuje s: a) razmjenom znanja, b) komunikacijskim medijima te
c) metodama i tehnikama procesiranja znanja (tj. obradom podataka). Ono to jest sporno u
tim teorijama njihova je parcijalnost i nekonzistentnost unato fragmentarnoj istinitosti
njihovih teza; odnosno, izostalo je nepostojanje tumaenja povijesnog razvoja informacijskih
funkcija i informacijskog fenomena jer nisu istraene relacije izmeu znanja, komunikacijskih
medija i informacijskih procedura.4
4. STRUKTURA I GENEZA INFORMACIJSKIH SUSTAVA
Kompjutor je magina formula druge polovice dvadesetog stoljea. Stroj fascinantnih
mogunosti primjene i nevjerojatne brzine obrade podataka postao je materijalizirani Deus ex
machina, ili arobna Aladinova lampa, koje se svi nastoje domoi kako bi otklonili svoje
nedae i ostvarili svoja nadanja. Neosporno je da su svi, ili barem veina, tehnikih podataka i
pokazatelja o kompjutorima toni i da ovjeanstvo s pravom od njih oekuje pomo u
ostvarivanju svojih potreba i elja. Zato je ta vjera u mo kompjutora danas tako jaka i oita.
Ali, isto tako i nedovoljno obrazloena - pa se, s jedne strane, pretae u strah pred buduom
dominacijom kompjutora nad ovjekom, odnosno, s druge strane, pothranjuje lakovjernost da
e kompjutor rijeiti ili rjeavati sve ili gotovo sve probleme drutva.
No, ne smijemo brkati s naim eljama i potrebama injenicu da je kompjutor velika
prekretnica u znanstvenotehnolokoj revoluciji, da ima veliki raspon primjene u tehnolokim i
poslovnim procesima, da se njegove tehnike znaajke jo uvijek usavravaju. Ukoliko nam
se to dogodi, onda govorimo jezikom naih matanja, i to na taj nain da iskazujemo
nerazumijevanje svega onoga to konstituira realne drutvene odnose.
Zahvaljujui svojim tehnikim i tehnolokim znaajkama, svakodnevno sve veoj i
raznovrsnijoj primjeni te izravnim posljedicama i utjecaju to ga vri na organizaciju rada i
nain ivota, sustav drutvenih vrijednosti itd., primjena kompjutora zahtijeva da se u prvom
redu vodi rauna o izboru ciljeva, a tek zatim o tome kako e se ostvariti eljeni cilj.
Postavljajui u prvi plan izbor ciljeva temeljno pitanje kompjutorizacije postaje svrsishodnost:

mora se prvo odgovoriti na pitanje zato se neto radi, i opravdati to zato, jer se pretpostavlja
i jami da nije problem kako.
Zato, upravo kompjutori, tehnika, kojoj vie nije nemogue rijeiti neki problem, postaju
sredstvo koje prisiljava ljude da se sve vie bave svrhovitou, opravdanou, vrijednostima i
vrednotama konkretnih pothvata. Tako ljudski i filozofijski aspekti drutvene djelatnosti,
posredstvom suvremene tehnologije, postaju svakodnevni praktini problemi, realnost
drutvene prakse i praksa drutvene realnosti - to tone mudrih knjiga i mnotvo metafizikih
sustava i spoznaja nisu tako djelotvorno uspjeli postaviti u prvi plan.
Ali, pitanje je da li su "tehniari" svjesni toga koliko su sami doprinjeli da odluujuu rije o
zadaama i ciljevima "njihovih" strojeva preuzmu strunjaci drutvenih i humanistikih
znanosti.
No, kako su i ovi drugi samo strunjaci i specijalisti, to svi zajedno obeavaju vie no to
mogu ostvariti. Veina se tih obeanja ostvaruje samo u projektima, drugi dio obeanja
prolongira se u ili za budunost, a tek manji dio dostupan je korisnicima i postaje sastavni dio
drutvene prakse i konkretnih drutvenih odnosa. Taj ostvareni dio obeanja nekako se
prebrzo zaboravlja budui da je pod patinom svakodnevnice izgubio one ari to ih nude
neostvarena obeanja, ambicije i elje.
Tako, na primjer, prognoze da e 80-tih godina kompjutor dominirati u bibliotekama ili
barem u veini velikih biblioteka, pod konac 60-tih godina prouzroile su nestrpljenje i
stvarale udnu napetost u bibliotekama. Sada smo na pragu 80-tih godina i tek na poetku
razgovora i zamisli o kompjutorizaciji biblioteka u Hrvatskoj i Jugoslaviji, pa je pitanje to je
s prognozom: da li je ona istinita ili lana, pogreka ili zabluda?
Kao i obino, realnost - u ovom sluaju kompjutorizacija biblioteka -poprimila je druge
forme i funkcije no to se to oekivalo pod konac 60-tih godina te se mjeri drugim oima i
vrijednostima. Mogli bismo rei - prognoza je djelomino istinita: danas vjerojatno ni u nas
nema nijedne biblioteke koja ne raspolae publikacijama koje su kompjutorski obraene, ili
iji sadraj u cijelosti ili djelomino nije rezultat kompjutorske obrade; biblioteke posluju s
izdavaima i knjiarima koji im dostavljaju barem raune to ih kompjutori pripremaju; to su i
PTT, komunalne usluge itd; kompjutorizirana su gotovo sva financijska potraivanja prema
bibliotekama, arhivima, muzejima, dokumentacijskim centrima. To je realnost
kompjutorizacije to su je i biblioteke i arhivi i muzeji ve doivjeli: to, dakle, nije zabluda
prognoze - ali ni cijelo obeanje. Ali, s druge strane, to je mnogo manje od uspostavljanja
bibliotenih informacijskih sustava, kompjutorizirane komunikacijske mree, obrade
nekonvencionalnih podataka i velikih baza podataka s velikim brojem terminalskih (online)
prikljuaka itd. Sve ovo drugo je informacijsko/dokumentacijskoj djelatnosti tek u
rudimentima. Da li e se i taj dio prognoze ostvariti, u kojem obujmu i do kojih granica, to
ovisi o nizu injenica. Nas u prvom redu zanima koji su to initelji, njihovo znaenje i uloga,
kako bismo izgradili metodologiju i prilagodili nain razmiljanja novoj tehnologiji, odnosno
novu tehnologiju naim potrebama.
4.1. Informacijski sistem
Danas je uvrijeeno miljenje da je kompjutor tehnika i tehnoloka osnovica
informacijskih sistema. tovie, svaka se kompjutorska obrada podataka (esto se nekritiki
koristi izraz obrada informacija) nakon odreenog vremena proglaava informacijskim
sustavom. to je informacijski sustav, to ostaje nejasno i maglovito, pogotovo ako nije vezano
za kompjutorsku opremu i organizaciju automatske obrade podataka. Ope definicije nisu u
stanju prikriti neodreenost kriterija i zbrkanost misli u takvim koncepcijama.
Zato poimo redom: ponajprije pojasnimo to je to informacijski sistem i struktura
informacijskog sustava, potom u kakvom su odnosu informacijski sustavi i arhivi, biblioteke,
muzeji i specijalizirani INDOK centri, kako bismo tek nakon tih odreenja mogli zakljuiti o

mjestu, ulozi, mogunostima i granicama kompjutora u pojedinim

informacijsko/dokumentacijskim slubama i u informacijskim sustavima.
Informacijski je sistem organizirana cjelina informacijskih djelatnosti i odnosa
(informacijsko - dokumentacijsko - komunikacijskih) organizacija, slubi i institucija i
informacijske kulture. Informacijski sustav nije neto razliito od postojeih ili drugih
drutvenih organizacija, slubi, djelatnosti, odnosa i normi, ve je informacijski sustav
teorijska redukcija kompleksne drutvene stvarnosti (bilo globalnog drutva ili pak pojedine
drutvene djelatnosti) kako bi se iz posebnog (informacijskog) aspekta promatralo i
prouavalo globalno drutvo ili neki od njegovih segmenata, odnosno djelatnosti. S druge
strane, ono to razlikuje informacijski sustav od ostalih sistema i djelatnosti jest osebujnost
informacijske djelatnosti, specifinost njezinih normi, funkcija i odnosa. (Pod informacijskom
djelatnou zato emo u ovom tekstu podrazumijevati arhivsku, muzejsku, bibliotenu i
dokumentacijsku djelatnost mislei na sveukupnost tih djelatnosti bez namjere da ulazimo u
raspravu o njihovu meusobnom odnosu). Informacijski je sistem mrea informacijskih
djelatnosti, slubi i odnosa; kao takva, ta mrea je inkorporirana u sva drutvena podruja i
djelatnosti, tvorei drutvenu infrastrukturu. Kao neto razliito od drugih drutvenih
djelatnosti, podsustava ili sustava, informacijski je sustav to tek po svojim funkcijama,
organizaciji i korisnicima.
Kako je informacijska djelatnost sastavni dio cjelokupne praktine drutvene djelatnosti, dio
drutvene prakse, za informacijsku znanost je osobito vano prouavati utjecaj drutvene
strukture na informacijski sistem. (Termin "utjecaj drutvene strukture" puno je sadrajniji i
bogatiji od uobiajenog izraza "potrebe korisnika" s itavim nizom komponenata to ih ovaj
drugi izraz ne pretpostavlja. Ovdje vie naglaavamo drutvenu stranu informacijskog sustava
i informacijske djelatnosti, zbog toga to je ona i u teoriji i u praksi najee - zanemarena.)
Potrebno je uoiti injenicu da je informacijski sustav prostor, okvir, u kojem se odigrava
susret informacijskih djelatnosti i procesa, ne samo kao mirni slijed odnosa ve i kao sukob
interesa u globalnom drutvu ili u nekim njegovim dijelovima. Informacijski sustav kao
pozornica, praktinih drutvenih odnosa mjesto je na kojem i posredstvom kojeg se zbiva i
odigrava artikulacija razliitih drutvenih subjekata, kao i sukobi tih interesa. Zato
zakonomjernosti i pravilnosti informacijske znanosti i informacijskih sustava treba tumaiti
drutvenim odrednicama utjecajem drutvene strukture na informacijske sustave.
4.2. Struktura informacijskog sustava
Toliko o informacijskom sustavu. No potrebno je neto rei i o informacijskoj strukturi, tj. o
tome to je to struktura informacijskog sustava. Dok pod pojmom informacijskog sustava
podrazumijevamo podruje informacijske djelatnosti koje tvori organiziranu cjelinu, sustav,
pod pojmom strukture informacijskog sustava podrazumijevamo unutranji raspored
elemenata, njihov sastav, poredak i odnose u informacijskom sustavu.
Struktura informacijskog sustava nastaje, dakle, povezivanjem informacijskih institucija,
organizacija i slubi u konkretne informacijske i drutvene odnose sa specifinim ulogama i
zadaama u svakom konkretnom informacijskom sustavu.
Postavlja se pitanje koji su konstituenti, initelji informacijskog sustava, odnosno strukture
informacijskog sustava? Premda je dosta nezahvalno klasificirati te initelje, mogli bismo
predloiti podjelu po kojoj informacijski sustav (IS) tvore (ne inzistirajui na doslovnim
razgranienjima): Informacijski subjekti, informacijska kultura, oprema - tehnika i
tehnoloka osnovica IS, te sredina IS.
a) Pod informacijskim subjektima u ovom sluaju moemo podrazumijevati: prvo, razne
oblike i vrste informacijsko-dokumentacijskih organizacija i slubi. To su razne vrste
biblioteka, dokumentacijskih centara, arhiva, muzeja, INDOK slubi, referalnih centara,
raunskih centara (ERC-a) itd., koji se bave praktinom informacijskom, dokumentacijskom i
komunikacijskom djelatnou; druga vrsta subjekta jesu informatika drutva i udruenja na

regionalnoj, republikoj, medurepublikoj, saveznoj, medunarodnoj razini, kao to su npr.:

drutva bibliotekara, dokumentarista, arhivista, muzealaca, informatiara, korisnika i imalaca
AOP opreme; treu vrstu subjekta, iji je utjecaj posredan, ali ipak konstituirajui po IS, ine
znanstvene jedinice i instituti koji se bave prouavanjem informacijske djelatnosti i
projektiranjem IS, te kole i fakulteti koji obrazuju kadrove za tu djelatnost; ovdje bismo
mogli upozoriti na jo jedan initelj koji ponekad moe djelovati kao vaan subjekt ak i
mimo svih organizacijskih formi: to su istaknuti pojedinci koji svojim osobnim zamislima i
djelatnou utjeu na oblikovanje IS ili pak usmjeravaju njegovu djelatnost.
b) Mnogo je tee precizirati to je to informacijska kultura. Informacijsku kulturu tvori
sklop drutvenih vrijednosti te stajalita i orijentacija korisnika IS, odnosno ponaanje
korisnika, kao i pravila ponaanja samog informacijskog sustava. Ovdje se u prvom redu misli
na trajne oblike i obrasce ponaanja korisnika, ponaanja koje je odreeno vrednotama,
svjetonazorom, statusom i pravilima korisnika.
Vrstu i strukturu obavijesti, te nain njezina koritenja u velikoj mjeri odreduje kultura
korisnika (a ne samo njihovo obrazovanje). Zacijelo je informacijska kultura dio ope kulture,
ali njezin specifian dio. To je pogotovo oito kod razliitih grupa korisnika ije su potrebe za
informacijama specifine i raznolike pa je i nain njihova ponaanja drugaiji.
Informacijskom kulturom korisnika u nas se subjekti sadanjih i buduih IS rijetko ili tonije
uope ne bave. A trebalo bi jer "ljudi se orijentiraju pomou svjetonazora, rukovode
vrednotama, a djeluju ili ponaaju se prema pravilima, poopenim i prihvaenim uzorcima"
(E. Kale, str. 93). To vrijedi za ponaanje ljudi openito, ali isto tako i za njihovo ponaanje u
artikulaciji i rjeavanju informacijskih potreba.
Informacijska kultura ne odreuje samo korisnika nego odreuje i cjelokupni informacijski
sustav i njegovu strukturu. Jer ovisno o svjetonazoru informacijskih subjekata bit e odreeno
mjesto i uloga IS u drutvu, odnosno u nekom njegovu segmentu; ovisno o izboru vrednota bit
e definirani ciljevi IS, to e on raditi i emu e teiti; a pisana i nepisana pravila odredit e
kako e se u IS to raditi. Bez tih elemenata, tj. njihovih jasnijih odreenja, svaki je IS osuen
da bude mrtva drutvena institucija ne samo u praksi nego mrtvoroene ve i u projektu.
c) Oprema je materijalna baza svakog IS. Opremu moemo podijeliti u dvije kategorije,
zapravo moemo joj pridati dva znaenja. Sire znaenje opreme podrazumijeva sva tehnika
pomagala i sredstva to se koriste u informacijsko/dokumentacijskim procesima. U uem
znaenju pod opremom moemo podrazumijevati medij, dominantni medij u
komunikacijskom procesu; to je ono sredstvo posredstvom kojeg ili kroz koje proizlazi
interakcija izmedu informatikih subjekata i korisnika: posredstvom kojeg se prenosi poruka.
U tom smislu medij je sredinji element komunikacijskog procesa.
Kada je rije i o irem i o uem znaenju opreme, moramo razlikovati dva aspekta, dva
pristupa opremi: materijalni i procesni. Materijalni aspekt obuhvaa fizika pomagala i
tehnika sredstva, a procesni metode, tehnike i naine koritenja i rukovanja opremom te
metode, tehnike i sustave za obradu raznih medija (kao nosilaca poruka).
O tehnikom i tehnolokom aspektu IS danas se najee govori, ali potrebno je naglasiti da
ga mi ovdje poimamo u najirem smislu: od opreme za uredenje prostora i smjetaj fondova,
do klasinih i suvremenih tehnika i tehnologija za obradu dokumenata i podataka, te opreme
za sve vrste komunikacijskih procesa. A to znai da kompjutorska oprema nije iskljuivo i
jedino sredstvo IS - kako danas nekritiki pristup zagovara. Kompjutorska oprema i
odgovarajua komunikacijska mrea imaju neobino vanu ulogu i zato se o njima ponajvie
raspravlja. (Njihove se velike mogunosti moraju usuglasiti sa svjetonazorom i vrednotama
drutvenih subjekata u odreenom podruju i djelatnosti; u protivnom, koncipiraju se IS
prema tehnikim i tehnolokim znaajkama opreme, a ne prema spoznajama, ciljevima,
potrebama i mogunostima drutva.)

d) Informacijski subjekti, informacijska kultura te oprema konstituenti su IS u okviru same

informacijske djelatnosti. Ali svaki je IS u velikoj mjeri uvjetovan i nizom drugih faktora koji
se ne mogu ubrojati u elemente njegove strukture. Ti izvanjski initelji oblikuju IS jer su
nuno orijentirani na njega kao sredina to ga okruuje. Te podsustave, podruja i segmente
jednog drutva to okruuju IS moemo nazvati sredinom IS. Najvaniji su podsustavi
drutvene strukture relevantni za svaki informacijski sustav: politiki, ekonomski,
komunikacijski i kulturni sistem jedne zajednice. Dakle, svaki informacijski sustav mora biti
sukladan opim ciljevima drutvenog razvoja i interesima vladajue klase, njegova cijena
kotanja mora biti sukladna njegovoj efikasnosti i ekonomskim mogunostima drutva,
tehnika i tehnologija moraju se bazirati na mogunostima i planovima razvoja cjelokupne
drutvene komunikacijske infrastrukture; organizacija, ponaanje, koritenje IS mora biti
sukladno postojeoj informacijskoj kulturi korisnika te svjetonazoru i vrednotama drutva,
odnosno onog podsustava za koji se IS uspostavlja. Osim ovim opim uvjetima svaki IS mora
udovoljiti cijelom nizu posebnih zahtjeva sredine u kojoj djeluje. Ta sredina uvijek ima
specifine zahtjeve ovisno o tome da li se radi o IS za: obrazovanje, znanost, kulturu,
poljoprivredu, bankarstvo, cestogradnju, elektrotehniku, socijalno osiguranje itd.
4.3. Strukturiranje IS: nekoliko primjera
Kada se pokua odrediti koji initelj informacijskog sustava ima dominantnu ulogu u
strukturi IS, onda ta razdioba elemenata informacijske infrastrukture ne moe rei nita o
vanosti pojedinog elementa za IS. Narednih nekoliko, manjevie sluajno odabranih,
primjera mislimo da e pokazati kako svaki od ranije nabrojanih elemenata u jednakoj mjeri
uvjetuje i odreduje cijeli sustav, ali isto tako i da su uvjetovani i unaprijed limitirani sustavom
i njegovom drutvenom sredinom. Zato je teko precizirati gdje poinje utjecaj i dominacija
jednog segmenta i kada se taj utjecaj pretoio u oblije drugog.
Sve su te podjele i razgranienja ponajprije metodologijske naravi, to znai da se jedna
praktina (informacijska) djelatnost nastoji analitikom redukcijom svesti na svoje elemente to je mogue samo u teoriji. U praksi informacijske djelatnosti nije uvijek mogue slijediti te
razdiobe. Jer, dok jedan segment informacijskog sustava promatramo u njegovu kretanju,
djelovanju, praksi, dotle je on vrsto vezan s ostalima. Potrebno ga je izolirati, umrtviti, kako
bi bio pogodan za anatomske studije. No, tada se postavlja pitanje vrijednosti takve analize
koja je umrtvila, paralizirala predmet svog izuavanja, sa eljom da analizira njegove djelatne,
praktine funkcije.
Zato se narednih nekoliko primjera kree tek u naznakama, jer nas sada u prvom redu
zanimaju metodologijska, a ne sadrajna odredenja informacijskog sustava.
Uzmimo za primjer navod iz novina: "Britanci e ako je vjerovati Hanleyevom
futurolokom centru, biti na pragu 21. stoljea u potpunoj zavisnosti od kompjutora."
U analizi je objanjeno kako e kroz manje od etvrt stoljea sve svakodnevne ivotne
aktivnosti u Velikoj Britaniji biti praene elektronskim raunarima. Grijanje, opskrba
elektrinom energijom, istoa zraka .... nadzirat e veliki elektronski strojevi ... Domaice ce
pomou domaih raunara raunati trokovnike (to dodue rade ve poodavno), programirati
jelovnike i liste nabavki.
Dakako, mnogo toga bit e zavisno od elektronskih mozgova. No, Centar takoer istie da
bi mogui kvar na nekom kompjutoru liio itavu manju ili veu zajednicu osnovnih ivotnih
potreba, pa ak ugrozio ivot ljudi ("Vjesnik", 3. svibnja 1978).
Drugi je primjer iz Borbe (Prilog: Jugoslavenske opine juer, danas, sutra, god IV, br.32,
maj 1978, str.31): "Prva pota u Zagrebu otvorena je u julu 1529. godine uspostavljanjem prve
redovite potanske linije izmedu Bea, prijestolnice tadanjeg austrougarskog carstva i
Zagreba, glavnog grada Banovine Hrvatske".
U prvi se mah moe initi da te dvije vijesti nemaju nieg zajednikog. I nemaju to se tie
sadraja. Ali ono to povezuje oigledno neznanje novinara pri sastavljanju druge vijesti (niti

je postojala Austro-Ugarska, a jo manje Banovina Hrvatska 1529, a ni pota, kao sluba i

organizacija, prije nekoliko stoljea nije znaila ono to danas znai kako bi se moglo
pomisliti) s ignoriranjem buduih promjena oblika drutvenog ivota i poretka od strane
sastavljaa prve vijesti, onda je upravo nain razmiljanja, struktura vijesti ono to ih
povezuje i izjednaava. Prvoj vijesti Britanci bi se poetkom 21. stoljea jednako udili kao
to bi se udili i Zagrepani ovoj drugoj da su je mogli kojim sluajem proitati 1529. godine.
Naime, obje vijesti pripadaju znanstvenoj fantastici, i to priama o vremeplovu: u prvoj 20.
stoljee projektira se u 21, a u drugoj 19. i 20. stoljee u 16. U toliko i jedna i druga vijest
imaju istu teinu: premda je jedna okrenuta prolosti a druga budunosti. Obje se nisu makle
od nepoznavanja sadanjosti i prolosti, te nepoimanja prolosti i budunosti. Obje vijesti
svele su svoju poruku na izvjetaj o tehnikom aspektu: "potanska linija" od Bea do
Zagreba, te "kontrola ivotnih aktivnosti" u Velikoj Britaniji od strane kompjutora. Drutveni
subjekti, distribucija moi, organizacija drutvenih odnosna, struktura drutvenog poretka, sve
je to eliminirano iz tih poruka. Ukoliko s lakoom kombiniramo feudalne, kapitalistike,
socijalistike odnose s bilo kojom tehnologijom, onda je sve mogue - na papiru.
4.3.1 Informacijska djelatnost i sredina
Odreena tehnologija uvijek je u korelaciji s postojeim drutvenim odnosima. Ta se
povezanost oituje kroz institucije te kroz organizacijske oblike u slubi drutvenih institucija.
Navedimo nekoliko primjera iz prolosti arhiva, biblioteka i itaonica bez namjere da budemo
sustavni i iscrpni. elimo samo ukazati na uvjetovanost organizacijskih oblika i djelatnosti
informacijsko/dokumentacijskih slubi vladajuim drutvenim odnosima.
Uzmimo kao prvi primjer historijat nastanka i koritenja arhivske grade: "Ovaj razvoj ....
moemo najpreglednije pratiti na primjeru tretmana arhivske grade u evropskim
srednjovjekovnim gradovima. To naroito vrijedi u periodu od XII. st. nadalje. Tada se odvija
onaj dobro poznati i izvanredni razmah trgovine iji su centri u gradovima, dolazili do vrlo
osjetnog jaanja njihove ekonomske osnove, nastaju u tim gradovima sve dinaminiji i
sloeniji ekonomsko-drutveni i pravno-politiki odnosi, a sve se to snano odrazilo na
svestranom razvoju komunalnog sistema u tim gradovima......
Ustrojstvo komune, pravilno funkcioniranje njenih organa i ustanova, odnosi medu
autonomnim komunama od kojih su mnoge sukcesivno postale i samostalne drave, odnosi
izmedu raznih drutveno-politikih snaga i faktora unutar pojedinih komuna, pa odnosi
izmedu vladajuih slojeva i gradske uprave prema pripadnicima opine, kao i meusobni
odnosi izmedu samih pripadnika komune, sve je to u ovoj epohi procvata srednjovjekovnih
gradova dobilo novi sadraj, nove dimenzije i oblike. Novo bogatstvo pravnih interesa i
odnosa trebalo je ne samo regulirati, nego i to efikasnije uvati, garantirati i u svako doba to
bolje zatiivati.
Dakle, uspjean praktini razvoj ovih komunalnih organizama, u novim uslovima
ekonomskog i politikog prosperiteta XII do XVI .st. nije mogu bez svoje, bolje i usavrenije
organizacije pismenog fiksiranja sve veeg broja pravno relevantnih injenica u komunalnom
ivotu. To je znailo sistematsku i stalnu brigu oko uredenja gradskih kancelarija i notarija,
stvaranje sve vee koliine sve raznovrsnije pismene dokumentacije. Istovremeno to je
dakako znailo i potrebu sve vee brige oko uvanja te dokumentacije, i to kako one tekue,
tako i one starije tj. arhivske grade...
Same komune, sa svojim organima i ustanovama, kojih radom nastaje u ovo vrijeme najvei
dio pisane dokumentacije, pregnule su uskoro da nizom mjera osiguraju uvanje te
dokumentacije" (B. Stulli, 1967, str. 138-139).
Briga za prikupljanje i uvanje opinskih spisa, slubene arhivske grade, drutvena je
potreba ekonomskih, pravnih i politikih odnosa u srednjovjekovnim gradovima. Potreba za
koritenjem te grade, ponajprije u slubene svrhe (evidencija prihoda i poreza, sudskih
odluka, pravnih akata, itd.) potreba je "sredine" za dokumentacijom i argumentacijom o

svojem identitetu, samosvojnosti i samostalnosti te potreba na pravo za svoj komunalni i

politiki razvoj.
Srednjovjekovni su gradovi stvarali svoju vlastitu dokumentaciju, prikupljali svoju arhivsku
gradu, koja se po obujmu i vrsti, i po motivima i interesima za prikupljanje i koritenje
razlikuje od one grade nastale za privatne potrebe. "injenica je, naime, da je dio arhivske
grae nastao prvenstveno iz slubenih potreba, pa je kasnije i trajno uvan u prvom redu za
koritenje u slubene svrhe. Tek se u naem, najnovijem, historijskom razdoblju u potpunijoj
mjeri spajaju oba vida koritenja" (B. Stulli, 1967, str. 170).
Trei vid koritenja arhivske grade u srednjem vijeku jest koritenje grade kao historijskog
izvora. Na narednom, samo jednom primjeru, moemo vidjeti kako su potrebe i mo
vladajuih drutvenih odnosa odredivali i sam nain i metodu prikupljanja, i uvjete i svrhe
koritenja arhivske grade. (Vladajue drutvene snage odredivale su ono to bismo mi danas
nazvali "metodama, tehnikama i ciljevima" rada.) panjolski kralj Filip II ".. je u kraljevskom
arhivu sabirao dokumentaciju da potkrijepi teritorijalna i ostala prava svoje krune, pa tu gradu
ni njegovi ministri nisu mogli koristiti bez posebne kraljeve dozvole, no naglaavao je
istovremeno, kako se dokumentacija sabire i zato, kako bi osobe zaduene da piu "historije i
kronike" dobile tonija saznanja o dogadajima.... Sline su intencije poticale i brojne druge
evropske dinastije i knezove, odnosno bogatije i monije obitelji i pojedince" (B. Stulli, 1967,
str. 221).
U navedenim primjerima oita je, drutvenim potrebama i interesima vladajuih slojeva i
klasa, uvjetovanost "metoda" i "tehnika" rada, i oblika i obujma prikupljanja, te naina
uvanja arhivske i dokumentacijske grade. S obzirom na postojeu vremensku distancu, danas
bi bilo relativno lako analizirati uvjetovanost "informacijske djelatnosti" drutvenom
"sredinom". Naa namjera nije da se uputamo u tu analizu, ve da ukaemo na ovu vezu i
odnose te na potrebu i vanost njezine analize u svim vremenskim epohama; odnosno, da
ukaemo na injenicu da je informacijska djelatnost uvjetovana vladajuim drutvenim
odnosima, pa se zato razlikuje ne samo tijekom povijesnih epoha ve i unutar jednog vremena
od jednog do drugog drutva, odnosno zajednice.
Ukaimo na jo nekoliko konkretnih primjera, ali sad iz prolosti biblioteka i itaonica.
Dominantnu ulogu u drutvenom ivotu 19. st. u tadanjoj Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji
imale su narodne itaonice (ilirske itaonice, hrvatske itaonice) a ne knjinice.
Prema tada postojeim zakonskim propisima narodne su itaonice za vlast i javnost
formalno istupile kao filantropska i apolitina drutva, s prosvjetiteljskim i kulturnim
tenjama i ciljevima. Obino su posjedovale po nekoliko desetaka asopisa i novina, a u
poetku rijetko i knjige. U odboru svake itaonice bili su okupljeni najugledniji ljudi mjesta u
kojem se nalazila itaonica. Osim pravih lanova itaonice su imale i poasne i podupirajue
lanove. Takav sastav odbora i lanova narodnih itaonica od poetka njihova osnivanja do
pred konac 19. stoljea, sastav od uglednih i obrazovanih ljudi (u zemlji u kojoj je 1869. bilo
tek 21,78% pismenih) omoguilo je da one postanu ustanove u kojima su se irile ideje,
raspravljalo o trgovakim i poljodjelskim pitanjima itd. Primjera radi, istiemo praktinu
svrhu itaonice u Dobroti prilikom njezina otvaranja (1862): "promicanje trgovine i
pomorstva, ali jednako tako i gajenje narodnih jezika te razvijanje narodnog duha" (prema J.
Grabovac - str. 194).
Stvarna drutvena i politika uloga narodnih itaonica bila je ta "da su narodne slavljanske
itaonice bile organizacije politikog znaenja, odnosno stjecite sveukupne djelatnosti
narodnjakog pokreta", jer "sveukupno djelovanje narodnih itaonica dokazuje da su ta
drutva od samog osnivanja preuzela na sebe ulogu politikih klubova 'narodne stranke', te je
konsekventno slijede do konanog trijumfa narodne misli." (J. Grabovac - str. 192 i 193).
itaonica kao oblik organizacije drutvene aktivnosti imala je u 19. st. mnogo vaniju,
znaajniju ulogu no to je ima danas. Ili, u svakom sluaju vrlo, razliitu. "Osnivanjem

itaonica i radom u njima hrvatski je narod... dobio svoju drutvenu organizaciju, ili da se
tonije izrazimo: on je dobio sredita za organizaciju drutveno-politikog rada" (J. Ravli str. 18).
Rad narodnih itaonica u 19. st. bio je u sreditu drutveno-politikih zbivanja, u borbi
protiv austrijske i ugarske dominacije. Kao mjesta u kojima su se irile ideje narodnog
preporoda i odvijao politiki ivot koji je budio svijest gradanskog drutva, narodne su
itaonice dale doprinos stvaranju hrvatske nacije, u onim okvirima u kojima su se te nacije u
Evropi formirale nakon francuske revolucije. Meutim, pod konac 19. i poetkom 20.
stoljea, kada su se poele sve izrazitije diferencirati suprotnosti gradanskog drutva (na
nacionalnom planu kao sukob klasnih interesa), tada poinje naglo padati drutveno-politiki
utjecaj itaonica, premda rad na osnivanju itaonica postaje sve intenzivniji a karakter
itaonica sve raznovrsniji. Uz itaonice opeg tipa osnivaju se itaonice kulturnih, stranakih,
klasnih, vjerskih, organizacija, ustanova i pokreta (Enciklopedija - str. 606).
Nas na ovom mjestu ne interesira povijest i geneza razvoja narodnih itaonica, ve njihova
organizacija i drutvena uloga. Njihova organizacija rada, metodologija obrade, veliina
fondova, broj ljudi (korisnika) itd. bili su prema dananjim mjerilima vrlo skromni, a ipak su
itaonice bile onda (ono to bismo danas zvali informacijskim sustavom ili slubama)
zaudujue efikasne i utjecajne. Nas interesira upravo taj fenomen.
Objasniti tu pojavu moemo jedino time to je rad tih narodnih, ilirskih, hrvatskih itaonica
bio povezan s globalnim drutvenim interesima. tovie, ti interesi, s obzirom na konkretne
politike prilike, mogli su se svesti na zajedniki nazivnik i na politikoj, privrednoj,
kulturnoj razini. Imali su zajedniku svrhu: konstituiranje hrvatske nacije i odredenje njezina
kulturnog, drutvenog i politikog identiteta. Utoliko, narodne su itaonice svojom
organizacijom i djelatnou dijelile, stvarale i ostvarivale onaj pogled na svijet, one vrednote i
pravila ponaanja koje je pokrenuo ilirski preporod. Zato je predmet i sadraj njihove
djelatnosti bio pravo na hrvatski jezik, politike slobode, ekonomski prosperitet, itd. (Borba
za ta prava mogla je ujediniti sve slojeve, jer nije bila suprotna njihovim interesima.
Podsjetimo se samo da je latinski bio slubeni jezik do 1848, da su te godine slubeno ukinuti
feudalni odnosi, a proglaeno pravo jednakosti i politikih sloboda.) Te su se itaonice borile
za ta prava i bile su inicijatorom cijelog niza kulturnih i politikih aktivnosti: inicijatori ili
osnivai kulturnih drutava (npr. Maticu ilirsku, tj. Maticu hrvatsku, osnovala je Ilirska
itaonica u Zagrebu 1842), izdavanja knjiga i asopisa, politikih akcija i manifestacija, itd.
Sadraj rada tih itaonica nije bio obrada novina, knjiga, asopisa, itd., u zemlji u kojoj nije
bilo novina i asopisa na hrvatskom jeziku (tek su se u 19. st. poeli javljati), ve je primarni
sadraj rada bila borba za hrvatske novine, asopise, te jezik, pismenost, kole, drutva, itd.,
dakle ono to e pospjeivati politiki, kulturni i privredni razvoj. Stvaranje tih pretpostavki i
ansi te borba za njihovo pravo na drutvenost inilo je djelatnost tih narodnih itaonica
izrazito politikom djelatnou povezanom i ovisnom o spoznajama i vrednotama gradanskog
drutva u nastajanju. Ujedno, taj politiki znaaj njihove djelatnosti povezivao je rad narodnih
itaonica s opim drutvenim ciljevima i interesima.
Ista ta oigledna uvjetovanost i motiviranost politikim i drutvenim ciljevima vidi se i u
radu "Bibliografia Hrvatska" (tiskanom u Zagrebu 1860) Ivana Kukuljevia Sakcinskog.
"Kako naslov ove knjige svjedoi, naumi nae drutvo izdati potpunu bibliografiju
jugoslavensku, tj. osim hrvatske, jo srpsku, slovensku i bugarsku, te upravo zato bismo
prisiljeni, ovoj prvoj knjizi podati naslov "Bibliografia hrvatska", kojim imenom sluila se
vea strana stranih i novih pisacah ovdje popisanieh knjigah..." (I. Kukuljevi Sakcinski predgovor, bez paginacije).
Bibliografija se razvila u samostalnu djelatnost, postala je predmetom bibliotekarskog rada i
sredstvom strune i znanstvene djelatnosti. Na taj su nain zaeci hrvatske bibliografije, poput
ostalih nacionalnih bibliografija, materijalna posljedica drutvenih ideja i vrijednosti svoga

vremena. Same "ideje nemaju materijalnu prirodu, ali jesu stvarne, jer izazivaju materijalne
posljedice, to znai da su ba one, kad se iskljue druge vrste uzroka, izazivai drutvenih
promjena. Mogue je dakle, otkrivati i opisivati materijalne posljedice izazvane idejnim i
ideolokim razlozima tono onako kao to utvrdujemo posljedice nekih materijalnih uzroka"
(D. unji - str. 635).
U tom kontekstu ukazali smo na to da je ogranizacija narodnih itaonica, njihova struktura i
funkcija "materijalna posljedica" sklopa drutvenih ideja i vrednota jednog vremena te drutva
koje se za njih borilo. Nastanak i prve ope hrvatske retrospektivne bibliografije posljedica je
istih uzroka.
Posluimo li se terminologijom koju smo koristili pri analizi strukture informacijskog
sustava, moemo uoiti i na ovim dosada opisanim primjerima da su nastanak, oblik
organizacija rada informacijskih subjekata posljedica utjecaja i djelovanja ideja, vrednota,
pravila ponaanja drutvene sredine. Kako su svjetonazor, vrednote, pravila ponaanja
elementi ope kulture, to sukladno naoj terminologiji i analizi strukture informacijskog
sistema moemo rei da su elementi ope kulture i informacijska sredina (politiki, privredni,
kulturni podsistemi), imali odluujuu rije pri nastanku i oblikovanju opisanih
"informacijskih subjekata". (Taj smo izraz stavili u navodnike jer se zapravo ne radi o
pravnim subjektima informacijskog sistema, ve o njihovom nastanku i genezi).
4.3.2 Informacijski subjekti i informacijska kultura
Tek kad se informacijska djelatnost pone razlikovati od privredne, kulturne, politike
djelatnosti, tek tada poinje slabiti neposredan utjecaj sredine i ope kulture. Tada se poinju
diferencirati informacijski subjekti od subjekata sredine (od politikih, ekonomskih, kulturnih
subjekata). Na primjer: "Svakomu je poznato, da se ucebni zavodi u obce razdjeljuju u dva
glavna razreda, u zavode, u kojieh se pripravlja polje i sije sjeme obrazovanosti i nauke, kao:
pucke kole, realke, gimnasia, visoke kole, kole pojedinih strukah, kao trgovacke, vojnicke,
umjetne, itd. Drugi pak razred ucevnieh zavodah je onaj, koji brani da njiva jednom uzorana i
obradena radi zaputanja ne postane opet ledinom, dapace da se u svakom obziru razploduje
posijano sjeme, da popunjava, umnoava i usavrava nauku u zavodih prvoga razreda
uciepljenju; amo spadaju biblioteke universalne i strukovne, musea, zbirke numismaticne,
starinarske, ethnograficne, prirodnicke, umjetne, obrtne, itd." (V. Bogii - str.4).
Takve spoznaje stvaraju informacijsku kulturu i distanciraju je kao dio i podsustav ope
kulture. Naime, tada opi ciljevi i zadaci ostaju zajedniki i informacijskim i ostalim
drutvenim subjektima, ali svaki ih mora rjeavati svojim nainom i svojim metodama.
Navedimo primjere iz dva "razliita" podruja; prvi je iz bibliotene djelatnosti, a drugi iz
podruja zatite spomenika kulture i kulturnih dobara.
U prvom primjeru moemo razabrati da razvoj informacijskih organizacija i slubi (u ovom
sluaju biblioteka) mora biti ne samo praen ve se mora i temeljiti na svijesti o ulozi i zadaci
tih slubi u drutvu. Informacijske organizacije i slube ne mogu se razvijati ukoliko ne
postoje (formalno ili neformalno) prihvaene drutvene vrijednosti koje tumae i opravdavaju
njihovo postojanje. Na temelju tih vrijednosti i drutvenih potreba dolazi do diferencijacije
informacijskih subjekata od ostalih drutvenih subjekata. Isto tako i svijest o toj razlici
omoguava razlikovanje informacijske kulture kao specifinog podsustava ope kulture. U
19. st. za razvoj bibliotekarstva u Hrvatskoj bila je odluujua jedna prosvjetiteljska
koncepcija koja je naglaavala upravo tu obrazovnu i prosvjetiteljsku ulogu biblioteka;
koncepcija koja se zalagala za obrazovanje naroda kao uvjeta opega drutvenog razvoja:
"...mislim, da se ni nam nee zamjeriti ako reemo: da obrazovanosti jednoga naroda jedno od
najvjernijieh mjerilah jest, bogatstvo duevnieh proizvodah u knjigah; to jest, broj, veliina i
uredba njegovieh javnieh bibliotekah. Tu je istinu lako potvrditi dokazim iz najsjajnije i
najslavnije dobe u historiji najrazliitijeh narodah." (V. Bogii - str. 8). Zato ope pobude,
spoznaje i svrhe informacijske djelatnosti poprimaju postojanost ijoj oposti teko da

moemo to dodati i nakon 112 godina: "Biblioteka je osnovana i ustanovljena da bi je narod

upotrebljavao i bez toga ona ne bi imala vie vriednosti nego ima blago koga nekakav bogati
tvrdica u zemlju zakopa i koje nikomu nikakve koristi ne prinosi...." (V. Bogii - str. 27; svi
kurzivi su u originalu).
(I danas se moramo suglasiti s tim tvrdnjama, ali u drugom "kontekstu"; naime, moemo se
i moramo zapitati kojim korisnicima, kakvim potrebama i kojim vrijednostima danas
biblioteke slue, da ne bismo ostali pri koncepciji da je obrazovanje i prosvjetiteljstvo jo
uvijek jedina ili primarna funkcija biblioteka. Opa odreenja osnovnih zadaa knjinica, ili
bilo kojih drugih informacijskih subjekata, esto nisu sporna upravo zbog toga to su najee
samo opa i formalna; s druge pak strane, ekonomskim, politikim itd. analizama o zadaama
i uincima informacijskih subjekata nedostaje sinteza, tj. njihovo vrednovanje u kontekstu
cjelokupnog drutvenog razvoja. Do takve analize moemo doi prouavanjem informatike
kulture.)
U drugom primjeru moemo pratiti na medunarodnom i nacionalnom planu promjenu
odnosa prema zatiti spomenika kulture u sluaju oruanog sukoba. U tom sluaju moemo
razabrati utjecaj "informacijske" i "ope" kulture na zatitu informacijske djelatnosti, odnosno
znaenje informacijskih slubi za drutveni i kulturni razvoj. "Sve do u 19. stoljee znatan dio
spomenika kulture tretirale su ratujue i okupacione sile uglavnom kao uobiajen predmet
pljake, a isto tako i kao jedan od neprijepornih objekata katnog plijena. Epoha
prosvjetiteljstva istakla je u 18. st. takoder i ideju protiv takvog postupka s kulturnim dobrima,
o pravu svakog naroda na njegovu spomeniku batinu, o potrebi potivanja kulturnih dobara,
o cjelini takvih dobara svih naroda kao njihovom zajednikom dobru, kojim nijedna drava
nije ovlatena da zavlada niti da njime samovoljno postupa. Medutim, tek je u 19. st. dolo do
konkretnijeg pravnog reguliranja zatite spomenikog blaga na irem planu, najprije u
nacionalnim zakonodavstvima niza drava, pa zatim, u drugoj polovici 19. st. i do prijedloga i
zatim do prvih ostvarenja medunarodnopravne zatite bar dijela spomenika kulture u ratu" (B.
Stulli, 1974/75, str. 316).
Znaenje kulturnih dobara za drutveni, kulturni, privredni i politiki razvoj kako pojedinih
zemalja, tako i cijelog ovjeanstva moemo razabrati i u obrazloenju motiva i razloga koji
su doveli do prihvaanja Hake konvencije o zatiti kulturnih dobara u sluaju oruanog
sukoba (1954):
- "da tete nanesene kulturnim dobrima, ma kome narodu ona pripadala, predstavljaju tetu
kulturnoj batini cijelog ovjeanstva, budui da svaki narod daje svoj doprinos svjetskoj
kulturi"
- "da je uvanje kulturne batine od velike vanosti za sve narode svijeta i da je vano
osigurati ovoj batini medunarodnu zatitu"
- "da bi zatita ovih dobara mogla biti efikasna samo ako je organizirana jo za vrijeme mira
i to kako nacionalnim, tako i medunarodnim mjerama".
"Dakle, polazei od koncepcije svjetske kulturne batine, kojoj svaki narod doprinosi,
naglaena je opa odgovornost za zatitu te batine, a iz koje kulturne odgovornosti proizlazi
obaveza drava, da ve u mirnodopsko vrijeme provode zatitne mjere, pa da se tako ostvari
neophodno organsko jedinstvo nacionalnih sistema zatite s medunarodnim sistemom,
uspostavljenim ovom Konvencijom iz 1954. god." (B. Stulli, isto, str. 363).
Dakle, iz "kulturne odgovornosti" proizlazi niz obaveza drava i medunarodne zajednice
prema kulturnim dobrima. Ali danas to ima jo jednu dimenziju - odgovornost kulture za
drutveni razvoj. To obavezuje informacijske subjekte da informacije o kulturnim dobrima i
kulturnoj politici budu sredstvo opega drutvenog razvoja; to obavezuje informacijske
subjekte da rade na prikupljanju, pohranjivanju, selekciji i diseminiranju kulturnih informacija
ne samo za potrebe kulturnog i obrazovnog ve i privrednog, ekonomskog, politikog razvoja.
Na taj nain informacijski subjekti konstituiraju se kao specifine i samostalne organizacije i

slube, ali ne samo u funkciji kulture kao drutvenog podsistema nego i svih drugih
podsistema, odnosno drutva u cjelini; tako i informacijska kultura nije potkultura neke
specifine drutvene djelatnosti, ve postaje dio ope drutvene kulture.
4.3.3 Informacijski subjekti i oprema
Sredstva, bez obzira na to radi li se o tehnici i pomagalima ili metodama i klasifikacijskim
sustavima za obradu dokumenata, samo su orude, sredstvo za obradu, uvanje, pretraivanje i
koritenje dokumenata. Ta sredstva oblikuju se spoznajama, vrednotama i pravilima
informacijske kulture. Informacijska kultura onaj je kriterij to neposredno, jasno i precizno jasno u onoj mjeri u kojoj je i sama doreena - odreduje izbor sredstava, njihovu namjenu,
nain rada i koritenja kako bi se zadovoljili neki opi drutveni ciljevi i interesi."...i
najbogatije opskrbljena knjinica ostaje zakopano blago, ako se ne uredi i ne upravlja tako, da
bude svakome izobraenom dravljaninu... pristupna..." rijei su I. Maurania prilikom
potpisivanja pravila za uredenje Sveuiline biblioteke 1876. godine, (prema J. Badali - str.
206).
Ono dakle, to je kriterij za upravljanje knjinicom i za izradu pravila nazivamo
informacijskom kulturom. Sama, pak, pravila i sustav za obradu moemo ubrojiti u opremu ili
sredstva.
Sredstva ili oprema te nain njezine upotrebe ne nastaju ni iz ega, ve na osnovi potreba i
zahtjeva sredine a prema mjeri i spoznajama informacijske kulture. Navedimo uz tu tezu
primjere o nastanku samo nekih pravila i odredbi o arhivskoj gradi iz vremena kada se
arhivska djelatnost tek poela razvijati. "Godine 1203. konstatirano je prije svega da je ranije
vladala prilina nebriga za opinske spise. Naredeno je da se oni sakupe sa raznih strana gdje
su bili pohranjeni tj. kod razliitih opinskih organa, a i kod pojedinih bivih opinskih
funkcionera i drugih graana. Zatim je nareeno da se sva ta dokumentacija, koja je
pronadena i sakupljena, imade prepisati i upisati u jednu knjigu. Time se prije svega htjelo
postii lake, bolje i sigurnije koritenje grade u slubene svrhe, a svakako da se time
nastojalo i sprijeiti gubitak tekstova vanih za dokazivanje opinskih prava. Za same
originale naredeno je da se imadu zajedno pohraniti na odgovarajuem sigurnom mjestu. Time
su i sami originali zatieni, pa osigurano da e se i oni moi koristiti u slubene svrhe, kad
god bude potrebno da se, bilo gdje, podnesu na uvid i sami originali.
Ovo je zapravo u pravom smislu rijei jedna klasina odredba, koje se sadraj varira u
tolikim sauvanim izvorima od XIII st. nadalje, po svim evropskim zemljama, kod svih
tvoraca i imalaca arhivske grade, a posebno kod onih gdje je u pitanju koritenje takve grade u
slubene svrhe." (B. Stulli, 1967, str. 139-140).
Daljom brigom o arhivskoj gradi donose se propisi koji e uskoro i dovesti do stvaranja
"opinskih arhiva...": "...pa je god. 1262. donesena odredba, po kojoj svi opinski funkcioneri
moraju, po isteku mandata svoje funkcije, predati 'sve spise i knjige i dokumente' u opinsku
kancelariju. Njihovi nasljednici na odnosnoj opinskoj funkciji, mogu uzeti iz opinske
kancelarije one spise i knjige, koje su im potrebne u vrenju njihove funkcije. Ova je odredba
osobito vana i karakteristina, jer pokazuje ne samo brigu za to bolje osiguranje mogunosti
koritenja grade u tekue svrhe, nego i po tome, to se iz ove odredbe naziru ve prva
nastojanja kako da se starija grada, koja nije vie toliko potrebna u tekuem poslovanju, a
potjee od raznih opinskih organa, u izvjesnoj mjeri koncentrira. Odredba je u stvari znaila
poetak stvaranja 'opinskog arhiva', koji se neto kasnije, tj. god. 1293., i spominje u
sauvanim izvorima kao 'archivum communis'" (B. Stulli, 1967, str. 140).
Svako informacijsko rjeenje operativne naravi uvjetovano je prilikama i potrebama sredine
te stupnjem razvoja informacijskih subjekata i razinom informacijske kulture.
Tako na primjer: Sveuilina knjinica imala je "do g. 1860. sastavljen mjesni katalog, do
1862. abecedni katalog, i to, kako Smodek kae, ne samo knjiga nego i svih rukopisa i
zemljopisnih karata, dapae i duplikata, a do 1866. dovrenje i struni katalog sastavljen

prema rasporedu kataloga Kraljevske knjinice u Muenchenu. Smodekov struni katalog imao
je ove skupine: /. Encyclopaedia, II.Philologica, III. Aesthetica, IV. Anthropologia, V.
Philosophia, VI. Methematica, VII. Physica, VIII. Medicina, IX. Historia, X. Politica, XI. Ius,
XII. Theologia. Prema tome, Smodek je imao ove kataloge: abecedni katalog na listiima
(Catalogus schedalis) i kataloge u obliku knjige: mjesni katalog (Inventarium), abecedni
katalog (Repetorium alphabeticum), struni katalog (Cathalogus scientificus)" (M. Rojni str. 31). Sveuilina je knjinica "prema stanju od 30. rujna 1860... imala 15.709 svezaka i
osim toga 1.927 dvostrukih svezaka, 43 zemljopisne karte i 158 rukopisa" (isto. str. 31).
Taj 1866. dovreni struni katalog, to je dijelio knjini fond u 12 skupina, postao je ve u to
vrijeme nedostatan. Za one prilike u to vrijeme dolazi do naglog razvoja znanosti i
znanstvenih institucija: te iste 1866. god. osniva se Jugoslavenska akademija znanosti i
umjetnosti, Sveuilite u Zagrebu osnovano je 1874 (1875. imalo je 270 studenata, a 1905.
ve 1.147 studenata). Prvi hrvatski znanstveni asopis Arhiv za povestnicu jugoslavensku
Ivana Kukuljevia pojavio se 1851., a 1881. u Hrvatskoj i Slavoniji (bez Rijeke i Dalmacije)
izlazilo je 18 strunih listova (od 29), odnosno 1896. godine 40 strunih listova od 81 to su
tiskani u Hrvatskoj i Slavoniji (prema Kr. ugarskom sredinjem statistikom godinjaku - str.
429). (U ovom sluaju statistika nije razlikovala strune i znanstvene asopise. Inae se
smatra da je prvi struni asopis na hrvatskom bio Gospodarski list /1842/, glasilo Hrvatskog
gospodarskog drutva.) Tijekom 19. st. osnovano je u Hrvatskoj niz strukovnih drutava koja
su, pogotovo pod konac stoljea, okupljala velik broj lanova.
Podsjetimo se jo jednog primjera: god. 1876, dakle godinu dana nakon to je u Sveuilinoj
knjinici dovren i auriran struni katalog sa 12 struka, tiskana je u Zagrebu knjinica
"Jugoslavenska knjinica Ivana Kukuljevia Sakcinskoga u Zagrebu". U toj knjinici
prikazana je struktura i sadraj knjinice I. Kukuljevia. Knjinica je bila podijeljena u tri
dijela: I. rukopisi, II. listine i povelje, III. tiskane knjige, a sadravala je gotovo 12.000
tiskanih knjiga podijeljenih u 47 grupa (prema T. Jaki - str. 158). "Ona nije bila velika i
znamenita samo po broju svojih svezaka, nego jo vie po svom unutarnjem sastavu, koji je
bio svjesno, struno i sistematski popunjavan sa teitem na historiji i knjievnosti
prvenstveno slavenskoj, a zatim i opoj." (T. Jaki - str.169). Za ono vrijeme, kada je Zagreb
(1869) imao tek 20.000 stanovnika, takva je bogata i kvalitetna knjinica bila rijetkost i
izuzetna pojava. Ali, mnogo je vanije to da "sastav Kukuljevieve biblioteke jasno nam
pokazuje, da je njen vlasnik osim ljubavi i razumijevanja za knjige imao i veliko struno
znanje. Nije dosta naime samo htjeti i imati materijalne mogunosti, nego je potrebno itekako
iroko, upravo enciklopedijsko znanje, ako se eli stvoriti jedna takva biblioteka kao to je
bila Kukuljevieva." (T. Jaki - str. 159). Da nisu dostatne samo materijalne mogunosti ve i
informacijska kultura, te adekvatna oprema, dokazuje i neposredna sudbina te knjinice:
Kukuljevievu je knjinicu kupila i preuzela 1868. Jugoslavenska akademija. A ni deset
godina kasnije, 1877, za tu knjinicu - premda je veinu fondova tvorila upravo
Kukuljevieva biblioteka - govori J. Badali: "Bila je Knjinica u stvari - asna gomila knjiga,
ali gomila, a ne knjinica" (J. Badali - str. 206).
4.3.4 Oprema i informacijska kultura
O meusobnom utjecaju i uvjetovanju elemenata strukture informacijskih sustava govori
zapravo cijela povijest i geneza nastanka informacijske infrastrukture; cijela je povijest
zapravo pria o spletu tih utjecaja, oprenih interesa, sukoba razliitih ideja, pluraliteta
vrednota, o sudbini tehnike opreme i praktikih rjeenja. Ponekad su npr. tehnika i
prostorna rjeenja doekivana s velikim olakanjem: "Potekoe s prostorom uklonjene su tek
u poetku 1857. kada je knjinica preselila u nove prostorije. Knjige su bile smjetene u
velikoj prostoriji koja se nazivala 'knjinicom'; tu je bilo 36 visokih polica za knjige s
dubokim pretincima tako da su se knjige mogle rasporediti u dva reda. Postojala je i sobica u
kojoj su barem neko vrijeme bili odlagani duplikati. Za itaoce je uredena itaonica s dva

duga stola i 36 mjesta. Knjiniar je imao vlastitu sobu" (M. Rojni - str. 31). Spoznaja da je
Sveuilina knjinica u jednom periodu rijeila pitanje prostora morala je zvuati ohrabrujue
i umirujue; takva pak vijest, odnosno opis opreme, danas pomalo zamara.
Ali to nije bio uvijek sluaj s uvodenjem nove opreme i metoda rada. Na primjer, vijest o
reorganizaciji pote i uvodenju potanskih maraka uzbudila je i duhove u Zagrebu - jer su se
zagovarale novine suprotne postojeem sustavu drutvenih odnosa i vrijednosti. Navodimo taj
primjer s potom jer je pota bila nekada, jednako kao to je to i danas, vaan initelj
komunikacijskog sustava.
Jedna od velikih zapreka reorganizaciji pota u Engleskoj, kao i uzrok otpora deset godina
nakon toga u Zagrebu, bila je novina da se potarina plaa unaprijed, a ne prilikom primitka
poiljke kao to je bilo dotada. Danas nam se taj razlog moe initi nevanim, sporednim,
problemom ija je narav prije tehnika ili organizacijska, a ipak to rjeenje plaanja potarine
unaprijed (to je bilo i razlogom uvodenja potanskih maraka) zadiralo je "u osjetljivo pitanje
tradicije, po kojoj se plaanje potarine unaprijed smatralo nepristojnou i uvrijedom prema
primaocu poiljke, a koja se sastoji u tome to se primaocu na neki nain stavlja na znanje da
poiljalac smatra kako on ne moe platiti potarinu" (V. Sokol - str. 104). uvanje tradicije
obrazlagale su proaustrijske novine u Hrvatskoj pravnom nemogunou da pota nekoga
prisiljava da ini ono to ne eli (tj. da plaa potarinu unaprijed), pozivalo se na oitu
nepravdu da se zbog nefrankiranja pisama ubire globa od primaoca te da je novi sistem
plaanja potanskih usluga (tj. uvodenje potanskih maraka) nepovoljniji od staroga (prema
istom izvorniku).
Nasuprot takvoj obrani starog sustava ideja i vrijednosti Bogoslav je ulek piui o
najavljenim reformama u Slavenskom jugu, 29.IX 1848, kritizirao bivi Metternichov
policijski reim u kojem se "pota nije smatrala sredstvom za umnoavanje uzajamnog
openja, ve kao izvor dohodakov", jer se nije teilo da se "ljudi upoznaju, nego da platjaju".
Smatrajui potu "sredstvom za umnoavanje uzajamnog openja" sa zadaom da se "ljudi
upoznaju", a ne da plaaju, B. ulek pripisivao je poti izrazito vanu ulogu u politikom,
ekonomskom i kulturnom ivotu naroda. Odnosno, u nerazvijenosti pote on vidi uzrok i
zaostalosti drutvenog ivota u Hrvatskoj. Zato ulek najavljenoj reformi pote pridaje
izrazito politiko znaenje.
Kao urednik novina on je bio svjestan da o organizaciji pote i visini potarine ovisi i
distribucija novina. A novine su u to vrijeme bile glavno sredstvo politike borbe. No ulek
je, poput drugih preporoditelja, bio svjestan i kulturne dimenzije tih promjena. Tako se od
samog poetka u Slavenskom jugu i Jugoslavenskim novinama propagira i stvara domaa
potanska terminologija: "To je nastojanje u izravnoj vezi s borbom hrvatskih preporoditelja i
narodnjaka protiv germanizacije i maarizacije u radu dravne administracije, u kojoj su
upravo pota i eljeznica imale vrlo krupnu protunarodnu ulogu" (V. Sokol - str. 114).
Stvaranje hrvatske potanske terminologije imalo je veliko kulturno, a ujedno i politiko
znaenje. Toj svijesti o politikom i kulturnom znaenju terminologije i doprinosu njezinu
stvaranju, onom to bismo danas nazvali informacijskom kulturom, svemu tome pridavalo se
veliko znaenje. Danas, kada je rije o terminologiji za kompjutorsku opremu i poslovanje,
kada je rije o terminima iz podruja hardwarea i softwarea, i suvremenih komunikacijskih
sredstava i sistema, danas se prema tome odnosimo mnogo nemarnije. Doprinos vlastitoj
informacijskoj kulturi zanemaruje se, a nekritiki se koristi strana terminologija.
4.4. Tri pristupa informacijskom sustavu
Naveli smo tek nekoliko primjera u vezi s elementima strukture informacijskih sustava, s
njihovom meusobnom povezanosti, uvjetovanosti i ovisnosti. Ve i tih nekoliko primjera iz
prolosti i povijesti informacijske infrastrukture ukazuje na to da je teko napraviti prioritetnu
listu elemenata strukture IS. Pa ipak, to se pitanje nuno namee pri metodologiji
koncipiranja, projektiranja i razvijanja informacijskih sustava. Za one koji se neposredno time

bave vano je znati da li je teite pri stvaranju i razvijanju IS na: a) novoj vrsti organizacije
(postojeih i buduih) informatikih subjekata, b) na institucionalizaciji, tj. preciziranju prava
i dunosti, odnosno pravila ponaanja za informacijske subjekte - pa se tako teite stavlja na
pravnu regulativu, ili pak c) na sustavu vrijednosti po kojima e se konstituirati i ponaati
odreeni IS.
Neosporno je da su sva tri pristupa meusobno povezana i da se ovisno o tome kako je
rijeen jedan pristup limitira drugo i tree odredenje. Upravo zbog toga postavljamo pitanje:
to znai ako se teite u metodologiji stvaranja IS stavlja na jedan od tih pristupa?
Pitanje organizacije zapravo je pitanje stvaranja mehanizma koji e osigurati ostvarenje
interesa subjekta to sudjeluju u informacijskom procesu. Zato je pitanje organizacije IS
uvijek vezano za istraivanje i preciziranje interesa sudionika IS, interesa koji su obino na
globalnom planu zajedniki, ali praksa pokazuje da su neposredni, operativni ciljevi to se
temelje na partikularnim interesima ee suprotni no to se poklapaju. Zbog toga interesi,
kao osnovi initelj organizacije IS, ne mogu osigurati stabilnost i stalnost toga sustava budui da su neposredni interesi i informacijskih subjekata i korisnika IS uvjetovani
prilikama. A to znai da se organizacijski problemi IS moraju rjeavati od (ne)prilike do
prilike, ovisno o mjeni interesa - a to znai stalno.
Jednako je teko institucionalizirati odnose u IS, odrediti pravila ponaanja raspodjelom
prava i dunosti kako bi proklamirane norme postale realni drutveni odnosi. Obino se status
svakog sudionika IS ve zasniva na odredenim, specifinim (u ovom sluaju to znai
partikularnim) institucionaliziranim odnosima. Ta svoja specifina prava i dunosti sudionici
IS morali bi korigirati prema pravilima zajednikog ponaanja; zato se postavlja pitanje: tko
je, ili to je, autoritet koji moe osigurati da proklamirana institucionalizacija IS postane
praksa realnih drutvenih odnosa? Ne radi se samo o elji za idealnom raspodjelom prava i
dunosti, o elji iskazanoj pravnim propisima.
Utoliko se pokazuje da je sustav vrijednosti i ideja na kojima poiva neki IS ipak ono to
daje stabilnost i trajnost jednom sustavu; i to u znatno veoj mjeri no to moe osigurati
organizacija, institucionalizacija ili pak tehnika osnovica IS. Jednako kao i drutveni sustav
vrijednosti i u ovom sluaju vrijednosti se mijenjaju mnogo sporije.
Podruje vrijednosti IS najmanje je istraeno, pa i sama uporaba ovog termina moe
podrazumijevati razliita znaenja i obaveze. Ipak, sustav vrijednosti pretpostavlja promiljeni
dogovor razliitih subjekata u izboru inaica pri oblikovanju zajednikog IS, sa zajednikom
odgovornou za njegovu sadanjost i budunost. Sustav vrijednosti prestaje biti apstrakcija,
on postaje praktini kriterij i za organizaciju i za institucionalizaciju IS. Taj praktini kriterij
jest ono to osigurava kontinuitet i stabilnost razvoja bez obzira na mijene kroz koje, ovisno o
prilikama, prolazi IS.
4.5. Informacijski sistem i informacijsko/dokumentacijske organizacije i slube
Dosada smo pokuali odrediti IS i elemente njegove strukture. Rekli smo da su arhivi,
muzeji, biblioteke, referalni centri, raunski centri itd. razliite vrste
informacijsko/dokumentacijskih organizacija i slubi, odnosno jedna vrsta informacijskih
subjekata to tvore IS. No, postavlja se pitanje: u kojem i kakvom su odnosu
informacijsko/dokumentacijske organizacije i slube i informacijski sistemi? Da li se pojedine
slube mogu poistovjetiti sa IS ili su pak samo njegov dio? Ako su npr. biblioteke, arhivi,
muzeji dijelovi IS, da li su oni segment IS s cjelokupnom svojom djelatnou ili pak samo
dijelom svoje aktivnosti?
Na ta pitanja moemo odgovoriti ako ih prethodno razmotrimo na konkretnom primjeru.
Danas i mi sve vie govorimo o bibliotenim informacijskim sistemima; ali kako definiramo
osnovne zadae knjinica? Veina definicija ukljuuje etiri glavne aktivnosti biblioteke
(prema R. C. Bengeu -str. 223):
a) prikupljanje dokumenata (publikacija)

b) uvanje tih dokumenata

c) organizacija prikupljenih dokumenata u zbirke
d) irenje dokumenata i informacija koje biblioteka posjeduje; ta aktivnost moe ukljuivati
i interpretaciju.
To su etiri glavne aktivnosti svake knjinice. Sveukupnost tih aktivnosti ini biblioteku. Ali
biblioteka kao sluba ne ulazi u informacijski sustav s cjelokupnom svojom djelatnou. Za
informacijski sistem vana je ponajprije informacijska djelatnost biblioteka (irenje
dokumenata i informacija, te eventualno interpretacija podataka), dok su dokumentacijska i
komunikacijska djelatnost (prve tri aktivnosti prema gornjoj podjeli) pretpostavke, uvjeti, koji
omoguavaju da se zbivaju informacijski procesi. Dakle, informacijska aktivnost biblioteke
ini biblioteku segmentom informacijskog sistema, ini je informacijskim subjektom.
Da bi kao organizirana sluba mogla obavljati takvu informacijsku djelatnost, svaka
knjinica mora imati razvijene i dokumentacijske i komunikacijske postupke. Sudjelujui tek
dijelom svoje aktivnosti u IS, svaka knjinica osim toga ima niz specifinih zadaa to je
odreduje kao samostalnu slubu (mislimo u prvom redu na prikupljanje i uvanje raznih vrsta
dokumenata te na organizaciju dokumenata u razliite zbirke).
S druge strane, informacijski sustav nije prosti zbir informacijskih slubi, povezanih u jednu
cjelinu kojoj bismo mogli odrediti vrstu organizacijsku formu. Informacijski je sistem
djelomino i to, ali i mnogo vie od toga. IS je, kao to smo ve rekli ranije, sklop
informacijsko/dokumentacijsko/komunikacijskih slubi, ali i oblik drutvenih odnosa.
Informacijski sistem je svojstvo, kvaliteta sveukupnih kapaciteta i mogunosti slubi koje
tvore IS. On je svojstvo informacijske djelatnosti, svojstvo meusobno povezanih slubi, a ne
organizacija mimo tih slubi. Radi se o novoj kvaliteti informacija i o novoj vrsti usluga. Dok
pojedine slube izvjetavaju samo o fondovima svojih slubi, dotle IS prua obavijesti
relevantne za cijelo podruje ili odreenu djelatnost (budui da obuhvaa i povezuje sve
slube relevantne za neko podruje ili neku djelatnost).
4.6. Informacijsko/dokumentacijske slube i kompjutori
Sa stajalita korisnika, informacijski sistem osigurava novu vrstu informacija, novu ne
toliko po sadraju obavijesti, ve po obuhvatu njezinih izvora, garantirajui relevantnost
izvora, tj. opseg i doseg pruene obavijesti. Relevantnost informacije u ovom smislu ovisi o
koheziji IS, tj. stupnju institucionalizacije i organizacije rada informacijsko/dokumentacijskih
slubi. Zacijelo da pri tome standardizacija i unifikacija metoda to se koriste u
dokumentacijskim postupcima ima veliku ulogu. Ali, to ni u kojem sluaju ne znai da
ujednaenost metoda i sredstava tvori IS, npr. da jedino automatska obrada podataka
omoguava uspjean informacijski sistem.
Kompjutor je tek jedno od sredstava, sredstvo koje je po svojim pokazateljima
najprivlanije, ali nije jedina mogua tehnika za obavljanje informacijske aktivnosti. Ovisno o
prilikama i mogunostima sredine, treba izabrati najpovoljnije metode i tehnike za
informacijske i komunikacijske procese, sukladno kriterijima o kojima je bilo rijei.
Dosadanja nam iskustva govore da se u IS uvijek susreemo s kombinacijom razliitih
metoda i tehnika, pri emu jedna ili vie metoda mogu dominirati u komunikacijskom
procesu. One slube ili onaj IS, to su se oslonili samo na jednu vrstu tehnike ili jednu
metodu, obino su nakon nekog vremena bili prisiljeni iz temelja mijenjati svoje zamisli i
organizaciju rada.
Ovdje ne bismo govorili o mogunostima, podruju i nainu primjene kompjutora u
knjinicama, arhivima i muzejima, ve samo o znaenju te primjene s obzirom na njihove
odnose prema informacijskim sistemima. Primjena kompjutora npr. u knjinicama omoguava
racionalnije, efikasnije i preciznije obavljanje informacijsko/dokumentacijskih poslova. Ali
primjena kompjutora u knjinicama, na osnovi onoga to je do sada ve reeno, ne ini
knjinicu informacijskim sustavom, ve modernom knjinicom to obavlja svoje tradicionalne

poslove na racionalan, efikasan i precizan nain. Takva je knjinica izmijenila svoju

organizaciju rada i nain koritenja dokumenata, dakle izmijenila je svoju fizionomiju, ali bi
ipak bilo previe rei da je postala IS, budui da nije izmijenila i svoje osnovne ciljeve i
zadae.
Informacijski sustav nastaje povezivanjem raznih slubi u jednu cjelinu. Veze to umreuju
razliite slube nisu samo telefonske, teleprinterske, tj. telekomunikacijske linije ve su to u
prvom redu razliiti oblici drutvenih odnosa i drutvenih normi iji je cilj ostvarivanje nove
kvalitete u informacijskoj djelatnosti. Kompjutor moe biti jedna od tehnika to omoguava
da se ostvare informacijski (drutveni) odnosi izmedu pojedinih slubi. Utoliko je on tehnika
i tehnoloka osnovica novih kvalitetnijih informacijskih procesa. Umreavanje slubi u IS
osigurava pouzdaniju i drutveno relevantnu obavijest. Informacijski sistemi tee osigurati
relevantne informacije za drutvo, dok je teite pojedinih slubi nuno na relevantnosti
informacije s obzirom na njezin sadraj, tj. na relevantnim strunim obavijestima.
Izvjesnost i pouzdanost informacija za drutvo osnova je to omoguava bru
institucionalizaciju IS; korisnici, naime, zahtijevaju garanciju za relevantnost obavijesti koje
primaju, a tu relevantnost trae ponajprije u provjerenosti, svrhovitosti i smislenosti
obavijesti, a ne u njezinoj istinitosti. Takvu vrst informacije moe im osigurati samo
institucionalizacija IS i povezanost IS s opim drutvenim ciljevima.
Obavijest mora biti drutveno relevantna, a da bi bila takva, ona mora biti
institucionalizirana. Institucionalizacija IS prava je mjera kompjutorizacije informacijskih
slubi. Granice kompjutorizacije odreene su drutvenim odnosima to se preklapaju i
sukobljavaju u podruju informacijske djelatnosti, a doseg kompjutorizacije pojedinih slubi
limitiranje drutvenim normama. Drutvene norme odgovor su na pitanje do koje mjere je
zajednica spremna prihvatiti kompjutorizaciju - do koje je granice spremna plaati i koristiti
usluge ovako ili onako koncipiranog informacijskog sistema. Ujedno, drutvene su norme
indirektan odgovor i dogovor o potrebama neke zajednice za drutveno relevantnim
informacijama.5
5. PRETRAIVANJE OBAVIJESTI: OBAVIJESTI, POGRENE OBAVIJESTI I
PROTUOBAVIJESTI
Saetak
Sudionici u interakciji (pogotovo u umreenim interaktivnim (WWW) medijima) nastoje
mijenjati namjere, ciljeve, odluke i akcije ne samo svoje, nego i drugih aktera s kojima
komuniciraju. Zato dolazi do naruavanja integriteta obavijesti; preinake se obavijesti oituju
kao tehnika, semantika i socijalna pogreka, odnosno dovode do pojave obavijesti,
pogrenih obavijesti i protuobavijesti - koje postaju legitiman predmet bavljena informacijske
znanosti. Predloeni su kriteriji za razlikovanje obavijesti, pogrenih obavijesti i
protuobavijesti sa stajalita njihove vrijednosti za pojedine sudionike u interakciji. Zato se
redefinira pojam relevantnosti i analizira uinkovitost obavijesti sa stajalita sudionika u
komunikacijskom procesu. Uporabljivost obavijesti mjera je uinkovitosti informacijskog
procesa koju procjenjuje korisnik. Relevantnost je uvrijeeni naziv za mjerenje uporabljivosti
obavijesti od strane korisnika. Korisnost obavijesti mjera je uinkovitosti poiljatelja na
procese odluivanja i djelovanja korisnika obavijesti. Korisnost je mjera stvarnog uinka
autora (izvora) obavijesti na odabir ciljeva, odluke i djelovanje korisnika obavijesti.
5.1. Uvod
Rafael Capurro uvaeni je teoretik informacijske znanosti. Njegovi su radovi presudni za
razumijevanje epistemologije informacijske znanosti (1978, 1985, 1992, 2000). Svoju analizu
Osnove informacijske znanosti zavrava sljedeom tvrdnjom: Informacijska znanost je
hermeneutika znanost zato to nema jasne granice izmeu obavijesti i pogrenih obavijesti.
Informacijska znanost je znanost o obavijestima i pogrenim obavijestima (Capurro, 2000).

To je jedan od zakljuaka njegove analize koja poiva na stavovima da je obavijest u svojoj

biti povezana sa strukturom spoznaje ljudskih bia. Hermeneutika pak zagovara holistiki
pristup odnosima izmeu ovjeka i svijeta. Taj je pristup i socijalni i pragmatini, a ljudi nisu
izolirane monade i zato ne postoje prvo privatne ili subjektivne sfere, razdvojene od
objektivnih. Obavijest je, u egzistencijalno-hermeneutikom smislu, sredstvo za sudjelovanje
u zajednikom svijetu (2000). Obavijest prema Capurru nije krajnji proizvod postupka
prezentacije, ili neto to se prenosi od jednog uma k drugom, ili neto to je odvojeno od
zaahurene subjektivnosti. Obavijest je egzistencijalna dimenzija naeg bitka-u-svijetu-sdrugima (2000).
Ne elimo ui u epistemoloku raspravu o prirodi obavijesti. Capurrova teza da je
informacijska znanost znanost o obavijestima i pogrenim obavijestima samo je povod.
elimo propitati tezu da se informacijska znanost bavi obavijestima i pogrenim obavijestima.
Da li pogrene obavijesti, nazoviobavijesti, protuobavijesti postoje kao realan predmet
bavljenja informacijsko-dokumentacijske prakse? Da li se u informacijskim sustavima i
bazama podataka bavimo pogrenim obavijestima i protuobavijestima? Kako se teorijski
mogu razlikovati obavijesti i pogrene obavijesti, informacije od dezinformacija? Ako je
relevantnost mjera djelotvornosti u komunikacijskom procesu, kako se mjeri (ne)djelotvornost
obavijesti, protuobavijesti, pogrenih obavijesti u komunikacijskom procesu?
5.2. O terminologiji
Ve je Capurro u svom lanku upozorio da u engleskom postoji mnotvo znaenja rijei
obavijest (information), ali gotovo da i nema upute na negativne oblike obavijesti, tj. na
znaenje misinformation. Schrader navodi negativne oblike misinformation i njezine
izvedenice: lai, promiba, pogrean prikaz, tra, obmana, tlapnja, varka, pogreka, tajenje,
iskrivljen prikaz, aluzije, prijevare.
U hrvatskom jeziku teko da postoji negativni oblik za obavijest. Postoje tuice i kovanice:
dezinformacija, poluinformacija, ali ne postoji uvrijeeni izraz za misinformation.
Misinformation prevodi se kao pogrena obavijest (. Bujas, 1999).
Engleski izraz misinformation koristi se u znaenju krive obavijesti, odnosno obavijesti koja
vodi u zabludu (NOED). Misinformation, tj. pogrena obavijest vodi u zabludu, ali nije nuno
nastala s namjerom da prevari i obmane korisnika. Iako, u nekim strunim rjenicima, npr. u
FBI terminologiji, misinformation je obavijest pripremljena od neke izvjetajne slube s
ciljem da zavede, obmane, poremeti ili potkopa povjerenje kod pojedinaca, organizacija ili
vlada (B. W. Watson, 1990).
Dezinformacija, za razliku od pogrene obavijesti, je namjerno kriva informacija sa svrhom
da onaj koji je daje napakosti onome o kojem je daje; zavoenje u bludnju, obmana (B.
Klai, 1978). U engleskom jeziku dezinformacija (disinformation) ima podrijetlo od ruske
rijei dezinformatsiya, a koristi se u znaenju namjerno patvorene obavijesti, posebno
plasirane od jedne vlade prema drugoj ili prema javnosti (NOED). U izvjetajnoj djelatnosti
dezinformacija se definira na slian nain: termin se koristi u tajnim i prikrivenim
izvjetajnim operacijama da opie krivotvoreni, lani dokaz koji se koristi za diskreditiranje
protivnika (B. W. Watson 1990).
U potrazi za hrvatskim nazivljem predloit emo sljedee izraze: pogrena obavijest za
misinformation, te protuobavijest za disinformation.
Pogrena obavijest je nazoviobavijest, koja ne mora nuno nastati s namjerom da zavede
korisnika. Mogli bismo koristiti kao sinonime i pseudoobavijest ili kvaziobavijest. Prefiks
pseudo (gr. pseudos la) u sloenicama oznauje lani.., nadri.., nazovi.., lanost,
sumnjivost, neto tobonje. Predmetak kvazi ispred rijei oznaava kao da, tobonji,
navodni (B. Klai, 1978). Zato izraz pogrena obavijest moemo rabiti u znaenju netona,
pogrena, iskrivljena, nazovi - obavijest.

Protuobavijest je namjerno odaslana pogrena obavijest s namjerom da obmane korisnika.

Protivniku se namjerno ele dostaviti netoni, lani podaci, protivni pravim obavijestima.
Sinonimi za protuobavijest su dezinformacija, kontrainformacija, kontraobavijest,
antiinformacija.
Promiba, odnosno propaganda nije protuobavijest, a ne moe se svrstati ni u kategoriju
pogrenih obavijesti, iako neki autori promibu ubrajaju u negativne oblike obavijesti. No
odnose i razlike izmeu pogrenih obavijesti, promibe i protuobavijesti treba traiti na
teorijskoj, a ne na lingvistikoj razini.
Polazimo od hipoteze da su pogrene obavijesti, protuobavijesti i propaganda rezultat
sluajnih ili namjernih manipulacija obavijestima u komunikacijskom procesu. U
komunikacijskom procesu razmjenjuju se obavijesti izmeu izvorita i odredita.
Naruavanjem integriteta podataka u komunikaciji nastaju pogrene obavijesti.
Protuobavijesti nastaju manipulacijom nad izvorom podataka, dakle kao rezultat manipulacije
s autentinosti autorstva podataka. Promiba pak nastoji manipulirati stavovima korisnika,
dakle, nastoji utjecati na interese korisnika.
5.3. Kriteriji za razlikovanje obavijesti, pogrenih obavijesti i protuobavijesti
Obavijesti, pogrene obavijesti i protuobavijesti donedavno nisu bili predmet teorijskih
istraivanja informacijske znanosti. Ali danas nezaobilazni internet i web stranice nude ne
samo pouzdane i aurne obavijesti ve i netone, neaurirane obavijesti, te obavijesti koje
sadre obmane i prijevare. Zato postaje imperativ uspostaviti kriterije za razlikovanje
obavijesti, pogrenih obavijesti i protuobavijesti, pogotovo na internetu.
D. Tarcza i A. Buker (2001) nude sljedee kriterije za razlikovanje web stranica koje nude
obavijesti, pogrene obavijesti i protuobavijesti:
obavijesne web stranice prikazuju injenine obavijesti. One dokazuju autorstvo, ukazuju na
izvor i vlasnika obavijesti i pravovaljane su obavijesti; te su obavijesti tone, bez pogreaka,
nisu subjektivne, potpune su i aurne.
pogrene obavijesti unose zbrku i nered, jer su: neistinite, u suprotnosti s prethodnim
obavijestima, ili su preinaene u komunikacijskom procesu. Pogrene obavijesti sadre
pogreke, zastarjele i subjektivne obavijesti; one nisu nuno namjerni pokuaj da uvjere u
netonosti jer iskazuju poglede koji mogu biti krajnje subjektivni.
protuobavijesti namjerno ele zavesti, prevariti i obmanuti. Nije jasno tko je stvarni autor
web stranice a ne nudi se ni adresa za kontakt; u pravilu nema stvarne upute na izvor
obavijesti, datuma kada je napisana odnosno aurirana, ili pak opis autora obavijesti.
D. Tarcza i A. Buker (2001) takoer nude sljedeih pet kriterija za vrednovanje obavijesti na
web stranicama: 1. autorstvo, 2. tonost, 3. objektivnost, 4. valjanost, i 5. izvjetavanje.
1. Autorstvoobavijest* Poznati su autori i sponzori; tovie postoje i adrese za kontakt, pa ak
i upozorenje na zatitu autorskih prava.pogrena obavijest* Nejasno je tko je sponzor web
stranice; nije sigurno kome pripada i tko je autor.protuobavijest* Nije poznato tko je stvarni
autor web stranice; ne postoji adresa za kontakt.

2. tonostobavijest* Obavijesti sadre injenine podatke; podaci su prikazani na nain da se

mogu provjeriti.pogrena obavijest* Obavijesti ne sadre konkretne dokaze o podacima koji
se prikazuju; podaci se ne mogu provjeriti.protuobavijest* Obavijesti ne sadre stvarne,
potvrene injenice; obavijesti sadre patvorene i netone podatke.
3. objektivnostobavijest* Obavijest je potpuna, jasna, pravovremena, tona i
nepristrana.pogrena obavijest* Obavijest nije objektivna; sadri osobno gledite autora i zato

je pristrana.protuobavijest* Obavijest nije injenina; nastoji zavesti korisnika glede sadraja

obavijesti.
4. Valjanostobavijest* Podaci o izvoru obavijesti, mjestu i vremenu nastanka, odnosno
auriranja su potpuni.pogrena obavijest* Podaci o izvoru obavijesti, mjestu ili vremenu
nastanka su nepotpuni ili zastarjeli.protuobavijest* Podaci o izvoru obavijesti, mjestu ili
vremenu nastanka ne postoje ili nisu aurirani.
5. Izvjetavanjeobavijest* Komunikacija je u funkciji; postoje adrese za kontakt i upute na
druge spojnice.pogrena obavijest* Komunikacija je u funkciji; upute na druge spojnice
postoje ali sve nisu u funkciji.protuobavijest* Nastavak komunikacije nije oit, i nejasna je
interakcija sa web stranicom u budunosti.D. Tarcza i A. Buker u svom radu (2001) ne nude
teorijsko obrazloenje svoje ralambe. Zato je njihovo razvrstavnje prema gornjih pet
kriterija prvenstveno pragmatino i deskriptivno.
5.4. O integritetu obavijesti
Teorijsko tumaenje integriteta obavijesti moralo bi zapoeti ralambom procesa razmjene
obavijesti od poiljatelja do korisnika. Klasina bibliotena, dokumentacijska i obavijesna
teorija polaze od postavki da obavijesti (podatke, dokumente) treba prikupiti na izvoru te
prenijeti, obraditi, pohraniti, i distribuirati korisnicima. Meutim, jo puno prije utemeljenja
informacijske znanosti bilo je poznato da cjelovitost obavijesti odreuju simbolika,
semantika i pragmatika dimenzija. Ta podjela ima svoju primjenu i u matematikoj teoriji
obavijesti C. Shannona i W. Weavera (1949) koji su naglasili da se ne bave ni semantikom ni
pragmatikom dimenzijom obavijesti ve samo prijenosom signala od izvora do odredita.
Takvim stavom cjelovitost obavijesti u kompjutorskoj znanosti i informatici reducirana je
samo na jednu, tehniku, dimenziju: prijenos signala, odnosno obradu podataka bez ulaenja u
njihova semantika i pragmatika znaenja.
U teoriji postoji niz pokuaja definiranja cjelovitosti obavijesti. Fuchs i Hofkirchner nastoje
definirati ujedinjenu teoriju obavijesti. Njihova je polazna teza da u procesu konstituiranja
individualne obavijesti treba razluiti podatke, znanje i mudrost. To jest, podaci se oblikuju na
temelju prijama signala. Podaci su polazite za oblikovanje znanja, koje je pak nuno da bi se
dolo do vrednovanja i odluivanja, odnosno do mudrosti.
Prema ujedinjenoj teoriji obavijesti spoznaja je uvijek povezana sa vanjskim svijetom:
subjekt se uvijek odreuje prema dogaajima i stanju u svom okruenju. Individualna
obavijest cjelovita je obavijest koja ima tri razine: podatke, znanje i mudrost.
* na prvoj razini signali se percipiraju iz okruenja. Percepcija je in koji obuhvaa prijam
(recepcion) i poimanje (conception) signala; nova cjelina naziva se podatak.
* na drugoj razini podaci se tumae, tj. pridaju im se znaenja i oblikuje znanje. Interpretacija
je proces meuigre projekcije (projection) i introjekcije (introjection). U projekciji postojee
se znanje primjenjuje na podatke, odnosno sustav se projektira na realnost. U introjekciji novi
se podaci tumae u odnosu na postojeu strukturu znanja, i tako nastaje nova struktura znanja;
odnosno sustav introjektira realnost u svoju strukturu. Projekcija i introjekcija beskonani su
motor kretanja spoznaje. Moe se rei da okruenje nikada u potpunosti ne odreuje spoznaju,
ali ni znanje se ne formira potpuno autonomno, niti potpuno neovisno od okruenja. Znanje je
rezultat interpretacije podataka, a taj proces ukljuuje iskustvo i injenice.
* na treoj razini subjekt stavlja znanje u kontekst svojih ciljeva, odnosno vrednuje ga na
temelju individualnih obavijesti koje sadre vrijednosti, norme, pravila, mnijenja, ideje ili
vjerovanja. Ovaj proces zapoinje u situaciji kada subjekt mora djelovati s ciljem da rijei
neki problem. U tim situacijama znanje se vrednuje i pridaje mu se smisao. Proces
vrednovanja obuhvaa opis (description) i propis (prescription). Opis je proces primjene
postojeih pravila vrednovanja u rjeavanju problema i pri tome se ne mijenjaju individualne

vrijednosti i norme. Propis je proces u kojem dolazi, na temelju novih iskustava, do pojave
novih individualnih vrijednosti, normi, pravila, mnijenja ili vjerovanja.
Prema Fuchsovu i Hofkirchnerovu tumaenju individualne obavijesti, moemo zakljuiti: a)
podatak je rezultat prijama i percepcije signala koji ulazi u sustav; b) znanje je rezultat
interpretacije odnosa izmeu znaka i objekta spoznaje, i c) smisao i vrijednost individualne
obavijesti odreen je odnosom izmeu akcije (odluke) te problema s kojim je spoznajni
subjekt suoen.
Meutim, Fuchs i Hofkirchner s pravom upozoravaju i na postojanje socijalne obavijesti koje
nastaju socijalnim djelovanjem. Socijalni odnosi uspostavljaju se ve kod uzajamnog
djelovanja dva individualna imbenika. Socijalna ko-operacija smatra se da postoji
uspostavom socijalnih odnosa i socijalnom interakcijom pojedinaca ako im to donosi
odreenu korist. Norme, vrijednosti, pravila i zakoni koji se uspostavljaju tijekom socijalnih
odnosa smatraju se drutvenim obavijestima, zato to pojedinci moraju dijeliti zajedniki
svjetonazor radi interpretacije i konstrukcije stvarnosti to osigurava podlogu za njihovo
socijalno djelovanje i interakcije.
Za tumaenje integriteta obavijesti vana je i sljedea tvrdnja Fuchsa i Hofkirchnera:
Socijalna akcija nuni je uvjet za uspostavu socijalnog odnosa, ali ne i dovoljan uvjet jer
socijalno djelovanje ne zahtijeva odnos izmeu initelja: jedan initelj moe se odnositi na
djelovanje drugog, bez da se drugi odnosi na djelovanje onog prvog (isto, str. 6.).
Sada se ponovo moemo vratiti naem problemu: teorijskom tumaenju razlike izmeu
obavijesti, pogrene obavijesti i protuobavijesti.
Integritet obavijesti, prema ujedinjenoj teoriji obavijesti, osiguravaju jedinstvo podataka,
znaenja i smisla obavijesti. Dakle, potpuna, cjelovita obavijest jest ona koja tono prima i
percipira signale, valjano interpretira podatke te svrhovito primjenjuje znanje u cilju
rjeavanja problema.
Naruavanje integriteta obavijesti moe se dogoditi na tri razine:
* a) razini integriteta podataka,
* b) razini integriteta znaenja,
* c) razini integriteta smisla, tj. odluivanja.
U prvom sluaju dolazi do pogreke u prijenosu i/ili prijamu signala.
U drugom sluaju prilikom interpretacije dolazi do pogreke da znak krivo upuuje na objekt
spoznaje, ili do upuivanja znaka na krivi objekt spoznaje.
U treem sluaju dolazi do uspostave pogrenog odnosa izmeu obavijesti i akcije; bilo da se
na temelju pogrenih obavijesti donose pogrene procjene problema i/ili pogrene odluke.
Oito je da druga razina pogreke pretpostavlja prvu, a trea pretpostavlja drugu i prvu!
Naime, pogreni podaci podloga su pogrenim interpretacijama, a pogrene interpretacije
vode ka krivim procjenama i odlukama.
Integritet obavijesti koji se tumai na ovaj nain, tj. konzistentnou i potpunou obavijesti
na njezinom putu od oblikovanja podataka, do znaenja i odluke promatra obavijest
prvenstveno sa stajalita spoznajne funkcije. Ujedinjena teorija obavijesti obavijest tumai
kao rezultat spoznajnih postupaka: percepcije, interpretacije i vrednovanja.
Zato se naruavanje integriteta obavijesti moe oitavati kao:
* a) tehnika pogreka tj. pogreka u prijenosu ili pogreka u percepciji podataka; tehnika
pogreka ima za posljedicu pogrene podatke, odnosno pogrenu obavijest.
* b) semantika pogreka tj. pogreka u pridavanju znaenja, pogreka interpretacije.
Pogrena znaenja oblikuju pogrene obavijesti, ali i nesporazume u socijalnim odnosima.
Zato semantike pogreke mogu biti osnovom i protuobavijestima.
* c) socijalna pogreka tj. pogreka u vrednovanju i uporabi obavijesti. Pogreni podaci,
pogrene interpretacije imaju za posljedicu pogrene procjene problema, pogreno

odreivanje cilja, i/ili pogrene odluke i akcije. Poluiti pogreke u socijalnom djelovanju i
odluivanju osnovna je zadaa i namjera protuobavijesti.
Koliko god ova ralamba integriteta obavijesti sa stajalita spoznajne funkcije moe pomoi
razumijevanju prirode obavijesti, pogrene obavijesti i protuobavijesti, ovaj pristup ne daje
nam potpuni odgovor na to kako i zato je mogue strukturiranje pogrenih obavijesti i
protuobavijesti.
Podsjetimo se ponovo osnovnih razlika izmeu pogrene obavijesti i protuobavijesti (tabela
1.), prema prikazu Tarcze i Bukera (2001). Ishodite nastanka protuobavijesti, ili manipulacije
s obavijesti, nije u spoznajnom procesu, ve u manipulaciji s:
* a) izvorom obavijesti: nepoznat je izvor obavijesti,
* b) autorom obavijesti: nepoznat je pravi autor obavijesti,
* c) poiljateljem obavijesti: komunikacija s poiljateljem nije mogua.
pogrena obavijestprotu-obavijestautorstvo* nejasan sponzor* nije jasno tko je stvarni
autortonost* nema konkretnih dokaza /ili injenica* obavijest nije potvrena
injenicamaobjektivnost* osobno gledite* zatajeni pravi izvorivaljanost* zastarjela*
nedostaju podaci o vremenu nastanka ili auriranjaizvjetavanje* komunikacija djelomice u
funkciji* interakcija nije moguaDakle, nastanak pogrene obavijesti i protuobavijesti ne
treba traiti prvenstveno u spoznajnom procesu, ve u komunikacijskom procesu. Zato se
vraamo na nae teze da je obavijest simboliki proizvod koji odreuju spoznajna,
komunikacijska, informacijska funkcija i funkcija pamenja (M. Tuman, 1990, 1991).
Obavijest se kao simboliki proizvod razvija kao cjelina, ali pojedine funkcije to
konstituiraju obavijest neraskidivo su uzajamno povezane. Meufunkcionalne veze i odnosi
nisu konstantni, nevani i zanemarivi sa stajalita organizacije znanja ve upravo mijenjanje
meufunkcionalnih veza, a to znai mijenjanje funkcionalne organizacije znanja osnovna je
znaajka i sadraj procesa informatizacije (M. Tuman, 1990b, str. 120).
5. Komunikacijski obrasci i vrste obavijesti
Do pojave kompjutora znanje je bilo zapisano samo u analognoj formi, a publikacija je bila
osnovni medij razmjene znanja. Publikacija prenosi znanje u analognoj formi, formi stalnog
nepromjenjivog zapisa. Znanje je omeeno publikacijom, publikacija je fiksni prostor unutar
kojeg se prikazuje znanje.
Knjiga, tj. publikacija, od pojave Guttenberga bila je sinonim za znanje. Zato? Zato to je
cijeli spoznajni proces: od percepcije, prezentacije i vrednovanja znanja prikazan, sadran i
zavren u publikaciji. Autor je bio odgovoran za pronalaenje izvora podataka, izvoenje
dokaza, stvaranje zakljuaka. Publikacija je samo multiplikacija izvornog zapisa. Ona dodue
ima dodatne mehanizme (izdavaa, urednika, recenzente, itd.), koji korisniku nude garancije o
pouzdanosti i provjerljivosti znanja, ali komunikacijska funkcija ne utjee na samu strukturu
znanja. Zadaa je komunikacijske funkcije multiplikacija zapisanog znanja, kako bi ono bilo
distribuirano to veem broju korisnika.
Prikupljanje, obrada, uvanje i koritenje publikacija zadaa je dokumentacijske funkcije. To
znai da je ivotni ciklus znanja (sadranog u publikacijama) odreen stvaranjem,
prikupljanjem, obradom, uvanjem i koritenjem publikacija.
Publikacije se organiziraju u fondove bibliotene ili dokumentacijske grae, a zadaa je
informacijske funkcije osigurati pristup fondovima, odnosno pojedinim jedinicama
bibliotene/dokumentacijske grae. Meutim, vrednovanje ili procjena obavijesti iskljuivo je
na korisniku, njegovim potrebama i razboritosti. Korisnik sam prosuuje vrijednost obavijesti,
a cijeli informacijsko-dokumentacijski sustav samo mu osigurava selekciju i pristup do
publikacija. Zato se ivotni vijek publikacija odreuje njihovom uporabnom vrijednosti, tj.
brojem posudbi publikacije u jedinici vremena, a ne njezinom spoznajnom vrijednou.
Publikacija je pasivni medij. Sa pojavom digitalnih medija zapoela je radikalna promjena
organizacije znanja. To su ve najavili u svojoj Matematikoj teoriji obavijesti Shannon i

Weaver (1949). Oni su izriito naglasili da se bave samo prijenosom signala, a ne i

semantikom i pragmatikom dimenzijom obavijesti. Digitalni zapis omoguava da se
podatak odvoji od medija, da se podatak s jednog medija prenese na drugi medij, odnosno,
digitalni mediji omoguavaju interaktivni pristup svojem sadraju. Posljedica takve
interaktivne komunikacije jest razdvajanje podatka i njegova primarna znaenja. Primarni
integritet obavijesti jest razbijen, zahvaljujui novim mogunostima interaktivne
komunikacije. Autor obavijesti nema vie iskljuivo pravo i nadzor nad cijelim procesom
oblikovanja obavijesti, tj. na njezino prezentiranje, tumaenje i vrednovanje. Tumaenje i
vrednovanje sada postaje mogue i korisniku. Zato obavijest poprima novu vrijednost: ona
postaje relevantna. Podatak poprima novu vrijednost za korisnika jer ga se stavlja u novi
kontekst i pridaje mu se novo znaenje. Relevantnost se upravo tako i definira: mjera
djelotvornosti u komunikacijskom procesu; ili preciznije, relevantnost je mjera
komunikacijske funkcije kao to je istinitost mjera spoznajne.
Zahvaljujui digitalnim medijima i (tele)komunikacijskim tehnologijama zapis se pretvorio u
pokretni tekst. Obavijest u digitalnoj formi moe se kumulirati, selekcionirati, obraditi,
preraditi, primijeniti i koristiti za nove potrebe. Tekst postaje pokretan medij, i nositelj
razliitih znaenja. Za autora obavijesti on ima jednu, primarno spoznajnu poruku, a za
korisnika poprima novu komunikacijsku vrijednost obavijest postaje relevantna za neke
budue uporabe.
I autor i korisnik obavijesti u interakciji su s obavijestima, preciznije s korpusom tekstova. To
znai da su oba, i jedan i drugi, osueni da interpretiraju i vrednuju signale koje razmjenjuju.
Prvi artikulirajui poruku (spoznajnu vrijednost obavijesti), a drugi deifrirajui njezino
znaenje (komunikacijsku vrijednost). To znai da obavijest organiziranu u korpuse tekstova:
baze podataka, informacijske sustave, banke podataka, ekspertne sustave, i tome slino, bitno
odreuju digitalni mediji i interaktivni pristup.
Ve smo upozorili na sljedeu podjelu medija (Floridi, 1996):
a) jednosmjerni pasivni mediji, ili W mediji,
b) dvosmjerni interaktivni mediji ili WW mediji.
Ovoj bismo podjeli mogli dodati jo jednu grupu:
c) WWW umreeni interaktivni mediji.
Internet je danas primjer WWW umreenog interaktivnog medija. To je po mnogo emu
viesmjerni korpus umreenog znanja. ivotni ciklus obavijesti na internetu odreen je
sljedeim fazama: stvaranje, pohranjivanje, pretraivanje, auriranje. Time je prezentacija,
organizacija, distribucija i koritenje ovog tipa obavijesti (znanja) sasvim drukija nego kod
pasivnih medija (W medija) ili interaktivnih medija (WW medija). Ve smo upozorili da je
kod pasivnih medija autor taj koji je odgovoran za prezentaciju, interpretaciju i vrednovanje
obavijesti. Kod WW interaktivnih medija autor je jo uvijek odgovoran za prezentaciju, ali u
interpretaciji i vrednovanju sudjeluju ve i posrednici i korisnici. Kod WW medija,
informacijski sustavi odnosno INDOK sustavi, posrednici su izmeu autora (emitera)
obavijesti i korisnika. To jesu dvosmjerni interaktivni sustavi, ali na nain da su autori
obavijesti i korisnici u interakciji sa sustavom, no meusobno nisu u neposrednoj
komunikaciji s povratnom vezom.
Zato, koliko god WW mediji bili online organizirani, uvijek postoji manji ili vei odmak
izmeu primarnog komunikacijskog sustava i informacijskog sustava kao posrednika do
primarnih obavijesti. Zahvaljujui toj razlici autor obavijesti je prepoznatljiv kao poiljatelj i
postoji njegova odgovornost za prezentaciju obavijesti.
Kod WWW medija autori nisu izgubili svoj identitet, ali karakter autorstva i izvora obavijesti
se izmijenio. Autorsku odrednicu objektivno odreuju osim autora i korporativnog autora i
sponzor web stranice, a posredno i davatelj internet usluga (provider). Izvor obavijesti nije
vie samo osoba, institucija ili dokument ve je to i internet, davatelj usluga, web stranica.

Kod WWW medija niz novih posrednika sudjeluje u stvaranju obavijesti. Time se proirio
broj sudionika koji odreuju autorstvo i izvor obavijesti. Njihova stalna nazonost u
komunikaciji i interakcija sa korisnicima promijenili su i samu narav komunikacije. Novi
izvor obavijesti jest taj koji je aktivno nazoan na internetu jer sam generira i aurira svoje
obavijesti. Sponzori i autori web stranice zainteresirani su za prezentaciju obavijesti i u ime
autora obavijesti i u ime izvora obavijesti.
Korpus znanja u WWW sustavima otvoren je i po broju sudionika u njegovu oblikovanju kao
i po opsegu i kvaliteti prezentiranog sadraja. Korpus znanja na WWW mediju stalno se
zanavlja a kako ga primarno poiljatelji, a ne samo korisnici ili posrednici, odravaju i
auriraju, to oni dijelovi koji se ne odravaju i auriraju sami zastarijevaju i odumiru.
WWW su umreeni mediji kojima se zna poetak i pravila ponaanja. Ali danas su to
otvoreni sustavi u pravom smislu te rijei. Veliinu i rast tog sustava danas nitko ne kontrolira
(glede opsega obavijesti, broja korisnika, davatelja usluga, itd.); drugo, internet je interaktivni
medij s odnosima izmeu autora, davatelja usluga, korisnika koji su izmjenjivi i viesmjerni.
Svaki korisnik moe postati davatelj usluga, svaki autor moe postati korisnik; a u njihovoj
interakciji nije im potreban posrednik. To je mogue zato to je informacijska funkcija
(funkcija organizacije i selekcije obavijesti) organski povezana s komunikacijskom funkcijom
funkcijom diseminacije i distribucije znanja. Pokretni tekst pretvorio se u hipertekst i/ili
multimedijski tekst organiziran tako da ga se moe pretraivati i koristiti prema svim
kriterijima - ve od onog momenta kada je stavljen u opticaj. Ta je znaajka uvezala i
izjednaila autora i korisnika, i uinila ih dionicima u komunikaciji u kojoj svaki nastoji
ostvariti svoj komunikacijski interes i zadovoljiti svoju komunikacijsku potrebu.
U svakoj komunikaciji autor obavijesti aktivni je sudionik u komunikacijskom procesu, a s
emitiranjem obavijesti eli osigurati i komunikacijsku korist za sebe. Naime, komunikacija
nije sama sebi svrhom i kako korisnik trai relevantne obavijesti da bi zadovoljio svoje
korisnike potrebe i zahtjeve, tako i poiljatelji obavijesti ele zadovoljiti svoje drutvene i
komunikacijske potrebe aljui relevantne obavijesti s kojima to mogu postii.
Meutim, koliko god postojalo razliitih tipova relevantnosti, relevantnost sa stajalita
poiljatelja nije istraivana upravo zato to je poiljatelj u W i WW medijima bio pasivni
sudionik informacijskog procesa. Odnosno informacijski sustavi koji se bave W i WW
medijima samo su posrednici, ili ispomo primarnim komunikacijskim sustavima. Kod
WWW medija, u kojima se komunikacijski i informacijski procesi preklapaju, ta se granica
poela gubiti, a u nekim podrujima ona se i dokida. Zato treba prouiti djelotvornost
(uinkovitost) komunikacijskog sustava ne samo sa stajalita relevantnosti za korisnika ve i
sa stajalita korisnosti za poiljatelja.
5.6. Relevantnost u www komunikacijama
S pojavom i razvojem sustava za pretraivanje obavijesti (od 1950-tih), glavna zadaa tih
sustava postalo je pretraivanje i osiguravanje relevantnih informacija. Od tada je relevantnost
kljuni pojam informacijske znanosti, koji se koristi u prosudbi informacijske djelatnosti te
najvaniji teorijski pojam za procjenu razmjene obavijesti i razumijevanje informacijskih
procesa.
Kao kod svih temeljnih pojmova u znanosti, ne postoji konsenzus oko jedne definicije pojma
relevantnosti. No relevantnost se uvijek tumai kao mjera djelotvornosti informacijskog
procesa s ciljem zadovoljavanja informacijskih potreba i zahtjeva korisnika. Kako pojedini
autori smatraju da razliiti imbenici, to odreuju proces razmjene obavijesti, imaju presudni
utjecaj na uinkovitost informacijskog procesa, to postoje i razliita tumaenja relevantnosti.
Relevantnost se tumai sa stajalita: informacijskog sustava, odredita, predmetne literature,
predmetnog znanja, pertinencije te logikog i pragmatikog stajalita (Saraevi, 1975).
Relevantnost se u teoriji informacijske znanosti ne tumai i sa stajalita poiljatelja
obavijesti. Tome su dva bitna razloga. Na prvi smo ve upozorili: u informacijskim sustavima

koji se bave obradom W i WW medija poiljatelj (autor obavijesti) nije aktivni sudionik u
razmjeni informacija. Informacijski sustavi tek su posrednici izmeu korisnika i poiljatelja
obavijesti jer ti sustavi ne osiguravaju neposrednu komunikaciju izmeu poiljatelja i
korisnika obavijesti.
Drugi je razlog zato se nisu istraivali interesi poiljatelja u razmjeni informacija taj, to se
informacijska znanost u svojim poecima bavila prvenstveno obradom znanstvenih
informacija. tovie, informacijska se znanost definira kao 'znanstvena disciplina koja
istrauje strukturu i svojstva znanstvenih informacija' (A. J. Mihajlov, R. S. Giljarevski,
1977). Iako se u amerikoj literaturi ne definira kao disciplina o znanstvenim informacijama,
informacijska znanost od samih se poetaka bavila prvenstveno znanstvenim i strunim
obavijestima, i bila je usmjerena prije svega na znanstvene komunikacije.
Znanstvene i strune obavijesti po svojoj prirodi moraju biti istinite, ili teiti spoznaji istine. I
zato nije bilo potrebe dovoditi u pitanje komunikacijske interese poiljatelja obavijesti jer se
smatra da oni, osim znanstvenih i strunih interesa i razloga, nemaju drugih komunikacijskih
namjera.
Podruje informacijske djelatnosti ve se odavno proirilo na sve vrste obavijesti, a ne samo
znanstvene i strune. Razvojem informacijskih tehnologija (WWW medija) informacijski i
komunikacijski sustavi uvezali su poiljatelje i korisnike obavijesti, tako da i jedni i drugi u
razmjeni informacija nastoje ostvariti svoje interese. Informacijski procesi i sustavi postali su
dio realnih drutvanih odnosa i sredstva drutvene akcije.
Zato su danas, u veoj mjeri nego ranije, informacijski procesi optereeni ogromnim
koliinama ne samo obavijesti ve i pogrenih obavijesti i protuobavijesti. Pogrene obavijesti
i protuobavijesti nisu vie samo pogreke sustava ili pojedinaca, ve rezultat institucionalnih
nastojanja i napora. Kako to nije predmet ove rasprave, tek nekoliko naznaka. Danas su
marketing i propaganda sastavni dio mnogih djelatnosti. A za propagandu neki autori smatraju
da je sestra blizanka dezinformacije, jer je poput dezinformacije i to rat rijeima; dodue,
dok protuinformacija ne poznaje konkurenciju, propaganda ivi od nje.
U doba hladnoga rata stvorene su institucije (radio postaje, izdavake kue, itd.), na obje
strane eljezne zavjese, koje su bile zaduene za plasiranje poluinformacija i
protuinformacija. I danas pojedine vlade, manje ili vie otvoreno formiraju agencije preko
kojih ele utjecati na javno mnijenje i svjetske politiare. Oruane snage i obavjetajne
slube velikog broja drava imaju pravilnike i programe dezinformiranja, jer svi izbjegavaju
sukobe visokog intenziteta pa sukobe niskog intenziteta vode u medijima.
Ne samo politike, vojne i poslovne obavijesti, ve i podaci o ekologiji, klimi postaju
predmetom pogrenih obavijesti i protuobavijesti. Zbog svih ovih trendova neki autori ve
najavljuju da je informacijsko doba zamijenilo dezinformacijsko doba. Znakovito je da D.
J. Rothkopf (1999) svoj lanak zapoinje rijeima: Ne vjerujte nikome.
5.7. Relevantnost sa stajalita poiljatelja
Zacijelo postoje i teorijski i pragmatiki razlozi da se ponovo istrai vrijednost obavijesti koje
se razmjenjuju u informacijsko-komunikacijskim sustavima, i da se (ponovo) razmotri
uinkovitost obavijesti ne samo sa stajalita korisnika ve i sa stajalita poiljatelja (autora).
Polazimo od teze A. Kovacza (1997) da se uinkovitost obavijesti moe prosuivati sa dva
razliita stajalita: uporabljivosti i korisnosti. Iako smo ove kriterije koristili na drugom
mjestu (M. Tuman, 2001) za analizu obavijesti i izvjesnica, sada emo tu ralambu
primijeniti za novo tumaenje pojma relevantnosti.
Bez obzira o kakvim je obavijestima rije (obavijestima, pogrenim obavijestima,
protuobavijestima, izvjesnicama, itd), moe se procjenjivati uinkovitost obavijesti sa
stajalita svih sudionika u komunikacijskom procesu.
Uporabljivost obavijesti mjera je komunikacijske uinkovitosti informacijskih procesa. U
obavijesnom procesu obavijesti su od izvora - tj. posredstvom slubi koje su ih prikupile,

obradile, ralanile, diseminirale - dole do korisnika. Uporabljivost je obavijesti mjera

uinkovitosti informacijske djelatnosti koju procjenjuje korisnik. Uporabljivost obavijesti
stvar je unutarnje (intrinzike) i subjektivne procjene korisnika obavijesti.
Uporabljivost opisuje stupanj zadovoljavanja potrebe korisnika za obavijestima u trenutku
kada su obavijesti nastale ili su dostavljene korisniku. U informacijskoj znanosti relevantnost
je uvrijeeni naziv za mjerenje uporabljivosti obavijesti od strane korisnika.
Uporabljivost obavijesti mjeri se pomou relevantnosti. Vrijednosti su relevantne obavijesti:
pravodobnost, pouzdanost podataka, tonost podataka, potankost i prikladnost ralambe,
nain prikaza obavijesti. Ili, reeno drugom terminologijom, vrijednost se relevantnih
obavijesti prosuuje kriterijima: autorstva, tonosti, objektivnosti, valjanosti i aurnosti.
Relevantne obavijesti su one koje su za korisnika uporabljive. Ali uporabljivost je zapravo
mjera potencijala. Uporabljivost obavijesti upuuje korisnika na mogue opcije koje se
otvaraju temeljem novih raspoloivih podataka. Unato saznanjima koja pruaju, unato
svojoj uporabljivosti, obavijesti ne moraju biti iskoritene iz mnogo razloga.
Korisnost obavijesti mjera je stvarne uinkovitosti obavijesnih procesa. Korisnost obavijesti
moe se procjenjivati na temelju objektivnih kriterija, ali tek post-facto, tek nakon to su
stvarno bile (is)koritene od strane korisnika.
A. Kovacz (1997) zagovara pet kriterija za mjerenje korisnosti obavijesti. Prema A. Kovaczu
obavijesti su korisne ako:
* 1. navode korisnika obavijesti da promijeni prethodno odabranu odluku ili cilj akcije;
* 2. omoguavaju drugaiju (bolju) opciju za provedbu ve odabrane odluke ili cilja akcije;
* 3. igraju kljunu ulogu u odluivanju (na temelju tih obavijesti zasniva se provedba akcije
ili donosi odluka za njezino provoenje);
* 4. prisiljavaju protivnika da promijeni ili modificira provedbu njegove politike ili akcije;
* 5. unapreuju uinke politike koju vodi korisnik ili umanjuju tetne uinke djelovanja
protivnika, odnosno drugih socijalnih aktera.
Prigovor koji se moe staviti tj. da se argumenti i kriteriji, to ih navodimo prema A.
Kovaczu, odnose samo na jedan poseban vid obavijesti i da se ne mogu primjenjivati za
procjenu korisnosti svih informacijskih procesa treba uvaiti. Meutim, za nau analizu nije
presudno da li su gornji argumenti po svojoj vanosti univerzalni ili partikularni (tj. da li se
odnose na sve ili samo na neke informacijske sustave i procese), ve je presudno uoiti dvije
stvari. Prvo, da je korisnost obavijesti prava mjera za prosudu uporabne vrijednosti
(odreenih) obavijesti; i drugo, korisnost obavijesti odreuju ne samo odluke korisnika nego i
namjere i interesi korisnika, ali u jednakoj mjeri i namjere i interesi poiljatelja obavijesti.
Dakle, i korisnik i poiljatelj nastoje promijeniti namjere i odluke one druge strane. Zato?
Zato to su oni u interakciji (pogotovo u WWW medijima) te u komunikaciji stalno mijenjaju
socijalne uloge korisnik poiljatelj obavijesti.
Navedeni kriteriji za tumaenje korisnosti obavijesti polaze od teorijske postavke da je proces
odluivanja crna kutija, s obavijestima kao ulazom (inputom) a djelovanjem (akcijama) kao
izlazom (outputom). Prema tom modelu jedna je obavijesti uinkovita (ili korisna) ako njezin
ulaz mijenja izlaz tj. utjee na promjenu ili provedbu akcije.
Iako je vrlo upitna mogunost mjerenja obavijesti sa stajalita uinkovitosti, ipak je cijela
postavka da se obavijest treba mjeriti i sa stajalita relevantnosti i sa stajalita korisnosti i te
kako vana.
Ako relevantnost i dalje ostane kljuni pojam informacijske znanosti kao mjera djelotvornosti
komunikacijskog procesa sa stajalita korisnika, onda je korisnost neke obavijesti mjera
uinkovitosti informacijskog procesa sa stajalita poiljatelja.
Kriterij korisnosti obavijesti mjera je uinkovitosti poiljatelja na procese odluivanja i
djelovanja korisnika obavijesti. Prema kriteriju korisnosti mjeri se stvarni uinak autora
(izvora) obavijesti na odabir ciljeva i odluke djelovanja korisnika obavijesti.

(Jasno je da e se kod objektivnih i tonih obavijesti vrijednost relevanosti i korisnosti

obavijesti preklapati, i da oni mogu biti sinonimi. Meutim, korisnost pogrenih obavijesti i
protuobavijesti za poiljatelja obrnuto je proporcionalna relevantnosti obavijesti za korisnika.)
5.8. Umjesto zakljuka
Na poetku ove rasprave eljeli smo propitati teze da li se informacijska znanost bavi
obavijestima i pogrenim obavijestima. Da li pogrene obavijesti, nazoviobavijesti,
protuobavijesti postoje kao realan predmet bavljenja informacijsko-dokumentacijske prakse?
Da li se u informacijskim sustavima i bazama podataka bavimo pogrenim obavijestima i
protuobavijestima? Kako se teorijski mogu razlikovati obavijesti i pogrene obavijesti,
informacije od dezinformacija? Ako je relevantnost mjera djelotvornosti u komunikacijskom
procesu kako se mjeri (ne)djelotvornost obavijesti, protuobavijesti, pogrenih obavijesti u
komunikacijskom procesu?
Informacijska znanost ne moe vie ostati slijepa na injenicu da je razmjena obavijesti
drutveni odnos i forma drutvenog djelovanja iji sudionici esto imaju oprene interese.
Sudionici u interakciji nastoje mijenjati namjere, ciljeve, odluke i akcije ne samo svoje,
nego i drugih aktera s kojima mogu, ali ne moraju biti u neposrednoj svezi. Zato
informacijska znanost mora poeti istraivati relevantnost obavijesti ne samo sa stajalita
korisnika nego i sa stajalita poiljatelja obavijesti, odnosno svih sudionika u interakciji.
Raspoloive informacijske tehnologije odreuju vrstu interakcije izmeu sudionika u procesu
stvaranja, razmjene i koritenja znanja. Komunikacijski obrasci utjeu na strukturu i
organizaciju znanja. Funkcija pamenja, odnosno pohranjivanja znanja odreuje nain
prezentacije i vrstu medija. Zato je spoznajna funkcija nuan ali ne i dostatan uvjet za
razumijevanje strukture i organizacije znanja.
Ovisno o primjeni novih tehnologija i razvoju informacijske, komunikacijske i
dokumetacijske funkcije opisali smo tri razliite vrste komunikacijskih obrazaca, odnosno tri
dominantna medija. Pasivni mediji (W), interaktivni mediji (WW) i umreeni mediji (WWW)
nude tri razliite vrste obavijesti, tri razliita komunikacijka obrasca, tri razliita naina
interakcije izmeu sudionika u razmjeni znanja i tri razliite vrste interpretacije obavijesti.
WWW mediji omoguili su interakciju izmeu autora i korisnika obavijesti (a u toj interakciji
posreduje niz novih sudionika nepoznatih u prethodnim medijima) koji izmjenjuju svoje
uloge (autor korisnik), imaju razliite, a esto i oprene interese koje nastoje ostvariti.
Zato je potrebno prihvatiti injenicu da u informacijskim i komunikacijskim sustavima kolaju
obavijesti, pogrene obavijesti i protuobavijesti i da su sve te vrste obavijesti predmetom
bavljenja informacijske znanosti. Zadaa je izgraditi kriterije i standarde za prepoznavanje i
vrednovanje pogrenih obavijesti i protuobavijesti, kako bi se zatitili i korisnici i
informacijski sustavi. Informacijska znanost mora poeti izgraivati mehanizme zatite
informacijskih i komunikacijskih procesa od zagaivanja patvorenim i pogrenim
obavijestima.
Da bi mogla ostvariti te zadae, informacijska znanost mora redefinirati neke od temeljnih
pojmova. Ve smo upozorili da je struktura i organizacija znanja uvjetovana dominantnim
medijima. To znai da ivotni ciklus znanja i ivotni vijek znanja ne odreuju iste funkcije u
razliitim medijima. Temeljni pojmovi poput obavijesti, autora, poiljatelja, izvora obavijesti,
odredita, relevantnosti, i sl. postaju neprecizni, nejasni, neodreeni i nedoreeni kada se
poinju primjenjivati u analizi novih (WWW) medija i novih komunikacijskih obrazaca.
U ovom smo radu analizirali obavijest, pogrenu obavijesti i protuobavijest ne samo sa
stajalita spoznajne, ve i informacijske i komunikacijske funkcije. Moemo potvrditi
Capurrovu tezu da su obavijest, pogrena obavijest i protuobavijest legitiman i nezaobilazan
predmet bavljenja informacijske znanosti, pogotovo sada kada sve tri vrste dominiraju u
WWW medijima.

Zato smo zapoeli istraivanje uinkovitosti obavijesti sa stajalita svih sudionika u

komunikacijskom procesu. Uinkovitost se moe prosuivati sa dva razliita stajalita:
uporabljivosti i korisnosti. Uporabljivost obavijesti mjera je uinkovitosti informacijskog
procesa koju procjenjuje korisnik. Relevantnost je uvrijeeni naziv za mjerenje uporabljivosti
obavijesti od strane korisnika.
Naa je teza da je kriterij korisnosti obavijesti mjera uinkovitosti poiljatelja na procese
odluivanja i djelovanja korisnika obavijesti. Korisnost je mjera stvarnog uinka autora
(izvora) obavijesti na odabir ciljeva, odluke i djelovanje korisnika obavijesti. Korisnost je
mjera, a nije ni mjerilo ni mjerna jedinica; mjera je tek odnos kojeg treba izmjeriti nekim
mjerilom i mjernim jedinicama.
Zato naa ralamba ne nudi konana rjeenja. Ova ralamba ukazuje na injenicu da je
relevantnost, do sada temeljni pojam informacijske znanosti, tek mjera uporabljivosti
obavijesti. Obavijest se moe mjeriti i sa stajalita korisnosti (poiljatelja i korisnika)
obavijesti. Ako je tome tako, onda se otvaraju nova podruja istraivanja i razvoja temeljnih
pojmova informacijske znanosti.6
6. BIBLIOMETRIJA I BIBLIOMETRIJSKI ZAKONI
BIBLIOMETRIJA je metoda kojom se kvantitativno prouavaju skupovi bibliografskih zapisa
ljudskog stvaralatva (izvorno tiskanog na papiru, a odnedavna i raunalno zapisanog http://sherlock.berkeley.edu/asis96/asis96.html ), tj. najveeg dijela ("trajno") zabiljeenog
znanja - prema filozofu Popperu "Svijeta 3" - sveukupnog proizvoda ljudskog uma to fiziki
opstaje samostalno. Pritom se istrauju razni odnosi elemenata bibliografskih zapisa kao
odraza sadraja, ali ne i sam sadraj dane literature. Osim ue, autohtone primjene u
informacijskim znanostima i knjiniarsvu, bibliometrija se primjenjuje u irokom spektru
dijelova "Svijeta 3".
Izraz/nazivak b. relativno je nov i jo nije usvojen s jednoznanim znaenjem, ali svakako
treba znaiti "primjenu matematikih i statistikih metoda na knjige i sve ostale medije pisane
komunikacije", te zamijeniti raniji neprikladni naziv "statistika bibliografija". Procjenska je
pak bibliometrija "kvantiativno mjerenje svojstava literature da bi se mogla procijeniti
znanstvena aktivnost u nekom podruju", pri emu se dakle teite definicije pomie od
openite metode ka primjeni u epistemologiji, pa povijesti, sociologiji i u politici znanosti.
Sedamdesetih godina 20. st. povealo se zanimanje za b. zbog novih spoznaja o potrebi
razmjene znanja i racionalizacije dokumentacijskih slubi. B. je uvedena kao predmet na
mnogim studijima knjiniarstva i/ili infomracijskih znanosti u svijetu, a ima i asopisa i
znanstvenih drutava s rijeju "bibliometrija" u naslovu.
Izvori za bibliometrijsku analizu su zabiljeena znanja, ali u prikupljenom, i donekle
sistematiziranom obliku kao to su bibliografije, katalozi, indeksi, podaci sekundarnih
informacijskih slubi, odnosno razne raunalne baze podataka.
Bibliometrija se bitno razvila primjenom raunala, koliko zbog stvaranja raunalnih baza
podataka, toliko i zbog koritenja raunala za izdvajanje potrebnih podataka, njihovo
sreivanje na nove naine, te u statistikoj obradi.
Kao predmeti analize spominju se: odreivanje veliina (znanstvenih) literatura, porast i
dinamika rasta dane literature i njeno zastarijevanje, struktura znanstvene literature i znanja
openito, pojava koncentracije s rasapom podataka, sadrajna povezanost segmenata,
produktivnost autora (individualno i u skupinama), efekti suradnje i koritenja (znanstvene)
literature, jednom rijeju analiza procesa stvaranja znanja.
Bibliometrijski su ve rano bile uoene pravilnosti u raspodjeli razliitih vrsta podataka, koje
se prema autorima to su ih prvi opisali nazivaju zakonima s njihovim imenima. Tako, Lotkin
zakon formulira raspodjelu autora koji objavljuju u nekoj disciplini u odnosu na njihovu
produktivnost; Bradfordov zakon rasprenja odnosi se na raspodjelu uestalosti publikacija
(obino asopisa) u nekom tematskom podruju, ili lanaka u odreenom skupu asopisa;

Zipfov zakon izveden je iz raspodjele rijei u odreenom skupu dokumenata, na temelju

uestalosti pojavljivanja. Zajednika je karakteristika svih bibliometrijskih raspodjela
neravnomjernost (asimetrinost) s izraenom tendencijom da se podaci, neovisno o tipu, s
jedne strane koncentriraju u malom broju analiziranih jedinica (npr. mali broj autora proizvodi
veliki broj radova, literatura iz jednog podruja koncentrirna je u malom broju asopisa itd.),
a, s druge strane, raspruju se tako da ima uvijek velik broj jedinica s minimalnim
doprinosom. Unutar dane raspodjele jezgra (koncentrat) odraava identitet; rasap
individualizira. U jezgri je redundancija (suvinost, ponavljanje), a u rasapu razliitost
(osobenost). Opaanje ove pojave dovelo je do pokuaja formuliranja jedinstvenog teorijskog
okvira za scienciometriju. Taj je pojam star koliko i b., a uveden je (kao naukometrija) s
tumaenjem da se "odnosi na one kvantitativne metode koje se bave analizom znanosti kada
se znanost promatra kao informacijski proces", odnosno to bi bio "pristup reproducibilnom
mjerenju znanosti kojim se u njoj otkrivaju objektivne kvalitativne sreenosti".
Po svojim utemeljenjima scienciometrija je samostalna znanstvena disciplina, ali su izvori i
metoda istraivnja u bibliometriji i scienciometriji vrlo slini, katkada identini.
Bibliometrija je za publilkacije to i demografija za ljude; bibliografije, koje joj pruaju
temeljne podake ("sirovinu") usporedive su s popisima stanovnitva. Kao to se ne zahtijeva
da demografi poznaju osobno ljude to ih prouavaju u skupinama, tako se ni u b. ne zahtijeva
da se proitaju radovi koje se kategorizira i broji. U b. se neminovno ide na razinu apstrakcije,
udaljavanjem od tekstova samih, njihovim saetim prikazom u bibliografijama do pobrojavnja
tih prikaza (paslika), te konano do mapa ili statistikih tablica, ili matematikih modela koji
saimaju brojanja.7
7. SVIJET ZNANJA I SUDBINA KNJIGE
Sredinom 1990-ih svjetska je politika i slubeno prihvatila novu panaceju: nove
informacijske i komunikacijske tehnologije (ICT) vode u novu civilizaciju, u
informacijsku revoluciju, odnosno u drutvo znanja. Prema toj viziji svijet je suoen s
povijesnim dis-kontinuitetom kao posljedicom tehnolokog razvitka. Nastat e nove socijalne
vrijednosti i razvit e se novi socijalni odnosi. Takvu je viziju najavio 1994. potpredsjednik
SAD-a Al Gore zagovarajui projekt globalne informacijske infrastrukture (GII): Globalna
informacijska infrastruktura opasat e Zemljinu kuglu s informacijskim
veleprometnicama /super-highways/ po kojima e svi ljudi putovati. Ove prometnice ili
preciznije, mree distribuirane inteligencije omoguit e nam da dijelimo informacije, da se
spojimo i komuniciramo kao globalna zajednica.
Nakon takve najave potpredsjednika SAD-a slijedila su strateka opredjeljenja i
najrazvijenijih zemalja, ali i kontinentalnih asocijacija. Grupa najrazvijenijih zemalja, G-7,
odluila se u Bruxellesu 1995. za politiku implementacije globalne informacijske
infrastrukture, s porukom: oekuje se da e globalno informacijsko drutvo obogatiti ljude
irom svijeta jer e pruiti ansu zemljama u razvoju i tranzicijskim zemljama da 'preskoe
tehnoloke etape'. Tijekom 1995. i 1996. odran je niz nacionalnih i regionalnih konferencija
(Kanada, Japan, Singapur, Europska unija, Afrika, Kina) s osnovnom porukom: bez
primjerenih nacionalnih informacijskih i komunikacijskih politika, strategija i razvojnih
planova, zemlje nee biti u stanju u potpunosti sudjelovati u globalnom informacijskom
drutvu.
Globalna informacijska infrastruktura pretpostavka je odrivog razvoja, ali i pokretaka sila
novoga svjetskoga poretka. Takvu tezu zastupaju mnogi autori. Ambicija je nove utopije
stvoriti globalno informacijsko drutvo koje e rijeiti veinu problema s kojima su suoena
suvremena drutva: probleme okolia, edukacije, zdravstvenog osiguranja, globalnoga trita,
a osim toga stvorit e i novu eru demo-kracije. Sve e se to dogoditi u globalnom
informacijskom prostoru. A da bi se projekt globalnog informacijskog drutva mogao

ostvariti, jedno od najvanijih novih ljudskih prava postalo je pravo na informaciju, preciznije
pravo na slobodan pristup informacijama.
Zagarantiranim pristupom informacijama u globalnom informacijskom drutvu eli se
sugerirati da e globalni informacijski prostor biti transparentan, uredan, racionalan i stabilan.
Osim toga, globalni informacijski prostor je nove, digitalne kulture i civilizacije, u kojem jest
ili e uskoro sve znanje biti dostupno svima u digitalnoj formi.
Knjiga i svijet knjige pripadaju prolosti, civilizaciji koja je zastarjela i koja ne moe
preivjeti sraz s novim ICT. Tako govore proroci globalnog informacijskoga drutva.
Za razliku od proroka vojni su stratezi pragmatini. Za vojne stratege globalni informacijski
prostor samo je vojni termin za cyberspace. A cyberspace, odnosno informacijski prostor nova
je bojinica za informacijsko ratovanje kojemu je cilj osigurati informacijsku superiornost,
odnosno dominaciju vlastitih informacija na protivnikoj strani da bi se utjecalo na protivnika
da promijeni svoja stajalita i pone nositi odluke na svoju tetu, a u nau korist.
Dakle, sredinom 1990-ih, istodobno s najavom projekta o GII, razvijaju se teorije o
informacijskom ratu u informacijskom prostoru. Globalni informacijski prostor postao je
bojinicom. Utopija se poela bre ostvarivati sa svoje tamne negoli sa svijetle strane.
Upravo ta zbiljska strana globalnog informacijskoga prostora pokazuje da i nema takva
povijesnog diskontinuiteta izmeu digitalnoga svijeta znanja i knjinoga svijeta znanja;
preciznije, nema diskontinuiteta u ovjekovu odnosu prema znanju bez obzira u kojoj je formi
to znanje organizirano i dostupno.
Knjiga je stoljeima bila izvor znanja i razumijevanja, odnosno cjelokupna suma
iskustva, znanja, razumijevanja i umijea to se mogu koristiti u rjeavanju problema i
izvravanju zadaa. Ako je cyberspace metafora za globalno informacijsko drutvo, onda je
tradicionalna knjiga metafora za drutvo pisanog znanja. A sudbina knjige nije jednoznana:
Knjiga je voljena, traena, ljubomorno uvana; ona je ponos bibliomanima, radost
bibliofilima, najverniji je ovjekov prijatelj, utjeha usamljenicima, izvor znanja i uitka. Ona
je prijeko potreban instrument znanstvenog rada i uvjet ljudskog napretka. Za nju se kae da
je memorija ovjeanstva kao i memorrija pojedinih naroda.
Ali isto tako ivot je knjige pun neugodnosti i neizvjesnosti:
Od roenja do smrti, pa i prije roenja i nakon fizike smrti, knjigu mrze, proganjaju,
zabranjuju, spaljuju, sude, strijeljaju, sijeku na komadie i melju u tvornicama papira. Za
mnoge ideologije, religije, reime, drave i privatne interese knjiga je opasnija od puane
cijevi, od kuge i rata, od potresa i poara.
Kakva je sudbina knjige, takva je i sudbina znanja u drutvu. Zato moemo parafrazirati A.
Stipevia: znanje je hvaljeno, voljeno, traeno, ljubomorno uvano, ali isto tako znanje se
mrzi, ono je proganjano, zabranjivano, njemu se sudi jer je opasnije od puane cijevi, od
kuge i rata, od potresa i poara
Knjige koje imaju dominantnu ulogu u jednom drutvu tvore javni i privilegirani korpus
znanja, za razliku od sudbine nepoeljnoga znanja u istom drutvu. Svijet znanja nije
jedinstven, ni zajedniki svim pripadnicima jednoga drutva ili nacije, a kamoli pak
pvjeanstva. Svijet je knjige, kao i cijeli svijet znanja, prepun zabrana i nepremostivih
ograda. Nerijetko, knjige koje su u jednom drutvu slavljene, u drugom se proganjaju i itaju
tajno.
Zato da bismo mogli razumjeti i prosuditi sudbinu globalnog informacijskoga drutva, treba
istraiti sudbinu knjige: istraiti paradigme koje odreuju odnos drutva prema svijetu
znanja.
Takvo istraivanje nee biti teko zapoeti. Sva je relevantna graa o nastanku, ulozi i
sudbini knjige prikupljena i obraena u mnogobrojnim radovima povjesniara knjige
profesora Aleksandra Stipevia. Na nama je da to neiscrpno vrelo znanja o znanju
iskoristimo u pragmatine svrhe: opisati obrasce o tome kakav je bio dosadanji odnos drutva

prema znanju. Odgovor se ve nalazi u tekstovima A. stipevia. Samo treba proi njegovim
tekstovima, suvremenom informatikom terminologijom reeno: rudarenjem, pretraivanjem,
mapiranjem podataka i pronai relevantne dokaze za na problem. Ako prepoznamo vaee
obrasce organizacije znanja, moemo utvrditi pravilnosti i na temelju toga pretpostaviti i
budunost knjige u digitalnom svijetu te budunost znanja u globalnom indormacijskom
drutvu.8
8. JAVNO I TAJNO ZNANJE
Budui da nas ne interesira povijest razliitih tipova znanja, nego osnovne vrste s kojima
smo danas suoeni te obrasci kako ta znanja funkcioniraju u suvremenim drutvima, prikazat
emo osnovna obiljeja dvije grupe znanja.
Prvu grupu ine 'otvorena' znanja, znanja s otvorenim pristupom, ili naelno bez restrikcije
u pristupu: javno znanje i drutveno znanje
Javno znanje uvelike, barem po svojem opsegu i nainu distribucije, odreuje dominirajue
znanje u javnom informacijskom prostoru. U suvremenim drutvima javnim informacijskim
prostorom gospodare javni masovni mediji. Primarna je funkcija medija prezentacija, kontrola
i nadzor javnoga znanja, tj. vrijednosti, ideja i interesa to ih drutvu nameu domae (a esto
i strane) vladajue strukture.
Drutveno znanje obuhvaa tradiciju, povijesnu i kulturnu batinu nekog naroda, ali i
civilizacijske tekovine koje drutvo skuplja, uva i razmjenjuje s drugim kulturama i
drutvima.
Drugu grupu znanja ine dvije vrste kontroliranih znanja.
Prvi tip kontroliranoga znanja ine tiena znanja: privatna znanja (koja nastaju zatitom
privatnosti), klasificirana znanja (razne vrste tajni), slubena znanja, prikrivena znanja itd.
Drugi tip kontroliranog znanja ine cenzurirana znanja, odnosno druga zabranjena znanja
(zabrana istraivanja, zabranjeni autori, zabranjene organizacije itd.).
Ta izluena etiri tipa znanja egzistiraju ne samo simultano nego i u stalnim meusobnim
tenzijama i sukobu jer se temelje na razliitim vrijednostima ili tee razliitim ciljevima. Iako
koriste iste, a katkad i razliite komunikacijske sustave, pripadaju razliitim zajednicama
korisnika. Zato je razmjena i selekcija poruka uvjetovana asimetrinim motivacijama i zato se
predodbene sheme korisnika tih tipova znanja meusobno razlikuju i kada polaze od istih
informacija ili dolaze do istih informacija
Interesiraju nas prvenstveno meuodnosi izmeu naznaenih tipova znanja da bismo mogli
istraiti zato je svaki informacijski prostor svako 'drutvo znanja' podlono
turbulencijama, a esto i nenadanim erupcijama.9
8.1. Javno znanje
Sociologija znanja sklona je tome da transfer znanja tumai drutvenim institucijama i
formama organizacije drutvenih odnosa. Ako bismo prihvatili takav pristup, onda bismo
socijalnu dimenziju transfera znanja mogli opisati institucionalizacijom informacijske
infrastrukture. Meutim, nas ne zanimaju znanost ili obrazovanje kao institucije, pa ni samo
socijalne odrednice razmjene znanja, ve prvenstveno egzistencija znanja kao drutvene
injenice.
Skloni smo prihvatiti onu tezu po kojoj znanje, da bi postojalo kao drutvena injenica,
mora egzistirati kao javno znanje. Tu su tezu razvili povjesniari znanosti i saeto je iskazali u
stavu: znanost je javno znanje. A to znai da za razumijevanje prirode znanosti treba pojmiti i
odnose meu znanstvenicima, te naine njihove organizacije, kao i naine na koji razmjenjuju
informacije.
Znanost nije samo publicirano znanje. Znanost je korporativna djelatnost Cilj znanosti nije
samo da polui informaciju niti da iznese sve nekontradiktorne pojmove; njezin je cilj
konsenzus razboritog miljenja o najirem moguem podrujuSvatko moe promatrati ili
postaviti hipotezu, i, ako ima financijskih sredstava, to tiskati i poslati drugim osobama na

itanje. Znanstveno je znanje vie od toga. Njegove injenice i teorije moraju nadivjeti
period kritikog preispitivanja i testiranja od strane drugih kompetentnih i nezainteresiranih
osoba i morale bi biti tako uvjerljive da se mogu smatrati univerzalno prihvatljivim,
Eksponencijalna produkcija i prezentacija znanja s jedne strane, a s druge spoznaja da se to
znanje valorizira kroz komunikacijski proces i usvaja konsenzusom od strane znanstvene i
drutvene zajednice rezultira novim odnosno prema znanju i njegovim konstituiranjem kao
javnog znanja.
Znanost i javno znanje nisu jedno te isto; znanost jest javno znanje, ali postoji mnogo naina
da neko znanje postane javno znanje, a ne samo objavljivanjem znanstvenih knjiga i lanaka.
Meutim, da bi neko znanje postalo dio javnog znanja, mora se prikazati kao pisano
miljenje: miljenje strukturirano, organizirano i prikazano kao tekst. Pritom pismo nije samo
tehnika prikazivanja miljenja, puka zabiljeba onoga to je reeno. Pismo je povezano s
unutranjim razvojem miljenja, s prostornim rasporeivanjem miljenja i u krajnjoj
knzekvenci sa samim sadrajem spoznaje.
Javno znanje tvori korpus pisanih (objavljenih) tekstova koji su stalno podvrgnuti novim
vrednovanjima i kritikim ispitivanjima: Javno znanje je, dakle, ona slika svijeta koja je u
datom asu najbolja to je moemo oblikovati, a na osnovi naih najboljih postupaka za
kritiko prosuivanje i vrednovanje objavljenih zapisa.
To ne znai da hrpe ili zbirke pisanih tekstova tvore javno znanje. Javno se znanje formira i
organizira iz raspoloivih i dostupnih fondova; zato treba kontinuirano prikazivati i
vrednovati produkciju znanstvenih i drugih pisanih tekstova i uklapati je u korpus javnog
znanja. Zadatak tvorbe i organizacije javnog znanja nije, ili nije prvenstveno, da povea
nae znanje to nije originalni istraivaki zadatak, ve samo istraivaki zadatak ili, kako
emo ga nazvati, dokumentarno istraivanje. Prvi je dio tog zadatka pronalaenje i skupljanje
relevantne literature Slijedei zadatak je analiza i vrednovanje pronaenih jedinica
literature.
8.2. Postavljanje javnog znanja
Odravanje korpusa javnog znanja pretpostavlja njegovo trajno i kontinuirano vrednovanje,
a za taj posao nune su institucije i organizacije specijalizirane za poslove evaluacije i
predoivanje javnog znanja. Danas postoji velika podjela rada na podruju produkcije,
prezentacije i distribucije znanja; izmeu stvaraoca i korisnika znanja djeluje niz posrednika i
Tek kada se neka sveobuhvatna mrea slubi bude zajedniki bavila sistematskim
odravanjem jednog pouzdanog predoivanja javnog znanja, u potpunosti e se ozbiljiti
korpus znanja; doatada e /korpus znanja/ uglavnom ostati ideal, tek nepotpuno oslikan
raspoloivim aparatom referentne literature.
Mreu posrednika danas tvori velik broj knjinica, arhiva, muzeja, dokumentacijskih
centara, banki i baza podataka, informacijskih agencija, bibliografskih zavoda, referalnih
centara, informacijskih centara, specijaliziranih centara za analizu i evaluaciju podataka,
leksikografskih zavoda, statistikih zavoda, terminolokih i faktografskih baza podataka itd.
Svi oni rade na konsolidaciji informacija, tj. na nekim od poslova prikupljanja, ralambe,
vrednovanja, raspoloivih podataka i tekstova te njihovih pretvorbi i ponovnog predoivanja u
obliku novih informacija.
Konsolidacijom informacija iz/unutar korpusa javnog znanja bavi se informacijska
infrastruktura; funkcija je informacijske infrastrukture (uz)postav-ljanje javnog znanja. Ta se
funkcija moe sagledati sa stajalita organizacije javnog znanja: Javno znanje naa je zaliha
sreenog znanja; no mi znamo da dobar dio znanja nije javno znanje (nije postalo javnim) a
vjerujemo da se dobar dio nije ni mogao artikulirati. U pregledu javnog znanja ne nedostaje
samo ono to ljudi ne ele kazati, ve i ono to ne mogu iskazati ili pak ono to niti ne znaju
da znaju.

Ali ta ista funkcija ima i svoju socijalnu dimenziju: Organizacija javnog znanja samo je dio
zadatka da se inteligencija dovede u vezu s naim ivotnim ponaanjem; drugi je dio tog
zadatka drutveno organiziranje ljudi koji znaju vie nego to mogu ili ele rei. Organizacija
je znanja vie od organizacije dokumenata i vie od organizacije vrednovanih i sintetiziranih
sadraja dokumenata; ona je takoer i organizacija znalaca.
Informacijska infrastruktura doista ima te operativne funkcije. Ali za razumijevanje
socijalnog postav(ljanj)a znanja potrebno je razumjeti na emu je utemeljeno to to nazivamo
infrastrukturom? Sintagmom informacijska infrastruktura htjelo bi se naglasiti upravo to da
je neka mrea institucija, ustanova i organizacija pretpostavka i podloga razmjene znanja,
odnosno konsolidacije javnoga znanja. Radi se zapravo o obrnutom odnosu. Nije
informacijska infrastruktura podloga za razmjenu znanja, ve je znanje podloga toj
infrastrukturi: znanje ima infrastrukturu koja odgovara odreenom nainu proizvodnje i
predoivanja znanja.
Prema tome, i razvoj informacijske infrastrukture uvjetovan je onim temeljnim odnosima
koje smo opisali kao instrumentalizaciju simbolike djelatnosti (tj. kao procese
instrumentalizacije spoznajne, komunikacijske i informacijske infrastrukture). Stupanj
instrumentalizacije simbolike djelatnosti determiniran je temeljnim nainom drutvene
proizvodnje. U mjeri u kojoj se taj temeljni nain drutvene proizvodnje otkriva i razvija kao
simbolika proizvodnja u kontekstu konkretnih povijesnih okolnosti i dominantnih
drutvenih skupina i drutvenih odnosa taj se koncept prepoznaje kao put u informacijsko
drutvo, odnosno kao program informatizacije suvremenog drutva.
Program informatizacije suvremenog drutva nije dakle stvar izbora, jer je determiniran
nainom drutvene proizvodnje. U tom kontekstu potrebno je radi razumijevanja nae teme
upozoriti na slijedee. Za pojedinca rezultat je takvog razvoja instrumentalizacije simbolike
djelatnosti gubitak neposrednog iskustva, pa je ovjek sve vie suoen s podacima kao
primarnom formom iskustva. Zato moemo rei da je osnovni formativni obrazac znanja
suvremenog drutva informacija. Informacija kao osnovni model znanja pretpostavlja
postojanje adekvatne informacijske infrastrukture pomou koje neki podatak ulazi u
informacijski proces, ili informacijski sistem; tek tada zapoinje razvoj podataka jer se otvara
mogunost njegova povezivanja s drugim podacima i strukturiranja u nove (vie ili nie)
razrede analize.
Sa stajalita drutvenog razvoja, odnosno temeljnog naina drutvene proizvodnje, znanje se
javlja kao razvojni resurs. To znai da se i produkcija znanja tretira kao i svaka druga
produkcija: kao planska veliina i u kategorijama plana (cilj neposredni zadaci izvrioci
sredstva mjesto potrebno vrijeme itd.). U takvom nainu proizvodnje znanja znanje
mora imati i svoj pogon iji socijalni postav prepoznajemo kao informacijsku infrastrukturu.
Zato za dominantni nain produkcije i prezentacije znanja informacijska infrastruktura nije
neto fakultativno, neki posrednik koji se moe, a ne mora izabrati bilo u znanstvenoj,
obrazovnoj ili korisnikoj djelatnosti. Informacijska je infrastruktura proizvoa suvremene
(znanstvene) produkcije znanja i ona determinira temeljne modele predoivanja znanja. Bez
nje danas nije mogua ni relevantna znanstvena produkcija, a ni prezentacija postignutih
spoznaja.10
9. KORPORATIVNO ZNANJE: SLUAJ JAPANA
Prema zapadnim kriterijima Japan je nedvojbeno na putu da razvojem novih tehnologija
(kompjutorskih i telekomunikacijskih tehnologija te biotehnologije) postane informacijsko
drutvo. Meutim, prikazivati i analizirati japanski put u informacijsko drutvo u
kategorijama informacijske politike, ralambom informacijske infrastrukture, faktografskom
analizom produkcije znanja i koritenja baza podataka itd. nije najbolji put za razumijevanje
socijalnih i kulturnih dimenzija procesa informatizacije.

To je potrebno naglasiti prvenstveno zbog toga to taj kategorijalni aparat ve implicira

kulturne sastavnice i odrednice zapadnog miljenja o informacijskom drutvu. Ako pak
elimo prepoznati osobitost japanskog pristupa, onda prethodno treba upozoriti na kojim se
postavkama utemeljuje zapadno promiljanje razvoja to vodi u informacijsko drutvo.
Zapadno miljenje polazi od teze da je znanost generativni princip tehnolokog razvoja. Na
socijalnom planu to se oituje kroz eksponencijalni rast znanstvenih zajednica, znanstvenih
publikacija i znanstvene produckije; znanost se definira kao javno znanje, tj. publicirano
znanje koje je dostupno javnosti radi kritike provjere i postizanja konsenzusa. Znanost
egzistira kao svijet objektivnog znanja koji je autonoman, objektivan i neovisan o subjektu
spoznaje. Eksponencijalni rast autonomnog i objektivnog svijeta znanja uzrokuje razvoj
informacijske infrastrukture sa zadaom kontrole, organizacije i konsolidacije informacija na
nacionalnim i meunarodnim razinama; to ima za posljedicu dalju podjelu rada i
diferencijaciju uloga izmeu primarnih stvaralaca i korisnika informacija. Broj posrednika u
razmjeni znanja stalno raste, pa je i informacijski proces postao primarnom drutvenom
zadaom i primarni proces organizacije i konsolidacije znanja.
Iako japanski odnos spram znanosti i organizaciji znanja poprima sline organizacijske i
pojavne oblike kao i u zapadnim zemljama, ipak je taj odnos uspostavljen na drugim
kulturnim zasadama. Znanost se u Japanu ne formira kao javno znanje, ve kao korporativno
znanje; znanje pripada primarno korporaciji: ono se formira, organizira i koristi prvenstveno
unutar korporacije kao interno znanje. Po nainu svog nastanka te egzistenciji znanstveno
znanje nije individualno, ali ni javno vlasnitvo: ono pripada korporaciji. Pripada je gruba
rije jer pripadanje je za Japance istovjetnost, a to znai da je znanje in-korporirano barem
trojako: u organizaciju, tehnologiju i proizvod. Organizacija, tehnologija i proizvod su i
mjesto nastanka, i predmet znanja, ali i nain predoivanja znanja. Drugim rijeima, znanje
nije apstraktna kategorija, predmet spoznaje ne egzistira neovisno ni o subjektu spoznaje ni o
objektu spoznaje; ono egzistira kao konkretno znanje koje se formira unutar organizacije
putem komunikacije i participacije. Zato se teko moe prepoznati i tono mjesto nastanka
znanja, ali i subjekt spoznaje konkretnog znanja; jednako tako ni organizacijski,
komunikacijski i informacijski procesi nisu razdvojeni, ve su komplementarni. tovie,
informacijski proces nije primaran za organizaciju i strukturiranje znanja; informacijski
proces se nije izolirao kao zaseban procees na kojem se formiraju nove drutvene uloge,
organizacije i slube.
Krajnja konzekvenca prethodne teze jest da kulturni kapital Japana formira informacijsko
drutvo koje se ne temelji na informacijama. Metodologijski stav da je mogue informacijsko
drutvo bez informacija ima svog opravdanja jer polazi od uvjerenja da su informacije forma
znanja koja ne postoji i nije odreena za sva vremena. Informacije su povijesne kategorije,
jednako kao to je i forma znanstvenog znanja povijesna kategorija, pa je potrebno na sluaju
Japana propitati koje kulturne odrednice utjeu na strukturu, organizaciju i funkciju
znanja.11
10. INFORMACIJSKO RATOVANJE
Od 1995. dominira teorija o sukobu niskoga intenziteta. Razvija se nova doktrina
informacijskog ratovanja. Informacijske su operacije primarne, a primjena vojne sile postaje
sekundarna katkad samo kao potpora informacijskom ratu. Mijenja se filozofija izvoenja
informacijskih operacija: one postaju javne i ostvaruju se putem medija, nevladinih
organizacija, agencija za odnose s javnou itd. Cilj je takva promjena organizacije javnoga
znanja da se osigura informacijska superiornost da bi se utjecalo na protivnika da promijeni
svoja stajalita i pone donositi odluke koje su u naem interesu. u svojoj biti, radi se o
idejama i epistemologiji velike rijei koje znae da je informacijsko ratovanje usmjereno na
to kako ljudi misle, ili jo preciznije, kako ljudi donose odluke.

Nema bitne razlike izmeu specijalnih operacija i informacijskog ratovanja u pogledu

metoda i tehnika djelovanja. Razlike su u strategijama i ciljevima. Cilj je informacijskog
ratovanja globalni: utjecati na promjenu sadraja i organizacije korpusa javnoga znanja
protivnika. Cilj je specijalnih operacija partikularni: plasirati dezinformaciju da bi se
trenutano zavarao protivnik.
Razlika je i u strategiji nastupa. Specijalne operacije provode se kao tajne ili prikrivene
operacije. Informacijski rat sve ee djeluje kroz javnu diplomaciju. to je javna
diplomacija? Napori vlade jedne drave da utjee na javno miljenje i miljenje elita u
drugoj dravi s ciljem da se u svoju korist promijeni vanjska politika ciljne drave. Primjera
radi. Bitni su elementi javne diplomacije SAD-a: rad predsjednika i visokih dunosnika s
medijima i s javnou; informacijska i kulturna djelatnost agencija SAD-a u inozemstvu;
meunarodna razmjena osoba; emitiranje radio i TV programa SAD-a; vladino financiranje
djelovanja nevladinih organizacija (NGO-a; istraivanje javnoga mnijenja u inozemstvu.12
1 Tuman, M.; Boras, D.; Dovedan, Z. Uvod u informacijsku znanost. Zagreb : kolska
knjiga, 1993. Str. 9-14.
2 Tuman, M. Informacijsko ratite i informacijska znanost. Zagreb : Hrvatska sveuilina
naklada, 2008. Str. 29.
3 Tuman, M.; Boras, D.; Dovedan, Z. Uvod u informacijsku znanost. Zagreb : kolska
knjiga, 1993. Str. 15-17.
4 Tuman, M. Obavijest i zanje. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 1990. Str. 89-90.
5 Tuman, M. Obavijest i zanje. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 1990. Str. 25-46.
6 Cijelo 5. poglavlje preuzeto je sa sljedeeg linka:
http://infoz.ffzg.hr/dku/TIZ2/tudman/16clanak13.html
7 Cijelo 6. Poglavlje preuzeto je sa sljedeeg linka:
http://www.hidd.hr/articles/bibliometrija.php
8 Tuman, M. Informacijsko ratite i informacijska znanost. Zagreb : Hrvatska sveuilina
naklada, 2008. Str. 45-48.
9 Tuman, M. Informacijsko ratite i informacijska znanost. Zagreb : Hrvatska sveuilina
naklada, 2008. Str. 51-52.
10 Tuman, M. Obavijest i zanje. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 1990. Str. 108-111.
11 Tuman, M. Obavijest i zanje. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 1990. Str. 118-119.
12 Tuman, M. Informacijsko ratite i informacijska znanost. Zagreb : Hrvatska sveuilina
naklada, 2008. Str. 136-137.
Josip Kneevi
25

Skripta Teorija informacijske znanosti