Professional Documents
Culture Documents
Anti Tuomajnen Grad Duhova
Anti Tuomajnen Grad Duhova
DUHOVA
ANTI TUOMAJNEN
Samo se pitam, rekao je, ,,da li se ikada ranije dogodilo neto slino
ovome.
,,Ne. Zato?
Napuio je donju usnu i podigao obrve delovalo je kao da je svaka teka
itavu tonu, kao da oekuje nagradu zbog toga to ih je podigao.
Onako. Samo, ovih dana... svata se deava.
Ne nama, kazao sam. Duga pria, ali te stvari se nama ne deavaju.
Naravno da ne, ree Lasi, tonom kome je donekle manjkalo ubeenja.
Nije se ak potrudio ni da me pogleda u oi. Naravno da ne.
,,Na kojoj prii je radila?
Nije mi odgovorio istog asa, ve je umesto toga nekoliko trenutaka u aci
odmeravao teinu nalivpera, a moda je takoe odmeravao i neto u mislima.
O emu je re?, ponovo sam ga upitao, uvidevi da nee poeti sam od
sebe.
Verovatno je glupo od mene to delim ovu informaciju s vama, ali je, s
druge strane, to ionako bio glup lanak, kazao je, nalaktivi se na sto i
pogledavi me iskosa, kao da procenjuje moju reakciju.
,,Shvatam, kazao sam, i ekao.
Re je o Iscelitelju.
Moda sam se trecnuo. Johana mi je priala o Iscelitelju.
Prvi njegov imejl primila je neposredno nakon to je ubijena porodica u
Tapioli. Neko ko se nazivao Isceliteljem preuzeo je odgovornost za zloin.
Kazao je da je to uinio za dobrobit obinih ljudi, da ih osveti, rekavi za sebe
da je poslednji glas istine u svetu koji srlja ka unitenju, iscelitelj bolesne
planete. Zato je ubio izvrnog direktora fabrike i njegovu porodicu. A to je bio
razlog zbog ega e nastaviti da ubija svakoga za koga utvrdi da doprinosi
ubrzavanju klimatskih promena. Johana je obavestila policiju. Istraili su sluaj,
uradili su sve to su mogli. Do sada je ubijeno devet izvrnih direktora i
politiara, zajedno s njihovim familijama.
Uzdahnuo sam. Lasi je slegnuo ramenima i delovao zadovoljno mojom
reakcijom.
Rekao sam joj da je to mlaenje prazne slame, kazao je, a ja nisam
mogao a da ne zapazim slavodobitan ton u njegovom glasu. Rekao sam joj da
nee saznati nita vie od onoga to je saznala policija. A nai itaoci, iji se broj
iz dana u dan munjevito smanjuje, ne ele da itaju o tome. To je naprosto
depresivno. Ionako ve znaju da je sve otilo u tri lepe.
Zagledao sam se u tminu iznad zaliva Tele. Znao sam da tamo napolju
postoje graevine, ali nisam mogao da ih vidim.
,,Da li je Johana ve napisala taj lanak?, upitao sam ga, nakon to smo
dovoljno dugo sluali nae i disanje zgrade.
Lasi se zavalio unazad u fotelju, naslonio glavu na naslon i kroz sputene
kapke pogledao u mene, kao da ne sedim s druge strane njegovog uzanog stola,
ve sam negde daleko na horizontu.
nego ikada ranije. A to nismo uinili, uveravam vas, zbog iscrpnih i pronicljivih
reportaa o hiljadama nestalih bojevih glava ili istranih lanaka o tome koliko
nam je ostalo pijae vode. to je, uzgred, dovoljno za jo otprilike pola sata,
koliko mogu da vidim. Ne, naa glavna pria bavila se video-snimkom seksa
odreene pevaice sa ivotinjom. To je ono to ljudi ele. To je ono za ta
plaaju.
Udahnuo je i nastavio da govori jo napetijim i nestrpljivijim glasom nego
ranije, ako je to uopte bilo mogue. Zatim, imam reportere kao to je, na
primer, Johana, koji ele da ljudima saopte istinu. A ja ih uvek pitam: Kakvu
jebenu istinu? Ali oni nikad nemaju dobar odgovor. Kau mi samo da ljudi treba
da znaju. A ja ih pitam: Ali ta to ljudi ele da znaju? I jo vanije: ele li da
plate da to saznaju?
Kad sam bio siguran da je zavrio, rekao sam: Dakle, priate im o
netalentovanoj pevaici i njenom konju.
Ponovo me je pogledao, sa nekog dalekog mesta gde beslovesnim idiotima
poput mene nije dozvoljeno da odu. Pokuavamo da ostanemo u ivotu, rekao
je lakonski.
Naas smo sedeli utke. Onda je ponovo otvorio usta. Mogu li da te pitam
neto?, kazao je.
Potvrdno sam klimnuo glavom.
,,Da li jo pie poeziju?
Oekivao sam to. Nije mogao da odoli porivu da me podbode. Pitanje je u
sebi sadralo i klicu sledeeg. Smiljeno je da ukae na to da nisam u pravu kad
je re o Johani, ba kao to nisam u pravu kad je re o svemu ostalom. Pa ta.
Odluio sam da mu pruim priliku da nastavi dalje putem koji je odabrao.
Iskreno sam mu odgovorio.
,,Da.
Kada si zadnji put neto objavio?
Jo jednom nisam morao da razmiljam o odgovoru. Pre etiri godine,
rekao sam.
Nije rekao nita vie, ve je samo gledao u mene zakrvavljenim,
zadovoljnim oima, kao da je upravo dokazao ispravnost neke svoje teorije.
Nisam hteo vie da priam o tome. To bi bilo traenje vremena.
Gde je Johanin radni sto?, upitao sam ga.
,,Zato?
elim da vidim njenu kancelariju.
,,U normalnim okolnostima, ne bih ti dozvolio, ree mi Lasi, izgledajui
kao da je poslednja trunka njegovog zanimanja za itavo zameateljstvo upravo
isparila. Nonalantno je pogledao mimo mene kroz stakleni zid u kancelariju
punu radnih stanica. Ali pretpostavljam da vie nema mnogo toga to normalno
radimo, a kancelarija je prazna, stoga, izvoli.
Ustao sam i zahvalio mu se, ali se ve okrenuo ka svom monitoru i poeo
da kuca po tastaturi, kao da je itavo vreme razgovora eleo da je negde drugde.
Kad me je Hamid upitao kuda dalje, rekao sam mu samo pravo napred.
Nisam znao ta drugo da radim. Ponovo sam otvorio Johanina dokumenta u
telefonu, a zatim na brzinu iitao njene zabeleke. Pustio sam i snimak, onaj sa
naim izbrisanim glasovima, i zamolio Hamida da prikljuim mobilni na
njegove zvunike. Kazao je da e me to dodatno kotati. Rekao sam da u mu
dodatno platiti. Rekao je unapred. Dao sam mu telefon i neto novca. iroko se
nasmeio, presavio novanicu i stavio je u dep, a zatim prikljuio telefon na
zvunike.
ovek s hiljadu rei u minuti je utihnuo, a zamenio ga je amor.
Hamid me je radoznalo pogledao, oigledno preispitujui raniji sud o meni.
Klimnuo sam: to je ono to elim da ujem.
Stigli smo do kraja puta napred se s desne strane nalazio most ka
Lautasariju, s leve tama, a iza nas stambene zgrade. Hamid je upitao kuda sad.
Pokazao sam ka zatvorenom kafeu na obali i parkiralitu iza njega.
Unutranjost kafea bila je u mraku, a spoljanjost bletavo osvetljena.
Veliki, pravougaoni prozori bili su itavi i isti, a u okolini lokala nije bilo
mnogo ubreta. Kao da smo se za svega petnaest minuta odvezli u neki drugi
svet.
Kazao sam mu da je to dobro mesto i zamolio ga da iskljui motor, kako
bih mogao da ujem. Dao sam mu jo jednu novanicu. Iskljuio je motor i
pustio da amor plovi kroz automobil i nestaje u mraku. Otvorio sam prozor i
zamolio ga da polako utia zvuk.
Jedan um je utihnuo, a drugi je zauzeo njegovo mesto.
Moda.
Samo moda?
vrsto moda?
Moda je ovo bilo mesto odakle me je Johana pozvala.
Zamolio sam Hamida da me saeka, uzeo telefon i izaao iz automobila.
Vetar koji je duvao sa mora smesta mi je zgrabio kosu i odeu. ibao me je i
grabio kao da pokuava da me vrsto epa. Toliko blizu obale, ruke bi mi bile
vlane ak i da ne pada kia.
Navukao sam kapuljau na glavu i prislonio mobilni na uvo, titei ga od
kie, a potom ponovo pustio snimak. Pojaavao sam i utiavao jainu zvuka dok
sam hodao ka severu du obale, gledajui u kue visoke est, sedam i osam
spratova na obali mora. Trudio sam se da vidim i ujem analogije u onome to
su moda bile nepovezane stvari: poslednji telefonski poziv, zvuci koji su mogli
biti vetar i talasi, Isceliteljeve koordinate koje je Johana izraunala i sopstveni
instinkti i nade. Oslanjao sam se na njih dok sam hodao du kiovitog i
vetrovitog morskog grebena, skroz mokrih cipela, pri emu su me tabani boleli
od hladnoe, ne znajui odakle da ponu.
inilo mi se da su kue du obale u neobino dobrom stanju: u mnogim
stanovima su sijala svetla, to je ve samo po sebi predstavljalo malo udo iz
najmanje dva razloga. Nalazili smo se nadomak morske obale, u esto
ut u prepone.
Nisam mogao nita da vidim, ve samo da ujem rei proete mrnjom.
Okrenuo sam se na stomak. Jo jedan udarac eksplodirao mi je na sredini lea
kao gnevni kamen.
Ima sree to nas danas nema vie!
Lako si se izvukao!
Mogli bismo te i ubiti!
Smeh. Batina me je pogodila u levo uvo. Uvo mi se u isti mah usijalo i
ogluvelo. Jo smeha.
Zatim trei glas, mlai, na finskom: Ostavite ga ili u pucati!
Snopovi svetlosti su nestali.
Odlazite! Smesta, ili u vas pobiti!
Bat tekih koraka koji se udaljavaju.
Gubite se!
Laki koraci. Ruke su me zgrabile za jaknu i osovile me na noge.
,,Ustaj!
Pokuao sam da stojim. Nije bilo lako. Naslonio sam se na neto.
Ulazi u kola!
Sruio sam se na neto, isprva sedei, a zatim leei. Neto se zalupilo iza
mene. Svet se lelujao, ja sam se prevrnuo na lea, a zatim na bok, neto me je
udarilo u elo.
,,A sad da se gubimo odavde.
Naravno. Bio sam u kolima. U Hamidovom taksiju.
Zamalo da te ubiju!
Izvrnuo sam se na stomak. Gurnuo sam glavu napred i ispovraao se na
pod.
Sranje! Sad stvarno moramo da pourimo.
Pokuao sam da ostanem pri svesti. Pokuao sam da se drim za ruku na
vratima. Pokuao sam da otvorim oi. inilo mi se da, ta god bih pokuao, nita
nisam uspevao.
Biemo tamo za petnaest minuta. Jo samo petnaest minuta.
Petnaest minuta. Gde tamo?
Drao sam Johanu u zagrljaju, udisao miris njenog vrata i ljubio tople usne.
Zakikotala se, odmakla glavu i pogledala me u oi. Zaustio sam da joj neto
kaem, ali se onda ponovo nala u mom naruju i naslonila mi glavu na grudi.
Pogladio sam je po kosi, putajui je da tee izmeu mojih prstiju, i stavio joj
drugu aku na potiljak. Bio je tanan, graciozan, zraei vrelinom u korenu kose.
Na vrhovima prstiju oseao sam mesta gde su se spajali miii, delikatnu
taku gde je sam ivot, gde je sve bilo povezano. Podigla je glavu, a ja sam
ponovo pogledao u njene oi, videvi zelene odraze u njima. Privukao sam je
blie i vrsto pribio uz sebe. Bila je sitna i meka, kao to je uvek bila izjutra.
Iskljuila je budilnik i priljubila se uz mene, prebacila mi ruku preko grudi,
naslonila elo na obraz i skoro opet zaspala, glasno diui, rekla neto slatko i
budalasto.
Drao sam je uz sebe, kao da znam da u je, ako je pustim, zauvek izgubiti.
Mirisao sam joj kosu, udisao njenu aromu kao da pokuavam sve to da smestim
u seanje i upamtim kako je zaista mirisala. Ravnomerno je disala, okruivala
nas je tiina i bili smo bezbedni, pripadali smo jedno drugom.
Onda se trecnula, kao to je katkad radila dok bi tonula u san. Neko ju je
vukao dalje od mene. Ja sam je povukao nazad, grevito je privlaei ka sebi, ali
je taj neko bio snaan i istrajan. Drao sam je svom snagom. Nisam hteo da je
pustim. Pokuao sam da joj vidim lice, ali je ono bilo okrenuto nadole. Stisak mi
je popustio, taj nepoznati ju je napokon uhvatio i ona je iz mog naruja potonula
u mrak. Kad mi je potpuno nestala iz vidokruga i oko mene nije ostalo nita
osim tame, osetio sam uasnu hladnou. Zadrhtao sam, a moje ruke su uhvatile
samo prazninu.
Svetlost se promenila u tamnocrveni, kurzivni neonski znak iza tanke
zavese. Izvesno vreme pokuavao sam da ga proitam sleva nadesno, pre nego
to sam shvatio da ga posmatram naopako. Najzad sam uspeo da ga razaznam
zdesna nalevo: kebab-picerija.
Podigao sam aku do levog uva, koje me je svrbelo, i pod prstima sam
osetio komad gaze privren lepljivom trakom. Leao sam na boku, s teinom
na desnoj ruci, koja mi je u potpunosti utrnula. Izvukao sam je ispod tela,
uhvatio za ivicu onoga na emu sam leao i uspravio se u sedei poloaj.
Nalazio sam se u nekakvoj pomonoj prostoriji ili skladitu. U ustima sam
oseao bakarni ukus krvi. Sedeo sam u mestu, nekoliko puta punim pluima
udahnuo vazduh i paljivo protresao utrnulu ruku. Kad god bih udahnuo, lea bi
me zabolela.
S druge strane zavese uo sam nepoznati jezik najpre muki, a potom
enski glas. Setio sam se svog sna, osetio ubod panike, a zatim izvadio mobilni
iz depa. Ekran je bio mrtav. Ili ga je udarila palica, ili se baterija ispraznila.
Panika je porasla.
Pokuao sam da ustanem, ali me noge nisu drale, pa sam se sruio na
mesto gde sam sedeo. Usredsredio sam pogled na crveni tekst koji je sijao iza
zavese i uspeo da ostanem u sedeim poloaju. Nekoliko trenutaka sam polako
disao, sve dok nisam bio siguran da mi se nee zavrteti u glavi, a zatim pogledao
oko sebe. Soba od sivog betona, kartonske kutije i smee du zidova, plastine
kese pune flaa u dovratku, neke prazne, neke pune, i stolica s mojim ruksakom,
koji sam dobio od Ahtija, okaenim o naslon. Manje od dva metra dalje od
mene.
Ponovo sam se osovio na noge i pouen prethodnim pokuajem
upotrebio zid kao oslonac. Uzeo sam ruksak i ponovo seo. Pitolj mi se naao u
aci kad je ruksak pao na pod.
Glasovi iza zavese su zautali.
Drao sam pitolj u krilu kad se zavesa povukla u stranu. Prepoznao sam
Hamida, uprkos crvenom sjaju iza njegovih lea, koji mu je lice bacao u mrak i
oblikovao svetlosni oreol oko glave, umekavajui obrise.
,,Polako, kazao je.
Zavrteo sam glavom, otvorio usta i pomerio jezik, ali nisam bio u stanju da
napravim bilo kakav zvuk.
,,Vode?, ree Hamid.
Trenutak kasnije zavesa se potpuno povukla u stranu. U prostoriju je ula
ena s bokalom vode u jednoj i aom u drugoj ruci. Napunila je au, stavila
bokal na pod i pruila mi vode.
Pio sam kao da nikad ranije nisam okusio vodu. Polovina mi je zavrila na
grudima, a drugu polovinu sam iskaljao. Gutanje e zahtevati malo vebanja. S
drugom aom ilo mi je bolje ena sada nije morala da zakorai unazad kako
bi izbegla kapljice vode.
Imala je otprilike tridesetak godina, kestenjaste oi i donekle svetliju put od
Hamida. Duga crna kosa bila joj je skupljena u punu na potiljku, a velike
srebrne minue su joj blistale. Nosila je tamne farmerke, ukastu duksericu s
kapuljaom i iznenaujue belu kecelju. Pruila mi je moju torbu.
Moja roaka, ree mi Hamid, klimnuvi glavom u njenom pravcu.
Priao mi je blie i pokazao na moje uvo. Zna ta radi.
Dodirnuo sam komad gaze i lepljivu traku. Za to uvo svet je bio pun
struganja i utanja. Nije me bolelo, dodue, zato je moda bilo najmudrije biti
zahvalan. I bio sam. Rekao sam to Hamidu.
,,Da, kazao je sa osmehom. Zamalo da te srede.
ena se takoe nasmeila. Ja sam pokuao.
,,Hvala, rekao sam joj. Najpre na finskom, a potom i na engleskom.
Govorim finski, kazala je. ,,U redu je.
,,Tapani, kazao sam, pruajui ruku.
,,Nina.
aka joj je bila topla i siuna, a drao sam je trenutak due nego to je
neophodno za rukovanje. Njena vitkost me je naterala da se setim nedavnog sna
o svojoj eni, ija je aka bila podjednako glatka i nena. Um mi ispunie
seanja, a u svima sam dodirivao Johanu. Na ulici, nou, na povratku kui iz
bioskopa, ispod stola na dosadnoj veeri, kad niko ne gleda, dok sam je jednog
letnjeg jutra pratio na posao.
Nina je to primetila.
,,Izvini, rekoh joj.
Hamid se umeao: ,,Ti si u nekakvoj nevolji.
To je bilo dovoljno blizu istine te sam klimnuo glavom.
eli li da mi ispria?
Zato da ne? Pod uslovom da mi kae gde se nalazim.
,,U Kaliju, kazao je.
Rekao sam mu da mi je supruga nestala i da je traim. Pitolj je moj i
platiu mu da mi ga vrati. Dok sam govorio, Hamid nije skidao oi s mene.
Nina je ustala sa stolice, izala u restoran i vratila se nosei svoju tanicu.
Izvadila je pilule protiv bolova i dala mi ih.
Hvala ti, rekoh joj, uzimajui dve tablete uz gutljaj vode.
Zatim je Hamid izaao u restoran, petljao nekoliko trenutaka u kuhinji, a
onda se vratio nosei oljicu na tanjiriu.
aj. S mnogo eera.
aj je bio taman kao kafa, vreo i toliko sladak da su me zaboleli zubi. Ispio
sam celu olju u nekoliko gutljaja. Osetio sam vrelu tenost u grlu, a trenutak
kasnije i u stomaku.
Kad sam se uverio da e aj tamo i ostati, ustao sam i dve-tri sekunde
stajao u mestu. Napravio sam nekoliko teturavih koraka prema vratima i izaao
u restoran. Soba je bila veliine omanje kancelarije. Polovinu prostora zauzimali
su otvorena kuhinja i pult bifea koji se protezao du jednog zida. Druga polovina
bila je rezervisana za tri mala stola. Drvene stolice oko stolova bile su prazne,
ekajui muterije. Na televizoru na zidu prikazivana je reportaa o poaru.
Jesu li ovo lokalne vesti?, upitao sam.
Nina je odmahnula glavom.
,,Iz nae domovine, ree Hamid.
Ponovo sam pogledao snimak poara. Izgledao je nalik svim ostalim
poarima na svetu.
ao mi je, rekoh Hamidu.
,,I meni, odgovorio je.
Nina je s pulta uzela daljinski upravlja i promenila program. Informativna
TV stanica iz Helsinkija neprekidno je emitovala vesti. Zamolio sam je da
prebaci na najnovije vesti. Pritisnula je dugme na daljincu.
Izvadio sam telefon i zatraio punja. Hamid je uzeo mobilni i odneo ga iza
pulta.
Seo sam na stolicu i pogledao u zidni sat: 1.12. Oseao sam se malaksalo i
bolesno. Na um su mi padale ideje koje nisam eleo da sledim do krajnjih
zakljuaka. Veina misli vrtela se oko Johane, a puka ideja da joj se moda
desilo neto slino onome to se i meni dogodilo bolela me je vie od dobijenih
batina.
Lokalne vesti nisu pruale nikakve tragove o Johani. Broj oruanih pljaki
se poveao sada i usred bela dana i sve blie centru grada. Oblakoder u
centralnom delu Pasile zapaljen je ranije u toku veeri. Saobraaj od granice s
Rusijom do prestonice ponovo je u zastoju. No, bilo je i dobrih novosti: voda je
ispumpana iz metroa i vozovi su opet saobraali. Takoe su poveali i broj
naoruanih straara.
Meutim, nita od toga mi nije bilo ni od kakve pomoi.
Hamid je seo za drugi kraj stola.
Siguran sam da e se situacija popraviti, kazao je, kad sam okrenuo glavu
od televizora i pogledao u njega.
***
Minut-dva stajao sam ispred picerije i udisao noni vazduh, oseajui ga u grlu,
i posmatrao drvee koje je nepomino stajalo iza biblioteke, nemo ekajui
prolee, toplinu i novi ivot usred zime, usred noi, blistavo od kie, dok mu se
niz grane slivala voda. Zemlja ispod bila je zagrobno hladna i bie takva jo
nekoliko meseci, ali drvee zbog toga nije kukalo niti drhtalo ili krivilo bilo
koga za te neprijatnosti. Prenuo sam se iz te lekcije kad je Hamid dovezao taksi
iza ugla i zaustavio se ispred mene.
U taksiju sam ukljuio mobilni telefon. Nije bilo ni glasa od Johane.
Izvadio sam papirnu maramicu i obrisao unu koljku. Dok sam se umivao, rana
se ponovo otvorila. Maramica je za tili as postala tamnocrvena. Izvadio sam
novu iz depa i stavio je preko uva.
Vozili smo se na sever, da izbegnemo drumove zatvorene za saobraaj
zbog zapaljenog nebodera u Pasili, i bez ikakvih problema stigli do policijske
stanice. Hamid je zaustavio automobil nekoliko stotina metara ispred kapije, a ja
sam mu dao ko zna koliko novanica. Nisam izraunao koliko e kotati vonja.
Spasao mi je ivot, stoga sam smatrao da treba da mu platim malo vie. Zamolio
sam ga da me saeka. Ako se ne vratim za sat vremena, moe da ode i potrai
drugu muteriju.
Hodao sam to sam uspravnije mogao, s bolom u leima, tutnuo krvlju
natopljenu maramicu u dep i na lice namestio prijateljski nastrojen i neutralan
izraz, koliko sam to mogao bez ogledala. Uprkos tome, prepreili su mi put im
sam stigao do kapije u ogradi koja je okruivala policijsku stanicu.
Ne, nemam propusnicu.
Tapani Lehtinen?
Otvorio sam oi.
Ako prijavljujete krau, pljaku ili napad, uzmite broj na prvom prozoru.
Hari Jatinen je i uivo zapanjujue nalikovao oveku u vestima izgledao
je jednako visoko i isklesano kao na tim bolno krupnim kadrovima. Ustao sam i
rukovao se. Bio je prilino stariji od mene blie ezdesetoj nego pedesetoj, sa
prosedim vlasima na slepoonicama i brkovima i tamnosivim oima. Podseao
me je na doktora Fila, amerikog psihologa na starom televizijskom ouprogramu. No, svega nekoliko rei bilo je dovoljno da se s lakoom raspozna
gde se zavrava dr Fil, a gde poinje detektiv Jatinen. Tamo gde bi se dr Fil
ulagivao i laskao sagovorniku sa izvetaenom empatijom, Jatinenov ton bio je
suvoparan, osoran i nepomirljiv. Bilo je nemogue zamisliti kako se taj glas
nekome ulaguje, podrhtava ili izraava saoseanje to je bio glas napravljen za
izjave i saoptavanje injenica. Rukovanje mu je bilo istovetno glasu:
nedvosmisleno i profesionalno.
Mahinalno sam dodirnuo zavoj na uvu. Nije mi palo na pamet da bi taj
zavoj mogao izgledati kao razlog mog dolaska. Zavrteo sam glavom.
Ovde sam povodom Iscelitelja. Verujem da je moja supruga, novinarka
Johana Lehtinen, bila u kontaktu s vama zbog tog sluaja.
inilo se kao da se Jatinen sea i da je istog trena razumeo o emu
govorim. Premestio se s noge na nogu.
Tog sluaja, i mnogih drugih, kazao je, a na osnovu njegovog izraza,
nisam mogao da kaem da li se blago osmehuje od zadovoljstva, ili zato to ga
to nervira. Onda je upitao: Jeste li za olju kafe?
Kafa je bila reska, ali topla. Prostorija je sadrala sto, dve stolice i Jatinenov
kompjuter.
U kratkim crtama ispriao sam mu sve to se desilo u protekla dvadeset
etiri sata: Johanin nestanak, kako sam saznao za njenu istragu i, razume se,
sopstvenu istragu, ije su posledice bile zavoj na mom uvu, lea puna modrica i
suluda teorija o talasima na morskoj obali.
Johana je dobra novinarka, ree Jatinen. Bila nam je od velike pomoi.
Glas mu se nije dizao ili padao, nije imao nijanse, boje ili tona. Nije se
opredeljivao za jednu ili drugu stranu, ni na ta se nije obavezivao. Ali bilo ga je
iznenaujue prijatno sluati. Kao to nesumnjivo znate, trenutno nam fali
Jatinenov izraz lica nije se izmenio, a boja glasa mu je ostala ista. Oito,
navikao se da objanjava stvari ljudima glupljim od sebe.
,,Pa, imamo mrtvog studenta medicine, koji je ostavio otiske prstiju
pronaene na rtvama. Moda on koristi ime Iscelitelj.
Sigurno postoji neko logino objanjenje.
inilo se kao da se slae sa mnom izmeu donje usne i vrha isturene
brade pojavilo se udubljenje koje je naizgled govorilo: Tano tako. Sasvim. To i
jeste poenta.
Naravno da postoji. Meutim, nemamo dovoljno istraitelja da ga otkriju.
Samo jue su tri detektiva dala neopozive otkaze, a jedan od njih radio je ba na
tom sluaju. Dvoje mojih radnika prole nedelje uopte nije dolo na posao, a
sva je prilika da se vie nee ni pojaviti, budui da su sa sobom poneli slubeno
oruje, ali su ostavili propusnice. Za takve ljude uvek ima posla mogu samo da
zamislim kakva je situacija u drugim sektorima.
Nekoliko puta je zadobovao prstima po radnoj povrini stola i zakiljio.
Sve vreme nam odlazi na zavoenje novih sluajeva. Nemamo dovoljno
vremena za istragu starih jer nam neprestano pristiu novi, sve gori i gori.
Radimo najbre to moemo, a jo smo na poetku. Nije nikakvo udo to ljudi
diu ruke od svega. Moda i ja treba da odem odavde, dok jo mogu. Ali gde?
To je ono to ne mogu da smislim.
,,Da li je Johana znala za to?, upitao sam ga. ,,Za tog Pasija Tarkijajnena?
Jatinen se zavalio na naslon stolice, izgledajui kao da me ponovo
procenjuje, mene i celu situaciju.
Verovatno ne. Osim ako nije nekako otkrila samostalno. Nae odeljenje
vie nije hermetino kao nekad. Na kraju krajeva, evo me ovde, priam s vama.
A da li je znala? Mislim da nije.
Promenio sam poloaj na stolici, pokuao da prebacim levu nogu preko
desne, ali me je zaustavio bol u leima. Osetio sam se kao da me je neko ubo
rafcigerom u nerv. Ciknuo sam i spustio nogu.
Znate li ko su?, upitao me je.
Ljudi koji su me prebili?
Klimnuo je. Ovog puta na prijateljski nain, pomislio sam. Slegnuo sam
ramenima. To uopte nije bilo bitno.
Kad bih morao da nagaam, rekao bih da su bili iz neke privatne
bezbednosne kompanije, profesionalni sadisti. U onim kuama jo ive neki
ljudi, koji sebi mogu da priute da plaaju ljude da odravaju mesto istim.
Jedini privredni sektor u porastu, ree Jatinen. Mnotvo ljudi je
prebeglo. ele da zarade dovoljno novca da odu na sever. Ali ni sever nije
neogranien. A ivot gore ne moe da bude mnogo laki ili divniji nego ovde.
Morao sam da vratim razgovor na pravi put. Traio sam Johanu, nisam se
bavio potresima na tritu rada.
,,Da pretpostavimo da moete da istraite Iscelitelja i Tarkijajnena, rekao
sam. Odakle biste poeli?
Potraio sam i njegove fotografije. Slika je bila stara deset godina. Mladi
Pasi Tarkijajnen nije izgledao kao ubica. Delovao je sreno, pravi bistri i
optimistini student medicine. Osmeh mu je bio toliko zarazan da sam se i ja
zamalo nasmeio. Ali kad sam pomnije zagledao fotografiju, video sam neto
drugo. Oi iza naoara bile su u blagom neskladu sa rupicama na njegovim
blistavim obrazima, nastalim od smeha. Bile su starije od lica koje ih je
okruivalo ozbiljne, pa ak i unezverene. Kosa svetle boje bila je kratko
podiana, nauljena, s nazubljenim ikama. Uprkos irokom osmehu, izgledao
je kao ovek koji ivot shvata izuzetno ozbiljno.
Spustio sam telefon, zavalio se na naslon za glavu i na trenutak bio na
nekom drugom mestu. Zatvaranje oiju nalikovalo je putovanju kroz vreme. Za
deli sekunde mogao sam da odem bilo kuda, napred ili nazad.
Johana.
Uvek i svuda.
Otvorio sam oi i opet se naao u taksiju s vozaem Severnoafrikancem,
okruen kiom.
Rekao sam Hamidu adresu, a on je s olakanjem krenuo. Sili smo od
Pasile niz brdo, prema zoolokim vrtovima. Prozori bolnice Aurora odraavali
su svetlo bletavih reflektora kao dugaak niz ogledala. Bolnicu su uvali
straari, naroito oko klinike za zarazne bolesti. Kolale su glasine da su straari
tamo iz dva razloga: da zadre javnost napolju, ali i pacijente unutra. Iste glasine
govorile su o eboli, kugi, difteriji otpornoj na sve lekove, tuberkulozi i malariji.
Drvee u Centralnom parku bilo je poput zida tame iza bolnice. Nije bilo
poznato pouzdano brojno stanje ljudi koji su iveli u parku, privremeno ili
stalno. Najvie procene iznosile su deset hiljada, ali ta pretpostavka bila je
nagaanje, kao i svaka druga.
Proli smo pored hokejake arene, gde su se sjatile na stotine ljudi, ak i u
to doba noi. Arena se svake veeri punila putnicima u prolazu postala je
stalno prinudno sklonite.
Mrani tramvaj stajao je na raskrsnici Manerhejmovog puta i
Nordenskijeldove kao ogromna, zelena i zaboravljena stvar, kao da se neko
jednostavno odetao i ostavio ga tamo. Hamid je utao. Zaobiao je tramvaj i
nastavio da vozi niz ulicu prema Teleu.
Stali smo u Muzejskoj. Tarkijajnen je iveo u br. 24, a upravnik kompanije
za proizvodnju plastine ambalae i njegova petolana porodica bili su ubijeni u
broju 3 u Ulici Venrikija Stolina. Razdaljina od Tarkijajnenovih nekadanjih
ulaznih vrata do mesta zloina iznosila je oko stotinak metara.
Nisam rekao Hamidu zbog ega smo se parkirali u Muzejskoj ni sam
nisam bio siguran.
Izaao sam iz automobila, priao prednjem delu broja 24 i pogledao preko,
prema raskrsnici sa Ulicom Venrikija Stolina. Na licu sam osetio kine kapi,
isprva mekane, a trenutak kasnije su mi, teke i ledene, skliznule u kragnu
koulje. Pogledao sam u mranu, kiom natopljenu ulicu, a zatim se osvrnuo
nisam video nita to bi vritalo masovni ubica ili nestala supruga.
Ispio sam ostatak vode, a zatim ustao i otiao da ponovo napunim au.
Kad voda tee i ne mora da se prokuvava, ovek ima oseaj da mu je itav ivot
malo laki. Ili bi se tako oseao u nekim drugim okolnostima, u neko drugo
vreme. Spustio sam au na radnu povrinu.
,,U svakom sluaju, rekao sam, hvala ti to si me pozvao.
Lasijev glas postao je tii i iznenaujue meki. ao mi je, Tapani.
Stvarno bih voleo da mogu da ti pomognem, i tebi i mnogim drugim ljudima.
Verujem ti, kazao sam, trudei se da zvuim iskreno koliko mogu.
Pogledao sam napolje u mrano jutro.
Ali ova vremena...
,,Znam.
uvaj se.
,,Hvala, rekoh mu. ,,I ti takoe.
Spustio sam telefon i obrisao znoj s oba uva.
Zagrejao sam iniju ovsene kae u mikrotalasnoj, dodao kafenu kaiicu
meda i obedovao. Osetio sam se malo bolje. Odmah sam napravio jo jednu
porciju i ukljuio Johanin kompjuter dok sam jeo.
itao sam nekoliko momenata, pojeo ovsenu kau, stavio dezvu s kafom
na ringlu i otiao u dnevnu sobu. Na drugoj strani zaliva video sam nekoliko
poara, ali je, osim vatre, grad bio u mraku, izuzev elektrinog sjaja na levoj
ivici neba bez zvezda. Crni udovi golog drvea ispred zgrade stajali su kao da su
spaljeni.
Morao sam da se uhvatim u kotac sa stvarnou, pa sam se vratio do
kompjutera, otvorio internet pretraiva i u polje za pretragu ukucao Pasi
Tarkijajnen. Nisam naao nita novo. Pokuao sam s proirenom pretragom:
Pasi Tarkijajnen i specifine godine. Opet nisam naao nita novijeg datuma,
jedino informaciju koju sam ve znao. Onda sam kombinovao ime Tarkijajnen s
drugim terminima pretrage: najpre s kunom adresom, a onda i s adresama
radnih mesta. Nita. Pokuao sam s kombinacijama imena. Pasi Tarkijajnen i
Hari Jatinen. Bez rezultata. Pasi Tarkijajnen i Vasilij Gromov. Bez rezultata.
Pasi Tarkijajnen Johana Lehtinen. Panju mi je privukao saeti novinski lanak.
Jo jedna pretraga, ovog put s Johaninim devojakim prezimenom: Pasi
Tarkijajnen i Johana Merile.
U grudima mi se promekoljila ledena pesnica, stomak mi zgrio do take
bola, a prsti su mi zadrhtali na tipkama tastature, iznenada odrvenelih vrhova.
lanak je bio star trinaest godina!
Johana je bila mlada na fotografiji, ba kao i Pasi Tarkijajnen. Grlio ju je
desnom rukom i moglo se videti kako je privlai blie k sebi. Johanin izraz lica
bio je neutralan, premda je u njemu moda postojao traak nelagode: moda
zato to je fotografiu, a moda i zbog njegovog preterano eljnog stiska.
Tarkijajnenov osmeh je jo jednom bio irok i blistav, ali u njegovim oima jo
nije bilo one estine koju sam video na fotografiji snimljenoj nekoliko godina
kasnije.
otputujete. Ali postoji neto drugo o emu sam hteo da priam s tobom. Ima
veze s Johanom. I s Pasijem Tarkijajnenom.
S druge strane veze dopirala je samo tiina, liena ak i uobiajenog zujanja
u pozadini. Elina nije rekla ni re. Odmaknuo sam mobilni od uva i pogledao da
vidim da li se veza prekinula.
Elina, jesi li jo tu?, upitao sam.
Pasi Tarkijajnen?, upitala je nekako zgranuto, zvuei kao da je upravo
shvatila da i dalje pria telefonom.
Johanin stari deko.
Da.
Upitao sam je najsmirenijim moguim glasom: ,,Da poznaje ga; ili da
eka da te pitam jo neto?
,,Da, seam se Pasija Tarkijajnena. Iako je od tada prolo mnogo vremena.
Ne mora da se brine zbog toga.
Poslednje dve reenice izgovorila je tolikom brzinom da isprva nisam
razumeo na ta je mislila.
,,Ne, ne, ne, rekao sam kad sam shvatio. ,,Ne pitam te zbog toga.
Zato onda?, upitala je, iznenaujue zainteresovano, zaista eljna da
zna.
Jo nisam siguran. Sea li se kad su se Johana i Pasi Tarkijajnen preselili
u Kivinoku?
Kao kroz maglu.
Zato li sada govori tako brzo?
Sea li se iega odreenog iz tog vremena? Da li se neto desilo izmeu
njih dvoje?
,,To je prilino udno pitanje.
Rei je ponovo izgovarala munjevitom brzinom, u jednom dahu. Uzdahnuo
sam.
Znam da jeste. Ali sea li se iega?
,,Pa, na pamet mi ne pada nita konkretno. To je bilo pre sto godina. Tada
je sve... bilo drugaije.
,,Da, jeste, kazao sam, svesno sporim i razgovetnim glasom, kao da
pritiskam konice na brzini njenog govora. Ali Johana je ivela tamo otprilike
godinu i po dana. Onda se odselila.
Ovo je malo uvrnut razgovor. Da li Pasi ima nekakve veze s tim to se nisi
uo s Johanom?
Pasi. Nisam mogao da se nateram da ga oslovljavam po imenu. On je za
mene bio Pasi Tarkijajnen.
Jo ne znam. Elina, pokuaj da se seti. Da li se, na primer, desilo ita
neobino pre nego to se odselila iz Kivinoke?
,,Ja..., zaustila je.
U pozadini sam uo kaalj koji je dolazio duboko iz plua, a zatim dva tupa
udarca po drvenom podu i nervozno gunanje.
Ahti je budan, ree mi Elina. Zvuala je presreno. Tapani, da li je u
redu da pokuam da se prisetim i pozovem te kasnije?
Prekinula je vezu ne saekavi odgovor.
Stajao sam i gledao u uveanu sliku na ekranu kompjutera liliputanska
uta kua okupana mekanom prolenom sunevom svetlou, bujni zeleni
travnjak u vrtu i ovek koji radi u pozadini, leima okrenut foto-aparatu, s
lopatom ili grabuljama u rukama, irokih ramena, kose uvezane u konjski rep.
Misli li da emo se ikad ponovo seliti?, pitala je Johana jedne noi, dve-tri
nedelje ranije, trenutak pre nego to je utonula u san.
Spustio sam knjigu koju sam itao. Pribila se uz mene, pri emu je ebe
zautalo, i delimino naslonila glavu na jastuk, a delimino meni na vrat.
Priguena svetlost lampe na nonom stoiu sijala je zlatasto na njenoj koi.
Njena delikatna ruka prebaena preko mog stomaka na crno-belom ebetu na
prvi pogled izgledala je kao ruka lutke.
Zato me to pita?
Samo sam glasno razmiljala, kazala je, a ja sam, dok je govorila, skoro
mogao da osetim dodir njenih usana na vratu.
eli li da se preselimo?, upitao sam je.
Mislim da ne.
,,A kao bajagi?
Moda samo kao bajagi.
Gde bi volela da se preselimo, kao bajagi?
,,U tome i jeste stvar, rekla je, podigavi glavu sa jastuka i obgrlivi me.
,,Ne postoji mesto na koje bih elela da se preselim, izuzev kao bajagi.
Pridigla se na lakat.
Proteklih nekoliko dana obilazila sam Helsinki radei na ovoj prii,
posetivi dosta mesta koje nisam videla vrlo dugo, i sve vreme sam se oseala
tuno i setno.
Mnoga su se mesta u zadnjih nekoliko godina prilino mnogo izmenila.
ak i ovde, u okolini.
Valjda je tako, kazala je. Meutim, kad vidi mesta gde si nekad iveo i
seti se kakva su bila i svega to si tamo radio i svih ljudi koje si poznavao.
Prijatelja, porodice, takvih ljudi.
Kad sam kasnije razmiljao o tom razgovoru, znao sam naravno da je
trebalo da je pitam gde je bila, zato je otila tamo i ta je tamo nala. No, to je
bilo obino vee, a mi smo prosto leali u postelji i priali kao to smo uvek
radili, kao to bismo uvek radili.
Takoe, to me je nateralo da se zapitam, kazala je, jesu li ljudi mogli da
urade neto drugo, neto vie. Da urade stvari drugaije. No, u isto vreme, znala
sam i da nisu.
Sve to je Johana te noi izgovorila sada je imalo podmuklo skriveno
znaenje: Pasi Tarkijajnen. On je bio zmija koja mi se na stranja vrata uvlaila
u misli i trovala sva moja seanja. Na silu sam ga izbacio iz misli i pred sobom
ponovo video Johanu.
Video sam dim od vatri i paru, i namirisao peeno meso, benzin i domau
brlju, naravno. Ovde-onde uli su se povici dece, ili vikanje iz drugih razloga.
Bacio sam pogled na runi sat. inilo mi se kao da minuti i sati teku sve
bre i bre kako vreme prolazi. Stigao sam do Arkadijske, izvadio mobilni i
pozvao Johanu, sa istim rezultatom kao i ranije. Koliko puta u pokuati da je
pozovem? Koliko u puta sluati beivotni snimljeni enski glas, koji mi iznova
i iznova saoptava ono to savreno dobro znam? Nisam imao pojma. Moda
dogaaji moraju da se ponavljaju sve dok ponavljanje ne urodi plodom, ili sve
dok ne bude beskorisno dalje pokuavati.
Tramvaj iz centra grada, krcat putnicima, zaklepetao je po inama nekoliko
metara od mene. Jakne putnika koji su stajali do vrata bile su priljubljene uz
staklo. Nebrojeni ljudi na putu na posao, svakog dana nastavljaju svakodnevni
ivot. Tramvaj se zaustavio uz tupi tresak, a ja sam nastavio da hodam. Ledeni
vetar, miris zagorelog mesa i gnevni zadah etanola ukali su me u lea dok sam
iao.
Stigao sam do Ahtijeve i Elinine zgrade, pritisnuo dugme na interfonu i
saekao nekoliko trenutaka. Kamera za video-nadzor pomerala se kao antena
nekog insekta dok je snimala ulaz. Kad se uverila da ne prestavljam pretnju,
zaustavila se, vrata su se otvorila, a ja sam uao u zgradu. Iako je lift ekao u
predvorju, poao sam gore stepenicama. Moji koraci na kamenim stepenicima
odzvanjali su u tihoj graevini kao udarci doboa.
im sam uao u stan, zapahnuo me je miris bolesnike sobe. Elinino lice je
bilo sitno i bledunjavo na elektrinoj svetlosti u hodniku. Klimnula mi je
glavom, okrenula se i otila u dnevni boravak. Zatvorio sam ulazna vrata za
sobom, skinuo jaknu i izuo cipele, a zatim poao za njom u dnevnu sobu,
zastavi u prolazu pored vrata spavae sobe, da ujem Ahtijevo hrkanje i vidim
njegova stopala ispod pokrivaa u dnu leaja. Naumio sam da zakoraim u sobu,
ali sam ipak odustao.
Elina je sela na kau, sklupavi noge ispod sebe, duge kose skupljene na
levom ramenu. Priguena svetlost u prostoriji jo jednom je stvarala previe
intimnu atmosferu, kao da je soba na silu zamrznuta u vremenu. To mi je
smetalo. Liilo mi je na fantaziju, pokuaj povratka u sreniju prolost.
Seo sam u golemu naslonjau prekrivenu grubom, crnom tkaninom. Fotelja
je oas posla zagrejala i opustila moje umorno telo. Postao sam svestan koliko
sam gladan i izmoden, i koliko malo elim da neto pojedem ili da se
raskomotim.
,,Na svu sreu, ponovo je zaspao, ree mi Elina, poto nije stvarno budan
kad je budan. Bio je toliko oamuen kad je maloas priao da sam se uplaila.
ao mi je to je Ahti bolestan. ao mi je to je vae putovanje odloeno.
Elina se kratko nasmejala, ali u njenom smehu nije bilo ni traka vedrine.
Udahnula je, brzo izdahnula i prinela levu aku do ela, kao da se upravo neega
setila.
Izvini. Malo sam umorna, kazala je. Umorna od svega.
,,U redu je, kazao sam. ,,To je samo privremena smetnja. Smisliemo
neto.
Outala je, bacila pogled ka spavaoj sobi i na trenutak izgledala kao da
veoma paljivo oslukuje neto to moje ui ne mogu da uju.
Elina, moramo da razgovaramo, kazao sam joj.
Ponovo je pogledala u mene, a oi su joj sada bile otrije, hladnije.
O Pasiju Tarkijajnenu?
Klimnuo sam. O Pasiju Tarkijajnenu.
Kakve veze on ima s bilo ime?, upitala je. ,,S pronalaenjem Johane ili
neim drugim? Sve to je bilo vrlo davno, pre petnaest godina ili tu negde. Zato
je to bitno?
Imam teoriju da Tarkijajnen odista ima nekakve veze s tim.
Jednom rukom je pogladila kosu, a drugom cimnula porub dempera, kao
da pokuava da ga uini duim nego to e ikada biti.
Johana i Pasi iveli su zajedno u Kivinoki, zar ne?
Potvrdno je klimnula ne istog asa, ali je svejedno klimnula. Teko mi je
da poverujem da e ti kopanje po prolosti pomoi da pronae Johanu, rekla
je. Ali samo napred. Radi ta god ti je volja.
Uzdahnula je i vre sklupala noge ispod sebe. Tada smo ivele
drugaijim ivotom, rekla je. Bile smo mlade i naivne. Studentkinje. Sve smo
radile zajedno. Poneto i to nije trebalo.
,,Na primer?
,,Na primer, gluposti koje je Pasi smiljao. Okrznula me je pogledom,
videla izraz na mom licu i ponovo se nasmejala. Taj smeh bio je primetno
iskreniji od prethodnog. Nije to to misli. Pasi Tarkijajnen je tada bio radikalni
aktivista za ouvanje ivotne sredine. To sam htela da kaem.
Shvatam, rekao sam i shvatio da sam pocrveneo.
Ljubomoran si, ree mi Elina.
Nerado sam klimnuo, oseajui vrelinu u obrazima.
Sve to se desilo pre mnogo vremena. Sigurna sam da i ti ima prolost.
Naravno da imam, rekao sam, oseajui kako mi se vrelina iri po vratu,
poelevi da promenim temu. ta je to Pasi smiljao?
Bio je tvrdokorni konzervacionista. Odravao je kontakte s grupama koje
su poinjale da ubijaju vlasnike kompanija i politiare sve one koje su
uzrokovali unitenje ivotne sredine ili nisu inili nita da ga uspore. To je bilo
crno-belo mladalako stanovite: ako nisi s nama, onda si protiv nas i ne
zasluuje da ivi. Johana i ja smo takoe mahale tom zastavom. Dodue, u
potaji, ali verovale smo u to.
Nisam znao da ste bile toliko radikalne, rekoh. Hou da kaem, znao
sam da je Johana bila aktivista, ali nisam imao pojma da je ivela s teroristom.
Elina je naas izgledala kao da pokuava da se seti kako je to zaista bilo.
Hladnoa je postepeno nestajala iz njenog pogleda.
Pasi nije bio terorista. Strasna osoba, ak i opsesivna, da, ali nije bio loa
osoba. Nije uinio nita loe, zar ne?
Pomislio sam na ubijene porodice, dokaze da je Tarkijajnen bio na mestu
zloina. Slegnuo sam ramenima i prenebregnuo njeno pitanje.
Zato ti toliko teko pada da pria o tome?, upitao sam je.
Elina je klimnula glavom ka spavaoj sobi. Ahti to ne razume, rekla je, a
zatim tiho, bezmalo protiv svoje volje, dodala: ,,Iz mnotva razloga.
Pogledao sam u nju.
Jeste li vas dvoje ikada priali o tome?, upitao sam.
Na trenutak je delovala iznenaeno i uvreeno, a potom samo iznenaeno.
Zato bismo? Ni ti i Johana niste.
Istina me je acnula.
,,Ne, nismo. Pretpostavljam da nije bilo razloga.
Bili ste sreni sve dok ste mislili da znate sve ono to treba da znate,
rekla je. A sad, poto zna da postoji i neto to nisi znao, osea se loe. Mora
da odlui koliko toga stvarno eli da zna. ak i o vlastitoj eni.
U njoj je postojalo neto to nikad ranije nisam primetio. Hladnoa se
vratila, a zajedno s njom i nekakva strogost, pa ak i ogorenost.
Priaj mi jo o Pasiju Tarkijajnenu.
Zato?
Pogledao sam je pravo u oi. Nisi mi ispriala sve.
Otpuhnula je vazduh i zakolutala oima. Ali bila je loa glumica. ak je i
ona to znala.
Nee nai Johanu iskopavajui prolost pre sto godina.
Nisi mi rekla sve, ponovio sam. Ahti spava. Moe slobodno da mi
kae.
Ponovo je bacila pogled ka spavaoj sobi. Nekoliko trenutaka smo utke
sluali. uo sam Ahtijevo hrkanje.
Ovo je vano, Elina, rekao sam joj. Johane nema ve dan i po. Ne elim
ni da mislim o bilo kakvoj drugoj mogunosti, sem o tome da u je nai ivu i
zdravu. Potrebna mi je sva pomo koju mogu da dobijem. Nije ni meni lako to
pitam, ali moram. Moram da je pronaem.
Elina je privukla noge jo blie, sklonila kosu s lica u nekoliko brzih
pokreta rukom i naizgled donela odluku. Onda me je ponovo pogledala, malo
pognute glave i, kao da se povinuje neemu, rekla: Oboavala sam Pasija
Tarkijajnena.
I dalje je gledala u mene, moda oekujui nekakvu reakciju. Potom je
nastavila da govori: ,,Ne znam kako to sada objasnim, ali oboavala sam ga. I,
dabome, elela sam da i on mene oboava na isti nain. Ali on je eleo Johanu.
Sad to smem i da priznam poto je prolo toliko mnogo godina. Volela sam
Pasija i umirala sam od ljubomore kad sam videla koliko su sreni zajedno.
Nisam bio iznenaen.
Poetna bistrina jutra izgubila se dok sam bio unutra, a povremeni vetar i oblaci
na nebu obeavali su kiu, a u meuvremenu pomraivali svet.
Znao sam zato sam toliko dugo drao Elinu u zagrljaju. Johana mi je
nedostajala i fiziki njena jedra toplota, poseban miris slian meavini vune i
meda, oseaj njenog nevelikog tela pored mog, kraj mene, nain na koji se njena
aka uklapa u moju. Izraavali smo uzajamnu nenost sve vreme. To je bio
razlog zbog kojeg me je njeno odsustvo strefilo toliko brzo, toliko duboko, i
toliko otro. Podigao sam pogled, uzdahnuo, potisnuo sve misli o Johani u
zapeak uma i pustio da se samo jedna uzdigne na povrinu: nai u te.
Krenuo sam peke ka Muzejskoj, s namerom da posetim isti onaj bar.
Nisam znao hoe li biti otvoren, ali sam se seao da je nekada radio ak i rano
izjutra. edni umetnici i oni koji su mislili da su umetnici imali su obiaj da
odlaze tamo da izravnaju rupe i dombe koje bi ostavila no.
Siao sam niz kamene stepenice koje vode od Tempeli ulice do
Oksasenove. Nisam mogao da prebrojim koliko sam puta ranije prolazio tim
stepenitem. U podnoju sam preko ramena pogledao u stameno kamenje,
zakatanena elina vrata teretane na pola puta i mahovinom prekrivene velike
stene koje su se naslanjale na ogradu.
Stigao sam do ugla Tunturikatua. Dalje niz ulicu nalazila se buvlja pijaca.
Roba je ispunjavala itav prostor. Pojedine stvari su ak iznete na plonik. Bilo
je teko zamisliti zato bi iko eleo da ide tamo. ta bi kupili? Odeu? Ionako
smo je ve imali previe? Posue? Ionako nema dovoljno hrane? Elektrine
ureaje? Oni usreuju samo trenutno, ak i kada ima struje? Knjige i diskove?
Vie niko nema vremena ni da ita ni da slua?
Skulptura dva medveda licem okrenuta jedan prema drugom i dalje je
gledala iznad raskrsnice Muzejske i Oksasenove. Dva medvedia, zapravo, bili
su veoma mali. Zelena paperjasta bu prekrivala je njihove lepukaste krznene
kaputie od kamena.
Vrata bircuza bila su otvorena. Iz unutranjosti se ula muzika. Popeo sam
se uza stepenice, namirisao istu meavinu znoja i mokrae koje sam se seao,
sad zamaskirane mirisom dezinfekcionog sredstva. Nisam video nikoga iza
anka. aica muterija sedela je za nekoliko stolova na levoj strani prostorije,
svako za sebe, prkajui po svom telefonu ili zurei u prazno.
Stajao sam u mestu, pitajui se kako da nastavim ako sretnem barmena s
konjskim repom. Saekao sam nekoliko minuta. Vrata stranje prostorije su se
otvorila, a iz nje je trenutak kasnije izaao rmpalija ozbiljno posveen
bodibildingu sa zveckavom kartonskom kutijom u naruju. Spustio je kutiju na
ank i upitno me pogledao.
,,A ta ti misli, kako izgleda neiji prijatelj?, upitao sam ga. ,,Da li
njegovi prijatelji izgledaju drugaije nego to prijatelji obino izgledaju? Kako
moe da zna da li je neko njegov prijatelj?
inilo mi se da mu vee i jagodine kosti sada istiskuju oi van duplji.
Kakav si ti to klovn!
Nisam klovn.
,,Ti si klovn jer ja kaem da si klovn!
Udahnuo sam vazduh. Telo me je bolelo od iscrpljenosti i frustracije.
Shvatio sam da nema svrhe raspravljati se s njim ukoliko se upustim u svau,
to e mi samo oteati zadatak ali nisam mogao da se uzdrim.
To ne ide tako, rekoh mu. Stvari nisu ono to ti kae da jesu samo zato
jer si ti tako rekao. Mala deca veruju u to, ali ti si odrasla osoba, ili makar tako
izgleda.
,,Ti to mene zajebava?
,,Ne, prosto traim barmena koji je jue radio ovde, tipa s konjskim
repom.
Zakoraio je prema meni, ostavljajui samo pola metra iroki, staklom
prekriveni ank izmeu nas. Bacio sam pogled ulevo, prema baru. Muzika je
oigledno zatomila nau malu razmenu rei, jer su pogledi muterija ostali
zalepljeni za telefone, stolnjake i prazan vazduh.
Gubi se!, kazao mi je.
Ili, u suprotnom?, upitao sam, najednom potpuno umoran od razgovora i
svake druge potekoe s kojom sam se susretao. Kako se tip zove?
Idi i jebi se bre!
Dobro. A gde ivi taj idi i jebi se bre?
,,U tvom dupetu!
Mora da si beao sa asova biologije. Ba kao i sa svih ostalih, kladim se.
Na koje asove si iao?
,,Na asove kako da iseem morone poput tebe na froncle.
,,Oh, zar to jo predaju u kolama? Imao sam utisak da su praktino ukinuli
tu vrstu nastave. Lepo je uti da dananja deca i dalje imaju propisno
obrazovanje.
Nagnuo se preko anka i podigao ruku. Teleskopski pendrek se uz kljocaj
izvukao do pune duine. Ustuknuo sam. Izbaen iz istog bara po drugi put u
dvadeset etiri sata. Povukao sam se sve do ulaznih vrata i stao.
Pozdravi ga u moje ime, rekao sam.
Obiao je oko anka i pojurio za mnom. Ve sam bio napolju na ulici i
uurbano grabio ka centru grada, zadovoljan posetom. Vest o mom dolasku
sigurno e se prouti i naposletku stii do pravih uiju. Ako ve ne mogu da
naem Tarkijajnena, neka on pronae mene.
Siv kao mi, kioviti dan je bio napola gotov kad sam s tramvaja prepunog
mokrih odela, silovitih naleta kalja i zabrinutih pogleda siao na stanicu ispred
robne kue Stokman. Centar Helsinkija davao je sve do sebe da nas ubedi da je
sutra zaista Badnje vee. Tu i tamo, usamljena niska boinih svetiljki oajniki
je treperila, a u svom slabanom svetlucanju izgledale su ne samo kao da im
nedostaju bolji dani ve i davno izgubljeni drugovi.
Na lice mi je palo nekoliko kinih kapljica, jo hladnije zbog svoje
malobrojnosti. Obrisao sam ih, skliznuo u bujicu prolaznika, i sve dok se nisam
naao na pola puta preko ulice, nisam primetio da hodam usred saobraaja. uo
sam horsko pevanje odnekud napred.
Na Trgu tri kovaa stajalo je visoko, ukraeno drvo smreke. Njegova
crvena i uta svetla sijala su na sitnoj kii kao hiljade malih saobraajnih signala
odbeglih sa svojih stubova. Pored drveta je bio parkiran oklopljeni policijski
automobil. U okolini je bilo mnogo policajaca, a i straara iz privatnih
kompanija. uvari su hodali u parovima, odeveni u crne i sive kombinezone,
aica ih je prelazila ispred saobraaja, a na trotoaru ih je bilo isto koliko i
boinih kupaca. Izbrojao sam estoricu straara ispod asovnika postavljenog
ispred ulaza u robnu kuu. A unutra ih je bilo jo i vie, u civilnoj odei.
Trg su oiviavale dobrotvorne ustanove koje su prikupljale milostinju.
Primaoci su mahom bili u Finskoj i oblinjim dravama: kole, bolnice, deje
slube. Nasred trga stajao je tradicionalni kotli za donacije Armije spasa. Oko
njega je stajao Hor Armije spasa etiri ene i trojica mukaraca, koji su pevali
Tihu no.
Iskopao sam novanicu iz depa i ubacio je u kotli. Pomislio sam kojom
brzinom troim nau ivotnu uteevinu za dan i po spiskao sam vie novca
nego to sam potroio za proteklih est meseci. Uteevina je trebalo da slui za
sluaj krajnje nude. Ali ako Johanin nestanak nije sluaj krajnje nude, ta je
onda? Ispustio sam jo nekoliko novia u kotli i nastavio dalje niz
Aleksandrovu.
Prolazio sam pored izloga koji su obeavali popuste i do 95 posto.
Juvelirnice su reklamirale unikatne dizajnerske satove po cenama koje bi godinu
dana ranije izazvale stampedo, ali sada su naprave za merenje protoka vremena
od zlata i platine leale u staklenim kutijama, merei vreme koje vie nije
postojalo.
Svi restorani brze hrane su zatvoreni. Prodavnice cipela i odee
preivljavale su zahvaljujui boinoj kupovini. Bar na uglu Mikove i
Aleksandrove imao je znak koji je reklamirao jeftino pivo i ruak, ali re
,,ruak bila je precrtana.
Moda jeste.
,,Laura, rekoh kad sam video da tone u misli, elim s tobom da priam o
neemu veoma vanom. Moja ena je nestala. Moda moe da mi pomogne.
Traim Pasija Tarkijajnena.
Na elu joj se pojavio par dubokih bora, a pune usne joj se izvie nadole.
To je bio izraz lica koji sam vrlo dobro upamtio.
,,Ne razumem, kazala je, ba kao to sam i oekivao da e rei. ,,Da li je
tvoja ena pobegla negde s Tarkijajnenom?
Odmahnuo sam glavom i shvatio da to inim znatno strpljivije nego to bih
uradio dvadeset godina ranije.
,,I da jeste, nije to uinila dobrovoljno. Sea ga se, dakle?
Ko ga se ne sea?, rekla je kao da joj je nelagodno. Svi se seaju Pasija
Tarkijajnena. Bio je harizmatini mladi student i aktivista za ouvanje ivotne
sredine. Izuzetno svojeglav i, moram da priznam, izuzetno privlaan. Iz ove
perspektive, imao je pravo u vezi s ozbiljnou situacije, ali njegove metode...
uo sam za njegove metode, kazao sam. ,,A one moda imaju nekakve
veze s razlogom zato je moja supruga nestala tragajui za njim.
,,Da li je Pasi, hou da kaem Tarkijajnen... Pogledala me je pravo u oi,
traei prave rei. ,,Da li je neto uinio?
Moda. Ne znam. Da budem iskren, Laura, vie ne znam ta da radim.
Oajan sam. Jedino to pouzdano znam jeste da mi je ena nestala. Sve ostalo su
puka nagaanja. Tragam za bilo im to je makar i izdaleka povezano.
Koliko je prolo otkad je nestala?
Instinktivno sam pogledao na sat, pre nego to sam shvatio ta radim i
prestao.
Dan i po. Skoro dva.
Jesi li rekao poli...
,,Laura, prekinuo sam je toliko brzo i grubo da sam iznenadio samog sebe.
Upravo mi je policija dala obavetenje o Tarkijajnenu. Budui da nemam nita
drugo za ime da tragam, tragam za njim. Policija nee nita uraditi. Oni
jednostavno ne mogu nita da urade.
Shvatio sam da sam skoro poeo da viem, otro i glasno. Izraz na
Laurinom licu bio mi je poznat iz prolosti.
,,Izvini, rekoh joj.
,,U redu je. Skoro kao u dobrim starim danima. Sad je na mene red da
povisim glas.
utali smo nekoliko trenutaka, a onda se osmehnula. A zatim sam i ja.
Klopke. Zamke i nagazne mine.
Dobro je to smo odloili svau dok se nismo udobno smestili, rekla je.
Nasmejao sam se, prvi put posle mnogo vremena. Smeh mi se proirio kroz
telo nalik toplini dodira. Oseanje je bilo dobro.
Hamidov taksi je s ukljuenim motorom stajao iza ugla, svega stotinu metara
dalje. Ubrzao sam korak da ne pokisnem, ali sam ipak pokisao. Kia je padala u
naletima koje je vetar ibao kuda je hteo. Nalet kie me je pogodio u lice s
dovoljno vode da mi opere kosu. Stigao sam do taksija, otvorio vrata i uao.
Hamid se okrenuo za skoro sto osamdeset stepeni na vozakom seditu i glasno
nasmejao kad je video koliko sam mokar.
Lije kao iz kabla, razdragano je rekao.
Lije kao iz kabla, sloio sam se. Rekao sam mu da me odveze kui.
Usput sam mu objasnio da e mi njegove usluge biti potrebne jo neko vreme i
da u mu, naravno, platiti. To mu je odgovaralo, a posle malo cenkanja,
dogovorili smo i cenu. Zavalio sam se na seditu, prstom otresao vodu iz mokre
kose i nakon malo oklevanja pozvao Johanin broj. Nedostupan.
Onda sam pozvao Jatinena. Nije se javio te sam mu ostavio poruku da mi
se javi to pre moe. Pozvao sam Elinu i zamolio je da me Ahti pozove im se
probudi.
Hamid je mileo priobalnim putem u Sernejnenu, traei bru kolovoznu
traku, ali nije je nalazio. Svaki put kad bi ubrzao da ue u procep koji je
obeavao, saobraaj bi se ponovo zgusnuo i usporio do brzine peakog hoda.
Hamid je bio mlad ovek i vozio je kao to to mladi ljudi rade od pamtiveka: ne
marei za potronju, a ni za glavu. I jedno i drugo je svakog dana postajalo sve
jeftinije.
Jo nije nestalo fosilnih goriva, iako su to predviali decenijama unazad.
Problem je, zapravo, bio sasvim suprotan. Bilo je dovoljno goriva da se i dalje
radi sve ono to ubrzava podizanje nivoa okeana, dovoljno da se zauvek unite
vazduh, zemlja i voda, da se zagade sva jezera, reke i mora, dovoljno da se
nastavi s proizvodnjom istog beskorisnog ubreta. Oni koji su se plaili da e
nam ponestati fosilnih goriva imali su zadovoljstvo spoznaje da se snabdevanje
nastavilo bez zastoja. Nee zamreti. Kad svet jednog dana doe do kraja, i dalje
emo imati cisterne pune nafte, luke pune tankera, na milijarde barela crnog
zlata, dovoljno goriva za putovanje u venost.
Hamid je pronaao traku koja se kretala. Dovezli smo se na most Kulosari,
a saobraaj na drugom kraju mosta je maltene stajao u mestu. Desna traka, ka
moru, bila je zatvorena, a mi smo mileli napred brzinom pua. Bletavo svetlo
vatrogasnih kola obojilo je kiu u plavo, slino prozoru iz neke prie strave i
uasa. U daljini smo videli kamion s kabinom, a dalje na mostu i prikolicu
zabijenu u poslovnu zgradu. Izdaleka scena isprva nije delovala naroito
izuzetno, kao da je kamion naprosto izlazio iz zgrade i stupao na most.
Izbliza je situacija bila drugaija, razume se. Kola hitne pomoi su, do tada
skrivena vatrogasnim kolima, ekala s otvorenim vratima kako bi barem neki od
peaka i kancelarijskih radnika koje je kamion udario mogli da budu stavljeni na
nosila i da im se ukae kakva god vrsta pomoi je mogua. U tiini smo proli
pored mesta nesree. Ubrzo smo ponovo ubrzali, provezli se kroz Kulosari i uli
u Hertonijemi.
Kad smo stigli do moje zgrade, iz depa sam iskopao dogovorenu sumu, a
Hamid se izvezao s prilaznog puta i parkirao uz ivinjak. Obeao je da e ekati
tamo petnaest minuta, ako i kad ga pozovem.
Tihi i pusti stan sada je delovao jo tunije, kao da je i on napet i zabrinut, i
da vie ne zna kako da bude topao i bezbedan. Izuo sam cipele i okaio mokru
jaknu na vealicu, a potom seo na stolicu s tokiima pored vrata. Jedva sam
uspeo da zgrabim naslon stolice pre nego to su mi suze grunule na oi. Suze,
prve koje sam prolio godinama unazad, lile su mi iz oiju, vrele i teke na
obrazima.
Bio sam istroen. Oseao sam se kao da je sve besmisleno, kao da je svaki
trud da se za neto uhvatim uzaludan. Razoarao sam samog sebe i izneverio
Johanino poverenje, obeanja koja sam joj dao uvek u ti pomoi, uvek u te
voleti, uiniu sve to mogu da ti olakam ivot.
Smiri se, Tapani, rekoh sebi.
Moe da ispuni svoja obeanja, iako ne moe da ih ispuni istog trena.
Pustio sam suze da teku, pustio sam da se zabrinutost i tuga nadimaju, a
zatim opet splasnu. Ne znam koliko dugo sam sedeo tamo i plakao. inilo mi se
kao itava venost.
Kad sam napokon ponovo mogao da se pomeram, pokuao sam da ne
gledam oko sebe. Sve u stanu me je podsealo na Johanu.
Skinuo sam odeu i otiao da se istuiram. Primetio sam da sve radim
navrat-nanos, brzim zamasima amponiranje, sapunjanje, brijanje. Potrudio
sam se da brojim do deset dok sam se brijao. Stigao sam do tri.
Nisam bio potpuno spreman za ono to sam naao u garderoberu. Dok sam
vadio ist par arapa, pogled mi je pao na komad crveno-zlatnog ukrasnog
papira. Moj boini poklon za Johanu. Stavio sam paketi na leaj i stao
gledajui u njega, s arapom na jednoj nozi, nemoan da odluim ta dalje.
udno je kako znaenje stvari moe da se promeni. Na krevetu nije leala
rukom ispisana, runo uvezana knjiga pesama i skroman iznos novca za troak,
ve itav na ivot. Sve ono to svakog dana ini ivot. Osetio sam kako mi na
oi ponovo naviru suze, vrele, krupne suze, koje su mi se kotrljale niz lice do
usana i brade.
Okrenuo sam se, navukao arapu i na drugu nogu i izaao iz spavae sobe,
ostavivi poklon da lei na krevetu.
Skuvao sam kafu, uzeo Johaninu olju iz cediljke za sudove i stavio je u
kredenac, izvadio svoju i seo za kompjuter. Jo jednom sam temeljno pregledao
sva dokumenta, ali nisam naao nita novo ili korisno. Odgledao sam video-
snimak kamera za nadzor s ugla Fredrikove i Urha Kekonena, ali mi i dalje nita
nije privuklo panju.
Sipao sam kafu u olju, dobio ideju i upotrebio Johaninu lozinku da u
njenim arhivama potraim lanke koje je napisala za raznorazne novine i
asopise. Pregledao sam ih onoliko podrobno koliko i Isceliteljeve
memorandume, sve dok mi nije ponestalo kafe, pa sam morao da ustanem i
proetam se unaokolo. Rebra me vie nisu neprestano bolela, a batine koje sam
dobio objavljivale su svoje prisustvo samo kad sam sedeo u odreenim
poloajima.
Pokuao sam ponovo da pozovem inspektora Jatinena, ali se i dalje nije
javljao na telefon. Vratio sam se za kompjuter, da proitam jo poneki od
Johaninih lanaka.
Johana je oduvek bila marljiva spisateljica, naroito dok je bila mlada
nezavisna novinarka. Pisala je za sijaset razliitih asopisa, brzo i razgovetno, i
zaradila poverenje ljudi, pogotovo onih koje je intervjuisala. Sve to su odlike
dobrog novinara. Ali njen pravi talenat leao je u nalaenju skrivenih veza
izmeu detalja i njihovo rasvetljavanje. Voleo bih da posedujem tu osobinu.
Ipak, sa svim nesigurnostima, ipak sam napredovao u istrazi, takvoj kakva
je bila. Ono to mi je rekla Laura, na primer, potvrdilo je moju ideju o
mladalakoj vezi Johane i Pasija Tarkijajnena. A ono to sam saznao od Eline o
Johaninom potpunom utanju na tu temu govorilo mi je da se plaila i da je
imala dobar razlog da se plai, bar koliko sam mogao da vidim.
Zbog ega sam onda toliko ljubomoran?
I zato sam se oseao toliko uasno?
Bio sam ljubomoran zato to sam smatrao da mi je Johana neto preutala.
Ali to je nedolino, a takoe i sitniavo. Neko je ubijao itave porodice, a ja sam
se nervirao zbog toga to su mi oseanja povreena. Shvatio sam da umem da
budem detinjastiji i egocentriniji nego to sam ikada mogao i da zamislim.
A tom groznom oseanju nije pomagala injenica da mi je sada, dok je
ljubomora gorela, a paranoja slobodno tekla u meni, pogled privlaila bletava
ikonica programa za elektronsku potu na ekranu Johaninog kompjutera.
Jatinenovo lice bilo je mokro od kie, crveno od morskog vetra i, uinilo mi se,
namerno nedokuivo. Stajali smo na morskoj obali Jetkesarija, nekoliko stotina
metara severno od mesta gde su moja rebra i lea spoznali ukus pendreka i
izama uvara. Vetar je zabadao ledene kande kroz moju zimsku jaknu i
tkaninu pantalona, a zatim odlazio dalje. Zadrhtao bih od hladnoe da se ve
nisam tresao od oka.
Nekoliko trenutaka ranije, Jatinen me je odveo do estospratnice na
morskoj obali iza nas, do istog, ukusno opremljenog stana u potkrovlju, gde su
bankar i njegova porodica leali ubijeni.
Jatinen je zurio preko sivozelene vode, vie kao da odlae ono to mora da
kae nego razmiljajui o tome.
ta ovek pa moe rei u takvoj situaciji? Mnogo toga, bez sumnje, ali rei
su me napustile. Nikad ranije nisam video nita slino tome. A nita ne moe da
vas pripremi za to. Nita, rekao sam sebi.
Razlog zato sam te pozvao da doe ovamo, naravno, jeste na
osumnjieni Tarkijajnena. Da saznam nove informacije koje ima o njemu.
Ispriao sam mu za svoju posetu nekadanjem Tarkijajnenovom omiljenom
mestu za izlaske, za svoje teorije u vezi s njim i razgovor s ljudima koji su ga
poznavali.
Sve je to nezvanino, razume se, ree Jatinen.
Razume se, odgovorio sam i progutao pljuvaku.
Koliko god da sam se trudio da izbacim prizor iz misli, nisam mogao.
Krvava kosa, posteljina, tamne mrlje na zidu, siuna tela ispod ebadi. O emu
su razmiljali kad su otili na poinak? O igrama kojih su se igrali tog dana?
Badnjoj veeri? Otvaranju poklona?
Kako su..., zaustio sam, ne znajui kako da sroim pitanje. Kako su
nastavili da spavaju dok je neko hodao unaokolo i pucao u njih?
Upravo to je razlog zato je Tarkijajnen ime za koje smo najvie
zainteresovani. On je studirao medicinu. Svakako zna ta treba da upotrebi da bi
osoba zaspala i kako da joj to da. Ali neemo znati pouzdano sve dok ne budu
gotovi laboratorijski testovi i tehnika istraga. A, kao to ve rekoh, imamo
problem s manjkom radne snage, iako je ovaj sluaj dovoljno ozbiljan da bude
visoki prioritet. U svakom sluaju, s obzirom na to kako stoje stvari, neemo
dobiti odgovor jo nekoliko dana, a moda i nedelja.
Zautao je. Nisam znao ta da kaem, pa sam jednostavno ekao da nastavi
s priom tamo gde je stao. Desno od nas, iza visoke ograde krunisane
bodljikavom icom, nalazila se marina. Dugi uzani dok bio je pust. Protezao je
svetlobraon ruku ka moru, kao da nekoga doziva. S druge strane bodljikave ice
stajala je straarska kuica veliine senice, u kojoj e na prolee ponovo biti
straara, pod pretpostavkom da u podruju bude dovoljno imunih ljudi da sebi
priute brodie.
Ovo je potpuno hipotetiki, razume se, ree Jatinen, kad smo obojica
predugo utali, s obzirom na unu kiselinu koja mi se podizala u ustima, na
vetar koji nas je drao u svojoj milosti i nemilosti i optu paniku koju sam
oseao.
,,I sasvim nezvanino, uspeo sam da prozborim.
,,To se podrazumeva, rekao je. ,,U teoriji, sled dogaaja je moda bio
ovakav: pretpostavimo da je nekome u porodici potreban lekar. Odu na internet i
zahtevaju posetu doktora. Neko ko vreba upravo to skrene ili presretne njihovu
poruku. Pasi Tarkijajnen se pojavi i kae da je lekar. Koristi lano ime, budui
da svako moe da proveri onlajn baze podataka i vidi da ne postoji doktor po
imenu Pasi Tarkijajnen, da je Pasi Tarkijajnen zapravo ve godinama mrtav. Ali
imaj na umu da je to upravo ono to ljudi ne rade nikad ne proveravaju, ak ni
kad je zdravlje njihove dece u pitanju. To je neto to se nije promenilo.
Udahnuo je vazduh i izgledao kao da sabira misli, stiskajui koren nosa
kaiprstom i palcem. Ponovo sam ugledao krvave arave, lokvu zgruane krvi
ispod dejeg kreveta, okrvavljeni pramen kose na beloj povrini pored nonog
stoia.
Tarkijajnen se pretvara da je lekar, pregleda pacijenta kao to i treba da
uradi, prepie lek, a zatim im saopti da bi sada bilo dobro vreme da ih sve
vakcinie protiv malarije ili neega slinog. Ko bi odbio dobronameran doktorov
savet? Daje im injekciju, ali to nije vakcina. Ubrizgava im neku vrstu jakog
sedativa, ali koji ne poinje odmah da deluje. Tek dva-tri sata kasnije, onaj ko
zaista obavlja prljavi posao ima ist put. Od Tarkijajnena dobija ulaznu ifru
vrata, a moda ak i klju-karticu, ulazi u stan gde svi spavaju, i...
Ubija ih, jedno po jedno, rekao sam.
Da.
Stajali smo jo koji trenutak na vetru koji je besneo. Kao beton sivo nebo
dizalo se iznad horizonta i bledelo u nevidljivost. Usamljeni mrki meanac trao
je du plae, kao da je izaao na dogiranje. aica sivih i belih galebova
dokono se vinula u vazduh, sklanjajui mu se s puta.
To je hipoteza i po, kazao sam.
Ali samo hipoteza, odgovorio mi je.
Ipak, znajui ono to znamo...
Tano. Moda nije samo hipoteza rekao je i klimnuo glavom. Postoji
sudski nalog za Tarkijajnenovo hapenje. Meutim, to praktino nita ne znai,
ali on to ne zna. Nadamo se da e nalog nekoga negde podstai da se neega
seti. Nije mnogo verovatno da hoe, ali trenutno mi se ini da Tarkijajnen nije ni
izbliza onoliko mrtav koliko je to bio do malopre.
10
Uprkos tome to sam bio u oku i oseao se toliko muno, zaspao sam na
zadnjem seditu taksija. Snovi su naili u brzim talasima, poput epileptinog
napada. U najjasnijem od snova, Johana je aputala neto na uvo Lauri Vuoli, a
obe su gledale u mene, uplaene i besne. Johana je drala aku preko lica, tako
da nisam mogao da vidim kretanje njenih usana, ali sam na osnovu izraza na
Laurinom licu i pravcu njenog pogleda shvatio da govore o meni. Osetio sam
munjevit, u potpunosti iracionalan ubod ljubomore, a zatim sam se probudio.
Isprva nisam mogao da izbacim san iz misli, pa sam sedeo pitajui se o emu su
priale.
Potpuno sam se razbudio tek kada je Hamid naglo legao na konicu, a ja
poleteo napred. Sigurnosni pojas me je zadrao, ali osetio sam bol u boku. Kad
je automobil stao, uspeo sam da doem do daha i olabavim pojas. Stajali smo iza
autobusa, a branici su nam bili razdvojeni svega nekoliko milimetara.
,,Izvini, ree mi Hamid. ,,To je bilo grubo zaustavljanje.
Nema veze, rekao sam, gledajui unaokolo.
Bili smo na putu ka Munkinijemiju, parkirani na prometnoj raskrsnici,
ekajui na red da se ukljuimo u pokretnu kolovoznu traku.
Kia je prestala da pada, a zamenila ju je magla koja je ispunila prostor
izmeu zemlje i neba, mestimino toliko gusta da su oblinja vozila nestala s
vidika, ne ostavivi nita da svedoi o njihovom postojanju osim belih farova i
crveno utih stop-svetala. Kad smo ponovo krenuli, inilo se kao da je itav svet
napravljen od nejasnih, iscepkanih fragmenata, nalik televizijskom snimku
bednog kvaliteta automobil, koji je malopre bio tamo, sad je ovde; tamo je bila
kua, a onda je vie nema; svetlost je bletala pored nas, a sad se premestila
ispred.
Jo jednom sam pogledao u telefon i na brzinu iitao dokumenta koja sam
snimio o Tarkijajnenu. Ranije sam ih povrno pregledao. Nisam zapazio da ne
postoje etiri njegove kune adrese, ve pet. Nisam to primetio jer su dve
nekadanje adrese bile iste u dva navrata iveo je u istom stanu u
Munkinijemiju, prvi put pre dvadesetak godina, pune dve godine, a drugi put ba
pre navodne smrti.
Hamid je brzo pronaao kuu, parkirao se na ulici i sluao me s
prijateljskim i strpljivim izrazom na licu dok sam mu ponovo objanjavao da mi
je potrebno da ostane tu gde jeste i ne prima drugog putnika.
Razumem, razumem, uzdahnuo je, a ja sam prestao da objanjavam.
To mu je izmamilo osmeh.
11
pretpostavio da na zadnjem seditu sedi ovek koji nikad nee moi da potroi
sav svoj novac.
Benzinska stanica predstavljala je svet u malom: petrolej ispod povrine tla,
mase u svojim vozilima i aica onih koji su se obogatili na jadu i bedi ostalih.
Pretpostavljam da smo svi imali svoje mesto na toj benzinskoj pumpi, i u
univerzumu.
Hamid je uz zveket vratio pitolj za gorivo na mesto, trgnuvi me iz misli.
Tajming mu je bio izvrstan jer je buldoer koji je uvao kola primetio kako
buljim u njega, a sudei po izrazu njegovog lica, nameraio se da mi prie i
ispita imam li neto da mu kaem. A ja, iskreno, nisam mogao rei da imam.
Hamid se izvezao s benzinske pumpe i zaputio natrag ka centru grada.
Trg na eleznikoj stanici bio je zakren ljudima i automobilima. Hamid
me je ostavio ispred trnog centra preko puta stanice. Eskivirao sam ljude, uao
u kafi i stao u red. Dok sam ekao, uo sam odlomke razgovora na najmanje
deset razliitih jezika. Neke sam prepoznavao, ali veinu nisam. Kupio sam kafu
i sendvi toliko vrsto umotan u tanki papir da mi je samo zlatnobraonkasti vrh
govorio da je re o nekoj vrsti hleba. Platio sam i osvrnuo se oko sebe, traei
gde da sednem. Posreilo mi se kad je porodica Afrikanaca pokupila jakne i
torbe i zaputila se prema eleznikoj stanici.
Seo sam za sto, a kad me je ovek sa irokim osmehom na engleskom
jeziku sa panskim naglaskom upitao moe li da uzme ostale stolice, odgovorio
sam mu da moe, sve osim jedne. Nju sam uvao za Johaninog urednika, Lasija
Utelu. Ali taj deo nisam glasno rekao.
Kifla je bila suva, a unutra se nalazila najtanja krika sira koju sam ikada u
ivotu video. Da je bila ita tanja, ne bih je ni video.
Dovrio sam sendvi i kafu kad je Lasi stigao.
Rukovao se sa mnom, letimino me pogledao u oi, privukao stolicu,
prebacio levu nogu preko desne, namestio frizuru i preao dlanom preko ekinja
na licu. Onda je uzeo kaiicu i promeao kafu.
Izgledao je jednako umorno i sit ivota kao i jue, ali sam sad bolje
razumeo da je njegov iznureni i pohabani izgled samo neka vrsta oklopa koji mu
je olakavao da donosi odluke, kupuje vreme i prikriva vlastite misli i njihove
posledice. itava pojava umornog ali ilavog novinara, umornog oko oiju,
neobrijane viednevne brade, predstavljala je puku ulogu smiljenu da sakrije
iskusnog igraa.
Danas sam imao prilino teak dan, kazao mi je. Klimnuo je ka
kancelarijama s druge strane ulice. Redakcija je u haosu. Mnotvo lanaka je u
finalnom stadijumu. Zato sam predloio da se vidimo ovde. Da malo odmorim
glavu.
,,Da, rekao sam i pogledao oko sebe. Ljudi svih starosti i boja, sijaset
jezika, graja u kafiu, sve to je predstavljalo idealno mesto za neupadljivi susret,
dabome, ali svakako nije bilo ni trunke mira i tiine. Nisam proitao dananje
novine, ali siguran sam da u njima postoji lanak o onoj pevaici i njenom
konju, koji si jue spomenuo.
eli li da me pohvali za uspeno obavljen novinarski posao? Srknuo je
kafu, smireno drei oljicu u aci, ni za milimetar ne izbegavajui moj pogled.
Zato se nismo sastali u tvojoj kancelariji?, pitao sam ga.
Kao to rekoh, uzdahnuo je, paljivo stavljajui olju na sto i odgurujui
je od sebe nekoliko centimetara, ovde je mnogo mirnije.
Prvo mi ne odgovara na pozive, a zatim, kad ti poaljem poruku da
dolazim u tvoju kancelariju, pozove me i predloi da se sretnemo negde
drugde. Pitam se ko je to u tvojoj kancelariji i ne sme da me vidi.
Pogledao me je ispitivaki, opet s onim umornim skepticizmom koji je
govorio da je moda malo zaintrigiran, ali takoe i ubeen da sam imbecil i
dosadnjakovi.
,,Ko to ne treba da zna da je Johana nestala, a da njen mu traga za njom?,
upitao sam.
Neko vreme je sedeo utei.
Nastavi da trtljas, kazao je. Nemam pojmao emu govori.
,,U redu, zaboravimo na to za trenutak. Reci mi zato si me zvao da mi
kae da je Gromov mrtav.
Lasi me je pogledao maltene saaljivo. Pokuavao sam da pomognem,
rekao je.
,,I to je sve?
,,To je sve, uzdahnuo je.
,,Ne seam se tano kako si to sroio, ali rekao si neto o tome koliko ceni
svoje zaposlene.
,,To je istina, kazao je.
Onda mi reci zato te Johanin nestanak nije podstakao da neto uini?
Zna da je Gromov mrtav, ima razloga da veruje da je i Johana u nekoj
nevolji. Ima razloga da veruje kako ta nevolja moda ima nekakve veze sa
serijom porodinih ubistava o kojima je pisala.
,,Ti si stihoklepac, Tapani. Novinar bi pronikao u sr stvari, razmislio o
tome ta je istina i napisao reportau o tome. Ti konstruie prie i bajke.
Izmilja. S druge strane, mata je dobra stvar. Potrebna nam je ovih dana.
Nijedan urednik ne bi propustio takvu priu, rekao sam.
U ovome ne vidim nikakvu priu.
,,Ne eli da je vidi. A ja hou da znam zato.
Lasi se zavalio na naslon stolice. Zvui kao tvoja ena, rekao je. ,,A to
nije kompliment.
ta ima protiv Johane?
Zavrteo je glavom. Pravo pitanje jeste ta Johana ima protiv mene?
Tvoj stav, kao prvo, rekao bih.
Trudim se da odrim novine u ivotu.
Lasi se nasmejao, ali smeh mu je sada bio slabaan. Nije mi odgovorio, ali
me nije pogledao u oi.
Poslednje pitanje, kazao sam. Vratimo se na poetak. Zato nismo mogli
da se sastanemo u tvojoj kancelariji?
12
Johana je radila kad smo se prvi put sreli. Pisala je lanak o zatvaranju
biblioteka, a ja sam igrom sluaja bio jedan od ljudi koje je intervjuisala.
Dolazite li ovde esto?, pitala me je dok smo stajali u foajeu biblioteke u
Kaliju nekog dana njene poslednje radne nedelje. Iznenadilo me je kako je
formulisala pitanje.
Ugrabio sam ukazanu priliku i rekao: Nismo li se ve negde upoznali
ranije?
Pocrvenela je, onako kako je to uvek inila samo prolazan trag ruiaste
boje na obrazima. Zapisala je moje odgovore u belenicu, zahvalila mi se i
okrenula da poe kad sam je upitao koliko esto dolazi u biblioteku.
Nasmeila se i ponovo okrenula ka meni. Nekoliko puta neeljno, kazala
je.
Tek tada sam zaista primetio njene oi. inilo mi se kao da skupljaju svu
sunevu svetlost koja je kroz visoke prozore ulazila u biblioteku. Kao da je
celokupna svetlost u sve tamnijem svetu, koji e ubrzo ostati u mrklom mraku,
isijavala iz oiju te mlade novinarke.
ta voli da ita?, upitao sam je.
Naas se zamislila. Uglavnom dokumentarnu prozu, rekla bih, kazala je,
izgledajui kao da stvarno razmilja o mom pitanju. Knjige povezane s mojim
poslom. Direktno ili indirektno.
,,A istorijske knjige?
,,Ponekad.
,,Romane?
,,Ponekad.
,,Poeziju?
,,Nikad.
,,Zato?
Nervira me. Naroito novija poezija. Namerno je i tvrdoglavo
nerazumljiva. Krv srca na drci ekia udara po veitoj meseini, dok maramica
nenog kopita iba slepoonice od slatkog korena. Ko jo moe da ita neto
slino tome i pretvara se da to razume?
,,Dobro, rekao sam. Moe li da se seti imena nekih pesnika ili knjiga
pesama koje si proitala?
Pogledala me je tim udesnim oima, imenovala nekoliko knjiga pesama, a
onda zavrtela glavom. Rekao sam da se slaem s njom da su pesme koje je
pomenula nejasne, ali da mislim da postoje i dobre pesme, da znam za izvrsne
zbirke poezije koje bi joj, siguran sam, promenile miljenje o poeziji ili je, u
najmanju ruku, nagnale da shvati kako itav rod knjievnosti koji odbacuje
ukljuuje i neke izuzetke.
ita li je ti?, upitala je u blagoj neverici.
,,Da, itam je, kazao sam, naglasivi dve poslednje rei.
Nasmeili smo se jedno drugom, a svetlost je zaplesala u njenim oima.
Kladim se da moe da mi preporui neku knjigu, da me natera da
promenim miljenje.
,,Moda, rekao sam.
Krenula je za mnom do odeljka s poezijom. Oseao sam njene oi na
potiljku. Oseanje nije bilo neprijatno. Zamislio sam kako se plavozelena
svetlost iz oiju te ene sputa na mene kao svetlost duge ili vedrog sunanog
dana.
Stigli smo do polica s poezijom, a ja sam izabrao dela nekoliko finskih
pesnika i ubacio i jednu od mojih zbirki na dno gomile. Johana je stala pored
mene i sluala, ako ne zainteresovano, a ono makar s prividom zanimanja, dok
sam joj priao o posebnim kvalitetima svakog pesnika i itao po jednu pesmu od
svakoga, da bih joj pokazao jasnou i jezgrovitost njihovog pesnikog jezika.
Nosila je farmerke irokih nogavica, crnu rolku i neto to su delimino
bile kone cipele, a delimino izme. Dok smo stajali jedno blizu drugog, nisam
mogao a da ne osetim miris njene kose, toplinu njenog tela i privlaenje
plavozelenih oiju.
Uzeo sam poslednju knjigu s gomile, otvorio je i proitao jednu pesmu.
Kad sam zavrio, pogledao sam u nju. Nije izgledala impresionirano koliko sam
se nadao da e biti.
,,Ne znam, kazala je.
,,Da ti proitam jo jednu?
Samo napred.
Proitao sam joj jo jednu pesmu.
ini mi se kao da je zna napamet, rekla mi je. Izrecitovao si je jedva
gledajui u knjigu.
Uzela mi je knjigu iz ruku, otvorila je i videla moju fotografiju na
unutranjem delu korica. Pogledala me je.
Ba pametno, kazala je sa osmehom.
13
oveka, a naroito ako je advokat. Donji deo trenerke i pamune arape manjevie e anulirati svaiji pokuaj da izgleda dostojanstveno.
Kad je Johana nestala, rekao sam, i ponovo pogledao na runi sat, ,,pre
otprilike etrdeset osam sati, uspaniio sam se, to bi uinio i svaki drugi mu.
Budui da nemam porodicu, okrenuo sam se prijateljima. Doao sam ovamo. A
vi ste se spremali da odete. Upravo u tom trenutku. To je vraki velika
podudarnost. A kada sam ti kazao zato sam doao, istog trena si pristao da mi
proda pitolj. Ti si osoba koja uvek i u svakoj prilici potuje pravila a naroito
zakone o oruju. Ali tada ni za tren nisam razmislio o tome. Nisam zastao da se
zapitam zato nam nai najblii prijatelji nisu rekli da se spremaju da odu iz
grada.
Poto se inilo da nijedno od njih dvoje ne eli nita da kae, nastavio sam
dalje: ak nisam ni u ta ni posumnjao kad ste mi kazali da niste mogli da
prodate stan. Mestu fali toliko toga, a zgrada je u oajnom stanju, sa vodom u
podrumu i rupama na krovu. Onda mi je sinulo da proverim. Ovaj stan nikad
nije ni ponuen na prodaju. Niko nikad nije ni pokuao da ga nekome proda. A
to se tie ostatka zgrade, stan dva sprata iznad je upravo prodat. Stan dva sprata
blie krovu koji prokinjava.
U grlu sam osetio neobinu vrelinu, koju mi je bilo teko da ignoriem i
zbog koje mi je bilo teko da gutam. Senke su mi igrale na ivici vidnog polja.
Fiziki simptomi umora i izdajstva.
Onda je poelo da me kopka, kazao sam nakon to sam malo proistio
grlo. Razmiljao sam o tome zato elite da napustite Helsinki ako ne moete
da prodate stan. emu tolika urba da odete ba sad kad je Elinina najbolja
prijateljica nestala?
Ahti je spustio ruku i zgrenim prstima se uhvatio za naslon. inilo se kao
da gura naslonjau dole, ili da se pridrava za nju.
Tapani, bio sam veoma bolestan. To to pria ne pomae mi da se
oseam veselo i ivahno.
Ignorisao sam njegov komentar. Morao sam da nastavim da priam.
Pomislio sam da bi trebalo prvo da pitam Ahtija. Siguran postoji savreno
dobro objanjenje za sve. Ahtiju mogu da verujem. On je moj stari prijatelj. Ali
koliko je Ahti dobar prijatelj? I to sam poeo da se pitam.
Ahti je zavrteo glavom. Tapani, uzrujan si zbog Johaninog nestanka.
Potpuno te razumemo.
Poeo sam da razmiljam, nastavio sam, ne obraajui panju na njega,
zato je Ahti rekao da nije radio dve godine, kad sam bez po muke otkrio da je
poslednji sluaj imao jo koliko prole nedelje?
Ahti je protrljao elo, kao da ga je iznenada zabolela glava.
,,Ti si bio jedan od advokata kompanije A-sigurnost, rekoh mu, ,,kad su
poeli da se ire. Oni su opor lopova, Ahti. Koriste se nasiljem. Pljakaju ljude,
prebijaju ih, a moda ih ak i ubijaju. Ali, i pored toga, ti radi za njih.
14
Sumrak tople julske veeri unja se u stan. Predmeti u prostoriji i njihove senke
stapaju se s letnjim vazduhom, a mekana sofa s podom u sve tamnijoj sobi.
ujem Johanine korake na drvenom podu kuhinje, zvuke seckanja sveeg
umbira za aj, meanje, dodavanje neega moda meda a zatim ponovo
meanje. ujem delikatno zveckanje kaiice po tankom rubu iroke olje.
Skoro da mogu da ujem podizanje olje sa stola, mada to, valjda, ne proizvedi
nikakav zvuk.
Onda je Johana u sobi i sedi pored mene, a ja oseam miris njene kose i
zelenog aja zainjenog miomirisnim umbirom i suvom korom pomorande.
Mogu da napravim malo i za tebe, kae Johana, glasom tihim kao sve
tamnije vee.
,,Ne, hvala, odgovaram.
Proba aj, obazrivo ga srkue iz kaiice. Para se die iz olje ispred njenog
lica.
Dakle, samo nas dvoje, kae posle nekoliko trenutaka.
Grlim je.
Bez roditelja, kae. Bez dece.
Gledam je u oi. U njima nema ni traka tuge. Barem ima vere u ivot, i
hrabrosti. Polako zahvata aj kaiicom i pui usne dok prazni jednu za drugom.
Jesi li gledao vesti?, pita me.
,,Jesam.
Bili smo tamo i ranije. To je bilo nae prvo zajedniko putovanje.
Sad je nestalo.
Mnogo toga je nestalo.
Upravo o tome razmiljam, kaem joj. ,,Da je toliko mnogo toga ve
nestalo.
,,To je kao nerviranje zbog duine metra.
,,Ne, nije.
,,Da, jeste, osmehuje se, napeto gledajui u olju aja, kao da je neto
nestalo u njoj. Metar je metar. Ni ti ni bilo ko drugi ne moe nita povodom
toga.
Smejem se. ,,Dobro, kaem. Metar je metar. Zemlja gori. Tu nema
pomoi.
Johana gleda u mene i vie se ne smei. Ostali smo samo nas dvoje. ta
misli o tome?
Razmiljam o tebi, kaem joj. Mislim, s tobom sam.
15
Mora da razume, ree mi Elina, ali u njenim reima nije bilo ubeenja. Ni
sama nije verovala u ono to govori.
Prijateljstvo se ne zavrava praskom, ve izneverenou, razoaranjem.
Primetio sam da Ahti uti kao zaliven. Otiao sam do ulaznih vrata, obukao
jaknu i obuo cipele. Iz nekog razloga, na pragu sam se okrenuo. Ahti i Elina
stajali su na drugom kraju hodnika. Mogli su tako da stoje i u svemiru.
ta je jo ostalo da se kae? Seajmo se dobrih vremena i zajednikih lepih
trenutaka? Ne dopustimo da jedna sitnica uniti veliku, neto to je nekada bilo
potpuno i predivno? Razmislio sam o alternativama. Nisam uspeo da smislim
nita bolje od ,,zbogom.
Postoji izreka: ako u ivotu i nita ne nauimo, onda makar nauimo da
polako hodamo. Hodao sam, duboko zamiljen, prema raskrsnici koju sam
gledao na video-snimku kamere za nadzor, a zapravo nisam video ni belu
maku.
Sunce je nedavno zalo, a nebo je bilo tamno kao mastilo. Kia bez poetka
i kraja na trenutak je izgubila strast i snagu. Tu i tamo curkale su sitne kapljice,
kao da je nebo odluilo da ih ratrka, da zaseje zemlju njima, ali se onda
predomislilo i odluilo da sauva svoje seme. Nisam obraao panju na
trubljenje automobila ili guranje peaka dok sam hodao niz ulicu.
Odnekud se oseao kiselkasti vonj zapaljene plastike, ali se nisam osvrnuo
da vidim odakle. Zadah me je pratio nekoliko minuta. Obrisao sam kapljice kie
s lica i shvatio da sam negde izgubio rukavice. Vrata nonog kluba s druge
strane ulice bila su otvorena, a postojani, buni i pretei ritam muzike uvlaio je
prolaznike unutra. Pogledao sam na sat, a zatim i u telefon. Vreme je prolazilo.
Johana se nije javljala.
Poslednjih nekoliko dana bili su kao itav ivotni vek: halapljivi, puni kao
oko, oajni. Autobusi i automobili jurili su pored dok su im motori urlali, a
izduvni gasovi ostavljali su suvou u mom grlu, koju nisam mogao da progutam.
Na nepcima sam oseao ukus benzina i isparenja, to mi je izazivalo muninu i
razdraivalo me. Grupa mladia jurila je ka meni, a ja sam pokuao da se
pomerim u stranu da ih izbegnem, to mi je polo za rukom tek dugo nakon to
su proli. Nisam znao na kom jeziku su vikali niti zbog ega su trali. Dvojica
naoruanih straara protrala su jurei ih. Njihov jezik sam razumeo. Mladii su
nastavili da tre, iako su im straari na finskom dovikivali da stanu.
Stigao sam do raskrsnice, ugledao video-kameru nakaenu na zid otprilike
deset metara iznad tla, osetio kako mi kine kapi padaju na one kapke, kao da
pokuavaju da me razbude. Ispratio sam pravac u kojem je kamera bila
usmerena. Video sam raskrsnicu, kao i ulice Urha Kekonena i Fredrikovu.
Nisam mogao da budem siguran, razume se, ali sam mislio da ponovo vidim
istih sedmoro ljudi za kompjuterskim terminalima. inilo mi se kao da im je
usredsreeni i zabrinuti izraz zamrznut na licu.
Nalazili smo se u istoj kancelariji kao i ranije. Ukucao sam lozinku i
otvorio bazu podataka. Na putu iz foajea do drugog sprata, Jatinen i ja razmenili
smo svega nekoliko rei. inilo se da nije samo umoran kao i obino, ve takoe
i zabrinut, dalek, kao da eli da je na nekom drugom mestu, a ak i da jeste, bio
bi jednako mrzovoljan. Tu njegovu stranu do sada nisam upoznao.
uo sam kuckanje po tastaturama i bio siguran da nas prate ispitivaki
pogledi, ali kad sam na brzinu bacio pogled preko ramena, video sam da na nas
niko ne obraa ni najmanju panju. Jatinen je seo i pogledao u mene, spreman da
neto kae. Na osnovu izraza na njegovom licu, video sam da razmilja o
neemu sasvim drugom. ta god da je eleo da kae, trebalo mu je dugo da to
izusti. Onda je podigao ruku. Pokazao je na monitor i obeao da e se vratiti za
pola sata, da vidi kako mi ide. Rekao sam mu da mislim da mi nee trebati pola
sata.
Vratio sam se do vremena i mesta na koje sam ve protraio mnogo sati
ugao Urha Kekonena i Fredrikove, geografska taka gde je Johanin mobilni
telefon poslednji put bio ukljuen. Slika je bila podjednako kiovita i blistava
kao to sam je se i seao. Pustio sam da bujica prizora tee.
Kad se video-snimak pribliio trenutku kad joj se mobilni iskljuio,
mahinalno sam se nagnuo napred. Snimak je bio zbunjujui i prepun odsjaja,
kao i ranije, vie nalik slici negoli fotografiji ili filmu. Tano minut pre nultog
asa, na drugom kraju Ulice Urha Kekonena ugledao sam neto to mi se vie
uinilo da prepoznajem nego to sam to zaista i prepoznao. No, s druge strane,
Johanini imejlovi rekli su mi koga da traim.
U tom trenutku figura je jo bila jedva neto vie od dva savreno izvedena
poteza slikarskom etkicom, a pokreti su joj ukazivali na urbu. Hodala je
dugim i sigurnim koracima, iz sekunde u sekundu prilazei sve blie, polako
prerastajui iz dva poteza etkicom u mnotvo, a zatim u ljudsko oblije s
prepoznatljivim crtama lica. Nain hoda, gledanja u stranu, guranja ruke u dep.
Gledao sam jo nekoliko sekundi da bih bio siguran da sam u pravu.
Figura je stigla do ulinog ugla, izvadila neto iz depa, dodirnula to
jednom rukom, a zatim ga ponovo sklonila. U toj istoj sekundi, Johanin telefon
se iskljuio s mree. Preko raskrsnice je preao veliki kamion, za kojim su
usledila kola hitne pomoi s ukljuenim rotacionim svetlima. Snimak je ponovo
16
OD: Gromov, Vasilij
PRIMALAC: Lehtinen, Johana
POSLATO: 21. dec., 01.37
POVODOM: Poslednja usluga
Johana,
elim da ti poslednji put jasno stavim do znanja da razumem tvoje
stavove. Shvatam da si sreno udata i da smo nas dvoje samo kolege.
Takoe, razumem zato vie ne eli da sarauje sa mnom posle ovog
zadatka, iako mi to deluje veoma tuno i nepravedno. Iskreno elim da
potujem tvoju odluku da radi s nekim drugim fotografom koji ide
napred. Ali moram od tebe da zatraim malu uslugu. Pre nego to nam
se putevi raziu, voleo bih da jo jednom razmisli o tome i seti se
svega to smo zajedno preturili preko glave. Sea li se kad smo bili
na Kosovu i kad su pucali na nas? Sea li se za ije rame si se
grevito drala i ko te je zatitio? Sea li se kad nam se autobus
pokvario na rubu Severnog ledenog okeana, a hladan vetar pretio da
nas sve pretvori u sante leda? Sea li se ta si rekla kad sam popravio
motor? Ja se seam. Rekla si da e mi veno biti zahvalna. Zauvek,
Johana. To su bile tvoje rei. A ja sada od tebe traim uslugu. Ako si
stvarno mislila ono to si tada kazala, pristae. Pristae zato da bi
ostala verna i sebi i meni. Pristae da priamo o ovome licem u lice, i
govorie istinu. Mislim da je to najmanje to moe da uini za
nekoga ko ti je spasao ivot. A ako posle tog razgovora i dalje veruje
da za mene vie nema mesta u tvom ivotu, prihvatiu to. Ali od tebe
traim samo jo jednu ansu, jo jednu priliku da popriam s tobom
oi u oi. Plaim se da u, ako ne pristane, morati opet da ti se
obratim preko treeg lica.
Vasilij
17
Naao sam kuu u Maunuli, nadomak Centralnog parka, kod severnog dela.
Graevina je bila jedna u nizu od est gradskih kua od crvene opeke, sagraena
tokom este decenije XX veka. Sudei po svetlima u prozorima okrenutim ka
ulici, svi stanovi bili su zauzeti. Gromovljev stan bio je pretposlednji s desne
strane. Bleda svetlost sijala je kroz prozor na stepenitu.
Lako sam pronaao njegovu adresu, naravno, ali se ispostavilo da je
zainteresovati Jatinena nemogua misija. Kad sam mu pokazao elektronsku
potu i video-snimke, samo se sloio da tu moda ima neega. Izgubio sam
strpljenje. Tu moda ima neega? A kad sam ga pitao da poe sa mnom, kazao
je da nema vremena. To je okonalo na razgovor.
Rekao sam Hamidu da stane i iskljui motor ispred malog parka preko puta
graevine. Drvee, bunje i zamraeni stubovi ulinih svetiljki nudili su kakavtakav zaklon, to mi je trenutno delovalo sasvim dovoljno. Nisam nameravao da
zvonim na vrata. Takoe, nisam eleo ponovim istu greku kao u Jetkesariju
bol i modrice i dalje su mi bili podsetnik. inilo mi se najmudrijim da najpre
izvidim situaciju, a zatim priem peice i saekam malo u mraku, sluajui tiho
padanje kie po drveu i bunju i umirujue dobovanje kapljica po mrtvom i
vlanom liu.
Zgradu je od susedne kue s leve strane razdvajalo priblino deset metara.
Desno se nalazio iroki, mrani umarak, a sledea najblia kua bila je otprilike
sedamdeset metara s druge strane. Svetlost sa najblieg prozora svetlucala je
izmeu grana.
Preao sam preko ulice do stazice kroz umu. Raskvaeni pesak staze
pravio je zvukove pod mojim stopalima, katkad mlevenja, katkad mljackanja,
ma koliko da sam se trudio da lagano gazim po njemu. Staza je bila suvlja i tia
na obodu. Malo dalje napred naao sam puti koji se odvajao i vijugao prema
zgradi. Put je iao uzbrdo, utaban decenijama upotrebe do korenja drvea.
Morao sam da vodim rauna o tome kuda stupam u mrklom mraku.
Zadnje dvorite nije bilo ograeno. Travnjak se od stranjeg dela graevine
pruao sve do ruba ume. Pogledao sam u prozore, nisam video nikakvo
kretanje, a onda prevalio petnaestak metara do stranjih vrata. Tek kada sam
stupio na neveliko, kamenom poploano unutranje dvorite ispred zadnjeg
ulaza, primetio sam da je jedno krilo dvostrukih vratnica, ono s bravom,
odkrinuto pola centimetra.
Stao sam i oslunuo. Kia je dobovala po staklenim oknima, udarala po
povrini stola u unutranjem dvoritu i ispunjavala umu amorom. Kola su
negde ubrzala, usporila, pa onda ponovo ubrzala. Nisam uo ljudske glasove.
izale iz usta. Pronjukao sam unaokolo pre nego to sam izaao iz sobe,
otvarajui fioke i ormane u potrazi za Johaninim mobilnim, ali ga nisam
pronaao. Dok sam prolazio kroz vrata, okrenuo sam se. Gromov je nepokretno
leao u lokvi tamne boje, poput goleme, slomljene lutke. Nisam znao ta bi
trebalo da kaem, ta bi trebalo da mislim. Iskljuio sam svetlo i siao u
prizemlje.
Obiao sam polumrano prizemlje pre nego to sam se setio snimka kamere
za nadzor. Sa unutranje strane ulaznih vrata stajao je orman, a na vealici je
visio Gromovljev tamni kaput. Delovao je prazno, potroeno, oklembeenih
ramena. Preturanje po depovima iz nekog razloga izgledalo mi je pogreno.
Levi dep bio je prazan, ali sam u desnom naao ono to sam traio Johanin
mobilni telefon. Drao sam ga u aci kao da je neto vie od komada plastike i
elektronike, kao da ekam da mi kae ta se desilo, ta je istina. Pritisnuo sam
dugme za ukljuivanje, ali telefon je ostao nem.
Onda sam na ulici uo zvuk automobila koji se kretao velikom brzinom.
Naglo se zaustavio. Imao sam dovoljno vremena da bacim pogled kroz prozor
pre nego to se motor iskljuio. Crni sportski automobil, u kome nije bilo nikoga
osim vozaa. Vrata s vozaeve strane su se otvorila, a na ulici su se pojavila
poznata iroka ramena Maksa Ventinena. Udaljio sam se od prozora i na brzinu
pogledao oko sebe.
Ventinen je otkljuao ulazna vrata, a ja sam se sakrio u prostor iza zavesa
koje su prekrivale prozor i jedan deo zida. Uao je ustrim, tekim koracima, a
onda stao. Nisam mogao da ga vidim, ali sam ga uo i oseao njegovo prisustvo.
Bio je nekoliko metara dalje od mene, a na trenutak sam bio siguran da mogu da
ujem njegovo disanje, otkucaje srca, pa ak i kretanje krvi kroz vene.
Posle nepodnoljive venosti, popeo se na sprat. Nadao sam se da nisam
ostavio otvorenu nijednu fioku, ili vrata garderobera, ili ostavio neto u sobi to
bi mu reklo da sam bio u kui. Ali neto se desilo, jer se istog trena stutio niz
stepenite i izjurio iz kue. uo sam udaljavanje automobila i tek mnogo kasnije
usudio sam se da se pomerim.
Ruke su mi se tresle od navale adrenalina i straha kad sam bacio pogled
prema ulaznim vratima. Iako sam video da Ventinenova kola vie nisu tu,
svejedno sam odluio da izaem na zadnja vrata i vratim se do taksija istim
putem kojim sam doao.
Otvorio sam vrata i nekoliko trenutaka sluao rominjanje kie i mnotvo
zvukova koje je pravila dok je padala na kamene ploe unutranjeg dvorita,
oluke iznad i bunje pored mene. Drvee u umi stajalo je nepomino, nekoliko
metara dalje, kao da posmatra trenutak tiine. Gromov je mrtav. Ja sam se
upravo skrivao dva-tri metra dalje od ubice. A uopte nisam ni pomislio na
pitolj, i dalje u mom ruksaku. Ali zato bih ga uopte poneo sa sobom? Samo
sam hteo da naem Johanu. Ponovo sam uo Gromovljeve rei ono to mi je
rekao bilo je mogue, ali nije izgledalo istinito. Johanin mobilni kao da je goreo
u mom depu, iako je baterija bila prazna. U svakom sluaju, sadrae odgovor
Ventinenove usne razvukoe se u jo iri osmeh. Dobro de, rekao je. Glas
mu je bio leeran i superioran. Hajde da stojimo na kii i askamo. Kako je sve
poelo? Pasi je, kao i obino, eleo da od sveta napravi bolje mesto za ivot. Ta
zajebancija s klimatskim promenama. Rekao je da se odreeni ljudi moraju
smatrati odgovornim za ono to su uinili. Ja sam se sloio.
Osmeh mu je ispario, a cev pitolja se ponovo podigla.
Kazao je da je najzad spreman da pribegne ozbiljnim metodama. Ali svi to
kau, sve dok zapravo ne doe as i da upotrebe ozbiljne metode. Isto je bilo i s
njim. Najpre se avolski mnogo busao u grudi i pretio uprazno, a zatim cmizdrio
kad je sve otilo u tri lepe materine. Ja sam pak mislio da je sve vrlo
jednostavno. Ucmeka par seronja i pokupi neto love. Niko ne pati. Pasi je
imao problem s tim. Na kraju krajeva, nije mogao da bude Iscelitelj. Ja sam
morao da se postaram za tu prokletu pesmu i ples, povrh svega ostalog to
moram da uradim.
Pokuao sam da se osvrnem. Ventinen je to primetio.
eli li da uje ovo, ili e da utekne? Meni ni iz depa, ni u dep.
Prosto stojim ovde i pokuavam da se odluim da li da te koknem u glavu, vrat
ili grudi.
Zadrhtao sam od hladnoe, ne skidajui oi s njegovog lica skrivenog u
senci. Stajao je otprilike etiri metra dalje od mene. Nisam uo nita drugo sem
kie. Ni kola, a kamoli ljude. Gde su svi ti navodno opasni stanovnici parka kad
su nam potrebni?
Mislio sam da e te ovo zanimati, nastavio je da pria. Stiem do tvoje
ene prave smaraice, ako ti ne smeta to to kaem. Hoe li da ti priam o
tome, ili ne?
Klimnuo sam, drhtei. Hladnoa me je proimala do sri kostiju.
Tako sam i mislio, kazao je. ,,To je bila poslednja kap u ai, zadnji
nesporazum u itavom ovom prokletom pivajzu. Nije sve bilo krivica tvoje
ene, uprkos tome to je jebena kuka koja takoe zabada nos u tua posla. Kao
to zna.
Nasmeio se i nastavio da govori.
Pasi je oduvek bio sanjar. eleo je da neki novinar razume ta on to
zapravo radi. Da bi dobio dobar publicitet, ako moe da veruje. Kazao je da
e, kad ljudi shvate ta on radi i zato, shvatiti da je to neophodno.
Onda se nasmejao, a cev pitolja se zanjihala nekoliko centimetara naprednazad.
,,A sad sledi najbolji deo onda bi nam se priruili! ta ti misli o toj
ideji?
Outao sam. Ventinen je primetio da se tresem.
Drhti od uzbuenja. Ja nisam bio toliko pun entuzijazma. Meutim, to
me nije spreilo. Imali smo avolski unosan posli.
Tarkijajnen je bio umean i u to, takoe, kazao sam.
mravom licu videli su se jasnije nego ranije. U aci je drao pitolj koji sam
ostavio u ruksaku. Pogledao sam u njega, a zatim u Ventinena.
Ventinenova aka je i dalje stezala pitolj, ija je cev sada bila puna peska i
blata. Na jednoj strani njegove lobanje video sam belilo kosti isprano kiom.
Pogledao sam u Hamida.
Nisam oduvek bio taksista, kazao je.
BADNJE VEE
Kao plamen crvena vitlejemska zvezda sijala je na prozoru treeg sprata, tano
na sredini zamraene kue. inilo se kao da zgrada oko nje uva plamen unutra.
Brujanje grejaa u kolima i dobovanje kinih kapi po haubi bili su jedini zvuci
koje sam uo, nakon to mi se vratilo ulo sluha.
Hamid je sedeo na vozaevom seditu i utao. utke je prihvatio i moje
rei zahvalnosti. Gledao je pravo ispred sebe i, dok je sedeo tamo, dokje
jednostavno bio tamo, izgledalo je kao da u svakom trenutku moe uiniti neto
neoekivano. Stavio je pitolj u pretinac za rukavice. Palo mi je na pamet da ga
zatraim natrag, ali mi se nekako inilo da nema nikakve svrhe. A on je znao i
kako da ga koristi, to je ve bilo oigledno.
Posle kratkotrajne potrage, pronali smo Ventinenov automobil.
Parkiralite je od druma razdvajala metar visoka bankina. Ponovo sam proverio
da li se Johanin telefon puni i da li su mi Ventinenovi kljuevi u depu, a zatim
izaao iz automobila.
Vetar se stiao, makar naas. Sve noni vazuh mirisao je isto i resko.
Ventinenova crna kola presijavala su se kao da su maloas oprana. Kine kapi na
crnom vozilu blistale su kao biseri. Seo sam na vozako sedite.
Automobil je unutra bio jednako ist kao i spolja. Pregledao sam pregratke
na vratima i kutiju izmeu sedita. Naao sam radne rukavice od koe divokoze i
nekoliko novia. Malo i skueno zadnje sedite delovalo je u potpunosti
neupotrebljavano. Prostor za noge je, izuzev ispod vozaevog sedita, bio je
nedirnut i ist. Izaao sam i pomerio sedita unazad, da pogledam ispod njih.
Nisam naao nita, ak ni prainu.
Obiao sam oko automobila i otvorio prtljanik. Bio je mali i dupke pun.
Nasred je stajalavelika sportska torba s dugakim elinim rajsferlusom.
Otkopao sam ga: muka odea, najverovatnije Ventinenova. Posle dve-tri
sekunde nasuminog preturanja, zapazio sam da se u torbi nalaze letnja i zimska
garderoba. Bilo je Badnje vee. Ventinen je ozbiljno mislio ono to je rekao o
odlasku na sever. Ako se ve spakovao, verovatno je planirao da uskoro krene.
Pretraio sam i druge dve torbe i mali ranac i pronaao jo putnih
potreptina: dodatnu odeu, sredstva za higijenu, pribor za brijanje i, napokon,
paso. Izvadio sam torbe iz prtljanika i pogledao ispod lanog dna. Samo
rezervna guma i dizalica.
Zatvorio sam prtljanik i vrata s vozaeve strane, a zatim zakljuao
automobil. Poao sam ka Hamidu, ije je lice iza mokrog vetrobranskog stakla i
dalje bilo ukoeno kao votana maska. Shvatio sam da u moda moi da
saznam Ventinenovo odredite ukoliko se vratim do tela.
Sada sam stajao pet-est metara dalje od njega. Drugi voz je ve prolazio
desno od nas. Vagoni su ritmino tandrkali po inama, tlo se treslo, a noge su mi
drhtale. Oseao sam vibracije u prsnoj kosti.
Sluaj se samo, rekao je, a zatim ponovio moje rei: Ako budem
morao.
Lice mu je bilo mokro i sjajno, ali je sem toga bilo isto kao na
fotografijama samopouzdano i snano, pa ak i naoito. U njegovim oima
blistala je inteligencija, a kosa mu je bila kratko podiana i kicoki nauljena. A
moj smisao za modu nije mogao da nae nijednu manu na njegovom kaputu
srednje duine, koulji, farmerkama i sportskim patikama. Dok je stajao na
eleznikim inama, izgledao je kao da pozira na modnom snimanju. Jedna od
onih foto-sesija gde stave lepe i zgodne ljude u prljavo okruenje naputene
fabrike, stare trgovine ili, u ovom sluaju, elezniku prugu.
Disanje mi se vraalo u normalu. Noge su mi se trzale, a ruka u kojoj sam
drao pitolj sasvim mi je utrnula.
Zna ta hou, rekoh mu.
Nije mi odgovorio.
,,Johanu, kazao sam, slobodnom rukom briui znoj i kiu sa oiju.
Njegov izraz lica se nije promenio. Izgleda da si ve pronaao Ventinena,
rekao je. Primetio sam da gleda u pitolj u mojoj ruci. I ja sam nakratko bacio
pogled na oruje.
Pitolj je izgledao isto kao i onaj koji sam ostavio u Ventinenovoj ruci, onaj
koji je leao na zemlji, polako tonui u mulj Centralnog parka.
Klimnuo sam i ponovo pogledao u Tarkijajnena.
Nadam se da je dobio ono to je zasluio, rekao je.
Klimnuo sam.
Divljak! Bolesni govnar!, rekao je.
,,Ko?, upitao sam.
Ventinen! Kao to zna!
,,A ti nisi?
Odmahnuo je glavom.
Iako si sudelovao u ubistvima itavih familija?
Ventinen ih je pobio, kazao je. I uivao je u tome. Nisam ih ja ubio.
Radio sam samo ono to sam morao.
A ta je to bilo?
Nema potrebe da se pretvara da si uasnut ili okiran, kazao je. Moe
da bude iskren prema sebi i kae mi da razume. Zautao je naas. Jer ako si
i upola pametan kako Johana kae da jesi, i te kako razume. Zna savreno
dobro da moj cilj nije bio da ubijam porodice. Cilj mi je bio da pokaem da
akcija uvek ima u posledicu.
Reci to onoj maloj deci.
sekunde u sekundu postaje sve jai i jai. Neoekivani kolaps, ili sporo osipanje
i raspadanje.
Moda bi trebalo da budem zahvalan zato to sada znam odgovor.
Johanini oni kapci podrhtavaju, prolena suneva svetlost je neumorna.
Prodire kroz aluzine i ubrzo pokorava itavu sobu. Johana se ne budi dok leem
pored nje. Zabija glavu dublje u jastuk.
Ne mogu da se oduprem porivu da joj dodirnem prste. Dok ih ovla
dodirujem, oni se isprva povlae, ali me onda doputaju da prepletem svoje prste
s njima. Neto se deava kad dodirnem Johanu. Neto u mom srcu se komea,
neto kae ovo je ispravno, ovo je dobro.
A jeste dobro. Ja sam deo nje, a ona je deo mene. Sreni smo koliko to
dvoje ljudi mogu da budu na ovom svetu. ta god da se desi, uvek u je voleti.
Strpljivo ekam, a kad se ona najzad probudi, kaem joj zato drim pitolj
u ruci.
O AUTORU