Professional Documents
Culture Documents
ROMANTIZAM
ROMANTIZAM
izdvajaju dva perioda: do pojave ruskih kola, 30. godina i posle njih. U prvom periodu
nastavlja se rad u okvirima tradicije stare knjievnosti i na srpskoslovenskom jeziku. U
drugom periodu, usled dominantnog kulturnog i knjievnog uticaja Rusije, te tradicije
se naputaju i knjievni i jeziki kontinuitet se prekida, a knjige se poinju pisati na
ruskoslovenskom jeziku. Ipak, izmeu ova dva perioda postoje i izvesne slinosti, od
kojih su najvanije: diglosija paralelna upotreba srpskoslovenskog, odnosno
ruskoslovenskog jezika i narodnog jezika u funkciji knjievnog jezika i barokni stil, koji
se u prvom periodu oblikuje na srednjevekovnoj poetikoj osnovi, a u drugom na
osnovama nove poetike koja je, zajedno sa barokom, dola posredstvom Rusije.
1683. pojavila se kometa koja najavljuje pravrat pad turskog carstva. Turke je porazio
austrijski car Leopold. Zatim sledi jo nekoliko turskih poraza (Beograd, Morava, Ni).
Srpske zemlje su opustoeme i mnogo je poginulih. Oni koji su preiveli izbegli su u
Ugarsku.
Pla o pustoenju crkve boije - Poredi se sa prorokom Jeremijom koji plae za
razorenim Jerusalimom tako i on plae za razorenim srpskim crkvama. Crkva je
prikazana kao alegorija nevesta Boija. Moli se gospodu da osveti prolivenu krv i
vrati crkvi staru slavu.
Molitva i blagodarenje bogu pisca ove knjiice - Zahvaljuje se bogu za sve to ima i
moli ga da uvek bude uz njega da ga sauva.
O motima i ostacima Konstantina Velikog, koje donese sin njegov iz Nikomidije Sin
Konstantina Velikog, Konstantin, preneo je moti svoga oca iz Nikomidije u
Konstantinopolj i tu ga je uz velike poasti sahranio u crkvi svetih apostola. Sveti oci
pisali su na njegovom grobu pisma koja su se zvala hrismi. Ta pisma su proroke
knjige koje predviaju budunost. Predgovor ovoj knjiici Bog je stvorio svet u kome
su vladali razni narodi (Grci, Rimljani, Srbi itd.). Otkada su Turci zavladali nestali su
svi poboni zakoni i obiaji. Navodi razloge zbog kojih je pisao knjigu.
O turskom gonjenju monaha - U Ravanici je ivelo 30 monaha. Turci su ih maltretirali,
vreali, vukli za kosu, traili hranu i novac. O plemenitom monahu Ananiji.
GROF ORE BRANKOVI (1645-1711)
Njegovo delo predstavlja osnovu itave nae istoriografske proze 18. veka bio je
istaknuta politika linost. Sebe je proglasio potomkom starih despota i planirao je da
uz pomo Austrije osnuje veliko ilirsko carstvo. Svoju istoriju srpskog naroda, delo u
pet knjiga, Slavenoserbske hronike, napisao je kao austrijski politiki zatoenik u Beu
i Hebu (eka), teei da dokae opravdanost svojih politikih pretenzija. Ovo delo
stoji na prelazu izmeu srednjevekovne i novovekovne istoriografije poinje na nain
srednjovekovnih hronika, od stvaranja sveta, zatim govore, dosta nepotpuno, o starim
narodima, pa o poreklu Slovena, gde sasvim preovlauju legendarni elementi.
Najvaniji i sredinji deo Hronika zauzima srpska istorija srednjeg veka izloena po
dinastijama i vladarima, koja prati i zbivanja u jugoistonoj Evropi. Poslednja, peta
knjiga, posveena je savremenim zbivanjima u kojima je i sam autor uestvovao i ima
karakter memoara. Brankovi je pisac velike uenosti, poznavalac stranih jezika, znao
je klasine jezike, rumunski, maarski, turski i nemaki. Bio je upuen u razna pitanja
istorije, geografije, etnologije. Piui svoje delo, oslonio se na tradiciju nae stare
istoriografije, posebno na arhiepiskopa Danila II, ali se sluio i izvorima na grkom i
latinskom, koristio vizantijske istoriare, nau primorsku istoriografiju (popa
Dukljanina, Orbina, Lucia itd.) i zapadne istoriare. Prema pisanoj grai odnosio se
kompilatorski i tendenciozno. Grau nije preraivao i saimao ve je itave odlomke
unosio u svoje delo. Izostavljao je sve to mu nije odgovaralo, izbacivao nepovoljne
injenice o Brankoviima, ostalim srpskim vladarima i srpskom narodu uopte. Tamo
gde u izvorima nije nalazio potvrdu za svoje teze uputao se u izmiljanja. Tako je
izmislio i svoju genealoku vezu sa dinastijom Brankovia. U celini, Hronike su
4
iznad njegovog groba je ruka Miloa Kobilia, okovana srebrom. Posle Kosovskog boja
srpske zemlje su podeljene u dva dela jednim delom vladao je Vuk Brankovi, a
drugim, Lazareva udovica, Milica sa sinovima Stefanom i Vukom.
Pred zastavom carstva Car Stefan (Duan) je podigao mnoge hramove. Sveanosti na
dvoru cara Duana, za praznik arhistratiga Mihaila, carevu krsnu slavu. Posle
velelepnog crkvenog obreda car se gosti sa dostojanstvenicima, podstiui ih na veselje.
Carska zastava je sa carskim belegom dvoglavim orlom. Na njoj je izvezen i lik
arhangela Mihaila kako stoji pred Isusom Navinom, nosei obnaen ma.
JEROTEJ RAANIN (druga polovina 17. veka posle 1727.)
Jedan od anrova s praktinom i prosvetiteljskom namenom u kome je bilo mnogo
narodnog jezika je i putopis, tanije opis putovanja u svetu zemlju. U srednjem veku,
ovakvi opisi javljaju se u okviru itija ili samostalno. U njima je teite kazivanja vie
na duhovnim iskustvima i simbolikim znaenjima, nego na putnikim izvetajima.
Kasnije se karakter tog anra menja opisi putovanja dobijaju praktinu namenu, tj.
slue kao vodii mnogobrojnim hodoasnicima. Taj novi tip knjievnosti razvio se
najpre u Grkoj, a zatim se proirio po pravoslavnom Istoku. Kod nas ih je najvie
naeno s kraja 17. i iz prve polovine 18. veka. Po poreklu i nameni dele se u dve grupe:
prva grupa kao osnovu ima hodoasni vodi po Svetim mestima (proskinitarionima), a
druga se zasniva na popisima konaka na putu od mesta polaska do Jerusalima i natrag.
Jezik i jednih i drugih je narodni ili vrlo blizak narodnom, to je povezano sa njihovom
praktinom namenom. Time su uslovljene i neke druge osobenosti ovog anra, kao to
su: sekularizacija, konkretizacija, pojava folklornih elemenata itd.
Jedan od najboljih putopisa prve grupe, proskinitariona, je Poklonik, pisan u
Jerusalimu 1622, iji je autor Gavrilo Tadi, monah iz Sarajeva. U drugu grupu spada
putopis Jeroteja Raanina, koji se uzima kao stvarni poetak srpskog putopisa. Jerotej
Raanin je jedan od raanskih kaluera koji su posle Velike seobe svoj rad nastavili na
severu. Godine 1727, kada je pisao svoj putopis, iveo je u frukogorskom manastiru
Velika Remeta. Putovanje o kome govori zbilo se od jula 1704. do jula 1705. godine.
Naslov dela glasi: Putaastvije k gradu Jerusalimu Jeroteja jeromonaha raanskago,
a nastalo je na osnovu dnevnikih beleaka voenih za vreme putovanja. To je obian
putniki izvetaj, na nekim mestima prosto reanje konaka. Kratke beleke o
prenoitima proirene su opisima znamenitosti iz naih krajeva i stranih zemalja ili
prianjima o zanimljivim doivljajima sa putovanja. Pominje Marka Kraljevia i druge
epske junake, belei mesne legende, tako da ovaj spis sadri i zanimljivu folklornu
grau. U ovom putopisu sreemo i line Jerotejeve doivljaje i iskustva, npr. veoma
razvijen opis bure na moru ili epizoda o gusarskom napadu na brod s hodoasnicima.
(vebe) Vreme u Svetoj zemlji imenuje se praznicima. Sati su vezani za manastirsko
raunanje vremena. Odlazak na hodoae u Jerusalim simbolino znai uestvovanje u
Hristovim mukama. Cilj ovog dela je ponovno preivljavanje vrhunca svog ivota kroz
pisanje.
Putovanje ka gradu Jerusalimu Nabrajanje konaka: manastir Rakovica, Grocka,
Hasanpaina palanka, Batoina, uprija Jagodinska na Moravi, Pandure kod Aleksinca,
6
1.
2.
a) Sava Mrkalj
b) Pavle Solari, najvei deo ivota proveo je u Italiji
c) Jovan Doenovi, autor prve nae zbirke lirske poezije
d) Jovan Pai, austrijski oficir, uesnik u Napoleonovom pohodu u Moskvu
D) Pesnici prostonarodne orijentacije:
a) Vikentije Raki, osniva bogoslovske kole u Beogradu
b) Gavrilo Kovaevi, istorijski spevovi
c) Milovan Vidakovi, religiozni spevovi
Klasino obrazovanje koje se sticalo u kolama bilo je presudno u formiranju
klasicizma. Pesnici klasicizma pisali su za obrazovanu uenu elitu. U knjievnom
jeziku zastupali su diglosiju ravnopravnu upotrebu crkvenoslovenskog u narodnog
jezika u knjievnosti, dok su sentimentalisti pisali meavinom ovih dvaju jezika.
Muicki je poslednji veliki predstavnik diglosije u srpskom jeziku, koja je
karakteristina pre svega za preddositejevski period. Muicki je imao razumevanja za
ideje Vuka Karadia i nesebino mu pomagao u radu, ali nije mogao da prihvati
radikalizam Vukove reforme. Uveo je alkejsku strofu bez rime i najvie ju je koristio.
Horacijevska alkejska strofa je osnovni metriki oblik naeg klasicistikog pesnitva.
Na nju se prvenstveno misli kada se govori o rimskom razmeru. Za rani klasicizam,
do Lukijana Muickog, karakteristina je sapfijska strofa sa rimom. Muicki je pisao
sveane, panegirine ode glavni njegov anr. Muicki je rodonaelnik prve pesnike
kole u srpskoj knjievnosti.
Srpski klasicizam se od kolske discipline razvio u samostalnu pesniku tradiciju,
koja je imala svoju poetiku, stilistiku i unutranju istoriju. Kao dominantan stil epohe on
je od poetka bio pod pritiskom dvostrukih suprotnih tendencija: narodne poezije koja
ulazi u knjievnost s jedne strane i evropskog romantizma s druge. U drami se
klasicizam nije utvrdio kao vladajui stil iako je ostavio neizbrisive tragove u
najvrednijim delima Sterijinim komedijama, koje su nastale pod uticajem
klasicistike, pre svega molijerovske komediografije i u Njegoevim dramskim
spevovima.
U tenji da se priblie klasinim uzorima srpski klasicistiki pesnici su ukinuli
rimu, napustili silabizam i cezuru uinili pomerljivom. Ritam stiha ne proizilazi iz
sintakse, ve joj je spolja nametnut. Zato su romantiari u rimskom razmeru videli neto
neprirodno, sputavajue. Nije dolo do usklaivanja klasine metrike i srpske sintakse.
Druga obeleja ove poezije, pored metrike, su: uenost, didaktizam, refleksivnost,
misaono rodoljublje. Klasicista je trezven, hladan, pun vere u nauku. Didaktika
proizilazi iz osnovnog klasicistikog naela utilitarizma, koje potie jo od Horacija.
Klasicistiki nacionalizam ide od dositejevskog prosvetiteljskog optimizma (Muicki)
do gorkih razoerenja i crnih, pesimistikih razmiljanja (Sterija). Gorki patriotizam
dostie vrhunac u Sterijinim istoriozofskim pesmama.
Prigodnost je jedno od osnovnih obeleja klasicistikog stila (Muicki). Didaktika
ponekad biva prevladana refleksijom: pesnici iznose saznanja o oveku, svetu, narodu,
sebi, svojoj sudbini. Misaonost dovodi do ispovedne poezije (Sterija). Sterija je
17
nauke i pravila. Iako je isticao objektivnost i naunost svoje kritike, njegova kritika
zapravo vrvi od linih obrauna i uvreda.
Predstavnici klasicistike kritike uneli su u nau literaturu teorijske pojmove i
estetike kriterijume. To im je prva i najvanija zasluga. U metodolokom smislu
klasicistika kritika je veliki korak u odnosu na Vukovu empirijsku, zdravorazumsku
kritiku. Ipak, u oceni pojedinanih dela i pisaca, klasicistika kritika je sasvim omaila.
U ovom razdoblju nainjeni su i prvi koraci u oblasti istorije knjievnosti: Lazar
Boji (Pamjatnik muem u slavenoserbskom knjiestvu slavnim) i Georgije
Magaraevi.
Italija je prva zemlja sa romantikim pokretom koji je svestan svoje romantike prirode.
U Rusiji, Pukin je o svom Kavkaskom zatoeniku govorio 1821. kao o romantikoj
pesmi.
U Engleskoj se razlika izmeu klasikog i romantikog prvi put javlja u u Kolridovim
predavanjima, 1811, gde se jasno izvodi iz legela. Nijedan engleski pesnik nije
meutim sebe video kao romantiara.
U raznim zemljama pesnici i pisci vrlo su neujednaeno sebe nazivali kao romantike.
U celini uzev, romantina poezija svugde se odnosila na poeziju koja se protivila
neoklasicizmu i koja je svoje izvore nalazila u srednjem veku i renesansi.
Jedinstvo evropskoga romantizma
Romantizam se od neoklasicizma razlikuje upotrebom slikovitosti, simbolike i mita.
Romantizam odlikuje subjektivnost, srednjevekovstvo, folklor. Uobrazilja je
karakteristina za shvatanje pesnitva, priroda za pogled na svet, a simbol i mit za
pesniki stil.
U nemakoj romantiarskoj knjievnosti pesnitvo se shvata kao znanje o
najdubljoj stvarnosti, priroda kao iva celina a poezija prvenstveno kao mit i simbolika.
U Nemakoj se 70. godina 18. veka javlja pokret Sturm und Drang, koji je potpuno
slian onome to se drugde naziva romantizmom. Gete je prvi povukao jasnu razliku
izmeu simbola i alegorije, pokuavao je da stvara nove mitove i da vidi Boga u prirodi
i prirodu u Bogu. Time se Gete savreno uklapa u evropski romantiki pokret. U
nemakom pokretu postojao je izraziti stupanj helenstva (iler, Herderlin). Helenstvo je
i u Engleskoj (Bajron, eli, Kits) nalo vrlo snaan pesniki izraz. U Nemakoj je od
polovine 18. veka zavladalo novo gledite koje istie ukupnost ovekovih snaga, a ne
samo razum ili samo oseanje; ono zatim istie intuiciju, neposredno intelektualno
saznanje, uobrazilju. Ono predstavlja obnovu neoplatonstva, jedan panteizam, monizam
koji poistoveuje Boga sa svetom, duu sa telom, subjekat sa objektom. Pristalice tih
ideja bili su svesni nepouzdanosti svojih ideja i tekoa u vezi sa njima, te su im ta
gledita esto izgledala kao daleki ideali. Otud beskonana elja nemakih
romantiara. Mnogovrsna egzotinost deo je opte reakcije na 18. vek i njegovo
samozadovoljstvo. Potisnute snage due tragaju za svojim izvorima u preistoriji, na
Istoku, u srednjem veku, u Indiji, u nesvesnom i u snovima.
Nemaki romantizam bio je, vie od francuskog i engleskog, pokret inteligencije, koja
je stvarala knjievnost udaljenu od obine stvarnosti i drutvenih briga. Uticaj
nemakog romantizma na engleske pesnike Vordsvorta, elija, Kidsa, Bajrona sasvim je
zanemarljiv.
Neki istoriari knjievnosti tvrdili su da je romantizam u Francuskoj roen 1801,
da mu je atobrijan otac, a gospoa de Stal boanska mati. Neki su u Rusou videli
izvorite sveg romantizma. Francuski predromantiarski pokret, okrenut religiji,
udesnom i sujeverju, privremeno je nazadovao tokom Revolucije, koja je podravala
klasicizam i racionalnost i tokom Carstva koje je takoe imalo svoj zvanini klasicizam.
Lamartin prirodu shvata kao jezik, kao neko harmonijsko sazvuje. itav svemir
zamilja kao sistem simbola, saobraznosti, znamenja, sistem koji je u isti mah iv i
21
22
romantiari posebno isticali, kod nas se ostvario jedino Laza Kosti i to u poslednjoj
fazi svog rada. Osnovno obeleje romantiarskog pejzaa je u tome to je on sasvim
podreen izraavanju pesnikovih oseanja. Strastvenost kao osnovno stanje
romantiarske oseajnosti ispoljila se u planinskim gudurama i morskim puinama u
Jakievoj poeziji.
Na jeziko-stilskom planu romantizam odlikuje metaforika, hiperbolizacija,
fantastika, zvuna ekspresija. Osobine strukture knjievnih dela su: fragmentarnost,
necelovitost, nepovezanost delova. Kratka lirska pesma je centralni anr. Herojska
poema je sinteza epskog i lirskog, a poetska drama sinteza dramskog i lirskog. Proza je
na margini stvaranja i ima poetska obeleja. Romantiari neguju osmerac, epski i lirski
deseterac i druge stihove. Lirski deseterac je osnovni stih nae romantiarske drame, a s
njim je povezana najvea inovacija u srpskom stihu: jampski stih. Jamb ne odgovara
trohejskoj prirodi srpskog jezika i nema ga u narodnoj poeziji. Romantiari ga grade na
vetaki nain i time izazivaju revoluciju u srpskom stihu. Prvi put do njega dolazi
Branko preko jedanaesterca prihvaenog iz nemake poezije, a nezavisno od njega i
Laza Kosti, na silabikoj osnovi epskog deseterca.
dijaloga i hora. Verovatno je sam pisac tumaio sve likove, glumei njihove uloge uz
pomo hora. Ovaj tekst nije bio sklopljen kao drama, mada formalno ima sva obeleja
drame (prolog, inovi, epilog). To su u stvari dramski monolozi i dijalozi, besednika
pripovedna proza, pisana na narodnom jeziku. Iako ovo delo nije drama u klasinom
smislu, nije lieno dramske napetosti koja proizilazi iz sukoba duhobnog i materijalnog,
ljudskog i boanskog, izmeu ljudske sumnjiavosti i nepoverenja i boanskog principa
neprikosnovenosti boanske sile i moi koja je izvan svake sumnje.
Pri tadanjim kolama izvoene su drame verskog sadraja. Kada su se 70. godina
kole odvojile od crkve, i pozorite je postalo svetovno. Pozorine predstave izvoene
su na sveanostima na kraju kolske godine u Temivaru, Vrcu, Segedinu, Zrenjaninu.
Reditelji su bili uitelji, a glumci uenici. Svenski tekstovi bili su razliitog sadraja,
drame religioznog i istorijskog sadraja, prigodni aki dijalozi razglagolstvija u
kojima se razgovaralo o raznim pitanjima akog ivota. Meu prvim pozorinim
radnicima bili su: Mihailo Kreki, Jovan Kresti i Marko Jelijseji.
Posle Kozainskog, prvi na pisac koji je pisao drame je Emanuel Jankovi. Uveo
je komedilu u srpsku knjievnost. Preveo je komediju Tergovci, Karla Goldonija,
najznaajnijeg italijanskog komediografa 18. veka. To je prva komedija i prva tampana
drama u srpskoj knjievnosti (Jankovi je osnovao tampariju u Novom Sadu). Posrbio
je nemaku komediju Blagorodni sin, ime je nainio prvi korak od prevedene ka
orginalnoj drami. I Dositej i Jankovi problemu komedije prilaze sa teorijskog
stanovita. Nastoje da komediju odbrane pred srpskim itaocima, suprotstavljajui se
tako srednjevekovnim shvatanjima o tetnosti svake vrste igre i zabave.
boinih pesama. Kod nas je dola ili iz Ukrajine ili iz Grke. Linosti koje se
pojavljuju su Isus, Marija, Josif, car Irod , tri sveta kralja (Gapar, Valtazar i Melhior)
itd. U poetku je vertep bio isto crkvena drama, a kasnije je dobio i svetovne sadraje.
Obino se izvodio u veim seoskim kuama. Vertepska drama sastojala se iz dva ina:
prvi je bio pobonog a drugi aljivog karaktera. Drugi in je kasnije dodat. Vertepske
predstave prikazivane su i u 19. veku u dananjoj Vojvodini i Srbiji.
Kod Konstantina Filozofa pominju se nekakve besovske igre u crkvi koje on
osuuje kao veliku jeres. To je verovatno srednjevekovni uskrnji obiaj udaranja
nogom o crkvena vrata.
Ako u srednjem veku nisu imali dramu kao knjievni rod, Srbi su imali razliite
igre, maske i glumu. Neke narodne igre su prethrianskog, paganskog karaktera. To su
bile raznovrsne aljive scene poznate pod imenom drutvene igre sa radnjom za vie
lica i sa kratkim govornim delom, ponekad i sa vokalnom i instrumentalnom muzikom.
Tu se ubrajaju i obiajne igre o svadbama i raznim praznicima. Tu spadadaju i kolede,
kraljice, dodole i dr. Poalice i odalice su savremeni oblik narodnog glumovanja, kao i
poskoice u kolu.
Neki pozorini termini (pozorite, igra, glumite itd.) zabeleeni su u Krmiji sv.
Save (13. vek). U nekim spisima govori se o zabrani pozorinih igara, to je nesumnjiv
znak njihovog postojanja.
Pozoritem se u srednjem veku zvalo mesto na kome su razni zabavljai prikazivali
svoje vetine. Narod je te predstave rado gledao. To je bilo narodno, puko, svetovno i
nehriansko pozorite.
Glavni nosilac srednjevekovnog pozorinog ivota je glumac (fr. ongler; nem.
pilman; rus. skomoroh). Re glumac potie (Danii) od praslovenskog *ghlou
smejati se, aliti se, igrati. Crkva je progonila srednjevekovne glumce, iako ih je narod
voleo i rado sluao. Nisu dobijali novac, ve hranu, odeu itd. Najvie podataka o
profesionalnim zabavljaima iz 14. i 15. veka potie iz Dubrovnika.
Moderna srpska dramska knjievnost poinje da se razvija tek u 18. veku, bez
dodira sa ranijom tradicijom.
8. RAZVOJ ROMANA U SRPSKOJ KNJIEVNOSTI DO J. STERIJE
POPOVIA
Jovan Dereti, Pionirsko doba nove knjievnosti, Barokno-sentimentalistiki roman
Od Dositeja potie teorijska svest o romanu u naoj knjievnosti. On preporuuje da se
na narodni jezik prevedu neka od dela evropske fikcijske knjievnosti: Telemah i
Pamela, Samjuela Riardsona, Don Kihot, Robinson Kruso, il Blas, Lesaov itd. To je
bio prvi izbor romana preporuen srpskim itaocima i prevodiocima. Prvi prevedeni
roman kod nas je kvaziistorijski roman francuskog pisca 18. veka Marmontela, koji je
izaao u srpskom prevodu Pavla Julinca, pod naslovom Velizarij (1776). Ovo delo
sadralo je jedno poglavlje u kome je otro kritikovana verska netrpeljivost i
proganjanje i stoga je crkva zabranila roman, to je samo doprinelo popularnosti dela.
Srpski prevodilac je izostavio to problematino poglavlje. Drugi prevedeni roman je
28
Robinson Kruso Danijela Defoa, koji je preveo uitelj Nikola Lazerevi, shvatajui ga,
ne kao roman, nego kao autobiografiju glavnog junaka.
Prvi srpski roman, Aristid i Natalija, napisao je Atanasije Stojkovi, 1801. To je tipian
sentimentalistiki roman ili, tanije, idiliko-didaktiki roman. U njemu sreemo
velianje prirode, poljskog rada i jednostavnog ivota na selu, kontrast selo-grad,
velianje prijateljstva, braka, porodice i moralne pouke. Mudrost romana je volterovska:
obrauj svoj vrt. Pria obuhvata ivot glavnog junaka od roenje do zrelosti, sa teitem
na ljubavnoj povesti od prvog susreta do venanja. Nosilac negativnog u romanu je
pokvareni Alkid, koji Aristida zavodi na put kocke i pijanstva. Aristid je prosean,
upuen na dobro ali i podloan negativnim uticajima koji ga povremenu guraju na
stranputicu. On meutim ima i dva snana ivotna oslonca, ljubav i rad, koji mu
pomau da se vrati na pravi put. U ovom romanu nema vremensko-prostornih
odrednica. Priroda nije realna ve apstrahovana, idealizovana, u skladu sa moralnim i
filozofskim idejama romana. U ovom romanu ima i primene epistolarne forme,
karakteristine za sentimentalni roman 18. veka. Stojkovi je tvorac pounog
romanesknog spisa Kandor, koji podsea na Volterovog Kandida. Ta pria predstavlja
varijantu lutajueg motiva o anelu pustinjaku. Za razliku od Volterovog anelaarobnjaka iz romana Zadig, Stojkoviev arobnjak se ponaa kao profesor, koji
pouava Kandora u nauci i filozofiji. Ovo delo je prelazna forma izmeu retosrskoesejistike imaginativnij prozi.
Jovan Dereti, Didaktiko-sentimentalna literatura, Barokno-sentimentalistiki roman
Milovan Vidakovi je sinonim za rani srpski roman. Napisao je 7 romana (Ljubomir u
Jelisiumu u 3 dela). Njegovi romani su kompilacija poznoantikog ljubavnog romana i
baroknog vitekog romana, sa elementima sentimentalnog i pedagokog romana 18.
veka. Prepoznavenja je obavezan deo svakog romana i iznosi se sloenom,
shematizovanom tehnikom. Tipske i esto pozajmljene fabule prenosio je u srpsku
istoriju. Komina tendencija najvie je izraena u romanu Kasija carica, gde se
prepoznavanje i raspleti ostvaruju sredstvima komedije zablude. Vidakovi je centralna
pojava u najranijem razdoblju istorije srpskog romana. Bio je popularan u iroj
italakoj publici a naroito kod ena. Poslednje izdanje njegovih romana bilo je
izmau dva svetska rata. U prvoj polovini 19. veka on je dobio vei broj podraavalaca,
zbog ega se moe govoriti o koli Vidakovievog romana. Vidakoviev uticaj osea se
i kod pisaca koji su srpski roman podigli na vii knjievni i umetniki nivo: Sterija,
Atanackovi, Ignjatovi. Romaneskna fabula skoro je istovetna u svim Vidakovievim
romanima: dvoje mladih koji se vole su nasilno rastavljeni. Oni lutaju po svetu dok ih
sreni sluaj ponovo ne sastavi. Na svojim lutanjima junaci sreu pustinjake-filozofe
koji ih pouavaju. Ljubomir u Jelisiumu ima i posredni naslov Svetozar i Draginja.
Ljubomir u Jelisiumu znai Ljubomir u raju, ali taj raj nije nebeski, nego zemaljski, a to
je zabaeno selo u Tesaliji, u koje je Ljubomir pobegao iz svetskog metea.
Vidakovievi junaci uprkos nedoslednosti deluju kao ivi ljudi od krvi i mesa, to je
glavni razlog njegove popularnosti kod italaca. Stojkovi je pisao psiholokomoralistiki roman, a Vidakovi avanturistiko-moralistike romane.
29
kolu objektivne lirike kako ju je nazvao, i mlau, subjektivnu, istinski lirsku, iji je
zaetnik Branko Radievi.
Jovan Dereti, Pozna romantika
Stojan Novakovi je bio politiar, istoriar, filolog. Napisao je prvu domau Istoriju
srpske knjievnosti. Pisao je razne studije o piscima i knjievnim pojavama. U svojim
knjievnim istraivanjima uvek je istaknuto mesto davao jeziku i stoga je zaetnik
filolokog pravca u naoj kritici. Smatrao je da je knjievnost slika ivota, ali i izraz
misli.
Filoloki pravac nastavili su Luka Zima, dao je priloge iz metrike i stilistike naih
naronih pesama i uporedno je prouavao nau narodnu poeziju prema antici i Jovan
ivanovi, najdalje je otiao u filolokim preterivanjima, pa ga je Ilarion Ruvarac
nazvao filolokom dahijom.Ilarion Ruvarac, stariji brat Koste Ruvarca suprotstavljao
se filolokom pravcu u nauci o knjievnosti i knjievnoj kritici. Zalagao se za ozbiljno,
metodino pristupanje knjievnosti, a protiv diletantizma. Polemike je pisao
razgovornim stilom, po idejama je bio antiromantiar.
Crkve su postale gore i ravije od kuetina u njima je graja, buka, mete. Crkvu
poredi sa mehanom, a trebalo bi da bude istilnica dui i telu. ene se ukraavaju kad
idu u crkvu, to je suprotno hrianstvu. U crkvi se razgovara o svemu i svaemu to je
takoe neprilino.
enama
ene ne dolaze u crkvu ako nemaju lepa odela jer ih je sramota. One ne dolaze u
crkvu Boga i due radi, ve se minkaju, mau i miriu.
O knjigama i nauci
Ljudi se ale da ne razumeju nita to se govori u crkvi, a pri tom ne sluaju slubu
niti kod kue itaju knjige ve uzalud sede ili zure na sokaku. Predlae da ljudi bar
nedeljom i svecem posluaju slubu u crkvi u tiini. Ljudi su skloni da misle da je
Biblija namenjena samo kaluerima, a ne i obinom svetu. Predlae obilazak Svete
Gore i drugih svetih mesta.
O sebinosti
Nisu nam isti svi ljudi. Sa siromanima se vie egaimo nego to ih potujemo.
Dvokolica pravde i greha
Grena dvokolica pretie pravicu od brze jaine, a ne od snage. Alegorija: vie smo
greni nego pravini.
O enama i devojkama
ena je smerna dok se ne vena, a kad se s muem zdrui onda jezik prui. ene
idu u crkvu da bi se poudavale tj. da bi ih videli mukarci.
O uiteljima
Ako je uitelj dobar treba ga zadrati, ak i ako je stariji.
Pohvala knjizi
Ne moe se sve za jedan dan nauiti, a tako ni ne treba, ve postepeno. Isto tako
majka ui dete da jede dajui mu pomalo. Svako treba da ita i da ui bar nedeljom i
svecem. Knjige su vrednije od meterijalnog bogatstva. Ako i skrenemo sa puta, knjiga
nas moe vratiti na pravi put.
O prijateljstvu
Oni koji ive sami, vode gorak i emeran ivot. Drug drugu treba da pomae.
Svima i svakome
Bog je svakome dao sunce, kiu, dan, no, zdravlje, nezdravlje, bolest, smrt...
Zlatna sredina
Ne treba se meati sa bludnicima, kamatarima, globarima, dosaivaima,
pijanicama, preotimaima, ubicama, dvoobraznicima, laljivcima, zlobnicima,
zloudnicima. Svi smo na zlo brzi, a na dobro tromi. Treba se drati od srednje ruke.
O neravnopravnosti ena
Velite: zle su ene, a ti li si dobar?! Ako se ena problematino ponaa, treba je
prevaspitati, ukoriti. Bibliju ne treba tumaiti bukvalno, ve alegorijski.
34
jeziku. Pod naim jezikom, Orfelin verovatno podrazumeva tadanji knjievni jezik,
slavenoserbski (meavina srpskog, ruskoslovenskog i ruskog). Orfelin je tek pripremao
ideju o upotrebi narodnog jezika. Program za podizanje narodne prosvete i knjievnosti,
kako ga je on zamiljo i predlagao, nuno je zahtevao narodni jezik kao glavno sredstvo
da se taj program sprovede u ivot. Ali do ovog zakljuka doao je tek Dositej u Pismu
Haralampiju. I njemu je, kao i Orfelinu, polazna taka ugledanje na evropske narode
koji su napustili latinski jezik i preli na svoje nacionalne jezike i na ruski narod koji
takoe pie na svom narodnom jeziku. Orfelinovu tvrdnju Dositej je dalje razvio i iz nje
izvukao ideju o narodnom jeziku. Dositej ukazuje na nunost upotrebe narodnog jezika
u kulturi naroda u kom je najira masa neprosveena. Na Magazin se nadovezuje i
Dositejevo Sobranije. Uzor i glavni izvor Magazina su Eemesenija soinjenija,
asopis ruske Akademije nauka, a Sobraniju engleski i nemaki asopisi, a naroito
Adisonov Spektator. Potrebu literature ove vrste i Orfelin i Dositej objanjavaju na
slian nain: knjige sa malim prilozima u kojima se raspravlja o raznim predmetima na
popularan nain najpogodnije su i najpristupanije obinom itaocu. I u Magazinu i u
Sobraniju ima slinih priloga: istonjake prie, obojica govore o vanosti ene a i
naslov je slian pun naslov Slaveno-serbskog magazina je Sobranije raznih soinjenij
i prevodov k polze i uveselju sluaih, a Dositejevog dela Sobranije raznih
naravouiteljnih veej v polzu i uveselenije. Pored priloga moralno-pounog i
literarnog karaktera, Magazin u posebnoj rubrici, pod nazivom Izvestija o uenih
deleh sadri prikaze sedam srpskih knjiga izalih u grko-slovenskoj tampariji u
Veneciji. Na taj nain Magazin preuzima najvaniju ulogu asopisa praenje tekueg
kulturnog ivota. Ovo su i poeci nae knjievne kritike, ija je pojava i razvitak tesno
povezana sa periodinom i dnevnom literaturom. Ovu vrstu delatnosti nastavili su u
izvesnoj meri srpski listovi koji su poetkom 90. godina 18. veka izlazili u Beu:
Serbskija novin,i a naroito Slaveno-serbskija vjedomosti. Ovi listovi izvetavali su
itaoce o vanijim kulturnim dogaajima, o novim izdanjima srpske tamparije, o
kolskim ispitima itd. Ipak, u ovom praenju kulturnog ivota ima manje nagovetaja
knjievne kritike nego u Magazinu. Tek e Davidovieve Srpske novine, pokrenute u
Beu 1813, nastaviti knjievno-kritike pokuaje Magazina, koji e u Vukovim
recenzijama na Vidakovieve romane izrasti do razvijenijeg oblika knjievne kritike.
Milorad Pavi, Istorija srpske knjievnosti, knj.2, Barok
ZAHARIJA STEFANOVI ORFELIN
Poreklom iz Petrovaradina kako belei jedan akt, Orfelin je roan 1726. u
Vukovaru. Ima vie nagaanja o znaenju njegovog prezimena (grko, francusko
poreklo itd.). Bio je autodidakt, tj. sam se obrazovao. Ve 1749. dobio je slubu
nastavnika, bio je slavjanskija koli magistar u Novom Sadu. Rano ispoljena pesnika
vetina Orfelinova dovodi se u vezu sa uticajem novosadske latinsko-slavenske koje
Dionisija Novakovia, a njegova graverska umetnost u vezu sa boravcima u Budimu,
Beu i Augsburgu. Godine 1957. zavrio je unikatno rukopisno izdanje likovno
opremljene pesme posveene bakom episkopu Mojseju Putniku povodom njegovog
ustolienja. Ova pesma u srpskoj knjievnosti oznaava prekratnicu od baroka ka
36
pedagogije, istorije, prava kao i pregled novoizalih knjiga. Idejno, Orfelinov asopis je
potpuno u vodama nove, prosvetiteljske epohe i s razlogom je nazvan manifestom
prosvetiteljstva u srpskoj knjievnosti. Poziv itaocima da opisuju svoje snove i alju ih
urednitvu asopisa koje e ih rado objaviti, predstavljalo je veoma zanimljiv i neobino
moderan predlog. Po povratku u Novi Sad i Temivar nastavio je sa bakroreznim
izdanjima ikona i u istoj tehnici izradio je portret Pavla Nanadovia.
Odmah nakon 1771. Orfelin je bio izabran za lana Umetnike akademije u Beu, a
jo 1770. dobio je dozvolu za tampanje najvanijeg svog dela, obimne monografije o
Petru Velikom, koja je iz tampe izala 1772, u dve knjige. itije se pojavilo u vie
potpisanih i nepotpisanih varijanti sa predgovorima autora i izdavaa Teodosija. Tabake
je Orfelin dopunjavao likovnim prilozima i raskonim posvetnim stranicama koje su
zasebno gravirani i naknadno uvezivani sa tampanim tekstom sve do 1779. Delo je bilo
posveeno ruskoj carici Katarini Velikoj, nosilo je vidne tragove baroknog slovizma.
Ovo delo predstavlja svojevrsnu istoriju Rusije sa obimnom dokumentacijom i spiskom
izvora i literature.
To je najraskonija srpska knjiga 18. veka, koja u 18 poglavlja na preko 800 strana
velikog formata obuhvata gaografski i politiki opis Rusije, staru rusku istoriju.
Orfelinova knjiga je svod surovih bitaka i stranih egzekucija i himna novoj politici
Rusije, uzbudljiva vizija jednog posebnog sveta opsednutog kontrastima izmeu
uasnih ratnih razaranja na kopnu i moru i velianstvanih trijumfalnih pobeda Petrovih
pobeda. Ovo delo ubrzo je doivelo i rusko izdanje u redakciji erbatova i
Trojepoljskog. Venecijansku nepotpisanu verziju dela imao je kasnije Pukin u
biblioteci i njome se sluio pri izradi svog dela o Petru I.
Orfelinovo delo o Petru Velikom nije meutim imalo prou u svojoj sredini i svom
vremenu. Autor se oko njegovog tampanja zaduio kod Teodosija, a austrijske vlasti
zabranile su ga 1775. zbog neumerenog velianja ruskog dvora.
Godine 1777. i 1778. meu Srbima u Austriji izbile su bune zbog novih mera vlasti
i primene Regulamenta kojim je beki dvor teio da reformie crkveni i prosvetni ivot
Srba u monarhiji. U vezi s tim bunama i predloenim reformama, Orfelin je uputio
carici Mariji Tereziji jednu predstavku, koja ga prikazuje kao veoma slobodoumnog i
prosveenog pisca i nije neoekovano to je beki dvor dao negativno miljenje o
daljim reformama koje je Orfelin u svom tekstu predlagao. Uz Magazin, Orfelinova
Predstava Mariji Tereziji donosi prve znake prosvetiteljstva u srpsko drutvo i u tom
pogledu karakteristina je njena protestantska inspiracija. Teze koje je Orfelin izneo u
tom spisu anticipiraju potonje Dositejeve prosvetiteljske stavove. Kritika monatva i
viih svetenikih krugova srpske crkve, podrka prosvetnim reformama bekog dvora,
ali i zahtevi koje ovaj dvor nije mogao prihvatit, bili su izvor trajnih neprijatnosti po
autora. Posle negativnog odgovora Bea, Orfelin se seli od manastira do manastira,
molei za utoite. Kada je konano otiao u Be da bude cenzor srpskih knjiga u
Kurcbekovoj tampariji, ve je bio uveliko bolestan. Umro je u Novom Sadu, gde je i
sahranjen.
vebe BAROKNA POEZIJA (Zaharija Orfelin i Jovan Raji)
38
iznositi svoja miljenja i primedbe, mogu svakoje soinjenije rasudavati kako hoe.
U tom cilju Magazin je uveo i rubriku kritike pod naslovom Izvestija o uenih delah
svako treba na umu da ima poslovicu: greei, nauiu se
Jovan Dereti, Barok i rana prosveenost
- Pla Serbiji je silabika pesma u poljskom trinaestercu, a ruskoslovenska varijanta je
kant.
Zaharija Orfelin i poeci graanske prosveenosti. Orfelin je svetovno lice, graanski
intelektualac, kao pisac vesnik novog doba i prethodnik Dositejev. Njegov rad izraava
svetovni, graanski duh evropske prosveenosti, u njenoj ruskoj varijanti. Raji je kao
knjievnik i teolog proizaao iz ruskog crkvenog prosvetiteljstva i bogoslovske
knjievnosti 17. veka a Orfelin se razvijao pod uticajem svetovno-prosvetiteljskih
tendencija ruske knjievnosti 18. veka, ije je ishodite u reformama Petra Velikog.
Preko Rusa, Orfelin je doao i u dodir sa zapadom i tako postao prvi predstavnik
evropskog duha u srpskoj knjievnosti. U hronolokom pogledu Orfelin prethodi
Rajiu, ali je po idejama bio ispred njega. Orfelin je svestrano obdaren ovek, jedini na
enciklopedijski duh 18. veka. Bio je izvanredan grafiar.
Trenodija je elegina pesma u akrostihu. To je lina ispovest, pesnikova lamentacija
nad vlastitom zlosrenom sudbinom, alopojka zbog nedaa koje ga prate kroz ivot.
Melodija k proleu je opisna pesma, varijanta tzv. prolene pesme koja se javlja u
pisanom i usmenom obliku kod mnogih evropskih naroda. To je himna proleu
ispunjena radou zbog buenja i obnove prirode. U njoj su dati pitomi predeli,
atmosfera seoskih dvorita, pastoralne scene, imena prolenih ptica, njihovi glasovi i
dozivanja, veselo uivanje u darovima prirode.
Pla Serbiji spada u anr kolektivnih plaeva ili jeremijada. Kroz plaevni ton ove
pesme probija se jasno kritiko sagledanje uzroka narodnog stradanja i osuda krivaca.
Aludira na nekadanje zatitnike koji su se pretvorili u neprijatelje, prekoreva sestru
Rusiju zbog njene zaboravnosti. Vie od sto godina pre pojave Pere Segedinca, ova
pesma je izrazila gorko saznanje da je srpski narod prevaren, da su njegove rtve bile
uzaludne. Ova pesma je antiklerikalna, antiaustrijska i u izvesnom smislu
antievropejska i zbog toga je naila na nepovoljan prijem u konzervativnim srpskim
krugovima (npr. Julinac).
U predgovoru Slevenoserbskom magazinu, Orfelin je istakao sve bitne elemente
njegove poetike: periodinost izlaenja, zborniki karakter sadrine, kolektivni,
saradniki princip, ogranienost obima pojedinih priloga, tampanje duih priloga u
nastavcima, specifinu strukturu, iji su delovi: rubrika (pregradak), broj ili sveska
(ast), i knjiga (tom).
Orfelinova monografija o Petru Velikom prvo je nae moderno istoriografsko delo i
prva celovita slovenska monografija o ovom ruskom vladaru. U poglavljima o kojima
govori o odnosima Rusije sa Srbima u Ugarskoj i sa Crnom Gorom, iznosi podatke do
kojih je sam doao te ovo delo ima i nauni karakter. U liku Petra Velikog Orfelin vidi
otelovljenje prosveenog monarha.
42
prilino razvijena u ruskoj knjievnosti. U njoj se nije pazilo na obavezna tri jedinstva
klasine i pseudoklasine drame lica su sasvim apstraktna, oliavaju pojedine mane i
vrline. Cela ova moralna i alegorijska drama predstavlja udnu meavinu hrianske
religije i antike mitologije.
Rad na narodnoj istoriji
Kada je boravio u Hilandaru prepisivao je podatke iz srpskih letopisa i povelja. Koristio
je i delove iz Brankovievih Slavenoserbskih hronika.
Rajieva Istorija zavrena je 1768. Godine 1793. Stefan Novakovi, upravnik srpske
tamparije u Beu trai od mitropolita Stratimirovia Rajievu Istoriju za tampanje.
Ukupno je imala 2000 strana. Za prvu svesku prijavilo se 612 prenumeranata, a to je i
prvi spisak prenumeranata u srpskoj knjievnosti. U prvoj knjizi bila je i slika Jovana
Rajia koju je izradio ivopisac Arsa Teodorovi. Prvim izdanjem Raji nije bio
zadovoljan bilo je mnogo umetaka koji nisu njegovi, zatim mnogo tamparskih
greaka.
Glavni izvor Rajieve Istorije su Hronike ora Brankovia (nisu mu poznata dela sv.
Save, Stefana Prvovenanog, Domentijana, Teodosija, Konstantina Filozofa, Grigorija
Camblaka, znao je samo za arhiepiskopa Danila). Od stranih pisaca pominje:
Konstantina Porfirogenita, Jovana Zonaru, Kedrina, Simokato, Orbinija (misli da su
Orbin i Orbini dve linost i nije siguran na kom jeziku pie da li je to italijanski,
latinski ili slovenski), Prokopovia, Lomonosova itd. Strani istoriari koji su Rajiu
sluili kao izvor pisali su neprijateljski o Srbima, a Brankovi ih je samo hvalio. Na
nekim mestima Raji ostavlja itaocima da odlue kome e verovati.
Rajieva Istorija je znaajna zbog svoje sveobuhvatnosti. Iako ima nekih zaostalih
srednjevekovnih ideja (npr. pria kako je sv. Sava vaskrsao iz mrtvih Stefana
Prvovenanog), ima i modernih istorijskih shvatanja: dogaaji su uzrono-posledino
povezani i objanjeni, tj. nisu rezultat provienja. Pored svih nepotpunosti i
nekritinosti Rajieva Istorija je veliko sistematsko delo kojem je obuhvaena cela
prolost ne samo srpskog naroda nego i susednih slovenskih naroda. To je za ono vreme
bio smeo, gotovo naizvodljiv posao.
Srpsku istoriju treba da piu sami Srbi, a ne oni koji ih pobede. Rajieva Istorija trebalo
je da bude uiteljica ivota zaputenom srpskom narodu. Srpski narod nema razloga
da se stidi svoje prolosti.
Ovo delo veoma je uticalo na potonje istoriare (Dimitrije Davidovi i Danilo
Medakovi), ali i na knjievnost i politiku.
Skerli ocenjuje Rajia kao trudoljubivog, vrednog i plodnog, ali precenjenog,
neoriginalnog, plitkog i netalentovanog.
vebe BAROKNA POEZIJA (Zaharija Orfelin i Jovan Raji)
Karakteristike: karmina figurata spoj likovne umetnosti i knjievnosti, koneto
spoj nespojivog (iz italijanskog baroka), kontrast, groteska, alegorija, poljski
trinaesterac, uticaj ruskog i ukrajinskog baroka
Kant o vospominaniji smerti, 1766.
45
prikljue prosveenoj Evropi. Vreme koje je proteklo Dositej je osetio kao teko
nadoknadivi gubitak. Kulturni rad ugarskih Srba u tekim okolnostima u kojima su se
oni nalazili, treba da poslui za prosveivanje svih Srba kada nastanu srenije okolnosti.
Dositej je prvi snano podvukao potrebu takve povezanosti izmeu svih delova naeg
razjedinjenog naroda.
O poslednjem velikom preokretu u Dositejevom ivotu : Boravak u Londonu u
zimu 1784/85. je vrhunac u Dositejevim stranstvovanjima radi obrazovanja. Tri godine
kasnije objavio je Basne i drugi deo svoje biografije napisane u duhu jozefinistikog
prosvetiteljstva. Godine 1789, kada izbija francuska revolucija, Dositej se po trei put
nastanjuje u Beu, gde ostaje sve do 1802, kada odlazi u Trst na poziv srpske optine i
tu ostaje do 1806, kada odlazi u Srbiju. Boravak u Beu i Trstu je period njegovih
laganih priprema za poslednji veliki preokret u njegovom ivotu koji e se ispoljiti u
njegovom radu u ustanikoj Srbiji, a koji se moe odrediti kao dosta primetno skretanje
od kosmopolitskog do nacionalnog prosvetiteljstva. Podstaknut liberalizmom Josifa II, a
naroito njegovim Patentom o toleranciji, Dositej je verovao da je srpski narod
osloboen verskih gonjenja i da pod okriljem prosveenog i tolerantnog vladara dobija
mogunost punog kulturnog procvata. Reakcionarna politika naslednika Josifa II grubo
je demantovala to njegovo uverenje. Dositejev pogled, koji je do tada bio usmeren
prema prosveenoj Evropi, sada se okree vie domaim prilikama, i to ne da kritikuje
ono to koi napredak, ve da otkrije snage koje e dati podsticaja tom napretku
kritika ustupa mesto afirmaciji. Svoj knjievni rad poeo je manifestom koji predstavlja
veoma otru osudu savremenog stanja u srpskoj kulturi, ali 20 godina kasnije, u
predgovoru svog poslednjeg veeg dela, rezimira postignute kulturne rezultate koji
ulivaju nadu za jo vee uspehe u budunosti. Rajieva Istorija odigrala je veliku ulogu
u jaanju srpske politike samosvesti i u tom pogledu njen uticaj je poveavao uticaj
narodnog predanja o srpskoj srednjevekovnoj dravi.
Paralela Raji Dositej : Dositej i Raji bili su dva najvanija predstavnika nae
kulture i knjievnosti toga doba. Oni najpotpunije izraavaju njegove osnovne tokove i
tendencije. Orfelin, trei veliki predstavnik 18. veka je na putu od Rajia ka Dositeju.
Raji je glavni predstavnik crkveno-prosvetiteljskog pravca koji se razvijao kroz
kolsko-prosvetni rad srpskih mitropolita. Nosilac ovog pravca bila je duhovna
inteligencija kolovana u Rusiji, naroito na Kijevskoj duhovnoj akademiji, na ruskoj
bogoslovskoj i sholastikoj knjievnosti. Iza pokreta iji je glavni predstavnik Dositej
Obradovi stoje progresivna nastojanja srpske svetovne inteligencije, kolovane u
srednjim kolama u Monarhiji i na evropskim univerzitetima, da usvoji tekovine
zapadnoevropske civilizacije i da ih iskoristi za odbranu nacije i vere protiv katolikog
prozelitizma i dravnog unitarizma. U svojoj poetnoj fazi ovaj pravac nalazi oslonac u
reformama Petra Velikog sa kojim je feudalna Rusija izala iz srednjeg veka i poela da
se razvija u modernu evropsku dravu. Najvee delo tog perioda, Orfelinova
monografija itije Petra Velikog posveeno je caru reformatoru. Delo u kome je do
izraaja dola racionalistika ideologija doba prosveenosti je Orfelinov Sleveno49
serbski magazin. Vrhunac tog pokreta predstavlja desetogodinja vladavina Josifa II, a
Dositej Obradovi je njegov glavni nosilac i propagator. Osnovni sadraj tog pravca
predstavlja otra kritika verskog dogmatizma i crkvenih ustanova, naroito manastira i
kaluerstva, koje su koile drutveni i kulturni napredak srpskog naroda.
Sukob izmeu Rajia i Dositeja doao je naroito do izraaja krajem 18. veka za vreme
mitropolita Stratimirovia. Na njegov zahtev Raji je 1793. preveo sa nemakog zbirku
moralistikih priica . Uz ove prie Raji je dodao naravouenija koja je u
rukopisu nazvao biblieskim. Ovom knjigom pouno-pobonog sadraja, Raji i
Stratimirovi hteli su da paraliu uticaj Dositejevih Basana sa naravouenijima koja su
bila moralno-filozofskog, antikaluerskog i antiklerikalnog sadraja.
Pokretaka ideja koja odreuje ivotni put i jednog i drugog predstavnika prosveenosti
je zajednika: tenja za obrazovanjem koja u svojoj poetnoj fazi odraava elju za
linim obrazovanjem, a koja se na viem stepenu pretvara u elju za obrazovanjem
naroda. Posle prvih koraka u obrazovanju, Rajiev ivotni put ide ka Evropi, a
Dositejev u manastir, u srednji vek. I dok je Raji svoju mladalaku udnju za znanjem
zadovoljavao u katolikim i protestantskim gimnazijama u Maarskoj, uei latinski
jezik i stiui kakvo-takvo upoznavanje savremene evropske humanistike kulture,
Dositej se, 15 godina kasnije, guio u tomovima zamrenih svetakih itija i nazirao
samo traak nove nauke kroz dela ruske sholastike 17. i 18. veka, koja je doprla i do
frukogorskih manastira. Posle toga, Raji se koluje na Kijevskoj akademiji koja je u
to vreme neka vrsta pravoslavnog univerziteta. Tamo izuava rusku sholastiku koja je
postala osnov njegovog prosvetiteljstva. Dositej meutim naputa manastir i odlazi u
svet u potrazi za pravom naukom. Dositejev obrazovni put mnogo je dugotrajniji i
bogatiji od Rajievog. Posle manastirskog ivota Dositej upoznaje narodni ivot, zatim
putuje na Istok i zbliava se sa klasinom starinom i na kraju, preko Bea, Halea, Pariza
i Londona, upoznaje sa sa Evropom, njenom kulturom i humanizmom. Poslednja faza
Dositejevog ivota ukljuuje se u poetak nae nacionalno-oslobodilake borbe i
slobodne srpske drave u kojoj on postaje prvi ministar prosvete. Rajiev i Dositejev
ivot pokazuju dva puta obrazovanja nae inteligencije u 18. veku, od kojih je jedan
vodio na Istok, u pravoslavnu Rusiju i zavravao se najee sa Kijevskom akademijom,
a drugi na Zapad, preku univerziteta u Austriji i Nemakoj, kroz upoznavanje sa
zapadnoevropskom kulturom.
Dositejev stav prema Rajiu : U Karlovcima, meu zaostalim i neobrazovanim
kaluerima, Raji se izdvajao svojom velikom uenou i izazivao divljenje koje se
pretvorilo skoro u strahopotovanje kod Dositeja, koji je tada bio mladi hopovski
monah sa nezasitom udnjom za znanjem. Utisak koji Raji u to vreme ostavio na njega
je trajan i nezaboravan. U prvom delu ivota i prikljuenija, u uvenom govoru,
hopovski iguman poziva, ne samo Dositeja, nego i celu srpsku omladinu, da ide za
naukom, a kao primer za to dva puta je istaknut upravo Raji. I u predgovoru Etici,
Dositej jo jednom izraava potovanje i ljubav prema oveku sa ijim je shvatanjima
inae imao malo zajednikog.
50
toku 18. veka imala svoje mnogobrojne predstavnike u Engleskoj, odakle potiu glavne
estetske ideje naeg prosvetitelja.
O jednoj Dositejevoj autokritici : lanak u Sobraniju je uopteno-teorijskog karaktera
dok u prvom poglavlju Mezimca Dositej govori o stilu iskljuivo s obzirom na izraajne
mogunosti naeg jezika. On najpre daje samokritiki osvrt na svoj stil. Prvi period iz
svoje prve basne navodi kao izraziti primer ravog stila i odmah zatim predlae drugu
verziju koja je po njegovom miljenju stilski ispravnija. Korekciju je izvrio u duhu
narodnog jezika (prolo vreme zamenio je aoristom, i infinitiv svrenog glagola
zamenio je infinitivom nesvrenog), ali ni ta verzija nije sasvim narodna (kao to je Vuk
primetio ali dosta da je eo). Vanost Dositejeve stilske korekcije nije samo u
njegovoj svesnoj tenji ka narodnom jeziku niti u samokritinom odnosu prema ranije
napisanim delima nego i u njegovom pokuaju da svoju ispravku teorijski obrazloi.
Aorist po Dositejevom miljenju jedno je od omiljenih stilskih sredstava narodnog
govora. Njegovom upotrebom knjievni se izraz obogauje novim stilskim kvalitetima.
Rad na jeziku : U pomenutom lanku Dositej se bavi i jednim od najzanimljivijih
pitanja u stvaralakom procesu pievom radu na jeziku. Sopstveno iskustvo potvrdilo
mu je da je takav rad neophodan za estetski uspeh knjievnog dela. Veliina i lepota
Homerskih spevova je po Dositejevom miljenju rezultat rada itavih generacija
pesnika. Rad i vreme su neophodni uslovi za svako veliko knjievno delo, a urba je
najvei neprijatelj savrenstva to je rezime Dositejevog shvatanja tog problema.
Uticaj ekonomskih inilaca na knjievno stvaranje : Estetska preimustva dela starih
grkih i rimskih pisaca nisu samo posledica njihove vee umetnike predostronosti,
nego takoe i spoljanjih, istorijskih okolnosti u kojima su radili i koje su drugaije od
savremenih. Presudan momenat koji je po Dositejevom miljenju drukiji je tampa
zato su oni mogli da zadre delo kod sebe kako bi ga doteravali i usavravali. Za
modernog pisca briga oko knjievnog dela ne zavrava se sa pisanjem. Potrebno je delo
uitini dostupnim i ono poinje da ivi svojim punim ivotom tek kada izae iz tampe.
tampa je spoljanji faktor koji snano deluje na pisca, postavlja ga u drukiji odnos
prema njegovom umetnikom pozivu i ponekad presudno utie na konani izgled i
vrednost njegovih dela. Dositej se muio sa tampom i tamparima u toku cele svoje
knjievne karijere. Sva svoja dela pisao je u urbi, a na to ga je terao pre svega
nesiguran materijalni poloaj. Dositej je tako postao svestan injenice da na uspeh i
umetniku vrednost knjievnog dela utiu i drutveni i materijalni poloaj pisca.
O Rajievom i Dositejevom nainu rada : Dositej je na prvi na izrazito moderni,
graanski pisac i to ne samo po sadrini, idejama i formi svoga dela, nego takoe i po
nainu rada i uslovima pod kojima je radio. Raji je tip srednjevekovnog knjievnog
trudbenika, kaluera-prepisivaa i kompilatora koji na svoj spisateljski poziv gleda kao
na izvravanje dunosti prema crkvi, veri i bogu i njemu nije mnogo stalo do toga da
plodovi njegovog rada dou do velikog broja ljudi. Najvei deo njegovih radova ostao
je zauvek u rukopisu, a i Istorija je izala skoro protiv njegove volje jer je on oseao
duboko nepoverenje prema tampanoj rei. Nasuprot njemu Dositej je pisao samo onda
kada je odmah imao priliku da tampa dela. Drugi deo Sobranija je verovatno nezavren
54
zbog toga to Dositej, preavi u Srbiju, nije imao mogunosti da ga tampa. Dositejeva
dela su, zbog brzine kojom ih je pisao, aktuelna i dinamina iako upravo zbog toga u
njima ima i slabosti.
Funkcije kritike : Knjievnu kritiku Dositej ne pominje po imenu, ali jasno odreuje
njenu funkciju. Dositej naroito istie onu kritiku koja je sastavni deo svakog
stvaralakog rada i koja se sastoji u tome da se svaki pisac ui na svojim i na tuim
grekama. Dositej ne zapostavlja ni onu drugu vrstu kritike iji je cilj osuda i pokuda jer
je ona neophodna u knjievnom progresu. Dositej je i tu idejni pretea Vukovog dela
iako se Vuk nije uvek slagao sa njegovim idejama niti ga je mnogo voleo kao oveka.
Dositejevo opredeljenje za ustanak u svetlu njegovog prosvetiteljskog programa :
Jedna od najvanijih osobina Dositejevog duha je spremnost da prihvati svaku novinu,
da novom idejom oplodi svoje delo. Od tri velika opredeljenja naeg prosvetitelja:
bekstvo iz manastira, poetak knjievnog rada i odlazak u ustaniku Srbiju,
najzanimljivije je ovo poslednje zato to se ovek njegovih godina obino aktivno ne
opredeljuje prema novim pojavama. Na prve vesti o ustanku Dositej se odazvao
patriotskom Pesnom na insurekciju Serbijanov, u kojoj je pozdravio Karaora i
njegove hrabre vitezove. Mezimac, zapoet posle izbijanja ustanka, nosi snaan peat
ustanikih dogaaja. U prvom poglavlju toga dela, u eseju o ustanku, Dositej povezuje
svoje preporodno-prosvetiteljske ideje sa novonastalom ustanikom situacijom. Dositej
je verovao u skoro udotvornu mo vaspitanja. On smatra da od njega zavisi ne samo
srea pojedinca nego i sudbina itavog naroda. Ovde je tu ideju konkretizovao s
obzirom na nove perspektive u istoriji naeg naroda. Ukoliko ceo narod ne poe putem
humanistikog obrazovanja i civilizovanja onda e mesto slobode doi drugo ropstvo.
Dositej je po izbijanju ustanka stoga osetio kao svoj najvaniji zadatak da se nae na
strani ustanika i da im pomogne reju i delom. Ono to vai za vaspitanje jednog oveka
vai i za vaspitanje i prosveenost naroda jer razvitak jednog naroda podsea na ivot
oveka.
Linija lepote : Posle godinu dana boravka u Haleu, gde se 1783. upisao na univerzitet i
poeo sluati filozofiju, estetiku i naturalnu teologiju, Dositej pree u Lajbnic u nameri
da izda svoja prva dela. Odavde se javio svom prijatelju iz karlovakih dana Josifu
akabenti. Tako je nastalo jedno od najduih i najlepih Dositejevih pisama koje se
moe porediti sa najboljim stranicama Sovjeta. Ideali humanizma, racionalizma i
prosveenosti kojima se celog ivota oduevljavao podignuti su ovde na stepen
estetskog uivanja, a njegov ivotni put uinio mu se ne samo kao put istine nego i kao
put lepote, kao ostvarivanje ideala kroz koji priroda i duh tee da dostignu najviu
lepotu i savrenost. Dositej takoe govori o savrenosti i skladnosti kruga i krunog
oblika i navodi primere sunce, mesec, glava itd. Ovde se otkriva Dositej kao
prefinjeni esteta za koga su zakoni lepote poloeni u osnove svetskog poretka lepota
je tenja ka savrenstvu, a savrenstvo se izraava u okruglosti linija i oblika. Lepotu ne
stvara jednolikost i regularnost pravih linija nego mnogolikost i sloenost raznovrsnih
linija koje se pribliavaju idealu kruga i krunog kretanja. Krug kao izraz savranstva i
harmonije uveden je ve u grkoj filozofiji (Pitagora, Empedokle, Aristotel). Dositejev
55
estetski ideal ne podudara se sasvim sa helenskim. Dositejeva linija lepote nije savrena
kruna linija nego linija koju proizvode u svom kretanju valovi, linija kretanja i
stremljenja prema savrenstvu i harmoniji. Podsticaje za ovakve zakljuke Dositej je
mogao dobiti i u savremenoj evropskoj estetici. Teoretiar linije lepote bio je poznati
engleski slikar Vilijem Hogart. Na naslovnoj strani svojih sabranih crtea naslikao je
figuru, koja predstavlja zmijastu liniju, sa natpisom linija lepote, a u traktatu Amaliza
lepote pokuao je da u beskrajnoj raznolikosti vijugavih linija izdvoji jednu koja se
moe porediti sa linijom koju daje kretanje plamena. Hogart je u svoje vreme nazivan
lanim prorokom lepote. ali po miljenju nekih istoriara estetike on uopte nije tipian
za svoje doba. Njegove ideje su blie estetici francuskih kritiara, naroito Didroa.
Dositej je Hogartova uenja mogao upoznati sluajui predavanja u Haleu. Ipak,
Dositejeva linija lepote nije sasvim isto to i Hogartova. To nije precizno odreena
vijugasta, zmijolika linija, nego slobodne krivulje koje se u svom kretanju pribliuju
krugu. Zajedniko im je to liniju lepote suprotstavljaju pravoj liniji koja nije lepa i to
lepotu nalaze pre svega u kretanju. Dositejev ideal blii je prirodi, ivotu i stvaranju
upravo zbog toga to izbegava precizno odreenje, to podrazumeva kretanje i
promenu. Linija lepote je za Dositeja bila linija njegovog vlastitog ivotnog puta koja
ga je provela kroz udesno lepe prostore prirode i duha i dala mu da oseti i sazna mnoge
stvari.
Jovan Dereti, Poetika prosveivanja: knjievnost i nauka u delu Dositeja Obradovia
Knjievne forme
Dositejevo delo je raznovrsno, ali istovremeno jedinstveno i koherentno. Posmatrano sa
stanovita nauke i literature, Dositejevo delo uva svoju dvojnu morfoloku prirodu. U
nainu oblikovanja ono na jednoj strani pokazuje tenju prema formama pojmovnog,
nauno-filozofskog, a na drugoj, prema formama ulno-konkretnog, knjievnog
miljenja.
1. Osnovna struktura : Dualizam nauka-literatura reflektuje se kod Dositeja kao
dualizam pouka-primer. Pouka je krajnji derivat literarnog fenomena. Pouka
ilustrovana primerom ili primer objanjen poukom ini osnovnu eliju strukture
Dositejevog dela. Nauka je u Dositejevoj obradi samo niz pouka namenjenih srpskim
itaocima, a literatura je niz primera kojima je ilustrovao ili povodom kojih je razvijao
svoje pouke. Shema izlaganja pouka-primer ili primer-pouka predstavlja osnovu
Dositejevog spisateljskog metoda. U predgovoru ivotu i prikljuenijima on obeava
itaocima da e im u svakoj pogodnoj prilici povodom dogaaja iz svog ivota davati
korisne savete i pouke. (npr. daje savet roditeljima da vlastitim primerom upuuju svoju
decu na dobro). Svaki autobiografski detalj ima funkciju primera povodom koga on
izlae neku svoju misao ili prua neki savet ili pouku. Ovaj strukturni model u
najistijem vidu javlja se u Basnama. Na jednoj strani su basne kao samostalne
pripovedake celine, a na drugoj naravouenija, pouke, koje se razvijaju povodom
basana, ali nezavisno od njih. Svrha naravouenija je da donese razjanjenje
alegorijskog smisla basne, da iz basne izvue pouku koja je u njoj skrivena, pri emu
56
basna slui kao neka vrsta predloka naravoueniju ili primera od koga se polazi u
pouci. Treinu teksta prevedenog spisa Etika italijanskog filozofskog pisca Soave, ine
primeri koji su skoro iskljuivo Dositejev dodatak izvornom tekstu. Primeri mu slue za
konkretizaciju apstraktnih etikih pojmova i ideja. U Etici je polazna taka nauka, ideja,
pojam, dok se primer javlja kao ilustracija i konkretizacija opteg principa. U ivotu i
prikljuenijima i u Basnama polazi se od konkretnih sluajeva, uzetih iz ivota ili
literature i iz njih se izvode opti principi i istine. U prvom sluaju Dositej dograuje
ono to su drugi napravili, dok u drugom sluaju gradi na temeljima koje je sam
postavio i po vlastitom planu. Postupak izlaganja zasnovan na dualizmu primer-pouka
ili pouka-primer je retoriko-didaktiki postupak.
2. Elementarne forme : Dualizam primer-pouka je osnovna struktura Dositejevog dela
zato to je u njoj sadrano sve ono to ini sutinu tog dela u celini: nauka i literatura
povezane retorikom funkcijom. Pouka i primer postoje i kao delovi istog knjievnog
organizma, ali i kao posebne knjievne vrste. Samostalna forma pouke je sentencija
najsaetiji oblik izraavanja misli. Prema Aristotelu, sentencija ne izraava pojedinano
nego opte, ali ne svako opte nego samo ono koje se odnosi na neku akciju. Primer,
naprotiv, sadri pojedinane sluajeve. Aristotel razlikuje dve vrste primera: istorijske i
izmiljene. Prvi se odnose na stvarne linosti i dogaaje, a druge besednik mora sam da
nalazi. U njih spadaju parabola i basna. Primer kao posebni knjievno-retoriki anr
sadri izvesnu priu u malom. Pored primera u kojima je u prvom planu akcioni
momenat, treba istai i primere u kojima je naglasak na nekom liku. Posebna vrsta
takvih primera je egzemplarna linost, tj. linost koja predstavlja inkarnaciju izvesne
vrline. Od egzemplarnih linosti treba razlikovati karaktere, tipove opteljudskih
ponaanja, kao to su: tvrdica, slavoljubivi, sladostrasnik itd. Primeri, karakteri i
sentencije su jednostavne, elementarne forme knjievnosti. Primer je saeti oblik fabule
knjievnog dela, karakter donosi sutinu onog to ini likove knjievnog dela, a
sentencija je esencijalni oblik pesnike misli, treeg sadrskog elementa knjievnosti.
Te forme otkrivaju veze knjievnosti sa drugim disciplinama: primeri obuhvataju
pojedinane dogaaje koji su predmet istorije, karakteri nastaju kao rezultat
prouavanja ovekove prirode i drutvenih obiaja i naravi, to spada u oblast etike,
sentencije izraavaju opte principe i istine, neku vrstu popularne filozofije. Dositej je
bio prevodilac, kompilator i kolekcionar sentencija i primera. Njegovo prvo nesauvano
delo Bukvica bilo je u stvari zbirka izreka iz Jovana Zlatoustog. Slinog su karaktera i
dve sauvane bukvice iz dalmatinskog perioda: Venac od alfavita i Iica. Venac je skoro
u celini sauvan od aforistikih zavretaka basana, epimitija. Iica, Dositejevo
najvanije delo iz dalmatinskog perioda, pored brojnih izreka ilustrovanih primerima
ima i tri male zbirke sentencija. Sledea zbirka sentencija koju nam je Dositej ostavio
nalazi se u dodatku Basnama. Poglavlje 11 Mezimca koje nosi naslov Od svata
pomalo, ali lepo takoe sadri sentencije od kojih su neke prokomentarisane. Uz zbirke
sentencija Dositej je ostavio i zbirke primera. etiri poglavlja iz Sobranija (11-14) su
zbirke primera rasporeene po temama, a naslovi su: O prijateljem i prijateljstvu, O
ljubovi ko oteestvu, O ljubovi k naukam i O slavnim enama. Primeri nam pokazuju
57
pripovedaka jezgra ispoljile su se dve tendencije: humoristika i poetska, lirskopatetina stilska tendencija. I u razvoju narativnih formi kao i u razvoju naunopopularnih i esejistikih formi, ispoljava se delovanje tri osnovna elementa Dositejevog
knjievnog sistema: misli, etosa i patosa. Misao je u prvom planu tamo gde narativni
element slui kao primer od koga se polazi u objanjavanju i pripovedanju ideja, etos je
u prvom planu tamo gde je teite na realistinom i humoristikom prikazivanju
karaktera i situacija, a patos tamo gde pripovedaki elemenat slui kao povod za
iznoenje pievih oseanja i raspoloenja. Prirodi narativnog fenomena najvie
odgovara drugi sluaj. Tu su u prvom planu elementi koji bitno odreuju svaku
pripovednu, epsku strukturu: prola zbivanja i likovi uesnika u tim zbivanjima. Obino
je isprian samo jedan dogaaj u nameri da se istakne samo jedna karakterna crta
junaka. To su najee humoristike, dijalogizovane scene iz Dositejevog ivota u
kojima dolazi do izraaja neka negativna ili smena nastranost bilo Dositejeva bilo
nekog drugog njegovog lika. U izvesnim sluajevima, na narativni dijalog, nadovezuje
se filozofski dijalog koji slui da se raspravlja o temama od opteg, moralno-filozofskog
znaaja. Tako nastaje ona vrsta dijaloga koja je na granici izmeu esejistikih i
narativnih formi (Dositej i poljski prelat, Dositej i iguman Crnogorac itd.). Narativne
celine ovog tipa (Dositej i hopovski iguman) spadaju u male epske forme, a po stilu i
strukturi bliske su anegdotama. U svoja dela Dositej je uneo veliki broj anegdota iz
klasine starine i moderne istorije, koje sadre humor, dijalog i izreku. Osim toga,
Dositej se esto sluio i narodnom anegdotom koja ima iste osobine. Anegdota je
obrazac prema kome je Dositej oblikovao najvei deo svojih doivljaja u ivotu i
prikljuenijima i drugim autobiografskim spisima. Samo u jednom sluaju Dositej je
poao dalje od anegdote i stvorio sloeniju narativnu strukturu. Re je o poglavlju
Poetak greeske knjige iz prvog dela ivota i prikljuenija, koje predstavlja
kompaktnu pripovednu strukturu. To je mala pedagoka pripovetka ispriana u vedrom,
aljivom tonu sa pounom poentom iji je smisao da ponekad treba pribei i batinama
kako bi se neposluna deca izvela na pravi put. Umesto anegdote ovde je re o maloj
pedagoko-humoristikoj pripoveci. U pripovedakim partijama koje su povezane sa
pojmom etosa postoji ono to je najbitnije za epske, pripovedne strukture: prikazivanje
spoljanje, od pisca nezavisne stvarnosti. Te partije su i humoristike zato to je humor
ugao iz koga pisac gleda na dogaaje. U narativnim partijama koje su povezane sa
drugim elementima, mislima i patosom, narativni elemenat slui pre svega za iznoenje
pievih ideja i oseanja. Ideje se vie razvijaju povodom dogaaja o kojima Dositej
pria nego pomou njih. Kada je re o oseanjima, Dositej esto direktno iznosi
oseanja koja su u njemu probudili pojedini njegovi doivljaji ili povodom njih
pripoveda u emocionalnom, patetinom stilu, vrlinu, ljubav prijateljstvo. Dogaaj je
povod za iznoenje oseanja i nema puno mesta za njegovu samostalnu narativnu
obradu. Kada se pak oseanja prikazuju pomou nekog dogaaja, kada se dogaaji
prikazuju u skladu sa odreenim oseanjima, kada pisac govori o onome to su oseali
njegovi junaci u tom trenutku, nastaje pripovedaki postupak koji se naziva
emocionalizovano, lirsko-patetino pripovedanje (npr. prikaz bure, V pismo II dela
64
Moglo bi se rei da Dositejeve basne nisu nita drugo nego razvijene anegdote, u
kojima su ivotinje, a ne ljudi, glavni junaci. Na isti nain Dositej je narativno obradio i
sopstvene doivljaje u autobiografiji. Dositej je na osnovu pozajmljenih siea stvorio
svoju basnu i uao u nau knjievnost kao nacionalni basnopisac.
Milo Lompar, ivot i delo Dositeja Obradovia
Duh prosveenosti u srpskoj autobiografiji (rad tei da kroz elemente prosveenosti
prikae skrivene crte Dositejeve autobiografije)
Srpska knjievnost s kraja 18. veka anahrona je u romanu, poeziji i drami, ali ne i u
autobiografiji. Presudnih 50 godina za srpsku autobiografiju poklapaju se sa
najvanijim klasinim razdobljen evropske autobiografije to je period od Rusoovih
Ispovesti (1782) do Geteove Poezije i istine (1831). Duh prosveenosti u Srbiji donosi
nekoliko potpuno novih i modernih figura: figuru oficira kod Pievia, figuru
svetenika kod Zelia, figuru plemia kod Tekelije i figuru pisca kod Vujia.
U ivotu i prikljuenijima Dositej narativno priziva dva suprotna puta kojima koraa
juank autobiografije. Nadahnut svetakim itijima, sa duhovnim okom koje stremi
onome to je tajanstveno i nedokuivo, ali i uzorno i veito, junak bei u manastir.
Ovim gestom pak junak pokazuje nezrelost (Kant kae da je nezrelost nemo da se
sopstveni razum upotebljava bez vostva nekog drugog). Istovremeno, junak oliava i
put ka udobnosti (Kant takoe kae da je udobno biti nazreo) kada postane blizak
svetakom uzoru i kada u sopstvenoj sudbini oseti mir tada kao da se oslobodio onih
duhovnih bura koje su ga i nagnale da putuje. Drugi put junaka autobiografije je put ka
svetu. To je put ka prosveenosti od srednjevekovlja, ka zrelosti od nezrelosti, ka
savremenosti od venosti. Taj drugi put oliava autentian gest prosveenosti koja je
izlazak ovekov iz stanja samoskrivljene nezrelosti (Kant). Dositejeva odluka da
smisaono teite autobiografije stavi na taj momenat vana je zato to obeleava raanje
autobiografije iz duha prosveenosti. Duh prosveenosti formirao je autobiografiju kao
knjievnost koja prepoznaje buenje subjekta, njegov izlazak u razumevanje sveta kao
nov oblik samo-razumevanja. Junakov okret je sav u duhu prosveenosti (Kant: imaj
hrabrosti da se slui sopstvenim razumom) i u njemu se prepoznaje dimenzija slobode
koja nalae da se od svog uma u svim stvarima naini javna upotreba (Kant).
Neminovna okolnost pri tom je ta to se otkriem razuma i slobode zakorailo u
posebno stanje neudobnosti. Dositejev pripoveda meutim potrudio se da u stranu stavi
ovu neminovnu okolnost on ostaje pri uverenju da se otelovljenjem duha
prosveenosti u junaku zadralo neko unutranje stanje udobnosti, nekonfliktnosti,
neproblematinosti, koje je razliito od preanje praznoverne udobnosti, ali je i dalje
stanje udobnosti. Ako je meutim veoma udobno biti nezreo, potiniti se autoritetu,
zato u Dositejevom pripovedanju o osvajanju zrelosti nema naglasaka egzistencijalne
neudobnosti koja je nerazmrsivo spletena sa slobodom, nema uasa, jeze, zauenosti
koja je pristigla kao plod junakovog stupanja u zrelost. Pripoveda Dositejeve
autobiografije ne zna za zrelost i neudobnost jer suvie rano zna za sumnju u um. Kada
junak Dositejeve autobiografije odlui da ode u manastir to je oponaanje religiozne
autobiografije, ali to je samo priprema pripovedakog momenta sekularnog
66
Basne
Dositej je objavio Basne 1788. godine zajedno sa Putnikim pismima. Leksika u
basnama bliska je usmenoj knjievnosti. Struktura Dositejeve basne:
basna+naravouenije (=esejistiko razjanjenje alegorije). Unutar naravouenija su
poslovice, anegdote, citati drugih knjievnika i filozofa. Struktura naravouenija:
primer-pouka-primer.
Predislovije o basnah
Svi narodi sveta imali su basne i moralne pouke. Otac basana Ezop. Basnopisci su
zaduili svoj narod.
Ima nameru da sa raznih jezika prevede stare i nove basne i da ih izda na srpskom
jeziku.
67
pametnu i korisnu knjigu prevesti na srpski i tampati, nego dvanaest zvonara sazidati.
Sujeverje je glupa i bedna stvar. knjige, brao moja, knjige, a ne zvona i praporce.
Treba poslati otroumne mladie na kolovanje; oni e postati uitelji i prevodioci.
Zatim treba sazidati kole i za mukarce i za devojke. I kraljica Elizabeta je bila
obrazovana, a po hrabrosti se nije razlikovala od mukaraca. Zatim treba sazidati
bolnicu i okruiti je drveem gde e boraviti stari i bolesni. Kada sve se sve to napravi,
onda se mogu podizati zvonici, tornjevi i drugi gradski ukrasi.
Na sve ovo razmiljanje nagnala ga je srpska poslovica Ne kaj se, dobro inei.
12. januara 1784. dobija pismo od Simeona Zoria Narania, brata ruskog oficira
Davida Gavrilovia Narania, koga je Dositej poznavao. Jednom prilikom kada se
Dositej raspitivao za Davida, sreo je neke trgovce koji poznaju Simeona i po njima mu
poslao svoju knjigu. U pismu se Zori zahvaljuje na knjigama koje su mu se dopale i
poziva ga u goste. Dositej u odgovoru iskazuje svoju radost i zahvalnost. Prigodna
pesma posveena gospodinu Zoriu
Pravo reci, pa gledaj, te uteci!
Dositej je dobio pismo puno vike, ukora i pretnje. To pismo navodno je napisao izvesni
Serafim (moda imaginarni lik).
Srbi pevaju koledarske pesme i imaju paganske obrede koje je zabranio temivarski
episkop Georgije Popovi.
Prosti ljudi teko prihvataju novine ako e i najpametnije biti
Odgovor Serafimu Dositej se raduje njegovom pismu iako nije prijatne sadrine. I
Hrista su ubili zato to je narodu hteo oi otvoriti. Dositej je slobodan da drugima
saoptava svoje misli, da podeli sa njima ono pametno to je uo i nauio. Dve
ovekove sposobnosti iz koih proizilazi sve ostalo su: misliti i zahtevati. Umetnuta pria
o razgovoru sa igumanom o dugi, zato je arena. Jo jedna pria o popu Mudalu, koji
nadmudruje latinske teologe. ovek je i telesno i duhovno bie, a ta dva dela potrebno
je da budu u saglasnosi, kako bi ovek dosegao savrenstvo. Telo zahteva da zadovolji
ula, a razum treba da ga usmeri na ispravne i korisne stvari. Iz savrenog sklada duha i
tela raa se dobrodetelj. Koja je korist razumno misliti, a nerazumno postupati, pametno
govoriti, a ludo raditi? Zlim i nepravednim ljudima je strana boija pravda, a dobrim i
pravednim ona je slatka i mila. Ljudi ne znaju ta je umerenost ni kad im je dosta; kad
veruju, oni hoe da veruje ili u mnogo i svata ili ni u ta.
Potrebna su lekarstva, fizika i moralna.
U svakom narodu ima i dobrih stvari i budalatina, pa tako i u srpskom. Ljudi treba da
se okanu i da odbace loe stvari i obiaje koji su ukorenjeni, a koji se protive zdravom
razumu.
Mezimac
Glava prva
Jest li polezno u prostom dijalektu na tampu to izdavati
Veina ljudi dalo je pozitivno miljenje o Dositejevom radu, to njega hrabri da nastavi
dalje.
On je jo i ranije pisao na svima razumljivom jeziku. Vremenom sve postaje savrenije i
zrelije, pa i pisanje (primeri iz antike: Homer, Euripid). itnja i skoroa mnogo kvare.
Autokritika: osuuje svoje prve basne (aorist umesto perfekta). Njegove greke
uzrokovane su urbom da izda dela dok mu ne nestane novaca.
O imenu Srbin i Srbija, a ne Servin i Servija.
Svi srpski narodi (Bonjaci, Dalmatinci, Hercegovci, Crnogorci) govore istim jezikom i
lako se meu sobom razumeju.
Slovenski narodi (Rusi, Poljaci, Boemi, Horvati, Slovaci ili Toti, Srblji i Bolgari)
govore slavjanskim jezikom (koji je u Rusiji usavren i na kome se izdaju knjige), ali se
oni ne mogu meu sobom lako razumeti.
Trlaji lepo pie i njegov stil je savren, ali njega ne razumeju prosti seljani kojih je u
svakom narodu najvie, a koji treba neto da naue
Ree li se samo da se putuje s alom ili bez ale, to je meni sve jedno: mora se
putovati
Linija lepote: jedna linija prava ne ini lepotu. Lepe je pri putovanju u odreenu
zemlju malo zaobilaziti i kruiti jer se tako mogu upoznati razne druge zemlje i gradovi.
Kad bi nas bolje uili i vaspitavali od detinjstva (umesto to nam priaju o vampirima i
veticama), bili bismo bolji ljudi. Uili su nas da se plaimo pre nego to smo raspoznali
ta je dobro, a ta zlo.
Mlai se ale na starije, a stariji jedni na druge. Svemu tome je uzrok naznanje i
nevaspitanje (tj. neprosveenost).
Srpski karakter ne razlikuje se od engleskoga, samo mu treba omoguiti da se vaspita.
Dositej alje uz pismo prvi deo Prikljuenija i Sovjete.
ivot i prikljuenija
I Predislovije
slatka je stvar priseati se svojih doivljaja od najranijeg detinjstva, pa do starosti
milost nebeskog promisla pomogla mu je u raznim nevoljama
moje iste slabosti i pogreke, premda ih se stidim, i od kojih ni do danas nisam se
izbavio, polzuju me kad ih pominjem, pomaui mi da se ispravljam koliko je mogue,
da nisko i smireno o sebi mislim, i da druge, meni podoboslabe, ljude trpim i snosim
Zlatni sovjet: poznaj sebe vrlo kasno se prima
Svoj ivot Dositej sumira sa 38 godina, kada je na granici izmeu mladosti i starosti
Voleo bi da posle njega ostane neto to e njegovom rodu koristiti. Priae o svojim
doivljajima i stvarima koje je video dobre e hvaliti, a loe osuivati
Najvanija stvar je vaspitanje mladih; od toga sve zavisi. Na zdravoj mladosti zasniva
se i zdrava starost. Svojim delom eli da pomogne roditeljima pri vaspitavanju dece.
Nije on predmet i cilj ove knjige nago korist njegovih blinjih
Nesloga, nemir, svaa i mrnja nastaju zbog toga to ne poznajemo sebe i druge ljude
eli da njegovo delo bude korisno i zabavno
Svak se sebi ini na pravom putu, a drugoga sudi za izgubljena
Treba se usuivati menjati stare navike koje su loe i prosveivati se, napredovati u
duhovnom smislu
vreme je ivota naega jedan minut, jedno trenue oka i jedno nita
Namerava izdati Sovjete knjigu koja e sadrati razliite misli i savete uenih ljudi,
prevedene s raznih jezika
Obznanjenije
Namarava izdati trista primeraka ove knjige. Unapred se izvinjava zbog tamparskih
greaka.
72
Iguman mu daje neto novca s kojim bi mogao poi u Kijevo, da se tamo obrazuje.
Iguman smatra da Dositej nije za kaluere nego za nauku i da e se kajati to se
zakaluerio.
Iguman, Teodor Milutinovi, ostao mu je u najlepem seanju i kad je umrO, Dositej je
za njim alio kao da mu je roditelj
VI Zakljuenije prve asti
razgovor sa Zilotijem, koga Dositej pita da li je ovo to je on napisao korisno. Zilotije
ga upozorava da Dositejeva namera da osudi sujeverje i zloupotrebe (crkvenih knjiga)
moe dovesti do toga da ga ljudi ne razumeju i da ga omrznu. Dositej ponavlja koji cilj
eli da postigne ovim delom: eli da ohrabri uene ljude da piu na narodnom jeziku i
da naglasi koliko je vano slobodno misliti i pravilno rasuivati u ivotu. Dositej hoe
da se bori protiv sujeverja koje zatupljuje narod, a ne protiv pravoslavlja. Smatra da bi
bilo bolje da se manastiri pretvore u kole i da se deca tamo obrazuju i vaspitavaju.
Zilotije upozorava Dositeja da Srbi nisu navikli da misle slobodno i da e od Dositeja
misliti da je jeretik. Dositej se ne plai, zato to on propoveda istu jevaneosku i
apostolsku nauku. Mnogi kalueri zloupotrebljavaju svoj poloaj kako bi od naroda
izvukli milostinju, sa time se slae i Zilotije.
Jovan Dereti, Barok i rana prosveenost
Poetak Dositejevog knjievnog rada pada u vreme njegovog drugog boravka u
Dalmaciji, kada je za ki seoskog svetenika preveo sa crkvenoslovenskog na narodni
jezik odlomke iz beseda Jovana Zlatoustog i sastavio knjiicu koja se ubrzo proirila u
Dalmaciji pod nazivom Dositeova bukvica. Ona nije sauvana. Ali Dositej je po
povraku iz Grke napisao jo nekoliko dela slinog karaktera od kojih je sauvana Iica
i nedovren Venac od alfavita. I ta dela su preteno prevodi sa grkog i kompilacije.
Svojim helenstvom Dositej odstupa od dominantne ruskoslovenske orijentacije nae
knjievnosti tog doba. Dositejevi dalmatinski radovi izdvajaju se i sveim narodnim
jezikom s mnogim lokalnim, dalmatinskim primesama. Po jezikim osobinama, Iica je
najlepe napisano Dositejevo delo.
Jovan Dereti, ta je srpska prosveenost?
ivot i prikljuenija sadri najpotpuniju i knjievno najuspeliju artikulaciju Dositejevog
prosvetiteljskog racionalizma. Ceo odeljak Poetak mojega putovanja napisan je na
nain koji je karakteristian za sentimentalistiku knjievnost. Naravouenije uz basnu
133, Finiks i golubovi je takoe napisano u sentimentalnom kljuu. Ipak, Dositejev
glavni junak je prvenstveno ovek razuma, tragalac za istinom do koje se moe doi
samo zdravim razumom, a pomou nauke. On ne doputa da oseanje njime
zagospodari, iako mu se ne protivi. U Dositejevim delima vladaju blage, stiane
emocije. On je apologet prijateljstva i porodine ljubavi. Kod njega ima plaljivosti, ali
ne i razorne strasti.
Jovan Dereti, Dositej Obradovi
U osnovi prve asti ivota i prikljuenija je pria o mladiu na ivotnoj raskrsnici,
koji svojim sposobnostima i duhovnim tenjama visoko odskae nad okolinom i ne
moe se zadovoljiti starim, utabanim stazama, ve trai novi put. Bei u manastir u elji
75
da se posveti, a zatim shvata da je pogreio i bei iz manastira da bi naao nov put. Ovo
delo je antiteza svetakih itija, a na nekim mestima prelazi u direktnu kritiku tog anra.
U perstapktivi daljeg razvoja narativne proze, ono se javlja kao uvertira u roman, koji
predstavlja osnovnu narativnu vrstu nove knjievnosti. Osnovno stanovite iz koga
proizilazi struktura dela je propovedniko i esejistiko suprotstavljanje jednog ideala
drugom idealu, jednog stava drugom stavu. Pria o linom traanju puta se pretvara u
neku vrstu rasprave o traganju za istinom, u kojoj piev ivot slui prvenstveno kao
ilustrativni primer, kao opomena itaocu. Dijaloke, esejistike i propovedake partije
dobile su u ovoj knjizi izrazitu prevagu nad naracijom i deskripcijom. Izlaganje je
diskontinuirano, a struktura zatvorenog tipa. U duim odeljcima autobiografska naracija
se povremeno prekida autorovim moralnim komentarima ili razgovorima u kojima autor
na usta svojih junaka iznosi glavne svoje teze. Kao tipino prosvetiteljsko delo, ova
knjiga kree se u sferi ideja, od kojih su neke u svoje vreme delovale kao
revolucionarna novina (kritika tradicionalnog miljenja, ustanova i obiaja, kao i
zalaganje za slobodno, kritiko miljenje). Stil njegovih misaonih iskaza je didaktiki
blagoglagoljiv i rasplinut ali nije suvoparan i bezlian. Osnovni ton izlaganja, bilo da je
re o dogaajima ili idejama kree se od patetike do humora. U drugom delu ivota i
prikljuenija, Dositej je prevashodno pripoveda svojih stranstvavanja, a samo usput, u
digresijama, propovednik i prosvetitelj. To je knjiga o putovanjima i prijateljstvu, vedra,
optimistina, puna svakojakih zgoda, susreta s ljudima i zemljama, portreta linosti,
pohvala prijateljima itd. To je knjiga zahvalnosti i prijateljske ljubavi, a po knjievnim
osobinama prevashodno narativni tekst autobiografsko-putopisnog karaktera. Struktura
je jednostavna, izlaganje je kontinuirano, kompozicija linearna i otvorena. Spoljanja
forma je vrsta ovo delo napisano je u epistolarnom obliku. Prva knjiga je znaajnija i
bolja kao celina, a druga je bolja u pojedinostima. Iako pie o sebi, Dositej se ne bavi
samo sobom. Bitna odlika njegove autobiografije je okrenutost drugima, iako je sve
dato kroz prizmu linog iskustva. U prvom eseju iz Sovjeta, Ne kaj se dobro inei,
Dositej iznosi itav kulturni program od optenacionalnog znaaja, u kojem su nale
mesto i kole i tamparije i vaspitanje mladei s posebnim naglaskom na potrebu
vaspitanja ena, zatim spisak naunih disciplina koje treba da se ue u koli. U drugom
eseju, Pravo reci, pa gledaj, te uteci, dotakao se krupnih filozofskih pitanja, kao to je
pitanje razlike izmeu ula i razuma, izmeu iskustvenog opaanja i naunog saznanja.
Na nekim mestima humorno ironini razgovor sa odsutnim protivnikom prelazi u
oduevljene pohvale delima za opte dobro ili u patetino obraanje itaocima da
prihvate neku od njegovih ideja. Glavni zadatak svog prosvetiteljskog uenja Dositej je
nalazio u tenji da razvije slobodno miljenje kod svakog svog sunarodnika. Slobodno
misliti znai nemati predrasuda, osloboditi se od autoriteta i dogmi i posedovati sumnju,
koja pokree na istraivanje. Najvii oblik slobodnog miljenja predstavlja nauno
kritiko rasuivanje, koje se zasniva na principu uzronosti: zato je to tako, a ne
drugojae bilo.
15. STEFAN STEFANOVI, Smert Uroa Petago, poslednjeg cara srpskoga
Zorica Nestorovi, Fenomen tragikog u Smrti Uroa Petog Stefana Stefanovia
76
Stefan Stefanovi pripada onim piscima koji su svoje dramsko umee razvijali pod
uticajem ekspira i ilera. Elementarni naboj utemeljen je u meusobnoj
suprotstavljenosti likova uzurpatora-tiranina, eljnog vlasti i njegove rtve, potomka
svetorodne loze. Posebnost ove prie proizilazi iz prevazilaenja granica postavljenog
fabularnog obrasca (sukob principa dobra i zla) i to najveim delom na planu
oblikovanja osnovnih figura: rtve, to prostor iznad svoje glave ispunjava muenikim
vencem, zahvaljujui predodreenosti da umre, koju prihvata s mirenjem i skruenou
poput bia koje tokom svog kratkog postojanja na zemlji potvruje svoju nebesku
prirodu, i uzurpatora-krvnika koji, kao negativan junak, na momente pleni svojom
psiholokom nijansiranou i jainom.
Nisu poznate godine Stefanovievog roenja i smrti. Sa 20 godina umro je od
tuberkuloze. Njegova drama izvedena je prvi put 1825, a tampana je 1840. Kao Sterijin
prethodnik, Stefanovi je utemeljiva jedne od osnovnih linija razvoja srpke drame,
koja je preko Sterijinih alosnih pozorja vodila prema romantiarskoj tragediji ure
Jakia i Laze Kostia. Stefanovievo delo je ubedljivi pokazatelj postojanja
romantizma pre romantizma.
Vladarsko ogledalo: figura cara
U Stefanovievoj obradi, Uro nije oblikovan kao naslednik koji tek treba da uzme
svoje mesto na prestolu. On je car kome je legalno pripala oeva kruna. Glavni
uzurpator prestola izrie reenicu: Car spava, s njime i cijeli dvor. Stanje Uroeve
uspavanosti i zamrlost dvora navode nas na pomisao o preplitanju motiva carske moi
sa motivom ukletog prostora. Poetak druge scene obeleava odsutnost bilo kakvog
zvuka. Ratniki portret Duana Silnog u kontrastu je sa njegovim sinom koji spava na
kanabetu. Duanova budnost, makar i oslikana i Uroeva realna uspavanost ostvaruju
inverzivni odnos vladarskog ogledala koji se vezuje za novog vladara.
Pojam vladarskog ogledala dolazi iz iroko razvijena antike i hrianske potrebe da
se utemelji legitimna zasnovanost figure vladara. Ona je sadravala niz moralnih saveta
kojih bi novi vladar trebalo da se pridrava. Car mora da bude slika boija..mora
samom sebi da nametne potovanje zakona..mora da o sebi razmilja kao o satrudniku u
zemaljskom ropstvu... Uroev doivljaj sutine vlasti u naelu se sukobljava sa
navedenim. Junaci drame o njemu govore kao o dobrom, blagom, mudrom i nejakom.
Prva odrednica povezuje ga sa motivom progonjene nevinosti i doprinosi da se njegov
lik, naroito posle uvodnog ina, izgradi u skladu sa predstavom rtve.
U svetu u kome podvig daje smisao ivotu, Uro na samom petku ne nasluuje ak ni
obrise svoje borbe. Slep je za istinu o pravoj prirodi vladanja. Krvavo pozorije rata ne
mogu oima gledati. Junak najpre istie ono to ne eli da ini, a potom navodi
sopstvene pobude, po mnogo emu suprotne onim karakteristikama koje su odlikovale
vladavinu njegovog oca: ...sree emo oko nas Srblje i rema i pomou praviti; plesti
e nam vence pevac, u srcu emo srena naroda iviti.
Duanov model vladanja utemeljen je na racionalnim postavkama koje iskljuuju
razloge srca u obavljanju poslova carevine. Ratnikim podvizima proirio je teritorije i
obezbedio blagostanje u narodu u toj meri da se doba njegove vladavine odreuje kao
77
zlatni vek. Ugled koji Duan uiva u svom, ali i kod drugih naroda poiva na njegovim
politikim i ratnikim sposobnostima, zasnovanim na beskrupuloznosti, sranosti i
upornosti da se u krajnjem naumu uspe, to u krajnjoj instanci izaziva potovanje, ali i
strah. Moralni idealitet njegove biografije naruava greh oceubistva. Greh meutim
pripada Duanovom privatnom biu i odnosi se na vreme pre njegovog potvrivanja kao
velikog vladaoca.
U Urou treba da se probudi onaj Duan koji je utemeljiva srpske drave, njen staratelj,
onaj koji je potomak Stefana Deanskog, a ne njegov ubica. Zato se u prvom inu ni na
jednom mestu ne pominje Duanov greh, koji pripada vremenu pre drama, niti se pak
ostavlja bilo kakva mogunost da Uro na mora da bude kao Duan, ukoliko eli da radi
za dobrobit Srbije. Naprotiv, svi u razliitim situacijama istiu da on treba da obnovi
sjaj Duanovog vremena.
U Uroevoj dubokoj razliitosti od Duana prebiva jedan aspekt njegove tragike
krivice. Njemu izmie presudnost moralne strane vladavine za oblikovanje figure
dostojnog potomka svetorodne loze. Drava, koja je i otaastvo stoji iznad vladara kao
pojedinca. Kao boiji izabranik i njegov reprezent na zemlji, on pred sobom ima
iskljuivo na taj nain odreenu dimenziju svoga postojanja.
Motiv porodinog prokletstva uvodi se od drugog, a potpunije razvija od treag ina.
Iako poinjeni greh pripada Duanovom privatnom biu, kazna sustie njegovo javno
bie koje je i po stvarnoj smrti cara ivo jer je utemeljeno na boanski nain i otuda
veno. Duanovo stradanje po smrti vezuje se za ono to je bilo odreujue i za njegovu
vladarsku i moralnu biografiju za ivota, odnosno za staranje o interesima Srbije. Srbija
je ta koja nosi breme njegovog greha jer joj je na elu nejaki carevi koji mora biti
Duan umesto Duana da bi je povratio na put slave. U ovome prepoznajemo jainu
Duanove veze sa Srbijom i razloge zbog kojih Uro treba da bude poput svog oca iako
ovome lei na dui greh oceubistva.
Uro pak u krivicu stupa kao junak iji se privatni deo bia buni protiv nametnutog
javnog interesa. On ne moe da poistoveti svoje privatno bie sa njegovim javnim
interesom u svetu. Uroevi postupci nisu vie odreujui samo za njegovu linu
sudbinu, ve se prenose i na sudbinu naroda. Uro se suoava sa unutranjim
konfliktom koji se u svesti romantiarskog junaka oblikuje u sudaru pitanja: ta sam ja
za svet? i ta je svet za mene?, da bi se konano objavio pitanjem: Ko sam ja?
Stoga se Stefanovieva drama prvenstveno moe odrediti kao istorijska tragedija, a ne
kao istorijska drama u uem smislu, budui da je u njoj pojedinac nosilac dramske
situacije, dok je zajednica kojoj pripada u drugom planu. Tragedija pokuava da izrazi
njegovo privatno bie u kontekstu zajednice, a istorijska drama njegovo javno bie kao
deo ivota te zajednice.
Raskorak izmeu privatnog i javnog bia obeleje je njegovog odnosa sa svetom. Dok
je za druge on samo Nemanji, potomak svetorodne loze, on samoga sebe vidi kao
posebno bie koje trai prostor za sebe i eli da izae iz senke svemonog Duana.
Eksplicitno je naglaeno saznanje o nesrei koja dolazi od njegovog porekla: Ti si
samo Jelisaveta, a ja sam ti Uro Nemanji, nesrean naveki jer sam ti Nemanji. Uro
78
nije Nemanji na onaj nain na koji je to bio Duan. Meutim, biti Nemanji znai biti
kao Duan. Ne biti kao Duan, znai ne biti Nemanji.
Ono to bi trebalo da bude boiji blagoslov (nasledni presto), Uro doivljva kao kletvu
jer ne moe da odgovori zakonima koji se pred njega postavljaju. O lepo je to Duan
biti, no teko je, mati. Roksandrin poziv Urou da bude dostojan sin svog oca pokazuje
da on sam mora da potvrdi sopstveno dostojanstvo, upravo u borbi sa svojim
slabostima, odnosno podvigom u ostvarivanju sebe kao hrianskog vladara i kao
oveka hrianina.
Uro nije birao da se rodi kao Nemanji, odnosno kao Duanov sin. Poto ova vrsta
izbora ne postoji otvara se polje sukoba potonjeg napristajanja da se neto bude i
determinisanosti da se to, uprkos svemu, mora biti. Krivica poreklom e postati
tragini oblik Uroeve krivice kada se Uro odlui da zaloi svoj ivot zbog greha koji
poiva na dui njegovog oca. Otuda se delovanje za Srbiju koje se na poetku drame
prepoznaje kao delovanje kroz Duana na njenom kraju prevodi u smrt za Duana radi
dobrobiti Srbije. To je pravi primer tragike krivice poreklom jer je Uro i bez htenja
kriv zbog sopstvenog porekla.
Meutim, odriui se prestola, Uro povreuje vii poredak u kojem se vlaadar moe
odrei svetorodnosti, a da pri tom ne naini hibris. Tako junak postaje kriv upravo zbog
toga to ne mari za sopstveno poreklo, dok s druge strane on, ba zbog tog porekla i bez
krivice strada. A, na kraju, upravo mu to poreklo na neki nain i donosi iskupljenje.
Uro daje izvesne naznake drugog modela vlasti i nesvesno bei od odgovornosti,
predajui Carstvo Vukainu. Tako stupa na polje slobodne volje koju meutim
Stefanovi ne oblikuje dovoljno snano, ali moemo govoriti o postojanju pobune
privatnog bia ovog junaka protiv nametnutog mu javnog interesa. To se ogleda u
trostrukom pozivu koji Uro upuuje najpre serdarima, zatim majci, a potom i
Vukainu, da ga naue da vlada kao Duan. No, ti su pozivi potpuno retorski, jer
njegovo bie, odreeno naelima srca, nikada ne moe prihvatiti oev model vladavine
budui da on poiva na racionalnim principima.
Kad pak, dosegnuvi korene svoje nesree u razgovoru sa oevim duhom junak
prepozna izvesnost svoje sudbine, njegova traginost zadobija preien, gotovo
svetaki vid koji proishodi iz nunosti samog stradanja koje je junak svestan i kojoj se
ne opire. U tom se trenutku privatno i javno bie mire u traginom znanju.
Mladi vladar nije poput svog oca (jedino to na njega fiziki izrazito podsea), ali to
mora postati ukoliko eli da bude dostojan potomak svetorodne loze, odnosno ukoliko
eli da u potpunosti potvrdi sistem vrednosti vladarske i moralne ideologije. Pitanje
koje opredeljuje sudbinu ovog junaka kao tragiku jeste: moe li on potvrditi sakralnost
figure na tronu a da pri tom ne bude drugi Duan. Uro bira da ne bude Duan a ova
vrsta izbora proistie iz unutranjeg konflikta mladog cara koji ga vodi ka postupcima
utemeljenim na pricipima slobodne volje.
Stefanovi je, uvodei motiv porodinog prokletstva, Uroev poloaj razreio na
paradoksalan nain. Njime se povezuje vie elemenata: njegova pasivnost u odnosu na
Vukainovu akciju, slabi nagovetaji drugaijeg vienja vlasti, figura monarha i odnos
79
prema svetorodnoj lozi kojoj i sam pripada. Odriui se prestola, Uro naruava vii, u
naelima metafizike utemeljen poredak, u kojem je vladar reprezent transcedencije
(boanskog) u imanenciji (zemaljsko carstvo). U tome prebiva njegova tragina krivica.
Uroeva slobodna volja i htenje da stvori novi tip vladavine, nagovetene u prvim
inovima drame, prevode se u nunost ispatanja greha koji nije njegov i zbog kojeg bi
on svakako stradao, bez obzira na stepen delatnosti.
Izmeu jave i sna: tri buenja
Tragediju o sudbini poslednjeg potomka svetorodne vledarske loze Stefanovi je
koncipirao kao dramu o buenju glavnog junaka iji vrhunac oglaava tragina spoznaja
sopstvenog usuda, to prethodi smrti koja e mladog carevia prevesti u sfere svetlosti.
Njome se potvruje ona premisa svake tragedije po kojoj njen junak od poetka zapravo
hrli svojoj propasti, zanimljivo je pratiti stupnjeve osvajanja traginosti, odnosno
sazrevanja svesti o traginosti sopstvenog usuda. Tako izdvojena razvojna linija u
bliskoj je vezi sa saznanjem o sebi samom do kojeg Stefanoviev junak dolazi preko tri
buenja. Tanije, spoznaja se nudi junaku od samog poetka drame, ali je on, bilo
spoljanjim, bilo unutranjim razlozima, onemoguen da je prepozna. Uroa stoga
ekaju tri buenja kojima se oblikuje punoa njegove traginosti. Ona su dramaturki
povezana principom gradacije koja dramski tok ini napetim, a junaka vodi pravo u
katastrofu.
Poetak ove linije oglaava scensko buenje junaka. To je ujedno i na prvi susret sa
junakom koji na poetku drame spava. Prva Uroeva reanica simboliki nagovetava
njegovo nesnalaenje u vremenu i prostoru. Aneoska priroda junaka ini ga strancem u
svetu ljudi Di sam? Il sam na nebu, il na zemli?. Slikom usnulog cara sa poetka
drame pisac uvodi motiv ivota kao sna zbog ega su u dosadanjoj litaraturi o ovom
delu esto isticane slinosti sa Kalderonovom dramom ivot je san. Pitanje koje
odreuje izvesnost Uroevog buenja iz sna je o tome kakav e vladar on morati da
postane. Odgovor je dat ve na samom poetku drame onaj koji vlada glavom, a ne
srcem, tj. upravo onakav kakav on ne eli da bude. Uro kao da se trudi da ostane u snu
da bi bio onakav Car kakav on eli da postane. Sigismundov san nije eljeni ve
nametnuti san, a Uro eli da sanja i spava jer jedino tako moe odgovoriti linom
zahtevu za idealom koji nije i ideal drugih. On priziva ivot u kome je sve kao u snu.
Poziva i majku da u takvom snu ivi jer u njemu i Vukain ima oreol.
Njegova prva spoznaja o neistovetnosti ivota i sna prouzrokovala je razoaranje u
ljude koji naruavaju njegov ideal, detinjsku predstavu o lepoti, miru i harmoniji i
donela strah od uznemirenosti Boe, kako sam lepo snivao, a nisam znao da sanjam.
Strano je to, mati, probuditi se: strano je pogledati ladno i nemilo pozorije sveta.
Njegovo prvo buenje je lano jer ga ne dovodi do spoznaje o pretpostavkama
sopstvene vladarske pozicije niti o tome ko su mu pravi prijatelji, a ko neprijatelji.
Vukain se svim snagama upire da ga u tom stanju to due odri. Privrenost
uzurpatoru prebiva u tome da ga je Duan poverio Vukainu na staranje. Otuda on ne
moe da vidi pogubnost sopsvenih postupaka budui da ga stalno pozivanje na oevu
odluku dodatno uvruje u tom slepilu.
80
Junak ovakve odluke donosi rukovoen dvostrukom motivacijom. Prvi tip razloga
oblikovan je u narcisoidnoj svesti mladog kraljevia koji nesvesno trai pokrie za
produavanje stanja koje mu odgovara i nalazi ga oslanjajui se na Vukaina. Uroevo
opredeljivanje za Vukaina i njegova sudbina koja je tim inom odreena, doivljavaju
se ne kao posledica njegove individualne odluke, ve kao rezultat opteg toka stvari
prema kojem treba ukloniti prokletstvo sa porodice. Meutim, u svom opredeljenju za
Vukaina, Uro polazi od uverenja da ouvanje i proslavljanje imena Nemanjia i Srbije
obojica doivljavaju na isti nain, sa podjednakom privranou i snagom. U tome
prebiva njegovo opravdanje za uinjen izbor.
U ivotu kao snu Uro je Uro, a ne samo i jedino Duanov sin. Izai iz tog sna znai
postati vladar. Postajui vladar on prestaje da bude Uro jer vladar moe biti samo
Mladi Duan. Koncepcija vladavine mora biti Dunova, a ne Uroeva. Otuda se san
prepoznaje kao polje slobode, a vladavina kao prostor nunosti. Budui da toj nunosti
ne moe odgovoriti, Uro bei u san. Na taj nain i uzurpator u njegovoj svesti dobija
oblije prijatelja jer mu jedino on omoguava da sanja i dalje. Tek kad mu Vukain kae
da se ubije, dolazi do pravog otrenjenja, tj. drugog buenja prvog koje je istinito.
Njime Uro stupa u polje svesti o figuri oca koje e ga dovesti do spoznaje samog sebe.
Kod Uroa postoji enja za figurom oca iji su koreni u junakovoj nesigurnosti i zbog
toga ona predstavlja konstituent psiholokog aspekta motivacije Uroeve odluke da se
povue u drugi plan, preputajui Vukainu carstvo. U Uroevom formiranju izostao je
znaajniji uticaj figure oca. Ostala je samo njena ljutura ono to je Duan bio za svet.
Mladi Uro je kao vladar stasavao u senci oevog imena i znamenja koji su za njega
postali veliko breme pogotovu u onom trenutku kada je ispoljena svest da se veliina
prethodnika ne moe dosegnuti. Nadostinost ove vrste u prvim inovima drame ukida
funkciju Duanovog lika kao oca i u prvi plan postavlja njegovu funkciju kao cara.
Budui da je Uroevom nesposobnou pozicija cara upranjena, Vukain stupa na
opustelu poziciju oca i tako sebi pribavlja potpunu i postojanu naklonost mladog
Nemanjia, da bi iz nje lagano i bez muke preao na poziciju vladara. On je u Uroevim
oima svojevrsna supstitucija za oca ak i onda kada ispolja pretenzije na tron. Uro
deluje u skladu sa zamenom teza da je Vukain prijatelj, a ne pretendent na presto. Uro
kao da u prvim inovima drame u njemu vidi supstituciju za oca koji moe da ispuni
svoju zatitniku funkciju tako to e da vlada umesto njega. Do raskoraka ivota i sna
dolazi kada na taj nain doivljen Vukain vie ne eli da izigrava oca-zatitnika i
razotkriva svoje pravo oblije zlog uzurpatora ubice. Ovim se potvruje postavljena
teza da Uro najpre sledi jedino porive svog privatnog bia koje odnosi pobedu nad
njegovim javnim interesom u svetu. Meutim, on i nakon drugog buenja kojim
spoznaje Vukainovu pravu prirodu nije toga svestan. Lani otac otkriva svoje pravo
lice i preobraava se u figuru pretendenta. U trenutku istine oglaene Vukainovim
reima: Umri! Da u tebi nestane Nemani i da mirno carovati mogu! susreu se
drugo Uroevo buenje i prvo Vukainovo razotkrivanje. Ovaj trenutak je briljivo
pripreman i zasniva se na narastanju Uroeve tuge kao karakteristine reakcije za svest
onog junaka koji pokuavajui da razume prestanak neije naklonosti razloge za to
81
nalazi u sopstvenoj krivici, u ogreenju o drugog. Uro je Vukaina voleo kao jedinog
koji je u njemu video Uroa, a ne samo Nemanjia. Samo je u odnosu sa Vukainom bez
oseanja krivice mogao da bude Uro. Meutim, kada narastanjem ostraenosti u
uzurpatoru da to pre doe do krune, sukob postane krajnje otvoren, Vukain e
pokazati da je i za njega mladi carevi isto ono to je i za druge: ne Uro, ve
prevashodno Nemanji. Stoga e spoznaja do koje Uro dolazi potpuno uzdrmati osnov
njegovog odnosa prema Vukainu. Ona se oblikuje poevi pitanjem: ta sam ti ja
uinio? Nemoj mrziti na posinka! preko saznanja: Sve sam ti poverio to sam god
imao, a ti me danas zaboravi i molbe Ta ostavi krunu pooime! Zaboravi je jedamput
(...) zar je ta kruna sve blago na svetu? do samosaaljenja koje prati ideja o
usamljenosti i preputenosti sudbini Nikakva vie nadeda (...) jer me Vukain izdao;
srdce za njim ginulo ladno probode. Vrhunac predstavlja tuga za izgubljenom ljubavlju
koja je bila supstitucija za ljubav prema ocu. Ipak, ova vrsta saznanja nije delatna. Uro
je okamenjen jer je u potpunosti odreen srcem a ne glavom. Ta vrsta saznanja ga
paralie i on se nemoan predaje tugovanju.
Scena u manastiru donosi razreenje. Uroa, koji ojaen tui nad oevim grobom dok
mu se krvnik veseli, Marko Kraljevi poziva da se probudi. Ovaj poziv na buenje e
biti presudan. Spoznaja do koje e on dovesti presudna je za tree po redu, kljuno
pomeranje junakove svesti na putu ka samospoznaji. Marko Kraljevi ukazuje mu na
pravu istinu o oveku. Pogreljivost ljudskog bia ostavlja mogunost i vladaru da ima
pravo na greku. Priznanje da se u neemu pogreilo dolazi nakon pada i pomae da se
junak uzdigne u svom saznanju o sebi samom. Tu, na Duanovom grobu aktualizuju se
dve linije Uroeve akcije. Prvu obeleava porodino prokletstvo Nemanjia, a drugu
korak ka samospoznaji. To je tek korak jer do osveenja dolazi tek kad Vukain
neposredno nakon Markovog razgovora sa Uroem ne pokua da ubije Uroa. Tek kada
junakove emocije budu u toj meri povreene zahtevom ubice da mu peva nakon to je
tuio nad oevim grobom i njegovom reenou da ga pred svima ubije, Uro e se
probuditi.
Uro stupa u duhovno punoletstvo buenjem. Prestavi da bude dete on ujedno ukida i
svoju vezanost za Vukaina koja je prevashodno utemeljena na emotivnoj osnovi
odnosa roditelj dete. Stoga Uroevo drugo buenje obeleava spoznaja ideje
uzurpatora-krvnika.
Tree buenje na simbolian nain junaku dolazi kroz san. U prepletu sna i java Urou
se javlja otac da bi mu u potpunosti razotkrio traginost usuda koji ga prati od roenja.
Stoga je ovaj korak ka samospoznaji odreen figurom rtve. Tek saznanjem razlike
izmeu dobra i zla, ulaskom u svet ljudi, Uro dospeva do tragine spoznaje. To e
omoguiti Duanu da mu uputi poziv na rtvovanje: Sad sme roditelj pred tobom stati,
sad sme te pozvati da za njega umre jer nisi vie dete. Pred Uroem se ukazuje novi
izbor: da umirui za Duana spase Srbiju ili da ivei za sebe kao cara poe u boj sa
Vukainom. Odriui se ivota u ime vieg cilja koji je vezan za ljubav prema ocu za
kojom je tragao, Uro bira carstvo nebesko u ime opteg dobra jer bi izbor ivota na
zemlji oznaio ponavljanje oeve greke koja se sastoji u prevazi individualnog nad
82
optim dobrom. Uro ovim inom skida kletvu sa Srbije koja je na nju pala zbog greha
poinjenog u svetorodnoj lozi. Potvrdu za validnost svojeg izbora Uro dobija u slikama
budunosti koje se pred njim ukazuju. rtvu podnosi sa sveu o njenoj neophodnosti.
Stefanovieva obrada legende o smrti poslednjeg Nemanjia problematizovala je
odnos vladara i vladavine. Vlast nije laka, ona donosi iskuenja, lina i porodina,
oseanja i strasti moraju se rtvovati. Vladari postaju junaci dramatine borbe. Oni su
tragine linosti i kada gube i kada pobeuju. ekspir i romantiarski duh odredili su
doivljaj istorije u ovoj drami.
Vaso Milinevi, Sterijini prethodnici: Stefan Stefanovi
Stefanovi je pisao ode po uzoru na Muickog, ali je inae vatreni Vukov pristalica
(jednu odu posvetio je Vuku). On je sasvim zrelo sudio o knjievnim pitanjima i
prilikama Srba u to vreme i zbog toga je bio izrazito nezadovoljan savremenim pitanjem
u srpskoj knjievnosti. Obarao se i na neke od tadanjih autoriteta, Vidakovia i Vujia.
Stefanovieva alosna igra u pet dejstvija, napisana je i prikazana 1825. u Novom
Sadu. Motiv o poslednjem Nemanjiu obradio je i Kozainski, a zatim i Raji u 18.
veku, a Matija Ban napisao je dve drame sa ovim motivom. Ovaj motiv sadran je i u
narodnoj poeziji, a sree se i u Kaievoj pesmarici Razgovor ugodni naroda slovinski.
Iako je Stefanovieva tragedija optereena odreenim slabostima preteno zanatskog
karaktera (preopirnost, labava kompozicija, sentimentalnost), ona ima i osvedoenih
knjievnih i teatarskih vrednosti koje nisu izbledele ni danas. Stefanovi je ispoljio
smisao za dramatino i tragino, zrelost i realistinost u koncipiranju karaktera i
situacija, smelost unoenja kominih scena u traginu materiju, oseanje za atmosferu,
za detalj, za scenski efekat, kao i za re i jezik. Stefanovievo delo moe se smatrati
prvom orginalnom istorijskom dramom, tanije, tragedijom u modernom smislu rei u
srpskoj knjievnosti. Materiju za svoje delo Stefanovi je prvenstveno crpeo iz Rajieve
Istorije, a ne iz dramskih obrada ovog motiva, ali i iz Vukovih narodnih pesama koje su
u to doba osvojile srpsku intelektualnu omladinu. Sledei izvor ovoj drami je Kaieva
pesmarica.
U Stefanovievoj drami opaa se i uticaj stranih pisaca, pre svega ilera, a izgleda da je
poznavao i ekspirova dela u nemakom prevodu. U ovom delu provejava dah
romantizma, ali, s druge strane, prisutni su i sentimentalistiki nanosi (razneeni
sentimentalistiki izrazi i prizori, preterivanje u afektaciji itd.), jer sentimentalizam tada
suvereno vlada u srpskoj knjievnosti (kod Vidakovia u prozi i kod Vujia u drami).
Ovo proireno delo u pet inova ima tridesetak linosti. Radnja je asnovana na sukobu
izmeu Uroa, zakonitog naslednika Duanovog prestola i Vukaina, njegovog
namesnika i uzurpatora. Ve prve scene prikazuju karakter aktivnog junaka Vukaina,
njegove namere i planove.
Ceo prvi in dogaa se dan pre sabora vlastele na kojem treba da se reava pitanje
vlasti. Taj sabor bie posebno koban po Uroa jer e on tu uiniti svoju traginu krivicu,
posle koje vie nije bilo mogue zaustaviti tragini koloplet. Vukainov lik u poetnim
scenama dolazi do punog izraaja: podstican svojim zlim duhom, velikaem
Arsojeviem koji u njemu drai vlastoljubive ambicije, on bezobzirno gazi sve one koji
83
mu se u bilo kom vidu ispreavaju na putu ka cilju carskoj kruni. Tenja za vlau
zaslepila ga je svojim sjajem, raspalila mu strasti tako da ne preza ni od zloina.
Stefanoviev Vukain je celovita linost, izgraena dosledno i motivisano, a posebna
pieva zasluga je to se Vukainov lik u drami razvija, dakle ne slika ga statino.
Vukain se menja uporedo sa okolnostima. Strast prema vlasti i prestolu postoji od
poetka, ali je jo nekako neodreena i neuobliena, a tokom radnje ona dobija svoje
obrise da bi kulminirala u zavrnim scenama drame i odvela ga u zloin. Vukain izrasta
u zloinca velikog stila. Ali pisac ga ne daje jednostrano, crno-belog, ve istie i
njegovu veliku hrabrost, lino junatvo, kojim je upravo i doao na tako visok poloaj.
Vukain ne zna za granice i zato prezire slabie, odnosno sve one koji se dre nekih
moralnih normi i savesti. Zato vie od svih prezire Uroa, kao slabia i mekuca koji mu
se ispreio kao jedina smetnja do konanog cilja. Vukain hoe Uroa i psihiki da
skri. Ukoliko se vie Uro povlai i poputa, toliko Vukain vie i ee nasre na
njega. Upravo u tim scenama osea se onaj ekspirovski duh kojim je proeto ovo delo.
Sav obuzet milju na vlast, Vukain odbija sve savete koji ga urazumljuju i smiruju, to
psiholoki dobro ilustruje snagu Vukainove strasti. To je ovek koji gubi snagu
rasuivanja i instinktivno odbija sve ono to se ne poklapa sa njegovim tenjama. Ali
zato su Vukainove ui irom otvorene za Arsojevieva laskanja i on u njima nalazi neki
oslonac, mada i njega prezire kao kukavicu i podlaca. Brutalna otvorenost i
pronicljivost Arsovieva, daje ovom liku neku ivotnost, ali ipak ima neeg ablonskog,
pravolinijskog u ovom liku intriganta.
Moglo bi se rei da su i dogaaji iz prvog i drugog srpskog ustanka surove borbe oko
vlasti i razna neovetva dobila otelovljenje u ovoj drami. Stefanovi je oigledno uoio
neke slinosti izmeu savremenih dogaaja i daleke nemanjike epohe.
Motiv borbe za vlast, nesloga izmeu srpskih velikaa jedan je od centralnih motiva
itave nae literature 18. i prve polovine 19. veka. Na ustaniko vreme u Stefanovievoj
drami upozorava i kreativno korienje Vinjievih deseteraca iz Bune na dahije
Kao to je ve u prvoj sceni plastino skicirao Vukainov lik, tako u drugoj sceni pisac
odmah daje ekspoziciju Uroevog lika. U tim prvim scenama gde se Uro pojavljuje,
preovladava idila, tanije prisutni su sentimentalistiki i melodramski tonovi. U
izgradnji Uroevog lika pisac je bio dosledan u svim fazama radnje. Drei se narodne
tradicije i Rajieve Istorije, Stefanovi slika Uroa kao razneenog, naivnog,
blagorodnog mladia, bez volje i odlunosti. On je pasivan kao karakter, sanjar,
nasuprot dinaminom Vukainu i preputa se dogaajima ne trudei se da sam utie na
njih, da ih menja i usmerava. Dok se donose sudbonosne odluke za njega i dravu, Uro
spava. Pisac slika Uroa kao psiholoki i konstitucionalno nepodobnu linost za teku i
surovu vladarsku dunost. Uro ostaje stran u tom surovom svetu trvenja i vladanja,
zauen pred neloginostima ivota gde se dobro vraa zlim, prijateljstvo nagrauje
mrnjom i gde je siguran samo onaj koji je neprestano u zasedi. Uro je zbunjen i
nesposoban za duele, eljan smeha, ivotne radosti, igre. Traei oca, on zapravo trai
Vukaina. Uro tokom radnje takoe sazreva, dolazi do nekih spoznaja i svesti o potrebi
otpora (posle razgovora sa Markom), ali to je ipak kasno da bi izmenio tragini sled
84
dogaaja kojim je zahvaen. Prema dramaturkim principima klasine drame Uro sam
ini traginu greku-krivicu tako to sam na saboru daje vlast Vukainu. Upravo zbog te
krivice Uro je glavni lik drame iako je pasivan, nasuprot aktivnom Vukainu. Ali pisac
ne prikazuje Uroa samo kao Vukainovu rtvu, ve Uro ispata i strada zbog
Duanovog greha oceubistva. Stefanovi jasno istie da nije zloinac samo Vukain ve
i Duan. I on je odgovoran pred potomstvom i pred istorijom zbog oceubistva i ne moe
se smiriti dok mu Uro svojim rtvovanjem ne iskupi zloin. Scena u kojoj Uro
razgovara sa Duanovom seni, gde se meaju san i stvarnost vrlo je delikatno izvedena.
Kada se Duan ispoveda Urou o uinjenom nedelu, Uro mea Vukaina i Duana, to
je na psiholokom i estetikom planu vrlo efektno dato. Poraen saznanjem o oevom
zloinu, Uro rezignirano pristaje da se rtvuje kako bi iskupio oev greh. Meutim, to
njegovo voljno rtvovanje nije ni sudbinski predodreeno niti je znak moralnog
herojstva.
Stefanovi nije opsednut Duanovim kultom. Uro je jo u razgovoru sa Markom rekao
Ja u za Srbiju umreti. Stefanovi pokazuje kritiki istorijski duh jer rui mit o
blaenopoivim Nemanjiima, svetiteljima na prestolu, videi i njihova krvava dela.
Kao rodoljub, Stefanovi u Uroevoj tragediji nije gledao samo lini udes, ve i
nacionalnu tragediju Uroevo ubistvo bilo je poetak neumitne propasti srpske
feudalne drave.
Od drugih likova ove tragedije izvesnom ivotnou istie se Markov lik kao i lik
igumana Teodosija, koji je naslikan gotovo realistiki i u kome pripoznajemo tipinog
prdstavnika onovremenog klera. U njegovim reima i postupcima ispoljava se
licemerstvo gospodin Vukain je krunu junakom desnicom pravedno zadobio.
Stefanovieva Jelisaveta satkana je od sentimentalistike materije, ali ime u njenom
liku i isto lirskih elemenata koje donosi njena mladost i zaljubljenost u ivot. enski
likovi u ovoj drami uopte blee su dati, vie knjiki. U tim scenama moe se prpoznati
melodramska atmosfera i situacija. Kraljevi Marko u poneem je obogaena i
nagraena slika iz narodne poezije. Pisac ga prikazuje i kao ljubavnika. Dominantna
Markova crta je rodoljubivost on je zastupnik legitimiteta carstva. On svojom snagom
i odlunou nadoknauje Uroevu slabost, hrabri i njega na otpor. Tue su mu
Vukainove neasne spletke i zadnje misli.
Stefanovi uzima od romantiara i veru u oveka, u njegovu mo. Jedan od principa
romantiarske poetike je da ovek, jedinka, treba da bude u centru zbivanja, da je
individualnost najznaajnija i najvanija. I Stefanovievo oslanjanje na blago narodne
poezije govori o njegovom usmerenju ka romantizmu.
Kao jedno od najupeatljivijih mesta u drami nesumnjivo su scene u manastiru iz
treeg ina. Tu se vidi Stefanoviev dar u slikanju karaktera i stvaranju realistike
atmosfere. Tu je sadrana i implicitna kritika crkvenih velikodostojnika koji je u
srednjevekovnoj Srbiji imao izrazit uticaj, kao i u Vojvodini u Stefanovievo vreme.
Posebna vrednost scena u manastiru su i komini pasai, skladno utkani u tragino
tkivo. Oni deluju kao oaze oputanja od herojske i sentimentalistike patetike prisutne u
mnogim tiradama.
85
1.
2.
3.
4.
1)
2)
3)
4)
kratkih napomena uz pojedine rei nalazimo i ire razvijene tekstove od kojih su neki
pravi lanci. U njima Vuk iznosi ta se o datom pojmu pria u narodu, ili na koji se
nain on javlja u narodnom ivotu. O pojedinim mestima iznesene su legende o
njihovom nastanku i dobijanju imena. Posredstvom narodne mirologije u renik su
ulazili neobino i udesno. Neki lanci su etnografskog, sociolokog ili
kulturnoistorijskog karaktera (Boi, Knez, Hajduk, egrt itd). U slikanju
narodnih obiaja i verovanja Vuk se pokazuje kao pozdan folklorista i mitolog. Srpski
rjenik je enciklopedija narodnog ivota i patrijarhalne kulture.
Jovan Dereti, Jezika reforma
Jezik je po Vukovom miljenju jedna od temeljnih duhovnih vrednosti. Zajedno sa
zakonom (verom) i obiajima, jezik je jedna od tri narodne svetinje. Dok je
Dositeju primarna bila razumljivost jezika, Vuk je na prvo mesto stavio zahtev za
pravilnou u njegovoj upotrebi. Jezik kojim se piu knjige mora biti pravilan, tj.
saglasan naelima gramatike i renika tog jezika.
Vukova reforma polazi od kritike stanja u naoj tadanjoj knjievnosti. itava naa
knjievnost bila je po njegovom miljenju samo toboe srpska, jer jezik na kome je
pisana nije bio srpski nego slavenski (crkvenoslovenski). Za njega je slavenski
drugi, zaseban jezik, razliit od srpskog, iako su ta dva jezika srodna. Nae pisce je
kritikovao to prave meavinu ta dva jezika. Zahtev za potovanjem granice izmeu ta
dva jezika je lajtmotiv Vukovih programskih, kritikih i teorijskih tekstova. Taj zahtev
vaio je podjednako i za gramatiku i za leksiku.
Vuk je smatrao da je jezik iskljuivo kolektivna, narodna tvorevina i da nijedan pisac
nema prava da mu bilo ta dodaje, oduzima ili popravlja. Bio je protivnih kovanja novih
rei. Smatrao je da e nove rei sam narod stvoriti kad bude potreba i da ne treba
vetaki neologizirati. Sam je stvarao nove rei, u duhu narodnog jezika pri prevoenju
Novog zavjeta (npr. knjievnost um. knjiestvo).
Od polemika koje je pisao, najvanija je desetogodinja polemika sa Jovanom
Hadiem, a od pojedinanih Primjeanija na prevode...
U kritici knjievnog jezika Vuk polazi od kriterijuma pravilnosti u knjievnoj upotrebi
jezika. Njegova jezika kritika knjievnosti nije kritika stilistike, nego gramatike i
leksike. Vuk je neprekidno isticao da je pravilan jezik preduslov svake dobre
knjievnosti. Stalno je isticao da pravila o jeziku ne spadaju u domen estetskog ukusa,
ve da su ona data u samom jeziku.
Jovan Dereti, Vukova kritika
Vuk stalno istie da pravilno pisati znai pravilno misliti. Njegova kritika tadanjeg
jezika pisaca ujedno je i kritika naina njihovog miljenja. Naa knjievnost je
formirana pod stranim uticajima i kao takva, ona se otuila od naroda. Zato je kritika
knjievnog jezika kod Vuka postala kritika osnovnog pravca nae knjievnosti.
Kao i drugi veliki polemiari, i Vuk je lako prelazio sa osporavanja dela na
diskvalifikaciju linosti. Njegov omiljeni postupak je da satirinom, ironinom ili
parodijskom interpretacijom pogrenih, nespretnih, neodreenih iskaza protivnika
stvara negativnu sliku njegove linosti, gradi njegov knjievni, satirini lik. Tim
87
slike, nije imao smisla za helenistike ljubavne idile. Kao klasicista, bio je negovatelj
morala i prosvetitelj, oslanjao se na stvarni ivot i na argumente istorije. Njegova
poezija nije bila samo pouna, retorska i moralistika, nego i zaista mislea. Sterijina
poezija nudi primer kako bi izgledala poezija kod nas da se nije pojavio novi talas
romantizma. Bila bi to pouna, mislea poezija, u stalnom optenju sa drutvenopolitikom stvarnou, sa crtama satire, bez mate. Opta pitanja ovekovog ivota, van
hriansko-dogmatskih odgovora bila bi glavni pesnikov problem.
Sterijino protivljenje strastima u osnovi je tradicionalni hrianski moral. Sterijino
naelo nije metafiziko disciplina koju on preporuuje usmerena je ka graanskoj
vrlini i dostojanstvenom ponaanju oveka. Ovde se prepoznaje uticaj stoika Marka
Aurelija i Epikteta. Strasti su prema Steriji i njegovim uiteljima i uzorima glavni
protivnik vrline. Sve to je dobro treba da bude ovekov cilj, pogotovo razboritost,
odmerenost, znanje, prsveenost. Poezija treba da se zalae za stvari korisne za drutvo
i neophodne za dostojanstvo pojedinca. Treba biti uman i po umu se vladati, voleti svoj
rod, iveti za njegovo dobro i biti spreman na delatnost i rtvu u njegovu slavu.
Sa ovim zahtevom podudara se retoriki karakter Sterijine poezije. Ona hoe da poui i
ubedi, da navede na razmiljanje i da prosveti.
Sterija veruje da bi vrline i razum mogle da sauvaju narode i pojedince, ali je pod
utiskom toga da ni narodi ni pojedinci ne slede razum. Pesnik ne iskazuje veru da e
vrlina ikada trijumfovati, da e razum postati gospodar ljudskog delanja.
Tu postoji jedna misaona i psiholoka protivrenost: rodoljublje i odanost vrlina na
jednoj strani i porazno uverenje da dobra dela na kraju niemu ne slue na drugoj strani.
Sterijin patriotski poriv bio je dubok, ali sumnja u sve bila je jo dublja.
Tema pesme Na smrt jednog zlikovca ukazuje na Sterijin realizam, odricanje od
klasicistikog ideala uzvienosti i od uzora rokoko ljupkosti. Sterija se okree
drutvenoj patologiji, uzima nepopularne teme, pokazuje svoju sposobnost da u poeziji
rukuje hladnim tonovima.
Parnjak ovoj pesmi je Na smrt jednog s uma siaveg, pesma iji prvi deo je lapidarna
himna razumu, odnosno umu. Opis bezumnika koji bludi po polju sam, van ljudskog
drutva, van odnosa, polako i jedva primetnim potezima pesnika pretvara se u neto
dobro i uzorno. Pesnik, veliki oboavalac razuma, poinje da zavidi miru ludaka i
njegovoj srei u grobu. Sterija zavidi onome ko je i razum uspeo da izgubi i postao
jednakovredan sa mudracem. Pesma se zavrava akordima olakanja, koje je dolo po
cenu dubokog pesimizma, odricanja od svih javnih vrednosti, po cenu otvorenog
gledanja u nerazumnost svega.
Izvestan broj Sterijinih pesama pokazuje i da nihilizam moe da dobije crte olakanja,
osloboenja, sublimacije. To je blisko filozofiji budizma, koja otvara vrata u
plemenitost Niega kroz odvajanje od nae banalne stvarnosti.
Vei deo Sterijinih pesama obrauje istorijske teme (jedna zbirka pesama zove se
Davorje, to bi znailo: ratnike pesme, pesme o pozivu na boj). U nekim pesmama,
npr. u Izobraeniku, Sterija otkriva svoju nesaglasnost sa Evropom, ili Zapadom uopte.
Naslov ove pesme moe da podrazumeva i veoma obrazovanog oveka, ali i
91
smislu za stilsku doslednost i okvire knjievnog roda. Sterijino vienje oveka ostaje
jedinstveno u svojoj trezvenoj obrazloenosti, u odbijanju iskuenja strasti i mate, u
nesentimentalnom crtanju ovekovog ponaanja.
Argumentovani retorini stil koji preovlauje u Sterijinim pesmama deo je njegovog
racionalistikog prosvetiteljstva i opte sklonosti ka rezonovanju, iznoenju odreenih
tvrdnji i filozofskih hipoteza. Upravo to retorino, koje polazi od razuma i erudicije
karakterie njegovu poeziju. Njegova retorika ne ide za tim da nas pridobije, ona
zastupa i brani samu sebe, svoju istinu.
Sterija je svoju poeziju oslobodio vetakog i kitnjastog. To je klasicizam bez
konvencionalne mitologije, metaforika, ukrasi i elegantni pesniki gestovi svedeni su na
najmanju meru. Njegova otrina je kritina, njegova jasnost nepotedna.
U pesmi Nadgrobje samom sebi nita je izgovoreno bez sentimenta, bez utehe u
fantaziji, bez poziva na sauestvovanje, saaljenje, bez proklinjanja ikog ili ieg. U
petnaest kratkih stihova Sterija je 9 puta, na razne naine rakao nita. ovek ne moe
netremice gledati neuteno u lice nitavila. I oaj je neto, prema nitavilu koje je nita.
Sterijin nihilizam je duboka kritika sveta kakav jeste. Ipak, Sterija nije ni ljut, niti se
kome sveti. Njegova racionalistika sublimacija ula je u mirne vode i deluje filozofski,
kao saznanje.
Miron Flaar, Interpretacije uz Davorje, Strasti i beuvstvije: Na smrt jednog s uma
siaveg i Groblje
Strast (uvstvo, razdor), kao opti naziv za inioce koji unesreuju i vode u propast
ljude i narode, kod Sterije upuuje na tri meusobno povezane oblasti: psiholoku,
moralnu i istoriozofsku.
Dve pesme iz temetskog kruga posveenog oveku i njegovoj sudbini, Na smrt jednog
s uma siaveg i Groblje grade u sebe zatvoren diptih.
Pesma Na smrt jednog s uma siaveg uobliena je kao razvijena retorska apostrofa. U
iskazu uoblienom na taj nain data je najpre slika preminulog slaboumnika i njegove
ivotne sudbine, teke i mune. Slaboumnik je proveo ivot bez braka, dece, vesele
drube pa i bez krova u gologlavom lutanju po poljima. Odmah na poetku javlja se
re uvstvo: Stran ti bi uvstva ar.
U drugom delu pesme (od No ti ni studen oseao nisi...) pesnik menja ugao gledanja i
ocene sudbine umrloga Alekse. Sterija pobraja, specifikuje i katalogizuje sve ono to
prosenog oveka vrea, pogaa, mui i razdire, a slaboumnika se nije nikako doticalo.
Aleksa nije patio zbog dvolinosti, ogovaranja lanih prijatelja, nije strepeo od crne
zlobe, duh mu nisu potresale alosti, patnja i bolest (neobian pomen fizikih oboljenja
usred popisa nemirnih i afektivnih duevnih stanja). Slaboumnik je u svim situacijama
bio ravnoduan i od svake bede stran. U zavrnoj, tipografski izdvojenoj skupini
stihova, pesnik svoj niz negativno formulisanih odredbi naglo okree u afirmativnu
formulaciju: ti si/Jedan uivao mir/O srean ti si! Osnovni tok misli u pesmi je
sledei: prva skupina stihova pokazuje da je slaboumnik po optem sudu nesrean,
druga, sredinja i najobimnija skupina kazuje da slaboumnik nije bio izloen patnji i
nesrei jer nije oseao i trea, kratka i zakljuna skupina pokazuje da je slaboumnik bio
93
srean jer je bio spokojan. Idejna linija pesme, nezavisno od pitanja treba li u njoj nauti
prizvuk ironije ili sarkazma pomera se izmeu poetnog stava i zavrnog zakljuka: biti
bez uvstva to je ono to obezbeuje spokojstvo i duevni mir. Klju za razumevanje
ove pesme lei u slici pravoga, idealnog mudraca i to takvoj koja potie iz uenja
antikih stoiara. Kao odrednica za slaboumnika namee se re beuvstvije ili
beuvstvenost iako se ona ne navodi u samoj pesmi, ali pomenute kvalifikacije
slaboumnika na nju upuuju. Beuvstvenost slaboumnika je tako potpuna da je mogla
posluiti kao slika, uzor, primer svakom mudracu, a posredno je naglaeno da
beuvstvenost mudracu mora biti cilj jer samo ona obezbeuje ovekovu nezavisnost
od udaraca sudbine i ini oveka otpornim prema svetskoj buri. Sterija u ovoj pesmi
naopti nain kazivuje istinu o oveku i njegovoj sudbini. U gotovo katalokom
pobrajanju uzroka ovekovog nespokoja i stradanja, ti su uzroci generalno sagledani,
premda razlueni po nainu i sferi svoga delovanja. Predstavljeni su kao spoljanji
inioci (tua dvolinost) ili unutranji (vlastita alost, patnja). Od unutranjih inilaca
posebno su naglaeni lakomost i elja k slavi. U nizu primera beuvstvenosti Sterija
navodi da onaj koji ostane spokojan i na pogrebu svojih najbliih i najmilijih,
najuverljivije utelovljuje obrazac, tipski lik mudraca. Stoika filozofija simboliki je
saela svoj krajnji cilj u izgraenu sliku idealnog mudraca, potpuno obeuvstvenog
odnosno apatinog. U starogrkom jeziku re apatija obeleava odsustvo afekata (lat.
affectus = svojstvo, prirodno raspoloenje, stanje, bolest, potres duha, unutranje
oseanje, uvstvovanje, estoki potres due, strast, elja, pohota, lakomost, ljubav,
naklonost, volja). Prema tekstu pesme Na smrt jednog s uma siaveg biti bez uvstva
znai za oveka ne biti duevno podloan afektima i spoljnim afektacijama bolestima
tela, potresu duha, strastima i pohotama, posebno lakomosti i vlastoljublju. U
peripatetikoj koli u Aristotelovom uenju najvanije je bilo dosegnuti vrlinu (arete),
to je u stvari neka vrsta mere. Odatle potie predstava o zlatnoj sredini koju
preporuuje Horacije (Sterija je prevodio Horacija, a on je preuzimao postavke i od
stoika i epikurejaca). U pesmi Na smrt jednog s uma siaveg put do spokojstva ne vidi
se kao zlatna sredina nego kao krajnje beuvstvije. Epikurejsko uenje zalae se za
stanje uravnoteenosti koje je uskovljeno odsustvom bola iz tela, odnosno nemira i
nespokoja iz due. Stanje unutarnje ranotee i duevne smirenosti moe se oznaiti
terminom neuznemirenost. Zbog svoje moralistike i didaktike sadrine Senekini
spisi itani su po kolama sve do Sterijinog vremena i to rado i mnogo. U stoicizmu, a
nasuprot epikurejstvu, isticano je kako su afekti (nagoni) iracionalno kretanje, protivno
ljudskoj prirodi. Svi afekti su estoki i valja ih iskorenjivati. Seneka zahteva nepotedno
isterivanje i iskorenjivanje afekata (peripatetiari trae da se afekti umire, ublae). Jo je
ranije u okviru stoike kole pojam apatije izjednaavan sa pojmom tuposti i
otupljenosti, na ta je, kao na greku, posebno ukazao Seneka. Seneka govori o
preteranom povlaivanju nagonu za samoodravanjem, tj. ropskom sluenju telu koje
izaziva tri vrste nespokojstava ili strahova: oskudica, zatim boletina i strah od onoga
to nam nasilno ine moniji od nas. U pesmi Na smrt jednog s uma siaveg Sterijin
94
katalog ivotnih nedaa i zala ukazuje upravo na one izvore ovekovog straha i
nespokoja koje stvara nagon za samoodranjem kada je neuspregnut filozofijom.
Na prvom mestu i kod Sterije je nedostatak u onome to nam odrava telo u hrani,
odei, krovu nad glavom. A onda se pominje ono to nam nanosi nasilje monijeg
oveka fiziko stradanje od neprijateljske ruke (pomenuvi dve grozne godine
Sterija nedvosmisleno ukazuje na krvoprolia i borbe u revoluciji 1848-49).
I trei od tri kod Seneke spomenuta uzronika egzistencijalnog straha u oveku, a to je
bolest ili fizika patnja, javlja se u katalokom nabrajanju kod Sterije.
Pesma Na smrt jednog s uma siaveg, kada se na nju u celini gleda, zapravo dovodi u
pitanje ironino i sarkastino, poruku i pouku stoicizma. Sterijina pesma obnavlja,
svesno ili sluajno, motiv koji ja karakteristian za ono gledanje na stoiku apatiju koje
su zastupali kritiari stoike koncepcije pravoga mudraca. Ova pesma zasnovana je na
izjednaavanju idealne apatije stoikog mudraca sa potpunom tupou slaboumnika.
Povuen svojim pesimizmom Sterija izokree stoiki ideal u njegovu protivsliku.
Druga pesma, Groblje, slika u sredinjim svojim strofama ovekov ivot kao buru na
moru, a tu se javlja i re strast Strasti slepoa i nesitost elja... U sredinjem delu ove
pesme javlja se takoe katalog inilaca koji uzrokuju strah i nespokojstvo u oveku. I
ovde se kao spoljni inioci pominju sluaj preki i bolesti razne
U obe navedene pesme okosnicu sredinjeg deo teksta ini nabrajanje onih inilaca koji
po uenju antikih stoiara, naroito onih mlaih, iz doba Carstva, uzrokuju
egzistencijalni strah i nespokojstvo u oveku neoboruanom filozofijom. U obe pesme
katalog u zavrnom delu ima pojmove lakomosti i slavoljublja. Ovi inioci oznaeni su
kao uzronici burnih pokreta duha, kao uvstva ili strasti koje su uvek pogubne u svom
delovanju.
Sterija i u Davorju, naelno bei od mitologisanja, stoga je umesno pitanje, otkuda to da
u metaforu ivotne bure u pesmi Groblje unosi pomen mitske Haribde? U jednom od
Senekinih pisama o moralu govori se o tome kako mudrac ne samo to nee izazivati
gnev monijih nego e ga se i kloniti, upravo onako kao to se pri plovidbi kloni oluje.
Samo nesmotren kormilar kada plovi na Siciliju ne vodi rauna o junim vetrovima i
prolazi tamo gde Haribda svija svoje vodene mase u prstenove.
I u pesmi Groblje, upravo kao i u njoj komplementarnoj, Na smrt jednog s uma
siaveg, optimizmu izvorne helenistike moralistike suprotstavljen je pesimistiki stav,
nekakvo razoarano neverovanje u vrednost ovekovih nastojanja oko ostvarivanja
ideala filozofije i etike.
U pesniku Steriji postoji psiholoka protivrenost s jedne strane je poeta koji veruje da
bi vrline i razum mogle da sauvaju i organizuju ivot oveka i naroda, a sa druge strane
sam, shodno linim negativnim iskustvima i vrednovanjima nigde ne iskazuje veru da
e vrlina ikada trijumfovati i da e razum postati gospodar ljudskog delanja.
Za pesmu Groblje konstitutivan je motiv spasa iz bure i oslanjanja u zaklon luke. U
sredinjem delu pesme, onom koji zavisi od stoikog spisateljstva, bura je najpre
metafora za ivot ivot je drue ovo burno more.
95
palanke. Ukoliko je i dobijao podsticaje iz tuih dela (npr. Molijera), u svojim delima
Sterija je davao svoju viziju, svoju analizu, svoju ocenu vremena i sredine u kojima je
iveo.
Pokondirena tikva je autentino delo u kome se na autentian nain pisac uputa u
kritiku i ismevanje mana svojih savremenika, srpskih graana u junoj Ugarskoj. Uzeo
je dva karakteristina drutvena tipa za ilustraciju nalija ondanjeg drutva: to su sirova
i primitivna malovaroanka, opanarica Fema, skorojeviki i snobovski opijena eljom
za noblesom i slavjanski pesnik Ruii. Kao centralni lik komedije, Fema je puna boje
i ivotnosti. Ona eli samo nobles i stidi se rada. I druge linosti u drami postavljene su
tako da i one osvetle Femin lik kao nosioca radnje. Samim tim vrlo je reljefno naslikano
i nalije odreene drutvene pojave snobizma i pokondirenosti. Femin jezik
karakteriu iskvareni nemaki i uopte strani izrazi, naroito francuski. Pisac je, kod
Ruiia i Feme, razliitim varijacijama jezikih sredstava postizao komine scene,
sonu verbalnu komiku. Npr. kada se Fema obraa Evici uoavamo njen prost, vulgaran
duh i intelektualno siromatvo. Sone, narodne rei kojima Fema oslovljava Evicu
suprotstavljene su Feminoj francuskoj konverzacijim i drugim uenim, a nakaradno
izgovorenim reima i izazivaju autentinu komiku. To je i pokazatelj koliko je govor
pravi izraz svakog oveka. Komediografskom poslu Sterija je, kako je i sam naznaio u
svojim predgovorima, pristupao kao moralist i mislilac, s namerom da kroz zabavu
poui. Cela komedija je tako usmerena da u prvi plan istie ideju o nakaradnom i
tetnom delovanju nekih pojava. U Pokondirenoj tikvi postoji i uloga rezonera (Femin
brat Mitar) iji je zadatak da naglasi pouku i poruku. U slikanju Ruiia, pisac se
prvenstveno sluio ironijom. Za svaku pojavu ili postupak Ruii nalazi navodno
odgovarajue mesto u klasici, a to deluje kao parodija na klasicistiku i izvetaenu
literaturu. Sterija je ujedno karikirao i pseudoklasicistiku knjievnu kolu, odnosno
njene sledbenike kod nas, iji je pesniki ideal bio visokoparna teatralnost, mutna
simbolika iz klasine mitologije i ruskoslavjanski jezik. Pokazuje se meutim da je ovaj
nadripesnik ujedno i hohtapler. On svesno koristi slavjanski jezik za stvaranje mita oko
sebe jer hoe da se okolini predstavi kao uen ovek i poeta. Pisac ga predstavlja kao
nastranog poetu i licemera koji je u stvari varalica i avanturista, koji svesno hoe da
zaseni okolinu, ali u tome uspeva jedino kod Feme, koja misli da e se zahvaljujui
njemu probiti u visoko drutvo i postati nobl. Svi Sterijini likovi su lokalno obojeni, svi
nose peat svoje sredine i obiaja vremena, to znai da su dobro i realistiki
koncipirani. Fema i Ruii su psiholoki obojeni. Komika je ovde strukturni element
njihovih likova, naravi i karaktera. Sterija koristi i sporedne likove u prikazivanju
autentine slike vremena, drutvene naravi i shvatanja. Ni Mitar, iako poten, nije u
stanju da se uzdigne iznad okvira ustaljenih shvatanja o drutvenim odnosima, braku,
ljubavi (ne dozvoljava Evici da se uda za Vasilija jer je siromaan, ali kada Vasilije
osvoji novac na lutriji, zasluio je i Evicu). Epizodna celina ljubav Evice i Vasilija,
prilino je naivna i u ishoditu i u raspletu. Pisac se, kao reenjem, posluio srenim
sluajem (lutrijom), ime je pokazao da se drutvene protivrenosti mogu reiti jedino
sluajem. Ovako zasnovana i razreena intriga odudara od realnosti ivota prisutnog u
98
komediji. Osim toga, ova epizoda nema nikakve vanosti za pievu osnovnu poruku.
Nedostatak razvijene intrige povlai za sobom i nedostatak dramske akcije. S obzirom
na dramsku akciju i Fema je pasivan lik. A kada joj se na momenat prua prilika da
postane Ruiieva ena i na taj nain ostvari eljeni i snevani drutveni ugled, ona
sasvim gubi glavu i tu prohtevi ove primitivne opanarice dobijaju groteskne razmere.
Tako taj Femin nobles ostaje tokom cele komedije preteno na verbalnom nivou. Od
svega to namerava da ostvari, praktino ne uini nita, samo pria o tome. Ako je
glavno lice pasivno u dramskom pogledu, ni ostali likovi ne mogu biti mnogo aktivniji
pokretai radnje. U tome je jo jedna potvrda da je verbalna komika pretena u
Pokondirenoj tikvi, tj. razliitim jezikim varijacijama pisac je postizao komine scene.
Takav je sluaj kada se Femi spontano izleti i uzreica koja najbolje osvetljava njenu
pravu prirodu Najvee madame madame, vrag im materi, nisam mogla otoi
pogoditi. Svojom komikom Sterija ne ide prema humoru nego prema satiri (Hugo
Klajn). Komika u Pokondirenoj tikvi obojena je podsmehom, ruganjem ironijom i
satirom. Sterija je pri tom i angaovan pisac on se ne miri sa nedostacima svoga
vremena, ne ublauje ih i ne skriva konflikte. Satirina otrica je kod njega vrlo vidljiva.
Da nema pravog humora u Pokondirenoj tikvi najbolje pokazuje zavretak dela. Ne
samo da je izveden naglo, nedovoljno motivisano, nego tu i intenzitet komike naglo
pada. Dolazi do neke vrste nereene situacije. Fema se u ime izgleda na tri mua u
Francuskoj (to jasno pokazuje da u komediji prikriveno deluje i mehanizam seksualne
nezadovoljnosti glavne junakinje) s nekom nostalgijom oprata od svog noblesa.
Sterijine komedije ne odiu bezbrinou i vedrinom iako ih on sam naziva veselim
pozorjima. Zato i nema tzv. vesele katastrofe na kraju, u kojoj uglavnom svi budu
zadovoljni.
Pokondirena tikva ide u red naih najboljih drutvenih komedija, odnosno komedija
naravi.
Pitanjem uloge novca u ljudskim i drutvenim odnosima Sterija se bavio u Tvrdici. Ovaj
problem obradio je u svoj njegovoj drutvenoj i naroito psiholokoj sloenosti i
ozbiljnosti. Fenomen fetiizacije novca i sticanja, tvrdienja, Steriju je dugo zaokupljao.
Steriji je sigurno bilo poznato Plautovo delo Aulularija ili Zlatni up kao i Molijerov
Tvrdica. Kako sam tvrdi u predgovoru, Sterija je neposredan povod da napie ovo delo
dobio iz razgovora sa prijateljem, vrakim lekarom Pekaroviem, kome je i posvetio
Tvrdicu. Svet sitnih trgovaca uinio mu se najpogodniji i najkarakteristiniji za slikanje
i izobliavanje ovog poroka. Dok je sve ostale svoje komedije Sterija oznaio kao
vesela pozorja, jedino Tvrdicu je oznaio kao aljivo pozorje u tri dejstva. Prvo
izdanje Tvrdice (1837) brzo je prodato, a drugo izdanje (1837) je preraeno i imalo je
novog lika Kir Dimu. Prvom inu je dodao jo dve scene, a treem inu jo jednu. U
istoriji knjievnosti Tvrdica je klasifikovan kao komedija karaktera. Kir Janja jeste
karakter iji je tvrdiluk pisac motivisao prvenstveno psiholokim i karakternim
osobinama, unutranjim ustrojstvom njegovog lika, ali on je ujedno i drutveni tip (Kir
Janja je Grk, Cincarin), sa bogato obojenim lokalnim koloritom. Mada nedovoljno
zapletena i razvijena, u Tvrdici postoji i odreena intriga. Zato se ovo aljivo pozorje
99
moe odrediti kao integralna komedija jer u odreenom stepenu ujedinjuje u sebi sve tri
navedene komediografske vrste. Dok su Plaut, Molijer i Dri u svojim komedijama o
tvrdienju uvodili motiv o zakopanom blagu, Sterija to ne ini. Zaplet i grau svoje
komedije on zasniva na doivljaju gubitka blaga glavnog junaka. Pravi motiv njegovog
tvrdienja je strah zbog sopstvenih interesa koje on vidi ugroene u novom,
rasipnikom vremenu. On je pripadnik stare i mudre nacije, i svestan toga, prezire svet
oko sebe. Janja je nesposoban da se prilagodi novim ivotnim tokovima, a pri tom je i
tuin u srpskoj sredini, koju smatra primitivnom i neplemenitom, nesposobnom za
prave duhovne vrednosti. On se u takvoj sredini osea nesigurnim i zato u novcu trai
utoite i sigurnost. Kod kir Janje je to i prenaglaeno, do patolokog. Sterijin junak se
do te mere nametnuo kao odreen tip da su itaoci i gledaoci vrlo rano zamenili ime
komediji i umesto Tvrdice nazivaju je Kir Janjom.
Sterija naginje realistikom postupku u slikanju svog junaka, za razliku od klasicistike
koncepcije Molijerovog Harpagona. Sterija je kod Kir Janje postigao uverljiviju
psiholoku studiju tvrdiluka nego to je to uinio Molijer. Kir Janja se sa izuzetnom
strau obraa dukatima kao ivim biima, kao neem najdraem. Dok Harpagon zna
biti cinik, licemerno samilosan i lukav, Kir Janja ispada nekako spleten u poslu, tunjav i
od svih prevaren. Janja je po prirodi svoga karaktera zatvoren u sebe i on u dodiru sa
drugim ljudima gubi mo realnog sagledavanja stvari. On je slojevito graen lik, satkan
od pravih i prividnih protivrenosti: as naivan kao dete, as neobino promuuran i
lukav. Janja je i ljubomoran. Sterija dri i svoga junaka i gledaoce u nedoumici da li se
Mii udvara Juci, Janjinoj mladoj eni ili Katici. U takvom stanju u kakvom je Janja,
pod surovom vlau jedne strasti, ne moe se oekivati od njega da bude dosledan u
postupcima tj. da se rukovodi zdravim razumom. Tako Sterija u sceni sa luftbalonima
ide do groteske i time izrazitije pokazuje snagu strasti i njen poguban uticaj na svog
junaka. Novac koji je Janja nagomilao da bi sebi obezbedio sigurnost u stvari izazivaju
nesigurnost. Ti dukati su zla kob Janjina. On postaje njihova rtva i rob. Usled
nepoverenja prema okolini, Janja se otuuje od ljudi, pa i od onih najbliih. Nikom ne
veruje, smatra da se sve zaverilo protiv njega. I oni koji ive sa Janjom su rtve njegove
strasti. On pada iz jedne nesree u drugu, sve mu ispada naopako, suprotno
oekivanjima i zdravom razumu, dakle komino. Propadanje njegovog sveta i starog
vida trgovine on uoptava kao linu kataklizmu. Sterija ne napada direktno Janju, ve
porok koji ga je zaokupio i koji pustoi sve ljudsko u njemu. Komika u Tvrdici izvire iz
neusklaenosti izmeu patnje i razloga za patnju. Mi vidimo da je ta patnja, gledano
realno, nepotrebna i suvina, dakle komina. U scenama u kojima Janja dolazi u dodir
sa drugim linostima, on je komian, ali u scenama u kojima ostaje sam sa sobom, on je
tragian, jer nije u stanju da postupa drugaije. On se bori sa svim oko sebe, sa ljudima i
stvarima, a najvie sa svojom, kako on smatra, rasipnikom sredinom. To je unapred
izgubljena bitka i ona je i komina i tragina.
Tokom cele radnje Janja je u nekoj izuzetnoj napregnutosti, unutranjoj panici. italac
(gledalac) osea da Janja pati. Zbog toga i moemo da saoseamo sa njim, iako on nije
pozitivan junak. Janja je izuzetno emocionalno obojen, ivotan lik, koji u jednom
100
rodoljublje se podeava i menja prema tome da li pobeuju Maari ili Srbi. itava
utilovljeva porodica predstavlja tipine maarone protiv kojih se navodno rodoljupci,
na elu sa utilovom bore. Linosti kroz koje govori sam Sterija su konzervativni
rezoner Gavrilovi i Na Pal. U ovim replikama ima didaktinog prizvuka, ali su
funkcionalne u razvoju drame. Ponekad ironija u dijalozima prelazi u sarkastino
ruganje ili pisac neke stavove svojih junaka dovodi do apsurda to se ispoljava u nizu
scena i verbalnih duela izmeu Gavrilovia i rodoljubaca.Gavrilovi je stalno
defanzivan, brani se od napada i tim odbranama razgoliuje rodoljupce, ali i deluje
neivotno i ematski. Njegov jezik je suvoparan, sastavljen uglavnom od pravilnih fraza
koje se u stvari svode na moralisanje. Lepri se u besedama koje izgovara razmee
literarnim i istorijskim komparacijama, anahroninim idealima o Duanovom carstvu, o
isto srpskoj Vojvodini itd. Ipak, Lepri je dat kao slojevit lik. Na odelo stavlja
maarsku kokardu, a iznutra do srca srpsku. Sterija je dao punu meru parodije i u liku
Zelenike, u njenoj frazeologiji i pseudopoetizaciji u njenim govorima. Komini
raskorak izmeu patetinog srbovanja i stvarnog delovanja kulminirae njenom udajom
za Maara. Sterija je u ovom delu prikazao kako se u ime narodnosti i tobonje istote
nacije kriju vrlo prizemni interesi. to je narodno, to je i nae obrazlae utilov
pljakanje narodne kase. Sterija je pokazao kako sebini interes sitnog malograanina
uzima udovine razmere i najraznovrsnije forme otimaine. Pisac nema ni malo
saaljenja za te moralno korumpirane ifte i njihov apetit. Najotrija satira data je u
petom inu, u kome se radnja dogaa u Beogradu. Rodoljupci su kukaviki ostavili
narod i pobegli pred opasnou (koju su sami izazvali pljakom). U petom inu radnju
vie ne pokreu spoljanji dogaaji i zato su rodoljupci prikazani jo neposrednije.
erbuli je priglup, neuraunljiv ovek koji u svojoj infantilnoj bezobzirnosti ipak ima
neki sistem svi njegovi postupci motivisani su koristoljubljem. Linost Smrdia pisac
dublje karakterie. On je cinik i razvratnik, uvek spreman da iz svega izvue linu
korist. Za razliku od priglupog erbulia, on je svestan da su njegova patriotska
oseanja podjednako lana i kad klie Srbima i kad klie Maarima. ivotnost
pojedinim tipovima ne daje samo psiholoka osmiljenost nego i njihov jezik,
ekspresivnost i autentinost pojedinih izraza koji su esto korieni u dvostrukoj
funkciji: dokumentarno-saznajnoj i dramski funkcionalnoj. Najsonije replike u duhu
narodnog govora pisac je dodelio Smrdiu (Jest, kao ono muak). Gavriloviev jezik
nema takvo bogatstvo. On je tradicionalist i konzervativac i ne usuuje se da misli izvan
postojeih i usvojenih kanona. On se neprestano poziva na ustaljen red stvari i ustaljene
etike kriterijume, bez obzira na to da li su moralni ili ne. Sterija nije za ivota objavio
ovaj komad.
vebe Tvrdica komedija karaktera; Pokondirena tikva komedija karaktera.
U Tvrdici, Mii je jedini delatni lik. Nije jasno ta on hoe: novac Katicu Jucu.
Sterija u Rodoljupcima pokuava da pokae mehanizam ljudske strasti i sebinosti koji
uslovljava istorijsku ludost. (kokarde = trake) Naslov Rodoljupci upotrebljen je
pejorativno.
Jovan Dereti, Sterija i raanje srpske drame
103
U Sterijinom delu doli su do izraaja svi pravci i tendencije stilski heterogene epohe
kojoj je pripadao: sentimentalizam, klasicizam, predromantizam, a u najboljim
komedijama i realizam. Moralni, didaktiki princip je konstitutivni princip u Sterijinim
komedijama i njemu je podreena i komika. U veini Sterijinih komedija otkrivamo
moralnu dramu iji su glavni likovi: zabludela linost, varalica i iscelitelj-rezoner.
Poetna situacija predstavlja se kao stanje nerazborite zanesenosti ili ak svojevrsne
zaluenosti. Linost se preputa nekoj svojoj smenoj sklonosti, opasnoj zabludi ili
poroku. Ono to je do tada bilo skriveno u njenoj dui ili ostajalo u granicama
normalnosti, sada postaje jedini motiv delovanja i ponaanja. U takvom stanju
obuzetou vlastitom fikcijom, takva linost postaje lak plen varalica, tj. ljudi koji u
ljudskoj gluposti nalaze najsigurniji izvor sredstava za ivot. Sterija je likove varalica
dao i u paru (Sara i Ruii). Oni se lano predstavljaju kao pripadnici visokog drutva i
ive na tu raun. Svoje rtve navode na krivi put i izdano se koriste njihovom
glupou. U zavrnoj situaciji zabludele linosti dovode se pameti, a varalice bivaju
raskrinkane. Glavni akteri u raspletu su linosti ija je funkcija isceliteljska i ponekad
rezonerska. To su ljudi zdrave pameti i praktinog duha preko kojih govori pisac. Mii
ima ulogu i varalice i iscelitelja. U Rodoljupcima se stapaju uloge zaluenih i varalica.
Kod Sterije nema pravih srenih zavretaka, svojstvenih komediji. U tim ponekad
brutalnim zavrecima noviji prouavaoci vide sutinu kominog kod Sterije. Sterija kao
da uoava nadovoljnu realno-psiholoku utemeljenost uobiajenog raspleta u komediji i
stoga stvara svojevrsni prosvetiteljski teatar surovosti. Nerealni zanosi Sterijinih
junaka nisu samo posledica pogreaka u karakteru i vaspitanju. U njima takoe moemo
videti izraz sna o viem i lepem ivotu, izvan i iznad prozainog sivila graanske
svakodnevice. Ta romantika, makar i prividna, za njih nijednog trenutka ne gubi svoju
privlanost. Zato je rastanak sa njom nasilan, brutalan i bolan. Slina dvosmislenost
svojstvena je i tzv. pozitivnim junacima. Sterijina komedija je neposredno moralno i
drutveno angaovana. I univerzalne teme posmatra iz lokalne perspektive.
106
1.
2.
3.
Ishodite itave Njegoeve kosmike poezije ini misao o jedinstvu oveka sa Bogom.
Ova ideja izraena je i u pesmi Crnogorac k svemoguem bogu. ovek, iako malen ima
neto to je zajedniko sa bogom, kao to je iskra ognja u sutini istovetna sa ognjem.
ovek je prvobitno bio deo tog boanskog bia, a zatim se od njega odvojio i poao
tamom, ali e mu se ponovo vratiti. ovek kod Njegoa nije obino zemaljsko bie,
stvoreno od zemlje, kao to tumai Biblija, ve je on vie bie nebeskog, boanskog
porekla, kojem je zemlja samo privremeno boravite, a njegov pravi zaviaj je nebo
odakle je potekao i gde treba da se vrati. Njegoeva kosmika poezija govori o
ovekovoj tenji ka povratku na izvore svog bia, na poetke svog postojanja, povratku
ija je svrha na poetku prvenstveno saznajna jer treba da odgovori na pitanje ta je
ovek i kakav je njegov smisao u kosmikom poretku. Ideja o povratku konkretizovana
je u viziji kosmikog putovanja, leta pesnikovog. Ona se javlja u metafori o umnim
krilima koja pesnika nose oko sunca i planeta (Crnogorac k svemoguem bogu).
Njego smatra da je pesnik po prirodi najblii Bogu, jer on s njim ima jedno zajedniko
svojstvo koje ga uzdie iznad drugih ljudi stvaranje (Poeta). I boansko stvaranje je
poezija (gr. poiesis = stvaranje). U Njegoevom delu poezija ima sakralno znaenje, jer
se njen najdublji smisao sastoji u otkrivanju boanskog.
Od proznih pesama najvanije su: Sprovod prahu S. Milutinovia i Polazak Pompeja.
Druga pesma nastala je pod utiskom Njegoeve posete slavnom antikom gradu. U njoj
najsnanije deluje pesnikovo divljenje pred ostacima davno iezle civilizacije, a opisu
prirodne kataklizme nedostaje imaginativna snaga. U pesmi Sprovod prahu... za duu
kae da je elektrika iskra, dovodei iskru u vezi s naukom.
3.
dolazi ona, divna devojka, i sve ostaje u senci njene boanstvene lepote
4.
ona i on u rajskim igrama ljubavi
5.
on bez nje, otrenjen svetlou dana i dunostima
Prvo tumaenje pesme sadrano je u njenom naslovu: blaenstva jedne noi u ljubavi i
lepoti vrednija su negoli ceo ljudski ivot. Pesma ima sve ono to je potrebno idili
ljubavne prie. Proeta je klasinim jedinstvom mesta, radnje i vremena. U njoj nema
dramatinih preokreta, emotivnih kolebanja. Sve linije smisla istiu iz blaenstva i sve
se stiu u jednu taku ostvarenog blaenstva. Ovo je rajska pesma none ljubavi. Ljubav
traje dok traje i no. Kao da se i sam ovek dvoji na dan-bie i no-bie pa ono to svest
nadzire i moral doputa, svetlost dana otkriva, a ono to nie iz podsvesti skriva i
podstie nona tama. Vreme ljubavne igre stenjeno je u jednu no, a prostor pesme je
kosmiki. Pesnik ljubav pretvara u nebesku injenicu. Ljubav je jedan od onih izuzetnih
fenomena koji zaljubljenike odvajaju od prizemnosti. I devojaka telesnost prevazilazi
sve zemaljsko i nebesko. Ispunjeni ljubavlju, ljubavnici su prepuni vaseljenskog. I kad
prizemljivanjem siu u nitavno ljudsko stanje oni su i tada boestvo neko manje.
Ljubav je izlet u nebo, a nebo je za Njegoa privilegovano boravite, prostor
predodreen i primeren idealnom i venom. Idealnoj ljubavi priprema se idealna
pozornica. Pesnik bira proleno vee, tiho i vedro, kad se udvostruuje nebeska rasko
jer se vidi u ogledalu morske vode. Scena je ozvuena harmoninom slavujevom
pesmom. Kada je uverljivo zasnovao pozornicu, oblikujui je kao opojni, beskrajni
ambijent, onda sam junak, poetski subjekat uskae na scenu. To je slika prirode, njena
nova projekcija, viena kroz dejstvu na duu koju ispunjava. udesa prirode kao da su
se sruila u njega, on ih u sebi zatie i tamo se iznova njima opija. Poetski subjekat ove
pesme je romantiarski ljubavnik koji se latio pera im je u njemu splasnuo ljubavni
ugoaj. Jedno pijanstvo uliva se u drugo. Iz sumiraja ljubavnih strasti neposredno izviru
poetska uzbuenja. Pesma je rasla postupno, kao posledica geneze nepresahlog nemira.
Posledice te nestiane strasti ostavile su traga u izvesnoj prenaglaanosti telesnog u
drugom delu pesme, u naglosti silaska sa nebeskih idealiteta na devojake drai. Ali i
kada se pesma sputa u telesnost, ona se delimino iskupljuje idejalnou koja se
otkriva u telesnoj draesnosti i lepoti. Tako se iznova vraa uzvienom. U trenutku kada
se ula ljubavnika, u prenapregnutoj osetljivosti maksimalno otvore i kad poinju da ga
stecanja rajska tresu, njegovo vreme da staje, a oi da bjee svud da vide, tada na
scenu stupa njegova vila, na kojoj mu mogu pozavideti svi besmrtni. Ona je zbir svih
vienih i sanjanih ena, apsolutno ensko, ideal kome ni boginje nisu ravne. Pa ipak,
ona je samo pasivno izvorite lepote i draestva. Viena oima onog koji uiva, iz jedne
orijentalne perspektive, gde je ena samo objekat naslade, skup pojedinanih telesnih
savranstava, a ne ravnopravni sauesnik u ljubavnim, duhovnim i fizikim
blaenstvima. Radost tela prerasta u vrhunsku duevnu radost. Telesni spojevi samo su
putokaz i put uzletima duevnog zajednitva. Ipak, to je muka, jednostrana slika
doivljaja. Divotnica je ostala bez rei, liena ma kakvog duhovnog reagovanja. Njene
duhovne kvalitete ne zapaamo ni posredno, kroz ljubavnikove duhovne uzlete. Njena
duhovna blaga postaju rtveni ulog za osvajanje apsolutnih telesnih savrenstava koja
110
e bez duhovne naknade ustupati ljubavniku. Poetski subjekat u ulozi ljubavnika slee
ini se iz nebeskih daljina pravo na njene grudi. Kao da zaboravlja nebesa i u
mikrokosmosu njenog telesnog reljefa nalazi rajske predele. Kod Njegoa se esto
zemaljski i nebeski planovi ukrtaju. I ovde se nebo uzima kao mera zemaljskog.
Njegov pogled obuhvata ili podrazumeva svetsko i kosmiko u nerazluivom totalitetu.
Doaravanju same ljubavne igre posveene su bezmalo dve zavrne treine pesme. Ta
igra je za pesnika ispunjenje svete elje. U naponu najvee ljubavne sree opojnost
ljubavne igre poinje da sahne i on sebe naziva lienikom sree. Ove rei na bitan nain
sene celu pesmu i nehotice, u njenu prenaglaenu idilinost unose, kao ravnoteu,
egzistencijalnu setu. Lienik sree nije sasvim na miru sa sobom, a jo manje s
okolnostima kojima je prinuen da robuje; najmanje s onim puritanskim obzirima koji
ga silom dre u stanju te trajne lienosti. (lienicima sree se u Njegoevom kraju
nazivaju oni koji nemaju ili ne mogu da imaju porod to oseanje mui i optereuje i u
najveim telesnim blaenstvima). ini se da izazovna sloboda u izrazu pesme potie iz
podsvesne osvetnike tenje da se oskrnavi puritanski ideal lane ednosti. A s druge
strane to je tenja za kompenzacijom i sublimacijom: neka se bar kao verbalna realnost
ouva ono ega je on lien.Ako je ova pesma glas poetskog subjekta inae lienog
normalne ljubavne sree i elementarnog biolokog prava na porod, onda se cela pesma
moe shvatiti kao izuzetno poetsko svedoanstvo o naruavanju te nametnute
apstinencije ili kao sveani glas pritajene, trijumfalne pobede osloboenog erosa. Pesma
je hedonistika ispovest raskone ljubavne zgode, ali istovremeno i oprotajno ljubavno
opijanje s pritajenim brujanjem sete. Ljubavnik se zavretkom noi vraa zbilji i
koloteini kada svane, arolija prestaje.
Analiza strukture pesme pokazuje da je ona daleko od puke lakoe i razumljivosti.
Proeta je klasicistikim simbolima, literarnim reminiscencijama i rusizmima te je stoga
usmerena obrazovanom itaocu. Jezik pesme obeleen je arhainosima. Arhainost
leksike doprinosi izrazu tajanstvenosti ljubavi. Stih: asimetrini esnaesterac, rima:
enska, parna. Poetni deo pesme prezasien je imenima enskog roda. Najava lepote i
ene dolazi kroz plimu enskog elementa: luna, zvezda, voda, muica, Dijana, pjesna,
kaplja, draest, vee. Ljubav je trenutak savrene egzistencije. Ljubavna pesma je napor
poete-ljubavnika da to privremeno savrenstvo uini venim, udruujui savrenstvo
ljubavi i savrenstvo jezika.
vebe
- pesma je napisana u dugakom razvuenom stihu koji nije melodiozan (kao i kod
Sterije)
- pesma pokazuje dualizam tela i duha u trenutku kada je duh podvrgnut zakonima
postojanja tela
- tematski, pesma opisuje ljubavni doivljaj koji prelazi u erotski doivljaj u irem
okviru odnosa tela i duha; kosmiko znaenje erotskog spajanja, erotska mistika.
Erotska mistika podrazumeva telo drugog kao put obnavljanja doivljaja celine.
- mistiki doivljaj je spajanje sa apsolutom, nesaoptiv susret, zato to ne postoji
JA,nema govora.
111
ljubavna pesma i najbolja meu njegovim kraim pesnikim sastavima. Pesma deluje
nestvarno, kao snovienje ili fantazija. Identitet ljubavnice koja se pojavljuje nije
odreen (nije jasno da li je ona smrtna ena ili vila), ali njena telesnost data je
naturalistikom konkretnou i upeatljivou. U pesmi se izdvajaju dva dela ili dva
stanja u kojima se pesnik nalazi: prvo, do pojave vile i drugo, ljubavni zagrljaj sa
njom. Pesnik je na poetku miran, zamiljen, otvoren ulima i razumom i prema prirodi
i kosmosu; usredsreen je na slike i zvuke koji do njega dopiru. Istovremeno on je
proen sveu o svom nebeskom poreklu (al lieno svoga trona, boestvo sam neko
manje). U ljubavnom doivljaju izraen je mistini panerotizam, ekstaza ljubavi koja
obuhvata kosmos, raspoloenje u kome ljubavnik osea da ima snoaj sa nebom. Erotski
in u ovoj pesmi ima isto znaenje kao misaono poniranje u sebe u kosmikim
pesmama, a heroika u pesmama istorijskog kruga.
- 281 slika kosmosa; prvi put se suoavamo sa zlom; pad due nas suoava sa snagom
zla.
- II pevanje opis sturkture kosmosa; kosmos ima geometrijski karakter; karakteristike
kosmosa su sinetrinost i pravilnost, to mu daje karakter nunosti.
- III, IV i V pevanje su tematsko-motivska i duhovna prepiska sa Miltonovim
Izgubljenim rajem. Miltonova motivacija Satanine pobune je u skladu sa ortodoksnim
hrianskim uenjem, a Njegoeva motivacija Satanine pobune je neoplatonistikim
uenjem bog u Lui pripada helenskoj a ne jevrejskoj tradiciji (jevrejski bog stvara ex
nihilo, a helenski bog ne moe da stvara ex nihilo jer: ex nihilo nihil; Jehova ima
pristasan odnos prema oveku jer ga je stvorio, dok su helenska boanstva uglavnom
plemenito ravnoduna prema ljudima).
- III pevanje: razgovaraju dva arhangela (Mihailo i Gavrilo); oni su sabesednici Boga
pomou kojih on izlae strukturu kosmosa. Bog se od arhangela razlikuje po neizrecivoj
mudrosti koju ima.
- Bog sebe definie kao onoga koji je jednak stvaralatvu (poiesisu), a stvaranje je
suprotno mraku. Carstvo mraka je u sukobu sa boijim carstvom svetlosti. Boiji poiesis
je unoenje reda i pravilnosti, tj. uvoenje bivstvovanja.
- 200 nije jasna priroda boijeg uenja.
- 211 Gavril odgovara da je Satana na svom prestolu (svet ljubavi vezan je za Satanu).
- 221-230 bog otkriva svoje znanje o Satani ali ostaje pitanje zato se malopre udio.
- Bog ne prima Sataninu pobunu ravnoduno, u toj pobuni ima neega to ga uznemirava.
- IV arhangeli idu kod Satane. Oni su u prostoru darovane slobode. Satana se pobunom
spustio u prostor slobode koja nije darovana, u prostor slobode od boga ili
samoslobode (ovo je negativna sloboda).
- Satanina pobuna pogaa neto vano u boijoj definiciji.
- Mihailo trai od Satane da se preobrati i obeava mu boiji oprotaj.
- Bog ima mo da uniti Satanu ali nema mo da ga iz sveta samoslobode preobrati u
darovanu slobodu.
- Sataninom pobunom bog neto gubi.
- Bog 2 dana ne uestvuje u nebeskoj bici.
- Satana bivstvuje po sebi jer je stupio u samoslobodu.
- U Sataninoj kosmologiji pre carstva mraka postojalo je carstvo svetlosti iz kojeg potie
i bog. A nebeska katakizma koja je potom nastupila uzrokovana je sluajem.
- Poiesis je neophodan bogu; nema boga bez poiesisa; plod poiesisa je istina.
- Kljuni uinak Satanine pobune je taj to se Bog menja
- Adamov san
- Bog baca Satanu i njegove legione u mrani svet
- Bog jarosti, gneva poinje da se menja i postaje nean zato to ga dotie bol
- Hrist je poslednja stepenica na putu pretvaranja slobode unutar boga
Milo Lompar, Hermesovi tragovi, Posrednik
U asu kada je dua, posle ushoenja na nebo, napivi se vode s istonika (II, 317),
dobila mogunost da vidi, ona je ugledala stranu sudbu svoga padenija (II, 307),
115
objavio joj se nukleus ljudskog preegzistencijalnog greha, kao greha u stanju istog
duha, jer je posmatrala antinomini sukob Boga i Satana, prikazan u tri momenta u
Lui: Bog je u treem pevanju saoptio arhangelima Mihailu i Gavrilu razloge i motive
Satanine pobune, to je u etvrtom pevanju uinio i Satana, da bi peto pevanje donelu
sliku samoga boja.
Iako u ulozi posrednika, Mihail i Gavril nisu na sredini izmeu sukobljenih strana, ve
su vrsto na boijoj strani jer su oni pre boiji glasnici nego to su autentini posrednici.
Sam bog meutim kao da ima neko nepoverenje prema njima: pre nego to im saopti
svoja saznanja o Satani, on ih iskuav, jer mu je udno da u dvor s vama nije doa/drug
vam inom jednaki, Satana (III, 203). Oekivano je da Satana doe zajedno sa njima
jer izmeu njih i Satane postoji bliskost po izuzetnosti. Satana nije doao zato to je
postupio po slobodi koja mu je darovana. Kada Gavril odgovori da je Satana na
svojemu ostao prestolu (III, 218), on otkriva svu bezazlenost i neupuenost arhangela.
Gavril nije uoio nita u Boijem uenju nad Sataninim nedolaskom, zato to arhangeli
koji vjeitu sreu uivaju i dalje sebe smatraju kao ravnopravne i istovetne sa
Satanom, kao zajednike korisnike darovane slobode. Tada im Bog otkriva da Satana
mir nebesni pokolebat hoe i hoe da vidi njihovu reakciju tj. da li su se njihove due
uskolebale sa Satanom. Budui zajedniki posrednici imaju zajednikih taaka sa obe
sukobljene strane i zato i mogu da posreduju jer razumeju ono to im obe strane govore.
Mihail i Gavril, be kao posrednici, predstavljaju spoljanje aktere raskrivanja
mepomirljivih metafizikih motiva za nebeski sukob. U Mihailovoj besedi kojom
poinje etvrto pevanje naglaava se jednakost izmeu sabesednika Satano, ravnoini
brate, kao i poziv koji je uzrok i ponuda posredovanja: obrati se, duo izgubljena.
Ovaj poziv arhangeli saoptavaju u saglasnosti sa boijom voljom, to je znak da je bog
spreman da oprosti. Bog tokom tri dana okleva da se umea u nebesku bitku jer sam
eka na pokajanije (V, 176). Bog nudi oprost da bi dobio preobraenje. Satana bi po
toj slobodi trebalo da se vrati iz darovane slobode u samoslobodu.
Poiesis kao diferencijalno svojstvo boga postoji kao izmeu onog pre i cilja boijeg
stvaranja. To stvaranje predstavlja svetu dunost, cilj kojem se stremi i sveti zavet. Ono
pre bi bilo suprotno istini koja se nastanila u cilju: u pre se smestila ne-istina, ba kao
to se u njemu nalazi mrak, dok boiji poiesis podrazumeva da svi kraji zaplamte
svetlou. Satanina pobuda koja ima za cilj da pokoleba nebeski svet hoe da povrati
carstvo mraka, to sa boijeg stanovita znai da ona hoe da povrati carstvo ne-istine.
Bogu je neophodno satanino pokajanje ne zato da bi mu oprostio, kad nije oprostio ni
Adamu, ve zato to satanina pobuna objavljuje legitimnost pobune. Satana bi
pokajanjem svoju pobunu liio osnova, dok e porazom pokazati da je njemu
nedostajala mo, ali ne i istina.
U sataninom odbijanju ponude arhangela istie se njegovo razlikovanje od Mihaila,
njegovo nepristajanje na darovanu slobodu, njegovo uklanjanje od posrednika. Dok su u
treem pevanju Lue Mihail i Gavril bili izmeu antinominih sila, oni su u etvrtom
pevanju potpuno stopljeni sa boijim silama. Posredovanje, rudimentarno nagoveteno
kroz arhangelsku bliskost sa satanom, biva ukinuto, jer je nebeski sukob toliko
116
1)
2)
3)
4)
Iako traju itav drugi in, pregovori ne donose razreenje niti kompromis.
Jovan Dereti, Njego
Podnaslov Gorskog vijenca, istoriesko sobitije pri svretku 17. vijeka daje naznaku u
kom kljuu treba itati delo. U njemu ne treba traiti izmiljno zbivanje, fikciju.
Istoriari se ne slu oko toga da li je stvarno bilo istrage poturica, ali u Crnoj Gori je
ivelo narodno predanje o tom dogaaju, u kome je Njego video autentinu istoriju.
Ovaj dogaaj sastoji se od tri dela: prva i druga optecrnogorska skuptina i sama
istraga poturica. I govor i radnje na skuptini tiu se prvenstveno kolektiva u celini,
njegovih obiaja, vere, ivotne filozofije, dok se pojedinci shvataju samo kao pripadnici
zajednice. Nijedna individualna osobina nije pokreta radnje. Na motivacijskom planu,
pesnik se ograniio iskljuivo na zajednike, nacionalne, istorijske interese kao
pokretae akcije. Tako do izraaja dolaze svi bitni fenomeni ivota Crnogoraca.
Istorijski dogaaj istrage poturica Njego je poetski nadgradio. Svaki momenat zbivanja
povod je za polete u sferu misli i poezije. Oko jednog dogaaja Njego je ispleo itavu
crnogorsku istoriju, opevao najvanije dogaaje iz prolosti, oslikao svakodnevni ivot,
obiaje i verovanja, prikazao Turke i Mletke. Spev je otvoren i prema prirodi i kosmosu:
od folklornih posmatranja nebeskih prilika preko makrokosmikih vizija vladike Danila
do razmiljanja igumana Stefana o kosmikom poretku.
Unutranji razvoj ovog speva je od uspavanosti u budnost, iz stanja mirovanja u stanje
borbe. Poetna situacija je gluvo doba noi, svak spava. Budnost vladike Danila
suprotstavljena je optoj uspavanosti. Njegova misao bdi, svetli.
Radnja se zbiva na etiri velika hrianska praznika: Trojice , Mala Gospojina, Boi i
Nova godina. Narod se najpre pojavljuje u svom apstraktnom jedinstvo kao kolo, a
zatim se ideoloki i karakteroloki razlae u pojedinane linosti. Kolo kao otelovljenje
kolektivnog naela pojavljuje se na kljunim takama. Prvo, veliko kolo je u prvom
planu zbivanja a ostalih pet su u pozadini onoga o emu odluuju vladika i poglavari. U
neposrednom obliku ideja o Crnoj Gori kao poslednjoj neugasloj iskri slobode izraena
je u prvom kolu i ona je ujedno ishodina za itavo Njegoevo delo.
Njegoa ne zanimaju linosti u njihovim neposrednim ivotnim manifestacijama, ne
interesuju ga individualni bolovi, radosti, elje. Njih pokree opti, nacionalni interes.
Jedini cilj kome tee je pobeda nad Turcima i nacionalno osloboenje. Linosti se
meusobno razlikuju po svom odnosu prema istoriji, pa tek onda po svojim linim
osobinama. U tom pogledu mogu se izdvojiti tri kljuna stanovita:
a)
stanovite glavara (princip akcije)
b)
stanovite vladike Danila (princip sumnje)
c)
stanovite igumana Stefana (princip kontemplacije)
Glavari su nosioci kolektivnog iskustva, njihovo miljenje poiva na tradiciji, obiaju,
njihov stav na beskompromisnom prihvatanju herojskog ideala kolektiva. Oni su
jedinstveni i deluju kao jedno umnogostrueno lice. Meu likovima glavara izdvajaju se
dva najvea crnogorska junaka: Vuk Miunovi i Vuk Mandui. Miunovi je olienje
crnogorskog heroizma, tuma njegove viteke etike. Kod Manduia su pored junatva
naglaene i emocionalne, po nainu ispoljavanja komine crte.
120
Vladika Danilo i iguman Stefan predstavljaju razliite etape u razvoju misli koja je
napustila utoite tradicije i krenula vlastitim putem: vladika je zastao uplaen pred
protivrenom stvarnou sveta, a iguman zna da su te protivurenosti neizbene i da
imaju dublji smisao.
Sumnja vladike Danila je dramski pokreta radnje. U tradicionalno epsko vienje sveta
on unosi momenat upitanosti. Za glavare, borba sa domaim Turcima je opravdana i
sveta a jedino se vladika Danilo pita kakav je smisao te borbe i ta e ona doneti. Misao
igumana Stefana predstavlja odgovore na pitanja koja pred ostale linost postavlja
istorija. On se pojavljuje iznenadno, u trenutku kada je odluka bila donesene, da potvrdi
njen dublji smisao.
Struktura Gorskog vijenca nije linearna. Spev poinje kao poetska vizija, nastavlja se
kao politiko-istorijska drama, zatim prelazi u venac slika iz narodnog ivota, a
zavrava se filozofski intoniranim prizorima. U velikim monolozima igumana Stefana
istorijska akcija prenosi se na vii, filozofski nivo. Istraga poturica nije prikazana na
sceni, posredno, u izvetajima glasnika.
Krajnji proizvod tenje ka saimanju izraza je gnoma ili aforistiki naglaen stih,
odnosno niz stihova preteno refleksivnog karaktera. Pesme (est pesama iz kola,
guslareva pesma o evu, svatovske popevke o junacima, Mustaj-kadijina pesma o
Fatimi, tubalica sestre Batrieve imaju istorijsku, epsku podlogu, ali su lirski obraene)
predstavljaju vrhunac u umetnikom oblikovanju poetsko-dramskog govora, a gnome su
prisutne u svim momentima govora, od obinog razgovora do refleksivnih sublimacija.
Gnomiko saimanje ini stilsku dominantu speva.
Samostalnost pojedinih delova je bitno obeleje ovog speva. Pojedine scene deluju kao
potpuno zaokruena dela (npr. vojvoda Drako u Mlecima, svadba, sestra Batrieva).
vie realizma i kritinosti u slikanju pojedinaca i kolektiva. I epan Mali je, kao i
Gorski vijenac, misaono delo, ali na razliit nain u njemu nema visoke
sentencioznosti niti metafizikih tema, ali u izobilju ima praktine ivotne mudrosti. To
je dijaloki, vie nego dramski spev, a dijalozi u njegovoj strukturi imaju ulogu slinu
onoj koju imaju monolozi u Gorskom vijencu.
Dva speva razlikuju se i po svom odnosu prema smenom. U Gorskom vijencu
nacionalna heroika protkana je bogatim humorom, a u epanu Malom u nju je unesena
komina dimenzija i zato bi se moglo rei da je ovo delo herojska komedija. Ovde se
Njego pribliava realizmu i drugim, jo modernijim tendencijama u knjievnosti.
U epanu Malom, smozvanstvo je na najviem nivou. U nepoznatom oveku iz
Dalmacije Crnogorci prepoznaju ruskog cara Petra III i on poinje da vlada na Cetinju
kao da je pravi car. Zbog tog dogaaja, Crna Gora biva uvuena u kovitlac
meunarodnih zbivanja: Turska je protiv nje podigla silnu vojsku, napali su je Mleani a
Rusija je pokrenula diplomatsku akciju da se domogne samozvanca. Njego je osetio
smenu stranu itave te afere. U predgovoru Njego kae epan Mail je bio laa i
skitnica, ali je znamenitu epohu u Crnoj Gori uinio, imenujui se ruskim carem. U
tom paradoksu sadrana je najsaetija poetika formula dela.
Protivrenost o kojoj govori pesnik nije umetniki sasvim prevladana. Posle svega
ostaje nejasno kako neko ko je laa i skitnica uspeva u onome to niko pre njega nije
uspeo, tj. da uvede red u besudnu zemlju. Pesnik ne voli svog junaka i ne krije
antipatije koje prema njemu gaji. On koristi sve mogunosti da prikae kako je epan
Mali samo laa i skitnica i kako znameniti dogaaji njegovog doba nemaju nikakve
veze sa njegovim karakterom. U drugom i petom inu, epan se uopte ne pojavljuje, a
u veini pojava u ostalim inovima, on je sasvim skrajnut u stranu. To je jo jedan
paradoks ovog dela njegov naslovni junak nije i njegov glavni junak. Dodue, sve to
se dogaa i govori stoji s njim u vezi, ali ono to on radi i govori ini nevelik deo. U
epanu Malom i nema velikih delova kakvi su npr. Bog i Satana u Lui. Jedini izraziti
lik meu tridesetak lica je iguman Teodosije Mrkojevi, epanov glavni protivnik,
narodni mudrac slian igumanu Stefanu, ali vie ovozemaljski, vie narodski od njega.
On je glavno lice u prva etiri ina i u neku ruku glavni junak u senci. epan Mali je
stoga drama kolektivnog mentaliteta, mnogo vie nego drama individualnih karaktera.
Nema meutim prizora iz domaeg ivota kakvih je dosta u Gorskom vijencu, nema
ljubavi, nema nijednog enskog lika. Dok Gorski vijenac tei slikanju sveobuhvatnosti
crnogorskog ivota, epan Mali prikazuje samo politiki aspekt ivota. Na osnovu
toga, ovo delo moemo definisati kao politiku dramu, tj. kao dramu politikog
ponoanja. Ta tema data je u vie razliitih situacija: prikazano je ponaanje pojedinca i
mase, mirnodopski i ratni uslovi, unutranje prilike i diplomatski odnosi. U Gorskom
vijencu jedna situacija osvetljena je sa razliitih strana a u epanu Malom otkrivaju se
razliite situacije, ali se u svakoj oituje ista, osnovna tema.
Poetnu situaciju moemo nazvati situacijom pronalaenja ili prepoznavanja voe. Ona
je razvijena u prvim scenama prvog ina kada Crnogorci prihvataju epana za svog
vladara. Iako ti prizori spadaju u slabije u drami, u njima nalazimo neke bitne aspekte
122
ove teme, kao to su npr. potreba za jedninstvom pod jednim voom, negativno
miljenje o teokratiji kao obliku vlasti, manipulacija verskim i nacionalnim oseanjima.
Poto je prihvaeni vo laan, samozvan, svaki govor za njega dobija izvesna
parodijska, komina obeleja. To pomeranje ka kominom karakteristino je za govor i
ponaanje onih koji hrle za epanom kao voom, i onih kojima i sama njegova pojava
izaziva panian strah, a to su Turci, Venecijanci, Rusi.
U drugom inu, Crna Gora je sa etiri strane opkoljena neprijateljem: na tri strane su
Turci, a na etvrtoj Mleani, tako da izgleda da je u bezizlaznom poloaju. Crnogorci
alju u turski tabor grupu staraca na elu sa Teodosijem Mrkojeviem da odvrate Turke
od njihovog nauma. Situacija je razreena dijaloki a ne dramski. Ceo drugi in je u
stvari rasprava u dijalogu. Razgovor se vodi i o datom trenutku, ali i o smislu
crnogorske borbe uopte. Ali, ta situacija ima poetni dramski naboj, jer se starci nalaze
u neprijateljskoj vojsci i u stalnoj su opasnosti da izgube glavu.
Mogu se izdvojiti tri bitna aspekta epana Malog kao politike drame:
1.
herojska istorija kao pozadina drame
2.
opsesija vlau kao izvor politike komedije
3.
odnos mi strani svet kao iri kontekst zbivanja u drami
U epan Malom govori se o crnogorskom vekovnom odolevanju turskoj sili, o
junakom preziranju smtrti i drugim aspektima herojskog mentaliteta. Ali u dijalozima
se te teme nekako sputaju na zemlju, veliina se ne gubi ali postaje obina, deo ivota
kojim se ivi. U pomenutom dijalogu sa Turcima voa turske vojske preti da e svojom
silom prosto rastrti nepokornu zemlju a Teodosije mu odgovara da se Crna Gora ne
moe pobediti kad je sloga meu Crnogorce i objanjava mu to prirodom tla i
karaltera naroda. Za turskog pau sve su to smeni razlozi, pogotovo u situaciji kada je
Crna Gora sa svih strana opkoljena.
U toj prepirci kao i u drugim dijalozima, naroito onima u kojima Teodosije vodi glavnu
re, data je ivotna, ratnika i politika filozofija Crnogoraca. U petom inu, koji se u
celini dogaa meu Turcima, u Skadru, o crnogorskoj borbi se govori iz turske
perspektive. Njego je pustio same Turke da raspravljaju o tome zato Crnu Goru ne
mogu nikako savladiti a pokorili su tolike narode i drave. epan Mali otkriva realne
istorijske i psiholoke pretpostavke crnogorskog otpora osvajau kao i to kako se u
takvim uslovima raa se specifina filozofija ivota. Iz njega se vidi kako nemogue
postaje stvarno, tj. da mali uvek pobeuje velikoga. Ni sramotno ponaanje epanovo,
to to se on sakrio negde u kraj, tu nije moglo nita izmeniti. epan nije ni trebao
Crnogorcima u borbi protiv Turaka, to su oni mogli i bez njega. On im je bio potraban
za neto drugo, to im nikako nije polazilo za rukom, a to je: da upravljaju sami sobom.
Pometnja izazvana pojavom lanog cara otkriva druge aspekte crnogorske zbilje.
Uporedo s herojskom istorijom odvija se i politika komedija. Njeni akteri su isti ti
nepobedivi junaci, ali i njihovi nepomirljivi neprijatelji, Turci, Mleani i Rusi.
Papagajevim ponovljenim izgovaranje jedne jedine rei car Njego otkriva opsesivno
dejstvo vlasti na sve, na pojedince i na masu podjednako. Kada epan, poto je minula
opasnost od Turaka, posramljen izlazi pred Crnogorce i plaui kao malo dijete, pada
123
besanim noima pretvara u odar drage, pod nesnosnom jarom pakla sa neba padaju
ptice. Pesnik ne uje uvek um drage u sebi. Na momente je gubi, a liriku zamenjuje
konvencionalna pria o izgubljenoj kui koju e nai u snu. Pesma je u stvari sva u
znaku traganja za zvukovnom figurom idealne, koju pesnikova mata identifikuje sa
suncem i svetlou. Pesnikovo traganje usmereno je ka visinama i vodi izdizanju.
Pesnik se na zlatnim oblacima penje ka nebeskim visinama, gde ga ekaju zlatna vrata.
Vaznoenje pesnika u visine die ga iznad realnosti i odvodi u suptilni svet romantike, u
apsolutnu lepotu. Ova pesma naginje narodnoj poetskoj ornamentici i melodiji.
Jovan Dereti, Branko Radievi
Rodonaelnik srpske romantiarske poezije i zaetnik lirske poezije kod nas uopte je
Branko Radievi (1824-1853). Glavnu ulogu u njegovom formiranju imala je nemaka
romantiarska i srpska narodna poezija. U poetku je na njega uticao nemaki pesnik
balada Uland, a za narodnu orijentaciju presudan je bio susret sa Vukom. Znaajnu
ulogu je imala u anonimna graanska poezija.
Stvaralatvo Branka Radievia otkriva i anrovsku dvostrukost. Bio je lirski pesnik ali
sanjao da napravi veliki ep o Kosovu. U njegovim epskim pesmama vredno je samo ono
to je lirsko. S druge strane, neke njegove lirske pesme su narativne. Lirski spev aki
rastanak i baladina povest Tuga i opomena imaju u sebi epskog. Brankove
najjednostavnije lirske pesme su narativnog karaktera. To su male prie sa elementima
rudimentarne fabule. Njihovi lirski protagonisti su momak i devojka, ili jedno od njih
koje ezne za onim drugim. Najpoznatije su: Devojka na studencu (sadri solilokvijum
u kome se evociraju radosni trenuci ljubavnih doivljaja), Putnik na uranku. One su
pune radosti, vedrine i naivne zauenosti pred najobinijim stvarima. Bezazlene su i
umiljate a istovremeno mladalaki raspusne i ulne. Napisane su u kratkim stihovima,
osmercima i sedmercima. Od veih dela Brankov lirizam dobio je najistiji izraz u
akom rastanku. To je lirski spev sastavljen od 737 stihova. Njegov osnovni stih je
nesimetrini, trohejski deseterac, naizmenino rimovan. Opevani rastanak je dvostruk:
oprotaj od najdraeg mesta i od najlepeg doba ivota. Ozareni karlovaki predeo od
Dunava do Strailova ispunjava prvi deo speva. Zagledan u njega, pesnik se oprata od
dragih mesta, od kojih ga svako na neto podsea. Opratanje i seanje su de lirske teme
koje se muziki smenjuju. Seanja su lina, autobiografska ili kolektivna, nacionalna i
oblikovana su u niz lirskih digresija od kojih svaka ini pesmu za sebe. Opratanje je
tema koja ih sve povezuje u celinu. Ono odrava osnovno elegino raspoloenje koje
samo povremeno naruavaju vedri tonovi. Drugi deo uvodi nas u situaciju oprotajnog
akog sastanka, punog mladalakog veselja i radosti, posle koga dolazi tuni rastanak
od drugova. U tom delu, pre oprotajne partije, dominira veliko ako kolo, koje
predstavlja pesmu u pesmi, u ritmi razigrane sremske poskoice. U kolu se smenjuju
ljubavne i junake popevke, prizivaju se slavni junaci iz istorije, struji radosni narodni
ivot. Na vrhuncu dionizijske ekstaze, radosno kolo prerasta u simboliko kolo bratstva
u koje se pozivaju da se uhvate itelji junoslovenskih pokrajina. Lirizam akog
rastanka obuhvata i elegiju i ditiramb i subjektivnu i objektivnu liriku. Pesnikove
127
Lisje uti vee po drveu konstatuje se proticanje vremena. Prvi uti listovi su
nagovetaj jeseni. Trenutak drugog stiha je ve drugi, naredni trenutak lie je sasvim
poutelo i ve poinje da pada. Nigde se u pesmi ne naglaava da vreme prolazi ali
prolaenje je slikovito predstavljeno. Prema promenama u prirodi lirski subjekt nije
ravnoduan. Ono to se dogaa u prirodi, dogaa se i unutar samog lirskog subjekta.
Uoavanje da priroda poinje da umire a zatim i da priroda stvarno umire ispoljavaju se
kao dva momenta njegove line drame. Padanje lia sa drvea naglaava i njegov put
ka zemlji, truljenju, nestajanju. Tako se neposredno nagovetava smrt, umiranje, ve u
prva dva stiha. Iako smrt nije spomenuta, ona je nagovetena kontekstom. U treem i
ervrtom stihu subjekt pesme izbija u prvi plan. On govori jasno, nedvosmisleno,
samosvesno, gledajui u napred, u budunost: Zelenga ja vie nikad/videt neu, to
znai pre nego to doe prolee, ja u umreti. Vreme pesme sadri sve tri vremenske
dimenzije: prolost, sadanjost, budunost. Trenutak sadanjosti nalazi je trenutak kada
se konstatuje padanje utog lia i kada se najavljuje da lirski subjekat nee vie videti
zeleno lie. Taj trenuta nalazi se tano izmeu drugog i treeg iskaza. Prva dva stiha
doivljavamo kao bolest prirode a tek kada se doe do kraja polustrofe postaje jasno da
se u stvari govori o bolesti lirskog subjekta, tj. da bolest prirode slui samo da se to
plastinije oslika ona druga bolest. Lirski subjekat hteo je da kae: i ja umirem isto kao i
priroda. Razlika je u tome to e priroda opet oiveti, to e lie ozeleneti ali on ga
nee videti. On nema mo koju ima priroda da posle smrti ponovo oivi. Poreenje
lirskog subjekta sa prirodom ima dvostruku funkciju: s jedne strane naglaava se
slinost sa njom, a sa druge razlika izmeu prirode i njega, jer je ovekovo umiranje
konano. Lirski subjekat shvata da je smrtan i konaan, ali istovremeno shvata da je
priroda besmrtna i beskonana. Otuda i njegov krik to nee vie videti zeleno lie. U
tom kriku pred sudbinom i prirodom je i klimaks pesme. Pored primarnog
(neprenesenog) i sekundarnog (prenesenog) znaenja nekog iskaza postoji i implicirao
znaenje (tercijalno). Na primeru Brankovih stihova to izgleda ovako:
Lisje uti vee po drveu = primarno, nepreneseno, doslovno, denotativno znaenje
Lisje uti vee po drveu = kraj je leta i poetak jeseni (sekundarno, preneseno,
konotativno znaenje)
Lisje uti vee po drveu = bolujem ja kao to boluje priroda; ja u umreti kao to e i
priroda umreti (implicirano, tercijalno znaenje).
Oigledno je da implicirano i preneseno znaenje nisu isto. Implicirano znaenje dolazi
kao posledica drugih znaenje, svejedno da li denotativnih ili konotativnih ili i jednih i
drugih u isti mah. Do impliciranih znaenja u knjievnom tekstu dolazi se miljenjem,
logikim operacijama, jer implicirana znaenje proistiu iz premisa. Na osnovu iskustva
o promenama u prirodi i o bolestima oveka mi i znamo da je subjekat pesme na smrt
bolestan, mada se to nigde, ni u doslovnom ni u prenesenom znaenju ne pominje.
Naredna strofa (Glava klonu...) donosi konkretizovanu sliku izgleda bolesnika-subjekta
pesme. Ova strofa samo eksplicira ono to je u prvoj strofi bilo implicirano. U odnosu
na prethodnu strofu, ova strofa je umetniki slabija jer ima samo jedno znaenje,
doslovno, dok prethodna ima tri, doslovno, preneseno i implicirano. Snaga naredne
129
oseanja koja vie moe da podari sugestija u izrazu nego sam dovren izraz. Zbog toga
Radievi nastoji da ostvari jeziku sugestiju elegine ljubavi, da ostvari pesniku
konkretizaciju neeg to je nekonkretno. Otuda i njegov pokuaj da jezikom i muzikom
smisla i zvuanja izrazi ulne vidove nadrealnih oseanja. Pesma Tuga i opomena je
sentimentalistika poema. Ali ona je i pesniki pokuaj koji lomi sentimentalistike
skladove i naginje nehotino parodiji i autoparodiji. U poslednjim strofama preovladava
govor pravog romantiara koji nastoji da jezikom izrazi slutnje irealnih oseanja i kada
muziki, zvuno-romantino-metaforino opisuje no:
Miodrag Popovi, Idealna draga i uti list
Pesmu Tuga i opomena Branko nije za ivota objavio. Ovu pesmu inspirisala je neka
tajna i neostvarena ljubav, a biografska ispitivanja upuuju na Vilhelninu-Minu
Karadi, Vukovu ki, u koju su mnogi bili zaljubljeni (npr. uro Danii). Mina je bila
slikarka, a kada je Branko doao u Be imala je 16 godina. Ona je postala njegov ideal,
draga koju nosi u snovima. Branko joj je pisao stihove u spomenicu (kad si zvezda sele
moja...). Pesma Tuga i opomena je prva naa pesma ispevana u jambu. U njoj se osea
uticaj baladine atmosfere nemakih romansi.
Branko koristi jampski metar (desetosloni i jedanaestosloni; sa naizmeninim
smenjivanjem mukih i enskih rima) nemake poezije koji je adekvatan lirskom
doivljaju, elegiji koja se penje ka svetlosti.
Za razliku od ranijih pesama muzika elegine pesnikove ljubavi je u ovoj poemi
drugaija: nena, prefinjena, oduhovljena. Ova pesma je ostala nedovrena: trea,
etvrta i peta strofa su nenapisane, estoj nedostaju pojedini stihovi. Ali i pored prividne
nedovrenosti, imaginativni svet ove poeme ostvaren je u jeziku, kao pesnika celina. I
sama pesnika nedovrenost postaje funkcionalna u delu u kome je sve u znaku
nedovrenosti. Nedovrenost pesnikog dela je dosta esta u romantizmu. Pesnik je
ovom nedovrenou ostvario umetniki autentinu celinu. Neizmenino smenjivanje
nemakog jedanaesterca, koji je muziki znak za idealnu dragu, daleku, neuhvatljivu
strankinju, sa znatno tvrim nesimetrinim desetercem, autentinom metrikom formom
samog pesnika (aki rastanak, Kad mlidija umreti). Poema poinje eleginom
muzikom. U srcu drage prolee budi radost a u njemu tuni neveselost grudi. Iz ovog
eleginog trenutka prenosimo se kroz pesnikovo seanje u neki minuli, lepi trenutak.
Niu se lirske slike koje nailaze u pesnikovom seanju. Lirsko je u pesmi otelovljeno u
slici prirode, koja je data na romantiarski nain: u nju je prenesen i kroz nju iskazan
pesnikov doivljaj. Ljubav ivi u pesmi ptica, u uborenju vrela, u rastu cvea, u uboru
vrela, u rastu cvea a srea treperi kao splet zvezda. Pesnik se lirski identifikuje sa
prirodom kao sa neim objektivnim u kome se nalazi bie sveta. Saznana ulima
pesnikova priroda je iva, kao i bie, kree se, postoji u pokretu, ivi. Kao i u drugim
Brankovim pesmama i ovde se prepliu uticaji rokokoa (zaljubljeni beru cvee, pletu
vence i ljube se u hladu drvea) i narodne poezije (ti zaljubljeni su na naim livadama,
ona mu peva a on je prati na fruli). Ali, Branka ne zadovoljava idila. Kao i u
romansama, i on se ovde rastaje od drage, ime poinje drugi, romantini deo poeme jer
rastanak zaljubljenih prelazi u podvig. Dvoje se moraju razdvojiti jer junaka poeme
131
bilo samo lirski trenutak, san iz koga se on budi i vraa u realnost. Buenjem iz sna
poinje peti, zavrni deo pesme. daljvi pritajena Jovan Dereti, Branko Radievi
Posthumno objavljena Tuga i opomena, najznaajnije delo pored akog rastanka,
takoe izrasta na istoj siejnoj osnovi. To je velika lirska kompozicija, vrsta proirene
balade, koja bi se mogla odrediti kao baladina lirska povest ili mali lirski roman.
Sastavljena je od 60 numerisanih oktava kojima nedostaju etiri strofe. Nije jasno da li
je izostavljanje namerno ili nenamerno (verovatno nenamerno). Osnovni stih je jampski
jedanaesterac iz nemake poezije koji preovlauje od prvog stiha do 53. oktave. Posle
toga sve do kraja slede epski deseterci. U osnovi poeme je banalna ljubavna fabula o
dvoje dragih koji se rastaju: on odlazi u drugu pokrajinu, zaboravlja dragu, a kada se
vrati, draga je mrtva, zbog ega on pada u duboku tugu koja traje sve dok mu se draga
ne pojavi u snu i oslobodi ga tuge, tako da od svega to je doiveo samo ostane slatka
opomena tj. seanje. Pre Tuge i opomene Branko je napisao osam meusobno
povezanih soneta ija je tema susret sa lepom neznankom koju pesnik posle uzalud
trai, lutajui po gradu. Susret sa njom ostvaruje se samo u snu. Branko nije objavio ove
sonete ali ih je preradio u dugu deseteraku pesmu sa naslovom ?. Klieitirana fabula
Tuge i opomene lirski je nadograena i transformisana motivima ljubavi, prirode i
muzike. Vizuelni elementi prepliu se sa auditivnim, slika i muzika postaje jedno. Junak
se predaje uivanjima u prirodi i zaboravlja dragu. Nje se seti u jesen: umiranje prirode
izaziva slutnje o njenoj smrti. Ljubavna idila prerasta u misteriju mrtve drage, koja
dostie vrhunac u velikom snu u kome junak doivljava susret sa mrtvom dragom. Ona
se tu sasvim poistoveuje sa prirodom. Junaku se javlja u trenucima kada se priroda
budi iz zimskog mrtvila. U liku idealne drage mogu se otkriti arhaini refleksi boginje
prirode s njenim umiranjima i ponovnim raanjima. Ova pesma na lirski produbljeniji i
suptilniji nain izraava mitsko, animistiko doivljavanje prirode.
Jaki je doivljen kao izrazit lirski talenat, njegove pesme su dobro primljene i kod
kritike i kod italaca. Od poetka 60. godina 19. veka poeo je da pie pripovetke i
ubrzo je vaio za najboljeg romantiarskog pripovedaa. Prva drama donela mu je
veliku nagradu Matice srpske. Za ivota Jaki je objavio jednu knjigu poezije
Pesme, tri drame, tragedije Seoba Srbalja, Jelisaveta, kneginja crnogorska i Stanoje
Glava i etiri sveice pripovedaka.
Odavno je zapaeno da izmeu Jakievih pesama i njegovih slikarskih platana postoje
motivske i dublje stilske srodnosti (npr. portret kneza Lazara i pesma No u Gornjaku).
Jakievi savremenici pokazivali su vie razumevanja za njegovu poeziju nego za
slikarstvo (iako je on sam sebe nazivao molerom), ali pokazalo se da je Jaki
uspean stvaralac sa dva ravnopravna umetnika lika on je i slikar i pesnik.
Jakievo knjievno delo je neveliko obimom i sa dosta zapoetih i nezavrenih radova,
otkriva veliku tematsku i anrovsku raznovrsnost. Jaki je pisao lirsku, epsku i
satirinu poeziju. Lirika je opsegom najmanji, ali najznaajniji deo njegovog opusa.
Njegov temperamentni romantini lirizam sasvim je razliit od Brankovog, Zmajevog
ili Kostievog.
U lirskim pesmama on uglavnom ne prelazi tematske okvire romantizma. Pesnikovo
JA, draga, otadbina, narod, priroda to su uglavnom teme naeg romantizma i
Jakieve poezije. Jaki je najliniji meu naim romantiarima. Njegova lirika tesno
je povezana sa njegovom sudbinom i prilikama u kojima je iveo. Duboko lino
nezadovoljstvo spojeno je u njegovim pesmama sa tipino romantiarskim sukobom
izmeu snane, usamljene linosti i sredine u kojoj ona ivi. Pesnikovo JA je u stanju
neprekidne zaraenosti sa svetom oko sebe. Taj svet je hladan i tu, bez ljubavi; pesnik
se u njemu osea kao stranac i prognanik.
Taj stav se izraava ili u oseanju gorde usamljenosti, u titanskom, prometejskom
prkosu ili u gnevnom apostrofiranju drugih, u bacanju pesnike anateme na svet. U
nekom pesmama pesnikovo odbacivanje sveta dato je vie posredno, u slikama (npr.
Orao), pesnikov glas se stiava, postaje lirski mek, melodiozan, ponekad pevljiv.
U nizu pesama pesnik nam saoptava da tenja ka drugima, enja za razumevanjem i
ljubavlju ostaje bez odziva. On bolno proivljava svoju usamljenost i sudbinu venog
prognanika (Po golemom svetu mlaan se potucam/to gromovnik nisam da na sudbinu
pucam No u gornjaku)
U elegijskim distisima pesme Vee, osnovno raspoloenje je preneseno u slike prirode.
Sve u njoj pomereno je ka iracionalnom, vizionarskom. Slika veernjeg pejzaa proeta
je atmosferom straha i iekivanja. Pesma nema drugog dela, nema dogaaja, realizacije
oekivanog. Od prvog do poslednjeg stiha ona je u oslukivanju pretee tiine.
Jakiava najbolja patriotska pesma, Otadbina tampana je kao prvi tekst u prvom
broju asopisa Otadbina za koju ju je priliku i naruio glavni urednik, dr Vladan
orevi. Stena, kamen kao krajnji oblik otvrdnute, naizgled umrtvljene materije i
ujedno simbol odbrane i prkosa, jeste jedan od osnovnih materijalnih elemenata
Jakieve pesnike imaginacije. U pesmi Otadbina, kamen se javlja kao metafora
nacionalnog stava. Otadbina je u njegovoj viziji ogromna stena to prete suncu dere
134
kroz oblak. Kod Jakia je kamen samo prividno miran, nepomian, beivotan. On je u
stvari krajnja saetost, maksimalna koncentracija ivota i energije, pritajena budnost na
strai.
Jakievo pesniko rodoljublje nosi peat linog doivljaja i iskustva. U osnovi
itavog njegovog dela je jedna vrsta egzistencijalne ugroenosti koju savremeni
psiholozi nazivaju anksioznou.
Jedna od njegovih najlepih pesama, Na Liparu, formalno je ostvarena u dijalogu, u
dvopevu. Pesnik vodi razgovor sa pticama, njima se ali na ukletost svoje sudbine i na
nepravde koje su mu ljudi uinili i od njih dobija rei utehe koje je uzalud oekivao od
najbliih. Vizija rajske istote i arkadijske nevinosti, doarana podjednako sredstvima
slike i muzike rei, javlja se kao izraz pesnikove elje za lepim svetom, kao san o
povratku prirodi, povratku bezlobivom svetu bilja i ptica, i ujedno kao kontrast svetu
ljudi koji je duboko ojadio pesnika. On uspeva da za trenutak doe u neposredan dodir
sa svetom svojih snova, ali samo zato da bi jo snanije osetio veliinu nesklada izmeu
eljenog i stvarnog.
Napeto, ustreptalo iekivanje neeg napoznatog, tajanstvanog, preteeg,
zanemelost pred opasnostima koje vrebaju iz mraka to je osnovna, afektivna situacija
Jakieve lirike. Ona je neposredno izraena u nekoliko Jakievih najpoznatijih i
najosobenijih pesama (Pono, Vee, No u Gornjaku). Te pesme ine lirsko jezgro
Jakievog opusa. Najpoznatija od njih, Pono, sadri pesnikovu ispovest seni umrle
majke, koja mu se javlja u trenucima usamljenosti. Napeto oslukivanje ponone tiine
ispunjeno je jezom pred neim nepoznatim i preteim, to se kao ogromni beumni talas
iz najcrnjih dubina noi valja prema nepominom pesniku. Nenadana, niim
pripremljena pojava duha majke deluje kao blagotvorni kontrast tom raspoloenju.
Pesnik se za trenutak osea osloboenim od stegnutosti i straha, ali iz njegovog srca ne
pokulja radost ve samo suze i jadikovke zbog vlastitih nesrea. Bolna ispovest
pojaana je saznanjem o fiktivnosti ostvarenog dijaloga. U toj pesmi, kao i u veini
drugih, postoje dva razliita dela: oseanje i dogaaj, strepnja pred nepoznatim i pojava
nepoznatog.
No, i jo ee, pono, trenutak kad ieznu svi glasovi ivota, kad iz duboke
tiine dopiru znaci tajanstvenih i preteih kretanja to je tipina jakievska atmosfera.
Jaki je pesnik noi, pononi pesnik, kao to je Branko pesnik dana i svetlosti.
kome ona, slina Kosovki Devojki iz narodnog predanja, nalazi mrtve oca i brau. Za
razliku od Kosovke devojke, Tijana je na Kosovu, kraj mrtvog roditelja, probudila
ljubav Turina Sulejman-bega i tom prilikom i sama bila oarana njegovom pojavom.
Ve ovde, u ekspoziciji, zapoinje njena tragina krivica.
U zapletu poinje unutranja borba u samoj junakinji. Na jednoj strani su privrenost
mrtvoj brai, roditelju, domovini, zaruniku Milanu, a na drugoj ljubav prema Turinu,
od ije je ruke moda pao i njen otac na Kosovu. I ovde, u kulminaciji, pobeuje ljubav.
U peripetiji, Tijana odlazi u harem, gde ivi u sladosti bogatstva i ljubavi. Meutim,
njen verenik stie u harem ubivi uvare i zaljubljen, kleei pred njom, gine od Turaka.
Peti in, epilog Tijanine unutranje drame, zavrava se njenim samoubistvom. Tragino
razreenje dramskog vora prelazi u mistiku. Muena kompleksom krivice, na poziv
mrtvih, junakinja odlazi njima, u zagrobni svet.
U Nevernoj Tijani individualna prava junaka su podreena patriotskom idealu. Tijana
polazi za svojim oseanjima i postaje hanuma, ali pred licem smrti svog nekadanjeg
zarunika Milana i njegovim prekorom: neverna Tijano, ona osea svu teinu krivice i
ubija se. Na poetku, Tijaninom ljubavlju prema Turinu i njenim odlaskom u harem, po
koncepciji, pripovetka je smela, ak i za romantiare. Ali na kraju, njenim
samoubistvom, kao kaznom za neverstvo prema domovini, pisac se vraa u okvir
patriotsko-revolucionarnih smernica doba.
U ovoj pripoveci, kao i u romantiarskoj tragediji postoji tragina krivica. U
pripovetkama je ona vie emotivno no dramski motivisana. Poetska vrednost dela je u
sveini i dramatici pesnikovih oseanja. Sve ostalo, nestvarne slike, patetine tirade i
melodramske scene liene istorijske atmosfere i dublje psiholoke zasnovanosti likova,
samo je dug svome vremenu.
Drugu grupu svojih pripovedaka Jaki pie krajem 60. i poetkom 70. godina 19.
veka u doba kada se u srpskoj sredini, pored nacionalnih, pokreu i socijalni
problemi. Ova grupa pripovedaka odgovara melodramama. U njihovom patosu
romantiarski patriotizam sjedinjuje se sa socijalnim buntom koji nas podsea na
Petefija i Viktora Igoa. Umesto upeatljivih tipizacija i produbljenih slika sredine,
nalazimo humanistiku retoriku i pobunu protiv socijalne nepravde (npr. Srpsko
obane, Sirota Banaanka).
Treu grupu pripovedaka, pisanih takoe 70. godina ine pripovetke iz
srbijanskog ivota (Jedna no i gogoljevski fragment Komadi vajcarskog sira). U
ovim pripovetkama ima manje emotivnih boja, ali one su zato date sa vie konkretnih
podataka o socijalnoj stvarnosti, tako da bi se o njima na odreeni nain moglo govoriti
kao o realistikim pripovetkama sa socijalnom temom. Ovde su junaci preteno
socioloki motivisani. Polariui ih na povlaene i ugnjetene, Jaki svoje likove
motivie socijalnim ponaanjem. Njegov motivacijski sistem znatno je pojednostavljen
jer on zadrava romantiarski crno-beli polaritet.
Likovi seljaka su najee neuspeli jer ne govore svojim, ve pesnikovim jezikom.
Seljanke i ovde, kao i u poemama i dramama imaju duu malovaroanki. Pripovetke su
esto pune naivnosti i crno-belih kontrasta. Ljubavne scene su melodramski razneene;
137
devojke odve edne, a momci prepuni vrlina. Njihovi dumani, kapetani i kmetovi,
previe su zli i pokvareni.
Knjievnoistorijski ove priovetke su zanimljive kao put iz romantizma u realizam.
Pripovetke iz Srbije interesantne su i kao jedna slika realnosti. To je doba prvobitne
akumulacije, kada se nova bogatstva stvaraju na podvali, nasilju, zloupotrebi zakona,
ucenjivanju, otimaini, nekad i na krvi i zloinu. Okruni naelnici i sreski kapetani
drastino kre postojei patrijarhalni moral: ucenjuju, prete, otimaju, trae da im se
podvode mlade ene i devojke i piruju naoigled celog sela. Takvo ponaanje vlasti
dovodi do opte moralne pometnje, pa stoga kriminal masovno zahvata selo.
Ima se utisak da u pripovetkama sa srbijanskom tematikom, Jaki traga za istorijama
nesrenih ljudi. U Jednoj noi, slika ubistvo. U tim nesrenim prestupnicima pesnik pre
svega pokuava da vidi ljude.
Jakieve pripovetke su otra kritika socijalnog stanja u Srbiji, ali one nemaju
revolucionarnu Markovievu poentu. Ove pripovetke su pre pesnikov otpor prema
moralnom rasulu no poziv na borbu za drugaije drutvene odnose. Kao pripoveda
Jaki se koleba izmeu humanistikog liberalizma i revolucionarne demokratije
Svetozara Markovia, to se u samom tkivu pripovedaka odraava kao raskorak izmeu
zvune, socijalno obojene romantike i realistike, drutveno angaovane proze.
Pripovetka Jedna no ima tri kompozicijsko-strukturalna dela. U prvom, pripovedanje u
prvom licu poinje prirodno, a zatim polako prerasta u romantinu sliku gorskog
pejzaa. Slika je umetniki funkcionalna, ona nam daje mogunost da naslutimo da e
se u prii govoriti o neemu izuzetnom, neobinom. Dalje u prii, na putu kroz planinu,
narator, seoski uitelj, sree nepoznatog putnika, seoskog trgovca. Sa svakim korakom
kroz planinu dva usamljena putnika postaju blii i otvoreniji jedan prema drugom.
Njihov razgovor u divljem koloritu mrkog pejzaa, u kome pria o zmiji i veverici
deluje kao znamenje, izdaleka najavljuje neto strano, kobno. Romantinu atmosferu
dopunjuje slika noi u kojoj neobini putnici razgovaraju kraj vatre. U tajanstvenom
ambijentu crne noi unutranji nemir navodi trgovca da se ispoveda saputniku uitelju.
U takvoj atmosferi trgovac kazuje uitelju neobinu istoriju svoga pobratima ivka i
tako poinje drugi deo pripovetke. Istorija poinje idilinom ljubavlju seoskog momka
ivka prema seoskoj lepotici Stani. Kao vet pripoveda koji sluti kob Stanine lepote,
narator polako uvodi itaoca u ivkovu duevno dramu. Po nagovoru sopstvene majke
podvodaice, Stana e ubrzo posle vananja sa ivkom postati ljubavnica pohotljivog
arhimandrita, to e porazno delovati na pohotljivu prirodu osramoenog mua, koji se
zaputa i propija. Iza dogaaja, oslikavaju se i likovi: demonske podvodaice majke i
nezasitog kaluera, koji su upeatljiviji od likova ivka i Stane.
Dve razliite teme, kob lepote i licemerstvo kaluera stoje sve vreme jedna kraj druge i
slivaju se u celinu u koju se uklapa i majka podvodaica. Zlo: Stana, majka i kaluer na
jednoj strani i dobro: trgovac, uitelj i ivko na drugoj, kao kontrasti, nali su se u
ravnotei. Unutranja ravnotea u ovom delu pripovetke je do te mere sugestivna da
namee oseanje harmoninosti pripoveci, ija je struktura inae pesimistina. Zavrni
deo junakove drame je u disproporciji sa prethodnim; on je gotovo epiloki.
138
koncu. U njenoj lepoti ne samo da postoji hladnoa srca koje s prezirom odbacuje
odanu i strasnu ljubav, ve s razvojem dramske radnje raste njena nesposobnost da voli,
da bi njeno lice kao lice kuge na kraju imalo pogled koji oliava smrt. Ovim osobinama
Jelisaveta se pridruuje nizu fatalnih junakinja evropskog romantizma koje oliavaju tip
zlokobne lepote koja je uvek smrtna, zamka, nikad aneoski simbol. U toj lepoti nita
ne nastaje, ve sve po nekoj vijugavoj putanji nestaje, pa e i za ura vie puta biti
reeno da je u njoj nestao, kao to e ta lepota dovesti Jelisavetu, koja osea prisustvo
avolskog u sebi do samoponitenja. Dok kao utvara tumara u beloj haljini po dvoru,
ona postavlja neobino pitanje da li je sve u redu i dobija odgovor od svog antagoniste
da je sve u redu. Ispod oiglednog apsurdizma situacije otkriva se ironino oseanje
tragine jasnoe. To oseanje pokazuje kako je sve obuhvaeno i dostignuto sveu
traginog junaka. Ova svest dovodi antagoniste do istovetnosti i u tom asu razreava se
sam tragini konflikt u viem pomirenju traginih iskustava oba antagonista.
Naspram ljubavi koju ohola i nesrena Latinka osea za utopijsku Veneciju, stoji
bespogovorna odanost Radoa Orlovia prema Crnoj Gori. Stapajui u liku ovog starca
Kentovo ispatanje zbog iskrenog prijateljstva i Lirov roditeljski bol, Jaki je ostvario
jedan od najupeatljivijih tragikih karaktera nae dramske literature. U njemu se
sustie predanje o propasti srpske drave na Kosovu, o Latinima kao veitim varalicama
i o lepoj kneginji koja je avolji vesnik. On ne osporava potrebu da se udari na Turke,
ve nunost da se gine zbog tuih interesa. Iako u optubi da je zaverenik nema
nikakvog osnova, Rado prihvata traginu krivicu koja sama dolazi junaku, pa se
sudbina obruava na njega bez njegovog uea. On nije zaverenik jer u njegovom
ivotu nema mesta za tajnu kad je javnost delanja njegov osnov. U zaveri uestvuju
njegovi sinovi, Bogdan i Boko, okupljeni oko urevog brata Stanie. Stania, kao
pretendent na presto i stari Orlovi, jedini su pravi protivnici Jelisavetinog delanja i ona
ih neutralie tako to njihovo protivljenje delegitimizuje: oni se navodno ne bune zbog
pogrene odluke vladara ve zbog zbacivanja ura. Progonstvo starog Radoa, kao
inicijani momenat Staniine pobune, otkriva kako pravo na krunu, koji je sekundarni
motiv pobune vremenom prerasta u njen primarni rezultat. Ustati protiv ura ne znai
puku borbu za Staniu, ve protiv Jelisavete, iji zlehudi postupci ponitavaju uporita
crnogorske zajednice: junatvo, ast, ime, veru. Ispod ovih lako uoljivih motivacijskih
nanosa mogla bi se naslutiti skrivena putanja crnogorskog sveta, viteko-herojsko
obescenjivanje ivota kao naela koje se iscrplo, to se vidi u Jelisavetinim reima: ko
da je teta ako izgine/ovakve rite itav milijun.
U ovoj drami dolazi do stapanja razliiitih i heterogenih tradicionalnih linija:
srpska srednjevekovna istorija spaja se sa narodnom epskom tradicijom, prikazan je
viteki svet u kojem ima mnogo elemenata epske heroinosti. Likovi predstavljaju
izuzetnu vrednost ove drame budui da delaju nepokolebljivo sa izrazitim oseanjem
dunosti, gotovo progonjeni fatalnou i bezuslovnou, ali se u njima samima odvija
jedan istanan proces raslojavanja samih osnova vlastitog bia. Iz toga proizilazi veliki
nesklad izmeu junakovih postupaka i onoga to je sam junak postao.
142
40. 41. 42. Jovan Jovanovi Zmaj: ulii, ulii uveoci, Satirina i
humoristika poezija
Jovan Dereti, Jovan Jovanovi Zmaj
Meu pesnicima omladinskog doba prvo mesto zauzima Jovan Jovanovi Zmaj (18321904).
Najmanje romantiar u odnosu na ostale pesnike, Zmaj je najvie od svih bio vezan za
domau tradiciju i njome odreen. Dve glavne poetike pretpostavke njegovog dela su
Branko Radievi i narodna poezija. Od ostalih tradicija koje su ivele u Zmajevom
stvaralatvu, treba pomenuti anonimnu graansku poeziju, i to ljubavne, humoristike i
satirine pesme, sa njihovim prizemnim realizmom i kritikim duhom, didaktizam i
moralizam klasicista i objektivnih liriara, dositejevsko prosvetiteljstvo itd. njegov
obimni prevodilaki rad pokazuje znatnu prisutnost poezije drugih naroda u njegovom
delu. Kao ni kod Dositeja, ni kod Zmaja se ne moe povui jasna granica izmeu
prevedenog i izvornog. Otvorenost, prijemivost, asimilativnost su neka od osnovnih
obeleja Zmajeve pesnike individualnosti.
Zmaj je bio neobino plodan pesnik iako je relativno sporo dostigao stvaralaku zrelost.
Najpre je objavljuje prevode (najvie sa maarskog jezika).
Dve najznaajnije i najlinije Zmajeve pesnike knjige ulii (1864) i ulii uveoci
(1882) obeleavaju razdoblje najpotpunije stvaralake zrelosti pisca. Tada je izdavao i
listove i asopise, Zmaj (politiko-satiriki list), ia (satiriki list), Ilustrovana
ratna hronika (politiki list), Starmali (politiko-satiriki list), Neven (deiji list).
Zbirke pesama: Sve dojakonje pesme, Pevanija, Druga pevanija, Snohvatica,
Devesilje, ika Jova srpskoj deci, ika Jova srpskoj omladini.
Zmaj nije pisao o herojskim i istorijskim temama kao ostali nai romantiari. Problem
stvaranja veih pesnikih celina Zmaj je reio objedinjavajui pesme u vee skupine,
ciklizacijom. Dve njegove glavne pesnike zbirke predstavljaju zaokruene tematske
celine, sainjene po mozaikom principu, a pri tom se i nadovezuju jedne na drugu i
ine pesniki diptihon.
ulii pevaju o ispunjenju sna o srenoj ljubavi. To je knjiga u kojoj posle uvodne
pesme Razgovor sa srcem, sledi 71 kratka lirska pesma, numerisana, bez naslova. Sve
one nastale su u prve dve godine pesnikovog braka. Najneposrednije se osea uticaj
narodne lirike. Mnoge pesme ispevane su u narodnom duhu, ali nisu obina
podraavanja narodne poezije. One su nastale stvaralakom reanimacijom poetike i
stilistike usmene ljubavne poezije. Osnovna obeleja ovih pesama su jednostavnost,
objektivni lirizam i naroito, melodioznost. One su vie melodijska, muzika pratnja
osnovne ljubavne prie, nego stvarni momenti u tematskom razvoju te prie.
Prirodi njegovog doivljaja i poetici knjige bliska je romantiarska nemaka lirika
(Hajneov Lirski intermeco). Veliki uticaj su imali i istoni pesnici (Hafis). Naslov
Zmajeve zbirke potie od persijske rei ul=rua, a postojala je i tradicija u persijskoj
poeziji da se zbirkama pesama daje ime ulistan (ruinjak).
143
ulii nisu samo pesme o Rui, ve su to trenuci sree koje pesma otima od prolaznosti,
darujui im tako veni ivot.
Osnovni umetniki, estetski kvaliteti ovih pesama su njihova jednostavnost, lakoa i
saetost. Njihova lakoa govori o lakoj i neposrednoj prijemivost pesama i nije znak za
nedostatak unutranje sloenosti. Za Zmaja je karakteristino da su i najsloenije misli,
slike i emocije u izrazu i melodiji krajnje jednostavne.
Jedinstvo ove knjige ne zasniva se samo na tematskom i anrovskom jedinstvu. U njoj
se otkriva i unutarnji razvoj, lirsko dogaanje, pria sa svojim glavnim protagonistima u
koju se uklapaju pojedinane pesme. To dublje jedinstvo ne poiva na povezanosti
izmeu stvarnih dogaaja ljubavne istorije, jer se ti dogaaji samo u retkim prilikama
mogu sasvim jasno identifikovati. U najveem broju sluajeva dogaaji su samo
nagoveteni ili su data duevna stanja iz kojih se ne nazire nita konkretno. Unutarnji
razvoj knjige dakle ne poiva na razvoju spoljanjih zbivanja, nego na razvoju oseanja.
Taj razvoj ini postupni, ponekad dramatini prelaz od mranih ka svetlim oseanjima,
od tuge ka radosti. Prvim uliima svojstven je melanholini, setni ugoaj. Tek kada se
pojavi ona, neimenovana draga, pesnikova tuga poinje da iezava, a jaanjem njihove
veze narasta suprotno, vedro, radosno raspoloenje, da bi se njihovim sjedinjavanjem u
braku i porodici oseanje radosti iz pesnikovog srca prelilo na itav svet. Uzeti u celini,
ulii imaju svojstva pesnikovog intimnog dnevnika ili lirskog romana o ljubavi.
ulii su kao celina umetniki ujednaenija i bolja knjiga od ulia uvelaka.
ulii uveoci su nastavak ulia, ali po oseanjima i tonu, oni su suprotni njima. Prvu
knjigu inspirisala je ljubav prema najbliima, a drugu smrt najbliih. Ova knjiga sastoji
se od 69 kratkih lirskih pesama, baz naslova. Knjiga je manje kompaktna, pojedinane
pesme stoje svaka za sebe, meu njima nije izvreno povezivanje po principu nizanja,
ne postoji jedinstvena lirska pria u koju bi se uklapali svi uveoci, nema
horizontalnog razvoja prie analognog radnji romana.
Meutim, tematsko jedinstvo lirskog ciklusa izraeno je u njoj u veoj meri nego u
prvoj knjizi. Sve pesme govore o jednoj osnovnoj temi, a to je odnos prema smrti,
naroito smrti najbliih. Smrt je osnovno ishodite knjige, sve to se u njoj govori o
ivotu i svetu nosi peat smrti. Otkriva se kretanje od smrti kao dogaaju u ivotu, ka
smislu koji smrt ima u odnosu na pesnika samog. To je kretanje od tragino intonirane
egzistencijalne lirike do lirske metafizike.
Pesme u zbirci moemo razvrstati u pet nejednakih skupina. Prvu ine evokativne
pesme, koje predstavljaju neposredni izraz egzistencijalne zbilje, u kojima se sasvim
odreeno iznose injenice koje se odnose na konkretne dogaaje bolovanja, umiranja,
sahrane, poseivanja grobu. To su 2, 4, 6, 10, 15 i dr.
Drugu grupu ine pesme koje govore o pesnikovom duevnom stanju posle gubitka
najbliih. Moemo ih nazvati pesmama tuge. Njih ima najvie. U uveoku 27 tuga se
konkretizuje, oliava, postaje ivo bie, koje dobija sva svojstva umrle drage. Pesma o
tuzi pretvara se u gorku, ironinu alegoriju. I u drugim pesmama primetna je tenja ka
alegorizaciji ali se insistira na slikama koje sugeriu oseanja stranog, uasnog,
144
prekomernog, npr. u 7. uveoku gde se govori o danu i noi koji s uasom bee iz
ponora njegovih grudi, preputajui ga samom sebi.
U pesmama tree grupe postoji analogija izmeu pesnikove tuge i izgleda stvari oko
njega, ali se teite pomera s prvog na drugi element. Pesnik ne govori direktno o
svojim oseanjima, ve stvara sliku sveta koji posredno ili neposredno odgovara tim
oseanjima. Slika sveta redukuje se u skladu sa negativnim emocionalnim stanjima.
Tuga i bol prenose se na ceo svet. U 44. uveoku (Moje nebo, jer je mutno) pesnik
prisvaja za sebe sve ono to u prirodi nosi neki nedostatak. Takav je i 8. uvelak
(Mrtvo nebo, mrtva zemlja). U ovoj pesmi od 16 stihova re mrtav ponavlja se 10
puta. Sivilo, pusto i mrak su osnovni elementi univerzalne slike sveta.
Pesma etvrte skupine stoje sasvim za sebe. Za njih je karakteristina okrenutost ka
onostranom. Iako malobrojne, one su antiteza pesmama iz prethodne tri grupe. Ovde
mrak smenjuje sveopta svetlost. Ona pripada svetu mrtvih, ali njeni zraci, u retkim
trenucima, probijaju se kroz mrak i obasjavaju pesnika. Svetlosne slike sreu se u 1.
uvodnom uveoku, koji nas sasvim prenosi u svet mrtvih, te bi, u hronolokom smislu,
njegovo mesto bilo na poetku a ne na kraju. Zahvaljujui toj inverziji, knjiga mraka i
smrti poinje u znaku svetlosti, kao to ulii, knjiga ljubavi i svetlosti, poinje u znaku
mraka.
Ali svetlost ulia je primarno ovozemaljska, a svetlost Uvelaka je prevashodno
onostrana, nebesna. Ona se pojavljuje i u 30. (to je java tako kivna) i 66. uveoku
(Meseina kad prelije bole), koje moemo nazvati svetlosnim pesmama. Kao kod
Branka i Kostia, i kod Zmaja su susreti sa umrlom dragom praeni nadzemaljskom
svetlou i muzikom. San ima snagu da otvori nebesa i otkrije snevau nebeske lepote
(30). Sredinji dogaaj u toj viziji je silazak dua svojih mrtvih analogan pojavi mrtve
drage u snu kod Branka i Kostia, ali i sasvim specifian zbog grupnog karaktera
ponovnog susreta. To je porodino okupljanje, a ne ljubavni sastanak. Povezanost s
drugima, kao osnov Zmajeve lirske oseajnosti javlja se i u svetlosnim, metafizikim
uveocima. U uveoku 66 data je vizija kosmikog priea, u kojem Hristos
pojedince bolne prieuje. Onaj ko okusi iz tog putira osea se isceljen, ne od
greha, nego od samoe. Kao to se ovozemaljska srea postie u zajednitvu ljudi, tako
se onostrano blaenstvo ostvaruje stapanjem dua. U prvom uveoku, koji ima
programski karakter, likovi umrlih dragih gube individualne crte i postepeno se stapaju
u jedno nedeljivo bie. Petu grupu ine pesme sa pragmatinim porukama. Nacija se
stavlja na mesto izgubljene porodice, gubitak vlastite dece pesniku mogu nadomestiti
sva srpska deca ili pevanje njima. Pragmatini uveoci vraaju nas u istu ravan u koju
sapadaju evokativni, u ravan ivotne zbilje. Ali, njihov smisao je sasvim suprotan.
Umesto neumerenog bola pred neumitnim, oni nude korisno injenje za druge kao
utehu. ulii uveoci nude dva izlaza iz pesnikove egzistencijalne situacije jedan je
sadran u svetlosnim, a drugi u pragmatinim uveocima.
Zmajeva politika poezija dobija pravu snagu i umetniku izraajnost tek kada pree
na teren satire. Tada postaje veliko iskrivljeno ogledalo u kojem se ogleda itava epoha.
Jezik Zmajeve satire pun je govornih obrta, sirovih izraza i fraza iz svakodnevnog i
145
novinskog jezika, inventivne upotrebe rei iz vie stranih jezika. Zmaj se u izrazu i
temama satirinih pesama najvie pribliio realizmu u poeziji.
Tematski registar njegove satire je ogroman: tuinsko vaspitanje srpske omladine
(Bildung), guenje politikih sloboda (Pesma jednog najlojalnijeg graanina),
izneveravanje naroda, krenje obeanja itd. Najveu dubinu i univerzalnost Zmajeva
satira dostie u pesmama iji je predmet izobliavanje monarhije i svega to je okruuje.
One su takoe inspirisane prilikama u Srbiji samo to je satira u njima obogaena
alegorijom. Takve pesme su: Jututunska juhahaha i Jututunska narodna himna. U tim
pesmama vidimo socijalni i moralni antipod utopijama, pa se zato nazivaju i satirine
antiutopije. To je svojevrsna slika sveta okrenutog naopako. Zmaj jedini od naih
velikih romantiara nije prihvatio jampski stih. U poznoj lirici Zmajevoj istiu se pesme
s naglaenom subjektivnom notom. One su bliske lirizmu tuge ulia uvelaka i
predstavljaju njihov produetak, samo to se u njima bol stiava u rezigniranom,
folozofski produbljenom mirenju sa neizbenim. Najbolje meu njima (npr. Otkide se)
uzdiu se do misaonog, metafizikog lirizma ulia uvelaka.
listu Starmali. Tema smrti je vajkadanja tema pesnikova koja neprekidno traje u
njegovoj poeziji od smrti ene i dece (umrlo mu je petoro dece: Mirko, Sava, Tijana,
Jug, mezimica Smiljka i konano ena Rua). Za njega svetski bol romantiara nije bio
samo poetsko-filozofski aspekt ivota, nego stravina realnost potpune bespomonosti
oveka pred surovim udarcima sudbine. Svojim pesmama (poevi od ulia uvelaka)
Zmaj poinje da lei svoje smrtne duevne bolove. Grobovska svetlost umrlih srodnika
koja zrai pojedincima pretvara se u svetlost duhovne tradicije, idealnog duhovnog
naslea, koja zrai naciji i koja povezuje najdalja pokoljenja, stvarajui duhovnu
podlogu za jedinstvo naroda i oveanstva, za jedinstvani drutvani ideal humaniteta.
Motiv svetlog groba sa takvim simbolinim znaenjem javlja se u pesmama Pamtite,
deco! i Spomenik profesoru andoru Popoviu, da bi se magistralno izrazio u Svetlim
grobovima. Ispevana je u formi novovekovne ode. Stihovi su nejednake duine, a neki
bez rime. Ona je i dua nego obina lirska pesma, a po stupnjevima logikog razvijanja
i dokazivanja lii na shemu retorike hrije, tj. nadgrobne besede. Podeljena na est
strofa, od kojih svaka predstavlja jedan stupanj u razvijanju besede. Prva strofa je uvod
(exordium) u kome su u vidu pitanja i odgovora na njega postavlja osnovna teza: sve je
groblje, ali i kolevka. U drugoj, treoj i etvrtoj strofi imamo izlaganje teme (expositio),
u kome se u vidu primera, analogija, raspravljanja (dijaloga) i argumenata dokazuje
ispravnost postavljene teze: ti svetli grobovi jesu vatre koje spajaju vek sa vekom i
oveka sa ovekom. Dijalog koji se vodi izmeu ivih i mrtvih potvruje unutranji
smisao teze borba za ostvarivanje ideala je najvii smisao ovekovog ivota. Peta
strofa, zakljuak (recapitulatio) zatvara poetni krug ti grobovi nisu rake ve
kolevke novih snaga. Najzad, esta strofa je poziv na okupljanje oko Jakievog groba,
invokacija, koja je u ovoj poetskoj shemi, umesto na poetak dola na kraj pesme, kao
emotivni zakljuak poenta. Ova shema besede dobro se uklopila sa misaonom
tenzijom ode, sa njenom sveanom uzvienou i kontemplativnom patetikom, s njenim
transformiranjem emotivnosti u olimpijsku vedrinu idealne duhovnosti. Zmajeva snaga
invencije ispoljila se i u ovoj pesmi. On nije bio pesnik filozofskih dubina, kakav je bio
Laza Kosti, ali je bio pesnik inventivne refleksije, pesnih spontanih slika, iz koga
vrcaju poreenja, kontrasti, paradoksi i duhovite poente. Takav je i iznenadni i
paradoksalni obrt na poetku pesme, svaka stopa je grob do groba i se mi stalno
kreemo po groblju i ivimo u sferi predmeta, pojava i situacija koje oznaavaju,
predstavljaju i evociraju umrle ljude i njihove grobove. Ljudi su stalno okrueni
opomenom memento mori. U drugoj strofi Zmaj polazi od motiva svee na grobu i
varirajui ga, metaforiki ga transformie u zvezde, vatre doglasnice, svetle mlaze,
svetle trage, da bi u treoj strofi, taj isti motiv, motiv svetlosti fizike i duhovne sa
grobova, preobratio u sliku duhovnih glasova, gromke jeke, boanske sile. U celoj
Zmajevoj poeziji dominira jedna slika, jedan motiv koji je i u naslovu pesme, a to je
motiv svetlosti. Izjednaava, kao i Njego, pojam fizike svetlosti sa pojmom duhovne
poruke, misli, vere i ideala. Tragini in Jakieve smrti oznaava na kraju pesme
paradoksalnim spregom pojmova, koji prikazuje grob u jednom optimistinom
duhovnom aspektu al je sino grobak novi. I taj paradoksalni patos duhovnog
147
Struktura i tekstura ove pesme su izuzetno bogati (Don Krou Rensom struktura i
tekstura pesma je logika struktura koja ima lokalnu strukturu; zidovi kue
predstavljaju strukturu, a tapete teksturu).
U pesmi Meu javom i med snom subjekt pesme vodi dijalog sa oseajnim delom svoje
linosti (obraa se srcu). Taj dijalog subjekt pesme vodi sa pozicije razuma, tj. pameti.
Ta pozicija zapravo je prisutna in absentia, dakle putem svoga odsustva, jer nigde u
pesmi to nije eksplicitno izraeno. Poetak pesme srce moje implicira rascepljenost
linosti na razumni i oseajni deo i implicira da je to obraanje sa stanovita razumskog
dela.
Dijalog poinje blagonaklono srce je samohrano. Razum mu se obraa zatitniki i
sa simpatijama. Razumski deo linosti hteo bi da bude i da postane vie nego to jeste,
jer je razum po sebi skuen. Iako nigde nije eksplicitno iskazano, u ovom dijalogu
razuma i srca uje se samo glas razuma, glas srca se ne uje. Razum pita i odgovara a
srce samo dela i ne daje odgovore. Ono nezvano dolazi u dom razuma i samo plete,
plete.
U prvom stihu druge strofe srce je drugaije okvalifikovano, kao srce ludo. Neto se
desilo izmeu prve i druge strofe srce oigledno ne plete onako kako je to razum
oekivao, pletivo mu smeta i javlja se neka nervoza. Ne znamo tano ta je to naljutilo
razumski deo. Pletilja ona stara moe biti parka ene iz grke mitologije koje su
plele sudbinu, ali one su prelje a ne pletilje. Sledea asocijacija ukazuje na Penelopu iz
Odiseje koja nou opara ono to preko dana isplete ali i na nau narodnu pesmu Zidanje
Skadra u kojoj vila porui ono to se preko dana izgradi. Neto slino se deava i sa
pletivom u Kostievoj pesmi. Re dan moe da oznai snage svetlosti, razuma, pameti,
a no sile mraka, tame, oseanja. Dan gradi a no rui.
Druga strofa treba da predstavlja vrhunac dijaloga, vrhunac drame. Srce samo
naizmenino plete pletivo i para ga: ponaa se kao Penelopa, kao Sizif, kao vile pri
zidanju Skadra na Bojani. Jer, ni ono samo u sebi nije jedinstveno ve dvojno:
sastavljeno od sila mraka i sila svetlosti, od dana i noi i zato se ne moe sasvim
izjednaiti ni sa jednim ni sa drugim. Subjekt pesme dakle pokazuje se kao izvanredno
sloena struktura: sastavljen je od razumskog i oseajnog dela, a sam oseajni deo je
podeljen na dan i no, svetlost i tamu. Srce je u sebi protivreno. Pletenjem srce nita
nije postiglo jer se java i san njegovim posredstvom nisu pribliili. Pitanje: ta ti misli
sa pletivom? protestno je intonirano zato to se srce ponaalo nerazumno, paralo je i
plelo naizmenino. Srce se ponaa kao sila koja je nepristupana razlozima razuma.
U treoj strofi razumski deo linosti vie ne pita, on sada kune. Kletva je znak njegove
nemoi. Sada je razumski deo linosti van svog doma na javi, on je meu javom i
med snom, zapleten u pletivo kao pile u kuine. Pokuava da se razebere u pletivu, ali
mu se ne da. Srce ga je i dovelo u stanje izmeu sna i jave. Dijalog izmeu srca i
razuma i nije dijalog ve upravo borba i to borba izmeu dva nejednaka partnera:
razumskog, koji je dobronamernog i srca, koje je nejasno, nepredvidljivo. U toj borbi,
srce je nadvladalo, razumski deo na kraju je spleten, zbunjen, nemoan, pobeen.
Razum je pobeen od nerazumskog dela linosti to pokazuje da se razum pokaao
149
nerazumno u borbi sa srcem. Najpre ga je primio u svoj dom, nije ga dobro procenio i
ocenio. Kosti izmeu razuma i srca vidi borbu i rat, zavere i prevare.
Nekazana a prisutna u pesmi je i Kostieva poetika (to je zapazio Zoran Mii). Ova
pesma ne izraava stanje izmeu jave i sna ve zbivanje izmeu razumskog i oseajnog
dela linositi koje je kao rezultat imalo stanje u kome se subjekat naao, tj. stanje
izmeu jave i sna. Subjekat pesme je i protiv svoje volje postao zarobljenik tog stanja.
Za romantiare uopte bio je uvek vaniji san, mata, ali bilo je i onih koji su
nadvladavali jednostranost sna i fantazije i ukrtali ih sa razumom i javom. Takav je bio
i Kosti, koji je ovu pemu napisao u 22. godini. Sam Kosti je u Knjizi o Zmaju govorio
o pesnikom stanju zanosa i inspiracije. To je stanje u kome se ne gase razum i volja ali
svest se menja, stavlja se u slubu zanosa.
Kosti ovde sledi entuzijastiku poetiku, smatrajui da je zanos sutina pesnikog
stvaranja. On tu kategoriju shvata kao neko tree stanje koje nije ni java ni san, nego
upravo neto izmeu. Ono je ukrtaj (hijazam osnovno Kostievo naelo) sna i jave.
Kosti to stanje eksplicira kao suton uoi zanosa.
Vaso Milinevi, Laze Kostia pesme o Prometeju
Izvori Kostievog pevanja seu do klasine, naroito helenske filozofije i knjievnosti.
Iz njih crpi motive i pesniko umee. Kao inspiracija slue mu i ekspir i Biblija.
Kosti je hteo da zaviri u zamrene vasionske tajne, da otkrije smisao ovekovog
bitisanja na zemlji, da osvetli ovekov odnos prema bogu i svemiru.
Kosti stupa u knjievnost kao plemeniti buntovnik protiv postojeeg poretka stvari (za
razliku od Sterije koji je pasivno rezigniran).
Romantizam je bio veliki prkos i nepomirljivi bunt protiv svih ogranienja ljudskog
duha i sloboda.
Helenski mit o divu Prometeju je pobuna dobra protiv zla, borba slobode i tiranije,
razuma i stihije. Od grkih dela najpoznatiji je Eshilov Okovani Prometej. Eshilov
Prometej strada zbog preteranog ovekoljublja, zbog samovolje i prkosnog buntovnitva
prema vrhovnom bogu, Zevsu. Prometej je obdario ljude vatrom, dajui im preimustvo
koje imaju samo bogovi. On je ljude uinio razumnim i sposobnim da misle i stvaraju,
jer vatra simbolizuje razum. Zbog tog greha Prometej je morao da ispata, prikovan na
kavkaskoj steni u Hefestovim okovima, dok mu je orao kljucao utrobu, koja se ipak
stalno obnavljala jer je on bio besmrtan. Prema mitologiji, Herkul je ubio orla i
oslobodio prometeja.
O Prometeju su pisali i srednjevekovni pisci, poredei ga sa Hristom. Za Prometejev lik
interesovali su se i Volter, Gete, Bajron, eli, De Mise i na Laza Kosti.
Romantiari Prometejevo zavetanje shvataju kao borbu, nemirenje, tenju za
beskonanou ljudske moi. Prometejstva ima gotovo kod svih naih romantiara, ak
i kad to nije terminoloki oznaeno (Njego, Branko, Jaki).
Kosti je autor pesme Prometej koja se u velikoj meri ugleda na Eshilovo delo.
U pesmi Jadranski Prometej (1870) Kosti ovog junaka vidi kao borca za nacionalno i
ljudsko osloboenje. Kosti govori o oslobodilakoj borbi srpskog naroda protiv
austrijske imperije. Ovde je do izraaja doao romantiarsko simbolistiki pristup i
150
alegorijsko tumaenje i bogaenje mita. Umesto olimpskog tiranina Zevsa javlja se isto
tako surova zemaljska tiranica Austrija, oliena u rimskoj boginji Junoni. Kosti je u
ovoj poemi poao od istorijskog dogaaja, od konkretne nacionalne pobune kao
inspiracije za pesmu. Njegov orao na poetku pesme nije moni izaslanik bogova, ve
oerupani dvoglavi simbol austrijske monarhije. Kosti asocijativnim alegorijskim
slikama i nizovima stvara impresivnu karikaturu, zapravo grotesku dvojne monarhije.
Pesma je vrsta lirske refleksije o tada sasvim aktuelnim dogaajima, o tek stvorenoj
Austro-ugarskoj monarhiji. Pesnik aludira i na poraz Austrije od Pruske 1866.
Inventivno koristi igru reima o dvoglavom orlu i dvojnoj monarhiji izvodei odatle
dvolinost tadanje habsburke politike. Stvaranje dvojne monarhije Kosti smatra
prevarom.
Osnovnom idejom pesma je takoe bila usmerena protiv tada aktuelnog
austroslovenstva, ujedinjenja junih Slovena u okviru Austrije. Iako je u poemi sve
usmereno na detronizaciju austrijskog dravnog stroja, pesnik tome daje i dublje,
univerzalnije znaenje.
Nacionaloslobodilaku borbu Kosti poredi sa veitom borbom mora i oluje, borbom
slepih elementarnih sila, istiui da sve to je stihija, haos, ropstvo mora da propadne po
prirodnim, kosmikim zakonima.
Ne samo u motivima i idejama, nego i u formi, Kosti koristi uktaj necionalnog i
univerzalnog. Kosti je prvi uveo slobodni stih u srpsku knjievnost. esto koristi i
dvostruko rimovane latinske distihe kao i slovensku antitezu iz narodne poezija.
Pesma je viebojna, simbolina i asocijativna u raznim smerovima. Drugi deo poinje
grandioznom slikom okovanog diva na hladne grudi stene prikovan.... Niu se smele
kontrastne slike i sintagme hladne grudi, vekovito raspetije. Okovani div jo uvek
ispata svoj vidovdanski grej greh zbog nesloge, zbog poraza i zanemarivanja
nacionalnih stvari radi sitnih i prolaznih koristi.
Kosti ekspresivnim reima vaja pravi herojski portret, vrlo zgusnut i plastian. U
jezgru poeme istie se, u retorskim pitanjima, sloboda i slobodarstvo kao vrhunske
vrednosti, kao ivorvorne svetlosti samog suneva ara.
Opet je tu i ironija i ruganje. Pesnik evocira nacionalnu istoriju i kosovsku katastrofu,
ali ne narativno, ve u alegorijsko i metaforistiko mitiziranoj slici. Pesnik posredno
takoe istie da se njegov narod vekovima rvao sa azijatskom silom i mrakom, dok je
ostala Evropa ravnoduno utala, ostavila ga samog. Ali dugotrajna patnja i borba
prekalili su srpski narod i osposobili ga za otpor i pobedu kamen se nije raskamenio...
Kremen je izvanredno naen simbol, slian onom koji e ura Jaki uzeti u
Otadbini. Sklon mitizaciji, Kosti nacionalnoj heroici daje svoju verziju kosovskog
svetlosnog mita. Kada je azijska adaha zla onog dana Vidova progutala nae sunce
slobode, ono joj je eglo utrobu, a od tog sunca slobode na Prometej priestio se
jednim njegovim zrakom svetlosti. Sauvan je u Prometejevom srcu prieem. Taj
veiti zrak sljubio se s prigrljenom stenom i stvorio se kremen stanite vatre.
U ovoj slici saet je i na folklorni mit o bogu Vidu, upotpunjen motivom priea
srpske kosovse vojske pre boja. Junaci se prieuju svetlou i ta sveta vatra sauvana
151
udna i edna balada Minandir je moda najlepa pesma koju je Kosti napisao.
Oblikom, strofom i kazivanjem peto pevanje Samsona i Delile lii na Minandir.
Ispriana je drevna legenda o ljubavi i smrti, mirnim, ujednaenim tonom sa prisenkama
ironije. To je pria o kralju Ramsenitu od Misira, njegovoj prelepoj keri Valadili i
neimaru Minandiru. Sve troje vezuje duboka, tragina ljubav i sve troje na kraju bivaju
sjedinjeni u smrti. Na temu ljubavi i smrti nadograuje se tema umetnosti. Gradei
kraljevu grobnicu, lavirint, Minandir u ludilu ljubavnog bola stvara likove udesne
lepote od kojih svaki lii na voljenu devojku. Sve je u ovoj baladi u znaku nevinosti i
istote, njen najei epitet je belo.
Slobodan Jovanovi, Laze Kostia Samson i Delila
Biblijska pria o Samsonu i Delili razlikuje se od Kostieve verzije. U Bibliji, Samson,
koji je svojom divovskom snagom dojadio Filistejcima, zavoleo je devojku Dalidu.
Filistejski knezovi obeaju joj mnogo novca ako otkrije gde je njegova snaga i kako bi
se mogao savladati. Poto joj je Samson ispriao da mu je snaga u kosi, Dalida ga je na
spavanju oiala. Filistejci ga ugvate tako obesnaena i iskopaju mu oba oka. Prilikom
jedne svetkovine, Filistejci izvedu Samsona iz tamnice da im igra. Samson, koji je u
tamnici sa ponovo naraslom kosom povrtio svoju snagu, imao je jo samo jednu elju
da se osveti neprijateljima koji su ga oslepili. On zagrli dva srednja stuba na kojima
stajae kua, nalee jako i kua se srui na sav narod koji je bio u njoj. S Filistejcima
pogibe i Samson, ali umirui, on pobi vie Filistejaca, nego to ih je pobio za itav
ivot. U biblijskoj prii Dalida ima sporednu ulogu, jer je glavna stvar Samsonova
borba s Filistejcima.
Laza Kosti je uinio vanijim odnos Samsona i Delile nego Samsona i Filistejaca.
Oseanja te dve linosti zamrsio je i dao im dubine i u tom psiholokom preraivanju,
Delila je postala zanimljivija od Samsona.
Samson nije poznao Delilu na potoku, nego na boju. On ubija njenog mua. Razjarena,
ona hoe da ubije Samsona ali on je ve obamrlu dohvata u zagrljaj i tako poinje
njihova ljubav. I kod Kostia, Filistejci trae do Delile da im izda Samsona. Dok u
bibliji, ona to pristaje da uini za novac, kod Kostia ona gnevno odbija Filistejce, jer
do ludila voli Samsona.
Delila voli u Samsonu njegov viteki duh koji se ogleda u njegovom elu i pogledu, a
voli i njegovu muku snagu, koja se pokazuje u njegovoj bujnoj kosi. Njena je ljubav
vrlo ulna, i opet bi htela da bude neto vie nego ulna. Kod Kostia, Samsonova
griva, znak njegove muke moi, istovremeno je i znak Deliline ulne ljubavi. elei da
uveri samu sebe da je Samson divan i bez svoje grive, Delila eli u stvari da svoju
ljubav uini manje ulnom, istijom i blagorodnijom.
Ali Samson bez kose nije divan nego straan. Moda Delila nije mogla voleti Samsona
bez njegove grive im je prestala njegova ulna privlanost, prestala je i njena ljubav.
Sva njena Samouverenja da voli Samsona i drukije, bila su samoobmana. Kada je
popustila vatra ulnog zanosa, Delila je prema Samsonu osetila staru mrnju, kao prema
ubici njenog prvog mua, iji joj je samrtniki lik, u oianom Samsonu, izaao pred
oi.
154
U njenim oseanjima nastaje preokret. Ona izdaje Samsona Filistejcima, jer ostrigani
Samson nije vie Samson. Sa grivom on ne gubi, kao u Bibliji svoju snagu, nego svoju
privlanost za Delilu.
Za nagradu to je izdala Samsona, Askalonski knez uzima Delilu za enu. Na dan
svadbe, Delila trai od Askalonskog kneza da pogubi Samsona. To kod nje nije samo
mrnja prema Samsonu, nego i strah i to ne toliko od Samsonove osvete, koliko od
uspomena na njenu nedostojnu ulnu ljubav prema njemu (nisam tebe, care, vredna).
Izveden iz tamnice, slepi Samson uje oko sebe graju svojih sterih dumana Filistejaca,
koji bi hteli da ga premlate. On zamilja da je opet u boju. Na Samsonov uzvik ceo
filistejski narod zanemeo je od straha, ali, gore na prestolu, Delila je ciknula. Samson je
zaboravio na bitku i Filistejce i pojurio ka Delili. Sva njegova stara ljubav pretvorila se
u mrnju, i on se ustremio na Delilu da je udavi. Ali on, budui slep, ne uhvata Delilu
nego jedan kip o kome se dri cela zgrada. Sasvim sluajno dakle on rui celu zgradu,
koja u svom padu zatrpava i njega i Delilu i ceo filistejski narod.
Ukratko, Dalila je zavolela ubicu svog mua, Samsona. Ta je ljubav utoliko neodoljivija
i utoliko grenija, to je Delila ulima priviena Samsonu. U jednom trenutku, kad
goznica ula kod nje malaksava, ona izdaje Samsona Filistejcima, ali ni posle toga nije
mirna. Uspomena na Samsona mui je dokle god je on iv, jer nije sigurna da nee opet
podlei njegovoj mukosti. Ona trai njegovu smrt, ali u tome nalazi i svoju, spojena sa
Samsonom u smrti, kao to je u ivotu bila.
Sluaj Delilin slian je Aneliji i Fileti u Maksimu Crnojeviu. Kao to Fileta umire s
reima: Oh, mrzim ljubim mrzim ljubim ga, tako i Delila, i kada trai da ubiju
Samsona, ni sama ne zna da li ga voli ili mrzi. U oba sliaja ljubav je grena: ena voli
onoga koga bi trebalo da mrzi ali ta ljubav s nemirnom saveu, svakog asa se moe
pretvoriti u smrtnu mrnju.
Romantiari su voleli da spajaju ljubav, zloin i smrt. Strast koja se granii sa ludilom
ne zna ni za boije ni za ljudske zakone, i kao sila iz nekog drugog sveta, ona prelama i
lomi nau volju.
Nedi je zamerio Kostiu da je njegova obrada biblijske prie:
1.
bez ideje, sva u prienju, protkanom razlinim epizodama
2.
u Bibliji nema pomena o Delilinoj ljubavi prema Samsonu.
Meutim, ovaj Kostiev spev nije samo niz epizoda. Sve epizode vezuje i ujedno im
daje dublji smisao Delilina sudbina. Njen sluaj nije tako jednostavan, jer ona
istovremeno i voli i mrzi Samsona, a ta mrnja moe da bude dokaz da nije zaboravila
svog mua.
Ovaj spev kao i druga Kostieva dela obiluje kovanicama. Podeljen je na pet pevanja.
Jovan Dereti, Laza Kosti
Samson i Delila je najbolja Kostieva romantina poema. Teite je pomereno na Delilu
i njene enske metamorfoze. Kao i Maksim Crnojevi, i Samson strada zbog gubitka
lepote, a ne snage (kao u Bibliji). On je u poetku sav u nekom ulnom zanosu, opijen
ljubavlju, a tek kada ga Delila izda u njemu se budi junak i nepobedivi div. Mrnja
prema eni ga pokree na delanje u zavrnom delu, kao to ga je ljubav pokretala u
155
4.
5.
6.
7.
Pesma poinje kao pokajnika molitva. Greh za koji se pesnik kaje nije moralni nego
estetski. On se ogreio o lepotu kada je u rodoljubivom zanosu poalio za borovima
naih uma. Lepota se u pesmi javlja u tri oblika: kao arhitektonska lepota crkve, kao
telesna i duhovna lepota idealne drage i kao boanska lepota vasione. Ljubav je osnovni
nain sluenja lepoti i ona pesniku omoguava da se uzdigne od nesavrenog do
savrenog, od zemaljskog do nebeskog. Ljubavna udnja prema lepoti postie uspon do
apsolutnog, a idealna draga ima ulogu posrednika. U mraku njegovih lutanja i grehova
ona je boanska svetlost, a u pustoi posle njene smrti iznenadni sisreti sa njom u
snovima donose trenutke mistike ozarenosti. On se s umrlom dragom sjedinjuje i
duhovno i telesno. Ona mu otvara put ka najvioj mudrosti kroz nju sad vidim, od nje
sve znam, a iz duhovnog braka sa njom raaju se njegove pesme. U njihovom
konanom susretu posle njegove smrti doi e do ekstatinog stanja u svim nebeskim
sferama, u celoj vasioni.
U oktavama se smenjuju katalektiki i akatalektiki oblici enskog deseterca. Zadnje
dve strofe su spojene a posednjih osam stihova se rimuju sa refrenom, i tako se i
zvuanjem izraava ekstaza veite radosti.
intimnu i javnu tragediju kapetana Pere Segedinca, pesnik je uspeo da ovom istorijskom
liku udahne univerzalne odlike i da tako istorijsku dramu pretvori u veliku tragediju.
U ovoj drami iz scene u scenu pratimo tanano ujedinjavanje istorijske i individualne
sudbine. Ono se stvara stalnim preplitanjem tri sloja znaenja. Prvi je nacionalni, srpski
sloj jer je ova drama i umetnika transpozicija Kostievog patriotizma. Drugi sloj, koji
je doveo do zabrane izvoenja ove drame, odnosi se na analogije izmeu istorijske i
savremene situacije. Trei sloj znaenja je i najvredniji to je ono humano,
opteljudsko, trajno. Tragedija kapetana Pere je i lina drama oveka vojnikog
mentaliteta, iji se odnos prema svetu temelji na vrstom verovanju u vladara i crkvu.
Ruenje tog verovanja i pokuaj da se nau nove etike koordinate predmet je dostojan
tragedije. Kosti je duhovno a zatim i telesno stradanje oveka, koji i vojnika koji je
izgubio verovanje i prekrio zakletvu na vernost, opisujui produbio iskljuivo
dramskim sredstvima, kroz radnju. Njegovo slepo verovanje i kasnije gubljenje tog
verovanja ga ine ubicom i unitavaju sreu njegove keri.
Preplitanje istorijske prolosti, Kostieve sadanjosti i individualne sudbine jednog
arhetipskog lika dosledno je sprovedeno kroz zaplet. Polako i smiljeno ulazimo u
zbivanja i pratimo junaka na njegovom putu ka traginom vrhuncu. Prvi krug dogaaja,
u Beu, nagovetava optu atmosferu u kojoj e se dalje radnja odvijati. U njemu
sreemo sve one koji varaju, iskoriavaju, kupuju ili prodaju srpske graniare: cara,
koji misli samo na vojsku, maarske magnate koji ele kmetove, mitropolita koji eli
vlast i bogatstvo. Vidimo i duhovnu bedu i razdor onih Srba koji se na mitropolitovom
dvoru nalaze blizu tuinske vlasti. Na toj mranoj pozadini u drugom inu se pojavljuje
glavni junak, kapetan Pera arhetip hrabrog ali istovremeno i strahovito ranjivog,
upravo zbog svoje jednostavnosti i estitosti. Najbolje osobine Perine bie one koje e
ga navesti da poini dvostruku greku i da na sebe navue dvostruku traginu krivicu.
Najpre ne prihvata istinu koju mu kazuje Milan, a zatim ga ubija.
Za razliku od Maksima kome se tragedija dogaa, tragedija Pere i njegove porodice
proizilazi iz njegovog delovanja. Kao otac, on je, ne znajui, ubio zarunika svoje keri,
a kao vojnik on je pogreno procenio ljude i dogaaje, sledei kruto svoja vojnika
predubeenja. No, kao pravi tragini junak, on e, uvidevi svoju krivicu, svesno i
hrabro ii napred, znajui da ga ekaju samo muke i smrt. Putovanje Pere Segedinca
svesno odabranom stazom deo je njegovog pokajanja. Ono je istovremeno i spoljanje i
unutranje (ka potpunijem saznavanju istine o sebi i drugima, a naroito ka shvatanju i
prihvatanju sopstvenih grehova). Sloeni proces spoznaje sveta i sebe samoga sadri
najbolje elemente ekspirovske, antike i barokne tragedije.
U prvom inu glavni junak se samo pominje. U drugom inu stupa pred nas siguran i
odmeren, dostojanstven i iskusan graniarski voa koji je uveren u poslunost svojih
vojnika i koji misli da poznaje duu svog deteta. Od sukoba sa Milanom poinje
razaranje njegovih iluzija i pokree se proces spoznaje i samospoznaje. Od asa kada je
shvatio da je u Milanu ubio nesuenog zeta i vesnika neprijatnih istina, estiti
graniarski kapetan poinje da doivljava ruenje svega onoga u ta je verovao. Ali on
tada od jednostavnog ratnika raste u sloeni dramski karakter, u velikog traginog
164
junaka. Na svom putu Pera je izgubio sve iluzije i saznao je mnogo. Na kraju drame
moe mirno rei kod Milana i otii na gubilite uzdignuta ela.
Od ostalih likova izdvaja se mrani mitropolit Vientije Jovanovi, zbog koga je Kosti
imao problema sa crkvom. On je prepotentni politiar, ambiciozan, lukav, opasan,
razvratan, ali na kraju ipak kukaviki bei sa scene. On istovremeno odbija svojim
moralnim slabostima i privlai veliinom zla u sebi. Ispod dostojanstvene maske
narodnog pastira stalno izviruje lice sladostrasnika i beskrupuloznika.
Kosti je u ovom delu uspeo da spoji ono emu je u prethodnom teio: narodnu tradiciju
i evropsku dramaturgiju. Kosti koristi ekspirovu karakterizaciju lika postupcima i
onim to lik nesvesno otkriva o sebi. Uticaj Sofoklovog Cara Edipa ogleda se u
situacijama kakve su impulsivno ubijanje bliske osobe, iji se identitet ne prepoznaje na
vreme, ili u prizorima u kojima duhovno lice ukazuje glavnom junaku na istinu i put
iskupljenja, ili u voljnom muenitvu glavnom junaka kojim iskupljuje krivicu.
Kosti koristi narodnu pesmu kao sredstvo kojim se nakoj sceni ili postupku daju dublja
znaenja putem asocijacija na implikacije u pesmi Perin monolog u drugom inu,
kada, uasnut ubistvom Milana, u svoj isprekidan govor unosi rei iz pesme Uro i
Mrnjavevii, nasluujui da je i on sam, kao i Vukain u pesmi ubio boijeg anela koji
je govorio istinu.
U ovoj drami pojavljuju se i elementi hrianske tradicije Perin put ka saznanju i
ispatanju je svojevrsno uspinjanje na Golgotu. Milan je ranjeni boiji aneo-glasnik.
Jula je otelotvorenje madone-paenice, a Pera je muenik i pravednik koji strada za
dobrobit svog naroda sve su to tragovi hrianskih asocijacija.
moe postojati samo haos. Ta misao slina je Nieovoj da je umetnost ples u okovima,
stvaranje, ali samo u okviru jedne tano naznaene strukture.
Isticanje momenta zakonitosti u lepoti odgovara klasicistikom shvatanju.
Ka Kostia simetrijska celini nije samo prost odnos naporedo postavljenih polova, ve
se te polovine moraju ukrstiti to je suprotnost meu njima vea, ei je ukrtaj.
Protivne sile su snagom jednake i zato je ukrtaj, borba suprotnosti konstantna.
Simetrija za Lazu kostia uvek znai simetriju suprotnosti. Svaka simetrijska figura
jedan je ostvareni ukrta. I harmonija je neki ukrtaj. Sam zakon ukrtaja podrazumeva
dvojstvo s jedne strane on znai borbu, rasklad u skladu, ali je s druge strane, u
suprotnosti sadran momenat jedinstva, trenutak sklada u raskladu. Jedinstvo
suprotnosti neposredno kazuje harmoniju, kao to borba suprotnosti znai simetriju.
Shvatanje da je sva stvarnost utemeljena na simetriji i harmoniji s jedne strane znai da
je osnovna struktura sveta estetika, ali s druge strane, ovde se krije misao da je lepota,
kao uzrok, zakon postojanja, ujedno i razlog svakog zbivanja. Sve to se u svetu
dogaa, dogaa se radi lepote.
Za Kostia simetrija i harmonija svakako ne znae mir u pojavi, neku nepokretnu
ravnoteu, nago ba proces i dogaanje, promenu. Njihov karakter je sasvim dramski.
Kostiev ukrtaj umetnosti, odnosno njegov pojam simetrije i harmonije moe se
konano shvatiti kao jedno sasvim barokno shvatanje lepote. Jer ako se barok odredi na
Velflinov nain, kao estetika, a ne istorijska kategorija, onda se vidi da izmeu ove i
Kostieve optike postoji podudarnost. U oba sluaja, akcenat nije na postojanju, nego
na nastajanju i menjanju, da bi se dobio dinamini efekat, jer barokna lepota je i lepota
kretanja.
166
Kostia, pesnika logosa, zadivila je jednostavna i duboka tajna Zmajeve poezije. Dve
strane Zmajeve poezije izrazio je Kosti slikom o dvema silama u pesniku, o slavuju i
zmaju.
Naglasivi, iskreno i precizno, tu duhovnu podvojenost, Laza Kosti je izneo najvie
momenta slavujevog pevanja, govor njegovog pravog bia. To pevanje najdirektnijih
radosti i bolova, taj kratki put od ivotnog do pesnikog doivljaja, inio mu se veoma
udan i oseao ga je kao bitnu suprotnost sebi.
Pa ipak, sve kritike i zamerke ostaju u pozadini knjige. Bitno je u njima sasvim
individualno divljenje pesnika duhe pesmama ivotne due. Lazi Kostiu se najlepim
ine one pesme Zmajeve u kojima je naao srodne akorde: Srca strepe kato (iz ulia),
Sve to vreme dalje hita, to je java tako kivna (iz Uvelaka) i Bisenija iz Snohvatica.
vebe
Osnovni pojmovi kod Laze Kostia su: simetrija, ukrtaj i armonija. Sve to postoji u
prirodi uglavnom je simetrino ili harmonino.
Osnovno naelo Kostieve poezije nije ni materijalizam ni idealnizam.
Jovan Dereti, Laza Kosti
Knjiga o Zmaju je svojevrsna apologija poezije od pragmatizma, programiranosti i
utilitarnosti. Sa odlunou i doslednou zastupa se ideja o autonomiji poezije, o pravu
pesnika da stvara osloboen od spoljanjih prinuda, sluajui samo svoj unutranji glas.
167