Alija H.

Duboanin
LAARSKI PUT

ZELENI LED
Moda je Savi pod ledom toplije. Ribe, sigurno, tee diu, i ne mogu
u igri iskoiti iz vode i na trenutak svojim ribljim okom otkriti novi svijet.
Ve cio mjesec rijeka je okovana. Februarsko inje ne opada sa vrbovih
grana. Bijeli se brdoviti kraj, na studenom suncu sjaje se ritovi, samo se
sredinom rijeke protee modrikasta traka najtanjeg leda. Ljeti tom
prozirnom trakom plove brodovi jer je tada rijeka najdublja.
Nedjelja je. Mirna i besposlena. Neko je viknuo:
Da odigramo jednu!
Gdje?
Na ledu.
U ta igramo?
U sanduk piva. Gornja protiv Donje mahale.
I ve je tu bila lopta. Nova. Od koe. Momci su skupili novac.
Kupili su sanduk piva. Oujskog. Odnijeli ga na obalu uz ledeno igralite.
S pitaljkom u malorjekim ustima na njega je sjeo amil. Ribar. Sada na
sudija. Njegovim odlukama niko ne smije protivrijeiti. Uz igralite
pocupkuju djeca. I svi koji u ovo studeno prijepodne nemaju toplijeg
posla. Ali, od nae zagrijanosti, moe i led poeti pucati.
Navijai se grupiu. Grudvama e kanjavati slabe poteze. U ekipi
Gornje mahale, jer nema boljih, igramo Denis i ja. erif, voa Gornjaka,
komanduje:
Hune, na lijevo krilo! Ti si najlaki...
Biti na lijevom krilu znai biti najblii onoj modrikastoj liniji i
najtanjem ledu. Pristajem, jer e me, inae, izbaciti iz igre.
Ko loptu napuca tamo, sam ide po nju! erif pokazuje maticu
rijeke.
Poinjemo.

Da ne bi cvokotali od studeni, navijai skau i galame. Pod naim

gumenim izmama led biva sve zeleniji. Lopta klizi. Bjei. Mi padamo.
Ustajemo. Pri najmanjem sudaru letimo na led. Leima sam okrenut
matici rijeke. Sve vie se povlaimo nazad. Denis to primjeuje i daje mi
znak da vie idem u sredinu. erif vriti. Nemamo krila. Niko ne dri
lijevu stranu. Izglednu priliku za gol izgubismo zbog moje kolebljivosti.
Razmahnuh se. Ne smiju primijetiti da se plaim. Moramo pobijediti. Ako
izgubimo, s nama e ak i babe iz Donje mahale tjerati alu. Ko e ekati
drugu priliku. I to jo ovakvu. Na ledu. Otoplie. I, zbogom nae igralite.
Istopie se. I nae stope postae voda. A ako izgubimo mojom krivicom,
nikada me vie nee uzeti u tim. Moramo se sada dokazati. I ja, i Denis.
Nabacih mu jednu loptu. Nisku. Denis leti. Podbacuje svoju kudravu
glavu. Nita. Promaaj. Ipak, zahvaljuje mi. Navijai mu vikom
nagrauju trud. Evo erifa. Prelazi jednog, drugog, neprimjetno udara
visokog Resu i on pada... Pratim igru. Trim koliko god mogu. erif
nabacuje na lijevo krilo. Lopta je moja. Hvatam je lijevom nogom. O,
majko mila! Obrukah se. Svi zviduci, kao snop ledene svjetlosti, sastaju
se u mom strahu. Lopta odletje do same modrikaste trake. Sad u morati
po nju. Kako u? Traim pogledom Denisa. Ali, ovo je moj problem,
moja borba. On mi sada ne moe pomoi. Tresem li se? Strah je, ili
studen!
Okrenuh se lopti. Daleko je. Ispod nje valja se ledena Sava.
Ne dajte mu da ide! ujem glas starog amila.
ekaj, Hune! vie Denis. Donijeu konopac, pa emo te
vezati oko trbuha.
Denis otra kui po konopac. Samo da to prije stigne. Gledaju me.
Osuivaki. Kao da sam, nezaslueno, dobio pomo. Gledam njihova
lica. Podrugljiva su. Vidim loptu. Daleko je. Daleko... Zakoraih prema
lopti. Polako. Nesigurno. I, jedna ruka, epa me za vrat, povue nazad, a
pijan glas zahropta:
Ti, Hune... hoe da se junai. Niko od njih to ne bi smio. Gledaj
ih... Dobro ih pogledaj!... Ko smije, nek krene za mnom... A ti, kui i
knjigu u ake! I tu se pokai...
Bio je to stari Bardan. Otkud se on stvori? Pijan. S flaom u jako
vornovatoj ruci. Oi su mu bile ledenije od leda. U bujnoj kosi, sijedoj i
raupanoj, zapetljale su se slamke i jedno kokoije pero. Uz njega je
stajao, takoe star i raupan, pas neobinog imena. Riba. Uz tog Ribu
vezane su mnoge neobine prie. A Bradan je sam bio jedna iva
nedopriana bajka. Nedostajala je samo njegova debela ia. Ali, i ona je
tu. Eno je na obali. U buketu govorljivih ena.
Bardan krenu prema lopti.
Mlatarao je rukama. Sunce se katkad lomilo na njegovoj boci.
Pijanim korakom po ledu odmicao se od mene i ostalih igraa. Za njim je,

sasvim mirno, koraao Riba. On je, kao i njegov Bardan, cio ivot proveo
na vodi. I sad su bili veoma blizu vode. Tu, ispod njih, Sava je mnogo
duboka. Sa obale povremeno bi dolijetao Zizin raspukli glas. Osim tog
glasa, za Bardanom i Ribom niko ne krenu. Ni ja.
Evo konopca! u se Denis.
Trao je prema naem igralitu, i kad vidje izmijenjenu sliku na
ledu, na asak zastade, onda se sjuri niz obalu. Brzo se nae pored mene.
U oima sam mu vidio tihu radost to ja sada nisam tamo gdje je Bardan i
njegov pas. A Bardan je ve bio blizu lopte. Saginje se. Prua ruku da je
dohvati. Lopta bjei. Bardan tetura za njom. Jednom rukom ne moe je
podignuti, a druga mu je zaposlena bocom. Uspjee. Pas je uz njega.
Nee. Pas je uznemiren. Lopta leti prema nama, ali ona vie nikog ne
zanima. I Bardan svu teinu prenosi na jednu nogu, i led puca. Svi dobro
znamo taj zvuk cijepanja. Bardan pada. Boca mu ostade u ruci. Rairenih
ruku i nogu lei na ivici raspukline.
Bardane, dri konopac! povikne Denis i baci mu vjeto ribarski
konopac sa eljeznom trokukom na kraju. Zazvea metal na ledu, ali ne
doe do Bardana. Konopac je kratak. Denis i ja krenusmo malo naprijed.
Ali, konopac se vie nije mogao baciti.
Riba je zaklonio Bardana. U poderani rukav Bardanovog kaputa
Riba je zario svoje zube, i kreui se natrake vukao je Bardana od ledene
ivice. Svi smo uutali i gledali ta radi pas. Nisu se ule ni ene na obali.
Bardan je jednu ruku pruao psu, a iz druge nije putao flau. Nikad ovo
nismo vidjeli. Riba se okliznu, ali brzo rairi sve etiri noge i ponovo
povue Bardana. Pas je znao ta radi, a Bardan se nije trudio da ustane jer
bi se led opet provalio. Riba vue. A mi, kao da i mi svojim zubima
drimo za Bardanov rukav i vuemo ga prema sebi. Vilice nam se steu.
uje se krgutanje. Ako se milju moe vui i pomoi, onda smo svi
grizli taj prljavi i poderani rukav. Tek kad se na sigurnom Bardan uspravi,
raskrei noge i sve nas opsova, iz svih grla proli se urlanje. Pas ne ree
nita.
Utakmica vie nije imala smisla.
Skriveni iza velike klade na obali, Denis i ja ekamo da se ljudi
raziu. Otila je i ia, lomei svoje otekle debele prste. Odvukli su se
igrai i njihovi navijai. Svi ohlaeni. Na leima su nosili Bardanov plavi
pogled. Niko se ne sjeti da se posvaa oko dijeljenja sanduka piva na
kom je sjedio ribar amil. Pored amila sjede i Bardan, a kraj njegovih
nogu nae se Riba. Starci se kucnue. Ubrzo, poee letjeti epovi pivskih
boca.
Pred njima se naosmo Denis i ja. Htio sam neto rei Bardanu. Ne
znam ta. Ni kako bi se to trebalo rei. Stajalo mi je u grlu. Naviralo iz
srca. Moram to uiniti. Ali, kako?!
Bardan me gleda u oi, koje me bole, pa e rei:

 ovjee, potegni! i prui mi onu svoju bocu koja je s njim bila

na sredini Save. Potegli smo.
I ja.
I Denis.
Onda smo skakali trudei se da iz stomaka izbacimo neto kao vrelo
ugljevlje. Gledajui nas kako poskakujemo, Bardan se grohotom smijao, i
kroz smijeh govorio:
E, jo vas neu eniti!

ZLATNA NARUKVICA
Bijele se breuljci iznad Save. Februarski dan pun snjene bjeline i
kratkotrajnog raskonog sunca. Cakli se stvrdnuta kora. ista i lijepa
zima. Bijeli se vonjak, bijele se vrbaci, pod ledom grgou stanjeni
potoci. Cijeli kraj lii na fantastinu sliku koja e trajati jo samo asak,
zato je upijaj, gledaj, zapamti tu kristalnu svjetlost, jer e se uskoro sva
istopiti.
Dva lovca, Dedo i Nisvet, sa udnim orujem u promrzlim rukama,
gaze prema velikoj Nikolinoj njivi. Oni ne pamte da je ta njiva ikada
orana. Prvi put se to dogodilo jesenas. Uzorao Nikola staru ledinu,
priprema je za bostanite. Ispod golemih brazda, sigurno, ima suhe trave.
Zato je njihovo oruje kojim e loviti zeeve zaista udno. To su obine
vile. Zeevi u snijegu ostave trag kad se sakriju pod brazdu i grickaju
suhu travu. Po snijegu e bosti vilama. Vjerovatnoa da e pogoditi ba
zeca sasvim je mala, ali nikad se ne zna. Izazov je velik. Uspiju li, eto
doivljaja o kom e se priati.
Vile su spremne. Po kori snijega itaju cijelo pismo ispisano
troprstim noicama, veim i manjim apama, a tu su i cijeli nizovi
"dvotaki" koje su utisnule srne lakim skokovima. Budi se u njima neto
strano i staro, neki kosmati lovac naoruan lukavstvom i svim lovakim
vjetinama, sijeva oima po bljetavom snijegu, njegovom ulu mirisa ne
moe promai ni vjetrom zameteni jueranji trag psa lutalice.
Njihove vile se zarivaju u snijeg.
Na otrim iljcima vila vide tragove zemlje. Sloj snijega spira zemlju
sa metalnih iljaka, pa iza njih ostaje udan trag. etiri take boje zemlje
na bijeloj podlozi snijega. Ponekad, vilama izvade i cijelo grumenje
stajskog ubreta. Prije nego to je uzorao, Nikola je staru ledinu dobro
poubrio.
Ha, eno ga! Dri ga! Dedin glas potra za krupnom zeinom.
Uzalud. Iskoio je tu ispred njih, ispod nagnute brazde, i lijepo ga je

vidjeti kako gipkim skokovima grabi preko snijega i nestaje u gustoj

ikari. Ostavio im logu, jo toplu od svog tijela. Eto, sad je bio tu, onako
krupan i lijep, sav od zategnutih miia i divljeg mirisa. Da su boli dva
koraka lijevo...
Vile se s novim arom zarie u snijeg. Nije on sam. Gdje vidi
jednog zeca, tu je negdje i drugi. Njegova enka ih odnekud ba sada
posmatra uplaenim oima. Mogla je ostati sama cijele hladne zime.
Nisvete, gledaj! Vidi ovaj ulov! Dedin glas je ponovo drhtao od
uzbuenja. To uzbuenje je bilo one vrste koju doivljava djeak eljan
svega, kada iznenada, na pranjavoj cesti, nae krupnu narukvicu.
Narukvica! Nisvet se zapanji.
Zlatna!
Na snijegu, kliznuvi sa iljaka vila koje su je izvukle ispod snijega,
uprljana ubretom, bljetala je masivna zlatna narukvica. Nisu je odmah
podigli. Gledali su je. Uivali u iznenadnom otkriu. Pogledaju se. Jest.
Istina je. Pred njima je ut zlatan krug. Taj sjaj vrijedi mnogo bombona,
noia, kupovnih skija, olovaka, pitaljki, konih lopti, torbi, vrijedi cio
amac koji bi mogao biti njihov, samo njihov, niiji vie, najljepi amac
na Savi. San je trajao kratko. Dosjeali su se. I hladili. elje se istopie, a
umjesto njih pojavi se jedno lice, neobrijano, utljivo, sasvim mirno,
puno blage tiine.
Pogledae se.
Nean? ree Nisvet.
Nean potvrdi Dedo.
U cijeloj prii o Neanu, koja se zaela jesenas, prvo apatom,
stidljivo, a onda sve ivlje i glasnije, nita se ni sa im ne slae; tek, jedno
je sigurno: Nean je nestao. Niko ne zna dokle je stigao, i hoe li se
vratiti. Ako ga gdje stigne glas o ovoj narukvici, moda emo ga opet
vidjeti.
Nean je star ovjek, mnogo star. I mnogo sam. U Dubocu nema
nikog svoga, osim djece. Naulo se da negdje ima enu, i djecu, i da je
bogat tamo gdje se seli svakog proljea. im zamirie zemlja i napupaju
vrbe, Nean se izgubi, otputuje bez pozdrava, i ve se zna, nee ga vidjeti
do prvog utog lia i hladnih vjetrova koji ga odnekud vrate, tihog i
neobino mirnog. Pria malo, gotovo nikako. Ima neto izmeu njega i
Nikole, jer zime provodi u jednoj kuici naslonjenoj na veliku Nikolinu
staju, punu krava, teladi i konja. im doe, brigu oko Nikoline stoke
preuzima Nean, a plata mu je hrana i stan. Kau, roen je ovdje, pa se ne
moe sasvim iupati i primiti se tamo gdje je presaen; kau da od neeg
bjei ovamo nama, a onda opet od nas bjei tamo, ne zna se gdje. Kau,
bolestan je, od naeg ljeta lijei se tuim, od tue zime lijei se naom.
Kau, u povjerenju, apatom, nisu u pitanju ni zime, ni ljeta, od drugih
bolesti boluje ta selica. Ljubav... to je! I jo tie: Nikolina Vera. I to

Nikola zna...
Nean uti. Morao je nauti ta se sve plete oko njegovih jesenskih
dolazaka i proljenih odlazaka, ali, niti ta osvjetljava, niti zatamnjuje.
Miran je i nejasan kao Sava kad priznaje svoje obale.
U rijetkim trenucima otvara se djeci. Iznenada, eui svoju sijedu
ekinjastu bradu, progovori tihim, jedva ujnim glasom. Onaj ko uje taj
glas, a Dedo i Nisvet su ga uli vie puta, i krene za njim, putovae
pustim daljinama, verae se na snjene vrhove planina, plovie rijekama
veim i od Save, lovie velike ribe po beskrajnim morima punim udnih
ljudi i udnih jezika, spavae pod vedrim nebom na toplim kamenim
ploama, pokrivae se zvijezdama i plavim zavjesama daljina, nauie da
svugdje ima ljudi i vode, i da amci mijenjaju svoj oblik, a namjena im je
vrlo stara... Djeca su ga voljela.
I Dedo, i Nisvet...
Jesenas, tek to se pojavio, tih kao kuni prag, pue za njim teka
optuba. Lopov. Star, a krade, kako ga nije stid. Ukrao je Nikolinoj Veri
zlatnu narukvicu. Ko je, zapravo, on?! Nita mi ne znamo o njemu.
Pritegnuemo ga. Progovorie. Nisu s njim ista posla. Ne uti on uzalud.
Krije neto... Rijei osude krenule su od Vere.
I Nean nestade.
Zlatna narukvica jo je leala u snijegu.
Dedo baci vile, uze je, pa je opra bijelim snijegom. Sjajila se.
Njome emo oprati Neanov obraz ree Nisvet.
Opraemo potvrdi Dedo opratajui se sa svojim djetinjim
eljama.
Gdje li je sada on?
Ko zna...
Djeacima, uznemirenim teinom ulova, uini se da narukvica ne
sija svojini sjajem. Taj bljesak je ukraden s Neanovog lica. Vraajui se
kui, razmiljaju kako da taj sjaj, to bre, vrate na njegovo mjesto...
Da vrate Neana.
I s njime izgubljeni svijet.

ZIMSKA NO
Zimska no puna ledenih zvijezda. Modro nebo i studena tiina. Na
strehama rastu goleme ledenice. uje se kako od studeni pucaju granice
u vonjaku.
Noas e zec traiti svoju majku ree glasno sasvim gluha Mica i
velikim makazama rasijee poderanu nogavicu djeijih hlaa.

 De, potegni ponudi je baba Kaja prinosei joj pod nos skoro
ispranjenu bocu rakije.
Zzzar ja da iiidem iiiz kue?! jedva sastavi mucava Ana.
Iz otvorene rerne miriu peeni krompiri. Babe sjede na podu. Pred
njima je gomila krpa, starih i iznoenih komada odjee. Te izlizane
komade platna babe sijeku u tanke trake, namotavaju golema klupka od
kojih e ove zime otkati nove ponjave.
Sve to je zdravo i mlado davno je pospalo. Budne su jo jedino
babe i njihove makaze.
Mmmladossst joj se ne ssskratila pokuava poeti priu Ana, a u
toj mucavoj prii pripita Kaja zna svaku rije, to se ne bi moglo rei za
gluhu Micu, koja ve godinama razgovara sa svojim pokojnim Andrijom.
Moja rrroena snaha mmmene iz kue.
Rekla sam mu, sestro moja, kako da nisam. Sto puta sam mu rekla:
ne idi, Andrija, u rat, djeca su nam sitna odgovara joj Mica.
Kaja uti. Tee studeno vrijeme. Miriu krompiri. Ani dre iljata
brada, i jedna krupna suza, zapala u duboke bore, razliva se po suhom
licu. Troje makaze ujedaju gomilu krpa.
Oooenih jesenas mmmoga Vladimira...
Zameli se putevi mome Andriji.... Ni traga, ni glasa...
Aaa lijepa je, oooi na njoj da ooodmori...
Sudbina, moja Ana!... Otiao za svojom sudbinom. Sama sam
djecu na put izvela...
Voda polako i tvrdo ree Kaja, kao da se sva mudrost i nesrea
ovog svijeta slivaju u tu rije, i ponovo se zatvori u svoju tiinu. Na dnu
boce zamuka rakija.
One su znale ta za nju znai rije voda. Laar joj je mu bio. I sin
laar. A na rijeku se spustila magla. Gusta, siva, neprozirna savska magla.
Laa teretna, puna drva koja su natovarili pod Motajicom, u Kobau. Na
lai samo njih dvojica, otac i sin. Sve to je Kaja imala. U punom zaletu,
drvena laa je naletjela na podvodno kamenje. I raspala se. Magla je
trajala danima. Savom su plivale cjepanice, odvaljeno kormilo raspukle
lae, i amac koji su uhvatili drugi laari. Traili su ih. Laari i ribari.
Mlinari i lovci. Kad se magla podigla, vidjelo se sve, osim njih. Kasnije,
mnogo kasnije, nali su sina, sahranili. Oca nisu nikada.
Lijepa, i zzzla. Ssssedam lica zzza sssedam dana pppromijeni.
Nek mi svi kau da ga nema, ja neu! Ima! Ima negdje moga
Andrije. Nije pravo da ga nigdje nema.
Voda...
A mmmoj Vlado... izzzmeu dva dooobra... uti... Danju vene.
Nou cccvjeta.
Tri unuka nose njegovo ime... I ovoj kui je ime Andrija, i bunaru
pred kuom, i vodi u bunaru, i onim ljivama, i zemlji koja nas hrani...

Ima Andrije. Ima! U proljee izbehara ime Andrijino, pa nam drago to

smo ivi.
Gdje ima ljepppote... tttu nema mmmira. Saaad ja to zzznam.
Vodaaa razvue Kaja.
Huknu vatra u pei. Gladne makaze jednako grizu platno. Debljaju
se arena klupad. Kad god Mica isprui teku nogu, zapucketaju kosti u
koljenu. U prozorima se odslikava modrikasta boja zimskog praskozorja.
Ooomilila mu... ddduu uzela... pppa ne ppputa.
Ima neko doba, druge moje, ne ulo zlo, kako ga sanjam. Kao,
stoji Andrija, isti onakav kakav je otiao, na nekom brijegu, iza lea mu
sunce, i mae mi onom svojom jakom rukom. Zove me da se njemu na
brijeg popnem. I ja krenem, ali svaki put, prije nego to stignem do njega,
probudim se, sva u ledenom znoju. Dok idem uz brdo, prema mome
Andriji, djeca se skupe iza mene, pa me oima dre, ne daju mi da idem.
Vuku djeca sebi, vue Andrija na brijeg. I ao mi kad se probudim.
Aaa... ja joj sssmetam...
Voda i opet se nad Kajom sklopi tiina. Kukuriknu pijetao. U
okviru prozora jutarnje bljedilo. Svie. Iz susjedstva odgovorie pijetli.
Budi se svijet.
Teeeka je ljepppota...
I svaki put sam mu, u snu, sve blie...
Mica ustade, kripnue kosti, ugasi golu sijalicu, i na vruu pe stavi
loni vode za prvu jutarnju kafu. Troje makaze, koje su svu no
putovale, miruju na starim krpama.
uti no namotana u arena klupka.

LICE S PROZORA
Mart je. Bolesno i modro vrijeme. Kaljucaju starci. Proljee se
sporo i muno izvlai ispod prljavih krpa snijega. Zimske igre su
zavrene, a proljene se ne mogu zapoeti. Po praznim klupama u parku
vue se dosada. Jedno dijete pade, i svojom mlijenobijelom bundicom,
kao upijaem, posui tamnu lokvicu na izlokanom asfaltu. Njegova
majka, sa krikom kakav ine ptice kad im se ptie nae u opasnosti,
doskoi, podie ga, sa bundicom krenu i lokvica, onda ga poe ljubiti u
rumene obraie. Djeai zaguguta...
Skitam.
Izioh da mi se neto dogodi. Moda susret, pogled... Po ulici se
razvuklo dugo poslijepodne. Zrak je pun vlage. Koraci spori. Besciljni. Iz
izloga zuri u mene krupnooka plastina lutka. Pozdravih je smijekom.

Ali, njen ukoeni pogled ve je mirovao na tuem ramenu. Umalo ne

udarih u golo stablo lipe. Osjetih miris kore. Zastadoh. Krenuh pogledom
uz potamnjelo drvo. Izmeu vitkih grana, iz upadljivo istog stakla
velikog trokrilnog prozora i razvuenih zavjesa, ugledah lice nalik lutki iz
izloga. Krupne plave oi, kosa svijetla, obrazi bijeli... Sve je to bilo ivo,
naglaeno ivo, samo je pretjerana bjelina lica bila neprirodna.
Odmakoh se od lipe.
Sa velikog prozora na prvom spratu sive starinske zgrade, kao
suncokret, prati me lice djevojice. Pogledam okolo. Moje zadravanje
pod prozorom nije izazvalo panju prolaznika. Podigoh glavu prema
prozoru. Gledamo se. Neto se udno dogaa. Ona ne sklanja pogled. to
da radim? Te oi me veu. Poletjeu gore i nestati u njihovom plavetnilu.
Smanjujem se. Ne znam to u s rukama.... Meutim, ubrzo saznadoh to
u sa nogama, jer se na prozoru, desno od djevojice, pojavi lijepa, ali
ozbiljna ena, te mugnuh za prvi ugao zgrade znajui da u ve sutra biti
pod prozorom, gurati se s lipom da bih zauzeo to pogodnije mjesto.
Da bih ostao sam, zavarao sam drugove iz ulice, i evo me opet pod
velikim istim prozorom.
Ona ita. Plava kosa joj raeljana po sredini tjemena. U kosu joj
upletena tamnomodra mana. Uini mi se, to je krupan leptir, sad e
odletjeti. Valjda je osjetila da je posmatram, podie glavu. Bljesnu lice u
okviru prozora, zatalasa se nemirna kosa. Primae se prozoru isturajui
ramena naprijed, inei kratke trzaje kao da vue stolicu za sobom. Kad
je licem skoro dotakla staklo, usne joj se oblikovae u ruu, i ona huknu.
Nekoliko puta. Staklo se zamagli. Tankim prstiem na zatamnjenom
staklu nacrta veliko N. Pooh za prstom. Sriem: N a d a... Sa
posljednjim slovom postade mi blia. Krenula je prema meni. Dala mi je
svoje ime. apuem ga. Usne mi imaju oblik njenog imena. I ja poeh,
irokim potezima po zraku pisati: Vinko... Usredsreeno je gledala moju
ruku, na slovo o. Nada se nasmijei. Osmjelih se, napravih jo jedan znak
rukom. Ona se zbuni. Mislei da nije razumjela znak, ve sasvim
ohrabren, ponovih ga. Moja ruka ju je zvala da izie. Tu pred zgradu.
Samo asak. Ali, ona se rastui, i jasno vidjeh, dvije krupne suze klize niz
lijepe obraze. Objema rukama navue teku zavjesu. Sakri se.
Ne razumijem.
ime sam je povrijedio? Da nisam prenaglio pozivom da izie?
Nita runo nisam mislio. Stvarno, nita runo... Lutka iz izloga blizu
Nadinog prozora smije mi se ukoenim osmijehom, kao da se ruga.
...Ponovo pod prozorom. Sipi sitna kiica. Podupirem lipu. Ona se
ne ljuti. Kao sestra, iznad moje nemirne glave dri svoju najdeblju granu.
uva me. A na prozoru nema nikog. Beskrajno dugih dvadesetak minuta
u okviru prozora slika se ne mijenja. ute zavjese. Navuene. Ni da se
zanjiu... Zvjeram okolo. Odetam, kao, prolazim ovuda sluajno.

Vraam se. Gledam. I vidim: ruka mi daje znak da doem. Lijepa

odnjegovana ruka ukraena prstenjem i narukvicom. Kako u? Pokret
ruke prati irok enski osmijeh. Njena majka.
Kreem. Hrabrim se. Smiljam ta u rei, a da ne ispadnem
nekakav. Rei u... ve sam na stubitu. Uzvlai me moja elja da ujem
Nadin glas.
Doi, slobodno. Ti si Nadin drug zvunim i punim glasom pozva
me njena majka. Stajala je ispred vrata njihovog stana.
Pozdravljam, ko zna kako.
Ulazim.
Preparirani orao, u predsoblju, rairi nada mnom ogromna krila, a
veliko ogledalo mi ree da skinem s lica izraz djeteta uhvaenog na
kanjivom djelu.
ena, jo joj ne znam ime, otvori jedna vrata, i cijela soba se ispuni
Nadinim licem. Neto ree ona, neto spetljah ja, ostadosmo sami, i
ponovo mi se javi slika suncokreta sa tamnomodrim leptirom. Nada se
drala oima za moje oi, i dok me tako gledala, ni u ta drago nisam
mogao pogledati. Kad mi pogled krene nanie, ona ga vrati na visinu
svojih oiju. Ipak, vidjeh, Nada sjedi u invalidskim kolicima....
Ve je lipanj. Prozor je stalno otvoren. Mirie rascvjetala lipa.
Sjedim s Nadom kraj prozora. Sreujemo njenu zbirku lutaka. Donosim
joj knjige, i cijele grane proljea. itamo. U njenoj sobi mirie cijela
uma. Nada ponekad zajeca. Zadrhtim i ja s njom. Onda se oboje
smijemo. Grlato. I lutke se s nama smiju, i knjige pljeu koricama...
Mirie lipa pod prozorom.

KUA U AMCU
Mirie proljee nad razlivenom Savom. U vodu su zagazile i
razbeharale ljive. udna slika pod plodnim aprilskim suncem. U vodi je
i dio glavne ceste. Ritovi, njive sa penicom, vonjaci, nai skriveni
putevi kroz neprohodne vrbake. Sve je pod vodom. Na ami upravo
plovi preko igralita. Denis ga potiskuje zamasima lakog vesla. U
poplavljenim njivama voda je mirna. Tamnozelena na travnatim
poljanama, a na oranicama ima boju zemlje. Denis u amac ubacuje sve
to misli da e mu trebati. Ili ono to e nekog obradovati. Plastine lutke.
Letvice. Kutije razliitih oblika i veliina. Lijepe daice. Nae se tu i
poneka cjepanica. I cijela stolica. Sava die i nosi sve to moe plivati, i
ne pita ta je i ije je.
Gdje e staviti baba-Neru ako natrpa pun amac drangulija?

upitah ga radosno. Jer, bili smo dio nestvarne slike sainjene od vode,
zemlje i sunca.
Baba nije teka odgovori Denis lovei veslom neobinu limenu
kutiju.
Sino je Sava naglo nadola. Denisov otac je deurao sa ostalim
ljudima. Nije mogao nagovoriti svoju majku, Denisovu babu Neru, da
napusti svoju staru kuu okruenu vodom. Njena okunica postala je
malo ostrvo. Voke oko kue ve su do koljena u mutnoj Savi. Iz
nakrivljenog odaka, s kapom koju ini rodino gnijezdo, izvija se i odmah
ka vodi pada plaviast vrbov dim. Otvoren je i prozor, okrenut suncu, i u
okviru se vide bijeli jastuci. Baba prozrauje svoju posteljinu. Ugledasmo
je. Povijena, ali otra u pokretima, svojim dvjema ovcama nudi neto u
velikoj kanti.
Prije Denisovog oca, krenusmo da babu prevezemo do njihove
kue.
Pribliavamo se.
U dvorite uplovismo amcem. Denis bira mjesto na kom e se
najvie pribliiti kui. Baba se pretvara kao da nas nije primijetila. Kao da
se ne raduje naem dolasku? A veliki pas, sav rundav i star, laje ozbiljno,
domainski.
Denis iskoi iz amca, navue ga na iznenaenu travu, okrenu se
baki, pa e s primjetnim ponosom:
Kako si, bako? Mi doli!
Iz blata se izvukoe muke gumene izme na bakinim nogama, kanta
pade pred ovce, a suha usta zautae:
Gdje ti je otac?
Radi.
Hm... Radi!
Baka pogleda u ruevnu kuu. Podie oi prema odaku. Na njemu
je stajala roda sa granicom u dugom kljunu.
Pa, hoemo li? oprezno e Denis.
A kua! Nera e otrije.
Nee kui nita biti. Vratiemo te im se voda povue.
Baka uti. Okree se ovcama. Neto trai.
Prvo ovce! zapovjedi nam.
Bako, mi emo dolaziti hraniti ovce! buni se Denis.
Rekla sam: prvo ovce! Ni rat mene od njih nije odvojio, nee ni
voda. Ne zna ti, sinko, ta je ovca.
Nema druge. Moramo voziti i ovce.
Da im veemo noge? umijeah se i ja.
Tebi u ja jezik zavezati! odbrusi Nera.
Valjda su i ovce shvatile da se ne vrijedi opirati, pa su sasvim
posluno ule u amac. Mi smo im samo malo pomogli jednim tapom,

kad baka nije gledala.

Kad ovce legoe meu Denisove naplavine u amcu, on zadovoljno
viknu:
Hajdemo sada, bako! urio je, da iznenadi oca.
Sad uvedi Kasana baka e mirno.
Ne moe pas sa ovcama. Neka on uva kuu. Donosiemo mu
hranu buni se Denis, ali uzalud.
Uvedosmo psa u amac. Ovce ga se nisu nimalo plaile. I pas ih je
gledao sasvim prijateljski.
Hoemo li sada krenuti? ponada se Denis.
Neemo. Nai maka.
Maka? Misli li da Kasan nema nita rei maku zavapi Denis.
Nema.
Rastrasmo se po ostrvcetu. Nema ga u kui, nema u upi, u staji, na
tavanu, pod krevetom... Baka se nasmija kad ga naosmo u amcu. Leao
je pored Kasana. Grijao se njegovom olinjalom bundom.
Denis gleda Neru i ne smije nita rei. uje se duboko nadiranje
vode. Iz potopljenog vrbaka oglase se vrbe.
Kokoi ree baka tiho, a lice joj se rascvate na suncu poveite
im noge.
Na jednoj ljivi naosmo komad kanapa i povezasmo noge
kokoima. amac je ve bio pun. Denis izbaci nekoliko daica i kutija.
Nikada se u ovom amcu nije naao udniji teret. I zaudo, ne bune se ni
ovce, ni kokoi, ni pas, ni maak, iako im je ve tijesno. ta e biti kada u
amac uemo jo nas troje?
Priekajte baka e odluno, i ode u kuu. Denis nemono iri
ruke:
ta li e joj sad pasti na pamet?
Nismo dugo ekali. Jedva da smo pogledali oko sebe. Voda. Oko nas
mona tamna voda. Uini mi se da je i Nerino ostrvce krenulo niz Savu.
Plovi cijela kua, i mi s njom.
Ovamo! viknu baba.
Utrasmo u kuu. ta li to baba eli ponijeti?
Pored neravnog zida stajala je golema krinja od drveta. Lijep
predmet. Oblik krinje umanjivao je njenu veliinu. Izrezbarena je. Ubrzo
saznadosmo da je i teka. Krupne rue i loze obavijale su bakinu krinju.
Mirisala je na dunje. Baka je pazila da krinju ne otetimo. Kad je njeno
naslonismo na vrh amca, Denis jeknu:
Bako, nee moi! Potopiemo se!
Hoe, hoe Nera e mirno.
Nekako namjestismo krinju na sredini amia. Pod nju
podbacismo stare vree. Na lijepi poklopac odmah se popee pas i maka.
Ovce su se mirno pribijale jedna uz drugu. Voda je utiala i kokoi. Ali,

ami je ve svom teinom leao na zemlji i teko e se moi pokrenuti.

Dok smo pokuavali da ga pomjerimo, baka je ponovo otila u kuu.
Nee, valjda, jo neto nositi? Upinjemo se. Uzalud. amac se ne mie.
Moramo neto izbaciti da ga olakamo.
Djeco! zove nas.
Denis poblijedi. Znao je dobro svoju baku. Kad ona to zakai, to
se i otkida. Ako je naumila da ponese cijelu kuu, ona e je i ponijeti.
Ja ne smijem. Idi vidi ta je Denis e obeshrabren.
Sanduk. Ogroman sanduk. Pun posteljine i posua i stvari koje samo
Neri neto znae. Pored sanduka stoji Nera i suhim ruicama stie
neobinu kutiju okovanu srebrom. U vratima se ukaza iznenaena
Denisova glava. Pogled mu skae sa sanduka na kutiju.
Nismo uspjeli. On je tu Denis e glasom u kom se moglo
razabrati i olakanje.
Ko je tu?
Otac.
Istrasmo u dvorite koje se oito smanjivalo. Sa svih strana, kao
okrugli kola, nagrizala ga Sava. Sa istone strane kui se pribliavao
Denisov otac. Snanim zamasima vesla vozio je njihov veliki amac.
Kad ugleda Denisov pretovareni ami, poe se smijati.
Pored nas se nae i Nera.
Oi su joj pjevale.
Blago, ali pobjedniki, naredi nam:
Iznesite sanduk.
Izbeharale ljive su sve dublje gazile u vodu.
Kua i baka dugo su se opratale.

VESLO
Na talasiima se prelamaju svjetlosne trake majskog sunca. Sava se
vratila u svoje pjeskovito korito. Vrbak je buknuo. Svijetli se vedrozelena
boja lia. me sokovi u mladim stablima. Raskriljuje se, raspjevava,
cio vidik. Brodovi sijeku maticu rijeke, bruje snane maine, pjene se
vrhovi teretnih lepova. Mogli bismo na amac vezati za posljednji lep,
odvesti se uz vodu koliko elimo, pa se odozgo spustiti, polako, mirno,
mijenjajui vidik pred oima, do nae obale. Kaem, mogli bismo, ali
nemamo vesla. Ostavio sam ga sino u amcu, i sad ga nema. Bilo je to
lijepo veslo. Lako. Jasenovo. Izradio ga stolar Emin. Obojio plavom
bojom.
Ribari su izvukli amce na ljunkoviti sprud. iste ih. Krpe.

Limenim trakama zatvaraju raspukline. Mirie vreo katran. amci se

njime premazuju. Ribari galame. Priaju svoje ribarske prie pune velikih
neulovljenih riba. Oko njih se vrzma Vedan zvani Tica. Taj djeak zaista
ima na licu neto ptiije. I to ne pitominu i rasko ptice pjevaice, ve
neto grabljivo.
Tica! zovnu ga Denis u na amac bez vesla.
ta hoe? Tica e nepovjerljivo.
Da te neto pitam.
Tica ide prema nama. Ne uri. Takav korak imaju lisice dok se
pribliavaju plijenu. U svakom trenutku spremne su odskoiti nazad, ili
ustranu. Izbjei iznenadni napad. A ba takav prepad spremao je Denis.
ta je? upita Tica oprezno.
Da nam posudi jedno veslo. Moe i dva. Hune je svoje veslo
sino ostavio u amcu, i sad ga nema. Denis govori sporo, gledajui Ticu
pravo u oi.
Nemam vesla. Dao sam ga Luki. Otiao u Brod.
Onda nita Denis e kao nezainteresovano.
Poigraj se s nama. Hune misli da ti ne bi izdrao...
ta ja ne bih izdrao?! junai se Tica.
Nita ne razumijem.
Denis otpoinje neku svoju igru.
Hune i ja smo se kladili da ti ne bi mogao utjeti ni pet minuta
Denis e lukavo.
Zato da utim pet minuta?
U tome i jest stvar. Jednostavno, da uti! Denis oko njega plete
svoju mreu. Nije mi jasno ta hoe. Ne mijeam se, da ta ne pokvarim.
Dobija ovu novu akiju.
Denis mu ispred nosa mae novom ribarskom akijom. Izaziva ga.
Na neto navodi.
U ta se vi kladite?
To za tebe nije vano.
Samo da utim? Tica e glasnije.
Da uti Denis odgovara mimo.
A vi ete priati?
Hoemo.
Neete me zasmijavati?
Ne.
Nek Hune donese sat.
Donesoh sat od jednog ribara.
Stavi kljocu ovdje da je gledam!
Na dasci, pored sata, nae se Denisova ribarska kljoca sa drkom
okovanom sedefom.
Spreman?

 Jesam.
Sad!
I nastade tiina.
Talasii liu stranice amca. Tica izbeio oi. Stie usne. Gleda sat,
i akiju. I ja sam tih. Ne znam ta se dogaa. Denis, pretvarajui se da
mu je dosadno, gleda tamo preko rijeke u uorene slavonske kue. Na
Ticinom licu sve je vie uenja. Ni on ne zna u ta je upao, kakvu igru
igra, ali, lice mu se oputa dok gleda u novu akiju. Jo malo, pa e biti
njegova.
Onda Denis progovori obraajui se meni:
Hune, otii do Ticine kue. U ovo doba njegov otac obino spava
na seiji u kuhinji. Probudi ga. Polako. Nemoj ovjeka da prepadne...
Ticine oi sve vie krupnjaju. Grize svoju donju usnu. Samo to ne
progovori. Poeo sam razumijevati Denisovu igru. Poto je napravio
pauzu da Ticu smori, on nastavi:
Sino se njegov otac napio. Moda je zle volje. Budi paljiv.
Zamoli ga da ti da plavo veslo od jasenovine. Sino ga je Tica donio.
Moda je u upi...
Ne!.... Prebie me! prasnu Tica. Denis se nasmija. akiju stavi
u dep, a sat prinese Tici pod nos.
teta. Ostalo ti je manje od minute. Mislio sam da si tvri.... Hoe
li sam donijeti veslo, ili vie voli da nas dvojica poemo s tobom?
Sam u procijedi Tica.
Pouri.
Tica ode uz obalu. Okree se i gleda nas. Kao da ne moe vjerovati
ta se s njim dogodilo. Ode akija. Ode veslo. Izbruka se.
Kako si znao? pitam Denisa sa zbunjenou i oduevljenjem.
I sam se udei neobinoj igri, on odgovori:
Nisam znao.
Talasi snanije zapljusnue na amac.
Opet e s njima igrati plavo veslo.

TRI PUTA
Svi su ve neto uradili. Neto veliko. Jue je Grdan preplivao Savu,
bez pratnje. Sam. Mihajlo je lepom, sa svojim stricem, plovio ak do
Dunava. Stalno im pria o selima i gradovima koje je vidio na dalekom
putu. Irfan je skoio sa najvie skakaonice. Pravo na glavu. I nita mu nije
bilo. Isplivao je. Rifo se, neki dan, popeo na vrh damijske munare. I nije
pao. Kae da se sa one visine, tamo preko rijeke, vide plavi vrhovi

planina, a iza njih, u sivim maglama, iri se daleki svijet. Opet e se

popeti. I gledati.
A on, Eso Kos, devetogodinji djeak, nita nije uradio ime bi se
mogao pohvaliti kad se predvee sastanu pod velikim topolama na obali
Save.
etvrtak. Pijani dan u Derventi. Jutro isto kao malo dijete dok
spava. Prema gradu kreu se cijele kolone seljanki u bijelim narodnim
nonjama. Zveckaju zvonii na konjskim grivama. Skie prasii u
zapregama. Na glavama ena iz Slavonije njiu se pune pletene korpe.
Pomijean sa nepoznatim ljudima, konjima, zapregama i kamionima,
ovcama i mekim jutrom, ide i Eso Kos. Preko lea prebacio aku torbu.
U njoj ima hljeba, mesa, sira, i dvije rumene jabuke. Jutros su prema
gradu otile njegova majka i tetka. Rekle su mu da uva kuu, da nahrani
psa i kokoi. Krenuo je i on s namjerom da to dalje stigne, da vidi
svijeta. Na stolu u njihovoj kui lei presavijen papir, list istrgnut iz
njegove sveske, i na njemu pie: "Ne brinite se. Ja u se vratiti."
Ide Eso Kos. Ve je na vrhu uzviice s koje puca irok vidik. Vrh
fabrikog dimnjaka izranja iz doline. U strani, po blagim padinama
breuljaka, svijetle se kue. Sunce se lomi na staklima. Primie se gradu.
Rijeka, mnogo manja od njihove Save, tee ravnicom i dijeli grad na dva
nejednaka dijela. Njena voda jednom e biti Sava. Susree sve vie
nepoznatih ljudi. Stranac dugih svijetlih brkova pogleda ga pitomo i
zaueno. Kud je krenuo ovaj djeak s akom torbom na leima, i dokle
e stii? A arobne slike daljina smjenjuju se pred Esinim oima, san ga
vue naprijed, u nove vidike, pred lica nepoznatih ljudi i krajeva.
Mirie grad. Hui. Vika i urba. Niko ne ide polako. Osim staraca, i
Ese. Na sajmitu, prije mosta, uz lijevu obalu rijeke, neobino arenilo.
Konji, volovi, krave, telad, sve vezano za eljezne stupove i grede. Na
uzdignutim drvenim postoljima prodaje se odjea, obua, drangulije i
uad, alat i pletene arape. Ima svaega. I svakakvih ljudi. Jedan ia,
velik kao brijeg, ogromnog stomaka, sitnom i mravom seljaku daje
novanice, ovaj ih prebrojava, zagleda kao da im ne vjeruje, trpa u njedra,
pod prljavu koulju, a onda daje uzicu u ake ogromnom ovjeku. Eso ide
pogledom uz uzicu i dolazi do lijepe konjske glave. Konj re kao da zna
ta se dogaa. Nee da se rastane sa ovim mravim ovjekom.
Krenu dalje. Da nae izlaz iz grada. Prelazi most. Rijeka tee. Plitka
je i brza. I nijednog amca na njoj nema. Esogleda po licima koja mu
dolaze u susret. Trai ono koje smije upitati gdje se izlazi iz grada. Mora
dalje. Ni noge ga jo ne bole, a oi se nisu zasitile.
Bako, gdje se odavde izlazi! obrati se jednoj starici.
A gdje ti ide, sinko?
Idem daleko!
Daleko se moe na sve etiri strane.

 etiri puta?! zaudi se Eso.

etiri potvrdi starica.
A kojim se putem moe stii najdalje?
Eh, kojim.... Pravim. Pravim se putem moe stii najdalje.
Jedan je put znao. Onaj kojim je doao. Poe da pogleda tri
nepoznata puta. Probae jedan, onaj pravi, i njime e krenuti dalje. Prije
toga, odlui iznenada, da pored mosta sie na rijeku, pojede neto od
onoga to ima u torbi, da se napije vode sa esme iz koje je neprestano
tekla voda. Bistra. Hladna. Zvala ga.
Prvi put koji je vodio iz grada bio je sasvim blizu onog kojim je
doao. I zato nije njime krenuo. A bio je i previe ravan. Sasvim ravan,
prav, i vru. Asfalt se razmekavao i sijao na suncu. Mnogo je kamiona
tutnjalo njime. Desno od toga puta nizale su se zgrade kasarne. Eso se
vrati na most.
Drugi put je krivudao kroz grad. I na njemu je izgubio najvie
vremena. Mamile su ga slastiarne. Mirisali kolai. A on novca nema. Ni
paricu. Stajao je pred izlozima. Gledao neobine i skupe predmete.
Naroito su ga privlaili izlozi sa ribarskim priborom. Matao je o
velikim somovima i tukama posmatrajui lijepe tapove sa namotanim
"silkom" na metalnom koturu. Tu su i varalice, neobini mamci. Plastine
ribice izgledaju kao ive. Teko se otkidao od tih izloga. Lopte, kopake,
dresovi, mree, hlae sa mnogo depova, knjige pune uda, sjajnih
korica, kone ake torbe... Prema ovim u izlogu njegova torba lii na
zguvanu krpu. Izvue se iz ulice, teko i sporo, i nae se na otvorenom
putu S lijeve strane tog puta je velika bolnica. Od nje dopiru bolesni
mirisi. A s desne strane je groblje. Vrati se. Da pogleda i trei put.
Trei put stere se pored velike fabrike. Stabla topola u pravilnom
rastojanju ine hlad du cijelog puta. Ovo je najlaki put. A on hoe onaj
kojim se stie najdalje.
Vrati se na sajmite.
Ve je opustjelo.
Smanjile su se i gomile lubenica.
Kako brzo proe dan. A on jo nije izabrao put. Privue ga zelen
zaravanak uz rijeku. Tu e se odmoriti, razmisliti, a onda e krenuti dalje.
Da se nagleda svijeta.
Isprazni torbu. Slatko pojede preostalu hranu. Mogao bi se malo i
okupati. Oznojen je, umoran. I noge ga bole. Spusti se do vode. Svue
odjeu. Zagazi u vodu. Plitka i topla. Nije kao Sava, ali odmara. Nie
njega kupaju se neki djeaci. Rado bi se s njima upoznao, ali ne zna kako.
Vrati se do torbe.
Obue se. Oprui po travi.
Svijet mu se magli pred oima.
Zaspae.

Ispod tekih onih kapaka vidio je tri puta. Jedan od njih mora
izabrati. Onim etvrtim, jednom e se vratiti. To je put za vraanje.
Kroz san uo je glasove. Dolazili su iz daljine. Njega su zvali ti
poznati glasovi, puni brige, i iznenaenja. Bio je to glas njegove majke, i
tetke. A on je putovao preko rijeka i planina. Gledao udne ljude i
predjele. Plovio je bijelim brodom po najplavljem moru iz kog izrastaju
kamena stabla. udno. I ribe imaju krila, i lete iznad vode.
Probudio se u svom krevetu.
Sunce je ve odskoilo.
U sobi je puno svjetla.
Prozor je otvoren. Njie se bijela zavjesa.
Glava mu je bistra, ali kako? Neto se tu ne slae. Svata je sanjao.
Potrai svoju torbu. Tu je. Sjeti se poruke na stolu. Jurnu u drugu sobu.
Tu je i papir. Ni pomjerio se nije. Brzo ga strpa u dep. Iz dvorita doe
majin glas:
Jesi li se probudio, Eso?
Jesam, mama!
Sanjao si neto lijepo? mati je ve govorila s vrata.
Da. Mnogo lijepo.
I to bi sve. Mati ne ree nita vie.
Eso uze torbu. Otvori je. Na dnu su mrve.
Ponovo vidje tri puta.
I nasmijei se.
Jednom, tano e znati koji je pravi.
I njime e krenuti.
Daleko.

RIBNJAK
Bilo je to prolog ljeta.
Dva djeaka, Edo i Mao, bili su susjedi, i u igri prijatelji. Edo je
povisok, jake grae, nikad do kraja otvoren. Od oca trgovca naslijedio je
strast za trgovinu. Prodavao je sve to se u naim prilikama moglo
prodati. Sliice, igrake, jeftine romane, kutijice, noie, olovke... Ni iz
jednog posla, ni iz igre, nije izlazio oteen. U svakoj razmjeni, i prodaji,
neobino je uivao. Najobiniju stvaricu, bez namjene i bez ljepote,
znao je tako nahvaliti i precijeniti da su se lakovjerni otimali za nju. U
takvim prilikama drao se kao da ti ini golemu uslugu dok za
bezvrijednu stvar prima pretjeranu cijenu. A Mao? Mrav i boleljiv. Bez
oca. Uvijek se osjeao zbog neega krivim. Mogli smo ga bez velikog

truda ubijediti da je on kriv to danas pada kia, to je Sava poplavila

ritove prije vremena... Rastuivalo je to lice vjenog krivca.
Nagovori Edo krhkog Mau da zajedniki naprave dobar posao.
Okretan i preduzimljiv, lukavo kiljei, gledao je Mau:
Moi e sebi kupiti knjige. I na vaaru e se provesti kao niko
tvoj.
ta emo raditi?
Skoro nita. Treba se samo sjetiti ree Edo kuckajui se prstom
po elu.
Kako? pita Mao ve preplaen od iznenadne sree. Edo uti.
Gleda ga. Pravi se vaan.
Otvoriemo ribnjak ree polako, uivajui u svom glasu.
Ribnjak?
Da. Ribnjak.
Kako? Gdje?
Poi sa mnom. Pokazau ti.
Brzo skrenue sa glavne ceste. Udarie utrtim kolskim puteni prema
potoku koji se uliva u Savu. Potok je zarastao u stare vrbe, trnje i ostruge.
Kad dooe do prvog izvora, prooe kroz stari vonjak, pa se uputie
prema naputenoj kui. Naprijed ide Edo dugakim sigurnim koracima,
za njim poskakuje Mao, zadihan i uzbuen.
Ovdje, pokaza Edo staro, naputeno pojilite.
Jedva se probie do velike jaruge. To je iva voda, sa izvorom koji
ne presuuje ni za vrijeme najveih vruina, ali zaputena. I kua je takva,
nagnuta jednospratnica od cigle, i velika drvena upa, i voke oko kue.
Sve nagnuto, bez ljudske ruke. Stakla na prozorima su polupana, a krov
provaljen.
Ni ove godine ovdje se niko nee pojaviti. Njih vie nema, a sin
ivi u Kanadi ree Edo zadovoljno.
Moramo oistiti pojilite. Plitko je ree Maso kao da se izvinjava
to je pojilite plitko.
To e ti uiniti, a ja u nabaviti mlade arane.
Ako me neko vidi?
Reci da trai rovce. Snai se.
Ko e ti dati mlade arane?
To je moja briga. Ti samo oisti jarugu. Iskopaj to dublju, i ira.
Donijeu mnogo arana. Priznaj, ideja je dobra. Tu e rasti, debljati se,
krupnjati, onda emo ih zajedno povaditi i prodati gostioniaru Fiki. Ne
mogu nam pobjei, ne treba ih uvati, a niko se nee sjetiti da tu ima riba,
i to mnogo. Ti e im ponekad donijetu aku penice i kukuruza.
Dogovoreno?
Dogovoreno potvrdi Mao.
Onda, sutra poni kopati, a ja u, kad ti zavri, donijeti ribice.

Vratie se.
Mao je danima ureivao budui ribnjak. Lopatu je skrivao u visokoj
travuljini. Bjeao je u naputenu kuu kad se pojavi sluajni prolaznik, ili
nijemi Matan, vjena skitnica. Edo je donio mlade arane, i nikad se vie
nije pojavio. Bavio se drugim poslovima, i igrama. Znao je da se Mao ne
odvaja od njihovog ribnjaka.
Sjedi Maso kraj vode, sam, irok vidik puca od naputene kue.
Sanja. Mnoe se elje. Kako e se mati obradovati kad joj pokae knjige
za novi razred. A tek sestra! Ako dobiju dovoljno novca (pri toj misli
djeak ustaje, prilazi vodi, da mu je vidjeti kolike su ribe, jesu li
porasle?), kupie sestri bijeli al. Lanjske zime je eljela bijeli al. Ali, tek
je kraj maja. Ima jo mnogo dana do vaenja ribe. Kako sporo tee
vrijeme. Sporije od Save, po kojoj, eno, plove lae i amci, i djeca se ve
kupaju, od jutra do mraka. I niko se ne pita gdje je on.
Kad god je mogao, iskradao se iz kue, donosio ribama komade
kruha. Bacao je u vodu grumeni za grumeniem, i lica puna nade
gledao kako ve porasli arani izranjaju na povrinu i otimaju se za hljeb.
U vodi je vidio plavi odraz neba. Jedan bijeli oblai je liio na mlado
slone. Takvih e biti na vaaru. A preko svega, kao tanka zastava,
leprao je sestrin al, bijel, lak i topao.
Jednom, dok je sam obilazio ribnjak, znatielja ga povue prema
naputenoj kui. Bi li? Smije li? Prie raspuklim vratima. Otvorena su.
Vjetar ih godinama otvara i zatvara. Sa niskih tavanica visi pauina. Po
podu tragovi ptiijih pera. Sove. I sad su tu. Skrivaju se. Moda u tami
odaka. Iz razoblienog predsoblja drvene stepenice vode na sprat. Mirie
na samou i tugu. Pamti Kovaeve, naroito sijedu enu s preslicom u
rukama. Kao da je ivjela samo u toj slici. Ruke srasle s preslicom. Krenu
uz stepenice. kripe. Jedna daska je trula. Na tom mjestu prokinjava.
Pogleda gore. Kroz strop i krov vidi se komadi neba u obliku lista
topole. Re daske pod bosim nogama kao da grde uljeza. Vrata na
gornjim sobama nema. Neko poskidao i odnio. Komadi starog krea pali
su po drvenom krevetu bez posteljine. Pomjeri se krilo jednog prozora.
Ne, sve miruje, samo se nevidljivo stropotava prema zemlji. Prie
prozoru. Uplaen od onoga to je vidio kod ribnjaka povue se dublje u
sobu. Srce lupa. Trese se stara kua. Vrati se prozoru. Virnu. On je. Edo.
Voda mu iznad koljena. U rukama naroita mrea za hvatanje riba.
Moda nee. Hoe. Mrea je u vodi. Trai ih. Podie mreu. U
pripremljenoj vrei nae se nekoliko arana. Jo dva puta Edo zahvati
mreom. Onda, sakri mreu, vrati se po vreu, baci je na lea i krenu u
pravcu Save. Mao vidje kako njegovi snovi pucaju i rue se kao ova
naputena kua.
Istra napolje.
Neto se u njemu pokrenulo. Prvi put ne osjea se krivim. Sve je

vidio. Pratie ga.

Iste veeri i Mao je, poslije silne borbe sa svojim stidom, otiao
gostioniaru Fiki. Fiko je nekad drugovao s njegovim ocem. Nee ga
odbiti.
ika Fiko drhtao je i blijedio Maso da li vam je danas Edo
prodao arane?
Jest, sine, jest! A to pita?
To su i moji arani...
I tvoji. Ne razumijem... Sve ti meni polako ispriaj.
Uz grcanje, crvenjenje, ali s nadom da e spasiti svoj san, Mao
ispria debeljukastom Fiki sve od poetka do kraja, i ovako zavri:
Nemojte mu davati pare, nego mu kaite da e sav novac dobiti
pred vaar. Onda pozovite i mene, i njega, i moj dio mi dajte pred njim.
Hou da mu tada vidim lice.
Vidi ti njega nasmija se gostioniar isti otac. E, da zna,
spremiemo mu pravo iznenaenje. Ne brini, i pazi na majku.
Mao se umiri. Odlazio je na rijeku, kupao se s vrnjacima, radovao
se svakom danu, popravljao oev stari amac, i samo majka na njemu
primijeti promjenu. Kratak smijeak u uglu njenih usana, i nita vie.
utjela je.
Dogaalo se da Mao, iz daljine, primijeti Edu sa vreom na leima.
Sklanjao mu se s puta. Da se ne sretnu. U igri, Edo je znao iznenada se
pribliiti Mai, i smijeei se upitati:
Kako na ribnjak? Jo malo, pa emo vaditi ribu. Samo, nikom ni
rijei.
I jednog jutra majka mu ree:
Mao, neto te zove gostioniar Fiko. Kae da doe veeras.
Mao se okrenu na drugu stranu da mu mati ne vidi lice. Ako ga vidi, sve
e proitati. Djeak otra na rijeku. Sjede na amac i zagleda se u vodu.
Vidio je svoje, i Edine arane. I opet se bijeli al razvi po nebu, i razlista
se nova, udesna knjiga.
Sporo prolaze sati. Vue se dugi dan. Ne zna kud bi, i ta bi sa
sobom.
Glavnom cestom zau se jeka. Trube kola hitne pomoi. Na bijelim
kolima sjaji se crveni krst. Kola se zaustavie pred Edinom kuom. Eno,
vode Edu prema kolima. Kupe se ljudi. Raspituju. ta se dogodilo?!
Mao, Edu je strano izujedao bijesan pas! ree mu sestra.
Kako? ta?
Nosio je punu vreu riba. Pas je iao za njim. Bio je gladan.
Kola hitne pomoi opet jeknue. Izgubie se na prvom zavoju.
Ljudi se poee razilaziti, a s njima i pria o djeaku, psu, i ribama.
Mao ode na Savu da razgovara sa vodom.

SAN OBUARA RAMIZA

Na klupi pod lipom opet je ivnulo. Bardan je buan. Sa svojim
susjedom, obuarom Ramizom, odigrao je partiju domina. I pobijedio.
Dva starca, ribar i obuar, gledaju se kao pobjednik i poraeni. Iz kafane
"tuka" djeak im donese kafe. Po kazni plaa Ramiz. Razmakoe se da
naprave mjesta starom bakarnom pladnju.
Kako tvoja radnja? upita Bardan.
Dobro, radi se...
A cipele? Pet pari cipela?
Pa...
Nisi prijavio krau?
Nisam.
Oteen si.
Moe biti.
udan si. Zar nee kazati ni starom Bardanu? Ima tu neto.
Ima potvrdi Ramiz.
Bardan eka da Ramiz progovori, a Ramiz eka da mu se domine
sloe. Progovori li, opet e biti naveden na gubitak. Bardan zna da njegov
susjed govori kao da ekserie zakiva u tvrd on. Tu ni rijei ne smiju
proputati vodu, i ne smiju se raspasti pri prvom prelaenju kroz
posavsko blato.
Ramizu se ini da e izgubiti i ovu partiju, ali ne moe uzmaknuti.
Moda i nisam pokraden.
Pa gdje su cipele?
Otile niz cestu sa drugim cipelama.
Ne razumijem.
Ni ja.
Ramiz malo poutje, pa se otvori:
Bila je no. Mjeseina. Da igle bere. Sjedim kraj prozora. Sam.
Gluho doba. Ne uje se ni pas, ni ovjek. Nebo dolo duboko. Mirie
tiina. Raskrilim prozor, onaj iznad radnje. Sobu ispuni svjeina. Ne
spava mi se. Nesanica. A moda i sanjam.
Onda sam ih uo. Dolazile su od arije, preko mostia. U njima su
morali biti vojnici, cijela kolona vojnika. Huk ravnomjernih koraka se
pribliavao. kripao je ljunak. Zatutnjale su ispod mojih prozora. Bez
vojnika. Prazne. U koloni po jedan. Desna. Lijeva. Prolaze prazne
vojnike cokule kraj moje obuarske radnje. Otile su dolje, niz Savu. Na
pravilnim razmacima, izvan stroja, ile su oficirske izme, visoke, otrog
pokreta. Sve prazno. Zanijemio, iza pritvorenog prozora, ja gledam. Pune

mjeseine jedne su hramale, zaostajale, kidale stroj. Primakoe im se one

lake, komandirske, neto im rekoe, pa i one uhvatie korak. Na kraju
kolone bilo je i rasparenih. Ila je lijeva bez desne, desna bez lijeve,
napornim zamasima, kao da se vojnici, koje ja ne vidim, naslanjaju na
take. Iza njih su, zatvarajui kolonu, prole jo jedne visoke izme, nisu
im dale da se odmore.
I, opet se sve utia, osim u meni.
Dolje, u prizemlju, u mojoj radnji, ujem korake. Uznemirile se.
Sile sa polica. Hoe napolje. Pogledam prema tvojoj kui, komija si mi,
tvoj se prozor ne otvara. Nad cijelim krajem tiina. Ni pas da zalaje, ni
pijetao da kukurikne. A gore se smiju zvijezde. Ne znam jesam li budan,
ili sanjam.
Polako, da ne povrijedim tiinu, opet raskrilim prozor. Mir na
krovovima. I Sava uti. Samo se ja sa sobom razgovaram, i dozivam se
apatom. Da se ne izgubim.
Opet uh, i vidjeh.
Od Pjevalovca prema ariji idu dva para gumenih opanaka. Idu, pa
zastanu, a onaj desni par, kad koraa, zanosi se i naginje. Smio bih se
zakleti da sam ih poznao. Onaj to se u hodu zanosi, i ti zna ko je, a ovaj
od mene, blie mome prozoru, sigurno je njegov drug Martin. Odoe
prema ariji, a mene ostavie da se udim, i sam raunam ta se to
dogaa.
Ne potraja dugo, na glavnu cestu, sa Save, pomoli se grupa ribarskih
izama. Do kukova visoke, mokre. Jedne skrenue u tvoju avliju. To si
bio ti. Pomislih, ta e biti ako ja vie ne mognem vidjeti ljude, nego
samo njihovu obuu. A i to moe biti. Priznaj da moe. Napregnem se,
gledam, ne varam se, u tvoju avliju ulaze prazne izme, a tebe u njima
nema. Htjedoh doi do tvojih vrata, probuditi tebe i iu, vidjeti ta je s
tobom, ali se ne pomakoh. Noge me ne dre.
Samo da svane, mislim. Bie opet ljudi u obui, samo da svane.
Od arije se opet neto pomoli. Idu u grupi, ne ure, jedne dobre
muke cipele, od prave koe, one teko koraaju kao da ovjek nosi kofer.
Uz njega su enske cipele, otrih peta i lakeg koraka. Izmeu njih,
izmeu dvojih djeijih cipelica, starakim korakom idu meke platnene
cipele. U njima je morala biti neka starija ena. Cijela porodica. Pokuavam razabrati ko se to kui vraa, jer mi se inilo tako, da se vraaju. Ti
to, moe biti, nisi primijetio, drukije ide obua koja se vraa, a na svoj
nain ona koja odlazi. Ispred njih iz jedne avlije izioe stare nanule,
stadoe asak s njima, pa presjekoe cestu, odoe u drugo dvorite.
Neto kasnije, pod mojim prozorom, zaustavie se enske sandale, i
nove cipele kakve danas nose mladii. Stoje, pa se pokrenu, nagnu se,
enske sandale oslone se na prste, pa im se teina opet spusti na pete.
Jedne uz druge, kao da su ljudi u njima, zagrljeni, odoe prema Savi.

Buka u mojoj radnji opet se pojaa. Siao bih da ih smirim, ali ne

mogu.
Vidim, nikog nema, a vrata se otvaraju, izlaze napolje cipele koje
sam popravljao, i odlaze prema kuama svojih vlasnika. I kako da ih
pitam jesu li im se cipele vratile. ta e ljudi misliti o meni. Sutradan, ba
one cipele koje sam vidio da odlaze, nisam naao u radnji.
Obradovah se kad u obui ugledah ljude. Ne mogu se te ljepote
nagledati.
Bardan uti. Gleda u svoje poderane cipele.
Da odigramo jo jednu? upita Ramiza.
Na izlizanoj dasci klupe pod lipom domine opet poee traiti svoj
par.

BANICE
Milanu Brujiu
Toplo vee kod moga druga iz zaviaja, arheologa Adema ania,
zavrilo se neobinim darom, koji u, evo, s vama podijeliti. Otprilike u
ono doba kad je vrijeme djeci da spavaju, u neveliku sobu, pretvorenu u
kuni muzej i biblioteku, utrala je Ademova kerka Denisa,
desetogodinja djevojica, sva razigrana kao majski leptir, a leptiri su
najnjeniji smijeh prirode, uskoila u oevo krilo, upnula ga za krupan,
ve posijedio brk, i rekla:
Dola sam po svoju priu...
U tom trenutku otkrio sam da je Adem nauio svoju djevojicu da
svako vee, ili bar kad god moe, uzme svoju priu. A to uzimanje i
predavanje prie, izmeu oca i kerke, vreno je tako prirodno, kao kad
pada topla ljetna kia na cijelu njivu rascvjetalog lana, kia od koje se
dobija nova snaga i svjeina.
Poeli smo priati prie o zanimanjima ree Adem kerki.
Sino su kovali kovai zacvrkuta Denisa.
A veeras?
Veeras... e biti pria o tvom zanimanju i tanki prstii zamrsie
drugi brk.
Ja sam po zanimanju tvoj tata naali se Adem.
I ta jo?
Arheolog.
Ti radi u muzeju, a tamo je sve staro.
I lijepo dodade Adem.

 Kad si ti to poeo raditi?

E, to je duga pria.
Neka je ree djevojica odluno, i udobnije se namjesti u
oevom krilu.
I sam se, oponaajui djevojicu, promekoljih u naslonjai, probudi
se i moja znatielja, pogledom ohrabrih Adema, mada njemu moja pomo
nije bila potrebna.
Pria je mogla poeti.
Kad se niz breuljke Bukvice, irokom makadamskom cestom,
sputa u Duboac, na onom mjestu s kog se otvara irok vidik sa
dubokim kuama grupisanim u dolini, sa vijugavom Savom koja izranja
iz ravnice, oee bosanska brda, i tiho nastavi put prema Brodu, sa
irokim pojasom slavonskih itnica, ispresijecanih kanalima, s tog mjesta
koje nam oi napuni ljepotom, moe se primijetiti nevelika visoravan
iznad Save, sada poumljena borovima i jelama. Sredinji dio te nevelike
visoravni zauzima nogometno igralite. U cijelom kraju nema igralita na
tako neobinom mjestu. To brdo koje se talasasto vee s drugim
bregovima zove se Banice. Nekada su Banice bile niija zemlja, mada je i
u vrijeme mog djetinjstva postojalo igralite, sa ivim, esto traginim
utakmicama. Istona strana tog brda, prije nego to je oplemenie jele i
borovi, bila je obrasla grmovima divljih malina i cijelim umarcima
glogova i trnja. U samom podnoju te strane Banica ima lijep izvor pitke
vode, a oko tog izvora ispletene su posebne prie. Banice, a naroito
njihova istona strana, bile su, pored ostalih, mjesto naih igara.
Privlaila nas je ta zadivljenost niije zemlje, nedirnutost cijele strane
brda koju smo mogli do mile volje istraivati i razviti svaku igru u koju
bismo se upustili. Banice su imale samo jednu manu: na breuljku
prislonjenom uz nae "igralite" bilo je veoma staro groblje. To groblje
nas je plailo, i privlailo, i opominjalo, skupa sa Savom koja ga skoro
dodiruje, na mnoge stvari koje tada nismo razumjeli. Ali Banice su za sve
nas bile mnogo vie od obinog brda, ravno odsjeenog u najviem dijelu,
jer su nas privlaile svojom velikom tajnom. A gdje su tajne i nedirnuta
mjesta, gdje plamti mata mnogih generacija ribara i laara, gdje se u
svakom asu moe dogoditi udo, tu su i djeca. I mi smo bili tu na
Banicama, raspaljivali smo priu koja stoljeima tinja, niti se gasi, niti
bukti pregolemim plamenom, oekivali smo da mi budemo ti sretnici koji
e jednom zauvijek otkriti punu priu o Banicama, i dati joj konaan
oblik.
A pria, onim svojim najtanjim plamikom, tek tolikim da se moe
odrati u ivotu, kae: to neobino brdo iznad rijeke zove se Banice,
dakle sasvim neobino za na kraj koji nikada, bar koliko pamte nae
glave, nije imalo ni banova ni banica, ni careva, ni carica, a kraljevi su
ovdje prolazili samo u priama i legendama, ali pria kae da su ba

ovdje, u ovoj zemlji, brdu, ispod ostruga i trnja, sahranjeni ban i banica.
Prije nego to su njih sahranili, ban i banica su zakopali, tu negdje,
sasvim blizu, svoju zlatnu koiju. Ta zlatna koija zakopana pod gustom
travom Banica predmet je starih matanja i elja, i nema ovjeka u
cijelom kraju koji bar jednom nije poelio da uzme lopatu u ruke i da
preturi cijelo brdo. I jo vie: prie o zlatnoj koiji su se rairile i
namnoile, i stoljeima su odravale vedar duh i nadu i onom
najsiromanijem dubokom ribaru, u trenucima kad mu je kua bila
prazna, a Sava zaleena. Sve se moglo zalediti, svega je moglo biti i
nestati, samo je pria o zlatnoj koiji uvijek bila raskona i mlada, i
neprolazna.
I mi uzesmo lopate i krampove, da prekopavamo Banice, da traimo
zlatnu koiju.
Udariemo ovdje ree Milkan sa arom u oima, i pokaza tvrdo
mjesto ispod grma glogova.
Potkopaemo grm. Ko zna na emu su ovi glogovi izrasli
prihvatam i podupirem Milkanove rijei.
Ademe, moja baka kae da su tu gore nekada bile kue, nekoliko
velikih kua opasanih visokom drvenom ogradom. Sve su nastradale u
poaru, i onoga koji je podmetnuo vatru, a bio je to sluga kod
Kazanferovih, narod je prokleo u jednoj pjesmi koju moja baba zna...
U to avgustovsko predveerje, a bili su prvi dani avgusta i odluili
smo kopati cio mjesec, da bismo se iskrali neopaeni sa Save, rekli smo
drugim djeacima da emo otii na pecanje s onu stranu rijeke, na kanale
gdje u ovo doba ima malih somia.
Milkanu sam vjerovao. Bez ostatka. I udio sam se tom naem tihom
sporazumu, jer mi Milkan u svakodnevnim igrama nije bio najblii, ali je
to postajao u svakoj vanijoj situaciji. Nismo jo znali kako emo nau
tajnu sauvati od djeaka iz Donje mahale, jer su Banice uvijek bile
njihov teren, i kad je dolazilo do razmirica i obrauna, niko od nas
Gornjaka po Banicama nije skitao bez straha.
Milkan pljunu u ake, zamahnu tekom krampom, i odvali se prvi
grumen tvrde banike zemlje. Iznenadi se stara gusta trava jer ne pamti
kad je posljednji put, na ovaj nain, neko remetio njen zeleni mir. S
lopatom u jo nezaposlenim rukama stojim iza Milkana. On uzmahuje s
nesmanjenom estinom, sijevaju iskre pri dodiru eljeznog lista krampa i
kamena. Kad god udari u neto tvrdo, a to su najee neveliki kameno
vi, oba se obraujemo, jer tu, u toj tvrdoj zemlji koju nainje naa
djeaka snaga, tu je skrivena golema tajna, i svaki udar krampa moe je
dokuiti. Mi ne znamo koji e to udar biti, i da bi se dogodio onaj pravi,
moramo uiniti hiljade praznih zamaha.
Zadihan, obliven prvim znojem, Milkan se sklanja da ja lopatom
izbacim zemlju. Jo se nismo kako valja ukopali u brdo, jo miruje

glogov grm, i grebemo sasvim plitko, po povrini naih elja, a ve

saznajemo da je mnogo lake matati i sanjati nego stvarno potkopavati
Banice. Zemlja je tvrda, danima nije vidjela kiu, i ona e stalno ispitivati
tvrdou nae namjere. Hrabrimo se pogledima iz kojih polako nestaje
prvotni ar, curi znoj niz kimu, prsa se nadimaju, kramp i lopata govore
sve tie. Zurimo u naeto brdo, u njegovu tamnu dubinu. Jednom,
vjerujemo, dogodie se bljesak.
Vrue ree Milkan i majicom obrisa svoje vrue elo.
Za drage igre predveerje je sasvim prijatno, i onome ko ne radi na
posao, vrue nije bilo.
Jo emo malo dae hrabrei nas pa emo se odmoriti. Sutra
emo nastaviti. Moramo zai ispod ovog grma.
Milkanov kramp opet sijevnu, ali ga sada nije nosio silan polet, nego
umirena i jasna volja. Snaga se poe sama rasporeivati. I kao da je srea
htjela da nas malo ohrabri, da nas nagradi za na trud, kramp udari u
neto tvrdo, odskoi iz Milkanovih raku, zapali se ramena iskra, i brzo
nestade. Prvo trnci radosti prostrujae kimama. Uplaismo se naih
misli. Nije mogue. Lopata i kramp otkopae neveliku eljeznu kuglu.
Topovsko ule zadrhta Milkan. Uzeh ga u rake, pa ga dadoh
Milkanu da ga i on malo dri.
Niko nam nee vjerovati.
Nikom neemo ni govoriti.
Gdje emo ga sakriti?
U naoj upi rekoh. Sutra u oistiti nau upu. Mati mi ve
dugo govori da to uradim. Tamo emo ga sakriti.
Ovdje se nekad pucalo. Zamisli, Ademe, da naiemo na cijeli top!
Ko zna ta zemlja uva.
Kako emo ga donijeti do kue? Vidjee nas.
Zamotaemo u moju koulju. Smrkava se.
Jo se rumeni zapad, mada se sunce vie ne vidi. Umorni, ali vedri,
nosei kramp i lopatu, i svoju ojaalu nadu, silazimo s Banica.
Milkan se trudi da ide pravo dok nosi, u koulju zamotano, teko
topovsko ule. U uznemirenoj mati gruhaju stari topovi. Ovog asa neko
pobjeuje a neko gubi presudnu bitku.
Proavi kroz nemirnu no punu fantastinih slika ispunjenih
nevjerovatnim oblicima kakve moe izgraditi samo zatalasana djetinja
misao, ustao sam ranije nego obino, i naao se u staroj upi. upa je
izgraena od cigle i drveta. Zbog starosti, kao da ih vie nije vezivala
zajednika svrha, cigle su bjeale od direka i drvenih makaza u zidovima,
a drvo se izmicalo od cigle, pa se sva upa arenila od rupa i duguljastih
praznina kroz koje je sjeklo jutarnje sunce. Mlazevi svijetlih traka
presijecali su upu. Zaepio sam ono to sam mogao, ispravio to je bilo
nagnuto, izvezao troja kolica smea, oprao veliku drvenu stalau na kojoj

su zveckale staklenke. Doe i Milkan nosei na licu tragove nemirne

noi.
Gdje je? upita s vrata.
Ko?
ule!
A, evo ga.
Ovdje e mu biti dobro ree Milkan, i namjesti ule na najniem
pregratku stalae.
Danas nastavljamo.
U isto vrijeme.
Kopali smo.
Pao je glogov grm. Zemlja se odronila, i malo je nedostajalo da me
zatrpa. Iskopali smo dva duboka poprena kanala, nainili mali lavirint.
Tri dana nismo nita nali. Smjenjivale su se crnica i crvenkasta ilovaa,
pa meka pjeskulja, u ispitivanju nae snage. etvrti dan, sjedimo kraj
izvora u podnoju Banica, jo je vrue, alat miruje u travi, nismo ni poeli
raditi, a Milkan me gleda, i vidim, bez rijei me pita: vjeruje li jo
uvijek? utim i ja, a moje mu lice odgovara da vjerujem. Gledam u brdo
presvueno travom i grmovima, i vidim, ali ne oima, nego ubjeenjem
koje je satkano od pria i snova, vidim zlatnu koiju izgraenu od
najfinijeg zlata ovrenog mojom nadom i desetinama pria koje je
opisuju. Te prie vide svaki njen detalj. U zimskim noima okreu se
etiri velika zlatna toka, svijetle se rumenkasti paoci, i glava tokova
glatko klizi oko snane osovine. Okreu se etiri zlatna toka, prolaze
kroz mutno vrijeme, izranjaju iz guste savske magle, neukaljani i neoteeni sijeku debelo martovske blato. Njihov bljesak osvjetljava cijele
vjekove mraka.
Ademe, vidi! gurnu me Milkan. Niz brijeg, prema izvoru, ila je
Dina, naa vrnjakinja. Nosila je limenu kanticu. Dina je imala novu
haljinicu posutu crvenim cvjetiima. Ona je uvijek vie inila nego to je
govorila, pa se ne iznenadismo kad nam ree:
Ja u vam donositi vodu.
ta e nam voda? odgovori Milkan inei se kao da ne zna o
emu je rije.
Znam ta radite. Donosiu vam vodu.
Nije vrijedilo skrivati se. Dina je znala. Nismo se mnogo protivili.
Naprotiv, bilo nam je drago, mada to nismo rekli. Ona je nae trenutke
slabosti prekinula na najljepi nain. Ulila nam je novu snagu. Tako je
Dina ula u igru ulaui u nju svoj dio.
Moda e nam ti donijeti sreu rekoh Dini. Odredi mjesto na
kom emo kopati.
Tamo Dina pokaza rukom grm divljih rua.
Krenusmo prema grmu, a ona nam odmah donese hladne vode.

Horni i osvjeeni udarismo ispod ruinog grma.

Frcaju kamenii, odvaljuju se komadi ilovae, uranjamo u zemlju,
u njena nedirnuta mjesta. Svako ulijetanje krampa u sve vlaniju glinu
doivljavam kao skidanje slojeva neke stvrdnute tiine. Nailazimo na
tanku vodenu ilu, ne deblju od prsta. Mirie vlana zemlja. Dina, sa
svojom haljinom od bjeline i cvjea, kao leptir krui oko grma, napaja nas
i vodom i onom uznemirenou koju osjeti djeak u blizini enskih
pokreta i mirisa, jo nedokuenih i tajnovitih, pa i oni mame i zovu, trae
da se osvoje i doive.
Vrh krampa zakai za neto to nije zemlja. Metalni dodir. Po zvuku
udara i Dina osjeti da se neto dogaa.
Uzbueni odgremo. I alatom, i golim rukama. Ukaza se alka boje
zemlje. Sve to je u zemlji prima njenu boju, osim zlatne koije.
Opkopavamo. Izrasta polulopta velika kao najvea bundeva. Ve se
javljaju znaci straha. Bomba. ta emo ako ovo bude bomba?
Otkopavamo samo rukama i drvenim klipovima. ta god bilo, iri se
zvonasto. Sve paljivije, i njenije, odgremo zemlju.
Zvono! kliknu Dina.
Jest, zvono! Milkan e sa olakanjem.
ta je pod njim?
Izvaliemo ga krampom.
Paljivo, zabih list krampa pod ivicu zvona.
Prihvati i Milkan. Povukosmo. Izvalismo ga. Znoj kapa niz lica.
Zvono je puno zemlje.
Pazite na klatno. Nemojte ga otetiti. Odoh po vodu da ga
operemo.
Dina odlepra prema izvoru, a nas dvojica poesmo drvenim
klipovima odvaljivati komadie zemlje iz krukastog zvona. Kad smo ga
olakali, iznesemo ga na travu. O uzbuenja! Na banikoj travi stoji
iskopano zvono. istimo ga, ribamo, kupamo. Ukazuje se bronzani sjaj.
U uima odjekuje mjedeni zvuk. Milkan ga podie za alku, zaljulja ga,
klatno poe da udara, i naa se tajna istog asa rasprsnu. S tragovima
zemlje, razlijee se glas probuenog zvona. I nismo dugo ekali. Sa Save,
i sa igralita, dotrae djeaci. uenje. Objanjavanje. Raspriala se i
Dina. Zarumenjela se. A i oni cvjetii na njenoj haljini oivjeli i
zamirisali.
Milkan i ja kroz alku provukosmo drku lopate, pa izmeu sebe
ponesosmo zvono niz Banice, u nau upu. Klatno je povremeno udaralo
u metalnu kruku, pa su ljudi izlazili iz dovorita da vide ta se dogaa, a
djeca su pristajala za nama.
Cijelim Dubocem razlijee se glasna pria o iskopanom zvonu. Iste
veeri jedna pria ree da je to zvono s kule Kazanferovih.
Sutradan, nismo kopali sami.

Oko nas su se vrzmali znatieljnici, upuivali nas gdje emo kopati,

a bilo je i onih koji se prihvatie lopata. Primijetili smo, nedaleko od nas,
kopaju dvije grupe djeaka. Nadali su se zakopanom blagu starog
Kazanfera, jer, gdje je zvono, tu bi se moglo jo togod nai. Meutim,
poslije prvih znojeva, odustajali su, i odlazili na rijeku da se kupaju.
Dina nas nije naputala.
Sljedeih nekoliko dana u naoj upi, naem prvom muzeju, nae se
zarala sablja, kovane verige koje smo morali dovui na kolcima, dvije
starinske sjekire, cijev duge puke, golema aura od topovske granate iz
ovog posljednjeg rata...
Onda se naglo okia.
Danima lije. Ne misli prestati. Raskvasie se Banice. U kanale i
hodnike koje iskopasmo ue voda. I voda je imala boju re. Nad rijekom
je sijevalo i gruhalo. Letjele su grane krhkih vrba. Klizilo je zemljite u
stranama.
Mi se povukosmo u upu. Tu je bilo suho i mirno, a taj neobini mir
dolazio je od starih predmeta kojima je upa bila ispunjena. Takve
predmete nismo vie traili samo pod zemljom. Donosili smo korijenje
neobinih oblika, stare i odbaene poljoprivredne alatke, ribarske mree
koje vie nisu mogle uloviti ribu, one stvari nejasnih oblika i namjene
koje je voda oblikovala i izbacila na obalu... Dina se ponaala kao
domaica nae upe... I najednom, raznoliki svijet predmeta oko sebe
poeli smo posmatrati drugim oima. Otkrivali smo vrijednosti i znaenja
tamo gdje ih nae oi prije nisu vidjele. Nebrojeno puta stajao sam u upi,
u tom zatvorenom svijetu tiine, a on mi je govorio da hiljadama godina
spavaju udni predmeti pod zemljom i uvaju udesne prie koje jo niko
nije uo, i nije po njima tumaio na ivot na ovoj lijepoj zemlji, punoj
skrivenih koija i nedosanjanih snova.
Zlatnu koiju nismo iskopali, ali i sada vjerujem da ona postoji, i da
e je jednog dana, ko zna kada, otkopati neki djeak i djevojica, i vozie
se u zlatnim koijama mate i enje za boljim ivotom.
Ili je, moda, bolje da se to nikad ne dogodi.
Tiina.
Slina onoj u Ademovoj upi.
Njegova kerka Denisa, po ijem je djetinjem licu pria ispisala
svoje svjee znakove, pogleda me kao neko strano tijelo grekom zalutalo
u ovu sobu, a onda sa pojaanim svjetlom na lijepom licu, ree mi:
Dina je moja mama!

PREKO SAVE

Podne. Junsko. Nad krajem se plavi pitomo nebo. Grupice oianih

glavica vire iz vode. Kupaju se djeca. amci iza sebe ostavljaju trouglast
trag. Odozgo, iza starih mlinita, pomalja se brod.
Svoj ami Neven svlai sa pijeska. Vraa se u Bosnu. uri da
rijeku pree prije broda, i da ga malo vidi, iz blizine. Preko Save je
krenuo s poslom. Da staroj susjetki kupi malo eera, i jo manje kafe.
Iznenadi se kad podie glavu s amca i pred sobom, tu, sasvim blizu,
ugleda Karamana.
Povuci jae mali, i ja u s tobom zabrunda Karaman.
Nevenu ne bi pravo. Nita ne odgovori. Ni hajde. Ni nemoj. Pogleda
brod. Primie se. Brza "Kozara" sa dva lepa. Karaman ue u amac i
njegova strana dobro potonu. Ue i Neven, ali se pod njegovom teinom
ne stvori ravnotea. Prihvati veslo, iskosi amac, kradom, ispod oka,
pogleda Karamana. Teak. vrst. Onizak. Kratkih jakih nogu. Sjedi
vrsto, kao stari panj, i velikim aketinama dri se za stranice amca. Niz
snaan, debeo vrat, curi znoj. U cijelom kraju nema jaeg ovjeka od
njega. Kavgadija i prznica da mu nema ravna. Gdje je on, tu je rusvaj i
pokora. Kupe se po praini neduni zubi. I zanimanje mu je neobino.
Bavi se preprodajom konja i goveda. Po selima, na prevaru, kupi jeftinije,
a onda na gradskoj pijaci proda to moe skuplje. Pun je praine. Upravo
se vraa iz neuspjele trgovine. Dva sitna oka uvukla mu se duboko pod
eonu kost.
Nek proe brod! naredi Nevenu.
Da ga pogledamo iz blizine...
Nek proe Karaman presijee djeakov glas.
Ispravljajui amac, Neven zagrabi vodu snanije, pri tom se nagnu,
ami se zaljulja, malo vode se uli u njega, i skvasi se Karamanova
nabusitost. Plai se vode. U djeakovim oima nie smijeak i brzo se
izgubi. Sad je sigurniji. U njegovim je rukama.
Brod se primakao. Velik i lijep. Vidi kormilara. Ravnomjerno bruji
jaka maina. Sijee Savu po sredini. amac se njie na valovima. Na
lepu, ena u bijeloj haljini, po zategnutom konopcu iri rublje. Kao
zastave njiu se bijele koulje. Prolaze duge lae.
Sad kreni ree Karaman meke.
Je li istina, Karamane, ohrabri se djeak da si ti najjai ovjek
u cijelom kraju?
He, heee, istina je isceri se on. Pitanje mu je, oito, prijalo.
A zna li plivati?
utnja. Pogleda Nevena, pogleda vodu, pa ree:
Ne znam.
Nimalo?
Nimalo...

 A zato si bolesnog Irfana izbacio iz kafane, kroz staklo?...

Karaman opet ivnu, godi mu:
Da ga nauim pameti.
Doao je kui sav isjeen i poderan. Osramoen.
Kako zna?
Neven uti. uje se veslo. Onda e vrsto:
Irfan je moj otac.
He... he... Karaman se glupo iskezi, htjede neto rei, pogleda u
vodu, pa u obalu, preuta.
Skidaj se! naredi djeak i zaljulja amac. Uli se voda. amac
otea i dublje lee u Savu. Karaman ne vjeruje svojim uima. Zar ovo
dijete da mu nareuje?
Skidaj se! ponovi Neven vre, zaljulja amac, i jo se vode uli
u njega.
Polako, kratkim debelim prstima, Karaman otpertla cipele. Svue ih.
Neven ih zakai veslom, i jednu po jednu, baci u Savu.
Dalje! i opet zaljulja amac. Karaman gleda oko sebe, ima li
odakle pomoi. Svuda voda. Nema. Nikakvo lukavstvo ne pomae.
Utopie se. Nespretno, zbunjeno, svue kaput i koulju.
Bacaj!
Karaman baci u vodu kaput i koulju.
Primicali su se obali. ovjek zakrguta zubima. Neven se najei.
Pomisli na oca, pa opet zaljulja amac. Sad se ve Karaman nije smio
naglo pomjeriti. Uini li nagao pokret potopie se!
I hlae ree djeak praznim glasom. Nije uivao u svojim
nareenjima.
Karaman se jedva izvue iz prljavih i mokrih hlaa.
I one se naoe u vodi.
Gledao je djeaka, stiskao vilice. Liio je na zvijer spremnu za skok.
Neven usmjeri amac na ono mjesto gdje glavna ulica izlazi na
rijeku. S tog mjesta vidi se razvaljen prozor na kafani "tuka". Ta slika
mu uli novu hrabrost. Ljudi su se okupljali na obali. Primijetili su da se
neto udno dogaa. Znajui ta e mu se dogoditi ako amac dotakne
obalu, djeak zaustavi amac dovoljno daleko od pliaka, i ree:
Iskai.
Duboko je zarea Karaman.
Nije. Ima dna.
Karaman pogleda djeaka, okrenu se prema obali, ugleda ljude kako
ga gledaju bez rijei, pa urlajui iskoi iz amca. Duboko je. Voda se
sastavi iznad njegove glave. U zraku mu se gre dvije ake.
Dotakao je dno. Pjeni se voda oko nejga. Hvata se obale. Baulja
etveronoke. Guta vodu. Izaao je. Dae. Pun je vode. Oteao, prui se
po ljunku. Nikad ga niko u tom poloaju nije vidio. Ne vjerujui svojim

oima, ljudi se spustie niz obalu da mu pomognu.

Dok su jedni ispumpavali vodu iz Karamana, drugi su pomagali
djeaku da se sabere. titie ga, bude li trebalo.
Karaman se pribrao.
Kosmata prsa snano se nadimaju.
Sjede.
Oko njega i Nevena ljudi zatvorie krug.
Gledali su se.
Neven, slabani djeak, i Karaman, najjai ovjek u cijelom kraju.
Karaman ustade. Sporo. Teturajui. Prie djeaku u kom je srce
gruhalo iako je na mravom ramenu osjetio zatitniku ruku ribara
amila. Pruajui svoju teku ruetinu prema Nevenovoj ruici, Karaman
ree:
ovjek si.
Svi su uli.
Tiina.
I Sava uti.
Krug se rastvori.
Karaman se sporim koracima uputi svojoj kui.
Ljudi odahnue.
Nagnue Nevenov amac da iz njega izliju vodu.

FILIP
Filip!
Filip!
Vijest se pronijela kolom.
Zove nas nastavnik Relji.
Onu rije niko nije izgovorio, mada smo svi znali ta se dogodilo.
Njen smisao vie smo slutili i osjeali, a malo, ili nikako, razumjeli.
Poplaeni i uznemireni pred prisustvom te rijei, kao ptice kad osjete
opasnost, jatili smo se, zbijali jedno uz drugo, gledali unezvijereno oko
sebe kao da e se oblije te rijei upravo pomoliti na vratima, i ba nama,
koji jo nita s njom nemamo, oitati lekciju.
Mnogi su se Duboani mogli pohvaliti neobinim moima i
vjetinama u razliitim poslovima ali ono to je inio Filip nije mogao
niko. Kad god je to elio, mogao je navesti ljude da rade ono to on hoe.
I sama njegova pojava, i dranje, jo iz daljine su uoavani. Visok i
koat, odjeven isto i uredno, s naroitim smijekom starijeg ovjeka
koji se u ivotu nije mnogo smijao.

Prialo se da je bolestan.
U Dubocu, gdje su promjene male i rijetke, pojavio se iznenada,
bilo je to prije tri godine, pored Save kupio komadi zemlje i tu sagradio
skromnu, ali ukusnu kuicu. Nije imao ni ene, ni djece. Kasnije, kad je
kua bila zavrena, i jo mirisala na svje kre i boju, dola je za njim
sredovjena ena da mu pere i kuha, i dri red u kui.
Mi, djeca, o njemu nismo znali mnogo. Nauli smo da je roen u
Dubocu, da je vei i bolji dio ivota proveo po bijelom svijetu bavei se
udnim poslovima, i da se u rodno mjesto vratio da umre.
Filip!
Sad ga je puna kola.
A prvi, i jedni put, prije mjesec dana, u razred na as maternjeg
jezika, doveo ga Relji. Filip je izbjegavao duge razgovore s ljudima.
etao bi sam pored rijeke, ili bi sjedio pred svojom kuom, na samoj
obali, listao knjige, ili bi jednostavno utio zagledan u neke svoje slike i
puteve. Mnogi su mu se, bez uspjeha, pokuali pribliiti. Pokuali su i
preko ene. Ali, u izmicanju, i tajanstvenom skrivanju, Jozefina, tako se
zvala, bila je vjeta kao i on. U njihov svijet se nije moglo ui, a to nai
ljudi nikom ne oprataju. Krenue o njima dvoma svakakve prie. Ni iz
jedne Filip nije gledao svijetla lica.
I, najednom, evo ga u naem razredu.
Smijei se.
Gleda nas. I mi njega gledamo. Sve je na njemu mirno i spokojno, i
vitka uspravna figura u crnom odijelu, i snjenobijela koulja sa zlatnim
sjajem pod grlom, i dugoprste ake sastavljene na prvom dugmetu kaputa,
i srebrenasta kosa, samo su oi kojim nas gleda, ive. Oi u koje se nije
moglo gledati, a da ne osjeti kako te one vuku, vuku, uvlae te u sebe, i
osjeti kako im se predaje, sasvim posluno, bez najmanjeg opiranja,
postaje ono to one hoe. Shvatili smo. Pria o njegovim moima nije
izmiljena. udno smo se osjeali. Oduzeti. U ta e nas pretvoriti? Relji
ga je predstavio:
ika Filip e nam pokazati neke svoje vjetine.
Progovorio je.
I tom glasu smo odmah povjerovali.
Slijedili smo svaku njegovu rije, i pretvarali je u djelo.
Nasmijei se, raskravi nas, oslobodi, pa ree:
Svi izvadite akije, noie... Djevojice neka uzmu eljeve, ili
olovke....
On je govorio. A mi smo ili za njegovim rijeima. Tonuli u udan
san. Dopirale su do nas rijei o kobasicama, o gladi... Osjeao sam u ruci
tu kobasicu koju, vrlo gladan, moram zarezati i pojesti... Ali, on je
naredio da niko ne smije odrezati ni krajiak.
Probudi nas.

O, udne slike!
Svi se drimo za noseve, a blizu noseva spremne su akije i noii,
linijari i eljevi...
Trenutak zbunjenosti.
Gledamo se.
Nosati Ivo bi se najvie najeo.
Prasak smijeha. Tee radost. Tu je i vidljiv trag straha. ta bi bilo da
je neko, ipak, zarezao? Ruke lete prema nosevima. itavi su. Pun razred
veselih noseva.
Ti, djevojice, doi ovamo!
Za Filipovom rukom krenu mrava Rina.
On uze dvije stolice sa naslonom. I ve se pred nama dogaalo novo
udo. Opirui se tjemenom i svojom debelom pletenicom o naslon jedne
stolice, i vrhovima peta o naslon druge stolice, sasvim mirno, vodoravno,
leala je Rina. Gledamo. Ne vjerujemo. Filip pozva i debelu Dadu. ta e
sad? Dada se nije ni sabrala od uzbuenja, a ve je sjedjela na trbuhu
mrave Rine. Puknue. Prelomie se Rina. Nee.
Sie Dada. Probudi se Rina. Ne zna ta je inila.
Odahnusmo.
Ti, djeae, ovamo!
Izae erif, lukav djeak, jak i pun iznenaenja.
Sjede na jednu stolicu. Na drugu stolicu Filip pozva Slavka, kao da
je znao da ba njega treba pozvati. Taj erif ni u emu ne poputa.
Tiina. Gledaju oni Filipa, a on gleda njih. Na erifovom licu vidimo
promjene, sav se raznjeio, dok mu Filip govori o vrbaku, Savi, toploj
veeri i samoi, o djevojici koju voli, o vrbama koje nikom nita nee
rei...
I erifova ruka, sva uzdrhtala, njeno miluje Slavkovu ruku.
Gruhnu smijeh.
Trese se uionica od smijeha.
Crvene se stide obrazi.
Slavko se uzalud otima.
erif je jai.
Zagrli ga desnom rukom, a lijevom ga miluje po kosi.
Filip nam uionicu napuni udima.
Ljulja se zrak od kikotanja, cilika, uzdaha...
erif se osvijesti.
Ne zna gdje je bio, ni ta je radio.
Filip nam se pokloni do zemlje.
I kao to radnici sa nove zgrade uklone skele i drvenariju, pa se
zgrada ukae otkrivena i lijepa, tako se nama ukazao Filip, otkriven i
blizak, sa svojim udnim vjetinama.
Filip!

Udaraju nai glasovi u kolske zidove. Dok smo ekali Reljia da

ujemo zato nas zove, Nisvet ree ono to je u nama narastalo:
Moda nije istina. To je njegova nova vjetina!

MARKA
Ispred pote u Derventi, meu biciklima, autima i kamionima, kao
da su zalutala iz prohujalog vremena, stoje i jedna zaprena drvena kola.
Stara kola, iskrivljena i sasuena, a ispred njih, upregnut omalen konj
poderana repa, ispalih kukova i dlake bez sjaja. Taj konj i kola godinama
se ne rastaju, to se odmah vidi. Kola su sva u raspadanju, uvezana icom i
konopcima, a takva je i konjska oprema, u skrpljenim komadima. Kolima
prilazi stari, sitan i pogrbljen, nosi potansku vreu u kojoj su pisma i
novine, paljivo je namjeta uz pakete uredno sloene na starom ebetu.
Izgled starca je u skladu sa kolima i konjem. Bezoblian eir, sijeda
brada zamrena, crne zakrpe na nekad plavom odijelu uivene bijelim
koncem. Starac neto ree konju, konj klimnu upavom glavom, kola
zakripae. To je koija, i po svojoj elji potar, Rahim Konai zvani
Marka. Konj se zove Putko.
Ljeto je. Julsko jutro. Dan e biti vru. Ve ee. Iz oblinje pekare
dopire miris svjeih kifli. Putko se zakree na tu stranu. Nee krenuti dok
sa Markom ne podijeli rumenu kiflu. Nauio ga starac, navadio, i Putko
eka svoj dio. Sporim korakom, koljena izbaenih na stranu, starac ode
do prozora pekare, i opet polako, u svom ritmu, vrati se do kola. Prelomi
kiflu nadvoje, i jedna polovina nae se meu Putkovim starim zubima.
Kad se zasladie, krenue...
Tandru kola niz sporednu derventsku ulicu. Marka nemarno dri
kajase, dva umaena konopca, a Putko se trudi da na cesti probere
ravniju stranu. Marka ve moe dremnuti. Putko zna put do Duboca, zna
sam izii iz grada, zna se zaustaviti u hladovini kraj puta da odmori i sebe
i svoga pospanog koijaa.
Glave oborene na uska prsa Marka je sjedio na naroit nain. Samo
je Putko znao da li starac u tom poloaju zaista spava, drijema, ili je
sasvim budan.
Preli su most. Pred njima je ravan i krivudav put do Begluka. Tamo
ih eka prva uzbrdica. Putku dobro poznati Postranac.
Putko, brate promrmlja starac hoe tvoga Marku ponititi.... I
tebe sa mnom. Tik! Pukne peat, i Marka je poniten. Ne moe se vie
upotrijebiti... Jo ovaj mjesec, i nikad vie. Nikad... Ti si jedan, da
kaemo, uen konj, vidio si i ljudskog i konjskog svijeta, naderao si se

potkovica, a tereta si se navukao vie nego to vae ova varo, pa e i

mene stara razumjeti...
Putko koraa polako, zavre ui unazad da uje ta e Marka jo
rei.
Nee nas vie. Upravnik kae da je nae prolo. Spori smo, veli, a
nije nas lijepo ni vidjeti. "Poti su estito sluio, i mi emo te lijepo
zbrinuti, dati penziju, i sve to uz to ide", kae on. Biva, posljednje tri
godine, drao nas na svoju ruku, mimo zakona i napretka. "Ovo je novo,
moderno vrijeme. Naim kamionom pota e bre stizati, a i ti si zasluio
da se odmori. I tvoj Putko." Tako ree.
Niz ulegnue na putu Putko tre jae kao da se ne slae sa
upravnikom. Marka pripali zguvanu cigaru. Povue dim. Zakalja se.
Ono jest starac zauta s glavom na prsima, a cigara mu se u
suhoj ruci sama skraivala, pa e iznenada probuen a i nije... Ne zna
kamion ta je pismo. O paketu da ne govorim. Eto, puna nam kola
radosti. Stiu bijele vijesti iz arenog svijeta. Ako emo po istini, ima i
poneka tuga. S kamionom, onako brzo, bez due, tuga e biti jo tea, a i
radost e prepadati jer e stizati iznenada.
Bili su pred uzbrdicom.
Putko sam uspori, ali ne stade. I kola se utiae da mu olakaju. Na
trenutak nestadoe u oblaku sive praine. Pored njih je protutnjao teki
kamion.
Kad se praina slee, a zrak zaplavi, Marka e ivlje:
I juer je dolazio Slavko da te obie. Pazi te kao svog
najroenijeg. Zobi ti donosi. Za zdravlje pita... ivot si mu spasio. I u
pjesmu su te one godine stavili. Bio si jedna ljepota, a ni ja za tobom
nisam daleko zaostajao. I naa su kola pjevala. Kolar Lojza nikada nije
ljepa kola napravio... Eh, Putko, troimo se, brate, i mi, i drvo...
Kao i ti, Slavko je onda bio dijete. Mati ga donijela umotanog u
deku, i s kapije vie: "Pomagaj, Rahima, zmija mi dijete ujela!". Bacim
naviljak sijena u kola, pokrijem kabanicom, sjedne ena s djetetom u
rukama, pa krenemo u derventsku bolnicu. Tada sam vidio da si ti jedan
duevan konj. Mlad si bio, rosa, vrnjak unesreenog Slavka, a kao da si
znao da od tebe sve zavisi. Nije te trebalo oinuti, ni glasom, ni
kandijom.
Ti jak, ja u snazi, kola nova...
Frca kamenje ispod novih potkovica.
Leti, pravo u pjesmu. Evo nas, na banikom brdu, ti ne posustaje.
Sklanjaju se ljudi, kakvi kamioni... Nikada nijedan konj kroz Bijelo Brdo
nije protutnjao takvom estinom. Na okuci pred Beglucima umalo se ne
prevrnusmo. Uletjesmo u grad, pola zemljom, pola zrakom. Bjee ljudi,
sklanjaju se, ali ne grde, vide u kolima enu sa djetetom. A u djetetu radi
otrov. Svaka sekunda odvlai ga od ivota, svaki tvoj skok vue ga meu

ive.
Dignusmo prainu pred bolnicom.
Odnesoe dijete.
Spasie ga.
Tebe obliva sedam znojeva. Drhti ti svaki mii. Ispod remenja
pjena udarila. Razumio si, priznaj da jesi, i oveselio se na svoj nain, kad
si ponovo vidio dijete. ivo.
ena te svojom maramom istimarila.
Marka pria zaneseno.
Putko uti. Vue.
Kola kripe, poskakuju.
Pisma u potanskoj vrei taru se jedno o drugo kao da razmjenjuju
adrese.
Kad izbie na uzviicu iznad Duboca, pred njima pue irok vidik s
plavom trakom Save provuenom kroz zelenu ravnicu. Tu su. Treba se
samo spustiti.
Putko zakaska ivahnije.

POKLON
udna slika. Oko spomenika, koji se isprsio u centru arije, jure se
dva starca. Pijani Gano vitla praznom tepsijom. Goni hromog Nazifa.
Nazif dobro bjei. Lupka njegova taka. Zvekee Ganina tepsija. Ljudi se
okupljaju. Navijaju.
Dri ga, Gano!
Ne daj se, Nazife!
Hune tre me Denis za rukav i umalo ga ne otkide Nazif je
bri. Bjei mu dva kruga.
Tie. Ako te uju, letjee za nama i taka i tepsija.
O tepsiji se, zapravo, i radi.
Prolazimo sino, Denis i ja, pored Nazifovog kuerka, uputili se na
nae zborno mjesto klupu pod lipom, i na trenutak zastadosmo. Na
pragu kuerka sklepanog od starih dasaka, komada limova, i nabijene
zemlje, sjedi Nazif. uti starac. Podvio krau nogu, a pored one zdrave
noge ispruio grabovu taku. Prazno mu dvorite. Ni pileta da pijukne, ni
psa da zalaje, djeteta za zaplae, preskoi staru ogradu i pobjegne na
Savu. Nazif sjedi mirno. Kao kuni prag. Gleda negdje iznad naih glava.
Mi se okreemo ne bismo li vidjeli u ta starac tako ukoeno zuri. Komad
predveernjeg neba zapeo za vrhove topola. I tri ptice koje nekud ure.
Kreemo prema ariji. utimo. Nikada o Nazifu nismo ovako

razmiljali. Ni sada ne smijemo glasno. Denis tiho rasplie svoju misao,

a ja svoju. A one, kao da se poznaju. Razlile se po naim licima.
Vidi zasijae Denisove oi, crne i pametne.
Naslonimo se na spomenik i gledamo.
Stara jednospratnica sa verandom. Nekada je imala lijep krov na
etiri vode. Sad se taj krov od starosti, i nebrige, sruuje u praznu utrobu
kue. Na spratu, nijedan prozor nema stakla. Sva su porazbijana. U
prizemlju ivi Gano. Eno ga, otvara prozor okrenut prema ulici, i na okvir
prozora stavlja veliku tepsiju. Punu. Koko i krompiri. Mirie. Sad e se
na prozoru nai i boca puna rakije. Tu je i Ganina ruka koja e je milovati
sve dok se Gano ne napije, i svali na leaj pored prozora. Prozor e ostati
otvoren. Prazna boca, i tepsija.
Gano ima lijepu penziju, ali najvie zarauje trgujui stokom. Taj e
unoviti sve to ima etiri noge.
Svaku vee sjedi pored prozora, pije, i dobacuje prolaznicima. Ako
nikog nema koga bi mogao zadirkivati, Gano pjeva. Zaplie jezikom.
Niko ne zna ta pjeva.
Hune, odvuci ga u dvorite ree mi Denis.
Kako?
Kako zna. Snai se. Nije ti prvi put.
Iza Ganine kue mrak je gui. Nigdje svjetla. Sakrijem se iza
poderane drvene ograde i kameniima gaam vrata. Nekoliko kamenia
dovedoe Ganu. kripnue vrata, Gano opsova, i mrak se sklopi nad njim.
Potrah prema Savi.
Denis je ve obavio svoj posao.
Ukrao je Ganinu tepsiju, pokrio je kouljom, pa trkom do Nazifa.
Naao je starca u istom poloaju. Nije mrdnuo ni nogom, ni takom.
Nazife! Nazife! vie Denis daui, a nagluhi starac se ne mie.
Povrati ga miris peene kokoke i krompira.
Gano ti poslao vie Denis, i jedva eka da spusti vruu tepsiju.
Gano? udi se starac.
Da, Gano... I rekao je da mu sutra vrati tepsiju.
Gano? Sjetio me se vie i Nazif unosei tepsiju u kuerak bez
svjetla.
Denis me nae na Savi.
Jutros kruimo oko Ganine kue. ekamo da se pojavi Nazif sa
praznom tepsijom. Po kui se uje lupa. Na otvorenom prozoru stoji
velika aa. Do vrha napunjena. Eto i Gane, stavi na prozor pladanj sa
kafom. Sjede. Zapali jeftinu cigaru. Crne mu se podonjaci. Vodnjikave
plave oi ne vadi iz fildana.
Doklepeta Nazif sa tepsijom.
Teko se uspentra na verandu.
Gleda Gano starca, gleda tepsiju, taku.... U udu zinuo.

 Fala ti, Gano... zamuckuje Nazif raznjeeno. Sad e mu suze

udariti iz umornih oiju.
ta?! Kome fala!? zakreta Gano.
Pa... tebi...
Odakle ti moja tepsija?
Pa... ti mi poslo... zbunjuje se Nazif.
Sad u ja tebi poslati ta treba! riknu Gano, i zgrabi au da gaa
starca, ali, vidje da je puna, pa se predomisli.
Nazifu iz ruku ispade tepsija. Zazveketa na betonu. taka je pokua
smiriti.
Eno ih! Tutnje oko spomenika. Posmatraa je sve vie. Klade se.
Urliu. Hrabre onog koji bjei, pa onda onog koji goni.
Hajdemo! tre se Denis.
Kuda?
Pod Ganin prozor.
Zato?
Denis se nasmija. iroko. Sav se strese od smijeha, pa ree lukavo
kiljei:
Moda e poslije ove trke Nazifu trebati jedna dobra kafa.

KOLIBA
Jo samo da oistimo teren oko nje, i naa koliba je gotova. Radili
smo danima. Poslove je vodio Denis. Sjedosmo da se odmorimo.
Umorni. I zadovoljni. Ali, Denisu e, sigurno, jo neto pasti napamet.
Na lijepom je mjestu. Blizu vode. Tu riba grize bolje nego na drugim
mjestima. Puhne li koava, udari li kia, ili se, moda, hoe osamiti, i
sreivati raune sa sobom, i svijetom, samo ui. Vidi kako je lijepa. I
topla. Niko te tu nee traiti.
Odabrali smo lijep zaravanak meu vrbama na samoj obali. Udarili
smo visok topolov stup, a oko njega, kruno, mnogo manjih koeva.
Prua imamo u izobilju. Pobodeno kolje upleli smo vitkim i glatkim
pruem. Vrata, dovoljno iroka, gledaju u Savu, a prozor, zastrt
najlonskom vreom, okrenut je glavnoj cesti. Za kupasti krov, kakav se
moe vidjeti u filmovima o Africi, pobrinuo se Denis. Vjeto je zakivao
letve za vrh sredinjeg stupa i za vrhove koeva u pletenom zidu. Isturao
je letve izvan zida, pa je oko cijele kolibe nainio strehu. Kad su rebra
krova bila gotova, ispleo ga je najljepim tapovima. Najlonske vree i
komade lima, koje smo nakupili po vrbaku, vjeto je privrivao novim
letvama. Dok je on radio krov, ja sam gazio po blatu. Gnjeio sam ilovau

u koju sam mijeao pljevu od penice. Time sam oblijepio zidove. Nek
udari vjetar kakav hoe nema promaje. Ilovaa sa pljevom dobro dri.
S najveom panjom, unosei u posao cijelo svoje umijee, Denis
je od probranog prua ispleo vrata. Kad su bila gotova, sva ravna i laka,
vezali smo ih debljom icom za ivini kolac od klena. To je tvrdo drvo.
Ne trune brzo.
Malo radimo, pa se izmaknemo, gledamo svoje djelo. Tu bi ovjek,
u nevolji, mogao provesti cijelu zimu. Ispred kolibe, u kosini obale,
usjekli smo pe. Pokrili je ploom koju smo skinuli sa odbaenog
kuhinjskog tednjaka. Dola je Dena. Loi vatru. Pee krompire. Jesenje.
Navukla je raznih namirnica. Skrijem se u vrbinu, pa ih gledam. Dena
pee krompire i ribe koje Denis lovi svojim udicama. I njih dvoje mi se
ine kao neki praljudi, davni stanovnici ovih pitomih predjela uz Savu.
Dok me Denis ne zovne na posao, ne vraam se. Gledam ih, i vidim
davno prohujala vremena ovjeanstva. ovjek lovi ribu i plete svoju
kolibu. Nedostaju samo djeca. Mokra i golotrba. Sava je ista. Vrbe su iste.
I nebo s prvim mirisima jeseni.
Sve vie vremena provodimo u vrbaku.
Ribarimo. Ureujemo kolibu. Pod smo napravili od vrbovih oblica i
lia. Moe se lei. Nije hladno. Oko kolibe, ve je izdrala jednu dobru
kiu, iskopali smo kanale. Voda otie u Savu. Od daica i kanapa Denis
je napravio neobine police. Na njima ima rijenih koljki, kamenova zanimljivih oblika, pribora za kuhanje, starih udica, a najvie kaubojskih
romana. S naslovnih strana sijevaju koltovi.
Sutra ree Denis zaneseno nas dvojica emo naloviti ribe. A
navee, pozvaemo svu nau bratiju. Dena e biti domaica. Ostaemo
svu no. Naloiemo veliku vatru...
Jutro je. Jo ima magle u granama vrba. Natovareni konzervama,
tapovima, mreom i gunjevima, probijamo se kroz vrbinu. Pucketaju
granice pod bosim nogama. Tu je, sasvim blizu, naa koliba.
Vatra Denis e drhtavim glasom.
Iz nae pei dizao se dim. A moda je... Ne! Ne moe to biti!
Zbacismo prtljag. Neko je tu. Prikradamo se kolibi. Sakrismo se iza stare
raspukle vrbe. Denis se uhvati za glavu. Mogao bi vrisnuti. Preko
njegove kudrave glave pogledah prema kolibi.
To je Nijemac proaputah.
On je.
Zapravo, nije to bio nikakav Nijemac. Duboani su tako prozvali
gluhonijemog Matana. Bio je to on. Odmah se vidjelo da je no proveo u
naoj kolibi. Na vratima visi njegov poderani kaput. Uz vodu je zaboden
Denisov ribarski tap. Gori vatra. Mirie peeni kukuruz. Matan sebi
sprema doruak.
Svalismo se uz vrbu.

ta da radimo?
Denis izgleda kao da e istovremeno i zaplakati i nasmijati se.
Razorno. Grlato. Tuno.
ta radi Matan? pitam ga.
Uiva... Kida moj roman, i sebi zavija cigaru. Vidi ga. Kao kod
svoje kue.
Svoje kue Matan nikad nije imao. Niti je imao ikoga svoga. Sve to
ima, bilo je na njemu, i u njemu. Uvijek je bio u ovom kraju. Tih.
Gluhonijem. Ko zna ta je uo u svom carstvu tiine. Zna ga svako dijete,
i on zna svu djecu. Pravio je najljepe pitaljke od vrbe. S proljea,
njegova krpena torba napuni se vrbovim pitaljkama. Dijeli ih djeci za
komad kruha.
Ne mogu ga vie gledati ree Denis neprirodnim glasom.
Zato?
On je sretan.
utimo.
Denis se bori s vjetrovima u sebi. Na vrikama vrba igra se sunce.
Neto bunu u vodu. Moda se tuka igra s bjelicama. Denisova prsa se
ire, ire...
Idemo! Zdravijim glasom Denis presijee tiinu.
Gledam ga.
Lice mu dolo blae i pitomije. Neto je u njemu puklo, a neto se s
neim sraslo. Progovori otro, kao kad se mahne veslom po nemirnoj
vodi:
Napraviemo mi sebi drugu kolibu!
Vrbovo lie zaumori. Kao da se smije.

MANGO IZ KENIJE
Na autobuskom stajalitu, ispred otkupne stanice, u ljetna
predveerja je ivo. Okupe se duboki besposliari, dangube, penzioneri i
prialice. ekaju da prou posljednji autobusi. Sa autobusima doi e i
posljednje vijesti koje e se iste veeri raznijeti selom. Neko e
doputovati iz bijela svijeta, neko e otii, veseo ili tuan, i oni e imati
vijest kojoj e dodati ono to joj nedostaje, pa e do ponoi pojedini
dogaaji narasti do neuvenih razmjera. Priae se u "itaonici" uz
domine i karte, priae se u kafani "tuka", raspaljivae se strasti uz toplu
Savu, znae se ono to nikom ne treba i to e sutra biti zamijenjeno
novijim vijestima. Te duboke "usmene novine", kako ih je nazvao
student Besim, stizale su redovno i u najzabitije kue i kuerke. Meutim,

jedna stvar je iva ve cio mjesec, i ne silazi sa dokonih usana.

U jedno takvo predveerje, koje se ni po emu nije razlikovalo od
drugih, dogodilo se udo. Ljudi su uali uz zidove koji su nosili tragove
mnogih besposlenih lea, raspredali svoje nogometne i ribarske teme,
izvodili ale i nepodoptine razumljive samo u toj zatvorenoj grupi, ekali
da proe i posljednji autobus. I, kad se autobus spustio niz Banice
kovitlajui pustu ljetnu prainu, svi su poustajali, pribliili se vratima kao
da e se u njima ukazati neko koga ekaju cio ivot, i ako ba sada ne
doe, vratie se kuama prazni i nesretni. Napeto gledaju u razjapljena
vrata vozila, izlaze ene natovarene kesama i tanama, iskae napolje i
njima poznata momadija, i svi se okreu prema autobusu kao da su u
njemu neto zaboravili. Razlog tog okretanja pojavi se na vratima.
Visok i vitak mladi povi se izlazei i na duboku cestu spusti svoj
skupocjeni koni kofer. Mladi se iroko nasmija kao da time daje na
znanje da je miroljubiv i da nema zlih namjera. Ljudi se izmakoe i oko
njega, na pristojnoj udaljenosti, napravie krug koji se neprekidno stezao
i razvlaio. Autobus ode. Mladi ostade sam sa otvorenim ustima
dokonjaka i njihovim zauenim oima na svom umornom tijelu. Poee
se zgledati, gurkati, primicati se mladiu koji je mirno stajao, neko se
nakalja, dotrae i djeca. S djecom smo dotrali Denis i ja. Baba Kata
koja je cio svoj vijek provela u Dubocu i svoja najdua putovanja
zavravala kod bjelobrodske pilane, kad vidje mladia, sasvim lijepog i
mirnog, onesvijesti se i ljohnu u prainu. Mladi je bio crn. Sasvim crn.
Crnac.
Zaprepatenje se pojaa kad mladi naim jezikom, teno i jasno,
naroitom bojom glasa, uljudno upita:
Moete li mi rei gdje stanuje student Besim anak?
Aaaa... ote se iz mnogih grla. Cijela grupa, koja se stalno irila i
bivala sve zanimljivija, krenu za mladiem. udo nevieno. Afrikanac
trai Besima. Otkud on doletje u ove nae krajeve. amor se pojaava.
Poputa prvo iznenaenje. Jezici se razvezali. Dirkaju ga, tre ispred
mladia da bi mu bolje vidjeli lice, pokazuju njegov kofer. Ko zna ta
moe iz tog kofera izai. Jedan krokodil. Mali. Pa e narasti da nas ganja
po Savi. Nije vjerovati ovim svjetskim vucibatinama. Otvaraju se vrata na
avlijama, klepeu krila prozora, dovikuju se ene, vijest se iri i plavi
cijeli Duboac. Doputovao je posve crn ovjek. Ogroman je. Ruke su mu
do koljena. Kofer od zmijske koe. Teko Besimu, njega trai. Zapaljena
mata prialica oblikovala je mladia po svojoj elji. Nije ni stigao do
Besima, a ve je inio uda. Klepetue i brbljivci dobili su temu kakva se
ne proputa. Crnac. Zamisli!
Iz dvorita okrenutog Savi istra Besim i na cesti stade kao ukopan.
Na trenutak mu se oduze mo govora. Pola sela je pred njegovom kuom.
Sabra se, pokrenu, rairi ruke te se izljubi sa mladiem, a masa se

zatalasa. O, na Besim ljubi crno eljade! Sreom, izgubie se iza velike, i

to je sad vano, jake kapije. arena masa se ne razie brzo. Jedni
posjedae uz cestu, zapalie, rasturie priu u kojoj su se smjenjivali
fantastini detalji. "Izvedi ga!"... "Da ga vidimo, Besime!"... "Kako mu je
ime?!"... Vikali su oni najuporniji. Besim se pojavi na prozoru, i molei ih
da se raziu, baci meu njih mladievo ime:
Zove se Mango. Mango iz Kenije!
Zadovoljni tim malim poklonom, a i time to znaju vie od drugih,
razioe se i najgrlatiji.
Tu no cio Duboac je brujao. Nikad se vie o dalekoj Keniji nije
prialo i nagaalo. Eto, i tamo ima naroda. Ne moe se rei da ovaj nije
lijep, samo je, brate, nekako udan. Govori kao da je svaku rije oprao u
rakiji, pa mu rije ista i ne mirie. Kojim li poslom doe ovamo? Bude li
s Besimom u veterinarskoj stanici, ba e se nae krave iznenaditi. Ja mu,
bogami, svoju Zekulju neu voditi. Nikad se ne zna. Moe biti da one
njihove afrike krave nisu kao ove nae. Prvo emo mi izviditi stvar.
Opet, da je kakav, ne bi ga Besim nama dovodio. Svata emo mi
doivjeti od ovih studenata.
Ve sutradan, pred improvizovanom veterinarskom stanicom rikale
su nae krave i volovi. Vidjeli smo i poneku ovcu, a jedna snaa u sepetu
je donijela tri kokoi. Nisu tu krave bile od svoje nevolje, ve zbog onih
koji su drali konopce u tvrdim rukama. Umirivali su svoju znatielju,
drugaije nisu mogli doi do Manga. A kad se istog dana Mango pojavio
na Savi, sa svojim bijelim kupaim gaicama, i jo bjeljim osmijehom,
sve starake, i djeije, i djevojake oi, bile su uprte u njega. Veseo neki
momak. I sve razumije ta govorimo. Zna i veslati. Kad je sa Besimom
preplivao Savu, na onu stranu i nazad, postao nam je mnogo blii.
Prolaze topli ljetni dani. Topi se znatielja. Pred veterinarskom
stanicom sve je manje krava. Ljudi se navikavaju da na cesti, u
prodavnici, u kafani, u savskom vrbaku, sretnu izenanda crnog Manga i
da ga toplo pozdrave. Da je ostao s nama, on bi malo pobijelio, a mi malo
pocrnjeli, i jo bismo se hvalili da nam je rod roeni. Ali, o Mangu se
raznese nova pria.
Bilo je nekakvo udno poslijepodne, puno nade u zraku, i tihe sjete u
umorenju vrba. Na obali Save sjede Mango i Besim i raspredaju svoje
studentske teme. Iza lea im je lijepa livada obrasla pitomom djetelinom.
Kroz tu djetelinu, polako, dogovarajui se, s lea im se pribliavaju nai
domai snagatori. Njih dvojica i dalje priaju, sasvim mirni, kao da ne
znaju ta ih eka. Izgleda da su s Mangom i Besimom imali neke
nesreene raune oko djevojaka. Niko se nije pomjerio, niko osvrnuo,
samo je na vrnjak Nitan iz amca viknuo svojim piskavim glasom:
Eto ih s lea!
Mango je dobro pogledao djeaka, mahnuo mu u znak zahvalnosti.

Krajikom oka uhvatio je kavgadije iza sebe i poeo zvidati. Oni iza
lea to zvidanje su shvatili kao uvredu. On ih, znai, jo i izaziva. Zvidi
im. Besim je utio. Mango zvidao. Ti zviduci su bili udni. Kao da je
njima dozivao daleke rijeke svoje rodne Kenije. Tu posebnost u zvucima
oni iza njegovih lea nisu primijetili. Pribliavali su se. Saaptavali.
Kovali plan. Onda su naglo stali. Moda su tada razumjeli da to zvidanje
nije uvreda, ali bilo je kasno. S Mangovim zvidanjem mijealo se
itanje u visokoj djetelini. Svi se zbunie. udni i neobjanjivi marci
sijevali su im kroz zdrava tijela. A Mango jednako zvidi. I u djetelini
zvidi. Onda je jedan kriknuo. Ne od snage. Bio je to strah. Golem strah.
Trava je bila puna zmija. Mango ih je zvao upomo. Ile su prema
njegovom glasu. Uz muno urlanje prznice se razbjeae. I Mango
drugaije zazvida. Vraao je zmije.
Jezici se opet razvezae.
Mangu se vie niko nije smio pribliiti. Osim Nitana. A taj
Nitan.... Nadimak mu sve govori. A niko ne zna dati nadimak kao
Duboani. I pri tom biti, ponekad, grubo nepravedan. Nitan je i sam
pomogao da ga tako zovemo. On je od svake igre pravio jedno veliko
Nita. Upropastio je mnoge nae poduhvate. Zbog njega smo se, skaui
sa praznog lepa, svi mogli podaviti. A bilo nas je mnogo veselih i
hrabrih. Takav Nitan pribliio se Mangu. Viali smo ih zajedno u
vrbaku, i na amcima. Zajedno su i Savu preplivali. Pratili smo ih i sve
vidjeli. Nitan je uio zvidati.
Mango je otputovao.
I Besim s njim.
Kao mulj poslije duge poplave taloila se pria o Mangu.
Nitan je bio tu. I nekako se ispravio u hodu. S lica mu je zraila
nova sigurnost. Niko ga vie nije zovnuo Nitanom. Sasvim lijepo
izgovarali smo njegovo ime Slavko! Nudili smo mu najljepe dijelove
ukradenih lubenica, na utakmicama trali za njega, nabacivali mu lopte da
on da gol, posuivali mu svoja nova naliv-pera... I sve bjee uzalud.
Nikad nismo otkrili da li je Slavko stvarno nauio udnu Mangovu
vjetinu.
Mi se u grupama penjemo na stabla, i zvidimo. Zvidimo.
Trese se selo od nae zvizge.
Nita nismo dozvati.
Poplaili smo sve to je moglo bjeati. U jesenskom treperenju
vrbovog lia, u fijukanju vjetra s juga, uli smo pitomi i bijeli Mangov
smijeh.

MATANOVE KORPE
Niko ne zna ta nosi u svojoj korpi ree starica Veda gledajui
negdje iznad naih nemirnih glava. Drei domine u rukama okrenusmo
se Denis i ja, i vidjesmo ovjeka koji je nosio puno korpa pletenih od
vrbovog prua. Bio je to Matan. Znali smo da e se zaustaviti i pred
naim dvoritem. Cio naramak korpa spustie na zemlju, odvezae jednu i
ostaviti je pred kapijom. Ako ga neko rukom pozove i plati mu tu korpu,
on e ui u dvorite, ako ga niko ne pozove, Matan e produiti
ostavljajui korpu pred vratima. ivio je od tih korpa, i svaka naa kua
ih je imala.
Djeco draga zaumori Veda da znate ta je upleteno u te
Matanove korpe. Eno ih i ja kod kue imam pet-est. Ne znam ta u s
njima, a opet, neka ih. U njima je Matanova nafaka.
Kakva nafaka? graknu Denis.
Nije vas ni bilo na ovom udnom svijetu, kad se to dogodilo...
ta se dogodilo? Denis e znatieljno, ostavljajui domine.
Vidio sam da od nae igre nema nita. Poinjala je nova igra,
neobina i tajanstvena. Veda othuknu, mahnu suhom ruicom kao da od
sebe tjera neku hladnu misao, namjesti se bolje na razastrtoj ponjavi, pa
poe polako, iz daljine:
Vi samo znate da je Matan Zemlji gluhonijem. I nita vie.
Moda se vie i ne sjea kako je ovjeku kad mu uho miluje topla ljudska
rije, kako je soan smijeh i pla djeteta, i kako se javlja svojim glasom i
nebo i zemlja. Evo, trava, i ona nekad progovori i tunog obraduje. Ne
udite se, ako vam reknem, da se i vrbe preko Save dozivaju...
Zar se Matan nije rodio gluhonijem? upada Denis nestrpljivo.
Nije. U snu se ne snilo, bio je vaih godina, moe biti mlai, kad
se dogodilo...
ta se dogodilo? opet ulijee Denis.
Polako, dijete. Polako... Ima tome lijepa vremena. Ne ponovilo se,
ovjek omrkne, a ne osvane. Rat. Ko ga elio, dabogda ga u svojoj kui
imao. A zima suha. Pucaju stabla od studeni. Mrzne se srce u prsima.
Sastala se nevolja svake vrste, pa udarila po slabom i nejakom. A mi
nevoljni, naslanjamo se jedni na druge koliko moemo, pa makar malo
sporije upadamo...
E, jedne takve noi, teke i studene, zamrkla Ivka sama sa svojim
Matanom. Gdje joj je Ante, ne zna. Gluha i duboka no, puna studeni i
straha. I drvo samo na njivi dre.
Tu no zaboli Ivicu ispod srca. Pati se jadnica, ne kazuje
malodobnom Mati. Gri se na podu. Misli, dijete spava. Zubima otkida
komade jastuka. Teko se sa ovim svijetom rastaje. I prepalo se dijete, pa

istri napolje. Krenuo Matan do svoje tetke, Ivkine sestre Rue. Ja i Rua
smo parosnice. I ona bi vam ovo sve znala ispripovijedati.
ta je dalje bilo? pouruje Denis.
Sve je bilo, draga moja djeco! othukuje Veda. Sve. O tome
nam je kazivala Rua. Krenula ona zorom da obie sestru. I da joj togod
odnese. Nije se imalo, pa svaka mrva pomogne ovjeku. Gazi ona kroz
snijeg, ogrnula se starom kaputinom, gleda preda se, i u snijegu vidi
vuije stope. Iznenadi se ena. Nikad se vukovi nisu kuama primicali.
Slabo je ko u naem kraju vidio vuka. Bie i njih glad natjerala, pa Rua
dobro pogleda oko sebe. Goloruka je, a nigdje ive due. Sama ena, a
jutro gluho i smrznuto. Jesu, vuije stope. Mnogo vuijih stopa. I muko
bi se prepalo. Da bar gdjegod pae lane. Nita. I nikog. Pone Rua
dozivati sestru. Slabo vie. to od straha, to od studeni, zubi joj
cvokou. I nesretna doe do one jabuke na Markanovoj njivi. Oko jabuke
snijeg posve ugaen. Samo vuije ape. Cijeli opor je igrao svoje vuije
kolo oko mlade jabuke. Stablo izgrebano. Zaskakivali se gladni i
krvoloni. Strese se Rua od straha i podigne oi gore meu grane. I sve
vidi. Na najvioj grani, u raljama, smrznut i bez svijesti njihov Matan.
iv li je? Smrznut? Rua zapomae iz sveg glasa. Dijete je ne uje.
Smrzlo se. Pokua se popeti na jabuku. Ne moe. Pone dozivati Matana.
Nita. Dijete je ne uje. Ni sestra joj se iz kue ne javlja, a kua nije
daleko. Tu je, ispod brijega, ne zna, jadna, ta e, ne moe Matana
ostaviti na jabuci, a ni popeti se ne moe. Otri do Ivkine kue da joj javi
i da ljestve ponesu, pa da ga zajedno skinu sa jabuke.
I dobro je Rua ostala pri pameti. Ula je u Ivkinu kuu, i dugo
napolje nije izlazila. A kad je iz kue izala, to vie nije bila Rua, nego
jedna golema tuga. Smrzavale su se suze na njenom lijepom licu. Padala
je u snijeg, upala se iz snijega i nesree i jedva iva dopuzala do kue
staroga Markana.
Tu zimu Markan je u svoju kuu primio i Ruu i Matana.
Ni Rua se nikad nije posve sabrala. Isplakala je svoju mladost.
Ljudi su je viali pod onom jabukom u gluho doba. Zvala je Matana da
sie, da joj se odzove. Njen glas Matan vie nikad nije uo.
Eno, nosi korpu i pred vau kapiju. Skoite, otvorite mu vrata.
Obamrli od Vedinih rijei, Denis i ja se ne znamo pomaknuti.
Starica nas gurka, i iz svoje metalne kutije za duhan vadi dvije papirne
banke da damo Matanu za korpu.
S kapije nas gleda Matan i tekom rukom brie znoj sa lica,
nepominog kao da je od gume. Tragovi zvukova ne vide se na tom licu.
Papirna dvobanka u mojoj ruci teka je kao olovo.
Stresli smo se. I Denis. I ja.
Valjda pred Matanovim ivotom.
I dugo nismo smjeli dodirnuti korpu od vrbovog prua.

KUKA
Ljetno predveerje u centru Duboca, naroito u onom drvoredu koji
izlazi na Savu, esto je na udan nain sveano. Kao da e se svakog asa
neto dogoditi, neto krupno i svijetlo o emu e se cijele idue zime
ispredati tople prie. Ulazi li prvi put u ovu ariju ba u takvo vrijeme,
inie ti se da te i ljudi, i kue, i razbrbljale topole, koje bi iz pravilnog
niza rado pobjegle u vrbak, ve dugo oekuju, i da si nesmotreno
zadocnio. Meu prvim e ti prii star ovjek, neodreenih godina, nosat i
elav, sa najplavljim i najdubljim oima koje si ikad vidio, pogledae te
pravo u tvoje zbunjene oi, i glasom koji e dugo potom nositi kao
nezaboravan refren, upitae te:
Hoe li "kuke"?
To je Selica Sefer, zvani Kuka. U visini svog trbuha vidi
vornovatu aku sa srednjim prstom savijenim u kuku. Bolje mu odmah
priznaj da je jai, jer on to stvarno jeste; ako ne vjeruje, uskoro se moe
dogoditi da uje kako krkaju kosti tvojih prstiju. Ali, Kuka je ve tu.
Nee se lako izvui i poi svojini putem, ako zna kuda ide. Sjedi na
najblii kamen, sa Kukom, i sluaj njegovu priu:
udan je ovo svijet. Vjeruj starom Kuki. Pola vijeka se ja s njim
nadvlaim "kuke". Nije dosta to mi hoe prst iupati, nego, dok isteu i
vuku, moram se jo i smijati. Ne smiju primijetiti koliko me boli. Poznaju
se dobro njihov strah i moj smijeh.
Svaim se hvale. I svata mogu.
Ako misli ostati ovdje, pokai im ta zna. Uradi neto, i u tome
budi najbolji. Samo pazi: najbolji ribar, sigurno, nee biti. To je Refik.
On zna Savu kao svoju kuu. I ribe ga sluaju. Kao da razumije tajni
govor riba. Pred njim ne hvataj sitne ribice. Nikad vie nita nee uloviti.
Najbolji laar to je Dane. To mu priznaje i sama voda. I svi
vjetrovi. Proe li ovuda tih i miran ovjek koji lii na dijete koje su
roditelji izgubili na vaaru, to e biti on. Dane. im sjedne u amac,
popne se na svoju lau, i stane za kormilo, to je ve drugi ovjek suhi
barut! Ne prinosi mu zapaljenu ibicu.
Ve zna... "Kuke" se moe igrati sa svima, osim sa Seferom. A to
sam ja. Kuka ili Sefer.
Kad sam doao u ovu dolinu, mislio sam ostati cijeli jedan dan,
vidjeti starog Ekina, nita vie, a ostao sam cijeli ivot, i vidio kako Sava
mirno tee pored naih nesporazuma.
Mlad ja. Kao jabuka. Jednog po jednog izbacujem iz igre, nadvlaim

"kuke". Krkaju prsti, lica se gre, kripe zubi. I kad god kojeg savladam,
slava mi raste, pria se o meni, ali ujem i ovo: "Dobar si. Nisi lo...
Samo, Dule je bio bolji." Nad sve moje uspjehe nadvija se Dule, njegova
sjenka umanjuje moju snagu i vjetinu. Poeo sam sanjati njegov ogromni
prst kojim moe, kao od ale, uz vodu povui tri teretne lae. Nije mogao
tri teretne lae, ali mi rekoe ta jeste. Taj je jednim prstom, vukui
laarski konopac, uz vodu pokrenuo Daninu lau, punu ljunka. Mnogo,
mnogo je mogao. Vidim, nema mi druge, moram i ja vui uz vodu teretnu
Daninu lau.
Da si ih tada vidio. Kao djeca. Sjatili se pod obalu. Dane je na svojoj
lai. Oni se klade. Uspjee! Nee! Padaju opklade. Ja gazim u vodu.
Trojica mi donose debeli laarski konopac. Kad Dane izvadi lenger,
moram poeti vui. Istog asa. Prije nego to laa pone kliziti niz vodu.
Odredili su i sudije. Dva stara ribara. Oni e rei jesam li uspio, ili nisam.
Zna, svako u svom ivotu ima jedan dan ljepi od drugih dana. Ima dan
u kom je lijep i moan. Ako se u tom danu ovjek ne prelomi, grije se na
njegovoj svjetlosti kao to ja sada inim.
Dane vadi lenger. Namotava se elino ue. "Vuci! Vuci sada,
Kuka!" Tada su me prozvali Kuka. Ukopah se nogama u pijesak. Zategoh
ue. Pucam od mladosti i snage. Pred oima mi, umjesto lae, ogroman
prst. Dule. To je on. Vue lau nazad. Niz vodu. To je njegov prst.
Straan. A sunce dolo lijepo, kao nikad. Stalo iznad Save i onih modrih
breuljaka. Toplo je i ovjeku i kamenu. Tada sam znao. Ostau ovdje, na
ovoj tihoj rijeci, s Dulinim prstom na svojoj mladosti, ili bez njega.
Vuem ja. Vue Sava. Laa puna ljunka. U zraku galama. Navijaju.
Gube se rijei u granama vrba. Prsti mi hoe prepuknuti. Ue se usjeklo.
Curi mi krv iz usne. Ugrizao sam se. Drhti mi svaki mii. Onda sam
vidio nju. Onu moju. Vidio sam je u jednom trenu. Stajala je pod dudom.
Crne joj se kose prosule po ramenima. Tada mi se crnilo da su svi vikali. I
sama laa je vikala. I laar Dane je vikao. Sunce se smijalo glasno,
rasipniki... Samo je ona utjela. Gledala me i utjela.
A ja sam vukao, drhtao, istezao konopac i svoju ruku... Osjeam, ne
varam se, polako, laa klizi uz vodu. Prema meni. Konopac gubi
napetost. Padam u vodu. Izgubih se... Doao sam sebi u kafani "tuka".
Izlivali su u mene boce ledenog piva. Rusvaj. Troile su se opklade.
Prilazili su mi. I svaki bi me svojom ruerdom odalamio po leima. Tako
su sa mnom dijelili radost. Bio je to moj dan. Ljepi i vei od drugih
dana.
Sa onom crnokosom ispod duda, onom to je utjela, izrodio sam
sedmoro djece. Kamo puste sree da sad malo uuti.
...A ti, i ovo mora znati. Ni prialac nee biti najbolji. To je
Kubura. Eno ga na onoj klupi pod lipom. Pred njim ne krei s priom,
nego sluaj. ue to nikad nisi. I kako nikad nisi. Eh, da on izveze onaj

moj dan... Nee!

On vue svoju lau.

PLAVI PLAMEN
Na pragu stare dvorine zgradice, u kojoj vie niko ne stanuje, sjede
djeak i djevojica, dvanaestogodinji Nisvet Putnik i njegova vrnjakinja
Hana. Neko je zgradicu zakljuao, moda Nisvetova starija sestra, pa nisu
mogli ui da se igraju u polumranoj tiini, daleko od radoznalih pogleda
ostale djece. Trenutke tih svojih igara oboje su uvali kao najveu tajnu.
Nisvet se uzvrpoljio pored Hane, plavokose i plavooke djevojice,
okruglih obraza, koja je pored njega sjedjela krotko, sva mirna, ekajui
da on kae ta da rade. A on je osjeao da mora rei neto vano, krupno,
to e prekinuti neizvjesnost sadanjeg poloaja.
Vidio sam plamen. iznenadi se i sam kad shvati ta je rekao.
Plamen?! udi se Hana, a na obrazima joj dvije jamice postaju
dublje.
Vidjeti plamen, to je zaista bilo i krupno, i vano... Lokalna legenda,
koju u Dubocu zna i staro i mlado, kae da se svake godine, i to na
udnim mjestima, po miljenju posivjelih baba i suhih staraca ta mjesta
su nekadanja groblja, pojavljuje plavi plamen. Jednostavno, sukne iz
zemlje i brzo nestane. To gore pare, kau starci. Ko na tom mjestu
raskopa zemlju, nai e sanduk pun dukata. Mnogi su, kau, vidjeli plavi
plamen, ali se niko nije usudio kopati. Jer, tvrdi legenda, raskopa li
zemlju prljav i grean ovjek, sa zlom milju, na mjestu e se skameniti.
Gdje si vidio?! pita Hana uzbueno.
Kod Bardanove upe...
Avgustovsko poslijepodne. Laari su na Savi, ratari u polju, zanatlije
u svojim radnjama, djeca u vrbaku i na amcima... Cestom proe tek
poneka danguba.
Gdje li je Bardan? pita se Hana. Ziza je kod Ivanovce, beru
ljive.
Ne misli, valjda...
Mislim.
Ali?
Ti se nee skameniti. Dobar si ovjek. Zar nisi?!
Ovaaaj...
Kopae, da vidim jesi li. I povee mene na vaar, ako se ne
skameni.
Nisvet se sjeti. Lanjske godine, takoe pred veliki derventski vaar,

kao i sada, djeca se ni u snu nisu odvajala od platnenih kesica punih

uteenog novca koji e potroiti na vaaru. A na vaaru, uda neviena.
Za vaar se ivi godinu dana. Ko ne ode na vaar, taj kao da i nije ivio tu
godinu. Ne moe uestvovati u razgovorima, ne moe se pohvaliti
kupljenim predmetima i vienim udesima, meu djeacima izgubi svaku
vrijednost jer ga gledaju s uenjem i potcjenjivanjem, istovremeno se
divei svojim pitaljkama i noiima.
On nije imao ni pare. Bolesni otac ve dugo ne radi, a majka nekim
udom odrava kuu, i svaki dan pred njih iznosi hranu. Ustajala je sve
umornija, jer je po svu no brujala njihova stara "singerica". Mati je ila.
Bezvrijedne krpe i raznobojni komadi platna, dok prou kroz njene ruke,
pretvaraju se u lijepe haljine i koulje.
Zamiljen, kao sad pored Hane, sjedio je leima oslonjen na kameni
temelj kue. uljao ga je ispupeni kamen u temelju. Okrenu se. Pomjeri
kamen. Izvue ga jednom rukom. Nije bio velik. Njime je bila zaepljena
nevelika rupa u temelju. I gle uda! Kesica. Neko je tu skrivao kesicu
punu metalnog novca. Zadrhta od uzbuenja. I on e na vaar. Poi e sa
ostalom djecom. Sve to oni kupe, i on e. Ali, dan prije vaara, njegova
starija sestra je dugo plakala.
Smije li kopati?
ta da kae Hani?
Nai lopatu! Hana e odluno. Pokua joj neto rei.
Kopae. Hou da znam kakav si. I hou s tobom na vaar.
Niko se do sada nije usudio kopati. I nikoga Hana nije ovako gledala
svojim plavim oima.
Nae lopatu.
Krenue prema Bardanovoj upi.
Kad uoe u dvorite puno ribarskih mrea, polomljenih vesala i
oteenih barki koje dugo nisu vidjele vodu, Hana viknu:
ika-Bardane!
Zato vie? tiho e Nisvet.
Da vidim je li kod kue.
I ako bude?
Pitau ga moemo li kraj njegove upe traiti gliste jer e ti
veeras pecati Hana e tiho, a onda glasnije:
ika-Bardane!
Niko se ne javi.
Nema ga. Hajdemo!
Produie do upe koja se ve naginjala na sve etiri strane. Kao da
su trule hrastove daske, svaka na svoju stranu, htjele pobjei iz drvenog
zida izreetanog starou i Bardanovom nebrigom.
Zaoe za upu.
Nisvet lopatom razgrnu goleme koprive. Na svom licu osjeao je

Hanin pogled. Hana ga dotae:

Poeli neto. Neto veliko i lijepo... U Nisvetu se pomijeae elje
i strahovi.
I ja sam poeljela... Kopaj ovdje... Nisvet zari lopatu u crnu meku
zemlju. U upi neto sunu. Oboje se okrenue. Tiina. Hana pogleda
unutra kroz iroku pukotinu.
Kopaj. Bila je to maka.
Lopata se sve dublje zarivala u zemlju. Crno oko rupe postaje sve
vee. Izbacuje zaralu icu, komadie stakla, eljezne klinove,
polomljeno posue, trule trake lima, kaike bez repa... Stari ribar Bardan,
udak i veseljak kakvog nema u cijelom kraju, godinama je tu bacao ono
to je preivjelo svoj vijek.
Djeak se znoji. Skida izblijedjelu majcu. Ostavlja je uz upu. Gleda
Hanu. Opet kopa. Sad e. Sad e udariti u kost. Starci kau da se plamen
pojavljuje na udnim mjestima. Misli o kesici punoj novca, o lubenicama
jednonogog Marka, o konju polunijemog Mensura na kome je jahao sve
do Pjevalovca, o njihovom tavanu s kog su stalno nestajali orasi, suho
voe.... Djevojica se udalji od jame. Gledala je okolo kao da se iza
svakog predmeta u dvoritu krije Bardan. Sva ispunjena svojim eljama.
I onda, dok je djeak kopao leima okrenut upi, jedna golema ruka,
skupljenih prstiju, pomoli se izmeu dasaka i neto spusti na Nisvetovu
majicu. Onda se neujno uvue u upu.
Zadihan u kopanju, i sav nestao u svojim mislima, djeak nita nije
uo. to je rupa postajala vea, i njegove su oi, od naprezanja, bivale
krupnije.
Djevojica se vrati, korakom koji nije znao ta bi od sebe, i na koju
bi stranu prije udario. Njena elja je rasla, rasla...
Nisvete! otre joj se raznobojan glas. Oznojena ela Nisvet se
okrenu.
Majica. Pogledaj!
Pogledi im se sastadoe na majici. Pregrt utih novia... U
udubljenju majice, kao u gnijezdu, sjajili su se metalni novci. Dugo nisu
vidjeli toliko utog sjaja. Primakoe se. Istina je. Pogledae se. Oi su im
gorjele plavim plamenom. Hana poe rukom prema utoj gomilici.
Ne! Ne diraj. Ko zna ta e se dogoditi ako ih dotakne ree
Nisvet. Skupi majicu oko njih.
Hana paljivo uze majicu za krajeve. Pazila je da novce ne dotakne
golim prstima. Podie. Oblikova se tvrda grudva. uje se. Zvee. Pogleda
Nisveta kako ga nikad do sada nije pogledala.
Znala sam. Dobar si ovjek. I zajedno emo na vaar.
Nisvet je duboko disao. Hana se iroko nasmija:
Bardan e se uditi, ako nae rupu... Zatrpaj je.

LAARSKIPUT
Plaviaste mrlje nafte pokrivaju Savu. I zrak mirie na benzin. Naa
katarka od suhog lipovog drveta, koju smo uvrstili u njeno leite na
prednjem dijelu amca, lii na vitke metalne dimnjake brodske rafinerije.
Iz jednog takvog dimnjaka neprekidno suklja crvenkast plamen. Taj
plamen vidi se nou i s naih dubokih breuljaka. U mojim djetinjim
snovima tim plamenom oznaavana je granica jednog svijeta, a iza njega
dalje se nije vidjelo. Sad je ta granica pomjerena na tamnomodre bregove
iza Broda, po oevim rijeima pune vinograda i lijepih kua. amac je
teretan. I teko ga vuem. Bos sam. U amcu sjedi otac i upravlja tekim
veslom da amac ne udari u obalu, ili da se ne nasue na ljunkovit
pliak. Iz Broda vuemo sanduke piva za duboku gostionicu. Sino je
doao gostioniar Fiko, dogovorio se s ocem, i rekao dobro platiti. Otac
e moi smiriti neke raune, a ostae neto i za moje knjige. Ali, Duboac
je daleko gore uz vodu. Nisam znao da i one nae pjeskovite obale i gusti
vrbaci mogu biti daleko. Niz vodu, od njih se s lakoom udaljavamo, a
povratak je spor i tvrd, pun znoja i misli koje naviru iz savskih dubina.
Sunce je visoko. Udara pravo u tjeme. Bie dobro ako stignemo prije
zalaska sunca. Grlo mi se stalno sui, daem, ali ne mogu svaki as
prekidati vuu i trati do amca da se napijem vode.
Kad smo se otisnuli s kamenite brodske obale, otac je obrisao svoja
kosmata sijeda prsa, i uzdahnuvi rekao:
E, moj Hune! Ja star, a ti nejak.
Kad je veseo i kad nam je kua puna, otac nije star. A najmlai je bio
onda kad je meni i sestri napravio mali ami. Lak. I pokretljiv. Moe
ga veslati jednom rukom. I jue je otac bio mlai. I on, i majka su se
smijali.
Na vrhu visoke katarke uvrena je metalna alka i za nju je vezan
konopac. Na drugom kraju konopca, dugog oko pedesetak metara, vjeto
je ispletena iroka traka od jakog kanapa. Ta traka sada se usijeca u moja
znojava prsa. Vuem. Svu no sam proveo u udnom bunilu plaei se da
me otac nee povesti. Sestra je starija. Do sada je uvijek nju vodio.
Napinjem se. Kao da cio Brod vuem za sobom sa mostom i svim
kuama. Ali, okrenem li se padajui, jer vuem nevjeto, trzajui, vidim
samo vrh katarke. Uini mi se da je to vrh dugake zamiljene olovke
koja po plavom papiru neba ispisuje svoj put. Taj put ima oblik savske
obale. Na brzacima i pliacima amac se izmie na vodu, pa katarka pravi
iri potez po beskrajnom plavetnilu. Htio je otac da ja upravljam, a on da

vue. Ne ide. Nekoliko puta amac se umalo nije potopio. Vuem sve
pravilnije. Ne trzam. Samo da ne nagazim na zmiju. Na ovoj lijevoj strani
Save, okrenutoj suncu, ima ih mnogo. A ja ne volim zmije. Ni one mene
ne vole. I u san mi se uvlae. Mama kae da sam edan nou i da zato
sanjam zmije. Pio sam puno vode. Ne vrijedi. Opet se uvuku i prestrave
me. A nikada ni jednu nisam ubio. Nisam ni gutera ubio. Eno ga! Siknu
kroz travu. I on se mene prepao. Krupan. Kao da je na trzaju i povijanju
katarke osjetio da se plaim, otac viknu:
Moe li, Hune!
Mogu... mogu...
Jesi li gladan?
Nisam...
Vikni kad ti dojadi!
Jednom, bila je teka zima, ni prst se nije smio promoliti napolje,
otac je sjedio s nama cijelo vee, i priao nam kako je nekada radio na
lai. Ovaj put kojim ja sada gazim zvao se laarski put. Od Broda pa gore
do Gradike lae su vukli konji. Uz Savu tada nije bilo vrbaka. Sasijecali
su vrbe i topole, i rijetke jasenove, kako ne bi za njih konopci zapinjali.
Naginjem se, glava mije stalno povijena, gledam pred sebe, gdje u stati, i
osjetim da se u meni napree jedan takav konj, mrav i neuhranjen, vue
lau punu kamena i drvene grae. I gdje je sad taj konj? Je li bio
potkovan ili su mu se u meso usijecali otri komadi ljunka kao sada
meni? I mi gore imamo jednog konja. Nije na. Arifov je. On nikad nije
vukao lau. Ali, vukao je svata. I mi smo ga pokuali jahati. Ne da.
Uzalud smo se cijelo ljeto zaskakivali na njegova povijena lea. Padali
smo svi odreda. I Denis je padao. I na naim licima mnogo je tragova
njegovih potkovica. Nekoliko razbijenih noseva, tekih bubotaka,
voruga na oianim glavama, jedan lom noge, sve je to dolo u igri s tim
nerazumnim konjem.
Laarski put zarastao je u gustu vrbinu.
Pribliavamo se Zbjegu. U imenu tog sela ima starog straha.
Cijeli kraj se prolomi od snanog trubljenja. Brod. Vue lepove. To
je "Zeta". Jedan od posljednjih parobroda na Savi. Kao gusarska zastava
nad njim se vije iroka traka crnog dima. S broda su ugledali nau
katarku. Mau nam. Zovu da se zakaimo. Ali, znam da neemo. Sa
ovako teretnim amcem opasno je navesti se na lepove. Zadnji dio
amca sigurno bi legao u vodu. Da je amac prazan, to bi za oca bila ala.
Ovako, valja mi vui. Vui. Titra mi pred oima. Kao da su i vrbe poele
koraati sa mnom. Bijele svjetlosne pjege pucaju mi u uima.
Zaustavili smo se u hladu vrbe nadnesene nad toplu Savu. Otac je
razmetao novinski papir i zamirisao je bijeli hljeb. I dva komada brodske
kobasice. I glavica crnog luka. I komad sira suenog na dimu. Jeli smo
utei. U zelenoj tiini ulo se struganje naih gladnih zuba. Otac me

gledao s nadom. A ja sam osjetio da mi kroz tanke kosti struji voda.

Obina savska voda.
Opet vuem.
Opet po nebu pie katarka. Preko njenog nejasnog rukopisa preletje
svraka. ujem zvono. Bicikli. To se iz Broda vraaju radnici. Na visokom
nasipu uz Savu, u pravilnoj koloni, izgledaju kao stonoga. Na raskru ta
stonoga skrenu udesno. Ode u Zbjeg. Ne vidim, ali znam da je pred njima
ravan i pranjav put. Kad ga kia poprska, to je pravi put za bicikl.
Pribliavamo se uu Ukrine u Savu. Iznad tog ua vidim veliku
adu. Ona, ta duga i zelena ada u obliku peninog zrna, pripada oevom
prijatelju Mrkalju. Dolazio je kod nas. Nedavno. Sve na njemu volim,
osim starog konog kaputa. Taj kaput me podsjea na neto tuno. Ne
znam ta je to. Ali osjeam. Takav koni kaput, dok sam bio manji,
istukao me smrtimice. Moda mi je zbog toga Mrkalj drai kad skine
kaput, raskomoti se, i sa ocem razveze stare nevjerovatne prie. U jednoj
prii vidim njega i oca, i ovu adu obraslu vitkim topolama. Njih dvojica
bjee prema Savi. Znaju gdje su ostavili ami. S njima je i Savo. A iza
njih grupa sivih ljemova. Po njihovoj prii koju uvijek dopunjuju novim
detaljima, bilo je nekakvo mutno i vlano jutro. Upali su u klopku pred
Mrkaljevom kuom. ljemova je bilo mnogo. Naoruanih i spremnih da
ubiju. Otac, Mrkalj i Savo bjee kroz gustu travuljinu. Sapliu se. Padaju.
Od straha im noge kraaju. Samo da to prije stignu do amca, i da se
doepaju ade. ljemovi nemaju teeg oruja. Ako stignu do nje, na adi e
biti sigurni. Krik! Pa stenjanje. Bio je to Savo. Mrkalj je opsovao. Sono.
Ljudski. Otkud im minobaca?! Granata je doletjela iza brdaca. U travi,
bez obiju nogu, lei Savo. Jo je pri svijesti. Rascvale mu se noge iznad
koljena. I moli moga oca da puca u njega, da mu olaka, da ga ne ostavlja
ljemovima. Noima sam sanjao te Savine noge. uo sam i glas Savin. I
nikad nisam saznao pta je uinio moj otac. Savi nije bilo spasa. Nositi ga
nisu mogli. ljemovi su bili tu, s crnim okom mainke koje se uveavalo.
Smrtno crnilo. Jednom, ako ga upitam, moda e mi rei. ta bih ja
uinio na oevom mjestu? On je imao pitolj. Savu nije mogao ivog
ostaviti ljemovima. A da puca u njega, kako e? Znam da je s njim
odrastao. Plakao i smijao se. Po njihovoj prii, oevoj i Mrkaljevoj,
zajedno su se i oenili. Mene tada nije bilo na ovom svijetu. I nisam znao
da postoji Sava, sa adom iznad ua. Nisam znao da je Savo molio oca da
puca u njega. I da li je pucao? Moda nita neu saznati i ako pitam oca
I ta bi mi odgovorio? uo sam, i sad mi iz uiju ne izlazi ona udna boja
oevog glasa, kad je rekao Mrkalju: "Nikad mi u ivotu nije bilo tee."
Vjerujem mu.
Iz topolika na adi prhnu cijelo jato vrana. Tu ih ima mnogo. Ko se
bolje zagleda, i odavde, u tamnom zelenilu lia moe primijetiti mnoga
gnijezda. Ostrvo ptica. I nezavrenih pria. Pred tim udom i Sava se

razdvojila na dva dijela, i kad je najjaa, ne moe ga odnijeti. Moe li,

kao to je ada promijenila tok Save, jedna pria i ono to je u njoj
promijeniti tok neijeg ivota? Sjetih se, otac je bio bolestan, teko i
dugo; iza zatvorenih vrata aputao je majci takve rijei od kojih mi se
kosa dizala na glavi. Kad je doao do mene, rekao je majci da me uva.
Majka je plakala, a ja sam u mati vidio kako njene suze padaju na uto
oevo lice i on od tih suza postaje jai i zdraviji.
Okrenem se.
Otac sjedi u amcu nagnut na desnu stranu i tekim veslom dri vrh
amca usmjeren prema Dubocu. Gazim istinom. Vru pijesak pod
mojim tabanima. Iza velikog zavoja koji emo sada proi ugledaemo
komad neba blii mome oku i srcu. Tamo negdje, iza one grupe topola,
uzdiu se Banice sa igralitem, i naim djeijim tajnama. Sunce poputa. I
znoj je hladniji. Sad se na Banicama dijele u dvije grupe. Moda je
Denis uzeo moju loptu.
Jesi li edan, Hune!? vie otac.
Nisam.
Navali jo malo. Eno Motajice!
Iako je na suprotnoj strani Save, u Bosni, plavetnilo Motajice sada je
izranjalo na udnom mjestu.
Zalazimo u gust vrbak. Vrhovi vrba sve ee zapinju za konopac.
Trudim se da naem stazu izmeu vrba i naplavina. Nema je. Niko vie
ovim putem ne vue lae. Nailazim samo na prosjeen vrbak i kratke
puteljke koji se brzo prekidaju. To su ribarski puteljci. Na vrbini se nae i
poneka pocijepana mrea. Po nekom nijemom sporazumu te mree niko
ne dira. Teak je ribarski kruh. Sjetih se i pogrdne pjesmice o ribarskom
ivotu. Osmjehnuh se. To je uradila pjesma. Onda tako trznuh i zanesoh
se ustranu da je otac izgubio kontrolu nad amcem.
ta je, Hune?!
Nita... Okliznuo sam se! laem i sporije kreem dalje.
Sporije zbog toga jer moram dati vremena mladiu i djevojci da se
obuku i da se sklone od mog pogleda. Srce mi gruha. Otac ih nee vidjeti.
A njih dvoje, kao da znaju da nemam nita protiv njih, oblae se sporo.
Djevojaka bjelina istie se u tamnom zelenilu vrbaka. ao mi to sam ih
poplaio. Bui mi glava. Oi lete, i ne mogu ih otkinuti od ove meke
bjeline. Bjeim prema vodi. Da ne udarim pravo na njih. Sreom, oni se
udaljie. Preao sam preko povijene trave na kojoj su njih dvoje leali. Na
tabanima sam osjetio dio njihove topline. Nadao sam se da sam nogom
stao tamo gdje je leala djevojka i da u na stopalima odnijeti dio njene
topline. U uima mi bruji cio roj znatieljnih pela. I nee da se umire.
Izbismo na istinu.
Pred umornim oima, punim zasljepljujue bjeline, pue meni dragi
vidik. Duboac sa svojim breuljcima, na bosanskoj strani. Eno kua!

Daleko su, pa umjesto prozora vidim oi one djevojke. Ne bih se

iznenadio da kue skoe i pobjegnu u zaklon.
Na pozadini rumenog predveerja istiu se dvije vitke katarke. Jedna
je bijeli crkveni toranj, a druga katarka je damijska munara. Izmeu njih
se rumeni sunce na zalasku.

BILJEKA O PISCU
Alija H. DUBOANIN (Alija Hasagi Duboanin) roen je 2. maja
1949. godine u Bosanskom Dubocu, na Savi. kolovao se u rodnom
mjestu, Korau kod Bosanskog Broda, Kranju i Sarajevu. Diplomirao je
na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (knjievnost i jezik).
Duboanin je pjesnik, pripovjeda, romansijer, knjievni kritiar,
novinar, urednik. Dobitnik je ugledne knjievne nagrade "Neven" za
knjigu pripovjedaka "Brod na vidiku", a nagradu "Oktobarska poetska
drugovanja" za knjigu pripovjedaka "Vatre na rijeci". Viestruki je dobitnik prvih nagrada za priu pojedinih listova. Pjesme i prie Alije H.
Duboanina uvrtene su u razliite izbore, itanke, antologije, preglede, a
pojedine su prevoene (pjesme i prie) na makedonski, turski, bugarski,
albanski, njemaki, panski, francuski, holandski i engleski jezik.
U toku rata pokrenuo je i ureivao list za mlade "Lastavica" (19941996), kao i Djeije novine "Vrelo Bosne".
Objavljene knjige za odrasle: SVAKODNEVNI PROMETEJ, pjesme (1977), SAN U AMCU, prie (1987), HOD ZA TOBOM, pjesme
(1989), SLIKA NA VODI, pjesme (1995), SVETA KRUKA, pjesme
(1996), KUPAICA, prie (1996), BEHAR U SARAJEVU, roman
(1998) i druga djela.
Objavljene knjige za djecu: ZAGRLJENI VIDIK, pjesme (1978),
BROD NA VIDIKU, prie (1982), VATRE NA RIJECI, prie (1984),
LAA ZA DALJINE, prie (1985), DA HOE NETO DA TI SE DESI,
pjesme (1986), NEMIRNO LJETO, roman (1988), LAARSKI
PUT, prie (1988), TIHA RIJEKA DJETINJSTVA, pjesme (1997),
JEDNA MAMA I DVANAEST SINOVA, proza (1997) i druga djela.
Alija H. Duboanin ivi u Sarajevu. Urednik je u izdavakoj kui
"Sarajevo-publishing".

RJENIK
A
ada rijeno ostrvo
arheologonaj koji se bavi starinama i poznaje starine, naroito
antiku umjetnost i nauku
B
ban vladarska titula
barka naroita vrsta zatvorenog amia, na Savi, izbuenog i potopljenog u vodu, u kom se uva i prevozi riba
brati igle (ustaljeni izraz) izuzetna vidljivost, nou, takva da se moe
nai i izgubljena igla, otuda: brati igle
bratija druina

eljade dijete
D
domine kamene ili kotane, kod nas najee drvene ili plastine
ploice kojima se igra poznata drutvena zabavna igra
drge prijateljice
I
Ivanovca ena Ivanova
improvizovana sainjena bez vee pripreme, za privremenu upotrebu
K
kapija dvorina vrata katarka jarbol
Kenija drava na jugoistoku Afrike, Republika Kenija, glavni grad
Najrobi, jezici: engleski i svahili
krov na etiri vode krov oblika etverostrane piramide
L
legenda uz mnogo znaenja ima i ovo: izmatana pria, bajka, gatka;
pria o znamenitim ljudima i dogaajima...
lenger sidro, kotva
lga zeije skriveno boravite
LJ
ljohnuti pasti, tresnuti, skljokati se...

M
makadamska (cesta) cesta posuta istucanim kamenom (po
pronalazau Makadamu)
N
naplavine sve ono to voda izbaci na obalu pri poplavi i naglim
nadolascima
nafaka hrana, jelo i pie, ovdje: srea
P
paoci drvena pera koja spajaju glavu sa krunim dijelom toka
parosnice vrnjakinje
pjeskulja zemlja koja sadri mnogo pijeska
R
ritovi vodoplavno zemljite uz rijeku
S
silk svila, ovdje: vrsta sintetikog konca za ribolov
snaa ena u narodnoj nonji, mlada ena, snaha, seljanka
sprud pliak, ljunkovito uzdignuto mjesto u koritu rijeke
kljoca noi ije se sjeivo preklapa, akija
lep duga jaka laa za prevoz razliitog tereta
U
uorene (kue) kue u pravilnom nizu
V
"varalice" vjetaki mamci u obliku ribe, slue za posebnu vrstu
ribolova
verige lanac s krupnim grubim karikama, najee kovanim