Professional Documents
Culture Documents
ZAVAGASNO
ZAVAGASNO
ZAVAGASNO
:
Mainski materijali II deo, izdanje Mainskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, 2000
(uskoro ponovo u tampi)
7. GASNO ZAVARIVANJE
Gasno zavarivanje je postupak spajanja metala topljenjem i ovravanjem osnovnog
i (po potrebi) dodatnog metala pomou plamena dobijenog sagorevanjem gorivog gasa.
Koliina toplote osloboena sagorevanjem, kao i najvia temperatura plamena, zavise od vrste
gorivog gasa. Podrazumeva se da gorivi gasovi sagorevaju u struji kiseonika, ako nije naglaeno drugaije (npr. sagorevanje u vazduhu). Da bi se ostvarilo sagorevanje u struji kiseonika,
gorivi gas i kiseonik se iz specijalnih posuda pod pritiskom boca (ili na drugi nain) dovode
u gorionik, odakle izlaze pomeani u odgovarajuoj srazmeri. Na taj nain je omogueno
sagorevanje gorivog gasa na vrhu plamenika, koji zajedno sa gorionikom, bocama za skladitenje i crevima za dovod gasova, kao i pomonim i dodatnim ureajima (npr. redukcionim
ventilima), ini opremu za gasno zavarivanje. U novije vreme je razvijen i postupak koji
elektrolizom vode obezbeuje sav potreban vodonik i kiseonik, koji ima itav niz prednosti,
ali i skupu opremu.
Osnovna prednost gasnog zavarivanja je mogunost kontrole koju zavariva ima nad
brzinom unoenja toplote, temperaturom u zoni zavarivanja i oksidacijom u atmosferi metala
ava. Osim toga, oblik i veliina ava mogu bolje da se kontroliu, jer se dodatni metal uvodi
nezavisno od izvora toplote. U prednosti postupka se ubrajaju i niska cena opreme, njena
pokretljivost i relativno jednostavno rukovanje. S druge strane, koliina i koncentracija toplote
je manja nego kod ostalih postupaka zavarivanja, pa je za gasno zavarivanje karakteristino
due vreme zagrevanja i hlaenja, usled ega su strukturne promene u ZUT izraenije i nepovoljnije. Shodno tome, ovaj postupak je pogodan jedino za zavarivanje tankih limova i cevi,
posebno manjeg prenika, kao i za njihovo reparaturno zavarivanje. Plamen gasa se takoe
koristi za rezanje, lemljenje, navarivanje, predgrevanje, termiku obradu i jednostavnije operacije oblikovanja, kao to su savijanje i ispravljanje.
7.1. GASNI PLAMEN I GORIVI GASOVI OSOBINE I PRIMENA
Osnovni zahtevi koje treba da ispuni gorivi gas da bi se koristio za zavarivanje su da
temperatura plamena bude znatno via od temperature topljenja osnovnog i dodatnog metala,
da brzina sagorevanja bude to vea, da se razvija dovoljna koliina toplote za topljenje
osnovnog i dodatnog metala, kao i za nadoknadu gubitaka toplote, i da hemijska reakcija
plamena sa osnovnim i dodatnim materijalom bude to manja.
Najee se koriste gorivi gasovi na bazi ugljovodonika: metan (CH4), metilacetilenpropadijen (C3H4 trgovaki naziv MAPP), acetilen (C2H2), propan (C3H8), propilen (C3H6),
butan (C4H10) i vodonik (H2). Za detaljniju analizu karakteristika gasova treba imati u vidu da
ugljovodonici sagorevaju u dve faze, primarnoj i sekundarnoj, osim H2 koji sagoreva u jednoj
fazi. Pod primarnim sagorevanjem se podrazumeva reakcija sa kiseonikom iz boce, a pod
sekundarnim reakcija sa kiseonikom iz vazduha.
1
(C)
(MJ/m3)
(MJ/m3)
(MJ/m3)
(MJ/kg)
(mol)
(mol)
()
(g/mol)
(m3/kg)
(m/s)
/vaz
=V/m
vsag
acetilen
3087
18,9
35,9
54,8
50
2,5
butan
2300
130
2,10
metan
2538
0,4
37
37
56
2
1,5
0,62
propilen
2865
16,3
71,9
88,3
49
4,5
2,6
1,48
MAPP
2927
19,3
70,4
89,6
49
4
2,5
1,48
vodonik
2655
12
120
0,5
11,3
0,91
propan
2526
9,5
83,6
93,1
51
5
3,5
1,52
26,0
0,91
5,7
44,0
0,54
3,9
58,1
0,39
1,44
5,5
0,55
0,55
11,77
11
0,30,4
0,074
1
0,72
2
0,68
3
0,51
4
0,44
5
0,36
6
0,29
7
0,25
8
0,22
deo razlae na ugljenik i vodonik. Osloboena koliina toplote zagreva slobodni ugljenik
stvarajui svetli omota jezgra, ta daje utisak jarko bele boje.
Srednja zona, oblika klina, gde se odvija ostatak primarnog sagorevanja, a poinje i
sekundarno sagorevanje, odnosno oksidacija 2CO i H2 kiseonikom iz vazduha. U ovoj zoni se
postie najvia temperatura plamena (do 3100C, sl. 7.6a), na 46 mm od vrha jezgra, pa se
ona koristi za zavarivanje. Stoga se srednja zona zove i zona zavarivanja.
Omota plamena, u kojem se odvija sekundarno sagorevanje na raun kiseonika iz
vazduha. Temperatura u zoni sekundarnog sagorevanja je znatno nia od maksimalne, sl. 7.6.
Boja u ovoj zoni prelazi od plavo-ljubiaste boje u sredini do uto-narandaste na krajevima.
a) oksidiui
b) neutralni
c) redukujui
isti, a jedina konstruktivna razlika je u nainu vezivanja za bocu kod kiseonika vezivanje je
preko navrtke, a kod acetilena preko uzengije to iskljuuje mogunost pogrenog vezivanja.
Osim toga, razlika je i u opsegu merenja kod kiseonika manometri su do 300 bara (pritisak u
boci), odnosno 16 bara (radni pritisak), a kod acetilena do 40 bara (pritisak u boci), tj. 2,5 bara
(radni pritisak).
Posebnu panju treba obratiti na rukovanje redukcionim ventilom za kiseonik. Kako
dodir kiseonika sa mau, uljem ili nekom slinom materijom moe da izazove eksplozivno
paljenje, zabranjeno je rukovanje redukcionim ventilom za kiseonik masnim ili prljavim rukavicama. Osim toga za ovaj ventil je karakteristina pojava zaleivanja usled razlike pritisaka
na ulasku i izlasku i odgovarajueg pada temperature. Da bi se ovo spreilo treba koristiti to
istiji kiseonik, ugraditi greja pre ventila ili koristiti ventil sa dvostepenom redukcijom
pritiska.
a) za kiseonik
b) za acetilen
Slika 7.7. Redukcioni ventili
Osim redukcionih ventila koriste se i tzv. suvi ventili, koji se postavljaju izmeu redukcionih ventila i gorionika, sl. 7.8. Princip rada suvog ventila je sledei: kroz gumeno crevo
dotie gas u cevni nastavak (2) ventila i otvara nepovratni ventil (4), protie kroz ventil u
unutranjost poroznog uloka (5), zatim kroz njegov porozni zid u sredinu uloka, a otuda u
nastavak (3) i u gorionik. U sluaju eksplozije povratni udar plamena stie do komore izmeu
zida cevi ventila (1) i uloka (5) i tu se gasi, jer se pri prolasku kroz porozni uloak ohladi
ispod temperature paljenja meavine gasova. Poveani pritisak od eksplozije gotovo trenutno
zatvara nepovratni ventil.
Z
<340
<14
30
Y
340
1
400
14
30
2
430
18
60
3
470
22
90
4
510
26
120
5
550
30
150
6
590
Za zavarivanje Al i njegovih legura se koriste iste ice i ipke kao za TIG postupak
(JUS C.H3.061, tab. 5.12). Za zavarivanje bakra i legura koriste se ice i ipke prema JUS C.
H3.071 (S.CuSn1 i S.CuAg1), a za zavarivanje bronzi ipke prema JUS C.H3.072
(S.CuSn10Zn4 i S.CuSn4Zn7) i JUS C.H3.073 (S.CuSn412).
Topitelji, oblika praha ili pasta, se primenjuju pri zavarivanju livenog gvoa, obojenih metala i legura, nerajueg elika i drugih legura. Osnovni razlog primene topitelja su
tekotopljivi oksidi koji se obrazuju pri zavarivanju navedenih materijala i svojim prisustvom
spreavaju uspeno zavarivanje. Nanoenjem topitelja na dodatni ili osnovni materijal postie
se dvojaki efekt spreava se donekle oksidacija tenog metala, s jedne strane, i sniava
temperatura topljenja oksida, s druge strane, ime se obezbeuje njihovo uklanjanje u obliku
troske.
Topitelji se dele prema hemijskom sastavu na kisele i bazine. Najee se koriste
kiseli topitelji na bazi bora, kao to su borna kiselina, H3BO3, (prvenstveno za bakar i njegove
legure), ili boraks (natrijumtetraborat Na2B4O710H2O), koji lako razgrauje okside mnogih
metala (npr. Cu, Zn, Mn), i bazni topitelji, kao to su natrijum karbonat, Na2CO3, i potaa,
9
K2CO3, (prvenstveno za sivi liv). Delovanjem Na2CO3 na tekotopljivi oksid SiO2 stvara se
teno hemijsko jedinjenje Na2OSiO2 koje prelazi u trosku i gas, CO2, koji odlazi u okolinu.
7.5. TEHNOLOGIJA GASNOG ZAVARIVANJA
Propisivanje tehnologije gasnog zavarivanja ukljuuje izbor i nagib gorionika, izbor
ice za zavarivanje, kao i izbor tehnike i parametara zavarivanja (veliina mlaznice, prenik
ice, brzina zavarivanja, potronja acetilena, kiseonika i ice za zavarivanje).
Veliina i jaina gorionika se bira na osnovu vrste i debljine osnovnog materijala.
Jaina gorionika meri se protokom acetilena (l/h). Poloaj gorionika znaajno utie na stepen
iskorienja toplote plamena, kao i na zatitu rastopa. Iskorienje toplote je najvee kod
dranja gorionika upravno u odnosu na mesto zavarivanja, sl. 7.10. Ovakav poloaj gorionika
daje dublje uvarivanje i ui zavar, to je kod debljih materijala povoljnije, kao i bolju zatitu
rastopa. Odstupanje poloaja gorionika od upravnog daje znatno plie uvarivanje i iri zavar,
to je povoljnije kod zavarivanja tankih materijala. Kod gasnog zavarivanja najee se koriste
nagibi gorionika 6080, sem kod vrlo tankih limova, gde se koriste manji nagibi, 4560,
sl. 7.10.
Vrsta i prenik ice se bira u zavisnosti od osnovnog materijala i njegove debljine. Pri
tome treba imati u vidu zahtev da se ica topi optimalnom brzinom, ni prebrzo ni presporo u
odnosu na topljenje osnovnog materijala. Kod zavarivanja bakra, aluminijuma i njihovih legura, ica se bre topi nego kod zavarivanja elika, pa se biraju gorionici vee jaine. Iz ovog
proizlazi da prenik ice u odnosu na debljinu osnovnog materijala treba da bude vei nego
kod zavarivanja elika.
nih oscilacija, a gorionik od jednog do drugog kraja leba, poprenim (cikcak) ili krunim
kretanjem, dok su im nagibi oko 45.
Tehnika zavarivanja unazad se sastoji u sledeem, sl. 7.11b:
Plamen je usmeren prema metalnoj kupki i ravnomerno zagreva i topi osnovni i dodatni
materijal. ica se dri iza plamena, i nalazi se izmeu osnovnog materijala i gorionika. Vrh
ice je neprestano uronjen u rastop, pomera se u krug, i stalno mea rastop.
Nain voenje i nagibi ice i gorionika takoe zavise od poloaja zavarivanja i debljine
osnovnog metala. U sluaju sueonog V spoja na limu debljine preko 3 mm, ica je nagnuta
pod 45 i pomera se ukrug od ivice do ivice leba, a gorionik je nagnut 4570, zavisno od
debljine, i kree se pravolinijski.
a)
b)
Slika 7.11. Tehnika zavarivanja a) unapred i b) unazad
12