SVEUILITE U MOSTARU

FILOZOFSKI FAKULTET
Socijalni rad

ETIKA MEDIJACIJE
Seminarski rad iz Medijacije

Oraje, prosinac 2014.

SADRAJ
UVOD.........................................................................................................................................2
1.

DOBROVOLJNOST...........................................................................................................3

2.

NEZAVISNOST, NEPRISTRANOST I NEUTRALNOST................................................4

3.

POVJERLJIVOST...............................................................................................................5

4.

SPOSOBNOST....................................................................................................................7

5.

NENANOENJE TETE....................................................................................................8

ZAKLJUAK.............................................................................................................................9
LITERATURA..........................................................................................................................10

UVOD
Medijatori i medijacijske organizacije sve vie govore o etikim pitanjima koja se postavljaju
u vezi medijacije kakve su moralne dunosti medijatora, organizacija za medijaciju,
stranaka i njihovih zastupnika (Pain i sur., 2009.). Organizacije koje administriraju ili
promoviraju medijaciju nastoje propisati etika pravila koja se primjenjuju u medijaciji
donoenjem etikih kodeksa za medijatore koji predstavljaju etike standarde ponaanja za
medijatore u odnosu na strane u sporu, kolege i itavu drutvenu zajednicu. U okviru
Europske komisije vie zainteresiranih organizacija je usvojilo European Code of Conduct for
Mediators (2004), koji se moe primjenjivati u svim vrstama medijacije bez obzira na to pri
kojoj se organizaciji vodi medijacija (Pain i sur., 2009.). Kodeksi ponaanja medijatora
razlikuju se po svojoj obvezujuoj snazi. Neki kodeksi primjenjuju se u svakoj medijaciji pri
instituciji koja je usvojila kodeks i po tome se puno ne razlikuju od institucionalnih pravila za
medijaciju. Drugi kodeksi primjenjuju se ako su ih stranke izriito ugovorile. Neke pak
kodekse medijator moe prihvatiti kao osobna pravila ponaanja i primjenjivati ih bez da su se
stranke o njima sporazumjele. Kodeksi se razlikuju i po tome kakva je sankcija predviena za
njihovu povredu. Povreda nekih pravila moe, ovisno o pravnom ureenju medijacije, dovesti
i do odgovornosti medijatora ili medijacijske organizacije za tetu dok za druga pravila nije
predviena posebna sankcija. Pravila etikih kodeksa vrlo esto su po svom sadraju,
obveznoj snazi ili sankciji slina pravilima medijacijskih organizacija, sporazumima o
mirenju te pravilima zakona o medijaciji. Nerijetko ih je teko razlikovati od pravnih pravila,
posebno onda kada njihova povreda dovodi do konkretnih pravnih posljedica npr.
odgovornost za tetu (Babi, 2007.).
Cilj etike u medijaciji je dati smjernice za profesionalni rad medijatora. Potivanjem etikih
pravila omoguuje se bolja zatita strankama, razvija se povjerenje i sl. Krajnji je cilj procesa
da oni koji su ukljueni u sukob razviju rjeenje koje najbolje odgovara stvarnoj situaciji i
koje je prihvatljivo objema stranama. U ovom radu navest e se samo neka etika pravila
pravila morala koja su ope prihvaena u medijaciji i koja obavezuju one koji se bave
medijacijom, bez obzira na to da li za njihovu povredu pravo predvia neku sankciju. Govorit
e se o osnovnim etikim pravilima medijacije: dobrovoljnosti, nezavisnosti, nepristranosti,
neutralnosti, povjerljivosti, sposobnosti i nenanoenju tete.

1. DOBROVOLJNOST
Dobrovoljnost medijacije predstavlja pravo stranaka da samostalno i bez pritiska donesu
odluku o pristupanju medijaciji i bilo kojem ishodu postupka medijacije. Medijator je duan
prije poetka medijacije pruiti strankama informaciju da nee donositi odluke o rjeenju
spora (Kodeks medijatorske etike, Slubeni glasnik BiH, 21/06).
Temeljno naelo medijacije je da sve stranke u postupku, kao i sam medijator, u njemu
sudjeluju dobrovoljno. Svaka stranka je slobodna povui se iz medijacije. ak i onda kada je
medijacija za stranke obvezna, npr. ako su se stranke u ugovoru unaprijed sporazumjele o
obveznoj medijaciji, stranke u konanici moraju imati slobodu od nje odustati. Medijator ne
moe zahtijevati od stranaka da sudjeluju u medijaciji niti koristiti indirektna sredstva pritiska
kao to su nagovaranje, iznoenje razloga zbog kojih bi bilo dobro da se medijacija ipak
nastavi (Babi, 2007.).
Nagodba postignuta u medijaciji mora biti rezultat volje stranaka. Nagodba se ne smije
temeljiti na nedozvoljenom pritisku, prijetnji ili zabludi. Medijator treba nastojati da nagodba
proizlazi iz informirane odluke stranaka. Od medijatora se ne trai da se osobno uvjeri da su
svakoj stranci u potpunosti poznate sve relevantne informacije vezane uz spor. No, dobra
praksa trai od medijatora da, onda kada je to primjereno, obrati strankama panju na to da se
o pojedinim pitanjima mogu konzultirati sa strunim osobama (Babi, 2007.).
Iz naela dobrovoljnosti proizlazi i to da se medijator ne smije iznositi svoje miljenje o
spornim pitanjima osim ako su s time suglasne sve stranke. Ako medijator iznese svoje
miljenje a neka stranka ga ne eli uti, ta stranka s pravom to moe doivjeti kao nametanje
rjeenja koje medijator smatra primjerenim. Medijator koji bez pristanka stranaka iznosi svoje
miljenje moe razoarati jednu stranku time to daje argumente drugoj strani, doprinijeti
tome da se stranke uvrste u svojim pozicijama, izgubiti njihovo povjerenje i umanjiti izglede
za nagodbu. Davanjem miljenja suglasnosti stranaka medijator preuzima kontrolu nad
komunikacijom izmeu stranaka i usmjerava je prema odreenom cilju koji odgovara
njegovom miljenju. Ma kako opravdano njegovo miljenje bilo medijator mora biti svjestan
da ono za stranke nije odluujue ve da sadraj nagodbe ovisi o samim strankama. Slijedom
toga, naelo dobrovoljnosti medijacije podrazumijeva da medijator bez suglasnosti stranaka
ne iznosi svoje miljenje o spornim pitanjima (Babi, 2007.).
3

Medijator posebno mora odoljeti iskuenju da u odvojenom sastanku priopi stranci svoje
miljenje, ako na to nije pristala druga strana (Babi, 2007.).

2. NEZAVISNOST, NEPRISTRANOST I NEUTRALNOST

Medijator mora stranke obavijestiti o svim okolnostima koje u oima stranaka mogu utjecati
na njegovu nezavisnost, nepristranost ili neutralnost (Pain i sur., 2009.).
Nezavisnost
Nezavisnost znai odsustvo objektivnih poslovnih, privatnih ili drugih veza medijatora sa
strankama i njihovim punomonicima. Npr. medijator je zastupao jednu stranku u nekom
ranijem predmetu; medijatorica je najbolja prijateljica supruge jednog od advokata koji
zastupa jednu stranku u medijaciji; medijator je dioniar drutva koje je stranka u sporu i sl.
esto je teko odrediti je li nezavisnost, nepristranost ili neutralnost medijatora izvan sumnje,
meutim odluka o tome nije na medijatoru ve na strankama. Medijator treba strankama
iznijeti okolnosti koje bi mogle dovesti u pitanje njegovu nezavisnost, nepristranost ili
neutralnost. Meutim, ukoliko medijator smatra da se ne moe dovoljno distancirati od spora
da bi mogao voditi medijaciju, mora odbiti imenovanje ak i onda kada stranke pristaju na
njegovo imenovanje, nakon to su obavijetene o svim okolnostima koje mogu uticati na
njegovu nezavisnost, nepristranost ili neutralnost (Pain i sur., 2009.).
Nepristranost
Medijator je nepristran ako nije subjektivno naklonjen nekoj od stranaka tj. ne favorizira
nijednu stranu. Osobni stavovi, miljenja i predrasude medijatora ne smiju utjecati na
ponaanje medijatora. Medijator treba upoznati stranke sa okolnostima za koje stranke mogu
smatrati da e utjecati na njegovu nepristranost (Pain i sur., 2009.).
Neutralnost
Neutralnost medijatora podrazumijeva nepostojanje interesa medijatora za odreeni ishod
medijacije. Npr. u sporu izmeu drave i vlasnika zemlje u podruju na kojem bi trebao biti
izgraen put, medijator nije neutralan ako bi mu izgradnja puta omoguila da za upola manje
vremena doputuje do svoje vikendice na moru (Pain i sur., 2009.).

3. POVJERLJIVOST
Odnos sa stranama u sukobu i sve informacije dobivene tijekom medijacijskog procesa bit e
povjerljive. Medijator ili medijatorica to jami svojim potpisom na Sporazum o pristupanju
medijaciji (Kruhonja i Stani, 2006.)
Medijatori i medijatorice su obavezni tono i potpuno informirati korisnike o tome koje e
informacije o medijacijskom procesu u kojem sudjeluju biti dostupne, kome e biti dostupne,
pod kojim uvjetima e biti otkriven identitet korisnika, u koju svrhu i na koji nain (Kruhonja
i Stani, 2006.)
Medijator ili medijatorica e poduzeti odgovarajue korake da zatiti povjerljivost svih
informacija i materijala vezanih uz medijacijski proces. Sva dokumentacija (elektronika,
audio, video ili tekst) bit e pohranjena na nain koji osigurava povjerljivost informacija.
Medijatori i medijatorice ne smiju bez pristanka stranaka svjedoiti o injenicama koje su
saznali od stranaka tijekom postupka mirenja, neovisno o tome je li taj postupak okonan
sporazumom ili nije. Meutim, svaki medijator i medijatorica e po svojoj savjesti odluiti
hoe li prijaviti saznanja o moguim tekim krenjima ljudskih prava kao to su ubojstvo,
pokuaj ubojstva, nasilje nad djecom (Kruhonja i Stani, 2006.).
Ako za vrijeme medijacijskog procesa doe do nasilja ili prijetnje nasiljem prema medijatoru
ili medijatorici ili stranama u sukobu, princip povjerljivosti se ukida i medijator ili
medijatorica moe o dogaaju izvijestiti nadlene institucije i svjedoiti na sudu (Kruhonja i
Stani, 2006.).
Povjerljivost u medijaciji je eksterna i interna. Eksterna povjerljivost obvezuje medijatora i
medijacijsku organizaciju da sve to su saznali ili uoili u postupku medijacije smatraju
povjerljivim prema treim osobama. Medijator i sve osobe koje sudjeluju u administriranju
medijacije moraju se suzdrati od toga da treim osobama prenesu da je dolo do spora
izmeu odreenih stranaka, da je medijacija izmeu njih u tijeku ili da je provedena, kao i sve
informacije, stavove ili reakcije stranaka koje su u povjerenju saznale tijekom medijacije.
Eksternu povjerljivost medijator i organizacija duguju prema svim strankama zajedno (Babi,
2007.).

Stranke se u medijaciji mogu sporazumno odrei eksterne povjerljivosti prije ili nakon
medijacije. Ako je medijacija uspjeno okonana, mnoge stranke e rado pristati na to da se
objavi da je neki spor rijeen medijacijom, posebno ako su o sporu izvjetavali mediji. Za
medijacijske programe, sudske ili izvansudske, takva objava moe biti marketinki korisna.
Standardni sporazumi o medijaciji koje koriste neke medijacijske organizacije predviaju da
se povjerljivom ne smatra sama injenica da je izmeu stranaka provedena medijacija (Babi,
2007.).
Interna povjerljivost jest povjerljivost koju medijator i organizacija duguju svakoj stranci u
odnosu na drugu stranku. Medijator i osobe koje administriraju medijaciju ne smiju prenijeti
nita to su saznali od jedne stranke drugoj stranci, osim ako ih je prva stranka izriito na to
ovlastila. Interna povjerljivost odnosi se prije svega na odvojene sastanke u medijaciji, ali i na
drugu komunikaciju medijatora ili organizacije sa strankama npr. razgovore sa strankama
tijekom zakazivanja medijacije ili pripreme za medijaciju. Interna povjerljivost u medijaciji
nije univerzalno prihvaena. Neki medijatori smatraju da je neetina ili da nije korisna tako da
stranke upozoravaju na to da e sve to saznaju u eventualnom odvojenom razgovoru
obavijestiti drugu stranku. Ipak, velika veina medijatora i medijacijskih organizacija
prihvaaju internu povjerljivost i smatraju je vrlo korisnim alatom medijatora (Babi, 2007.).
Kako u pogledu eksterne tako i u pogledu interne povjerljivosti, medijator mora paziti ne
samo na to da izriito ne prenosi informacije ve i na to da svojim izjavama, govorom tijela ili
na bilo koji drugi nain ne navede druge na zakljuak da neto zna o povjerljivim
informacijama. Medijator mora paziti da davanjem openitih informacija upuenim osobama
ne oda identitet stranaka ili spora, izjavama kao to su npr.: Nedavno sam bio medijator u
jednom velikom sporu izmeu dvije najvee graevinske tvrtke u ovoj zemlji (Babi, 2007.).
Obveza povjerljivosti nije neograniena. Odreene iznimke povjerljivosti proizlaze iz zakona.
Medijator i organizacija trebaju nastojati da se informiraju o zakonskim granicama
povjerljivosti te da o njima informiraju stranke (Babi, 2007.).

4. SPOSOBNOST
Medijator mora udovoljavati razumnim oekivanjima stranaka u pogledu sposobnosti da vodi
medijaciju. Osoba koja prihvaa imenovanje za medijatora preutno daje poruku strankama da
smatra da je sposobna voditi medijaciju u konkretnom sporu. Vano je da oekivanja stranaka
u tom pogledu budu ispunjena (Babi, 2007.).
Medijator prije svega mora imati primjerenu medijacijsku obuku. Danas je uglavnom
prihvaeno da je neetino voditi medijaciju bez primjerene obuke. Veina medijacijskih
organizacija, bilo sudskih ili izvansudskih, ne koristi medijatore koji nisu proli adekvatnu
naobrazbu. To to netko ima bogato iskustvo npr. u pregovorima ili u voenju sudskih ili
arbitranih postupaka moe biti vrlo korisno za voenje medijacije, ali ne moe biti zamjena
za medijacijsku obuku (Babi, 2007.).
Stranke ponekad oekuju od medijatora i odreeno iskustvo u medijaciji. Medijacijska
organizacija i medijator moraju skrbiti o tome da i ta oekivanja stranaka budu ispunjena.
Medijator mora ispunjavati standarde strunosti koje stranke mogu razumno oekivati u
pogledu pravnog ili tehnikog podruja na koje se spor odnosi. Strunost u pojedinom
podruju uvijek je potrebna kada stranke oekuju miljenje medijatora o predmetu spora. No i
onda kada se medijator, to je puno ee, suzdrava od toga da kae strankama svoje
miljenje o spornim pravnim ili injeninim pitanjima on mora biti dovoljno upuen u
materiju o kojoj je rije da bi mogao u potpunosti razumjeti stranke, pospjeiti njihovu
komunikaciju spora i pomoi im da postignu meusobno prihvatljivo rjeenje spora (Babi,
2007.).
Stranke trebaju biti pravodobno obavijetene o kvalifikacijama medijatora. Ako medijator
posumnja da nema kvalifikacije koje stranke od njega oekuju treba ih o tome odmah
obavijestiti. Ako stranke smatraju da im medijator moe pomoi da mirno rijee spor, iako
znaju da nije posebno upuen u materiju iz koje spor proizlazi, nema razloga da medijator
odbije imenovanje. Slino tome, ako medijator ima primjereno struno znanje, ali nema
iskustva u medijaciji, on moe prihvatiti imenovanje, ako su stranke o tome obavijetene.
Pravilo je dakle da medijator mora omoguiti strankama da same odlue moe li im odreena
osoba, s obzirom na njezine kvalifikacije i iskustvo, pomoi da mirno rijee spor (Babi,
2007.).
7

5. NENANOENJE TETE
Svrha medijacije jest mirno rjeenje spora izmeu stranaka. No ako se spor i ne rijei,
medijator mora nastojati da odnos izmeu stranaka barem ne bude loiji nego to je bio prije
medijacije. Medijacija se ne smije voditi na nain koji e strankama nanijeti tetu ili pogorati
sukob (Babi, 2007.).
Medijacija za stranke moe predstavljati vrlo intenzivno iskustvo. Neke stranke mogu biti
psiholoki nespremne da sudjeluju u medijaciji. Susret s drugom stranom, ak i u prisustvu
medijatora, za mnoge stranke moe biti izrazito neugodan. Zbog svega toga medijator mora
paziti da medijaciju vodi tako da ne dolijeva ulje na vatru i ne raspiruje sukob. Dobro je
poznato da je ventiliranje emocija jedna od uobiajenih tehnika medijacije. Mnogi
medijatori su svjesni da ono moe biti u konanici vrlo korisno. Ipak, medijator mora biti
dovoljno oprezan da medijaciju vodi tako da ona u konanici ne dovede do pogoranja spora
(Babi, 2007.).
Medijator svakako mora izbjei da se sam upusti u sukob sa strankama ili njihovim
punomonicima. Medijatoru se lako moe dogoditi da bude uvuen u sukob izmeu stranaka,
to moe dovesti i do konfrontacije s nekom od stranaka. Etika je dunost medijatora da
izbjegne da do toga doe te da prekine medijaciju kada smatra da postoji velika vjerojatnost
da e se neka stranka s njime upustiti u sukob (Babi, 2007.).

ZAKLJUAK
Nijedan kodeks etikih standarda ne moe obuhvatiti sve okolnosti, niti e pravila biti
potpuno jasna kada se primjene u realnim raspravama. Razliite zemlje utvrdile su razliite
okvire za primjenu medijacije, ali osnovni principi su svima zajedniki. Radi se o
povjerljivom postupku rjeavanja sporova, koji pomae neutralna i nepristrana medijatorica ili
medijator. Nita to je reeno u postupku medijacije, bez suglasnosti stranaka se ne moe
prenositi treim osobama ili u javnost bez njihove suglasnosti, a medijator koji vodi postupak
ne smije imati predrasude ili favorizirati stranke ili odreena rjeenja u smislu sadraja spora.
Time se nastoji osigurati da stranke u postupku budu u potpunosti ravnopravne. Jo jedan
vaan princip je dobrovoljnost, to znai da se stranke ne mogu prisiliti na prihvaanje bilo
kakvih rjeenja ili odluka. Medijacija je posredovanje tree neutralne strane u dogovornom
rjeavanju spora dobrovoljno, povjerljivo i dogovorno. Medijatori moraju biti visoko etike
osobe, potene i neutralne koje u svom profesionalnom radu prvenstveno tee rjeenju i
ostvarenju interesa strana kojima posreduju a ne ostvarivanju svojih osobnih interesa.
Etiki standardi navode da neutralna strana tj. medijator ima etiku obavezu prema strankama,
profesiji i sebi samom. Medijatori trebaju biti poteni i nepristrani, voeni dobrim namjerama,
biti vrijedni i ne pokuavati isticati svoje interese na raun interesa strana. Medijator mora
pravedno postupati u radu sa stranama. Vano je da nema osobnih interesa u smislu dogovora,
da ne pokae pristranost prema pojedincima ili institucijama ukljuenim u raspravu, treba biti
u razumnoj mjeri na raspolaganju onako kako zahtijevaju strane i sigurno informirati strane o
procesu u koji su ukljuene. Medijator treba potovati i kolege medijatore, i promovirati
suradnju meu medijatorima, kao i suradnju medijatora sa strunjacima u drugim profesijama.
U situacijama kada medijaciju vode dva ili vie medijatora, medijator mora biti posveen
timskom radu i o svemu informirati kolegu sa kojim radi.

LITERATURA
1. Babi, D. (2007.) Etika medijacije, Pravni fakultet Sveuilita u Zagrebu.
2. Kodeks medijatorske etike, Slubeni glasnik BiH, 21/06.
3. Kruhonja, K., Stani, S. (2006.) Kultura mira: asopis centra za mir, nenasilje i
ljudska prava, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek.
4. Pain, Z. i sur. (2009.) Prirunik za obuku medijatora posrednika, Podgorica.

10