Osman Aziz:

BEZ NADE

OSMAN-AZIZ NA RASPUU DVA SVIJETA

Roman Bez nade prvi put je objavljen 1895. godine u izdanju Matice Hrvatske
svezak CLXXVI-CLXXVIII.
Napisali:
Osman Nuri Hadi
j.i
v
Ivan Aziz Milievi
,/
M
Vaan strukturalni i metodoloki problem poetike Osmana-Aziza, pored utvrivanja njenih integralnih principa
koji su nastali kao kompromis i rezultanta njihovih knjievno-idejnih shvatanja, predstavlja, na drugoj strani,
upravo razgraniavanje i definisanje pojedinanih knjievnih udjela svakog od ove dvojice pisaca u stvaranju i
realizovanju njihovih zajednikih proza. Milieviev memoarski lanak Nekolike napomene iz prolih
vremena, u kome se samo formalno iznosi nain njihove knjievne kolaboracije, sa naglaskom na njihovom
meunarodnom slaganju i knjizevnoidejnom dopunjavanju, ne moe znatnije doprinijeti rjeavanju ovog
pitanja. Meutim, analiza karaktera i knjievne bitnosti djela koja su Osman Hadi i Ivan Milievi svaki za
se objavljivali pod posebnim imenima i pseudonimima prije stvaranja knjievnog tandema Osman-Aziz ili
izvan njega, te pozitivna ili negativna eliminacija knjievnih karakteristika, dobijenih na taj, nain svakog
pojedinog od njih u njihovim zajednikim prozama, mogu pruiti neke indikacije njihove diferencijalne
poetike.
Samostalan knjievni rad Hadi poinje u hrvatskim listovima jo 1892. godine, po uzoru na Ibrahim-bega
Repovca, objavljivanjemistonih mudrih izreka i istonih narodnih pria, dakle, jednom posrednikom i
povezujuom knjievnom aktivnou izmeu Istoka i Zapada, koja je bila openito karakteristina kako za
poetke tako i za kasniji razvoj knjievnog stvaranja bosanskohercegovakih Muslimana na narodnom jeziku i
zapadnom pismu. U listu Crvena Hrvatska godine 1892. on objavljuje Istone iskre sa oznakom skupio i
preveo O. Nuri, koje e tampati i docnije u listu Bog i Hrvati, a idue, 1893. godine u istom listu sa
potpisom zabiljeio O. Nuri on tampa tri istone narodne prie, Ljubav je spasila, Nala slika priliku i
Kako je prokleta ptica Anka, te etvrtu Himet i Himet u asopisu Dom i sviet. Ove pripovijetke imaju
karakter bajoslovne egzotine matovitosti, fantastinog predanja i izvjesne romantine pripovijedne fakture sa
pounim zavretkom. Slijedei ovu liniju narodnog pripovijedanja Hadi se godine 1894, kada se ve ukljuio
u knjievnu kolaboraciju s Milieviem, jo jedanput vraa narodnoj, ovog puta bosansko-muslimanskoj
tradiciji, razvijajui je samostalno pripovjedaki u jednoj pripoviesti iz prolosti Mostara pod naslovom Ago
ari, a iste godine u okviru ve formiranog knjievnog tandema objavljuje pripovijest Pogibija i osveta Smailage engia, zasnovanu na istim izvorima, te uspjelu, ivu pripovijetku pod naslovom Drte ga tamo, ne
puite ga amo. Osnovu prve pripovijesti predstavljaju predanja o uvenom mostarskom junaku Agi ariu, te
podaci o pohari Mostara od strane Stojana Jankovia, osnovu druge ini narodna pjesma o pogibiji engievoj,
a trea je takoer ispripovijedana narodna predaja. A da je ovim piscima i kasnije bila bliska prerada narodne
tradicije svjedoi pripovijetka U vinogradu potpisana pseudonimom Ibni Mostari, koja nije nita drugo nego
vjeto izvedena novelistika obrada jedne narodne pripovijetke.
Pripovijest Ago ari poinje pejzanom panoramom Mostara, kao i sve njihove docnije proze iz mostarskog
ivota, ali ovdje sa posebnim isticanjem starih lokaliteta, koji su predstvljali pozornicu razvijanja njene radnje,
uz koje se vezuje predaja, glasovi iz daljine o junakim dogaajima u proticanju vremena i Neretve. Na fonu
takve tradicionalistike ekspozicije s kraja sedamanestog vijeka, koja u
pripovijedanju sve vie dobija karakter krtog stvarnosnog zbivanja, istie se epski lik Age Saria, silovitog
junaka koji ne trpi zabrane i nareenja, upleten, s jedne strane, u prkosnu vanzakonsku manifestaciju
svojeglavosti prema zapovjedniku Halebiji, koji mu je zabranio naputanje grada, a s druge, u raiavanje
odnosa suparnitva prema djevojci Hani Hrvievoj. Radnja se tako grana u dva paralelna pravca koji se spajaju
na romantiarski enoinski nain kada se tajanstveni svjedok Aginog ina sloi sa povrijeenim suparnikom u
akciji urote protiv ovog junaka. Od toga trenutka, kada nastaje drugi dio pripovijesti, zbivanje se odvija po
epskoj dogaajnom shemi: bjeei od zakona, Ago stupa u slubu beogradskog vezira; u njega se zaljubljuje
vezirova kerka, dovodei u iskuenje njegovu vjernost zadane rijei prema Hani; kada ga vezir, doznavi ko je,
baci u tamnicu, zaljubljena djevojka ga njeguje i odrava na ivotu, do trenutka kada se on rehabilituje spasivi
svojim junatvo ast veziru; opis mejdana dat je sasvim po uzoru na narodnu epiku; kao i vezirova odluka da
Agu uzme za svoga zeta. Trea linija radnje, u kojoj se daje povratak Stojana Jankovia godine 1682. iz
sultanovog zarobljenitva, njegov napad na Mostar, paljevina i pokolj u damiji, te otpor i junatvo Age Saria i

Hane Hrvieve, pokazuje posebna epska obiljeja jer je obraena na osnovu ive narodne predaje i, vjerovatno,
narodne pjesme od koje se u tekstu donosi kratak odlomak.
Ali pored ove neskrivene pripovjedake ovisnosti o muslimanskoj epskoj tradiciji, pripovijest Ago ari
pokazuje i neke druge karakteristine knjievne afinitete. To je na prvom mjestu pripovjedaki uticaj Senoe. U
Hadievom opisu ima neto od enoinskog meditativnog historizma kao evokacije i tople odanosti prolim
vremenima, ima enoinske zorne slikovitosti i konkretne lokalizacije, te neto od romantiaske dramatike koja
nagovjetava tajanstvenost i uzbudljivost dogaaja. A iz takvog pejzaa sa mnogo atmosfere, izvija se kao u
enoinim romantiarskim odlomcima, radnja kao isto fabularno zbivanje, puna tajne i zanimljivosti, intriga
koja se plete bez nagovjetaja skorog raspleta. Tajnovitost nonog pejzaa pojaavaju i kod Hadia
tajanstveni elementi tiine,nevremena, pustoi i prisustva nepoznatih osoba kao nijemih
svjedoka dogaaja.
Tu je, zatim, direktan fragmentaran spomen muslimanskog pjesnika Kaimije, koji u Hadievoj
pripovijesti stoji kao predstavnik prethodnog muslimanskog knjievnog stvaranja na narodnom jeziku, kao
propagator pisanja i knjige, a svojom poznatom linou simbolizuje didaktinu poeziju i politiko
slobodoumlje. Neke crte iz potencijala Kaimijine knjievne linosti Hadi e, moda nesvjesno ali bez sumnje
po duhovnoj srodnosti, u ovoj svojoj ranoj prozi uzeti kao metodoloki uzor. To je u prvom redu koncepcija o
knjievnosti kao sredstvu direktnog saopavanja ideja. Jedan od kotorskih prvaka kapetan imi u ovoj
pripovijesti je piev starevianski rezoner koji unosi sumnju u smisao krajinskog kransko-muslimanskog
ratovanja za tue interese i zastupa stav pomirljivosti prema brai, koja ispovijedaju Islam i nalaze se
u slinom poloaju prema Osmanlijama kao Kotaranu prema Austrijancima i Mleiima. A i sam pisac u
meditaciji na kraju kae: Zaboravlja se stari inad i kavga izmeu brae, a iz prolivene bratske krvi nie cvijet
bratske ljubavi. Pored ove veze sa muslimanskom narodnom trdicijom kao osobito vane diferencijalne
pripovjedake komponente Haieve, od koje e u docnijim prozama ostati historizam kao kvintesencija, i
motivi i atmosfera savremenog muslimanskog narodnog ivota i mentaliteta, onog patrijarhalnog tipa ili onog u
koji je nastrano poela prodirati^ civilizacija, u docnijim pripovijetkama Osmana-Aziza, sa optim
obiljejem dobrog poznavanja i autentinog, izvornog knjievnog interpretiranja, predstavljali su takoer
iskljuivi Hadiev knjievni udio. Stilsko-izraajni potez od muslimanske narodne poezije i proze sa
svjeinom, vitalnou, konkrecijom i neposrednou kazivanja, opisa i dijaloga, prilagoen enoinskoj tenji i
lokalizacije i sistema pripovjedakih tajni - osjeao se u Osman-Azizovim prozama kao Hadiev doprinos.
Kao njegov dio osjeala se jo i izvjesna mjestimina matovitost ivotnih situacija, emocionalnost
reagovanja na njih, ponestane iz orijentalne komponente muslimanskog duhovnog nasljea. U svim
tim knjievnim osobinama, to je
najvanija indikacija Hadievog autorskog udjela, osjea se prirodnost i nema u njima naivnosti i
diletantizma, da bi neko mogao primijetiti: ovo nije ivot Muslimana.
Jednu od Hadievih emocionalno-pripovjedakih komponenti u knjievnom tandemu Osman-Aziz predstavlja
erotika, koja ovome piscu knjievno nje bila strana. Ovaj specifini senzibilitet ima literano izvorite u
Hadievoj sklonosti istonim narodnim pripovijetkama do docnije pripovijesti iz haremskog ivota, koju je
pod naslovom Vezirova ljubav objavio pod zajednikim imenom 1898, godine u asopisu Dom i sviet.
Neskrivena bujna erotika u ovoj prozi, data sva u znaku Istoka, ali vie pod utiskom literature, svjedoi da je
Hadi autor i ostalih erotinih mjesta u njihovom zajednikom opusu, datih, saglasno muslimanskobosanskom lokalnom ivotu, sa neto vie mjere. Po svemu se vidi da je Hadi u okviru Osman-Azizovog
stvaranja inio onu literarniju, topliju komponentu, u okviru koje se putalo maha i subjektivnom intimnom
odnosu prema ivotu, ali je predstavljao i izvor temperamentnih, ustrih apelativno-kritikih akcenata,
koji su proisticali iz njihovog vehementno-polemikog nastojanja. Milievi je u okviru zajednikog
knjievnog rada predstavljao hladniju, racionalniju i trezveniju stranu, optereenu suhim i objektivnim
prilaskom ivotu, usmjeravanjem, odgajanjem, pouavanjem, i to vie kritikim isticanjem negativnih
primjera, orijentisanjem u smislu hrvatske nacionalizacije. Osman je, analogno prvom mjestu svoga imena u
okviru tandema Osman-Aziz, imao knjievno vodstvo; Aziz je bio neka vrsta kontrole idejnog punjenja
njihovih proza, garancija njihove djelotvornosti, korisnosti kao smisla knjievnog postojanja djela, koncepcije
koja je i Hadiu bila bliska.
Prije stupanja u knjievni tandem, Ivan Milievi je samostalno pisao pjesme i proze. Pjesme je objavljivao pod
punim imenom od 1884. u Novom hercegovakom bosiljku, poslije u Glasu Hercegovca te u listu
Hrvatska (Zadar). Od 1891. godine u listu Hrvatska (Suak-Zagreb) i od 1893. u Prosvjeti svoje pjesme
Milievi potpisuje pseudonimom Aziz Hercegovac s ijim e prvim dijelom, kao i Hadi, stupiti u tandem
Osman-Aziz, a godine 1892.u listu Dom i svietobjavljuje pod ovim pseudonimom i jednu crticu iz
muslimanskog ivota Izselio se, koju e kasnije pretampati u zajednikoj zbirci Pripovijesti iz bosanskog
ivota. Pjesme koje je Milievi objavljivao bile su uglavnom prigodniarskog, rodoljubivog karaktera,
romantiarskog tona i dosta usiljenog prozainog izraza i faktue, bez svjeije inspirativnosti i originalnije
emocionalno-idejne sadrine. Od godine 1894, u isto vrijeme kad je zapoeta plodna proza knjievna aktivnost
pod zajednikim pseudonimom Osman-Aziz, Milievi samostalno nastavlja i objavljivanje pjesama, ali
intimnog tona i pod novim pseudonimom Ibni Mostari.
Poto Hadi nije pisao pjesme, osim jedne pod naslovom Mome dragulju posveene svojoj eni, openito se
smatralo da pseudonim Ibni Mostari i sve to je njime potpisano pripada Milieviu. Pod ovim pseudonimom

napisano je, meutim, i nekoliko proza iz muslimanskog ivota, koje su docnije unesene u zajednike zbirke
izdane u okviru tandema Osman-Aziz. To su Derviaga Halaeviko\a e u zbirku Pripovijesti iz bosanskog
ivota ui pod izmijenjenim naslovom Tko pod bratom jamu kopa sam e u nju upasti, zatim Stambulski gost i
s koje e takoer biti objavljene u istoj zbirci, najzad, pod pseudonimom Ibni Mostari objavljena je prvi put i
proza Lejlei kadar, a godinu dana kasnije pod naslovom Molitva (San mladia) unesena je u zajedniku zbirku
Na pragu novoga doba, da bi bila slijedee godine prevedena i na njemaki jezik i objavljena sa potpisom
Osman-Aziz. Ovaj postupak, kao i sadrina iz muslimanskog ivota i drutvene problematike, ozbiljno ukazuju
na veoma vjerovatnu izvjestnost da je u stvaranju proza potpisanih pseudonimom Ibni Mostari sudjelovao i
Osman Hadi kao i u stvaranju proza potpisanih zajednikim pseudonimom Osman-Aziz, ali ovog puta sa
neto manje knjievnog zalaganja, dajui pripovjedaki primat Milieviu. Pseudonimom Ibni Mostari
potpisivao se, osim toga, sasvim izvjesno i sam Hadi u kalendaru Mearif pod prevedenim prilozima
orijentalnog porijekla, koje Milievi nije mogao prevoditi zbog nepoznavanja orijentalnih jezika.
Pored prozaine strukture Milievievih pjesama, glavni
10
diferencijalni karakter Milievievog udjela u prozama objavljenim u okviru knjievnog tandema otkriva roman
Djeca nevolje, objavljen takoer pod pseudonimom Osman-Aziz koji je, prema vlastitom svjedoanstvu,
napisao uglavnom sam Milievi 1896. godine, u vrijeme dok je Hadi izdravao kaznu u Bjelovaru zbog
sudjelovanja u paljenju maarske zastave na Jelaievom trgu u Zagrebu. U ovom romanu su dole do izraaja
glavne crte Milievievog pripovjedakog postupka, koji je davao poseban ton zajednikim Osman-Azizovim
prozama. Djeca nevolje predstavljaju roman o otuenom idealistikom pojedincu i o sredini koja svojim
postupcima odvaja i upropatava ovjeka, sa kritikom otricom i prema jednom i prema drugom. Socijalni
elementi, bijeda, sirotinja i nevolja, predstavljaju uzrok nezadovoljstva glavnog junaka Cvjetana, i to isticanje
jedne, mranije strane ivota daje romanu naturalistiki karakter. Uz to u samom Cvjetanu postoji svijest o
nedovoljnosti vlastite snage za borbu, koja je uzrok njegove promaene egzistencije, o oscilacijama idealizma i
apatije u njemu samom, to predstavlja piev kritiki stav prema ovom junaku. Na drugoj strani je pieva
kritika Cvjetanove porodice, koja ne moe da shvati njegove filantropske ideale, ve trai od njega da prekine
kolovanje i da joj materijalno pomogne, a i ona sama pokazuje iste apatine crte, ime se krug bez izlaza
zatvara. aliti ih? Ta vidi - kako su oni zadovoljni svojom sudbinom: ciele dane i godine mirno sjede, ne miu
se i ekaju, kad e im srea doi. udno. - kae na jednom mjestu Cvjetan preuzimajui ulogu rezonera.
Cvjetana su, pored averzije prema tom umalom, ropskom, sirotinjskom mentalitetu, i obrazovanje i knjiga
otuili od njih. Cvjetan je prototip Osman-Azizovih rezonera, koji izdravaju pieve ideje, deklarativno, kao
piev odnos prema pripovijednom zbivanju, stanju, atmosferi, koji se koncentriu u krugu jedne teme i
proistiu kao nametljivi rezultat i pouka same radnje. Rjeenje za cio kompleks socijalnih i psiholokih nevolja
koje predlae pisac u ovom romanu je apel da se djeca ne odvraaju od kole, da se roditelji rtvuju i pretrpe.
Roman nosi optubu protiv starih i njihovih konzervativnih shvatanja, koja se proiruju u
11optubu protiv drutva. Drutvo je najvii zloinac, a tim strahovitiji, - kae pisac, - to nikomu ne pada na
um, da ga pozove na odgovornost. Roman tako ostaje bez perspektive svjetla, otvoren samo za perspektivu
mraka, nevolje i patnje.
Karakteristike samog Milievievog pripovijedanja, koje proizlaze iz ovog romana, jesu: odsustvo
pripovjedake topline i ivosti u naraciji, pejza bez boja ukoliko ga uope ima, atmsofera bez arome,
nedostatak dinamine radnje, ozbiljnost, rezonovanje, logika, i intelektualiziranje ivota, erotika mnogo
ednija, vie platonska, nego u drugim Osman-Azizovim prozama. Sve to, i bez Milievievog svjedoanstva,
pokazuje da je ovaj roman pisalo Milicevievo pero i svjedoi o specifinom kvalitetu Milievievog
stvaralakog udjela u zajednikom Osman-Azizovom radu.
Jedna svjea epizoda u ovom romanu - susret intelektualaca sa prirodom, seoskim svijetom i posjednikom na
selu - gotovo je identina sa Osman-Azizovom pripovijetkom Svijet za sebe. Ova iva epizoda, objavljena u
okviru romana u Prosvjeti 1. jula 1896, u vrijeme kada je Hadi bio iziao iz zatvora, nesumnjivo sadri
Hadiev knjievni udio. U njoj se otuenost intelektualca od priprostog, neukog svijeta iznosi dogaajem, a ne
suhi dociranjem kao u poetku romana. Na ovom mjestu se, zatim, u romanu , iji su akteri Hrvati, prvi put
pojavljuje jedan Musliman, Demal. Nije li, pored toga, i lijepi opis Mostara sa mostom i Neretvom na poetku
glave XLVII posljedica dospjelog Hadievog knjievnog uea u pisanju ovog romana?
Jezik u ovom dijelu do krajnosti je kroatiziran, neprirodan za bosanskohercegovakog pisca i itaoca, posebno
muslimanskog. Samo neki nazivi su u njemu lokalni, hercegovaki, dok je leksika, morfologija i sintaksa
hrvatska, i to iz one starije hrvatske knjievnosti, arhaina, enoinska, ili iz pravake tampe, starevianska.
Polazei od romana Djeca nevolje moe se napraviti -gotovo identian strukturalni potez na nekoliko
pripovijedaka, veinom iz hrvatskog ivota u Hercegovini, na kojima se osjea iskljuivo Milieviev knjievni
peat. To su proze: / njiva i Vukosava, Kum

Ivanko, Divojka Janja, Lejlei-kadar, Vidakov sin, Plemenitost, Na pop Peria. Zbog takvog izrazito
Milievievog autorskog obiljeja, kao i zbog nemuslimanskih likova i ambijenta, to je bio vrlo vaan
momenat s obzirom na namjenu knjige, ove proze, izuzev proze Lejlei-kadar, koja je imala zajedniki
kransko-muslimanski motiv bogojavljanja, i nisu ule ni u jednu od Osman-Azizovih zajednikih zbirki. Ove
pripovijetke po pripovijednoj strukturi drukije su od Osman-Azizovih proza iz muslimanskog ivota. Toj
razlici na prvom mjestu svakako doprinosi razliit ambijent i atmosfera, drukiji likovi i drukiji duh, ali i
karakter pievog pripovijedanja. Poznavanje i prirodnost iznoenja hrvatskog, katolikog ivota i obiaja
oigledno izbijaju iz njih. U njima se ni mjestimino ne osjea strani prizvuk i rezonanca stranog gledanja i
duha. U njima, pored toga, postoji i jedna realistika oporost prikazivanja i psihologije, strogo usmjerena ka
pouci koja proizilazi iz finala radnje. I nema romantike, emocionalnosti i temperamenta, topline, koja probije iz
njihovih proza iz muslimanskog ambijenta.
Moe se tako zakljuiti: realistiki i naturalistiki vid zajednikih Osman-Azizovih proza, intelektualistikodidaktika tenja i tendenciozno-kritika namjena u njima, rezultat su prevashodno Milievievog knjievnog
insistiranja, koje je i u Hadiu nalazilo punog odziva s obzirom na njegova slina kritiko-didaktika
shvatanja ispoljena ve u njegovom publicistiko-polemikom spisu Islam i kultura ili u jednoj docnijoj brouri
Muslimansko pitanje u Bosni i Hercegovini. Ambijentalni dio muslimanskog ivota u njima sa romantikoemocionalnim obojenjem, pripovjedaka tenost narodne tradicionalne fraze, sa tenjom slijeda fabule,
isprekidane opisima pejzaa i likova - proiziao je, meutim, najveim dijelom iz Hadievog knjievnog udjela
u njihovom zajednikom stvaranju. Njihova pojedinana knjievna ostvarenja svjedoe tako o diferencijalnoj
emocionalno-duhovnoj strukturi svojih tvoraca i predstavljaju indikaciju za razluivanje karaktera i koliine
njihovih pojedinanih udjela u zajednikim prozama.
.; ^
.
12
13II
U okviru muslimanskog knjievnog stvaranja Osman-Azizov roman Bez nade (1895) predstvlja prvi obimniji
knjievni prikaz ivota i stanja duhova u prvim godinama austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini,
ostvaren sa naglaenom tenjom politike, drutvene i kulturne orijentacije. Realizam koji probija iz ove proze
nadmee se s pievom ideologijom aktivnog prilagoavanja Muslimana novim prilikama, a sve zajedno u
uzajamnosti i zavisnosti odnosa pisaca prema historiji i stvarnosti, na jednoj strani, i prema razvoju i
savremenim drutveno-ekonomskim i kulturnim interesima Muslimana, na drugoj, u okviru romaneskne cjeline
ovog djela, predstavlja knjievno svjedoanstvo dramatinih sukoba ljudi, sredine u danima historijskog i
duhovnog razmeivanja, odvajanja od jednog ivota, ili privrenosti njemu, i prihvatanja ili odbijanja drugog.
Dok Mulabdiev roman Zeleno busenje, koji e izii 1898. godine, zahvata vrijeme ovog sudbonosnog dogaaja
neto ranije: od onih dana 1878. u kojima je potpisana berlinska konvencija, tretirajui i otpor muslimanskog
stanovnitva nadiranju okupacionih trupa, u romanu Bez nade radnja tee od sredine godine 1879. do jeseni
1884, izostavljajui sam prikaz oruanog sukoba, - ali se obje proze sustiu na vremenu nakon uspostavljanja
austrougarske uprave i na ivotu Muslimana u njemu, dajui u osnovi istu realistiku shemu rasporeda ljudi i
raspoloenja i izraavajui iste stavove pisaca u odnosu prenja njoj.
Okupacija kao sam in oruanog zaposjedanja, s jedne, i otpora, s druge strane, osjea se samo kao odjek u
jednoj ekspozicionoj naznaci u poetku romana Bez nade, ili se spominje uopteno kao nedavni dogaaji, ali
se na jednom mjestu docnije, kada je u romanu ve potpuno iznesena polarizacija sredine u odnosu prema novoj
upravi i piev stav prema njoj, iskazuje i otvorena sumnja u smisao pruenog otpora. Sama radnja romana
odvija se u atmosferi raspoloenja i reagovanja mostarskih Muslimana, a austrougarsku upravu, i sve to
14
je dolo s njome, sa naglaenim snanim i neprekinutim mentalitetom iz vremena turske vladavine i jakom
tenjom za vraanjem starog. Sinhrono s tom atmosferom, u pozadini zbivanja u ovom romanu daje se uvod
razvijanja i slom hercegovakog ustanka 1882, koji uslovljava opu politiku psihologiju muslimanskog
stanovnitva i jednog dijela protagonista ocrtanih u ovoj prozi.
Psiholoki utisak injenice okupacionog akta, sa svim onim to je ona donijela sa sobom, koji je knjievno
razraen u tkivu ovog romana i podvrgnut kritici samih pisaca i njihovih rezonera, Hadi je kasnije i
eksplicitno iznio u dva svoja neknjievna spisa: 1902. u anonimnoj brouri Muslimansko pitanje u Bosni i
Hercegovini! 1938. u radu Borba Muslimana za versku i vakufsko-marifsku autonomiju.
Okupacija je naime presjekla sve niti, koje su bosanske muslimane vezale sa onim uporitem, u ije su ruke
predali bili svu svoju sudbinu, od koga su sve oekivali, ne polaui nikakvu vanost u vlastitu svoju snagu, u
vlastiti rad, - pisao je Hadi u brouri kritiki kao i u romanu. - To je takoer doprinijelo, te su muslimani u

okupaciji nazrijevali svoju propast, osjeali se kao zarobljenici, kojim je sve oteto, i mislili su, da su doli u
pogibelj za vjeru i imetak.
< I sve ostale kljune take atmosfere, negativnog psiholokog i akcionog reagovanja muslimanskog
stanovnitva koje su iznesene u romanu Bez nade, naporedo sa kritiko-aktivistikim stavovima pisaca u
njemu, Hadi je kao rekapitulaciju historije ponovio i u ovoj brouri: i tenju za iseljavanjem, i apatiju,
skrajnu resignaciju i nadanje, umjesto da potjeraju novu igru u novi jaki intenzivni rad za svoj obstanak i
napredak i postrano dranje od mogunosti da se okoriste novim prilikama, da se podignu materijalno i
duhovno. Dok su drugi prionuli na rad i kolu, - isticao je Hadi u brouri, ponavljajui sliku stanja sredine i
kritiko-idejne stavove iznesene u romanu, - muslimani su pohvalno upirali prstom u one prave turke, koji
nisu dali svoju djecu na nauke i kolu, koji su se odupirali svakom napredku, makar da im se sinovi i sinii
due i gnjiju u smrdljivom
15kalu nerada i dangube. Dok su drugi marljivi graani prionuli uz trgovinu i obrt, muslimani su se sa nekim
okorjelim ponosom odupirali svakom snoaju sa gjaurim-vabama, makar da su na svoje oi gledali, kako im
iz dana u dan bjei iz ruku posjed, trgovina i obrt, kako jedan po jedan ostaje bez svoga rada i imanja. Bili su
to sve konkretni drutveno-ekonomski i kulturno-prosvjetni stavovi mlade muslimanske inteligencije koja se
formirala na graanskim klasnim osnovama, kojima se teilo za kritikim prosvjeivanjem Muslimana u
novonastalim uslovima.
Politika osnova romana Bez nade formirala se prvenstveno na fonu odjeka hercegovakog ustanka i njegove
sudbine, koji se kao konkretna historijska stvarnost osjea u pozadini drutvene atmosfere i sainjava dio ope
nade u kratkovjenost okupacionog stanja koja lebdi u zraku, potencijalne sultanove intervencije i spasenja
ivota, vjere, posjeda i ugleda. Ve od samog poetka romana kao oslonac i nada izgubljenika spominje se
tajanstveno ali znaajno Salih-aga Forta, koji se istakao u toku okupacije i koji je izgleda imao uea u
dogaajima u Mostaru pred ulazak austrougarske vojske: Forta se sprema, dobio je pismo iz Novog Pazara, da
tamo doe i da se sastavi sa carevom vojskom; u Skadar dolo trideset tabora, pa tamo pozvali i Fortu; Forta e
u proljee 1881. udariti s jakom vojskom. Ime Salih-age Forte, koji e zaista biti jedan od ustanikih voa,
spominje se u romanu i u vezi s glasovima da e Austrija kupiti vojsku, uzimati momke, koji su se poeli
pronositi u januaru 1881: Alaga, jedan od glavnih likova u romanu, vrsto je uvjeren da e upravo tada udariti
Forta, pa da ba mora udariti, jer su se po sijelima raznosili glasovi, kako ga stambulski car alje. Forta se,
meutim, nakon toga u romanu vie ne spominje, kao to se ne spominje ni jedan od voa ustanka. A to je
posebno zanimljivo u njemu nema ni traga sudjelovanju Srba zajedno s Muslimanima u ustanku.
Uznemirenost nastala donoenjem Vojnog zakona za Bosnu i Hercegovinu, koji se tumaio kako vabo eli da
nam kupi djecu, pa da ih povlai, i da onda slue kaurskoga cara i idu u crkvu, i u
16
romanu i historijski prerasla je u pojaanu tenju za iseljavanjem u Tursku: Nama vie ovdje opstanka nema,
govorio je Alaga, kao i ostali, uprkos uvjeravanjima oportunistiki orijentisanog sveenstva da to nije protiv
erijata, da valja sluiti cara, ma koje on vjere bio. Dalje zaotravanje te psihoze odrazilo se u romanu u
obliku vijesti koje su se pronosile da svijet radi vojatva bjei u goru, da e se sastavljati ete, da e se udarati
na vabu, a tad da e i sultan poslati svoje vojnike. Izbijanje i tok samog ustanka prodrli su u atmosferu
romana u dosta uopenoj konstataciji - da se znalo, da su ume i planine pune ustanika, i da ih austrijska vojska
uzalud goni i tjera, a njegovo malaksavanje uz sprovoenje odredaba Vojnog zakona odrazilo se u romanu u
obliku konstatacije: Pod jesen vaba uzeo vojnike, te ne samo to, ve jo podigao vojsku i na one, koji su se
odmetnuli u gore.
Politiki i historijski dogaaji dati su u romanu, kao to se vidi, u onoj mjeri koliko je piscima bilo potrebno da
se stvori pozadina ivota i radnje i osnova onakve psihologije njihovih junaka kojoj bi oni mogli da suprotstave
vlastitu koncepciju ivotne, drutvene i duhovne orijentacije, pozitivnog prilagoavanja novom vremenu
prodora materijalnih, kulturnih i prosvjetnih tekovina zapadnjake civilizacije. Iako su pisci zbivanja, dogaaje
i sudbine u romanu stilizirali i komentarisali u prilog svoje teze o razvoju Muslimana, vrei i otvorenu
propagandu, stilom pouavanja i logike, neposredno i preko svojih rezonera, u korist novog vremena i poretka,
spontani realni govor teksta romana, kako ovaj iz zadnjeg plana, tako i onaj incidentalni koji je predstavljao
korekcije postupaka glavnih lica i podsticaje razvijanja radnje u njenom zapletu, pokazivao je da je veina
muslimanskog stanovnitva u tim danima bila protiv Austrougarske, njene vlasti, civiliacije i novotarija koje je
ona donijela, i da je samo mali broj Muslimana bio pristao uz nju i njene ustanove, obiaje, nain ivota i rada,
ali da su oni bili kao bijele vrane meu svijetom, prezreni kao izdajice vjere i naroda. Razlozi tome reagovanju
bili su nekad sutinske a nekad formalne prirode. Pored toga to je novi poredak donosio kvalitativno drukiju
duhovnu
17strukturu, koja se osjea u cjelini atmosfere romana u svome negativnom odrazu u duama stanovnitva i
pojedinaca, u djelu su probili i neki sutinski negativni vidovi konkretnog ivota koji predstavljaju spontanu
realistiku motivaciju odbojnog raspoloenja stanovnitva prema okupaciji. Na prvom mjestu izbile su tu
podmukle metode uprave, kao to je korumpiranje istaknutih opozicionara pomou slube i zaposlenja, zatim
razbijanje otpora prema regrutaciji vrbovanjem onih mladia koji e od svoje volje za plau pristupiti
vojnicima.Vidi se dalje i najezda stranaca i stranih obiaja, te agresivnost tih novih ljudi u svim ekonomskim
oblastima, koju je pratilo bogaenje, pogospoivanje, osiljavanje. Sve vabe otee, kad nai ne e govorio je i
sam konzervativni Alaga, izraavajui beskrupuloznost ekonomskog utrkivanja.

Specifinost muslimanskog otpora u cjelini bila je, meutim,, u tome to se u duama Muslimana cijeli taj novi
ivot, fanatiki egzaltirano vezivao u jedinstven strani kompleks, bez odvajanja, razlikovanja i stepenovanja
njegovih elemenata na emu se upravo zasnivala kritika pisaca, orijentirana prema evropeizaciji} interesima
budunosti, koja je zanemarivala psiholoko-emocionalne formacije jednog mentaliteta koji je po tradicionalnoj
inerciji vukao na suprotnu stranu. Logicistiko-realistika metodologija kritikih i didaktikih koncepcija
pisaca u romanu prelazila je osim toga, i preko onih stvarnosnih elemenata novih upravnih, politikih i
drutvenih odnosa izraenih u romanu u nunosti realistike motivacije, koji su neposredno
konkretno i objektivno izazivali otpore muslimanskog stanovnitva. Na taj nain se realistiki knjievni
postupak sukobljavao sa idejnom tenjom pisaca remetei umjetniku spontanost i kontinuitet djela,
rezultirajui nametljivou teze i angamana, mada pisci svoju drutveno-politiku i kulturnu ideologiju nisu
davali izolovano i u linim eksplikacijama, nego u sklopu dirigovanog razvijanja radnje i preko svojih
pozitivnih svjesnih likova. Zbog toga je knjievna sadrina romana i zasnovana na suprotstavljanju
glavnih likova, Alage i Omer-efendije, koji utjelovljuju razliite poglede i odnose prema austrougarskoj
stvarnosti
18
u Bosni i Hercegovini, razvijajui se do simbola u ovoj prozi i muslimanskoj sredini ocrtanoj u njoj. Osnovna
knjievno-strukturalna razlika izmeu ova dva lika je u tome to je Alaga, iako nosilac nepomirljivosti,
tradicionalizma i konzervativnog fanatizma, ostvaren potpunije, ivotnije i toplije, dok je Omer-efendija,
naprednjak i zastupnik ideje o razumnoj adaptaciji u novim prilikama, piev favorit i rezoner, ostao knjika i
stilizovana linost u ovom djelu.
U liku Alage Hrle prelama se psihoza muslimanske mostarske sredine ocrtane u romanu, a njegova sudbina
simbolizuje sudbinu onog veeg dijela muslimanskog stanovnitva koje je uporno odbijalo novo i teilo za
starim, i sudbinu nade koja se pretvara u beznae. Kolektivna psihoza nemirenja i nepoputanja i nade u
povraaj starog pretvara se pred neumitnou vremena i ivotnou novih drutvenih oblika u sudbinu
propadanja. Raspored stvarnosnih i dogaajnih incidentalnih taaka u romanu, koje sve vie pune Alaginu
duu, izvren je sa tenjom postupnosti, a psiholoke linije reagovanja na njih idu u dva paralelna pravca sa
obrnutim uglom otklona: jedan od njih pokazuje narastanje osjeanja nespokojstva, neraspoloenja i
nezadovoljstva prema austrougarskoj upravi i saznanja da se ne moe vie ostati na svome ognjitu, da treba
seliti: drugi odraava postepeno gubljenje nade u antiokupacijski pokret i intervenciju sultana. Od uvodnog
sukoba Avde Draia sa pijanim ovjekom i hapenja koje ostvlja nemio utisak, na jednoj strani, i od glasova o
Forti koji sprema otpor, na drugoj, ova dvojna atmosfra i raspoloenje u Alagi narastaju do otvorene svijesti o
stanju duhova u uvodu glavi petoj: Ovim novim odnoajima, mislili su i raunali oni, jedina je svrha, da
iztrijebe, sataru islamsku vjeru, da vlasnike protjeraju sa njihove grude zemlje, da ih progone te da poprime
drugu vjeru, ostavivi islam, u komu su se rodili i koji su primili od otaca svojih. Takvo shvaanje stvari dakako
da je nepovoljno djelovalo na ljude, te su postali kao potiteni, ubijeni u srce, u ponos, pak ih je sve o sve i za
sve uhvatila ona nebriga, koja nanosi tetu, izgubili su svaku volju, da se brinu za se, kako su se prije brinuli.
Ova psihoza dobila je u
19Alagi svoju punu negativnu potvrdu u dogaaju sa kmetom imunom, anticipiranoj sceni iz
Andrieve Prie o kmetu Sitnanu:
Kmet digao glavu, (pria Alagi sin mu Mehmed-Alija) pa ne da sa sobom ni govoriti. Ja njemu: E hajde,
imune, da vidimo, ta je s vinogradom i etvrtinom! A on meni: Odlazi
' mi, balijo, s puta! Eto znaj, kako
mi je tada bilo. Nisam znao, ta u, ve ga samo pogledam, a on mi se jo nasmija pa ree: Ja sam sada
efendijo! a ti kume! - i ode od mene, a ja, 1 Boga mi, ne znadoh ta drugo, ve vrcom amo!
'
Od poetka glave pete, a posebno od toga trenutka, pa kroz glavu estu jaa u Alagi psihologija potitenosti: on
odluuje da proda kmeta, i spominje iseljenje kao konaan izlaz, sa vizijom ivota tamo gdje mu niko ne e
smetati ni u njegovu imanju, ni u njegovu dinu. Drugi udarac koji ga je trgao iz otuenosti od svijeta u koju je
zapao, i otvorio u njemu jaz potresne praznine i razoarenja, zadao je Alagi Omer-efendija, njemu
suprotstavljeni piev lik u romanu, kada mu je predloio da sina Mehmed-Aliju dade u kolu da ui nqvo
pismo. Za Alagu to je bilo izdajstvo vjere, znak padanja. Iznosei Alaginu psihologiju nakon ovog objektivnog
incidenta sa suprotne strane, pisci su bogatstvom i opirnou eksplikacije premiljanja eljeli izraziti svu
naivnost i besmislenost jednog fanatizma, prelazei u zaboravnosti u direktno komentarisanje i pouavanje
itaoca. Postigli su, meutim, samo to da su njihove glose na fonu Alagine psihologije, koja se kretala u krugu
tragine nedoumice, ostale kao neumjetniki ispadi, i poremeaji pripovijedanja. Trei incidentalni potres, kad
je vidio Omer-efendijinog Hilmu u tijesnim haljinama, Alaga je doivio kao konano uvjerenje o izdajstvu
dina, guenju svojih svetinja, prihvatanju onoga to kauri donose i hoe da nametnu. Teina naivnosti Alagine
zablude, koju su pisci htjeli istaknuti, izgubila se, meutim, u odobravanju sredine koja se saglasila s ovom
Alaginom ocjenom. Tragika fanatinog ali iskrenog uvjerenja pojedinca utopila se u isto takvoj moralnoj tragici
ostalog svijeta. Samo je zraenje sugestivnosti u ovom sluaju bilo obrnuto.
20
Zbog svoje nemoi pred nadiranjem elemenata historije, novog ivota i obiaja, Alaga se u ovom romanu,
moda i protiv namjera svojih tvoraca, objektivira i potvruje kao tragian lik. Osnovni razlog ovakvom

etikom otjelovljenju nalazi se u psiholokoj produbljenosti ovog lika, u kojoj svaka reakcija i namjera njegova
dobija svoju unutranju humanu motivaciju.
Suprotan liku Alage po shvatanjima odnosa Muslimana prema austrougarskom poretku i novom ivotu, Omerefendija kao junak u romanu ima dvostruku ulogu: na jednoj strani on je rezoner i glasnogovornik pisaca i
njihovih ideja, na drugoj, on, neostvaren sam kao potpuno iv i autonoman lik, svojim provokativnim idejama
doprinosi akcionom i psiholokom uobliavanju lika Alage. Mada predstavlja pievog istaknutog pozitivnog
pojedinca, onako kako je dat u romanu, Omer-efendija ne ostavlja utisak simpatine linosti ni u odnosu prema
svojoj romanesknoj okolini ni u svome knjievnom zraenju prema itaocu. Ve samim tim to je sa svojim
pogledima na novu vlast i novo vrijeme gotovo usamljen nasuprot veine, prema njemu se u romanu formira
odnos opreznosti, odvajanja i neprijateljstva, mada vrijeme i dogaaji, onako kako su ih pisci dali u romanu,
potvruju njegova upozorenja i proroanstva. Nametljivost njegovog objanjavanja i agitiranja, njegova
podsmjeljivost i cininost prema konzervativcima, i izvjesna osvetljivost nad njihovim propadanjem, koji ga
pokazuju u nesimpatinom svjetlu i briu emocionalne i etike rezonance prema njegovoj linosti kod itaoca,
identine su, meutim, u irem kontekstu Osman-Azizovog pripovjedakog stvaranja sa psiholokoemocionalnim i etikim karakteristikama lika samih pisaca, kada se on nazre u pozadini svoga teksta, to u
ovim prozama biva veoma esto. I to svjedoi koliko je Omer-efendija u romanu Bez nade zavisan od svojih
autora kao prototip i projekcija njihovih kritiko-didaktikih teza. Srazmjerno njegovoj velikoj ulozi u romanu,
Omer-efendiju pisci nisu dali kao cjelovitu linost: njegov lik je dat samo periferijski, plono, verbalno, onako
kako ga je mogao vidjeti i uti Alaga, bez mogunosti da mu prodre u duu, izuzev onoliko koliko mu sam
Omer-efendija dopusti.
21Rezonovanje Omer-efendijino u glavi osmoj je u stvari ista Osman-Azizova rekapitualcija shvatanja
konzervativaca, sa kritikim isticanjem njihove nebrige prema konkretnim i realnim interesima vlastitog
naroda i njegovog opstanka u svojoj domovini u novim uslovima, nemara paradoksalnog njihovog
deklarativnom rodoljubu koje se dri zatucanog fanatizma, odanosti tradicijama i religioznog formalizma, dok
u isto vrijeme Muslimani neumitno propadaju materijalno i moralno. Mada su to prve godine austrougarske
vladavine, to je ve svoenje rezultata, bilans jednog nerazumijevanja vremena i kratkovide tvrdoglavosti. Ima
tu logiki uvjerljivih ekonomskih i patriotskih razloga, jer pisci korz usta Omer-efendijina govore itaocima, tj.
narodu, i to 1895, u vremenu kada su se tendencije zaostajanja i propadanja Muslimana jo otrije predoavale.
Nije to, dakle, samo komentar ivota i zbivanja iz prvih godina okupacione vlasti, ve namjera da se
pokazivanjem i komentarisanjem nesretnih sudbina izvue pouka za budunost. Roman je, dakle, po svojoj
koncepciji veoma savremen u drutvenom i duhovnom pogledu za Muslimane uzete izolovano, kojima OsmanAziz piu. ...Sve natrg ide, - a niko... niko iv tomu nije kriv, ve sami domai ljudi-muslimi - kae se na
ovom mjestu u romanu. Ovaj osnovni zakljuak Osman-Aziza i njihovog junaka Omer-efendije je, meutim, i
pored pozitivne tenje za razvijanjem samorodnih subjektivnih sila, oportunistiki jednostran, jer zanemaruje
objektivne faktore ogromne politike, drutvene i ekonomske promjene. Tragiku ogranienosti i nemoi ovog
svijeta pred vremenom i svim to ono nosi, koja je u romanu izbijala iz opisa atmosfere i Alaginih meditacija,
Omer-efendijina shvatanja odluno preobraaju u optubu konzervativnog muslimanskog drutva. I Alagina
humana tragedija uzaludnog iskrenog vjerovanja i nade iri se, prostire i objektivira na lanovima njegove
porodice, kao potvrda Omer-efendijinih i Osman-Azizovih nagovjetaja, dobivajui, uz pomo intervencije i
idejnog svoenja pisaca, karakter iskljuivo njegove krivice. Dirigovana ideologija, mada u osnovi etiki
pozitivna, potinjava najzad ovu prozu usmjeravanja njene radnje.
Prvi lan Alagine porodice, koji u odsutnosti oevog nadzora skree s puta idui ljudskoj i moralnoj propasti je
njegov sin Mehmedalija. Njegovo padanje u romanu predstavlja dinaminu projekciju oevog povjerenja, ideala
i nade i ope zablude o pravom kvalitetu ivota i ljudi. Za njega je u romanu vezan itav niz incidentalnih
trenutaka, Segmenata funkcionalnog razvoja radnje, koji postepeno zamrauju Alagin ivot, i konkretno
doprinose potvrivanju pieve teze. Uz njegov lik vezane su likovne i dinamike ilustracije nalija ivota
muslimanske omladine toga vremena: u rasponu od besposlienja, skitnje, rasipanja, alkoholizma, kockanja,
prostitucije do krae i zloina. Dat kroz akciju bez psihologije, Mehmedalija, kao ovjek preputen matici bez
spasa, slui piscima na kraju kao negativan primjer u koji e Omer-efendija uprijeti prstom s prezirnim i
gorkim rijeima: To je naa nada. Primjer koji se otro naturalistiki konfrontira slijedu Alagine tenje da od
sina stvori pravog turina, odanog tradicijama i dinu i protivnog svemu to je tue i strano, tenje koja je,
uslijed nesposobnosti kvalitativnog razlikovanja, nastavljajui cinini paradoks svoje humane osnove, dovela do
potpuno antietikih rezultata.
Kao to je Alagi u romanu postavljen Omer-efendija kao suprotnost i idejni i etiki korektiv, tako je i nasuprot
Mehmedaliji koncipiran Omer-efendiji Hilmo, kao ovaploenje oeve odgojne stege i napredne savremene
orijentacije koja ide ukorak s vremenom preuzimajui od njega sve to je korisno. Iako je i Hilmo u poetku,
dok jo u romanu nije bila objanjena njegova veza s Omer-efendijom, bio lan drutva u kome se kretao
Mehmedalija, mada se drao sa nekim stidom i ustruavanjem, on se odjednom gubi iz njihovog drutva i
povlai u pozitivan rad. Ovaj Hilmin preobraaj nigdje u romanu nije iscrpnije tretiran, ni idejno, kao etiki
primjer odgoja i usmjeravanja omladine, ni pripovjedaki, kao momenat u razvoju radnje. Kritika je prigovorila
da nije ni motivisan. Ali na dva mjesta u romanu ipak se kazuje da je izvren pod oevim uticajem. Savremeno
kolovanje i nadzor nad djecom predstavljaju glavne prosvjetno-pedagoke ideje u romanu koje pisci istiu.
Razvoj radnje

22
23u smislu propadanja Mehmedalije i ostale Alagine porodice stilizovan je upravo tako da Omer-efendidija
moe optuiti Alagu kao oca i domaina za zloinstvo prema njima i posebno prema djeci jer ih nije podgojio
da budu na ast dinu, a jo manje, da budu jaki, pa da ga umom i razumom die i brane pred najnauenijim
svijetom.
Koncipiran idejno kao odgojni kontrast Mehmedaliji Hilmo u romanu ima i dinamiku dimenziju svoga lika,
datu sasvim u skladu s pripovjedakom koncepcijom proimanja. Omer-efendijine i Alagine porodice u cilju to
efikasnijeg dodirivanja njihovih lanova i sukobljavanja dvaju suprotnih pogleda na savremeni ivot sa svim
posljedicama koje oni nose. Hilmo je zaljubljen u Alaginu ker ulsu. U ulsinom liku ima enje i ljubavi iz
sevdalinke, ednosti, elje i ekanja, topline i tuge. Ali ima i neto realno ivotno, to mu daje psiholoku
uvjerljivost ive linosti, a ne samo jednostrane emocionalne stilizacije. To je njena briga i strepnja da je Hilmo
ne ostavi zbog porodine sramote koju ini Mehmedalija. Sasvim je psiholoki prirodna prva misao ulsina
kad je Mehmedalija zatvoren: ta e rei Hilmo na to, hoe li je napustiti?
ulsa i Alaginica su u ovom romanu likovi iz druge, emocionalne i tople, patrijarhalne sfere, trpei likovi.
Alaginica, posebno, u ovoj prozi je i najprirodnija i najhumanija linost. Psihologija joj je saglasna i
motivisana, bez zaokreta i ispada. Staloena i mirna, ona je kao dobri duh vezana za kuu i zabrinuta za mua i
djecu. Trezvena ena ona svojom materinskom intuicijom sagledava kuda vodi Alagina izgubljenost i nemar
prema porodici. Imajui pred sobom prvenstveno u vidu interese svoga doma, ona prirodno ne moe biti
zainteresovana za apolitika zbivanja, makar ona u krajnjoj liniji predstavljala i vjersku i socijalnu opasnost.
Njoj je pred oima neposredan ivot, dnevno ivljenje, briga za odgoj i budunost njene djece. Zato tragiku
srljanja u propast ona prva osjea. Ona je, dakle, prvi tragini svjesni lik u ovom. romanu, utoliko traginiji to
po svome podreenom poloaju u porodici ne moe uticati na Alagine postupke, to se najbolje vidi iz scena
kada ona muu upuuje prigovore, a on i ne haje za to.
>
24
Poetak traginog predosjeanja kod Alaginice u glavi drugoj spaja se u luku sa momentom traginog uvjerenja
na kraju glave etvrte, ostavljajui nad cijelom radnjom sjenku kobi. Neizvjesnost politike i drutvene
budunosti, koja se u romanu od poetka osjea, komplikuje se sada sa neizvjesnou individualne sree
pojedinih lica u njemu.
Po strani od ovih glavnih likova ali funkcionalan u romanu nalazi se Avdo Drai, neophodan za pozitivnu
idejno-dogaajnu potvrdu Osman-Azizovih stavova o snalaenju u novim prilikama, i Salko, drug i demonski
inspirator Mehmedalijin, i uzor pravog turina kome Alaga daje kerku. Na kraju se svaka od ovih linosti
romana svodi na neku znaajku koju su pisci izvukli u prvi plan njihovih likova, koja odreuje karakter i daje
ton cijeloj linosti, dok sve druge crte ostaju u zasjeni. Alaga se pokazuje kao simbol konzervativizma i
fanatizma, te brige, crnih misli, i neke daleke nade u atmosferi novog vremena. Alaginicu karakterie
majinska toplina i zabrinutost za dom, Mehmedaliju - lakoumnost, ulsu - ljubav, Hilmu - estitost, Salku beskrupuloznost, Avdu - radinost, i Omer-efendiju - razbor. Linosti se svjesno svode na ekstremne dominante
koje se razvijaju do simbola. A to je vie oznaka romantiarsko-naturalistikog knjievnog postupka.
Saglasno shernatinom razgranienju likova, u romanu postoje kao posljedice politikih i drutveno-etikih
shvatanja autora i njihovog knjievnog metoda, dvije socijalne i ivotne linije: linija propadanja, na kojoj se
nalaze Alaga i njegova porodica, i linija uspona, kojoj pripadaju Avdo Drai, Hilmo i Omer-efendija kao idejni
rezoner. One su konkretizacija i dokaz Osman-Azizove teze, koju nosi Omer-efendija. Ali su i uzete iz stvarnog
ivota toga vremena, u kojemu su takve sudbine bile veoma este. Knjievno-idejnu stilizaciju predstavlja
njihovo namjerno izdvajanje, suprotstavljanje i otkrivanje, zatim sinhronizovan poetak njihov, razvoj i kraj,
koji se poklapaju sa poetkom, razvojem i krajem romana, tako da finale djeluje kao etiki zakljuak loginog
zavretka.
;:
25Pored intimne strane likova Alage, Alaginice i ulse, ono to u ovom romanu zrai neoptereenom
knjievnom istotom to je Osman-Azizov impresionistiki opis pejzaa, koji u najuspjelijim primjerima
poprima znaajke dublje poetske simbolike. U kontekstu romanesknog tkiva Osman-Azizov opis esto
knjievno spaava ovu prozu od nameti]ivosti angaovanih monologa i komentara, vezujui se
humanistiki za intimne sudbine toplih likova u njoj. Pored toga, on pokazuje najbolje pripovjedake osobine
ovih pisaca, i posebno, u knjievnom stvaranju Muslimana za vrijeme austrougarske vladavine najuspjelije
opise mostarskog pejzaa dali su Osman-Aziz u ovom djelu. Opis Neretve kod Staroga mosta pokazuje osnovne
strukturalne karakteristike ovog oblika Osman-Azizovog pripovijedanja. To je opis izvanredno slikovit, dat sa
naglaenim neposrednim izlaganjem. Pisci se obraaju itaocu u drugom licu, kao sabesjedniku koji ih slua
sjedei do njih. Oni mu pripovijedaju tako da italac u tom trenutku i sam ivo vidi pred sobom krajolik, koji se
u ovom opisu prua u sasvim odreenoj prostornoj perspektivi, u dubinu, du Neretve, zahvatajui od irine
samo ono to ide uz njene obale. Pored upotrebe priloga za mjesto koji daju konkretnu lokaciju, njihovo
prianje ponekad sadri i elemenat gesta koji ga ini izvanredno ivim, a pejza dobija poseban kvalitet
konkretne prostornosti. Opisujui samu rijeku, pisci upotrebljavaju epitete koji u svome potencijalu sadre
oznaku ekspresivne dinamike, ali se nakon te sekvence, javlja druga koja je opisuje mirnim, gotovo pitomim
tonom, sa mnogo ivih, izrazitih boja, da bi je ponovno zamijenila ekspresivnost personificiranog, gotovo
avetinjskog kretanja, sa tenjom akustikog doaravanja.

Na drugoj strani su opis zahumske strane i Radobolje, sa utiskom svjeine i ive, slikovite bujnosti usred ljetne
ege, te opis arije sa utiskom metea, svjetine u pokretu, amora i komeanja, raznovrsnosti duana i robe. I
ova obadva opisa ostvarena su nizanjem ivih, slikovitih i konkretnih pojedinosti, bez mnogo uopavanja i
apstraktnih rijei, bez metafora, uglavnom imeniki i pridjevski, sa uoavanjem predmeta koji su raznovrsni, te
zbog toga i opis djeluje svjee, izdiferencirano i otro.
i. ,
26
Ono to dominira u atmosferi ovih Osman-Azizovih opisa Mostara, to je izvjestan kult vode i zelenila u sunom
i kamenitom kraju, kao osjeanje svjee ugaene ei. Voda je tu simbol iz kojeg sve istie i u koji se sve vraa.
Svud se osjea njena iskonska mo, ivotvorna i elementarna.
Opis u poetku ovog romana ima svoju autonomiju, ali u narednom tekstu opis postaje sve vie psiholoki
funkcionalan, spajajui se sa raspoloenjima i sudbinama junaka. Tada opis pejzaa preraste u opis atmsofere.
Takav je opis proljea 1881. i proloma oblaka, takav je opis moi u Omer-efendijinoj kui, zatim opis ulsinog
melanholinog sjedenja u sobi nad baom, i drugi. Takva je, najzad, itava glava etvrta o izletu u vinograd u
Ilice, pripovjedaki najuspjelija cjelina ovog romana, u kojoj se opis izmjenjuje sa radnjom i raspoloenjima,
stvarajui jedinstvenu atmosferu koja se razliito reflektuje u pojedinim linostima zavisno od individualnog
ivotnog trenutka. Prelaz sa dogaaja u klimaksu na pejza vrlo je efektan u ovoj prozi. I pejza tada djeluje
impresivnije i humanije, a dogaaj, potcrtan, dobija ljudsku dramatiku. To je funkcionalan pejza, stopljen sa
radnjom, pauza za rezoniranje dogaaja i neosjetan prelaz na prirodu, koja je nekad saosjeajna, nekad
indiferentna. Tada Osman-Azizov pejza predstavlja odreeno osjeanje trenutka.
U Osman-Azizovom opisu pejzaa i ambijenata pripovijedno detaljiziranje proe ponekad u nefunkcionalan
manir, pretrpanost koja ponekad otkriva nedostatak sposobnosti uoavanja i izdvajanja umjetniki bitno
slikovitog, svrhovitog. To se naroito opaa u opisivanju aktivnosti, boravka u odreenom ambijentu, dnevnog
bavljenja, kretanja gdje se interpretira svaki pokret, svaka akcija, deavanje u svakom trenutku vremena. To
u ovom sluaju svjedoi da pisci nisu potpuno ovladali tehnikom pripovjedakog doaravanja proticanja
vremena, vremenskih pripovjedakih prelaza, ubrzavanja i usporavanja. Pri tome je knjievno najslabije to oni
bez razloga opisuju banalne, nezanimljive, nefunkcionalne pojedinosti dogaanja, koje bi mogle izostati bez
tete po radnju i knjievnu cjelinu. Takav je
27razvueni opis boravka mladia u ininoj bati, koji teko opravdava naturalistiko insistiranje pisaca sa
didaktikim ciljem.
U iznoenju dogaaja, u istom pripovijedanju, pisci uglavnom idu linijom potpunog kazivanja itaocu svega
to se deava javno ili u duama junaka. To je sasvim u skladu sa principom da razvoj dogaaja u svakom
trenutku potvruje iznesene idejne postavke pisaca. Ima, meutim, i druga narativna metoda u ovom romanu:
dogaaji se odvijaju a da zainteresovano lice to ne zna, nego to sazna iznanadno nepredvidivim otkriem, to
pojaava dramatinost pripovijedanja. Jedna od tehnikih karakteristika Osman-Azizovog pripovjedakog
postupka, kad se ne ide za dramatinou nego za epskim nizanjem radnje, je izvjesno psiholoko,
eksplikativno ili pomou opisa, pripremanje itaoca za dogaaj koji e se desiti, i koji bi bez pripreme izgledao
suvie nagao, nemotivisan i pripovjedaki neskladan. Kad treba ostaviti psiholoko-emocionalni efekat, pisci
naprave stanku time to dadu opis, koji produi rezonancu izreenom ili pomiljenom. Kad treba dati pregled
dogaaja nastalih saimanjem vremenskog razdoblja, pisci to ine uopenim pripovijedanjem u treem licu, u
kojemu se u pregledu povezuju sudbine junaka, iznesene samo psiholoki rezultati radnje i opa atmosfera u
proticanju vremena. Tom pravom naracijom romana, koja predstavlja istovremeno predah od dogaanja i
rekapitulaciju onog to se dogodilo, pisci potvruju svoje pripovjedake sposobnosti, izravnavajui se sa
ostvarenjem hrvatske i srpske proze slinog anra.
BEZ NADE
Muhsin Rizvi
28
IBEZNAE
Gdje u Mostaru Radobolja utjee u brzu i bijesnu Neretvu, kod. Staroga mosta, ondje je najlaki pristup na
vodu. Tu su se peine rastavile te pukao ravan otvor, kojim pritjee Radobolja, otvor u nizini, nad kojim se s
druge strane, pa dolje i gore, diu divlje peine s orahastim izboinama i udubinama. Odmah nad tobom se
izvija smjeli luk velikoga. Staroga mosta, komu izmeu pojedinih klesanih i poutjelih gotovo kamena izbija
zelen, kako god ono to se razgranjuju stabla smokava strmo nad vodom sa suprotne strane podzia i peina.
Dok uz Neretvu i niza nju tvrde peine zajazuju bijesnu vodu, na ovu ravan, netom malo jaa kia, zalizne ona,
kupajui stijenje, sapirui sitni pijesak. A kad ju za lijepa vremena sa Staroga mosta gleda istu i nepomuenu,
gdje se je u daljini prelila srebrom il' krajem peina tamnom, veliajnom modrinom ravno pod sobom ju dozire
do dna, kroz bistru joj dubinu vidi, gdje se ak lelijaju sitni, bijeli bobuljci, iznad kojih katkad plisne koja riba.
Tim prorovom umi Neretva i uulja izmeu kukova, zavoja, kroz vijekove podgrizajui kamen, a bijesna
nestrpljivo kano oekujui doba kia, kad bi da se digne visoko, visoko iznad svoga korita ili spram njega, i da
31BEZ NADE
ugrabi po koju ljudsku rtvu, rekao bi u naknadu, to uva svijet od ljetne sue crkavice. Ta iz nje hladne
zahvaaju i iz daljih predjela Mostara, kad napane ega i pripee sunce, kad presui Radobolja, a i u esmama
presahne voda, ili se zagrije, kao da je kljuala na vatri.

Ljetno, vrue je doba bilo; jedva deseti, jedanaesti mjesec, kako je austrijska vojska dola u Mostar i razmjestila
se na krajeve grada, zasjela na Podvele, gdje se je ve oko utvrda poelo raditi. Tada je svako boje jutro, za
ranijega, iz Donje Mahale izbijao niz cestu s magaretom ovjek opaljena, kotunjava lica, spuanih brkova,
srednjeg rasta, a prilino pleat. Hodajui, uvijao je sad jednom, sad drugom stranom, ukajui pred sobom
magare, na koje bi natovario po dva burila i u antreelj umetnuo praznu broku.
- u, vuk te izio! - udario bi on po magaretu.
Magare bi malko potrznulo zadnjom nogom, pa opet mirno nastavilo svoj odmjereni hod, obzirno i pametno
striui dugim uima.
- Ha, ha, Avdo, de - tko e bre, ti ili magare? javio bi se koji obiestni duandija iz duana.
ovjek bi samo slegnuo ramenima, te, ni ne obazirui se, dalje gonio dobru ivotinju.
Bio je to Avdo Drai. Ljuta sirota, jedva eljna, da zaradi koru hljeba. Takovoga su ga svi poznavali, al' i svi ga
uzimali na laku ruku, kao da nemaju za nj smilovanja. Al' Avdo utio i radio svoju. Tako, otkako je dola nova
vojska, on s dana u dan goni vodu na Podvele i prodaje ju radnicima i vojnicima. Urani radno svako jutro, pa
onako bosonog, u beznoj koulji i gaama od botane, samo to bi pripasao silah, ve sasma crn, i opasao se
crvenim paom, istjeraj magare na oni otvor, uvalu pod velikom uprijom, da zahvati vode, natovari i porene ju
na Podvele. v
32
BEZ NADE
Kad bi napunio burila i natovario ih na magare, zahvatio bi jo i broku, te ju ponio dre za prijeku, a onda s
lulom u drugoj ruci i potjeraj uz Kanaru pa preko uprije.
- u, de, bolan! - javljao bi se uz most magaretu, koje je polagano micalo pod tekim teretom.
Magare je mirno striglo uima, voda klokoala u burilima, a Avdi kratke gane nogavice dolje-gore, niz cijepce,
uz cijepce, kako god je koraao. A gotovo uvijek ga je sunce stizalo na vrh Brankovca.
Put na Podvele vijuga se na zavoje, jer je strmenito. Uokolo obraslo sitnom travom, a opet ima i busova drae i
kupina. Idu uzbrdo, Mostar ostaje ovako za leima, a to vie gore, to se bolje otkriva Bijelo Polje i daleko
uokolo njega razasuta sela i stanovi po obroncima. Putem se povaljalo kamenje, te opet sve piljak do piljka stri,
kao da gleda gdje e koga ubosti. Avdu to nije nita pometalo. On je bosonog veoma dobro gazio - ta koliko se
je bos nahodao! Tabani mu debeli, kao da je obuo opanke. Po napletima i neto po rutavim gnjatima popala mu
bijela praina. Kad bi skoio s kamena na kamen, u broki bi mu kloknula voda, te ga zalila po gaama ili mu
smijesila prainu na napletima u are, gdje bi koja kap kanula. Nekad bi se malko oglednuo za sobom, samo
malo, pa opet udri dalje, napried, ute, mirno, a kan da sveer neto snujui i premiljajui.
Ona na Vlake - a sunce ve visoko poodskoilo. Ravna to kao tjemenjaa Podvelei, kojom se razasuli vojnici.
Vlake se protegle, te im gore uz Neretvu vidi Bijelo Polje s itavim nizom brdija, a onamo, niz Neretvu,
podveleka sela. Sprijeda, kako se uspenje, puklo daleko tamo prema Nevesinju, a iznad uvale dobrke
ponosno se koi Vrh u Velei, obrasloj bukovom umom, dok sa Svetigore milolika tilovina iri zadah svoga
mirisa.
33BEZ NADE
,* Kako se Avdo pojavi na Vlake, onako ga odmah oblete vojnici i radnici:
- Vode, vode!
-, - Stanite, ljudi, dok rastovarim! - odgovarao im je Avdo.
Nu nije se mogao obraniti a da mu ne uzmu, upravo ne otmu broku iz ruke. Otimlju se o nju i naginju ju jedan
po jedan na grlo. Jedan drugomu mirno ne da piti, a tko more i tko je vjetiji, okretniji, odlije jo u malu
posudicu.
- Amo, babo, da nalijem za kahvu, nestalo mi je! - dovikne mlado mome Avdi.
- Odmah, evo na! - odvrati Avdo i porene magare do vatre, gdje je i mome bilo.
Bio je to Avdin sin Miia. Jako mome bit e da je zagazilo u sedamnaestu godinu. Prilino se razraslo, a prama
svojoj dobi i odvie se dralo ozbiljno. Na zagarenom licu dva jasna ,oka, iznad kojih bi znao sabrati obrve, da
bi mu se usred ela nainile bore. Na obrijanoj glavi prilijepila mu se bijela kapa uz tjeme; na njemu izplavile i
iskrpljene dimije, dok je na gornjem struku, povrh koulje, nosio razapetu jeermu, na kojoj nije imao ni svih
puceta.
- Danas si malo okasnio! - ree Miia ocu.
- Ama jok! Krenuo sam kad i svaki put do sada!
- Bio sam u neprilici. Prodao sam svu kahvu, pa mi ne ostade vie ni kapi vode!
Mua bi podranio prije oca na Podvele. Uza se bi ponio u bakrenoj posudi vode za kahvu, da mu budne dok
otac ne doe. A kad bi i otac stigao, onda bi obojica cijeli dan tu predanila, pazarujui vodom i kahvom. Avdo bi
morao po ^ nekoliko puta sii u Mostar na Neretvu, a to mu je bio unosan posao, jer je za tovar vode znao
izvui po liepu svotu novca.
Vatru su loili vie u prikrajku pod jednim kamenom, gdje su se po vas boiji dan kupili momci, razgovarali,
smijali, pili
34
BEZ NADE

kahvu ili vodom gasili eu. Kad bi Avdo i Miia pod veer krenuli u Mostar, onda bi cijelo kahveno sue
predali jednomu radniku primorcu da uva. A Miia bi izjutra opet dobio svoj alat. Pod veer pak, vraajui se u
Mostar, sjeli bi na putu pod kakvu stijenu, da broje, to su danom utrili.
- Liep dan! - zadovoljno bi rekao Avdo, kad bi prebrojio prilian kup sve veinom srebrnoga sitnijega i
krupnijega novca, veui ga u rubac i strpavajui u njedra.
Taman etvrtak bio, kad se oni u prvi sumrak vraali s Podvelei i prolazili kroz Brankovac. Krave i koze, to
ih svaka prilinija kua dri da ima mlijeka, ve su se vratile s pae, ulice se dobrahno ispraznile; samo to bi
na rijetko tkogod proao.
- He, na stranu! - udari Avdo po magaretu, vidjevi, gdje prama njemu ide nekakav pjan ovjek. Teturao se i
tamo i amo, a crnu kapu smotao, te ju nosi u ruci. Upravo on mimo njih.
- Bre, bolan! - zamahnu crnom kapom po zraku, a nogom deknu magare, da se je jadna ivotinja u strahu
oeala o zid i umalo to nije oborila burila.
- U koga e ti kreati? - sunu Avdo naprijed, razbjesniv se to ga mirna ne puaju.
- ta ti meni? i onaj se zaleti na Avdu.
Miia se trnu i prepade, nu Avdo, videi se u nevolji, zaokrenu straga i udari napadaa, da je grdno ljusnuo o
zemlju.
- U pomo, ubi me turin! - poe on na vas glas pomagati. U tren oka skupi se svijeta, a dooe i straari.
- Tko je, to je? pitaju da se razazna stvar.
- Evo kako me je udario, odmah me je na zemlju oborio!
- Nijesam, ja sam se samo branio.
- A jao meni, ne mogu se dignuti!
Dok se je onaj previjao na zemlji, Avdo nije mogao nikoga uvjeriti o svojoj nevinosti, a uzalud je i
Miia
35BEZ NADE
kazivao, da mu se je otac samo branio. Straari ga spopadoe, pa da ga vode u zatvor.
- Odmah doma, Miia! rastajui se ree Avdo sinu, pa nai Alagu i kai mu ta je bilo da me izvadi.
Straari povedu Avdu meu sobom, a Miia potjera magare pred sobom to je bre mogao. Preko arije, preko
uprije udarao je po jadnoj ivini, koja bi katkad i poletjela, te bi se na njoj prazan tovar zatresao i odzvanjao.
Kad je doao pred avlinska vrata, Miia je bio vas usopljen, zapuhan. Osloni se rukom magaretu o sape da malo
odahne.
- u! - gurne po tom u magare kad otvori vrata.
- A gdje ti je babo? upita ga mati s hajata kada utjera ivine.
- Odmah e doi! - odreza Miia. - Ve deder ti ovo rastovari, pa daj ivini da to prigrize, jer ja moram
trknut do Alage! - ree na duak i odleti iz avlije.
Upravo se ljudi vraali iz arije i iz posla doma, kad je Miia letio sokacima, i to tako da u malo nije i noge
podbio. Kad bi golim nonim palcem lupio o kamen na sokaku, asom bi se iskrenuo i malo pogledao onako
izboen u nebo, pa se opet u pasu skupio, rukom palac pogladio i hajde dalje.
Alaga je stanovao u Donjoj Mahali, u malom, zatvorenom sokaiu. Nad kuom mu se tamo izvisio Hum, pred
vratima harem, a iz sokaka preko ceste odmah prolaz preko peina na Neretvu; dvadeset, trideset koraka dalje
opet od sokaia esma. Alaga je imao obiaj, svaku veer u mrak izii sa zemljenom posudom na esmu, da
sam zahvati vode.
Taman se on polagano vraao s esme. Jednom drao ibuk i primicao ga ustima, a drugom testiju za grli, kad
Miia tre preda nj.
- Alaga, oiju ti...
:
'
v
36
BEZ NADE
-O, ti si, Miia! Staje?
- Odmah u ti rei, ve samo pomozi!
!

- Hajde, hajde, kazuj!

:=
' Miia poe bez oduka pripovijedati ta
mu se je s ocem
dogodilo; pripovijedao je mucajui.
- A tko je taj, to ga napade?
- Dina mi, ja ga ne znam. A otac mi zdrav, prav, pa ga sve isto zatvorie.
- Nita, nita, ne boj se. Sutra u ja to urediti, a ti hajde mirno doma.
Miia ga pouzdano i zahvalno pogleda, pa pozdraviv Alagu, poe natrag.
- Stan-der, Miia! A hoe li sutra na Podvele?
- Ja ne znam... - zabrinu se mome. - A moram! - nadoda hitro iza male stanke.
- Podrani ti, ko i svaki dan, da se to ne izgubi. Nai koga, da ti pomogne natovariti vodu, a ako ti oca sutra jo
ne puaju, ja u koga najmiti, da ti istjera jo vode. Samo ti hajde bez brige!
Alaga Hrle jo se malo ustavi s testijom na dnu sokaka. Mrak se jo bolje uhvatio, te kroza nj umjesto ljudi
jedva to vidi stupove koji se miu. Kad malo potom otvori avlinska vrata svoje kue, obasja ga lagano svjetlo
svijee koji je gorio na visokom, sjajnom svijenjaku pod hajatom. Na hajatu prostrta serdada, a na njoj
pustekija, te su tu na ugodnoj veernoj hladovini sjedili Alaginica sa dva sina i kerkom.

- Mislila sam, dina mi, da ne e vidjeti uza sokak! - naali mu se ena, prikladna, osrednjih godina, njena i
plemenita izraaja, pogledavi prema vratima.
- De, ne boj se ti za me! - primi Alaga za alu, idui preko avlije.
37BEZ NADE
BEZ NADE
Na asak se kao prikovan ustavi nasred plonika. Licem ga poduhvatilo lako svjetlo muma, te mu s usta
odsijevnu smijeak nekakva milja, dragosti, kano da ga je zagrijala srea iz onoga kruga dragih srdaca. Jedan
sin legao glavom materi na krilo, te se igra nogama, kupei ih i pruajui, a drugi, pripoviedajui neto, zastao,
kako god i sestra mu. Djevoje sjedilo ispravno, postrance ju oblilo svjetlo, pa joj se kupalo u velikim, vlanim
oima. Mlada kao kap, a puno slina svojoj materi.
- Hajde, ulso, uzmi od babe testiju! - ree joj mati. ulsa se die, maknuvi s ramena na plea gojnu
pletenicu,
i krenuvi pri tom glavom kao srna.
- Dajder, da se napijem! - Alaginica e, te nagne grli.
- Ma ne zna, to mi se dogodi! - poe Alaga kazivati eni, dok ona jo ne bijae odmakla grlia od usta.
ena ga odmah nije mogla priupitati, ve ga pogleda. > ;,-Ja s vode, a Miia preda me kao... :.ni - A to?
:-: V- , :; ':: . '' '._ - Jadnom se Avdi ba ne da. Zatvorili ga. ;
',.:';
<;
- ta veli, kukavan ne bio?

- A eto - bi pa bi.
,:[[.< .;. >.: *:!:<.':- .<? '-": '
- Pa ta e sada?
- Nita. Oti u sutra Omer-efendiji, da on koju za nj progovori, pa da ga puste.
- Pravo, pravo!
- Omer-efendija se poznaje tamo s njima! - odmahnu Alaga glavom kao preko volje. Ne do mi Allah, da se ja s
njima mijeam!
ulsa i ona dva mukia su samo gledala i utjela, dok su se otac i mati razgovarali.
- Kad Avdu ne bi sutra puali, imao bi jadnik tete. ta e, Miia mu ne bi mogao sam sve obaviti i izraditi na
Podvelei.

- Dina ti, ta e mu - dijete je jo. Ne znam, da li je to stariji od moga Mehmedalije - na zdravlje mu bilo!
- Jest, jest. Jadni Avdo! Ko da evo sad na vidim gdje mu otac jae na pomamnu zekanu, a za njim dva momka.
Tvrda kua - ama kad stari umro, Avdo mlad ostao, pa se dao u bijes - i eto, kako mu je danas. Ali se je
opametio - ta koga nevolja ne opameti? Sada ko da nije ni svojta onomu kakav je bio kao momak. Kad ogolio,
onda se i opametio, te se jo oenio - i eto brige gotove. Nu more mu Bog dati, radin je i pazi!
- Neka ga srea prati! - uzdahnu Alaginica.
Kroz noni, crni mrak irio se i odjekivao od peine do peine bajni um Neretve, a sa vrletnoga Huma dopirali
glasovi uka, orla i gavrana, mijeajui se, spliui se, te se ini, kao da s onih ponosnih i prkosnih stijena
dolaze neki tajni, nejasni zvukovi.
Sjedili su oni tu na hajatu i do po jaciji. Upravo ugodna hladovina bila.
- Hajdmo, djeco, spavati! - u neko doba zovnu aginica. Djeca ju posluaju, te se digoe.
Alaga je jo ostao pri mumu, punei ibuk i puei, dok se napokon i on ne die, pa da i sam ode na otpoinak.
Sutra dan rano, istom to je sunce pomililo, on je izlazio iz Donje Mahale, te krenuo preko velikoga mosta na
prijeku stranu, na Carinu, da potrai Omer-efendiju.Duandije jako otvorili duane, a od istoka, s Podvelei
tamo, zasjajilo se ko da se je go kamen oblio zlatnom vodom.
Omere-fendija je stanovao na Carini, gdje je i kue imao, te je upravo sjedio tada u oku nad ulinim vratima,
pijui kahvu i puei prama otvorenom penderu.
Alaga unie na vrata. Ba su bila otvorena, al' ne ona druga, kud se ide u avliju. Odmah u pridvorju pod
okom sretne Omer-efendijina momka.
39BK5!
^

je Omer-efendija? ; je u oku! - odvrati momak.

zakrenu, uspe se uz stepenice i na otvorena vrata Pozdravi Omer-efendiju.
^ujrum, Alaga! ljubezno i udvorno Omerefendija /i Alagu, udarajui rukom po naslonjau, pokazujui
ondje sjedne. - Hamza, amo der, Hamza! - viknu po i je dobro odjeknulo cijelim okom i aralukom. ^<Je
kripa stepenica, pa preko tavana doleti momak. ,.^ o kahve! - zapovijedi Omer-efendija, a Hamza sleti kao
, proi se, dina ti, ve dooh po poslu, a hitnja je. dobra? Bujrum, sjedni!
god hoe! More bit dobra i ne more! odmahnu ibukom i uzvinu obrvama. ~~ ^ ne govori, brat si mi!
nasmjehnu se Omer-efendija.
^ga mu pripovjedi za to je doao. "~ *V? - upita Omer-efendija.
v ,r~ kukavan je ovjek, jad i nevolja. Puka sirotinja, brate, a ^ i radian. Deder reci tamo da ga puste...
' :f
^er-efendija ga pogleda postrance.
:
^~ Ama da. Njemu ti je mnogo kad izgubi i pola dana: ! ' 7" ^Hna mi, Alaga, to ti je teko!
^. ne prtljaj! A to ne bi naemu ovjeku pomagao kad ? S tim ljudima se ti poznaje, prijatelj si im. Reci im
jednu, pa eto Avde u Podvele za poslom, ^e ide to lako! uozbilji se Omer-efendija. Ono su ti sve velika 5*a'
Pa kud e da ih idem moliti za Avdu. Bijae mirovati, ta, da se onom pusti, da ga isprebija? Ne govori, ako si !
- mahnu Alaga glavom i istrese pepeo iz ibuka na Ti more, pa to ne e pomoi ovjeku?
^i J
40
BEZ NADE
- Vjeruj mi, brate, nekako mi je teko! prui Omerefendija dlanove i uvali glavu u ramena. Ja
bih, to je do mene, al' nekako je, zna, neuputno...
- E nita, nita! - namrti se Alagi elo, kao da se malo srdnu. Doao sam te molit ko brata da svoga izbavi
iz neprilike, pa da siroti ne bude tete, a kad...
Omer-efendija pogleda Alagu ispod oka, pa kao da se poe predomiljavati.
- Pa dobro! - napokon e, al' to u, kad nema u Mostaru predstojnika, ve je otiao na dandva na selo? Ba
sam ga ispratio, kad je polazio!
- A ti, kad se vrati!
- Taman tako. Gledat u danas ili sutra - nu svakako odmah ne e biti.
- Eto ja sad prepuam tebi, pa ini kako zna! - die se Alaga i oprosti sa Omer-efendijom.
Sunce je izvirilo na nebo i prosulo zlato po rau, krovovima i ulicama, prodiralo u avlije i na prozore, ljubilo
valove Neretve, prosipalo se po sivim peinama. Kako je Alaga iao sokacima, onako mu padala sjena na
stranu, s pognutom glavom i rukom, kako u njoj dri ibuk. Bio je prilino visoka rasta, vie tankovijast,
smeih, dugih brkova, a na glavi arnautski fes s dugom, plavom kitom. Vezen fermen i akire po vu, dok je
jedan rukav bijele bezne koulje zagrnuo do pod pazuho. O bedri mu niz silah visila od ohe lijepo uivena i
izrezana duhankesa. Na nogama mu crvene postule.
Kao uvijek, i sada je iao nekako rek' bi zamiljeno, samo to je morao i s jednu i s drugu stranu pozdravljati,
koji su mu se javljali i on njima. Prolazei Tepom ispred jedne magaze, zovnu ga netko i on unie unutra.
41BEZ NADE
II
Slikovita je i lijepa zahumska strana u Mostaru, a da nije nje, slabo bi to od Mostara bilo. Bujna i zelena,
plodna i kitnjasta, pa kad je ljeto, ona daje ivota i veselja, radosti i zabave. Po njoj se steru krasne i arobne
bae, a u njima se izmjenjuju mirisni orasi sa jabukama i tunjama, gusti, tamnolisti ipci sa listnatim
smokvama, dok se jablanovi mjere s munarama i terezijama. A za Zahum opet Radobolja je pravi dar neba, koji
natapa rodnu zemlju, dok se u njenoj vodi ogledavaju vrbe i kupine, dok se preko nje brvnima veu baa s
baom, kamenim, svijenim uprijama jedna strana s drugom. to je narav smogla milja i krasote u kru, tu ju
je sasula, pa nije ni udo, da tuda sve oivljava, dok ljetno sunce pripie u golo tjeme Huma i o bokove
Podvelei.
Svanuo bio petak, svetac. Lijep dan ko hoe, nebo isto i vedro, kao oko ljepote plavojke, a s one modre istine
sijevalo sunce i poelo pripicati po zemlji. Baovani po duanima i ispred njih na erizu pod starom uprijom
izloili mnogovrstnu zelen, dar i plod svojih baa, pa da ne povene pod sunanim zrakama, krope ga uvijek,
neprestano, te iz onih pletera curi voda i otjee malim jarkom ispod duana. Svijet se mijea arijom,
razgovara, vie, dozivlje, a seljak s drvima ustavi se pred kojim duanom i pogaa s duandijom da proda
drva. Netko zatakao cerek mesa o kaiprst i nosi ga doma, a netko se ustavio pred baovanima, te probira
crvene kavade, modre patlidane, trai bamju. Upravo sgodna slika, pregledati i vidjeti s jedne strane sve samu
raznovrstnu zelen.

BEZ NADE
a s druge strane bogate duane, pune stambolske robe, kojom su police prenatrpane, dok s gornjih epenaka
vise areni jagluci, jemenije, silahi i pripaaji.
Do podne je moglo biti jo jedno tri sata kad je kroz svjetinu sa stare uprije silazio ovisok, jedar momak, s
natisnutim fesom na zatiljak. Na nogama mu gotovo nove, crvene postule, nove akire s lijepim podvezama na
tozlucima, vezani fermen, a koulja od beza, kao snijeg bijela. iroke rukave .zapeo pod pazuhama, a rukama
mae uza se niza se, kao da pliva u vodi. Lica je malo opaljena, vie kotunjava, al' nekako odrezana, pravilna.
Pogleduje s duana na duan, mahne gdjegdje i glavom i rukom, ili se javi glasom.
- Aha! - nasmijae mu se brkovi, kad stade na erizu i pogleda na skup ljudi, koji su se razgovarali pred
jednim duanom, pa poe polaganije hodati kao da se je htio libiti.
Stade jednomu za lea i die desnu ruku, na kojoj je srednji prst odupro bio o palac i kvrknu onoga u onu
jamicu na vratu pod zatiljkom.
- Na, bolan Hilmo! - odskoi od njega i poe dalje, ni ne osvrui se, kao da nita ni bilo nije.
- Salko, stani! - poviknu za njim Hilmo, uhvativ se rukom za vrat i potravi malo po njemu prstima.
- Ja u ovdje! - odvrati mu Salko i pokaza prstom na duan, pred kojim stade.
U duanu naprama tabakoj damiji, pred kojim se je Salko ustavio, sjedio mlad momak. Prebacio nogu preko
noge i puio, a leima se okrenuo upriji.
- De, brat si mi, to si se tako, oi moje, zamislio? - prozbori Salko, oduprvi se jednom nogom o epenak i
klepnuvi ga ujedno rukom po ramenu.
- Oo, bujrum, Salko! - okrenu se onaj na epenku.
42
43BEZ NADE
- Kad emo, Ibro, nagnuti? - upita ga Salko i prui glavom kazujui prama Zahumu.
- Jo ne mogu dok otac ne doe.
- Hm, a kad e doi? Vrijeme je ve! - Odmahne Salko i uhvati prstima za pas.
- Stani malo, odmah e on! - odvrati Ibro i prisloni glavu uz direk. A gdje si jutros bio?
- Na Tepi - ama smo se nasmijali! - uze se Salko smijati na vas glas.
- Ma ta, ta se smije, bolan? - pogleda ga Ibro.
- Kupili mi ludom Mati digericu, pa mu je dali. Kad Mate poao, a mi za njim natjeraj dva tri psa. Psi navalili
na Matu i digericu, pa da vide trke od Mate i paadi. Poleti Mate, a za njim psi, a Mati dogori do nokata, pa
tres digericom o cestu. Ama cijela se arija iskopitila od smijeha.
I Ibro se je smijao, da se je morao odmaknuti od direka. Po tom se die na noge i trehnu po akirama, pa
uhvati upicu i iskoi na cestu.
- Ja u po vodu. Ti me priekaj! - ree Salki.
- Evo mene! u isto se vrijeme javi Hilmo, primiui se Ibrinom duanu.
- E pa dobro! Hajdete vas dvojica malo naprijed, a ja u odmah za vama! - ree im Ibro i poe na vodu.
Salko i Hilmo pooe uhvativi se za ruke, te se smijahu, pripovijedajui neto jedan drugomu.
Uprav Ibro s vode, kad se pred duanom stui s ocem.
- Je li tko bio ovdje? - upita ga otac hadija, penju se na duan.
- Nije nitko!
Hadija skinu s nogu papue te ih metnu u dnu duana, a sam sjede na pustekiju i prekrsti noge.
44
BEZ NADE
' - Dajder amo tu vodu! - prui ruku Ibrahimu.

Ibrahim odli malko na nosi ispred duana i pokui ocu. Stari odpijnu, i metnu vodu uza se, pa primae veliki
uti takum ibuka ustima i zagleda se na testu. Ibrahim ostade uz epenak okreui se na okolo, a ponajvie
onamo, kud su otili Hilmo i Salko. Bijae malo kao nestrpljiv, te se je poigravao lancem od sahata. Sve se je
vie i vie odmicao od epenka, najprije kao u poslu onomu duanu suelice nekako na stranu, pa okrenuv se
dva-tri puta na duan da li ga otac gleda, i videi, da ga ni ne vodi, otite za Salkom i Hilmom.
Salko i Hilmo su polagano ili, pa ih je Ibro mogao sustii na emovcu.
Ibro se javi za njima, a oni se okrenu, dok ga Salko ne uhvati za rame; pooe tako dalje, pjevajui pod glas i
smijui se. Sunce je bilo lijepo pripeklo, a praina popala i svedjerno se dizala. Brljan, to se je uhvatio za
uline duvarove, pobijelio, a isto nekako i grane voaka, to su se prevjesile na izvan. Tamo pred tobom, uz one
orahe, dizala se visoka terezija, od sivoga, lijepo tesanoga kamena, pa i ona pri dnu zapraena. A uz tereziju,
kroz oni duvar, to se nje dri, vode vrata u Cininu bau, koja bujna i zelena lei na jednom rukavu
Radobolje, dok drugi rukav zaostaje tamo preko ceste i ostalih baa tako, da inina baa ostaje na
Radoboljinu obtoku.
Baa je pomno obraena, mnoge brazde s raznom zeleni, cvijeem, a meu njima erizi, u koje ino naputa
vodu kad polijeva bau. U dnu bae nad vodu nadvile se vrbe. Ovamo k cesti ador meu slivama, podalje
podignuto ognjite, gdje se kahva pee, a sve se to iz drugih baa ne vidi, jer je inina okruena zelenim i
gustim kupinastim plotovima. Nad samom vodom, u zelenim granama vrba, sakrila se londa a odmah uza nju
niz vodu krevet, otvoreni tavan od dasaka.
45BEZ NADE
Vrbe se u kronju savile nad londom i krevetom, a duge im vitke ipke pale na vodu, pa kako voda tee, onako
se i tanke ipke kupaju u njoj i trepere, kao da njima provijava laki vjetri. Bistra Radobolja amori po
pjeskovitom koritu, a iz nje se die ugodan hladan u londu i na krevet nad njom, dok se preko vode, preko
onoga zelenoga plota na drugoj strani otvara vidik na kukuruze, kavade, bostan i drugu zelen. Kako su se vrbe
savile na gusto, onako brane sunanim trakama da prodiru kroza njih i dopiru do vode, pa se tuda raskrilio uz
ugodnu hladovinu i aroban sumrak.
- Hajde, ulazi! ree Ibro, kad dooe do bainskih vrata i kad ih otvori.
- Dri, stani! pohiti Salko, stisnu glavom u ramena i skoi kroz vrata kao klupko u bau. Da nije glavu
uvukao u rafnena, mogao se je udariti, jer su vrata niska.
- Dina mi, ja ne skako! poprati ga Hilmo prolaze mirno kroz vrata i smijui se.
- ino bolan, gdje si, jesi li iv? - podviknu Salko, dignuv glavu. Metnu li ita u vodu da se rashladi?
- Ahaha! - odazva se glas iz vrba. ta si se, Salko, razvikao? Ta nije potjere!
-,
- Ne galami ino, kad ti ljudi dolaze! - naali se Salko.
- Kad nestane drugih ljudi!
Oni nagrnu u londu, gdje je ino sjedio.
- Kome ti tako? - opet se naali Salko, te uhvativ inu rukom za rame, drugu mu pritite u lea.
- A da se ino digne, premotao bi te ak preko Huma! -odvrati ino.
ino je sjedio uza stol, na komu je bila boica rakije. On tako obiava uvijek izjutra, kad je sam, a sve mu je
itav dan krivo, ne skine li rakijom rosu sa srca. S toga mu je i lice imalo

BEZ NADE
nekakvu jaku, kao i crvenu i modru boju, koja je rek' bi sasma zgodno odgovarala njegovom jakom, visokom
rastu, isto kao i oni krupni, dugi brkovi.
- ta emo metnuti u vodu? upita Ibro Salku i Hilmu. Salko kako je sio, onako rairio dlanove te se odupro o
klupu; glavom se prislonio uz londu, pa ravno u koso ispruio tijelo i langarao nogama. Hilmo izvadio srebrnu
kutiju, te savijao duhan. Kako je gnjat premetnuo preko koljena, tako se malo sagnuo, da mu se je zlatni lanac
od sahata, to mu je visio oko vrata, odmaknuo od prsiju te visio i njihao se kako bi god Hilmo rukom maknuo.
U struku se oko njega ama najbolje priljubila svilena jeerma i fermen, dok mu je ona modra svila upravo
odgovarala licu. Da mu nisu obrve odvie bile krupne i da su mu oi imale vie izraza, moglo bi mu se rei,
tono se kae, da je momak ko jabuka. Kalufli fes nakrivio nad elo, pa mu se kita od ibriima vrtila tamo i
natrag ispred ela.
- Deder neto! poturi fes i ispravi se, kad savi cigaru. Nismo doli, da se gledamo.
- Ee, ino, po oke rakije! - mahnu Salko glavom. Metni ju u vodu da se hladi!
ino pusti krupni cigarluk iz ruke i stavi ga na stol, pa se die i izie iz londe.
- ta emo da radimo? - upita Hilmo.
Ibro nita ne odgovori, a Salko je onako ispruen samo gudio kroz zube nekakvu pjesmu i gledao u areni krov
londe.
- Hoete li da vam kahvu ispeeni? - zovnu ino iz bae.
- Bezbeli, ja ta emo?

- Hajde, hoemo li se karata? - zabrza Ibro.

- Pa dobro! - prihvati Salko. I karte donesi, ino!

' Malo za tim kahvedzija donese ibrik kahve s findanima

i

eerom, pod pazuhom dre karte.

;
46
47BEZ NADE
- De ti nalij! - ree Hilmo ini, a sam mu uze karte ispod pazuha.
Bio je debeli kup karata, al' istroenih i pocrnjelih. Pone ih brojiti, da vidi jesu li sve na broju.
- Hoete li o to igrati?
- Evo ja velim, da igramo o lonac! - predloi Salko.
- I o etiri oke treanja! - hoe Hilmo.
- Pa taman! Daj amo, na me je palo da dijelim! - zgrabi Ibro karte.
I poee lupati po stolu, bacajui po redu karte. Dignu ruku i zamahnu njome, a karta puca po stolu kao da
dlanima udaraju. Sasma se bijahu ve zanijeli u igranje.
- A to, zar emo bez rakije? - ustavi Salko ruku u zraku kad je upravo htio da baci kartu.
- Pa i za rakiju! - odgovorie obojica druga zajedno, jedva ekajui kad e na njih red, jer je svaki raunao
da e potegnuti one karte koje su pale.
Igrali su se ivo, raspaljeno, te su slabo mogli opaziti kako se primie podne, a jo im je manje upalo u oi da je
meu njih doao mali Mehmedalija, kako su ga zvali, Mehmedalija ; Alagin. Mome mlado, al' je moglo
dolaziti i meu starije; ne bi se nitko radi toga ozlojedio. Bio je dobar mali Mehmedalija, jer bi samo gledao ta
stariji rade, a opet svi su ga voljeli i pazili, jer je Alagin sin. A Alaga je bio ugledan i aen - ta malo je takih
bilo kao on.
Mehmedalija sjede izmeu Hilme i Ibre. Upravo se igra svravala, pa su sva trojica napeto oekivala kako e se
svriti, i tako ga nisu ni opazili.
- Na! baci Salko kartu, te ih sve skupa odgrnu od sebe. Moja je igra, a sad se vas dva koljite.
- Meni je dosta! - ree Ibro. Eto, Hilmo, nas emo dvojica upola:
48
BEZNAE
- Pa taman!

- Rakiju amo! - doviknu Salko ini.

ino namaknu na stol poluoku. Po staklu se uhvatila magla, koju su u dulj kapi prerezavale i niz bocu se
cijedile.
- Hoe li ti treanja? - upita Hilmo Mehmedaliju. Daj, ino, ama i ljenika!
- Aha, boji se ovjek da mu ne bi doma opazili gdje je pio rakiju! - primetnu Ibro.

- Deder, da je gucnemo! - natoi Salko.

Sva trojica dignu ae i nagnu sve do kapi. Lako im je letjela niz grlo, kao voda. inina je to rakija, a svak zna
da ino dri samo dobru rakiju.
- Kako emo s loncem? - upita Hilmo.
- Rei emo ini da on sam sve uredi, nek je njegova briga.
- Dobro! - pristane Hilmo. - Samo u ja morati oko podne doma. Malo u se ustaviti, pa eto me odmah na
lonac.
- Jo ti kaplje, bolan, mlijeko iz usta! - pogleda ga Salko sa strane.
- Pa taman - ali ja moram. Evo e biti jo sat, sat i po do podne - pogleda u sat - a ja u se dotle vratiti.
Hilmo iskapi jo au rakije i zaloi ljenicima, pa se die. Iao baom i ljenike jeo, a grizao ih je i sokakom.
On se je vazda bojao da mu doma ne bi opazili gdje je rakiju pio. S toga zategnuo koracima da se malo vie
zadri ne bi li mu se dotle piu izgubio svaki znak.
Jedva on doma, kad mu i otac tre. Za stolom je samo malo zaloio, ma da ga je mati nagonila.
- Ne da mi se neto, bit e radi vruine! branio se on. Ve pripekla i najea vruina, kad se je on znojan
vratio s
Carine u ininu bau.
49BEZ NADE
- Gdje si, bolan? - jedva ga isekaju Ibro i Salko. >,*, Hilmo je bio sav znojan, te se skide i poe hladiti. -;
% .....
U to ino unese lonac, to ga je bio priredio, kako su mu rekli. Lijep se i uslastan miris dizao iz njega. Svi
zasuu rukave, a uza njih sjede i ino i Mehmedalija, komu je Hilmo rekao da ostane. Slatko su jeli i
zalijevali piem. Po tom iznesoe netom oprane trenje, a po jelu se poee gostiti rakijom, koja ih je malo
pomalo tako uhvatila da su i zaboravili malo pospavati jedno pola sata. Ve okrenue u razgovor, a onda Ibro
uze argiju te poe po njoj udarati i uza nju pjevati. Pomagao mu je i Salko svojim prilino hrapavim grlom,
popijevao je i Hilmo, dok je Mehmedalija izvijao visokim i tankim glasom kao djevojka.
- Haj! haj! to mi se hoe! - odobravao je ino i zalijevao se rakijom, uhvativ se rukom za koljeno.
- Huuu! - zavrisnu Salko, kad Ibro ustavi terzijanom a argiju umetnu u krilo i pogleda rakiju.
Ve i vruina poela jenjavati, sunce palo na stranu, a po iindiji odmah nagrnue u bau hrpe mladih i
starijih. Sve je to sipalo jedan za drugim, pa su ini i njegovomu momku bile pune ruke posla. Netko trai
kahvu, netko mastiku, netko rakiju, a jedni zovu karte ili tablu da se igraju. Posjeli su u londi, na krevetu, po
travi odmah uz vodu, a pod ador su otili igrai, te viu, kazuju, ispravljaju, kao da su se poinadili, a izmeu
njihovih glasova uje se i smijeh.
- Mehmedalija, eto ti oca! - ree Ibro kad vidje da niz bau dolaze petorica ljudi, a meu njima i Alaga.
- Pa neka ga! - slegnu Mehmedalija ramenima. Nee meni otac nita!
- Bujrum, bujrum! - pozdravljao je ino a oni opet njega. Evo ovamo! - kazivao im je ino, da mogu jo ba
sjesti u londu>
50
BEZ NADE
- Neka, de ti nama gdje na travu!
On im priredi pod vrbom uz vodu. Prostro im ilim, momak preda njih metnuo table, pa im onda donio kahvu u
ibriiima.
- Dedera meni nargilu! - zovnu Alaga i rastjera pune brkove. Bijae svukao postule, metnuo ih kraj sebe u
travu, a on se naslonio na ruku, da mu je kita s fesa padala po ramenu. elom mu se pravili jo jai nabori,
kako bi puao dim, koji bi mu se onda motao oko duguljasta lica i oko glave.
Ispod adora se neprestano dizala vika, s kreveta razlijegali se glasni razgovori, a ispod londe se irili glasovi
argije i pjesama. Sve oivjelo, te bi rekao da i svaki list progovara, tako to vri i amori.
- Hajde, hoemo li malo kuda? - upita Hilmo svoju druinu.
- Taman... niz Donju Mahalu! primi Ibro.
- Pa taman! - pristade uz njih Salko, iskapiv i zadnju au rakije. S nama e i Mehmedalija.
Oni se dignu iz londe.
- Eno ti sina, eno ti Mehmedalije, Alaga! - ree mu jedan, koji je s njim sjedio.
- Pa neka ga, neka momak gleda, ta u mu ja! - i pogleda onamo.
Mehmedalija je s onom trojicom taman odmakao na put da iziu kroz bau.
- Mehmedalija! zovnu ga Alaga.
- ta je? - odazva mu se i poe k ocu.
- Svrni se doma i reci materi da skuha pitu i ispee halve, pa da poalje ovamo. Ja u ovdje ostati na veeri.
Hajde leti!
Mehmedalija mu nita nemade kada ni odgovoriti, ve odmah poleti da stigne onu trojicu, koja su ve bila i na
sredini bae.
Oni zakrenu ispred crkve, pa preko Paabegove uprije pred njom, te udare ispod Huma. Salko i Ibro uhvatili se
preko
51BEZ NADE

ramena i pod glas pjevaju, dok uza njih idu Mehmedalija i Hilmo, jedan s jedne, drugi s druge strane. Gdjekoji
bi kadto podvrisnuo, a kad bi naiao tko putem, uklonio bi im se, da mogu lijepo proi.
Ibro i Salko su htjeli da se gdje zaustave, nu Hilmo ih je sve zaustavljao i odgovarao ih.
- ta emo danas! Drugi put, sad emo samo onako da prohodamo!
- Hajde materi da ti sise dade! - dobaci mu Salko.
- Ama, dina ti, kako da zaustavimo kod koje djevojke kad evo iz mene rakija zaudara na deset arina! uvjeravao ih je Hilmo.
I zbilja, oni su ili sve onako dalje, ne ustavljajui se pred niijim vratima. Samo bi se katkad komu javili i
pozdravili ga.
- Idem ja doma rei, to mi je otac kazao! >- poleti Mehmedalija i pogleda na njih kao sa eljom da ga
iekaju.
Salko i Ibro pooe dalje, a Hilmo se malko ustavi i pogleda preko harema, nad kojim se je dizala baa,
ograena plotom. Iza plota opazio gdje se neto crveni, pa poleti na prstima uza sokak i otkinu granicu tamnozelenoga ipka, to je rastao u haremu, da je baci preko plota.
Nad plotom se zau lagan tropot, kao mali vjetri, pa priguen smijeh - i svega nestade.
Hilmo je jo drao uzdignutu glavu i u ruci granicu ipka, a kad vidje da vie nema nita, odmae se i poe
niza sokak, neprestano se okreui.
Mehmedalija je uniao na avlinska vrata kao vjetar, te" se je, lete uz sokak, zaduhao, kao da se je penjao uz
brdo.
- Mati, mati...
o
- A ta, mati te ne poalila! - izie mu mati na tavan. Gdje si danas bio? Gdje si ti na ruak?
52
BEZ NADE
- Bjei, ostavi to, ve mi je otac...
- Nuto, da mi se ti skita i liska, a? Jesu li to tvoji posli, gdje si bio?
- E pa ta, gdje sam bio... Bio zam u ininoj bai!
- Tamo, kukava ti mati ne bila! Jadna je - tamo, gdje se igra i pije! A Mehmedalija, crn ti obraz ne bio kud ide!
- De, pa nisam skoio u vodu! Ve reko mi je babo da ti kaemo da ispee pitu i halve, pa da poalje tamo u
bau. Ima ih s njime, te e tamo veerati!
- Ah, zar se je obezglavio! - spusti hanuma ruke niza se i ravno pogleda. I opet njegova ona sijela i njihovi
razgovori -pa mi to sve skae na nos!
Mehmedalija je hitro nagnuo na vrata.
/-
;
- Kud si nagnuo, stid te bilo! Doma sjedi... Nu on je ve bio otvorio vrata i umakao.
' Hanuma je jo ostala
na tavanu i bolno gledala kud iseznu
Mehmedalija.
- A i ti si, krenuo, sine... A opet on, on! Kua i djeca za vratom, pa tu su mu i kahve, i bae, i sijela. Kad kmet
doe, ko onomade: Hajde aga, na selo, ima posla! - on ni mukaet, ve potjera kmeta, te niti se to brine niti
radi! - jadovala se hanuma na tavanu, naslonivi se laktom o trabozane, a glavu na ruku.
Stala je tako podulje, te se nije ni maknula, ve je nijemo i zamiljeno gledala po kaldrmi u avliji. Sunce je bilo
na zapadu za Zovnicu i udaralo o avlinski duvar, a hanuma je i tamo bacala oima, nu nije mogla vidjeti onu
lijepu igru zlatnih trakova, kako se veru i cijepaju po staroj zidini, kako obasiplju srebrom kumrinu travu, kako
li na onom donjem kraju prodiru kroz odrinu. Ona turobna zamiljenost, koja joj je provirala na lice, morala je
biti duboka, jaka, jer joj se bijae nabralo bijelo
53BEZ NADE
elo meu oima, onim zagasitim oima na lijepu i prikladnu licu, koje je jo dobro sauvalo ljepotu, ma da je
hanuma toliko puta mati, i ma da je u godinama poodmakla. Na glavi joj pripeta jemenija spustila se niz plea,
jeermu razapela i spustila joj krajeve pod prsima, dok je crvene dimije sprijeda pripela za pas, da joj se ne
vlae sasma po tavanu. Liepa je i pristala rasta, bijele puti, kako ju je odavala ruka, na koju se je oslonila, a s
koje se je spuznuo rukav od koulje.
- A ta u ja! - uzvinu obrvama, priklopi kapke na oima. - ulso!
Uz trabozane se bijae primakla blie bai i pogledala preko duvara, napevi se na prste. Kad u da nema
odgovora, poe preko tavana, pa niz stepenice, navue papue i poviri na vrataca od bae.
- ulso, hodi, kerce! - zovnu u bau i pogleda tamo. Gore u bai pod jednim drvetom bila je ulsa s mlaim
bratom Mehmedom. Mehmedu je moglo biti oko deset godina, vie ne, a ulsa, sa sreom, ve itava djevojka.
Mlada ko kap, najvie u petnaestoj godini, ama se razrasla kao trava iza blage i oploujue kie. Rasta gotovo
ko i mati joj, a tanka u pasu, oko kojega je opasala kolan. Fesi, okien biserom i s nekoliko dukata, nagnula k
elu, a niz lea spustila duge, crne pletenice. Naganjala se s bratom oko stabla, jer je on htio trati, pa kako je
za njim letjela, u struku se savijala kao prut, a u licu se zaarila kao to je crven cvat od ipka. Upravo joj
vezena papua u trku pala s noge na travu, kad ju je mati zovnula.
- Eto me, mati! - okrenu se odmah kad ou da ju zovnu.
I poleti niz bau kao vjeverica, okrenuvi se dva-tri puta na brata, kao da mu je htjela rei: Evo, kako i ja znam
trati!^
- ta je mati? - upita ju kad doleti u hajat.

54
BEZ NADE
- Pomo' e mi, kerce moja, da skuham pitu i ispeem halvu. Babo ti hoe da u Zahumu veera. Ti hajde
naloi vatru!
ulsi nije trebalo dva puta rei, ve odmah zapregnu dimije i preko njih bou, pa se skupi kod ognjita te
naloi i raspali vatru. Mati joj skinula siniju i oklagiju, izvadila brano i sve priredila da pone sukati pitu.
- Dina mi, neemo moi svriti, ve hajde neka Meho zovne Saju da nam pripomogne, a svakako e ona i
nositi.
ulsa ode po Mehu, a Meho letom po Saju. Saja je hitro dola, te udari est enskih ruku po poslu, da je pita
pred veer ve bila na eravi pod saksijom. Kad je pita bila peena i halva gotova, Saja metnu tevsiju, boom
omotanu, na glavu, halvu u velikom leneru, svezanom manjom boom, u ruku, pak odnese u ininu bau.
Ve je i aham bio oglaen, a hanuma i ulsa otklanjale, te izile na hajat i sjele. ulsa je sjedila na sofi, a
hanuma na serdadi i uza nju Mehmed. Veera im je bila gotova, nu ekali su dok doe Mehmedalija.
- Jadna ja, gdje je, ta radi?
- Ama doi e, mati! Priekaj malo, to si se zabrinula? mirila ju ulsa.
- Evo sad e i sat po ahamu, a njega nema.
- E pa ta e... A on e doi. Ta on nije nikada kasno dolazio!
- Da ta, zar mi se i za nj hoe skitanja? Gdje je za njega hodanje do ovo doba noi? A sve je ovo on kriv, otac
mu. Pustio mu, pa nita, niti e u mejtef ni igdje, a on na nj nita ne pazi. Evo ima mjesec dana to se je odbio
od mejtefa, a otac niti da mu ta rekne, niti ita...
- Nemoj, mati! - njeno e ulsa kad vidje kako joj se mati rastuila. Kazat e njemu babo, a i ti kad mu
rekne, on e te sve posluati!
55BEZ NADE
BEZ NADE
- Da bi Bog dao, kerce! - uzdahnu hanuma i zamiljeno
pogleda preda se.
Svjetnik je na nju odozgor sa sofe bacao svjetlo, a hanuma kako se je zagledala u serdadu, nije ni krenula vie
pogledom. ulsa ju je takovu gledala odozgor, pa svrnula sad na vrata, sad na mater. Materina nujnost uhvatila
se i nje, i njoj je neto neugodno bilo, al' to i zato - to kanda nije ni sama znala.
III
:.
U subotu o ishodu sunca Alaga sjedio i pio kahvu na tavanu. Onamo daleko po peinama niz Neretvu, po
kuama, po balucima prosuli se prvi sunani traci, a od njih poeo odsijevati i Hum. Ugodno jutro i blago, a
nebo isto, te se je vidjelo, da e i opet biti vrui dan, kakovi su obino u
Hercegovini.
Alaga podmotao noge i pijui kahvu okrenuo se dolje prama Neretvi. Iz ibuka odbijao debele dimove, a
takumom sveer ' rastjeravao brkove i onako ravno gledao, kao da premilja velike misli. Kad ispusti dim iz
usta, onda podigne obrvama i na elu mu se naine dugi nabori.
- Valjalo bi ti otii na selo, da vidi, ta ima i da pregleda ta se radi! - ree mu ena izlazei iz sobe i prolazei
tavanom.
- De, proi me se, dina ti, i ti s tvojim selom! okrenu Alaga malo glavom na nju, pa opet kao i prije. Eto ih, pa
neka rade, kako znadu! - pomaknu rukom i ibukom.
- Ja ne znam, ni ta radi, ni ta ti misli, nadometnu ona, a pri tom prui dlanove i rairi prste, pokazujui mu
ujedno kao prijekor.
56

- Ne zavrzuj mi tuda, kad ti velim!

- ta ne zavrzuj? Ja bogme ne znam ta ti misli. Eto ode i sam nekuda, pa hoe da ti se veera za tobom
alje, te nije dosta to ti okasni doma, kao i sino, ve i ono dijete pua da ini to hoe!
- Ne brini se ti za me. Ja ostanem s ljudima, pa se s njima i razgovaram, a neka i Mehmedalije, ne mogu mu
nita, momak je!
- Jest, pusto, momak! Ta juer mi je odpao od sisa, a sad udara glavom, da ni sam ne zna kuda! Okanio se eto i
uenja...
- Ne tari puno glave! Bit e vrijeme svemu. ta e mu vie nauka? Zna se poturiti, a ni stari mu nisu vie
znali, pa evo, hvala Bogu, imade svega! Ako ne provede svoju pod mladost, hoe pod starost.

- Nikad s tobom na kraj! - pogleda ona Alagu okom, iz koga je izbijalo neko pritajeno nezadovoljstvo, i sie niz
stepenice.
Alaga se nije ni okrenuo za njom, a kano da nije ni uo ta je rekla, tako se je drao.
To je jutro ostao malo dulje doma, i sunce je ve prilino poskoilo kad je bio iziao u ariju.
S dana u dan to je bio njegov obiaj otii u ariju, te tamo cijelo jutro, pa opet po podne ostati, zaci ovomu
prijatelju ili onomu, pa sjesti i razgovarati se. Vrijeme je bilo znamenito, a nedavni dogaaji, koji su juer ili
bolje evo sad na bili, davali su razloga da ljudi o njima govore i da svata snuju i zakljuuju. On je pak svima
uvijek bio dobro doao, jer je bio aen i paen. Znao je vazda svoju rei, a uz to je bio od ugledna roda, komu
je i sam ugled nosio.
Kad je bio preko stare uprije, nije pravo znao, ili bi se tu komu kod uprije u duan navratio, ili bi poao malo
dalje. Iz duana su ga pozdravljali i zvali, a on je liepo odvraao, i bio
\a>,.
57BEZ NADE
bi se tu gdjegod svrnuo da mu nije palo na um da bi morao vidjeti Omer-efendiju.
- Ba bih ga morao upitati, ta je s Avdom! - ree sam sebi. Udari kroz Kujundiluk pa izbi na malu Tepu i ue
u
magazu, to je u onom redu koji je dolje od Neretve. Ulazei unutra, zamrai mu se, te nije mogao nita dobro
vidjeti, jer magaza prenatrpana raznom robom kao kutija, a u nju samo to prodire svjetlo na omalena vrata.
Zadahnu ga miris, koji se die iz basama, finih konih stvari i boja.
Dobro, zdravo, oo! pozdravi ga iz dno magaze trgovac, koji je sjedio za bankom i u rukama premetao uti
tespih. Omlado mu lice prikladno i vie fino, a po njemu porasla lijepa crna brada. Na glavi mu alma.
Tek sada Alaga rastvori oi, kojima je malo bio stisnuo kad je istom uniao.
Kako je, ta je? upita ga Alaga i pogleda, pruiv vratom.
De, anum, jesi li to uo, ta ima po svijetu?
- A kako u? Nisam gdje bio, a tebi dolaze novine iz Stambula. ta veli u njima?
Nema nita! pogladi trgovac rukom po bradi. Ve jesam uo neto.
- Aa? kao pitajui i radoznalo gledao je Alaga trgovca, poto je sio na visoki smotak basme.
- Juer mi doe jedan trgovac iz donjega kraja od Bilee, pa mi ree, kako se Salih-aga Forta sprema. Da je
dobio jo knjigu iz Novog Pazara, da tamo doe, pa da se sastavi s carevom vojskom. Ma nita ti to, ve...
Trgovac ne svri, jer nagrnue dvije muterije u magazu. ene su bile; jedna mlaa, a obje u crnim dimijama.
Starija omotala po glavi preko tuke bijelu, tanku okrugu, a mlaa povrh crne kose nosila tablu, kojoj su sitne
rese ibriima
58
BEZ NADE
treperile po kosi, na zatiljku najdulje, a to vie prama elu, tako sve krae. Na njoj se sjajila salta, opivena
irokim zlatnim iritima, dok je u ruci nosila crni, svileni tit od sunca. Trgovac se odmah die i izie iza banke
te lijepo upita ene, ta e. Starija mu ree na pola glasa, a on hitro skoi, te s polica poe skidati basme. ene
su gledali i na hiljadu naina zavirivale, trle, iznosile vie na svjetlo. Trgovac je htio da ih najljepe podvori, te
skoi uz stube u prvi kat, i tamo izvadi iz velikih sanduka jo drugih basama i snese dolje. Muterije su jo
prebirale, dok se napokon ne namjerie na jednu basmu, koja im se svidje.
- Evo ovu - a poto je? - upita starija ena.
Poee se pogaati, a Alagi se to sve oduljilo, te nije mogao ni pomisliti, zato trgovac toliko oblijee, i to prije
ne svri. Njemu se motala samo po glavi ona novost o Forti, a opet izjede se vas, to trgovac nije mogao
dokrajiti, to je htio da rekne, kad upravo one ene trgoe. I deset je puta premetnuo sad jednu sad drugu nogu
peko noge, a i tri etiri puta istresao punu lulu, pa ju opet napunio. Da ga nije i odvie elja morila, da tu veliku
novost sazna, i da se nije u to zamislio bio bi davno magazu ostavio da drugdje tota raspita i sazna.
Muei se od nestrpljivosti na basmama, gdje je sjedio, sagne se malo i pogleda na ariju.
- Oho! Omer-efendija, stani der malo! - poskoi Alaga i izleti na magazna vrata. Dokle?
Idem gori, ne bih li pustio Avdu! odvrati Omer-efendija, koji se bijae ustavio.
- Taman, taman. A... a zar je doao predstojnik?
- Jest.
Alaga svrnu pogled na magazu, a upravo iz nje izaoe one ene.
59BEZ NADE
E pa dobro, hajde ti, pa uini to! mahnu mu Alaga ibukom i pobrza u magazu, ostavivi Omer-efendiju.
Omere-fendiji je bilo zaudno, kako to Alaga brzo ode od njega i unie u magazu, te se je upravo udei se i
dva i tri puta okrenuo za njim. Napokon se obrnu da poe, a oko njega se radi hitra kreta rairi duba, kao da je
u nju vjetar zapuhnuo, te ju je morao rukom prihvatiti. Jutros je iziao najvie zato u ariju, da uini to ga je
Alaga bio umolio, da ode predstojniku ne bi li pustio Avdu. Koliko mu je bilo neugodno da moli predstojnika,
toliko pa i vie je mislio da ne bi dobro uinio kad bi se ogluio elji Alaginoj. Alaga mu je bio stari znanac i
prijatelj, a meu njima je bilo vee potovanje nego li to biva kod mnogih koji se od djetinjstva, od ranih godina
poznaju. On od naravi mirniji, promiljeniji, razlikovao se u tom od Alage. Dok je Omer-efendija u mladim
godinama uio u Mostaru i Stambulu, Alaga je u Mostaru ivio, kao to se je ivjelo u ono vrijeme, zameui se
pukom i paui sablju, ili jaui vilovite konje, koji bi bijesni kopitima iskre kresali i propinjali se, pjenei

demove. Kad se je bilo doulo, da se Omerefendija sve o sve vraa iz Carigrada, jer je bio svrio
dugogodinje nauke, osim drugih i Alaga je vas radostan pred njega na svomu alatu izjahao u Bijelo Polje, gdje
se je s njime izgrlio i izljubio kao s roenim bratom. To je Omerefendiji milo bilo a tim milije to je Alaga od
ugledne kue bio, pa mu to nije mogao nikada zaboraviti, ve se je toga ee puta ugodno sjeao, kad bi vidio
Alagu. Nije bilo petka, kad mu prijatelj iz Donje Mahale ne bi bio doao na vienje na Carinu. Bili su jedan
naprama drugomu uvijek iskreni, otvoreni, a ne jedan put Alaga je znao upitati savjeta u Omer-efendije. Ve
kako doe nova vojska, Omer-efendiji se inilo da se je neto malo promijenilo u njegovim odnoajima

BEZ NADE
s Alagom. Prijateljstvo su i nadalje jedan prama drugomu gojili, ve Omer-efendija opazi, da nije vie onake
iskrenosti i pouzdanosti sa strane Alagine, kakva je prije bila. O tom se je mogao ee puta uvjeriti, napokon je
znao tomu nai svoj razlog. Njihovi su se nazori o novom stanju i odnoajima rastajali, razlikovali. Dok je
Omer-efendija mislio i tvrdo drao, da je uzaludna pomisao o ikakvoj promjeni, Alaga je bio u redu onih koji se
nisu mogli s tim svime sprijateljiti, te koji su raunali dapae i na sve mogue i nemogue, nadajui se izlazu
takoer i pomou kakova nepoznata i nenadana uda. Omer-efendija je kuao vie puta, da Alagu uvjeri kako
on pravo misli i rauna, nu sve uzalud; te dok ta razlika mnienja nije mogla djelovati na Omerefendiju i
njegove odnose prama Alagi, Alaga je u tom naao razlog i pobude, da ne bude onakav vie prama Omerefendiji kakav je dosada bivao. To ga je malko pa i dosta ohladnilo, a Omer-efendija je to opazio, te i alio. Ipak
prijateljstvo se je podravalo i dalje, a nijedan, najmanje pak Omer-efendija, nije pomiljao na to da ga sasma
prekine. Alaga se bacao u vrtlog i naklapanja s onima koji su jednako s njim mislili, te dok je sve to Omerefendiji bilo smijenim, Alaga je samo u tomu ivio i tim se zanosio. Kako stoje vojske, koji e car udariti, gdje
e se biti bitka to su bile visoke misli, koje su zanosile i dizale Alagu.
- Aha! - mahnu Omer-efendija glavom za Alagom. Bit e da kroji i snuje! Eh! isprui dlan pa onda pogladi
bradu, prosiplju neto u nju, kao da s neim nije zadovoljan.
Do podneva je moglo biti dva sahata, kada Omer-efendija krenu uza Suhodolinu, gore starim sarajima. Sunce
pripeklo, a opet strmenito, pa se polagano penjao uz onu strmen. Zapuhao se, otvorio usta, te bi se kad i kad
rukom odupro o koljeno. Pod postulama mu kripio krupni pijesak, koji je bio
60
61BEZ NADE

Poverite cenu za svaki slucaj na http://www.faceyubook.com

posut Suhodolinom. Jednom se u pola puta ustavio pod ono visoko podzie, da malo odahne, pa onda krenuo
dalje.

Na velikoj kapiji saraja stajala straa, zaptija, koja pozdravi Omer-efendiju te mu kaza i neupitana, da je
predstojnik u konaku. Predstojnik je istom jutros doao, pa dobra straa znade da mu Omer-efendija ide na
vienje.
Omer-efendija pree preko velike avlije a odavle uz visoke stepenice. Pred vratima, na kojima je bilo neto
napisano, malo popostane, poravna almu, prisumiti dubu i pokucav na vrata, odmah ih otvori.
- O, dobro mi doli, efendija! - die se fini gospodin iza stola i poe Omer-efendiji preko sobe u susret.
- A uh, da si se vratio, pa onako malo, da te vidim...
- Hodite, hodite, sjednite... - ponudi mu gospodin mjesto na minderu, dok on sam pomaknu svoju stolicu blie i
sjede prama njemu.
- Kako si, a? Dobro, zdravo?
- Hvala, dobro. Kako vam rekoh, pooh po poslu malo po selima, pa evo me natrag. A ta ima u Mostaru?
- ta e da budne? Nita, sve lijepo!
Gospodin - predstojnik - poe Omer-efendiji pripoviedati, ta je vidio, putuju po selima, ta li je sa seljacima
radio. Pripovijedao je smijenih zgodica, koje je doivio.
Kako je predstojnik pripovijedao, onako se je Omer-efendija od srca smijao.
- A imali to u Mostaru? - hitro prekinu predstojnik svoje pripovijedanje, ta vele ljudi, ta svijet, jesu li
zadovoljni?
- Ma ta e, bolan rei? Sve mirno i zadovoljno. A fja ta e drugo? Kad je komu lijepo, ne more se ni tuiti. Bujrum! - ponudi Omer-efendija predstojniku u srebrenoj kutiji lijepoga, naravnoga duhana.
> 'iw
! . :v
62
BEZ NADE
Predstojnik uze, smota i natrag povrati, slatko zahvaljujui.
Aa, ovi... poe Omerefendija, te malo kahnu. Jednu u te moliti!
Dajte, recite! pomoe mu predstojnik. Omer-efendija uze mu govoriti o Avdi, te kako je zatvoren.
Sve mu kaza onako kako mu je Alaga rekao.
Zar tako?
Ama jest. Evo trei je dan kako lei u zatvoru, a nije kriv, ve se je sam morao braniti!
Predstojnik pozvoni, a domala na vrata unie podvornik, komu naloi, da ode kazati, da se pusti Avdo, i da ga
dovede preda nj.
Nije dugo potrajalo, kad podvornik uvede Avdu pred predstojnika. Omerefendija je jo tu sjedio.
Avdo ulazei nakloni se i uini pozdrav, dignuvi ruku na prsi i na elo.
to su te zatvorili?
Lijepi gospodine, ni za to. Napao me nekakav pijani vlah, pa se ja branio - a zato sam morao podnijeti
toliku tetu u poslu...
Predstojnik mjeri dugim pogledom i Avdu i njegovu koulju i gae, a osobito mu oi zapele o velike, crne noge,
koje su pod sobom sakrivale dobar komad tavana.
Sada hajde, a drugi se put uvaj, jer ti nee biti tako lako! - ree mu predstojnik i otpusti ga.
Avdo nije imao kada pravo ni da pozdravi, ve hitro krinu na vrata, pa niza stepenice i sve trkom
Suhodolinom i arijom. Hitro je iziao na Tepu, pa preko stare uprije ispod Hindina hana ravno svojoj kui.
Hotio je da vidi, je li Mtia danas iziao na Podvele. Kad mu je ena potvrdila, odmah je izletio na dvor, te
opet natrag sve na vrat na nos. U pekarnici
63BEZ NADE
kupi hljebac, metnu ga pod pazuho, te onako otkidajui i meui u usta kao eer, krenu na Podvele. Najvii
zvjezdan upekao, upravo u tjeme, a Avdo se na skok penje na Kriane. urio se, da vidi ta radi Miia i kako je
posao iao kroz ovo dva tri dana, to je on bio u zatvoru. Avdo se bio dao sve o sve svome poslu, u njemu je
ivio, a shvaao ga sasma ozbiljno, te ga je kroz ovo vrijeme, to je bio zatvoren, najvie i jedino pekla ta
pomisao: da li nije to tetovao. Kad bi na to bio pomislio, sav bi uzdrhtao.
Upravo je bilo podne kad je Avdo gore stigao. Miia bio za poslom. Oko njega se okupilo neto radnika, koji su
netom ruali, a on im dijeli kahvu sve redom.
- Eto ti oca, Miiane! - ree jedan kad vidje Avdu.
Miia pogleda, skoi, spustiv kraj sebe erbetnjak i poleti prama njemu.
- ta, jako sada, babo? upita ga Miia.
- Evo! - brzao je Avdo, ne imajui kada ni da se, tono rije propita za zdravlje, ve odmah poe traiti, da mu
kae kako je ilo s poslom, je li mogao sve sam podmirivati.
Miia mu nije mogao sve ispripovidjeti, dok je bilo blizu ljudi, ve su odgodili tamo za oko sat dva po podnevu,
kada o onoj najveoj ezi polegne svijet malo na odmor.
Kad njih dvojica ostadoe sami, Avdo sjede pod daske u hlad.
- Evo! - ree Miia, izvadiv kesu iz njedara. Ovoliko sam pazario, a ima neto i veresije.
- A to si davao na veresiju? Tko e upamtiti, koliko je tko . duan? - malo ga prekori Avdo.
- E, ama ja sam biljeio! - odvrati Miia i zacrveni se u licu, kao kad se tko neesa stidi.
- ta, bolan, koji ti je avo biljeio, a koji e ti opet tijati?
64

BEZ NADE
Ve se i Miia malo uozbiljio, a bio je u neprilici, jer se je eao za uhom, dok je drugu ruku bacio straga po
pasu.
- uje li, tko ti je biljeio?
v
- Ja! - Miia se opet zacrveni.
'
l -Ti, a kako?
. v
- Evo na! - izvadi Miia jo premotanu hartiju iz njedara, koja je bila prilino ispunjena velikim, nespretnim
brojevima i imenima.
- Otkuda tebi to? - skupi se Avdi koa meu oima. Miia se stidio kazati, a kano da se je i bojao, da je neto
nauio
vlake jazije. Po cijele dane sjedei gore, dopovezao ga je jedan vojnik, koji je govorio hrvatski kao i Miia,
da e ga nauiti itati i pisati, jer da e mu to valjati. Malo-pomalo, neto danas, neto sutra, Miia se je bio
lijepo uputio - ama sve je krio od oca, jer se je bojao, da ga to ne prekori. Nu sad mu je u kratko rekao.
- Be aferim herifu, tako valja! Jo more postati skrivan! -naali se Avdo, istresajui gotovinu iz kese preda se
da ju broji.
Avdo je bio zadovoljan s pazarom, te je veoma veseo bio itavo po podne, kao da nije ni bio u zatvoru. Svojim
debelim, katkada kao iscijepanim glasom popijevao je, da su se njegove muterije upravo udile, kako je to
njihov trgovac tako veseo. Malo bi kada tako bivao: obino je uvijek bio vie utljiv.
Pred veer malo ranije nego inae krenue s Podvelei doma. Potjerali magare pred sobom, Avdo prebacio tap
preko vrata i o nj objesio ruke. Uelio se svoje kue, u kojoj e se evo tek treu veer lijepo odmoriti i odahnuti
duom. im je doao doma, umio se od praine, presvukao se, pa s Muom sio za ibrik kahve na avliji u jednom
uglu, dok mu je ena gotovila veeru. S Muom se razgovarao lijepo, kao s kakvim drugom u trgovini, o poslu,
te kako e sutra moi u ariji da potplati svu veresiju, i jo da mu ostane koja ista para.
65BEZ NADE
- E, ama Alaga, Alaga! - odmahnu Avdo nekoliko puta glavom, priklopiv kapke na oima, a podignuv obrve.
On nam je prijatelj - Bog mu naplatio!
- Pa da zna, kako mu je ao bilo, kad sam mu onu veer kazao da si u zatvoru!
- Znaj, Miia, dobro, tko je Alaga, pa mu nosi svaku ast! Avdo nije mogao doekati nedjelje, tako mu je bilo,
da to
prije isplati onima, od kojih je uzimao kahvu, eer i druge stvari. U nedjelju mu je to zgodno, jer se u svetke s
Podvelei mnogi razie tko kuda, a najvie u grad, da se malo proe i proveseli. U nedjelju se izjutra isto
obukao, navukao na se iskrpljene alvare, opasao se zelenim paom, natakav stare postule, a u rupcu za paom
ponio pare.
- Mua! Napoj kulaa - tako su zvali oni svoje magare - i metni preda nj da grize! - ree, kad poe.
A Avdo se je silno brinuo za svoje magare.
Ve rano nedjeljom po ariji vrvio svijet. Duani se pootvarali, a berbernice pune ljudi, koji ekaju da se obriju.
Po krmama se sastali skupovi ljudi, te piju rakiju i na vas glas razgovaraju i ale se, da se uje daleko i izvan
krama. Gdje su zanatlijski duani, onuda ispred njih egrti polijevaju vodom ili duane izmetavaju, dok opet
kao mrav svijet se zgrnuo na eriz i Kanaru.
Avdo je iao ponajlak.
- O nazdravlje, Avdo! - javi mu se netko od traga, kad je izlazio na eriz, pa da e prama staroj upriji.
Avdo se okrenu i vidje Alagu.
\
- Uranio, podranio, Alaga! - pozdravi ga Avdo.
- Kad su te pustili, bolan?
>,.
- Juer!
, i.
r~,.
- Neka, neka! A kud e sada, ima li posla?
<
66
BEZ NADE
- Valja mi podmiriti trgovce to prije, pa da opet uzmem tota.
- Pa taman. Ve kad to svri, potrai me ovdje u ariji, ili bolje, doi u mene malo da se neto s tobom
razgovorim.
- Hou, Alaga! - primi Avdo i poe svojim putem.
Avdo je ostao sve do podne u ariji, a tek kad je bilo pod veer odmah po ahamu, kad je otklanjao, poe Alagi,
kako mu je bio i obeao. Alaga je bio upravo u dnu sokaka pa gledao i tamo i amo cestom, a iz ibuka dimio.
- Aham hair olsun, Alaga! - pozdravi ga Avdo.
- Allah raziolsun! Ha dobro mi doao!
- Evo!
- I neka si mi doao! Ba sam htio da se malo s tobom razgovorim. Hajdmo ovamo malo uz duvar!
Obojica pou, Alaga prvi, a za njim Avdo. Alaga unu uz harem, da se je leima o duvar opro, a Avdo pak
okrenuo se onako prama njemu da je mogao gledati i na cestu. Alaga na koljena naslonio ruke, a Avdo jednu
metnuo u krilo, dok je drugom mimo koljena birao piljke i bacao ih.
- Zna li, Avdo, to sam te zvao?
u -E?
- .
:: ;.,:. ./.'i,
- Kai mi, kako ti ide posao?
:
.

- Dobro, lijepo, ne mogu se potuiti.

- A kako bi bilo, da ti svoj posao jo malo bolje uredi? Avdo ga udno pogleda.
- Ama jest! Vidi - nastavi Alaga, maui ibukom, kako je koju rije izgovarao - nezgodno ti je svaki dan dolje
gore na Podvele. Pa eno to ti se onomadne dogodi s onim vlaetom. Ve to ti ne bi sastavio gore nekoliko
dasaka i uredio ko jedan duan, pa smjestio u nj i drugih stvari, neka ima... Miia bi ti mogao gore ostati ili ti,
sve jedno, pa tamo i noevati...
67BEZ NADE
Avdo, kako je pogledao Alagu, nije vie s njega pogleda skinuo, ve u nj zurio nepomino, a uz to se onom
jednom rukom igrao piljcima.
- Dina mi... - zakrenu Avdo glavom, kao u mislima. Ne veli, dina mi, loe, Alaga!
- Gore bi ti u duanu mogao ostati Miia, a ti bi mogao priupiti za kakav posao amo dolje u varoi.
- Jest, jest a re' u ti pravo, pomiljao sam i sam esto na to, ama se ne moe. Iznosilo bi mi veliki troak, a
nemam!
- Nita, nita, ja u ti, anum, pozajmiti. Jedno hiljadak groa - a? - moglo bi te iznijeti!
- Ehe, i kako!
- Pa dobro, evo ja, a ti sa sreom da ti bude, pa kad mogo,
onda mi i vrati!
- Ba ti hvala, Alaga, na prijateljstvu! - zahvali Avdo,
metnuv ruku na prsi.
- Nita, ja tebi ko i bratu, a brat si mi turin!
Dobar se mrak uhvatio, te se cestom vide samo kao sjene, kad ljudi prolaze. Gui se i crnji mrak spustio meu
peine, kuda tee Neretva, koja sada jae i bunije umi, nego li po danu. Na stotine prozora udara svjetlo
svijea, a nebo se nadvilo vedro i zaiskrilo tisuama zvijezda. Cestom odjeknu jo po katkad neiji koraci ili
kakov glasniji razgovor. Inae sve mirno.
- Hajdemo! - die se Alaga. - Pa nemoj ti jo, Avdo, ii. Sjest emo malo u mene. Doi e mi dvatri na sijelo.
Avdo pristane, ne rekav ni rijei, te pou uz ulicu pa na vrata. Taman oni tu, a ve im se netko javi sa dna ulice.
- O, ti si, Mujaga! - prihvati Alaga. - Hajdemo mi gore sjesti, a oni e ostali i sami znati doi.
Uniu sva trojica, pa uza stepenice u onu odaju, to joj penderi gledaju u bau i na Hum. Odajna vrata ostanu
68
BEZ NADE
otvorena, te je svjetlo svijee padalo i po tavanu, da vide oni, koji jo budu doli, gdje su. Kad god bi se avlinska
vrata otvorila, Alaga bi iz odaje izaao na tavan.
Hajde, bujrum! viknuo bi s tavana, a na tavanu se pojavi susjed Muharem-aga.
Tako jedan po jedan skupi ih se esterica, sedmerica. Susjedi posjeli po minderima. Netko se izvalio uz
duvar, netko se naslonio na jastuk, a netko odupro o pender i podnimio se. Zadimili iz cigaraluka i ibuka, te
razgovaraju, a svi se pri razgovoru dre ozbiljno i kao u neku ruku veoma zamiljeno.
Biva ba Rusija? priupita jedan Mujagu.
Jest, jest, na Puljiku* je izbacila vojsku!
Ama jadi ga znali! - tresao je lulom ojedriji, to je sjedio najblie do Avde. Govore opet, da se u Srbiji muti,
a vele da je bilo u stambulskim novinama, kako je u Skadar dolo trideset tabora, pa, vele, da su tamo pozvali i
Fortu...
uj, uj! die Alaga kaiprst iznad sljepoice. Istina je, i ja sam danas saznao u ariji, kako je Forti
dola knjiga da ode na Novi Pazar. Bit e neto u stvari.
ta? Forti? svi upitae kao u jedan glas. Nasta mala utnja.
Avdo se skupio zadnji onamo prama vratima te sluao, ta se susjedi razgovaraju. Kad kad bi samo mahnuo
glavom i digao dlan, kao da mu je neto udno ili nejasno.
Ima, vallahi, neto, pa ta bilo! - tihim i vanim glasom potvrdi Alaga.
Evo, neka kae Mujaga, ta je uo...
Pomozite mi rei! - potegnu Mujaga niz jedan brk, gledajui u svijenjak. Kako i znate, do mene u
drugoj kui stoji jedan kapetan. Juer ona njegova ena kazivala, biva, u nas 'Puljiku - Poljsku
69BEZ NADE
doma, da e joj onamo njezin gospodin ii nekud na vojsku, jer da se boje Turaka. Pa onda je pitala moje
stopanjice, bi li ih ona obukla u nae haljine i sakrila, ako bi dola turska vojska.
;n
Ima tu neto, a nee nas na car s lake ruke ostaviti!
A, Avdo, ima li tamo kakva glasa? - upita ga Alaga. Avdo se nije nadao upitu, a nije znao nita da odgovori,
ve
sae samo ramenima, kao da je htio rei da ne zna nita.
Adeba! to li se oni gore na Podvelei utvruju? Aa? Nije to samo onako! - okrenu se onaj s pendera.
Besposlice! proguna Avdo preda se, te se die.
<
Kuda, Avdo? upitae ga svi.
,:
Posao me sutra eka, a valja mi raniti!
' Pozdravi ih i izie.
Ostali su jo dugo ostali i razgovarali se o ratovima, te ta e sve biti. Pretresali cijeli svijet, mjerili sve vojske, a
tek kasno, u kasnu no oprostie se od Alage, koji za njima zamandali vrata. Alaga se i opet povratio u odaju i

sio pred pender prama Humu. Sve je pretresavao u glavi, o emu se je veeras govorilo, te je i on kao i svi oni
drugi bio tvrdo uvjeren da se neto sprema, a to je najglavnije, da e se onda u Bosni i Hercegovini opet
dogoditi promjene, i da e se vratiti
turska uprava.
S Huma su se javljali gavranovi i sove, a iz bae cvrci i ptice s grana, to se je razlijegalo tihom, mrtvom noi
kao tajni glasovi. Tek kad je svijea dogorila do kraja, Alaga se probudi iz misli, te poe na poinak.
70
BEZ NADE
IV
Svanuo zadnji petak mjeseca srpnja. Tek se poelo razdanjivati, a u Alage doma sve na nogama, sve se sprema i
vrti, zove, trai, izlazi i ulazi iz sobe u sobu, iz odaje u odaju. Mlai sin Alagin po sto puta pretri preko avlije,
otvori avlinska vrata i pogleda na njih, popostane na njima, te se opet vrati. Lijepo ga obukli: na njemu
akirice, vezeni mali fermen, fini traboloz po pasu, a po rukama mu prozirni rukavi nove koulje od beza,
svilom protkane. Crveni mu fes na glavi, a ispod njega viri izeljana ocrna kosa, sprijeda ravno podrezana, a
straga po zatiljku duga i pri kraju malo kovrasta. Kad se vrati s vrata, uleti u sobu, te se uhvati materi za
dimije, koja se jo sprema pred ogledalom i namjetava i redi duge i crne solufe.
Hitro, ulso, sad e oni trgnuti! doviknu Alaginica keri.
ulsa se je ureivala u drugoj sobi. Kako se je netom umila hladnom vodom, koja je donesena s Neretve, puna
joj i njena lia jo rumenija nego li obino, te kano da e s punanih jagodica sad na kanuti kapi krvi. Mati joj
isplela pletenice, a onda ona na se navukla crvene dimije sa sitnim cvjetovima. Oko struka joj se usko priljubila
jeerma od kumaa, naokolo opivena zlaanim iritom. Oko pasa se opasala kolanom, a ispod dugih dimija
vire joj jo gole bijele, male noge. Na prsima, gdje je jeerma izrezana, napela se mala jedrina, znak da se
gonde djevoje razpupava, pa da se rascvate kao rumena, mirisna rua. Ispod bijela vrata rastavili se krajevi
koulje, te sastavljajui se malo iznad jeerme, gdje je sapeta, raskrivaju bijele djevojake grudi. Stala pred
ogledalo pa
71BEZ NADE
namijetala jo sitni fino-fesi, posut vas zlatnim rubijama, a kako je ruke digla nad glavu, onako joj se niza
njih spustile narukvice od crvenih merdana, te se ustavile na bijelim kao snijeg i punim napletima.
- Evo me, mati, odmah u! - odgovarala je ulsa materi, ogledajui se jo prpono i na ovu i na onu stranu u
ogledalu.
- Danas emo u vinograd! kriao je od veselja Meho,
trui preko avlije.
Opet otvori vrata, pogleda niz ulicu, al' sad mu to malo bijae, te izie do na cestu i stade nasred nje.
- Eto ih! brzo se vrati i uleti tako hitro na vrata, te umalo nije pao. Eto ih, idu!
-1 karuce?
- Jest, i karuce, i tetka i svi, svi idu! - skakao je Meho po
hajatu.
- Mehmedalija! - viknu Alaginica. Evo dolaze, jesi li se
digao?
- Ja u malo za vama! - odazva se on iz odaje. ulsa izie iz odaje i stade na hajatu.
- Gdje su? upita brata.
- Sad e!
I njoj se na licu caklila radost, kako se nestana djeca vesele i raduju neemu. Poduhvatila rukom dimije i malo
ih sprijeda podigla, pa djevoje smijeei se milo od radosti gledalo prama avlinskim vratima, bacivi katkada
mio pogled modrim oima prama nebu, koje je bilo isto i vedro kao i njezine oi.
Na cesti se oue topoti konja i kotrljanje kola, koja se ustavie, a malo za tim trgnue na vrata etiri enske u
feredama. Jedna je bila ena, jer je preko ferede prebacila bijelu havliju a nad oima nosila peu, dok su
druge tri djevojke bile zaogrnute samo u ferede, koje su mjesto pee

nad glavom bile uivene u kljun, kroz koji su gledale. Na avliji ih isekaju i ulsa i mati joj i Meho. Djevojke
skidoe sa sebe ferede, dok ena samo podignu peu te se pozdravise. ,:!
- A gdje ti je Alaga? - upita ena Alaginicu.

- Otiao je juer na Brotnjo. Danas e natrag!

Na cesti su ekale dvije koije, a koijai sili s boka te obilaze oko konja, udarajui ih dlanima po sapima.
- Hajdemo, mati, hajdemo, eno ekaju karuce! teglio je Meho mater za dimije.
- Odmah, dok Saja smota, to emo sobom ponijeti. Saja, jesi li gotova?
Saja izie iz kuhinje, nosei u ruci boe. U jednoj povezana tevsija, a u drugoj veliki lener, te ih spua na
sofu, da preko sebe prebaci svoju bou, i da se tako omota. Dotle je Alaginica otila, da se zamota u feredu, a
ulsa je svoju drala u rukama, te se razgovarala s djevojkama.
- Bre, djeco! - opomenu Alaginica, kad se je bila zavila. Djevojke prebace preko sebe ferede lako im ta nije
ko u
ena - te iziu na vrata, a pred njima Meho.
- Mehmedalija, kad izie, zakljuaj vrata!
- Ne brini se, hou! odzivao se je iz odaje Mehmedalija, koji je jo leao.
Upravo se razdanilo, a isti, svjei zrak udarao s Neretve. Koijai sjeli na bokove i ekali, da se ene popnu. U
prednju koiju sjedoe Alaginica i ona druga ena, a prama njima Meho, dok u drugu djevojke i Saja.
Pucnue biem koije polete, lomei i tutnjei po cesti, posutoj pijeskom. ene su neto meu se potiho se
razgovarale, a djevojke se pod glas smijale, gledajui na okolo, po kuama, penderima, okrenuvi samo
glavom, kad bi koji ranoranilac mimo njih proao. Kod damije na Spilama izioe svi iz koija.
>*
73BEZ NADE
jer je velika strmen, a onda opet sjedoe, te koije zakrenue preko uprije, pa preko arije na Zahum. Svijet je
tek poeo pomalo izlaziti na ulice kad su oni prolazili Zahumom.
Sa strane, otkud sunce izlazi, poelo pomalo ruditi nebo, a oni oblaci, to su se ovili tanki i iscijepani u duge
brazde, odsijevali raznim bojama, milim i lijepim, koje ti mame oi, da ih opiju prirodnim arom, - a iz baa,
sa drvea i odraslih harema diu se ugodni mirisi trava i bilina. Hrlei kroz Zahum, hitro su iza njih ostajale
zove, koele, murve i smokve, a kad izbie u Cigansku mahalu, otvori se pred njima divan pogled. Dok je u
tragu Radobolja ostala prolaze izmeu bujnih i zelenih baa, kronjatih oraha i vrba, ovamo pred njima
otvorila put kroz zelenu ravan, okienu visokim jablanima, natapajui plodnu zemlju. S jedne i s druge strane
puta diu se humci s rodnim vinogradima, a nada sve se istie jajasti Cim, groem blagosloven. Od svuda
dolazi svjei zadah prirode, nonom rosom rashlaene, pa djevojke raskrilile ferede, da se nauiju te krasote,
da se napiju toga mirisa. Samo bi se katkad ko malo prenule, kad bi koji konj jae popuzao nogom i digao
prainu, koja bi se za koijama zavijnula zrakom, da onda popada po gustim plotovima uz put.
Koije se zastave u Hicima, a enske iziu iz njih, i krenu putem, koji vodi preko Radobolje. Put je zasut
velikim kamenjem, te su morale paziti gdje staju, a kat-kada bi koja djevojka zavrisnula, uvrijedivi se u nogu
kroz lake papue. Ispred ono nekoliko kua u Hicima, to su uz put, javljala se ivad, razlijegalo se muklo
miikanje krava, hrzanje konja, ili taptanje sitnoga blaga, izpremijeano s glasovima bronza. Jo je bilo rano, a
svijet se istom spremao na rad. Sve ih je to zanimalo, sve ih ustavljalo, da se osvrnu, da pogledaju. Meho otrao
naprijed, te je ve bio preao i preko kamene uprije, pa
74
BEZ NADE
zaao uz uzahan put, obrastao i s jedne i s druge strane. U plotovima izrasle kupine i trnje i drae, a izmeu
njih proviruju svojim savijenim glavicama kuke i divlje rue, a sve se obavilo cvijetom. Plotovima se osuo cvat
rujevine, velik kao aka, a vlaknast i mehak kao pamuk, te se bio mijeao s drugim ruiastim i modrim
cvjetovima i crvenim bobama drenjine. Odonuda od Smrenjaka, s njihovih visokih i gustih hrastova, pa iz
vinograda u naokolo, sa treanja i oskorua razlijegali se raznoliki glasovi ptica, koje prhnu s grane, pa panu na
groe, ili se dignu poplaene s plota, kad do njih dou zavijene ene.
Ha, sad emo! - kliknu Meho. Evo onamo! okrenu se i pokaza rukom na vinograd pri strani.
Djevojke poletjee da su se oko njih ferede irile, a ispod njih se pokazale crvene dimije i oblici tijela to su
god jae letjele i rezale uzduh. Uniavi u vinograd, pojagmile se koja e prije za grozd, jer su se bile kladile.
Sve tri uhvatile za jedan trs, pa kako pruie ruke prama njemu, onako ih s lista poprska rosa.
- Uh! potra se ulsa rukama po obrazu.
Ciganka Saja iznijela je zahiru pod veliku, granatu smokvu tenicu, za kojom su se odozdo, odmah u blizu
dizale trenje i tunje, te prostrla bou po rosnoj travi i razvezala lener i tevsiju. Alaginica sa svojom jetrvom
sjede, da malo zaloi, jer je to dobro prije groa, da se ne jede natesrce. Nu djevojke nisu marile, ve se
razbjegle vinogradom i probirale groe, a kad su se njega nadovoljile, uzee izbirati tenice, kojima je na vrh
med probijao, a niz zelenu im se kou cijedila po koja kap rose. Smokve su ih ugodno hladile i sladile im usta,
jer probirajui ih, nisu imale kada da se nadmeu rijeima i razgovorom, te da se smiju. Tek kasnije se hanume
digoe ispod one iroke smokve da probiraju po trsovima.
75BEZ NADE
BEZ NADE
Ve je sunce bilo odskoilo i obasjalo divni i zeleni kraj, koji se je oko njih i pod njima sterao. Kako je na koso
jo udaralo, onako se i po njima uhvatilo, kad su sjele donekle izmorene natrag. Saja je jo izbirala groe i
brala smokve, da napuni etiri mala sepeta, to e ih sa sobom ponijeti. Nju su jo ekale da svri pa da se onda
vrate, jer e brzo pripei sunce, a i mogao bi tko proi, pa da ih ne vidi onako raskrivene.

Kad je Saja bila gotova, sve se digoe i zamotae u ferede. Samo je bilo neprilino, kako e se ponijeti ona
etiri sepetia pa tevsija i lener. Saja nije mogla sve, a one druge nisu mogle nikako radi fereda. S toga
djevojke pohitae naprijed, ne bi li nale koga god da pomogne. Naoe jednu seosku djevojku, te joj rekoe
kuda da poe i iznese groe i smokve do koija gore pod brijegom, a one samo lako polete, da na Radobolji
operu ruke. Gazajui s kamena na kamen nad uprijom ispod onoga gustoga i nadvijenoga zelenila, nadnesoe
se nad bistru vodu. Djevojke se nihale na kamenju, pa ih spopade hihot. Mijeajui rukama po vodi, da je
klokotala, od obijesti se poee prskati, te se poee jedna od druge okreati i sakrivati feredom. ulsa se je od
srca smijala i trcala, ali je i ona bila sva sprijeda mokra tako da joj se je tanka koulja od mokrine priljubila uz
bijelu put i izdala onu uvalinu na grudima.
- ta ste se pomamile? - ukori ih ulsina tetka. Djevojke prestae i umirie se, te se jo smijui udaljie od
vode i pooe naprijed.
Na putu su ih gore ekale koije.
- Mati, hajdemo na atia esmu! - prie ulsa blie svojoj materi, molei ju njenim, umilnim glasom.
- Hoemo, tako smo se i dogovorile ja i dainica ti. Djevojke se obradovae, jer nijedna nije bila na Catia
esmi. Saja ree koijaima kuda e, pa kad ene posjedoe.
pucnue po konjima, a konji polete. atia esma nije daleko od Ilica, upravo na putu kud se ide na Blato. Na
lijepom mjestu u okolici Ilica, nasred puta, pod velikom, starom, kronjatom vrbom, gdje Mostarani izlaze na
zelenje, gdje se ustavljaju na kahvu oni koji putuju s Blata ili iz Mostara. Voda istjee iz velikog kamena u
kameno korito, te je bistra i hladna.
Koije se tu ustave, a ene sjedoe u hlad te naredie kahvu i hladne vode. Na esmi nije bilo nikoga putnika,
ve samo to je uz plot pri kraju privezan othrzao pomamni zekan, a od njega malo podalje sjedio Hilmo. Jako
se vratio s Goranaca, gdje je juer s poslom otiao, a sada se vraa, jer je danas petak. Uza nj bio ibrii kahve.
On je vidio enske, ali ih nije prepoznao, te je i dalje mirno puio i pio kahvu.
- Tko je ono? - upita jedna od djevojaka, koja ga je tek sa strane pogledala kroz feredu.
- Zar ga nisi vidjela? Hm... - s udnim izrazom odgovori druga.
ulsa je utila i idui zadnja, okrenula se dva tri puta prama momku.
- Tko je ono, ulso?
ulsa raskrili feredu prama djevojci, kao da se je udila.
- Hilmo! zacrveni se u licu.
Kad se je ulsa okretala, Hilmo ju je prepoznao, te je za njom gledao kad je sa svojim rodicama izila za sala.
Djevoje se je ee puta jo k njemu okrenulo, kao i nehote, a uvijek bi se u licu zacrvenilo. Hilmi je bilo lijepo
i zgodno, te se ne bi nikako ni cijeli dan dignuo s kamena, kad bi i enske tu ostale, kad bi tu bila ulsa. S toga
je ekao dok one pou, pa tek kad su one sjele u koije i povezle se onom malom uzbrdicom, zajae i on svoga
zekana te za njima uzastopce. Ispred Kljainih kua projaha mimo njih, pa osinu
76
77BEZ NADE
zekana i podbode ga, da je bijesno poeo poskakivati, zateui i na jedan i na drugi kraj ceste.
Na onoj gredici ispod brijestova, to su se izvisili na podrezanoj uzvisini nad cestom, susretne ga Mehmedalija.
- O, ti, Mehmedalija? Kuda?
- Nai su otili u vinograd, pa sam im obrekao doi.
- E beli e biti ono, pokaza Hilmo rukom iza sebe, - to se u arabama voze s atia esme.
- Jesu, dina mi! - pogleda Hilmo na koije, za kojima se je dizao prah.
- Hoe li po podne u ine?
- Hou!
- E pa vidjet emo se! - ree mu Hilmo, pogledav na koije, te osinu konja, to je jae mogao. Konj poleti u vas
mah.
Hilmo je na konju daleko pred koijama izmaknuo, da ih nije vie mogao ni vidjeti.
Pred podne na jedno dva sahata su Alaginica i djeca joj, pa njezina jetrva sa dvije keri stigle u Donju Mahalu.
im su dole doma, ulsa je preko baa prela u tetke svojim rodicama, jer ju je neto tjeralo da bude s njima,
a to, nije ni sama znala. Djevojke su se meu se razgovarale mnogo i dugo, ulsa ih je sluala, al' nekako se
sve rumenila, kad bi djevojke poele govoriti o aikovanju. Jedna joj rodica, Mejra, ona starija, bila lijepa, a
mlaa Zlatija bila bi i jo ljepa da joj nije nekoliko tragova od ospica kvarilo glainu lica. I k njima bi se esto,
kao i kod drugih djevojaka, sabrale jaranice, doli momci u avliju, te bi se tako mladost zabavljala. A tako su
one za danas odredile, da bude u njih sastanak. I ulsa je znala dolaziti, a napose kako je malo podrasla od
godinu dana, te bi gledala i sluala ta druge njezine drugarice rade i govore. A pred dva-tri mjeseca, kano da
joj je mladoj o nekom momku
78
BEZ NADE
oko zapelo, te nije nikada propustila petka, a da ne bi dola, da ih i po drugi i po trei put upita hoe li se u njih
skupiti, te koje e djevojke i momci doi. Kad bi joj rodice po prilici nabrajale imena momaka, djevoje bi se
isto smelo i zbunilo, da bi to i slijep ovjek mogao pogoditi. Mati ju je morala i po drugi put zvati po Saji, da
joj doe i pomogne ruak spremati; a upravo zaudno, jer je ulsa i odvie bila posluna, te nije nikad trebalo

da joj se ta dva puta rekne. Drugi put je posluala i otila, ali je slabo to mogla pomoi; mati se je na nju
morala ljutiti.
S rukom su dugo ekale Alagu, ali ga nije nikako bilo. Po ruku je Mehmedalija odmah iziao a ulsa i opet
hitro izletjela, te preko baa rodicama. Neto ju je tamo vuklo, pa se nije mogla brinuti za to hoe li ju mati
pitati gdje je bila, ta li je radila.
U rodica joj se skupilo dosta djevojaka, odmah po ruku. Hodaju po odajama i tavanu, pjevaju, vire na
pendere, na ulicu, ale se i smiju, a ulsa meu njima ni ne shvaajui sasma njihovih ala i njihova smijeha.
I ona bi uzela pjevati, a znala je liepo izviti glasom, koji joj je bio sladak i mehak. Da sunce ne pada na tavan,
djevojke pripele zastore, koji su se sputali niz direke pa ravno uz trabozane, a otimale se koja e prije da
proviri na pender.
Ujedanput - ou se pjevanje sa sokaka. Mijeali se glasovi krupni, obli, hrapavi, pa jaki i snani. Odaja se je
tresla kad su djevojke preko nje letjele i jagmile se da vide s pendera tko to pjeva. A kad eta momaka nagrnu
u avliju, one se povukoe i izletjee na tavan kao pomamne. Jedina je ulsa ostala jo u odaji i stala na
penderu, te pogledala na ulicu. Za momcima su zadnji ili i malo popostali Hilmo i Ibro.
- Hajde ulazi! - ree Ibro Hilmi, stavi obojica pred vrata.
79BEZ NADE
Hilmo se izmakao prama sredini ulice i gledao u pendere, iza kojih je virila ulsa sa strane. Nije se mogla
nikako od njih odmaknuti.
- Hajde ti, eto mene! - mahnu on rukom Ibri, koga nestade
za vratima.
Hilmo se zaudi, kad na jednom nestade ulse s pendera. Izdigivao se je na prste, da bolje vidi, pogledavao
sad na ovaj, sad na onaj pender - nu nije ju mogao vidjeti. Gdje je, ta joj je? pitao se on nestrpljivo, ne znajui
u prvi mah ta da radi.
U avliji je vrelo od razgovora i podvikivanja, a s tavana umilo, kao kad se na stablu sastane jato ptica, pa se
javljaju i klepeu krilima. Momci su molili da se djevojke pokau, pa bi se od asa do asa digao zastor ovdjeondje te bi ovaj, onaj, svi uzdahnuli glasno, obijestno, pomamno. I Hilmo unie u avliju, te je sve naokolo
obilazio pomalo i zavirivao na odajne pendere, to gledaju na avliju, i na one uz ulicu i na one uz bau.
Obilazio je gotovo sve na prstima, kao da mu se nije htjelo druge smetati, i napokon gotovo da mu dosadi, te
stade postrance uz duvar prama tavanu, okreui onako glavom.
Ha! kano da mu neto sunu u glavu i pogleda na mala vrataca, to vode u bau.
Polagano poe preko avlije, odkrinu kapidik i upade u bau. Uza zid se je polagano libio i gledao na
pender, to je ravno bio okrenut prama Humu. Niz pender je virila tanka, zlatom vezena evra, a kao da ju je
netko u ruci drao. Lako se izmaknu malo na stranu.
- Ona je!
Bila je ulsa. Sjela u pender i naslonila se o jednu stranu leima, okrenuta od kapidika. Desnom nogom stala
na minder, lievu onako spustila, a dimije se slegle oko punanih oblina. Jednu ruku metnula u krilo, u lijevoj
drala kraj evre
80
BEZ NADE
i oprla se njom ispod demira o donji direk. Sama je sjedila tu, gledajui nekako i stidno i zamiljeno, kao to se
jo djevoje znade milo zamisliti, bacajui pogled niza se, pa da ga onda upre nekuda preko baa, kamo li.
Hilmo ju je mogao vidjeti onako sa strane, lijevo rame i ruku i lijevu stranu glave, koju je naslonila na demire.
Opet se primakne duvaru, pa kako je baa nad avlijom via - pogledav gore iznad pendera -mogao je lako
uhvatiti evru za drugi kraj.
- Ah! - preplaeno se ogleda ulsa i prenu, te pogleda pod pender.
Pusti evru i u tren skoi s pendera stavi nasred sobe. To ju je tako iznenadilo da joj je u grudima tako poelo
kucati, te je i sama rukom na prsima mogla osjetiti. Sklonila malko glavu preda se a rukom se podnimila tako
da je prst stavila na rumene ustnice, ne mogui se nigdje ustaviti pogledom. Hilmo se je uhvatio za demire, te
gledao u odaju, a ona je bila u takovoj smetnji da nije znala ta da radi, ve je onako nepomino i zbunjeno
stajala.
- Zar si se preplaila od mene, ulso? - upita ju Hilmo, sve vie izdiui glavu.
ulsa kano da tek tada doe k sebi, jer odmah umaknu sa sred odaje i sakri se na stranu uz duvar tako, da ju
Hilmo nije mogao vidjeti.
- Ne boj me se, ulso! - mirio ju je slatkim govorom Hilmo, sve kopaju nogom uz duvar, gdje e da se bolje
odupre. Hodi, dina ti, malo blie, da te samo jednom vidim!
Pa onda bi kuao glavom izmeu demira da proviri, nu uzalud. I fes mu je pao s glave u bau, te ga sunce
poelo pei. Namjesti uho kao da bi htio bolje uti to bi mu ona rekla. Ali ne uje ni rijei, ve jedino to
dopire do njega glasno disanje.
81BEZ NADE
- A zato da me se tako kloni? Zar sam ja kriv to sam te davno, kad si jo posve malena bila, motrio, to li
sam te toliko puta vidio kad si poodrasla? Eto, i jutros... ja sam mirno sjedio na Catia esmi a kad sam tebe
opazio u feredi, bilo mi je kao da me je sunce obasjalo. Samo blie doi, jednom samo da te jo danas vidim...

Ona nije znala ta da mu rekne, ta li da uini. Da je mogla rije prozboriti, kazala bi mu da se stidi, a da je
bila kadra razmotriti, kako joj je onaj as u srcu bilo, rekla bi mu da se neemu veseli, al' i da joj srce kuca, kao
djetetu koje su uhvatili da je u nestanosti neto poinilo... I ona je neto uinila, jer se nije mogla smiriti, ni
misao sastaviti s milju, te je bila rastresena, da pravo nije mogla shvatiti ni Hilminih rijei, ve je samo sluala
njegov, Hilmin glas, koji joj je prodirao u dno due.
- Pa ba nee nita da uini to ti velim? Pa taman, sad vidim da me nee nikada voljeti... i uini, kao da e
se spustiti s demira.
- A ta u ti rei? - izusti polako ona, stisnuvi se jo vie uz duvar.
- Kai mi, da nee od mene tako bjeati.
Ona ga samo pogleda povirivi kriomice, a sladak joj smijeak preleti usnama.
- Hoe li da ti reknem? Ti si mi draga i ja te volim, pa se nemoj tuiti; ta oi i voda svakoga gledaju, a ja te
neu odnijeti na oima.
- Hajde, dina ti, da ne vidi tko. Zvat e me majka!
- Ama da te jo jednom vidim, pa u odmah ii!
Ona se odmae od duvara, koraknu nasred odaje, pogleda na pender i kao plaha srna poleti k vratima.
- Oh! - uzdahnu Hilmo, udariv prstima po vratu i mahnuv rukom za njom.
..,.,.
.,..,
>v
82
BEZ NADE
Jo je malko zurio u vrata, koja su se za ulsom priklopila, te pusti ruke od demira i die fes sa suhe trave.
Taru rukom znoj sa ela, jer ga je sunce dobro opalilo u golu glavu, brzo ispade na kapidik, umjeav se meu
momke, da ga tko ne bi opazio gdje je bio. Nije mu se vie htjelo da i dalje s njima ide u aikovanje, s toga
odmah, ni ne javiv se nikomu, izie na ulicu.
On taman na ulicu, a preda nj Saja.
- O, zar do ta doba, pa sam? nasmija se vraki Saja. Nemoj nam ti ulse ugrabiti!
Hilmo ju pogleda, pa se nasmija.
- Daj, bolan, da zamotam jedan. More tebi Saja nekada i valjati. Ali Boga mi, ne dolazi joj prazan - jer zna da
Saja mnogo kahve pije, a oko ulse se mnogi vrzaju.
Momak joj pokui kutiju a kad Saja smota, i opet se na vas glas nasmija, vadei iz kutije duhan u dep.
- Ovo, Boga mi, mom abanu!
- Nek te vrag nosi! - primi Hilmo kutiju i ode uz ulicu. Ve su se momci bili i razili, a iindija davno prola,
kad je
Alaginica poslala po ulsu da doe doma. Ona se omota u feredu te preko sokaka odleti, samo to nije utrala.
- A gdje si toliko? Sad e i aham, a tebe nema. Zna li, jadi te ne znali, da valja veeru siguravati? Sad e ti i
babo doi! korila ju je mati.
ulsa ne ree ni rijei, ve odmah ode u kuhinju i primi se posla. Mati joj naredi ta ima uiniti, pa izie na
hajat. Mali Meho istrao na ulicu te ekao, kad e krave naljei. Sunce taman zapalo. Mukanje iz daljega sve
jae i jae bivalo, a po ulicama ekao svijet, da svaki utjera svoju kravu doma. Krave nagrnule, jedna o drugu
udara, prolazi, te se naganjaju.
83BEZ NADE
- Evo nae! - kliknu Meho te ipkom udari sa strane po jednoj kravi, a krava u naokolo pa u ulicu. Meho je za
njom trao maui ipkom.
U to i aban donio travu, to ju je za kravu naupao, pa uhvatio bakrenu posudu i otiao po vodu.
- Hajde, Saja, pusti tele iz bae, pa ga podri da kravu pomuzena! - ree Alaginica, drei divu u rukama, na
kojima je bila zasukala rukave.
Meho potra kao pomaman za Sajom, pa kad je vodila tele, on je za njim uzastopce iao i okreui ipkom
udarao po njemu. Tele se trgalo i motalo, dok se napokon ne ote Saji iz ruku. Odmah nae kravu i stade poda
nju.
Alaginica poe preko avlije, a na vrata upade Mehmedalija.
- Gdje si, crn ti obraz, po vas dan? prekori ga mati. Hajde mi pridri tele dok pomuzem!
Mehmedalija utke primae se kravi, obuhvati tele po trbusima i oko vrata, al' tele se jako dralo, te nije htjelo
daleko od krave. Alaginica unu uz kravu, drei divu jednom rukom za uho, ogledajui se kako se tele
otimlje Mehmedaliji iz ruku.
- Nee! - sapinjao je Mehmedalija tele i od napora odahnuo. Mati mu pusti divu iz ruke, kad je outila njegov
dah.
Samo ga pogleda, kao malo se smrknu i opet nastavi posao naglo, hitro. Mehmedalija je to opazio, pa nekako
plaljivo okrenu glavu na stranu. Kad je Alaginica pomuzla, unese divu u kuu, izli mlijeko u kotao i nataknu
na vatru.
ulsa se je udila kako je to mati pohitila, a nekako, neobino utila.
i,
- Kako to, mati moja, ta nisi mlijeko ni procijedila!
- De proi me se, ne znam, jadna, ni kud glavom - mahnu joj mati srdito rukom.
; r, ;
84

BEZ NADE
I
Mehmedalija izie na tavan, te se uutio gore kao mrav. Kad je bilo da se aham klanja, mati ga je zovnula da
klanja. Kad je doao i Alaga, te svi sjeli za veeru, Mehmedalija se odmakao u dno, te hitro jeo i gledao preda
se, kao da se je bojao da na njemu to ne opaze. Ipak je vidio da ga mati ee pogleda otrim pogledom.
Gdje si ti bio danas? - upita Alaginica ovjeka.
Gdje sam bio... Hm u Hasanage! odbaci Alaga rukom. Ta zna, kakav je...
Znam, dina mi. Pretrese i more i zemlju, a na srijedi nita. Prenije bi mu bilo da se bavi poslom. alostan,
da je na Hasan-aginu, ve bi vabo davno otiao, a vabi bogme ni ukraj uha!
: '' ;
/<
Ne zanovjetaj, stara!
'
-l ' !.\ - :>;': -V ;,,
Kud se prija vrati s Brotnja?
'
'

A ta u. Eto tamo lijepo ponijelo. Rekao sam im da duhan podberu i naniu, pa onda ne znam ta bih tamo.
A, Boga mi, meni se tamo nekako i ne mili.
ta ti se ne bi mililo? Na svome si.
Alaga! - zovnu netko s vrata.
Ehe! - ozva se Alaga preko zalogaja. Hajde, Mehmedalija, izvedi ga gore, a ti, ulso, uezi irak.
Bio je to komija Mula-efendija, a Alaga ga je osobito volio, jer je itao stambulske novine, te je uvijek znao
neto pripovijedati.
Alaga je jo malo popojeo, pa otiao za Mula-efendijom u odaju, a i Mehmedalija umaknu gore k njima, da ga
ne bi mati to pitala. im je ocu i Mula-efendiji unio kahvu, odmah je otiao da spava. Kasnije im je jo doao i
Mujaga, te su se do dugo razgovarali, dok su u sobi sjedile same Alaginica i ulsa. Kasno je bilo kad su se
sijeldzije razile.
85BEZ NADE
Alaga sio u gaama i koulji, da jo jednu zapali, a Alaginica, itavu veer zabrinuta, izila gore u odaju, gdje je
Mehmedalija spavao. Stanuvi do njega, spotae se nogom o ljenjike, koji su se bili razasuli, kako se je
Mehmedalija bio raspasavao.
- A jest, on se okamenio! - zajada ona, pa onda u sebi neto preui, kao da je htjela molitvom oprati to je kletvu
izrekla nad svojim sinom.
Mehmedalija je nauznak tvrdo spavao i hrkao. Mati mu se sagne nada nj, nad njegova usta i od jednom zalomi
rukama.
- A, sine moj! - bolnim izrazom na licu izusti nad njim. ta sam jadna doivjela! Zar si se dao na pie, na
rakiju? Tune mene, kud te na zlo navode!
Lijepa je bila no, vedra i zvjezdana, a na pendere mjesec veselo gukao u odaju. Mati je zamiljeno i tuno
gledala svoga sina, a dua joj se i srce cijepalo od boli alosti. Mnogo bi jo vie tu stajala da ju ne prenu
kucanje po vratima. Alaga po obiaju bio iziao da pregleda jesu li vrata dobro zakljuana. Tek se tada i ona
digla i pola da spava, al' tune i neugodne misli nisu joj dale zaspati do kasno doba noi.
,:. ,,
V
Dolazak austrijske vojske koliko god je uinio zamane promjene u javnom ivotu i odnoajima, tim je jae
djelovao na nutarnje shvaanje ljudi i u njihovu miljenju uinio silan preokret. Neki su taj veliki dogaaj
shvaali na svoju ruku dobrim, te je na njih s prva maha djelovao tako da je podigao u njima volju, da je
djelovao na njih razdrano veselo, te im pobudio i obijest, dok su ga drugi gledali sa sasma druge, protivne
strane
86
BEZ NADE
Ovi su ga smatrali sluajnim, nenaravnim, suvinim zlom, koje smjera, kako su oni mislili, da razrui sve ono,
to je do sada dobro bilo ne uzimljui u obzir samu upravu da razrui i svetost islamske vjere i obiteljski
ivot. Ovim novim odnoajima, mislili su i raunali oni, jedina je ta svrha, da istrijebe, sataru islamsku vjeru,
da vlastnike protjeraju sa njihove grude zemlje, da ih progone te'da poprime drugu vjeru, ostavivi islam, u
komu su se rodili i koji su primili od otaca svojih. Takovo shvaanje stvari dakako da je nepovoljno djelovalo na
ljude, te su postali kao potiteni, ubijeni u srce, u ponos, pak ih je sve o sve i za sve uhvatila ona nebriga, koja
nanosi tetu, izgubili su svaku volju da se brinu za se kako su se prije brinuli.
Ove su promjene i na Alagu tako djelovale, upravo pogubno. Onaj ponos slobodnoga, nezavisnoga ovjeka kano
da se je sasma uguio, a na vanjtinu su izbijali znakovi duevne potitenosti. Kako god drugi, i on je tako bio
kao bez glave, a cijeli mu rad i posao bijae s ljudima, na sijelima i sastancima razgovarati o velikim
dogaajima koji e doi. A svi su ih u svakoj najmanjoj stvari predviali i oekivali ih kao spas, koji e ih
izbaviti iz ovoga stanja.
Austrija je dola samo na est mjeseci, na godinu dana, da uvede mir, pa onda opet s Bogom! govorili su s uvjerenjem jedni.
Najvie, ako ostane tri godine! - tjeili su se drugi kad vidjee da Austrija ne izie nakon est mjeseci.
I u toj nekoj nadi da e se izbaviti ovoga stanja, u toj trzavici, koja ih je zaokupijavala, nisu imali kada od
smetnje da se brinu sami sobom i za se. U jedan mah kao da su izgubili svako shvaanje, svaku volju za rad.

Dok su se jedni u tom meteu iselili, drugi su se spremali sasma odluno, al' ipak ekajui pri tom one velike
neke dogaaje koji bi brzo imali nastupiti.
*.
87BEZ NADE
- Svakako mi se je seliti, pa to bih da radim? mislili su sobom oni, ne znadui nikako da se doume da bi vie
sobom ponijeli kad se budu iseljivali uzrade li to marnije, jae.
U takovim visokim razmiljavanjima plivao je i Alaga, ne mogui nikako shvatiti ni uvidjeti, da se time on i
ostali igraju smijene, sijede djece. Rad mu se ograniavao samo na raspravljanje o tomu, kad e nastupiti jedan
od nekakvih velikih dogaaja, dok je brigu za svoja imanja prepustio slijepomu vremenu, odgoj djece samoj
materi, dok ona moe nad djecom zapovijedati, a kad se ona otmu od nje, onda da se vode naglom krvi i
nepromiljenim inima nedozrelih mladia. " Kua njegova bio mu je stan mira, gdje bi odahnuo i razblaio se
u krugu svoje ene i djece, al' otkuda je htio odmah da se digne i potrai svoje znance u ariji.
Primaklo se i vrijeme trganju. Upravo u prvu nedjelju mjeseca rujna Alaga iza podne, kako je malo pospavao,
digao se, umio i onda onako u gaama i koulji sio na hajatu pa zapalio na ibuk. ulsa s Mehom otila u tetke,
te su tako sami doma bili Alaga i ena mu. Mehmedalija je nekud bio iziao odmah iza ruka.
Hanuma izie iz sobe, gdje je neto bila spremala, pa sjede
na sofu iza Alage.
- Evo sad je vrijeme ve i trganju! zapoe ona razgovor. ,
- Pa taman! - zaokrui malo ibukom Alaga po hajatu.
- Ja ne znam, dina mi, kako si ti nekako udan ovjek posto!
- Aa to to? Eeh! - otegnu Alaga i pomaknu kapu na glavi.
- Sad se ne prihvaa onako posla kao prije, ve sve pua. Uvijek si se i sam brinuo, kad bi dolo vrijeme
etvi, branju, trganju, okopavanju, a sada...
Alaga se okrenu polako, pogleda ju malo, pa opet preda se. Metnu takum u usta, jako potegnu nekoliko puta iz
ibuka, pa
BEZ NADE
onda na vas glas otpuhnu dim, te ponovno potegnu iz ibuka u se. Kako je enu pogledao, onako ona odmah
uuti.
- Sta ti zna! - otrese se na nju, prikupivi obrvu obrvi.
- A, dina mi, znam! Evo ove godine zapustio si, te nisi okopao ono vinograda, pa i drugo ta si uradio? Evo sad
e na trganje, a ti kao da ni ne misli na to. Niti si se pobrinuo gdje e groe prodati, ni nita.
- De, nemoj mi tu... i puhnu u ibuk, da je iz lule izletio vrui pepeo daleko, u sred hajata.
- Pa i Mehmedaliji si pustio! - nastavljala je hanuma, ne brinui se to ju Alaga nerado slua. Nekud se daje u
bijes po vas dan, a na veer ga nema doma nikad prije mraka. to ga ne izrui?
Alaga se die, prisloni ibuk uz stepenice, te s rukama na leima stade do hajata pred strehom i pogleda preko
avlinskoga duvara u nebo, pa se odmah vrati.
- Kuda gleda, kud e?
*> - Daj mi iznesi haljine da se obuem! - odreza joj on.
; ; Kad se je obukao, pozdravi enu i poe preko
avlije.
- Hoe li u ariju? poe ona polagano za njim. De, dina ti, gledaj to urediti za trganje i nai komu e
groe prodati!
- Sutra u! odmahnu on rukom u vis te ju opet spusti niza se i izie na vrata.
I zbilja, kad se je sastao u kahvi s ljudima, poeo razgovor o trganju, te ugovorio s Cemaloviem i Blagajcem,
da e do osam dana poeti trgati. Sutra dan raspitivao je po trgovcima, koji e groe kupiti, te jedva nae
jednoga, al' uz lou cijenu, jer da mu ne e biti sasma dobro, jer nije vinograda obradio. Nakupovao u ariji
lika, mjeina, te naredio majstora, koji e mu kace nabijati, gdje e mu stati mast. ak je iao sam po sebi to sve
da obavi.
89BEZ NADE
U prvu subotu Alaga ve bio posve spreman, te je po podne mogao poi na Brotnjo. Dvije sejsane opremio; na
jednoj ador i prostirke, a na drugoj dva sepeta: u jednomu mali Meho a u drugomu spremljena zahira, to ju je
hanuma priredila. Iz jutra su otpremljeni bili sepeti, a s njima je jaui otiao i Mehmedalija. Sam Alaga
uzjahao na konja, koji je pod njim poigravao u bogatoj, crvenoj ormi s resama, da su na njem poskakivale
bisage i s jedne i s druge strane, dok je nad njima bila privezana smotana crvena kabanica.
Vinogradi Alagini su bili u Hamziima pod Ozrenom, na plodnom Brotnju. Selo Hamzii se prosulo po
obroncima Ozrena, a ispod sela, gotovo podno Ozrena dizala se je Alagina kula. Kad je Alaga u mrak razjahao
i raspusatio, ve su u oboru kod kule spremne stajale kace, sepeti, mijehovi potopljeni, u kojima e se mast
tjerati u Mostar. Kula im je bila lijepo ureena i pospremljena, jer e u njoj aga ostati jedno desetak dana. Die
se na podnoju brda, od kamena graena, te gleda pod sobom polje, zasaeno lozom. Odmah pred kulom, pred
vratima joj inila hlad velika, kronata murva, a malo podalje meu brijestovima udubao se bunar, u komu je po
povrini vode plivalo lie, to je opalo sa stabala.
Odmah ono vee, kako je Alaga pao na kulu, doli mu na sijelo neki, koji su dan, dva prije njega stigli na selo
radi trganja. Tu su bili emalovii, Blagajci, pa po zahodu sunca sjeli pod murvom, gdje su po travi prostrli
sag, te se tu na otvorenu rashlaivali, razgovarali i pili kahvu. Sutra dan Alaga razapeo ador u polju meu

vinogradima, te nije bilo veeri, kad se ne bi tu kod njega sastali i ostali. Pred adorom bi im se pekla zaoblica,
a oni u adoru, jedva ekajui, da se okrijepe. Ta po itav su dan oblijetavali tamo i amo, zavirivali u kace,
matom omaene, il', kad bi se groe mjerilo.
90
BEZ NADE
prigledavali u kantare, po kojima se je ve uhvatila kora od groa, da bi se teko mogle na prvi mah i reze
opaziti, te se je moralo pri mjerenju najprije po njima prstima potrati. A pele opet, da su ih uvijek morali oko
sebe razganjati.
Trgai se znoje po itave dane, a Meho oblijee i tre naokolo svuda, veselei se i radujui. Mehmedaliju Alaga
spremio jednomu kmetu tamo prijeko iza vinograda na drugoj strani, da s njime ugovori radi etvrtine od
vinograda. Tamo su bili lijepi vinogradi, pa je ba oekivao pod adorom kad e Mehmedalija doi.
Po podne sav znojan doe on ocu.
i>'
;
- ta je, kad e? - upita ga Alaga.
: ;
- Bjei, dina ti, volio bih da mu nisam otiao.
. ^;
- A to?
- Kmet digao glavu, pa ne da sa sobom ni govoriti. Ja njemu: E hajde, Simune, da vidimo, ta je s vinogradom i
etvrtinom! A on meni: Odlazi mi, balijo, s puta! Eto znaj, kako mi je tada bilo. Nisam znao ta u, ve ga
samo pogledam, a on mi se jo nasmija pa ree: Ja sam sada efendijo! a ti kume! - i ode od mene, a ja,
Boga mi, ne znadoh ta drugo ve vrem amo!
Dok je Mehmedalija to pripovijedao, Alaga ga je sluao otvorenih usta, a kad mome uuti, Alaga podie
koljena, ispod njih sveza ruku za ruku i onako se ravno zagleda adoru na vrata. Mehmedalija se oslonio o
direk posred adora, pritisnuo leima ruke, pogledujui kradom katkada oca, jer je znao, kad se on tako
namjesti, da je ozlovoljen te nee, da ga tko uznemiruje. Po vinogradima su trgai trgali i pjevali, prenosili
groe, sipali ga u kace, a drugo izbirali i njime punili sepete.
- Nee on meni dugo! - probudi se Alaga, izvaliv se napola na jastuk. Ti hajde - pogleda Mehmedaliju - i
naredi, da se zakolje jedno iljee za veeru!
91BEZ NADE
BEZ NADE
Mehmedalija izie ispod adora, a Alaga jote ostade pod njim. Pa onda se i on die i zae u vinograd meu
trgae, a odatle pree tamo gdje su bili emalovi pa Blagajac. S njima je ostao gotovo do mraka.
Taman to je Alaga pod svojim adorom otklanjao aham, eto ti mu dooe i emalovi i Blagajac. Pozvao ih
Alaga sebi na sijelo. Kad je bila zaoblica gotova, veerali, pa posjeli da se razgovaraju. A to im je itava zabava
na selu. Mehmedalija je s Mehom otiao u kulu, da tamo spavaju.
Na ador je, na otvorena vrata u mrak probijalo svjetlo muma, a iz vinograda, iz kaca dopirao jaki zadah mata.
Sve se naokolo smirilo, a u Hamziima tek gdje i gdje vidjelo se gdje se pomie svjetlo lui, da se opet brzo
utrne. I napokon se sve stia, tek to bi se od asa do asa tihim mrakom razlijegnulo mukanje goveda ili
hrzanje konja.
Ona dvojica sijeldija pripovijedala kakvo im je groe i kako im je prilino urodilo.
- A meni je bilo po podne, da bih sve do avola poslao! -ljutito ree Alaga, useknuv maicama fitilj od muma.
- to to?
- Ma kako ne bi? Kmet digao glavu, otkako vaba doe, pa nee s tobom vie ni da razgovara kao ovjek s
ovjekom,,ve te ispsuje, izrui. On hoe sada da bude aga, a mi kmetovi!
- Uzobijestila se pasja vjera!
- Jest jest! Ama neu ja to podnositi! Eno danas mi ona nesrea, imun, izgrdi sina, gdje sam ga poslao da
trai to je moje.
- Pa ta e mu? - kao u jedan glas upitae oba sijeldije.
- Prodat u ga poto-poto. Nee on meni jahati za vratom. Prije nikad boljega kmeta - a vidi ti njega sada!
- Pa i ljetos si jednoga prodao! - opomenu Alagu emalovi.
- Jesam. Nije mi dotjerao sijena, koliko me ide, a ja mu naoh kupca, pa neka ga avoli nose! - kresao je Alaga
vas smrknut.
I jest Alaga bio prodao kmeta uprav pored jedno mjesec- dva dana. Prijanjih vremena on ne bi to bio uinio,
ama ni pomislio. Ve sada ga je svaka i najmanja stvar draila, pa bi u raspaljenosti sve uinio, a kamo li da ga
ne bi prodao.
- De, de, bit e nam i gore!
- A to, bolan, misli li ti da e nas na car ovako prepustiti? - pogleda Alaga Blagajca.
- s! - slegnu on ramenima. Ne znam. Svakako nam se dobro ne pie.
- Ja ta emo mi?
- Priekat godinu-dvije dana! - zapoe Alaga, pa malo uuti. - A onda, ne bude li ta, moremo iseliti. Ne moe
turin ovdje vie ostati. Tjerat e nas i iz vjere!
Alaga je bio, kao da mu se je prelila u, a cijelo vee bio je smrknut, kao ovjek koji nasluuje samo zlo
nalazei se u zlu, a bez nade da bi se iz njega mogao iskopati. Kad bi sva trojica malko umuknula i zautila, on
bi se zanio u prvanja vremena i sjetio se kako je nekada znalo bivati ovdje, upravo ovdje o trganju kod njega
veselo, veselo. Onda bilo i pjevanja i guslanja, i ale i smijeha, a sada svega toga nema, niti komu na um pada

zabava i veselje. Kad je on ikada pomislio da bi se mogao rastaviti ma sa i jednim svojim kmetom, sa i jednom
svojom zemljom? A evo sada kano da se je sve urotilo, pa mu ne preostaje drugo ve da se sa svim raskrsti i ode
gdje mu nitko nee smetati ni u njegovu imanju, ni njegovu dinu. A kad su kasno u no legli da spavaju, Alaga
se je jo nekoliko puta na ilimu okrenuo, ni ljut ni bijesan, ve kao ovjek koji vidi da mu je sve krivo, a svemu
opet ne more doskoiti i da mu se je uzalud ljutiti, ve gledati, da se
92
93BEZ NADE
BEZ NADE
iskopa poto-poto, to prije iz toga zla, da bjei glavom bez obzira dok i gore ne bude.
Jedva je ekao, da svri trganje, a kad je bio zadnji dan, bilo mu je pri srcu upravo lake, da se je i na njemu
vidjelo. Kad je i zadnji smijeh mata stjeran u Mostar, kad je i zadnji sepet doma otpremljen bio, odmah onaj
as pospremi sve ostalo i dade natovariti, pa da sutra zorom krene s djecom u Mostar.
Jedva je ekao, da doe doma, hote da u miru malo otpone. Nu jedva on prispio, al' tamo sve pri poslu. Tu se
groe razreuje i sve se sprema za pekmez, ufter, a ostalo da se osui za erez. Alagi je to bilo kao uz kosu
kad je to vidio, tako mu nekako sve omrznulo, pa je izlazio u ariju i opet po itave dane iao od duana, do
duana, da mu vrijeme proe, ili bi sio u kahvu s jo kojima, te tu bi sjedili po itavo boje jutro, od osvita do
podne, podijeliv jedan s drugim tek nekoliko rijei. Time je on kratio dane. I prije je tako radio, al' onda mu to
nije dosaivalo, jer nije imao na srcu briga; tako su i drugi radili. Ali sada mu je i toga dosta, ma da mu je to
mirovanje bilo kao nudan lijek, da se primiri i otrese briga. Pune table pepela iz ibuka bile su jedino
svjedoanstvo to je i koliko je Alaga na dan uradio.
U to se primicala i jesen, a kad je list opao i jo kasnije s Podvelei mu stiglo maslo i pastrma. U njega doma
radi se po itave dane, ivo, neumorno, sve se posprema, pastrma kolje i izvjeava da se sui, a Alagi kano i to
da je bilo suvino i dosadno, pa je uprav tada gledao da to manje bude kod kue. ena mu nije imala kada ni
da, to no se kae, pravo zalogaja metne u usta od velikoga posla. Od rana jutra pa do kasne veeri uvijek joj
zavrnuti rukavi, te jedva to bi se po danu smirila, kad bi morala ii klanjati podne i iindiju. Bila je ena
radina, valjana, a u radu kano da je najvie uivala. Uza nju
94
je jednako radila i ulsa, koju je mati sve upuivala ta i kako ima da uredi.
Pod jesen je u kui najvie posla, pa se nema kada ime drugim baviti. Hanuma se je bila od uvijek privikla da
Alage nema po danu doma, a sada je malo opaala i mogla opaziti da ne via Mehmedaliju. Tek na veer kad bi
iza posla sjela, kad bi on trgnuo na vrata, prekorila bi ga gdje je po vas dan bio, ta li je radio. Mehmedalija bi
samo utio ili u kratko odgovorio, da nije nigdje bio. To je obini odgovor, kad koga pita, a on ti niti smije niti
hoe pravo kazati.
Tamo lipo u duboku jesen, kad se s burom najavljuje zima, jedno dva puta izasebice Mehmedalije nije bilo ni po
cijele veeri doma, te bi doao tek tamo iza ponoi i uniao kroz avliju, gdje je stanovala Saja. Alaga kano da
nije mogao ili htio opaziti, da nema Mehmedalije, pa nije nita ni prigovorio. enu mu je to peklo, ali je ipak
utila, jadajui se u srcu, kako se je Alaga promijenio, pa ne zna ni sina da ukori. Bolilo ju je to tim vie, jer je
djecu svoju pa i Mehmedaliju voljela kao enicu u oima, te bi joj se srce paralo kad bi pomislila, ne kalai li joj
se moda sin po gradu.
Jednoga dana onako pred veer poela puhati bura, pa sve jae i jae, da je poela tresti i lomotati kao
pomamna. Zvidala je o peine, zaprskavala prahom i pijeskom zanosila vodu, a hujila po sokacima i oko kua,
da je poela i ploe s krovova bacati. to vii mrak, to sve vie bura raste, a u no kad su u Alage ve i polegli,
udarila najjae bjesniti, krei i kidajui sve to je mogla. Neto od bijesa bure, a neto od brige Alaginica nije
mogla stisnuti oiju, ve je gotovo cijelu no ostala budna. Okretala se i na jednu i na drugu stranu, bila je
nemirna, a po sto puta bi pogledala na sobni pender i preko avlije i na kapidik. Ve je i pono prola davno, a
bura neprestano bujila i bjesnila oko kue. Alaginica bi malo stisnula oima, nu kad bi
95BEZ NADE
BEZ NADE
bura jae zaduhala, odmah bi se prenula iz onoga polusna i digla na dueku, te pogledala prama avlinskim
vratima.
Bila je u velikoj brizi za Mehmedalijom, jer ga cijelu no nema doma. Gdje je, ta je? pitala se je u sebi, a kako
bi bura jae huknula, onako bi se ona stresla ramenima, glavom, cijelim tijelom. To bi joj rastjeralo onu
polusanicu, te bi i opet ostala budna, i tako cijelu no nije mogla zaspati. I zora zazorila, a ona je budna
doeka. Kad se je digla iz dueka, sve je neto sobom govorila i aptala.
- Dina mi, ne u da mi vie ovako radi! - ree otvarajui vrata od kue, kad je htjela da loi vatru. Kazat u mu
ocu, pa neka se on s njim mjeri. Neu ga tediti. itavu u Boga no -a gdje je, jadna ja ne bila?
U to se i Alaga digao, a kad ona izie iz kue, gdje je erbet pristavila, nae ga da se umiva.
- Eto ti na, tvoga posla i brige! - vie alosno nego ljutito dobaci Alagi.
- De, ta je opet? Sve ti neto ima!
- Kako ne bih? A to se nita ne brine za sina? Evo i dan, a njega nema doma. Kuku meni, ta e od njega biti!
- ta, zar nije doao? E - rei u ja njemu!
- Hoe, ja, znam ja kako e mu rei. Ti se zavukao, pa sve naklapa nekakve besposlice tamo po ariji, a
nema kada da vidi ta ti je doma!

- De, nemoj, Allaha ti! Izruit u ga! A da nije - govorae tarui se mahramom - ostao u koga jarana? Ta vidi
kakav je vjetar bio, pa bit e tamo gdje prijeko. Ako je, i pravo, kud bi po ovomu vjetru preko uprije i Donjom
Mahalom.
Alaginica stisnu usnicama, naglo se okrenu i ode u kuu, te se iz nje nije ni vraala. ulsu je zovnula da iznese
kahvu ocu, koji je uz dagaru sjedio i puio, ogrnut urkom. ......
>
'i'
Izjutra vjetar popustio, a nebom se povlailo nekoliko oblaka. Ulice i ceste kao metlom ometene, a kad je Alaga
iziao bio u ariju, uo je, gdje se pripovijeda, kako je noas bura iskrila mnoga stabla. Po duanima
duandije metnuli staklena vrata, pa sjedili za njima uz dagare, ili umur palili pred duanima da ga onda
unesu.
Alaga navukao na se urdiju, nekako stegnuo ruke u rukave, pa otiao tamo na Tepu i sio u kahvu. Bilo je jo
ljudi u kahvi, malo se porazgovarali, kako je bura bjesnila, pa svi uutili. Alaga je onako gledao na ulicu, a
poda se noge potkupio.
Ujedanput pokuca na staklo.
Ulicom prolazio Mehmedalija, pa se okrenu i pogleda tko to zakuca.
- Amo, amo! - mahao ga otac rukom. Mehmedalija unie preda nj.
- A gdje si bio cijelu no, ostrienjae? - smrkne se na nj.
- Nisam nigdje! kao u neprilici nakon male stanke odgovori Mehmedalija. Bili smo u Ibre na sijelu, pa
kako udari bura, nije mi se dalo po njoj klipsati u Donju Mahalu.
- A tako, tako! Odmah hajde materi, pa joj kai, jer bi te ubila bila.
Mehmedalija odmah izmaknu, a Alaga i opet poe mirno gledati na ulicu, kano zadovoljan, to je pred enom
pogodio gdje mu je sin cijelu no bio izostao.
96
97BEZ NADE
VI
U novim odnoajima Alaga je bio odijeljen, otcijepljen od sveg ostaloga svijeta. On ne ivi vie usporedo s
njime, a to koji dan vie, tim su tonije, otrije odsjeene granice izmeu njih. Neko nepovjerenje, odvratnost,
neka nejasna mrnja svega, to je novo, bio je putokaz Alagi za njegove nazore i misli, a sve je zavravalo u
najviem vrhuncu tako da ne smije dolaziti u doticaj sa svakim, ili, to vie, uvati se takovih doticaja, napose s
ljudima koji su tek doli bilo u kojem zvanju. Njegov taj oprez, to njegovo uvanje samoga sebe tako je daleko
doprlo, te on nije znao da je nekoliko doljaka podiglo duane, pa da veoma lijepo i unosno rade trgovanjem i
pretrgovanjem, da ih je mnogo koji su doli, te trudom ruku svojih ili poduzeima zarauju lijepe svote novca.
To on niti je znao, niti je mario znati: ta ta se njega tie, ta se dogaa na drugoj strani grada, na prijekoj
strani? to je na nj spadalo, tko e i odkuda sutra podignuti lijepu, veliku kuu, kupiti zemljite, kmetove? To
njegova stvar nije bila, niti je uviao nudu da njom tare glavu. Mnogo je vanije za nj bilo, ta misli
Osmanlija, hoe li se maknuti, je li Rusija izbacila vojsku na Puljiku, u kratko, tko e protjerati novu vojsku.
Svaki glas o tome, svako i najmanje i najpovrenije pripovijedanje za njega je imalo veliko znaenje, da odatle
izvaa kojekakove misli i zakljuke, ako ih je kad uope izvaao. Samo ne ovo to je sada a za ostalo se nije
brinuo, te je bio kao ovjek koji bi sam sebi svezao oi u nakani da podsigurno nekuda daleko ode - samo da
ode.
On je bio u sebi svijestan toga da su mu misli i osnove velike, zamane, a tako opet jednostavne i naravne da se
ne
98
BEZ NADE
mogu jednostavnije zamisliti. S toga, to su mu bile velike i zamane, odjeljivao se je od drugih, prikljuujui se
samo najuemu krugu svojih prijatelja, a drei se kao mrav, kad bi ga slijepi sluaj doveo meu onakove, u
koje nije bio pouzdan; s toga pak, to su mu misli i osnove bile jednostavne i naravne, nije smatrao nudnim, da
ih ide rasimavati i ispitivati, da li bi se mogle izvesti, kako, te koja bi im posljedica bila. Samo ne ovo, to je
sada! - to je otrica, u koju su se zailjavale sve njegove elje.
U takovim mislima, u takovim eljama onda nije udo to je postao onako zavuenim, onako zabrinutim kad bi
ga tko mu drago vidio u ariji, u koju je on uvijek, redovito izlazio i u njoj preko dana redovito boravio. I ma
da je imao najui krug svojih prijatelja, kakov je on sam htio i kuao stvoriti, ipak bi se on ustavio i ovdje i
ondje, javio se i ovomu i onomu. Ali svaka njegova rije, svako njegovo kretanje odavalo je da je nekako
smrknut i u srcu i u dui, kako god se je inio ozbiljnim i zamiljenim na licu i u oima. A svaka ga je i
najmanja stvar, koja mu ne bi bila po volji, znala silno uzmutiti i potresti, al' tako, da nikada ne bi svoga
nezadovoljstva izrekao vidnim vanjskim nainom, ve, naprotiv, sauvao vazda onu svoju mirnu zabrinutost i
ozbiljnost. Tako mu ono ljetos nije jedan kmet dotjerao onoliko sijena koliko prvanjih godina i koliko je on
opravdano mislio da bi moglo biti. Njemu je to bio odmah veliki i vani razlog da proda kmeta. Prvanjih
godina on toga ne bi pomislio ni za ivu glavu, niti je ikada radi tako ta zamjeravao i najmanje svojim
kmetovima. Svemu je mogao nai razlog, te ne samo to je bio dobar aga, ve i kao uviavan gospodar odmah
je uvijek znao nestaicu rastumaiti time, to je i zbilja te i te godine unitila sua, obila tua, raznio vjetar, ubio
mraz. Sada mu takovi razlozi nisu nita vrijedili ni valjali
99BEZ NADE

BEZ NADE
- a konac je bio pripovijesti taj, da je Alaga imao jednoga kmeta manje. Malo za tim prodao je i drugoga, to
mu je sina
0 trganju isekao na osoran nain.
U takom stanju slabo i malo je mogao opaati, ta biva i ta jest oko njega. Njegova najblia okolina kano da
nije za nj ni postojala, odnosno u toliko, u koliko je mislio, da mu ona mora priznavati, da su mu elje
opravdane, nune, te da se mora njima i ona pokoriti, priljubiti.
Uza sve ono, za im se je u dui zanosio, ostao je kao i prije dobar otac i domain, al' takov koji misli da mu je
dovoljno samo dobro htjeti onima koji od njega ovise i koji ga gledaju kao prvoga i najbliega, koji se za njih
brine i koji ih uva. Njegova obitelj, njegova kua mu je mila i draga, al' nije mu vie u njoj nekako bivalo
ugodno, kano prije, i kano sada u krugu i drutvu onih svojih prijatelja koji su s njim dijelili jednake nazore i o
kojima je mislio da su s njim ravni govoriti. Otuda ona njegova utljivost kod kue, otuda i ona neka upravo
nebriga za sve to se u kui dogaa. Kako to ide, kojim redom, on nije znao, niti je mogao i imao vremena da
se bavi
1 zanaa onim to se zove domaa radost il' alost. Imao je i > odvie vanijih stvari nego to su te.
Pred godinu, dvije-dana, dok nije bio takov, malo je bilo razlika izmeu njega i njegove ene, dapae nije ih hi
bilo, kako je ona bila vrijedna i uviavna ena, nastojala je da svaku obori, pa je tako kroz dugo vremena
vladao mir, skladnost i zadovoljstvo. I sada je toga bilo, al' ne u onoj podpunosti kao neko. Hanuma je bila
bistra pogleda, te je mogla lako opaziti kako se je Alaga promijenio, a to je na nju djelovalo vrlo neugodno.
Nikada mu nije opratala to se je dao tako na ta sijela, na ta naklapanja i besposlice, kako je ona govorila.
Mnogo puta mu je kuala kazati to se njoj ini i ta ona misli.
I
ne odobravajui njegova postupka i nemara, ali joj je to uzalud bivalo, jer bi se Alaga i na nju nekako kao
okosio. On kao da se je sam ispisao iz kunoga kruga, prepustivi eni svu brigu, a drei da je njegova samo i
jedino ta zadaa i dunost da se bavi stvarima koje e doi i koje e promijeniti sve odnoaje.
Od svojih posebnih briga nije imao kada ni da se raspita im se Avdo bavi, ta li radi, ma da je uvijek mislio o
njegovu dobru. Avdo bi esto njega susreo, gledao da se s njim razgovara, nu kao da Alaga nije imao za to
vremena.
- Drugi emo put, evo sad imam neto posla! - rekao bi mu i pourio se, a u istinu sav mu je posao bio u tomu
da ode u ariju i sjedne negdje na duan, da podijeli samo nekoliko rijei, ili se zavue u kahvu pa da tu uti po
cijeli dan.
Tek malo po podne a osobito i redovito naveer dolo bi da se razgovara, kad bi se svi prijatelji okupili, u
razgovoru zaboravljajui da odu doma.
Avdo, kako je cijenio Alagu i morao mu biti zahvalan, ne bi mu se usudio nita zamjeriti, ve bi poao za
svojim poslom. On je sada ve, tamo pod zimu, otvorio lijep duan na Luci, a malo-pomalo te poeo mesom po
ugovoru raditi s vojskom. Posao mu je veoma dobro uspijevao. Isto i Miii, koji je sjedio u kahvi, to su ju u
logoru podigli, prodavajui uz to i druge stvari.
Tako je Alagi prolazilo vrijeme i on u vremenu. Na enu mu se pak svalile sve brige, koje je on sa sebe stresao,
pa mada je bila ena od razbora i srana, znale su ju esto puta ljuto oboriti. Zaudo, kako se je ona znala
dovinuti tomu da to tako ne moe dalje ii niti dobru dovesti potraje li sve tako. Koliko je god ljubila svoga
Alagu, toliko isto i svoju djecu. ulsi je posvetila svu brigu, koju razumna mati moe posvetiti svojoj dobroj
keri, a Mehu je nadzirala osobito, moda i s toga to je bio mezimac. Kad bi ga spremala u mejtef, opremila bi
ga to
100
101BEZ NADE
se ljepe more, da je bila milota od djeteta. Meho i ulsa su joj bila velika radost, al' joj je tu radost mnogo
neto mutilo. Nekakav ju strah spopadao kad bi se dala na razmatranje i razmiljavanje kako Alaga troi
vrijeme - a bogme i novce. Od uvijek je bio veoma potroan ovjek, to onda kad se je i marljivije radilo, a sada,
kad upravo nita ne radi, ve sve zapuava, postao je i potroniji. Uz to grdnija joj je bol bila to radi
Mehmedalija. On se, rekao bi, ve sveosve odbio od doma, pa ga nikada ni u vrijeme ni u dobu kad treba. Otac
mu ili nije htio, ili nije vidio, ili nije mario, da ga nadzire, kad ustreba, da ga ukori, ve ga prepustio, kao i
ostalo, materi. A Mehmedalija. se prestao matere bojati, te to bi ona na nj zavikala, to bi ga korila, bilo joj je
suvie uzalud kvariti prsi. Po cijele dane, po cijele noi znao bi on ne doi doma, te koliko je sam Alaga troio,
Mehmedalija je i deset puta vie. Otac mu je uvijek davao novaca - a volio ga je i ponosio se je svojim sinom.
Jednom ga susreo Omer-efendija, pa uz ostali razgovor na koncu mu ree:
- A to ti, dina ti, Alaga, ne da Mehmedaliju u kolu? Alaga ga samo ispod sebe pogleda, pa opet skrenuo
pogled
na lulu, u kojoj se je pepeo podizao dimom.
- Mehmedalija je jo, danum, mlad, a sada mu je zgodno; rudija lijepo ureena, pa to ne bi? Nee biti
zgorega. Moj Hilmo nije vie za to, ama ja sam ga dao da ui ovo novo pismo, valjat e...
- ta, novu jaziju? - uprepasti se Alaga, oduprv se rukama o koljena.
- Ama da ta ti misli! - potvrdi mu Omer-efendija. Neka ga, neka ui, pa deder i ti svoga Mehmedaliju u
rudiju!

Alaga ne odgovori nita ni odmah niti kasnije. Kad se je Omer-efendija od njega pozdravio i otiao, odvratio
mu je

BEZ NADE
pozdrav, ali tako da se je vidjelo kako ga je neto silno zabolilo. Poalio je Omer-efendiju, jo vie, inilo mu se,
da se je u njemu razoarao, te da u njemu, u Omer-efendiji, ne vidi vie prvoga turina ve odmetnika koji je
doao da i druge zavada na grijeh i odmet. On, Omer-efendija, koji je toliko uio i preuavao, koji zna Kur'an u
nokat - pa da mu on savjetuje, kako e svoje dijete dati u kole da ui kaursku jaziju? Eto, on grdno zlo poini
od Hilme, pa kud jo da njega, Alagu, svjetuje na odmet? A nije li to isto kao odmah rei: Vie nisi turin niti
smije biti? Alagu je to iz temelja bilo potreslo. Koliko god je ipak od novijega vremena upravo gledao, da se s Omerefendijom manje sastaje, ipak ga je cijenio i duboko tovao kao pravoga turina, koji je ak u Stambulu uio u
medresama. O njemu je mogao sve pomisliti, - al' da e biti, uope da bi i mogao biti izdajnik vjere - toga Alaga
nije ni izdaleka slutio, i za nj bi dao hiljadu puta svoju glavu, da mu ju odsjeku na velikoj upriji. A vidi sada!
Taj Omer-efendija, koji je meu prvima bio zvan, da uva vjeru - on se upravo die proti njemu, te i druge proti
njemu navre i nagovara. Zar to nije znak padanja, i zar to jasno ne pokazuje da ovdje dinu vie nikako ne
moe biti dobro?
Tako je s ogorenjem razmiljao Alaga, uviajui pogibelj tim viu, kad se za tako pogubne i najgore stvari
zauzimlju i oni, o kojima se je do sada mislilo i moglo misliti, da e znati i moi uvati sveti din. Ogoren,
ubijen je bio u dno due - i ve je pred sobom viao skoro, brzo vrijeme kad e nestati i zadnjega turina... A u
tomu ta initi? - pitao se je on.
Alaga se nije mogao snai, da uvidi, ta znae Omer-efendijine rijei. Omer-efendija je bio ovjek koji je hodao
i svijetom, pa se je ve u tom dosta razilazio od Alage, njegovo miljenje i shvaanje od Alagina.
Dok je
102
103BEZ NADE
Omer-efendija drao da ovjek moe ostati gdje hoe, potpun u svojim osjeajima, osvjedoenju, gleda li ga
umnim i tjelesnim radom iznijeti na jednaku, pa i viu visinu mimo drugih, stvarajui uz to sam sebi okolinu
kakovu hoe, Alaga je upadao u bolest, koja donosi sobom to da ovjek zamrzi sve to je oko njega, mislei da
ini pravo i s tom mrnjom drei da je obavio sve to se od njega trai i oekiva, a sveerno jo uvijek traei,
makar i na silu novih razloga, da u sebi to vie podjari onu mrnju i time ve unaprijed da opravda sve ono to
uslijed te mrnje poini. Alaga je bio dobar musliman, odan svojoj vjeri, koja ga je svega ispunjavala i za koju
bi dao -i zadnju kap krvi. Ali koliko god je bio odan svojoj vjeri, toliko je bio slabo u nju upuen, te joj je
povrede nalazio i ondje gdje ih nema, i pogibli gdje ih ne more biti. Za nita drugo ve za din on je uviao
pogibelji u ovim novim odnoajima, a isto tako mu je bilo pravo odmetnitvo od dina, tko bi se tim
odnoajima priljubio..... Pa uiti kaursku jaziju to je grijeh
neoprostiv, grijeh proti Bogu, zloin proti dinu... Ne, toga on ne more dozvoliti, radije sve, nego li to. On nije
shvaao vanosti pisma i knjiga, koje uznose ovjeka, krijepe mu duu, snae srce, po kojima ovjek tek naui
kako e znati odluno raditi za najvie svoje svetinje.
Ja moga Mehmedaliju? Ne, ne dam ga; on mora ostati pravi turin, kakav sam ja i kakvi su nam stari bili!
Tako je on odluno u sebi zakljuo, uvrieen u dnu due onim rijeima Omer-efendijinima.
A to je bilo po podnevu, upravo u isti as kad su u Mujanovoj kahvi na erizu padale i lupale karte po daski.
Otamna, zadimljena odaja, u kojoj posjelo nekoliko glava, koje jedva prepoznaje, dok iz jednoga ugla dopire
lahak, priduen govor, po gdjekoja psovka, kletva, iz kojega bukne mala iskrica
104
BEZ NADE
i nada, pa opet prestane. Kroz pender pada na njih danje svjetlo i svijetli im da vide karte, da mogu igrati. U
licu ih nije mogue pravo vidjeti, jer su se pogurili tako su strastveno gledali u karte kad bi koju bacili.
Zveknuo bi novac, a nekada bi se svi rukama pojagmili za sredinom i jedan drugoga pogledali, mrko, ljuto.
Tada bi se vidjelo kako im se oi zakrijese samo za onim a za ostalim nita, kao da ih i nije. Nikuda se na
stranu ne osvru, kao da su za sve otupili, dapae, nemaju kada ni cigare zapaliti.
- Ha, ja... moja je!
- Nije, ne dam...
I nastala bi vika, inad, mala svaa, koja bi se opet smirila, da se uzmogne igra nastaviti.
Od iza podne sjede tu i igraju se neprestano, strastveno, ustrajno, a da ne podijele meu sobom drugih rijei,
ve gdjekoju inadljivu i osornu rije. U igranju nisu opazili kako se dan izmie, kako se pomalo smrkava, ve
tek kad se je uhvatio sumrak, onaj koji je bio prama penderu, pogleda na nj.

- A vidi, smrkava se!

i Nisu opazili takoer, kad im je kahvedija zaegao svijeu. U kahvu nagrnu pod mrak jo vie mlaarije,
viui i glasno razgovajui preko basamaka, a kad unioe u odaju, svi prasnue u jednoduan smijeh,
pokazujui jedan od njih prstom na onu etvoricu to su se igrala.
- Eno, nisam li rekao, a? - ree on ostaloj svojoj druini. Svega ih je trojica unila, a kako su uz basamake
galamili,
rekao bi ovjek da ih je i deset bilo.
- E jesi, dobio si okladu da emo ih nai gdje se igraju! - na silu priznade drugi.
- Ah, ta mi je to! Svi emo po rakiju! - mahnu trei rukom prama glavi, da mu se je fes nagnuo sasma na
stranu, a pri
105BEZ NADE
BEZ NADE
tome se je smijao tako slatko i ugodno, kao dijete kad mu se daje slatkia.
Svijea u odaji nije imala velike jakosti, da bi mogla dobri i tono rasvijetliti da se raspoznadu oni koji su doli.
Tek kad se primakoe blie njoj, mogli su se bolje vidjeti. Dvojica od njih bili su Salko i Ibro.
- Kako ste stali? - prie Ibro blie onima koji su igrali.
- Ne pometaj nas! - upozori ga jedan od ovih.
- Oho, Mehmedalija se ljuti! - uhvati trei jednoga igraa za kitu, te mu poe onako podizavati fes.
- Bjei..... izusti Mehmedalija psovku. Gubim puno.
- E hajde, sada prestanite, pa emo malo da se razveselimo.
- Odmah emo biti gotovi! - obeavao je jedan, koji je upravo poudno dijelio karte.
Malo zatim igrai se rastavie i digoe. Stavi na noge, poee se protezati, jer su im se ile bile nekako skupile,
ivci zamrli i otrnuli od velikoga sjedjenja. Idui preko odaje pruali su ruke, pa se onda podboili u pasu,
iskrenuli natrag i trehnuli sad jednom, sad drugom nogom.
Poredali se po seijama te onako sjeli, pogledujui jedan drugoga, pa naokolo po odaji. Mehmedalija je jo
stajao na odaji podboenih ruku. Odmah se je vidjela velika razlika u dobi meu njima. On jo mlad, golobrad,
tek mu nekakva ko crno-uta vunica ponikla nad naustnicama, a oni drugi i jai i snaniji od njega. Prilino su
kako koji od njega bili svi stariji. Krupni im i ve veliki brkovi, a kuda briju bradu, onuda ih osulo jako modrilo
od sitnih dlaka. Samo u Ibre se je pokazivala veoma slaba brada, ali su mu zato bili puni outi brkovi.
- to ti je, Mehmedalija? - upita ga Salko.
- A, nije ti karta htjela, je li? - premetnu nogu preko noge jedan od onih to su s njim igrali.
I
- Nije, dina mi, ve sam ogladnio! Idem ja, ne bih li to naao gdje u ariji, pa u se odmah vratiti!
Proi se orava posla! Sad emo pod Hum na rakiju, pa more tamo jesti, to ti dua hoe! - nagovarao ga je
onaj trei, koji je doao s Ibrom i Salkom.
- Pa makar i to bilo! - slegnu on ramenima. Nastade mali muk.
- Zbilja, jo je rano pod Hum! - skoi jedan prama duvaru, gdje su visjele gusle, dvije tambure i argija.
Najprije prihvati jednu pa drugu tamburu i pua ih iz ruku, a kako su udarile natrag o duvar, onako im ice
zazujae. Pa onda skinu argiju i idui preko odaje, kucao je prstima po icama.
- Ha, dedera jednu! - kliknue ostali.
Onaj uze navijati i navijati, dok ne povue terzijanom te i sam ne pusti glas. Uza nj prihvatie i drugi, jedan
vie, drugi manje, a svi gotovo debelo, nesuglasno, a sve onako ispod glasa. Katkad bi samo Mehmedalija
prihvatio potihano i izdignuto.
- Uhu, post mu! Salko bi se uz duvar prislonio i metnuo ruku za zatiljak, dok bi mu se rub od fesa ljubio sa
dugim obrvama. A bile su mu veoma lijepe a crne.
Na dvoru se ve uhvatio mrak, te jo malo tko prolazio arijom. Duani se pozatvarali, samo su jo bile
otvorene mehane na Vakufu na onim peinama nad Radoboljom.
- A gdje je ovo Hilmo? upita u pola pjevanja Ibro. Nikad ga meu nas od neko vrieme.
- Ostavi ga, bolan! mahnu onaj iz oka.
>
- to to? - nagne se Salko.
''.:',
- Tokorse ovjek se uozbiljio, pa nee nikuda. Dijete! opet e onaj. On ti se, bolan, boji oca kao groma.
Nikad nije nita ni bio, pa nee ni biti.
106
107BEZ NADE
- Eh, ako se sada ne proveseli, boga mi nee ni kasnije. Vidjet emo! pomaknu glavom i obrvama Salko, te
sa strane pogleda Mehmedaliju.
U to se ue stupaji po basamacima.
- Sad e ovamo svijet - hajdemo mi za ranijega! - predloi Salko.
Svi pristadose te se sva sedmorica hitro posukase iz odaje i prosue na ulicu. Na dvoru je vladao crni mrak, a
slegla se i dobra tiina, te su Radobolja i Neretva umile, kao da im se je buk pojaao. Kroz ariju bilo tamno,
mrak se slegao svuda naokolo, a kroza nj iz daljega i bliega prodirala sitna svjetla svjetiljaka iz kua kroz
pendere. Momci nagnuli uz ariju, a kako gaze i stupaju, onako pod njima kripi pijesak. Kroz mrak su se
okretno i vjeto promicali, a kad izioe iz arije, skrenue nalijevo niz brdo preko stijena, te preko vode

preoe na drugu stranu. Ovamo im se sa strane crnila Radobolja i hujila ispod mlinia, prtei i sipajui sitne
kapi. Odatle skrenue nadesno i pod Humom upadoe u prva vrata.
- Evo nas! E gdje si, mehandinice? - uz basamake zaviknu Salko. Lako je bilo prepoznati njegov glas.
- Ah, bijesne momadije, samo da je djevojaka! izie pred njih na tavan postarija krmarica, drei u ruci
irak i mirei, da bolje vidi, tko joj to dolazi.
- De, ta si nas se, bona preplaila? Ne budi ti mahane! -osinu je po leima Ibro.
- O vidi ti njega! - lukavo se nasmija mehandinca i okrenu irakom za Ibrom.

- Ajbo! Ne emo se tui! - poe pnaj jedan od zadnjih, koji je tek stao na tavan. Deder ti namarakije! < v
o
- U koju ete odaju?
: ;
. ,i;a
108
BEZ NADE
- Svejedno. Ili ne, bolje, ovamo emo sa strane! Samo bre! pouri Salko i otvori vrata odaje, koja je bila
prama Radobolji.
Okretna krmarica unie takoer meu njima u odaju, uee im svijeu pa poe vratima.
- I togod da se prigrize! - prikrii joj Salko. - Ne boj se,. Mehmedalija, sad e moi jesti!
I druina posjede, udari u razgovor i smijeh, govorili su i o mehandinici. Upravo kao da su se natjecali, a u
tom ih smijehu zatee i mehandinica, nosei rakiju.
' '
- ta, avoli! lukavo se nasmija ona.
<
- Budi stalna, nee ti nita biti. Stara si vie!
'
i I svi udarie u ponovan, pomaman smijeh.
,'
- A da ste vi vidili Ivku dok je mlada bila! - namignu mehandinica. Ni sad vas se ne bojim.
- U tvoje zdravlje! - okrenu au prama njoj Salko, Dederte, ljudi! - i nategnu pa ju iskapi do dna.
Hitro je ispred njih nestajalo rakije, a mehandinica, da pristedi estu hodnju uz stepenice niz stepenice,
donijela je napokon obilno rakije u velikoj crnoj boci.
- Evo pa pijte, koliko hoete! - pokaza im bocu.
Sat je za satom odmicao onako hitro kao to su im se hitro salijevale ae niz grla. Mehmedaliji se poeo
splitati jezik, te nije mogao ni govoriti kako treba, a oi mu se izbuljile, glava oteala. Nepristojne su ale
padale jedna za drugom, a smijao im se i Mehmedalija, kao to god i drugi.
*
- Sad u ja doi! - ree im Salko i izie na vrata.
; Preko tavana je upravo ila mehandinica.
n
- Tko ti je ono, bona, u drugoj odaji?
- Eh, a to je tebi za tim? - nasmija mu se ona u brk.
- A Boga mi, ja u i bez tebe vidjeti? - pa se priblii odaji i metnu oko na otvor.
>5
;

;
109BEZ NADE
- De ostani, kukavan ti ne bio! - povue ga ona za-rame tako jako, da se je morao okrenuti.
- Tko je ono?
- A due mi, ljudi! Zaigrali su malo!
- Kako?
- Eno Salka Buatlije izigrao tri tapije od Jesenice, a Avdaga skinuo sve sa sebe. Gube puno! Hajde, ii, avole,
ne smetaj mi ljudi!
Salko se vrati natrag i poe svojim drugovima pripovijedati, kako se u drugoj odaji igraju.
Vrijeme je ve bilo odmaklo. Svi su uhvaeni, a v Mehmedalija pao, pa ne more sobom ni maknuti.
- a emo s njim? - upita Ibro.
- Dina mi, ne more sam doma. Daleko mu je! - zabrinu se Salko.
- Sve mi nekako udnovato, kako se Salko brine za Mehmedaliju! - nasmija se jedan, lupiv rukom o
dasku.
- Vidi, najbolje je, da ga odvedemo u Mujanovu kahvu, pak neka tu prenoi! - predloi Salko.
- Pa taman! - odobrie drugi, koliko su se mogli uzdrati, te se digoe.
Teko su stupali, evrdajui pomalo, a kad su bili niz basamake, morali su se drati trabozana, ma da im je
mehandinica svijetlila. Jo im je tee bilo s Mehmedalijom. Vie su ga meu sobom nosili, nego li vodili. On je
bio sagnuo glavu, te bi katkad izgovorio po nekoliko nesuvislih rijei, koje nije bilo mogue razumjeti.
Vratili su se natrag istim putem, a kad su bili na erizu, dvojica uvedoe Mehmedaliju u kahvu i predadoe ga
kahvediji.
Ostali su ekali na dvoru, a kad se i ona dvojica povratie, razbjegoe se kojekuda po Mostaru u crnu no da
trae svjetla."
110
VII
Kao sumorni jesenji dani - tako je i Alagi prolazilo vrijeme. Nekad bi mu se tako smrklo da ne bi znao ta bi
poeti. Doma bi se brzo zasitio, te bi iziao, kao nekako sobom nezadovoljan i ljut, da se gdje u ariji razabere.
Izvalio bi se gdje u kojoj kahvi i onako mualjivo provaao itave sahate, ili sio komu na duan, samo da sjedi i
vie nita. U tako miran, jednolian ivot kao da se je uivio, te mu oito nije prijalo kad bi ga kod kue ena i

djeca rastresali. Mada u ariji nije imao nikakova posla, ivot mu je bio arinski, tu bi se ustavio obino do
ruano doba, a ee i do veeri. Uvijek je jedva iekivao vee i sijela. To je pak za nj bilo posebno uivanje a
svako mu se je inilo tako znamenitim, da bi se i sam zgrozio, kad bi pomislio, da ne bi mogao na nj doi. A i
sijela su jedno drugomu bila slina, kao dan danu Alagina sadanjega ivota. Na njima se ve sve pretreslo,
samo to su se traili novi razlozi, kako da se opravda onaj bijes, nezadovoljstvo, da se opravda njihovo
miljenje, kako ovo zlo, koje je sada, valja, ma kako bilo, ukloniti ili ispred njega bjeati.
U Alage se, kao obino sabralo jedno vee veliko sijelo. Sastalo se do osam ljudi, svi mrka i ozbiljna lica,
zabrinuta kao u ono vrijeme. Po hiljaditi se put jedan drugomu potuili, izjadali, pa i opet nasavili da se krijepe,
da ne popuste snujui osnove koje su snovali i pred godinu dana. A kad bi se malo porazgovorili, onako ispod
glasa, tajnovito, svetano uutili bi, da bi se ulo samo kako tegle kroz ibuke ili sru kahvu. Pogledima oborili
dolje, dok ne bi komu palo na pamet da kojom mudrom prekine tu tiinu.
..
.--...>T
BEZ NADE
BEZ NADE
Neto pred jaciju, kad su upravo tako malo zautili, ou se na avlinskim vratima kucanje. Svi se zgledaju.
- ta e to biti? - upita jedan.
Alaga podie zar na penderu i pogleda niz avliju, nasloniv jedno uho o staklo.
Kad ponovno zakuca, die se on te sie dolje da otvori.
- O, ti si Avdo? - upita Alaga, poznav po glasu Avdu, kad ga je pozdravio.
- Evo ba ja! A malo da prosijelim!
- Bujrum gore!
Kad unie u odaju, svi lijepo doekaju Avdu, te mu se kaq obradovae. I to je bila neka promjena u njihovom
jednolinom sijelu. Avdo sada nije bio kao prvo. Uredno odjeven, zadovoljniji i veseliji u licu no prije, te bi ga
ovjek teko prepoznao. ini se nekako slobodniji, odvaniji, a kad htjede sjesti, svaki mu je nalazio mjesto uza
se.
- Dobro, zdravo, Avdo, a? - upitae ga.
- Eh, kako Bog hoe! Pomalo, kako se more. A valja raditi! Avdo se bio veoma proradio i prometnuo sobom,
kao da ga
je sama srea vodila za ruku. Vie od godinu dana radei sa malo, zaradio neto i pritedio, te sada potjerao na
vie, pa se dao i na manje zakupe. Radio kao mrav, pazio svaku i najsitniju stvar, pa koliko god je ono prvo
vrijeme bilo vrlo lasno zaraditi, koliko god hoe, njega srea i bolje milovala. Jedan duan drao on, drugi
Miia - i vidno se opaalo, kako oni idu naprijed. Sad su ih drugaije svagdje doekivali nego li prije: svojim
radom poee se izjednaivati drugima.
Al' ih je zato bilo koji su Avdi ljuto zamjeravali to radi sa vabom i to se s njim drui.
- Lijepo ti, Avdo, ama mi je samo zaudno, kako ti more, bolan sa vabom! - javi mu se jedan sijeldija.

i. v
- E, ne bih! Sto, brate, ne bih? Kad tko more i hoe, neka radi, jer ja ne znam koje zlo otuda.
- Ve ti kao da misli ovdje vjekovati. Eno to kae Hadiefendija. Danas sam bio u njega, pa mi i
opet kaza itab: evo ovaj nam veli, da nam je dunost seliti...
- Neka njega! - prekinu ga Avdo, kao da je jedva htio preuzeti, da govori. Kad pred drugima, kazuje itab: Evo
ovaj nam veli da je dunost seliti! - a kad sam, onda on gleda svoga posla. Pametan za se - ama kud ide
drugima to govoriti da se zaputavaju? Svakako je bolje raditi, pa kad bi ovjek i da seli, tamo e onda vie
imati.
Ostali se nisu slagali s Avdom, ve su nekako mahali glavom, kao da ne odobravaju. Nitko se nije mogao s njim
podudarati, svakoga su se misli razlikovale od Avdinih, i za to se je Alaga znao i srdnuti na Avdu. Tako i sada
ne bijae mu po volji, to je Avdo rekao. Njemu je shvatljivije, razumljivije i pametnije bilo kad je odmah iza
Avde nadovezao Mehmed Krili:
- Aa, dina mi, ja ga ne ostajem ovdje, ve selim. ta u, ponijet u sobom din i motiku...
Govor se razvi malo ivahnije, al' Avdo nije mogao podnositi o emu se oni ostali razgovaraju. To mu je bila
suvina i smijena stvar, sve samo: seliti se! Toga se je on dovoljno zasitio, pak je s toga kuao primiriti ljude i
svrnuti govor na to drugo.
- A znate li, ljudi, da su ubili Bajru Kenjara? - pogleda ih on sve iz reda.
- taaa veli, Avdo, za Boga? - svi se snebie, podignuvi od iznenaenja ruku, il' otvorivi usta, ili streknuvi
se malo na se.
- Jesu, dina mi! Evo veeras saznadoh!
112
113BEZ NADE
Sijeldije se zgledale, te onako isto, nepomino sjede, kao da nisu mogli ni smjeli vjerovati toj groznoj vijesti.
- A kako i tko? - upita ga Krili.
- Ja taman zatvarah duan na Luci, kad odjednom tre jedan poznati Gabeljak. Dobro, zdravo, pa e me on
upitati da li sam uo kakva se je nesrea dogodila. ta ja znam, kakva nesrea, ko kad biva nita nisam uo.
Ama jest, Avdo, ree mi on, prava nesrea. Kako je ovo vrijeme jegulji, silno ju u Gabeli lovili. Poredali se
ljudi ovako uz Neretvu, pa svi gledali u vodu. Tu bio i Bajro Kenjar. Taman mrak. Kad odjednom odonuda iza
plota: tak! a Bajro na lea.

- Mrtav? - upitaju ga oni.

- Jest, - stanite, da vam kaem. Ja ga upitam, zna li se, tko je, ta je, uhvatie li koga? A jok, veli Gabeljak.
Ve jest, kad je Bajro pao na zemlju, zaviknu: Ubi me Pero Bevanda! -pa jo ne znamo, ta je. Vidjet e se
zar.
- I odmah mrtav?
- Kako pao, onako i ostao!
U odaji nasta muk, a sva su lica bila smrknuta i ozbiljna, ozbiljnija, nego prije. Obuzelo ih, obhrvalo silno
preneraenje, a onaj njihov muk jo je tajnovitijim inilo treptanje svjetla na iraku, koje bi planulo i spalo, kao
kad ovjek naglo trepavice otvara i zatvara. Nisu ni opazili da je mum dogorio do kraja, tek kad je fitilj poeo
upadati, Alaga se osjeti i udije drugi mum.
- Znam ja, tako e to sada ii! - uzdahnu Krili, podignuv i spustiv zabrinuto obrve. Velju ja, to velju: ja selim,
pa u sa sobom ponijeti din i motiku - i to Bog da!
- Eto ti na! - oglasi se jedan iz oka. Tako e nas sve poubijati redom!
Taj glas o smrti Bajre Kenjara tako je smeo Alagu, da nije znao ni mogao ni rijei progovoriti. I ta mu se
nasloila rta
114
BEZ NADE
ostale, pa je sve neto snovao i zakljuivao u glavi. Dok se je na Avdi vidjelo, da je nezadovoljan, to je i s ovim
pomeo sijelo i razgovor, dok su ostali primjeivali sad ovo, sad ono, uviajui velike pogibli, koje se spremaju,
a kako to svjedoi i umorstvo Bajre Kenjara, Alaga nije prozborio ni bijele ni crne. Takova mu se gorina, takov
bijes slegao na duu i srce, kako jo nije kroz ovu godinu-dvije dana. Otvorila se pred njim vrata buduih dana i viao je sve samo zlo i gore, a spasa nikako va.
- Ne bude li brzo drugoga spasa, bjei odavle dok si iv! -stvarao je on svoju odluku, pa onda onako nijemo
pogledao svoje prijatelje kao da ih je htio upitati: Zar ne velim pravo?
I kad su se sijeldije rastale, a on za njima zatvorio vrata, ostao je sam sjedei i premiljavajui. Punio je lulu za
lulom, odbijao bijesno dimove, te je tek sasma kasno legao u dueke. Bio je na istu: potraje li ovako, sve e nas
jednoga po jednoga posmicati.
Sutra dan je cijela arija, itav grad znao i pripovijedao o tome dogaaju. Sve se je tim zanimalo, o tomu
raspravljalo, ali od svih najvie kao da se je tim zabavljao Alaga. Sve mu se misli u to usredotoile, te o drugom
nije mogao ni misliti ni govoriti.
- Kaurin ubio turina! - po hiljadu je puta u sebi ponovio, pa u tom jadu, u tom bijesu spopala ga neka bojazan,
neka slutnja, kako to zlo kae: bolje ni drugima nee biti.
Po itave dane u ariji je o tomu dogaaju razgovarao. Onaj, koga je ubijeni Bajro Kenjar oznaio svojim
ubojicom, metnut je bio odmah u istrani zatvor, istraga povedena, te su svi, a na vlastito Alaga, napeto
iekivali, ta e biti, kako li e sud ispasti. On je bio uvjeren o krivnji zatvorenoga, on zna da je kriv, kao da je
i sam bio tad u Gabeli, pa kao da je vidio, gdje je
115BEZ NADE
onaj napeo puku i naperio u Kenjara... Pa je bio takoer vrsto uvjeren, da e ga sud osuditi kao ubojicu, na
smrt, na vjeala.
I tako je on u napetom oekivanju proivio cijelu zimu, doekao i proljee. Kroz cijelo to vrijeme za njega nije
bilo drugoga posla, druge brige, nego li je to kako e biti osuen Kenjarov ubojica. A ona istraga kano da se je
po njegovoj volji i elji sve vie otezala, da do kazne ubojiine uzmogne to vie govoriti i raspravljati i druge
uvjeravati po svom najboljem uvjerenju i nakani o zlu, koje eto pritiskava zemlju i pristae dina.
Njegova kua, njegova ena i djeca, svi njegovi poslovi -kao da nisu za nj ni postojali. Doma je dolazio, jer se je
od, uvijek nauio da doma spava - pa da opet izie i da se ne vrati po itav dan. Za ensko je da bude doma, a
ovjek uvijek ima svojih posala u ariji meu drugim ljudima. Pod izmak zime, kad se je vrijeme bilo sasma
razgalilo, uhvatio ga kmet u ariji i opomenuo ga, da bi mu se sada valjalo pobrinuti, da dobro obradi, obkopa
vinograde brzo. Alaga je bio u najzanimljivijem razgovoru, pa kad mu je to kmet spomenuo i upozorio ga, da e
ove godine i jo manje biti groa, ne obradi li na vrijeme vinograde, taman kao da ga je pomeo u najvanijim,
ivotnim poslovima, gdje mu upravo o jednom asu ovisi sve. Alaga se rasrdi, otjera kmeta, sam skoi na noge da trai kupca vinogradima. Pa ni to sam nije mogao niti imao kada obaviti: naao je drugoga, da ispred njega
prodaje. Ta je njegova nakana, odluka od jednom nastala, a kano da je dozrjevala dulje vremena. Svakako je tu
bilo ja ginut ja bjeat - mislio je on - pa je bezbeli bolje odmah okrenuti u novac.
O toj svojoj odluci nije se sjetio nia rei svojoj eni, a kamo li se s njom posavjetovati. Ona i onako ve godinu
dana slabo ta uje iz njegovih upravo usta, ta on radi, ta li snuje. Samo
116
BEZ NADE
to je na njemu opaala veliku promjenu. Prije tako brian i poman, sada sve odnemario - pa ju nije malo peklo
njegovo dranje. Nu to bi njoj bila mala rana, da ju nije muilo ponaanje Mehmedalijino. On se ve sasma
rasputao, pa rasipavao, a i dana bi prolo, te se ne bi doma pokazao. Zabrinuta je srca gledala to sve, te je
uzalud kuala, da se otrese neke nutrnje boli, koja ju je podgrizavala. Katkad bi se tako zabrinula, te bi sasma
zaboravila obui i opremiti Mehu u mejtef, pa bi to morala onda uiniti ulsa.

Najviu utjehu, razbibrigu nalazila je u to dvoje svoje djece. S njima se je razgovarala - kad Alaga nema kada
sam da podijeli s njom rijei; njima se je tjeila, kad bi ponovno doao k njoj glas, da joj se je Mehmedalija dao
na pie, da je udario u igru. S Mehom joj je rasla nada, a u ulsi kano da se je brina pomlaivala. A ulsa joj
je bila dobra i posluna, valjana kao zlato. Kroz ovo pola godine sva se razrasla, pa itava djevojka, da je se dva
oka ne mogu nagledati. U stasu vitka a visoka, svaki joj kret, svaki hod plemenit, lice milo i lijepo, s
privlaivim izrazima. Grudi joj porasle, vie se zaoblile - te ne bi ovjek rekao da je to ono dijete jo od natrag
pola godine. Kad bi u kui radila i opremala, morala bi zavrnuti rukave - a ispod njih bi sinule pune i bijele
njene ruke, ili kad se spustila uz ognjite, tanke bi se dimije priljubile uz tijelo -a onda bi joj odavale prekrasne
obline njezine. Bila je kao srna, vesela, hitra; oko nje sve pjevalo - takove je naravi bila.
Mati je krila pred ulsom svoje boli, koje ulsa jo nije mogla ni slutiti, a niti bi ih moda pravo mogla
pojmiti. Iz njezina draestna lica izvirali trakovi sretna veselja, one radosti, koju ovjek moe nau u dobi
nestaluka. ulsino srce i dua bila je puna sree i zadovoljstva, koje bi izlijevala u pjesmama i pjevanju. Mati
joj je sama u tomu uivala, a kad bi
117BEZ NADE
BEZ NADE
otila malo svojoj sestri, ulsa bi htjela da ostane sama doma, te bi po sto puta zavirila u Sajinu avliju ili izala
na bau, te se ogledala naokolo pa nadvirivala na ulicu, sakrivajui se brino iza drae. Istom nastalo proljee,
pa udarila zelen mladim, fino zelenim liem ili tek to pupaju grane. A njoj je tu bilo isto kao i lani u doba,
kad je sve jo prekrivalo gusto zelenilo, i kadno se je kao dijete igrala sa svojim malim bratom u bai. Stojei
onako iza plota nad sokaiem, kano da bi se neega sjetila, pa bi stidno porumenila, a ustnama joj preletio
smijeak, kao to miris preletava rumenim cvijetom. Sjetila bi se - ta koliko je puta odavle vidjela svoga Hilmu, koliko joj je puta on tu doao i bacio se piljkom preko plota, ili granicom, a ona bi onda pobjegla,
drei od nekakva nepoznata joj milja, od neke nejasne dragosti. Njezin Hilmo! Ta kad se njega sjeti
- a ni u snu ne bi se prestala s njim zabavljati - onda je sretna, zadovoljna, kao ptica, koja leti kroz tople, mile
sunane zrake, da padne na zelenu granu, da letne ovamo, onamo, pa da prpona cilie isred zeleni, isred
cvijea. Ta kad se njega sjeti
- o, kako ju onda proee neki arki plam, kao onda kad joj je rekao na svoja usta da ju voli. Onda, kad joj je to
rekao, moda nestana nije pravo ni znala, ta to znai, ve je tek mogla slutiti i slutila je da je to neto vrlo
lijepo, ljepe i slae od svega drugoga, arobnije i zanimnije i od divnoga proljetnoga jutra, kad joj se javlja
svojim rumenilom i svojim zadahom. I onda kad joj je prvi put rekao da ju voli, i onda je odmah sva uzdrhtala,
pa i sada i uvijek te joj rijei zuje u uima, ista joj se slast, ali sve jasnija i jasnija, prelijeva sretnim i blaenim
srcem. A tek, kad joj on doe, pa kad joj uzme govoriti i kazivati - svata - tako liepo, tako slatko, da ona ne bi
imala kada hvaati smisla njegovih rijei, njegova pripovijedanja, ve bi joj njegov glas odzvanjao kao neka
privlaiva pjesma,
kao kad ono za lijepih, vedrih veeri to slua uuljanje vode tamo ispod peina, kuda se je prosula sjajna
mjeseina. Nije petka bilo kad joj Hilmo ne bi doao, a i u druge dane znao joj je doi. On bi donio dara Saji, pa
bi onda iz njezine avlije razgovarao s ulsom, koja bi izila na pender, to iz njezine kue gleda u Sajinu
avliju.
ulsa nije mogla svojoj materi sakriti svoje ljubavi. Mlado, zeleno djevoje odade se pogledom, stidnim
rumenilom, a to vie gleda, da sakrije tajnu svoga srca, tim ju lake more odati. Tako je i ulsina mati slutila o
tom da se je moralo neto dogoditi u srcu njezine kerce, a opet ula je i sama od nekuda kako se to dvoje rado
gleda. Pa dobra mati nije se tomu nita protivila. Znala je da je Hilmo dobar momak, od dobre kue, a bogme
opet nije ni rodila keri da uza nju osijedi. Paljivo je samo gledala svoju ulsu, al' joj nije nikada rekla da ita
znade ve ju je preputavala njezinoj slatkoj srei: bud i sama imade svojih boli, nije htjela svojoj keri ni za
dlaku da umanji sree. I uprav s toga drala se o svemu tomu nevjestom, znadui da je djevojina srea onda
potpuna kad jo misli da ju obvija sveta tajna. U srei svoje keri uivala je dobra mati, sjeajui se sada i sama
ugodno onoga vremena kad ju nikakve brige ni boli nisu muile.
Zabavljajui se sobom doma, s ono dvoje svoje djece, nikada joj ne bi bilo potpuno veselje. Mehmedalija joj je
nitio sne a nikad mu nije mogla nita zabraniti niti ga dozvati pameti. On je se vie nije bojao niti je mario
za njezine molbe, opomene i prijekore, a Alaga ju nije imao kada sluati kad bi mu o sinu kazivala. Alage kano
da se sve to nije ni najmanje ticalo, kao da na nj nita se spada to biva u kui. Ni radost, ni kuno veselje uz
dobru enu i djecu nije mu vie bilo, kao to njegovi razgovori, njegove osnove i miljenje, njegova sijela.
118
119BEZ NADE
Nikakvih briga nije vodio o onomu to ima, ve je njegov ivot, njegove misli, njegov posao vas bio u ariji,
gdje je hodao od kahve do kahve, od duana do duana. Osobito je takovim poslom bio obuzet u zadnje vrijeme,
ono sve od kad pogibe Bajro Kenjar. To niti mu je dalo mirno sjediti ni spavati, a iz toga sluaja izvaao je i
najgore jo koji e istom slijediti. to mu se je jednom priinilo zlim, u tomu vie nije mogao nai ni mrvice
dobra, pa makar se napregao da i silom nae.
Kako se je go koji dan vie primicao glavnoj raspravi onako je rasla i via napetost, a osobito je tu konanu
nestrpljivo oekivao Alaga. ta je i da je do njega, on je ve odmah, u prvi-mah bio na istu sa sobom, to bi
morao uiniti, te mu se ovo otezanje s istragom i sve drugo inilo prava zavrzlama.

- Eh, sad emo brzo vidjeti na emu smo! - govorio je Alaga. Upravo negdje ko pod konac svibnja g. 1880.
bila je
rasprava. Ona opet dva dana nije se o niemu drugomu razgovaralo ve samo o tomu. Jedni su pripovijedali
koliko su vidjeli svjedoka, da je dolo, drugi, kako su okrivljenika izveli na sud, a trei ve odmah pogaali,
kakav e sud pasti: Evo ovako! i uhvatili bi se za vrat kao da e se udaviti.
Alaga one zadnje dane kao da nije ni mislio izlaziti iz arije, a da je bilo na njegovu, ne bi se ni micao s
razgovora gdje je jednom sio. Na veer bi se ljudi sastali opet i sijelili, neprestano govorei o tom
najznamenitijem dogaaju to se je zbio u zadnje vrijeme. Kad je pak bio zadnji dan rasprave, Alaga je sjedio u
jednoj magazi na glavnoj cesti blizu Suhodoline. Kad pukne osuda, najbre e tu saznati. Sastalo se i drugih
ljudi, pa jedni odu, te se i opet vrate. A Alaga ni da bi korakom, sve se uva, da kud ne ode, kao da bi Bog zna
to izgubio. im tko unie u magazu, odmah on upita:
- Je li gotovo? ta je?
120
BEZ NADE
- Jo nita!
Onda Alaga nezadovoljno namrti lice i odmahne rukom od sebe, pokazujui veliku nestrpljivost. Osim druge
dvojice, u magazi je sjedio i Hadi-efendija, prebirui uti tespih u rukama. Svi su utili, mue bacajui poglede
sad jedan po drugome, sad na cestu.
- ta li e biti? - uhvatio bi se Alaga istom katkad rukom za potkoljenicu, drei onako nogu preko noge.
- Hm! - na to bi Hadi-efendija uzgor digao rukom tespih, jednako tako diui i glavu, pa da onda pogleda na
stranu. Tim kano da je mislio vano rei: - Sve propada - kao to ja kaem, pa nam nema druge, ve seliti. A to
nam je i dunost!
Bilo je podne ve prolo, a oni tu jo ekaju. Upravo im je netko na vrata dojavio da e rasprava brzo biti
dovrena. Kad na jednom upade u magazu Krili, vas zapuhan.
- Eto, slutio sam ja...
ta je, ako si turin? svi se isprave i pogledaju u Krilia.
Nema druge, ve pokupite skute, pa glavom preko svijeta! nastavljao je Krili, kao da ni uo nije to su ga
drugi pitali.
Kazuj, Kriliu, ta osudie?
ta osudie? ozbiljno se isporavi Krili, baciv jednu nogu malo naprijed, a smotav ruke po pasu ispod
izboenih prsiju. Nekoliko puta mignu oima, sputajui nada njih obrve. Za tim se okrenu malo na cestu, pa
opet natrag te prie blie banku: - Ovako e oni urediti da nas kauri sve poubijaju. Puali su ga, eno ga gdje
ode mahnito peko arije...
Od velika iznenaenja u prvi mah ni jedan nije mogao nita izustiti, ve svaki klonu od uenja malo
natrag, drei otvorena usta, taman kao da je htio svaki neto progovoriti, pa onako i zastao. Nastala utnja u
duanu, te kako su pogledali * u Krilia, s njega i ne skidaju oiju.
121BEZ NADE
- Niko mene vie ne zaustavi! lupnu Krili rukom o banak. Jesen me nee ovdje vidjeti. Neto sam prodao,
pa jo i ovo malo, a onda: ej dovale!
- I puali ga? - pogledavao je Alaga sad u Krilia, sad u Hadi-efendij u.
Hadi-efendija bijae prestao brojiti zrna na tespihu, kad je Krili ono izustio, da su Kenjareva ubojicu pustili,
pa opet poe prebirati i aptati u sebi molitvu.
- Znao sam ja to, vrana vrani oiju ne vadi! prekinu Hadi-efendija aptanje. - To sam govorio vazda - a oni
su amo za to i doli da nas iskorijene. Eto, ljudi, i opet vidite, da imam -pravo, to vam kazujem iz itaba, da
nam se je dunost seliti.
- Pa ta rekoe, za to ga puaju? - upita duandija Krilia, uhvativ ga za rame da se njemu okrene.
Ma kad oni to hoe, nai e ti hiljadu petljanija. Vele, da nema svjedoka, da ga je on ubio, jer ga nitko nije
vidio za plotom, a opet da se je dokazalo, da je on toga dana i noi bio u Blizancima. I tako ti njega lijepo
opremie.
U to naljeze ispred magaze Omer-efendija.
- O Omerefendija! - poe Krili prama vratima, zovui ga unutra.
Omer-efendija je lagano iao cestom upravo s kraja po hladu. Kad je uo da ga iz magaze zovu, zaustavi se,
pogleda, pa okrenu i unie unutra.
- E - taman i ja prispio - zar ne? - mirno a ko napola sa alom javi se kad ue u magazu.
- Kako god hoe - a mi te zovemo! - stade preda nj Krili. Ve evo da te upitam, jesi li uo ta je danas bilo na
sudu?
- uo sam - pa? Sud ko sud, kako zakon, 'nako i on! nadoveza Omer-efendija. Kako u tebe, Alaga? odmah
skrenu govor na drugo.
>
122
BEZ NADE
- Dobro, uur Allahu - ve zbilja, ta ti veli o tome?
- ta e drugo, ve to i mi? - odazva se Hadi-efendija, povukav rukom niz brkove i bradu.
Omer-efendija je pogledao najprije Alagu, pa Krilia, pa Hadi-ef endij u. Taman da e neto rei.

- Eto kauri kaurina puali - tako e nas sve poubijati! -zabrza Krili, pa pogleda redom sve, oekujui, da mu
potvrde to je rekao. Ovdje nam nema vie opstanka!
- Tko to veli? upita Omerefendija.
- I nema, dina mi.....- izbaci ispod brkova Hadi-efendija.
- A vidi, ja to ne znam. A zato nema opstanka? Pa ta emo?
- Seliti! - uzhodao se Krili po magazi. Ta evo jesi li vidio danas, ta bi...
- Gdje ubojicu puae! nastavi Alaga i bjesno pogleda preko ceste.
- Ama kakakv ubojica? uudi se Omerefendija.
- to je smaknuo Bajru Kenjara.
- A ko zna da je on? - pomaknu gornjim tijelom Omerefendija.
- Znam ja - znamo svi! - prihvati Alaga i pokaza rukom naokolo. Svak zna, da ga je on ubio, pa ga ie smrt - a
oni njega puavaju!
- Kakav ubojica, kakva li smrt! - nasmija se Omer-efendija i die ruku te ju spusti niza se. A jeste li ga vidjeli,
gdje ga je ubio, tko li ga je vidio?
- On je, mi znademo!
- Pa gdje su svjedoci? to ne odoste svjedoiti na sud? ustoboi se Omer-efendija, metnuv ruke straga preko
pasa. Pa smrt, pa seliti! Proite se! Kad nema svjedoka, ni erijat mu ne da smrti niti ikakve kazne. A njega ono
vee nije ni bilo u Gabeli.
123BEZ NADE
Hadi-efendija samo dva-tri puta omjeri Omer-efendiju s glave do pete, pa poe preko koljena njihati tespihom.
Alaga se smre i zagleda preko magaze, dok je Krili okrenuo glavu i gledao, kako duandija gladi rukama po
banku.
De, ne brani ih. Tko je pravi turin, ovdje ne ostaje! prekinu malu utnju Krili.
... Ve dolaze mjesto nas onaki drugi! - srdito se okrenu Omer-efendija i pokaza s vrata malo podalje, gdje su
zidari zidali novu, evropsku kuu. Dok vi tako raunate, oni, bogme, rade onako! - nastavi, pokazuju sve
rukom i ode.
Oni se u duanu nisu ni makli, samo to je Hadi-efendija klimao glavom.
- Pa ta da radimo? - pogleda napokon Alaga gore, vano, ozbiljno.
Krili se zaletio da e neto rei, ali se suspregnu.
- Da uinimo tubu - a - ta velite? - predloi Hadi-efendija.
Komu? napokon se javi jedan iz mraka.
- Pravo veli Hadi-efendija. Tuit emo se mutesarifu, da sud nije pravo sudio - pa da vidimo ta e biti.
Krili mu je ivo odobravao.
- Napisat emo tubu - ama treba na nju metnuti dosta potpisa! - tumaio je Hadi-efendija. Onda nas se
dosta sabere, pa svi skupa pred nutesarifa da odnesemo.
A ti e mu onda ispred nas predati tubu! ree duandija prama Hadiefendiji.
Sto je? Evo Alage najbolje e on! - pokaza Hadi-efendija. A mi emo svi skupa gore.
I zbilja oni zakljue, da e nainiti tubu i razioe se da to razglase, te da svijet bude spreman da dade potpise.
Najvie je oblijetao Alaga, pa kad je do tri dana bila gotova tuba proti osudi suda, na nju se sabralo preko
stotinu potpisa. Na dva sata
124
BEZ NADE
pred podne trei dan sabralo se mnogo ljudi i tamo preko stare uprije a i ovamo, da pou svi zajedno pred
mutesafira. Odonuda s prijeke strane ljude vodi Alaga, nose sobom tubu, a sa carinske Hadi-efendija. Kad
su povorke pole - a imale su se sastati pod Suhodolinom - bilo u njima mnogo ljudi. Svak jedva doekao da se
potui na tu grdnu nepravdu to je uinjena kad je puten ubojica Bajre Kenjara. Svi su bili ogoreni, pa su se
jagmili, tko e ii. To sve posukljalo arijom, a svijet se iikao po duanima, pa gleda. Netko iz povorke
zaustavi se jo poslom ovdje-ondje, dok ostali idu dalje. Alaga pred svima opet, i s njime jedno petorica, vie
utei nego li govorei. Ili su uza Suhodolinu prama utim sarajima, ni ne osvrui se jedan na drugoga, ve
svi, koliko ih je bilo, mislei kako e se potuiti mutesarifu. Alaga je ve smislio ta e i kako e rei i onda
bogme nema druge, te e i mutesarif i sud morati uzmaknuti. On izdui na velika vrata, pa preko avlije, a kad
uoe u hodnik, Alaga i s njim ona petorica stanu izgledivati gdje je ona stotina ostalih. Oni ekaj i ekaj - al'
nema nikoga.
- Deder poviri! - ree Alaga jednomu - pa vidi, hoe li brzo! Ovaj izleti na avliju pa pred vrata i
pogleda niza
Suhodolinu, te se brzo vrati Alagi.
- Gdje su?
- Nema ni jednoga! - odvrati ovaj i bojaljivo pogleda oko sebe. Nekoliko ih jo silazi niza Suhodolinu.
Alaga osta kao uporan.
- ta emo sada? - upita jedan od njih.
Svi su bili kao smeteni i neodluni. I njima je bilo i odvie zaudno: od tolikih ljudi, bit e i preko stotine bila,
jedva ih estorica. Pa ni Hadiefendije!
- Tako ti je sve nae! - prepara Alaga srdito tubu i baci ju na tle. Hajdemo - ta emo mi sami?
::

125BEZ NADE
I oni se vrate.
- to ti, Alaga, onu tubu baci ovdje? - upita bojaljivo jedan. Mogu je sada nai - na njoj su podpisi - pa e nas
-bojat se je - pozatvoriti!
- Ha, Ha! - priznade mu i Alaga, te se sam vrati, pokupi tubu i smota je u dep.
VIII
Po gradu je bilo mnogo govora o tomu, kako su se ili pred mutesarifa tuiti proti sudu, pa su se neki srdili, a
neki smijali.
- Uh, bolan Kriliu - drali su ga - ta ono uiniste? Poli ljudi - ne more ih izbrojiti - a sve arijom jedan za
drugim zaostaje. Kad gore ni avoljega, ve samo to se jo zadnji pokupili ispod duvarova, silazei kradomice
niz Suhodolinu. Puste bruke i sramote!
- ta, komu se vi to smijete? Aa? - pitao je ljutito Krili, vrtei se razdraeno. Vidjet ete vi tko je Krili!
I zbilja svijet je vidio brzo. Jedva to je mjesec dana proao - Krilia vie nije bilo u Mostaru. Prodao i zadnji
lapat to je imao svoga pa se iselio.
Dugo se je govorilo o toj zgodi sa tubom, a Alaga se je uvijek srdio kad bi o njoj to uo, dok je Hadi-efendija
nepomueno brojio zrnje na tespihu. Omer-efendija pak znao se je smijati, a katkad i porugljivo, katkad i
upadljivo, zagriljivo.
- Eto - to su ti junaci! - Hoe tokorse neto da uine. Prva vatra - pa i najmanja stvar - planu, rekao bih, oborit
e svijet, kako govore - a onda sve ti to isplavi kao da nije nita ni bilo, svaki podvlai rep - jer se boji da ga ne
bi kvrknulo po glavi. v
126
BEZ NADE
- Eto taki su ti nai! - odvraao mu je naelnik Alajbeg. Nee ovo, ne e ono - ni sami ne znadu ta bi. Taman
ko bolestnik. A sada uvrtili u glavu da e seliti. Kud e u nesreu, ta li oni misle?
- Ja ih dina mi, ne razumijem. Evo - trojica ih ve ode u svijet zaradi toga to nisu onoga objesili, jer da je on
ubio Kenjara. Pa ti to sve govori kako e se seliti, a o drugom ni ne zna, niti se im drugim brine. Dvije godine
evo uvijek na ustima: Selit emo! Selit emo! - pa prodavaju i prodavaju - a isto sve ovdje sjede i troe pare, dok
posve ne potroe, pa su ti onda ovaki i Omerefendija isprui dlan te puhnu u nj.
- Dina mi, jadno s njima. A jada oni ne vidili, ne znam kako ne e da uvide, da ih ni tamo bogme nee prazne
drage volje primati?
- Rade, kao da su pamet zaloili. Evo po itave dane tu ti nema nita drugo ve: i ovako emo i onako emo
a na srijedi nita.
- Ima ih takih koliko god hoe. Eno ti Alage - ni pola nema od onoga to je imao - ta veli, ako si turin? - zaudi se Omer-efendija.
- Ni pola, turske mi vjere. To ti je on nekuda prodo i uputio. Ee - nije on sam! - zaklima Alajbeg glavom, vadei
duhan iz kese.
- Pusta pameti, gdje si? - lupi Omer-efendija dlanom o koljeno, da je dobro puklo.
To je bio znak da se je malo srdnuo, ama se je prikrio, te mu se na usta pojavio onaj saalan, bolan smijeh, ko
kad ovjek ne zna drugo ta da uini, gledajui gdje ludorije poinjavaju oni koje je duan voljeti, pa se onda
gorko nasmije, ne mogui im nita drugo uiniti. Tako se je Omer-efendija bolno
127BEZ NADE
ismjehavao prekoravajui nesmotrenike koji trate vrijeme uzalud i tetu, dok su ve novi nadolice poeli kupiti
hlad poda se ondje gdje su prije domai ljudi sjedili.
- A ija je to krivnja? Moemo li njih osuivati to se brinu za se, ili nae aliti to tako uzmiu? - pitao se je
on. Ah - ni jedno, ni drugo. ovjek je stvoren da radi, a tko vie i vjetije uzradi - onoga je mejdan, onoga je
pobjeda. Jest - koji radi, moe navui na se asomino ljutnju, zavist ljudi slabia - al' pametnih nikada. Pa i
oni koji na radiu viu, koji mu zavide -jednom e uutiti, pa se za njih nee znati kao ni za njihovu mrnju. Ta
koliko ih je zavialo, pa i jo sada zavia Avdi Draiu i svata mu podmeavalo to radi sa vabom! Dok "je
bio sirota, nitko mu nije nita zaviao, nitko ga nije mrzio - al' su ga svi saaljevali. A kad je poeo raditi poela se dizati proti njemu i zavist. I sad je ima i bit e je jo - nu Avdo nije vie tim zavidnicima Avdo; kad se
s njim nau, zovu ga: Avdaga. A ti zavidnici umjesto da se raduju to je jedan na udario naprijed, oni mu
kad ne mogu u oi sa strane i iza lea dobacuju svakojake - pa jesu li to pravi ljudi, jesu li to prava braa?
Njima je pravije da tui sjedne na nae ognjite nego da ga mi sami iuvamo, a kad moramo, i podignemo.
Omer-efendiju je to gorko boljelo u dui, videi tu grdnu ranu - al' ta da uini? Kad bi to iao kazivati - ljudi bi
na nj naskoili, da je murtatin, izdajica. I ne jednom, ve sto i sto puta sio bi sam u odaju i razmiljao o tim
prilikama.
- Evo, stvari su se promijenile, drugi su odnoaji. Pa dobro. ivotima naima kuali smo da ih zaprijeimo, da
ne dou da , ne nastanu ovi odnoaji koji su nastali i u kojima se sada nalazimo. Bog nije dao da uspijemo - nu
o tom nita ve sada je raunati zato smo se opirali da ne dou? Jesmo li za nau vjeru, jesmo li za nau
sigurnost, da ne budemo svi posmicani,
128
BEZ NADE

jesmo li za samu ovu grudu na kojoj smo? Ako smo se za vjeru bojali - a tko nam je more oteti, iz srca iupati,
kada mi neemo? Neka nas sijeku na hiljade komada - al' svaki e taj komad biti proet onim to je u nau duu
u nae srce tako silno usaeno. Nu eto - jo nam nitko ne zapovjedi da ostavimo nau svetu vjeru. Ili smo se
otimali toga radi, da nas kasnije, kad nova vlast doe - ne posmicaju? Jo smo, uur Allahu, ivi -i mislim da
e svaki ivjeti dokle mu Bog dade. Ili smo se borili za nau grudu, na kojoj smo, da nam ju ne otmu, da nas s
nje ne potjeraju? Nu tko nam brani na naemu raditi, opkopavati i brati, pa i u vodu baciti ako moremo? A eto,
sada te zemlje prodavaju gotovo badava, da im se ni opanci ne mogu isplatiti
- Jest, otpor je bio velik, a taj otpor nije jo prestao, on jo traje
- i ljudi se jo nisu priljubili ovomu stanju. - Zato? - E - to ne znam - ve bit e s toga to ga nee. I kad bi ih
upitao: Ljudi boji, to radite? Odgovorili bi jedino: Eto tako - jer ovo neemo! Daljne, dulje razloge oni nee
da ispituju - a moda kad bi ih jednom ispitivali, otkrili bi sasma drugu stranu, nego li je ona, to ju danas vide.
U njih je samo asovita vatra - ta evo, kakva nemira i kuhanja radi Kenjarove smrti! Koji bi bijes kad optueni
tobonji ubojica ne bi odsuen na vijeala! - Evo zla i gorega - viu - ovdje nam nema vie opstanka, ve se
kupi i bjei! Pa im onda padne na um da e sud tuiti pred mutesarifom. I pou - pa? Sramota i nevolja od
ovoga svijeta!" Takovi su oni: razbjeali se kao mievi. Kad ovamo iza oka -e, misli, oboriti e cjeli svijet - a
kad moraju izii i pred pisara
- klanjaju mu se do zemlje i sve u neprilici kako e to bolje uviti dubu. Na sve se obaraju, na sve se ljute: kriv
im onaj od metle pa do mutesarifa - al' kad ih koji iz ureda pozdravi, milije im je i drae nego Bog zna to. Pa
jesu li to ljudi? A malo im ne budi po volji - eto ti odmah velika dogaaja: selit emo - pa
129BEZ NADE
seliti! I namjetaju se i spremaju - te umjesto da odmah idu kad su skastili, ovdje se ubijaju u glavu da tamo
drugima padnu za vrat. A zar u ope oni znadu i misle, zato sele? Radi ega? Ako su se digli proti novoj vojsci
radi svoje grude - pa zato je sada ostavljaju, prodavajui ju u bescijenje? A ako su se borili radi dina - pa kako
to oni mogu trpjeti da ovdje ostane manje muslimana, poto oni odu? Zar se tim sami ne diu na din i proti
njemu?-----Omerefendija je sjedio sam u svojoj odaji. Bio je ondje nad aharalukom, te je mogao gledati i na ulicu. Oima
je bacao po onim starim zidinama, na vedro nebo iznad njih, pa opet dalje po krovovima, penderima. I
pogleda sasma dolje na ulicu. Kako je bio zamiljen, od prva maha, kad je krenuo glavom ulici - uzbacio ju
u vis. A sada uze razmatrati i one kovitljaje praine to se diu s ulice. Poviri malko bolje. Ono ti jedno desetero
djece udara dolje-gore, die prainu, vie, tre. Vidi ih sasma dobro. Odrasla djeca sve iz komiluka, djeca
njegovih najboljih prijatelja. Ima ih i manje i vie a zapremili ulicu da ovjek ni proi ne more.
Evo ih na ovo su im djeca! Dok im se oevi brinu velikim, visokim stvarima, djeca se valjaju po ulici i
tako se pripremaju za ivot! A ta e onda od njih biti? Misle pametnjaci: Ako djecu uzaljemo na kole
rasturit e se. Pa hoe da im ostanu dobri muslimani a i hoe: sad rade ovako - a kad podrastu - eto ih liska,
pijanica, razbijaa - da, da -tada e biti sve pravi, dobri turci!
Smrknu mu se lice jo vie - pa kad od muke mahnu rukom prama glavi, te zaokrui akom ozgor s ela i do
nakraj brade. Onda objesi obje ruke izmeu prekrtenih nogu dolje niz minder i poe udarati s njima odmjereno
kao da se zabavlja. A nije mu ni nakraj pameti bilo da se zabavlja, da se raduje.
130
BEZ NADE
videi kako sve unatrag ide a nikako nitko iv tomu nije kriv, ve sami domai ljudi - muslimani.
Nekako mu se smuilo, razmiljavajui o tim stvarima, pa je htio da se malo rastrese, zaboravi. Sit je i presit
bio toga: ta dvije godine dana uzalud je kazivao i kazivao, te upuivao ljude da se opamete. Nu kad bi ih on
odgovarao od njihovih nakana oni su se odvraali od njega, prekoravali ga i objeivali da i on dri sa
vabom. To bi ga zaboljelo, zapeklo u dnu srca, videi, kako krivo, izopaeno tumae kao hotomice njegove
najbolje misli i elje. A svaku im je kazivao s razlogom
- lijepo, bratski - na njima je valjao i vrijedio samo onaj, koji je podupirao, odobravao njihove nerazborite, da,
lude misli i odluke. I mnogi su ga se poeli okanjivati, uvati se od njega
- bojei se, da ih ne smuti u onomu to hoe, a uvjerni da mu razloge razlozima ne mogu opovri. Ni Alaga ga
vie ne gleda onako kao prije.
- ta u im ja! Eto ih tamo - pa kako prostru, onako e i leati!
I die se da ode malo u ariju. Bilo je pred podne na jedno dva sahata. Idui cestom izdigao glavu, pa gledao
ravno ispred sebe. Krenuo je da sjedne po obiaju malo svomu Hilmi na duan. Hilmo je otvorio posao u pola s
jo jednim, te je trgovao najvie branom. Duan mu je bio u jednoj magazi na glavnoj ulici.
Kad unie u duan, nae samoga Hilmu gdje neto prebira u tefteru.
- to, sam? upita ga Omerefendija, ulazei u duan.
- Upravo mi drug ode po poslu! - die se Hilmo ispred oca, da mu namjesti gdje e sjesti.
- De ti gledaj i radi - ne pometaj! pokaza Omer-efendija rukom tefter, pa se nasloni u emliji, okrenuv se
prama vratima da gleda svijet kako prolazi.
131BEZ NADE
- A jesi li uo, babo, da je Alaga prodao ono na Buni? -ostavi Hilmo tefter na stranu i pitajui
pogleda Omer-efendiju.
Omer-efendija se zaueno okrenu, te upre Hilmi ravno u oi.

- ta mi pripovijeda? - jadan on ne bio! - iznenaen vas i kao ne vjerujui izusti Omer-efendija.

- A jest, dina mi. Evo jutros mi doe oni odonud - i pokaza Hilmo na suprotni duan malo po strani da mu
razmijenim neto para u napolijune. Upitam ga: to to? a on ree da je kupio od Alage ono to je imao na Buni,
pa Alaga hoe da mu sve dade sve u napolijunima.
- A - a! Meer mi je Alajbeg onomadne pravo rekao, da je Alaga i vie od polovicu svoga prodao. Jarabi ta
ovi ljudi misle!
Omer-efendija uuti, pa se onako zagleda preko ceste onamo uz brdo, kuda se stere Brankovac i gdje se daleko
nad njim die Stolac. U taj as kao da nije nita mislio, hote zaboraviti to je upravo uo, pa je samo gledao,
kako je sunce osvijetlilo svaku kuu, svaki krov, svaki kamen. Odozgor se natkrililo isto, vedro nebo - a
zrakom se mijeala buka i vika arinska, dovikivanje, kotrljanje te kao da ga ta cijela slika, ono arko
sunano svjetlo, ono sivo stijenje, one kamene kue i vedro nebo, ona buka i vika - sve ga to priteglo svojom
zanimljivou, jer je mirno sve onako sjedio i nepomino gledao. Nu ipak od svega toga nita ga se nije
dojmilo, nita ga privlailo, ve mu se misli nadale nekako otre, ljute. I opet je eto prekuhavao je u sebi
jedan turin pustio neto zemlje iz svoje ruke - a nije ju kupio koji drugi turin. Ako jo ovako potraje nekoliko
godina e onda e nas, bogme, svi tjerati da odemo, kad i onako ne budemo nita imali!
Svijet je prolazio ispred duana, zaposlen, netko lagano, netko brzo. Hamali se svijali pod teretima, koje su
nosili na
132
BEZ NADE
sebi. Kroz onu vrevu prolazili i doljaci, u francuzkim, tijesnim haljinama, koji su doli za poslom, pa se
razradili u velike. Sa domaim dijelom i s onim tijesnim mijeaju se i vojnike odore, te se katkada uje kako
sablje klepetaju niz bedra, te se iz one vreve i razgovora uju rijei i hrvatske i talijanske i njemake. Kad kola
prolaze sve im se ugiba, a radi njihove teine, trese se ispod njih tvrda zemlja.
Ha, taman! Upade iz one vreve u duan Alaga maui rukama i idui ravno Hilmi. - Oh! - Iznenadi se, kad
vide Omerefendiju. Kako, anum? pitao je i govorio hitro sve u jedan duak. Ba sam te dobro naao.
- Koja dobra, Alaga? - pogleda Omer-efendija uz Alagu.
Aa evo neto malo! - poe traiti neto za silahom. Izvadi premotanu hartiju, pa se onda mai u njedra te
izvue odebeli smotak knjige, svezan kanafom. - Na der, Omer-efendija - ili ba ne - evo, Hilmo, ti, ti si mlai!
Deder mi iz ovih tapija izaberi Bunu.
to e ti to? upita ga Omerefendija, raskolaiv oi.
- Ama onako hou da znam koje su koje! - odgovarao je Alaga razvezujui tapije i redajui ih pred Hilmom na
banak.
Dosta je bilo tapija, jer je bio prilino debeo zaveanj. Ima ih manjih i veih, od bjeljega i uega papira. Neke
jo gotovo nove, iste, a neke naokolo i po sredini, kuda se motaju, izglodane, iskidane, te se isprekidala tako
na njima jazija, a na jednoj se turali-tapiji sasma iskvarila sultanska tura.
Hilmo ih poe jednu po jednu prebirati i dijeliti na dvije strane. Alaga se desnim laktom naslonio na banak i
nagnuo se prama Hilmi nad tapije, motrei pozorno kako ih on pregledava.
- to to gleda, Alaga - da ne e to prodavati? - nadviri se i Omer-efendija na banak.
133BEZ NADE
BEZ NADE
- Ama nije vet zna, hou da vidim, pa nemarni tko prouiti! - zatezajui odvrati mu Alaga, ne kreui
se ni
najmanje.
Hilmo je morao dugo pregledavati, a samo katkad bi bacio
pogled s papira na cestu.
- Evo na - ovo su ti od Bune! - pokaza Hilmo prstom u jedan kup tapija.
- Ovo biva? - uze ih Alaga, te ih poe premotavati, poturnuv ih malko ispred sebe, a onda smota i ostale, te
ih sve skupa, ali razdijeljeno zaveza. - A sada deder mi proui, ta ovdje veli! - i rairi pred Hilmom tabak
hartije. Ovo ti je ova' nova kaurska jazija - pa ne znam tko bi mi drugi vidio i kazao.
- Pa ovo ti je pozvanica za sud - evo na - ovdje veli, da ima s kmetom radi nekih zemalja parnicu! - govorio je
Hilmo, gledajui u pismu.
- Jest, ja! Bit e s Brotnjom.
, >
- A kad si ovo dobio?
- Ima, bogme dosta - nekoliko dana!
- E vidi vakat ti je proao; tu ti nema ta! poloi Hilmo arak na dasku. Prekjuer si morao izii pred sud
a sad ti vie ne valja. Izgubio si parnicu, jer nisi doao, kad su te zvali.
- Kako to more biti? Misli li ti da se more tako lako izgubiti onoliko krevine? Ajbo! nijekao je Alaga.
- Bogme jest - kmet je dobio. A to nisi prije donio, da ti
kaem?
- ta mogu sada uiniti? - ne odgovori mu Alaga na pitanje, te se osloni leima u banak.
- Vidi - da si dao djecu u rudiju - ne bi bio tako okasnio, niti drugoga traio, da ti proui. ta ti rade djeca?dignu Omer-efendija glavu. - Evo, to je mome Hilmi, to sam ga dao da i to naui? Neka ga, sve e mu valjati.

Alaga ne odvrati nita. Jednom je rukom drao izvraenu pozivnicu, a drugom je pipao po njedrima, gdje je
stavio tapije.
- Hm! - trgnu se iz misli i slegnu ramenima. ta u ja! Svakako hoe vaba da ja izgubim! - i odmae se od
banka te poe prama vratima.
- Sjedi, kud e? - ustavljae ga Omer-efendija.
- Valja mi ii, imam posla! - i pozdravi.
- Stani der, i ja u s tobom! - die se Omer-efendija i poe za Alagom.
Alagi kano da to nije bilo drago, jer se je nekako udno drao.
- Kako ujem, ti si prodao Bunu? upita ga u hodu Omer-efendija.
- Tko ti veli?
- Pa svata se moe saznati. to ne i to? Prodaje li?
- A eto - prodao sam. I onako mi malo donosi - te je bolje, da imam u gotovini.
- Brat si mi - ama to prodavati, pa ba sada? Nije ti od potrebe - a i kasnije more valjati. Tko zna!
- Volim ja ovako. Taki je vakat to ovjek ne dri u ruci ni ne more rei da je njegovo. A ovako - lake mi
je, gotoviji sam da se iselim.
- Aman jarabi! da se iseli. Ma dobro: evo seliti! Ali to ne ide kad si skastio, ve ovdje otee i troi?
- Hou da vidim ta e jo biti. Mogu se vremena promijeniti, jo godinu dvije pa e i vaba
j! nekako zvidnu na usta a pri tom pokaza rukom, kao da nekomu veli, neka ode ispred njega.
- Kakvi je to raun - ne znam, dina mi! Uprli ste svi seliti -a sve vas gotovo vidim ovdje. Ako emo se seliti
dobro hajdemo svi uture, odmah - evo ja sam prvi gotov. Ama ovako! Pa tko vas goni da selite?
134
135BEZ NADE
Alaga ga omjeri sa strane i ne odgovori nita, ve uuti. Omerefendija je vidio dobro, kako ga je on omjerio i
pogledao. Dobro je razumio odmah ta to znai.
- Beli sada misli, da sam murtatin, izdajica! ujedljivo se nasmija ispod brkova - pa nee da slua mojih
rijei. Eh! I Omerefendija se ustavi ondje gdje se ide na malu Tepu.
- Allahemanet! - doviknu mu Alaga i poe uz brdo ispod lipe.
- Eto prekosutra je petak pa doi mi malo izjutra!
- Vidjet u! - odvrati Alaga te pouri hod.
Bio se je malo poeo i znojiti, tako je htio. Pa onda stade pred jednom magazom.
- Gdje si, Jovo? - zaviri unutra najprije, uvaliv glavu. Ha,
ha! i ue.
- Bujrum, bujrum, aga! skoi preda nj trgovac iz mraka a Alaga, kako je uniao sa ceste, nije sve mogao
jasno vidjeti.
- Evo tapija - hoemo li na takrir? - pokaza mu rukom na
njedra.
- Upravo sada u imati da obavim jedan prean posao. U drugu emo srijedu - a evo, ja u ti dati kaparu.
Alaga pristane te primi izbrojeni novac. Bio je dobre volje, upravo nekako veseo, te se je alio i smijao s Jovom,
pijui kahvu. I odatle kad se je digao, iziao je radostan, a taki je bio i sve te dane. Pa i doma, kad bi bio,
razgovarao se je dulje, pitao ta rade djeca, eni svata pripovijedao, te ju je do kraja taj put mogao sasluati,
kad mu se je potuila na Mehmedaliju kako se je raskalaio.
- Proi se, boja, tih stvari! odbaci on na alu. Ve zna li,"
ta sam uradio.
- A ta to?
- I sama zna, da nam nije Buna mnogo donosila, - a opet bolje imati gotovinu u akama - pa sam ju prodao!
136
BEZ NADE
eni je to bila nova stvar.
- Jesam - pa sam uzeo i kaparu. A to ne bih? Kud da se nateem i ovako i onako, a puno brige - moe udariti
kia, tua, sve obiti - pa nita - i ovako imamo u gotovu. Aa, to veli?
- ta uini, ako si boji? Ta novci e se hitro potroiti - a ako Buna i nije mnogo nosila - bilo je barem vazda
stalno za uvijek. Ja, bogme, ne bih - ve de ti, kad nisi dao takrira -natrag povrati!
- De proi se, bona, bolje je ovako, a kud u ovjeku da laem! odmahnu Alaga tako kao ovjek koji je
veoma radostan to je s vrata sbacio veliku brigu.
Kad je jo dao takrir i primio svu cijenu u napohjunima
zaudo se Alaga promijenio. To je bilo lako opaziti. Nekako rahatniji, zadovoljniji, a veseo i pripravan
na alu, kako god i koliko hoe. Kad bi se sastojao s drugima na razgovore, i opet je on govorio proti onom,
proti emu i do sada - al' sada je sve bilo drugaije, lake. Tako je govorio, kao da e vaba evo sad
na izii ili kao da e se prolomiti svijet kad se on iseli. Ovo pak iseljivanje nikako nije smetnuo s uma.
- Vidjet e oni kad ja odem! kao da se je prijetio.
I uestao on na sastanke ii i kod sebe ih sazivati. Tu on pozivao na asti, davao sobete i ivio - u kratko - tono
se kae

- na kratku ruku.
- ovjee, ta to radi, ta li misli, da e to vazda trajati?
- De nemoj, dina ti. Hvala Bogu, nije nam od potrebe da gladujemo ni da otkidamo od usta. Ve ja ta hoe da se stegnemo, ko nitko ljudski? Ne boj se ti, ima Alaga!
ena je sumnjivo mahala glavom, ali bi i uutila, videi uzaludan trud da mu to dokae.
137BEZ NADE
U krugu svojih prijatelja Alaga je bio razgovordija, a to bi on koju rekao, pogledao bi Hadi-efendiju - i on bi
mu potvrdio glavom, da je dobro.
- ta? Jo godinu - dvije pa da vidite gdje e biti vaba! Mislite li vi, da e nas na car puati ovako? Aa! - Pa
opet, nebude li ta - ta mi znamo kud se ie u Tursku!
Bio je kao ptica kad leti.
A kad bi iziao na ulicu i vidio vojnike, ljude u tijesnim haljinama pogledao bi ih poprijeko i od njih
okrenuo glavu, a kad izdaljega - tako bi ih gledao, kao da im je htio rei: Brzo emo vam pogledati u lea!
inilo mu se je da ih sam more otpuhnuti - tako se je jakim osjeao.
Jednom su - neke nedjelje - sjedili u oku Hadi-efendijinu. Bilo onako pod vee. Nedjelja ko nedjelja, pa svijet
iziao na veselje, a pod mrak se vraao. Oni u oku kad posuklja ulicom ovdje eta, ondje eta. Iz mehana
se i krama vraali vojnici, radnici, sve sami strani ljudi, pa onako, tko samo veseo a tko pjan - pjevali ulicom,
koliko su mogli, iza svega glasa. Pjesme se orile, a tim jae odzvanjalo, to su se onako razveseljeni napinjali
da jae, vie dignu. Upravo kao namjerice ustavili se pred oak, i onako stojeke u krugu pjevali.
- Ha, ta veli, uje li, pas ih dero? Krenu Alaga glavom na ulicu, a gledajui Hadiefendiju.
- Hoe oni, hoe! - ispravi se Hadi-efendija. Velim ja uvijek, eno oni - i pokaza rukom na raf, gdje je bio itab
- oni nam vele da je naa dunost da bjeimo odavde!
- Pa zar smo dotle spali da gledamo kako se oni izopijavaju, te da ih sluamo, gdje se pijani deru? Tko da to
trpi?
Alaga je bio upravo planuo na tu viku i derau, pa se onda zanio u misli, kako e to biti lijepo onda kad ih vie
ne bude
138
BEZ NADE
uo. Sutradan se vidio s Omerefendijom, pa usput i sam njemu poletio. Omer-efendija se pravo zaudio.
- Deder mi ih sada brani
- Koga? - upita Omer-efendija.
- Ja - njih - ta ti ih uvijek brani - vabe! Obrani mi ih, ti si njihov a oni tvoji!
- Ma ta je, Alaga? smijao se je ujedljivo Omer-efenija.
- Eno da si ih sino vidio! Sjedili smo u Hadi-efendijinu
oku, a vabe nagrnue----Aman, to ti sve pjano, da nije
kabel proi sokakom, - ni mi ne moemo proi - a kako e nam ene? Pa da se to trpi?
- Posta ti, ne zanovetaj! Aa ti hajde - rasrdi se malo Omer-efendija - petkom proi Zahumom i Donjom
Mahalom i Carinom, pa da vidi naih! Poi u Carigrad, pa nu, ta e nai svaki dan u Galati! Govori mi ko
ovjek, a ne ko...
Nu Alaga nije htio dalje sluati. Nekako i poalio to je zaustavio Omer-efendiju. Upravo se pokajao ta i
unaprijed je mogao znati da e mu rei sve drugaije nego to on misli. Od Omer-efendije se on ve sveosve
odijelio, a samo staro prijateljstvo sililo ga je da mu se javi kad ga vidi. Vie mu Omer-efendija nije bio ono to
nekada; on se je ve posve odmetnuo od ostale svoje brae - mislio je Alaga. Od njega vie nema nita!
I proljee bilo, i nastalo ljeto - ama Alaga nije imao kada da se brine sa svojim kmetovima, ta e uraditi, ta li
donijeti. Nekako mu je bilo pravo, il' donijeli ili ne donijeli. Nije ga boljela za to glava. A niti se je pobrinuo
zimus ni proljetos, kao da ni nema vie za to da se brine. ena ga je ee pitala je li ovo, je li ono uradio, a on
bi joj odgovorio neka ne tare glave, i odmah bi zametnuo razgovor o drugomu, ili bi iziao iz kue.
Mehmedaliju je malo kada vidjevao, a kad bi doao preda nj,
139BEZ NADE
umilio bi mu se i traio od njega novaca. Alaga, kako je dobar bio, nikad mu ne bi uskratio, pa kad bi sin od
njega odlazio, ponosno bi gledao za njime.
Jednoga dana, prije nego e poi u ariju, Alaga prie ekmedi, u kojoj su mu novci bili. Trebalo mu je da
uzme nekoliko da ima uza se. Tako je on uvijek radio - a ekmeda mu je bila u sobi gdje je on spavao. une
pred ekmedu, potegne klju i otvori.
Odjedanput da poblijedi kad podignu kapak.
- ta to? - uprepaeno upita sam sebe pa i opet pogleda u ekmedu.
Vie prama jednom kraju bilo je po dnu ekmede razasuto pet-est utaca i neto srebra. Kano da nije sam sebi
vjerovao, slegnu glavu jo vie da bolje vidi. Nu i to mu je malo bilo: uhvati ekmedu sa daske, hote ju
izdignuti vie prama svjetlu.
- ta ovo? - zadrhta onako blijed, kad vidje da mu dno ekmede ispade, dok su mu u rukama ostale samo
strane. Kao da ga je grom oinuo, tako je ostao na mjestu.
I opet pogleda ekmedu bez dna u rukama, te ono dno na tlu, na komu je bilo neto novaca. Ne putajui
ekmede iz ruku pomae se nasred sobe i zovnu enu.

- Zna li ti ta je ovo? - naskoi on na nju, dok nije bila pravo ni u sobu unila.
ena se primae blie.
- Jadne mene kukavice! - zaviknu hanuma, stisnuvi ake pod prstima. A ovjee, to uradi od tolikih para?
- Tko: ta uradi? - viknu Alaga glasnije, pa onda uuti i kao da se neemu dosjeti, upita niskim glasom:
- Gdje je Mehmedalija?
- Kukavna ja - a jest dina mi - neto se je vrzao juer ovuda. Da ga nije tko nagovorio?
140
BEZ NADE
- Gdje je, kai mi, gdje je?
- Otkuda ja znam? Koliko sam ti govorila i govorila: Pripazi na Mehmedaliju! - pa eto - sada vidi! Jadna mati
moja!
Hanuma poe jadati pa sjede u pender u dnu sobe, metnuvi glavu na dlane. Alaga spusti ekmedu i izie
odmah na dvor, ne prozboriv ni rijei.
Spopalo ga hiljadu muka, a sve ga neto prijei da pogleda ljudima u oi, sve ga neto davi, kad je htio da to
rekne. ta da ini, ta da radi? Nestalo je novaca - a tko ih je mogao drugi uzeti nego li Mehmedalija? Pa kako
da raspita, kako da sazna? Bilo mu je teko, silno muno - a ne bi moebit toliko ni alio kad bi to tko drugi
uinio. A ovako, kad se sazna da ga je njegov sin orobio? Nu - moda nije on! Pa tko bi drugi? Tko bi se mogao
uuljati i obiti ekmedu?
Bio je kao bez glave, kad je iziao u ariju. Nije znao ta da pone. Iao je pognuto, gledajui preda se, ne
osvrui se nikuda.
Ujedanput stade. Mimo njega prolazio straar - te mu neto sinu pred oima.
- Ha, deder mi - ovi - reci, zna li ti gdje se mlaarija sastaje?
- to e ti mlaarija, Alaga? - uljudno mu odvrati straar, metne ruku na sablju, drei se ravno.
- Ne pitaj - zna li?
,>. ,, ?
- Ali kakva mlaarija?
> - Nu - oni, to piju, to se igraju - gdje oni zalaze? .'
- A, bogme, gdje i stariji. Tu su ti jednaki i mladi i stari. w
- Ti zna biva?
.,. .-:..,.
' ' - Ima na dva-tri mjesta.
- Hajde me posluaj i nai mi - a valjat e ti - nai mi.sina - zna li ga - Mehmedaliju?
.
.,;:,: ir
uBEZ NADE
- Znam ga, dobro ga znam! izree straar, nainiv lice kao da neto sluti. Bit e mu bio i od prije poznat.
- Leti, to more prije! Okrao mi je novce; dok ga uhvati, vodi ga na sud, a ako se uz njega nau, - valjat e ti!
Pou obojica prama Zahumu. Straar je bio odmakao malo naprijed. Svrnue se u ine - ali tamo nema
Mehmedalije, ve neki drugi sjedili nad vodom. Odatle skrenu pod Hum eno one, uz Radobolju, prama
emovcu.
- Ako igdje - bit e ovdje! - pokaza straar na drugu kuu u onom uskom, krivom sokaiu pod Humom. Ti stoj
ovdje, pa gledaj hoe li izmaknuti, a ja u unutra.
Straar je kao na krilima obletio haj atom i zavirio u sebe -nu dolje nitko. Onda udari uz stepenice. Na tavanu
sretnu krmaricu, koja je izlazila iz odaje.
- Kud e, ta je dobro? - upita ga ona.
- Hajde - uhvati je straar vrsto za ruku - kai mi gdje
sjede, tko ima?
Krmarica se je otimala kaljui, a straar potegnu i namjeri na prvu odaju, te ju otvori.
U odaji sjedila petorica. Naglo skoie kad vidje strazara.
- Aha evo ih i ti si! - jurnu straar unutra, vidiv
Mehmedaliju.
Ona etvorica hitro umakoe, ostavivi na odaji i karte i novce, a Mehmedalija ostao zapanjen.
- Gdje su ti novci?
Mehmedalija je drhtao vas, a kad ga je straar po drugi put upitao, on mu pokaza dep.
- Ovdje su!
Oko Alage se je okrenuo cijeli svijet, kad je uo i vidio ta je, a kao da mu je obraz padao na zemlju, kad je
vidio gdje straar vodi njegova sina kao zloinca.
. ... ,, . . . >
142
BEZ NADE
- Ja ne mogu ovako - ti ga vodi - a ja u nekud naokolo pa emo se gore nai! - govorio je Alaga straaru i poe
ispod kule na onoj peini, ispod koje se kroz slikovitu i zelenu tijesnu uvalu vere Radobolja. Koljena su se pod
njim tresla. Poao je odmah na sud, gdje e dovesti Mehmedaliju, a udario onamo ispred damije na spilama.
Sav shrvan, poniten vratio se je do jedan sat doma. Na sudu mu dali novce to su jo kod Mehmedalije nali, a
njega ostavili u zatvoru.
Hanuma udari u pla kad joj Alaga kaza ta je bilo. Plakala je kao ljuta godina, a ozgor se s tavana takoer ulo
tiho jecanje... Ono je bila ulsa.

- Neu vie da znadem za nj - nije vie moj sin - i - Boga mi nikada vie da ga ne vidim u kui mojoj!
zakle se Alaga.
IX
Teka je bila bol hanumina radi sramote, koju je poinio Mehmedalija. Njezin sin, koga je nosila pod srcem,
koga je odgojila vruom ljubavlju materinjom, komu je jo sitnomu popjevala, da e joj biti na ponos taj
njezin sin da poini takovo zlo djelo? Prvi ju je glas snaao udno: kad joj je Alaga pokazao obijenu ekmedu,
prenaraena ve time to je nestalo novaca, nekako joj je sumnja pala odmah na Mehmedaliju, ni ne imajui
kada, da pomisli kakova e joj bol biti obistini li se ta sumnja. A tek sada, kad joj je Alaga sve pripovjedio, kako
je i gdje je naao Mehmedaliju i novce, kako ga je straar vodio preko cijele arije a stotine je oiju gledalo
tu sramotu! Njezin sin - je li se ona mogla ikada tomu
>*.
143BEZ NADE
nadati, ikada poslutiti, da e joj raskopati duevni mir, a pred svijetom obraz baciti pod noge? Pa on - ta e biti
od njega, uz takovu nevolju kakva e biti budunost njezinu djetetu, komu je jo nad kolijevkom snovala zlatne
dane? Eto ve tim - on je u oima potenih ljudi svrio, on je gotov, a poten svijet za takove nesretnike nemade
druge rijei nego - hrsuz. -Kradljivac? - njezin sin kradljivac-----Zavukla se u odaju - i plakala je ljuto - sama, sakrivena. Obrve joj se podigle u kutu, a trepavice treptale hitro,
brzo, putajui ispod sebe da suze otjeu.
U kui kano da se je odjedanput sve preokrenulo. Alaga ljut, vie muatljiv i zamiljen, a kad koju rekne, kao
da krine zubima. Upravo uzbjesni, kad se spomene Mehmedalija.
- Nee mi vie u kuu! - uvijek bi zavrio, kad bi ga spomenuo, a onda bi se smrknut odmaknuo.
Takav jo nikada nije bio, a niti je ikada do sada bilo razloga da u kui zavlada takovi jad kao to sada. Alaga se
ne more smiriti ni doma ni u ariji, a hanumi se inilo, da itav svijet znade za ovu sramotu, i to je najgore,
kao da tu sramotu sam Alaga upravo njoj u grijeh upisuje.
- Ah - jesam li ja kriva, to sam ga rodila i to je takov? -prala se je ona sama pred sobom. Jesam li ga ja na to
naputila, tomu nauila?
Prvih dana - kao to nikada u ivotu - bilo joj je tako, da se je bojala izii pred Alagu: i bojala ga se, i stidila se pa da je do nje i njezine volje, sakrila bi se da je ne vidi ni ono malo vremena to ostane doma. Sama mu se nije
usuivala nita ^ rei ni spomenuti - a kamo li da ga to upita o Mehmedaliji! On joj je sam onako otresito,
isprekidano pripovijedao, kako je Mehmedalija ulovljen te kako lei u zatvoru, pa da nee vie nita za nj da
znade.
;;
: ; *
144
BEZ NADE
- U zatvoru? - grizla se je u sebi. To sam od njega, od moga Mehmedalije doekala! - Jadna ja - a kako mu je? poe se u njoj raati milosre, ono milosre koje roditeljici ipak ne da da prestane ljubiti svoj porod.
Odmah bi joj se srce smekalo, zaboravila bi razmiljavati o tomu, ta svijet veli o toj sramoti, ta one i druge
znanice.
- Jao, - moj Mehmedalija gladuje, ea - lei na tvrdoj dasci, bez jastuka, bez prostirke i pokrivke...
I pone ga aliti, zaboravivi sve to je poinio. Sad joj nije vie bio kao svaka druga osoba koju mora radi
jednoga nepotenoga ina za uvijek od sebe odbaciti -ve je bila mati, koja je osjeala sve muke, koje trpi njezin
porod. Jednom joj se priinilo kako su ga tukli - a ona kao da je sama osjeala te udarce, kao da su nju egle
one modrice.
itav dan i po bila je u mukama ta da uini, im da
pomogne Mehmedaliji-----tako joj se je inilo, da to mora
uiniti, a i da e to koristiti, da e djelovati na nj.
- Gladuje li? im se hrani ko li e mu dati? - pitala se je, ne znadui ta bi ni kako bi.
A da more o kako bi mu ona drage volje dala, jer vie nije vidjela pred sobom Mehmedaliju, koji je obio
ekmedu, ve sina, koga je othranila mlijekom svojih prsiju. Bila je na ivim mukama, ne znadui ta poeti.
Mnogo puta spremala se je da upita ulsu za savjet: - kad nevolja tare, i kam se pita.
- Ona je dijete! - dozvala bi se - pa ta e mi znati rei? Nu ipak kano da se je domislila i odluila.
- ulso, hajde, keri, zovni Saju. Valjalo bi onomu jadniku to poslat da jede, - more umrijet od gladi. A ne do
Bog da ti to babo sazna!
145BEZ NADE
I Saja je dola, te je odnijela neto jela Mehmedaliji, a nosila mu je od sada redovito, sve oprezno - jer Alaga ne
smije saznati. Zlo i naopako onda!
Ova nesrea, kako je pomutila blaeni kuni mir, Alagu raspalila do bjesnila, hanumu savladala i pogodila
usred srca -i ulse se je duboko kosnula. I ona je znala cijelu stvar, shvaala je da je to grdno zlo, da je to
najgore to ovjek more uiniti, pa je i ona - kakono god i mati joj - plakala, i plakala je s toga to joj brat lei u
zatvoru. Mehmedalija je njoj bio drag, onako drag kao Meho, samo to je Mehu kao mlaega mogla i milovati,
dok je Mehmedaliju kao starijega morala pripravna sluati. inilo joj se da je ona upravo najnesretnija izmeu
njezinih druga: dok se ostale mogu s braom svojom razgovarati - ona se tada zavue te plae za svojim bratom,
koji je u zatvoru. Pa koja njezina druga nije sretnija od nje? A onda - ta e joj sve rei? Sada svaka misli i
govori da je njezin brat, ulsin, - takov i takov, najgori, to se more pomisliti - a kasnije - tko e htjeti s njime i

rije prozboriti? Ta ona je ula gdje stariji kazuju da je zatvor samo za zle ljude - pa je li zbilja ona tako
nesretna da je njezin brat najgori od svih?
- A ta veli o mom bratu on - Hilmo?
Koliko je puta u njoj stala krv kad bi se tako upitala. ta e Hilmo govoriti o Mehmedaliji - ta e rei o njoj?
Hoe li nju kriviti, hoe li na nju poprijeko pogledati, ako doe - i hoe li uope ikada doi?
ulsa nije nikada znala ta to znai sve sebi samo eljeti i za se htjeti. Ona je jednakom, nepomuenom,
njenom ljubavi ljubila i svoga oca i svoju majku, jednako je ljubila i Mehmedaliju i Mehu. Ali kad se je sjetila
Hilme - zaboravila je da ikoga dragoga ima - i mislila je samo na to hoe li i kako e ta nezgoda, ta sramota
pokvariti njezine snove, razoriti njezin
146
BEZ NADE
raj, koji je osjeala u Hilminoj blizini, onda kad joj se on javlja, pripovijedajui joj o svojoj ljubavi. Mahom je
zaboravila oev bijes, materinu tugu, Mehmedalijinu sramotu, koja kalja glas itave kue - te su ju oni osjeaji,
koji joj izviru iz ljubavi prama Hilmi, otcijepili od matere i od oca, od svih, nesvijesno se bojei za onu
nepomuenu, slatku ljubav, koja ju je vezala s Hilmom. Poela je aliti samu sebe - a vie nego sebe, svoju
ljubav.
- Kad Hilmo sazna - a moe bit da je i saznao - da moj brat lei gdje i drugi kradljivci lee - sve zli ljudi - ta e
on rei?
Kobno je bilo stanje njezine due, a nesretne misli donosile su preda nju sve same grozote, koje su poruile,
ogorale svu slast, svu dra njezine prve ljubavi. Hilmo e se nje okaniti kad vidi i dobro sazna kakav joj je brat
i gdje je - a onda je ona najkukavniji stvor. Pa zato ba ona mora imati takova brata koji trne vatru u svetitu
njezina srca, zato je ba ona nesretna tako da mu je morala biti sestrom? Otkuda dolazi to da radi tuih
grijeha, radi tuih opaina mora trpiti upravo onaj koji nije ni znao ni za kakve grijehe, ni za kakve opaine?
- Hoe li Hilmo doi - a ako doe, kako u mu na oi? Hou li mu moi to odgovoriti ako me upita, hou li mu
moi dokazati da ja nisam ama ni najmanje kriva? Pa koga da okrivim? Sve -sve - samo ja sam prava - jest, ja
nisam nita uradila, onakva sam kakva sam i prije bila. - Onda se - onda se nee on name ljutiti, nee mi nita
zamjeriti - i onda - oh da mi ga je moi skloniti, da me nekud odnese - daleko tamo, gdje je lijepo, krasno - da
zaboravim svu sramotu, sve, tamo ...
I snivala je, kako je nosi Hilmo na rukama - kakono ju je mati nosila dok bijae jo mala, pa su otili negdje
gdje je bilo
toli lijepo, toli divno..... I veselila se tu kakono se je djetetom
veselila, od milja je drhtala kao onda kad bi u bai iza plota sakrivena gledala gdje joj se Hilmo dobacuje
granicom... A
147BEZ NADE
lijepo je bilo vrijeme, jasan, mirisan dan, nebo vedro, isto, kao djevojaka dua - a od svega milije, od svega
drae je bilo kad je mogla vidjeti Hilmu i uzdrhtati radi njega od neke nejasne slasti, neosjeana milja...
A kad se je prenula od toga - bilo joj je nekako pusto...
Bio je upravo petak. Alage nije ni bilo u podnevu doma. Hanuma ostala negdje dolje i zavukla se u sobu, a
ulsa sjela u odaji nad bau, otkuda se more vidjeti i u Sajinu avliju. Alagine kue su bile izmeu dvije ulice, a
podno njih cesta. Jedna kua, u kojoj je on stanovao, bila je ona to je s dvije strane omeena ulicama, s tree
cestom, a na etvrtu se pak , nadovezivala baa i jo jedna kua, iz koje se je moglo ravno u Alage. U toj je
kui pod najam stanovala Saja, posluujui ujedno i ona i njezin ovjek u Alage. U Saje se je ulazilo i s druge
strane, s one druge ulice. Njezina avlija je bila uz Alaginu bau, a u avliju se je moglo gledati i sve vidjeti s
gornjih prozora.
Petak je bio - a ulsa sjela na prozoru u odaji, gledajui ravno u bau, a bacajui poesto okom u Sajinu avliju.
Od nekakve muke, od nekakva stida i boli, koju je i ona osjeala radi Mehmedalije, nije mogla a niti je bila
jaka, da ode svojim drugaricama u pohode. - Ta kako da se pokae pred njima, nee li joj svaka prigovoriti,
ljuto prigovoriti ono to je njezin brat poinio? Ili da trpi, da snosi, kad budu one meu se razgovarale o njoj,
kao o sestri onoga, koji je poradi one sramote zatvoren ondje gdje se najgori ljudi zatvaraju? One -pa momci pa itav svijet?
Ne - ona nije mogla meu njih!
Sjedila sama, mirna, tiha, a snudena i oaloena u odaji. Nijema je gledala po bai, uza strmeni Hum - a
nekako vlanih oiju, neto oborene glave. Jednom se rukom - dlanom"
148
BEZ NADE
- oslonila o ono dno u prozoru, a drugu spuala niz krilo, svinuvi ju s jedne nadkoljenice na drugu.
Osvrui se pogledima uzdahnula bi tako da bi joj se jo vie nadigle prsi ispod bijele, tanke koulje pa bi
povirila u avliju...
Da li e Hilmo doi?
I dan je odmicao i zapadalo sunce - a ona se iz odaje niti dizala, niti je - koga doekala. Silna joj, duboka tuga
prevladala srcem, a trepavice i kapci jedva padali po vlanim oima. - Saznala je, doivjela je groznu istinu,
koje se je bojala: iza onoga nesretnoga sluaja, koji je pomutio sreu u kui - eto doao prvi petak - al' to je prvi
petak to joj Hilmo nije doao u Sajinu avliju, da se s njom narazgovara, da se vide. Sa zapadajuim suncem

kano da je i njezina srea zapadala - tako joj se inilo - a ta joj se pomisao savila oko srca i oko due, kao zmija
otrovnica - koju joj je ovio njezin - brat.
Pa da ga mrzi?
Mrziti nije znala, a brata mrziti nije mogla. To joj nije ni moglo pasti na um uz one bolne osjeaje koje je tada
osjeala, uz onu tugu radi toga to nije vidjela svoga Hilmu.
Satrvena, bez nade, kao onaj koji nema ta vie oekivati, sila je dolje, na hajat, gdje je zatekla svoju mater,
isto tunu, isto alostnu.
A kako li su njihove tuge razliite bile! Jedna je ena drugoj dala svoje tijelo, svoju krv, otkinula joj srce svoje i
presadila ga u drugu, zadahnula ju duom svojom, iz svojih ju prsiju hranila svojom ljubavi - objema se
dogodila ista nesrea, isti jad a nuto, ne ale obje jedno te isto! Ona ali svoga sina
ne ali sebe ve se pee, kako joj je sinu, ta e od njega biti, a druga smetnula s uma da ali svoga brata,
te joj se smutila dua radi toga to joj je brat smutio prvu, arku, neodoljivu ljubav. Nju ubijaju muke i boli radi
Hilme - a da je
149BEZ NADE
on doao - tko zna, zar ne bi mahom sve zaboravila, zar se ne bi moda udila kako joj moe mati aliti? Pa bi
li joj se to moglo upisati u grijeh, bi li joj se to moglo zamjeriti?
Je li ona kriva to joj je u nenadani as, u onaj prvi, slatki i mili as, crv zaao u srce, koji joj ne da mira, ve ju
podgriza da misli na Hilmu?
Mati ju je pogledala upravo raskolaenim oima, onako kao da ju je htjela neto upitati, neto silno i vano, nu
- oima preleti odmah preko avlije, pa ravno ih uperi preda se nekako zamiljeno. A htjela ju je pitati, mnogo,
sve - da joj kae i pripovieda... Spremila se, smislila je odmah prve rijei, pa onda redom ta veli Hilmo,
kazuje li, ta zbori ostali svijet? I nije joj tunoj dosta jedna briga, jedna bol, da ali svoga sina, ve ju mori i
druga, jednako velika i jednako teka: - ta govori svijet o njezinom sinu, o njezinom porodu? Ona ona se
brine i za njegov glas na dvoru, a pred svakom osudom strepi kao da svaka na nju samu pada. Da ju pita o
Hilmi, ta joj je on rekao? Ali kako - zato? Na koji nain?
Bilo joj je teko, bila je upravo u kripcu.
Hajde, keri, valja gotoviti veeru? - mahnu rukom ispred glave, kao da se je htjela svega otresti, sve zaboraviti.
Cijelo vee prolo je sumorno, utke, da se je i Meho morao ak udom uditi. Ljubopitno je on gledao i mater i
sestru pa onda i sam sasma uutio. Alaga je prilino kasno doao.
Sutradan, kad je Saja odnijela hranu Mehmedaliji - brzo se je vratila s njom. Mehmedaliju nije vie nala u
zatvoru bio je puan.
- ta - puan? - preporoena ju je iekala hanuma, a i
ulsa se je obradovala.
Materi kao da je pao kamen sa srca u prvi mah - tako joj je odlahnulo. Nekako rek bi da joj se je priinilo da je
sada sve
150
BEZ NADE
prolo, da se je zaboravilo - i eljela je da vidi sina, da mu kae koju rije, da ga nasavjetuje - a sin bi nju toli
lako, toli dragovoljno posluao! I jedva je oekivala as kad e doi da ga vidi - da vidi Mehmedaliju. Mati je
mati!
Nu njega nije bilo, a kad je doao Alaga neto iza podne doma, htjela mu je da javi od veselja tu vijest. Nu
Alaga ju je pretekao - a bio je smrknut, pa ju je i time ponitio.
- Oni nesretnik je puan - zna li? Jutros me pozvae da me pitaju jesam li mu tuitelj i hou li da ga kazne.
Nisam htio jer neu, da ga vlasi mue po zatvoru. Ali da mi ga nisi primila u kuu - neu vie da znadem za nj!
-otresao se je Alaga.
Hanuma ga je najprije bojaljivo pogledala.
- A pa da ta e on?
- Neka mi ne izlazi na oi - jesi li ula? - prikrii Alaga.
- Ali, ovjee... Dijete je... A zar ti nisam govorila i toliko puta ti spominjala da ga opomene, da ga iskara, pa
da ga i izbije? Ve ti si mu puao - pa sad vidi... zajeca hanuma, pokrivi lice dlanima.
- Dosta toga - neu da ujem za nj, pa pik!
Ona mu se nije usudila vie nita rei, ili pravije, od plakanja nije nikako ni mogla. Stislo ju u grlu, davilo ju
i sad joj je gore i tee nego dok je Mehmedalija bio u zatvoru.
- ta e on kukavac sada, ta e sada moje diete? - uzdisala je, pa se onda digla i izala na tavan a da nije Alage
ni pogledala.
Prvi put joj se to dogodilo da ga upravo nije htjela pogledati.
Sad su za nju nastale vee muke nego prijanjih dana. Cijelo po podne, itavu gotovo boju no mislila je gdje
je Mehmedalija, ta li radi.
151- im se hrani, gdje li spava? - okretala se je na dueku s bedre na bedru, gledajui na prozor neprestano,
kao kad ovjek skrbno pogleduje kakvo je vrijeme i da mu ne potue
usjeva.
Ni sutradan se nije mogla snai, a tako joj je bilo sve do ponedjeljka. U nedjelju je ula kako su ga vidjeli u
ariji, pa da se je negdje izgubio u kahvi, gdje li - a ona je od boli

trpjela.
U ponedjeljak izjutra hanuma je neto pospremala u kui. Meho otiao u mejtef, a ulsa na hajatu upravo iz
uguma natoila vode u ibrik. Metnula ugum na sofu i onako se ispravila prama vratima, drei ibrik u ruci.
U jednom se otvore avlinska vrata.
- Ah! - izvi ulsa krik i iznenaena pua iz ruke posudu. Ibrik lupnu, voda poe tei, a ulsa onako
nepomino stala, napola otvorenih usana.
ta ti je, ta si pobjesnila te krha sud! ljuto ju prekori
mati iz kue.
ulsa nije ni ula ta joj je mati rekla.
Preko avlije bacila pogled i onako ga nigdje na drugu stranu ne svraala. Iza avlinskih vrata stajao je Mehmedalija, blijed, pognute glave, kao da se stidi, te se boji i mrava pogledati u oi. Jo do pred koji dan na
njemu novo, uredno odijelo pobijeljelo, kao od praine, od luga, od ta li, bez podveza, neureenih tozluka.
Labavo se oko njega smotao pas, na kojemu su se prilijepile slamke, kao i na kiti i na fesu, koji je bio
isprotiskan po kalufu.
Kako je Mehmedalija stao za vrata, onako se nije ni
maknuo.
- Mati... evo Mehmedalije! - viknu ulsa i poleti peko
hajata.
,.
152
BEZ NADE
- Tko? - Mehmedalija? - pohita hanuma, ostavivi posao. -Ah! kriknu, stade malo, pa poe prama sinu.
On je nepomino stajao za vratima.
- Sine, mati te ne poalila! zajada hanuma, stade uza nj i pogleda ga - a na oi joj navre suze. Kano da joj
se je srce rastopilo, pa izlazi na oi. Poljubi ga u elo, uhvati za ruku. Hodi, sine, da te tvoja mati vidi! povede ga preko avlije, uvede u sobu i povue, da sjedne uza nju.
Oi joj se prevukle krvavim mrenama, a ispod oiju podbuhlo i pomodrilo. Uzdah joj se dizao za uzdahom a
kako je Mehmedaliju uhvatila za ruku, jo ga nije ni puala.
- Gdje si bio, kako ti je bilo? - pitala je ona i natjeravala da joj sve kae, da joj sve prizna.
Mehmedalija je samo utio.
- Gdje si bio ovih noi, gdje si spavao? Kako ti je bilo, kai majci svojoj? - molila ga je ona i preko ramena mu
bacila ruku.
- Hm! - maknu Mehmedalija jednim ramenom i glavom, pa i nehote vidje kako je ulsa utljivo stala uz vrata,
ovivi ruke sprijeda u dimije. Ona kano da mu se je udila, kao da ga nikada nije vidjela.
Mehmedalija skrenu glavu od nje i pogleda na drugu stranu.
- Sine moj! - spuanim glasom opet e hanuma, te se sagne i poljubi ga u elo.
- Daj mi togod jesti - gladan sam! - potare Mehmedalija rukom preko ela i istrgnu ruku iz materine ruke.
- Hitro, ulso sva blijeda skoi hanuma.
Obje poletjee u kuu, a Mehmedalija ostade sam u sobi. Hanuma je cijelo vrijeme jadikovala, kako je
Mehmedalija spao, to se je morao muiti gladom.
- Kuku meni! Moj sin gladuje! - tuila se je i sve joj suza suzu stizala.
153BEZ NADE
to su mu donijeli, Mehmedalija je pojeo kao vuk. Mati nije s njega svraala oiju - a htjela ga je sve
zapitivati, nu nije joj se dalo da ga smeta, dok jede.
- Aa jesi li, sine, vidio babu? - pogladi ga po glavi.
- Jesam! - otrese se on na mater. to e mi babo?
- Nemoj, tako, sine! moljae ga ona. Kako to more rei svome babu? A vidi li, kud e, ta e? Ve lijepo
doi, prii mu i poljubi ga u ruku, on e ti oprostiti a ti...
- Je li de! - izmaknu se Mehmedalija, te se nekako udno podsmijehnu.
- De, sine, obeaj mu, da e biti dobar i poljubi ga u ruku - ta zna ti njega - on se i rasrdi, ali je opet dobar!
- A bogme ba neu!
- Ne govori tako, jadna ti mati ne bila ve se pokori starijemu...
- Kad kaem, neu, pa neu!
- to se ne dozove, bolan, pameti? Zna li, da ti je zaprijetio, da ne smije u kuu - pa ta e onda?
- Moli ga, da ti oprosti dobar je on...
- Ne razbijaj mi glave - neu, eto, uje li - i on se die, te izie na haj at.
Mati je za njim ila, a on pred njom izmicao.
- Nemoj tako, ne grijei...
Mehmedalija stade na hajatu pod strehom, te se okrenu, kad je uo zadnje rijei.
- Neu - pa ga nikad ne vidio! - stisnu akama, trnu se, zakroi avlijom i izie na ulicu, da se nije ni osvrnuo.
... Hanuma je dugo, nepomino i nijemo gledala za njim na avlinska vrata, kud je izmakao, a ulsa se okrenula
u oak na hajatu i zabola glavu u ruke preda se... Djevojka je na glas jecala.
154
BEZ NADE

Mehmedalija je iao uskorenim hodom uz duvare, kucajui jednom rukom po njima, a drugom maui na
iroko za se i preda se. Digao glavu visoko i zvidukao. Upravio ravno i zakrenuo u Ive pod Hum.
Po gradu se je sve znalo, ta se je dogodilo s Mehmedalijom. Ljudi u ariji su o tomu govorili, kako je bio
zatvoren, te kako mu otac vie ne da doma - govorili i zaboravili, kao da nije nita ni bilo. ene, koje su
poznavale Alaginu kuu, imale su vazda ta da pripovijedaju, a svaka je znala uvijek neto novo kazati o
Mehmedaliji, gdje su ga vidjeli, to je radio, kako je u onoj kahvi i mehani spavao. Za te je razgovore saznavala
i Mehmedalijina mati a vazda, kao da bi joj hiljadu noeva zaboli u srce.
Mehmedalija se gubio po gradu, sjedio po kahvama i mehanama. Kad bi ga stuio Salko ili koji drugi od
njegovih jarana, priao bi mu i s njim popio kahvu ili rakiju ili to zaloio. Jednom je spavao u ininoj bai,
jednom u kahvi na erizu, a dva puta u mehani pod Humom nad Radoboljom. Mehandinica mu se je znala
smilovati i pustiti ga.
Iz jutra, ovako na trietiri sata pred podne, on bi lutao svukuda: sad bi bio i na Skakalima, a sad opet ak u
Biu -dok bi se iza podne tek pravo zavukao u mehanu ili kahvu da se opet sutra izjutra digne.
Upravo drugi-tei dan, to je vidio mater, krenuo niz Luku i uperio onako da ide, ne znaju ni sam kuda. A iao
je udnovato: ili bi uvijek jednom rukom kuckao po duvarovima a drugom mahao, ili obje metnuo straga - a sve
izdignute glave, pa zvidukaj. Nikad da bi oko sebe pogledao da se umakne komu ili da vidi koga.
Jo se nije pomaklo sunce na sredinu, te se sterale dulje sjene po ulicama, koje su bile pokropljene. U to doba
gotovo
155BEZ NADE
najvie svijeta pred duanima, a na ulici konji i tovari, seljaci stjerali drva, pa ih provode i na vas se glas
pogaaju s onim daleko tamo na dvadesetom negdje duanu. Sve ivahno, a nekako kao i sveano radi toga, jer
duandije znadu svoju robu lijepo iznijeti i njom iskititi svoje duane. Niz Luku idui, duani su gotovo samo
na donju stranu, uz Neretvu, a gdjegdje se samo rastavljaju uzahnim, vrlo strmenitim uliicama. S te strane i
vie svijeta, onoga seoskoga s donje Neretve, pa i onoga koji obitava blie junom logoru.
Mehmedalija, idui s gornje strane, na jedan put kao da se predomisli, pa presijee ulicu i poe mimo duane,
verui se. kroz svijet i sve jednako lupajui rukom, ali sada po donjim epencima. U duan koji ni da bi
pogledao.
Upravo je bio usred Luke, ondje gdjeno ona esma pod drvetom.
- Jesili li ti to, Mehmedalija? - izviri Avdo s epenka, prekidajui razgovor s muterijama.
Mehmedalija se okrenu.
- Dina ti, svrni mi se oko podne ovdje! - nastavi mu Avdo. - Ali nikako nemoj propuati!
Kad Avdo ue u duan, Mehmedalija odeta dalje.
Pred Avdinim duanom bilo neto svijeta, dolazilo, odlazilo, a on sve podmirivao, svakoga lijepo doekivao i
otpremao. Duan mu pun ko ipak, a on u duanu ko jedan po jedan!
Malo po topu, eto ti Mehmedalije pred duan. Avdo ga zovnu da sjedne uza nj, a Mehmedalija ga poslua.
- ta je s tobom ako si mi brat? - ravno ga upita Avdo. -Eto ujem da te nema
doma...
,.
- Ne da mi babo!
, ' .:,
- Ja ta radi, kud li se prebija? Pa gdje si sve bjvao ovo vrijeme, kako si iziao iz zatvora?
156
BEZ NADE
Mehmedaliji, vidjelo se je, bilo je malo pomuno, to ga Avdo pita.
- Kud ide, gdje li noeva? ujem, po kahvama i mehanama! Nemoj tako - evo, doi k meni, pa u
mene -otvorena su ti vrata. A to ne bi onda i babu molio da se ne ljuti?
- Neu! - hitro odreza Mehmedalija.
- E nita, nita... ne velim nita, ve ti doi k meni na kdnak
- ne treba svak da znade - a evo, ovdje more sa mnom i jesti.
Avdi doao ruak, pa su obojica jeli. Naveer, kad je ve mrak bio, Mehmedalija otiao u Avde, koga je ve kod
kue naao. Od sada je tamo spavao, ruavao s Avdom ili s Muom, naveer po ahamu otiao na konak, a
ostalo sve vrijeme opet bi se nekuda izgubio. Samo jednom nije doao na konak, a jednom malo pokasnije, ama
nakresan.
Dolazei Avdi na duan, udarili bi malo-pomalo u razgovor
- i napokon je Avdo mogao otvoreno da svjetuje Mehmedaliju. Vidio je odmah Avdo da onako od
prva puta ne ide, ve malo-pomalo. Moe biti Mehmedalija se je ljutio na oca to ga je dao zatvoriti ili to mu je
zabranio doma, ili radi oboga, pa nije mogao trpjeti da mu se to govori o ocu, a jo manje da ga tko
nagovara da ocu ide ruku ljubiti. Prvih bi dana uzbjesnio, a onda sve pomanje i manje, dok u neke i ne splasnu.
Avdo ga je onda nagovarao i svjetovao ga, molio ga
- i zbilja, nekako je Mehmedaliju kao i smekao. Avdo je mislio da se primire, izmire to jednom govorio
je on i mora biti. Evo s Mehmedalijom je uspio, pripravio ga je, ama kako s Alagom? Alagu je i njegovu
narav predobro poznavao: pa kad bi Alaga samo doznao da mu on, Avdo, prima Mehmedaliju pod
krov - onda s Bogom poznanstvo i prijateljstvo! Nu koliko god je bio obvezan prama Alagi, ipak
157BEZ NADE

nije mogao podnijeti, a da mu sina ne primi k sebi, dok se stvar ne izmiri. Samo to je to sakrivao, nek se ne
zna.
Dok je Avdo umekavao Mehmedaliju, za to je i Alaga dva-tri puta uo debelih od Omer-efendije. Makar da se
on izmicao Omer-efendiji, ipak ga Omer-efendija uhvatio, pa u Hilmin duan i preko podne, kad se malko
primiri arija. I na ruak su jednom zaboravili.
- Jesi li ti ovjek, jesi li turin - ta radi i misli? a uini od sina?
- Ja, dina mi, nisam nita, sam je sebi kriv!
- Kako more, bolan, tako govoriti? A kako si ga odgajao,,, kako li pazio na nj? Ja sam drugaije radio s mojim
Hilmom: i on bio poao malo na stranu - a ja pritegni - pa eto: danas ga se ne mogu postiditi! - aptao je Omerefendija, primakav se sasma Alagi.
- ta u mu ja! Bog mu je dao pamet, pa je mogao otvoriti oi...
- Eto dobro, nije ih tvoj otvorio a ti si kriv. Ama ta sada misli s njim? Ne da mu ni u kuu - pa se mora
prebijati po zlu i goremu. Ti hoe, biva, da je tako najbolje, i da se tako -moe popraviti? Ne zna ni sam kuda
on tada vrluda, ta li radi. Nigdje nita - pa nee li u nevolji i ukrasti i navaliti a, bogme, to god uini, rei
e se negdje, gdje te znadu, da je tvoj sin! Pa dedera, da ujem, ta misli, hoe li ti tada bolje sluiti za ast?
- Neu da znam o njemu nita! Dorastao je, da se je mogao dozvati pameti - a kad nee...
- Nee - a tko je kriv? - Ti! Da si mu ju ti svaki dan lijepo i polagano sipao, ne bi uinio to je uinio. Vidi kad
sam ti i kada, a koliko i koliko puta kazivao: daj dijete na knjigu, u rudiju da ui. Kad je to znano, onda se
stidi sramotu poiniti
158
BEZ NADE
pa kad bi i htjelo. Ve ti ovako njemu puo, a on ha danas, ha sutra - i eto, dokle si ga odgojio i dotjerao. I
pravo ti budi!
Alaga je ljuto teglio iz ibuka, i nikud oima ve u lulu, otkud su izbijali debeli, bijeli dimovi.
- A ta si mislio s njim? - nastavi Omer-efendija, pa i opet prekinu da se iz testije napije vode. - Evo uzmi, da
nije poinio ono, to jest. Dobro! Ma ta bi on, koji li bi posao primio kad podrste do ljudske dobi? Za to bi
onda bio, to li bi mogao raditi? Knjige, jazije ne zna, zanata nikakova, a i zemlja, kad se ne zna raditi, ne daje
to hoe, koliko ti treba. ta bi bilo od njega - je li, da objesi ruke niza se pa da gleda ta drugi rade? A evo
vidi, kako vabe rade - oni, bogme, ne pometaju, ve sve naprijed . Ve to sam ti se, brate si mi dragi, znao
ljutiti, a i sada se ljutim. Kad su ono gradili eto lanjske godine i kua, i krili ceste - nijedan ti od naih u
posao, makar da skapava od glada. Pitam ih ja: to, ljudi, ne idete u posao? A oni meni: Ne emo vabi! Pa
taman, kad nee: vaba je znao i bez njih sve uraditi - a oni isto ostadoe - gladni! Ba su mu se osvetili!
Alaga je samo utio i puio.
- A, pa ta misli? - pogleda ga ozbiljno Omer-efendija, spopav ga za rame.
- Vidi, to ja velju - pa kako hoe, onako i radi. Primi dijete, da ti doe doma, a onda dobro pogledaj, kako
e i ta e s njim. Stegni ga, pa ga daj jali na zanat, jali da to naui. Jo je mlad, a valjat e mu. More se jo
ipraviti pa da od njega budne ovjek, a ne da ti budne na sramotu. Znaj dobro da si mu ti otac!
Alaga nije ni jedne ama ni probijelio, ve samo kao sluao i ne sluao, tako se je inilo. Ali je ipak mozgao to
je Omer-efendija govorio, i poeo se smekavati. Do
159BEZ NADE
BEZ NADE
jedno petnaest dana Omer-efendija ga opet uzeo-preda se da ga nagovara.
I uspio je. Alaga se nije otimao vie da mu se sin vrati, a kad mu je Mehmedalija poljubio ruku, ve je bio
sasma udobren.
U toj srei, to se je otac izmirio sa sinom, hanuma kano da je zaboravila onu sramotu u kui. Bila je sva sretna
i blaena, a sina je pazila i gledala materinskom blagosti, radujui se to ga po sve dane via kod kue.
Mehmedalija bi malo kada kuda iao.
I ulsa je bila sretna i zadovoljna. Njezine se bojazni rasprile - njezin ju Hilmo nije napustio. On joj je
dolazio, svakoga petka, a onoga jedan put nije mogao doi jer mu nisu dali poslovi. Nikada joj nije nita
spomenuo o Mehmedaliji - a njezina je srea bila tolika, da se nije mogla pritajiti, ve je morala odmah
odskoiti materi, izvan sebe, i ogrliti ju: ... - Mati, Hilmo me isto voli!
X
Ostatak ljeta Mehmedalija je proboravio na selu, Alaga ga poslao tamo, a na neprestano nagovaranje
hanumino.
- Poalji ga, odvedi ga, ili mu zapovjedi da sam ode - samo
da ne bude ovdje----ne bi li jednom svijet zaboravio to je
bilo, a i on e tamo biti sam, pa nee imati prigode da se vrati na zlo.
Mehmedalija nije rekao otvoreno ni da hoe ni da nee. Malo kao da je otezao, pa napokon - otiao. Otac mu na
polasku prikriao da gleda i nadgleda to se na selu radi, jer da on nee doi, da nema kada.
..>
.
>,< v
160

itava tri mjeseca nije bilo Mehmedalije u Mostaru, niti se je po komu javljao. ta je gore radio, nikomu nije
kazivao kad je siao.
U Alage ove godine ljetina bila vrlo slaba i loa. Ko kad je manje kmetova i zemlje - jer je Alaga dobar dio polovicu -ve prodao. Alaga nije gledao niti mario gledati, ta li se unosi u kui, ali se je za to hanuma u sebi
jela i pregrizala. Od groa ni spomena, a penice i druge itije ni u pola kao lanjske godine.
- Evo, ovo ti je sve njegovo, to zapua i prodaje! - kukala je ona u sobi.
Duhana nije bilo ni mrve, jer ga Alaga nije htio saditi hi prodavati za dravu. Kad je bilo plaanje poreza,
morao je prodati ita i drugoga prihoda pod jeftinu cijenu da skuca koju paru. Do sada mu nikada nije bilo tako
tijesno. Nu svejedno -on se nije pometao, nikada da se je na svoje stanje potuio ili komu rekao: Valahi u
dogodine ovako i ovako raditi, da to vie dobijem. Cijelo se ljeto pa i pod jesen vidjelo na njemu da ga neto
mori - a to e biti bilo, kako su mnogi govorili, s toga to mu je Mehmedalija onu sramotu nanio. Nu za to on
nije nikada propustio dana da ne izie u ariju, da se ne sastane s onima s kojima se je navikao sastajati i
najvie razgovarati.
Jest - ama kano da su zadnji razgovori sa Omer-efendijom na nj djelovali - u toliko barem to mu je priznavao
da ima pravo govorei mu da je morao stroije postupati s Mehmedalijom. Nu ono, to ga je nagovarao, da
sinove dade u kolu - to mu nije moglo ii u glavu: jedino se je u toliko smekao da nije toliko kao prije druge
krivio, koji svoju djecu daju da ue novu jaziju.
Nu svi njegovi dojmovi, koje je otprije dobio i imao, tako su mu se u dui uvrijeili, da ih nije mogao vie nitko
iupati.
161BEZ NADE
izbrisati. Najmanje mogu djelovati razlozi na onoga koji ne misli, ili silom hoe krivo misliti. K tomu pridola
ona sramota s Mehmedalijom - a Alagi se ona usadila duboko, te ga pekla i pekla; i nuto - on je i u tome
nalazio razloga da se osjea tuim, oteenim, potlaenim u ovom kraju, te da su mu sve nevolje koje je morao
proivjeti, dole upravo i jedino zato -to ih je morala donijeti nova uprava. Da nije nje bilo, da nije s njom
dolo i razvraenosti i iskvarenosti - zar bi njegov sin, tako je on mislio, doao do onoga da poini to je
poinio? Vidio od drugih - i tomu se nauio, pak onda - tko je kriv?
Opet nova neprilika u jesen, to ju je imao s porezom silno ga ozlojedila. To je bilo opet najnovije da se smuti, a
opet za nj od tolikih posljedica da je o tomu mogao takoer cijelu zimu razmiljati, razgovarati i tuiti se. Ona
pak jesen sa svojom dosadom i turobnou kao da je na nj sama djelovala, pak je s toga bio smrknutiji,
ozlojaeniji, nego li ljetos. Kao novi neki zadah u tim vjenim mukama doli su glasovi pod zimu, koji su
navjeivali o nekim skorim, brzim promjenama: i tako je bilo ve s tim dovoljno hrane, da se ljudi zabavljaju,
raspravljaju, nagaaju - a svako bi nagaanje i razgovaranje svrilo jednim te istim zakljukom: - vabi nema
duga opstanka!
Alaga se s Avdom slabo vidjevao - nekako kao da ga je od njega poelo neto dijeliti. Jednom se u mrtvu jesen
vidjee, pa se upitali za zdrvlje.
. ,,,. ,
- Kako ti ide, Avdo? - upita ga Alaga.
: ;i
- Pa lijepo, ne mogu se potuiti! - odvrati Avdo.
A nije rekao neistine. Ilo mu je sve od ruke, svaki mu posao unosan. Od puke sirote kroz ove dvije godine
marljivim radom i tednjom zaraivao sve vie i vie, pa udarao u vee poslove. U zadnje vrijeme, osim to je
drao dva duana, udario i u kontrate, pa kao kontradija silu zasluivao i stjecao.
162
BEZ NADE
Podigao sebe i kuu, a nosio se lijepo kao jedan po jedan, i on i sin mu. Gdje je god doao, nosila mu se ast,
bio je pribran -. a prije bogme, dok bijahu prazne i ake i trbuh, nitko nita. Ve je kupio neki lapat zemlje, a
sada ponovno neto ovee na Buni. Sad su ga svi zvali Avdagom.
Ma je Avdo i radian bio, paljiv. Zalije mu potroiti u ludo dan, nego li Bog zna to. Volim, brate, ako budne:
stani pani, u em drugomu izgubiti nego li vrijeme; sve drugo opet more stei i nabaviti - vremena nikada koje
si izgubio. Prama tomu se je on vladao, pa ga nikad vidjet, kao to je obiavao rei, u dangubi, u kahvi, u bai
na razgovoru.
- Pa ta razgovaraju? Sve sama naklapanja. Tu ti mjere: ovako emo, a onako ne emo - a onamo ti sve puaju
iz ruku, i ne hvataju dok je na vrijeme. Odjedanput e to puknut, pa onda: ha, jao i pomagaj!
Nu makar da se je Avdaga podigao, da se je mogao brojiti meu teke ljude, ipak ga srea nije uzoholila ni
zanijela. Ostao je isto onako tih i miran, a sa svakim lijepo i uljudno. Nevolja ga nauila misliti, pa se je u
svemu slagao sa - samim Omer-efendijom. Omer-efendija ga zavolio, jer je bio estit i radian, pa se ee
sastajali. I Avdaga je kao i Omer-efendija osuivao ostale, kako se dre, kako li se nita ne brinu.
- Sve vabe otee kad nai nee! - potvrdio bi Avdaga Omerefendiji.
- I kasnije e im biti krivo!

Avdagi je bila jedna osobito za ivo udo. Od davna je poznavao Omer-efendiju, tko je bio, ta je bio, kako li je
njegova rije vazda puno vrijedila i vazda se sluala. U prvanje doba svaku bi mu posluali, jer je bila
pametna, ko to i jest, pa su mu svi i priznavali i dolazili ga pitati za savjet. Nu kako doe nova uprva, upitaju
Omer-efendiju i ovu i onu 163BEZ NADE
ama nee nikako s njim da se sloe, niti da ga posluaju. Zaudno mu to kako se svijet promijeni. Sada, kad im
to rekne Omer-efendija - nita im ne valja, nita im nije pravo, pa ne samo to, ve - da Bog oprosti! - okrivljuju
ga meu se i osuuju da nije pravi turin. A zato? Jedino zato to im ne odobrava kad vele da e se seliti, to ih
prekorava jer ne rade a sve prodavaju. Kako li su na nj graknuli kad je on, Omer-efendija - koji zna to je erijat
- rekao da se Kenjarov tobonji ubojica niti moe niti smije osuditi, a jo vie kad im se je upravo ismijao kad
ono pooe - itav buljuk - pred okrunika, dok od te sve sile do pod basamake dola samo etvorica-petorica.
Putem svi ohladnili - taman kao to je ohladnio i Hadi-efendija. On prije uvijek itab pod pazuho pa
propovijedaj svijetu kucajui po itabu: Evo ovi vam veli da nam je dunost seliti se! A ljetos, kako mu
objesili slubu na vrat - presta Hadi-efendija lupati po itabu. ta sada veli itab, Hadi-efendija? pitao ga
kotarski poglavar, a on samo njemu odmahnuo rukom: Proi se, bolan!
Sve je to znao Avdaga i razumijevao da je morao odsuivati. Omer-efendija ovjek potenjak, prije rad zlu sebi
nego svomu bratu - a oni na nj svi, kao na bijelu vranu, pa ga ogovaraj meu se i jedan drugomu.
- E da nam je pusto ovakih vie pa da ih sluamo! Ali kud e ovako s ovakim ljudima! Ne rekne li im da je
svaka njihova luda pametna - eto te odmah da nisi turin, da si izdao i ostavio din i to god hoe! E ta e! uzdahnuo bi Avdaga - vazda ti je to tako kod nas. Je li jedan to pametniji od drugih pa da more kazati i
nasavjetovati - tomu ti nije vie ni dlaka na glavi poteena!
Avdo je zimi htio i po vie puta da doe na sijelo u Alage -ama mu se nije dalo sluati uvijek iste razgovore o
vojskama;
164
BEZ NADE
pak onda kako e vaba bjeati i svakakvih takih stvari. A i jest zbilja - ove zime opet se poelo pogovarati,
kako e udariti Forta s jakom vojskom, tamo u proljee, i tu ti nije nigdje bilo drugog razgovora, van o tomu.
Alaga pak nije o drugom znao ni misliti ni govoriti do li o tomu pa da je mogue bilo i dan i no besprekidno. I
jo vie, jo jae uniao u staru koloteinu svoju, koja mu nije dala, da drugaije misli. Sve jednako on se nije za
nita drugo brinuo - a i kako bi? Da sve Neretva odnese - na nj ko da to ne bi djelovalo, jer se njemu po glavi
vrzaju i velike vojske i ratovi, i - ustreba li - iseljivanje, i sve - sve, pa je tvrdo uvjeren bio da e se barem neto
ispuniti od onoga to snuje.
- Jarabi, ta li ovaj ovjek misli! Nikakva posla, ne brine se ni za to... toliko puta se je upitao Avdaga, kad bi
uo da je u Alage bilo sijelo, ili da je gdje drugdje otiao.
Za hanumu su to bile stare rane i boli, gledajui ta radi Alaga, za pravo gdje nita ne radi, ve sve troi - a
svega manje. Katkad bi se ljuto zabrinula i mnogu no jedva to bi stisnula oi.
Ko ono zimnje veeri duge, a znadui da Alage nee za dugo u no biti doma, otila bi na sijelo svojoj sestri, ili
bi sestra sa svojim kerima dola k njoj. I jo bi ih se dvije-tri skupile da skrate no, kako se je to sijelima
kratila u ono doba. ene razgovaraju svoje razgovore, a djevojke opet svoje, i alu i bijes i pjesme.
ulsa meu njima najradosnija, najveselija. Djevojka svakim danom ljepa i slaa, a srea joj se smijala s
njezinim Hilmom. Ve se je u komiluku, u mahali znalo da se njih dvoje voli i da e ju Hilmo uzeti. To je ve
znala i ispovijedala i njezina mati, koja protiv tomu nije imala nita, ve se je dapae veselila. Hilmo bi joj esto
dolazio na vrata - i njih bi se dvoje tako dugo, tako milo razgovaralo.
165BEZ NADE
BEZ NADE
- Sretna li si, seko! - mnoga joj je druga zavidno znala rei.
A ulsa je bila sva sretna i blaena. Prvi joj je Hilmo bio koga je voljela, a zavoljela ga odmah kako ga je
vidjela. Onda je bila jo zelena - al' kad ga je vidjela - prooe ju najprije ko hladni srsi, te je problijedila, a
onda je osu iva vatra. I od tada - ona nije za drugog znala, za drugoga onako osjeala ko za Hilmu.
Pa jo - kad joj je Hilmo rekao, da e ju brzo, tamo u proljeu prositi! Tko je tada mogao biti sretniji, tko
radosniji od ulse? Jest, ona je od stidnoga veselja na tu vijest klonula glavom, obuzeli ju plamenovi - pa je u
njoj srce igralo, i jo jae i jo ivlje nego li onaj put kad joj je prvom rekao da ju voli.
I od tada je ulsi prolazilo vrijeme u divnim rajskim snovima. Mati, koja je ve dobro znala ta biva s njenom
kerkom, i sama je plivala u nekom milju gledajui sretnu i zadovoljnu svoju ker. To joj je ublaivalo sve
ostale brige, koje su ju poele ve ubijati - to se je vidjelo po njoj, jer je u zadnje doba silno spala. Neto je i
Alagi od nekud kroz ui prolo o Hilmi i ulsi, ali on nije imao kada da o tome misli, niti li je to na nj spadalo:
on je imao preeg posla i razgovara o vojskama i skorim ratovima. Uz ovo za njega nije nita drugo postojalo,
te je upravo zaudno kako kod onako na oi i vanjtinom mirna i tiha ovjeka moe mata biti toliko hitra.
Bilo je to ulazom u 1881. godinu, odmah prvih dana prvoga mjeseca. Studen uhvatila, te ree i para; suha zima.
Alaga - a bilo je pred zoru jo studenijega dana - probudio se i okretao sa strane na stranu. Htio je da budi enu
da mu ide ispei kahvu, nu kako je odve rano bilo, bijae mu ao, jer je jo tvrdo spavala. Pa se on zavezao u
misli, u ratne i bojovne misli, i raunao, kad bi ko Forta - jer se je to ve za stalno pripovijedalo - mogao udariti
s vojskom. Ve je snovao kakve e biti zgode, kako li e biti okraja, te kako e vabo

nagnuti otkud je i doao. Na dvoru je vladao jo mrkli i crni mrak, samo to se je vidio gdje udara odozgora na
prozore slabi sjaj vedroga neba pred zoru. Vjetar je duhao i zavijao, Neretva umila i buila, a u toj tiini to je
stoput jae odjekivalo nego li inae.
Htio je jo da trene okom ama mu se nije dalo. Sve pogledavao na pender, kuda je vidio gdje se razbijaju
mrakovi a svjetlo Jao a mal a malo siplje.
- Stara, dii se, stara! - zovnu Alaga Hanumu.
Morao ju je i dva i tri puta zovnuti. On je sjedio ve na dueku.
- Ahaha! - zijevnu hanuma ispod jorgana, povlaei rukom preko obraza pa udarajui na usta kad se probudi.
- Dii se, dan je! Peci kahvu!
' Hanuma se poela dizati polako. Ve je dobro
vidno bilo.
- Idem najprije djecu buditi! otetura onako jo snena prama vratima i otvori ih.
S vana zadahnu hladan, silno hladan uzdah, a s njim napade i bijela magla kao dim.
Hanuma probudi u drugoj sobi ulsu i Mehu, i pozva ih da idu avdest uzimati i klanjati. Pa onda, ko po
obiaju, ode u odaju potraiti Mehmedaliju.
- Nema ga! zaudi se Hanuma tresui se od studeni. Zaviri onda bolje.
- Nesretan se on ne rodio! - Sino legao, a vidi jutros - bit e da je po noi umakao!
Mehmedalija je tako obiavao u najnovije vrijeme raditi. Mati ga je tako dva-tri puta uhvatila. Teko joj, ko da
si joj digerice izvadio, ama nije smjela da kae Alagi kako Mehmedalija po noi izlazi, pa se opet uvue pred
zoru da ga nitko ne vidi. Da to kae Alagi, onda i jo gore: istjerao
166
167BEZ NADE
bi ga opet, jer se je tako zakleo----pa ta onda? Onda ga
nitko vie ne umiri.
Smota se, pa odmah onako utei u kuu. Zovnu za sobom
i ulsu da joj pomogne.
Ve dan bio kad su svi sjedili za dagarom i kahvom, poto su uzeli avdest i otklanjali. U sobi toplo, jer je grijala
dagara, a pucalo u pei koju je ulsa naloila. Meho sio uz pe i rairio dlane, a glavu okrenuo i gledao kako se
je na dvoru sledilo. S dagare, iz raarenoga umura dizao se plin, modrikast plin, a sve drhui i treperei
zahvatajui i sam zrak. Izmeu pojedinih zaarenih komada sikne modri plamen, pa onda spane, a po eravi se
sve vie i vie slae bijela korica - pepeo. Alaga prekrstio noge, sa strane se bokom okrenuo dagari, nad koju je
dlan rairio.
- A gdje je Mehmedalija? - upita on hanumu.
Hanuma kano da se smete, ne nadajui se moe bit
takovom upitu.
- Budila sam ga, ma tvrdo spava a lijen je ustati! - laga oito hanuma, bojei se kazati da Mehmedalije ni
nema doma.
Alaga srkne iz findana, pa potegnu na ibuk.
- Deder mi nalij! - prui fildan, a udariv lulom od ibuka po evzi koja je bila pripurena uz eravu na dagari.
.Dina mi,
na dvoru je studeno!
Hanumi ne pade na um ta da odgovori. U glavi joj se samo vrtilo, gdje je Mehmedalija a da po nesrei sada
trgne na avlinska vrata eto ti zla, da ne moe gore. Pa se je nekako i nehote sama ko od straha sve ogledala
na vata.
Alagi se jo nije dalo izii. Bilo mu je i u sobi lijepo. Hanuma i ulsa digle se da po kui pospreme to treba, a
za dagarom ostali samo Alaga i Meho, koji se je primaknuo ocu i sio uza nj. Mehi se zaarila lica, a Alaga
napeo oi na eravu.
168
BEZ NADE
Sraunavao sam o sebi ta se je u zadnjem sijelu razgovaralo, pa i u predzadnjem. Neki pronijeli glasove da e
Austrija kupiti vojsku, uzimati momke - ama tome se nije dala nikakva vanost, jer do toga nee ni doi poto
e Forta udariti. I drugaije - svakako je to bilo teko vjerovati, jer: Ama ta! Nee ona, bolan, glavom u
duvar! Ne smije ona nas, vidi, kakvi smo, pa ako to pokua, smrvismo ju!
enske se u sobu povratile kad se ve i sunce pomolilo na vedro nebo. Kako otvorie vrata, onako na njih
zastruji hladan uzdah, a s njim napade i bijela maglica. ulsa uzela eref, metnula ga preda se i vezla uz
pender. Hitro je provlaila iglu kroz vez dolje, a kad bi gore, onda bi prstom napipavala, pa bi se kadto i
ubola. Sa strane bi kradom pogledala oca, a onda digla glavu, ispravila se i zavirila kroz pender. Rumenim bi
joj licem neto odsijevnulo, a na vlanim oima lomili se trakovi jutarnjega svjetla. Upravo joj nestalo zlata u
igli. Ona udije, otkine i zlatnim koncem onako kao igrajui se provue preko crvene donje usnice.
... Bummm!...
Zagrmi, zatutnji u jedanput, odjeknu od peine do peine, a drmnue i damovi na penderima.
ulsa se sva strese, kriknu, ispade joj i konac i igla pa bojaljivo pogleda oca i mater.
- ta to? - upita u neprilici hanuma.
Alaga skrenuo glavom i napeo se, da slua, da uje bolje. Bummm! ... i opet zagrmi, da je odjekivalo.

- Bit e vatra! - hotjela je hanuma umiriti i sebe i ostale.

- Nije, nije vatra! - skoi Alaga na noge, kad zagrmi i trei i etvrti put.
Izae na haj at. > Bummm!
*,.
169BEZ NADE
- Allaha mi, bije se boj... da nije Forta? sinu Alagi u glavu, pa htjede da se odmakne malo k sredini avlije.
- Alaga, Alaga, bitisa ona strana! provue glavu aban iz Sajine kue.
- ta veli, brat si mi? Ha neka, neka, hoe nai!
- Eno - sada sam uo - Forta udario niz Podvele, pa sve osvaja!
Topovi nastavie pucati, a Alaga je bio tvrdo uvjeren da je Forta navalio. Ve je i vrijeme bilo otkad se govori!
- Amo, abane, pomozi mi pusat iskopati! - zovnu Alaga abana, te sam poe da trai motiku.
aban brzo upade na kapidik. Zametnuo se krasnom. Alaga mu kaza u oku od avlije. aban poe kopati, za
njim pak Alaga razgrati.
- Uranio, podranio, Alaga! - viknu netko sa ulice na avlinska vrata.
- Tko je? - upita potiho Alaga, pa polagano prie k avlinskim vratima i poviri kroza njih. - Ti, Mujaga?
ta ono -jesu li...?
- Dina mi, ne znam ve rekoe mi da je nekakav saltanet - vlaka krstivoda! - odvrati mu onaj iza vrata.
Alaga se potegnu na se a iz ruku mu ispade motika. .
- Zar nije Forta? - izusti nakon male stanke i ostade onako, drei otvorena usta, kako je zadnju rije izgovorio.
aban se isto zaudi, pa presta kopati, te se osloni jednom rukom na drak od krasne, prebaciv nogu dolje preko
uica. Zaokrui oima po avliji, onda nada sobom k nebu, kao kad tko gleda kakvo e vrijeme.
Alagi je bilo - kao da ga je tko hladnom vodom polio: -gore, stoput gore. Iza onih tolikih oekivanja,
dojavljivanja^ trzavica i nemira u dui - napokon eto razoarenja, koje vie
170
BEZ NADE
unitava svojom smijenosti nego li iim drugim. Ta on je bio tvrdo uvjeren da e nekako sada - tako mu se je
inilo - udariti Forta, pa da ba mora udariti, jer su se po sijelima raznosili glasovi kako ga stambulski car alje.
Upravo u zadnje vrijeme oni su vodili napete vane razgovore, uinili sve osnove, vidjeli svoje elje ispunjene i nuto! od svega toga nita, i sve svri sa rianskom krstivodom.
Cijelo jutro je bio smeten. On je bivao i inae mualjiv, ali bi ipak utei tota snovao. Nu sada mu se ni to ne
da. Prekinuo mu se konac svih misli i ostao je tu kao sleen, ne pazei nita i ne mogu se niim zabaviti.
Tek po podne iziao je u ariju i svrnuo se u kahvu, gdje je bilo dosta ljudi, sve poznatih i dobrih prijatelja. Bio
je tu i Omer-efendija, koji se je as prije uvratio s nekim drugim, razgovarajui se o poslu. Na dvoru otra
studen, a u kahvi upravo lijepo, ni odvie vrue ni studeno. Samo kad se vrata otvore, onda zapuhne mrazni
zadah da se ovjek mora stresti.
- Bujrum, Alaga! - pozdravie ga, koji su ve sjedili.
- Merhaba! - po redu e on svima, poto je sio.
- ta u tebe, Alaga? okrenu mu se Omerefendija i primae se k njemu. - ta ti veli, udari li ono jutros
Forta,
kadno topovi.....? - utinu Omer-efendija u ali Alagu, pa
udari u smijeh.
Alaga nije znao ta bi drugo, pa i sam udari u smijeh.
- Otkuda, kud e jo Forta u ovo doba! - smijui se preko sile odvrati Alaga.
- A evo drugi svi - pokaza Omer-efendija rukom - svi su mislili da je Forta!
I ljudi su se nastavili smijati, o toj zgodici pripovijedati i aliti se kako su mnogi i mnogi drali da je Forta
udario niz Podvele. Potanko su sve kazivali, kako su se spremali i
171BEZ KADE
veselili. Alaga je samo sluao, a kano da mu je to pripovijedanje mrsko bilo.
Neugodno ga se dojmila ta zgoda od krstivode, te je neko vrijeme bio kao poniten, kao ovjek komu su sve
nade potonule. Komu e da vjeruje kad su ga eto glasovi i vijesti prevarile - a od svega kazivanja ne bi nita?
Ako potraje i dalje u takovoj trzavici, propade sasma i oboli, jer nita vie ne boli no kad se nade izjalove. A on
se je tako dugo nadao - sve do zadnjega asa.
Pa ta da uini u tim mukama, kako da ih se rijei? Zar da trpi da unaprijed bude varan, i on i svi oni koji
jednako s njim misle i ele? Zar da u ovoj nevolji govorio je sobom on prolaze dani i da mi ostanemo i da
nam drugi zapovijeda, a bez svake nade da emo se izbaviti?
- Ne, pa ne! - odluivao se je on. Orilo, gorilo - ovomu se neugodnomu stanju mora uiniti kraj poto-poto.
Zar da gledam gdje mi se kauri u sabljama i svi drugi redom motaju ispred oiju? Pa onda zar da ja
podnosim, da nas sile, da ostavimo nau svetu vjeru, mi i djeca naa? A jok - dina mi -dok je Alagi iva glava
na ramenu. Kad nema drugoga spasa, a ja u se...
I zakljuio je tvrdo da se seli, tvrdo, odluno. S tom je misli lijegao i ustajao, ta ga misao nije vie ostavljala.
ta u ja! slegao bi ramenima. Pa sve e dobro biti! Ono jo to imam, valja to prije prodati, pa
tamo u proljee krenuti!

eni nije nita kazivao o svojoj osnovi. Ali je zato prama njoj ve poeo sam raditi. Gledao je i traio tko e mu
koju zemlju i kmeta kupiti. Sve je raunao kako bi bilo zgodnije uraditi i komu bi bolje prodao. U tomu je
poslu zalazio trgovcima, s kojima je malo kad ili ni malo opio.
172
BEZ NADE
Bio je veoma zadovoljan kako mu je nastojanje sretno -kako je sam sebi govorio - ilo od ruke. Za pet kmetova
se je pogodio s istim onim trgovcem komu je prodao Bunu, pa je za njih ve primio i kaparu. Za ostalih etiripet jo i za kue u Mostaru obrekao mu je nai muterije sam onaj trgovac. Druga mu je glavna briga bila za
obitelj, ili, pravije, za samu ulsu. Nedavno mu je ena kazala da se djevojka gleda sa Omerefendijinim
Hilmom, a on da joj je obrekao da e ju i prositi. Djeca se hoe - pa taman! Alaga je odmah razmislio i bio na
istu ta e tu uraditi: Nema nita proti tomu da dade ulsu Hilmi. Isprva mu je nekako nezgodno ilo kako da
se odlui, jer nije mogao znati ta kani Omer-efendija, da li ostati ili i sam seliti. Alaga - ma da bi u srditosti
katkad posumnjao - ipak je Omer-efendiju smatrao dobrim i pravim turinom, samo to ima neku udnu narav
da se komu zamjeri. Pa nu - Boe moj - i meni se je nekoliko puta zamjerio, - al' nee biti onaki kako se misli.
I on je dobar turin - a zato ne bi ni bio? Turin se rodio, turin se odgojio, godine i godine po medresama
sproveo - pa kako bi on da izda din? Nee on toga uiniti. A bit e i njemu ve svega dosta ta vaba poinja, pa
e se i on iseliti. Ako ne ove godine, pa more biti dogodine. S njim e i Hilmo, pa e tako i ulsa za nama. I to
ju ne bih dao za Hilmu?
A neto je jo dolo to je pospijeilo, utvrdilo Alaginu odluku. Pronio se glas da e Austrija sada brzo zvati i
kupiti momke pod puku, u vojnike. Groznije stvari nije moglo biti. Ne sam Alaga, ve gotovo i svi drugi
bijesom su uzbjesnili na tu vijest, koja im je davala razloga i prilika da razgovaraju kako nastaju sve tea i gora
vremena, a jo malo - pa Austrija nee trpjeti ni jednoga turina. Dok se ovjek s ovjekom sastane - odmah je o
tome razgovor.
. ;v
v.-.
173BEZ NADE
BEZ NADE
- Eto, gledaj, ta vabo misli! - govorili su oni po sijelima. On vidi, da mu nema drugoga kutaria ve da nas
rasturi, ugnjete. Sad e da nam kupi djecu, pa da ih povlai, i da onda slue kaurskoga cara i idu u crkvu!
Nastala velika strava i pometnja a to koji dan vie to sve napetije. Meu ljudima nastao mete, prava
zabuna - a nitko ne zna ta da se ini i radi. Svak je uviao pogibelj koja svima prijeti.
- Pa ta bilo - ne damo svoje djece! - govorili svi stari. Ja krv se liti, ja mi se seliti!
A i oni koji su mislili da bi ih mogli uzeti u vojnike zabrinuli, se, nu njihova je zabrinutost bila druge ruke nego
li u njihovih otaca. U njima je kipio bijes, srdba, i svaki je bio spravan da uini to mu drago samo da se otme
toj nesrei.
Malo je bilo ljudi koji su stiavali svijet da se ne plai i ne uznemiruje.
- Tako to mora biti govorili su oni a ni erijat ne kae nita proti tomu, ve ba veli da valja sluiti cara,
ma koje on vjere bio! A nee to nikomu smetati da ostane turin, kako je i bio. I kao vojnici, djeca e nam moi
u damiju, imat e svoga hodu - i sve kaono ti i sada!
Nu uzalud im je bilo sve, jer ih svijet nije sluao. Sastajali se na sijela i odluivali ta e. Sad ih se i vie
spremalo da sele, a momci e, kad bude u proljee, ubjei da ne budu na oku vabama. Jednaki su glasovi
stizali i iz drugih mjesta, iz Stoca, Ljubukoga, Nevesinja, Gacka, Konjica. I tamo da je sve zbunjeno, da e biti
svata, a najbolje tko se je uredio da odmah iseli.
U Alagi je sve bjesnilo - a skrb, koja ga je spopala radi toga ta e biti, nije mu vie dala mira. Ovo najnovije
to je vrak svakoga zla koje je bilo toli veliko, toli pogibeljno, da je pred
i
njim uviao samo jedan spas - otii iz ove zemlje, u kojoj se je rodio, pobjei tamo gdje mu nee prijetiti
nikakova pogibelj, ni njemu ni njegovim svetinjama. Kao mnogi drugi - tako i on odlui da e stalno odseliti.
Svoju je osnovu pripovjedio i eni, te ju nastojao za nju predobiti.
- Znaj dobro da to dobru ne sluti. Ljudi svata kazuju, sve jednu goru od druge. Kad nam djecu uzmu pod
puku, morat e se odrei dina!
I hanumu smuti taj glas.
- Pa eto i na Mehmedalija je prispio u dobu, brzo e i Meho pa da podnosimo sve ono to e od njih
raditi?
Hanuma ga je gledala uprepaena i blijeda. Do sada nikada nije odobravala ta Alaga radi, kako li se dri - ali
sada, eto uje da prijeti pogibelj njihovoj djeci i njima. O tomu su ve i ene kazivale, te su i one sve isto onako
drale ta i ljudi.
- to sam odredio, to e i biti. Nama vie ovdje opstanka nema! - nastavljao je Alaga.
Hanuma okrenu pogledima oko sebe, kao da bi u jedan mah htjela obuhvatiti cijelu kuu, pa se smrknu, a u grlu
joj zape rije.
- ta emo s ulsom? - upita ona.
- Hm, ja nemam nita proti tomu da ju dademo za Omer-efendijina Hilmu.
- A kud e i ta e bez nas?

- Ono, ta i mi. Omer-efendija je, kau, pametan ovjek. uo je ta nam se sprema. I on ima sina, pa e mu ga
uzeti -ali ja ne drim da e Omer-efendija dopustiti da mu Hilmu na silu izvade iz turske vjere. I oni e iseliti pa eto ulsa e svejedno s nama!
Hanumu je sve ono to joj je Alaga rekao, smelo, a nije imala dosta odvanosti da o tomu razmilja. Nastavila je
svoj
174
175BEZ NADE
obini kuni ivot, a mnogo joj se je puta dogodilo da bi se usred posla, usred razgovora zapiljila u koju stvar, te
bi tako nepominim i ukoenim oima dugo i dugo gledala.
Za sve to se zbiva, to se dogaa, ulsa nije nita znala, kao ni za to ta joj je otac odluio. Njoj je pred oima i
u mislima bivao samo Hilmo, a sretna s ljubavi svoje, sladila je i asove majci, koja se je u keri svojoj
preporaala.
Jo je trajala hladna i otra zima - a ulsa kano da ju nije ni osjeala. Nju je okruivalo vjeno proljee, onako
mirisno i milo, onako areno i cvijetno kao onda kad je prvi put vidjela Hilmu. Njoj se je smijeilo proljee
ljubavi, koje ju je obajavalo, zanosilo i opajalo, a u tom proljeu vidjela je protkan svoj ivot - jest - dua joj je
njime plovila, jer ona ljubei silnom ljubavi, nije znala zagledati u budunost, ivui samo u sretnoj sadanjosti,
u koju je utapala cijeli svoj ivot.
XI
Nadolo proljee godine 1881., blago i ugodno, a s proljeem se i zelenilo osulo. List izbio po baama, i
vinogradima, nebo se divno vedrilo, sunce grijalo, a odasvuda poelo odisati novim, mladim ivotom.
U planinama naokolo Mostara jo je bilo snijega, koji se je na daleko bijelio, latio i sjajio prama sunanom
sjaju. Nu dolje je ve prilino toplo bilo, a zimi isezao i zadnji trag. Ljudi odloili zimnje ogrtae, a arinski
ivot poprimio onaj obini svoj veseli, umni lik. Kako se snijeg pomalo otapljao ili negdje daleko kie padale,
onako i Neretva vie nabujala i uzbjesnila, opijuskujui bijesno mutnom vodom o kamenje i peine.
*
176
BEZ NADE
I nad sami Mostar, nad njegovu okolicu nakon ono lijepih, vedrih dana nadvili se debeli, tamni oblaci. Kia
poela sipiti, lijevati, a potocima po gradu sapirala je ceste i ulice. Kao da se je nebo otvorilo a uz kiu
napala i jugovina. Kud god okom more doprijeti, sve napala i jugovina. Kud god okom more doprijeti, sve
oblaci prekrili i kia pljutala. Cijelo po podne, cijelu no nikako nije prestajala, ve tek u jutro do iduega dana
raspukli malo oblaci, nebom se rastjerali, da se opet brzo sastave. arija se bila napunila radnim i zaposlenim
svijetom. Neretva porasla jo vie kroz no, a jutrom uz njen um iz. daleka dolazila neka mutna orljavina i
tutnjavina, kao da se negdje brda rue. Najednom to poelo zaglunije, kia udarila jae, a svijet se donekle
prestravljeno okretao i ogledavao, kao pitajui ta bi to imalo biti.
U kahvi na erizu sabralo se radi kie i nevremena dosta svijeta. Po samoj odaji kahve i ne gledajui na
dvor vidjelo se da je kino vrijeme, jer je tavan bio vas mokar od hodanja i mokrih stopa onih koji su
dolazili. Uz pender nad erizom sjedili su jedan spram drugim Mehmedalija i Salko,oba podbuhla i
zakrvavljenih oiju. Kano da su sluali pljusak kie, pa su samo pogledavali kroz pender i oima hvatali po
mutnoj Neretvi.
- A - ta veli, Salko, - noas? Dina mi, ona mi kaurkinja zavrti glavom! - domisli se Mehmedalija, da neto
rekne. A lijepa je uh ! krinu zubima, nasmija se, stjerav podsmijeh samo u oba kraja ustnica i
stisnu ujedno obje ake.
- Jako su ju u mehanu nabavili ama zna li? Vidio sam da i Hilmo oko nje oblijee. Odem ja ovako preko
dana, na koju
au rakije----ne radi sebe, ve da vidim hoe li ona koga
drugoga mimo tebe!
- Pa - pa? Kako e, - bolan, - a ja sam joj dao dosta darova 177BEZ NADE
BEZ NADE
- Aa! i Hilmo oblijee oko nje!
- Neka ga!
- Ali te kod nje ogovara... ,, -Hilmo?
,;., - Jest ja! I ne samo kod nje, ve i kod tvoga oca----kazuje
mu i mae, - a da se sam prikae dobar - kako ti opet obilazi naokolo
Mehmedaliji kao da ne bi ugodno, to je uo, pa nekako udno pogleda i malo vie poblijedi.
- Dat u ja njemu, kazat u mu s kim on ima posla! - stisnu Mehmedalija aku. A kad si to saznao?...
Na blizu zalomi tutanj, te Salku zaustavi da to odgovori. Udario buk, kao da gromovi pucaju - a uz bijesni um
ne uje se drugo nita. Svi se u kahvi prestravljeno ogledaju, svi nagrnue na pendere.
- Hajde, da vidimo ta je! - pozva Mehmedalija Salku, die se i izleti kao strijela, odjuri preko uprije pa na
Tepu.
Kia pljuti, ko Bog hoe, a ori da se nita drugo ne uje. Cestom zasu voda i niz Suhodolinu zaderao dronjo
kao brijeg, veliki brijeg, pa bjesni i kida, zanosi duane, valja kamenje i rui se jo snanije, jo bjesnije u
mutnu Neretvu, povlaei za sobom sve to je na putu naao.

Svijet gleda zapanjen - a onda nasta vika i dovikivanje. Gotovo pola Kujundiluka pod vodom, pa se je bojati da
nije tko nastradao.
Grozan je bio as...
Mehmedalija je gledao s duana - na cestu se nije moglo od kie i od potoka. Vie od pola sata dronjo je udarao,
zagluno umio - a onda sve manje i manje, dok ne splasnu.
Prestala i kia, a arijom se po cesti cijedila voda, kud je as prije potocima tekla. Niza Suhodolinu jo je tekla
- ali
slaba i mirnija. Nu mjesto vode niz cijelu Suhodolinu, pri krajima, po cesti navukla se brda prine i
prekinula puteve. Duani u blizini iskidani, kamenje naneseno - a ona strana Kujundiluka nad Neretvom, to
je gledala prama Suhodolini -bila je pa je vie nema. Sve odnio dronjo i Neretva.
Razgaljivalo se nebo, prestao dronjo - al' Neretva bijesno udara. Porasla visoko, visoko do pod upriju, a vrhom
vrtlone vode plove, lete i grede i vree brana i samari i sve to je toj nenadnoj nesrei moglo biti na putu.
Ljudi se okupljali, ili razgledavati i uvjeriti se kolika se je nesrea dogodila. U Podvelei, gore u planinama,
eto se otopio snijeg i vodu nagnao, krei sve to je smetalo. I na Carini je bio dronjo niz Mazojice, pokidao
vinograde, razruio kue. Bilo je aobe i jauka.
Mehmedalija je tu ostao vie od sata, pa se opet vrati preko uprije. Bio je - letei kroz pljusak - vas mokar do
koe. Hitio je doma da se presvue.
Oca je naao doma. To jutro nije mogao izii radi pljuska, a i radi toga jer se je tuio na glavobolju.
- Gdje si ti bio? - viknu hanuma na Mehmedaliju - pa onda polagano, kad je upravo uza nju prolazio: - cijelu
no?
- Strahota, ta je bilo! - zamahao Mehmedalija rukama, kao da nije ni uo materina prigovora. Snijeg se noas
u planinama otopio, pa jutros - evo sada na - udario dronjo - i sve unitio. Iao sam da gledam na Mazojice lagao je Mehmedalija, i -sve nam vinograde iskrilo. Ni trsa nije ostalo!
Hanuma od propasti stisnu rukama, a Alaga mrko pogleda.
- Eto poe muklo a oima izvali na hanumu ti si kriva. ta imamo sad od toga? Htjedoh i ono prodati - a
ti nikako, ve me odvrati, velei da e biti vremena. Tolika teta! Vie nikada da me nisi odvraala! omjeri ju
Alaga jo jedanput. Ja u
i raditi to ja znam!
178
179BEZ NADE
Mehmedalija izie na tavan u odaju da se presvue. ulsa mu iznijela svu presvlaku. Dok mu je ona unosila i
metala, Mehmedalija ju je otro pogledavao sa strane, a nekoliko je puta bio otvorio usta, kao da e ju neto
upitati nu ne izusti ni rijei.
Sve do iza ruka nije smio iz doma izii radi oca. Ali zato dok proao ruak, jedva je gledao da izmakne i da
nae Salku. Htio je uti jo tota, sve, kako mu Hilmo misli kvariti poslove kod one djevojke to posluuje u
gostioni na prijekoj strani, i koju on gleda od neko doba, umiljavajui joj se na svaki nain.
Mehmedalija je traio Salku, ama da budu na samu, da se mogu po volji narazgovarati. S toga kad su se sreli,
otili su i zavukli se u Ivinu mehanu pod Humom.
- Sad mi opet sve kai! - napade na nj Mehmedalija.
- Tako ti je, kao to ti rekoh. A ja ne bih mogao toga podnijeti. Sramota bolan i za te i za tvoje: Hilmo oblijee
oko onake Svabice a ovamo zna beli i sam, zalazi tvojoj sestri na vrata. Ja toga ne bih dopustio.
- I nee vie! - zakle se Mehmedalija. Ubit u ga, da ga jo gdje vidim a ulsi u poupati kose. ta, da onaj
kaurin moju sestru...?
- Eto vidi, kakav je - a sve nas je odbjegao, pa tokorse ko ne da mu se s nama, ve hoe sam... Sve pred nama
izmie ta zna - nigdje ga ne mogosmo zatei. Alak!
Mehmedalija je zamrzio od jedan put Hilmu - zamrzio ga jako, silno. Kako i ne? Ta hoe da mu Hilmo primami
onu curu
- na koju je sam on potroio toliko novaca, donosio joj darova. Pa jo taki ovjek da aikuje s njegovom
sestrom? Toga nije mogao dozvoliti.
Jedno je jutro namjerice ostao doma, a mati mu kao da je uinila po njegovoj elji - otila u tetke. Mehe
takoer nije bilo
ve sama ulsa, te on u odaji. On ju zovnu.
v
180
BEZNAE
- ujem ja da ti dolazi Hilmo! ulsa ga samo pogleda.
- Pa ta? Dolazi i dolazit e.
- Komu ti tako govori?
- to ti smeta Hilmo? Neka mi ga
Mehmedalija je bio mamuran i zlovoljan - a ulsine ga rijei uspalie. Die se i uhvati ju za pletenice.
- Reci jo jednom .... de - hoe li ti Hilmo dolaziti?
- A to nee - tko e mu zabraniti?

- Na! - zamahnu Mehmedalija akom iza svih naramica i udari sestru po obrazu, pustiv joj pletenice.
ulsa se uzdrma, problijedi, uhvati za lice - i uz teko jecanje proli suze.

Mehmedalija pogleda za njom kad je plaui izlazila, pa kano da je poalio to je uinio.

- Neka, neka - to je i traila! - umirivao se on. Bilo mu je
donekle ao - nu kad se sjeti Hilme----ne, ne, ona ne smije
na nj misliti!
ulsa je bila slaba i nemona da to uini, a nije joj se dalo da se komu potui. Koliko ju je boljelo to ju je
Mehmedalija udario, jo joj je tee bilo kad se je stala pitati zato je to bilo? Od svoga brata - koga je ljubila
iskreno, kao to moe dobra sestra ljubiti onoga koga joj je mati rodila - nije se tomu nadala. A i zato? ta mu
je skrivila, ta li uinila? Dvorila ga je kao starijega, gledala mu u svemu udovoljiti, pa nije nikada ni mrve
nita uradila im bi ga mogla rasrditi. Pa ta on ima proti njoj, proti Hilmi, proti njezinoj ljubavi? Znala je
dobro da joj se je brat u zadnju godinu, godinu i po silno promijenio, da je postao udan, da ne dolazi doma
uvijek, da je osorniji - a za to bi bilo jo manje razloga da se na nju obara. Pa on da se protivi njezinoj elji, da s
njom tako postupa jer joj Hilmo
181BEZ NADE
BEZ NADE
dolazi? Otkuda i s kojim pravom more on to uiniti, i to sada kad ve i mati i otac znadu za njezinu ljubav, kad
je ve utvreno da e ju Hilmo prositi?
ulsa je dobro - ako ne vidjela, a to barem osjeala onako slutom, da je njezina okolina sada drugaija, nego li
prije, kad je bila jo manja, mlaa. Na materi je opaala, da ve nije onakova kao prije. Sad je smrknuta,
zamiljena; - prije dobra, kao to je kruh dobar - sada se znade esto puta razljutiti. Nije joj sve uvijek pravo
bilo, a katkada bi znala po itavo po podne sjesti sama pa da s nikim ni rijei ne progovori. I otac joj se je
promijenio. Malo je kada u zadnje dvije-tri godine na njegovu . licu vidjela onaj smijeak kojim joj se je smijao
nekada, kad bi ga djetinjom nevinom radosti doekivala na dnu ulice ili na avlinskim vratima, pa mu se hvatala
oko akira. Ona nije shvaala ni razumijevala tih promjena ali ih je dobro opaala. Koliko li je puta
zaeljela da otac i mati i sva djeca onako na veer sjednu na okupu, pa da se razgovaraju, smiju i zabavljaju kao
prije. Sada kano da je toga obiaja u kui nestalo, kao da je glavnja pala i jedno od drugoga rastavila. Otac
nema kada da se doma ustavi, ve sve s drugima biva, sve mu je drugo pree, a kad se doma nae onda nije
sam, ve se oko njega okupe nepoznati i poznati ljudi, te tamo gore u odaji nad baom razgovaraju. Uinilo joj
se je kao da oca upravo otimlju i tue od kue, a kad bi ih iz sobe iza pendera gledala gdje se jedan po jedan
povlai po avliji - bilo joj je da ih odmah rastavi, rastjera. Kano da ih je zamrzila tako ih nije mogla gledati.
Pa jo u zadnje vrijeme... Od zimus poeli se i momci nekakvi sastajati na sijelo Alagi i Mehmedaliji. U
razgovoru s materom razabrala je da se tu misli o nekakvu bjeanju - ali dalje nije htjela pitati i raspitavati.
Nije joj se dalo, jer je opet meu tima vidjevala Salku. Poznavala ga je po
182
kazivanju. Nikada joj nije prije na um ni padalo da ga pogleda, ma da ita o njem pomisli, al' sada, otkako je
poeo u njih zalaziti na sijela, neugodniji joj je bio nego i jedan drugi. Nije joj nikada nita uinio, s njom
nikada rijei progovorijo, al' otkad ga poe razmatrati da se osobito voli s Mehmedalijom, odmah joj je ispao iz
volje, a da joj ni prije u njoj nikada nije bio. Zato se on hoe s Mehmedalijom? Pa ovo kad se ovdje kupe radi
nekakvih dogovora - zato nije s njima i Hilmo? Ha
a tko bi mogao biti kriv da se je Mehmedalija raspuao, da to ve svatko znade? Nee li tu biti razlog
kakav to se Mehmedalija, kako je sluala, tako voli sa Salkom, nee li tu biti koji povod da ju brat grdi radi
Hilme, Hilmu mrzi i radi njega da s njom tako postupa, emu se od svoga brata nikada nije nadala - a najmanje
sada, kad su i otac i mati za to da ona poe za nj?
Boljelo ju je to ju je upravo Mehmedalija udario, boljelo ju je i ono kada ju je udario, malo je i zaplakala i
razglabala u sebi
0 toj stvari - nu brzo se je opet stiala i umirila. Nekuda joj bilo
- ma i nejasno - ko slatko to je morala malo podnijeti i pretrpjeti radi Hilme, a onda sjetivi se da njezinoj
ljubavi s Hilmom nita na putu ne stoji, a sam Mehmedalija ne more nita uiniti - opet se je brzo smirila i
razblaila, gledajui unaprijed one slatke, toli eljno snivane asove koji e tek doi. I odmah je zaboravila to
joj je brat uinio, zaboravila da je u prvoj vatri i sama mislila da se radi toga potui materi -zaboravila je sve samo to nije zaboravila Hilmu, rastapajui se i blaei svojom istom, nepomuenom ljubavi.
Nastalo je ve lijepo vrijeme, brzo sredina proljea, a Alaga nije jo nita govorijo o iseljavanju. Hanumi je to
donekle bilo
1 udno a i povoljno u zadnje vrijeme, jer se nije mogla nikako sljubiti s milju, da bi svi ostavili za uvijek ovu
kuu, ovaj kraj.
>*.
183BEZ NADE
pa otii tamo gdje nigdje nikoga ne poznaje, niti li drugi tebe poznaje. Hanuma imala dosta briga na glavi,
dosta muke, pa nije pravo ni imala kada, da misli o onomu, to joj je jedan put zimus Alaga rekao. Nikako se
nije mogla smiriti radi Mehmedalijina ivota - a Alagi se bojala potuiti, da ne bi sina sasvim istjerao, kako se
je nakon one nesree bio zaprijetio. Boljelo ju je ta Alaga radi: nikad nikakva posla, ve sam pusti troak, a
uvijek prodaj neto danas, neto sutra. Kroz tri godine kua silno spala i otanala, ko kad nitko nita ne radi, a
svi skupa troe. Jedina joj ugodna briga bila Meho i ulsa, nu brinui se u zadnje vrijeme ulsinom sreom
a opet i radi ostalih briga - Mehu nije vie tetoila kao prije. Sad joj je bila jedina misao i elja da ulsu namiri,

da ju vidi sretnu i zadovoljnu, kako i sama djevojka eli. Tu se je osjeala sretnom: - momak je bio kao da ga je
dobar as poslao. Gdje je go ula govoriti o Hilmi, svagdje najbolji glasovi, kako je dobar momak, valjan i
vrstan trgovac. A opet i Alaga je bio za tu enidbu - jo malo pa e biti sve gotovo, i prosidba, i
vjenanje i sve.
Alaga se je raskrstio s misli da seli u proljee. Jedno radi ulse, a drugo, to je bilo za nj puno i mnogo vanije
radi glasina, koje su se pronaale. Dolazile su vijesti da svijet radi vojastva bjei u goru, da e se sastavljati
ete, da e se udarati na vabu, a tad da e i sultan poslati svoje vojske. To e onda napasti kao mrav, i nema
druge, onda je vabi odzvonilo. To je znamenita stvar, a upravo onako kako je on i mislio i elio. Ne gibi - to e
biti sve tako - pa zato da ne eka^ i da ne vidi ta e od toga biti? Ako sve uspije dobro, kao to i hoe zar
ne bi bila najvia ludost da se iseli? Jedino mu je muke zadavao Mehmedalija, ako njega uzmu? Nu neki su
kazivali da jedinke nee pod puku: a i Mehmedalija je jedinak,
184
BEZ NADE
jer bogme, Meho je jo dijete. Dakle njega za stalno nee. Al' zato je ipak za svaku sigurnost pomiljao i
na to. A on je o tomu i razmiljao i razgovarao takoer radi drugih, da im uzmogne dati savjet i kazati zgodu
kad mogu ubjei. S toga se je u njega na sijelo osim starijih ljudi sabiralo i momaka. Isto tako je puao
Mehmedaliji da se i on s drugima sastaje i razgovara: kad je opa pogibelj - dobro je mislio Alaga - valja i svaki
sa svoje strane da se brine i neto radi. A Mehmedalija je savjesno vrio i izrabljivao to povjerenje i dozvolu. Po
itav dan ga nema doma i nekad i nou izostani. Otac mu je davao novaca da uzmogne sjesti meu ljude. Jedno
dva puta ga je Alaga vidio pijana - ali mu nije nita zamjerio, jer je drao da je to Mehmedalija uinio od
alosti i brige, od ljutnje i bojazni pred onim to se na nj moda sprema. Pa napokon i drugi su momci to
isto tada inili, koji gotovo nikada nisu okusili nikakva pia, a sve od oajanja ili beznadnoga veselja: kad se
rui sve, neka i to pada, svakako se primie odsudni as, pa to dragi Bog dade. Tko bi i mogao u taj as to
mlaariji zamjeriti? I tako je Alaga Mehmedaliji sve oprostio.
A sada kako je on sada sretan bio u svom Mehmedaliji! S njime se je razgovarao kao s odraslim ovjekom- i
nikada da bi pomislio da bi njegov sin za ranijega mogao tako ozbiljno i lijepo misliti. Mehmedalija bi sam
odmah svaki govor svraao na vabu, na vojnitvo - pa bi govorio i ljutio se, mahao rukama. Sam Alaga
priznavao je u sebi da tako nikad estoko nije ni sam u sebi govorio kao Mehmedalija, pa se je od - milinja
gotovo rastapao i u sinu ponosna srca gledao valjana, vrijedna i odluna turina. Koji drugi otac -mislio je
Alaga - more biti tako sretan, da ima takvoga
sina? - I on bi ga odmah pomilovao, ogrlio----ama mu se
nije dalo da se odmah pred sinom oda i da mu pokae koliko
185BEZ NADE
mu je ugodio: ta pred mlaim ipak se valja drati malo ozbiljnijim, hladnijim.
Kad se je jednom sastao s Omer-efendijom, ipak je vidio da mora malo otro opomenuti sina.
- Zar ne vidi, bolan Alaga, ta ovi rade? Koji misli da bi ga moglo uzeti u soldate, to ti sada svaki pije, pa
nikad da se otrijezni od rakije. I po erijatu je bolje da ode ovoga cara sluiti nego da se opijaju. A dina mi,
valjalo bi im i da ih uzmu, ne bi li se malo primirili i pameti dozvali! Ve ovako boje se i ne boje - a sve pij
danas, pij sutra. Kad misle neto uiniti, eto, neka se svi saberu pa neka bjee u goru, kao to i vele - ta sad je
lijepo vrijeme, ili nek sele u Tursku, kad kau da je tamo bolje. Nita to - ama pripazi li ti na svoga
Mehmedaliju?
-to?
- ini mi se, kako sam uo, i on koji put potegne, pa se napije. Bolan brate, ne valja tako!
I zbilja, Alaga je jednom prikorio Mehmedaliju. Posluao je Omer-efendiju.
- ta ja ujem, kaurine? Kazuju mi da si pio - uje li, da mi nisi vie toga uinio!
Kad su poele oblasti paziti i nadzirati gdje se sijela sastavljaju, Alaga je odmah vidio da mu je kua na
nezgodnu mjestu, pa da bi ih mogli lako nai. Zato su odredili u zavuenoj ulici, podalje malo, u jednoga od
prijatelja da se sastaju, da ne bi kod Alage bilo neprilika.
Mehmedalija se redovno sastajao sa Salkom, a nije rijetko bivalo da je Salko izjutra ili po ruku doao u Saje da
tamo prieka Mehmedaliju. Dok bi ga ekao, sa Sajom bi se na dugo i povjerljivo razgovarao, a nekoliko puta
joj je donio i darova u jagluku ili u hartiji. Salko je inio sve to je drao da e biti Mehmedaliji po volji. A znao
je dobro da ne moe njegovu
186
BEZ NADE
prijatelju dan proi, a da se jutrom ili po podne ne vrati na Carini lijepoj krmarici. S toga bi Salko sam uvijek
prvi tamo poao, ili dan prije, kad bi se rastajali, Mehmedaliji pripovijedao, kako e biti lijepo, kako li e se
ugodno zabavljati kad sutra odu lijepoj krmarici.
Jedno se jutro Mehmedalija digao pokasnije. Daleko sunce poodskoilo. Sino doao doma negdje iza ponoi, a
ugrabio zgodno, kad mu jo otac nije bio doao sa sijela. Bio je sa Salkom u lijepe krmarice, a ona ga ispratila
o ponoi s rijeima da ga i sutra oekuje. Tako bi mu uvijek rekla - i Mehmedalija bi joj uvijek iao. Digao se i
umio nad ledenom, obukao i uredio. Ama je bio neto nezadovoljan. Hvatao se po depovima, pa se onda
ogledavao naokolo po odaji. Kao da je neto izgubio pa trai. Onda uze hodati polagano i iz odaje zalaziti u
odaju, to je bila u dnu tavana i razgleda se po njoj. Oko mu pade na materin sanduk, u kome je opazio klju.

Pogleda opet na tavan, niz basamake, okrenu glavom da namjesti uho, ne bi li to bolje uo - i primaknu se
sanduku. Otkljua ga, pa poe po njemu prebirati lijepo ureene i presmotane haljine. Prebirao je najprije s
jedne, pa onda s druge strane - dok napokon ne izvue materinu diu, ogleda ju, izvadi akiju i odree
mahmudiju. Opet metnu diu gdje je i bila, al' taman da e sanduk zatvoriti, u odaju doe ulsa.
- ta, jadan ne bio, prebira po materinu sanduku? -preplaeno ga upita sestra.
- to ti ima govoriti? - uti - ako rije kae i materi pripovjedi - znaj, da u zbosti i tebe i Hilmu...
Djevojka trgnu na se i sva poblijedi.
- ...uo sam ja stvari i o tebi i o njemu. Da si mi odmah umuknula - uvaj se - ni rijei! - otro joj
zaprijeti Mehmedalija.

-^
-,
187BEZ NADE
Mehmedalija brzo zatvori sanduk, jo jednom pogleda ulsu, da je jadnica sva protrnula, pa izleti na dvor.
Iao je kao da je za njim potjera. Pred kahvom na erizu susretnu ga Salko.
- Hoemo li - a? - namignu Salko okom preko uprije i nasmije se.
- E ja ta!

,,,,..
- Ima li ti to para?
- Imam, imam dosta!
, - i:
- Otkuda ti?
- Uzeo sam ocu jutros tri oke duhana u dometima pa* prodao. Nije mi otac htio dati, ve neto malo - pa sam
morao. Privezao duhansku iglu za mlat, a onda nabadaj sve demet po demet i vadi kroz pender - jer je duhan
pod kljuem.
- Ja sam morao juer mehandiji ostaviti sahat za pie - ma svejedno, ima ti! Hajdemo!
I pooe preko uprije. Salko je poveo razgovor o Hilmi, i napadao na nj, jer da on svagdje govori proti
Mehmedaliji.
- Da samo uje! - uvjeravao ga je Salko. Pa jo ima obraza da ti sestri dolazi - a ovamo, kad nije tebi mogao
oteti lijepu krmaricu - naao neku drugu vabicu, pa sve na nju potroi. I on hoe da ide tvojoj sestri - Nee, dina mi! Ako ga vidim i zateem, teko njemu!
U krmi nije nikoga od gostiju bilo, pa kad su se njih dvojica pribliila krmi, na vratima je stala podboenih
ruku jo omlaa enska, stasita i jedra i u rastu i u bedrima i u prsima. Lica joj puna i bijela, samo to se sa
svake strane od nosa do ugla od usta protegao modruast nabor, kao i koluti ispod oiju.
Nasmija im se odmjereno, nekako nehajno i pusti ih unutra, sve gledajui za sobom na sokak, kao da koga
iekuje. Kad su oni sjeli za stol male, tamne krmice, u kojoj jo nikoga nije
188
BEZ NADE
bilo, s visine ih je pogledala, drei suvinim da ih rijeima upita, ta e.
- Najprije emo pive, pa rakije - a? upita Salko Mehmedaliju.
- Taman tako, daj nosi, gospojo! - ree djevojci Mehmedalija, pogledajui na nju eljnim okom.
Kad im je lijepa krmarica donijela pivu na stol, Salko namignu lukavo oima, a Mehmedalija ju sav drui i
kao bojaljivo tek s vrka dodirnu u debelu i gojnu nadlakticu.
- Nhaa! uzdahnu on na glas. Sjedni, gospojo! - pokaza joj Mehmedalija mjesto, da sjedne uza nj.
- Nemam kada! - otrese ona, omjeri ga dva-tri puta i poe blie vratima da gleda kroza njih.
Mehmedalija preneraen razrogai oi za njom, a da ubije tugu, nastavi piti s prijateljem. Trusili su pivu za
pivom, a pusta im se oslaala, da nisu ni mogli pomisliti da se dignu. Pie ih razgrijalo, te nisu ni opazili da se
je oko podne radi ruka izmijenilo dosta svijeta, a po podne da su opet sami ostali. Napokon im piva dosadi, pa
naredie rakiju da se njom zabavljaju.
I etiri sata su po podne bila prola - a oni sve sjede i piju. Salko je ve bio uhvatio, a jo vie Mehmedalija,
komu je jezik silno oteao.
- Amo, amo, gospoja - ahaa! - okrenu se Mehmedalija na stolici za djevojkom, koja je prolazila besposleno,
ali kao namjerice blizu njega. Zar me ne voli.
- Dragi moj, uh! skoi ova hitro, obujmi ga od traga rukama po prsima, pritite ga na sebe i poljubi u
usta.
- Sjedni tu - ovdje! - zvao ju je Mehmedalija.
Njoj je na krajevima usnica lebdio neki udan smijeak, a oi joj sve letjele na ulicu. Sjela je kao nehajno uz
Mehmedaliju, a onda ko da se predomisli, pa mu prebaci ruku
v,-.
189BEZ NADE
preko ramena i zagleda mu se u oi. Mehmedalija objesio ruke niza se, napinjui sumorne i krvave oi da ju
gleda. Katkad bi samo digao ruku i hitro, rek' bi kradom, prevukao njom preko ramena pa preko prsiju lijepe
krmarice, a ona bi se, kad ne bi zaboravila, stidljivo stala braniti od toga.
- Turin - ti mene nema rad! - teko je lijepa krmarica izgovarala i sebi primicala Mehmedaliju.
- Ja - ja? - rastvori oi Mehmedalija, gotovo ni ne nadajui se tomu upita.
- Nema, jer bi mi inae dao kakovu uspomenu! Mehmedaliji se od blaenja rairi lice, u koliko je mogao
razumjeti ono to mu je lijepa krmarica rekla. Taj as nije se mogao dosjetiti da joj je dao mnogo skupocjenih
darova - on je bio sretan to je i opet od njega pitala.

- Evo, donio sam ja tebi! - mai se on rukom u njedra, te iz depa od jeerme izvadi zlatan prsten - zmijica
obavijena nekoliko puta.
- Ah! - zaudi se lijepa krmarica, kao da je htjela i oima prsten uzeti, pa ga stade navlaiti na prst. - Duo
moja! - ogrli ga debelim rukama, nasloni se na nj i stade ga ponovno ljubiti.
- Otkuda mu prsten? - upita se sam Salko, gledajui ga na prstu djevojinu, koja se kraj Mehmedalije sjela i
neprestano oko njega tetoila.
Oko iindije nagrnu svijeta - sve mlaarija. Djevojka se je morala dignuti da ih podvori rakijom, a kako im je
donosila, onako je svatko za njom gledao, a tko je mogao, i utinuo bi ju za debele ruke. Mehmedalija se samo
prevjesio preko stolice, a kud god lijepa krmarica, onuda i njegove oi, gledajui ju u lice. Ona bi se kadgod
obrnula i vragoljasto se nasmijala.
I pilo se je dalje, a rakija sve vie razgrijavala i oteavala glave. Sunce odavna ve palo k zapadu, a mlaarija
od brige
190
BEZ NADE
radi vojatva udara po rakiji, a rakija podie ruke da se hvataju lijepe krmarice. Jedan od onih tek nadolih
otetura se u kut . djevojci, stade preda nju i prui ruke prama njoj, te ju uhvati vrsto, jedva joj neto pod glas
pripovijedajui, a sve klimajui sa strane na stranu. Djevojka mu se smijala.
- Ne krei u nju! - viknu Mehmedalija.
- A tko e mi zapovjediti? - lako okrenu onaj glavom.
- Velim ti, ostavi! - poe se Mehmedalija dizati, i naleti u onaj oak, gdje je sjedila djevojka.
- De - koga e ti? - namjesti se onaj proti Mehmedaliji.
- Odlazi otalen!
- Neu!...
- Na! - zamahnu Mehmedalija i udari ovoga po vratu. Djevojka skoi, ostali se slete i navalie na Mehmedaliju,
koga je branio sam Salko. Nastala prava tunjava, udarci padali i odjekivali, a djevojka izie na ulicu da zovne
straara. Dvojica su dola i rastavila ratoborne momke. etvoricu momaka uhvatie, dok se ostali izvukoe
jedan po jedan. Meu onom etvoricom bio je i Mehmedalija. Svaki je straar uhvatio po dvojicu sa strane za
ruke i poveo ih sobom preko arije. Znatieljni svijet je gledao za uhapenicima, a pri tom se smijao i pravio
svakojake opaske radi toga kako su momci tekih nogu i glava posrali sad na ovu, sad na onu stranu.
191XII
Hanumu je bolno pogodio glas da joj je sin opet zatvoren. Jo prije nego joj je to o tomu Alaga pripovjedio, ona
je ula to u mahali, to je i kako je bilo. Kao da ju je neko noem pogodio - tako se je to nje kosnulo. Od muke i
boli sva poblijedila, ustima stisnula, a zapanjenim i suhim oima prevrala, kao da neto brino trai.
- Ha - jesi li ula to je oni tvoj sreo uradio? - ujedljivo joj dobaci Alaga.
A nju je to gotovo vie opeklo nego li ju je zaboljelo kad je ula ta je opet s Mehmedalijom bilo. Alaga ju
prekorava kao da je ona kriva svemu kakov joj je sin, kao da ga je ona raspuala. A kako moe mati da svojom
voljom bude kriva srei svoga djeteta? Zar mu ona nije kazivala svako dobro, i zar nije Alagu opominjala da
bolje pazi na sina, da se ne liska i ne skita i dan i no? Alaga ju nikada nije htio posluati, sve su mu neke
druge besposlice bile pree nego li kua i djeca - i tako je Mehmedalija imao i zgode i slobode da se lola, da pije
i da se karta. Pa koja sramota cijeloj kui! Svak e iv na rij upirati prstom i pokazivati, da je to taj i taj - a sva
sramota pasti e na nju sirotu! A je li ona kriva svemu tomu, te tko je pravi krivac?
Bojala se je i pomisliti da tono odgovori na to pitanje. Ta kako bi ona opet mogla Alagu okriviti za to to je
taki Mehmedalija? Ni Alaga nije nikad poelio da mu se sin iskvari, ve naprotiv, ako je imao kada da o tom
razmilja, elio je da bude valjan ovjek, tovan i pribran meu ljudima. A eto -nesrea je drugaije htjela, pa
Mehmedalija pada i pada. v
192
BEZ NADE
Hoe li Bog dati bolje?
Neto joj se steglo oko srca, a na oi joj se inilo da sve vidi crno. Nekako kao da sve ide u natrag, sve gore i
gore. Alaga se zapustio, nita ne radi, prodaje zemlju komad po komad: - da je barem polovina ostala od onoga,
to se je nekada imalo, nikuda bolje! Sve se smaklo, a jednako se troi. Sada opet i Mehmedalija udario po zlu,
pa gdje to uhvati, ono i ubije, da nita za njim ne ostane. Pa ne to - ve evo po drugi put je dolo da je bio
zatvoren. Koja sramota! Kojim srcem da eka jadnica nove, budue dane, kojim li obrazom da pogleda u oi
svijetu? ta e se rei, ta li govoriti o njoj i o njezinoj kui? A sada opet najvie u as kad bi imala usreiti ker
i dati ju za Hilmu! Nee li to smetati njezinim eljama, pokvariti nade i njoj i ulsi? Zar se ne bi Hilmo mogao
svega okaniti radi sramote to ju ini Mehmedalija, zar ne bi mogao s pravom rei: kakva mati, takva i djeca?
I upravo radi toga - koliko li se je bojala Alagine ljutnje! Opet se je zakleo da Mehmedaliji vie ne da u kuu,
ve neka ide kud zna, i neka radi to zna. Moe biti da svako ne zna ta je poradio - pa zato onda pred svakim
svoju sramotu otkrivati? Moe biti da Hilmini jo ne znadu za ovu novu nezgodu - pa zato ih ii upozorivati na
nju? Ne bi li to nekako na njih nepovoljno djelovalo, upravo u ovaj as kad se kroz ui provlai da e Hilmo
zaprositi julsu, kad se na to spremaju i s jedne i s druge strane? Pa i ta bi inae ta stroga zakletva koristila
Mehmedaliji samom, bi li ga to ita popravilo? Bi li ga to smekalo, dozvalo pameti, izvelo na pravi put?

Njoj se je sasma neumjesna inila ta Alagina strogost, a tim neumjesnija, to bi onda moe biti Mehmedalija i
izvan kue jo gorih stvari radio, a sve za inad onima koji su ga od sebe odrinuli. Ona se jo dobro sjea kako je
prvi put nagovarala sina.
193BEZ NADE
kad mu je otac zabranio dolaziti, da poljubi baba u ruku i da ga moli da mu oprosti - pa kako je tad
Mehmedalija na to osorno odgovorio! A kasnije, kad se je s ocem izmirio, neko se je vrijeme uljudio i gledao na
se, dok ne dooe glasovi o vojatvu i dok mu otac opet ne pua uzde. Pa ta mu dakle pomae sva ta strogost?
Upravo s toga nije ona sada Alagi nita ni kazala ta joj je Mehmedalija uinio. Iz die joj odkinuo nekoliko
zlatnih novaca, odnio joj zlatan prsten, svijen na zmiju. ta e da radi? Njoj ne bi toga ao bilo - al' samo da joj
sin nije bio onaj grenik, onaj krivac, koji je to zlo uinio. I kad bi to sada kazala Alagi, ili bi to koristilo, ili bi
se to moglo naknaditi?
S toga je naumila govoriti Alagi, da ne tjera sina od kue, jer to ni onako nee njemu koristiti, a tetovat e
srei kerinoj. Neka barem ouva jedno dijete kad ne more oboje.
Kad je naveer Alaga doao doma - a bilo je pokasnije - ona ga je ekala sama. ulsu i Mehu poslala da
spavaju. Kad je Alaga uniao u sobu, digla se pred njim, da preda nj metne tablu gdje e sjesti. Jo nije bila
prostrla dueka, a i Alaga kano da nije htio odmah lei, ve onako smrknut sjede.
- Spavaju li djeca? - upita ju on, pogledav u nju navuenih obrva.
- Jest! uje, dina ti, ba valja da se porazgovorimo o ulsi!
- odmah ona nastavi, zatvarajui vrata to ih je Alaga za sobom otvorena ostavio.
- E? - izvrnu Alaga glavom, pripaljujui ibuk na mumu.
- Eto zna, uo si i sam, da se Hilmo Omer-efendijin gleda s ulsom. Javljaju nam da e ju brzo prositi - pa ta
veli, da mu ju damo?
- Hm - a to ne? Hilmi ne mogu nita zamjeriti. Kua mu je dobra, s Omer-efendijom sam odavna prijatelj - a
opet, hm!
- ja nemam ta proti tomu rei!
""
194
BEZ NADE
- I ja tako velim, a bogme, i ulsa to hoe!
I nastavili su o tomu razgovarati, a Alaga se tako mirno drao kao da se nita nije ni dogodilo. Hanuma mu je
dokazivala da e im ki biti sretna s Hilmom, da e se dobro udomiti; Alaga je pak i sa svoje isto nadodavao, te
se je hanuma upravo udila kako to da je Alaga naao barem jedan put toliko vremena da se s njom razgovara o
obiteljskim stvarima. U ovoj nevolji i to joj je bilo tako slatko, tako ugodno, da se je osjeala gotovo sretnom
kao to je nekada bivala.
- A vidi - jednu u ti rei. ini mi se, mjesec, najvie dva dana da proe, Hilmo e zaprositi ulsu. I njoj je
tako rekao. Ve zna li bojim se, da ne bude to radi one nesree, radi Mehmedalije...
- Ne govori mi o njemu, koji mi sramoti obraz pred potenim ljudima! smrknu se Alaga, pa ljutito
otpuhnu, tako, tek to nije utrnuo irak, koji je bio daleko od njega.
- A dina mi, i meni je ko i tebi... Jadna ti sam, Boe moj! metnu ruke na lice, nu brzo se opet sustegnu i
upilji oima u plamen, koji je hitro trepetao, pa se opet umirio, da plamsa mirno, jako. Je li ti draga srea
tvoje keri? upita ga ona, samo jednom, hitro skrenuvi oima s plamena na Alagu, da se opet u mum
odmah zagleda.
Alaga ju pogleda i ljuto i blago, kano da je onim pogledom htio enu upitati:
- Zar jo treba da ti reknem?
I ona mu poe kazivati kako bi ba sada najgore bilo kad bi Mehmedaliju odtjerao od doma. To bi moglo uiniti
da mnogi saznadu koji jo nisu saznali ta je uinio i koju sramotu. A tko zna, ne bi li se radi toga i Hilmo
predomislio - pa ta onda?
ulsa za njim izgubila i pamet----a jo, tko zna, kad e se i
hoe li se za nju ovaka prigoda desiti!
v,-.
195BEZ NADE
- S toga bih ja rekla da ga puamo doma sad za sada, dok ovo ne budne - a onda, opameti li se, dobro s
dobrim, ne opameti li se, neka udara glavom kud god zna i more!
- Da ja onoga hrsuzina primim u kuu? - izvali se Alaga po minderu na jastuk i zabode oima u siu.
- E nije samo to! Ja sam ula - a dina mi, bit e i ti - sad kad budu uzimali momke pod puku, da e najprije
sve one koji se skitaju, a kue ne imaju. A zar ne bi onda odmah uzeli i Mehmedaliju, pa kad bi ga uzeli to
ti koristi sve, to si do sada razgovarao i radio i nakanjivao? Vidi, ta bi se otuda moglo izlei: Hilmo bi ostavio
ulsu a onda ona ne bi vie z.a nikoga i Mehmedaliju bi svakako odmah uzeli pod puku.
Alaga privue obrvu obrvi, nabora mu se elo, a oi zapele jednako o siu, pa niti da bi rijei, ve kao da neto
teko premiljava. Hanuma ga je gledala bojaljivo, upravo drui, oekujui ta e rei. Licem joj se, kao i
sve u ovo zadnje vrijeme, prelijevao izraz sjete, neke tajne, tuge, a dok je govorila, govorila je tako mirno, tako
jednostavno
..... Na ono to je Mehmedalija poinio, tako je otvrdnula,

pa sada kano da nije imala vremena da njega ali koliko je naprotiv mislila da se mora skrbiti za ulsinu sreu.
Takov biva onaj koji se je navikao neugodnostima, a ne gubi nade da e ih i opet imati, te ih oekuje, mislei:
Svejedno, bit e to e biti! Za Mehmedaliju kano da joj je postajalo svejedno, kano da ga je vie od polovicu
izgubila, a drugu da e brzo, pa ga poali kao da ga vie ni nema, kao kad majka zaplae za nestalim sinom.
Jedino se je brinula za ulsu, za njezinu sreu, koja e joj se eto brzo nasmijati -pa bi htjela da joj ju ki uiva
svu, u cijelosti, nepomuenu tako ju je voljela, a i jo vie, otkad je poela gubiti nadu da bi moglo to biti od
Mehmedalije.
,
.,>
196
BEZ NADE
Alaga zadimio iz ibuka i tegli naglo, glasno, a u luli sve vrsti duhan. Nekoliko puta se okrenuo sa strane na
stanu, kad bi mu poela pomalo trnuti ruka na koju se je naslonio.
- A - ta misli, ti, ta veli? - tiho ga i bojaljivo upita ona.
- Neka ga hiljadu avolova nosi! - mukim glasom izusti Alaga, tresui pepeo iz lule na tablu. Ja mu ne branim
- ama nek mi ne izlazi pred oi kad sam ja doma!
Sutra dan se je Mehmedalija bio dovukao doma. Podvio glavu, u prvi mah, kao da se je bojao pogledati materi u
oi. Nu kad je vidio da ga ona ne rui niti na nj vie, ohrabri se, te ode na tavan, kamo je kasnije za njim i
hanuma dola.
- Sine moj, to to radi? blago mu ree ona. Oiju ti, hoe li se dozvati pameti? Evo, hvala Bogu, ima
oca, koji se brine za te, nita ti ne fali; - sjedi doma, pa nee nikomu biti kriv. Sino sam ti se s babom
razgovarala pa da zna kako si ga raalostio! On ti ne bi nikada nita zamjerio da sjedi s mirom, a i sam bi
ti katkad dao i rekao da se ide malo razveseliti. Pa kud e vie? Onda ne bi bio nikomu kriv niti li bi te
zatvarali! A tko ti je vii prijatelj nego tvoj otac?
Mehmedalija ipak kano da je i sam veoma dobro uviao da je sagrijeio, pa se skutrio i utio. I sam se silio da
se smiri, a ve i s toga to se je jednako bojao oca i njegove strogosti; malo bi kad po danu iziao kuda, te se
obino vrzao samo po donjoj mahali. Ve ipak na njemu je bilo itati ta je lealo u njegovu srcu, u njegovim
mislima. Kad se pomalo poelo zaboravljati ta je uinio - a svijet mnogo tota brzo zaboravlja - u njegovim
oima, u njegovu hodu i dranju bilo je vidjeti nekoga ponosa i samodopadnosti, osobito kad bi bio uz koga.
Makar da je malo zabrazdio - ipak je eto tu nedavno u onoj tunjavi pokazao svoju snagu i odvanost - pa zar to
197BEZ NADE
nije junaki? On je svoju obavio, pokazao je tko je i to je, a sad je dobro, da ga se drugi boje. On je svoju
uinio.
Mati se primirivala radi njega, a i Alaga kano da je poeo zaboravljati po malo da se mora na Mehmedaliju
srditi.
Jedina ulsa ivjela je sretna i blaena u ljubavnim snovima. Za pravo nije ni saznala ta je opet bilo s
Mehmedalijom, tek je neto naula, ali nije imala kada da se istrgne iz onih svojih slatkih i ugodnih misli. Od
njena veselja kano da se je cijela kua veselila, a kako li bi lijepo odjekivalo kad bi - ne znajui ta vie od sree
i blaenstva zapjevala i izvila na tavanu ili u bai! Mislei na Hilmu, svaka joj je ilica trepetala, a nekada bi
joj se prisnilo - onako na javi - kao da joj je utisnuo cjelov na usne, ogrlio ju i tad bi joj zaigralo od milja oko
usana, grudima bi ju sjeknula dra, u glavi, nad oima neto stisnulo, te ne bi mogla na otvorene oi nita
vidjeti-----pa bi onda, rumenei se, crvenei se radi tih
nejasnih, neosjeajnih pomisli, prikupila noge, o njih se laktima oslonila, a u dlane sakrila glavu, da je ne bi
tko vidio. I uivala bi tako - samo se je bojala da tko ne doe, da je tko ne buni...
A kad bi se prenula, opet bi uhvatila za posao i radila. Spremala je svoje ruho djevojako, to joj treba kad ju
Hilmo povede doma svomu, svojim bijelim dvorima. Od rane zore pa do mrkle noi radila je i vezla, a Saja je
morala po vie puta i po ee u ariju da kupi i zlata i svile, kad bi to zaboravio Alaga narediti i nabaviti: - a,
zapravo, gotovo je uvijek zaboravljao. Po mahali se je svuda znalo da se ulsa. sprema za udaju, i da e ju
Hilmo odvesti, a to se je tim sigurnije tvrdilo to je sve rjee bilo ulsu vidjevati u petke s drugim djevojkama i
aikovanju. I Hilmo se davno ve okanio takoga aikovanja i zabave, te je samo dolazio
198
BEZ NADE
otvoreno na vrata svojoj ulsi, gdje bi se njih dvoje dugo i dugo slatko razgovaralo.
Hanuma se je ozbiljno bavila pripravljanjem ruha svojoj kerki, jer je bilo i vie nego stavno da e joj brzo doi
prosci. I sama je ulsi pomagala, a ulsa opet nije drugo nita ni radila nego samo za se. Valja djevojci da
ponese sa sobom i svoga enskoga rada, jer joj se i po tomu mjeri vrijednost i valjanost. Tek bi onda od posla
otpoinula kad bi joj na vrata doao Hilmo, a ona preda nj izala sveosve u bijelu ruhu, kako je ljeto bilo. Sve na
njoj bijelo kao bijeli snijeg, a plemenito joj rumeno i lijepo lice u onom odijelu jo ljepe, krasnije bilo. Nije ju
samo jednom Hilmo premjerio kad bi mu se ovako iza vrata pokazivala: jeo ju je oima, gledajui njezin stas,
vitak kao to je jela, arno lice i na njemu ona dva oka, koja su iz one bjeline jo ivlje, plemenije sijevala, kao
to se je i crna kosa isticala ispod sitnoga i ureenoga finog fesia. Duge, bijele dimije bi sprijeda potkupila,
prebacila ih preko ruku, putenih dolje nie ispod tanka pasa - i pogledala bi ga tako milo, tako blaeno da bi
mu se mahom srce rastopilo, da bi se on tu ustoboio kao kamen, da se ne die ni ne mie, ve da ju tako gleda.
I kako mu je bilo pri dui ugodno, slatko -gledajui nju, i znadui da e biti brzo njegova i niija vie! A
njegova srea jednaka je bila njezinoj: Hilmo joj je bio prva ljubav, njegovo bie, njegovo sve zasadilo joj se u

prsi s prva maha duboko - jo onda kad nije mogla shvaati kako to sada shvaa - njegova joj pojava u onaj
sveti as zasadila klicu u djevojake grudi, koja se je evo rasplamsala do vatre, do plamena, koji ju djevojku
pritee domu njezinu dragoga, doim ju je jo zeleno dijete njegov pogled sapinjao - da je morala drhtati. A dok
se je ona sjeala onoga prvoga asa, blagosivljui ga sada u naponu prve, arke, neugasive
199BEZ NADE
ljubavi, Hilmo je i sam sretan blagosivljao isti onaj dan, isti onaj sat koji i ona, a koji mu je u naruaj bacio to
divno bie, to nevino srce, koje se je prvi put njemu povjerilo, uvijek mu jednako vjerno ostalo, a da nitko drugi
nije vie mirisao iz toga cvijeta niti e mirisati do li on sam.
Pa da ne budu i jedno i drugo sretni?
A kad bi se Hilmo od nje dijelio, uvijek bi mu ona na put dala kiticu mirisna cvijea, to ga sama goji i zalijeva.
Sama bi se prije poigrala cvijeem oko usana svojih, izdigla ga na bijela, puna njedra, pa ga poljubila, kao da bi
u nj htjela izliti sve svoje elje, a cvijee onda da ih pripovijeda Hilmi, kad mu ona ne moe niti zna sve kazati
to bi htjela.
Po onomu to je Hilmo njoj kazivao, prosit e ju pod konac ljeta, a u jesen odmah da budu svatovi. A kako li je i
jedno i drugo iekivalo to vrijeme!
I Alaga sam, vide da mu Hilmo dolazi keri, a ujui od ene da e ju eto brzo prositi, upravo je sve odobravao
i kano radovao se.
- Pa kad hoe, ta u ja - eto neka bude sa sreom! - rekao bi hanumi, preputajui sve njoj, da se brine i ureuje
kako
znade.
On je i sam imao svojih briga. A kako i ne e? Eto se primicalo vrijeme vojnitvu pa, bogme, to je vana
stvar, da se premiljava i iekuje ta e biti. Sto koji dan vie, a to se u Alagu nakrcavao jed kao otrov.
Smrknulo bi mu se pred oima, kad bi vidio kojega vabu ama svakoga nosi li se kao vaba. Kako li se je
vrijeme promijenilo, pa ta li je doekao, pred kim da se boji! Da, boji, ne samo za se i za svoju glavu, ve i za
svoju djecu, za sveti din! Sad e, brzo e poeti tjerati iz dina: prva je da mlaariju pohvataju pod puku, i da ih
obuku u one haljine! Strahota!
,
s ;
200
BEZ NADE
Od boli, od muke, od bijesa ne bi znao ni rijei progovoriti.
Ah, jo malo, pa vas nee moje oi gledati! istisnuo bi kroz zube kad bi mimo njega zakucala austrijska
sablja, il' kad bi proao koji inovnik ili useljenik.
Sad ve nema kud kamo, te nije mogao otezati. Kad namiri ker, onda e na godinu i on i Omer-efendija. To
mu se je inilo tako naravno da je smatrao suvinim o tom s njim i razgovarati i razmiljati. A dok poe jo
e doivjeti svakih stvari. O tom je bio i vie nego uvjeren, jer se je ve znalo da su ume i planine pune ustaa,
i da ih austrijska vojska uzalud gonja i tjera. Ma da se tvrdo nadao da e broj ustaa sve vie rasti, i da e ustae
suzbiti austrijsku vojsku, ipak je uz to ve snovao kako e to lijepo biti u Turiji, gdje mu nitko nee smetati ni
njemu ni dinu, gdje nee gledati ovake kaure, niti li e mu moi zapovijedati, a ni on njih sluati. A za tim je
asom eznuo, kao djevojka za vjenanim danom, kao suenik i uznik da se doepa dana i sunca. Ovdje mu
vie opstanka nema; to je otezao do sada to je bilo i prolo, ali vie nee te nee. Jo udati ulsu, prodati
ono malo to je preostalo - ta ni onako ve sada nema volje ovdje za niim. O tom je razmiljao neprestano, a
kad bi po podne sjeo u Cininoj bai, svi bi se drugi razgovarali, svaki koju rekao - jedini bi on utio i rek bi
mrtvo gledao kako katkada sunu svinute grane vrba, sluao kako Radobolja tee i uulja.
Ve se je znalo dobro i tono kad e se momci birati pod puku. Svijet se bunio, rogoborio i svata govorio.
Alaga je jo molio Boga da ne krenu u Mehmedaliju a ni u Hilmu. Jo ako to - teko njima! I koji bi im pravi
turin dao svoje dijete da ga mue, tjeraju iz dina, u damiju ne dadu ii i jo da na nj navuku ono odijelo? To
Alaga ne bi ni pod ivu glavu podnio ni doivio! ?
.;
201BEZ NADE
A upravo na jedno tri mjeseca dogodi se neto to i njega i ostale uzbuni i smuti do zla boga. Na poziv i
nagovaranje oblasti nalo se izdajnih momaka koji e od svoje volje uz plau pristupiti vojnicima. I nalo ih se
nekoliko, primilo ih i obuklo, te oni hodali naokolo, veselili se i zabavljali.
- Sve gori od gorega! - govorili su ljudi, odvraajui sa zgraanjem od njih glave kad bi mimo njih prolazili u
onom odijelu, a pripasavi uz bedru austrijsku sablju.
- Izdajice lijepoga dina! - uzdahnuo je Alaga duboko, bolno, a po tom se zaklonio doma, ne hote od jada
nekoliko dana nikuda izlaziti, niti dajui da mu djeca kuda izlaze.
Ve je vidio gotovu propast, koja je poela, pa samo da se nastavi. A to je najtunije, najjadnije, nalo se i
nekoliko momaka, da prije drugih ponu sluiti od svoje dobre volje. Sve nade, sva oekivanja poela mu padati
- a zadnja i glavna i jedna misao jo mu ostajae: seli za vremena, to prije.
- I zbilja - to sve je moralo na Alagu teko djelovati. Kad je opet iziao u ariju, bio je silno spao, kao da je
bolovao, smravio, a smrknut u licu, kako nije bivao ni onda kad bi se najgore razljutio.
- ta je, bolan, Alaga! - susrete ga ba Omer-efendija na erizu, idui na veliku upriju. ta ti je, to si se
smrknuo? Vidi, kako se ja veselim: u mene sin za enidbe, a u tebe ki za udaje - a?
- Nek im bude sretno! - odmahnu Alaga rukom. Nisam im protivan. Kuda ti?
- Za poslom sinu u magazu - a svejedno, bit e vremena da se razgovaramo. Nisam te bogme od duljega vidio.

Ve je i prije nekoliko puta Omer-efendija zapovrzao ovaki razgovor s Alagom. I Omer-efendija je doznao ta
mu sin misli, pa se je isto radovao, jer je i sam elio da mu se sin
202
BEZ NADE
oeni; ta bogme dorastao je sa sreom do enidbe. Pa bi i otac i mati htjeli da ga vide oenjena. Jo su to eljeli
- pa su onda mirni. Bio im je sin na diku, te su se njim ponosili. Marljiv, radian, gledao svoj posao, a i djevojku. Sve se na svijetu uje i sazna, pa tako i to. Oni nisu imali nita protiv tomu, jer su uli o ulsi lijepe
samo glasove, a i onako od dobra je roda i koljena. Taman jedno za drugo.
Bilo je to jednoga dana izjutra. Do podne mogla su biti sat-dva. Dan postojao sve vrui, a i onako sunce eglo i
pripicalo, ko Bog hoe. arija puna svijeta, po magazama se kupe muterije, iz kovakih i kundurdinskih
duana razlijee se lupanje i udaranje. Alage nije ni dvadeset-trideset dana bilo na drugoj strani, pa sada krenuo
da vidi ta ima. Mislio je obii naokolo, najprije tamo uz glavnu cestu, pa onda svrnuti okolo natrag na Tepu, pa
negdje sjeti na duan. Prolazei ispod lipe, tamo pred sobom vidio je velika kola, puna puncata vrea i sanduka
robe. Kola su bila pred Hilminom magazom, a oko njih radilo nekoliko ljudi, skidalo robu i unosilo u magazu,
te ju svrstavalo na tavan nad magazom. Ljudi su se morali veoma naprezati, a znojili se, kao da se kupaju u
vodi. Mada je Alaga nekada Hilmi malko zamjeravao tota, sad mu je srce ipak od veselja zaigralo, pa mu se
taman malo razbio onaj jad to ga evo ve nekoliko mui. Iao je sve polaganije, samo da more dulje gledati
kako se ono unosi.
- A gdje li je ovo Hilmo? - pomisli u sebi. - Bit e da je unutra u magazi, pa kalemom biljei ta mu se predaje.
Neka, neka, lijepo! - zadovoljavao se Alaga.
Velika kola pred magazom kao gora. Oko njih obilazio mlad ovjek, jedar, u tijesnim francuskim haljinama,
gledao, nadzirao, kazivao, dovikivao, mahao sad rukama, sad glavom. Alaga se na nj nije ni osvrao, ve samo
radosno gledao puna kola.
203
BEZ NADE
BEZ NADE
- Samo u malo da provirim u magazu! - ree u sebi - da ga vidim! - pa zae iza kola.
Za kolima stajao onaj mladi ovjek i napeto gledao kako radnici skidaju upravo jedan sanduk, a on im pazio
svaki kret. Alaga je morao proi mimo nj, iza lea mu, a kad je bio uz njega, omjeri ga bijesno oima od vrh
glave, od fesa, pa na zatiljak i vrat te sve dolje do peta. Za tim okrenu glavu isto kao kad vidi austrijskoga
vojnika. A ovoga mu je i tee bilo pogledati, jer mu se stuilo mahom kad je vidio fes i tijesne haljine.
- Bit e opet koji izdajica! - promumlja u sebi i zaviri u magazu.
- Merhaba, Alaga, bujrum, unii, odmah u i ja! - javi mu se neko od kola.
Alaga se okrenu i zaudi tko ga od kola pozdravlja, kad nikoga nije vidio, osim hamale.
- Nu, pa to me ne poznaje dina ti? - Kad sam u poslu, ovako mije zgodnije! opet se javi onaj mladi ovjek,
pokazav uza se, niza se na tijesno odijelo.
- Hilmo! - stisnu kroz zube Alaga, jo ga jednom pogleda, omjeri, pa okrenu i nagne kao da ga je tko potjerao.
- Kud e, Alaga? Sjedi malo, odmah u i ja! - zovnu za njim Hilmo, otprahujui hlae svoga tijesnoga
sivkastoga odijela.
- Neu - nemam kada - iz daleka mu je odgovarao Alaga, ne imajui kada od hitnje ni da se okrene.
Ne znajui ni kuda lunja, zakrenu veoma uzahnim sokaiem, pa naokolo - da se je i sam zaudio kud prije
izae pred onu kahvu nasred Tepe. U srcu mu se prelijevao bijes i otrov, a u glavi mu umilo, ama ko da ga tko
ekiem iznutra lupa. Eto ta je morao vidjeti i doekati upravo onda i od onoga kad se nije ni nadao! Obui
tijesno odijelo - zar to ne znai ve pogaziti din, odrei se svega, svih svojih svetinja, a primiti
objeruke ono to ti nose ti kauri, a to ti hoe da nametnu? Obui to kaursko odijelo - zar to nije i oiti znak
izdajstva? ta i kako u dui misli, to se ne zna dok rijeima ili na koji drugi nain ne iskae: - a Hilmo je eto
iskazao. Pa kad se je i kad davno on u sebi morao odluiti za ovo to je istom sada uinio? Ne - ne, on nije tek
od sada izdajica: - to je on od davna, a s njim je izdajica i onaj koji mu pua, a mogao bi mu zabraniti - da, s
njim je izdajica i njegov otac, Omer-efendija.
Tako je Alaga razmiljao a bio je ogoren, u njemu povrijeena ljubav, odanost prama vjeri, prama svemu
to mu je sveto bilo. I dolo bi mu kao da ne more vjerovati, kao da ne bi moglo biti ono to je vidio. Al' zato
sve te priine, zato ublaivati gorku istinu, koja se vie ne da sakriti, koju nitko iv ne more oporei? Zato da
se vie obmamljuje, zato li se boji u dui odluno priznati i osuditi grijeh, toli teki grijeh onih koji ga
poinie? Ta nije taj grijeh ni doao tako iznenadno. U dosta se je sluajeva moglo opaziti da e izbiti kad li,
tad li na javu... I zato bi inae Omer-efendija napadao na nj i na ostale, koji jednako s njim misle, zato bi
ibao i ismjehavao njihovo miljenje i osnove i nade, zato bi on inae branio Austrijance, kaure - kao to je to u
toliko prigoda inio - a odsuivao dranje i postupanje svoje brae?
Izdajice vjere i dina! Kukavni, crni izdajice! ogoreno je u sebi zakljuivao Alaga idui zamiljeno,
poniteno naprijed, kao ovjek komu su propale sve nade, pa jo eka konac kakav bilo da bilo.
Neki mu se javie putem, pozdravie ga, a da on nije pravo ni opazio. Uvukao se u se i u one jade koji prijete da
e istom pritisnuti.
- Pa kad je to uinio Omer-efendija, njegov sin Hilmo -kud nee drugi? Ta jo on nesretnik, Omer-efendija,
znade.

204
205BEZ NADE
ta kae Kur'an - i eto, on ga sve jedno iznevjeri, dade sinu da ga pogazi!
- ta je, Alaga, kud si ti nagnuo, pa nee ni da se okrene? - javi mu se jedan trgovac s vrata od magaze.
- A nita onako! govorio je Alaga nesuvislo, smeteno, a vidjelo mu se da u njemu otrov vri. - Jesi li uo,
a? -stade, podie glavu, metnuv ruke straga, pa se nasmija bolno, ujedljivo.
- ta to?
- Eno oni, za koga sam do danas bio spravan poloiti glavu, da je turin! - mahnu on prama glavnoj cesti
glavom. Eno ti Omerefendije, eno ti njegova sina, gdje crn mu obraz naobadva svijeta - pogazi din! Eno
ga otac daje u kaure - jesi li vidio?
- Eeh! - mahnu tuno i trgovac glavom, pa kao stidei se i sam radi Hilme, uuti, ne nadodav vie nita.
Alaga poposta jo malo, pa se onda okrenu i poe, a sve jednako razdraen, ogoren. I s kim se je god jo sastao
i s kim se je za tim razgovarao, svak mu je rekao upravo onako kako je i sam mislio. Sad pak nije proao mimo
njega znanac a da ga ne bi zastavio i kazao mu to je vidio da se je Omer-efendijin sin zapisao u kaure. Nad
Kujundilukom stuio se sa Salkom, pa i njega ustavio.
- A, ne zna, ili si uo, pa ide vidjeti da i ti isto uradi? Je li, da se pokauri?
- ta veli, Alaga, ako si turin? - debelim i hrapavim glasom odvrati mu Salko. Kako mi more to rei?
- A nisi li uo za Hilmu? Eno, hajde ga vidi: oiti kaurin!
- Drugo i nije, niti je mislio biti. Znam ga ja! Sramota za din, a meni je, Alaga, tako da bih radi toga od muke
dao da me presijeku evo ovdje, gdje sam najtanji! zgraao se i Salko, a pri tom se uhvatio za vrat desnom
rukom.
r -v
206
BEZ NADE
Neka, neka ti si pravi turin! Bog te poivio! i razminu se.
Taj dan Alaga nije mogao o podne doma doi. Ostao je u ariji: - ta kako i ne bi kad su se svi o tom neuvenom
dogaaju razgovarali, ispitivali, zgraali? Svi su se radi toga uznemirili, a svima je bio navrh usta jedan sud: da
je Hilmo izdajica dina, a njegov otac i jo gori to to trpi od sina, ak mu doputa, makar da je prouio sve
knjige po medresama.
XIII
Hilmo je postao asom slavan ovjek u Mostaru, te nije bilo due koja se nije radi njega smutila. Gdje su ga god
spomenuli, tamo su odmah padale proti njemu stroge osude, da, prokletstva.
Jako pred veer je Alaga doao doma, a i to mu je bilo poranije, samo da uzmogne i eni kazati ta je on vidio,
ta ostali svijet, pa ta se onda govori. Tek sunce palo za brda, a nebo se odonuda rumenilo i zlatilo. Hanuma
preko hajata ila u kuu, a ulsa zalijvala cvijee u avliji. Zalijevajui u avliji po sofama, sagnula se u pasu, a
tako joj se na leima, gdje se je izdigla kratka jeerma, od pasa pa do nje napela tanka koulja kao da je htjela
na silu, da pokae ono bijelo tijelo, njenu put ispod sebe, koju pokriva. Jednom se rukom oprla o koljeno, dok
je drugom drala ibrik, a pletenica joj pala preko ramena, pa joj udarala po grudima.
I hanuma i ulsa zaudie se, kad vidjee tako rano Alagu.To nije bivao njegov obiaj, pa se je ulsa malo
stresla, a i hanuma ga pitajuim oima pogledala.
Alaga ih pozdravi, vie promumlja, nego li izgovori, pa se uspe na tavan. Skinuo fermen, svukao akire, te se
uzeo dugim rukavom od koulje mahati.
207BEZ NADE
- Deder ti! - zovnu enu. Amo hodi!
*. Hanuma u tren oka ode na tavan.
- Iznesi mi ovdje jastuk; naslonit u se malo, jer mi je ba vrue!
Hanuma mu iznese jastuk iz odaje i jednu serdadu, pa ju prostre nakraj tavana do trabozana. Alaga se oprui
po serdadi, izvali uz jastuk i nasloni na ruku, da je mogao gledati preko avlije dolje na Neretvu i na onu stranu
preko nje.
- Stani malo! - zaustavi Alaga enu kad je htjela upravo da poe niz basamake.
- ta e?
- A evo oni tvoj sretni zet - razbijala si mi toliko puta njim glavu! - pljesnu rukom po bedri da je dobro
odjeknulo.
- Pa ta je s njim? - problijedi Alaginica.
- Ha eno ga gdje ga je otac u kaure dao! Jesi li ula Hanuma problijedi jo vie, a jedna joj ruka, jer je obje
drala skupa po pasu, od sebe kao od preneraenja pade dolje.
- Jest, ja, u kaure, u kaure! Izdao i ostavio din - eno, hajde, moe ga uvijek vidjeti! - krenu on glavom i
nasmije se ujedno.
- Ne govori, ako su turin------ Ne govori! Kao da joj laem! De, nemoj mi tu zanovjetati! Ja sam ga vidio svojim oima, gdje se je obukao u
kaurske haljine da ga samo vidi! Izgubio svaki obraz, i oh i otac mu... A tko bi bio rekao! Eh - znao se je
hiniti, pa si i ti bila za nj da mu dademo ulsu. Onom kaurinu, izdajici!
- Dina mi, ne znam, ta veli, kazuj mi...

- ta, hoe jo da ga brani? Da si odmah uutila! Neu vie za nj da ujem - zna li? ta li svijet sve kazuje i
o njemu i o ocu mu u ariji - pa da on bude moj zet! Nikad ni do vijeka! Nije imao kada ni otac mu ni on da
doeka kad e otii meu kaure, meu vabe, pa se evo sam nudi, i pripremio se, sa^tn
208
BEZ NADE
od sebe, da bude odmah gotov! Teko tebi i ulsi ujem li jo ita od vas o njemu; nek mi ne dolazi vie ovamo,
jer niti sam gojio keri za kaurina, niti u mu je dati...
- Ama ako si turin...
- Ni rijei vie, jezik za zube! A pue li da on ulsu sam odvede, znadi dobro da moja vie nisi, puat u te,
pa da mi vie nikada pod krov ne doe. Eto pamti dobro! - govorio je Alaga sve jae i glasnije, a glas mu je bio
opor, drhtav od muke.
Hanuma ga samo pogleda; u vlanom joj oku odsijevalo predveernje svjetlo, te joj je u onoj slaboj polutami na
tavanu zasjalo udnim sjajem. Htjede ga neto upitati - al' joj se nije dalo: ni rijei nije mogla izustiti, a kad bi
ju izustila, ve bi ju suze prekinule, zaguile. Sloilo joj se neto na srce, pa je teko disala, a pri tomu kako bi
joj lijepo odlahnulo kad bi joj se usred onih naglih, brzih disaja izvio iz grudi dugi, duboki uzdah! I jo ga je
jednom pogledala - i odmah se hitro odvratila pa niz basamake. Iz poetka pohitila, a onda na pola basamaka
stala da nije znala, bi li naprijed ili natrag. Vuklo ju gore natrag da neto rekne - a dolje ju pritezalo, da se
savije sama, gdje ne bi bilo nikoga, pa da se onda slatko i od srca isplae.
Dolje ju je ekao posao kao i svako vee. Nu ona niti je marila niti mogla da se ega lati. Sve je prepustila da
drugi rade, Saja, a s njom i aban. ulsa se je vrzla po kui i radila: hanuma nije ni tamo mogla poviriti, ama
ni pomisliti da bi tamo otila. Skupila se u sobi, podno nje na sanduku, podvila ruke i virila besmisleno,
beuvstveno kroz pender na ono danje svjetlo kojim se sve jae i jae ispreplie mrak. Oi joj pune puncate,
mokre i vlane od debelih, gustih suza, i nijemo njima upilila, ne znajui, kud gleda, nesvijesna svega, ta jest i
ta biva oko nje. U njenoj se je dui stvarala jaa, crnja, silnija no od ove, koja se blago i milo slijegava i
rasplie svoje vlasi po zemlji.
209BEZ NADE
Gubile joj se ispred oiju i nastajale razne slike, kojih u naravi ne bi mogla vidjeti, a te slike sve izviru iz njena
srca, iz njene due, pa kako koja izvire, izlazi da se uoblii, onako i nju kida u nutrini, upa ju, rastae a to
sve skupa iri se i promie do glave, do mozga, stisne ju, da se opet vrati i zastane u grudima, primakne grlu, i
onda da se prospu vrele, teke suze.
ta joj je sve rekao Alaga, ta joj se sve pripovjedio? Bi li bila jaka da i ponovno uje od njega ono to je netom
ula, a ima li snage da razmilja o svemu to joj je rekao? Ili da ne razmilja, ve da mirno to zaboravi pa da se
uzme svojim poslima baviti? A bi li to mogla uiniti sada, upravo sada kad joj je rekao to nije nikada za svoga
cijeloga ivota mogla pomisliti da bi ula i doivjela? Ona se je mogla svemu nadati, svako dobro i zlo
oekivati - al' ovo, tko bi joj rekao da e doekati vrijeme, da e joj se Alaga zaprijetiti, da e ju od sebe
otpustiti? Alaga - Alaga joj je to rekao, onaj isti Alaga uz koga je privezala sav svoj ivot, sve svoje ostavila i
pola za njim, da s njim dijeli sve to doe, a rekao je njoj, koja mu je podgojila toliku djecu, koja je strepila za
nj u svakoj nepogodi vie nego on, s njim se u njegovoj srei radovala, a u svemu ga sluala kao glavu kue!
Puenica! Da ona bude puenica nakon toliko i toliko vremena, nakon mirnoga oekivanja u srei sretnijih" i
ljepih dana pod starost? A radi ega? ta je uinila, a da uje tako groznu, takovu poraznu, unitujuu rije?
... Mati je, i Bog joj je dao kerku jedinicu. Odnjihala ju i odgojila na rukama i na njedrima svojim, te joj dijete
odraslo i do djevojke. I ludo se dijete zagledalo, zavoljelo - ta e joj ona? I sama je bila u toj dobi, i sama se
sjea kako je i ona ista u to vrijeme mogla osjeati. A srea je bila i njenoj jedinici da se zagleda na lijepo
mjesto, u zgodna momka. Pa neka je -

BEZ NADE
voli to voli, a i kad bi joj i branila, grijeila bi i proti materinskoj ljubavi i proti srei svoga djeteta. Pa nu
sada! Kad se je i sama ve rastapala u srei svoje keri, videi nju sretnu, pomiljajui, kako e jo sretnija biti,
kad joj se nade i elje ostvare - sada udari grom iz vedra neba, koji obori sve njene snove i oekivanja. Ki joj
se mora odrei sree svoje, okrenuti se od nje, kano kad se skrban ovjek od kuge odvraa - a zato? Jer su ljudi
na momka udarili, o njemu izgovorili nekoliko osudnih rijei, pa eto - radi tuega miljenja mora da trpi i ona i
dijete joj.

to je ula za se prijetnju, to ju ni izdaleka nije tako boljelo kao ona osuda na koju je odsuena srea njezine
keri. Da se ona jadnica trgne iz svojih snova i nada, pa da niti komu kriva ni duna trpi radi toga, jer se to
nekomu svia? A ta e onda ona sirotica da uini kad joj je eto zabranjeno da i misli na onoga koji joj je cijelo
bie ispunjavao?
- ta - ta sad? - pitala se je hanuma i jako rastvorila oi, kao kad se probudi iza sna, pa da ih opet prikupi.
Mrak se je poeo sve vie i vie natkriljivati, a ona je sve sjedila mirno, nepomino. One grozne, nenadane
muke rasplinjavale se, da se izgube, jer su hanumi i odvie umorile duu, a nakon boli, nakon muka i dui treba
otpoinka. S toga njom obvladala ona mirna, ona mrtva besvjesnost, te je bila nehajna, neutljiva, glupo
gledajui u cijelost mjeavine od svega to je oko nje bilo: i nestajuega dana, i nestajue noi, i mrane sobe, i
mraka u njoj i duvarova i svega, svega.... Vidjela je sve pred sobom al' niemu ne bi znala dati pravo ime.
- ta u ja - bit e, to Bog da! - uzdahnu duboko, prenuv se u onoj tiini svojih misli i osjeaja.
210
211BEZ NADE
S vana su unutra dolazili razni glasovi od hodanja, lupanja; iz kue zveali sudi, a Saja lijevajui vodu iz
uguma jednom krhnu tako da se je hanuma prenula kao od sna. Protare rukama oi, pa s njima niz lice, onda kao da bi bila natrunjena - mahnu rukom po krilu te se die. Poe preko sobe, maknu jedan zar, koji je bio
navuen na polovicu, pogleda kroz pender na nebo, vrati se natrag, te na vrata. Izlazei samo to nije udarila u
ulsu - tako su se nenadano srele. Mati ju pogleda, stui joj se i okrenu glavom. Ve je taki mrak bio da ulsa
nije mogla nita opaziti, al' ipak kao slutei neto, ohladni, protrnu. Al' ne ree nita.
- ta li je ovo bilo ocu i materi? - upita se sama na tiho. Alaga zabrinut radi svojih stvari, hanuma radi svoje
muke,
a djeca ne znala ta je to moglo njima biti, pa vee prolo tiho, mirno, da se gotovo nije ni rije progovorila.
Hanuma je samo nekoliko puta pogledala kriomice Alagu pa onda ker, kano da se je pitala: ta e jadnica,
kad sazna - kako li u joj kazati? Prvih dana, pa i kasnije, neprestano se je po gradu razgovaralo o onomu ta
je uinio Hilmo. To je bio takov grijeh, takovo zlo da mu ga nitko nije mogao oprostiti. S velikim pak
ogorenjem o tomu je napose govorio Alaga, i nije bilo poznatoga ovjeka komu nije kazao ta misli, kako li to
odsuuje.
- Kaurin - velim ti - kaurin, i nita vie! Pogazio din i on i otac mu! - bjesnio je Alaga, a u ogorenju
ga svatko podjarivao, jer su i drugi to isto mislili.
Kad bi Hilmo u poslu prolazio arijom, za njim bi ljudi gledali kao za kakovim udovitem, a kad bi se morao
s kim sastati, svak je od njega bjeao, kao od okuena ovjeka. Jednako je gotovo bilo i s Omer-efendijom.
Dapae, kad se je jednom htio pribliiti Alagi, ovaj se okrenu od njega, nazvav ga kaurinom i izmae.
;
*
212
BEZ NADE
Omerefendija je ipak saznavao, ta se govori o njemu i o njegovu sinu. U prvi mah se je smijao, nu uvidjev
da su ogovaranja i svakojaki glasovi uestali, poeo se upravo ljutiti. A osobito se je udio i iznenaivao da o
njemu najgore govori Alaga. Kad je doao prvi petak, Hilmo krenuo u Donju Mahalu da e ulsi na vrata.
urio se da ju vidi, s onim eljama, s onom ljubavi kao i uvijek. eljan je bio vazda njezina razgovora, njezine
blizine, koja ga je blaila i sve sretnijim inila. Idui u Donju Mahalu, upravo je razmiljavao i snovao, kako
e eto brzo biti njegova ena, njegova vjernan druica kroz ivot. A on se je za taj sveani as pripremao ve
sve vie. Ocu i materi je davno kazao svoju osnovu, a oni mu sve odmah odobrili da je dobro izabrao. Sveer
kupovao u ariji sad ovo, sad ono i donosio doma i pripremao za vjenani dan svojoj ulsi. Mnogo je toga bilo
- a to je i morao raditi, jer se je sve vie primicalo vrijeme kad e ju zaprositi i doma odvesti. Pa se je i sam
rastapao u pomisli kako e svoju ulsu sada obradovati kad joj kae da je i jutros za nju neto kupio. Upravo je
nestrpljivo letio da to prije doe, ne pazei ni ne marei to jo vruina traje i to se znoji.
Srce je u njemu drhtalo kao u mladom mometu kad se primae ulsinim vratima. Stade i pokuca, pa proviri.
Nitko se ne javi niti poe prama vratima. Inae je ulsa uvijek na prvi kucaj znala poletjeti slutei, tko joj kuca
na vrata.
On pokuca i opet po drugi, po trei put. - Nikoga nema.
- ta to? - zaudi se on; pa i opet pogleda kroz vrata. U kui sve tiho.
Zakuca jo jednom, ali mrtvo i bez oekivanja, pa se okrenu prama Neretvi, stoje mirno onako zamiljen.
- Bit e kuda otili! - pomisli u sebi, hote rastumaiti taj muk.
213BEZ NADE
Al' ipak mu je bilo malo neugodno, nepovoljno: jer kako to da ba sada bude, to mu se do sada nikada nije
dogodilo? Jo nijednoga petka nije bilo kad ne bi bio ulsu naao kod kue.
I opet pokuca, al' ne ekajui vie nita, polagano poe niz ulicu, zabodavi palcima za pas. Danas po podne u
petak preobukao je na se domae haljine. Stade na dnu ulice, pa pogleda i tarno i amo uz cestu i niz cestu.
Tamo, odozdol nekuda, uli se glasovi i glasno razgovaranje, smijanje: bit e da su momci negdje doli
aikovati. Jo je trajala jaka vruina, ona podnevna ega, koje je tek pomalo nestajalo. Iz zemlje, iz duvarova i
kamenja udarao vreli zapah, a sunce blijetei odsijevalo s peina, krovova i pendera. Jo je vladala ona
popodnevna umara, pa je malo tko prolazio, osim koje mlaare.

Hilmo se iznenadi i malo streknu na se kad iz Sajine ulice vidje gdje ispade Salko, pa ni ne okrenuv se, krenu
uz cestu, dignuv glavu da mu se je kita na fesu mogla slobodno i tamo i amo njihati. Malo za njim izie i Saja,
stade po dnu ulice, te odvijenih ruku gledae za Salkom. Hilmi to nije nita bilo sumnjivo, nita zla nije
pomislio, ali se je ipak zaudio i upitao: - ta li ovaj ovdje radi? - pa se onda malko i nasmijao.
- Kud gleda, Saja bona? - iz ovoga sokaia viknu Hilmo Saji u oni drugi.
Saja se okrenu, kao na igli.
- Ah, vidi ga! Dina mi on? - pogleda ga Saja i omjeri, pa polagano prie k oku da se nasloni.
- Ima li itko doma? - pokaza Hilmo glavom uz brdo prama
Alaginoj kui.
- Aa, jok nikoga!
- A ja gdje su? - poe Hilmo prama njoj i stade ravno pred
Saju.
- Nema ih. Bit e oni vazda doma, ali ih ti nee nai...
214
BEZ NADE
- ta veli, umukla! htjede ju u ali Hilmo udariti po ramenu, nu Saja se odmae.
- Sad su otili u komiluk, da malo posjede... Ama svejedno ti. Alaga je tako naredio, samo da ulsa s tobom ne
govori, a onda ti nee dati ni na vrata. Ne nadaj se...
- Bogati! - stupi Hilmo jednom nogom natrag, te se na nju osloni, a to je tako izustio kao da joj se je htio i
narugati, i ne vjerovati joj, a uz put i naaliti.
- Vjeruj ti, to ti Saja kae! - potvrdi ona glavom. Stari svima zaprijetio da e biti svakakva zla ako samo jo
jednom ulsa preda te izie. On ti ju ne da i nee ti nikada dati!
Hilmo nije znao kako da se dri i kako da ju slua. Htio je da se smije na te ale, al' opet mu se inile vrlo
nespretne i debele, pa se okrenu i tamo i amo.
- De nemoj mi tu zanovjetati! - otrese se on na Saju. Ve mi kai gdje je ulsa?
- Hm, sad on hoe, da mu ne kaem ono kako je. Kao to sam rekla, tako i jest pa se ne nadaj. Ama ja znam i
velim ti, ulsa nee tvoja biti nikada - i eto, volj' ti vjerovati, volj' ne vjerovati, meni je sve pravo!.
- A tko veli da nee ulsa biti moja, tko mi to more zabraniti? - poblijedi Hilmo kao krpa, i kad izgovori,
ostavi otvorena usta.
- Oni, i ija je, bogme, ne ja!
- Hajde ne prtljaj! - opet se on povrati i nekako nasmije.
- ta u ti ja - tako je sueno i tebi i njoj! - odvrati mu Saja, pa ni ne pozdravivi ga, okrenu se i poe uz ulicu
doma.
Hilmo ostade tu stojei, ne znajui ni ta bi ni kako bi. Nalazio se ko ni na nebu ni na zemlji. Nekako mu
strano, odvratno zujile u uima Sajine rijei, a nije im nikako mogao promjeriti sadraja. Sve mu je to tako
nejasno, udnovato bilo,
215BEZ NADE
BEZ NADE
da se nije znao snai, a u njemu nastala neka praznina da se je rad nje kao ljuljao, pravije, da se je pod njim sve
gibalo i okretalo. Neto ga hladno obli, a u glavi mu umilo ono to mu Saja ree: Tako ti je sueno, i tebi i
njoj!
- Ah - besposlice! - odmahnu rukom oko sebe, okreui se na peti jedne noge, pa odeta do Alagine ulice malo
popostade i opet se vrati, te polaganim hodom uz cestu. Hodao je polako i pognute glave. Vidi ti one crne
Ciganke ta mi sve ne ree! Kuga, prava kuga! avo, velik je ona avo - ta znam ja to od lanjske, preklanjske
godine! Otkud joj to da na pamet pane taka misao? I ba sada kad se spremam ulsu prositi, pa kad pristaje
i njezin i moj otac? O Ciganko i avole! - strese kitom na fesu natrag, bolje se ispravi te poe odrezanijim,
odlunijim koracima, kao obino, dok mu s lica ieznue oni znakovi nutarnje sumnje i zamiljenosti.
Otiao je ravno u magazu, gdje je sjedio njegov drug u poslu, pa se uzee razgovarati o svojim stvarima i o
svojoj trgovini. Hilmo je razgovarao mirno, trijezno, ne mutei se niti dosaujui. Iz due, iz srca nestalo mu je
svake i najmanje bojazni radi onoga to je uo od Saje, kojoj je jo zamjeravao samo to se tako hoe s njim
aliti.
Pred aham, jo za vidjela, proe Omerefendija mimo
magaze.
- Dok zatvorite, odmah doi doma! - ree Hilmi otac
odmiui na Carinu.
Brzo su zatvorili duan, a Hilmo usput uz glavnu cestu. Bio je samo nezadovoljan to danas nije vidio ulse, pa
mu se cijelo predvee oteglo. Nije znao ta bi, a osobito sada poto zatvorie duan. Bilo mu nekako dosadno.
Kad je doao doma, Omer-efendija je bio u stranjim kuama. Posjeli tu malo, a u to i aham, te otklanjaju.
Veeraju
216
svi skupa, a onda Omer-efendija zapovjedi, da im ispeku kahvu i poalju na haraluk, jer da ima razgovora s
Hilmom radi posla, pa nee da ih ko smeta.

Ve se je bio nadvio mrak kad su oni sjedjeli u odaji nad haralukom. Mum veselo gorio i rasvjetljivao odaju, a
kroz otvorene prozore dopirao slabi um i glasovi. Mrak se nadvio, a nad njim gore visoko raskrililo se vedrotamno nebo, na komu su sjale i treperile zvijezde kao oi u plaljiva djevojeta. S Neretve se dizala i navaljivala
hladnovina, koja je ugodno razblaivala nakon dnevne sparine, te kako bi koji val udario na prozore, onako bi
se pred njim i plamen na iraku ugnuo, pa opet povratio, kao da se nestano igra. Omer-efendija razgalio prsa,
te motao rukom po onim crnim, dugim dlakama.
- Odmah u ti rei to sam htio s tobom razgovarati! namjesti se Omer-efendija i malo se potkupi nad krilo. Eto ne treba mi, biva, da mi kazuje da si zagledao djevojku, te da hoe i ti da se eni. I moja je to elja.
- Eh! - maknu Hilmo glavom te se nasmija u dim od cigare u cigarluku.
- I ja vidim da ti je vrijeme, pa ne valja mi zavlaiti. Ve uje li pogleda otro sina ti nee uzeti ulse!
- Babo! - izusti Hilmo, gornji mu se dio tijela nagnu unatrag, a ruke se spustie niz koljena, i malo to mu nije
ispao cigarluk. Kao da ga neto proee kroz glavu, a odmah mu sunue u pamet Sajine rijei.
- Vidim ja da se ti snebiva i da ti nije drago to sam ti rekao. Nemoj se uznemirivati ve me sluaj, to u ti
rei. Ve si gotov, itav ovjek, pa ja, tvoj otac, hou da se s tobom razgovaram kao s ovjekom. Ti me i sada
dri onakim kakovi si me mogao do sada rasuditi i prosuditi.
v,-.
217BEZ NADE
- A, hoe? - izdignu Omer-efendija glavom i visoko u vis odpuhnu tap dima.
- Pa hajde, ja u te sluati - govori! tiho izusti Hilmo, vie apui.
- Ti si odabrao ulsu Alaginu - pa taman. Kad je tebi lijepa, i meni je; kad je tebi dobra i valjana i meni
je. Ja proti njoj nemam nita - ama ni kolik crno pod noktom. Kakvu si ju god ti naao da ti je dobra i da je za
te rasla, ne bih ti ja ni rijei progovorio. Ja razumijem mlade godine - a dina mi, i ja sam bio mlad, pa zastalno
da sam znao ta e sevdah rei! -nasmija se Omerefendija ispod brkova.
Hilmo ga je sve onako nepomino, ukoeno gledao, ne shvaajui pravo ta to biva danas s njime.
- ulsa moe biti najbolja na svijetu ama je nee uzeti, niti e mi u kuu!
- to ti je skrivila? - blijed kao vosak upita Hilmo.
- Velim ti, ona nije meni nita skrivila. A ta e mi dobro dijete kao to je ona da i skrivi? Ve ja u da te
upitam: poznaje li ti njezina oca?
v1
- Bogme znam - veoma dobro!
/,,... .,
- Pa kakav je, ta misli?
- Dobar i poten ovjek.
- Jest, jest, veli pravo. Nije nikomu nita ukrao, nikoga ubio - nikomu nita zla nanio. Jo vie: - ja znam da je
nekada i dobro brai inio. Eno on je i podigao Avdagu. Ama deder ti njega gledaj, kakav je za se. Ako ne zna
rei u ti u kratko. Juer sam bio tamo na uredu po poslu, pa mi oni inovnik ree od mnogih naih kako su
isprodavali to imadu. Upitam ga zna li ta za Alagu? A on meni: da zna, pa da je osobito pazio i biljeio i
napose kako Alaga svoje prodaje i napua. To da je inio jer ga je iznenaivalo koliko Alaga ima posla u uredu
radf
218
BEZ NADE
prodaja. I znadi dobro: Alaga ti sada nema ama nita - samo ono kue nad glavom i dva tri kmeta. To ti je sve!
- Pa to to pada na ulsu, i misli li da ja nju hou s toga jer e mi to donijeti.
- Ni ovako ni onako nee ti nita donijeti. A ja bih te sam ko otac ukorio kad bi ti iao traiti djevojku po tomu
koliko e ti donijeti. Ako je i crna ciganka bez ita - samo valjana i estita - a draga je de, sine, ja u ti
odmah dati svoj blagoslov. Ona je crna ciganka, jer su joj i otac i mati crni cigani bili. Nego ovdje ti je druga
stvar po srijedi. Evo uzmi Alagu, pa ga razmatraj kakav je a kakav je on, tako su ti gotovo svi nai. Otkako
doe Austrija - on ti nema iva mira. Kopa se, ljuti, snuje, vie - kad ga tko ne uje, u etiri oka, ama da niko
dalje ne zna nije zadovoljan. Ja ga nekoliko puta upitam: A to to, Alaga? A on meni: Eto tako! Ja nemam
nita prigovoriti da jedan ovjek bude za ovo, a ne za ono. Ljudi su taki, pa im neto drago, a neto nije. Ve za
one stvari koje su vee, zamanije, ja bih htio da imadu razloga zato ovo ine, a ne upravo ono. I da mi je znao
Alaga navesti razloge - pa mogao bi i mene navesti da budem i ja kao on. A ovako on meni samo veli: Neu, jer
neu. Pa taman! Tu ima slobodnu volju, a nitko ga ne more prisiliti, da zavoli ono to mrzi. I onda ti on i s
drugima zajedno zabio u glavu, da e se iseliti. I hajde danas, hajde sutra - hvala Bogu, ima oi, pa ga moe
jo vidjeti u Mostaru. Za nita nema odlune volje, otee od danas do sutra, pa sutra opet neto - te eto ti ga
nikada na ono, to je davno i davno bio tvrdo odluio. Zar se ne spominje kakono je bilo, kad je bila rasprava
proti onomu seljaku to ga optuie, da je ubio Kenjara? Nema nikakvih dokaza, a seljaka onda nije ni bilo gdje
je bio Kenjar, pa ni erijat ga ne bi mogao osuditi. I svi, ama svi planue ko vatra to onoga optuenika puae,
pa
219BEZ NADE
odmah se spremie da e tokorse sud ii optuiti pred mutesafirom. Polo ih vie od stotine ama jedva uza
Suhodolinu, ono ti jedan po jedan otpao, ustavio se ovjde-ondje, a kad mutesarifu na avlinska vrata nema ih
ni kolik prsti na jednoj ruci. Vidi, taki su ti oni. A Alaga? Kroz sve to vrijeme natezanja, iekivanja ta je
radio? Nita, zna, ta e rei, nita! Da je barem odselio kad je prvi put to zamislio, jo dobro. Ama on od
danas na sutra, pa ne radi nita - a ivjet se mora - ne prodaji komad po komad. I jo kako je on ivio, kako li je

troio! I tu sam ga ja opominjao - al' uzalud. On nije imao srca da se razmisli je li to za njegov oni sibijan
dobro, hoe li njegovoj obitelji to kasnije biti od tete. Bio je tvrdokoran, nemilosrdan, pa se za to nije pitao. A i
s druge strane moe vidjeti koliki je on zloinac. Eno kako je odgojio Mehmedaliju, da onake liske malo gdje
ima, a i Meho im se poeo skitati. Ja sam mu govorio: U pamet, ovjee, pazi ta radi od djece, pa im ne budi
neprijatelj, ve neka to ue! A on? Izderao se na me, kao da sam mu neprijatelj, a kad mu rekoh da je lijepo
znati i vlako pismo napade na me kao da sam ostavio din. Neu ja ree mi svoju djecu da tjeram iz
dina, ve hou da ostanu pravi turci! - E dobro, ekam ja kakve e on to turke odgojiti. I evo - sad vidim!
Mehmedalija popiti kiu, ukrasti to mu doe do aka i takova ti je turina Alaga odgoji. Ako ih oni misle
takove odgajati, i ako misle da e tako koristiti dinu, otimljui se od pametnih stvari onda bolje da nas
nikako ni nema. Barem ne bismo onda sramotili sveti din. Moj Hilmo, teko dinu i zlo s ovakim ljudima! otegnu Omer-efendija glasom kimajui glavom, pa se onda zagleda u mum.
Hilmo je mirno i pozorno sluao ta mu otac kazuje. Uzeo kutiju, da smota jednu, nu kako je smotao, onako ju i
nezapaljenu drao u cigarluku meu prstima.
220
BEZ NADE
- Jest, jest - nai ti ljudi mnogo ta nee, ili bolje, ne znadu ni ta hoe, ni ta nee, pa jo uz to ne rade, nisu
odluni, ustrajni. A ima ih gorih. Hadi-efendija prije sve nagovarao biva po itabu, da sele. Od vlade mu dali
slubu i plau - i vie Hadi-efendije nema da ui iz itaba. Ve da, pravo, hou da o Alagi govorim. On ovdje
osiromauje - a i osiromaio je -, jer misli jadnik da e tim dinu koristiti; sinu ne da nita uiti, ve ga puta da
se kalai - i time misli, da je podgojio dobra muslimana; hoe da seli makar da jo sjedi i onda misli da je
dinu pomogao ako dina ovdje nestane, kad bi svi odselili kao to bi on htio. A onda? Ti si onomade prvi put
navukao na se one tijesne haljine, jer ti je u njima zgodnije radi posla i eto ti Alage i proti mene i proti tebi,
da smo izdali din. Ja drim da sam te odgojio dobra muslima, pa se ne mogu u niemu radi tebe postiditi ni
pred kim. Ali njemu si ti sve jedno izdajica dina, jer si obukao one haljine dok je njemu njegov sin i svaka
druga pijanica pravi turin, baci li se takoer na te kamenom i na svakoga koji se obue kao ti. I tako vidi da je
Alaga dvostruki zloinac: zloinac proti djeci i kui svojoj, dok sve upropauje, a nita ne radi, pa mu moe
-to dragi Allah ne daj! - doi da mu umiru od gladi; zloinac je proti svetomu dinu, jer nije podgojio svoju
djecu da budu na ast dinu, a jo manje da budu jaki pa da ga umom i razumom die i brane pred
najnauenijim svijetom. Pa je meni i tebi Alaga rekao da nismo turci! uje li! To je rekao on, koji, kako vidi,
ni kaurin nije, kako i ta radi!...
- To ja vidim sve dobro i sve je tako, kako si mi rekao, ama...
- Ovako ti je, ovako! - nastavi Omer-efendija dalje, ni ne ujui da je htio Hilmo neto rei. A zna li ti da ima
neka vrsta osoba s kojima ni jedan ovjek od potenja nee da obi, jer su hotomino pale u najgnjusniji kal? Ja
velim da pravi
221BEZ NADE
ljudi ne bi smjeli opiti ni sa ovakim hotomicnim zloincima, koji i znaju i gledaju upropauju one za koje
bi se imali najvie brinuti, i koji na ovaki nain kao Alaga rade proti vjeri svojoj. Ja ne bih htio da doem s
njima ma u nikakvu svezu -ve kad hoe sami da padaju u ponor pri zdravoj pameti, puci ih, neka padaju, jer
znadi, da ni nisu vrijedni da ivu, niti da se muslimi zovu...
- Ali tu nije ulsa kriva! - nadometnu Hilmo, izdignuv glavu, jer je bio sjedio pokunjeno, sluajui
svaku i razmiljajui to mu je otac govorio.
Ona nije ali jest Alaga. ovjek mora ovjeka voljeti ama nitko nikomu nije vei prijatelj nego on sam
sebi. Da je Alaga sam svoj prijatelj, ne bi radio ko to radi i dane gubio, niti bi upropaivao ba one koje mora
voljeti najvie. On vidi da propada sve vie i vie ta eto je ve gotovo i sasma propao, ali nee da se dozove
pameti. Ovdje mi jedna pade na um. Ja mislim da mnogi postaju zloinci jer se uzdaju u milosre ostalih ljudi.
Ima ti beara koji e potroiti sve, uraditi, to god hoe, a kad ih pita: to to? - rei e ti: ta mi je stalo, i
onako nema tko e za mnom plakati. Oni koji ima na vratu kuu i djecu, odmah je ozbiljniji, radiniji, ne
vrtoglava kao bear, jer veli, da se mora za svoje brinuti. Nu mnogi otac i domain se zaleti, pa se upropasti
upravo hotomino. Ne znam, da li pri tomu to misli, ali svakako mi se ini da mu i nesvijesno i nehote dolazi
na pamet neto to mu olakava tu njegovu lakoumnost, taj njegov zloin; on misli: ta mi je stalo, kad padnem
ja, a moji osirote, onda e ih drugi ljudi pomoi, jer su to i drugim inili. Eto ti moja glava ako mnogi to i ne
pomisli upravo onda kad hoe da skoi u provaliju. Ako Alaga to sada ne misli morat e, Boga mi, misliti
onda kad padne sveosve, pa e onda zinuti i ekati tko e mu pruiti komad hljeba. A
222
BEZ NADE
nema zakona koji bi takove zloince kaznio - pa kad ih ne kazni zakon, onda neka ih ljudi kazne. Oni moraju
biti primjer lakoumnicima da se ne moraju preuzetno uzdati u milosre ljudi, a oni koji oito hotomino
upadoe u nevolju svojom krivnjom, neka trpe - jer im je uvijek bivala dosuivana odvie mala kazna u savjesti.
Oni ponajvie ale svoje prole dane radi sebe te ih boli to ne mogu raditi ko i prije, a teret im je kad se sad
moraju brinuti otkud da nabave koru kruha i svojoj djeci, kad ne mogu ni sebi. Ne pomai nikada zlo - a moda
e se Alaga, kad mu otea, moi dozvati pameti, pa onda neka usrei svoju djecu kad nee sada. Ili misli, da
on ve sada ne govori kako tebi - kaurinu - ne bi dao keri?

- Sve je dobro i lijepo, to si mi rekao. Ali ako je on upao u zlo, zato je osuena da ga i ulsa trpi kad nije
kriva?
- Ko s avolom tikve sadi, o glavu e mu se razbijati. Razmisli to sam ti sada rekao, pa emo se onda
opet razgovarati. A ti mi nai djevojku da nema nigdje nita, pravu sirotu, pa ju usrei. To e ti biti dobro djelo,
bolje nego da ide
usreivati bogatu sirotu..... De, de, a ima vremena, pa u ti i
jo kazati.....Ve ja idem da spavam, umoran sam, jer sam se
danas dosta izhodao.....
Kasno je bilo, kad je Omer-efendija otiao da spava, dok je Hilmo ostao u haraluku, gdje noava ovo ljeto.
Negdje tamo za kuom pomolio se mjesec, a vedrim nebom igrali milijuni sitnih zvijezda. Zavladala mrtva
tiina, tek katkad kad odjekne po njoj togod, dok dolje Neretva umi ispod peina, pjevajui nonu tajnovitu
pjesmu, koju od vijekova pjeva. Sjene kua od mjeseca otro odrezane padale po ulicama, dizale se uz duvarove,
a daleko tamo na drugoj strani zacrnilo se kao crna avet, gdjeno se po baama diu voke i drugo stabalje.
Bajna i tiha no, a Hilmo, sam u odaji, naslonio se na pender, iznio glavu da mu
223BEZ NADE
elo hladi laki vjetar i nona svjeina, oima zaokruio naokolo pa ih abo meu zvijezde, a misao ostavio
dolje, te se bavio ulsom i onim to mu je otac rekao. Kako bi mu bila divna i arobna ova no da mu dananji
dan nije bio pomuen!...
- A zato ne ulsu? to on ima proti njoj? Da on nije mislio rei mi kako ne bi ba najvolio kad bi je uzeo? Ili
da tu nije drugo to po srijedi, jo neto vie nego li mu je otac rekao? Moe biti - moe... Pa ta mu je ono
danas Saja rekla?
Drao je da je nespretna ala kad mu je pripovjedila da ulsa nee nikada biti njegova... A nuto: neto mu je
slino i otac sa svoje strane kazivao.
- Tu mora da je neto po srijedi...Al' to bilo da bilo, zar bih ja smio i mogao ostaviti ulsu, nju, koju tako
volim, a ona mene? Tko bi smio nas dvoje rastaviti?
I ulsa, i Saja, i Alaga, i oine rijei - sve mu se to vrzlo po glavi. Zadugo nije siao s pendera da ide spavati.
XIV
Sutradan je Hilmo otiao rano u duan, kao obino. Ali je bio neispavan, tek pred zoru stisnuo je malo oima'.
Sve je vrijeme razmiljao o ulsi, pa o onomu to mu je rekla Saja i to mu je otac govorio.
- ta se je to uvalilo meu nas, pa hoe da nas rastavi? Alaga da mi ne da keri? A zato, ima li razloga za to da
mi je. ne da? A moj otac - i on me svjetuje da je ne uzmem. Zato, veli, jer je Alaga zloinac proti svojoj kui i
prama dinu. Ako je to tako - nu je li za to ita kriva i ulsa? Poznajem dobro svoga oca: dobar je ovjek,
milosrdan, ko kruh, to se jede. )d
224
BEZ NADE
sirotinje nije nikada odvratio glave - al' znadem, da ne more vidjeti tko se sam zapua, iskvaruje i udara po
zlu. Ako Alaga i sin mu padaju sve dublje, svaki na svoj nain - ipak je u toj svoj nevolji ulsa ista i nevina.
Moj je otac ne bi meni samo radi toga branio - da nije to drugo po srijedi. Mora da neto ima i hou da se
raspitam!
Cijeli dan je Hilmo bio obeznanjen; to je radio, radio je onako kao navijeno vitlo, zato jer mora, a o poslu niti
je to mislio, niti mogao misliti. Glava mu je bila da raspita to i razazna o ulsi, o Alagi. Pade mu na um da
Saju pritisne pa da mu ona kae sve to znade. Poslao je po nju momka da mu doe, pa da e dobiti lijep dar. I
zbilja, po podne, kad je bio sam, a najea vruina, eto ti Saje na vrata.
ta zna, kazuj a uinit u ti dar odmah to se ni ne nada! - ieka ju Hilmo, a da joj nije dao ni
odahnuti.
Saja mu poe kazivati ta je Alaga doma govorio. Kad ga je prvi put vidio u tijesnim haljinama da je bio upravo
pobjesnio, govorei da se je Hilmo pokaurio, pa je eni zaprijetio da e ju puati dopusti li da ulsa vie ikada
progovori s Hilmom koju rije, a jo gore bude li i mislila na udaju za nj. On da nije gojio svoje keri za udaju.
I jo mu je pripovijedala da Alaga svaki put saspe na nj - na Hilmu -svakih i najeih prijekora, da neprijatelj o
neprijatelju ne bi mogao gore govoriti.
- Dok ja bjeim od kaura - on se kauri! - govorio je Alaga. Dok sam iv, keri mu ne dam. Nek ostane usielica,
nek skoi u Neretvu - ali njegova nikada!
I to je Hilmi bilo malo. Gledao je i po ariji da sazna to govori Alaga o njemu. Nikada nije mario da sazna to
ko govori i naklapa, al' sada sada bi i u pakao na putovanje da uje ta se tamo govori o ovoj stvari.
^
,
225BEZ NADE
U ariji opet gore sve nego mu je Saja kazivala. Mnogi su ga uzeli na sito i reeto, a najvie Alaga. Jo je vei
bio bijes proti njemu i ocu mu nego li proti Austriji, nego li proti ma i jednomu vabi. A zato, to im je uinio?
... Jer je obukao tijesne haljine!
Hre od ljudi! iztisnu Hilmo bijesno kroz zube, a oi mu se zasjajie, kao uvrijeenu, ranjenu ovjeku, koji
e sad na da naskoiti na neprijatelja, da se osveti. Ja im nisam vie turin - a oni jesu, i njihova djeca jesu,
samo dre li se kao i oni, nose li se kao i oni, - a ostalo mogu raditi sve to je na sramotu ljudstvu i dinu.

Taman! ovjek nikada ne more iz ovjeje koe iskoiti, ve uvijek ostane ovjek... I ja u da ostanem ovjek sa
onim manama koje su nam duboko u naravi zasaene... Moj otac ima pravo a ja u ga posluati. S ludima
i s propalima neu tikve saditi - eto ih tamo..... Odriem se i
ulse, ma da ju ljubim, ma da znam da bih i ja s njom i ona sa mnom sretna i zadovoljna bila. Kad joj je otac
pravi turin, i kad se tako pametno brine za din i za djecu svoju - eto ga, pa neka im bude kao to on i eli! Kad
misli tako sauvati din...
I potrese na sebi francuskim koparanom, uhvativ ga rukama sprijeda po prsima, a namrtiv elo. Onda poe
namjetavati fes na glavi, izae na vrata i stade gledati na cestu, osvrui se ovamo, onamo, sve smrknut, a da
nije u nita izvjesno i stalno gledao. Svijet se motao, prolazio, kola, konji - sve je to prolazilo ispred njegovih
oiju, a da se je mogao zakleti da nita ne vidi, makar da sve gleda. Jednom se rukom podboio tako da se je
laktom oslonio o direk vrata, drugu abo u dep, a nogu preko noge premetnuo, te mu je povrh bilo koljeno,
kojemu je bilo neim bijelim zapraeno. Doe nekoliko muterija u duan, a on pred njima unie unutra. Nije
uvijek mogao da pogodi ta tko trai, mjesto jedne
226
BEZ NADE
davao im drugu stvar, i pri plaanju nije ni brojio koliko prima. Da su mu muterije platile ispod cijene - on ne
bi nita znao, niti se mogao osvijestiti.
- Ah ne - ipak moram otii ulsi da ju vidim i da se s njom razgovorim da li znade ona o svem tomu to biva i
kako se dri? Ja da nju ostavim? Zato? Zar da se osvetim Alagi?... Ne, ne -ja u barem gledati da ona pobjegne
pa e onda sve biti dobro!
Do dva-tri dana navuklo se oblaka nebom, pa se inilo da e nakon tolike sue pasti kia. I omara pritisnula, a
muhe kolju i tipaju da nije mogue podnijeti. Odmah iza podne, kako je ruao, Hilmo se die, uze tit, pa
prama staroj upriji. Bio je u tijesnim haljinama. titom se stapao, a prije nego e ga osloniti i uprti njime u
zemlju, zamahnuo bi daleko naprijed. Upravo je letio, te su mnogi po duanima koji su ga vidjeli, odmah rekli
da se stidi ta je od sebe uinio, pa izmie to bre, samo da ga ne gledaju. U tren oka bio je preko uprije, pa
zakrenuo na lijevo, te preko pila niz Donju Mahalu. Naumio je i nakanio najprije da se jo raspita kod Saje, pa
da ona ode rei ulsi da mu izie na vrata ili da se nadviri u Sajinu avliju, gdje e ju on ekati. Bio se zadubao
u misli, a elo mu se smrklo, kao to se je i nebo smrkavalo oblacima.
Bijae ve gotovo sasma blizu Alagine ulice, kad iz nje izie
nitko drugi nego Alaga. Hilmo ga opazi, malo problijedi, al' je proao upravo odlunije naprijed, odluan na
sve to e biti. Alaga se digao jako s ruka da ode u ariju, pa pognuto teglio iz ibuka i gledao preda se. Kad
su ve sasma blizu jedan drugomu doli Alaga se lecnu, a Hilmo problijedi. Hilmo pozdravi Alagu al' mu
on ne odzdravi, ve stade kao ukopan i pogleda za njim otro, ko da na nj siplje strijele. Odjedanput
kao da mu je neto u glavu sunulo okrenu se natrag, pohiti, prestie Hilmu i pred njim izmaknu u ulicu.
Hilmi pue pred
227BEZ NADE
oima te se i dosjeti jadu ta bi to imalo znaiti. "AT zato svejedno zakrenu Saji, koju nae na malom hajatu,
gdje se je izvalila na stari ilim. Ciganka naslonila glavu na dlan i priklapala oima. S glave joj se razasule po
tamnom licu crne, sjajne kose; kako se haljine pritegle zemlji, onako joj se vidno izrazivali valoviti oblici tijela,
prama prsima spuani, da se onda naglo dignu prama bedrima, gdje je po onoj jednoj oblini spuala i protegla
drugu ruku.
Kad Hilmo ispade preda nju na hajat, ona ga pogleda kano nehajno i snenim oima. Onda se protegnu, zijevnu,
die glavu polako s jastuka i sjedei prebaci kose straga, dok joj se nekako presumiena koulja na prsima jae
razgali, da se je otkrila ona uvala sve do pasa, jer joj je jeerma bila raskopana, te joj se prsa slegla napeto po
stranama, gdje su nabrekla i kroz koulju probijala sa dvije bobe.
- Taman sam htjela zaspati! - zijevnu Saja, odmahnuvi oima po krilu i pogleda Hilmu.
- Kai mi ta je s ulsom?
- A, ti si radi toga doao? Nema nita - ja znam da nee biti tvoja. Otac joj se zakleo da je tebi - kaurinu - nee
dati.
Hilmo problijedi, pa mu se u obraze slegnu modro rumenilo, te krinu zubima.
- Nee, ne - ne deri opanaka! - potvrdi Saja. A i to je stalo djevojci - ona ima, uur Allahu, svoga muteriju.
-Tko je? Kazuj!
- De ne hiti, bolan! - omjeri ga Saja. Ona e biti Salkina -a to je na koncu konca svejedno, samo da se uda...
Momak se strese, koraknu natrag, a tit tako uhvati i stisnu objema rukama da ga umalo nije prelomio.
-Salko?
. >-Jest, on nju odavna gleda, a i ona...
; . ....*"..
228
BEZ NADE
Upro oima u Saju, kao da ju je htio probosti, a sve jednako stajao nepomino, ukoeno, kakono je i ostao kad je
koraknuo na se.
- Hahaha! nasmija se. - Pa i ona! Salko----! smijao se on
bolno, ujedljivo. Nee kaurina, ve za pravoga turina Salku! sipao je naglo, bijesno pa odjuri na vrata, a da
se ni ne okrenu.

- Sretan put! - poprati ga Saja, pa se opet izvali na jastuk. ta u ti ja! Dina mi, ne mogu ti pomoi. Neka Salke
- on meni dolazi i ne zaboravlja me - a kad si ti meni kroz ovo godinu, godin i po dana to donio? - cijedila
je Saja kroz zube zatvarajui oi i maui rukom oko glave da se obrani od muha. Nu kad vidje da je sve
uzalud, prekri se jemenijom i zaspa.
Probudio ju je pljusak kie, koja je sipala ko iz esme. Po avliji zastala voda, a kako koja kap padne, onako se
podigne mjehur, pa se razlije - i tako je to neprestano padalo, kapalo, trcalo. Od daleka se ula i grmljavina.
Saja se die, protare oi i razgleda oko sebe.
- Aman kie, kako je udarila! - zaudi se, ne diui oiju s avlije. Sabane, odoh ja malo u hanume! viknu ona
na tavan.
- Pa hajde, to meni kazuje! - odazva se odozgor opor glas. Saja ustade, nataknu nanule, pregrnu se
boom, pa
pobjee kao da ju vjetar nosi.
- Uh, kie, hanuma! - uskliknu, kad se je stresla na hajatu. Hanuma je sjedila u pokrajnjoj sobi na hajatu.
Premotavala nekakav bez, to ga je jutros kupila.
- A ta ti je, hanuma, to si nekako ljuta? - upita Saja.
- Proi me se, ne znam ni gdje mi je glava ni kako se zovem.
- Da nisi to bolesna?
- Kamo sree da je samo to. Ve po podne ta mi je bilo s Alagom! Nije ni kolik na ulicu iziao, eto ti ga odmah
natrag,
229BEZ NADE
pa udari i po meni i po onom jadnom djetetu, da Hilmo dolazi ulsi na vrata. Do avola sve - svega mi je
dosta! I one njegove vike mi je suvie, sve mi je krivo!
- A ta e mu - on je domain. Pa bit e da ima i pravo to ne da Hilmi ovamo. Ne brini se ti - na e ulsa
svoju sreu. A to ne bi za Salku?
- Nek je daje, komu hoe - neu vie u nita da se prtim. I ovoga mi je dosta ve mi je jedino ao i srce me
boli radi onoga djeteta to se iskopiti od plaa.
- A gdje ti je, gdje je ulsa?
- Ne znam, pobjegla pred ocem nekuda gore na tavan. Cijelo je vrijeme preplakala...
U odaji nad baom sjedila je ulsa prama prozoru, zaplakana i ponitena, s rukama u krilu, a oborenih oiju.
Prozor je bio otvoren a kroza nj navirao hlad od kie, te razblaivao onu vruinu to se je bila slegla u odaju. Iz
poetka je sjedila u prozoru zamiljena u tune misli, a da nisu kapi od velikoga pljuska i na nju poele padati,
ne bi joj ni palo na um da se digne. Odmah opazila nije bila da je kia udarila te kako kopa zemlju po suhoj
bai. Zanosila kia kapi i na nju, te joj padala po ruci i ramenu, a gdje je koja kap pala na bijelu koulju,
odmah se rasplinula po bijelom tijelu i priljubila koulju da je kroza nju jasno probijala puna ruka. A kako su
kapi udarale i o demire, onako su odtrcavale i na grudi, slijevale se u nje, eljne rek bi da se razgriju u onoj
toplini plemenitoga djevojakoga tijela - i tek ju to strese, podrai, pa se ukloni dolje na minder. Oi joj ljuto
zaplakane, a grudi se naglo dizale i sputale od dugih i dubokih uzdaha. Ima ve nekoliko dana da je saznala za
oinu zabranu - a sam joj ju je kazao. Kao da se oko nje svijet okrenuo kad je ula, da ne smije ni misliti na
Hilmu. Zgraala se je s pomisli da je Hilmo postao kaurin - tako joj je Alaga
230
BEZ NADE
rekao - prepala se od toga, al' neka sila nepoznata, skrovita, nutranja, koju ovjek osjea a razumjeti ju ne moe
ta ju je sila njemu privlaila, i ona je ila k njemu da ga vrati iz kaura, da ga opet za se dobije. Je li mogue
da bi nju Hilmo tako ostavio nakon svega onoga to joj je govorio i zaklinjao se mladim godinama svojim? A
zar bi Hilmo imao snage pa da postane ono s ega ga je njezin otac prekoravao, osuivao? Zar bi ona mogla i
pomisliti, zar bi mogla ostati pri pameti kad bi sama pred sobom sebi ustvrdila i priznala, da Hilmo nee biti
njezin?
Na nju, koja jo nije iskusila nikada nikakve gorine ivota, ujedanput se na nju eto sasu rukovijet gromova i
razori joj onaj sretni, sveti mir slatke ljubavi to ga nevina djevojka die u svojoj dui, u svom srcu, drei, da je
to najjaa tvrava, nepredobitna, na koju nitko nema snage navaliti. A sad evo: kad se je i najmanje mogla
nadati kakvomu porazu, kad se je ve primicala i skorilo vrijeme da u naruje padne svome dragomu u
njegovim bijelim dvorima, kad joj je u grudima buktila vatra za neim uzvieno slatkim, a po glavi se vrzle
misli bajne i zamamne sad ujedanput razori se to sve, a iz usta njena oca zaori grozno, kobno:
- Ne govori ni ne misli nikada o njemu, nee za nj, on nije turin!
On nije turin! Kako strano zvue i zvone te rijei, kako kobno uza njih odjekuje da nee biti njegova! Ako ju
je otac htio unititi, satrti, zato nije naao naina da odmah prestane bitisati, ve ju onako ranio i ponitio da
bolna to jae iva trpi od tih groznih boli? Taj njezin otac - ima li on smilovanja prama svomu djetetu, prama
svojoj keri, koja ga je ljubila i ljubi djetinski, odano, pouzdano? Pa kako joj je mogao tako silno ubiti duu i
srce i rei joj: Keri, ti nee vie ivjeti ? Da joj je barem oduzeo ivot - da joj ga mati ni dala nije!
231BEZ NADE
bez Hilme.....
A kako, i zato? Zar je Hilmo mogao postati takov grjenik, on, koga je ona ljubila, i koju je on ljubio?

Njezina bol, njezina tuga i odvie je bila velika, a da bi mogla i imala kada da ide ispitivati kakav je i koliki taj
Hilmin grijeh radi kojega ih eto rastavljaju.
Pred materom je plakala - a mati joj nije znala nita rei -jer je i sama jadna bila. Traila je utjehe, mira - al'
nigdje ga nai; svagdje je nalazila gdje ju gleda onaj mrki, ozbiljni i ukorni oev pogled. Pa jo danas - danas
po podne, kad se je povratio, kako ju je izruio i nju i mater! Nije znala to je bijes
- nu tada je odmah pogodila da joj je otac bijesan kao to nikada nije bio. A uz te muke jo ono vjeno
napadanje Sajino
- kako ju je to peklo!
- Zna ti babo ta radi. ta e ti Hilmo? Ta ni Salki mahane nema, i da zna, seko, kako za te propituje - svaki je
dan u mene!
Kad joj to rekne, voljela bi ju smrviti kad bi joj bilo na izbor nego li Bog zna to. Da, najvoljela bi ju smrviti tako su joj te grozne boli u glavu dovodile i groznih misli, koje joj nikada prije nisu mogle na um pasti.
- Mati - ja u pobjei!
- uti, keri moja, kako to moe i misliti? ta ti zna ta e biti? Bit e onako kako Allah hoe.
U kui je nestalo onoga mira, onoga zadovoljstva koje je prije bilo. Hanuma sama bila je kao smetena,
Mehmedalije i Mehe po danu nema doma - te je tako po itav dan bivala sama s ulsom. A kako ju je
promijenilo ovo zadnje vrijeme, kako li je silno opala!
Jedno po podne Saja stala na hajatu pred ulsom, kad se je hanuma u sobi naslonila da malo otpoine, jer je i
sama bila umorna, razdraena i potresena kerinom tugom.
232
BEZ NADE
- Zna li, boja, da mi Salko svaki dan dodijava? -ispitivajui pripovjedi ona ulsi.
ulsa ju ni ne pogleda, niti joj to ree, ve ko ni ne uvi nita, nastavi i dalje vesti.
- Dina mi jest! A ja ti znam i o Hilmi jednu!
- ta, kazuj? - osu se djevojci preko usana smijeak, kao smijeak veselja i nade.
- Bogme da te se je on okanijo.....
- Crna kugo! - oturnu ulsa eref od sebe, pogleda ju ukoeno pa udari u pla da je sve jecala.
- ta je opet to? - skoi hanuma iz sobe i stade na vrata, pa pogleda ulsu i omjeri Saju.
- uje li, Sajo! Nikad da joj vie nisi nita spomenula ni o Salki ni o komu! - otro ju prekori hanuma. Nije
tvoja da se ti
za moje dijete brine i da ju rastuuje.....jo samo jednom da
te ujem.....
Hanuma je ljuto i mrko prijetila Saji, i pogladila ker po glavi i obrazima.
- Ne plai, keri - bit e, kako Bog dade!
Saja malo poposta, pa ode. Vie nije imala odvanosti, da ma ita ulsi rekne. Al' kako je uvijek lukava bila,
sama je iz daleka vazda svraala razgovor na ono, to bi ona htjela, ne spominjui ipak niije ime.
A Alaga, kad bi doao doma, bio bi vas smrknut videi kako se hanuma dri, pa i ulsa, ako bi ju kada vidio.
Njega je to veoma ljutilo, videi da njegova strogost jo nije mogla sveosve tako djelovati na ulsu, da joj iz
glave izbije onoga -kaurina Hilmu. Radi toga bi se katkad upravo ubjesnio, pa osim to ga je to peklo da jednom
rijei i otrim pogledom ne more ker dozvati pameti, muilo ga je i ono to je na dvoru, izvan kue bivalo. Pod
jesen vaba uzeo vojnike, te ne samo
233BEZ NADE
to, ve jo podigao vojsku i na one koji su se odmetnuli u gore. Ve mu je dozlogrdilo to stanje i sve mu
nesnosnije bivalo, a i sam sebe poeo prikoravati to se nije davno izselio, ve u ludo ekao i troio vrijeme.
uo bi da su sad ili jednoga ili vie ustaa ubili ili uhvatili. Nu sva mu je utjeha bila u tome to se je znalo, da
se ustae lako lasno ne predaju - - nu, pa Bog zna ne more li od tuda neto biti? Kako bi bilo jo i to priekati?
Uza sve te brige - nadola mu i nova. Ve mu palo na um da promiljava i razraunava o svomu stanju. A to mu
se upravo nadalo kad mu je od ljetine ispalo tek nekoliko tovara ita te neto masla i pastrme. A pred dvije-tri
godine jo! Silno ga se dojmila ta razlika, taj nazadak, koji se vie nije mogao sakriti. Nu njemu nije jo bilo ni
na kraj pameti da bi radi takovoga stanja poeo oajavati. Neto mu se sve inilo da e biti bolje, ljepe, a za
ovo sadanje stanje srea mu je bila to i tim se je tjeio to nije radi niega mogao na se krivnju svaliti. to je
god radio, bilo je, jer je mrzio one koji su doli - kako je mislio - da izkorijene din, pa ako sada manje ima,
tomu su krivi i vabe i svak drugi - samo ne on. Ta zar mu nisu krivi i oni koji se - makar da su turci - ne slau
s njime, zar mu nije kriv i Omer-efendija i svi taki redom? Ta da su svi ti kao on -vabe vie ne bi bilo gdje je,
ili ako ne to, a to barem u zemlji ne bi ostao ni jedan turin.
- Ah - kud e, ta e s njima? Eno neki se predali u kaure - kao Omer-efendija i sin mu, pa sramote din.
Drugima sada povukli sinove pod puku - a oni nita ve skrstili ruke i gledaju. Zar to nije upravo najgore, i zar
to ne znai propast dinu, jer se od njega odmeu? A oni opet, koji pobjegoe -sada se moraju prebijati po
kamenu, bez pokrivke i bez kore hljeba, a vabo ih natjerava i zatjerava pa kolje kao janjce. I sve kad bih ovdje
imao Gavranovo blago - ne bih se smirio.
234
BEZ NADE

niti bih se smio smiriti. Bolje meu braom turskom u Turiji i kruh prositi nego ovdje na dukatima sjediti! Pa
zar e nas oni puati da umremo od gladi? Eeh - i kako e nas bratski i rairenih ruku primiti!
A jo kad bi promislio i pogledao kako se je u Mostaru kroz ove tri-etiri godine promijenilo! Koliko tu novih,
nikada nevienih ljudi druge vjere i jezika, pa ta tu rade, kako li ivu! Zakopitili se, pa se ne diu, niti misle
dizati. Sjeli kao na gotovo, pogospodili se - a ima ih koji su se osilili da se domai s njima ni mjeriti ne mogu.
Gdje kakov posao, gdje kakvo to, eto ti njih, i oni ti rade i zarauju i nose. Domai ovjek ne moe ih ni
stignut.
- Evo - i ja bih ba uzeo to raditi ali ta u? Od vabe se ne more, on odnese sve! I sve vabo, nitko drugi...
bolno bi i jadno Alaga kimnuo glavom, uvjeren da vaba donosi i ini svako zlo. Gdje, u kojem poslu more
vidjeti naega ovjeka? vabo mu se ne da ni mjeriti sa sobom!
Njegovo razrovano kuno stanje ipak ga nije tako ponitavalo, a da ne bi mogao i imao kada isto onako misliti,
mrziti i osjeati kao i onda kad je jo sjajno stajao. I sada su njegove glavne misli bile one koje i prije, jednako
se drao kao i prije, njegov nain ivota, njegovo sve bilo je kao i prije. Jedno je najbolnije osjeao: to je bilo
malko vie sada onih o kojima nije mogao bolje suditi nego li o Omer-efendiji i Hilmi. Al' u tom zlu i nevolji
tjeio bi se razgovorom u uskom krugu svojih prijatelja, s kojima se je redovito sastajao i druio na sijelima i u
ariji. A srce mu se osobito napunjalo nadom kad bi i o mlaima uo da se dre kao pravi turci, te da su
pripravni na sve za sveti din. Razblaivao bi se kad bi koga toga imao prilike sluati - a mnogi bi se dotisnuo do
njega s potovanjem, jer je Alaga meu svojima uvijek bio i pribran i
235BEZ NADE
mudar, kao i do sada. A i vanjtinom svojom bio je ovjek pred kojim se mora gledati. Njegovom omravom,
kotunjavom vie licu zgodno odgovarala ona prosijeda a ne odvie duga brada, to mu se je sputala niz prsa, a
vazda mu upravo ko nove haljine od modre ohe.Tako ovjek i mora biti od ugleda
- a bio je jer svuda kud bi proao, svako ga je lijepo pozdravljao, sebi zvao, i srdano doekivao. to je
najvie pak
- glas mu je dizalo to to je on korjeniti, pravi turin, kako su mu govorili.
Nu od sve mlaarije najvie mu se gotovo sviao Salko, i to jo vie od onda kadno je poeo u njega doma
zalaziti na sijela -radi dogovora to e raditi pred novaenje. On je onda u Salki uvidio ba estita mladia i
muslimana, koji od nita ne poputa, ve se dri vrsto i tvrdo. Napose u zadnje vrijeme po vie puta Salko s
njim razgovarao - i kako bi se tada radovao, sluajui da i on - Salko - osuuje upravo ono i sve one strane i
domae ljude - kako i sam Alaga. I Alaga se s njim sprijateljio onako lijepo i pravo kako je prijateljevao i sa
Salkinim ocem, otkako ga poznaje. I Salkin je otac bio onako stasitije naravi, a pea od ovjeka, da ima ta
vidjeti. Koliko je Salko gledao, da bude uz Alagu, toliko je s njim i Salkin otac razgovarao, a jednom mu ak
spomenuo, da bi po djeci svojoj mogli biti i bolji prijatelji. To mu je naspomenuo isti Salko da rekne Alagi, a i
sam je htio i gledao, da oeni sina, jer ga ovako iskopa -kako je to sam kazivao.
Taj glas je Alagi bio drag i ugodan, a tim drai to bi tako ker mogao dati dobrom i pravom turinu. A
poznavajui Salku dobro po onomu kako mu se je kazivao, tvrdo je bio uvjeren da e se on i iseliti, i tako bi mu
bila ispunjena elja da sva njegova djeca odu odavle, kud i on, da nijedno ne ostane ovdje. Pae - Alaga je
jednom razmiljao o tomu kako"
236
BEZ NADE
e se on pod jesen stalno iseliti, a onda za njim da doe i Salko, kad vidi gdje e biti najbolje da sjednu.
Alaga je bio pristao sasma da ulsu dade Salki, kad ga je i opet Salkin otac upitao. Oevi su ve ugovorili i
vrijeme kad e se prositi i sve, da se niko drugi za nita nije imao brinuti. Alaga je to kazao i eni, da znade i
da se nada. Hanuma je i sama pak pogaala, da e do toga doi, jer je vidjela da se Salko vrza oko kue. ulsa
nije htjela nita da uje o tomu -ali bi ju tad otac izruio, pa opet pogladio, da se ne otimlje ve neka primi kad
ju estit momak prosi.
- Pa to e, ulso! i Saja joj onda poela govoriti. Da ti zna, kako je ono valjan i kran momak - da ga se
dva oka nagledati ne mogu!
- Ne govori mi o njemu!
- Ja o komu? Zar o Hilmi, koji te je ostavio i evo ima i pola godine i vie da nee nita za te da znade?
ulsa bi se onda ujela za doljnju ustnicu, pribrala obrvu obrvi i oima onako smrknuto zaiskrila. I lijepo joj je
to stalo, ama ba lijepo. Upravo je pristajala njezinom bljedilu na licu, koje je malo spalo, te kao bijeli snijeg
bez krvi odgovaralo prama crnim oima. Bjelilo lica prekidali su samo modri koluti ispod oiju.
udno joj se promijenila narav. Od njena nestana veselja ni spomena - te je sada itava djevojka, al' najvie
utljiva i zamiljena. Nekad bi joj palo na um i da se nasmije i da zapjeva - a to je bilo kano da je htjela upravo
od velike potrebe da rastjera crne i alosne misli. Mati ju je bojaljivo sumnjivo katkad kriomice pogledala i
onda se okrenula pa uzdahnula. Boljelo ju je sve to se je dogodilo s njezinom keri, a boljelo ju i to, videi,
kako se je spalo na tanke, veoma tanke grane u kui. Mnogo je puta ona kuala rei Alagi ta radi, ako Boga
znade - nu on bi joj odmah zaepio usta da to nisu njezine
237BEZ NADE
brige, te da je sve dobro onako kako on zbilja i radi. I hanuma se onda pustila upravo kao utopljenik niz vodu i
tako ohladnila da je moglo doi sve to hoe a ona bi to moe biti najhladnije oekivala. Vie ju je na to
nagnala bol radi keri nego sve drugo. Ona je vidjela i osjeala jade ulsine, a da je brojila. Bog zna koliko bi

nabrojila njezinih suza za Hilmom! I hanuma se nekako zanijela, te se vie bavila sobom i svojom tugom nego
li im drugim. Ni Mehu ne oprema vie kako ga je prije opremala i kitila. Malo poodrastao, dodue - al' mu jo
treba slatke njege materine. Nu ona se nije mogla ni na to prisiliti, te je Meho hodao i s djecom skakao i sve kao
da nema matere, koja bi ga opremila; tako je meu tuom djecom izgledao. Tjeilo ju je samo to kod Mehe da je
dijete dobre i blage udi, a mirno i posluno. Nikad mu nije morala dvaput rei da ne zakasni na ruak i u
iindiju doma.
- to u, mati? - pitala je ulsa hanumu kad se je primakao dan da e ju Salko prositi. A stisnula usta i
namjestila oi da joj suze ne kanu.
- Kerce moja - reci - reci da hoe! Kud e se otimati? Zna kakav ti je otac, a bogme - ja ne znam koga bi
ekala!
- Mati moja, i ti mi to veli! - prosue se ulsi suze i zaplaka ljuto, bolno kao dijete.
I materi potee iz oiju.
Kad je nadoao dan da e doi prosci, ulsa je bila tako mirna, tako beutna kao to je kamen beutan. Uzela
je Salkine darove nehajno, mutno, kao jednu stvar koja joj ne treba i nema nikakve za nju vrijednosti, pa da ju
negdje ostavi odatle je nee morati nigdar dizati. I dvorila je kahvom, i ljubila je u ruke - a da ju je tko tada
upitao to to radi, odgovorila bi da ne radi nita, kao i da ne osjea upravo nita, da bi ju za to tko pitao.
238
BEZ NADE
- Eto - uinila sam to su mi rekli da moram uiniti! -uzdahnu idui na tavan kad su hanume otile, a to ree
kao ovjek koji je sa sebe skinuo vreu brana, jedva ekajui da otpone.
I ona je otila u odaju, sjedila i otpoivala; ukoena oka i ispranjena, smrvljena srca.
XV
Ramazan godine 1883. pao upravo u najvrue doba ljeta. Bio mjesec srpanj, a vrue, da ti modani uzavriju. Iz
zemlje, iz kamena, iz sivih kamenih kua Mostara biju plamenovi, popada znoj, ko da se ovjek kupa - a vie je
i od mjesec dana to se nije na nebo izvio i najmanji oblaak.
rtva je, al' je i za duu tada postiti ramazan. Hoe se snage, volje, al' najvie tvrde vjere pa da isposti onako
kako je propisano. Pusta ega, dug dan, jezik ti se splie, a navrh jezika dua ama svejedno, ni kapi ne
mee u usta. Nekad krgne u utrobi, nosnice se ire na ugodni, razdraljivi miris duhana, prene kahve sve
se to ostavlja, da kao pravi vjernik istraje od sabaha pa do ahama, od zore do mraka. I nae se tko ne moe
vie ni rijei progovoriti - al' ga vjera krijepi i snai, miri ga savjest da vri svoju svetu dunost. Ni posao se ne
zaputa, ve se radi kao obino: il' u duan, il' na selo, il' u polje - to sve svlada snaga tijela i jakost vjere. Do
podne odleti nekako vrijeme, al' od podne za najeega zvjezdana kano da se otee, otee, a kad oko iindije,
onda se ve ponu inaditi iji sahat pravije ie.
- ta - moj ti je na dekiku!
239BEZ NADE
- Ajbo! Evo ovoga, pa ga metni u ekmedu, te ako ne priklopi, ja dajem deset napolijuna!
Taman je bilo nekako iza polovice ramazana, a muslimi izali iz damija, gdje su klanjali iindiju. Iz ejvanbegove damije, to je odmah na desnu stranu, kako se ide na Luku, posukljao svijet i razilazi se arijom.
Najprije zasulo na cestu ko iz mravinjaka, a onda sve po manje i manje. Meu zadnjima dvojica ila uporedo
polagano, odmjerenim krokom, te se razgovarali. Jedno bio Omer-efendija, a drugo Avdaga. Omer-efendiji na
glavi bijela ko snijeg ahmedija, a straga u ruke prikupio dubu i motao njome. Na Avdagi lijepe ohne akire,
vezen fermen, a cipele kripe, kao da ih je jako naredio. Preko vrata pa preko prsiju mu crna vrpca, a o njoj
sahat, to ga je metnuo za pas.
- Hajdemo u mene malo posjediti na duan! - zovnu Avdaga Omer-efendiju, kad su doli na raspue.
- Pa, hm a, svejedno! Ba sam mislio malo krenuti polagano etnjom ovuda preko uprije te na Cernicu.
Hajde!
I pou dalje Avdaginu duanu.
Sad je Avdaga imao veliki, lijepi i bogati duan, pod lipom podno Suhodoline, dok je njegov Muharem - tako je
sada svijet zvao Miiu - drao drugi tamo dalje prama Carini blizu pote. Avdagi svaki dan lijepo i dobro ilo i
kroz same dvijetri godine podigao se, da ne more ljepe, te se je mjerio sa prvima u Mostaru. Tko je htio u
ono prvo vrijeme, i mogao je, a Avdaga je i htio i znao raditi, dobro tediti, bio okretan, kao da se od svoga
vijeka bavi trgovinom. Pa ko da mu je sam Bog blagosivao svaki posao, svako poduzee - tako mu je upravo
kapalo. Postao pribran i uvaen, te kako su se ljudi jagmili o njegovo prijateljstvo! Tu njemu pozdravi, tu asti,
tu da ga upitaju za ovo ili ono, tu sve prvi ljudi da posjede malo s njirrie
240
BEZ NADE
i da se s njim razgovaraju kao da je od vazda, otkako je iv, s njima jednak. Evo kao ovoga ramazana: pred
iindiju mu magaza puna ko ipak. Upravo ljudima je ko za ast da kod njega ekaju kad e mujezin da se
oglasi, da onda pou u damiju. Jagmili se o nj komu e prije doi na sijelo i uvijek gdje to budni, njega zovu
meu prvima. Avdaga, koliko je mogao, i odazivao se je, svakoga rado i otvoreno primao, a na ustima mu vazda
uljudna i lijepa rije - ma nitko se nije mogao ni najmanje na nj potuiti.
Al' esto bi se i on sam, kad ne bi nikoga bilo, zamislio i svata premeavao po glavi. Nije jednom uzeo
promatrati sve one ljude, prve, srednje i najmanje uglednike - i mnogo puta bi mu ispao gorak, ujedljiv smijeh.

Valja to znati da Avdagu nije srea uzoholila, ve da je on ostao sve oni isti, i naravi, i prijaznou, i
udvornou, i iskrenou, i svime. Nikad se nije stidio priznati svoju bijedu i nevolju nekadanju, pripovijedati,
kako je mnogo puta i siranice bio gladan, te kako mu je Alaga pomagao. Onda, dok jo bijae u nevolji
kako li mu je bilo meu ljudima! Koliko i koliko puta je sluao gdje o njemu pripovijedaju da jadnik nema nit
to na se, nit to poda se. I dok bijae eljan kruha, kadno je hodao zimi, ljeti bos, go, na hiljadu mjesta okrpan
- nitko mu nije ni imena htio znati. Bio je prezren, kao sitni mrav, svatko se od njega odvraao, makar da
nikomu nije nita uinio, i makar da je ovjek ko i drugi, od kosti i od mesa. Kad bi on to bio rekao onda, svak
bi iv udario u smijeh - ma to bilo i najpametnije. Jedini Alaga naao se ovjek, pa mu u najcrnjim danima
pomogao i upravo ga on podigao. I Avdaga uzeo raditi, pa radi danas, upri sutra - i evo ga sada, gdje lei tono rije - na novcu. Onaj prezreni sirotan, gladan i potreban, sa svojom sreom doe u novi, nevieni svijet.
Od jednom ugledan, aen, pametan i mudar.
241BEZ NADE
BEZ NADE
kao to ih malo ima. Oni, koji ga prije ni gledati nisu htjeli, sada dolaze sa slatkim i prijateljskim smijekom k
njemu, rado ga susreu, iskreno mu se raduju kao najbolji prijatelji, od njega trae savjeta, pa kad on to i
neuputno rekne, dobro je, i kad on to i neuputno uini, lijepo je. Sve mu odobravaju, povlauju, te kad on
sluajno otvori usta, da zijevne, oni svi uute kao mravi, samo da uju ta e Avdaga rei i da mu ne prijee da
rekne svoju, na koju e mu oni povlaivati. Aman, aman, kako se udno ovaj svijet mijenja! Pred nekoliko
godina tko bi bio rekao, da u ja postati ovako mudar i pametan i odlian? upitao bi se Avdaga, a svoje bi misli
popratio sa smijehom, punim omalovaivanja i prezira. Ta zar su ovo ljudi, ponosni, svjesni sebe i svoje
vrijednosti? Jesu li ovo oni isti koji su me golu sirotu prezirali, dok mi sada liu ruke? Kako je gadan nain
kojim oni mjere vrijednost ovjeka! Ogavni gadni stvorovi da obini stvorovi, a ne ljudi! I Avdaga bi onda pun
srdbe, pun prezira pljuno, kao da je zagrizao i izio gorki kraj od krastavice. A kad bi oni oekivali da e se
Avdaga nasmijati na koju njihovu, to su ju netom pripovijedali -nasmijao bi se on, al' taj je smijeh bio ujedljiv,
preziran. Dok nisam bio meu vama, dok sam bio kukavan i malen kao mrav, miljah, da ste visoki, vrlo
visoki, a sada, kad vas poznajem jednak vama, tek vidim, kolini ste sitni, uplji i crvljivi!...
Alaga pusti prvog Omer-efendiju, da unie u duan, koji je momak i opet pokropio vodom da je lijepo hladilo.
- Evo na stranu sve - ve deder mi, Avdaga kai ta je s Alagom? Ima i dvaesetak i triesetak dana da ga nigdje
ne viam! - prekinu Omerefendija prvanji njihov razgovor i upita Avdagu kad su sjeli u magazi.
ta e da ti kaem.... Znadi da je na ovjek pa se nee uditi kako god zavrio! - krenu Avdaga obrvama.
., *
I
- Ja ta je s njim?
- Nita, brate. Ogolio - ist, ko od majke roen. Ono to je imao - a lijepo je imao! - utukao u glavu. Ne radilo
se nita, a troali on ovjek.
- Znam ja to, znam dobro. I nisam mu jednom rekao: Kani se ovjee orava posla! A on ni uti, ve zaskoi na
me, ko da sam mu zube povadio. Kazivao sam mu i svjetovao ga - a to njemu ko i studenom kamenu. to on
radi, sveje najpametnije i najljepe. Mogasmo biti dobri prijatelji da on htjede dati svoju ker za moga Hilmu.
Ama Alaga ne htjede, jer Hilmo obukao za posao tijesne haljine, pa zakovrio vratom da ne da keri kaurinu. E
onda je i u meni prekipjelo, pa neka bude inad za inad, kad on ne zna to je pamet. Mislim ja: kad je ne da,
ama onda ni ja ne dam. I tako ti ja to uinim. ao mi je to je do toga dolo - ve on je kriv sam sebi.
- I djetetu svome! nadometnu hitro Avdo. Dade je, kako i zna, za onu nesreu Salku. A Salko liska i
pijanica onda bio, a sad i gori. Otac ga oenio, barem ne bi li ga ena primirila uzalud. Alagin zet pravi
turin mislio je Alaga, a eto mu ga sada.
- Zbilja, ujem, da ne ivu lijepo?
- Ta kako e, ako si turin! On doe pjan, pa udri po jadnoj eni; kad mahmuran i opet mu ona kriva, a kad
trijezan, ona kriva to mu nita nije donijela.
- Jadan on, kako unesrei svoje dijete! A meni ju je i sada ao to nije za mojim Hilmom - a eto, to je sve
Alagina pamet! A ta Alaga?
- Nita; zaboravio se o sebi i o svojoj nevolji. Jo ono kue a i nju ve prodao za pravo. Sad mu ena
oboljela. Pobolijevala je i godinu dana, ama sad ju jae pritisnulo. Ne znam to joj je, samo znam da je Alaga
sada vie doma uza
242
243BEZ NADE
BEZ NADE
nju. Ode im katkada moja ena. Tu doe i ulsa, jadna, bolna, kako ju onaj nesretnik mui, pa se potui mojoj
eni. Na to li je to spalo!
- Nije sam on! A koliko ih je drugih? Evo uzmi pa broj po Mostaru. Svi su ti tako zdujali, brojili vojske, selili, a
ne imali kada raditi, ve troili dok to bilo. Puali iz ruke to su imali, djecu iskvarili i voljeli, da se liskaju,
piju i kartaju nego da to naue ili knjigu ili zanat. Oni su mislili da tako odgajaju prave muslime. A ti muslimi
njihovi, bogme, kad se malo razigraju, izvadit e ti i srce, mislei da e tako iupati iz tebe din.

- Znam ja to dobro! - uzdahnu Avdaga. A kako oni napadahu na me i na moga sina to uzesmo raditi sa
vabom! Njima bi bilo pravije da je koji drugi to inio, a ne na ovjek. Zaslijepljeni su ljudi svi ovi nai - a
ostanu li oni ovaki, onda se ne boj da e komu trebati da nas upa i unituje: i sami emo od sebe propasti!
- To ima pravo, i uvijek sam im to govorio. Al' ta e -odmah mi oni odbruse, da nisam turin. Velim ja njima:
ljudi, radite, gledajte, a djecu dajite da ue! Oni ni da uju: tek su onda pravi turci kad sveosve propadnu, a
djeca im umjesto da se bave naukom i zanatom, udare u svako zlo, pa ako nije potroio otac, potroit e sin - i
tako ti gledaj, ta e biti od nas ovakih do dvaesetak-tresetak godina. Bogme sam ja obigrao dosta da to nauim
- a kad vidim ove vabe, moram priznati da mi jo valja mnogo od njih nauiti. Ne uzmemo li se mi s njima
mjeriti - zaludu ti onda sve, nitko nas vie ne spasi. Osim to se podie ti i jo dvojica, svi drugi pooe.
- Eeh - taka ti je pamet u naih ljudi. A da vidi samo ta nam mlaarija radi... Evo sad je ramazan, pa mora
uzeti da e se svijet okupiti na sastanke i sijela. I neka se malo razgovaraju. Ali misli li ti da e se
naa mlaarija razveseliti,
244
I
kako Bog zapovijeda? Aa, nema ti toga! Hajde noas zaviri u ininu bau pa e ih vidjeti gdje piju i rakiju i
mastiku, gdje se igraju, svlae sa sebe i zadnji komad rutina da bace u igru... I to su ti nai pravi turci!
pojavi se Avdagi na usnama smijeak saaljenja, prijezira, smijeak pun ujedljivosti.
Za takve ljude ovjek ne smije imati smilovanja! preli se u Omer-efendiji u nakon male stanke, pa se
die, ljutito tresui oko sebe. - Kad ono samo hoe da se dui - ta e mu?
- Opametit e se - ali onda kasno i uzalud, i nee biti na vrijeme!
Upravo sunce bilo zalo, a nakon one sparine kano da je sam Bog poslao laki vjetar da ljudi eljni odahnu.
Vjetar je uuljao liem zelene, visoke lipe, koja se je nadvila nad cestu, igrao se njime da ga malko raivi
nakon mrtvila vruega dana. arijom se pronosi meso, zelen i sve to treba za kuu i gostbu po noi. Pred top
razvikali se ekmeije, nosei na daskama vrele hljebove, rasprodavajui ih da se ovjek omrsi kad udari top.
Jedni duandije poimlju ve i duane zatvarati, dok drugi ostaje u njima da ih dre otvorene do kasnije doba,
jer u ramazanu pravi ivot poimlje tek pod no, po ahamu.
Omer-efendija se taman spremao da izae te da se po obiaju malo pola sata proee do topa.
Zbilja, dina ti, Omer-efendija, hajde hoemo li veeras zaci u ine - pa da vidi tamo saltaneta da se naudi
ta tamo nai ljudi rade!
- Pa taman!
Nemoj da i Hilmo s tobom ne doe. Razgovorit emo se malo. - A ja kriv - ne naemo li tamo, gdje
se Mehmedalija igra sa svojim jaranima sve da mu je mati bolesna, a kua prazna.
245BEZ NADE
- Nesretnik! Od njega je to uinio njegov otac! - trehnu Omer-efendija dubu i izie iz magaze.
Izmakao dan, a primicalo se vee i poelo sipati sumraje. I Avdaga zatvori magazu, a taman se on okrenuo,
meui kljueve u dep, kad ga sustie Muharem.
- O, zar i ti? - upita on sina.
- Evo na, kako vidi! - odvrati momak veseo. Muharem ve itav momak. Razrastao se, ujedrio, a uredio,
kao da e sad na po djevojku. Na zagasitom licu, na gornjim ustnicama zagarila mu se dva puna, crna bria,
koje bi katkad rastjerao prstima, kad bi mu koja dlaka pala i zastrila prama ustima. Na njemu sve lijepo, novo,
odmjereno, akire od crnosjajnoga atlasa, bijela koulja sa zatvorenim rukavima, a kundure mu se sjajile i
latile ko ogledalo. Bile su fine, otvorene i u vrh zailjene, odozgor iskiene i izrezuckane. Crnomanjasti, niski
stambulski fes dubokoga kalufa malo natkrivio nad elo, utegao se arolikim, polusvilenim paom. Okretao se
ivo, hitro, glasno razgovarao, javljajui se i ovamo i onamo, a smijui se katkad od srca, veselo, zadovoljno.
Obojica pou zajedno, razgovarajui se o poslu. Muharem je pripovijedao maui rukama ta je sve danas
uradio. Tko ih je susretao, lijepo im se javljao i elio im dobru sreu.
I tako umakoe preko uprije na zahumsku stranu.
Bliio se as kad e top dati znak da poinje mrs. Djeca po ulicama ispred vrata nestrpljivo oekuju i pogleduju
na tabiju kad e planuti prah, pa onda na damije i munare. Tko sio doma i eka, a tko pred damijom stoji, da
jo prije nego se omrsi, tek zaloiv malo to je sobom ponio, u damiji otklanja aham.
Spustio se sumrak po zemlji, kao velo preko lica ljepote djevojke, te ti otimlje oku da vidi onu krasotu. Mrak
se
246
BEZ NADE
uhvatio i isprepleo, padajui sve vei lagano, lagano, da ni ne opazi, ve samo to ti od asa do asa zatrepti
pred oima, pa ko da ti slabi vid. Po vratima, po esmama hrpe svijeta, djece, te se amori, pod glas razgovara,
kladi.
- Evo da e dok izbrojim deset!
- Nee - ja stavljam glavu na veliku upriju da mi ju odsijeku! - prihaaju drugi ozbiljno.
Sjajnolisti ipci, tamne koele, raspuane smokve, zove kitnjasta cvijeta, tunje, trenje - sve se to sljubljivalo i
sastavljalo u crne, tamne ploe, koje su strile prama onoj vedrini neba, prevuenoj raskonim velom noi.
- Sad e!
Na Tabiji sinu, svjetlo poleti kroz mrak, odjeknu, da je potresalo.

Tiinom zakrui vika, vikanje, veselje djece, visoka munareta planue u svjetlu kandila, plamsajui jednim
plamenom kroz gusti, zadnji sumrak, a izmeu onih plamenova odjeknue glasovi mujezina, opominjui ljude
da je Bog jedan i velik, zovui ih na skruenu molitvu.
Po kuama urba i trka. Gotove veere ekaju, kahve s mlijekom na dagarama, i svak se masa, svak se laa da
zagasi eu pa da veera. Sad tek nastaje pravi ivot i veselje, razgovor i smijeh, da se onda izmijeni i
pjevanjem djevojaka i uzdisanjem momaka. Netko izlazi na dvor, drugi se tek spremaju kuda na sijelo, jedni
drugima u zamjenice, pa stotine fenjera u rukama migulji mranim sokacima, na koje viri kroz hiljade
pendera veselo svjetlo mumova.
Tuan je bio ramazan u Alage, a jo tunije svako ramazansko vee - u njega, gdje je pred koju godinu bivalo
gospodsko slavlje i veselje. ena mu oboljela - a boluje ljuto i dulje vremena. Nekad se malko i podigne, al' ne
moe daleko.
247BEZ NADE
a tako je oslabila da ni postiti ne more. Tuila se da ju svuda boli, i u prsima i u glavi - a povrh svega toga
muila ju i svaki drugi dan ko groznica. Bolesnica je leala u sobi i tu se muila i previjala, bojei se svakoga
novoga dana da joj gore ne bude. itava kua ko mrtva, prazna - a kako je nekada u ovo doba u njoj bivalo
veselo! Bolesnicu dou pohoditi kone i znanice, a najvie su uza nju njezina sestra i ulsa, pa ju njeguju i
dvore naizmjenice. Alaga preko dana doe i upita kako joj je pa se onda smrknut i utljiv vrati natrag.
Mehmedalije nikada na oi, ve ako je kad noiti. Meho jo, jo. On izie, ode gdjegod u ariju, neko mu dade
i posla da to zaradi, pa gotovo uvijek donese doma, a onda se opet izgubi.
Odmah na prvi pogled vidi se da u kui nema ni polovicu od onoga to je prije u njoj bilo. Sobe i odaje nisu
onako bogato ureene, bakra malo i svega drugoga. Prije je bila i svoja dvorkinja: nu sada nema Saje, ona je
isprtljala iz one druge kue, koju je Alaga prodao, te se u nju uselila nekakova druga obitelj. Da ta praznina
bude to manja, Alaga u kui presjedi gotovo po itave dane, ne izlazei nikuda, ve jedino ako do na ulicu,
gdje une i gleda tko prolazi, ili se zapilji u koju pukotinu suprotnoga haremskoga duvara dugo, nepomino.
Na elu mu duboki zarezi, koji se onda svijaju iznad obrva k licu, jabuice iskoile, a ispod njih upalo, te se
stvorile kao dvije jamice.
Hanuma je poela pobolijevati jo pred godinu dana, te je morala pasti na duek. To je onda Alagu smelo, te se
nije mogao iseliti. Sama ena u kui bolesna, velika je muka, a kad jo ju nema tko lijepo dvoriti. ulsa bogme
udana, pa ne moe vazda, a ni hanumina sestra. Ve su se one uvijek izmjenice redale i dolazile. Hanuminoj
sestri bilo je lako, jer nikoga doma, do li ona i ovjek. Obje joj se keri poudale i namirile.
248
BEZ NADE
esto bi se ulsa nala s tetkom u matere u isto vrijeme, te dok bi jedna sjedila uz bolesnicu, druga bi
pospremala po kui. A kad bi hanuma malko stisnula oima da zaspe, izile bi obje iz sobe da je ne bude, i
razgovarale se. Tetka bi raspitivala ulsu o svemu, kako joj je, kako ivi uz svoga ovjeka.
A ulsa bi i voljela da ju to ne pita - radije da joj kazuje svata drugo, sve bi ona sluala. Kad se samo sjeti
djevojatva svoga i sree djevojake, samo to joj ne kanu suze, gledajui i videi svako mjesto u roenoj kui
kuda je nestana stupala, hodala, u svaki kuti zalazila; mjesto gdje joj se porodie prvi osjeaji kojih prije nije
imala ni znala, gdje je snivala slatke i ruine snove; mjesto gdje joj srce - iupae. I onda je postala hladna,
beutna, a tek je sada dola k sebi u tekoj zbilji, kad ju je zadnje noi njene svete nevinosti neljubljen ovjek
ogrlio... A tada je outila najtee muke, najveu alost. Ona tada nije bila ivo bie, ve hladno mrtvo truplo
koje su valovi zanijeli da ga Bog zna gdje izbace, stvar bez snage, bez otpora...
Ono vee kad su se Omer-efendija i Avdaga razgovarali u magazi, Alaga je sjedio na tavanu gdje je i top
doekao. enina mu sestra priredila je veeru, ispekla kahvu, te je sam samcat veerao i okusio mrs. Iza
ahama dola je bila i ulsa uz pratnju nekakve ene.
- A to si, kerce, dola? - upita je slabim glasom mati.
- Svejedno, da te malo vidim! - odgovarala je ulsa, razmotavajui se. Svjetlo s muma joj je ravno padalo na
lice koje je bilo njeno, tuno, a bijelo, kao da je od kamena isklesano. Ni mrve da bi bilo rumenila.
- Danas si kod mene bila cijeli dan - da ti to ne prigovore? opet ju mati priupita, ne skidajui s nje oiju.
Ne mogu mi to vie rei nego su mi rekli. Salke svakako nema cijelu no doma - pa koga u se bojati?
249BEZ NADE
- Ah, kerce moja! - uzdahnu mati i pritisnu rukama pod rebrima.
Alaga je sjedio sam na tavanu, puio i pio kahvu. Pred njim niski svijetnjak komu su se oko plamena zaletavale
sitne lepirice, vjetice. Doma otklanjao aham, pak ostao sam, a da nigdje ne izie. Sve do sada u ramazanu
nije nego dva puta nekuda na dvor malo iziao, pa se opet povratio. Sjedio sam i sam se sobom zabavljao. Sad
bi prekrstio noge, sad se izvalio i naslonio jal na jednu, jal na drugu stranu. Razgovarao se sa svojim ibukom.
ehrubar bi metnuo u usta oi spustio niz ibuk na lulu, otkud se je dim dizao, pa onda potegao, slatko,
duboko, dugo, da bi mu nastale jo vie jame pod jabuicama. Duhan je dimio, frito, a kad bi ehrubar izvadio
iz usta, tad bi potegao u se, diu pomalo obrve, srknuo kahvu, pa opet uvukao. U' bi se zagledao u murvu, a
kad mu to dosadi, okrene oima s tavana u mrklu no, tamo nekud, otkud su dolazili glasovi pjesama, glasnoga
smijeha, um Neretve, tamo, gdjeno se peine. Luka, Starigrad, pred njim niz Neretvu Donja Mahala, pa Hum
zavio u mranu odoru. Nekad bi rekao da ne opazi u onim oima nikakve vatre, nikakva ivota, da na licu, na
elu ne ita nikakvih, ni najmanjih misli koje bi on mislio - takav je bio na njemu hladni mir ponitena

ovjeka. Al' katkad bi mu se skupilo i nabralo meu obrvama, oi zaigrale, zasjale, na licu zadrhtala svaka
ilica koje su se modre vidjevale, a najvie po sljepooicama. Opro bi se jo laktom o koljeno i na dlan naslonio
glavu pa tako dugo nepomian ostao.
Kako li su ga prevarile njegove nade, kako li su se izjalovile njegove elje! Snovao je i snovao,
razmiljao, smiljao - a sada, nakon svega toga - evo ga tu osiromaena,^ osamljena, ponitena!
250
BEZ NADE
Ja ja ja sam kriv! uzvinuo bi glavom, pa ju malo nie spustio, kao da se kaje ili kao da se i svoje
sjene stidi. - ta
sam radio?----Nita, ama ba nita! Napustio svoje stvari,
prodavao i troio - a to vie prodavao i imao suhih novaca, to i vie troio. Nikada ni pomisliti da e toga svega
nestati.
Alagu je pekla, ljuto boljela sva prolost. Nekada meu najuglednijim kuama - sada osim jedno dva prijatelja
od zahvalnosti nigdje nikoga vie. Svaki imade svoga drugoga, urnoga posla, a kamo li da bi se s njim sastao i
porazgovorio! Jedini Avdaga - al' kako se stidi pred njim! Nekad mu od milosti davao i pomagao - a sada se
okrenulo i dolo vrijeme da njemu Avdaga milost milou vraa. Svaki mu dan u kuu poalje i mesa i pirina i
svega to kui treba. I zadnje jo to je Alaga imao sve prodao, da to dulje uzmogne sakrivati svoju nevolju i da
togod uzmogne pribaviti bolestnici kad zaeli. Jo samo ovaj krov nad glavom - nu i taj je ve gotov. Na kuu
uzeo zajam, pa ugovorio kad e se iz nje i iseliti. - A to ga je na to dovelo? O tomu je Alaga mnogo puta
mozgao a napokon bi sav prijekor, svu krivnju svalio na se. Sada, kad je ve kasno, uviao je to, te bi se sam
u sebi jeo. ta je mislio s onim postii, kako je radio, i napokon, ta je postigao kad je dovle doao? Kako su mu
bile pogrene misli i osnove! Umjesto da za din radi, radio je proti njemu, upropastio je svoju obitelj, sina
otimajui od nauke - dao mu, da postane, to i jest sada, umjesto od njega da bude ovjek na svom mjestu, na
ponos onima koji su ga rodili, a na diku svoje vjere i ostale brae.
Omer-efenija! Svaka ti se u zlato prometnula! - uzdahnuo bi Alaga u svojoj samoi, u toj pustoj praznini. - Da
sam njega sluao, jadna pameti! Ve ja uvrtio u glavu, da se ovdje ne moe, a onamo da nas ekaju zlatni dvori i
braa, koja e nas
251BEZ NADE
objeruke doekati. A eto kako je: Mehmed Krili vratio se od tuda kud je otiao, vele, da nosi sa sobom din i
motiku. Svagdje teko bez svoga, a jo na svomu najbolje.
Uviao je tek sada kad je nevolja pala za vrat, a i drugu mu brau pritisnula, kakov je grijeh poinio i on i
ostali. Uviao je kako mu je bio lud strah zaraditi dina kad je odsudivao onako otro Hilmu to je obukao tijesne
haljine. Ta i on sam, koji je toli mrzko gledao sve novotarije i to je na sebi nosio novi biljeg, i on sam morao se
je tomu podvri. Kao pravi turin nekada, kakov je htio da bude, ni kundure nije trpio, te u godini promijenio
nekoliko puta crvene postule. Al' vidio, da to nije dobro, i to je najglavnije, da je to za nj u ovako oskudnom
stanju skupo, pa obukao kundure. Odmah su to drugi opazili, pa ga pitali zar misli izii iz dina. Pitali su ga od
obijesti. A on im je po dui odgovorio: Ne to, van ovako me jedne kundure nose po godinu dana, te mi je to
jeftinije, nego li kad potroim pet pari postula. Eto, na to je spao - emu se nije ni nadao, a najmanje se je pak
nadao da e to tako hitro nadoi da e se na nju oboriti tako brzo tolike nevolje!
Iskusiv gorko sam dokle dovode osnove kojima se je hranio, uzeo je druge odvraati da ne misle kao to je on
mislio, jer da e svaki tuno svriti. Sam se je prikazivao velikim primjerom nerada, dokle taj dovodi. Al'
najtee mu to taki savjet nije znao sam sebi prije dati, pa bi onda ostao onaki i bolji nego to je bio. A je li jo
svijet, jesu li jo ljudi pametni pa da se okoriste tuom nevoljom, koja bi ih morala dozvati svijesti? Jesu li ljudi,
njegova braa oko njega, ita razborita pa da posluaju savjet, nauku, mudru rije onoga koji ju je nauio u
najteoj koli, da posluaju onoga koji sada nema nita.
Pri tom se je ljuto nasmijao. Ta kako bi i sluali i posluali sada oni njega kad nema nita? Kako, otkuda to
dolazi, da bi
252
BEZ NADE
sirota znala togod? Ta on sam - Alaga - dok imadijae, bijae svakomu i pametan i prepametan. Traili su ga,
zvali, pitali: a sada ti svi bjee od njega, tvrdo uvjereni da sada nita ni ne zna kad nita nema. Pa kako bi njega
oni sada u emu posluali kad se ni njemu istomu nije dalo sluati nekada Omer-efendiju?
Makar da je Alaga sve izgubio to je imao, pa i sreu u obitelji: al' ipak neto mu je ostalo. To je bila ona vjena
nada koja mu je blaila nevoljne dane, koje mu je olakavala tuge. Pa moe i Bog dati bolje! esto bi puta
uzdahnuo, a kad je to jednom rekao pred Avdagom, Avdaga ga odmah presijee: Kani se orava posla: nadat
se smije samo onaj koji radi! I Alagi se to svidjelo da je ba tako, al' njegovo je vrijeme ve izmaklo!
Druga je opet stvar, koja mu je ostala, da kao vjeni iak, dok ivi, razgrijava njegov ivot, snai njegovu
duu. Njegova vjera, njegova ljubav k dinu ostala je jednaka, nepomina, kao peina, te uz to jo i ljubav prama
brai svojoj, makar da su ga ostavljala. I kako bi on htio da se braa opamete, da ovdje radom svih svojih sila
prodie din!
- A hoe li?
Alaga se je gorko nasmijao, bolno uzdahnuo - kano da je pomislio na svoga Mehmedaliju...

arobna je i krasna bila no ramazanska. Uz um Neretve, uz ugodni miris divne none prirode, nad koju se
nadviralo vedro nebo i gledalo ju milijunama zvijezda Mostarom se od kue do kue, od jednoga kraja na
drugi irili ispremijeani zvukovi i glasovi pjesama i glasovi smijeha i veseloga, pustopanoga razgovora. Jo
nije ponoi - al' i da je, sve isto bi sjajnim oima u mrklu no gledali oni rasvijetljeni prozori, to su se prosuli
izmeu Podvelei i Huma, prekinuti samo onuda kuda orlja Neretva. I zelene, bujne bae kano da su
253BEZ NADE
oivjele, a iz njih izvire buka rek bi danjega ivota, kroz koju se daleko istiu zvukovi sitnih tambura i argija.
U ininoj bai sve puno, sve ko da vri i kljua. Mnogi fenjeri rasvjetljuju donji prostor ispod stabala, londu,
krevet, sitnu, pognjetenu travu, a gore iznad stabla gdjegdje dopire koji zrak svjetla, da se raspline u mraku,
ako se je mogao provui kroz gusto granje. Sve puno kano mravinjak, a i onaj ador sa strane krije pod sobom
kitu svijeta. Ljudi posjeli na razgovor, momci piju rakiju, igraju, neki pjevaju i udaraju na argije.
S kraja ispod londe digoe se etiri ovjeka, koji su bili malo u zasjenu, gdje su mirno sjedili i pozabavili se uz
kahvu * i duhan. Iziav na prostor ispred londe, fenjeri im rasvijetlie lica. Bio je to Omer-efendija s Hilmom,
te Avdaga i Muharem. Koji su jo s njima sjedili, oprostie se od njih.
- Hoe li, da se okladimo? - pogleda Avdaga Omer-efendiju, kad su prolazili izmeu onih skupina
ljudi koji su sjedili na travi. Hajde da vidimo je li istina to sam ti veeras bio rekao?
Omer-efendija mahnu glavom da hoe, te svi pooe prama adoru, a Avdaga prvi. Stadoe malo podalje, te se
nadvirie u ador da ih tko ne opazi.
- Eno vidi! - pokaza Avdaga prstom.
ador pun momadije, koja se je najstrasnije kartala.
- Jest, jest, dina mi! Eno i Mehmedalije a vidi, i Salko je ondje!
- Evo, dri ovo dok ne platim! - razgrija se Mehmedalija i upravo svlaio fermen, da ga poloi za igru.
- ta veli? - upita Avdaga.
- I ovi ovdje - pokaza prstom u ador - i oni onamo - isto upr gdje su drugi rakiju pili - svi e ti rei da su pravi
turci. I gledaj ih kako i ta ine kao pravi turci. Da im rekne, da to
254
BEZ NADE
nisu, ubili bi te, kao to bi te presmlatili ako ne vie onako i proti svima onima proti kojima oni viu. Al' kad
ogole sveosve, kad ne bude nita, pa ni razderane koulje, da je bace za igru, onda e svi ti pravi turci biti
jeftina roba, a onaj e je kupiti tko je uzmogne platiti. To je naa nada!
- Taki su nam svi! - potvrdi Avdaga.
I okrenue se sva etvorica, pobjegoe iz bae - ne obrui se, da i opet ne vide ljute rane koje su netom vidjeli.
XVI.
I Bajram je ve proao, veseo i ugodan samo ne Alagi, koji se je tek mogao sjeati i spominjati, kako je
nekada Bajrame slavio. Mjesto slatkih gutao je gorke nu, pa Boe moj, tako ljudima i biva. Nekom ovako,
nekom onako. Tko zna to e tko sutra doekati?
Hanuma je sve jednako leala u svojoj boljetici. Nekad lake, a nekad gore. I udna je u nje bolest bila. ah joj
malko odahne, a ah da ne more ni dihnuti. A od nekoliko nadolo i novo stanje. Prije je primala gotovo sve,
to joj donesu - ili se je silila na to - a sad je sve birala. Ne bi joj se dalo ni ovo ni ono okusiti, ve bi sve
odbijala, pa bi i gladovala. S toga joj je i sestra i ulsa gledala ugaati to su vie mogle. Pitale su ju, ta e,
hoe li ovo, ono - sve, samo da joj ugode. A bilo je vrijeme i vou i svemu deseti dan po Bajramu kad se
je moglo sve nabaviti.
Jutro je bilo kad je i Alaga sjedio u sobi gdje je bolesnica leala. ulsa je takoer tu bila da izmijeni tetku.
Sjedili su i vie utili nego se o emu razgovarali. Bolesnica leala na strani i okrenula
255BEZ NADE
se prama prozoru i kretala oima kano da se je htjela to vie nagledati lijepa vremena. Dan lijep a jo nije bila
vruina zaegla, ve se tek sunce spustilo i zrakama titralo po zaputenim sofama, kuda je ulsa dok je
djevojkom bila, gojila svoje cvijee. Alaga upitao bolesnicu kako joj je, i onda uutio kao kamen. ulsa sjedila
materi uz uzglavlje, te joj sve namjetavala jastuke, da joj bude ljepe i uvala na njoj jorgan da joj ne spane.
- ulso! prekine hanuma muk.
- ta je, mati slatka?
- Vidi, ba mi je palo na um! - govorila je hanuma slabim glasom. - Zna - ja bih i ne nastavi, jer joj je bilo
teko, pa je morala malko odahnuti.
- ta e? Samo ti reci!
- Ima li vinjaba? Uelila sam ga se, a nisam ga odavna okusila.
- Hou, hou! skoi ulsa. Odmah e biti!
Ba je juer hanumina sestra donijela vianja vele neka ih ima, ako bolesnica uspita. I ba kao da je pogaala.
ulsa izleti na hajat, uhvati se rukom za direk od vrata dok navue nanule i ode u kuu. Uze bakreni kotao
nasu vodu pa s vinjama metnu na sadak na vatru. Jo malo potaknu, jer je vatra od prije gorjela te ostade u
kui, ekajui i eprkajui.
ulsa je jo bila u kui kad odjednom neko zakuca na vrata. Odmah ona ou i poleti u sobu.
- Babo - eno neko kuca na vrata, hajde vidi ko je!
Alaga ustade, nu on nije ni na hajat, kad odpet neko potegne za halku.

- Tko je? Stani! - odazva se Alaga idui preko avlije Otvori vrata, a kako ih je otvarajui uhvatio rukom,
ostavi ih onako u pola otvorena, kad pogleda na ulicu, pa kao da se uprepasti. ; :i, ,
256
BEZ NADE
Pred vratima je bio mahalski muhtar, straar i jo jedan ovjek, a za njima dva hamala.
- Oprostit e, Alaga javi se muhtar ama doli smo radi onoga to ima sa...
- Robaina e pa neka, anum! Evo na hajdete unutra, eno kua, eno odaje! - pokaza Alaga rukom, a glas
mu je izlazio suho. Bujrum, bujrum!
On ih uvede sam i pusti gore.
- Dete vi, mene i onako ne trebete! - ree im Alaga i ostade na avliji.
- ta je to, babo? - izie ulsa polagano na hajat.
- Nita - vidjet e! Hajde pripazi mater! - odmahnu Alaga rukom i sjede na sofu na sunce.
Oni koji su doli, prekretali su, prevrali po odajama, izabirali, kupili, a kad im i to malo bilo, sioe u kuu te
se poee po njoj ogledavati. Pregledae svaki kuti, omjerie sudove, i kano da dva odabrae.
- Eno i ono emo ba lijep kotao! uo se glas jednoga od njih.
Hamali snesoe sve to su ova trojica izabrala, natovarie na se, a da im bude lake i manje posla, straar iznese
tri suda iz kue i metnu ih na hajat. Iz jednoga se je suda jo puila para, a u njemu kljuala crvenkasta voda.
Hamali su jedva na sebi ponijeli sve to su snijeli na hajat. I jo im je ostala velika hrpa, al' jedva to su izili na
cestu, jo su poslali drugu dvojicu da im pomognu. I odnesoe sve.
Na hajatu se sve opet smirilo, porobije otile - a Alaga sjedio na sofi.
- Jesu li otili? - poviri ulsa na sobna vrata, a kad vide da nema nikoga izae sasma na dvor. - ta to, babo,
amaneta ti? - upita ga preneraena, zaplaena.
257BEZ NADE
- Ta vidjela si - ve hajde sjedi uz mater! - pokaza joj on rukom u sobu, a sam se die sa sofe. - Ja u odmah
doi! - i ode preko avlije pa na ulina vrata, koja pritvori za sobom.
Ljudi su se lomili pod stvarima, koje su sobom nosili. Alaga ih je gledao sa dno ulice, pa tek mu umakoe
ispred oiju poe i on sam za njima.
Nikud nije ni pogledao idui arijom. Tek kad je bio na velikoj upriji, malo se osvrnu. Na upriji se bilo
okupilo dosta znatieljna svijeta, a dolje po peinama, kuda je sunce peklo, gazala i penjala se djeca, gola
golcata, ko od majke roena. Ovdjeondje pod spilama skinuli i ostavili haljine, pa lete; maui rukama,
poskakuju, penju se, zaletavaju, vrtoglavce skau u virovitu Neretvu, plivaju preko nje, a drugi se opet mlai
usmjeljuju da ju preplivaju po prvi put. Upravo jedan skoio, zaronio a onda opet isplivao te podalje od kraja
eka, gleda i zove jednoga, koji s peine smjeruje da skoi, ali se jo sustee. I drugi ga bodre, pozivlju da se ne
boji - a on sve jednako mjeri te stane blie i dalje, vie i nie. I napokon se odvai, sunovrati na glavu
drugovi ga pohvalie, a onaj ga jo eka borei se virovima. Gledaju gdje e izii, po prilici kud bi morao
izduiti...
Alaga se samo osvrnu i poe dalje, jer nikada nije mogao gledati te zabave. Ni kao mome nije za nju ba puno
mario. Udario ravno ispod Kujundiluka, na opinu, gdje e mu se prodavati stvari radi nekoga duga jednom
trgovcu, od godinu, godinu dana i po. Na opini se iskupilo svijeta, stvari se izvikivale. Upravo se vikalo drugi
put.
Kad ujedanput meu svijetinu stupi i kroza nju prodr Avdaga ne osvrui se ni na jednu stranu ve ravno u vrh.
Primakne se stolu, gdje su sjedili oni od ureda, nagne se jednom i priapne mu neto. Ovaj na to kininu glavom
i
258
BEZ NADE
javi da se nee nita prodavati. Avdaga se opet hitro okrenu i potrai Alagu.
- Alaga, dina ti, to ovo uini? Alaga slegnu ramenima.
- Ja te pitam, to ti meni o tomu nita ne kaza? onda ne bi nita od ovoga bilo... Barem radi svijeta... Ta ti zna
da se moe u podne, u po noi vazda na me obratiti - i onako ti dugujem za tvoju ljubav dok sam iv ivotom a
da ti nikada isplatiti ne mogu.
- A proi se, svejedno! - opet Alaga slegnu ramenima.
- Diite ovo i nosite doma, otkuda ste i donijeli! - zapovjedi Avdaga hamalima, pokazujui im stvari.
Alaga je bio jak a da ni najmanje ne oda, kao da se to sve njega ni najmanje ne tie. Kano da je bio ba o tomu
uvjeren, da je to tako moralo biti i da se nije tomu moglo nikako izbjei... Dugovao trgovcu, upravo onomu
komu je nekada prodao dosta zemlje na Buni i to dug radi stvari to ih je nosio iz duana. A trgovac hoe da se
podmiri.
I opet se vratio ispod Kujundiluka pa na veliku upriju. Sada se tu svijeta jo vie iskupilo, a osobito dolje
blizu vode. Svi se otimali, provirali da gledaju, napinjali se i turali. Na malom pijesku etvorica, petorica drali
jedno dijete za noge da mu je glava visila dolje, a druga dvojica udarala ibkama po tabanima.
- Aa - nita, gotov je! - rekoe.
Mrtav je, kukavna mu mati! - i drugi poalie, a u tren oka prosu se glas da se je neije dijete uduilo.
Alaga nije nita pazio - malo se ustavio, pogledao i opet poao mirno. Dolje ga na erizu susrete jedna hrpa.
- Alaga, bolan, zar ne zna da ti se je dijete uduilo?

- Tvoj Meha!
259BEZ NADE
- Mrtav je - eno sad e ga nositi.
Alaga stade, oi mu se ukoie kao da su od stakla a na licu zadrhta svaka bora. Pritisnu rukom po prsima i kao
sav izvan sebe naglo stupi natrag, a da nije one na oku onoga direka duanskoga, koji nosi krov, bio bi pao.
Naslonio se onako leima i zatiljkom o direk i nijemo, ukoeno gledao na onu hrpu preko nje ravno dolje na
Neretvu. Napokon mu se poee kupiti nabori ispod oiju s krajeva, glava padati - odmaknu se od direka, glava
pade k prsima i die obje ruke, da otare dvije, samo dvije vrele suze, koje mu kanue.
Primaklo se njemu ljudi, te ga uzee tjeiti i razgovarati, a-dotle su ve i nosila bila donesena, da na njih metnu
Mehu. Kad ga iznesoe na eriz, htjedoe krenuti k bolnici.
- Ne dam, ve doma! - zakri im Alaga put. Ne dam ni za ivu glavu!
Lijenik i izaslanik putae mu na volju i mrtvaca ponesoe doma. Za njima polo i djece, koja su naokolo
oblijetavala i pogledavala preplaeno i znatieljno u nosila.
Doma je samo ulsa sjedila uz mater.
- Kad e biti taj vinjab vie gotov? - pitala je bolestnica potiho, slabo.
- Sad e - ve potmula mi se vatra kad je voda prekipjela, jer nisam gledala! - slagala je ulsa.
- A to nisi, kerce, oi otvorila! - prikori ju blago mati. ulsa je bila u neprilici. Materi nije htjela kazati svu
istinu tako
je ono bio u kui, al' se je bojala da nije moe biti i sama pogodila. Bolestnica nije dalje ni pitala. ulsa je htjela
da zovne tetku, da joj doe, al' nije imala koga da poalje po nju; a opet nije bilo vie ni cigle vinje. I tako su
obje utile; hanuma ekala vinjab, a ulsa izlazila samo onako na dvor da ju ko zavarava, a ujedno povirivala
i na ulicu nebi li tko ispao da ga poalje po tetku.
260
BEZ NADE
Onaj muk, onu tiinu, prekinu razgovaranje ispod glasa, koje je dolazilo sa ulice. ulsa pristupi penderu i
stade da slua.
- Evo ovdje, ovdje! - ulo se je s dvora glasno vikanje. Napokon netko otvori vrata irom i u avliju unesoe
nosila.
Straar zakri djeci put i poturi ih natrag niz ulicu, a nosioci metnue utopljenika u nosilima na avliju.
ulsa je blijedila i hladnila od straha i od svakih pomisli, sve jednako gledajui na prozor.
- ta je to opet! - jecae bolestnica i glavom okrenu na stranu da bolje uje.
- Nita, nita - stani! - i sie s prozora i poleti k vratima, kad vide da je Alaga uniao.
Alaga pognuo glavom. Hodao je isto kao satrven.
- Jao, babo mili, ta je? - na vas glas zavapi ulsa kad vide u oca oroene oi.
- Ne pitaj me, vidi - Meho!
- Meho, brate moj! Kukavna ti tvoja sestra! zakuka ulsa, okrenuvi se k musanderi i spustivi glavu meu
ruke.
- ta, Meho moj? - dignu se bolestnica u dueku kao da joj
se sile pomladie, ojaae. Sto plae?.....Stani! i pogleda na
prozor s dueka. - to je s Mehom? ... Nosila - sina mi ubiste! suhim se rukama odupr, skoi, rukama zabode u
kose i poleti niz sobu, poleti kao vjetar, a oko suhoga joj se tijela daleko za njom vijala duga do tala koulja.
I stade, koljena joj klecnue, jo se grevitije uhvati za kose, jo strasnije, oajnije zasinue suhe, iskolaene oi.
- Aoh! - podra se malo----i tek se je ulsa okrenula i
uhvatila ju, ve se je oborila na tle.
Alaga je kao okamenjen gledao to to se je dogodilo u tren oka, u jedan hip. Zamahnu glavom i na jednu i
drugu stranu, potrese njom - te su i na tla odletjele krupne kapi.
261BEZ NADE
Prie i pomoe ulsi da se ispravi i sjedne i onesvijeenu bolestnicu nasloni glavom na njezino krilo.
- to u - ja ne znam! - obori rukama niza se, oajno, beznadno, kao odsuenik komu vie nema pomilovanja.
- Leti po tetku, donesi siret! - snala se ulsa, milujui mater, hvatajui ju za ruke, zovui ju.
Ni plakati nije vie mogla. Bol joj je i odvie bila jaka, velika, a da bi joj mogla suzama odlanuti da bi ju
plaem mogla ublaiti.
Brzo je tetka dola, a za njom jo dvije ene. Uzele onesvijeenicu, prenijele ju na duek. Stale ju
natirati' siretom, siret joj pod nos metati, a metale su joj i hladne obloge.
Kad se je opet osvijestila, kad je dola k sebi, ve su Mehu okupali i pokopali.
Bolestnica nije kasnije ni rijei progovorila. Samo je zurila oima ukoeno, nepomino. ene su ju pitale hoe
li to, nudile joj svega samo da rekne - al' ona je sve odbijala.
Pod mrak je Avdaga poslao mnogo i raznih stvari sve na izbor to treba za bolestnicu i za kuu, a dola je bila i
njegova ena da to pomogne i da vidi kako je.
262
BEZ NADE
XVII.
...V.
.;:.,-..

U tihoj i mirnoj Cernici, kako se ide k novoj upriji, u maloj kuici ivjele su dvije due; ivjele su kao mrav, da
komiluk za pravo nije ni znao za njih. Kua potleuica, na malom hajatu dvije sobice, a preko avlije neto
krova sa ognjitem, to bi se kuhinjom zvalo. Pod kuom, tamo nad Neretvu, pruilo se nekoliko brazda
baice, lijepo zasaene i brino gojene, a u njoj i dva stabla sliva. Avlija i hajat isti, da si mogao i kamen
lizati, a male sobe ureene sgodno, ukusno, da su, to no rije, pjevale. Krajem avlije, na onu stranu, gdje su
sobe, zasaeno neto cvijea, a najvie karamfila i nevena. Osobito je jedan busen karamfila bio velik,
razgranjen, a cvjetovi ga obasuli, te se je vas crvenio da si jedva odozdo mogao vidjeti drke.
S jedne strane hajata nastavljen stan, a na njemu sitne ice pamuka. Za stanom sjedi ena i hitro tka, pomiui
kroz ice jajasti unjak, tka hitro i brzo, da ne moe ni opaziti kad jednom rukom baci unjak da ga drugom
uhvati, i natrag. Sitno, sivo brdo leti i tamo i amo, a kako njime udara, onako se njie i prtva s kamenom, to je
straga o stanu objeena. Na daski, na kojoj je ena sjedila, puna kutija namotanih cijevi. Katkad samo zastane
lupa, ako se prekine ica, a kad se svee onda i opet pone odzvanjati po hajatu, a po avliji, da se je moglo
uti i na ulicu.
Gdjeto se ena sagne po stanu, da ispod strehe poviri na nebo, pa onda dolje na avliju, da vidi dokle je sunce
dolo, po prilici da pogodi koje e biti vrijeme.
263BEZ NADE
- Jo imam kada! - rekla bi sama sebi i nastavila tkati.
Sa ulice dolazila buka, tropot kola, topot konja, vika djece, razni glasovi, sad jae, sad slabije. Od onuda pak
od nove uprije neprestano dolazila tutnjavina; to odjekivalo, jer se prolazilo preko nove uprije, koja se je
lagodno, gibko uvijala pod jakim teretima. Tu se prevaa roba trgovaka, kamenje za gradnje, grede, daske, ama sve, pa to tim vie, jer je tekim tovarima i kolima zabranjeno ii preko stare uprije otkako se je nova
otvorila.
Nije moglo biti daleko do podne. Sunce je ve visoko iskoilo nad Mostar i zrakama upijalo vlagu sa zemlje,
nekvaene onomadanjom snanom kiom. A bilo je upravo pod kraj proljea 1884. Nebo se smililo, dobrahno
zarosilo - a zelen potjerala, te ti ne dotjee vida i oiju da se toga milinja nagleda.
- Ako se ne varam - brzo e podne! - opet ena zastane brdom, pogleda na sjenu to ju je sunce bacalo. A bila je
ve vrlo kratka.
Stan presta lupati, a ena se die s njega. Kako se je sjedei malko prignula, onako uvue leima, podboivi se
jo od straga i objema rukama, kao da ih je htjela ispraviti. Onda se sagne, pogleda niza se, strese neto konaca,
to su se za dimije uhvatili, dimije malo podie i sprijeda ih zape za dombak, navue nalule, koje su se upravo
najljepe sljubljivale sa bijelim, tankim nogama, i poeta niz hajat. Stade gotovo pod strehu, gdje ju je u hladu
najljepe rasvjetljivalo svjetlo, to se je iz avlije i odonuda s avlinskoga duvara odbijalo. Pogleda po avliji
naokolo, na avlinska vrata, pa preko duvarova na dvor, tamo dalje gdje se sive brda, gdje se kolom nadvisuju
kao u nadtjecanju i stabla, i damije i munare, one stare, crnomanajste i nove, bijele, sve kamene kue.
Krasno
264
BEZ NADE
sadjelano lice presulo se bjelinom, kao to je bio onaj pamuk na stanu, te se na njemu izrazito isticale tanke,
crne obrve, oi okruene modrom finom sjenicom, pravilan nos i tanke a rumene usnice. Cijelo njeno bie,
njezin stas privlaio je neim njenim, plemenitim, upravo zamamnim, al' onaj pogled oiju sustavljao te, da u
njemu, iz oiju ita neto, to je duboko zasaeno bilo negdje u nutrini, u srcu, u dui. S blagih, milih onih
oiju izviralo je neto, to te je sapinjalo, te bi i sam osjetio nekakovu alost, nejasnu, tajnu, nekakvu samilost
prama tomu biu koja te je ipak k njemu nagonila, da stane preda nj, te da mu se divi i da ga slua kad bi ti
uzelo priati
0 onomu, to je doivjelo.
Bila se je rek bi zanijela onom krasnom naravi, lijepim proljetnim vremenom, istim, vedrim nebom, a onda se
prenu
1 poe u kuu. Naloi vatru, nastavi vodu i poe prireivati ruak. Kad to i malo jae zalupilo pred avlinskim
vratima, povirila bi iz kue i pogledala da li tko ne dolazi.
Ve je i ruak priredila, pilav i utipaka, pa ostavila sve uz vatru, da se podgrijava. Kako je vie odmicalo
vrijeme, onako ona nestrpljivija bivala i pogledavala na avlinska vrata. I podne minulo, te ona uzela abdest i
klanjala, pa i opete ekala. To joj se ekanje oduljilo, te ju je smetalo i bilo joj neugodno, a kad je sunce prelo
na drugu stranu, podne ve bilo i bitisalo, napokon iznese sama za se u dva sahania pilava i utipaka, pa uze
sama ruati. A neprestano je pogledavala na vrata.
Vidjelo joj se je na licu da ju je to ekanje uznemirivalo, pa da joj laglje proe vrijeme, opet sjede na stan i poe
tkati. Nu ni tu joj se nije dugo dalo, pa da promijeni posao, ustade i metnu preda se vitao da mota cijevi. To ju je
malko kanda rastresalo, ono okretanje vitla i brundanje.
265BEZ NADE
Tek pred iindiju otvorie se avlinska vrata, a na njih unie ovjek prosijede brade, pognut neto, u akirama
od dimjaluka.
- Hvala Bogu, kad te iekah! - isto odlahnu mladoj eni kad vidje da se vrata otvorie.
.... Evo jako sada! izusti ovjek i pogleda u mladu enu. ,; - Zar su gotovi? - plahnu se ena.
;-.. - Jesu ja! Taman sada!
.
;. ;

 -Pa?
, ,. .,.-.!.
., ,..
- Ah, keri moja!...
;. - Da ga nisu...? - zape joj u grlu i plaljivo pogleda u oca>
- Jesu, ulso, jesu! A tko bi rekao! ta e, Bog je htio! ;; -Kako?
.,,-. ;
- Odrezali mu trinaest godina!
ulsi kanue suze i udari potiho jecati.
- A to e mu, to plae? Ne moe sada ti isporaviti! - s prijegorom ree i mahnu otac, hotei utjeiti ker.
Bio je to Alaga, a doao sa suda, gdje su mu sina taman osudili na trinaest godina zatvora.
Nakon one nesree lanjske godine, kad mu se je mlai sin Meho uduio u Neretvi, njegovoj eni bolest silno na
gore krenula. Bolestnicu grdna nesrea vie ubila nego li sve drugo. Od onda pa do svoje smrti - upravo na
veer, u oi hadinskoga bajrama, oko dva mjeseca, poto se je Meho uduio bila je ni iva ni mrtva. U oi
hadinskoga bajrama oprostila se s ovim svijetom, rijeila se svih muka.
Isto taj zadnji dan materina ivota, istu ono vee kad je ona umrla, Mehmedalija se je u oi bajrama sastao sa
Salkom i sa jo dva jarana, te su pili cijelo vrijeme, od dana pa do mrkle noi. Ni govoriti vie nisu mogli i
hodati im bilo poteko. A kad pao mrak, te ni rakija vie ne mogla kroz grlo, izioe iz
266
BEZ NADE
mehane i sva etvorica u jednom redu pooe ulicom. U mehani su se svakako zabavljali, i smijali, i draali se,
i ljutili, i psovali, a kad su napokon izili, u redu su stajali najprije jedan jaran, pa Mehmedalija, pa drugi jaran
i napokon Salko. Mehmedalija je imao i no za paom. Teturali se ulicom i tamo i amo, pa i pjevali. Kad
dooe u gui mrak, dokle svjetiljka nije mogla dobro svjetlom dopirati, onaj koji je bio izmeu Mehmedalije i
Salke trgnu hitro i vjeto Mehmedaliji no iza pasa, te ga onako odmah prenese Salki i zabode mu ga u prsa a
onda vrati na Mehmedaliju. Salko kriknu i pade, Mehmedalija zajauka ranjen, a onaj jaran s kraja, kad to vidje,
nagnu u bijeg, dok onaj drugi, to je bio izmeu Salke i Mehmedalije, zaosta i poe vikati:
- Pomo, pobie se amo!
,-,;:. Sletie se brzo ljudi, straari, okupi se svijet.
"; i
- to je bilo?
-.; ' '
- Ovi se bogme meu se potukli, a jedan je ve i pobjegao! odgovori onaj, koji je bio zaostao natrag, te i njega
nesta meu svjetinom, koja se je bila u mraku nakupila nad mrtvim Salkom.
I Mehmedalija je pao, ali je bolno jaukao, jer mu je tekla silna krv.
Domala donesoe nosila, te mrtvoga Salku i izranjenoga Mehmedaliju prenesoe u bolnicu.
U rano jutro, na sam hadinsksi bajram, kad su mrtvo tijelo hanumino kupali, doe glas, da je poginuo Salko a
Mehmedalija teko ranjen, te da lei u bolnici.
- Kad se komu ne da - ba se ne da! - govorili su ljudi.
U isti gotovo as, kad je ulsa ostala bez matere i nad njom mrtvom suze prolila, u isti je as obudovila. Tako
naglo, tako hitro! Tko zna je li za nju srea ili nesrea, tko zna je li, plaui
267BEZ NADE
za materom plakala i za svojim ovjekom koji ju eto tako mladu - od devetnaest godina - ostavi udovicom? II da
nije u ovom plau i iskrenoj, dubokoj tuzi za materom sveosve i zaboravila svoga ovjeka, Salku, koji joj je
ponitio svojim ivotom njezin mladi ivot, muio ju, tukao - umjesto da joj oslatava asove? da nije
zaboravila Salku, koji je uza nju, svoju enu, ivio uvijek svojim bearskim ivotom, zaputajui nju, koja se je
rtvovala da poe za nj?
ulsa nije imala sa Salkom djece, s toga se je ve za nekoliko dana povratila u oinu, u pustu roditeljsku kuu.
A malo za tim, dok je jo trajala ona prva, jaka bol, odmah se je bilo brinuti Alagi, da isprtlja iz svoje nekadanje
kue i da ju ustupi novomu vlasniku, koji je imao smilovanja i srca da ga iz nje ne die dok mu je ena
bolovala.
I njih dvoje samih smjestie se u onu malu kuu u Cernici. Mehmedalija je jo leao u bolnici - i dugo je
potrajalo da se izlijei od dvije rane i od tree teke. ulsa uredila kuu sa onim to je jo bilo, upravljala njom,
radila, vezla, ila i tkala, da to zaradi, da uzmogne ivjeti i ona i otac. Avdaga nije zaboravio svoju zahvalnost,
al' njegovi su darovi i njegova briga za Alaginu kui iz poetka teki bili za ulsu. Kasnije se je i tomu priuila.
Prvih dana odmah Alaga je iao pohoditi sina, al' nije mnogo prolo kad je uz njega bolesna naao strau koja
ga uva. Mehmedalija je bio pod sumnjom da je on sam ubio Salku, te je tako i istraga povedena. Kad se je
Mehmedalija oporavio i digao, odmah su ga preveli u zatvor, dok se stvar ne raspravi na sudu.
Ipak - i Alaga i ulsa - napeto su oekivali konac toga svega, a dugo je bilo ekati cijelu zimu, pa proljee. Pod
kona^c proljea rasprava se svrila na sudu. Mehmedalija je bio
268
BEZ NADE
optuen da je on ubio Salku, a on se branio da nije, ve da ga je radi jedne svae u piu, pred to e se dignuti
iz mehane, ubio Vujo Perovi, onaj isti koji je iao izmeu njega i Salke pa kad je poinio to nedjelo, da je uz
Mehmedaliju na zemlju ostavio no, dozvao ljude, a zatim - kako je i svijet pripovijedio i nagaao - otiao
doma da se presvue. Nu sva Mehmedalijina obrana, sve njegovo nijekanje nije pomoglo, jer je onaj etvrti
svjedok, koji je odmah pobjegao tvrdo nijekao da ita zna. Na Mehmedaliju je pala sva krivnja, jer se je

dokazalo da je ono bio njegov no te da je bio na razbojitu on sam sa usmrenim Salkom. Sud je bio toga
uvjerenja da je Mehmedalija ubojica, te ga s toga osudio na trinaest godina tamnice.
Alaga je nestrpljivo oekivao konac rasprave, a kad je sasluao i saznao osudu, okrenuo se je i otiao mirno,
nesmueno, kao da to na nj nita ne spada.
Alaga je u zadnje vrijeme dosta gorkih popio, pa, makar se je udes jedinoga sina duboko kosnuo njegova srca,
ipak nije mogla njegova tuga, njegova alost izbiti na povrinu, da bi ju ovjek odmah mogao vidjeti.
- A to e mu - to plae? Ne moe sada ti ispraviti! -rekao je ulsi, kad je ona na taj crni glas poela plakati.
Otac i ki ivjeli su tiho, mirno, kao dva mrava u svom novom stanu u Cernici. ulsa radila i rukama hranila i
sebe i oca - a nekako joj zgodno ilo, jer su sve ene hvalile njezin posao, koje su ga vidjele. Kano da je u svom
radu nalazila utjehe, zabave, te radei, znala bi se i razveseliti. Samo kad bi se malko zamislila i zanijela u ono
to je doivjela, uzdahnula bi, a licem bi joj se prelila bol i tuga.
269BEZ NADE
Katkad bi, da se odmori od posla, otila Avdaginci, koja joj je takoer znala ee puta dolaziti. Te se dvije ene
usko sprijateljile, a kano da su se i naravi podudarale. Avdaginica ve u starijoj dobi, pa joj malo stalo do onoga
im se mlai svijet rado bavi, a ulsa, makar udovica od tekar dvadeset godina, uozbiljila se radi nesrea koje
su ju cijelu potresle i promijenile.
Alaga ako nije sjedio doma, a ono je bio najvie u Avdaginu duanu. Avdaga mu ni sada nije mogao nikada
zaboraviti kako mu je Alaga nekad valjao. I on mu je bio pravi prijatelj, tovao ga je uvijek jednako, doekivao
ga rado i veselo. esto put bi se Alaga pred njim potuio na svoj udes.
Nemoj tako, Alaga! Nisi ti sam eno ti i drugih naih i uzeo bi mu nabrajati mnoga imena. Da su jedan
ili dva pala, jo, jo - ali koliko ih ode! Ne ljuti se na se, ve na nau ludu pamet!
E ta e - ama ljutio se i srdio, koliko mu drago, ne smije ovjek opet da gubi nade...
Jest, moglo bi se nadati, i ne smije se gubiti nada. Al' vidi, ta na svijet radi, kako se zaputa i sam
sebi ile prerezava! Svak se more nadati, al' samo onaj ima pravo da se nada koji radi a nai nita ne
rade!....
Alagu je gorko pekla ta istina, a nesgode koje je on prouzroio makar i nehote, ludo, pripisivao je sebi u grijeh.
Pekla ga je savjest kao najviega zloinca jer je ipak Alaga bio onaj stari potenjaina kakovih ima kod nas,
al' na alost, se kasno dozovu pameti te tako i propadaju.
I vukao se je on jo godinu dana, i padao zdravljem, a savjest ga pekla to je odgojio sina da ga zatvore u
tamnicu, to je sobom pospijeio eninu smrt, to je unitio sreu ulsinu.
270
BEZ NADE
Sav satrven, bolan, sruio se na duek da se vie ne digne.
Jesen je bila, a poutjelo lie padalo sa stabala, da sagnjije na zemlji, u kulu, te zakruje putove, gomila se po
baama. Tuno je ono utilo a kako je bila opojna ona blaga, mila, njena zelen, kojim se je proljee kitilo!
Jesenji dan bio. Vjetar hujio, raznosio lie kad su iz one male kue u Cernici iznijeli na nosilima mrtvaca,
prekrivena zelenom ohom...
Hrpa mala ljudi obilazila mue oko nosila, da pod njih redom podmetnu svoja ramena, da Alagu isprte zadnji
put.
A za otvorena se vrata grevito uhvatila mlada ena, blijeda i satrvena, oajna pogleda. Grevito se drala vrata
i gledala za nosilima a vjetar je hujao oko nje, zanosio na nju suho, uto lie.
... ulsa ostade i bez matere, i bez brae, ostade eto i bez oca i bez svega, ostade sama samcata - bez nade.
271m ,
:.;,..:;:
',',<
;
V1;, . ' '
BILJEKE O PISCIMA
Osman Nuri Hadi rodio se 28. juna 1869. godine u Mostaru. erijatsku sudaku kolu zavrio je 1892. u
Sarajevu, a pravo je studirao u Beu i Zagrebu, gdje je diplomirao 1899. godine. Sluio je prvo kod okrunog
suda u Mostaru i Sarajevu, a poslije toga u Zemaljskoj vladi u Sarajevu. Istovremeno je bio i profesor na
erijatskoj sudakoj koli, a od 1912. do 1914. i njen direktor. Za vrijeme prvog svjetskog rata bio je kotarski
predstojnik u Dubici i u Banjoj Luci, gdje ga zatie slom Austrougarske. Poslije rata postavljen je za naelnika
u Ministarstvu unutranjih djela u Beogradu. Godine 1924. je penzionisan. U februaru 1929. imenovan je za
lana Dravnog savjeta. Umro je 23. decembra 1937. godine u Beogradu.
Ivan A. Milievi rodio se 23. juna 1868. godine u Mostaru. Sinovac je don Frane Milievia, kasnijeg izdavaa
Hercegovakog bosiljka i Glasa Hercegovca. Jo za turskog vremena zapoeo je osnovnu kolu u Mostaru,
da je nastavi u Skradinu u Dalmaciji. Gimnaziju je pohaao najprije u Splitu, zatim u Sarajevu. Jo u ranoj
mladosti pomagao je svome stricu u izdavanju njegovih listova, u kojima je stalno saraivao. Zavrivi 1889.
gimnaziju, odlazi preko Zagreba u Be na studije prava, a 1891. prelazi na pravni fakultet u Zagreb. U Zagrebu
intenzivno radi kao novinar i knjievnik, samostalno i u zajednici sa Osmanom Nuri Hadiem, i objavljuje
priloge u pravakim listovima i asopisima. Godine
2731896. odlazi u Mostar na poziv strica, kojemu je austrougaska uprava obustavila list i zatvorila tampariju.
Ne mogavi mu u tome pomoi, on zatim odlazi u Be i, nakon godinu dana, vraa se ponovno u Mostar, gdje
radi na osnivanju dionike tamparije. U ljeto 1898. pokree list Osvit i ureuje ga kao glavni urednik. U
dravnu slubu stupa godine 1900, i radi najprije u sudstvu a zatim u upravi. U Sarajevo je premjeten 1911.

godine, gdje preuzima redakciju Sarajevskog lista. Penzionisan je nakon prvog svjetskog rata, 1922. godine.
Ali on i dalje radi: ureuje listove Hrvatsku slogu, zatim Pravdu do godine 1924, kada je ovaj list sudski
obustavljen. Umro je 15. marta 1950. u Sarajevu.
M.R;
274
Tuma manje poznatih rijei"
Aferim - pravo, tako valja
Aham - molitva, koja nastaje po zahodu sunca
Aham hairolsum - pozdrav, i to u veer
Alahraziolsun odzdrav
A/Jbo ne
Araluk- vea
.<:,;/.;';;.
...'
Alahemanet s bogom
Alak- lopov, hulja
Ahmedija alma
:
Abdest umivanje za molitvu
Botana platno
Broka - limena posuda za vodu
Beledija - opinski ured
Bujrum izvolite
Bezbeli - dakako
Baluk - nagrobni spomenik
Basma - crveno platno za odijelo enskih
Balija - seljak, muhamedovac
alian marljiv
'y
epenak - krilo od duana
Cupica zemljena posuda za vodu
J!'
Cekmeda krinjica
r;
Cehrubar jantar
r
evra- rubac izvezen zlatom
''
ufter- sladkarija od uvarena groa "
erez ~ suho groe
urdija gornja haljina, postavljena lisiinom
umur- ugljen za vatru
:
age - papir
Digarice - plua
'
275Dronjo - povodnja
Demet duhana stomak
Dekika - minuta
.-,
Dolaf- udubak u duvaru (Nische)
Dimije - iroke hlae
Direk - dovratnik
Duba - mantija
Dem - gvoze, to stoji konju u ustima
Demir- eljezne pritke na prozoru
Dagara - posuda, u koju se izgre eravica
Dam - staklo
Dovale s bogom!
Fereda - enski ogrta
Fermen - gornje odijelo muko
Fekat - samo
eriz - kanal
evza posuda od bakra za peenje kahve ,
erev Stickrahmen
ah - kad kad
Ha jat - predsoblje
;<:
Halva - slatko jelo
Hanuma - gospoa
Hrsuz - kradljivac, tat
Hrsuzluk - kraa
Halka gvozdeni obru
Hamal - poslunik
Hadinski bajram ~ blagdan

Ibrik - bakrena posuda za vodu

Iindija - molitva prije mraka na dva sata
Jagluk - rubac
Jacija molitva u dva sata po zahodu sunca
Jemenija - enski prekriva
Jeerma - gornje odijelo
Ja Rabi- Boe moj!
I
Jazija - pismo
Kapidik - mala vrataca
Kabil mogue
Kontrat - ugovor
Krasna - ula
Kavade - rajica
Kundure - cipele
Kolan - pojas, pas
''
Kuma - platno od crvene svile
Lengjer bakrena posuda za jelo
Langarati - visiti
Leden posuda za umivanje
Mejtef (meteb) kola
Meran - koralj
Merhaba - dobar dan
Muhtar - knez, starjeina
Mum - svijea
;
Mermer mramor
Nanule drena obua
Ni mukaet - ne haje, ni da se makne
Oklagija - valjak, mlinar
Pusat - oruje
'
Pilav- jelo od rie
v>
Bubija - mali zlatni novac
Rudija - kola
Rahat - zadovoljan Rutina, krpetina, podrtina
Silah - pripaaj svilaj
Serdada prostirka
Sofra - stol, trpeza
\$ :"*".
'i.
Saksija pokriva, pod kojim se pee hljeb
Sinija - stol
Saltanet zabava, veselje
Sibijan nejaka djeca
Siranica - hljeb od sirka
276
277Sadak - tronoka
Sahani- mala posudica od bakra
Salta - gornje odijelo
Sijeldija - oni, koji doe na sijelo
Sirit vrpca
argija - jedan vrst gitare
Salvare hlae
Siljee malo janje od godinu dana
Tevsija posuda za jelo, za pitu
Takrir - priznanica na vlastnitvo
Tespih - isto muhamedovsko
Traboloz- svileni pojas
Tura - peat
Tapija isprava o vlasnitvu
Zavrzlama zanovjetanje.
278
OSMAN - AZIZ BEZ NADE
Izdava BH MOST
Za izdavaa Muharem Coli
Tehnika obrada BH MOST

Korektor Rasema Coli

tampa
"DOM TAMPE" dd Zenica
tampano u 1000 primjeraka