Professional Documents
Culture Documents
Alber Kami Stranac
Alber Kami Stranac
PRVI DEO
bio sam naslonjen uz nekog vojnika koji mi se smekao i koji me upita dolazim
li izdaleka. Rekoh da, da ne bih vie razgovarao.
Dom staraca nalazi se dva kilometra od sela. Taj put preao sam peice. Hteo
sam odmah da vidim majku. Ali vratar mi ree da treba da se vidim s
upravnikom. Poto je bio zauzet, malo sam priekao. Za sve to vreme vratar je
govorio, a potom sam video upravnika: primio me je u svojoj kancelariji. Bio je
to stari s Legijom asti. Pogleda me svojim svetlim oima. Potom mi stee
ruku i zadra je tako dugo da upravo nisam znao kako da je povuem. Pogleda u
dosije i ree: Gospoa Merso dola je ovamo pre tri godine. Bili ste joj jedini
oslonac. Pomislih da mi neto prebacuje i poeh da mu objanjavam. On me
prekide: Ne treba, drago dete, da se pravdate. Proitao sam dosije vae majke.
Vi niste mogli da podmirite sve njene potrebe. Bila joj je potrebna negovateljica.
Vaa zarada je mala. I sve u svemu, ovde je bila srenija. Rekoh: Tako je,
gospodine upravnie. On dodade: Znate, ovde je imala prijatelje, svoje
vrnjake. Njih je, kao i nju, interesovala samo prolost. Vi ste mladi i mora da
joj je s vama bilo dosadno.
To je bila istina. Kad je bila kod kue, majci je vreme prolazilo u tom da me
utke prati oima. Prvih dana svog boravka u domu esto je plakala. To je bilo
iz navike. Nekoliko meseci kasnije, ona bi plakala da su je odveli iz doma. I to
opet po navici. To je bio, pored ostalog, jedan od razloga to poslednje godine
nisam tamo skoro ni odlazio. Sem toga, izgubio bih nedelju, ne raunajui napor
da idem na autobus, kupujem karte i putujem dva sata.
Upravnik je i dalje govorio. Ali ja ga skoro nisam sluao. Zatim mi ree:
Pretpostavljam da elite da vidite majku. Ustadoh bez rei. On poe ispred
mene ka vratima. Na stepenicama mi objasni: Preneli smo je u nau malu
mrtvanicu. Da se ostali ne uzbuuju. Uvek kad neki pansioner umre, ostali su
dva do tri dana uznemireni. To oteava slubu. Proli smo kroz dvorite u
kome je bilo mnogo staraca koji su eretali. Dok smo prolazili, oni su uutali.
bila puna blage svetlosti predveerja. Dva strljena zujala su oko arenih stakala.
Ne okreui se prema njemu, upitah vratara: Jeste li ve dugo ovde? Odmah
mi odgovori: Pet godina kao da je ve odavno oekivao ovo pitanje.
Zatim je mnogo askao. Vrlo bi se zaudio da mu je neko nekad rekao da e
zavriti kao vratar doma staraca u Marengu. Imao je ezdeset i etiri godine i bio
iz Pariza. Upadoh mu u re: Vi niste odavde? Tada se setih da mi je pre no to
me je odveo upravniku govorio o majci. Rekao mi je da bi je trebalo brzo
sahraniti, jer je u ravnici toplo, naroito u ovom kraju. I tada mi je kazao kako je
iveo u Parizu i kako mu je bilo teko da ga zaboravi. U Parizu ovek ostaje sa
pokojnikom tri, katkada i etiri dana. Ovde za to nema vremena, ovek se jo
nije ni snaao, a ve mora da juri za mrtvakim kolima. Na to mu je ena rekla:
uti, o tim stvarima ne treba da govori gospodinu. Starac je pocrveneo i
zamolio da mu oprostim. Umeao sam se i rekao: Ma ne, ma ne. Smatrao sam
da je to to je priao istinito i zanimljivo.
U maloj mrtvanici saznao sam da je u dom staraca doao kao puki siromah.
Poto se oseao zdrav, ponudio se za vratara. Rekoh mu da je on, u stvari, isto
to i ostali. Ree mi da nije. Bio sam ve ranije iznenaen kad je govorio oni,
ostali, ree starci, govorei o ostalima od kojih neki nisu bili stariji od
njega. Razume se, to nije bila ista stvar. On je bio vratar, i u izvesnoj meri imao
je neko preimustvo nad njima.
U tom trenutku ue negovateljica. Odjednom se smrklo. No se vrlo brzo
zgusnula iznad arenog staklenog krova. Vratar okrenu prekida i iznenada me
zaslepi mlaz svetlost!. Pozva me u trpezariju na veeru. Nisam bio gladan.
Ponudi mi olju bele kafe. Kako mnogo volim belu kafu, prihvatih ponudu i on
se za trenutak vrati s posluavnikom. Popih je. Tada poeleh da puim. Bio sam
neodluan, jer nisam znao da li to mogu uiniti pred majkom. Razmislio sam, to
nije bilo vano. Ponudio sam vrataru cigaretu i zapalismo.
Malo potom jedna ena zaplaka. Nalazila se u drugom redu, zaklonjena jednom
od svojih drugarica, pa sam je slabo video. Plakala je jecajui neprestano: inilo
mi se kao da nikad nee prestati. Ostali, kao da je nisu uli. Bili su zgureni, setni
i tihi. Gledali su u sanduk, ili u svoj tap, ili bilo u ta, ali gledali su samo u to.
ena je stalno plakala. Bio sam vrlo iznenaen, jer je nisam poznavao. Poeleo
sam da je vie ne ujem. Pa ipak, nisam imao smelosti da joj to kaem. Vratar se
nagnu prema njoj i neto joj ree, ali ona odmahnu glavom mrmljajui i produi
da plae. Vratar pree tada na moju stranu. Sede pored mene. Ne gledajui me,
posle dueg vremena saopti mi: Bila je vrlo odana vaoj gospoi majci. Kae
da joj je ona bila jedina prijateljica i da sada nema nikoga.
Ostali smo tako dosta dugo. Uzdasi i jecaji one ene postajali su sve rei.
Mnogo je mrkala. Najzad uuta. Nije mi se vie spavalo, ali sam bio umoran i
bolelo me u krstima. utanje svih ovih ljudi sad mi je teko padalo. S vremena
na vreme uo sam neki neobian um i nisam mogao da shvatim ta bi to moglo
biti. Posle dueg vremena otkrio sam da neki od staraca siu obraze iznutra i
otuda ovo udno mljackanje. Oni to nisu primeivali, toliko su bili obuzeti
svojim mislima. Imao sam utisak da ova pokojnica koja je leala izmeu njih ne
znai nita u njihovim oima. Meutim, sada verujem da je to bio pogrean
utisak.
Svi smo popili kafu kojom nas je posluio vratar. Zatim se vie niega ne seam.
No je prola. Seam se da sam za trenutak otvorio oi i spazio da su starci
spavali zbijeni jedan uz drugog, izuzev jednog koji me je, naslonivi bradu na
nadlanice ruku kojima je vrsto drao tap, uporno posmatrao kao da je ekao da
se probudim. Zatim sam ponovo zaspao. Probudio sam se jer me je sve vie
bolelo u krstima. Kroz areni stakleni krov dan je poeo da prodire. Malo
kasnije jedan starac se probudio i mnogo je kaljao. Pljuvao je u veliku kockastu
maramicu i kao da se sa svakim ispljuvkom neto u njemu otkidalo. Probudio je
i ostale, a vratar im ree da moraju da odu. Ustadoe. Od probdevene noi lica
vreme prolazili smo delom druma koji je nedavno bio popravljen. Asfalt se topio
na suncu. Noge su u njega upadale i ostavljale trag u njegovoj sjajnoj smesi.
Iznad kola koijaev eir kod kuvane koe kao da je bio umoen u ovo crno
blato. Oseao sam se skoro izgubljen izmeu plavog i vedrog neba i monotonije
ovih boja, lepljive crne boje naprslog asfalta, tamnocrnih odela i crno lakovanih
kola. Sve to, sunce, miris koe i konjske balege, miris laka i tamjana, umor od
besane noi mutilo mi je pogled i misli. Jo jednom sam se osvrnuo: uini mi
se da je Perez, izgubljen u izmaglici jare, vrlo daleko, a potom ga vie nisam
video. Oima sam ga traio i spazio kako je skrenuo s puta i udario preko polja.
Primetio sam takoe da put ispred mene vijuga. Bilo mi je jasno da je Perez, koji
je dobro poznavao ovaj kraj, krenuo najkraim putem kako bi nas dostigao. Na
okuci nam se pridruio. Zatim smo ga opet izgubili. Ponovo je udario preko
polja, i tako nekoliko puta. Oseao sam kako mi krv bije u slepoonicama.
Posle toga sve se odigralo brzo, sigurno i prirodno, tako da se niega vie ne
seam. Samo jedne stvari: ulazei u selo, bolniarka iz pratnje me oslovi. Ree
mi: Ako ide polako, moe dobiti sunanicu; ako suvie uri, oznoji se i u
crkvi te uhvati groznica. Imala je neobian glas, melodian i drhtav, koji nije
odgovarao njenom licu. Bila je u pravu. Nije bilo drugog izlaza. Zadrao sam u
seanju jo nekoliko slika toga dana: Perezovo lice, na primer, kada nas je
poslednji put sustigao kraj sela. Od uzbuenja i bola blistale su mu na licu
krupne suze. Ali zbog toga su se zaustavljale. Sirile su se, stizale jedna drugu i
stvarale neku vrstu sjajne vodene povrine na izmuenom licu. Bilo je i drugih
slika: crkva i seljaci na plonicima, crveni zdravci na grobovima, Perezova
nesvestica (reklo bi se rastavljena lutka), kao krv crvena zemlja koja se kotrljala
po maminom kovegu, belo korenje koje se s njom mealo, zatim ljudi, glasovi,
selo, ekanje pred kafanom, neprestano brujanje motora i moja radost kad je
autobus uao u mlazeve alirske svetlosti i kad sam pomislio da u lei i spavati
dvanaest sati.
II
Probudivi se, shvatio sam zato je moj poslodavac bio nezadovoljan kad sam
od njega traio ona dva dana odsustva: danas je subota. Na to sam tako rei
zaboravio, ali ustajui, ova mi misao pade na um. Gazda je, sasvim razumljivo,
mislio da u sa nedeljom imati etiri dana odsustva. I to mu nije bilo drago. Ali,
s jedne strane, nije bila moja krivica to je majka sahranjena jue umesto danas,
a s druge strane, subotu i nedelju bih imao u svakom sluaju. Po sebi se razume
da me to ne spreava da potpuno razumem svog poslodavca.
S mukom sam ustao, jer sam bio umoran od jueranjeg dana. Dok sam se
brijao, pitao sam se ta da radim, i reio sam da idem na kupanje. Uzeo sam
tramvaj da bih otiao do kupalita u luci. Tamo sam skoio u uvalu. Bilo je
mnogo mladih ljudi. U vodi zatekoh Mariju Kardonu, bivu daktilografkinju u
mojoj kancelariji, koju sam u ono vreme prieljkivao. Verujem da je i ona mene.
Ali brzo je otila i nismo imali vremena. Pomogoh joj da se popne na bovu i pri
tom pokretu dodirnuh joj ovla grudi. Bio sam jo u vodi kad je ona ve
potrbuke leala na bovi. Okrenu se prema meni. Kroz kosu koja joj je padala na
oi ona mi se smeila. Popeo sam se pored nje na bovu. Bilo je lepo i kao u ali
zabacio sam glavu i stavio je na njen trbuh. Nita mi nije rekla, i tako sam ostao.
Celo nebo bilo mi je pred oima. Bilo je plavo i pozlaeno. Pod potiljkom sam
oseao Marijin trbuh kako se lagano die i sputa. Upola uspavani, ostali smo
dugo na bovi. Kad je sunce suvie pripeklo, skoila je u vodu i ja sam poao za
njom. Stigao sam je, obavio rukom oko pasa i tako smo zajedno plivali. I dalje
se smejala. Dok smo se na keju suili, ona mi ree: Pocrnela sam vie nego ti.
Upitah je da li bi htela veeras da ide u bioskop. Opet se nasmejala i rekla da bi
volela da gleda neki film sa Fernandelom. Kad smo se obukli, zaudi se to me
vidi sa crnom kravatom i upita me jesam li u alosti. Rekoh joj da mi je majka
umrla. Kako je htela da sazna kada, rekoh joj: Jue. Ona malo ustuknu, ali ne
napravi nikakvu primedbu. Htedoh da joj kaem da to nije moja krivica, ali se
uzdrah, jer se prisetih da sam to ve rekao gazdi. To nita nije znailo. Na svaki
nain, neko je uvek pomalo kriv.
Uvee, Marija je ve sve zaboravila. Film je tu i tamo bio smean i, uostalom,
zaista glup. Noga joj je bila pored moje. Milovao sam joj grudi. Zagrlio sam je
pri kraju predstave, ali neveto. Kad smo izili, pola je sa mnom u moj stan.
Kad sam se probudio, Marija je ve bila otila. Jo pre toga mi je rekla kako
mora da ode do tetke. Setih se da je nedelja, i to me oneraspoloi: ne volim
nedelju. Tada sam se okrenuo u krevetu da bih osetio na jastuku miris soli koji je
ostavila Marijina kosa i spavao sam do deset sati. Potom sam puio u postelji
sve do podne. Mrzelo me da kao obino ruam kod Selesta, jer bi me tamo
svata zapitkivali, a ja to ne volim. Skuvao sam jaja i iz istoga suda pojeo ih, bez
hleba, jer mi ga je ponestalo, a nisam hteo da silazim i da ga kupujem.
Posle ruka malo sam se dosaivao i vrljao po stanu. Prijatno je bilo u njemu
dok je mama bila ovde. Sada je za mene bio suvie velik i trebalo je da
trpezarijski sto prenesem u svoju sobu. ivim samo u ovoj prostoriji, izmeu
malo pocepanih slamnih stolica, ormana sa poutelim ogledalom, toaletnog
stoia i kreveta od mesinga. Sve ostalo bilo je zaputeno. Kasnije, da bih neto
radio, dohvatio sam neke stare novine i itao. Isekao sam reklamu Krusenovih
soli i zalepio je u staru svesku gde ostavljam stvari koje me interesuju u
novinama. Oprao sam ruke i iziao na balkon.
Moja soba gleda na glavnu ulicu predgraa. Bilo je lepo popodne. Meutim,
plonik je bio prljav, prolaznici retki i nekud im se urilo. Najpre su se videle
porodice koje su ile u etnju, dva deaka u marinskom odelu, u kratkim
pantalonama, malo sputani u svojim krutim odelima i jedna devojica sa
velikom crvenom manom i crnim lakovanim cipelama. Iza njih, majka,
ogromna, u smeoj svilenoj haljini i otac, mali slabaan ovek, koga sam znao iz
III
jer svojih vie nisam imao. Prolazili su poslednji tramvaji i sa sobom odnosili
sada ve daleku buku predgraa. Remon je nastavio. Bilo mu je krivo to je jo
eleo da ima s njom odnoaj. Ali hteo je da je kazni. Najpre je mislio da je
odvede u hotel i da pozove policiju za javni red i moral da bi izazvao skandal,
tako da joj daju knjiicu prostitutke. Zatim se obratio svojim prijateljima u
podzemlju. Nita nisu smislili. I kako Remon primeti, ba ti mnogo vredi to
pripada podzemlju. To im je rekao, i oni su mu tada predloili da je obelei.
Pa ipak, on to nije hteo. Razmislie. Pre toga hteo je neto da me pita. Uostalom,
pre no to me upita, hteo je da zna ta mislim o tom sluaju. Odgovorih mu da
nita ne mislim, ali da je zanimljiv. Upita me da li mislim da ga je varala; meni
se zaista inilo da ga je varala; zatim, da li smatram da je treba kazniti i ta bih
uradio na njegovom mestu. Rekoh da se to nikada ne moe znati, ali da
razumem to je eli kazniti. Popih jo malo vina. On zapali cigaretu i otkri mi
svoju nameru. Hteo je da joj napie pismo, da je izgrdi, ali da joj napie i neto
neno to bi je navelo da se pokaje. Zatim, kad se vrati, lei e s njom i upravo
u trenutku kad ona treba da svri, pljunue joj u lice i izbaciti je napolje.
Pomislih da e na taj nain biti zaista kanjena. Ali Remon mi ree da se ne
osea sposoban da napie takvo pismo i da je mislio na mene da ga ja sastavim.
Kako sam utao, upita me da li bi me mrzelo da to odmah uinim, a ja mu
odgovorih da ne bi.
Poto popi au vina, ustade, odgurnu tanjire i ono malo hladne kobasice to
nam je preostalo. Paljivo je obrisao muemu na stolu. Izvadi iz fioke nonog
stoia list kockaste hartije, uti koverat, malu dralju od crvenog drveta i
etvrtastu mastionicu s ljubiastim mastilom. Kad mi ree ime ene, videh da je
Mavarka. Napisao sam pismo. Napisao sam ga pomalo nasumce, ali sam se
trudio da zadovoljim Remona, jer nisam imao razloga da ga ne zadovoljim.
Zatim sam glasno proitao pismo. On me je puei i klimajui glavom sluao,
zatim me zamoli da mu ga ponovo proitam. Bio je sasvim zadovoljan. Ree mi:
IV
Cele sedmice sam marljivo radio. Remon svrati i ree mi da je poslao pismo.
Otiao sam dvaput u bioskop s Emanuelom, koji ponekad ne razume ta se
deava na platnu. Tada treba da mu objanjavam. Jue je bila subota i Marija je
dola kako smo se dogovorili. Mnogo sam je eleo, jer je imala lepu haljinu sa
crvenim i belim prugama i kone sandale. Nazirale su se njene vrste grudi, a od
sunca preplanulo lice podsealo je na cvet. Seli smo u autobus i otili nekoliko
kilometara od Alira, na jednu plau pritenjenu stenama, i sa kopna obraslu
trskom. Popodne u etiri sata sunce nije vie jako peklo, ali je voda bila mlaka,
sa malim, dugim i sporim talasima. Marija me naui jednoj igri. Trebalo je,
plivajui, prskati s vrha talasa svu penu, skupiti je u ustima, zatim lei na lea i
izbacivati je prema nebu. Tako je nastajala neka penuava ipka koja je nestajala
u vazduhu ili mi kao mlaka kia padala na lice. Ali ubrzo zatim usta su me pekla
od gorine soli. Marija mi se tada priblii i privi se u vodi uz mene. Stavi svoja
usta na moja. Njen jezik osvei moje usne i neko vreme smo se ljuljukali na
talasima. Kad smo se obukli na plai, Marija me pogleda svojim sjajnim oima.
Zagrlio sam je. Od tog trenutka nismo vie razgovarali. Privio sam je k sebi i
pourili smo da uhvatimo autobus, da se vratimo, da odemo u moju sobu i da se
bacimo na krevet. Ostavio sam otvoren prozor i prijatno smo se oseali to letnja
no klizi preko naih pocrnelih tela.
Tog jutra Marija ostade kod mene i ja joj rekoh da emo zajedno ruati. Sioh
da kupim mesa. Vraajui se, u Remonovoj sobi uh neki enski glas. Malo
kasnije stari Salamano grdio je svog psa, uli smo kripu ona i tapkanje apa na
drvenim stepenicama, i prljavko, mrcino! a zatim izaoe na ulicu. Priao
sam Mariji o ivotu ovog starca i ona se smejala. Obukla je moju pidamu, ali je
podvila rukave. Dok se smejala, ponovo sam je poeleo. Neto kasnije ona me
upita da li je volim. Odgovorih joj da to nita ne znai, ali mi se ini da ne. Ona
se raalosti. Spremajui ruak, bez ikakvog povoda toliko se smejala da sam je
poljubio. Tog trenutka izbi buna prepirka kod Remona.
uo se najpre otar enski glas, potom Remon kako govori: Izvrgla si me
ruglu, izvrgla si me ruglu. Nauiu ja tebe koga ti izvrgava ruglu. Nekoliko
tupih udaraca i ena je tako strano jaukala da se na stepenitu odmah skupilo
mnogo sveta. Marija i ja takoe iziosmo. Zena je i dalje vikala, a Remon ju je i
dalje tukao. Marija mi ree da je to strano, ali joj nita ne odgovorih. Zamoli
me da potraim policajca, ali joj odgovorih da ne volim policajce. Jedan je ipak
stigao zajedno s nekim limarom, stanarom na drugom spratu. Zakuca na vrata,
ali se nita vie nije ulo. Zakucao je jae, a malo zatim ena je zaplakala, i
Remon je otvorio. Drao je cigaretu u ustima i izgledao licemerno. Devojka
oprostite! Pozvah ga da ue, ali nije hteo. Gledao je u vrh svojih cipela, dok su
mu krastave ruke podrhtavale. Ne gledajui rne, on upita: Nee mi ga uzeti,
recite, gospodine Merso. Vratie mi ga. ta bi inae bilo od mene. Rekoh mu
da u kafileriji dre pse tri dana na raspolaganju vlasnicima, a posle toga ine s
njima ta im je volja. Zanemeo je. Onda mi ree: Laku no. Zatvorio je vrata,
uo sam kako eta amo-tamo. Njegov krevet zakripe. Meutim, po neobino
tihom zvuku koji je dopirao kroz pregradni zid, razabrao sam da plae. Ne znam
zato pomislih na majku. Trebalo je sutra rano ustati. Nisam bio gladan, legoh
bez veere.
iveo u Parizu, a ona me je ispitivala kako je tamo. Rekoh joj: Prljavo. Ima
golubova i mranih dvorita. Ljudi imaju belu kou.
Zatim smo etali i proli gradom glavnim ulicama. ene su bile lepe i ja upitah
Mariju da li je to primetila. Ree mi da jeste i da me razume.
Neko vreme nismo vie razgovarali. eleo sam, meutim, da ostane sa mnom i
rekoh joj da bismo mogli zajedno veerati kod Selesta. I ona je zaista za tim
udila, ali je imala neto da radi. Bili smo nadomak moje kue i ja joj rekoh do
vienja. Ona me pogleda: Ne eli da zna ta treba da radim? eleo sam da
znam, ali nisam na to mislio, i kao da mi je to zamerila. Videvi me zbunjena,
ona ponovo prasnu u smeh i primae mi se celim telom da mi prui svoje usne.
Veerao sam kod Selesta. Ve sam poeo da jedem kad ue neka udna mala
ena i upita me moe li da sedne za moj sto. Razume se da je mogla. Pokreti su
joj bili mehaniki, a oi sjajne na licu malom kao jabuka. Skinula je aket i
nervozno bacila pogled na jelovnik. Pozvala je Selesta i odmah poruila sva jela,
odreito i na brzinu. ekajui predjelo, otvori torbu, izvadi pare etvrtaste
hartije i olovku i, dodavi napojnicu, sve srauna unapred, a zatim iz novanika
izvadi taan iznos koji stavi ispred sebe. Donesoe joj predjelo, koje je lakomo
na brzinu progutala. Dok je ekala sledee jelo, izvadi iz torbice plavu olovku i
neki nedeljni asopis koji objavljuje programe radioemisija. Jednu za drugom,
vrlo paljivo je podvukla skoro sve emisije. Kako je asopis imao dvanaestak
stranica, ona je savesno nastavila ovaj posao za sve vreme ruka. Ja sam ve bio
ruao, a ona je i dalje podvlaila s istom marljivou. Potom se digla, obukla
aket s onim istim pokretima preciznog automata i otila. Kako nisam imao ta
da radim, iziao sam i ja i jedno vreme iao za njom. Stala je na ivicu plonika i,
ne skreui i ne osvrui se, neverovatno brzo i sigurno krenula svojim putem.
Najzad sam je izgubio iz vida i vratio se istim putem. Mislio sam kako je udna,
ali sam je brzo zaboravio.
nita ne odgovorih. Tada mi, brzo i usteui se, ree da zna da su me u etvrti
osuivali to sam majku dao u dom, ali on me poznaje i zna da sam majku
mnogo voleo. Odgovorih mu, ni sam ne znam zbog ega, da do sada nisam znao
da me u vezi s tim osuuju, ali da mi je dom izgledao kao neto sasvim prirodno,
jer nisam imao dovoljno novaca da plaam negovateljicu. Uostalom, dodao
sam, ima ve dugo kako nije imala ta da mi kae i bilo joj je dosadno ovako
samoj. Da, ree on, u domu bar ovek stekne drugove. Zatim se izvinio.
Hteo je da spava. ivot mu se sada izmenio i nije znao ta da radi. Prvi put
otkako ga poznajem, on mi bojaljivo prui ruku i ja osetih njegovu hrapavu
kou. Malo se nasmei, i pre nego to poe, ree: Nadam se da psi noas nee
lajati. Stalno mislim da je to moj.
VI
podlaktice belele su se ispod crnih malja. Zbog toga osetih neko gaenje.
Zvidao je silazei i izgledao vrlo zadovoljan. Ree mi: Zdravo, stari, i nazva
Mariju gospoice.
Dan pre toga bili smo u komesarijatu i ja sam svedoio da je devojka Remona
izvrgavala ruglu. Bio je osloboen uz opomenu. Nisu proveravali moju
tvrdnju. O svemu tome porazgovarasmo s Remonom ispred vrata, a zatim
odluismo da poemo autobusom. Plaa nije bila daleko, ali tako emo pre stii.
Remon je mislio da e mu prijatelj biti zadovoljan kad nas vidi da smo poranili.
Ba smo hteli da krenemo kad mi Remon odjednom dade znak da pogledam
preko puta. Videh grupu Arapa naslonjenu na izlog prodavnice duvana.
Posmatrali su nas utke, na svoj nain, kao da smo, ni vie ni manje, kamenje ili
klade. Remon mi ree da je onaj drugi s leve strane njegov protivnik, i pri tom je
izgledao zamiljen. Zatim dodade da je ta stvar svrena. Marija nije razumela i
upita nas o emu je re. Rekoh joj da su to neki Arapi koji su neto kivni na
Remona. Htela je odmah da krenemo. Remon se ispravi i nasmeja rekavi da
treba pouriti.
Poosmo prema autobuskoj stanici, koja se nalazila neto dalje. Remon mi ree
da nas Arapi ne prate. Okrenuh se. Stajali su jo na istom mestu i ravnoduno i
dalje posmatrali mesto koje smo upravo napustili. Popeli smo se u autobus.
Remon, kome je izgleda laknulo, nije prestajao da se ali s Marijom. Oseao
sam da mu se svia, ali ona mu je jedva odgovarala. S vremena na vreme
pogledala bi ga smeei se.
Sili smo u predgrau Alira. Plaa nije daleko od autobuske stanice. Ali trebalo
je prei malu uzviicu, koja se die iznad mora, a zatim se strmo sputa prema
obali. Bila je pokrivena ukastim kamenjem i asfodelima sasvim belim prema
ve dubokom plavetnilu neba. Udarajui snano svojom torbom od votanog
platna, Marija se zabavljala da im rasipa latice. Koraali smo izmeu redova
malih vila sa zelenim ili belim ogradama, neke od njih bile su sa svojim
verandama sakrivene ispod tamarisa, dok su druge stajale bez zelenila usred
kamenja. Pre nego to smo se uspeli na uzviicu, ve smo ugledali mirno more,
a neto dalje sanjivi i masivni rt u bistroj vodi. Do nas je kroz tiinu dopirao laki
um motora. U daljini spazismo malu ribarsku barku koja se neosetno primicala
po bletavom moru. Marija ubra nekoliko perunika sa stenja. Sa padine koja se
sputala prema moru, videli smo ve nekoliko kupaa.
Remonov prijatelj stanovao je u vikend-kuici na kraju plae. Kuica se
naslanjala na stene, a prednji stubovi ve su se kupali u moru. Remon nas
predstavi. Njegov prijatelj se zvao Mason. Bio je to visok, krupan ovek, irokih
plea, sa punakom i prijatnom enicom, koja je govorila pariskim akcentom.
Odmah nam ree da se oseamo kao kod svoje kue i da je ve isprio ribe koje
je jutros ulovio. Rekoh da smatram da mu je kua lepa. On mi uzvrati da ovde
provodi subotu, nedelju i ceo godinji odmor. Dobro se slaem sa enom
dodade. Zena mu se upravo neto smejala sa Marijom. Tada sam moda prvi put
pomislio da u se i ja oeniti.
Mason je hteo da se kupa, ali njegova ena i Remon ne htedoe poi. Nas troje
se spustismo i Marija se odmah baci u vodu. Mason i ja malo poekasmo.
Govorio je lagano i primetio sam da je imao obiaj da sve to bi rekao upotpuni
sa dodao bih jo ak i onda kad u stvari nita ne bi dodao smislu reenice.
Sto se tie Marije, ree mi: Sjajna je, i dodao bih, draesna. Nisam vie
obraao panju na ovu ravu naviku, jer sam oseao kako mi sunce prija. Od
peska poee da mi bride tabani. Uzdravao sam se od elje da uem u vodu, ali
najzad rekoh Masonu: Idemo li? Skoio sam. On je polako uao u vodu i
bacio se tek kad mu se tlo izmaklo pod nogama. Plivao je na prstima i dosta
slabo, tako da sam ga ostavio da stignem Mariju. Voda je bila hladna i uivao
sam u plivanju. Slaui se u pokretima i oseajui isto zadovoljstvo, Marija i ja
zaplivasmo daleko.
Na puini smo se okrenuli na lea i sa mog lica, okrenutog prema nebu, sunce je
osuilo poslednje kapi vode koje su mi se slivale u usta. Videli smo da se Mason
vratio na obalu i ispruio na suncu. Iz daljine izgledao je ogroman. Marija je
htela da zajedno plivamo. Postavio sam se iza nje da bih je uhvatio oko struka, a
ona se kretala plivajui rukama dok sam joj ja pomagao udarajui nogama. Laki
ubor vode pratio nas je celog jutra sve dok nisam osetio umor. Tada sam
ostavio Mariju i vratio se sam plivajui pravilno i diui duboko. Na obali se
pruih potrbuke pored Masona i zagnjurih lice u pesak. Rekoh mu da je to
vrlo prijatno; i on je bio istog miljenja. Malo posle stie i Marija. Okrenuh se
da je posmatram kako se primie. Sa kosom zabaenom unazad, sva je bila
lepljiva od slane vode. Isprui se pored mene i dve topline njenog tela i sunca
malo me uspavae.
Marija me prodrma i ree mi da je Mason uao u kuu i da bi trebalo ruati.
Odmah sam ustao jer sam bio gladan, ali mi Marija primeti da je od jutros nisam
poljubio. Bilo je to istina, a sem toga i sam sam to eleo. Doi u vodu ree
mi. Potrasmo da se bacimo na prve male talase. Zaplivasmo malo i Marija se
pripi uz mene. Osetih njene noge oko svojih i poeleh je.
Kad se vratismo, Mason nas je ve zvao. Rekoh mu da sam vrlo gladan, a on
odmah ree svojoj eni da mu se sviam. Hleb je bio dobar i ja halapljivo
progutah svoj deo ribe. Zatim su doli meso i pren krompir. Jeli smo i utali.
Mason se esto hvatao ae s vinom i meni je stalno dolivao. Kad je dola kafa,
glava mi je bila teka i mnogo sam puio. Mason, Remon i ja razmatrali smo
mogunost da mesec avgust provedemo zajedno na plai i da zajedniki snosimo
trokove. Marija odjednom ree: Znate li koliko je sati? Pola dvanaest. Svi
smo se zaudili, a Mason ree da smo ruali rano i da je to prirodno, jer se rua
onda kad se ogladni. Ne znam zato se Marija tome smejala. Mislim da je malo
vie popila. Mason me tada upita da li bih hteo da s njim proetam po plai.
Moja ena se uvek odmara posle ruka. Ja to ne volim. Treba da se kreem.
DRUGI DEO
Odmah posle hapenja bio sam sasluan nekoliko puta. Ali, poto je bilo rei
samo o uzimanju generalija, to nije dugo trajalo. Prvi put, u komesarijatu,
izgledalo je kao da moj sluaj nikoga ne interesuje. Osam dana kasnije, islednik
me je, naprotiv, posmatrao sa radoznalou. Najpre me upita samo za ime,
adresu, datum i mesto roenja. Zatim je eleo da zna da li sam izabrao advokata.
Priznadoh da nisam i postavih mu pitanje je li neophodno potrebno da ga
uzmem. Zato? ree. Odgovorio sam da smatram svoj sluaj vrlo prostim. On
se osmehnu govorei: Stvar shvatanja. Meutim, postoji zakon. Ukoliko vi ne
izaberete advokata, odrediemo ga po slubenoj dunosti. Smatrao sam da je to
vrlo podesno to se sud bavi tim sitnicama. To sam mu i rekao. On se sloio sa
mnom i zakljuio da je zakon sve dobro predvideo.
U prvo vreme nisam ga ozbiljno shvatao. Primio me je u prostoriji sa navuenim
zavesama, na njegovom pisaem stolu stajala je samo jedna svetiljka koja je
osvetljavala naslonjau koju mi ponudi da sednem, dok je on ostao u senci.
Nekada sam u knjigama itao slian opis, i sve mi se uini kao neka igra. Posle
naeg razgovora, naprotiv, posmatrao sam ga i video oveka pravilnih crta,
dubokih, plavih oiju, visoka rasta, dugih, prosedih brkova i guste, skoro bele
kose. inilo mi se da je vrlo pametan i ukratko, simpatian, uprkos nervoznom
grenju miia na licu, koje mu je zatezalo usta. Izlazei, hteo sam ak da se
rukujemo, ali se na vreme setih da sam ubio oveka.
Sutradan me u zatvoru poseti advokat. Bio je omalen i debeljukast, jo dosta
mlad, pomno doterane kose. Uprkos vruini (ja sam bio u koulji), bio je u
tamnom odelu, imao izguvan oko vratnik i neobinu kravatu sa irokim, crnim i
belim prugama. Na krevet spusti tanu koju je nosio pod mikom, predstavi se i
ree da je prouio moj predmet. Moj sluaj je bio vrlo delikatan, ali on nije
sumnjao u uspeh, pod uslovom da mu se poverim. Zahvalih mu, a on mi ree:
Uimo u sutinu stvari.
Seo je na krevet i objasnio mi da su se raspitivali o mom linom ivotu. Znali su
da mi je majka nedavno umrla u domu staraca. Posle toga vodili su istragu u
Marengu. Isledni organi saznali su da sam pokazao bezoseajnost na dan
majine sahrane. Razumejte, ree moj advokat, malo mi je neprijatno da
vas o tome pitam, ali to je vrlo vano, i bie jak dokaz za optubu ako ne budem
mogao nita odgovoriti. Hteo je da mu pomognem. Upita me da li sam tog dana
bio mnogo alostan. Ovo pitanje me vrlo zaudi i uini mi se da bi i meni bilo
vrlo neprijatno kad bih ga nekome postavio. Ipak mu odgovorih da sam se
odvikao da sam sebi postavljam pitanja i da mi je teko da mu o tome neto
kaem. Nema sumnje, voleo sam majku, ali to nita ne znai. Sva zdrava bia
poelela su, vie ili manje, smrt onima koje su voleli. Vrlo uzbuen, advokat me
prekide. Traio je od mene da mu obeam da to neu rei ni na sasluanju ni
pred islednikom. Meutim, objasnih mu da sam po prirodi takav i da zbog
fizikih potreba esto potiskujem svoja oseanja. Na dan majine sahrane bio
sam vrlo umoran i spavalo mi se. Zbog toga se nisam obazirao na ono to se
dogaa. Ono to sam mogao pouzdano da mu kaem bilo je da bih vie voleo da
majka nije umrla. Ali moj advokat nije bio s tim zadovoljan. Rekao mi je: To
nije dovoljno.
Razmiljao je. Zatim me upita moe li da kae da sam toga dana vladao svojim
prirodnim oseanjima. Odgovorio sam mu: Ne, jer to nije tano. Pogledao me
nekako udno, kao da sam mu se pomalo gadio. Skoro zlurado mi ree da e
upravnik i osoblje u domu u svakom sluaju biti sasluani kao svedoci i da bi mi
to moglo napraviti gadnu nepriliku. Skrenuo sam mu panju da ova pria
nema veze s mojim sluajem, ali mi on samo odgovori da se po svemu vidi da
nikada nisam imao posla sa sudom.
II
Ima stvari o kojima nikada nisam voleo da govorim. Kad sam dopao zatvora,
shvatio sam ve posle nekoliko dana da neu voleti da govorim o ovom delu
svoga ivota.
Kasnije nisam pridavao vanosti ovom oseanju neprijatnosti. Prvih dana, u
stvari, nisam ni bio u zatvoru: nekako neodreeno iekivao sam da se neto
novo dogodi. Sve je poelo tek od Marijine prve i jedine posete. Onog dana kad
sam primio njeno pismo (rekla mi je da joj zabranjuju da me poseuje jer mi nije
ena), od tog dana osetio sam da mi je elija dom i da se tu moj ivot zaustavio.
Na dan mog hapenja zatvorili su me najpre u jednu sobu u kojoj je ve bilo
nekoliko zatvorenika, veinom Arapa. Smejali su se videvi me. Zatim su me
upitali ta sam uinio. Rekoh im da sam ubio jednog Arapina, i oni su zautali.
Malo kasnije spustila se no. Objasnili su mi kako da namestim asuru na kojoj je
trebalo da spavam. Kad se uvije jedan kraj, moe se napraviti valjkast jastuk.
Cele noi stenice su mi milele po licu. Posle nekoliko dana izdvojili su me u
samicu, gde sam spavao na drvenom leaju. Imao sam jednu kiblu, i gvozdeni
umivaonik. Zatvor se nalazio sasvim visoko iznad grada i kroz mali prozor
mogao sam da vidim more; Jednog dana kad sam se uhvatio za reetke na
prozoru, ispruivi lice prema svetlosti, ue uvar i ree mi da imam posetu.
Pomislih da je Marija. I zaista je bila ona.
Da bih doao do sobe za prijem poseta, poao sam jednim dugim hodnikom,
zatim stepenicama i najzad jo jednim hodnikom. Uoh u jednu vrlo veliku
dvoranu osvetljenu irokim prozorom. Dvorana je bila podeljena u tri dela
dvema reetkama, koje su je po duini presecale. Izmeu dveju reetaka nalazio
se prostor od osam do deset metara, koji je delio posetioce od zatvorenika. Preko
puta mene spazili Mariju u njenoj prugastoj haljini i preplanula lica. S moje
strane bilo je desetak zatvorenika, veina Arapa. Marija je bila okruena
Mavarkama i nalazila se izmeu dve posetiteljke: male starice, stisnutih usana,
odevene u crno, i krupne, gologlave ene, koja je govorila vrlo glasno i
mlatarala rukama. Zbog rastojanja izmeu reetaka, posetioci i zatvorenici bili
su prinueni da gotovo viu. im sam uao, od graje koja je odjekivala izmeu
visokih, golih zidova dvorane, od otre svetlosti koja se s neba sputala na stakla
i odbijala u dvorani, zavrte mi se u glavi. Moja elija bila je mnogo tia i
mranija. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da se prilagodim. Najzad mi je ipak
polo za rukom da svako lice razaznam jasno i odvojeno na dnevnoj svetlosti.
Primetih da jedan uvar sedi na kraju hodnika izmeu dve reetke. Veina
arapskih zatvorenika, kao i njihove porodice, uali su jedni preko puta drugih.
Oni nisu vikali. Uprkos graji, uspevali su da se meusobno sporazumevaju iako
su sasvim tiho govorili. Njihovo potmulo mrmljanje, koje je dolazilo odozdo,
stalno je pratilo razgovore koji su se ukrtali iznad njihovih glava. Sve sam to
brzo zapazio idui prema Mariji. Priljubljena uz reetku, smeila se na silu.
Uinila mi se vrlo lepa, ali nisam smeo da joj to kaem.
Dakle? ree mi vrlo glasno. Tu sam, dakle.
Kako si, ima li sve to eli?
Da, sve.
Uutasmo, i Marija se stalno smeila. Ona krupna ena dovikivala je neto
mome susedu, po svoj prilici svome muu, plavom, krupnom oveku, otvorena
pogleda. Izgleda da su nastavljali ve zapoeti razgovor.
ana nije htela da ga uzme vikala je iz sveg glasa. Da, da, odgovarao je
ovek. Rekla sam joj da e ga ponovo uzeti, im izae, ali ona ga nije htela
uzeti.
Marija, sa svoje strane, doviknu da me Remon pozdravlja i ja rekoh: Hvala.
Ali moj glas prigui glas suseda, koji je pitao: kako mu je. Njegova ena se
nasmeja i ree da se nikad nije bolje oseao. Moj sused s leve strane, omalen
mladi, nenih ruku, nita nije govorio. Primetio sam da stoji prema starici i da
se oboje netremice gledaju. Nije bilo vremena da ih due posmatram, jer mi
Marija doviknu da nikada ne treba gubiti nadu. Rekoh: Da. Pogledah je, i u
isto vreme poeleh da joj stegnem ramena ispod haljine. Poeleh onu finu put i
ne bi mi jasno emu bih se nadao sem njoj. Bilo je to sigurno ono to je i sama
Marija htela rei, jer se neprestano smeila. Video sam samo blesak njenih zuba
i male bore oko oiju. Ona mi jo jednom doviknu: Izai e i venaemo se!
Odgovorih: Misli, ali samo da neto kaem. Ona tada na brzinu i isto tako
glasno dobaci da u biti osloboen i da emo ponovo ii na kupanje. Ona druga
ena, meutim, takoe se drala i govorila da je ostavila kotaricu u prijavnici.
Nabrajala je sve to je u nju strpala. Sve je to trebalo proveriti, jer je sve to bilo
vrlo skupo. Moj drugi sused i njegova majka stalno su se gledali. Tihi agor
Arapa nastavljao se ispod nas. Izgledalo je da svetlost spolja sve vie nadire kroz
prozore.
Neto sam se slabo oseao i hteo sam da poem. Graja mi je smetala. S druge
strane, eleo sam da to vie iskoristim Marijino prisustvo. Ne znam koliko je
vremena prolo. Marija mi je govorila o tome ta radi i dalje se neprestano
smejala. Mrmljanje, uzvici, razgovori, sve se to slivalo u jedno. Jedino tiho
ostrvce pored mene bili su onaj omalen mladi i starica koji su se samo gledali.
Postepeno su odvodili Arape. Skoro svi umuknue im je prvi iziao. Starica se
primae reetkama i u taj tren uvar dade znak njenom sinu. Ovaj ree: Do
vienja, majko, a ona prui ruku izmeu dve reetke da bi mu lagano i to due
mahala.
Ona je otila dok je neki ovek sa eirom u ruci uao i zauzeo njeno mesto.
Uvedoe jo jednog zatvorenika i oni su ivo, ali poluglasno razgovarali, jer je u
prostoriji ponovo zavladala tiina. Dooe po mog suseda s desne strane, a
njegova mu ena ree, ne sputajui glas, kao da nije primetila da vie ne treba
da vie: uvaj se i pazi. Zatim doe red na mene. Marija mi posla poljubac.
Okrenuh se jo jednom pre no to sam otiao. Licem prislonjenim uz reetku i s
onim istim razvuenim i grevitim osmehom stajala je nepomino.
Ubrzo posle toga mi je pisala. I upravo od tog trenutka zapoelo je ono o emu
nikada nisam voleo da govorim. Na svaki nain, ni u emu ne treba preterivati, i
meni je to bilo lake nego drugima. Najtee od svega bilo mi je u prvo vreme
moga zatvora to to sam mislio kao slobodan ovek. Zaeleo bih, na primer, da
se naem na obali i da siem ka moru. Kada bih zamislio kako mi prvi talasi
ume ispod nogu i telo ulazi u vodu i u tome ponovo naao slobodu, osetio bih
koliko su mi zidovi tamnice tesni. Ovo je trajalo nekoliko meseci. Posle ovoga
mislio sam samo kao zatvorenik. ekao sam svakodnevnu etnju na koju sam
odlazio u dvorite, ili posetu advokata. Ostalo vreme rasporeivao sam vrlo
dobro. U to vreme esto sam razmiljao da bih se, kad bi me primorali da ivim
u stablu nekog suvog drveta i da se niim ne bavim osim da gledam nebo iznad
sebe, malo-pomalo i na to navikao. ekao bih da ptice polete ili oblaci da se
sretnu kao to sam ovde ekao udne kravate svog advokata ili kao to sam u
onom drugom svetu strpljivo oekivao subotu da obgrlim Marijino telo. Ali kada
bih dobro razmislio, ja se nisam nalazio u suvom stablu. Bilo je nesrenijih od
mene. Tako je i moja majka mislila i esto je ponavljala da se ovek, na kraju
krajeva, na sve privikne.
Uostalom, obino nisam iao tako daleko. Prvi meseci bili su teki. Ali upravo
napor koji sam morao da uloim, pomogao mi je da ih prebrodim. Muila me je,
na primer, elja za enom. Bilo je to sasvim prirodno, bio sam mlad. Nikada
nisam mislio ba na Mariju. Ali sam mislio toliko na enu, na ene, na sve one
koje sam poznavao ili koje sam u izvesnim prilikama voleo, tako da mi je elija
bila puna svih tih lica i svih mojih elja. To me je, u izvesnom smislu, izbacivalo
iz ravnotee. U drugom, opet, to mi je prekraivalo vreme. Uspeo sam, najzad,
da zadobijem naklonost efa uvara, koji je za vreme ruka pratio kuvara. Prvi
mi je on govorio o enama. Rekao mi je da je to prva stvar na koju se svi ale.
Odgovorio sam mu da sam i ja kao i oni i da smatram takav postupak
nepravednim. Ali upravo zbog toga vas i stavljaju u zatvor. Kako, zbog
toga? Pa da, sloboda, to je to. Liavaju vas slobode. Nikada nisam o tome
razmiljao. Sloio sam se s njim: To je istina, rekoh mu, jer u emu bi se
inae sastojala kazna? Da, vi razumete stvari. Ostali ne. Meutim, oni se
snalaze kako znaju. uvar je zatim otiao.
Postavljalo se takoe i pitanje cigareta. Kad su me zatvorili, uzeli su mi kai,
uzice za cipele, manu i sve to sam imao u depovima, naroito cigarete. Kad
sam ve bio u eliji, traio sam da mi ih vrate. Rekoe mi da je to zabranjeno.
Prvih dana bilo mi je vrlo teko. To me je, moda, najvie slomilo. Sisao sam
komadie drveta koje sam kidao od dasaka kreveta. Celog dana stalno mi je bilo
muka. Nisam shvatao zato me liivaju neega to nikome ne teti. Tek kasnije
sam razumeo da je to sastavni deo kazne, ali tada sam se ve bio odvikao od
puenja i ta kazna za mene nije vie postojala.
Osim ovih neprijatnosti, nisam bio suvie nesrean. Sve se sastojalo, jo jednom
da kaem, u tome kako da utuem vreme. Od trenutka kad sam, najzad, postao
svestan da treba iveti od uspomena, nisam se vie uopte dosaivao. Ponekad
bih razmiljao o svojoj sobi i u mati bih poao iz jednog njenog kutka da se,
brojei sve to mi se nalazilo na putu, ponovo u njega vratim. U prvo vreme bilo
je to brzo gotovo, ali uvek kada bih to ponovio, trajalo bi neto due. Ovo stoga
jer bi se priseao svakog komada nametaja i na svakom komadu svakog
predmeta koji se na njemu nalazio, a na svakom predmetu svih sitnica, i meu
svim tim sitnicama, svih ukrasa, pukotina ili okrnjenog ruba, njihovih boja ili
finoe. U isto vreme trudio sam se da ne izgubim vezu sa svojim inventarom, da
napravim potpun popis. Tako sam posle nekoliko nedelja provodio itave sate
samo u nabrajanju svega to se nalazilo u mojoj sobi. Na taj nain, ukoliko sam
vie razmiljao, utoliko sam sve vie oivljavao u seanju nepoznate ili
zaboravljene stvari. Tada sam shvatio da bi ovek koji je iveo samo jedan dan
mogao bez muke da ivi sto godina u zatvoru. Imao bi dovoljno uspomena da
mu nikad ne bude dosadno. To je donekle neto vredelo.
Postavljalo se isto tako pitanje sna. U prvo vreme nou sam slabo spavao, a
danju nikako. Postepeno sam bolje spavao, i ak sam mogao i danju da spavam.
Mogu rei da sam poslednjih meseci spavao po esnaest do osamnaest sati
dnevno. Ostajalo mi je dakle est sati da utroim za jelo, prirodne potrebe,
uspomene i priu o ehoslovaku.
Izmeu slamarice i dasaka kreveta naao sam neko pare starih novina, gotovo
prilepljeno za tkaninu, poutelo i providno. Na njemu se prialo o nekom
dogaaju kome je nedostajao poetak, ali koji se morao dogoditi negde u
ehoslovakoj. Jedan ovek otputovao je iz nekog ekog sela u nameri da se
obogati. Posle dvadeset i pet godina vratio se sa enom i detetom kao bogat
uima i razumeo sam da sam za sve to vreme sam sa sobom razgovarao. Tada
sam se setio ta je govorila negovateljica prilikom majine smrti. Ne, nije bilo
izlaza i niko ne moe da zamisli ta znae veeri u tamnicama.
III
Mogu rei da je uglavnom jedno leto vrlo brzo smenilo drugo. Znao sam da e
mi se s dolaskom prvih ega neto neoekivano dogoditi. Moj sluaj bio je
odreen za poslednje zasedanje porotnikog suda, a ovo se zavrava u junu.
Pretres je poeo kad je napolju ve vladala ega. Advokat me je uveravao da
nee trajati due od dva ili tri dana. Sud e, uostalom, dodao je on, uriti, jer
vaa stvar nije najvanija. O jednom oceubistvu raspravljae se odmah posle
toga.
U pola osam izjutra dooe po mene i zatvorenika me kola odvezoe u sud.
Dva andarma uvedoe me u jednu zamraenu prostoriju. ekali smo sedei kraj
vrata, iza kojih su se uli glasovi, povici, pomeranje stolica i sav onaj darmar
koji me je podseao na sveanosti u gradskoj etvrti kada posle koncerta ureuju
dvoranu da bi se moglo igrati. andarmi mi rekoe da treba saekati sudije, a
jedan od njih ponudi mi cigaretu, koju odbih. Malo zatim on me upita da li me je
strah. Odgovorih mu da nije. Stavie, u izvesnom smislu me je interesovalo da
vidim neki proces. U ivotu mi se nikada slina prilika nije pruila: Da, ree
drugi andarm, samo sve to, na kraju krajeva, zamara.
Malo zatim u prostoriji odjeknu zvonce. Skinue mi lisice. Otvorie vrata i
odvedoe me do optuenike klupe. Dvorana je bila dupke puna. Sunce je, i
pored zavesa, ovde-onde prodiralo, a vazduh je bio sparan. Prozori su bili
zatvoreni. Seo sam, andarmi me okruie. Pred sobom spazih red lica. Svi su
me posmatrali: bi mi jasno da su to porotnici. Ne bih, meutim, mogao da
kaem u emu su se razlikovali jedni od drugih. Imao sam samo jedan utisak:
naao sam se pred nekom tramvajskom klupom i svi ovi nepoznati putnici
vrebali su pridolicu da bi na njemu otkrili neto smeno. Znam da je to bila
glupa pomisao, jer ovde nisu traili nita smeno, ve zloin. Razlika, meutim,
nije velika, i u svakom sluaju ta mi je misao pala na um.
Malo su me, takoe, zbunili svi ti ljudi u ovoj zatvorenoj dvorani. Ponovo sam
razgledao sudnicu i nisam prepoznao nijedno lice. Ne udim se to u prvi mah
nisam shvatio da se sav ovaj svet gura da bi mene video. Ljudi obino nisu
vodili rauna o mojoj linosti. Trebalo je napora da shvatim da sam ja bio taj
koji sam izazvao toliko uzbuenje. Rekao sam andarmu: Koliko sveta! Ovaj
mi odgovori da je to zbog novina i pokaza mi grupu koja je stajala blizu stola iza
klupe za porotnike. Rekao mi je: Eno ih. Upitao sam: Koga? I on ponovi:
Novinara. Poznavao je jednog od novinara, koji ga tog trenutka ugleda i uputi
se prema njemu. Bio je to postariji ovek, simpatian i s neto bora na licu. On
se najsrdanije rukovao sa andarmom. Tada sam primetio da se svi ti ljudi ovde
sastaju, prijateljski obraaju jedni drugima i razgovaraju kao u nekom klubu u
kome se ovek osea srenim to se naao meu ljudima iz istog kruga.
Objasnio sam sebi takoe udno oseanja da sam ovde kao neki uljez, potpuno
suvian. Novinar mi se u meuvremenu obrati smeei se. Ree mi da se nada da
e se na kraju sve dobro zavriti. Zahvalih mu, a on dodade: Znate, vau stvar
smo malo naduvali. Leto je mrtva sezona za novine. A samo va sluaj i onaj o
oceubistvu neto vrede. Zatim mi u grupi iz koje je doao pokaza jednog
mladog oveka koji je liio na ugojenu lasicu, sa velikim, crno uokvirenim
naoarima. Ree mi da je to specijalni dopisnik jednog pariskog lista:
Uostalom, on nije doao zbog vas. Ali poto mu je zadatak da izvetava o
procesu oceubistva, zatraili su od njega da telegrafie ujedno i o vaem
sluaju. Malo je trebalo da mu se na tome zahvalim. Pomislio sam ipak da bi to
bilo smeno. Srdano mi je mahnuo rukom i ostavio nas. ekali smo jo
nekoliko minuta.
Marija. Preplaena, ona mi neprimetno dade znak. udio sam se samom sebi
kako ih ranije nisam spazio, kada, uvi svoje ime, poslednji ustade Selest.
Poznadoh pored njega stariju enicu iz restorana, strogog i odlunog dranja.
Ona me je ivo posmatrala. Nije bilo vremena da o tome neto razmiljam jer je
predsednik uzeo re. Najavio je da e poeti pravi pretres i da smatra suvinim
da publici preporui da bude mirna. On je, prema njegovim reima, ovde da
nepristrasno rukovodi pretresom jednog sluaja koji eli objektivno da razmotri.
Presuda koju e izrei porota bie pravedna, a u sluaju da doe do bilo kakvog
nereda, dvorana e biti ispranjena.
Vruina je bivala sve vea i ja primetih kako se prisutni u dvorani hlade
novinama, ija je izguvana hartija utala. Predsednik dade znak i vratar donese
tri lepeze od pletene slame koje tri sudije odmah upotrebie.
Moje sasluavanje poe odmah. Predsednik me je mirno ispitivao, tavie, kako
mi se inilo, s izvesnom notom srdanosti. Jo jednom morao sam da ponovim
sve generalije, pa i pored toga to me je to ozlojedilo, mislio sam da je to u
sutini sasvim prirodno, jer bi to bio suvie ozbiljan prestup ako bi se sudilo
jednom oveku umesto drugom. Predsednik je zatim priao o onom to sam
uinio i posle svake tree reenice obraao mi se sa: Je li tako? Svaki put,
prema uputstvima advokata, ja bih odgovorio: Da, gospodine predsednie. To
je dugo trajalo, jer je predsednikovo prianje bilo vrlo iscrpno. Za sve to vreme
novinari su pisali. Oseao sam poglede onog najmlaeg meu njima i one male
ene automata. Tramvajska klupa bila je sva okrenuta prema predsedniku. On je
kaljao, listao po dosijeu i hladei se, okretao se prema meni.
Ree mi da sada treba da mi postavi nekoliko pitanja koja, na izgled, nemaju
neposredne veze s mojim sluajem, ali koja su, moda, s njim vrsto povezana.
Shvatio sam da e opet govoriti o meni, i u isto vreme osetio sam koliko mi je to
neprijatno. Postavi mi pitanje zato sam majku smestio u dom. Odgovorio sam
mu da sam to uinio zato to nisam imao novaca da uzmem nekog ko bi je uvao
Kad doe red na Tomasa Pereza, vratar ga, pridravajui, dovede pred sudije.
Perez ree da je dobro poznavao moju majku i da me je svega jedanput video, i
to na dan njene sahrane. Upitae ga ta sam radio toga dana, a on im odgovori:
Bilo mi je, razumejte, mnogo teko, nita dakle nisam video. Tuga me je
spreavala da ita vidim. Za mene je to bila teka tuga. ak sam se i onesvestio.
Gospodina, prema tome, nisam mogao da vidim. Dravni tuilac ga upita da li
me je bar video da plaem. Perez odgovori da nije. Na ovo dravni tuilac
dodade: Gospoda porotnici e ovo imati u vidu. Moj advokat se razljuti.
Tonom koji mi se uini preteranim on upita Tomasa Pereza: Da li je video da
nisam plakao. Perez odgovori: Ne. Publika se smejala, a moj advokat,
zavrnuvi rukave, odluno ree: To je slika ovog procesa. Sve je i nita nije
istina! Lice dravnog tuioca postade bezizrazno i on je za to vreme olovkom
ovla dodirivao stranice svojih dosijea.
Posle pet minuta prekida, kada mi je moj advokat saoptio da se sve najbolje
odvija, sasluali su Selesta, koga je navela odbrana. Odbrana, to sam bio ja.
Selest je s vremena na vreme pogledavao prema meni i okretao panama eir u
rukama. Imao je na sebi novo odelo, koje je oblaio kada je ponekad sa mnom
nedeljom odlazio na konjske trke. ini mi se da nije mogao da stavi okovratnik,
jer je imao samo jedno bakarno dugme kojim je zakopao koulju. Upitae ga
jesam li ja bio njegova muterija i on odgovori: Da, ali i prijatelj; ta misli o
meni, a on odgovori da sam ovek; ta podrazumeva pod tim, on izjavi da svi
znaju ta to znai; da li je zapazio da sam povuen, on priznade da sam govorio
samo onda kad sam imao ta da kaem. Dravni tuilac ga upita da li sam
redovno plaao hranu. Selest se nasmeja i ree: Meu nama to su bile sitnice.
Upitae ga zatim ta misli o mom zloinu. On tada stavi ruku na ogradu i videlo
se da je neto pripremio. Rekao je: To je, po mom miljenju, nesrea. Ceo svet
zna ta je to nesrea. Od toga se ne moete braniti. Za mene je, dakle, to
nesrea. Nameravao je da nastavi, ali mu predsednik ree da je dosta i da mu
IV
Uvek je, ak i na optuenikoj klupi, zanimljivo sluati kad govore o tebi. Mogu
da kaem da se za vreme govora dravnog tuioca i mog advokata mnogo
govorilo o meni, i moda vie o meni nego o mom zloinu. Da li je, uostalom,
izmeu svih tih govora bilo neke razlike? Advokat je dizao ruke i branio
optuenog trudei se da ga opravda. Dravni tuilac je pruao ruke i ukazivao na
krivicu, ali je nije pravdao. Pa ipak, neto neodreeno me je muilo. Iako sam
bio zaokupljen svojim mislima, padao sam u iskuenje da se umeam, ali
advokat bi mi dobacio: utite, u vaem sluaju je to bolje. Izgledalo je kao da
ceo dogaaj razmatraju van mene. Sve se odvijalo bez mog uea. Krojili su mi
sudbinu ne pitajui me za miljenje. S vremena na vreme spopadala bi me elja
da im svima upadnem u re i doviknem: Pa ipak, ko je ovde optueni? Vano
je biti optuen. Imam i ja neto da kaem! Razmislivi, meutim, nita nisam
imao da kaem. Moram, uostalom, priznati da interesovanje koje ovek
pobuuje kod ljudi nije duga veka. Govor dravnog tuioca, na primer, zamorio
me je vrlo brzo. Samo pojedini delovi, pokreti ili itave tirade, izdvojeni iz
celine, potresli bi me ili privukli moju panju.
Sutina njegove misli, ukoliko sam dobro shvatio, bila je u tome da sam uinio
zloin s predumiljajem. To je bar pokuavao da dokae. Kako je i sam govorio:
Dokazau to, gospodo, dokazau to dvostruko. Prvo, injenicama jasnim kao
sunce, a zatim u oskudnom svetlu koje e mi pruiti psihologija ove zloinake
due. Ukratko je izloio injenice poev od majine smrti. Podsetio je na moju
neosetljivost, neznanje u kome sam se naao u vezi s njenim godinama, moje
kupanje sutradan s jednom enom, bioskop, Fernandel i, najzad, povratak s
Marijom. Trebalo mi je vremena da ga u tom trenutku shvatim, jer je govorio
njegova ljubavnica, dok je za mene ona bila samo Marija. Zatim je preao na
Remonov sluaj. Smatrao sam da je njegovo gledanje na dogaaje bilo jasno. To
to je govorio, bilo je prihvatljivo. U dogovoru s Remonom pisao sam pismo da
bih primamio njegovu ljubavnicu i predao je oveku sumnjiva morala da je
zlostavlja. Na plai sam izazvao Remonove protivnike. Remon je bio ranjen. Od
njega sam zatraio revolver. Vratio sam se sam na obalu da se tamo njime
posluim. Ubio sam Arapina kao to sam zamislio. ekao sam. A da bi bio
siguran da je posao dobro izvren, ispalio sam jo etiri metka, odmereno,
sigurno, u neku ruku smiljeno.
Eto, gospodo, ree dravni tuilac. Izloio sam vam tok dogaaja koji je doveo
ovog oveka da izvri ubistvo potpuno svesno. Ostajem pri tome, ree on. Jer
nije re o obinom ubistvu, o nepromiljenom delu pri kome bi olakavajue
okolnosti dole u obzir. Ovaj ovek, gospodo, ovaj ovek je inteligentan. uli
ste ga, zar ne? Ume da odgovara. On poznaje vrednost rei. I ne moe se rei da
je postupio a da nije bio svestan onoga to ini.
Sluao sam i uo da me smatraju inteligentnim. Ali nisam sasvim shvatio u
kolikoj se meri dobre osobine obinog oveka mogu pretvoriti u strahovitu
optubu protiv okrivljenog. To me je, u najmanju ruku, zaprepastilo, i nisam
vie sluao tuioca sve do trenutka kad je rekao: Je li ikad izrazio kajanje?
Nikada, gospodo. Nijednom u toku istrage ovaj se ovek nije uzbudio zbog
svoga stranog nedela. Tada se okrenu prema meni, upre prstom na mene i
nastavi da me napada a da ja zaista nisam shvatao zbog ega. Nema sumnje,
morao sam da priznam da je bio u pravu. Nisam mnogo alio svoj in. Ali sam
se udio tolikom ogorenju. Hteo sam da pokuam da mu iskreno objasnim,
skoro od srca, da nikada nisam bio u stanju da za neim zaalim. Bio sam uvek
obuzet onim to je trebalo da se danas ili sutra dogodi. Meutim, u poloaju u
kome sam se naao, nisam, razume se, nikome mogao govoriti takvim tonom.
Nisam imao prava da pokaem svoja oseanja i dobru volju. Trudio sam se da i
dalje sluam jer je tuilac poeo da govori o mojoj dui.
Obrativi se gospodi porotnicima, on ree da se nadneo nad nju i da u njoj nita
nije naao. Ree da ja, u stvari, i nemam due i da mi nita ljudsko, ak nijedno
od onih moralnih naela koja uvaju ljudsko srce, nije blisko. Nema sumnje,
dodao je, mi mu zbog toga ne moemo prebaciti. Za ono to nije bio u stanju da
stekne, ne moemo ga optuivati da mu nedostaje. Ali kad je re o ovom sudu,
popustljivost bi bila sasvim negativna vrlina i ona treba da se preobrazi u onu
teu, ali uzvieniju u vrlinu pravde. Ovo posebno kad praznina srca koju
otkrivamo u ovog oveka postaje ponor u koji ljudsko drutvo moe da
propadne. Posle toga govorio je o mom stavu prema majci. Ponovio je sve to
je rekao u toku rasprave. Meutim, bio je mnogo opirniji nego dok je govorio o
mom zloinu, tavie, toliko opiran da sam posle svega oseao samo zaparu tog
prepodneva. I to bar do trenutka dok dravni tuilac nije zastao i, posle
kratkotrajnog utanja, nastavio vrlo dubokim i prodornim glasom: Sutra e,
gospodo, ovaj isti sud suditi najgnusniji zloin: oceubistvo. Po njegovom
miljenju ak se ni u mati nije mogao zamisliti tako svirep zloin. Pa ipak je
izrazio nadu da e ga ljudska pravda kazniti bez milosti. Ali nije se plaio da
kae da uas koji je u njemu izazvao ovaj zloin skoro ustupa pred onim koji
osea pred mojom neosetljivou. ovek, prema njemu, koji je moralni ubica
svoje majke, sam se iskljuuje iz ljudskog drutva kao i onaj koji je podigao
ipak sam ga sluao, jer je rekao: Istina je da sam izvrio ubistvo. Potom je
nastavio istim tonom govorei ja svaki put kad bi govorio o meni. Bio sam
vrlo zauen.
Nagnuh se prema andarmu i upitah ga zato to ini. On mi ree da utim, a
potom odmah dodade: Svi advokati tako rade. Pomislih da je to jo jedan od
naina da me izdvoje iz dogaaja, da me svedu na nulu i da se, u izvesnom
smislu, postave umesto mene. Verujem, meutim, da sam ve bio daleko od ove
sudske dvorane. Moj advokat bio mi je smean. Zadrao se kratko na povodu za
ubistvo, a zatim je i on govorio o mojoj dui, ali inilo mi se sa mnogo manje
dara od tuioca. I ja sam se nadneo nad ovu duu, ali suprotno uvaenom
predstavniku javnog tuilatva, naao sam u njoj neto i mogu da kaem da sam
je itao kao otvorenu knjigu. U njoj je itao da sam estit ovek, ispravan,
radan, vredan, odan kui u kojoj sam bio zaposlen, da su me svi voleli i da sam
saoseao sa tuom nevoljom. Za njega sam bio uzoran sin koji je izdravao
majku dokle god je mogao. Nadao sam se, najzad, da e dom staraca pruiti
starici udobnost koju mi moja sredstva nisu doputala da joj pruim. udim se,
gospodo, dodao je, da se oko tog doma digla tolika graja. Jer, najzad, ako treba
pruiti dokaz o korisnosti i znaaju ovih ustanova, treba rei da ih sama drava
pomae. Samo, on nije govorio o sahrani i ja sam oseao da to nedostaje
njegovoj odbrani. Ali zbog ovih dugih fraza, svih ovih dana i beskrajnih sati u
kojima se govorilo o mojoj dui, imao sam utisak da sve postaje kao neka
bezbojna voda od koje sam dobio vrtoglavicu.
Na kraju, seam se samo da je, dok je moj advokat nastavljao svoj govor, s ulice
i kroz sve dvorane i sudnice dopirala do mene truba trgovca sladoledom.
Saletale su me uspomene na ivot koji mi vie nije pripadao, ali u kome sam
nalazio najsitnije i najoskudnije radosti: mirise leta, gradsku etvrt koju sam
voleo, veernje nebo. Marijin smeh i haljine. Nikakve koristi nije bilo od toga
to sam se nalazio na tom mestu i od svega mi se smuilo, te sam jedva ekao da
policije. Prebacivao sam samom sebi to nikada ranije nisam obraao vie
panje opisima izvrenja smrtne kazne. Trebalo bi da se ovek uvek interesuje
za ova pitanja. Nikad ne zna ta se moe dogoditi. Kao i ostali, i ja sam itao
novinarske izvetaje. Sigurno je, meutim, da o tome postoje posebne knjige, za
koje mi je nedostajalo radoznalosti da ih prelistam. U njima bih, moda, naao
opise bekstva. Iz njih bih saznao da se bar u jednom sluaju toak zaustavio, da
su u ovoj neizbenoj odluci sluaj i srea samo jednom neto izmenili. Samo
jednom! To bi mi, verujem, u izvesnom smislu bilo dovoljno. Srce bi uinilo
ostalo. U novinama se esto pie o obavezi koju dugujemo drutvu. Trebalo bi
se po njihovom miljenju, iskupiti. Ali sve to ne podstie matu. Ovde je vana
mogunost bekstva, skok van onog neminovnog obreda, trka u ludost koja prua
sve mogunosti nadanju. Nadanje, razume se, znailo je biti ubijen na uglu ulice,
u trku, puanim zrnom u letu. Poto sam sve dobro razmotrio, nita mi nije
doputalo ovaj rasko, sve mi ga je oduzimalo i ona sprava me je svog ponovo
obuzimala.
Nisam, pored sve dobre volje, mogao da se pomirim s ovom bezonom
izvesnou. Jer, najzad, postojao je udan nesklad izmeu presude na kome se
zasnivala i njenog sigurnog razvoja od trenutka kada je bila izreena. injenica
da je presuda proitana u dvadeset asova, a ne u sedamnaest, injenica da bi
ona mogla biti sasvim drukija da su je doneli ljudi koji presvlae rublje, da je
doneta u ime jednog tako neodreenog pojma kao to je francuski narod
(nemaki ili kineski), inilo mi se da sve to oduzima mnogo ozbiljnosti jednoj
takvoj odluci. Uza sve to bio sam primoran da priznam da od onog trenutka kada
je bila izreena, njeno dejstvo je postajalo tako sigurno, tako ozbiljno kao to je
sigurno postojanje ovog zida pored koga se satiralo moje telo.
U tim asovima seao sam se prie koju mi je majka pripovedala o mome ocu.
Nisam ga poznavao. Sve to sam o tome oveku znao, bilo je, moda, samo ono
to mi je majka tada o njemu govorila: otiao je da vidi pogubljenje jednog
Znao sam da dolaze u svitanje. Jednom rei, provodio sam noi u iekivanju
zore. Nisam voleo da me iznenade. Kad treba da mi se to dogodi, vie volim da
sam na to spreman. Zbog toga sam, najzad, spavao samo malo danju, a za dugih
noi strpljivo sam oekivao raanje svetlosti na krajiku neba. Najtee mi je bilo
to nisam znao sat kad se obino izvruju smrtne kazne. Kad bi pono prola,
ekao sam i vrebao. Nikada moje uho nije ulo toliko umova i razabiralo tako
fine zvukove. Mogu, uostalom, da kaem da sam na izvestan nain imao sree
za sve to vreme poto nikada nisam uo korake. Majka je esto govorila da
ovek nikada nije sasvim nesrean. U zatvoru, u trenucima kad se nebo bojilo i
novi dan klizio u moju eliju, uverio sam se da je bila u pravu, jer sam isto tako
mogao da ujem i korake i srce bi mi prepuklo. Ali, ak i onda kad bi me i
najmanji um privukao vratima i kad bi s uhom prislonjenim uz drvo
izbezumljeno ekao sve dok ne ujem sopstveno disanje, uplaen to je tako
promuklo i slino krkljanju psa, moje srce ne bi prepuklo, i tako sam dobijao jo
dvadeset i etiri asa.
Celog dana mislio sam na svoju molbu za pomilovanje. Verujem da sam ovu
misao najbolje iskoristio. Proraunao sam svoje izglede i u svojim
razmiljanjima dolazio do najboljeg rezultata. Polazio sam uvek od najgore
pretpostavke: moja molba za pomilovanje je odbijena. Pa lepo, umreu, dakle.
Pre ostalih, oigledno. Ali svi ljudi znaju da ne vredi iveti. U osnovi, znao sam
da je svejedno da li u umreti u tridesetoj ili sedamdesetoj godini, poto e,
prirodno, u oba sluaja ostali ljudi i ostale ene iveti, i to milionima godina.
Zaista, nita jasnije od toga. Uostalom, ja u umreti, pa bilo to sada ili kroz
dvadeset godina. U tom trenutku ometao me je malo u mom rasuivanju onaj
strani potres koji bih osetio pri pomisli na dvadeset godina koje sam jo mogao
proiveti. Pa ipak, trebalo je samo da ga uguim zamiljajui kakve bi bile moje
misli kroz dvadeset godina kad se ipak budem naao pred tim. Oigledno je, kad
doe samrtni as, nije vano kako se i kada umire. Prema tome (i teko je bilo
Sedeo je neko vreme s rukama na kolenima, sputene glave gledajui svoje ruke.
Bile su tanke, s razvijenim miiima i podseale su me na dve okretne ivotinje.
Polako je trljao jednu o drugu. Zatim ostade u tom poloaju podue, stalno
sputene glave, tako da sam za trenutak imao utisak da sam ga zaboravio.
Ali on naglo podie glavu i pogleda me pravo u oi. Zato, ree mi, odbijate
moje posete? Odgovorih mu da ne verujem u boga. Hteo je da zna da li sam u
to sasvim siguran, a ja sam mu rekao da nema ta da se o tome pitam: za mene
ovo pitanje nije bilo vano. On se zavali i nasloni na zid, a ruke stavi na bedra. I
kao da ne razgovara sa mnom, on primeti da ovek ponekad misli da je siguran,
a u stvari to nije. Nita nisam rekao. On me pogleda i upita: ta mislite o
tome? Odgovorio sam mu da je to mogue. U svakom sluaju, nisam moda
bio siguran u ono to me je stvarno interesovalo, ali sam bio sasvim siguran u
ono to me nije interesovalo. A upravo ono o emu mi je on govorio, nije me
interesovalo.
On skrenu pogled u stranu, ne menjajui poloaj, pa me upita ne govorim li tako
iz prevelikog oajanja. Objasnih mu da nisam oajan. Samo sam se plaio, to je
sasvim prirodno.
Bog e vam pomoi, primeti on. Svi koje sam poznavao obraali su se njemu
u ovakvom sluaju. Sloio sam se s tim da je to bilo njihovo pravo. To
dokazuje da su za to imali vremena. to se mene tie, nisam hteo da mi bilo ko
pomogne i nisam imao vremena da se interesujem za ono to me nije
interesovalo.
U tom trenutku on odmahnu ljutito rukom, ali se odmah trgnu i popravi
izguvanu mantiju. Kad to zavri, obrati mi se nazivajui me prijatelju: to mi
govori ovako, nije zato to sam osuen na smrt; po njegovom miljenju, svi smo
mi osueni na smrt. Ja sam ga prekinuo, rekavi mu da to nije ista stvar i da,
uostalom, ni u kom sluaju to ne moe biti uteha. Svakako, sloi se on. Ali
umreete kasnije ukoliko ne umrete sada. Tada e se postaviti isto pitanje. Kako
srcu. Izgledao je tako siguran, zar ne? Pa ipak, nijedno od tih uverenja nije
vredelo ni prebijene pare. Nije ak bio siguran da je iv, jer je iveo kao mrtvac.
Ja sam izgledao praznih ruku, ali bio sam siguran u sebe, siguran u sve, sigurniji
od njega, siguran u svoj ivot i u smrt koja e doi. Da, imao sam samo to, ali
drao sam bar tu istinu onoliko koliko je i ona mene drala. Bio sam u pravu, jo
jednom sam bio u pravu, i opet sam bio u pravu. iveo sam tako, a mogao sam
iveti i drukije, inio sam ovo, nisam inio ono. Nisam radio ovakvu stvar kad
sam radio onakvu. A posle? Bilo je to kao da sam za sve vreme oekivao ovaj
trenutak i svitanje kada e me pogubiti. Nita, nita nije bilo vano i dobro sam
znao zato. I on je isto tako znao zato. Sa dna moje budunosti, za itavog ovog
besmislenog ivota koji sam provodio, dopirao je do mene, kroz godine koje jo
nisu dole, neki tajanstveni dah i on je na svom putu unitavao sve to su mi tada
predlagali u jo nestvarnijim godinama koje sam proiveo. ta me se tie smrt
drugih, ljubav neke majke, ta me se tie njegov bog, ivotni put i sudbina koje
je ovek izabrao, poto jedna jedina sudbina treba ba mene da izabere i sa
mnom milijarde povlaenih, koji se kao i on izdaju za moju brau. Da li je
razumeo, da li je razumeo? Svi su povlaeni. Postoje samo povlaeni. I ostali
e takoe jednoga dana biti na smrt osueni. I on e biti osuen. ta mari ako je
optueni zbog ubistva bio pogubljen zato to nije plakao na pogrebu svoje
majke? Salamanov pas vredi isto toliko koliko i njegova ena. Ona mala ena
automat isto je toliko kriva kao i ona Parianka koja se udala za Masona ili
Marija koja je elela da se za mene uda. ta mari to mi je Remon bio drug ili
Selest koji vredi vie od njega? ta mari to Marija danas daje usne nekom
novom Mersou? Shvata li, dakle, taj osuenik da sa dna moje budunosti . . .
Guio sam se viui sve ovo. Ali ve su mi uvari istrgli ispovednika iz ruku i
zapretili mi. On ih je, meutim, smirio i za asak me nemo posmatrao. Oi su
mu bile pune suza. Okrenuo se i nestao.
im je otiao, smirio sam se. Bio sam iznemogao i bacio sam se na svoj leaj.
Mislim da sam spavao, jer kad sam se probudio, svetlost zvezda obasjavala mi je
lice. Do mene je dopirao um polja. Mirisi noi, zemlje i soli osveavali su mi
slepoonice. udesan mir ovog uspavanog leta ulazio je u mene kao plima. Pri
kraju noi zavijale su sirene. Objavljivale su odlazak u svet, prema kome sam
sada bio zauvek ravnoduan. Prvi put posle toliko vremena pomislio sam na
majku. Uinilo mi se da sam razumeo zato je na kraju ivota nala verenika,
zato se pretvarala da ponovo poinje. Tamo, tamo takoe, oko onog doma u
kome su se ivoti gasili, vee je bilo kao melanholini poinak. Tako blizu smrti
majka mora da se oseala osloboenom i spremnom da ponovo sve preivi.
Niko, niko nema prava da plae nad njom. I ja sam se osetio spremnim da sve
ponovo preivim. Kao da me je ovaj veliki gnev oistio od zla, oslobodio nade u
ovoj noi prepunoj znamenja i zvezda, ja sam se prvi put predao onoj prijatnoj
ravnodunosti sveta. Iskusivi da je toliko slina mojoj, da mi je posle svega
tako bratski bliska, osetio sam da sam bio srean i da sam to jo i sada. I da se
samo sve svri, samo da se osetim manje sam, preostaje mi da poelim da na dan
mog pogubljenja bude mnogo gledalaca i da me doekaju s povicima mrnje.