SLUAJ I TEODICEJSKI ARGUMENAT IZ REDA

U SVIJETU
Kao teodicejiski preamibulum vjere esto se rabi argumenat koji polazi
old injenice nbog 'divnog reda u svijetu pa zakljuuje da je neki nadsvjetski umni. redatelj uzrok toga reda, jer u svijetu nema uma koji bi
to mogao biti.
Da bi se pokazalo, kako je nemogue da bi sluajem nastao neki
veliki red u prirodi, recimo red jedne ive stanice, ukazuje se na slinu
nemogunost da, na prim jer, mijeanjem hrpe slova nastane sluajno
neka knjiga, redimo Homerova Ilijada; kae ;se dakle: kad bi se u jednoj
vrei nalazila sva slova kojima je napisana Ilijada, pa se vrea dobro
mijeala i iz nje isputalo jedno slovo za drugim, nemogue je da bi
slova ispadala takvim redom, da tano ispisu cijelu Ilijadu. Naprotiv,
kae ise: kad bi se ito ilsito uinilo is pet slova rijei H om er, m oglo bi
se dogoditi da ona iz vree iziu foal ornim redom kako se nalaze u toj
rijei.
A li meni se lini da talkve usporedbe i takvo razlaganje sugeriraju
zakljuku veu snagu nego to doputaju premise.
Naime, postepenim poveavanjem broja slova sadranih u rijei
H om er, ili postepenim smanjivanjem broja slova sadranih u cijeloj
Ilijadi, morala bi se nai jedna granica kod koje prestaje carstvo mo
gueg sluaja, a poinje carstvo nuno potrebnog umnog redatelja. Ta
granica bi, dakako, bila jedno jedino slovo vie, ili manje. Meutim,
nerazborita bi bilo prihvatiti, da jedno slovo vie, ili manje, moe gore
spomenuto carstvo sluaja pretvoriti u carstvo umnog redatelja, i obratno.
Treba dakle, po mom miljenju, ostati kod postavke da se sve u
svijetu dogaa po odreenim zakonima, te da uope nema sluaja ili
dopustiti da i veliki red moe biti posljedica sluaja.
Na tu nau kritiku primjedbu moglo bi se odgovoriti nastojanjem,
da se sluaj priputen na prednja vrata, eliminira na stranja; da se
nadme ree: kad bi bilo mnogo vrea d u svakoj po pet slova rijei H o
m er pa. se iz svih tih vrea istodobno isputalo ipo. jedno slovo, ili kad
bi bila samo jedna vrea, ali se slova u nju u mnogo navrata vraala,
6B

mijeala i ponovno isputala, tad bi bila mnogo vea vjerojatn-ost da e

negdje ili nekad izii i rije H om er; ali u nekom velikom redu, recimo
redu jedne ive stanice (cijeloj Ilijadi), ima tako mnogo moguih raznih
kombinacija poretka slova, da je oibujam tvarnog svemira premalen za
mnotvo- vrea koje (bi tbide potrebne da iz jedne- od njih izie onaj velik i
red (Ilijada), i vrijem e dosadanjeg trajanja svemira je prekralJk, da
je mnogim ponavljanjem mijeanja i isputanja slova mogla nekad biti
ispisana -cijela Ilijada, naime nastati neki veliki red, recimo red jedne
ive stanice.
Meutim, takav -pokuaj eliminiranja sluaja na stranja vrata trai,
po mom miljenj-u, da se- argumentu prom ijeni naslov, da se nazove: argumen-at iz ogranienosti tvarnog svijeta. Takav nasl-o-v bi bio- adekvatan
poticaj da se primarnom brigom i valjanim razlozima utvrdi, da je tvarni
svem ir obujmom ogranien i da do sada protklo vrijem e njegova tra
janja nije 'beskonano, nego ima poetak.
A li -a'k i -onda, ako se valjanim razlozima utvrd-i gore spomenuta
ogranienost svemira, tim je kroz -stranja vrata nekako istjeran tek slu
aj kao neposredan tv-orac velikog reda, ali je -ostao nedirnut sluaj kao
tvorac -malog reda. Zbog tog-a bi jo uvij elle treb-alo utvrditi nema li u
svemiru kakvih z-alk-o-na koji m-og-u uvati i ouvati sluajem -nastali mali
red jer bi to- s pravom ukazivalo na -mogunost da daljnjim malim
sluajnim poveavanjem taj malii red naraste u veliki red.
Ukratko: priputanje sluaja u a-rgurnienat i spekuliranje s malo-m i
velikom vjerojatnou raa mnoge probleme, koje nije dobro mimoii
ili previdjeti.
Treba naJime paziti da se zakljuku ne prida iflli sugerira vea snaga
nego to d-oputa-jlu premise, jer se inae u angumenat uvodi pogibeljni
elemena-t fideizma koji stvara stanje tetne euforije i slabi i ometa brigu
da se d-a-ljnjim nastojanjem vjeni priskrbi neophodno potrebni sigurni
osnovni teoicejkli pr-ea-mlbulum, to je na dohvatu razuma, kako to kae
poznata definicija Prvog vatikanskog koncila.
Dakako, za pravi uspjeh teisitik-o-g apostolati) gore sp-omenuta sigur
nost preambula je neophodno potrebna, ali n ije dovoljna. J-o je potreba-n
pravi i duboki humanizam, izraen na iprimjer ovim r-ijecima pape Pavl-a
V I (u bazilici sv. Pavl-a, prigodom zajednike m olitve za sjedinjenje
krana) : Ljuibiti ovjeka, kaemo, ne kao jedn-o-stavno sredstvo, nego
k-ao -neki p rvi stupanj u usponu iprema najviem stupnju, prema poelu
i uzroku svake Ijubavi.
Tako, dakle, kroz vrata i atrij humanizma treba ii prema svetitu
teiz-ma. Jedva je mogue oek-ivaltd neki uspjeh teistikog ap-ostolata koji
se ne bi drao tog reda, kto-j-i bi pred nek-og-a htio staviti deum ex ma
china, pa makar ito bila, da tako kaemo, machina logico-metaphys-ica.
Kad je pak rije o humanizm-u, treba -uvijek imati na um-u njegovu
osnovnu znaajku: m ir; to uva da se ni u pojedinostima ne zae s
prav-og puta; a kao suvremen, praktian i pouzdan putokaz m<oe poslu
iti diivna enciklika P-acem in iterri-s d-obrolg i umnog p-ape Ivana X X III.
J. B. M ARU IC
69