GENEZA

VELIKIH

ATEISTA

N A P O M E N A : K au da je o v je k a n im a l ra tio
n a le , razum no ivo bie. D a je a n im a l sociale,
drutven po sv o jo j p riro d i. Da je a n im a l re lig io su m , religiozno bie. Z n a i o v je k je tro d im en
zionalno bie: u sebi razum an, s drugim a drutven,
u svem iru religiozan. M o g u se za n ijek a ti sva tr i
svojstva ovjekova. Onda ga shvaamo kao nera
zum no, nedrutveno i n e religioz n o bie. T im e se
gube ili sve tr i ili barem p ok o ja njegova ljudska
dim enzija.
N e elim o g o v o riti o nerazum nosti i nedrutvenosti. H tje li bismo u p o z o riti sebe i druge kako
ovjek postaje n e re lig io z a n , to n ije nevjeran
i bezboan. Z a to em o opisati, ako uzm ognem o,
nek olik o glasovitih m od ern ih ateista. A li ne n jih o v
z re li ateizam, nego n jih o v p u t u ateizam. Genezu
njih ova ateizma. T o je p rizn a je m o veom a za
n im ljiv ispit avjesti i za one k o ji ne v je ru ju , i za
one k o ji vje ru ju .

I. FRIEDRICH WILCHELM NIETZSCHE (1844 1900)*

IS P O V IJ E S T N A V IC A R S K O M JE Z E R U
Sjedei na obali V ierw aldsttskog jezera, Nietzsche se ispovijeda.
Uza nj se stisnula dvadesetogodinja ruska polu idovka, kau da je kerka
nekog generala, Lou Salom. Z a v o d ljiv a je ma da n ije ljepotica. In teli
gentna i otvoren a za svaki propuh novosti u nauci i re ligiji. Pola je
s Flr'ijdlmlfoqm !iz| Rim a, uspela se amo poid krasni Piiilatos, i sad slua u
alpskoj s vje in i najpotresniju ispovijed jedn og bezbonog srca. A Fridrik
pria niskim glasom, vadei simetrino' i toplo rije po rije. Misao se
poigrava irokim elom, v o lja mu je zaoblila brad, a udan sjaj poput
munje p rob ija iz tamnog oka. Lou do'bro pamti, kasnije sve b iljei i
predaje budunosti Confiteor pogubljena profesora. K a d je potkraj pria
nja pogled ala brkato lice 38-godinjeg p rija telja , opazi mu u oima
suze . . .
O n jo j je ispovijed io svoj ivot. D jetin jstvo, kua jedn og pastor?,
m isteriozna veliin a oca, k o ji mu je bio naglo oduzet. Pobone godine,
prve sumnje, uas ovog svijeta bez Boga, g d je se o vjek m ora usuditi
ivjeti. O tkrie Schopenhauera i W agnera, re lig ija koju je osjetio prema
njim a i koja ga je tjeila kad je izgubio v je ru , .. B ile su to kratkotrajne
utjehe. W a g n er je stvarao iluzije, a on F rid rik n ije htio prih vatiti

11

 iv o t iluzija. Stvarnost je bila s v ije t bez Boga. O dluio je da to okua,

da to iskusi do- dna. N a k ra ju o v e kunje to e pronai? D a li n eko
m uenitvo? Ili kakvo spasenje? On toga n ije znao. Eto takav je pred
n jom sada.
. . . Da, rekao je (a gica S alom tono pam ti n jeg o ve rije i) tako su
zapoele m oje avanture. Jo nisu dovrene. K a m o e me odvesti? D o k le
u jo lutati? N e bih li se napokon m orao vra titi k vjeri? N ek om n ovom
vjerovan ju ? I dodao je ozb iljno: Svakako, vje ro ja tn ije je da se v ra tim u
prolost, nego da ostanem nepom ian.
D aniel H a lvy donosi o va j p r iz o r u svojoj neobino 'bogatoj b io g r a fiji
n a jv eeg bezboca prolog v ije k a (289). P rip o m in je da N ietzsche n ije
tada m ladoj Lou na oibali zam iljen a jezera nita ka'zao o v iz iji, k o ju je
p r ije godinu dana doivio na drugom, vicarskom jezeru, u Engadinskoj
dolini, kod S ilva Plane. B ilo b i v a ljd a preokrutno ra za p in jati mladu
u enicu na strano kolo V jen o g a V raanja, koje prem a m a terija listi
kom i budistikom shvaanju donosi u p o n o vljen im oblicim a stare m uke
i n a d e ...
Svakako je te 1882. godine N ietzsche k orijen it n evjernik. N ik a d se
vie do sm rti nee p rija te ljs k i ra zg o va ra ti s Bogom. Pokuajm o pratitim alog pastorova sina na putu n je g o v e ateistike evolucije'.

1) DO P R V E V IZ IJ E I D O P R V E SU M N JE
Od 15. listopada 1844. kad se F r id rik rodio pastoru K a rlu L u d vig u u
Roeckenu do 25. k olovoza 1900. k a d je prem inuo na rukama sestre
E lizabete u W eim aru, proh u jala je pie Z w e ig (305) tra g e d ija
m ondram a toga samotnika. B io je to boemski, duhovno lutalaki, u sebi
n ervozn i i napeti ivot, kom e je sve izvana sluilo samo kao k ra tk o tra jn e
kulise. . . . samovarije, u'samljenosit, ona uasna osamijanost bez rijd i i
odgovora, koju n jegovo u m ova n je kao neprobojno stakleno zvono nosi
oko setbe i nad sobom .. . osam ljenost k o ja ni Boga n em a. . . (ib.) L ju d i
su p revrn u li tisue puta va tren e i apokaliptike Nietzsoheove spise, g le d a li
bljesak n evjere i sluali gro m o v e bune, osjeali k rv zanosa i udnje,
opazili sivilo sumnje i asovita lucida in tervalla. A l i n itko n ije do dna
shvatio n iti opisao toga raskidana ivota. N e emo1 to m oi ni mi. Ip a k
bi trebalo s dunim p ijeteto m u oiti splet zagonetnih sila, k o je su tresle
tim biem i punile to srce. N ietzsch e n ije naim e postao odjenom bezfooan. N ije bio beizboan iz nehaja ili ravnodunosti. N ije b io prosjean
bezboac. U njem u je k ip je la lu tero vsk i i schelerovski tourna narav.
N a r a v puna religioznosti, m akar on to kuao zanijekati, stalno za b a vljen a
B ogom i usudom. Pronicava, iroka, poetska i ivotn o filozofska p riro d a
ovjeka, koga je na svijetu n ajvie plaio
kukaviluk. A k o se je u
ivotu htio prom iljeno Skonati, onda je to bilo pod duevnim pritiskom
od stotina munih a tm o s fe ra .. .
K a d god bi bacio pam enje na djetin jstvo, iskrsavao je p red n jim
otac. U 44. godine pie nekom p rija telju , da su poznavaoci n jego va oca

12

teologa i pastora vo lio je i sam pruski k ralj V ilim F rid rik IV , ije im e
nosi m ali pastorov sin. K rstim svega prvoro enca! zapisuje otac radostan,
b la go sivlja ju i m jesec listopad k o ji mu je poklonio takav dar. Sigurno je
kraj kirstnog zdenca -mislio da e maflli jedinog dana preuzeti slubu od
njega, kao to ju je on hrabro preuzeo od svoga oca, a ovaj o;d svoga , . .
I na m ajinoj strani, u porodici Oehler, bilo je to lik o pastora! A k o uz to
F rid rik bude vie prem a oevoj refleksivn oj, m elankolinoj i istoj
n a r a v i. . . n ego prem a -majinoj povrnoj i spokojnoj, kakav bi to mogao
biti pastor?
N o m ali teko ui govoriti. N ije imao p o ziva rije i, v e li H a lvy
(13). T e k s d v ije i po godine srie n a jvei u m jetn ik n jem ake proze p rve
slogove. Z a lju b ljen je u oca, fcoji ga vod i na eta je, pria mu i otk riva
ljejpate siu-toma i zem lje . . . ili ga vodi u crkvu p a na orguljam a saziva
duha glazbe, da oara malo s r c e . . . ili mu tum ai rije i napisane na
propovjed aon ici: E IN S T H U T N O T H samo je jed n o potrebno! N e e Ii
ova izrek a sja ti do sm rti tom upornom duhu? F r id rik je bio u etvrtoj
godini, kad je grom sudbine udario u o b ite lj: otac mu udari glavom
o kamen, osta u besvijesti godinu dana i umre. F rid rik m ajci pria
nakon tra g e d ije svoj san: U crk vi ree slua orgu lje, u to se iz
groba die otac, p rola zi kroz crkvu s m alim d jeteto m na rukama, te se
nanovo vraa u grob. O rgu lje uutjee ko skam enjene, a on se u suzama
budi. S tvarn o mu je brat Josip ubrzo potom obolio i p a r sati kasnije
preminuo. Iz a o ve dvostruke nesree pie kasn ije
Gospodin nam
je bio sva u tjeh a.
Tako je d ijete ostalo jedin i mukilj meu sam im enama: tu su
b ile mama, tetke Augusta i R ozalija, te sestra Lisbeth. N ije li skrenuo
ovaj m ali iv o t na (tranice, ;kamo ne e kasn ije doi nijedna ena?
N ek olik o e ena tek s obodnice dirnuti o vu egzistenciju, a li se srce i
dua m islioca samoitnilka gottovo od djeltiinijisitva vjen ala, kao ono neko
Kantova, s m ilju i filo z o fijo m .. .
K le in u svojoj savrenoj studiji N ietzsch eova djetinstva (prema
pismima u m ladosti uglavnom ) kae da ne sm ijem o prtasuivaitii vjerskog
ivota u ovoj ipastorskoj kui iz naega vidn oga kuta. T u je vladao p ije
tizam i m oralna strogost kao u Kniigsbengu g d je je m am a A n a Regina
odgajala n a jveeg njem akog filo zo fa Im m anuela Kan ta. Istine su se
uile, a li se nisu objanjavale. M o ra l je bio za k on i dunost, B og je bio
sudac i-pravda. iv o t je morao b iti skrupilozno ist no n itk o ga n ije pravo
savjetovao nti vodio. (K lein ,73)
K a d ga je m am a p ovela iza oeve sm rti u N au m b u rg na Saali, jed va
je to podnio M o j p r v i ivo t u sm irenoj pastorovoj kui; p rije la z velik e
sree u golem u nesreu; naputanje rodnoga sela; u laz u n em ir gradskog
ivota
sve je to na m ene d jelova lo tako, da to i sad u sebi osjeam
svaki dan. O zbiljan, ponesen prem a skrajnostim a, strastveno ozbiljan u
svim svojim odnosim a prem a drugima, i u alosti, i u radosti, i u samoj
i g r i . . . (H a lvy ,16) N jem u se inilo kao da se trese .tlo pod nogama, da ga
ostavlja svaki m ir, da ga prate p rik a ze propasti. K a o da je poput bolesnog
Pascala nagnut nad g o u ffre in fin i beskrajn i bezdan . Zarana u

13

 iv o t probijaju kasnije bolesti i tije la i ivaca, to ih je m ajstorski opisao

Z w eig. (313) U svako doba ivo ta bijae viak m ojih patnji ogrom a n .
K a d je u tridesetoj godini ivota krikn u o: Nem a Boga! B og je m rta v !
poeo se pom alo tresti svijet. N ije l i to b io samo proireni potres, k o ji je
g rm io pod biem djeteta Fri.drika, kad je spoznao': Otac je m rta v ! N em a
oca! N a jb o lje srce je is trunulo!?
N ije u Naum burgu b ilo sve dosadno. Sveanosti, vojska, k o ro v i u
c r k v i.. . igre sa Elizabetom, k o joj se i kasnije u ivotu n ajvie p o v je r a
v a o . . . Tako je njoj pokazivao jedn om gravuriu svetog Ivana, g d je se
isticao krasan orao (ta e ptica kasn ije pratiti n jegova Zaratu stru !) S v i
su b ili u vjereni da e taj neobino dobar i nadaren deko' b iti odlian
pastor.
S a vjest mu je bila stroga i ponosna. B o ljele su ga i n ajm an je opo
m ene i htio se je sam odgajati. K a d b i ga uhvatio neki sikrupul savjesti,
povu kao bi se u samou, ispitivao se, i ne bi se dao na igru sve dok n ije
o pravdao ili osudio svoga postupka. Jednom dolazi kui lagan im k o ra
kom, dok po njem u plju ti kia. M a jk a ga pita, zato ne tri? U v ije k
nam preporuuju da na ulici ne trim o ! Sestri tumai kao kakav
duhovni voa stoiki princip: K a d a o vjek gospodari sam sobom, gospo
dari itavim svijetom ! U v je re n da p o tjee od p oljske em igrantske porodice
g ro fo v a Nietzki, go vo rio bi: G ro f N ie tz k i ne sm ije lagati!
Oko devete godine salijeu ga glazben e napasti. Prsti mu zaudnom
brzin om i vjetinom kradu s k la v ir a sjajn e im provizacije. K a sn ije e se
stari W agner d iviti Nietzscheovu m uziciranju. Zna uzeti neku biblijsku
tem u i obui u muziko ruho. U z to i' sam pie biblijske pjesm ice. N ije
n avrio 12 godina, a svoje m lade znance i p r ija te lje oduevljava p r e d
stavam a (Olim pski bogovi, O rk ad al alosna igra u p et in o v a ).
kolu poinje u desetoj godini, a li je odve zreo za svoje vrnjake. Rado
se ee okolicom, kupa u lijen oj Saali, i potajno m isli o budunosti. U
njem u se kovitlaju sve neobinije spoznaje. Tako b ilje i ovo: U d van a
estoj godin i vidio sam Boga u n je g o v o j Svem ogunosti! I nita dalje.
Da Ili u blistamju prirode? U saMjeisiti? U nekoj teofaniji, nekom znaku?
U isto vrijem e poinje lo m lja va obzirom na Boga.. N e treba p rib jeg a va ti
Freudu da to shvatimo. Nietzsche j e p roivio ramo dilemu, koja ga je
porazila.
B og mora biti n ajvee i neoskvrn u fo dobro. A na svijetu je tolik o zla.
N ije li ga i on sam kao d ije te okuao? Zb og sm rti divnog oca bio
je baen iz raja u pakao. K a k o da u istom svijetu spoji Boga, Isusa i
Sotonu? K ao dijete smilja svoju teo riju o Presvetom Trojstvu. Ona je
ginostflka, moda odnekud i prepisana, svakako F rid rik u n ju vjeru je.
U Bogu, veli, iv i Otac, Sin ali m jesto Duha Svetoga treba staviti
Sotonu. Zloduha treba o b ra titi i u nam a i u Bogu. K a d svjetlo neba
prodre u pakao, pojaat e se od paklen og ognja. I sve e se tada spasiti.
M isao na pakao p ratit e n je g o v tra gin i ivot. Misao na. spasenje u b iti
je misao sprovodnica n jego ve v je r e u budunost. S ve se to odigralo u 12.
godini. P gu y je rekao za se: U 12. godin i ve se sve odigralo . . . A
Camkar u n oveli Kreiutzerova son ata pie, da m ladi u 13. godim mogu
b iti b e z v je r c i. . .! Nietzsche to n ije a li prem a tome kree.

14

U 14. godini pie iv o t svog oca, pa m oli tetku R o za liju da m u poalje

podatke. P ie zatim svoj Vlastiti, s m nogo ozbiljnosti, oh n e D ichtung,
bez fra-ziranja i uljepa van ja, traei podatke od"vlastite due. U retcim a
odzvanja pouzdanje u Boga, zahvalnost za dobroinstva, m o litva za
blagoslov d ob re B o je desnice. U fa se, da e mu i m uke i suze u ivotu
koristiti. Gleda sm rti u oi s nadom, da emo se svi jedn om sjed in iti u
vjenoj' .naidosti ji blaen stvu (K lein , 86). Z a r je m ogue da taj deko
jedinog dana .. .?

2) R A S T E IV O T R A S T U K R IZ E
M la d i F rid rik iv i i ui kroz est godina u zavodu P fo rta , nekada
njem cistercitskom samostanu, p et kilom etara u daljenom od Naumburga.
(Od 1858 do 1864). T u su studirali pjesnik Novalis, braa S chlegel, filo z o f
Fiohte. D nevni red, kako to opisuje Kleiin (87 88), prepun je m o litve i
pjesme, s mnogo strogosti i rada, s neto etnje i kupanja, dajui tjedno
etiri sata za sastanak s rodbinom. Nietzsche pie dnevnik, dosta pisama,
kolske radnje, pjesm ice i neke druge sastavke. Iz svega K le in sastavlja
m ajstorski prikaz, p r a v i psihogram (87 130) m ladoga gen ija . On je
doista genijalno dijete. U la zi postepeno' sve du blje u sama sebe. K a d ga
ovlada uvstvo', proza uzmie pred stihom . . . vrije m e prolazi ko pro
ljetn a rosa i uitak popu t p jen e u potoku. Sada m e h vata van redn a elja
za znanjem, za sveopom kulturom . ita mnogo. Im am o1 popis va ljd a
svih gla vn ijih kn jiga, to ih je listao. H offm an n ove n ovele, Shakespeare,
Gaudy, Cervantes, N ovalis, Schiller, lTumboli, von K l e i s t . . . u prve
d v ije godine. Byron, H aseov iv o t Isusov, Feuerbachova B it kranstva,
H ld erlin o v ivotopis i djela. M en zelova P o v ij est, p o vijesn ia ri Barrau,
Beclcers, A rn d i filo z o f Emerson k roz druge dvije. Dante, Tasso, Cid,
O viije, N o v i Z a vjet, i opet Byron, Emerson, Niebelungen, Edda, Tacit,
Eshil, G o e th e .. . kroz preostale dvije.
S ve bi elio prouiti. A. iznad svega religiju , tem elj svega znanja.
V elik a je p okrajin a spoznaje, beskrajno je istra iva n je istine.
S av taj ivot, n aroito neki profesori, utjeu na nj. Tako neki Ortlepp,
ko ji je pjevao-: M oj Gospodin Isus mnogo je trpio, a li ja trp im jo vie!
T a j ovjek naglo- um ire, na pokop mu ne dolazi n ijedan duhovnik. To
na F ridrik a djelu je. V eseo je, kad je doao n ovi du hovnik s k o jim se
dobro razumije.
H a lvy m isli (30) da je utjecaj Byironov presudan. -M anfreda pre
i tava nekoliko puta, S o rr o w is k n o w le d g e ... gorko je znanje! The
tree o f kn ow led ge is no-t that o f life drvo znanja n ije d rv o iv o ta !
U 18. godini trza se izm eu dva rajska stabla: znanja i ivo-ta! Da Ji
v je ra ima ivotn og prostora? iv i li jo? Sm atraju ga m ladim pastorom
to on o tom e m isli? Minulo- je doba, kad je v id io Boga. O tvara se
sve iri i p o ra zn iji ponor.- U srce se zabada neki led. K a k o bi ipak m-o-gao
spasiti i ivo t i zn an je i vjeru ? M isli, da je glazba, dobri duh k o ji sve

15

spasava. Odluuje da postane glazben ik. K a d je m ajci rekao da ne

m isli .postati pastor ona pada g o tovo u oaj. N a njene proteste ob e a je da e ipak studirati teologiju.
esto razm ilja o povijesti svijeta i kranstva, ko to se v id i iz
popisa kn jiga. R azm atra o svome i opeljudskom ivotu. Jo u v ije k b iljei,
da b i n ijek a n je v je r e 'bila oholost. N o one stare, domae, kune v je r e
n estaje. T o se kranstvo ne moe odrati p red sve jaom kritikom , koja
donosi strahovite posljedice za srce i za budunost. N em iran je kao
zm ija, kad mora skinuti kouljicu. U pada u p ravu religioznu krizu. Na
udaru je n ajp rije kranstvo, zatim e otrica duha pogoditi samoga
B oga. M is teriji prelaze u problem e; v je r a poputa pred znanou;
B o g uzm ie pred prirodom , K rist p red D ionizom .
O v a k a v pokuaj n ije djelo n ekoliko tjedana, nego jednog ivota.
M o e li o vjek oboruan djejom re flek sijo m pokuati da uniti au toritet
d v iju h iljad a godina, za k o ji jam e najdulblji m islioci svih vrem en a?
N a v o d i iskreno to je sve v je ra darovala ovjeku, zatim iznosi sumnje
kojje rasitu im pioinemo m otaM ovjeanstvo. U vlae se misli o razvoju,
0 krunom ojpStanfcu svega . . . Sito je ovjeoanisitwo? pita m ladi ak.
M i to jed v a znamo. Jedan stupanj u cjelin i, p eriod a u opstanku, B o ji
sm iljen i proizvod? Da li je o vjek neto drugo osim kamen, k o ji se
ra zvio preko posrednih oblika flo re i faune? D a li je ve sada dovreno
bie? to p ovijest uva za nj? Da li e ovo vje n o postojanje za v r iti?
P ita se dalje: N ije li na satu svem ira k a za ljk a evo lu cije dola do 12 . . .
1 tada se ja v io ovjeik? Treb a lo b i to doznati. P lo v iti oceanom sumnje bez
kompasa, opasno je. esto m i se sva naa filo z o fija p riin i kao babilonska
k u la .... N je n je rezu ltat beskrajna zbrka pukih misli. .Moramo oeki
v a ti v e lik e potrese, k o ji e nadoi kad m notvo shvati da je sve kransvto sagraeno na p roizvo ljn im tvrdnjam a. B oja opstojnost, besmrtnost,
au ktoritet B ib lije, ob ja va ostat e za u v ijek problem i. Pokuao sam
n ijekati. Ah, lako je ruiti, ali g r a d i t i . . . !
U sva ja u vje re n je da je p o d v rg a v a n je v o lji B ojoj i poniznost esto
samo plat prebaen preko kukaviluka, to ga osjeamo u asu, kad se
hrabro sukobimo sa svojim udesom. Jo jed a n korak pa e kazati: A k o
ljulbim udes vie od kukaviluka, to za m e znai i B oja v o lja i poni
znost? O tk riva i z a lju b lju je se u H lderlin a. (N je g a e istom H eid egger
osvijetli/ti punim filozofskim k o m en ta rom ). H lderlin je bilo pijeitist,
religiozn o odgojen kao i Nietzsche, student b o goslovije zajedno sa H egelom i Schei litigoni. Izgubio je Vjeru opijan Rousseauom, G oetheom i
Schillerom , cijelim pokretom rom antizm a i antikom. N je g o v H yp erion i
E m pedoklo pretee su Zaratustrini ; . .
L je t i 1862. Nietzsche na sm rt oboli. G la vob olja , grevi, bacanje krvi,
slab vid, teki porem eaji u itavu tijelu , drhtavica u d u i. . . K a k v ih e
se lije k o v a nagutati i tim e trovati ivce i tk ivo ! U za sve to studira klasine
je zik e i antiku kulturu. Jo ne zna. to da odabere. M oda e, veli, m orati
najdrau djecu pobacati u more. M e u tim na horizontu Grke tragedije
sve ja sn ije izranja lik D ionizov.
P o sljed n je godine iv i sam, pohaa p rofesore i kod jednoga od njih
susree simpatinu djevojku . Jednu od ono- p a r ena, koje e kao m eteor

 naglo, okrutno, nesretno i tuno presjei nebo n jego va srca. Raste

e lja da se tue sa sudbinom. Napada ga misao da e ga bolest zajaiti i
stiskati itava ivota. N a m aturi um alo da ga ne oborie. Spaavaju ga
dobre ocjene iz svih predm eta, pa mu poklanjaju d o vo ljan iz m atem a
tik e . . .
Posljed n ja zapisana rije m ladog abiturijenta stvarno je zanim ljiva.
T o je Zahvalnica V rh o vn o m U itelju. M o ja prva zahvalnost ide onome,
k o ji m i je dao sve. K a k vo / u zd a rje da mu dadnem? K a k a v dar ako ne
siguran da m e lju b i toplu zahvalnost svoga srca? On m i je dopustio
da doivim ovaj lije p i as m og ivota. N eka Bog D obroin itelj nastavi
b d je ti nada m n om ! T o je uz pjesm u D em Unbekannten G o tt (N ep o
znatom Bogu) n je g o v p o sljed n ji krik mladosti Bogu. Jo jedn om p jeva
N ietzsche jo jed n om p r ije no to odem i p ogled bacim u naprijed
u samoi diem ruke g o re k tebi, kom e se utjeem k o m e -u n ajd u b
ljim dubinama srca posvetih oltar kako b i me vazda onamo zvao
T v o j glas.) Ja sam tv o j . . . Ich w ill dich kennen, selbst d ir dienen! tz a v r a v a . K a sn ije e slian vapaj p rob iti u poem i arobnjaka, u
Zaratustri.
A li se B g odm icao u daljine. Nietzsche kasnije napisa da je umro .

3). M L A D I S T U D E N T I S T A R I S C H O P E N H A U E R
Iz P fo rte odlazi u Bonn. Spoetka je uz p rija telja Deussena i buan
i veseo. K a sn ije se u ozbiljio. Za S taru -G odin u postao b i zam iljen kao
ovjek, k o ji o tk r iv a svoju egzistenciju. Prolaznost svega vu e ga sve
vie u svoj v r tlo g i tjera na samou. K a d je od p r ija te lja zatraio da
prestanu p iti i n eu m jeren o puiti, izibaie ga iz kluba. Sam otna tuga
ra zd ire mu srce. Stu dira filo lo g iju : (uz neto teologije, k a k o je m ajci
obeao!) a vod i flir t s pjesnitvom i glazbom ! Helenista R itsch l n agovori
da o zb iljn o studira. N ietzsch e eli zaboraviti poeziju i sprem a nekoliko
dobrih radova i-z. filo lo g i je, :
U B'oninu u je'za Bfcgla, 'Fiohtea, Sdhettll'iriiga, ali ga n jih o va MozotOifja,
raspliiniuta u svijtu ideje, ne zavoldi. M noge duhove u pravo m agnetizira
znanost o m ateriji. ita ju 1 Buchnera, V o gta ,' klasine mate-rijaliste.
Nietzscheu je to jednoplotinska misao, bez dubine,, pa mu je strana i
odvratna. (K a sn ije e ipak u svojiti V ogta). N e hvata ga ni Feuerbach,
duhovni otac M a rx o v. F rid rik sve odreenije udi za ljepotom , snagom,
aktivnom krepou, heroizm om . S voj e praktini cilj opisati ovako-:
U m jetn ik (Stvaralac), Svetac (Pun ljufoavi) i F ilo zo f (S pozn avalac) u
jednoj o sob i! (Lo-tz, 12) K o g e jzir izb ija e lja za v e im . K a sn ije e
napisalti to je ve tada doivio: ovjek je bie k-o|je se m ora nadvladati
i nadmaiti! K a d mu je Deussen rekao, da pristaje uz Straussov iv o t
Isusov (u kom e je K r is t veom a m ito lo gizira n ), Nietzsche login o odgo
vara: P ita n je je vano,:. A k o rtvu je Isusa, mora -podjednako rtvo va ti
i B oga. H a l y y je u v je re n da je on sam to ve uinio. Sestra mu pie,
kako je naporno v je r o v a ti u kranske tajne. Jo je tee, odgovara on,

17

b o riti se p rotiv tih obiaja, u sum nji i samoi, podloen svim depresijam a
due, v e lim jo vie
podloen grizod u ju ! Sad v e i ne istrau je pod
vid o m religije. U svjetlu objave. e li istin.u! Istinu m a kako strana i
zla m ogla b iti! S ve lju de svrstava prem a n ovom kriteriju : E v o dakle
kako se d ijele pu tovi ljudi: ako eli m ir due i sreu, v je r u j! A k o eli
b iti uenik istine, tra i! P rizn a je da je nem iran, prazan, a ezne da neto
lije p o i v id i i uje. O bilazi gradove, pokrajin e, slua Baeha, Hndela,
B e e th o v e n a . . . U K ln u pokaza snagu karaktera. K a d je p itao g d je je
hotel, netko ga zlobno uputi u javn u kuu. U salonu ga op'kolie ra z z o li
cene djevojke. F rid rik spazi klavir, sjeda i poe im provizirati. Jadnice
se ude i odmiu on ustaje i odlazi.
N akon ove najpu stije i n ajp rom aen ije godine ivo ta nadolazi
ra zd o b lje Leipziga, n ajvan ije ini se i najsudbonosnije u ra zvoju
N ietzscheova ateizma. Tono sto godina iza G oetheova dolaska na to
sveuilite, dopratio je Nietzsche onamo svo ju znanstvenu sa v je t,
profesora Ritschla. Tih e se godina ra z v iti u udesnog stilistu. P a d a ju
m i m rene s oiju. D ugo sam iv io u stanju stistioke nevinosti. Probu dio
m e je kategoriki im perativ: Mora pisati, nuno je da pie! V elik a n i
Lessing, Lischtenlbenger i Sschopenhauer pouie ga da m alo lju di pie
prirodno. Pisanje je teka rabota, obradba tvrd a drveta. N ietzeh e eli
na papiru izvod iti smione k la virsk e v ra to lo m ije: pisati nadahnuto, slo
bodno, psiholoki u vjerljivo , lo gik i strogo i vazda lijeipo.
V e p rve godine na sveuilitu (1865 1866) zbilo se ono bitno:
susreo je Schopenhauera. N e dodue osobno, je r je smrknuti m islilac iz
D anzinga umro pet godina p r i j e .. . I to je N ietzscheu t r a j n o ao. Prolazei
jedn om pokraj (knjiare, spazi u izlogu golem u k n jigu S v ije t kao
v o lja i predodba. Uao je, zatraio- d jelo, o tvorio jednu stranicu i
p roita o nekoliko rijei. Iskra je skoila! D v ije se due odjednom pronaoe! N e znam kakav mi je dem on priapnuo: P o i kui s tom k n ji
go m . . . C im sam stupio u sobu, otvorih blago to ga stekoh i pustio sam
da na m e djelu je taj snani i m rani gen ij . . . Nietzsche jed va da i
spava. L ije e u dva iza ponoi, ustaje u est izjutra. K roz dan sjedi uz
k n jigu i uz klavir. Bio je to p ravi k ratk i i n eop ozivi n ovicijat ateizma.
Nieltzsohe guta d vije hiljade stranica, arobno, duhovito i grozn o ispi
sanih. O djednom shvaa da ga sve g r e v itije i tra jn ije proim a otk riva n je
T a j spis je am algam G oetheova lirizm a i Bism arckovske otre volje.
S v ije t to ga m otri budistiki i pesim istiki duh Schopenhauerov
uasan je i nepodnosiv. B ezizlazan i neovjean. Nem a Provid n osti da ga
vodi, nema Boga da ga ljubi, nema cilja da ga z o v e .. . S ve je samo
slijepa v o lja za ivotom . Osim te v o lje nema niega d o gole n evolje.
S v ije t je mrana volja, koja ludo i besciljno otjera naiprijed, a hrani se
sama sobom, kk> zm ija to si dere rep . . . Nietesche tare oi v id i li
dobro, onako slabovidan : kakav se o v o s v ije t ja v lja pred njim ? Zahvalan
kom ponira K y rie posljed n ji k la virsk i odzvuk negdanjoj vjeri. No
ini mu se, da nitko ne odgovara na taj saziv. U vruici lju b i knjigu,
m isli da shvaa njenu tamnu blagovirjest i b ilje i kako je naao svoga
m islioca i svoju istinu. Slutio je dodule i p r ije kraj Eshila, Byrona i
Goethea, u poganskoj antiki i renesansnoj v o lji za ivotom, neto slino.

18

A l i sad mu je sve jasno protumaeno objanjeno. Im a u itelja! 1'

vie nego u itelja: m jesto oca to ga je u djetin jstvu izgiulbio, koga mu
B o g n ije nadoknadio-, naao je drugoga. Odsad n aziva staroga Schopenhauera svojim ocem ! O da ga je poznavao! Kalkav bi to b io ra zg o vo r!
Iz o ve duevne grozn ice polako se izvla io na put n orm alnog kolskog
ivota.
L o tz (15) tono analizira kako je s v ije t shvaen kao v o lja nuno
razorio u N ietzscheovu duhu kranstvo shvaeno kao n ijek a n je ivo ta .
I jedn o e djelo za drugim , od R o en ja tra ged ije iz duha gla zb e do
E cce h om o o d zva n ja ti istim tem eljnim tonom: U Bogu je nita poboamstvenjeno i v o lja za mitovilom proglaena sveto m ! B o g tim e postaje
n a jv e i p rig o v o r ovjek u i n jegovim silama. Kranstvo je, u okrilju
B ojem , zla kQb tisu ljea. Treba se zato bez osvrtan ja okren u ti od
B oga i krenuti prem a svijetu i n jego vim istim silama.
Nietzsche m alo zatim doivi pljesak nakon itanja svo je rasprave
0 Theognisu. On m eu tim die svoju novu klimu, p lo v i n ovoosvojenim
prostorom svije ta kao v o lje . K asn ije e zapisati: T r i m e stva ri tjee,
one su m i rijetk a m oja utjeha: M oj Schopenhauer, Schum anova glazba i
napokon samotne etn je. Na tim etnjama p o zd ra vlja prirodu, raduje
se n jenim olujam a ko ono neko Beethoven, ali p ra v o g m ira u dui nema.
Iza jed n e uraganske p rovale neiba biljei: to za me sada znai ovjek,
1 n jego va nestalna vo lja ? to za m e znai vjen i Mora, v je n i N e smije?
K a k o su od toga ra zliite munje, bura, tua: slobodne sile, bez etike!
K a k o su sretne, kako ja k e te iste volje, to ih duh n ije p o rem etio? U
to je vrijem e Bism arck nametnuo svoju volju i disciplinu Prusiji. U
tom e Nietzsche odgoneta va sudbinu svijeta. P o jed in ci su, dodue, samo
pjena na povrini svjetskog mora, ali je u nekim divno u tjelo v ljen a
v o lja svijeta.
U to doba ulazi u N ietzscheov ivo t m ladi schopenhauerovac E rw in
Rohde. Zajedno krstare saskom i ekom krajinom , s naglaskom k r iti
zira ju pedan teriju neplodne kole, i skup veliaju svoga U itelja. Od
svih filo zofa za n jih je on jed in i istinit. E v o Schopenhauerove ere: zdrav
pesimizam, zasnovan na idealu; ozbiljnost muka i snana; ukus za ono
to je jednostavno i zd ra vo .. . Nietzsche uz to bijesno studira Dhringa,
Langea, Bhnsena, von Hartmanna. Odjednom ga 1867. zovu u vojsku.
Proglaen je izm eu 30 unovaenih p rvim jahaem. Ponosno pie: T o
vr ije d i vie nego. diplom a iz filo lo g ije ! Eto ubrzo nesree: pada s konja,
slom i rebro. K a d je v id io ivera'k rebra kako izla zi s gnojem , zam iljeno
priznaje: P ro p a ljiv o s t bia n ije mi nikad izbila ad oculos pred
oi tako jasno kao u asu, kad sam spazio kom ad svoga k o s t u r a ...;

4) A V A N T U R A S R IK A R D O M W A G N E R O M
Nakon Schopenhauera evo na obzorju F rid rik o va duha titana
W agnera. I on je Schopenhauerov uenik. Zato e ova dva srca im se
vide one prohladne kine veeri, u lepzikoj sobi W a g n e ro ve sestre

19


odmah prepoznati srodne due. U n jim a plamsa duh U itelja, jedin og
filo z o fa k o ji je razum io glazbu , v e li W agn er; jedinoga, za koga je
gla zb a vrhunac umjetnoisti, nadodaje Nietzsche. Fridrik u je ao;, to se
i sam ne m oe vie pozab aviti glazbom i k em ijom , kako je elio. P ro fe so r
R itsch l pronalazi mu katedru u Baselu, vicarskom uglednom gradu.
N ietzsch e strepi pred samoom, za k o jom inae uzdie, no koja i sama
opasno raste. Rohdeu pie, da je ozb iljn os t u njem u i odve duboko
ufcorjenjena, i da su mu p r a v i i bitni p rob lem i ivota i m isli odve
jasno pokazani po velik om m istagogu S-chopenhaueru.
U vicarskoj ne e b iti sam. N e go vo rim o o n jego vo j profesuri, koja
je poela trium falno, svrila gotovo sramotno. Spoetka je arobnom
d ik cijom i o b iljem injenica sve zaveo, kasn ije je svojom filo z o fijo m razo
arao sluaoce. Na kraju je im ao samo dva u en ik a . . .
Dok je u Baselu muku muio s predavan jim a o H om erovu blagoglasju, na prozirn om V ierw aldstttskom jezeru, ha rtu i u zafoiti T rieb sohena, sam otovao je sa svojom Cosimom i ntbu krao zvuke na vlastite
n ervo zn e stihove, za k rv a v e opsjenarske dram e, n ajrom an tin iji glazbenik
svijeta R ik a rd W agner. U p ra vo je, na sam duhovski pon edjeljak,
skladao S ie g frid a , kad je stigao Nietzsche. K r a j W agnera se osjeao,
v eli, kao k raj boan stva. S n jim e ispija au u ast U itelja Schopenhauera. ita W agnerovu raspravicu, koju je u pravo dovrio za bavarskoga
kra lja .W a gn er m oli vladara da p rih va ti dvostruku ilu ziju, kojom e voditi
narod: patriotizam i religiju . V ladarim a to n ije lako, on to shvaa. Zato
mu preporuuje za u blaenje ivaca, k r v i i due umjetnost. Nietzsche
iz djelca uvia da i k r a lje v i im aju briga, da i n jih progoni tragika. W agnetfovia pouka je tako biisfca Scholpenhauenoivoj. Kalk je sada: Finidrlik
sretan to je za se pronaao svo ju Ita liju , um jetniku domovinu, na
tom rtu Triebschenu! Jer ni njemu, Nietscheu, n ije lako. S a m je,
u vijek sam, pie Rohdeu, pa kao fu gitivu s errans uzdie pod teretom
svo jih krupnih m isli, a nema nikoiga da mu pom ogne. U njem u neto
n aglo dozrijeva. N e e li p lo d o vi ostati b ez beraa? P osta jem virtu oz u
um jetnosti samotnih etn ji. U t:im eto trenucim a raa se ko neka Zgu
snuta v iz ija svega studija antike i m odernog duha R o en je tra ged ije iz
diuiha gla zb e. D jelo je topla sim bioza i sinteza helemi-zma i wagnerim:
U W agn eru prepoznaje Nietzsche n o vo g Eshila. Popu t grkih klasika i on
postaje u iteljem prirodnih sila. S G rcim a h rabro pouava lju d e kako se
stvaraju p riro d n i b o go vi. Pesim izam starih trageda n ije protivan juna
tvu. N jih o v osjeaj tragike stvara herojska djela.
U to doba Nietzsche je odrao d v ije k on feren cije, koje su W agneru
b ile po vo lji. U p rvoj opisuje vezu D ion izova kulta, kasnijih ivanjdanskih
i karnevalskih sveanosti s prirodom , n aroito s buenjem i ivotn im
cvatom proljea. A ko moderna um jetnost ne m oe u svijet donijeti takvo
proljee, m rtva je. - U drugoj k o n feren ciji sli'ka dolazak S okratov kao
sm rt p ra v e tragedije u G rkoj. S okrat je, kae, zbunio Euripida, pokvario
Platon a, k o ji bi moda bio n a jv e i od svih tragika, ali je spalio svoje
s t ih o v e ... Svoj prvob itn i snani instinkt rasplinuo je u carstvo ideja ili
ga je sisnuo u tjesnac morala. N a ove k o n feren cije zabrujao je Basel

20

n ervozno i prilin o n eprijateljsk i. W agn er tjei Nietscha, ali mu sa vje

tuje neka uva glavu,
Nietzsche je zapravo uao u W agn erovu obi tel j, tu b i b o ra vio n aroito
za v r ije m e boinih praznika, u ivao je neobinu panju brin e Cosime.
Ona mu je dala na dar M ontaignea, to ga je poneto zbunilo. N o p r ija
te ljs tv o n ije ostalo trajno. M la d a c je nekoliko puta u vrije d io n je g o v o
u m jetniko velian stvo Rikarda. T a k o ga je smrtno u grizao za ponos,
k ad je pred n jim h va lio Brahm sa, koga W agner ne m oe p o d n ijeti ni
naslikana.. N jih o v i se pu tovi poee odm icati sve vie, otkako je stari
Skladatelj zakrenuo prem a neokranstvu. T o se o itavalo u Parsifalu .
Nietsche mu je zam jerio ku kavilu k i b ije g u religiju , te ga naputa.
I pie p ro tiv njega. (U p ra vo one zim e 1882 1883. kad bude izlazio
Z a ra tu stra , stari e tira n in glazlbe um irati u V en eciji).

5) P U T D O P E IN E S U R E L E IA
A k o je kranstvo za N ietzsch es postalo hurujski platon izam ; ako
je Schopenhauer otk rio sm isao svijeta i vo lje u svije tu ; ako je W a g n er
u svojim legendarnim junacim a protumaio znaenje nadm oi i nad
o vjek a onda je treb alo samo' jo nekoliko udaraca sudbine, pa da lik
Nietzschea ateiste bude dovren. Evo' tih posljedn jih in je k c ija u ovu
izmuenu duu.
estseminski Slijep, izudaran bolima, trai kojekuda sm irenje, a
nalazi uzbuenija. U sebi o tk riva , kako priznaje, Luiterv duh. T o bi
va ljd a znailo
protest i bunu. ita Don Kihota, k n jig u pon ajgoru ,
kak pie Mato (V II, 71). L ista iznova Emersona, k o jim se s p rija te ljio
neko jo u P fo rti, am erikog slatkog eklektika. I on mu doarava dra
osamnaestih godina, kad u s v im i k ip i opojno p r o lje e . . . O tv ra Dhr.ingovU V rije n o t iv o ta
i opire m u se. Brani p ro tiv toga n edosljedn og
m aterijaliste asketizam i egoizam , huka p rotiv n jego vih ideja prastarog
skoteinosa H eraklita i m rkogleu o ca Schopenhauera. D hring je
samo napola ateista
i to Nietschea m oe razbjesniti. B oga je dodue
izbacio iz svem irskoga kotla, a li.jo u vijek prepoznaje boanske tra go ve
u dui.
:
Nekako u isto V rijem e pisao1je alostivo renegat Iien an da m i ivim o
od. m irisa ispranjene v a z e . . . Nietzsche je gledao duboko u tu vazu be
mirisa, pie H a l v y (193). Kranstvo je beskrvno, anemino, ropsko.
Zato okree o i prem a in dijskoj mudrosti. Onamo ga je vo d io m rk i
Schopenhauer. U S u tti N e p a ti pron alazi neku vrst nihilizm a, to mu
slui kao toedecker k roz la b irin t vlastite nevolje, kako ja v lja p rija telju
Gersorfu. I te knjdge va d i i esto citira jedan redak: L u ta m amo tamo
kao nosorog .. .
Pokuao je studirati S te w a rto vu nauku o stalnosti en erg ije, ali
jed va jed v ic e proguta par Strana. N adolazi perioda Klingenbrunna, v r e la
to zvon i. N a granici b a va rsk e i eke um e eli oprati duu od sve
prolosti, oprijeti se istom duom svim m etafizikim napastima i onda

21

m irno poput pobonog loretskog hodoasnika Descartesa sumnjati

0 svem u! est godina p rije toga (1872) klicao je: P erea t veritas, fia t vita !
Sada m ijen ja redoslijed rijei: F ia t v e r it a s ...! L ju d im a u, zaklinje
se, v ra titi vedrinu, koja je u vjet sve kulture. I jednostavnost. Vedrina,
jednostavnost, v e li in a !
id o v p rija te lj Ree ita mu svoje rasprave i m isli o Stuart Millu,
engleskom psihologu i etiaru. V o li rom ane i eseje Stendhalove. Ree
mu ita ku ltu rn e studije p rija telja Burckhardta, povjesn iare Herodoia,
Tukidia i M icheleta. U grevim a m isija plan o laikom prijateljsk om
samostanu sam otnikih intelektualaca, i u tom nacrtu posljedn je od
sedam p r a v ila glasi: N e prim aj nijedn e crkven e cerem on ije. to bi
na to kazao n je g o v pokojni otac pastor? N a s v ije t se raa djelo to e
ga slubena k ritik a isprem latiti Menschliches, A llzum enschliches
Ljudsko, odve lju dsko. K ritik a je bila n elju d sk a , o d ve neljudska.
O vim je djelom bacio ivo svjetlo u podzem lje ideala.
Jedna se zabluda za drugom pie kasnije o tom djelu u Ecce
H om o polae na led, Ideal se ne o p ovrga va on se sm rzava . . .
O vd je se na p rim je r ledi Genij, jedan kut dalje sm rzava se Svetac, pod
debelom ledenom svijeom sm rzava se junak, na k raju sm rzava se V jera,
takozvano U v je re n je ; isto tako Sauee znatno gu bi od svoje topline
a g o tovo sva g d je sm rzava se Das D in g an sich stvar kao ta k va !
K n jiga , u k o joj je strani friid er duha sledenio sve veli in e i svetinje,
posveena je stogodinjici V o lta ireove smrti.
Sad ga bran i jedin o stari Bruno Bauer, raionalistiki egzegetski
jiunak tridesetih .. . Z o ve Nietschea n jem akim Pascalom , M ontaigneom ,
D iderotom . K r itik a pali F ridirk a izvana, n eopisive ga muke izjedaju
iznutra. L ije n ic i v e le da su nemoni. U Boga ne vjeru je. V ie puta
pom ilja i na najgore. Za svoje muke pie da ga iste. K a o neko grozne
duhovne vjeb e. N o dok su drugi patnici, pa i sam K rist, im ali oca kome
su se m ogli potuiti, on kae H a l v y (241) - nem a niega, ni
oca ni v je ro v a n ja to bi ga dralo; odbacio je svaki potporanj, a ipak si je
zabranio da klon e.
Dua mu gleda za vo d ljivo st i stravu sm rti. Odltuuje da pred tir a
n inom visoko die elo. Preko ponora patn je kani prebaciti most v o lje
za ivo to m . K a sn ije e j e otorstiiti vcijoim za m ou. Kai je izala Oldenbergova k n jiga B u d a , Nietzsche je opijen tim istonim objavljen jem .
Naao je srodnu duu: Buda je religiozan kao i on, mui ga elja za
istom istinom kao i Nietzschea. R azbijao je poiput F rid rik a Stara boan
stva i stare taiblice. A sebe je neumorno silio da s jedn om nogom hoda
s one strane. u dio je da ue u bitno. Budina n irvan a i nije nitavilo,
zaklju u je N ietzsch e iz tog djela, nego n ajvie ekstaza a zanos je
nemogu p red n itavilom ! Tada je htio nekako zb li iti Budu i Epikura,
h erojsk og i id ilin og m islioca. A li ih ne eli oponaati. N je g a put vodi
1 dalje i dublje.
I dok u G en ovi bolesnog gosta, k o ji stanuje iznad 104 strfoe, zovu ii
santo, il piccolo santo, dotle se u njem u sve g ro z n ije razgara A m or fa tizalju b ljenost u sudbinu. U b io sam zakon, sumnja m e d ere! DiOnizov

22

prin cip kovitla ovim srcem. N ietzsche eli naprijed, ali nema voe. I
P a v a o je uao u borbu sa zakonom, pom alo i svi drugi sveci, n o n jih je
vo d io K rist. Nietzsche ide n aprijed, u V e lik o Nepoznato, potpuno sam.
Uskoro e ga izn e v je riti sve i svi od n jega e otpasti i n a jb o lji p r ija te lj
Rohde, ostat e jed in o m ati i sestra. T a k o stupa k roz p o v ij est poiput V ite z a
alosne spodobe D on K ih o ta , b o rei se esto s utvaram a, o k lop ljen
osobnom, sudbinom, koja je d o v o ljn a sama sbi.
N a vrhuncu n jeg o vih sn ijen ih m isli pada posljedn ja grnda, k o ja
e ptofcrenuti u svijet lavin u teretne i strahovate objave. T o je bila kn jiga
K a rla V o g ta o S ili. N a slo v je sim bolian i za Nietzschea. Iz k n jig e je
prepisao nekoliko odlom aka za se. V o g t je sve ruio; B oga (je r B o g je
ovjek u ono, to je o vjek psu!), i besmrtnost due (k ojoj m anjka H irn k la v ie r iza sm rti!), i stva ra n je i P r o v id n o s t. . . S ve je samo neodreeni
razvoj, sve se mora iskusiti i izm jeriti. M eta fizik e nema, dugoroni
zaklju ci su nemogui, kad je m isao izluevina mozga, ko to je u
izlu evin a je t a r a .. . O staje ista sila, b e z pravca i smisla, k o ja se m oe
nekako shvatiti u svom krunom vrtlon om djelovan ju . O ko sredita
svem irske sile stvaraju se centri, k o ji priku pljaju tv a r i stvaraju tv o riv o
za budue r a z a r a n je ... N ietzsche je frapiran: ove se misli ne ja v lja ju
p r v i put. H erak lit ih je bacio u svoj (panta r e i . . . u rijeku, bezim enu i
nepovratnu rijek u stvarnosti, kam o ne moe dvaput stupiti i s t i . .. N ije
li to nauka i asnog Bude, k o ji je za vrtio svoj toak m isli i s v ije ta , kad
je s ncpalskih visina poao u srce tu g a ljiv e Indije?
I tada se z b ilo otkrie, k o je je p o n ijelo sva kasnija Nietzscheova djela.
Jedno sunano popodne uputi se Nietzsche iz svog odm aralita u Sils
M a riji prem a S ilva P la n i na S ilskom jezeru. O ko n jega je cvao b esk ra jn i
m ir Eigaddina, s juga. su ga p o z d ra v lja li ledeni v iso vi Bornine. S ve je to
budilo u njem u elju .d a se sm iri i da bude sretan. Nedaleko od m jestaca
S urelei sjede suelice hridi, k o ja je na horizontu vode i planine zacrtala
otri kut piram ide. I na n jeg o vo srce pada ekstaza.
D oivio je v iz iju V jen o ga P o v ra tk a V jen oga V ra a n ja ! U gled ao
je Kozm os zahvaen o d v i jek a kru n im kretanjem , beskonanim, nezau
stavljivim . S v ije t mu se prik a za sastavljen od odreena broja elem enata.
I ogranien u b ro ju kom bin acija k o je m ijen ja ju izgled svem ira. P rem a
tom e vjenost opstanka za h tijeva , da se iste kom binacije opetuju. T a k o e
i on sam, bolni rekonvalescent jed n og dana opet biti tu . . . i d o ivjeti
istu ek sta zu . . . !
K o d kue uzbuen i sretan b ilje i: D a se sve bez prestanka vraa,
to je posljednje p rib li a v a n je svijeta postojanja i svijeta bitka: vrhunac
m editacije! Poetak k o lovoza 1881. u Sils M ariji, 6.500 stopa iznad m ora
i daleko vie iznad svih lju dskih s tv a ri!
S tari istoni m it o povratku (poznat In diji, Zoroastru, H erak litu i
P ita go ri vezao je N ietzsch e s atribu tom svoje prem in u le v je r e sa
vjenou. T o je V jen o st P o v ra tk a ! Jam i za to u njem u F rid rik u
ona .plamena zelja, da b o l n ad vlada sreom. Da alost .pokapa radou.
D ubok je svije t I d u b lji n o to m isli dan Dubok j e n je g o v ja d

U itak dublji no tuga ta je: Jad g o vo ri: Proi, sad! U ita k rad bi

2-3

vjen o da tra je duboko, d/ufooko u vjenost da tr a je ! p je v a t e na kraju

Zaratustre (P r ije v o d D. Grlia). Osim pogleda na k retan je i. razvoj svijeta
n ije preostalo nita. Pastorov sin je napustio Crkvu. I grob e mu biti
izvana p rislon jen na njen zid u Roekenu.

Godinu dana kasnije ispovijedio je uz pratn ju suza m ladoj Ruskinji

svoje ateistiko srce, kako rekosmo na poetku. U njem u je tada, ako
sm ijem o sve oslikati m islim a L o tzo ve analize, b io stisnut jedan bezboni
tamni svijet. On je sam u rujnu iza v iz ije htio b a rem iu tri navrata
okonati svoj ivot. U dui je bilo razoreno m olograan sko i platonsko
kranstvo; tu se p o vla ila Schoppenhauerova i W a g n ero va v iz ija svjetske
v o lje i n ad ovjek o ve evolu cije; tu je boravila n o v o v je k a spoznaja razvitka,
vjenana sa starom hebrejskom vjero m u vjenost; nema tu m rtvog
ateizm a hi sum rtvih m etafizikih zam jena preostala je samo sudbina,
golem i Fatu m odvanoga. On bolno a li hrabro snosi usud agona, napora
kroz suze i boribe kroz krv. iv i budan iznad vulkana, k o ji mogu sve
raznijeti, a li e se sve opet v r a titi i ostvariti. Sam o tako m isli Nietzshe
m oe m a li ovjek sebe suprotstaviti vjenom i besm rtnom Bogu
Samo tako, da svoju smrtnost alkem ijom vla stite v o lje prem etn e u neku
zam iljenu besmrtnost. Jer je n ajdu blji fcriik due k rik za Besmrtnou.
L o u Salom e n ije toga razumjela. I oni su se razili.
K a sn ije su m nogi d ru g i hodoastili duom u dolinu Engaddina. Tamo
je podignut m a li kam eni stup kao spomenik m rtv o m B o gu i novoj v jeri
u vjen o k ru en je svijeta .
O. M IJ O S K V O R C D. I.

Literatura
F r. N i e t z s c h e - Werke in zwei Bnden, izd. A. Messer, Leipzig, s. a.
D a n i e l H a l v y , Nietzsche, Paris, 1945.
K a r l K l e i n , Der Glaube an der Wende der Neuzeit, Mnchen, 1962.
(str. 71156)
K a r l L o w i t h , Von Hagel zu Nietzsche, Stiuibgar't, 1958.
R i c h a r d B l u n c k , Friedrich Nietzsche Kindheit iund Jugend, Mn
chen/Basel, 1953.

J o h a n n e s L o t z , Zwischen Seligkeit und Verdammnis, Frankfurt a/Main,

1953.
B e r n a r d W e l t e , Nietzsches Atheismus und dais Christentum, Danmastadt,
1958.
T h e o d o r L e s s i n g , Nietzsche, Berlin, 1925.
G u s t a v e T h i b o n, Nietzsche ou le dclin de l Espirit, Paris, 1948.
S t e p h a n Z w e i g , Neimari svijeta (Baumeister der Welt), Sarajevo, 1957..
. ; o Nietzsohu str. 303 369. preveo Zlatko Goirjan.
. G. M a t o, ivot Fridritea Nietzscha, <u A . G. Mato, D jela VII, str.
6378. Zagreb, 1938.
Kadgod citiram kojeg autora, onda su to citati iz navedenih djela.

24