Religije

0. RELIGIJA
religija (lat. religio: vjera, od religare: povezivati, okupljati), sustav vjerovanja, etikih
vrijednosti i ina kojima ovjek izraava svoj odnos prema svetomu. Taj odnos moe biti
subjektivan i objektivan. Kada je subjektivan, oituje se u osobnom tovanju i klanjanju pa je
rije o religioznosti. Kada se odnos prema svetomu objektivira u rijei (molitveni,
vjeroispovjedni, dogmatski i pravni obrasci), gesti (obredi), predmetu (sakralni predmeti i
objekti) i relig. zajednici, rije je o objektivnoj religiji ili religijskoj ustanovi. Izmeu
subjektivnoga i objektivnoga religijskoga pola postoji komplementarnost, ali i napetost, a
katkad i iskljuivost. Religijska ustanova omoguuje drutveno i civilizacijsko posredovanje
subjektivnoga religioznog iskustva, daje mu mjeru, ali i sputava njegov polet. Osobno
produbljivanje i pounutranjivanje odnosa prema svetomu uva religijsko iskustvo od
obrednoga

dogmatskog

ukruivanja

formalizma,

ali

se

izvrgava

opasnosti

subjektivistikoga zastranjenja. Katkada se ta dva pola posve razdvajaju.

Religijska pojava susree se od poetaka ljudske povijesti do suvremenoga doba, u arhainim
i visokociviliziranim drutvima i kulturama. Prouavanjem religije bavi se religiologija ili
znanost o religiji. Pritom se religijska pojava nastoji sagledati s gledita postanka (genetika
metoda), s gledita funkcije (funkcionalistika metoda) te iz same religijske pojave
(fenomenoloka metoda).
Mnotvo pojedinih religija u svijetu, u kojima je neto zajedniko a neto razliito, pokuava
protumaiti klas. kranska teologija teorijom praobjave. Po toj bi teoriji prvim ljudima bila
dana na samom poetku praobjava, koja se potom diferencirala i degradirala. Po
evolucionistikoj teoriji, postoji razvoj od jednostavnijih, niih religijskih oblika (animizam),
preko sloenijih (politeizam) do sloenih, viih (monoteizam). Osim toga, religija bi prolazila
kroz tri evolutivne faze: fazu eksteriorizacije, fazu objektivacije i fazu interiorizacije. U prvoj
fazi religiozno bi se iskustvo vezivalo za vanjske pojave, u drugoj bi se fazi
institucionaliziralo u dogmama, obredima i religijskoj ustanovi, u treoj bi fazi postalo
unutarnjom religijom.
Od antike do modernih vremena religiji se pridaje trostruka uloga: kompenzacijska,
objasnidbena i spasenjska. Po prvom tumaenju, religija je posljedica ovjekove nemoi i
straha (Lukrecije, D. Diderot, K. Marx, S. Freud). Po drugom tumaenju, religija objanjava
cjelinu svijeta i ljudskoga postojanja, ona bi bila traganje za prvim uzrokom i konanom
svrhom (Aristotel, Toma Akvinski, J. Maritain). Katkada se osobito naglaava drutvena uloga

religije pa se ona smatra moralnim i integracijskim temeljem drutva (M. T. Ciceron, .

Durkheim i H. Bergson). Premda polazi od ovjekova dvoznana poloaja u svijetu
(uskraenost i punina), spasenjsko poimanje religije nadilazi i kompenzacijsku i drutvenu
(objasnidbenu) ulogu religije. Po tom tumaenju religija izraava radikalnu svijest o
konanosti ljudskoga postojanja i pokuaj nadvladavanja te konanosti (Hans Schrdter); ona
je globalni okvir ovjekova orijentiranja u svijetu (E. Fromm) i osmiljenja ljudskoga
postojanja (Viktor Frankl).
U svakoj religiji tri su sastavnice: a) ono prema emu se lanovi religijske zajednice
usmjeruju, to je njihova vrhovna vrijednost, to tuju i emu se klanjaju (sveto); b) etikoegzistencijalna jezgra, religiozno iskustvo, doivljaj svetoga; c) hijerarhijska verbalna,
ritualna, predmetna, prostorna i vremenska simbolizacija kojom se iskustvo svetoga
objektivira u ustanovi, unutar odreenoga drutva i kulture.
Bez obzira na vrstu religije, doivljaj, iskustvo svetoga jest konstanta, a ukljuuje: a)
strahopotovanje pred beskrajnom moi, koja ravna postojanjem, ivotom i smru; b) misterij
njezine nedokuivosti i neizrecivosti; c) fascinantnu mo svakoga religijskog predmeta ili
simbola kroz koji se sveto oituje.
Premda je svako religijsko iskustvo bitno obiljeeno svetim, u odnosu prema svetomu
razlikuju se dva osnovna tipa:etiki i mistini. U etikom tipu religioznog iskustva ( etika)
odnos prema svetomu ostvaruje se odnosom prema drugomu ovjeku i zajednici, a u
mistinomu ( mistika) jedinstvom sa svetim. Postoji i mijeani, etiko-mistini tip
religijskog iskustva. Mistini tip moe se pak temeljiti na istovjetnosti sa svetim (hinduizam,
budizam, daoizam), ili na dubokom zajednitvu bez mijeanja (idovska, kranska i
muslimanska mistika). Etiki tip moe biti pravni (starozavjetni legalizam, idovstvo, islam) i
proroki (starozavjetni profetizam, protestantizam). Proroki se tip religioznog iskustva moe
kombinirati s mistinim (novozavjetno kranstvo).
Iskustvo svetoga posreduje se na drutvenoj razini hijerarhijskom, verbalnom, ritualnom,
prostornom, predmetnom i vremenskom simbolizacijom. Svaka drutveno organizirana
religija ima skup pripadnika (religijska zajednica) i hijerarhiju, religijske slubenike (vra,
aman, sveenik, prorok, rabin, pastor, imam). Verbalna simbolizacija moe biti usmena ili
pismena, a jedna te ista religija moe u svojoj povijesti proi kroz obje faze. Ovamo pripadaju
molitveni, vjeroispovjedni, dogmatski obrasci i sveti tekstovi (Vede, Biblija, Kuran). Ritualna
simbolizacija obuhvaa razliite ine i obrede, meu kojima je najizrazitija rtva. Dok je

rije prikladnija etikomu tipu religioznog iskustva, obred i gesta primjereniji su mistinomu
tipu, premda u tom nema otre granice. Predmetna simbolizacija religioznog iskustva
obuhvaa razliite sakralne predmete, osobito one vezane uz kult (kri, oltar, svijea,
kale, plitica, liturgijsko ruho i sl.). Religija ima posveen prostor (sveta mjesta, sakralni
objekti, hramovi, crkve, bogomolje, pagode, damije) i posebno ralanjeno vrijeme (crkvena
godina, slavljenje blagdana).
Iako postoji mnotvo pojedinanih, konkretnih religija, prouavatelji religijske pojave nastoje
u tome mnotvu uoiti slinosti i razlike pa na temelju binarnih oprjeka svrstavaju religije u
tipove. Kriteriji za takvu razdiobu mogu biti unutarreligijski i izvanreligijski. Unutarreligijski
kriteriji bitno su religijsko obiljeje (oblik svetoga, njegova rasplinutost, mnotvenost ili
jedincatost, njegovo osobno ili neosobno poimanje, pretenost etike ili mistine sastavnice u
religiji, religijskoga iskustva ili njegove simbolizacije). Izvanreligijski su kriteriji stupanj
sloenosti i razvijenosti drutva, kulture i politike zajednice, stupanj njihove otvorenosti ili
zatvorenosti, odnos slobode i autoriteta u njima, zatim zemljopisne, povijesne ili civilizacijske
odrednice.
S obzirom na oblik svetoga, religije mogu biti animistike, politeistike, panteistike i
monoteistike. U animistikim je religijama sveto rasplinuto u biima, stvarima i pojavama
( animizam; amanizam; fetiizam; totemizam). U politeistikima ( politeizam) poprima
posebne antropomorfizirane likove bogova i boica (grka i rimska religija, puki oblici
hinduizma i budizma). U panteistikima je sveto prisutno u svemu kao kozmiki duhovni
zakon (brahmanizam, budizam, daoizam). U monoteistikim religijama ( monoteizam)
sveto ima lik jednoga, osobnoga Boga (idovstvo, kranstvo, islam). S obzirom na to je li
sveto imanentno svijetu ili je transcendentno, religije mogu biti imanentistike (animizam,
politeizam i panteizam) i transcendentne (monoteizam). Prema tomu objavljuje li se sveto kao
Sveti, osoba (Bog), ili se dosee askezom i meditacijom kao sveopi kozmiki zakon (logos,
brahman, dao), religije se dijele na povijesnoobjaviteljske (idovstvo, kranstvo, islam) i
kozmike (brahmanizam, daoizam, budizam). S obzirom na pretenost etike ili mistine
sastavnice, religije mogu biti etike (idovstvo, kranstvo, islam, konfucijanizam) i mistine
(hinduizam, budizam i daoizam), a katkad su mijeanoga tipa, etiko-mistine (novozavjetno
kranstvo). S obzirom na to regulira li se moral samo pravnim propisima ili se i interiorizira,
etike religije mogu biti pravne (starozavjetni legalizam, idovstvo, islam, neki aspekti
katolicizma) i proroke (starozavjetni profetizam, novozavjetni nauk, protestantizam).

Ako je naglaeno unutranje religiozno iskustvo, religija pripada interioriziranomu tipu, ako je
naglaena obredna, dogmatska i hijerarhijska strana, religija pripada institucionaliziranomu
tipu. Kada je hijerarhija naglaeno organizirana i pravno ustrojena, religija pripada
sveenikomu tipu. Kad je naglaeno osobno nadahnue i poziv, religija pripada prorokomu
ili karizmatskomu tipu ( karizma). S obzirom na poznatost ili nepoznatost osnivaa, religije
mogu biti mitske ( vedizam) i povijesne (idovstvo, kranstvo, islam, konfucijanizam,
budizam).
Prema sloenosti ljudskoga drutva u kojem se pojavljuju, religije mogu biti primitivne
(animizam, amanizam, fetiizam i totemizam) i razvijene (hinduizam, budizam,
konfucijanizam, daoizam, idovstvo, kranstvo, islam). Prema usmenomu ili pismenomu
iskazu mogu biti religije usmene predaje (primitivne religije) i religije svetih knjiga (Vede,
Biblija, Kuran).Neka religija moe proi kroz obje faze pa uzastopce pripadati obama
tipovima, o em svjedoi nastanak Staroga i Novoga zavjeta, pa i Kurana. Najprije postoji
usmena predaja, onda zapisivanje pa kanoniziranje svetih knjiga. S obzirom na obuhvatnost
religijske zajednice, religije mogu biti tribalistike, koje ostaju u krugu jedne etnike
zajednice (idovstvo) i univerzalistike, nadetnike (kranstvo, islam, budizam). S obzirom
na prilagodljivost drutvenomu i civilizacijskomu razvoju, religija moe biti zatvorenoga i
otvorenoga tipa (H. Bergson), a s obzirom na udio slobode, autoritarna i neautoritarna religija
(E. Fromm).
Religije se mogu klasificirati i prema nacionalnim, kulturnim, civilizacijskim i zemljopisnim
kriterijima. Tako se govori o grkoj i rimskoj religiji, o religijama starog svijeta (umerska,
akadska, asirska, egipatska, babilonska i hetitska religija), o istonjakim religijama
(hinduizam, budizam, konfucijanizam, daoizam, intoizam), o afrikim religijama
(animistike religije crne Afrike) i o religijama pretkolumbovske Amerike (azteka, majanska
i inkanska).
U religiologiji se katkada govori i o svjetovnim religijama ili kvazireligijama, tj. o
suvremenim ideologijama i svjetonazorima individualistikoga ili kolektivistikoga tipa koji
ele biti nadomjestkom religiji pa funkcioniraju kao religija. Za prosvjetiteljstva nastao je
naziv naravna religija ( deizam), kao svojevrsna kritika nadnaravne religije (kranstva).

1. KRANSTVO
1.1 Kranstvo - openito
kranstvo (gr. , lat. christianismus), monoteistika svjetska religija, obuhvaa
brojne kranske crkve, zajednice i sljedbe, kojima je zajednika vjera u Isusa Krista te
prihvaanje ivota u skladu s evaneljem. Utemeljio ga je Isus Krist, a sljedbenici se nazivaju
kranima. Kranstvo pripada tipu povijesne, proroke i objavljene religije, etino-mistine
strukture, spasenjski i eshatoloki usmjerene. Kroz povijest se ralanilo na vie konfesija
(katolicizam,

pravoslavlje,

protestantizam,

nestorijanizam,

monofizitizam)

njima

odgovarajuih crkava (Katolika crkva, pravoslavne crkve, protestantske crkve i istone

pretkalcedonske crkve).
Kranstvo je nastalo u I. st. u Palestini unutar idovstva. U drugoj polovici istoga stoljea
osamostalilo se kao zasebna religija i irilo po gradovima Rimskoga Carstva, osobito
zaslugom apostola Pavla i njegovih misijskih putovanja. U Novom zavjetu spominju se samo
krani; naziv kranstvo prvi spominje Ignacije Antiohijski (107), a potom i drugi
ranokranski pisci (Origen, Euzebije). Izvori su kranstva pisana Boja objava (Sveto
pismo) i usmena kranska predaja (Tradicija). Nauk su mu razradili i sustavno obrazloili
veliki teolozi, definirali ekumenski koncili, a nad njegovom pravovjernou bdije crkveno
uiteljstvo. Katolicizam i pravoslavlje priznaju oba izvora (Pismo i Tradiciju) i veliku vanost
pridaju teolokom miljenju i crkvenome uiteljstvu, protestantizam naprotiv priznaje
samo Pismo (sola Scriptura). Premda je kranstvo nastalo unutar idovstva, ono je prema
njemu i u oprjeci: prihvatilo je starozavjetni monoteizam, ali ga je nadopunilo uenjem o
Trojstvu. Starozavjetnomu legalizmu suprotstavilo je evanelje, a nacionalnoj religiji
univerzalistiku, nadnacionalnu religiju.
Kranstvo je organizirano kao vidljiva zajednica vjernika (Crkva), okupljenih oko
temeljnoga kranskog dogmatskoga, bogotovnoga, moralnoga i kanonskopravnoga sustava.
Pojedine crkve organizirane su u skladu s vlastitom vjeroispovijeu i kanonskim pravom. U
Katolikoj crkvi prevladava strogo centraliziran i hijerarhiziran crkveni ustroj (papa, biskupi,
kler, vjernici), u pravoslavnim i pretkalcedonskim crkvama sinodalno naelo (sveti sinod s
patrijarhom ili mitropolitom na elu), a u protestantskim crkvama prezbiterijalno ili
kongregacionistiko naelo, bez sveenike hijerarhije. Katolika je crkva nadnacionalna,
pravoslavne su i pretkalcedonske autokefalne, neke su protestantske crkve bile ili su jo
dravne, a negdje je vladar ujedno i vrhovni crkveni poglavar (Anglikanska crkva). U

povijesti kranstva crkveni raskoli i konfesionalna podijeljenost izazivali su trajna sporenja,

nesnoljivost pa i vjerske ratove. U novije doba povijesnih nastojanja oko institucionalnoga
crkvenoga jedinstva (unija) zamijenjena su ekumenskim duhom (ekumenizam).
Glavne vjerske istine kranstva, definirane na prvim ekumenskim koncilima, ugl. su
prihvatile sve vjeroispovijesti, i ima ih pet: 1. monoteizam (jedan transcendentni Bog, razliit
od svijeta, ija je objava sadrana u Bibliji) i Trojstvo (u Bogu su tri osobe: Otac, Sin i Duh
Sveti), 2. stvaranje i providnost (Bog je sve stvorio, sve uzdrava i svime upravlja), 3.
utjelovljenje i otkupljenje (Sin Boji Isus Krist postao je ovjekom radi njegova spasenja),
4. besmrtnost ljudske due i uskrsnue tijela, i 5. posljednje stvari (raj ili pakao) uvjetovane su
milou Bojom i ovjekovim etikim ponaanjem. Pri daljnjem tumaenju tih temeljnih
dogmi dolo je do razlika i odvajanja: nestorijanci i monofiziti drugaije tumae odnos
boanske i ljudske naravi u Kristu; pravoslavci se razlikuju od katolika u nauavanju o
proizlaenju tree boanske osobe(Filioque), a Katolika je crkva nakon raskola (1054)
definirala jo neke dogme (istilite, Marijino bezgrjeno zaee, papinska nezabludivost,
Marijino uznesenje na nebo), kojima se razlikuje od pravoslavlja. Protestantizam se od njih
razlikuje naglaavanjem milosti na tetu naravi (predestinacija), svoenjem sedam
sakramenata na dva (krtenje i veera Gospodnja) i dokidanjem sveenike hijerarhije.
tovanje Boga obavlja se u kranstvu bogotovnim inima (liturgija ili bogotovlje), a to su
euharistija (misa, veera Gospodnja), primanje sakramenata, te u katolicizmu moljenje
asoslova, blagoslovine i posvete. Bogotovne ine predvode u katolicizmu biskup, sveenik i
akon, u pravoslavlju episkop, prezbiter i akon, a u protestantizmu pastor. U katolicizmu i
pravoslavlju razlikuje se klanjanje (latrija), koje se iskazuje samo Bogu, od tovanja (dulija),
koje se moe iskazivati stvorenjima i stvarima (aneli, sveci, slike, relikvije). Duliju
protestanti radikalno odbacuju, pa su kod njih bogotovni prostor i liturgija jednostavniji, dok
su kod katolika i pravoslavnih umjetnost, pjevanje, glazba i dr. snanije ukljuene.
Moralni je nauk utemeljen na evaneoskom naelu ljubavi prema Bogu i prema blinjemu, a u
katolicizmu se dopunjuje naravnim moralnim zakonom i preciznim propisima. Pravoslavlje
vie slijedi uenje istonih crkvenih otaca i odbacuje moralni legalizam, dok protestantizam
istie evaneosko poimanje morala i slobodu savjesti. Tri su smjera kranske duhovnosti,
koja ide za pounutranjenjem temeljnih kranskih dogmi i moralnih naela. Prvi je redoviti
put liturgijsko-sakramentalna duhovnost, namijenjena svim vjernicima i prisutna u svim
konfesijama. Asketsko-mistini oblik duhovnosti uglavnom je prisutan u samostanskim
duhovnostima pojedinih katolikih crkvenih redova (benediktinci, dominikanci, franjevci,

karmeliani, isusovci i dr.) i u pravoslavnom monatvu. Premda je reformacija odbacila

samostansku askezu i protivila se mistici, ipak su se u povijesti protestantizma pojavljivale
mistine struje (pijetizam, pentekostalci i dr.). Puka pobonost (hodoaa, postovi, razliite
pobonosti i molitveni oblici) karakteristina je za katolicizam i pravoslavlje, a strana je
protestantizmu.
Kranstvo je u svojoj povijesti prolazilo kroz razliite drutvene poretke (antiki
robovlasniki, srednjovjekovni feudalni te novovjekovni kapitalistiki i komunistiki
poredak), kulture i civilizacije. Pritom mu se neprestano nametao problem prilagodbe i
inkulturacije. Dok je u istonim kranskim crkvama od samoga poetka prevagnulo naelo
ivoga narodnoga jezika u liturgiji, a to e naelo prihvatiti i protestantizam, u katolicizmu e
sve do Drugoga vatikanskoga koncila (196265) latinski biti jezik liturgije. Dok se kranstvo
uspjeno prilagodilo antikoj grko-rimskoj civilizaciji te u srednjem vijeku kulturama
novopridolih naroda, vee su tekoe nastale u prilagodbi novovjekovnoj znanstvenoj
civilizaciji i svjetovnomu, desakraliziranomu drutvu XIX. i XX. st. God. 2002. u svijetu je
bilo 1,9 mlrd. krana (33% svj. puanstva), od ega je 1 mlrd. i 60 mil. katolika, 218 mil.
pravoslavnih, 490 mil. protestanata te oko 70 mil. monofizita i nestorijanaca.

1.2 Katolicizam
1.2.1 Katolicizam openito
katolicizam (prema

crkv.

lat. catholicus <

gr. : sveopi),

vjeroispovjedni

sustav Katolike crkve kojega je nauk definiran na ekumenskim koncilima (21).

lanom vjerske zajednice postaje se krtenjem, a krste se djeca i odrasli. Klerici i laici
razlikuju se samo vrstom slube u zajednici. Katolika je crkva nadnacionalna i centralizirana.
Vrhovni je poglavar papa (rimski biskup), koji uz pomo Svete stolice i njezinih tijela
upravlja sveopom Crkvom, u zajednitvu s biskupima, koji upravljaju mjesnim crkvama
(biskupije). Biskupija se dijeli na dekanate, kojima upravljaju dekani ili nadupnici. Dekanati
se dijele na upe, kojima upravljaju upnici, a pomau im kapelani. Izvor su dogmi Sveto
pismo, Predaja, a pri njihovu se tumaenju uzima u obzir vjerniki osjeaj, teoloko
tumaenje i u konanici crkveno uiteljstvo. U katolicizmu glavne kranske dogme
definirane su na prvih osam ekumenskih koncila. U drugome kranskome tisuljeu
katolicizam je dalje ralanjivao i precizirao svoj dogmatski nauk (nauavanje o istilitu,
sakramentima, o odnosu pisane objave i tradicije, o bezgrjenome zaeu, papinskoj
nezabludivosti, Marijinu uznesenju na nebo) na jo 13 ekumenskih koncila, koje ne

prihvaaju ostale kranske konfesije. Dok se klanjanje iskazuje samo Bogu, tovanje se moe
iskazivati i stvorenjima (aneli, sveci, slike, kipovi, relikvije). Bogotovne ine obavlja
sakramentalna hijerarhija (biskup, prezbiter, akon) u ureenu bogotovnom prostoru (kapela,
crkva, bazilika), u skladu s blagdanima koji se slave po gregorijanskome kalendaru tijekom
crkvene godine. Glavni su Gospodnji blagdani Uskrs, Bogojavljenje, Boi, Trojstvo, Duhovi,
marijanski su Uznesenje na nebo (Velika Gospa) i Bezgrjeno zaee, a svetaki Svi sveti.
Prema katolikom uenju narav i nadnarav, ljudska slobodna volja i boanska milost,
nadopunjuju se i pretpostavljaju. Izvori su katolikoga morala Stari zavjet (Dekalog, osobna
odgovornost), Novi zavjet (ljubav prema Bogu i blinjemu) te naravna etika. Prekraj morala
je grijeh, koji moe biti laki i teki, a teki se grijeh regulira sakramentom pokore (ispovijed).
Liturgijsko-sakramentalna duhovnost namijenjena je svim vjernicima i prvi je i osnovni
oblik duhovnosti u katolicizmu. Puka pobonost namijenjena je irim vjernikim slojevima
(hodoaa, postovi, devetnice, krini put, krunica), a svrha joj je da se u pukoj supkulturi i
pukome mentalitetu na primjeren nain proivi kranska vjera. U katolicizmu je posebno
naglaen asketsko-mistini put duhovnosti, koji je stoljeima nalazio svoj izraz u redovnitvu.
Tako se kroz povijest razvila benediktinska, cistercitska, karmelianska, dominikanska,
franjevaka i isusovaka duhovnost, a u novije doba duhovnost razliitih kongregacija i
svjetovnih instituta. U slubi je katolike duhovnosti bogata i raznolika sakralna umjetnost,
duhovna (Toma Kempenac, M. Maruli, Ignacije Lojolski, Franjo Saleki, Pierre Brulle,
Terezija iz Lisieuxa) i nabona (M. Divkovi, J. Habdeli) knjievnost.
U katolicizmu teologija kao sustavno obrazlaganje objave zauzima istaknuto mjesto. Izvori su
katolike teologije Sveto pismo, kranska predaja i nauavanje ekumenskih koncila i
crkvenoga uiteljstva. U patristikome razdoblju teoloko se nazivlje razvijalo pod utjecajem
neoplatonizma (augustinizam), u srednjem vijeku pod utjecajem aristotelizma (skolastika), a u
novome vijeku pod utjecajem novijih filozofskih sustava (fenomenologija, egzistencijalizam,
personalizam). U prvome tisuljeu zapadna je Crkva bila obiljeena Augustinovom
teologijom (odnos naravi i milosti, ekleziologija i sakramentologija), a augustinizam je bio
prisutan u katolikoj teologiji sve do reformacije (XVI. st.). U ranome srednjem vijeku (V
XI. st.) uglavnom se uvala i prenosila teologija crkvenih otaca. Za skolastike (XIXIII. st.)
veliki teolozi (Anselmo Canterburyjski, Albert Veliki, Toma Akvinski, Bonaventura i Duns
kot) aristotelovskim su kategorijama nastojali izrei objavu i produbiti odnos razuma i vjere.
U posttridentskome razdoblju (XVI/XVII. st.) dolo je do obnove skolastike teologije
kontroverzistikih disputa (R. Bellarmin). U XVIII. st. teologija je stagnirala, a napredak

postigla crkvena historiografija. U XIX. st. dolo je do obnove teoloke misli (tbingenska
kola, Johann Adam Mhler, J. H. Newman); potkraj stoljea obnovljena je neoskolastika
teologija. U XX. st. dolo je do procvata katolike teologije (J. Danilou, Henri de Lubac, Y.
Congar, Karl Rahner, H. U. von Balthasar, Edward Schillebeeckx, Hans Kng), koja je unutar
moderne slike svijeta nastojala izloiti kransku poruku. U prvome tisuljeu u katolikoj
filozofiji prevladavao je neoplatonistiki utjecaj (Augustin, Pseudodionizije, Ivan Skot
Eriugena), koji se nastavio i u drugome tisuljeu (Bonaventura, Nikola Kuzanski, Pico de la
Mirandola). Za skolastike (XIXIII. st.) prevladavao je aristotelovski utjecaj, posredovan
preko Boetija i Averroesa (Ibn Rud). Anselmo Canterburyjski naglaavao je znaaj
dijalektike u teolokom istraivanju i izloio ontoloki dokaz za postojanje Boga. kola iz
Chartresa (Bernard iz Chartresa, Ivan Salisburyjski) i Ablard produbljivali su logike i
gnoseoloke probleme, a predstavnici visoke skolastike (Albert Veliki, Toma Akvinski, Duns
kot) dograivali su metafiziki skolastiki sustav. U XX. st. katoliki filozofi slijedili su i
neskolastike smjerove (M. Blondel, P. Teilhard de Chardin), egzistencijalizam (Ch. Pguy,
M. de Unamuno, G. Marcel) i personalizam (E. Mounier).
U katolicizmu je naelno prihvaen nauk o dvjema vlastima, duhovnoj (Crkva) i vremenitoj
(drava). U srednjem vijeku katolicizam je bio slubena religija zapadnoga kranskoga
svijeta, a nakon reformacije dravna konfesija u katolikim dravama. Nakon Francuske
revolucije (1789) katolicizam se susreo s laikim drutvom i graanskom liberalnom dravom
te s problemom svjetonazornoga pluralizma i slobode savjesti. Totalitarni sustavi XX. st.
katolicizam su bilo tolerirali i podreivali (faizam), bilo osuivali na postupno odumiranje
(komunizam). Na Drugome vatikanskom koncilu (196265) Katolika je crkva temeljito
redefinirala odnos Crkve i drave, prihvatila svjetonazorni pluralizam i slobodu savjesti.
1.2.2 Katolika crkva
Katolika crkva (lat. Ecclesia Catholica), kranska crkva koje je nauk definiran na
dvadeset i jednom ekumenskom koncilu ( katolicizam). Obuhvaa Rimokatoliku crkvu i s
njom sjedinjene istone katolike crkve (18 crkava). God. 2001. imala je milijardu i 60 mil.
vjernika, meu kojima je bilo oko 17 mil. istonokranskih katolika. Veina katolika ivi u
Europi i Latinskoj Americi, a u manjem postotku u Sjevernoj Americi, Africi, Aziji i
Australiji. Sjedite joj je u Rimu s vrhovnim poglavarom papom (rimski biskup), vrhovno se
upravno tijelo naziva Sveta stolica (u Vatikanu). Kao znaajke Katolike crkve, nasuprot
drugim kranskim konfesijama, obino se navode priznavanje papina primata, strogo
hijerarhijsko i vrsto juridiko ureenje, potovanje predaje (a ne samo Svetoga pisma) kao

vrela objave, apsolutna vjera u dogme, obveza prisustvovanja liturgiji i primanja sakramenata
te celibat sveenika.
Katolika crkva svojim utemeljiteljem smatra Isusa Krista, a sebe dri izravnom nasljednicom
prve crkve apostolskih vremena (Pracrkve) i prvih stoljea, doba crkvenih otaca. Dolaskom
apostola Petra i Pavla u Rim nastala je rimska crkvena opina; prema kranskoj predaji Petar
je prvi rimski biskup (papa). Budui da je Rimska stolica bila u prijestolnici Rimskoga
Carstva, a po Novom zavjetu Petar prvak apostolski, Rimskoj je stolici s vremenom pripalo
prvo mjesto meu antikim kranskim sreditima (Jeruzalem, Antiohija, Aleksandrija,
Carigrad). Na prvih sedam ekumenskih koncila definirale su se glavne vjerske istine
( dogma), a tada su se javila i razliita heretika nauavanja ( hereza), odbaena od
koncila i slubene Crkve (gnosticizam, manihejizam, arijanizam, montanizam, nestorijanizam,
monofizitizam i dr.). Za razvoj tradicije i teologije posebnu vanost imaju crkveni oci i
ranokranski pisci ( patristika). irenje kranstva u prva tri stoljea pratili su progoni
rimskih vlasti; Milanskim ediktom (313) Crkva je dobila pravo javnosti, a za cara
Teodozija Velikoga (potkraj IV. st.) postala je i dravnom crkvom. U to doba nastala su dva
razliita stajalita o odnosu Crkve i drave: na Istoku je prevladao cezaropapizam, a na
Zapadu nauk o dvije vlasti; borba izmeu duhovne i svjetovne vlasti obiljeila je
srednjovjekovno razdoblje. Seobom naroda i raspadom Rimskoga Carstva (V. st.) Crkva na
Zapadu polako je preuzela politike i civilizacijske funkcije, a na Istoku se razvilo prvo
eremitsko redovnitvo. Rani srednji vijek karakteriziralo je pokrtavanje germanskih,
slavenskih i drugih naroda, a feudalizacija Crkve i procvat redovnitva (benediktinci) imali su
znaajnu ulogu ne samo u vjerskome ve i u kulturnom i civilizacijskom razvoju.
Podjela Rimskoga Carstva na istono i zapadno, nastojanja carigradskoga patrijarha da stekne
na Istoku onu vlast i ugled koje je imao na Zapadu rim. biskup (papa), civilizacijska, zatim
pravna i drutvena promjena s dolaskom novih naroda na Zapadu, svjetovna papinska vlast u
Italiji ( papinska drava), papine politike veze s franakim kraljevima s jedne, a uska
povezanost Bizantske crkve i drave s druge strane negativno su se odrazili na jedinstvo
Crkve. Zapad i Istok sve su se vie udaljavali i ee dolazili u sukobe, a do konanoga
raskola (izme) dolo je 1054 (Istoni raskol). Meutim, na Zapadu se razbuktao dugostoljetni
sukob izmeu papinstva i Njemako-Rimskoga Carstva; borba s njemakim kraljevima (tzv.
borba za investituru) zavrila je pobjedom papinstva i nastojanjima oko duhovne obnove
Crkve (XIXII. st.). Dok se Crkva irila po cijeloj Europi, izgubila je s arapskim osvajanjima
Bliski istok i sjevernu Afriku. Visoki srednji vijek obiljeavaju kriarski ratovi, uz pojavu

heretikih sljedbi ( katari; albigenzi), zatim utemeljenje inkvizicije, razvoj znanosti i

sveuilita ( skolastika) te nastanak prosjakih redova (franjevci, dominikanci). To je
takoer bilo razdoblje procvata mistike, puke pobonosti (hodoaa) i gradnje velebnih
romanikih i gotikih katedrala. Unato visokim duhovnim i intelektualnim dometima, Crkva
je, zbog dugotrajna sukoba papinstva i carstva, iz toga razdoblja izala duhovno oslabljena, a
carstvo je postupno slabjelo u korist nacionalnih drava. Sukob pape Bonifacija VIII. i
francuskoga kralja Filipa IV. Lijepog imao je za posljedicu avignonsko suanjstvo (130978),
Veliki zapadni raskol, i kraj papinske vlasti kao poglavara kranskoga Zapada. Ekumenskim
koncilom u Konstanzu (141517) okonan je Veliki zapadni raskol, ali je otvorena nova
kontroverzija o tome tko je mjerodavan u stvarima katolikoga nauka i discipline, sabor
(koncilijarizam) ili papa (kurijalizam). Neuspjeli pokuaji reforme (J. Wycliff, J. Hus, G.
Savonarola) nagovjetali su reformaciju, cvao je misticizam i individualna pobonost
( devotio moderna), a kranski humanisti (Nikola Kuzanski, Erazmo Roterdamski, Th.
More) nastojali su uskladiti antiku kulturu i evaneoske vrijednosti. Posvjetovnjena
hijerarhija

doba

renesanse

neuspjela

reforma

dovele

su

do reformacije i protestantizma te odvajanja od Katolike crkve sjeverozapadnih

europskih zemalja (luteranske i reformirane crkve, Anglikanska crkva). Na reformacijski
pokret Katolika crkva najprije je odgovorila protureformacijom, a nakon Tridentskoga
koncila (154563) kat. obnovom i novim crkvenim (klerikim) redovima (isusovci, pijaristi,
lazaristi, oratorijanci i dr.). Nesnoljivost i sukobi uzrokovali su vjerske ratove (hugenotski
ratovi, Tridesetogodinji rat), dok su nova otkria otvorila put procvatu prekooceanskih
misija, kada su se misionari (Bartolom de las Casas, Petar Claver, Franjo Ksaverski, Robert
de Nobili, M. Ricci) susreli s novim kulturama i civilizacijama. U XVII. st. Katolika crkva
suoila se u Francuskoj s galikanizmom, jansenizmom i kvijetizmom, a openito s
prosvjetiteljskim racionalizmom koji je objavljenoj religiji suprotstavio naravnu religiju
ili deizam (J. Locke, J.-J. Rousseau, Voltaire, G. E. Lessing). Dravni apsolutizam
( jozefinizam) i druge ideologije nastojale su podrediti Crkvu dravi, a Francuska revolucija
(1789) otvorila je vrata sekulariziranomu drutvu.
U XIX. i XX. st. Katolika crkva suoila se s radikalnom sekularizacijom, odvajanjem Crkve
i drave, s nacionalnim pokretima, s liberalizmom, ateizmom, socijalizmom i novom
industrijskom civilizacijom. Ujedinjenjem Italije ukinuta je Papinska Drava (1870), a papi je
ostavljen samo Vatikan i sloboda obavljanja duhovnih slubi. Tek su Lateranskim
ugovorom (1929) ureeni odnosi izmeu talijanske drave i Vatikana ( lateran). U obrani

od modernih ideja Pio IX. proglasio je dogmu o bezgrjenom zaeu Marijinu (1854), osudio
suvremene zablude (Syllabus, 1864), a na Prvome vatikanskom koncilu (186970) proglaena
je dogma o papinskoj nezabludivosti. Leon (Lav) XIII. prvi je upozorio na radniko pitanje
(Rerum novarum, 1891), a Pio X. osudio je modernizam (1907), pokuaj katolikih teologa
da usklade kranstvo s modernom kulturom. Velike ideologije XX. st. (faizam, nacizam,
komunizam) sa svojim su reimima nastojale podiniti ili postupno ugasiti svaku religiju. Na
Drugom vatikanskom koncilu (196265) Katolika crkva nastoji se otvoriti modernomu
svijetu i stupiti s njim u dijalog. U odnosu prema drugim kranskim zajednicama
naglaava ekumenizam, a prema drugim religijama meureligijski dijalog i toleranciju.
Katolika crkva meu Hrvatima
Kranstvo je u rimsku provinciju Dalmaciju dolo u I. st. (2 Tim, 4,10) pa je u dananjim
hrvatskim krajevima Crkva u razdoblju IIV. st. bila dobro organizirana. Glavna su crkvena
sredita bila Doclea (Duklja) za Praevalitanu, Salona (Solin) za Dalmaciju te Sirmium
(Srijemska Mitrovica) za Panoniju. Prema starijim vrelima (Konstantin Porfirogenet, Toma
Arhiakon) Hrvati bi bili pokrteni u VII. st., a poticaj je doao iz Rima preko obnove
Salonitanske metropolije u Splitu (Ivan Ravenjanin). Prema novijim istraivanjima,
pojedinana pokrtavanja zapoela su u VII. st. (opat Martin, Ivan Ravenjanin), nastavila se u
VIII. st. (Vieslavova krstionica), a masovno pokrtavanje Hrvata dogodilo se za franake
dominacije (803) posredstvom akvilejskih misionara (benediktinci). Obnovljena Salonitanska
metropolija u Splitu (VII. st.) nastojala je protegnuti svoju jurisdikciju na sufragane u
primorskim gradovima od Istre do Kotora. Primorski su gradovi od 863. priznavali bizanstku
jurisdikciju, ali se od 864. spominje hrvatski biskup (episcopus Croatorum), koji se oslanjao
na hrvatske vladare i Rim (Akvileja). Budui da su za kralja Tomislava (910928) dalmatinski
gradovi bili vraeni pod rimsku jurisdikciju, ugasila se sluba hrvatskoga biskupa (Grgur), a
jurisdikcija Splitske nadbiskupije opet se protezala na cijelo hrvatsko kraljevstvo. Nastale
jurisdikcijske nesuglasice rjeavale su se na splitskim sinodama (925., 928., 1060. i 1075), a s
njima i prijepor o liturgijskom jeziku (latinai i glagoljai). U kopnenom zaleu u to doba nije
bilo biskupijskih sjedita pa je crkvena uloga pripala benediktinskim opatijama. God. 928.
splitski je nadbiskup imao svoje sufragane u Osoru, Krku, Rabu, Zadru, Skradinu, Stonu,
Dubrovniku i Kotoru. Oko 1000. osnovane su Trogirska i Biogradska biskupija, a sredinom
XI. st. Vrhbosanska biskupija kao sufraganije Splitske nadbiskupije. Zagrebaka biskupija
utemeljena je 1093. kao sufraganija Ostrogonske, a zatim (11811852) Kaloke metropolije.
U visokom srednjem vijeku nastale su Hvarska (1147), Trebinjska (1167), Senjska (1169),

Krbavska (1185), ibenska (1296), Duvanjska i Makarska biskupija (oko 1300). U doba
osmanskih osvajanja (XVXVII. st.) utrnule su se ili su zamrle neke katolike biskupije, a
nakon osloboenja Slavonije i Srijema od osmanske vlasti potkraj XVII. st. obnovljene su
1678. Srijemska i 1703. Bosanska biskupija, a one su 1773. sjedinjene u Bosansko-srijemsku
biskupiju sa sjeditem u akovu; od 1963. akovaka ili bosanska i srijemska biskupija. God.
1828. papa Leon (Lav) XII. ukinuo je vie manjih priobalnih biskupija (Novigradska,
Pianska, Osorska, Rapska, Skradinska, Trogirska, Korulanska, Stonska), a neke sjedinio
(Poreka i pulska, Splitsko-makarska). God. 1881. u Bosni i Hercegovini utemeljena je nova
crkvena pokrajina s Vrhbosanskom metropolijom na elu i s dvjema sufraganskim
biskupijama, Banjalukom i Mostarsko-duvanjskom i Trebinjsko-makarskom biskupijom).
Potkraj XX. st. na podruju Zagrebake nadbiskupije utemeljene su Varadinska (1997) i
Poeka biskupija (1997), a na podruju Rijeke metropolije Gospiko-senjska biskupija
(2000) sa sjeditem u Gospiu.

1.3 Pravoslavlje
1.3.1 Pravoslavlje - openito
pravoslavlje (starosl. pravoslavie, prema

gr. : pravovjerje),

ogranak

(uz

katolicizam i protestantizam) kranske religije; zajedniki naziv za istone crkve. Naziv

dolazi iz prvih stoljea kao oprjeka krivovjerju, s kojim je istono kranstvo bilo u stalnom
sporenju, a ustalio se i s obzirom na zapadno kranstvo, od kojega su se istone crkve
odvojile 1054 (Veliki istoni raskol). Za razliku od katolicizma (organiziran kao jedinstvena i
nadnacionalna crkva) pravoslavlje se ralanilo na pojedine pravoslavne crkve, organizirane
po naelu sabornosti (univerzalnost kranske poruke) i autokefalnosti (uklopljenost u
pojedini narod, njegovu kulturu i jezik). Dok je papa vrhovni poglavar svih katolika,
carigradski patrijarh ima samo poasnu ulogu u pravoslavlju (ekumenski patrijarh).
Pravoslavlje prihvaa dogme definirane na sedam prvih ekumenskih koncila, od katolicizma
se razlikuje samo naukom o proizlaenju Duha Svetoga ( filioque) i nema nauka o istilitu.
Ne priznaje papin primat i nauk o papinoj nezabludivosti te dogme o Marijinu bezgrjenom
zaeu i uznesenju u nebo. Dok se u zapadnome kranstvu spasenje shvaa kao opravdanje
(pravno shvaanje), ono se u pravoslavlju shvaa kao zajednitvo s Bogom (mistino
shvaanje). Vanu razliku od zapadnoga kranstva ini shvaanje tradicije, koja u
pravoslavlju nije zamiljena kao navjetajua i pravno ustrojena institucija, nego kao ivot s
Kristom; pravoslavlje nije nauavajua, nego molea zajednica. Sredinje su teme
pravoslavne vjere djelovanje Duha Svetoga u Crkvi i svijetu, poboanstvenjenje (theosis) i

preobraenje ovjeka i svijeta (metamorphosis):kroz Boju milost sav je kozmos pozvan na

sjedinjenje s Bogom.
Bogotovlje je usredotoeno na liturgiju i svete tajne (sakramente), kojih ima takoer sedam i
samo se formalno i funkcionalno razlikuju od onih u katolicizmu. Potvrda se prima odmah
nakon krtenja, a priest pod obje prilike (kvasni kruh i vino). Euharistija (liturgija) zadrala
je ranokransku dvodijelnost, za katekumene i vjernike. Za razliku od rtvene naravi
euharistije u katolicizmu, pravoslavlje istie cjelokupnost spasenja koje ona oznauje
(utjelovljenje, smrt, uskrsnue). Sveti red ima tri stupnja: akonat, prezbiterat i episkopat.
Crkveni je prostor mjesto zbivanja liturgije pa je ukraen ikonama, mozaicima i freskama, ali
bez kipova ( ikonoklazam). Crkveno pjevanje (pojanje) bogato je i izdiferencirano, bez
instrumenata. Liturgijski je jezik u veine naroda oduvijek bio narodni, dok je u nekih to stari
tzv. crkveni jezik (npr. crkvenoslavenski).
Osnovna je upravna jedinica pravoslavnih crkava eparhija (biskupija), kojom upravlja episkop
(biskup); eparhija se dijeli na parohije (upe), kojima upravlja paroh (upnik). Vie eparhija
tvori arhiepiskopiju, u vanijim gradovima mitropoliju, a sjedite crkve ini patrijarija,
kojom upravlja patrijarh. Crkveni se poglavari biraju na svetom sinodu, kojemu predsjedava
crkveni poglavar bez posebnih ovlasti (primus inter pares). Pravoslavnu vjersku zajednicu
ine laici, monasi i sveenstvo. Laici sudjeluju u prosvjetnom i liturgijskom ivotu zajednice,
te u upravi i izboru crkvenih poglavara. Monasi su veinom laici, meu kojima je i pokoji
jeromonah (monah sveenik) radi predvoenja liturgije u manastirskoj zajednici. Episkopi se
biraju uglavnom iz monakih redova, a svjetovni (mirski) sveenici mogu se eniti prije
reenja, ali samo jedanput. Crkveni je ivot reguliran kanonskim pravom. U Bizantu su
pravoslavne crkve uspostavile specifian odnos suivota i ravnotee s dravom
(cezaropapizam), koji je poslije, npr. u carskoj Rusiji, poprimio radikalniji oblik u kojem je
Crkva potpuno podreena dravi. U islamskim dravama (arapski kalifati, Osmansko
Carstvo) pravoslavne crkve imaju status mileta (zatienih) pa su vjerski i dijelom svjetovno
autonomne. Za vrijeme komunizma (191789) bile su drutveno marginalizirane. Pravoslavno
sveenstvo, osobito u Sovjetskom Savezu, bilo je proganjano, a crkve i manastiri zatvarani i
unitavani. Rairenost pravoslavlja isprva se podudarala s granicama Bizanta. Nakon prodora
islama gotovo je nestalo s Bliskog istoka, ali se proirilo meu balkanskim (Bugari, Rumunji,
Srbi, Crnogorci, Makedonci) i istonoslavenskim narodima (Rusi, Ukrajinci, Bjelorusi). Od
XIX. st. migracijom nastaje pravoslavna dijaspora u zapadnoj Europi, SAD-u, Kanadi i
Australiji.

1.3.2 Pravoslavne crkve

pravoslavne crkve, istonokranske crkve koje priznaju nauk sedam prvih ekumenskih
koncila (osim Istonih nacionalnih crkvi, tj. monofizita i nestorijanaca), a glavna su im
ustrojstvena obiljeja samostalnost (autokefalnost), najee povezana uz neki narod ili
dravu, i sabornost (univerzalnost). Pojedine crkve mogu biti autokefalne i autonomne,
kanonski priznate i nepriznate. Najvie je upravno tijelo ekumenski sinod koji jedini moe
rjeavati pitanja i donositi zakljuke za sve pravoslavne crkve. Jednaku ulogu ima sveti sinod
pojedinih crkava, sastavljen od kolegija episkopa i s predstavnicima klera, monaha i laika, te
je upravno tijelo autonomne ili autokefalne crkve. Budui da je samostalnost neke crkve
vezana redovito uz samostalnost odreene drave, da bi crkva postala autokefalnom i
kanonski priznatom, treba ju priznati najprije matina crkva od koje se odvojila.
Pravoslavne crkve obuhvaaju najprije etiri povijesna autokefalna patrijarhata: Carigradski
ekumenski patrijarhat, Aleksandrijski pravoslavni patrijarhat, Antiohijski pravoslavni
patrijarhat i Jeruzalemski pravoslavni patrijarhat. U ranom kranstvu crkve tih patrijarhata
podijelile su se slijedom kristolokih kontroverzija, o kojima se raspravljalo na ekumenskim
koncilima. Tako su nastale nacionalne istone ili monofizitske crkve, koje su se bile odijelile
od sveope Crkve: Sirijska ortodoksna ili Jakobitska crkva i zajedno s njom ujedinjena
Malankarska sirijska ortodoksna crkva tzv. Tominih krana u Indiji, Armenska apostolska
crkva, Koptska ortodoksna crkva i Etiopska ortodoksna crkva. Tu je i Nestorijanska (Asirska,
Istono-sirijska) ili Sveta katolika i apostolska istona crkva. Nasuprot monofizitima ostale
su danas malobrojne tzv. melkitske crkve (melkiti) Antiohijskoga, Jeruzalemskog i
Aleksandrijskoga pravoslavnoga patrijarhata, odnosno sljedbenici nekadanje carske crkve
(caristi), koje su bile prihvatile zakljuke Kalcedonskoga koncila (451), priznaju sedam
prvih ekumenskih koncila i smatraju se legitimnim nasljednicima tih triju patrijarhata. Slijede
jo tri od starine nacionalne i autokefalne crkve, Grka pravoslavna, Gruzijska pravoslavna
(nekad iberijska) i Ciparska pravoslavna crkva. Jo devet autokefalnih crkava obuhvaaju
slavenske i druge narode koji su kasnije prihvatili kranstvo: Ruska, Srpska, Rumunjska,
Bugarska, Poljska, Albanska, eka i Slovaka te Amerika ruskopravoslavna crkva. Uz njih
su etiri autonomne crkve: Sinajska pravoslavna crkva, Finska pravoslavna crkva, Japanska
pravoslavna crkva i Kineska pravoslavna crkva. Osim tih autonomnih crkava postoji nekoliko
kanonski priznatih crkava koje kanonsku legitimnost dobivaju izravnom ovisnou o
Carigradskom ekumenskom patrijarhatu. To su od reda pravoslavne zajednice u dijaspori,
osobito u Americi: Ukrajinska pravoslavna crkva u SAD-u, Ruska pravoslavna

zapadnoeuropska arhiepiskopija, Albanska pravoslavna eparhija u Americi, Bjeloruski sabor

sjevernoamerikih pravoslavnih crkava, Ukrajinska pravoslavna crkva u Kanadi. Postoje osim
toga samostalne, ali kanonski nepriznate pravoslavne ckrve: Ruski starovjerci, Ruska
iseljenika pravoslavna crkva, Makedonska pravoslavna crkva, Ukrajinska autokefalna
pravoslavna crkva, Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevskoga patrijarhata, Bjeloruska
autokefalna pravoslavna crkva, Crnogorska autokefalna pravoslavna mitropolija i Estonska
pravoslavna crkva. Misije u Koreji i Africi ekaju promaknue u autonomne crkve.

1.4 Reformirane crkve

1.4.1 Reformirane crkve
reformirane crkve, kranske crkvene zajednice proizile iz reformatorskih nastojanja U.
Zwinglija, J. Calvina, Martina Bucera i dr.; nastale su u vicarskoj, Nizozemskoj, Njemakoj,
Francuskoj,

Madarskoj

dr.

Pripadnici

se reformirani ili kalvini ( kalvinizam),

tih
Engleskoj

crkava
i

nazivaju
kotskoj

i prezbiterijanci. Europskom kolonizacijom Sjeverne Amerike i drugih kontinenata

nastajale su mnogobrojne reformirane crkve po cijelome svijetu. Mnoge od njih pristupile su
1970. Svjetskomu savezu reformiranih crkava (World Alliance of Reformed Churches), a
veina ih je ulanjena u Ekumensko vijee crkava. Reformirane crkve djeluju i u Hrvatskoj.
1.4.2 Protestantizam openito
protestantizam (njem. Protestantismus, prema

lat. protestans, genitiv protestantis: koji

prosvjeduje), kranska konfesija proizala iz reformacijskoga uenja M. Luthera, J. Calvina i

U. Zwinglija. Ralanio se na nekoliko potkonfesija (luteranstvo, kalvinizam, anglikanizam) i
vie njima pripadajuih crkava (luteranske i evangelike crkve, reformirane crkve,
Anglikanska crkva) te sekt (anabaptisti, menoniti, kvekeri i dr.). Uz katolicizam i
pravoslavlje najbrojnija kranska konfesija (oko 500 mil. pripadnika).
Sam naziv potjee od ukaza nazvanoga Protestatio (Prosvjed), koji je na Drugom saboru u
Speyeru 1529. objavilo pet njemakih izbornih knezova i 14 gradova sklonih reformama M.
Luthera, a koji se nisu slagali s katolikom veinom.Prosvjed je sadravao luteranski nauk o
opravdanju i ve je sljedee godine dobio svoj sustavni oblik u Augsburkoj konfesiji. Dok
katolicizam i pravoslavlje prihvaaju dva izvora objave, Sveto pismo i Predaju, protestantizam
priznaje

samo Sveto

pismo. Uz

tri

stara

simbola

vjere (Apostolsko,

Nicejsko-

carigradsko i Atanazijevo vjerovanje), protestantizam priznaje mnoge vjeroispovjedne spise

koji danas imaju ogranienu pravnu vrijednost (Augsburka konfesija, Schmalkaldenski

lanak, Lutherov Mali i Veliki katekizam, Formula sloge, Zwinglijevih 97 teza, enevski
katekizam, Confessio helvetica, Confessio gallicana, Westminsterska vjeroispovijed i dr.).
Nakon Lutherovih 95 teza (1517) i reformatorskog odcjepljenja od Katolike crkve, uslijedile
su krizne godine traenja doktrinarnoga i crkvenoga identiteta koje je posebno obiljeilo
razilaenje s anabaptistima i sporenje oko veere Gospodnje (euharistije). Augsburkim
vjerskim mirom 1555. protestantizam je dobio politiko priznanje, konstituirao se kao
posebna konfesija sa zasebnim crkvenim ustrojstvom. Izborni (zemaljski) knezovi dobili su
pravo da po naelu cuius regio, illius religio mogu odluivati o konfesiji svojih podanika.
Uz Lutherov nauk (luteranstvo), u nekim europskim zemljama nastali su manje ili vie
samostalni reformski pokreti. U vicarskoj su najprije Zwinglijevo, potom Calvinovo
( kalvinizam)

nauavanje

doveli

do

posebnih

oblika

protestantskoga

kranstva reformiranih crkava. Kada su Vestfalskim mirom (1648) sve konfesije unutar
Svetoga Rimskog Carstva dobile pravo djelovanja, konfesijska slika nekadanje katolike
Europe poprimila je konane oblike. U Skandinaviji i tadanjoj Pruskoj rairilo se luteranstvo,
u kotskoj kalvinizam; u Francuskoj su nakon vjerskih ratova ( hugenoti) kalvinisti postali
manjina. U ostalim europskim zemljama (Poljska, Litva, Madarska) protestanti su ostali
manjine, samo se u sjevernim nizozemskim pokrajinama, unato panjolskoj katolikoj
vladavini, odrao kalvinizam. Sasvim poseban razvoj imao je protestantizam u Engleskoj,
gdje je nastala Anglikanska crkva. Neke crkve koje se esto svrstavaju u protestantske
potjeu iz razdoblja prije reformacije (valdenzi, eka braa). U irem smislu protestanti su
svi sljedbenici radikalnoga vala reformacije (antitrinitarci, unitarci) i napose anabaptista, te
mnogobrojni ogranci crkava i pokreta nastalih poslije (neki za potonje rabe naziv
neoprotestanti),

kao

su metodisti, baptisti, menoniti, kvekeri, prezbiterijanci i

to
dr.

Suvremeni pentekostalci, karizmatici, katkad i adventisti, svrstavaju se u istu

reformacijsku batinu.
Reformacijski teolozi naputaju skolastiku teologiju, obnavljaju radikalni augustinizam
( predestinacija), a teoloko razmiljanje usredotouju na ovjekovo spasenje i opravdanje
milou i vjerom. Glavne su oznake protestantskog uenja nauk o opravdanju vjerom, o
sveenitvu svih vjernika, pozivanje samo na Sveto pismo (sola Scriptura), sloboda savjesti
(pojedinca) kao oblik konfesionalne i crkvene pluralnosti. Posebnost nauka zrcali se u
nekoliko naela izvornoga protestantizma: soli Deo gloria ukazuje na Boga kao jedinoga koji
zasluuje ast i slavu; sola gratia znai da je otkupljenje Boji milosni dar ovjeku; sola

fide obznanjuje da ovjek prima Boje otkupljenje iskljuivo vjerom; Ecclesia semper
reformanda znai da se Crkva mora uvijek iznova obnavljati.
Kao i ostale kranske konfesije, protestantizam tuje Boga i posebnim bogotovnim inima.
U sreditu je bogotovlja veera Gospodnja. Bogotovne ine predvodi bogotovni slubenik
( pastor). Za razliku od katolicizma i pravoslavlja, koji uz klanjanje (latrija), koje se
iskazuje samo Bogu, poznaju i tovanje (dulija), koje se moe iskazivati i stvorenjima (sveci,
aneli, slike i relikvije), protestantizam strogo odbacuje duliju. U protestantizmu, osobito u
kalvinizmu, bogotovni je prostor jednostavan, slike su doputene samo u didaktine i
dekorativne svrhe, a liturgija svedena na liturgiju rijei (itanje biblijskoga teksta, propovijed,
crkvene pjesme) i primanje sakramenata (veera Gospodnja, krst).
Protestanti su se povijesno meusobno razlikovali s obzirom na nauk, crkveni ustroj, odnos
Crkve i drave. Razliitost je katkad dovodila do okrutnih sukoba (progon anabaptista u
kontinentalnoj

Europi, kongregacionalista u Engleskoj). Zajedniki im je odnos

prema Bibliji (prevoenje,

kritiko

prouavanje),

misijsko

djelovanje,

dobrotvorne

organizacije i ekumenizam. U protestantizmu Crkva je zajednica okupljenih vjernika Bojega

naroda, po Bojem izabranju i pozivu. Crkvu stoga ne ustanovljuje hijerarhijski ustroj ni
apostolska sukcesija kao u katolicizmu i pravoslavlju, a crkvena je vlast ustrojena prema
prezbiterijalnom ili kongregacionalistikom naelu. Pojedinac ima potpunu slobodu osobnoga
tumaenja Biblije, te slobodu savjesti u pitanjima morala.
U hrvatskim krajevima protestantizam nije uhvatio dubljega korijena unato djelovanju
nekolicine utjecajnih pojedinaca (M. Vlai, S. Konzul Istranin, Anton Dalmatin) i pristaa
protestantizma. Danas u Hrvatskoj djeluje vie protestantskih crkava (Evangelika crkva,
Reformirana crkva, Savez baptistikih crkava, Evaneoska crkva, Kristova crkva brae,
Pentekostna crkva i dr.).
1.4.3 Adventisti
adventisti (latinski adventus: dolazak), pripadnici kranske eshatoloke sljedbe koji od
1843/44. oekuju drugi Kristov dolazak na zemlju. Osnivatelj adventista, ameriki farmer i
baptistiki propovjednik William Miller (17821849), predvidio je prema Dn 8,14 Kristov
dolazak 1843. god. ili najkasnije 23. III. 1844., a zatim prema MT 24,16 odgodio za
22. X. 1844. Priznavi da se prevario u proraunu, W. Millera i njegov pokret spasila je od
rasula Ellen White (18271915), koja je adventistiki pokret pretvorila u adventizam
sedmoga dana istiui subotu koju treba slaviti umjesto nedjelje. Ona je tvrdila da je Krist

spomenutog dana doista doao, ali u svetite nad svetitem, da bi prigodom ponovnog
dolaska oistio svijet od najveega grijeha nesvetkovanja subote. Pod utjecajem E. White
adventisti su odluili da vie ne govore o nadnevku Kristova dolaska, ve openito o tome da
e Krist uskoro doi. Kao dan Gospodnji slave subotu. Zato se nazivlju i adventisti sedmoga
dana ili subotari. Strogi su apstinenti, zabranjuju uivanje alkohola i nikotina, bore se za
zdravo ljudsko tijelo. Oni vjeruju u spasenje milou i prakticiraju krtenje odraslih, a
prekogrobni ivot nazivaju poinak u Kristu koji e trajati do paruzije, kada e svi uskrsnuti
u slavi. Na elu adventista nalazi se Generalna konferencija u Washingtonu. Evangelizacija se
obavlja osobnim posjetima domovima, raspaavanjem asopisa i knjiga, uporabom
radiopostaja, promidbom zdrave hrane. Veliku pozornost posveuju kolstvu i tzv. subotnjim
kolama. Adventizam se pojavio u Europi najprije u Poljskoj, zatim u vicarskoj i Njemakoj,
odakle je doao u Austro-Ugarsku. U Hrvatskoj se adventizam pojavio tek nakon I. svjetskog
rata, kada su osnovane adventistike opine u Rakovu Potoku blizu Zagreba, u Osijeku,
Vinkovcima i Varadinu. Osim adventista sedmog dana djeluju razni adventistiki ogranci
koji nauavaju milenarizam i prakticiraju zdravu prehranu. Nakon uspostavljanja Republike
Hrvatske (1992) utemeljena je Adventistika crkva u Hrvatskoj.
1.4.4 Anabaptisti
anabaptisti (gr. : ponovno krstiti, ponovno uroniti), kranska sljedba koja
nauava da krtenje djece ne vrijedi, jer djeca nemaju vjere. Onima koji su krteni kao djeca
nijekali su milost i zahtijevali da se, kao odrasli, ponovno krste (uronjavanjem u vodu) kako
bi se potovalo Evanelje. Anabaptizam se razvio u Zrichu, a utemeljitelj mu je Conrad
Grebel (14981526), pristaa reformatora Ulricha Zwinglija. Grebel je 1524. poeo promicati
drugo krtenje. Misao o ponovnome krtenju pojavila se istodobno i u Njemakoj, gdje su
zaetnici bili tzv. zwickauski proroci i Toma Mnzer, koji je navijetao neposredni dolazak
tisugodinjega Kristova kraljevstva u kojem e zavladati anabaptisti. Otro suprotstavljeni
Lutheru, zahtijevali su i socijalne reforme; djelatnost su prenijeli i u junu Njemaku, gdje su
potaknuli seljaku bunu, ali su teko poraeni 1525. Oekujui anabaptistiko kraljevstvo u
Mnsteru (koji su zauzeli i gdje su osnovali Kraljevstvo Siona), anabaptisti su bili poraeni
(1535), a voe pogubljeni. Zbog progona su promijenili svoj radikalizam, a na elo pokreta
stupio je Menno Simons (1536) iz Nizozemske, koji se odrekao nasilja i teio za duhovnim
Bojim kraljevstvom. Njegovi pristae menoniti, poznati kao mirotvorci, proirili su se po
SAD-u i Kanadi.

1.4.4 Anglikanska crkva

Anglikanska crkva, savez crkava koji obuhvaa dananju dravnu Englesku crkvu (Church
of England) s njezinim sestrinskim crkvama. Vrhovni poglavar Anglikanske crkve, engleski
kralj, ima dva nadbiskupa (u Canterburyju i Yorku). Po nauavanju pripada reformiranim
crkvama, a po hijerarhiji i crkvenoj organizaciji zauzima sredinu izmeu katolicizma i
protestantizma. Anglikanska crkva nastala je odcjepljenjem od Katolike crkve za vladavine
Henrika VIII. (150947). U prvim godinama vladanja branio je katolianstvo od Martina
Luthera, pa mu je papa dao naslov defensor fidei (branitelj vjere), koji jo i danas nose
engleski kraljevi. Budui da su crkvene vlasti odbile Henrikov zahtjev za ponitenje braka s
Katarinom Aragonskom, on se Zakonskom odredbom (aktom) o supremaciji (1532) proglasio
poglavarom Engleske crkve. Katolici su bili progonjeni ( Thomas More; John Fisher). U
vrijeme Henrikova nasljednika, Eduarda VI. (154753), poeli su u Anglikanskoj crkvi
prevladavati kalvinistiki elementi, a nova vjeroispovijest od 42 lanka u tzv. Opem
molitveniku (Book of Common Prayer, 1552) pokazuje utjecaj J. Calvina, ime se otvorilo
pitanje valjanosti anglikanskoga biskupskog posveenja i sveenikoga reenja. Za vladavine
Elizabete I. (15581603) Zakonskim odredbama (aktima) o uniformitetu (1559) uvodi se stari
biskupski sustav i stvara nova anglikanska hijerarhija. Tako je nastala High Church (1563).
Protestantska oporba traila je uvoenje kalvinistikoga bogosluja i Crkvu proienu od
katolianstva, osporavajui pojam tzv. srednjega puta. Njezini pristae nazvani su puritancima
(lat. puritas: istoa) (1566). Progonjeni od dravne Crkve, osnovali su posebnu
Prezbiterijansku crkvu (1567), odbacujui episkopalizam, koji su smatrali nedemokratskim.
Iseljeni puritanci (s broda Mayflower) utemeljili su u Sjevernoj Americi vlastitu koloniju
(1620). Radikalni puritanci, na elu s Oliverom Cromwellom, pretvorili su se u stranku
independenata ili kongregacionalista, odbacujui prezbiterijalno i sinodalno crkveno ureenje,
pa su doli pod utjecaj anabaptistikih i spiritualistikih elemenata. Ediktom o toleranciji za
vladavine Vilima Oranskoga (1689) zajamena je puritancima i ostalim vjerskim skupinama
vjerska sloboda.
Od XVIII. st. Anglikansku crkvu potresaju heterodoksni pokreti. Nakon razdoblja
racionalizma (Broad Church) javljaju se metodisti Johna Wesleyja (170391), Church
Missionary Society (1799) te Oxfordski pokret s tendencijom pribliavanja staroj Crkvi.
Poetkom 1920. prodire modernizam ogranien na manje skupine. Najutjecajnija je tzv.
stranka Evangelicals (Low Church), koja naglaava obraanje pojedinaca i prakticira socijalne
akcije. Temelj ekumenskoga gibanja unutar Anglikanske crkve ini Chicago-Lambeth-

Quadrilateral (1886) u kontaktima s pravoslavnim crkvama i starokatolicima, dok su

Mechelnski razgovori (192126) s Katolikom crkvom zastali zbog nerijeenoga pitanja
valjanosti anglikanskoga sveenikog reenja, a u novije doba i zbog pitanja reenja ena za
sveenice. Ekumenski dodiri postoje i sa slobodnim crkvama ili denominacijama koje su se
odijelile

od

Anglikanske

crkve:

kongregacionalistima,

baptistima,

metodistima,

prezbiterijancima.
1.4.5 Baptisti
baptisti (gr. : uranjati, krstiti), kranska sljedba koja odbacuje krtenje djece, a
priznaje krtenje odraslih uronjavanjem. Ponovno krste (gr. w: ponovno uranjam,
ponovno krstim) prijelaznike iz drugih kranskih zajednica, odbacuju veinu katolikih
sakramenata i obreda. Bogosluje se sastoji od itanja biblijskih tekstova koje baptisti
slobodno tumae. Zbog toga su podijeljeni u velik broj denominacija. Nastali su priblino
istodobno u Engleskoj i Sjevernoj Americi izmeu 1630. i 1640. Njihovi korijeni nalaze se
u anabaptizmu independenata (generalni

baptisti) i

puritanaca (regularni

baptisti) u

Engleskoj, koji su zahtijevali krtenje uronjavanjem i nauavali kalvinistiku predestinaciju.

Istodobno su engleski iseljenici u Sjevernoj Americi utemeljili 1639. zajednicu regularnih
baptista predvoeni puritanskim propovjednikom Rogerom Williamsom iz Providencea
(Rhode Island). Prva Baptistika crkva utemeljena je u Philadelphiji 1707. Osnivanjem
Amerikoga baptistikog odgojnog drutva (1888) nastalo je baptistiko sveuilite u
Chicagu, koje je bogato obdario baptist John Rockefeller. Do poetka XIX. st. njihova
evaneoska gorljivost uinila ih je najveom protestantskom skupinom u SAD-u. Ishodite
europskom baptizmu bila je njemaka baptistika opina J. G. Onckena u Hamburgu (1843),
odakle se proirio u Austro-Ugarsku. Nakon I. svjetskog rata javlja se u Hrvatskoj (Zagreb,
Meimurje, Gorski kotar, Banovina i Slavonija), kada je osnovan Savez baptistikih crkava
(1923). Nakon II. svjetskog rata obnovljen je rad baptista sa sjeditem u Zagrebu. Nakon
meunarodnoga priznanja Hrvatske (1992) osnovana je Baptistika crkva u Hrvatskoj.
1.4.6 Kalvinizam
kalvinizam (novolat. calvinismus), grana protestantizma zasnovana na reformacijskim
naelima XVI. st. i na teolokom nauavanju J. Calvina (150964). Obuhvaa reformirane
crkve u vicarskoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji, Slovakoj, Madarskoj,
Rumunjskoj (Transilvanija), SAD-u, Kanadi i Junoafrikoj Republici; oko 40 mil.
sljedbenika. Nastao je u enevi, gdje je J. Calvin 1541. ustrojio prvu kalvinistiku
Reformiranu

crkvu.

Odande

se

kalvinizam

rairio

po

Francuskoj

(Confessio

gallicana, 1559; hugenoti), zatim po sjevernoj Nizozemskoj (Confessio belgica, 1561),

Engleskoj i kotskoj ( puritanci), Poljskoj i Ugarskoj. Engleski puritanci prenijeli su ga u
engleske amerike kolonije (SAD, Kanada), a nizozemski kalvinisti u junu Afriku.
Kalvinistiki nauk obiljeava teocentrizam (Boja veliina i svemo), pesimistian odnos
prema ovjeku (nitavnost i grjenost), ikonoklazam (naglaena transcendencija i oprez prema
idolima), radikalno shvaena predodredba (predestinacija). Od katolicizma se razlikuje
protestantskim nauavanjem o spasenju (vjera, milost i Sveto pismo suprotstavljeni crkvenoj
ustanovi i sakramentima), a od luteranstva radikalno shvaenom predestinacijom i
nauavanjem o neodoljivoj milosti. Bogotovlje je pojednostavnjeno i slui se ivim jezicima.
Crkve su bez oltara, slika, kipova, imaju samo propovjedaonicu (sveta praznina). Postoje
samo

dva

sakramenta,

krtenje

Gospodnja

veera

(euharistija).

Odbacuje

se

transsupstancijacija i stvarna prisutnost pa se sakramenti shvaaju simboliki. Crkvena

zajednica organizirana je po naelima prezbiterijalnosti i izbornosti (enevske Crkvene
odredbe, 1541), i ima etiri kategorije vjerskih slubenika: pastore, doktore, starjeine
(prezbiteri) i akone. Pastori propovijedaju i dijele sakramente, doktori (uitelji) pouavaju
mlade, starjeine su zadueni za crkvene poslove, disciplinu i duhovno vodstvo, a akoni se
brinu za bolesnike i karitativnu djelatnost. Kalvinistiko udoree zastupa etiku strogou i
svojevrsnu svjetovnu askezu (umjerenost, ednost, skromnost i poslovnost). Uspjeh u poslu i
stjecanju materijalnih dobara smatra se Bojim blagoslovom i znakom odabranosti, jednako
kao i sveukupan moralni ivot. Glavni su kalvinistiki reformacijski teolozi: J. Calvin,
Thodore de Bze, Guillaume Farel; od novijih teologa najpoznatiji je K. Barth te P. Ricur i
Denis de Rougemont, filozofi kalvinistikoga nadahnua.
1.4.7 Kongregacionalizam
kongregacionalizam (engl. congregationalism: sustav

samoupravne

crkvene

opine),

kranski vjerski pokret proizaao iz engleskoga puritanizma. Za razliku od Anglikanske

crkve kongregacionizam zagovara neovisnost od dravne vlasti, odbacuje i episkopalno i
prezbiterijalno crkveno ustrojstvo. Teoloki je bliz kalvinizmu. Zaetnik mu je Robert Browne
(oko 15501633) koji je, protivei se episkopalnom ustroju Anglikanske crkve, osnovao 1580.
u Norwichu slobodnu crkvu. Iz toga pokreta nastali su baptisti poetkom XVII. st., a
naseljenici iz Engleske osnovali su prve amerike kongregacionalistike zajednice. Obiljeava
ih demokratski sustav kao izvorni oblik crkvenoga ustroja, u kojem mjesna zajednica
postavlja pastora i vodi novane poslove. Meunarodno kongregacionalistiko vijee (od

1891) ukljuilo se 1970. u Svjetski savez reformiranih crkava. Crkva (nazivana i

independenti) danas je rairena u SAD-u, Engleskoj, Kanadi i Novom Zelandu.
1.4.8 Kvekeri
kvekeri (engl. quakers: drhtavci; naziv je u svezi s izriajem drhtanje pred imenom Bojim
te pojavom drhtanja pri zapadanju u vjerski zanos), sljedbenici protestantske sljedbe Drutvo
prijatelja (Society of Friends), nastale u Engleskoj u XVII. st., proirene osobito u SAD-u
(Pennsylvania) i Engleskoj; ima ih oko 250 000. Osniva je drube G. Fox, koji se, obuzet
idejom Bojega poslanja, kao putujui propovjednik (od 1648) zauzimao za uspostavu
morala u starozavjetnom duhu. Svojom isposnikom pojavom i dojmljivom retorikom Fox je
na mnogobrojnim propovjednikim putovanjima po Engleskoj, zatim i u drugim zemljama
Europe i Amerike, pridobio vei broj sljedbenika, koji su se, nazvani djecom svjetlosti,
udruivali u vjerske opine. W. Penn utemeljio je kvekersku dravu (Pennsylvanija, SAD)
te u njezino zakonodavstvo nastojao ugraditi naela Foxova nauka. Kvekerski nauk bio je
svojevrsna alternativa ondanjemu katolicizmu i protestantizmu; vjerovanje zasnivaju na
unutranjem nadahnuu za koje dre da je svojstveno svim ljudima bez razlike. Nasuprot
starijim (ortodoksnim) kvekerima,

koji nastoje svoja

vjerska uvjerenja

uskladiti

s Biblijom, hiksiti (kvekerska skupina koja se od vjerske matice odvojila 172728. pod
vodstvom Eliasa Hicksa) zahtijevaju da religiozno nadahnue bude slobodno od svakog
autoritativnog utjecaja. Zbog toga su kvekeri odluni mirotvorci (odbijaju polaganje prisege i
vojnu slubu). Borili su se za dokinue ropstva, protivnici su rasne diskriminacije, zauzimali
su se za ravnopravnost ena i humanizaciju reima u zatvorima. Za mirotvorno djelovanje i
humanitarnu pomo tijekom i nakon I. i II. svjetskog rata dobili su Nobelovu nagradu za mir
1947.
1.4.9 Luteranske crkve
luteranske crkve, crkvene organizacije koje slijede tradicije reformatorske djelatnosti
Martina Luthera, smatraju Bibliju vrelom objave i vjere, ispovijedaju Augsburku
konfesiju i slijede Lutherovo nauavanje o opravdanju po vjeri. Crkveno ustrojstvo uglavnom
je biskupsko-sinodalno. Prema organizaciji mogu biti dravne crkve (u skandinavskim
zemljama), zemaljske / pokrajinske (u Njemakoj), crkve nacionalnih manjina i slobodne,
samostalne crkve. Luteranske crkve u Americi nastale su iseljavanjem europskog
evangelikog stanovnitva, a luteranske crkve u Aziji i Africi djelatnou misionara. Veina
luteranskih crkava pristupila je Svjetskomu luteranskom savezu, osnovanomu 1947. u enevi.
Broj vjernika svih luteranskih crkava na svijetu iznosi priblino 70 do 75 milijuna.

1.4.10 Menoniti
menoniti, kranska religijska sljedba nastala u XVI. st. kao grana nizozemskog i
gornjonjemakog anabaptizma; nazvana po frizijskom anabaptistikom teologu Mennu
Simonsu. Doktrinarno su bliski kalvinizmu. Odbijaju krtenje djece, sudjelovanje u javnim
slubama i ratu, ne priznaju zakletvu i rastavu braka. Crkveno ustrojstvo nije propisano, pa je
svaka zajednica samostalna; ine ju krtenici u vjeri (krteni nakon navrenih 14 god.
ivota). Zbog svojega stajalita prema dravnoj vlasti esto su bili proganjani. Potkraj
XVIII. st. selili su se u Ukrajinu i Rusiju, a potkraj XIX. st. u SAD i Kanadu. Glavnina
menonitskih crkava sjedinjena je u Menonitsku svjetsku konferenciju, osnovana 1925. Danas
u svijetu ima oko 850 000 menonita.
1.4.11 Metodisti
metodisti (engl. Methodists, od methodist: metodiar),

pripadnici

kranskih

slobodnih

crkava, nastalih unutar evangeliko-protestantskoga pokreta to se u XVIII. st. razvio u

Anglikanskoj crkvi radi obnove (engl. revival)kranskoga ivota i vjere. Pokret je zapoeo
1723. meu studentima Oxfordskoga sveuilita, pod vodstvom brae Charlesa i Johna
Wesleyja i Georgea Whitefielda. Ime metodist imalo je isprva podrugljivo znaenje koje je
upuivalo na disciplinirano metodiko uenje i obavljanje religioznih dunosti. U prvi je
mah pokret teio duhovnoj obnovi unutar Anglikanske crkve. Tri mlada pastora stvorila su
dinaminu organizaciju putujuih propovjednika i stekli mnogo sljedbenika. Dolo je do
sukoba sa slubenom Crkvom, ali i do idejnoga razmimoilaenja unutar metodizma; J. Wesley
pristajao je uz Arminiusovo nauavanje o slobodi volje, a Whitefield uz Calvinov nauk o
predestinaciji. Nakon osnutka vlastitih crkvenih zajednica, obje su metodike struje, kao
nonkonformistike i disidentske (dissenters) iskljuene iz Anglikanske crkve 1784. Metodiki
nauk u osnovi se nije udaljavao od opih evangeliko-protestantskih poimanja, ali je isticao
potrebu za obnovom i buenjem vjernika iz religijskih zabluda i ravnodunosti. S vremenom
su, na temelju razlike u strukturi i nainu rada, nastale nove zajednice, pa je 1881.
osnovana Ekumenska metodistika konferencija, koja se od 1951. naziva Svjetski metodistiki
savjet (engl. World Methodist Council). Svake pete godine sastaje se Svjetska metodistika
konferencija

(World

Methodist

Conference). Metodisti

su

bili

pioniri

suvremenog

ekumenskoga pokreta (John Raleigh Mott i dr.). God. 2004. imaju 64 samostalne crkve s
priblino 60 mil. pripadnika u vie od 90 zemalja; najbrojniji su u SAD-u, gdje ine najjau
crkvenu organizaciju evangeliko-protestantske vjeroispovijedi (konfesije).

1.4.12 Pentekostalni pokret

pentekostalni pokret, zajedniki naziv za mnoge eshatoloki usmjerene kranske zajednice
koje dre da su doivjele novi silazak Duha Svetoga i ponovno otkrile prave kranske
karizme. Nastao je u SAD-u u XIX. st. Glavni su pokretai kongregacionalistiki
propovjednik Charles F. Parham (djelovao u gradovima Topeka i Houston) te osobito crnaki
biskup William J. Seymour, propovjednik sljedbe Negro Holiness (djelovao u Los Angelesu).
Ime pokreta vee se uz poimanje prvih lanova, koji su oekivali dolazak Duha Svetoga na
nain istovjetan onomu na prve Duhove. Nakon obraenja i posveenja, duhovno krtenje
trei je korak, uz koji se veu duhovni darovi (dar jezika, proricanja, ozdravljenja bolesnika i
dr.). Pokret karakteriziraju doslovno shvaanje Biblije, spontanost molitve, ekstatina stanja,
moralni rigorizam, misionarski ar. U crkvenoj organizaciji uzori su im prve kranske
zajednice; vjersku izobrazbu stjeu u kolama Biblije. Euharistiju interpretiraju kao
spomen-veeru Isusove smrti. Od 1906. pokret se iri diljem svijeta posebno naglaavajui
socijalnu dimenziju: u Latinskoj Americi (Gvatemala, Brazil), Africi, Aziji (Juna Koreja),
gdje nastaju mnoge pentekostalne crkve. Uz tradicionalne pentekostalne crkve, mnogobrojne
u Europi i SAD-u, nastaju i mnoge neovisne crkve te neopentekostalne zajednice i skupine.
Od 1947. svake tree godine odrava se Svjetska pentekostalna konferencija. Ipak, veina
njezinih lanica odbija lanstvo u Ekumenskom vijeu crkava. Dri se da je pentekostalni
utjecaj zahvatio oko 170 mil. krana. U katolicizmu se slina duhovna, ali ne i teoloka
strujanja nazivaju katolika karizmatska obnova.
1.4.13 Prezbiterijanci
prezbiterijanci (engl. presbyterians, prema presbyter: prezbiter,

starjeina),

pripadnici

reformiranih crkava koje u crkvenoj organizaciji provode naelo (isticano osobito u

kalvinizmu) da crkvom, uz zareene duhovnike, upravljaju starjeine to ih izmeu sebe
izabere

opina

episkopalnom

vjernika.
sustavu,

Taj

prezbiterijalni
po

kojem

sustav

vlast

suprotan
crkvi

je

autokratskomu

imaju

biskupi

(lat. episcopi). Prezbiterijanizam eli slijediti organizaciju starih kranskih opina pa otklanja
bilo kakvo mijeanje dravne vlasti u crkvene poslove. Po naelima prezbiterijanizma
organiziran je niz crkava, meu kojima su najznaajnije kotska crkva (Church of Scotland) i
Ujedinjena prezbiterijanska crkva SAD-a (United Presbyterian Church of the USA).

1.5 Nestorijanizam
1.5.1 Nestorijanizam - openito
nestorijanizam, teoloko nauavanje Nestorija, carigradskoga patrijarha (V. st.). Prema
tom nauavanju, u Kristu su dvije osobe, ljudska i boanska, pa bi Marija bila samo
Kristorodica (), a ne Bogorodica (). Nestorijanizam je osuen na
Efekom koncilu (431). Nestorijevi sljedbenici pod pritiskom slubene Crkve emigrirali su u
sjevernu

Siriju

(Edesa)

Perziju.

Ondje

su

drugoj

polovici

V. st.

organizirali Nestorijansku crkvu. Pristae nestorijanizma nazivaju se nestorijancima.

1.5.2 Nestorijanska crkva
Nestorijanska crkva, istonokranska samostalna crkva koja u nauavanju slijedi
nestorijanizam. Osnovali su ju pristae carigradskoga patrijarha Nestorija; progonjeni u
Bizantu nakon Efekoga koncila (431), nali su utoite u Siriji i Perziji. Krani su u
Perzijskome Carstvu zbog politikih prilika ve prije bili odvojeni od krana Rimskoga
Carstva. Priklonivi se Nestorijevu nauku, organizirali su se 484489. kao perzijska
nacionalna crkva; sa svojim mnogobrojnim monatvom i teolokim kolama (u Seleuciji i
Nisibisu) istaknula se i uspjelom misionarskom djelatnou, koju je proirila po Siriji,
Palestini, Egiptu, jugoistonoj Indiji, Ceylonu, cijeloj srednjoj Aziji i duboko u Kinu. U
XII. st. Nestorijanska crkva imala je nekoliko desetaka milijuna vjernika, organiziranih u 200
biskupija. Nakon arapskih osvajanja u VII. st., nestorijanci su imali znatnu kulturnu ulogu,
prevodei Aristotela, Euklida, Galena, Ptolemeja na sirski, a potom i na arapski. Do tekih
progona nestorijanaca dolo je nakon mongolskih osvajanja u XIV. st. Godine 1551. dio
nestorijanaca ujedinio se s Rimom ( kaldejski krani). Nestorijanci su bili progonjeni na
perzijsko-turskom graninom podruju i za I. svjetskoga rata; do danas ih se odralo oko
200 000 u Iraku, Iranu, Siriji, Armeniji, Azerbajdanu, Turskoj i SAD-u.

1.6 Monofizitizam
1.6.1 Monofizitizam - openito
monofizitizam (biz.

gr. : od

mono- + gr. : narav),

kristoloko

nauavanje po kojem u Kristu postoji samo jedna narav, i to boanska (odnosno boanska i
ovjeja kao jedinstvena), a ne dvije i odvojene, boanska i ovjeja; teolozi su raspravljali o
tom pitanju ve u IV. st. Monofizitizam je potekao iz aleksandrijske teoloke kole kao
radikalna oprjeka nestorijanizmu, koji je prenaglasio Kristovo ovjetvo. Zaetnik je
nauavanja egipatski monah Eutih (oko 378454), arhimandrit u jednome manastiru kraj
Carigrada, koji ga je ubrzo proirio. Njegovo nauavanje osudio je carigradski patrijarh

Flavijan, ali ga je podupro aleksandrijski patrijarh Dioskur. Zajedno sa svojim pristaama

Eutih je svoje nauavanje nametnuo 449. na koncilu u Efezu, nazvanom razbojnikom
sinodom (latrocinium Ephesinum).U Dogmatskoj poslanici Flavijanu papa Leon I. Veliki
podupro je carigradskoga patrijarha i izloio nauk o tzv. hipostatskoj uniji dviju naravi u
Kristu. Na Kalcedonskom koncilu (451) monofizitsko je nauavanje osueno. No
monofizitizam je i nakon toga uhvatio duboke korijene u Egiptu i Siriji, gdje su organizirane
zasebne crkve po nacionalnom i jezinom naelu: Armenska, Koptska, Etiopska, Sirijska i
Mezopotamska crkva. Nakon irenja islama u Egiptu, Siriji i Mezopotamiji (VII. st.) broj se
vjernika monofizitskih crkava postupno smanjivao. Sljedbenici monofizitizma nazivaju
se monofiziti.
1.6.2 Jakobiti
jakobiti, sirijski monofizitski krani, lanovi Jakobitske crkve (danas Sirijska pravoslavna
crkva). Monofizitstvo (nauavanje o jedinstvu naravi u Kristu) odralo se u Siriji i nakon
osude na Kalcedonskome koncilu (451), a proirilo se osobito za cara Justinijana I. (527
565). Crkvu u zapadnoj Siriji organizirao je biskup Jakov Baradaj (Baradaios, u. 578), po
kojem su ti krani i dobili ime. Nakon progona u XII. st. preostalo ih je vrlo malo; danas ih
ima oko 160 000 u Siriji, Libanonu i Iraku; poglavar im je antiohijski patrijarh sa sjeditem u
Damasku. Od njih potjee i oko milijun krana na Malabarskoj obali u junoj Indiji (tzv.
Tomini krani).

2. JUDAIZAM
2.1 Judaizam - openito
judaizam (kasnolat. iudaismus < gr. , prema : Judejac, idov), religija
idov, potomaka starih Hebreja i batinika njihovih svetih knjiga, ukupnost vjerskih,
drutvenih i kulturnih institucija Izraelova naroda; openito, idovska vjerska, kulturna i
drutvena tradicija kako je utvrena i ustaljena nakon babilonskoga suanjstva obnovom u
Palestini, poglavito u plemenu Juda, drutveni svjetonazor, ponaanje i djelovanje, drutvene,
kulturne i pravne norme kod idova. ( idovi)
Utemeljitelj je idovske vjere Abraham, s kojim je Bog (JHVH; jahve) sklopio
savez (brith). Nakon progonstva u Egiptu, Abrahamovi potomci, Hebreji, nastanili su se u
Kanaanu, zemlji obeanoj od Boga, vjerojatno u XIII. st. pr. Kr. No prije ulaska u Kanaan
idovi su 40 godina ostali u pustinji, a vodio ih je Mojsije. Na Sinaju je Bog Mojsiju objavio
svoj Zakon. Krenja Zakona uzrok su ljudskim nedaama; u budunosti treba doi Mesija,
koji e uspostaviti kraljevstvo pravde. idovima koji su se nastanili u Kanaanu vladali su suci
pa kraljevi (David je Zavjetnu krinju prenio u Jeruzalem, a Davidov sin kralj Salomon
(Salamun), u Jeruzalemu je izgradio prvi Hram). U doticaju sa susjednim narodima idovi su
neprestano bili izloeni idolopoklonikim kultovima, ali su ih proroci podsjeali na njihove
dunosti i obveze prema Bogu. Razorenje prvoga Hrama (587. pr. Kr.) i babilonsko suanjstvo
promijenili su uvjete. Nakon povratka iz suanjstva (538. pr. Kr.) i ponovne izgradnje Hrama
(515. pr. Kr.) Hebreji, uglavnom iz Judina plemena, obnovili su vjerski ivot u Jeruzalemu
strogo u skladu s Mojsijevim zakonima ( tora). Dodiri i sueljavanja s helenizmom doveli
su do politike afirmacije judaizma, ali i do unutarnjih rascjepa ( eseni; farizeji,saduceji), a
do izraenijih zahtjeva za to stroim potivanjem Mojsijevih zakona dolo je u doba
rimskoga gospodstva. Ve nakon prvoga razorenja Hrama, za suanjstva u Babiloniji (587. do
538. pr. Kr.), rtveno je bogosluje bilo zamijenjeno molitvama (itanje ili recitiranje tekstova
iz Tore), a judaizam se oitovao i slavljenjem abata i obrezanjem. Nakon razorenja god. 70.
drugoga Hrama (to ga je bio izgradio Herod) sinagogalni oblik bogosluja ostao je jedini.
Temeljni je izvor judaizma Biblija, koja za idove obuhvaa samo one dijelove to za
krane ine Stari zavjet. Ona obuhvaa Petoknjije (Pentateuh; hebr. Tora), Proroke (hebr.
Neviim) i Spise (hebr. Ketuvim). Pritom je temeljan prvi dio, Tora (Nauk). No pored
pisanoga Zakona (pisana Tora) postoji i usmeni Zakon (usmena Tora), koji predajom ide
unatrag sve do Mojsija; taj usmeni Zakon zapisao je oko 200. god. Rabi Juda ha-Nassi, a u

rabinskim kolama Palestine i Babilonije nazvan je Mina. Mina i komentari koji su joj u
iduim stoljeima dani, Gemara, zajedno tvore Talmud.
idovska se vjera shvaa kao savez Boga s patrijarsima i njihovim potomcima, koje je Bog
izabrao kako bi irili njegovo tovanje meu narodima, a za djecu Izraelovu taj savez znai
obvezu vjernosti Bogu i Zakonu (Tori). Tora nije samo zbirka vjerskih i udorednih pravila,
nego i zakonik koji sadri zakone to se odnose na primjenu pravde, postupanje s robovima,
voenje rata itd. Ispovijed idovske vjere rije je Mojsijeva: uj, Izraele (ma Jisrael),
Gospod je Bog na, Gospod je jedan (Deuteronomij, VI, 49, XI, 1321). To je temeljna
potvrda idovskoga jednobotva (monoteizma).
Osnove idovskoga vjerskoga nauka saeo je u XII. st. idovski teolog i filozof Majmonid
(Maimonides) u 13 toaka: 1. Bog je Stvoritelj svega to je bilo, to jest i to e biti i
Providnost svijeta; 2. Bog je Jedan Jedini; 3. On nije tjelesan i ne moe se prikazati ni u
kojem obliku; 4. Bog je prvi i posljednji; 5. Svoje molitve trebamo upuivati samo Bogu; 6.
Sve rijei Izraelovih proroka istina su; 7. Mojsijeva su proroanstva istinita. On je najvei od
svih proroka; 8. Tora (Zakon) kakvu imaju idovi ona je koja je dana Mojsiju; 9. Tora se nee
mijenjati i Bog nee dati drugu Toru; 10. Bog zna sva djela i sve misli ljud; 11. On nagrauje
one koji ispunjavaju njegove zapovijedi i kanjava one koji ih kre: 12. Bog e poslati Mesiju
kojega su navijestili proroci, Izrael eka dan njegova dolaska; 13. Potpuna vjera u uskrsnue
mrtvih.
Judaizam propisuje svetkovine i blagdane. Subota (abat) je dan obveznoga odmora. Drugi su
glavni judaistiki blagdani tri hodoasnika blagdana, od kojih svaki uva spomen na neki
dogaaj

iz

idovske

povijesti: Pesah, koji

odrava

uspomenu

na

izlazak

iz

Egipta, avuot (Tjedni, Sedmice), koji uva sjeanje na objavu Deset zapovijedi Bojih na
gori Sinaju, Sukot (Sjenice), koji odrava spomen na etrdesetogodinje prebivanje u pustinji
nakon izlaska iz Egipta. Njima se dodaju i dva stroga blagdana: Ro ha-ana (Nova
godina), kojom se slavi Stvaranje, i Jom Kipur (Dan oprosta i pokajanja), posveen postu i
molitvi i preispitivanju svojih ina. Na abat i druge blagdane zabranjeno je raditi.
Spomenutim se blagdanima dodaju i dva manja: Purim (Blagdan izbavljenja), obljetnica
udesnoga osloboenja idova iz Perzije, radosni blagdan kada se ita knjiga o Esteri,
te Hanuka (Blagdan svjetlosti), kojim se slave pobjede Jude Makabejca te oienje od
poganskih znamenja i posveenje drugoga Hrama u Jeruzalemu nakon tih pobjeda.

idovsko bogotovlje propisuje tri dnevna bogotovna ina (ahrit, minha, arvit) za radne
dane. Na abat, za svetkovina i za neomenije (prvi dan liturgijskoga mjeseca) dodaje
se musaf, koji dolazi iza ahrita.

2.2 Kratka povijest idova

O najranijoj povijesti idova nema pisanih izvora, a sve do kraja XIX. st. ona se tumaila na
temelju biblijskih spisa. Bogata arheoloka iskopavanja u XX. st. pruila su obilje podataka,
koji su samo dijelom potvrdili podatke iz biblijskih tekstova, koji sve do naseljavanja u
Kanaanu (hebrejski i feniki Knaan) daju svjedoanstvo o iskustvima pojedinih plemena i
rodova u doba njihovih seoba. Biblijska svjedoanstva o praocima (patrijarsi) u veoj mjeri
mogu posluiti za rekonstrukciju razvoja vjere i kulta nego to su pouzdan povijesni izvor.
Oko

2000. pr. Kr.

zapoela

je

seoba

nomadskih

vodstvom Abrahamovim (hebrejski Avram i Avraham, zatim

i Avram

rodova
haivri, pa

pod
ga

stoga hebrejska Biblija smatra rodozaetnikom idova) iz mezopotamske prapostojbine u

Kanaan, gdje su se nakon nekoliko stoljea oblikovale idovske drave. Ti su rodovi tijekom
svojih lutanja primali i prenosili utjecaje kultur Sumera, Akada i Babilona, a nakon
doseljenja u Kanaan djelomice su prihvaali kulturu starosjedilaca. Sa sobom su nosili vjeru u
svoje rodovsko boanstvo. Abraham je bio njihov starjeina i sveenik, a kasnija su plemena,
Abrahamovi nasljednici i potomci, jednoga i zajednikoga Boga zadrala u svojem kultu,
posebno tijekom sklapanja plemenskoga saveza. Kako se saznaje iz biblijskih izvjea,
povremeno su prihvaali boanstva i kultove susjeda, to govori o dugotrajnom oblikovanju
idovske jednoboake religije. Biblijska predaja o boravku idova u Egiptu zasniva se na
vjerojatnim seobama idovskih rodova iz Kanaana u deltu Nila tijekom sunih razdoblja.
Ondje su u doba prevlasti Hiksa (oko XVII. st. pr. Kr.) nailazili na gostoprimstvo, ali su
poslije egipatski faraoni zauzeli neprijateljsko stajalite prema idovima pretvorivi ih u
radnike na gradnjama piramida, gradova i kanala za natapanje. Biblijska predaja govori o
izlasku idova iz egipatskog ropstva, dok znanost pretpostavlja da su se nakon smrti
Ramsesa II. (XIII. st. pr. Kr.) pobunili protiv egipatskih faraon. Ta je predaja bogata opisima
pustinjskoga lutanja i iskuenj donedavnih robova na putu u svoju nekadanju domovinu u
kojoj su im predci bili slobodni pastiri. Tijekom etrdesetogodinjega lutanja kroz Sinajsku
pustinju pod vodstvom Mojsijevim, jednobotvo, pojam saveza s Bogom, ideja o
izabranosti i ruenje tuinskih idola bili su u izravnoj slubi ujedinjavanja raznorodnih
skupina i rodovskih grupa u jednu narodnosnu cjelinu slobodnih ljudi.

Zaposjedanje Kanaana u biblijskoj knjizi Joua (Jhoua) opisano je kao jedinstven pohod,
povratak u obeanu zemlju. Naseljavanje je teklo dugo i u skupinama, koje su dolazile
vjerojatno tijekom triju stoljea (izmeu XIV. i XII. st. pr. Kr.). O nejedinstvenom i
djelominom zaposjedanju zemlje svjedoe i biblijski tekstovi. Ondje su se iz razjedinjenih,
ali srodnih skupina i rodova stvarala plemena, koja e tijekom vremena izrasti u obredni savez
12 plemena sa zajednikim svetitem i jedinstvenim Kovegom zavjetnim (Kovegom
saveza), u kojem je bio pohranjen obrazac saveza s jednim, zajednikim Bogom, koji im je u
zamjenu za vjernost nudio zatitu i sigurnost. Plemenima su vladali tzv. sudci
(hebrejskioftim) koji su se, osim za vlast i sudovanje, brinuli i za jedinstveno svetite i
objavu boanskoga prava. Jedno od najstarijih mjesta u biblijskom tekstu govori i o
zajednikom odlasku u boj protiv neprijatelja i slavlju nakon pobjede, ali i o tenji da se
obredni savez proiri i u vojno-politiki i narodnosni savez. To je razdoblje plemenske
demokracije kada ne bijae kralja u Izraelu i svatko je ivio kako mu se inilo da je pravo.
Razvojem poljodjelstva i prihvaanjem uzgoja vinove loze, smokava i maslina dolo je i do
drutvenog raslojavanja izmeu onih koji su posjedovali zemlju i pastira bezemljaa, a u
biblijskom tivu spominju se i siromani. Biblija govori i o sudcima kao izbaviteljima koje je
Bog poslao da Izraelce oslobode od nevolje. Tako se u Knjizi o Sudcima spominju Otniel,
Ehud,

amgar,

Debora (Dvora), Barak,

Gideon,

Abimelek (Avimeleh ), Tola,

Jair,

Jefta (Jiftah ), Ibsan (Ivcan), Elon (Ajlon), Abdon (Avdon) i Samson (imon).Izraelci su bili u
stalnim sukobima sa stanovnicima priobalnoga pojasa, Filistejcima (hebrejski Plitim), koji
su bili bolje naoruani, a teili su ovladati cijelom zemljom. Hebrejska Biblija opisuje to
posljednje razdoblje plemenskog ureenja, ali i stalna naputanja kulta jednoga Boga. Po tim
se izvjeima vidi da su idovi u obrani od Filistejaca i drugih neprijatelja pokuavali izabrati
zajednikoga kralja, to je uspjelo tek Samuelu, kojega predaja naziva Bojim ovjekom,
prorokom i sudcem. On je u starosti, nakon idovske pobjede nad Amonianima (Amoncima),
pomazao aula iz plemena Benjaminova za kralja, ali je njegova vladavina trajala kratko
(oko 1022. do priblino 1000. pr. Kr.). Poto je nakon jedne pobjede nad Filistejcima bio
poraen te umro, pripadnici junoga plemena Judina izabrali su za kralja svojega
suplemenika Davida (1000. do 970. pr. Kr.), a sjeverna plemena Ibaala (ili Iboeta),
jednoga od aulovih sinova. Tada se prvi put spominje Izrael (Jisrael) kao posebna politika
cjelina. Nakon Ibaalove nasilne smrti i pobjeda protiv neprijatelja David je postao kraljem
jedinstvene drave, osvojio je od Jebusejaca Jeruzalem i onamo iz ila prenio Zavjetni
koveg, stvarajui jedinstveno svetite za Izrael i Judu i politiki neovisno dravno sredite.
David je uvrstio dravu savezom sa susjedima pa je jedan od njegovih sinova, Salomon

(lomo; 965. do 926. pr. Kr.), naslijedio veliku i stabilnu dravu. On je prevladao gubitak
nekih njezinih dijelova, uspostavio dobre odnose s bliim i daljim susjedima, a za njegove se
vladavine zemlja prvi put ukljuila u meunarodnu trgovinsku razmjenu. Po ugledu na
istonjaka kraljevstva, Salomon je gradio velianstvene dvorce, veliki jeruzalemski Hram
kao sredinje svetite svih idova (za gradnju kojega je doveo graditelje iz Fenicije), gradio je
utvrde i sustave za natapanje. No rasko na dvoru dovela je do osiromaenja naroda koji je bio
prisiljen plaati visoke poreze, to je izazvalo pobunu pod vodstvom Jeroboama I. iz
plemena Efrajimova. Pa ipak biblijska i kasnija predaja veliaju Salomona kao velikoga
kralja, koji se isticao mudrou, znanjem i pravednou. Stvaranje velikih zemljinih posjeda
oduzimanjem zemlje od malih vlasnika pojaalo je suprotnosti meu sjevernim i junim
plemenima, to je dovelo do raskola 931. pr. Kr. Tada je voa pobune Jeroboam I. postao
kraljem sjeverne drave, Izraela (priblino od 930. do 908. pr. Kr.), a Roboam(priblino od
930. do 915. pr. Kr.), jedan od Salomonovih sinova, naslijedio je vlast nad junom dravom,
Judom(Jhuda). Dvije su drave bile u estim meusobnim zavadama i pograninim
sukobima. Suprotnosti su izraene i obnovom starih svetita (u Danu i Betelu) u Izraelu, a u
Judi estim borbama protiv idolopoklonika te odranjem kulta jednoga Boga. Obje su
dravice lako pale pod tuinsku vlast. Od 738. pr. Kr. Izrael je plaao danak Asircima, a
nakon ponovljenih pokuaja sklapanja saveza s drugim silama (kraljevi Pekah i Hoea)
izgubio

je

dijelove

zemlje,

prvo

Galileju(Galil), zatim

Gilead,

722. pr. Kr.

Samariju (omron). Nakon toga je Sargon II., po vrijedeem asirskom obiaju, odveo vie
stalee u suanjstvo, a na podruju Izraela, koji je ustrojio kao asirsku provinciju, naselio je
Samarijance (u Bibliji se taj narod naziva Kutim, podrijetlom iz zemlje Kut). Juna drava,
Juda, pokuala je plaanjem danka izbjei potpun gubitak samostalnosti, a zatim je za
vladavine Ezekijine (716. do 687. pr. Kr.) bila prikljuena protuasirskomu savezu. God.
701. pr. Kr. Sanherib je opsjeo Jeruzalem i zaposjeo Judu, koja se uspjela odrati plaanjem
visokoga danka i podinjavanjem filistejskim gradovima-dravama. Nakon pada Asirskoga
Carstva i dolaskom na vlast novobabilonske dinastije, Juda se oslobodila ovisnosti. Kralj
Joija (Joijjahu; 639. do 609. pr. Kr.) prekinuo je vazalski poloaj, pokuao provesti vjersku
obnovu (po biblijskoj predaji, u njegovo je doba ponovno otkrivena knjiga Nauka,
odn. Ponovljeni zakon Sefer dvarim), ukinuo je asirske kultove u jeruzalemskom svetitu,
prikljuio neka podruja Jeruzalemu, ukinuo svetite u Betelu, otklonio politiki utjecaj
Egipta. Nakon njegove pogibije u sukobu s egipatskim faraonom, Juda je potpala pod
egipatsku vlast, pod kojom je ostala sve do babilonskog osvajanja 597. i 587. pr. Kr. za
Nebukadnezara II. (605. do 562. pr. Kr.). Pokuaji zbacivanja babilonske vlasti zavrili su

zauzimanjem

Jeruzalema

(597. pr. Kr.),

odvoenjem

plemstva

kraljem

Joakinom (Jehojain) u ropstvo i postavljanjem njegova strica Sidkije (Cidqijahu; 597. do

537. pr. Kr.) za kralja. Otpadnitvo vazala Sidkije izazvalo je Nebukadnezara da ponovno
zauzme Jeruzalem (587. pr. Kr.), spali dvor i Hram i odvede cijeli vladajui sloj u suanjstvo.
Nebukadnezar je mnogo toga prihvatio od Asiraca, ali ne i njihovu politiku dvosmjernoga
progonstva i mijeanja stanovnitva. Kako su Babilonu bili potrebni radnici i obrtnici,
gradove Jude ostavio je u ruevinama, ne naseljavajui iz svoje zemlje novo stanovnitvo.
Tako su se poslije povratnici iz babilonskoga suanjstva mogli naseliti u svoja naselja.
Proroci
Izvorno znaenje hebrejske imenice nabi, navi (mnoina nbiim, nviim), tj. prorok, u
znanosti je i danas prijeporno.Hebrejska Biblija i Mojsiju pripisuje svojstva proroka, a
spominje i vidioce (vizionare), koji su Bojim nadahnuem mogli pretkazivati dogaaje i
kao ekstatini proroci raditi ono to su kod drugih naroda radili vraevi sluei se magijom.
Proroci su imali vano mjesto u povijesti idova. U Samuelovo i aulovo doba djelovali su
kao pojedinci i kao skupine ekstatinih proroka. Za kraljevanja Davida i Jeroboama I.
skupnoga je prorotva nestalo, a u Salomonova doba djelovanje im nije zabiljeeno. Proroki
pokret oblikovao se isprva u sjevernoj dravi, Izraelu, gdje je ve od doba Jeroboama I.
drutvo bilo raslojeno u daleko veoj mjeri nego u Judi, gdje je osnova privrede bilo
poljodjelstvo. Dok su proroci na jugu bili savjetnici kraljeva i velikaa, oni na sjeveru
suprotstavljali su se vlastima. Postupno se razvilo i prorotvo velikih proroka ili proroka
pisaca, koji su svoje nauavanje utkali u biblijske knjige, nazvane njihovim imenima.
Zastupali

su

vjeru

jedinoga

Boga (Jhwh) i

prvi

su

istaknuli

ideju

dolasku mesije (pomazanika), spasitelja koji e idovski narod izbaviti iz nevolja. Ta je

misao bila jednako vana za povijest idovstva kao i poslije za povijest kranstva. Proroci su
uz odravanje propisa, tzv. socijalnih zakona u Mojsijevu nauku, zahtijevali ispunjenje i
usavravanje moralnih ivotnih naela, koja su za njih imala istu, kadto i veu vanost od
obrednih radnji i prinoenja rtava. Njima se pripisuje odranje idovskog jednobotva,
unato tekim iskuenjima kroz koja su idovi proli tijekom svoje rane povijesti. Prestankom
postojanja Kraljevstva Jude, bilo je prekinuto i djelovanje proroka u idovskom narodu te
zavreno povijesno razdoblje koje se u idovskoj historiografiji naziva Doba prvoga Hrama.
Babilonsko suanjstvo (586. do 537. pr. Kr.)

drugim

odvoenjem

idova,

nakon

ubojstva

babilonskoga

namjesnika

Gedalije (Gdaljah), u Jeruzalemu je dolo i do prvih veih progonstava (hebrejski gol,

golh ili galut; latinski diaspora), organiziranih idovskih zajednica izvan granica njihove
zemlje, koje e se odrati sve do danas. Poloaj tih zajednica (u Maloj Aziji, Egiptu,
Babilonu) bit e tijekom povijesti razliit i ovisit e o razliitim imbenicima. Malo je
podataka o idovima koji su ostali u opustoenoj Judi, ali ih ima o onima u Babilonu, gdje su
se prognanici u poetku bavili poljodjelstvom, a obrtnici i umjetnici radili su na carskim
palaama Babilona. Tek nakon propasti Babilonskoga Carstva idovi e se poeti ukljuivati
u trgovinu.
Prognanici su uvali svoje rodovsko i plemensko ustrojstvo, a na elu zajednice bili
su starjeine progonstva (zikn hagol). Gotovo pedesetogodinji boravak u Babilonu izvrio
je golem utjecaj na duhovni svijet idova. Prema tadanjim babilonskim shvaanjima, i
idovi su poeli vjerovati da e samo obraenjem povratiti milost svojega Boga. U njima su
se sukobljavale tenje za ouvanjem izvornih i samosvojnih predaja s tenjama za
prihvaanjem novih obiaja i spoznaja susjednih kultura. Mnogi su uglednici primili
babilonska imena, umjesto dotadanjim nazivima (prvi, drugi) mjesece su poeli nazivati po
babilonskima (nisan, ijar, sivan, tamuz). Aramejski jezik, koji se proirio osobito u doba
perzijske dinastije Ahemenida, prihvatili su i idovi kao svoj govorni jezik, a s njime i
aramejsko kvadratno pismo. Posebnu vanost za vjerski i drutveni razvoj imala je i gradnja
bogomolja

(hebrejski bet

hakneset: dom

okupljanja; sinagoga,grki : zbornica,

zborite) u kojima je, u nedostatku sredinjega svetita, umjesto prinoenja rtava bio razvijen
novi kult itanja i tumaenja Biblije i molitava, upravljenih jedinomu Bogu i ispunjenih
udnjom za povratkom u domovinu.
Perzijska prevlast
Nakon pobjede Kira II. nad Novobabilonskim Carstvom (539. pr. Kr.), gotovo dva stoljea
cijelo je podruje Srednjeg i Bliskog istoka bilo pod vlau i utjecajem Perzije. God.
538. pr. Kr. Kir II. objavio je edikt (uredbu) kojim su doputeni svi religijski kultovi i dana
sredstva za obnovu njihovih svetita. U poetku samo u slubi uvrenja vlasti u tek
osvojenom Babilonu, Kirova snoljivost prema svim prije pokorenim narodima i njihovim
vjerama dugo se osjeala i za vladavine njegovih nasljednika. Bilo je doputeno podizanje
svetita radi smirenja udaljenih provincija (primjerice radi pridobivanja zahvalnih i vjernih
podanika na granici s Egiptom), a idovi su se, po Kirovu doputenju, ak i vraali u svoju
zemlju. U Jeruzalemu je bio obnovljen rtvenik, a 537. pr. Kr. postavljen temelj drugoga

Hrama, po kojem je nazvano cijelo povijesno razdoblje. Povratak prognanika uslijedio je u

nekoliko navrata. Pod vladavinom Artakserksa I. i Artakserksa II. s prognanicima su se
vratili Ezra i Nehemija (430. pr. Kr.), kao namjesnici perzijskih vladara. Iz biblijskih
knjiga koje nose njihova imena saznaje se za revnu obnovu i izgradnju grada, ali i izrazito
jednobotvo i teokratsko ureenje u kojem je Mojsijev Nauk (Zakon, Tora) stavljen u sredite
ivota, kao temeljni zakon zemlje i idovske zajednice. Tijekom dvaju narataja, od prvoga
vala povratnika do Nehemijina dolaska iz Babilona, drutvene su se suprotnosti u Judi
zaotrile. Visoki su inovnici i zemljoposjednici ojaali, a ratari osiromaili te su mnogi pali u
ropstvo zbog neplaenih dugova ili posebnih perzijskih poreza. Nehemija je oslobodio
dunike dugova, a zemlju vratio prijanjim vlasnicima, to je, uz Solonovu reformu u Grkoj,
bio jedinstven dogaaj u starovjekovnoj povijesti. Drutvena i vjerska obnoviteljska djelatnost
Ezre i Nehemije ostavila je dubok trag u idovskoj povijesti, ali je ona ujedno bila uzrokom
drutvenih sukoba u perzijskoj provinciji Judeji (Jehud), koja je od 350. pr. Kr. bila teokratska
dravica s vlastitim kovanim novcem. Njihovo nemirenje s do tada vladajuim vjerskim
sinkretizmom i njihov separatizam pridonijeli su ouvanju narodnosne samosvojnosti idova,
ali su doveli i do raskola sa Samarijancima. U doba Nehemijina namjesnitva poeli su sukobi
izmeu

vladara,

odnosno

njegova

svjetovnoga

zastupnika,

velikoga

sveenika

jeruzalemskoga Hrama.
Helenistiko razdoblje
Helenistiko razdoblje zapoelo je prije osvajanja Aleksandra III. Velikog, ali se nakon
njegovih vojnih pobjeda grka kultura proirila na irokom podruju od granica dotadanje
Perzije do zapadnih granica Egipta. Usporedno sa irenjem helenistikog utjecaja, irila se i
idovska dijaspora (tako je osnovana i njihova vrlo snana zajednica u Aleksandriji), a poela
su i prva doseljavanja na Balkanski poluotok. Iseljavanje idova iz Jude ojaalo je posebno u
doba borbi za vlast izmeu Aleksandrovih nasljednika. Pod vlau dinastije Ptolemejevia
idovi u Judi i u Egiptu imali su odreena samoupravna prava, a veliki sveenik u
jeruzalemskom Hramu bio je i svjetovni voa. Zajednicom je kao vrhovno tijelo
upravljala geruzija (grki: savjet staraca), a neto poslije veliki sabor (hebrejski kneset
hagdol), iz kojega e se razvitisanhedrin (sinedrij, grki o). Ptolemejevii i
Seleukidi nametali su grku kulturu i vjeru kako bi pomirili razliitosti mnogobrojnih
porobljenih naroda. Visoko idovsko sveenstvo i bogatiji drutveni slojevi u velikim
gradovima, koji su se gradili po uzoru na grke gradove (polise), nali su naina da, osim
grkog jezika, prihvate i neke vanjske oblike grke kulture pa su mnogi uglednici nosili grka

imena, meu njima ak i veliki sveenici. Nasuprot njima, seljaci, stoari i siromani itelji iz
unutranjosti Jude osjeali su da helenizam donosi i jaanje robovlasnitva (koje do tada jo
nije uzelo maha). Stoga je 167. pr. Kr., nakon odluke Antioha IV. Epifana da pod prijetnjom
sile zabrani idovske vjerske obrede i u Hramu uspostavi kult Jupitera Olimpskog, izbila
pobuna u mjestu Modiinu, koju je predvodio sveenik Matatija (Matitjahu) iz obitelji
Hamonejaca ( makabejci) i njegovih pet sinova (Juda Makabejac, Jonata Afus, Ivan Gadi,
imun Tasi, Eleazar Avaran). Te su borbe (167. do 140. pr. Kr.) donijele Judi politiku
samostalnost, koja je potrajala sve do rimskog osvojenja (63. pr. Kr.).
Knjievna djela iz toga doba svjedoe o drutvenom raslojavanju te nose obeanje boljega
ivota na ovom ili na onom svijetu, pozivaju u borbu protiv kraljeva iz hamonejske dinastije,
koji su prigrabili i naslov velikih sveenika, te iskazuju strepnju pred novom, nadiruom
rimskom silom. Drutvene suprotnosti za vladavine Aleksandra Janaja (103. do 76. pr. Kr.)
dovele su do graanskog rata, a zatim i do pada Jude. Kulminirale su u
sukobu farizeja (hebrejski pruim:odvojeni),

kao

predstavnika

puka,

i saduceja (hebrejski cdokim, vjerojatno zbog tvrdnje da su potomci sveenika Cadoka ili
Sadoka), kao predstavnika vladajuih slojeva. Farizeji su istupali protiv vladajuih
zemljoposjednika i zelenaa, protiv helenistike kulture i duha, vjerske su obrede obavljali
vrlo strogo, a tako su tumaili sve vjerske propise i zakone. Saduceji nisu marili za religijsku
strogost i podrobno propisane obredne radnje, odbijali su vjeru u zagrobni ivot, a u
helenskom duhu nisu vidjeli opasnosti. Brojano najmanja bila je stranka esena, koja je
okupljala najsiromanije slojeve, koji su zajedno s ostalima traili utjehu u religiji, uzdiui
svoje siromatvo (po milosti) do vrhunskog ideala. O njima se u idovskoj historiografiji
malo zna, a sebe su nazivali Zajednitvom (Jah ad) i Siromanima (anavim). O njima su pisali
povjesniari Josip Flavije, Plinije Stariji i Filon Aleksandrijski, a rukopisi (svitci) pronaeni
1947. u piljama kraj Kumrana (Qumrn) na obali Mrtvoga mora govore o zajednici koja je
odbacila stari i prela u novi savez s Bogom, ivjela u zajednici dobara i duha, strogo se
pridravajui propisa o obrednoj istoi; kupali su se (krstili) svakodnevno i oekivali
boanski prevrat, propast staroga i ustanovljenje novoga, pravednijega drutva.
Vladavina Rima
Suparnike borbe izmeu hamonejskih vladara dovele su (67. pr. Kr.) do intervencije
rimskog vojskovoe Pompeja, a time i do gubitka dravne samostalnosti. Juda je u poetku
rimske prevlasti zadrala stanovitu autonomiju, plaajui Rimljanima danak. U nadi da e
upad Parta za njih znaiti slobodu, idovi su pod Antigonom (40. pr. Kr.) podigli prvi ustanak

protiv Rima. Nakon njegova guenja Rimljani su za vladara Judeje (latinski Iudaea) postavili
Idumejca Heroda Velikoga, svojega tienika, koji je vladao do 4. god. pr. Kr. Za svoje se
vladavine sukobio s preivjelim potomcima Hamonejaca, s viim slojevima i sa siromanim
pukom. enidbom Marijamnom iz obitelji dotadanjih kraljeva pokuao je dobiti naklonost
podanika, ali je zbog poinjenih ubojstava postajao sve ozloglaenijim. Bio je zanesen
graditelj te je osim mnogih palaa i amfiteatara izgradio i velianstveni jeruzalemski Hram.
Istodobno je gradio i poganska svetita po gradovima u unutranjosti, a novana sredstva za
sve te gradnje nalazio je raspisujui sve tee poreze, koje puk nije mogao podnijeti pa je
postupno i pripadnike viih stalea liio dobroga dijela imovine. Herod je u svemu vodio
dvorski ivot po ugledu na Rim, njegova je okolina bila nesigurna, ivot nikomu nije bio
zajamen pa ni lanovima njegove obitelji. Nemo u traenju izlaza meu idovima se
oitovala u nastanku sve vie novih vjerskih struja. Meu farizejima su se oko poglavara dviju
kola,

Hilela

amaja,

razvile

dvije

temeljne

struje

tumaenju

propisa

usmene Tore. Nakon Herodove smrti uguen je jo jedan ustanak, a Rimljani su ukinuli
autonomiju Judeje i pretvorili ju u svoju provinciju. Strogo robovlasniko ureenje Rima i jo
vee siromatvo doveli su do novih buntovnih pokreta, kao to su zeloti, a pojavile su se i prve
kranske zajednice. Esensko je Zajednitvo izgradilo vjeru u dolazak dvojice pomazanika
mesija koji e idove otkupiti, odnosno izbaviti iz ropstva. Prva desetljea nove ere u Judeji
bila su vrlo burna, u zemlji su izbile mnoge pobune, koje su Rimljani krvavo uguili i
proglasili

Judeju

(6. god.)

prokuratorskom

provincijom

Cezarejom

(latinski Caesarea, hebrejski Kejsarija) kao glavnim gradom. Prokuratori (Poncije Pilat, Flor)
natjecali su se u otimanju i okrutnoj vladavini, a vrijeanje idovskih vjerskih osjeaja
postavljanjem carskih slika i kipova u njihova svetita izazivalo je nemire i ustanke u zemlji
(66. do 67), to je potaknulo cara Nerona (vladao od 54. do 68) da odredi vojskovoe
Vespazijana i njegova sina Tita da u Judeji uspostave red. Fanatini zeloti i njihovi
istomiljenici prevladavali su u gradovima, rimske legije zauzimale su Galileju (ondje se
Rimljanima predao Josef ben Matatja, zapovjednik idovske vojske, koji e u Rimu poslije
biti povjesniar idovstva i idovskog rata Josip Flavije). Nakon Neronova samoubojstva
(68) i Vespazijanova dolaska na vlast u Rimu, njegov sin Tit dobio je u zadatak okonati rat u
Judeji. Dugotrajna opsada zavrila je razorenjem Jeruzalema i Hrama 70. god. (po idovskom
kalendaru 9. ava, koji je proglaen postom i danom alosti zbog propasti svetita i drave).
Najfanatiniji zeloti pobjegli su tada u utvrde i branili se pred nadmonijom rimskom
vojskom. U tvravi Masadi na jugu zemlje devet stotina boraca branilo se dvije godine i na
kraju izvrilo samoubojstvo kako ne bi pali u ruke osvajau. Nakon svih tih dogaaja Tit je

dao kovati novac s natpisom Judaea capta i u pobjedonosnom je mimohodu uao u Rim s
mnotvom zarobljenih idova, s velikim ratnim plijenom i dragocjenostima iz jeruzalemskoga
Hrama (o tim dogaajima zorno svjedoe reljefi Titova slavoluka u Rimu).
Nakon slamanja otpora u tzv. idovskom ratu, u osvojenoj provinciji vladalo je
zapovjednitvo Desete rimske legije. Ipak su za Trajanove vladavine (98. do 117) izbile
pobune idova u Aleksandriji, na Cipru i u samoj Judeji, koje su krvavo uguene. Duhovno
vodstvo idova premjestilo se u gradi Javne (latinski Jamnia), gdje je nakon odobrenja
Rimljana ponovno zapoeo djelovati sanhedrin (sinedrij), autonomno uilite i sudite,
kojemu su se idovi podvrgavali radije no rimskim sudovima. Od tada je zapoeo golemi
napor u prikupljanju tzv. usmenoga Nauka, neke vrste obiajnoga prava, poslije objedinjenoga
u Talmud. God. 117. na rimsko je prijestolje stupio Hadrijan, koji je odluio obnoviti
Jeruzalem kao grki polis pod nazivom Aelia Capitolina, a obnovljeni Hram posvetiti
Jupiteru. To je izazvalo novo negodovanje i veliki ustanak idova pod imunovim vodstvom,
a koji je duhovni voa naroda u to doba (132. god.) Rabbi Akiba ( akiba ben josef), sin
Josefov, podrao izjavljujui da je voa ustanka mesija i nazvao ga Bar Kohba (sin
zvijezde). Ustanici su oslobodili Jeruzalem, postavili Elazara za velikoga sveenika i kovali
vlastiti novac. Hadrijan je na to poslao vojskovou Julija Severa, koji je 134. ponovno zauzeo
Jeruzalem, zatim jo pedesetak tvrava i napokon, nakon duge opsade, tvravu Betar (135), u
kojoj je poginuo i Bar Kohba, dok je Rabbi Akiba bio muen i ubijen u tamnici. Hadrijan je
zatim naredio progon uitelja, zabranio vjerske obrede, stanovnitvo prodao u ropstvo, a
Hram pretvorio u svetite njega samog i boga Zeusa. Provinciju Judeju nazvao je SirijomPalestinom, a Jeruzalem proglasio rimskom kolonijom u koju je bio zabranjen pristup
idovima. Tada je dolo do njihova velikog izgona iz Judeje i Galileje (veina idovskog
stanovnitva s toga podruja iselila se poslije, za arapskih osvajanja u VII. st.) i njihova ivota
u dijaspori, gdje su ivjeli bez svoje drave, bez sredinje vjerske ili politike uprave, s
iznimkom

babilonske

zajednice,

koja

je

jednom

razdoblju

imala

svojega egzilarha (aramejski re galuta). Za razliku od Judeje i Galileje, Zemlja Izraelova u to

je doba i dalje bila veinom naseljena idovima te je u razdoblju koje je uslijedilo ondje bila
kodificirana Mina i Jeruzalemski Talmud,kao i mnogi midrai, to je, uz Babilonski
Talmud, oblikovalo judaizam kakav danas poznajemo.
Koristei se nastojanjem rimske vlasti da udobrovolje podanike, poglavari doputenih uilita
u Javneu, Lodu i Tiberiji pokrenuli su sudbonosni razvojni tijek u idovstvu. Nadomjetajui

nepostojanje sredinjega svetita i vlastite dravne vlasti nauavanjem, stvorili su zbornike

pod zajednikim nazivom Talmud, koji e ubudue biti smjernica svim idovima.
Jo i prije protuidovskoga Kodeksa (425) istonorimskog cara Teodozija, kojim je bio
zabranjen rad mnogim uilitima u Javneu i drugim gradovima, u Babilonu, gospodarski i
brojno snanoj idovskoj zajednici, bilo je utemeljeno nekoliko uilita, koja su po uzoru na
ona u domovini nastavila prouavanja i rasprave koje e se skupiti u zbornik, danas poznat
pod nazivom Babilonski Talmud. Protuidovsko bizantsko zakonodavstvo koje se razvijalo od
V. do po. VII. st. izazvalo je simpatije idova prema prodoru Arapa u zemlje Bliskog i
Srednjeg istoka. Talmudska uilita u Babilonu od razdoblja arapskih osvajanja dobila su
punu slobodu djelovanja te su djelovala vie od pet stoljea. Njihovom su zaslugom bili ireni
talmudski propisi, to im je osobito polazilo za rukom za postojanja Bagdadskoga Kalifata,
kada su svoja nauavanja proirila na sve idovske zajednice u islamskim zemljama, a osobito
u Egiptu, sjevernoj Africi, Perziji i na Pirenejskom poluotoku, odakle je predaja bila
prenesena i u ostalu europsku idovsku dijasporu. Nakon kriarskog osvojenja Jeruzalema
(1099) prestao je organizirani ivot idova u Palestini i na Bliskom istoku.
Europske migracije
Seobe idova po Europi tekle su razliitim pravcima. Iz sjeverne Afrike prelazili su na
Pirenejski poluotok, otuda su se selili od june Francuske na sjever, da bi odatle stigli u
predjele njemakog jezinoga podruja u IX. st., premda ih je u rimskoj provinciji Germaniji
bilo ve u prvim stoljeima nove ere. Drugi su pravci tekli preko Balkanskog i Apeninskoga
poluotoka, a jedan manji krak vodio je prostorima srednje Azije prema Gruziji, kao i na jug u
daleke krajeve Arapskoga poluotoka, gdje se u Jemenu sve do suvremenoga doba zadrala
jedna od najstarijih idovskih zajednica.
Nakon irenja kranstva kao dravne religije u europskim zemljama, uslijedilo je razdoblje
provoenja estih protuidovskih mjera, to su ih uvodile vlasti i Crkva. Prve protuidovske
zakonske odredbe postojale su ve u Bizantu uKodeksu Teodozija II., a osobito u
Justinijanovu Corpus iuris civilis, koji je postao uzorom protuidovskog zakonodavstva u
mnogim europskim dravama. Bile su donesene mjere obveznog odijevanja, noenja posebnih
tzv. idovskih (iljatih) kapa, noenja sramnoga utog znaka i druge mjere. Izolacija idova
osobito je bila izraena otkako je 1555. papa Pavao IV. izdao odredbu prema kojoj su morali
stanovati u odijeljenom dijelu grada, koji je u razliitim zemljama dobio razliite nazive

(Judengasse, udioska ulica, Judeiria, a prema ljevaonici topova u Veneciji, ghetto igeto; taj
se naziv uvrijeio irom svijeta).
Prve protuidovske zakone na Pirenejskom poluotoku donijeli su Vizigoti pa su ondje arapski
osvajai u idovima nali oduevljene pomonike. Prihvativi arapski za svoj jezik poslovne
komunikacije, kao i za pisanje vjerskih i filozofskih rasprava te djelomice i za svoj knjievni
jezik, sudjelovali su u razvoju zemlje, postizali visoke dravnike poloaje, bili odlini
lijenici, astronomi, jezikoslovci, poznati obrtnici i pokretai razvijene manufakture; vrlo su
zasluni i za razvoj svilarstva. Do punoga procvata arapsko-idovske kulture dolo je za
vladavine posljednjih Omejida, Abdurahmana i njegovih sinova u Kordopskom Kalifatu
(VIIIXI. st.). Taj se gospodarski, drutveni i duhovni napredak nastavio do kraja vlasti
dinastije Almoravida (1147). No zapravo se ve 976., dolaskom na vlast Hiama II., poloaj
idova znatno pogorao. Prvi vei progoni poeli su potkraj 1066., kada je muslimanska
gomila upala u kraljevsku palau u Granadi, razapela idovskog vezira Josefa ibn Naghrelea i
masakrirala veinu idovskog gradskog stanovnitva. idovi su bili dio vojske kastiljskoga
kralja Alfonsa VI., koja je ratovala protiv Almoravida, koji su u svojoj vojsci takoer imali
velik broj idova.
To razdoblje idovske povijesti znaajno je i zbog velikih djela nove hebrejske knjievnosti,
nastalih na Pirenejskom poluotoku. Dolazak na vlast fanatinih i netrpeljivih Almohada donio
je idovima nove progone, prisilne seobe te oduzimanje slobode. idovi su tada prestali
prouavati njima strane kulture i znanosti; usporedno s jaanjem kranske panjolske i
portugalske vlasti, nakon pobjeda panjolskih kneeva nad arapskima, meu idovima se
razvila konzervativna vjerska misao. Umjesto prouavanja znanosti i filozofije, proirio se
mistiki nauk kabala.
Jaanjem Katolike crkve na Pirenejskom poluotoku, poevi od XII. st., poloaj se idova
pogorao. Veliki val progona idova iz zapadne i sredinje Europe zabiljeen od razdoblja
Crne smrti (kune epidemije 134849), nastavio se nakon protjerivanja Arapa (1452) i
utemeljenja panjolske inkvizicije (1480). Osobito je bio snaan nakon 1492., kada je
panjolski kraljevski par Izabela i Ferdinand donio odluku o progonu idova. Glavnina
idovskih izbjeglica s Pirenejskoga poluotoka migrirala je tada u smjeru Osmanskoga Carstva
i Apeninskoga poluotoka. Istodobno su izbjeglice s Apeninskoga poluotoka u najveoj mjeri
migrirali prema istonoj Europi i Levantu (posebice su bili brojni na dalmatinskoj obali, u
Solunu, na Peloponezu i u Carigradu), dok su se izbjeglice iz njemakih zemalja naseljavali
ponajprije u Poljsku i Litvu. Tada su se u gradovima Osmanskoga Carstva oblikovale

brojano, gospodarski i kulturno snane idovske zajednice. Ujedno su se obnovila i idovska

naselja u povijesnoj zemlji Izraelu. S progonima je povezana i pojava zajednica veinom
priznatih idova u protestantskoj Nizozemskoj, kao i sjeverozapadnoj Njemakoj i Engleskoj
te njihovo sudjelovanje u kolonijalnim aktivnostima Nizozemske i Engleske (prve idovske
zajednice u Novom svijetu nastale su u nizozemskim kolonijama). Proces seobe zavrio je
oko 1570. u okviru kulturnog i politikog preokreta koji je zahvatio Europu.
Od ranoga srednjeg vijeka do polovice XVIII. st. poloaj idova u europskim zemljama nije
se mnogo mijenjao; u veini oni su bili tek trpljena manjina, plaali su posebne poreze, bavili
se samo odreenim, njima doputenim zanimanjima, poljodjelstvo ili posjed zemlje nisu im
bili doputeni, a zemljoposjednici su ih esto koristili za stjecanje novanih sredstava,
tjerajui ih u novarske poslove, uzimajui pritom korist za sebe. U drutvu su ostajali stranci,
ivjeli su u svojim opinama (zajednicama) i nisu se mijeali s okolnim puanstvom.
Usponom merkantilizma u Europi dolo je i do prve velike emancipacije idova, koji su od
tada tvorili vrsto povezanu skupinu. Osobito je to bilo primjetno u Francuskoj, gdje je 1791.
u Konventu bila izglasana graanska ravnopravnost idova. Nakon toga oni su tu
ravnopravnost izborili u svim europskim dravama osim u Portugalu (tek 1910) i u Carskoj
Rusiji (revolucijom 1917). U zemljama u kojima se uvoenje prava idova odvijalo s vie
tekoa, od XVIII. st. ojaao je, posebice u njemakim zemljama, prosvjetiteljski
pokret haskala, pod vodstvom njemakog filozofa Mosesa Mendelssohna (172986). Taj
se pokret poslije proirio u Poljsku te u Rusiju, gdje je trajao gotovo do 1881. Ondje su od
XIX. st. do 1918. ivjele dvije treine europskih idova (oko 5 milijuna), a carski je reim
potaknuo nekoliko protuidovskih izgreda i pogroma (188182., 1891., 190607); najvei val
bio je u doba revolucije i graanskog rata (191720), kada je bilo ubijeno oko 50 000 ljudi. Ti
su pogromi doveli do pojave cionistikoga pokreta i stvaranja Bunda, idovske inaice
socijalistikog pokreta.
Veliko siromatvo idovskih masa i progoni uzrokovali su este emigracije u SAD i Argentinu
poetkom XX. st. Prvi doseljenici u Sjevernoj Americi doli su u XVI. i XVII. st., a prva
idovska opina bila je osnovana 1654. u New Amsterdamu (dananji New York). Nakon
svakoga progona u Europi pojaavalo se iseljavanje u Ameriku, u kojoj su mnogi vjerski
prognanici, osobito protestanti, nalazili utoite. Od samoga poetka idovi su u Americi
imali vee slobode nego u Europi, kako u privrednom tako i u javnom i kulturnom ivotu.
Budui da su i ondje postojale predrasude i zatvorenosti pojedinih zajednica, od poetka su se
bavili malim brojem zanimanja (krojai, ugostitelji, sitni obrtnici, poslije umjetnici i djelatnici

kazalita, filma i tzv. ou-biznisa, a nakon ukljuivanja drugoga narataja slobodna

intelektualna zanimanja: odvjetnici, novinari, pravnici, lijenici, ljekarnici i znanstveni
radnici).
Kao izravna posljedica Dreyfusove afere u Francuskoj (18941906), ruskih carskih pogroma,
nerijeenih materijalnih i drutvenih problema idova, jaao je politiki cionizam kao
svojevrsni idovski nacionalni preporod i pokret koji je teio ponovnomu naseljavanju
Palestine i stvaranju nove idovske drave na tom prostoru. Stoga je tada poelo iseljavanje
na podruje Palestine, tada pod vlau Osmanskoga Carstva, podijeljene u vie sandaka, gdje
su do tada ivjele samo malobrojne idovske zajednice. Poetkom XX. st. idovi su stekli i
znatan utjecaj u Velikoj Britaniji, gdje je tzv.Balfourovom deklaracijom (1917) bilo zajameno
osnivanje nacionalne drave idova na tlu Palestine, to je Liga naroda 1922. i potvrdila
odabravi teritorij unutar britanskoga mandatnoga podruja (mandatna Palestina).
Od 1922. do stvaranja drave Izrael
Na osnovi rasnog antisemitizma, znanstveno formuliranoga na temelju nekih filozofskoantropolokih teorija XIX. st., nakon izbijanja II. svjetskog rata stvoren je u Berlinu plan o
biolokom unitenju idova i drugih inferiornih rasa. Plan je na zahtjev A. Hitlera bio
donesen na nacistikoj konferenciji u Wahnseeu kraj Berlina, pod nazivom Konano rjeenje
idovskoga pitanja (njemaki Endlsung). Proveden je u nekoliko faza u cijeloj okupiranoj
Europi, gdje je bilo ubijeno, ugueno i spaljeno oko 6 milijuna idova ( holokaust). U
izraelskoj i idovskoj meunarodnoj javnosti od 1980-ih za te se dogaaje ustalio naziv oa.
Za II. svjetskog rata idovi su u Varavskom getu dignuli ustanak protiv Nijemaca, a
sudjelovali su i u gotovo svim pokretima otpora.
Na veem dijelu britanskoga mandatnog podruja u Palestini osnovana je (1948), na temelju
odluke Ujedinjenih naroda, drava Izrael, u koju se uselilo nekoliko stotina tisua idova
iz svih krajeva svijeta, a posebno iz Europe. Nakon 1948., osobito nakon tzv. estodnevnog
rata 1967., u Izrael je izbjeglo i oko 800 000 idova iz arapskih zemalja, iji potomci danas
ine znatan dio izraelske idovske zajednice. Useljavanje je bilo praeno krvavim sukobima
izmeu idova i Arapa te odbijanjem susjednih arapskih zemalja da priznaju dravu Izrael.
Iseljavanje u Izrael iz SSSR-a i bivega sovjetskog bloka uglavnom je bilo onemogueno.
God. 1964. u SAD-u je utemeljena skupina koja se izvan mree idovskih organizacija borila
za prava sovjetskih idova na iseljenje u Izrael. idovi iz SSSR-a i istonoga bloka osobito su
se pokuali iseliti nakon estodnevnoga rata (1967), zbog rastuega dravnog antisemitizma u

SSSR-u

zemljama

Varavskog

ugovora.

Njihov

je

pokret

nazvan refusenik (hebrejski mesorav alija: onaj kojemu nije doputeno useljenje u Izrael), a
jenjao je izmjenom okolnosti, nakon dolaska na vlast M. Gorbaova. Jedan od
najpoznatijih refusenika suvremeni je izraelski politiar Natan aranski.
Osnove znanstvenog prouavanja idovske povijesti postavljene su u XIX. st. utemeljenjem
Wissenschaft des Judentums, pokreta koji je teio kritikom istraivanju idovske literature i
kulture (ukljuujui i rabinsku literaturu), koritenjem znanstvenih metoda. Predstavnici toga
pokreta, meu kojima su se osobito istaknuli Leopold Zunz, Abraham Geiger i Zechariah
Frankel iz njemakih zemalja, Samuel David Luzzatto s Apeninskoga poluotoka te Nahman
Krohmal i Solomon Judah Rappaport Lejb iz Galicije, primjenjivali su znanstvene metode u
tumaenju izvornih tekstova, nastojei identificirati poetke razvoja idovske tradicije te ju
smjestiti u iri kontekst svjetskih kultura. Wissenschaft des Judentums i danas se smatra
temeljem akademskoga studiranja idovstva.

3. ISLAM
3.1 Islam openito
islam (arap. islm: pokornost Bojoj volji, predanost Bogu), monoteistika religija nastala u
Arabiji u VII. st. Osnovao ju je Muhamed (temelji se na propovijedanju Bojega poslanika
Muhameda izmeu 610. i 632), a njezini se sljedbenici nazivaju muslimani. Islam uz religiju,
dranje kojim se oituje pokornost Bojoj volji, znai i civilizaciju (ovozemaljsku ureenost
zajednice po islamskim zakonima). Islamska era poinje 622., kada se Muhamed sa svojim
pristaama preselio iz Meke u Medinu.
Nastao u polunomadskome mnogoboakome drutvu Arapskoga poluotoka, gdje je ve bilo
gradova s trgovakom elitom, islam je od idovstva i kranstva naslijedio strog i radikalan
monoteizam,

pojedina

gnostika

nauavanja,

od

predislamske

arapske

religije (dahilijet) zadrat e neke moralno-pravne propise i obiaje (klanska solidarnost,

mnogoenstvo, svetite Kaba). Unato tim sloenim poticajima i utjecajima, islam e se
oblikovati kao izvorna religija, plod arapskoga religijskog iskustva. etiri su izvora islama:
kuranska objava ( kuran; preko arkanela Gabrijela /Dibril, Debrail/Alah je Muhamedu
kazivao Kuran, koji se smatra svetim i vjenim tekstom), Muhamedove upute i praktini
ivotni primjeri (uz Kuran, normativnu vrijednost za islam ima suna /sunna/, zbirka
prorokovih izreka i djela), jednoduna suglasnost velikih islamskih zakonoznanaca i teoloko
razmiljanje, logike prosudbe po analogiji.
Islamsko vjerovanje (iman) sadri est temeljnih vjerskih istina: vjerovanje u postojanje
jednoga Boga ( alah), stvoritelja i nestvorena, svemogueg i milosrdnog; vjerovanje u
postojanje anel (meleci), hijerarhijski rasporeenih; vjerovanje u sve etiri pisane objave
(Davud, Musa, Isa i Muhamed; Muhamed je bio posljednji prorok); vjerovanje u Boje
poslanike od Adema (Adam), preko Nuha (Noa), Ibrahima (Abraham), Muse (Mojsije), Ise
(Isus) do Muhameda; vjerovanje u sudnji dan, kada e tjelesa mrtvih uskrsnuti, bilo za rajske
radosti (denet), bilo za paklene muke(dehenem); vjerovanje u predodredbu (kader), po kojoj
se sve zbiva po Bojem odreenju i doputenju.
Islamski nauk o ovjeku kao religioznom biu oituje se sveukupnim vjernikim ivotom, a
na poseban nain u bogotovnim inima. Zato je u islamu damija neodvojiva od trgovakoga
sredita, a religija od politike. Pet je temeljnih bogotovnih dunosti, pet stupova islama:
ispovijest vjere, obredna molitva (salat ili namaz), ramazanski post, obvezni vjerski

prinos (zekat) i hodoae u Meku ( had). Osim tih temeljnih obveza postoje i druge:
obrezanje, sveti rat(dihad), zabrana svinjetine i opojnih pia, zabrana posuivanja uz kamate.
Islamski kalendar ima 12 lunarnih mjeseci. Petak je molitveni dan (duma). Glavni su
muslimanski blagdani Ramazanski bajram i Kurban ili Hadijski bajram. Slavi se i
Muhamedov roendan.
Premda Kuran sadri osnovno naelo naravnoga zakona (initi dobro, a izbjegavati zlo), islam
je tipino pravna religija. Obiteljske, drutvene i bogotovne odnose podrobno propisuje
erijatsko

pravo,

koje

obuhvaa

obavezu(farz), obavezu (radib), preporuku (suna); pohvaljeno

strogo
djelo,

propisanu
strogu

zabranu (haram) pokueno djelo (mekruh) i djelo koje se ne preporuuje (mufsid). Od VII. do
IX. st. razvijala se islamska pravna znanost, sa svoje etiri pravne kole. U islamskim
zemljama danas je erijatsko pravo uglavnom zadrano na podruju obiteljskoga
(porodinoga) prava (veina zemalja), negdje je zamijenjeno graanskim pravom (Turska), a
u nekim je zemljama na snazi u cijelosti (Saudijska Arabija).
Teologija, filozofija i mistika nisu u sreditu islama, jer je on vie zaokupljen ljudskim
ponaanjem nego Bojom naravi, zato je u islamu naglaen Boji zakon (erijat). No u susretu
s bizantskom, perzijskom i indijskom kulturom i njima pripadnim religijama, u islamu se
razvila teologija, filozofija i mistika. Teologija ( kalam) se poela sustavnije razvijati u
IX. st. U sreditu je teolokih razmiljanja pitanje Boje predodredbe i ljudske slobodne volje.
Filozofija ( falsafa) se poela razvijati u IX. st. pod utjecajem prijevoda grkih filozofa
(Platon, Aristotel i Plotin) na arapski. Svrha joj je bila uskladiti grku misao s islamom.
Glavni su predstavnici klasine islamske filozofije Ibn Sina (Avicena), Al-Farabi i Ibn Rud
(Averroes). Dok su bizantski i bliskoistoni krani posredovali grke filozofe islamu,
sudjelujui u njihovu prevoenju na arapski, u srednjem vijeku skolastici e upoznati
Aristotela posredovanjem arapskih filozofskih djela i prijevoda. Mistika ( sufizam) je
nastojala produbiti unutarnji odnos izmeu Boga i ovjeka, to je izmicalo zakonskomu
propisu (erijatsko pravo) i teolokomu racionalizmu. Nastala je u Iranu u VIII. st. pod
nazivom tesavuf. Glavni su predstavnici islamske mistike Halad, Al-G(h)azali, Arabi, Ibn
Farid i Rumi. Sufizmu e ipak biti skloniji ijizam nego sunizam.
Islamska zajednica (Umma) okuplja se oko jedinstvenoga dogmatskoga, bogotovnog i
pravnoga sustava. Umma je nastala 622. u Medini kao religijska i politika zajednica, u kojoj
se vjersko i drutveno, bogotovno i svjetovno duboko isprepleu. Muhamed je Boji
poslanik, ali i dravnik, vojskovoa i diplomat. Izvor politike vlasti nije javno mnijenje te

dogovor i ugovor prema njemu, ve Alah, koji je za to ovlastio svojega poslanika. To

jedinstvo religijskoga i politikoga kroz povijest e obiljeiti Ummu i u susretu sa
zapadnjakim drutvom, gdje se to dvoje razlikuje i razdvaja, nametnut e muslimanima
ozbiljne probleme.
U islamu nema klera u kranskom smislu, ve se upuenu svjetovnjaku povjerava odreena
vjerska sluba (mujezin, imam, hatib, muftija). Kako je u sreditu islama erijat i erijatsko
pravo, glavni su vjerski slubenici pravnici teolozi ( ulema). U islamskim zemljama muftija
je, u skladu sa erijatskim pravom, rjeavao sluaj i donosio rjeenje, a kadijaga provodio u
praksi. Kalif je bio vie svjetovni i politiki zatitnik islama, a ne vrhovni vjerski poglavar u
uem smislu.Damija je ne samo bogomolja (kultno mjesto) ve i ustanova s popratnom
vjerskom kolom (mekteb, medresa) i knjinicom.
Islamska zajednica na samom se svom poetku (druga pol. VII. st.) podijelila na sunite,
haridite i ijite. Premda je povod bio borba oko kalifata, ogranci su se s vremenom odvojili
pravno i dogmatski. Uz Kuran suniti (sunizam) prihvaaju jo tri izvora islama i erijatskoga
prava (suna, idma i kijas). ijiti (ijizam) osporavaju idmu i naglaavaju ulogu osobnog
istraivanja. Zbog isticanja subjektivnoga naela vjerskog iskustva, ijiti su se dalje
ralanjivali na pojedine sljedbe (duodecimiti, ismailiti, karmati). Novije su sljedbe ijitskog
ishoda ahmadizam i babizam. uvajui zajedniki dogmatski i bogotovni okvir, sunizam se
ralanjuje na pravne kole (mezheb). Suniti tvore veinu (90%) u islamu, ijiti manjinu
(10%).
Za Muhamedova ivota (medinska drava) islam se proirio cijelim Arapskim poluotokom,
bilo vojnim pobjedama bilo taktinim pridobivanjem beduinskih plemena. Za etvorice prvih
kalifa (632661) vojnim osvajanjem islam se proirio u Siriju, Palestinu, Irak, Perziju,
Zakavkazje, Egipat i sjevernu Afriku (zlatno doba islama). Za omejidskih (661750) i
abasidskih (7491258) kalifa osvojena je berberska Afrika i panjolska, a na istoku dijelovi
Indije i sredinje Azije. Osmanlije su proirili islam u Maloj Aziji i po Balkanu. No islam se
nije irio samo vojnim osvajanjem ve i vjerovjesnikim posredovanjem trgovaca i sufijskih
bratstava (derviki redovi). Trgovake karavane proirile su ga Crnom Afrikom, a pomorski
trgovci (VIIIXV. st.) jugoist. Azijom (Malezija, Indonezija, juni Filipini).
Suvremeni islamski svijet obuhvaa pet kulturolokih zona: arapsku (arap. zemlje i narodi),
tursku (Osmanlije, Azerbajdanci, Turkmeni i dr.), iransko-indijsku (Iran, Afganistan,
Pakistan, Banglade, muslimani u Indiji), maleku (Malezija i Indonezija) i crnoafriku

(Eritreja, Nigerija, Sudan i dr.) zonu. Na tom raznolikom supstratu islam je stoljeima razvijao
bogatu, raznoliku i jedinstvenu islamsku civilizaciju. U XIX. i XX. st. u islamskom svijetu
dolo je do istodobne tenje prema panislamizmu (politiko, gospodarsko i duhovno jedinstvo
islamskih zemalja i naroda) i prema nacionalizmu (stvaranje posebnih drava na jezinoj,
kulturnoj i povijesnoj podlozi, s veim ili manjim stupnjem svjetovnosti). Islamsko drutvo u
XX. st. nije bilo neosjetljivo ni prema utjecaju socijalistike i komunistike ideologije. Osim
toga, postoji tenja povratka izvorima islama (fundamentalizam) i istodobno nastojanje da se
islam prilagodi modernomu dobu (reformizam). U svijetu ima oko milijardu muslimana, a
znatna dijaspora ivi u Europi i SAD-u.

3.2 Sufizam
sufizam (prema arap. sfi:
sufi, od sf:
vunena halja), mistino-asketski smjer u islamu;
naziva se i tesavuf. Nastao je u Perziji u VIII. st. pod utjecajem neoplatonistikoga,
idovskoga i kranskog mistinog nauavanja. Njegovi sljedbenici (sufiji) slubenom su
islamskom legalizmu suprotstavili unutarnje mistino iskustvo, prisan odnos izmeu Boga i
ljudske due, pri em su se pozivali na neke retke iz Kurana. Slubeni se islam najprije
suprotstavio sufizmu; s islamskim pravovjerjem pomirio ga je al-Ghazali. Mistini put daje
prednost intuiciji i nadahnuu pred racionalnom spoznajom, a ljubavi prema Bogu pred
vrenjem zapovijedi. Taj put pretpostavlja odricanje od vanjskoga svijeta i strasti, to se
postie askezom. Na putu prema ekstazi sufi se moe posluiti tehnikom ponavljanja pri em
se ponavlja neka rije, ita poezija, slua glazba ili plee. No to je po sufijskom nauavanju
samo ljudski napor, a prosvjetljenje, temeljno stanje, dar je Boji. Neiskusna uenika na tom
putu upuuje uitelj. Od VIII. do XI. st. sufizam je bio individualnog obiljeja, a onda su
nastala sufijska bratstva ili derviki redovi. Glavni su predstavnici zlatnoga doba sufizma
mistikinja Rabia, al-Halad i al-Ghazali. Nakon Ghazalijeve smrti sufizam se podijelio na
intelektualni i puki. Intelektualni smjer (Ibn Arabi, Farid i Rumi) tei metafizikoj ili
gnostikoj mistici, a puki se sufizam nakon XI. st. organizirao u sufijska bratstva. U izricanju
mistinog iskustva sufizam je razvio na arapskom, perzijskom i turskom jeziku posebne
knjievne vrste s vinskim i ljubavnim motivima kao simbolima mistinoga jedinstva.

3.3 Sunizam
sunizam (prema arap. sunna: predaja), vjerski nauk i praksa islamske grane sunita. Prihvaa
sva etiri izvora islama (Kuran, suna, idma i kijas), etiri prva kalifa, omejidske i abasidske
kalife. Kalif je vrhovni poglavar, nasljedan (kurejko pleme) ili izboran (esta praksa),
zatitnik je pravovjerja ime se razlikuje od imama u ijizmu. Sredinji nauk predstavlja Boji

zakon (erijat), a u obliku erijatskoga prava razradile su ga pravne kole. Budui da je

legalistiki tip religije, sunizam se opirao i teolokoj i filozofskoj spekulaciji o Bogu, a
pogotovu mistinim iskustvima; ipak je u umjerenom obliku sve troje prihvatio u sustav.
Kako nije sklon subjektivnim religijskim iskustvima, sunizam se ralanio na pravne kole
unutar zajednikoga sustava i time, za razliku od ijizma, izbjegao cjepkanje na sekte.

3.4 ijizam
ijizam (prema ijiti), manjinska islamska grana nastala u VII. st. za borbi i rasprava oko
legitimiteta kalifske slube; sljedbenici su ijiti. U poetku je to bio politiki i arapski
pokret koji je osporavao zakonitost prvih triju kalifa (Abu Bakr, Omar i Osman) u korist Alija,
Muhamedova roaka, posinka i zeta. ijiti, Alijeva stranka, drali su da kalif treba obnaati
samo funkciju imama, vjerskoga poglavara, a svjetovna vlast treba pripasti emiru (poslije i
ahu). Tako shvaen kalifat (imamat) bio bi nasljedan i pripadao bi samo Alijevim
potomcima. Alijevi protivnici smatrali su da kalif treba biti i vjerski i svjetovni poglavar
muslimanske zajednice i da se treba birati iz kurejkoga plemena, kojemu je pripadao
Muhamed. Kada je u sukobu s Muavijom 637. Ali pristao na arbitrau, a ona kalifat dosudila
Muaviji, iz Alijeve stranke izili su hariditi i jedan njihov pristaa ubio je Alija (661). Nakon
toga e ijizam osporavati i omejidske i abasidske kalife i s vremenom postati perzijskim
pokretom koji se opirao arapskoj premoi. U XVI. st. ijizam je postao dravnom religijom u
Perziji. S vremenom je razvio nauk i praksu u mnogo emu razliitu od sunizma. Nauk u
ijizmu u tri se glavne toke razlikuje od sunitskoga: posebnim shvaanjem imamata,
mesijanizmom (mahdi) i otkupiteljskom ulogom patnje (muka). Imamat je nasljedan (Alijeva
loza), a imam je karizmatik, jamac pravilnoga shvaanja i primjene islamskoga nauka; on je
nesagrjeiv i nezabludiv; svjetovni vladar (ah) zamjenik je skrivenoga imama na politikoj
razini, a uitelji zakona (mula, ajatolah) imamovi su posrednici s narodom. Veina ijita
(imamiti) priznaje da je do sada bilo 12 zakonitih imama, dok ismailiti priznaju samo njih
sedam; posljednji imam (sedmi, odnosno dvanaesti) nije umro nego je samo nestao; skriven,
doi e uoi sudnjega dana kao mahdi. U teologiji ijizam je otvoreniji od sunizma, osobito
prema mistinomu iskustvu (sufizam), pa e se u njem nesmetanije razvijati sufitska i
dervika bratstva. Doputa likovne prikaze (ovjek, ivotinja, zamiljena bia), to je dolo do
izraaja u minijaturi i tapiseriji. Hodoae u Meku moe se zamijeniti hodoaem u Nadaf
(Najaf) i Karbalu (mjesto Alijeve pogibije).

4. HINDUIZAM
hinduizam (prema novoperz. hindu: Indijac), indijski religijski, filozofski i drutveni sustav;
drugo ime za brahmanizam. Hinduizam se razlikuje od veine velikih religijskih sustava
po tome to nema osnivaa ni proroka, a nijedna se doktrina, dogma ili vjerska praksa ne
smatra njegovom odluujuom odrednicom; ne posjeduje jedinstven teoloki sustav ni
moralni kodeks; koncepcija boga nije u njemu sredinja; nijedan sveti spis na kojem se temelji
nema za sljedbenike jedinstven autoritet. Nastao je u drugoj polovici II. tisuljea pr. Kr. na
temeljima vedske brahmanske religije arijskih doseljenika to je obiljeeno korpusom svetih
tekstova, Veda, koje se smatraju objavom. Na tragovima duhovnosti upaniadi, tekstova s
kraja vedskoga razdoblja, ponikli su pojmovi o dui, sopstvu (tman), o rijei kao
iskonu (brahman), o ponovnom raanju (samsra), o zakonitosti koja odreuje oblike roenja
i sudbine (karman), ili o osloboenju (moka) iz vezanosti u svijetu. Ljudskom je ivotu
svojstvena aksioloka ljestvica etiriju svrha(pururtha): udnja ili uitak (kma), korist ili
vlast (artha), pravda ili dunost (dharma) i osloboenje ili izbavljenje(moka). Dharma
ustrojava

ljudski

ivot

drutvo,

propisuje

stalee (varn a): sveenike(brahmane), vladare

razliite

dunosti

za

ratnike (katriye), seljake,

razliite
obrtnike,

trgovce (vaiye) i sluge (dre). Indijsko se drutvo, teorijski rasporeeno u etiri stalea, u
stvarnosti dijeli na tisue endogamnih ili profesionalnih zajednica, kasta (jti). Postizanju
osloboenja,

kao

najvanije

svrhe,

askeze (tapas), znanje (jna), sustavna

slue

mnogi

putovi (marga): obredi

meditacija (yoga) ili

predana

pobonost (bhakti). Vedsko su znanje nosili brahmani, a potonje, tantriko, duhovni

uitelji(gurui). Meditacija dopunjuje razumsko znanje, razvija se u sustavu yoge, a utjee i na
gotovo sve druge filozofske i vjerske sustave.
Pobonost, kakva je dobila klasian teistiki izraz u Bhagavadgti (dijelu epa Mahbhrata),
naznake ima ve u Vedama(gdje su vani bogovi Indra, Agni, Soma, Varun a, Srya i dr.), u
enciklopedijskim prirunicima purnama ponajvie se usredotouje na bogove Vin ua i ivu,
a u obrednim, ezoterinim djelima tantrama na kult boice (Dev) kao moi (akti)boga. U
kasnosrednjovjekovnom hinduizmu (ili mlaem brahmanizmu), koji je nastao kao rezultat
izravnih dodira s islamom, osobito od XII. st., njeguje se predanost, ljubav prema
bogu (bhakti). To razdoblje snano obiljeavaju razliito izraena tovanja glavnih bogova,
Vin ua u utjelovljenjima Kr n e (Kr nabhakti, krnizam) i Rme (Rmabhakti, ramizam) te
ive i boic (Lakm, Durg, Kl). Tvorci su tih oblika tovanja mnogobrojni pjesnici te

uitelji i propovjednici koji su zadobili velik broj sljedbenika, a nerijetko su i sami bili
smatrani svetim ljudima.
Uz glavne bogove Vin ua i ivu, koji u troliku (trimrti) obuhvaaju i Brahmana (ili Brahmu)
koji je ostao apstraktan, potisnut bog sa samo jednim hramom u Indiji, postoje i mnogobrojni
bogovi koji pripadaju mjesnim kultovima.
Hinduizam je po broju vjernika trea svjetska religija, rairena poglavito u Indiji (oko 85%
hinduista). Hinduista ima i u Nepalu, ri Lanki, Indoneziji, u zemljama Afrike i Amerike, gdje
nastaju neohinduistiki kultovi, sljedbe i pokreti.

5. BUDIZAM
5.1 Budizam - openito
budizam, religijski

sustav

nastao

Indiji

VI.

V. st. pr. Kr.

(oprean

vladajuemu brahmanizmu), osnovan na uenju Siddhrthe Gautame ( buda). Glavni

sadraj uenja (dharma) tvore etiri plemenite istine (catvari rya satyni) o patnji,
nastanku patnje, prestanku patnje i osloboenju od patnje. ivot je patnja (duhkha), uzrok su
patnji elja (volja, e, trn
) i neznanje (avidy), koji stalnim nemirom, kao naelom
uzronosti (karman), odreuju sudbinu svakoga ovjeka i stvaraju neprekidni krug raanja i
smrti (samsra), tj. ponovnih utjelovljenja, koja su opet patnja. ovjek se toga moe
osloboditi postizanjem nirvn e (utrnua, ugasnua), tj. odvraanjem od svega to vezuje uz
ivot. Tomu vodi osmerolani put (atga
mrga), tj. prava vjera, prava odluka, pravi

govor, pravo djelovanje, pravo ivljenje, prava tenja, pravo miljenje i prava usredotoenost.
ovjek je, prema budizmu, tek privremeni zbir pet nakupina (skandha): oblika ili fizikoga
tijela (rpa), osjeaja (vedan), percepcije ili razumijevanja (samja), volje(samskra) i iste
svijesti (vijna). Njihove su znaajke roenje, starost, smrt, trajanje i mijenjanje; bez
esencije

su(antman), bez

stalnosti (anitya), prazne (nya) i

obiljeene

patnjom (duhkha). Budizam pitanje supstancije i due smatra iluzornima, pa se katkad i

odreuje kao religija bez boga ili bez due. Budizam se suprotstavlja vladajuemu
brahmanizmu nepriznavanjem kasta, obreda i askeze, a rtvovanju ivotinja pretpostavlja
samilost, strpljivost i samoodricanje. Do XIII. st. budizam je ieznuo iz Indije izvrivi jak
utjecaj na brahmanizam, a sam se postupno pretvorio u puku religiju s obiljejima onoga
emu se suprotstavljao (asketizma, misticizma, ritualizma). Prva od triju glavnih grana
budizma, ortodoksna, starija hnayna (mala kola), nastala je od IV. st. pr. Kr. do I. st., kada su
se formirale prve budistike kole na temelju razliitog tumaenja izvornog uenja, to se
izrazilo na etiri vana budistika sabora. Dananji je hinayanski budizam, utemeljen na
koli theravda (govor starih), rairen u ri Lanki, Tajlandu, Burmi i Kambodi. Druga grana,
mlaa, puko-sinkretistika mahyna (velika kola), nastala je od I. do VII. st. i na njoj se
danas temelji budizam rairen u Kini, Japanu, Vijetnamu i Koreji. Trea grana, ezoterini
budizam (vajrayna), nastao je nakon VII. st. i na njemu se temelji dananji budizam u Tibetu
( lamaizam), Mongoliji i Japanu. Budistika filozofija doivljava najvei procvat u
mahayanizmu.

Od

mnogobrojnih

skeptikamdhyamika (pristaa

budistikih

srednjega

kola

puta)

najvanije
i

su

idealistika,

umjerenoetiki

nastrojena yogcra (pristaa prakticiranja yoge). Budistika misao utjecala je na razliite

smjerove u europskoj filozofiji, osobito u XIX. st. (A. Schopenhauer i dr.). Broj sljedbenika
budizma moe se tek procijeniti (od 150 do 500 mil.) budui da budizam ne iskljuuje i
pripadnost drugim vjerama.

5.2 Lamaizam
lamaizam ili tibetski budizam, grana budizma koja je nastala i razvijala se na Tibetu od VII.
do XIII. st.; osnutak se pripisuje indijskome redovniku Padmasambhavi. On je modificirao
mahynski budizam, stopivi ga s autohtonim amanistiko-tantristikim vjerovanjima. Nova
religija ubrzo je stekla pristae. Njezino je irenje bilo privremeno zaustavljeno u IX. i X. st.;
u XI. st. dolo je do cijepanja u kole, od kojih je sakya imala vodeu ulogu. Doba procvata
lamaizma XIII. je st.; prevodili su se indijski budistiki tekstovi i uvrtavali u tibetski kanon
svetih knjiga (Kanur, Tanur). Izmeu kola su se razvile borbe oko prava na nasljedstvo
velikoga lame, vrhovnoga vjerskog poglavara, to je uz niz drugih initelja dovelo do
opega slabljenja. Radikalnu reformu proveo je Tsongkhapa (13561419) svojom
krjeposnom kolom gelug, nastojei lamaizmu vratiti prvotnu istou. Za razliku od
prijanje crvene kole, koja je dobila naziv po crvenim eirima i odorama, Tsongkhapa je
uveo utu boju, pa je njegov smjer prozvan uta kola. (crvena kola postoji jo danas u
predjelima Himalaje: Ladakh, Sikkim i Butan). Proglasivi se velikim lamom iz Gah
Ldana, Tsongkhapa je proveo niz organizacijskih mjera (podjela vjernika u okruge,
koncentracija vjerske vlasti pod sredinjim autoritetom, priznanje karme, obveza celibata) i
uveo mnoge obrede i ceremonije sline obredima Katolike crkve. Uveo je biranje velikoga
lame po naelu reinkarnacije: duh netom preminuloga velikog lame prelazi u novoroeno
dijete (bilo kojega podrijetla), koje se prepoznaje po odreenim znacima i odgaja u samostanu
za svoj budui poziv. Lamaizam priznaje mnotvo bogova iz razliitih religija, od kojih
Amitbha, Padmapn i i Vajrapn i tvore veliko trojstvo. Obiljeja su lamaizma raskoan
obred, vjerovanje u demone, vraanje, noenje molitvenoga ezla i okretanje molitvenoga
mlina. Vrhunac je kulta posveenje i podjela svete vode, blagdan koji se slavi na Novu
godinu. Od XV. st. lamaistika hijerarhija priznaje dvojicu velikih lama: dalaj-lamu, koji je
kao zemaljski i svjetovni poglavar vladao u Lhasi; on se smatra inkarnacijom bodhisattve
Avalokitevare; drugi je panchen-lama, inkarnacija Buddhe Amitbhe, duhovni poglavar s
boanskom moi nepogrjeivosti, ije je sjedite u Tashlunpou. U XVI. st. lame su imali
snane politike i ekonomske pozicije u zemlji. Rivalitet koji je postojao izmeu dalaj-lame i
panchen-lame esto su iskoritavale velike susjedne sile. Iz Tibeta je lamaizam izmeu XIII. i
XVI. st. prodro u Mongoliju, a odatle se u XVII. i XVIII. st. proirio i u europski dio Rusije,

meu Burjate i Kalmike. S vremenom se broj lama toliko poveao da je, npr. u Mongoliji,
inio treinu cijeloga puanstva. Kineska je vlast 1959. ukinula tibetske institucije, ruila
samostane, ubijala redovnike. Pretpostavlja se da u sadanjem Tibetu, Mongoliji i na
Himalaji, dijelovima Kine i bivem SSSR-u te u dijaspori (u Indiji i na Zapadu) ima 10 do
20 mil. sljedbenika tibetskoga budizma.

6. JINIZAM
jinizam (dinizam, inizam; dainizam) (prema sanskrt. jina: pobjednik ili jaina: koji
slijedi pobjednika), indijska religija koju je u VI. st. pr. Kr. utemeljio uitelj Mahvra (u
dananjoj dravi Biharu); nastala je (istodobno s budizmom) kao reformni pokret
unutar brahmanizma.

Nastanak

jinizma

vee

se

uz

redovniku

zajednicunirgrantha (sanskrt.: koji su bez okova) nastalu 750. pr. Kr., a jinistiki tekstovi
(dogmatske odredbe, redovnika pravila, komentari, legende) skupljeni su u kanon potvren
na saboru u Ptaliputri u IV. st. pr. Kr. Glavni je jinistiki nauk traenje puta ovjekova
osloboenja iz kruga ponovnih raanja (samsra) pravilnim uvidom, pravilnim znanjem i
pravilnim ivotom, odnosno djelima. Svijet je vjean i neprolazan, njime ne upravlja Bog,
nego kozmiki i udoredni zakoni. Vjene due zaogrnute materijalnim tijelima lutaju od
poetka, razmjerno svojim djelima, utjelovljene kao bogovi, ljudi, ivotinje, biljke i dr.
udoredno ivljenje, meditacija i askeza, tijekom mnogih ponovnih raanja dovode do
postupnog oienja; osloboenje se postie samo redovnikim ivotom. Etika je odreena
temeljnim naelom nenasilja (ah ims), a kuni i hramski kult donosi oienje; jinisti
prakticiraju svetkovine i hodoaa. Jinistiku zajednicu (od III. st. pr. Kr.) ine dvije glavne
skupine: digambare (sanskrt.: odjeveni u zrak), koji po uzoru na Mahvru hodaju goli, i
mnogobrojniji vetmbare (sanskrt.: odjeveni u bijelo), koji nose bijelu odjeu. Jinizam je
danas utjecajan u indijskim dravama Rajasthanu, Gujaratu, Punjabu, Karnataki i
Maharashtri; ima oko etiri mil. pripadnika.

7. SIKHIZAM
sikhizam (prema Sikhi), monoteistika etnika religija nastala na podruju Punjaba u Indiji u
XV. st. Utemeljio ju je prvi guru Nanak, a nastavilo prenositi devet gurua (pa se sikhizam
naziva i religijom gurua); prenoenje objave zavrio je deseti guru Gobind Singh (1666
1708). U osnovi sinkretistika religija, sikhizam se razvio iz hinduizma pod utjecajem islama,
te je idejom o jednakosti svih ljudi stekao mnoge pristae. Temeljni poticaji sikhskoga nauka
nalaze se u hinduistikom kultu pobonosti bhakti. Nakon znatnijeg utjecaja islama,
prevladalo je uvjerenje da je Bog jedan, poznat pod razliitim imenima i ljudima nepoznatljiv.
Od hinduizma sikhizam je preuzeo tenju o samsari, krugu roenja i smrti, i
o karmanu, plodu djelovanja u prolim ivotima. Takvo je vjerovanje otvoreno hinduistima,
muslimanima i svim kastama. S vremenom je prerastao u snaan reformski pokret. Osobitu
ulogu imao je peti guru Arjun Mal (15631606) koji je utemeljio sveti grad Amritsar (uveni
Zlatni hram) kao sjedite zajednice i oko 160304. sastavio Adi Granth(pandapski: Prva
knjiga), jedinu sikhsku kanonsku knjigu. Arjunov je utjecaj ugroavao mogulskoga cara
Jahangira koji ga je dao pogubiti. Nakon Arjunove pogibije, poeli su sukobi Sikha i
muslimana, a Sikhi su se poeli postupno mijenjati iz miroljubive zajednice u vojnu vjersku
zajednicu. Konano je vojno znaenje zajednici dao posljednji, deseti guru Gobind Singh,
osnovavi zajednicu istih vjernika (khalsa); oni koji nisu pristupili khalsi zovu
se sahajdhari (pandapski: koji sporo prilaze), a ta je podjela ostala do danas. Kako je smru
desetoga gurua prestalo osobno prenoenje objave, ona se prenosi na svetu knjigu Adi
Granth (ili Guru Granth) i zajednicu sljedbenika (Guru Panth). Doktrinarna i ostala
obvezujua pitanja za sikhsku zajednicu rjeava izabrana vjerska vlast. U Indiji ivi oko
20 mil. pristaa sikhizma; najvei broj u Punjabu. Sikhi jo ive u Maleziji, Singapuru,
istonoj Africi, SAD-u, Kanadi i dr.

8. TAOIZAM
taoizam ili daoizam, kineska filozofija i religija kojima je u polazitu tumaenje vrhovnoga
poela ili puta (tao ili dao). Osnove taoizma izloene su u djelu Knjiga o putu i njegovoj
krjeposti (Dao de jing), koja se pripisuje Laoziju (Lao-tse; VI. st. pr. Kr.). Sauvana verzija
toga djela iz doba dinastije Han (od 206. pr. Kr. do 220) sastoji se od 81 poglavlja saetih
aforistikih izrjeka, a podijeljena je na dva dijela. Prvi izraava apsolutnost iracionalnoga
poela sveopeg zbivanja (tao) u prirodi i u nama, neadekvatnost nae spoznaje. Dublja
spoznaja istinske zakonitosti prirode, koja trai jedino nau predanost i povjerenje,
primjenjuje se u drugom dijelu na podruju morala (te ili de). Ideal je mudrosti osloboenje
od strasti. Tijek zbivanja usporediv je s tokovima planinskih bujica koje se postupno smiruju
u moru. Tao razotkriva duh ponora koji nikad ne umire. U odnosu prema njemu sve su
stvari u svojem postojanju relativne, tek lik bezlinoga i slika nitavila. Kada se
osloboenjem od strasti postigne smirenje, svijet se stiava sam po sebi. Taj krajnji ideal
prirodnosti i nedjelovanja (wu-wei) izveden je iz prastare kozmologije po kojoj sve na
svijetu potjee iz bitka, a bitak iz nebitka. Pojam tao nije ni prvotno ni iskljuivo vezan za
znaenje koje mu daju Laozi i njegovi sljedbenici. U poetku on oznauje zakonitost kretanja
nebeskih tijela oko Zemlje, a ta se pravilnost shvaa kao uzrok i simbol svih zemaljskih
zbivanja. Laozi odatle izvodi ideal ivota u skladu s prirodom. U suprotnosti s prirodom
nalazi se civilizacija feudalnoga carstva pod tadanjom dinastijom Zhou. Laozi je protivnik
uenosti birokrata yu, u koje se pretvaraju Konfucijevi sljedbenici. On je protivnik osvajakih
ratova, ali opravdava defenzivne borbe. Taoistiki je ideal drave decentralizirano seosko
zadrugarstvo. Za Laozija dobar je vladar onaj koji ostaje skriven kao mi, a mnotvo
zakona znak je slabe vlasti. Potonji taoizam izrodio se u mistiku i magijsku religiju i
alkemiju, koja je potpuno razliita od osnovnoga nauavanja. U I. st., nakon pojave budizma,
u Kini je dolo do zbliavanja taoizma i budizma i do njihove prevage nad konfucijanizmom.
Za dinastije Song (XXIII. st.) neokonfucijanizam se konano snanije afirmirao time to je
preuzeo niz bitnih elemenata iz taoizma i budizma. Od tada vrijedi izreka da su te tri vjere
jedna vjera.

9. KONFUCIJANIZAM
konfucijanizam ili konfucijevstvo, sustav filozofskih, religijskih i politikih naela i
ivotnih pravila to ga je zasnovao Konfucije, a razradili njegovi mnogi sljedbenici. Budui
da Konfucijevo uenje nije imalo oblika sustavno razraenog nauka, ve je prvenstveno bilo
sredinje moralno nadahnue za svako podruje ljudskoga iskustva, to se konficionizam
iskazao viestruko: kao filozofsko-znanstvena teorija, kompleks osnovnih religijskih zasada,
duhovni model tradicionalnoga kineskoga mentaliteta, opi civilizacijski obrazac kineskoga
ivota tijekom dvaju tisuljea. Osnovni je tekst konfucijanizma knjiga Izabrane izreke
(Lun yu) ili Analekti, to su ju sastavili Konfucijevi sljedbenici poetkom nae ere i koja,
poput Novoga zavjeta, svjedoi o Konfucijevim izlaganjima, razgovorima i izrekama. Izvori
konfucijanizma seu u najdavniju povijest Kine, pa se konfucionizam gdjekad javlja i kao
reminiscencija na etike i politike ideale dinastije Zhou (Chou; 1066. do 221. pr. Kr.) i
legendarnoga carstva prvih dinastija (II. tisuljee pr. Kr.). Ti se tragovi vide osobito u
odravanju shvaanja o boanskoj (nebeskoj) misiji vladara (kin. je izraz za cara sin neba),
zatim u nazoru o minulom zlatnom dobu harmonije, te u tradicionalnom poloaju obitelji, kao
prototipu svake drutvene organizacije. Zbog toga konfucionizam u nekom smislu predstavlja
opu prirodnu osnovu razvoja kineske misli, od prvotnih pukih pogleda na svijet i ivot do
potonjih kodificiranih naela konfucijanskoga nauavanja. O radu sedamdesetak izravnih
Konfucijevih uenika nije poznato gotovo nita. Prvi samostalni mislilac bio je Menzi (Mengtzuili Mencije; oko 372. do 289. pr. Kr.), koji je kao putujui uitelj ve polemizirao s
rivalskim nauavanjima Mozia (Mo-tzu), zagovornika utilitaristike verzije nauka o drutvu,
i Yang Zhua (Yang Chu), individualistikoga prethodnika taoizma. On je i zaetnik teorije o
dobroti izvorne ljudske naravi, koja je poslije postala jedna od glavnih polarizatorskih osnova
konfucijanizma. Ve je Xunzi (Hsn-tzu; ? 298. do 230. pr. Kr.) podupirao suprotno gledite,
ime je konfucionizam postao ope mjesto kineske misli, unutar kojega su se razvijale esto i
oprene filozofske kole. Nakon zabrane konfucijanistikoga nauavanja pod dinastijom Qin
(Chin; 221. do 206. pr. Kr.), to ju je izazvalo protivljenje reformama koje su provodili carevi
iz te dinastije, konfucionizam je pod dinastijom Han (206. pr. Kr. do 220) uivao autoritet
dravne religije, ali je pritom izgubio prvotni nereligiozni smisao. Potisnut neko vrijeme
budizmom i taoizmom, konfucionizam se obnovio i reformirao u XI. i XII. st. Glavni su
predstavnici toga novokonfucijanizma braa Cheng Hao(Cheng Hao; 103285) i Cheng
Yi (Cheng

I; 10331107), Zhou

Dunyi (Chou

Tun-i; 101773)

i Zhang

Zai (Chang

Tsai;102077). Kao opi duhovni pokret koji je slijedio ekonomski i tehnoloki napredak

Kine, novokonfucijanizam je unio u podruje filozofskih interesa i probleme filozofije

prirode, matematike i svojevrsnoga posve novog empiristikoga pristupa u istraivanju
vanjskih stvari (Zhu Xi ili Chu Hsi; 11301200). Poslije ga je Wang Yangming (Wang Yangming; 14721529) dopunio i logikim istraivanjima. U to su doba cvjetali i ope obrazovanje
i akademska tradicija u duhu konfucijanizma, odvijali su se po privatnim kolama. Poetkom
XVIII. st. car Kangxi (Kang-hsi) dao je kodificirati konfucionizam u sustav vjerskih dogmi,
ime je nastojao poduprijeti kinesku izvornost nasuprot kranskim utjecajima. Zasade
konfucijanizma proirile su se s vremenom i izvan Kine, pa su sadrane i u tradiciji i
kulturnome ivotu Japana, Koreje i nekih zemalja jugoistone Azije.

10. INTOIZAM
intoizam (jap. shinto: put

bogova;

jap. kami-no-michi: put

kamija,

prema

kin. shen: boansko bie + dao: put), japanska autohtona religija, drevni animizam i
politeizam s primjesama mongolskoga amanizma i mitovima srodnima kozmogonijama
jugoist. Azije. Boanstva (kami) duhovi su prirodnih sila (gore, rijeke, jezera, drvee, sunce,
mjesec, neke ivotinje, osobito lisica Inari, itd.). Od praboanstava Izanami i Izanagi potekli
su ostali bogovi; oni su stvorili i japanske otoke na kojima je prvi vladar bio unuk sunane
boice Amaterasu. Carevi, boiini potomci, a i narodni heroji, imaju boanski karakter; kult
predaka povezuje se s kultom nacije. Od V. st. intoizam je bio pod utjecajem Konfucijeva
nauavanja, od VI. st. nadalje snano je prodirao kineski budizam, a u VIIIXII. st. nastale su
mnoge sljedbe: npr. rybu-shinto (intoizam obaju smjerova) sinteza je intoizma i budizma.
U XIX. st., u svojoj borbi protiv oguna, car je nastojao uzdignuti isti intoizam, religiju
predaka koja mu daje boanske povlastice, i osloboditi ga od stranih utjecaja u nauavanju,
jeziku, obredima, graditeljstvu. intoizam je proglaen dravnom religijom 1868. i 1889;
slubeni intoizam, odvojen od pukoga (12 sljedbi), postao je zapravo kult careve osobe,
pretvoren je u ideologiju i uveden u kole. Nakon poraza u II. svjetskom ratu car
(jap. tenno: sin neba) javno se odrekao svojih boanskih atributa, i intoizam je 1945.odvojen
od drave. Do tada je bilo priznato 13 intoistikih sljedbi, u potonjim godinama taj se broj
znatno poveao.

11. MAZDAIZAM
mazdaizam (staroiranski mazdayasna: poklonik Mazde), iranska predislamistika dualistika
religija kojoj je Zarathutra pridodao neke monoteistike elemente; prozvana prema kultu
dobroga boga Ahura Mazde. Mazdaizam se javlja poetkom I. tisuljea pr. Kr., a o
njegovu vjerskom sadraju, do pojave Zarathutrine, ne znamo gotovo nita. Zarathutri, koji
je prema tradiciji djelovao u VII. do VI. st. pr. Kr., pripisuje se nauavanje kakvo je sauvano
u najstarijim dijelovima svetih spisa Avesta, pa se za religiju koju je propovijedao rabi i
izraz zoroastrizam.Zarathutra se borio protiv staroiranskoga politeizma. Zadravi samo kult
vrhovnoga boanstva Ahura Mazde (Ormuzda), propovijedao je monoteizam, jer u toj
najstarijoj fazi zoroastrizma princip zla, Angra Mainyu (Ahriman), nije bog, nego zli duh,
podloen Ahura Mazdi. Doskora se, u doba Ahemenida (VI. do IV. st. pr. Kr.), usporedno sa
irenjem perzijske drave i mijeanjem razliitih vjerskih elemenata, borba dobra i zla,
svjetlosti i tmine, poela smatrati borbom dobrog i zlog boga, Ormuzda i Ahrimana;
mazdaizam je postao izrazito dualistika religija. Progonjena za osvajanja Aleksandra
Velikoga, a proavi razliite faze sinkretistikoga stapanja sa stranim elementima, ostala je
nacionalna perzijska religija u dravi Sasanida (227651), a nestala je tek pod udarcima
arapske invazije i za irenja islama u VIII. st. Danas mazdaizam ispovijedaju samo
malobrojni gebri ili gabari (arap.: nevjernici) u Iranu i Parsi u Indiji.

12. MEZOAMERIKE RELIGIJE

mezoamerike religije, politeistiki religijski sustavi srednjoamerikih Indijanaca (srednji i
juni Meksiko, Salvador, Gvatemala, dijelovi Hondurasa, Nikaragve i Kostarike) u razdoblju
od 3500. pr. Kr. do dolaska panjolaca u XVI. st. Mezoamerike religije veu se uz nekoliko
velikih civilizacija. Najstarija je olmeka civilizacija (1200. do 900. pr. Kr.), unutar koje se, ili
moda uz nju, nakon 500. pr. Kr. do VIII. st. razvija mayanska civilizacija; teotihuacnska
civilizacija razvija se u VVII. st., tolteka civilizacija u VIIIXII. st., a posljednja, azteka
civilizacija, od XIV. st. do 1521.
Uz arheoloke nalaze, vani podatci o religijama sadrani su u svetim i drugim knjigama;
veina ih je unitena, rijetke sauvane nose imena gradova ili obitelji koje su ih sauvale
(npr. Madridski, Dresdenski, Pariki, Vatikanski kodeks; Popol Vuh). U mezoamerikim
kozmologijama Zemlja je podijeljena na etiri strane i poiva na morskim grdosijama koje
plove oceanima. Iznad nje je 13 nebesa, koja su poredana jedna iznad drugih, a ispod nje
devet pakala. etiri strane svijeta oznauju se bojama (sjever: crveno, zapad: crno, jug: uto,
istok: crveno ili zeleno). Svijet je vie puta razaran i ponovno stvaran. Sadanji (prema
Aztecima) peti svijet nestat e u potresu. Meu prva boanstva pripada enidbeni boanski
par te mnotvo drugih bogova i boica, pri em su se isticala boanstva zemlje, osobito
enska; neka su boanstva sklona, a druga nesklona ljudima; postoji i predodba nepoznatoga
boga. Pravi je bog onaj koji se sam stvara(teotl), a ostali su tek boanstva (teteo). Istinski je
bog dualni Ometeotl. Preko dana on je Sunce (azteki bog Huitzilopochtli), u noi je
Mjesec (Tezcatlipoca) i njegov protivnik Quetzalcatl. Na Zemlji je boica Coatlicue i
ivotvorno poelo, bog kie Tlaloc. Vrlo esto su preuzimani elementi drugih religija, to
se nastavlja i u kranstvu (npr. Gospa Guadalupska poistovjeuje se s boicama Zemlje i
Mjeseca). Vrijeme i boanska predodreenost (predestinacija) bili su iznimno vani pa je u
svim mezoamerikim religijama bio razvijen kalendarski sustav i raunanje vremena.
Hramske obrede vodili su sveenici. Sveenika je askeza ukljuivala i putanje vlastite krvi,
jer se vjerovalo da krv pokree nebeska tijela i odrava red u svijetu; iz toga se razvilo
obredno rtvovanje ljudi (Maye, Tolteci, Azteci). Obredno znaenje imala je i igra loptom.
Svaki je grad imao velikog sveenika, a ostali bi obnaali slube za koje su se posebno
osposobljavali (raunanje vremena, gatanje, obredno rtvovanje i sl.). Postojale su i
sveenice, koje su mogle napustiti sveeniku slubu.

13. SLAVENI RELIGIJA

Religija Starih Slavena pripada indoeuropskomu religijskomu i mitolokomu krugu; trajala je
od 2000. pr. Kr. do potpune kristijanizacije slavenskih naroda (VIIIXIII. st.).
Glavna su vrela za poznavanje staroslavenske religije: staroruske kronike, polemika
literatura srednjovjekovne Ruske crkve, bizantski pisac Prokopije iz Cezareje (VI. st.),
njemaki kroniari (Thietmar iz Merseburga iz XI. st.; Adam Bremenski iz XII. st.), misijski
pohodi bamberkoga biskupa Otona (sredina XII. st.), nordijska vrela meu kojima je
najvanije ono danskoga kroniara Saxa Grammaticusa (Sas Gramatik; poetak XIII. st.).
Vidljivih tragova o slavenskoj religiji sauvalo se u dvovjerju kojega ima u svih slavenskih
naroda, posebno Rusa, te u usmenoj (ophodne pjesme, novogodinje kolede, jurjevske
pjesme) i folklornoj knjievnosti (bajke, zagonetke, basne, arolije).
Bitno je obiljeje staroslavenske religije sveto, o em svjedoe

stara osobna

imena (Svtoslav, Svtozar, Svtoplk). Slavensko sveto nije transcendentalno, ono je u

realnome sadanjem svijetu. Zbivanje se ne dogaa u pradavnini nego uvijek i iznova u
sadanjosti, koja je svevremenost; gromovnik ubija zmaja tu i sada, jer ga ubija svagda i
zauvijek; to je sveto.
Bogovi i boice boanski su likovi koji nisu prave osobe niti su odnosi meu njima odreeni
pojedinim zgodama. Njihova imena nisu prava osobna imena (kakva su npr. imena antikih
grkih boanstava) nego su to zazivi, epikleze, koji opisuju narav i koji obvezuju boanstvo
da bude ono to jest. Bogovima i njihovu djelovanju nadreen je bitan red u svijetu, stalan i
nepromjenljiv, a neprestano gibanje u njem samo je ponavljanje. Na elu je boanstava bog
groma i munje Perun(Perun). Boica Moko (Moko), zatitnica enskih poslova (predenje,
tkanje), Perunova je ena. Kao bog poljodjelstva i stoke tovan je Veles (Veles). Perunova
djeca

Jarilo (Jarylo) i

Morana,

boanstva

vegetacijskoga

ciklusa,

raaju

boga

Roda (Rod) koji udjeljuje rodnost i plodnost. Uz Jarila, kao bog rasta, javlja se i
Spori (Spori). Drugi su slavenski bogovi Svarog (Svarog), sunce, i njegov sin
Svaroi (Svaroit), oganj, potom Dajbog (Dad bog), takoer sunevo boanstvo, i
Stribog (Stribog), kojega povezuju s vjetrom. Posebno se izdvajaju bogovi baltikih Slavena:
vrhovnici Svantevit (Svtovit) i Triglav (Triglaus) ili Troglav (Troglav), tovan i u Junih
Slavena,

te

Prove (Prove), bog

dubrave,

osamostaljene

su

hipostaze

Perunove.

Radigost (Redigast, Riedegost), ratniki bog, takoer tovan kao glavno boanstvo, pa slina
ratnika boanstva Jarovit (Gerovitus) i Rujevit (Rugievitus, Rugivitus) te bog plodnosti

Porevit(Purivitus) osamostaljene

su

hipostaze

Jarovitove.

Kultu

plodnosti

pripada

Pripegala (Pripegala), faliko boanstvo, kultu ivotnosti iva (Siva), nevolju i smrt donosi
ernobog (Zcerneboch); nasuprot mu je Bjelobog.
Sredinji je mit u slavenskoj predaji o gromovniku koji ubija zmaja. Stoga su stari Slaveni sve
zemljite gledali u znaku toga dvoboja, te u njegovoj konfiguraciji prepoznavali poprita.
Tako je Perunovo svetite u Kijevu bilo na Gori, tj. na visini, pred kneevim dvorom, a
Velesovo pod Gorom, tj. u nizini, u Podolu, u luci. Takvih svetih dvoboja bilo je posvuda, npr.
u Rogoznici kraj Splita, gdje je pobjednik Perun (na kraju Mosora die se vrh Perun, a ispod
je rijekarnovnica, gdje se nalazio Zmij kamik, kamen na kojem je Perun ubio zmiju).
Obratno je bilo kraj Novoga Vinodolskoga (kraj potoka rnovnice poluotok je Veles s kojega
se ukrcavala stoka u brodove). Kultna mjesta imali su i Svantevit (Arkona na otoku Rujani),
Triglav (Szczecin), Rujevit (Korenica na otoku Rujani) i dr.
Sav je religijski ivot bio odreen hodom godine; kretao se od dna do vrha i vraao se od vrha
do dna. Na samom je dnu o badnjem danu, na badnju veer. Rije badnjak znai dno i odnosi
se na lonac, na badanj te na panj drveta s korijenjem i dupljom. On u noi na dnu godine
predstavlja u kui boga iz duplje u korijenu duba, gospodara onoga asa. Kada svane dan,
raa se boi, mladi bog i grane svjetlo. Ono je slabo i zimsko, ali je njime hod godine krenuo
prema vrhu krijesu, ljetnom okretitu Sunca koje obiljeava Perunova svetkovina, po
kranskom kalendaru Sv. Ilija (20. VII). Tako se hod godine kree od Velesa do Peruna, od
dna do vrha i natrag. To je zapravo kretanje po stablu svijeta, kojega deblo postaje put i most.
U svim slavenskim predajama prisutna je osebujna demonologija. Sve oko ovjeka napueno
je duhovima koji djeluju na pojedinom podruju (kuni duh, pa dvorini i stajski, poljski,
umski, vodeni). Duhovi pripadaju Velesovoj sferi pa su u vjerovanjima o njima sauvani i
elementi njegova kulta. Pokojnik, njegov grob, njegov svijet i njegova smrt zovu se
nav(nav). Duhovi predaka su djedovi (ddi). Oni su svojemu rodu blagohotni. Zlodusi su
Mara, Mora, Kikomora, Cmok i dr. Oni more i usmruju. Sav ovjeji ivot protjee u
susretima s tim duhovima, dobrima i zlima; zli se zovu bjesovima(bsi).

14. GRCI MITOLOGIJA I RELIGIJA

14.1 Mitologija
Grka mitologija obuhvaa cjelinu pripovijedanja o boanstvima i herojima; kroz nju je grka
religija dobila misaoni izraz, u njoj su tragovi poetnih zamiljanja spoznaje ivota i svijeta.
Iako u grkoj mitologiji ima pojedinanih elemenata preuzetih od drugih naroda, kao cjelina
ona je izraz nepresune i ive fantazije i pjesnikog oblikovanja grkog antikog ovjeka
(istonjakoga su podrijetla mitovi: o postanku svijeta, bogova i ljudi, o borbi titana protiv
bogova, o etiri doba svijeta, potopu i dr.). Grki se mitovi odlikuju raznolikou motiva i
velikom pjesnikom ljepotom, a zadrali su uglavnom onaj oblik u kojem dolaze kod Homera
i Hezioda. Uz olimpske, podzemne i morske bogove i uz mnogobrojna nia boanstva u njima
se pojavljuju i heroji boanskoga podrijetla. Najpoznatiji su: Heraklo, Tezej, dioskuri, Jazon,
Perzej, Ahilej i Meleagar. Mnogi su od njih prikazani kao izvritelji tegobnih i za ivot
pogibeljnih zadaa (Heraklovih 12 poslova u slubi kralja Euristeja, Tezejevo ubojstvo
Minotaura u labirintu na Kreti, Jazonova plovidba u Kolhidu po zlatno runo). U grkoj
mitologiji ima i veih cjelina u kojima djeluje vie bogova i ljudi (plovidba Argonauta s
Jazonom, lov na kalidonskoga vepra, Trojanski rat, tebanski ciklus, sudbina roda Pelopova i
dr.). Mnogi mitovi nastali u dubokoj starini imaju prvotno etioloki interes, dok mitovi nastali
u tekoj stvarnosti klasnoga drutva govore o nepravdi kao eshatolokome momentu (otok
blaenih). Pokrajinski mitovi imaju jasnu povijesnu jezgru: tesalski (kentauri, Lapiti; Admet,
Alkestida), beotski (Kadmo, Antiopa), atiki (Kekrop, Erehtej, Tezej), korintski, lakonski i
mesenski (dioskuri), kretski (Minos, Minotaur) i dr. Grki je mit ostavio dubok trag u
potonjoj grkoj i u rimskoj kulturi. Njime je proeto ukupno pjesniko stvaralatvo (posebno
tragedija) kao i likovne umjetnosti (prvi su prikazi iz druge polovice VIII. st. pr. Kr.). Pjesnici
se slue mitolokom slikom kao uobiajenim, svakomu pristupanim sredstvom izraavanja.
U grkoj mitologiji ima dodue i mranih sila (usud Edipa i njegove djece, prokletstvo roda
Atrejeva i dr.), ali ipak veina njezinih junaka, kako nam ih prikazuju lijepa knjievnost i
umjetnost, odiu vedrinom i ljepotom. U grkim se mitovima bogovi pribliuju ljudima, a
ljudi bogovima. Grki su se mitovi u znanosti razliito tumaili (alegoriki, simboliki,
racionalistiki), a u novije im se doba naglaava etiko znaenje. Zbog obilne mitoloke grae
posebno

su

vrijedna

antika

(Preobrazbe) i Higinove Prie.

djela:

Apolodorova Biblioteka, Ovidijeve Metamorfoze

14.2 Religija
Grka se religija poela oblikovati oko 1900. pr. Kr. od vjerske batine, to su je indoeuropski
Praheleni donijeli sa sjevera, i predgrke religije zateene na Kreti (minojska religija); iz tih
je sastavnica nastala religija mikenskih Grka (mikenska religija). Preitci su prareligije:
kult ognjita, tovanje Zeusa Otakoga, preobrazba Atene iz dvorskoga boanstva u ratniku
boicu i dr., dok su glavne oznaka mikenske religije bila dravna boanstva. Pritom je bio
vaan i kult mrtvih predaka iz kojega se razvio kult heroja.
Glavni su izvor za poznavanje grke religije Homerovi i Heziodovi epovi, zatim
Herodotova Povijest, a za razdoblje helenizma Strabon, Pauzanija i dr. Kod Homera je glavno
boanstvo Zeus (praindoeuropski *Dyews: bog neba, dan), koji stoluje na Olimpu i poput
kralja upravlja drugim nebesnicima. Uz 12 olimpskih bogova (Zeus, Hera, Atena, Apolon,
Artemida, Hermo, Ares, Afrodita, Hefest, Hestija, Demetra i Posejdon) meu glavne se
ubrajaju i Pluton, Perzefona i Dioniz. Mnogo je vei broj niih boanstava: muze, nimfe,
harite, hore, moire, erinije, graje i dr. Po atributima i epitetima pojedinih bogova oito je da su
se mnogobrojna mjesna boanstva spojila s glavnim bogovima, kojih je broj bio ogranien.
Molitva, rtva i zavjetni dar bili su glavni oblici kulta, tj. obraanja boanstvu kada se htjelo
izmoliti dobroinstvo ili doznati budunost. Za to je bila potrebna obredna istoa, koja se,
prema vjerovanju, odravala izbjegavanjem oneiujuih dodira, npr. s mrtvacem ili
ljudskom krvlju, a postizala se obredima ienja (miazam). Obiteljski je kult bio vezan za
prigode i mjesta; obavljao ga je otac obitelji, koji se posebice obraao Zeusu Otakomu. Za
potrebe javnoga kulta organizirano je sveenstvo i kultni pribor, pa je propisan raspored
svetkovina kroz godinu (kalendar). Svaka je svetkovina imala ustaljene obrede. Zajednica
ureena kao grad-drava (grki polis) imala je posebne kultove i svetkovine, npr. Atena kao
grad posebno je tovala Zeusa Gradskoga i Atenu Gradsku. vrsta povezanost religije i polisa
bilo je glavno obiljeje klasinoga razdoblja, u kojem je dravna religija postala graanskom
obvezom. Granice polisa prekoraivali su kultovi meugradskih saveza (amfiktionije) i
Olimpijske igre za sve Grke. Misterijski su se kultovi takoer odvijali bez obzira na granice
polisa; ili su osobnim tenjama, za koje dravna religija nije imala odgovora, i bili su
dostupni samo kroz pojedinanu inicijaciju.
Predodbe o zagrobnome ivotu nisu imale odreeniji religiozni zamiljaj, premda su se u
pokojnikov grob postavljale posude s hranom. S vremenom se stvarala i predodba o suenju
mrtvima u podzemlju za djela poinjena u ivotu. Tek su u Platonovim dijalozima bile

donekle sreene predodbe o onostranosti, koje su preko neoplatonovaca znaajne i za

kranstvo.
Grka religija nije imala sustavne teologije jasno utvrenoga udorednoga nauka ni
zajednikoga, strogo ureena sveenikoga stalea. Vjersko helenstvo, kao i ono politiko,
bilo je rascjepkano u mnotvo mjesnih predaja, u kojima je mjerilo vjerskoga ponaanja
bio otaki zakon (grki , ptrios nmos) ili mjesna vjerska predaja. U tako
nebranjen i nejedinstven vjerski sklop prodirali su vjerski elementi drugih naroda. U
helenistikom dobu grka se religija mijeala s orijentalnim kultovima (Kibela, Izida, Mitra).
Grka religija homerskoga tipa prihvaena je oko 200. pr. Kr. i u Rimu kao dravna religija pa
je postala grko-rimskom religijom.

15. RIMLJANI RELIGIJA

Na razvoj rimske religije prilino su utjecali Etruani, a najvie Grci. Domai, italski bogovi
nazivali su se di indigetes.U VI. st. pr. Kr. glavna su boanstva Jupiter, Mars i Kvirin; poslije
ih je zamijenila tzv. kapitolijska trijada: Jupiter, Junona i Minerva. Najpoznatiji su staroitalski
bogovi bili Faun, Saturn, Termin, Jan, Vertumno, Vesta, Cerera, Flora, Pomona i Pales, tipini
za seljako stanovnitvo. Lari i penati zatitnici su kue, mani su due pokojnika, genij osobni
demon, uvar pojedinca, a Junona osobni demon ena. Rimljani su imali posebne bogove za
razliite ivotne potrebe tako da je broj manjih boanstava bio velik. Rano su poeli tovati
kao boanstva neke apstraktne pojmove, kao to su sloga (Konkordija), vjera (Fides),
pobonost (Pietas), spasenje (Salus), sloboda (Libertas) i sl. Bogove su prvotno zamiljali kao
bestjelesna bia obdarena nadljudskim svojstvima, a poslije su im pod etrurskim i grkim
utjecajem poeli graditi hramove i prikazivati ih antropomorfno. Ve u IV. st. pr. Kr. u Rimu
se poela iriti grka religija i potiskivati italsku; oko 500. pr. Kr. nastali su prvi oblici bogova
u ljudskome liku. Nakon II. punskog rata, pod izravnim grkim utjecajem, javno je utvrena
istovjetnost glavnih boanstava obiju religija. U Rimu se tovalo 12 grkih olimpskih bogova
pod latinskim imenima JupiterZeus, JunonaHera, Apolon (zadrao isto ime i kod Rimljana),
DijanaArtemida, MarsAres, MinervaAtena, VeneraAfrodita, VulkanHefest, Merkur
Hermes, NeptunPosejdon, CereraDemetra, VestaHestija. Grki bog Dioniz ili Bakho
izjednaen je sa staroitalskim boanstvom plodnosti Liberom.
Rimljani su bili vrlo predani u religioznim obredima (kult ognjita i penata), koji su se
odvijali u svetim gajevima. Etrurska vladavina ostavila je duboke tragove, ponajprije u
oblicima

gatanja:

promatranje

utrobe

rtvovanih

ivotinja(haruspicina), promatranje

ptica (auspicium) i munje (disciplina fulguralis). Tako je prije svakoga vanijega politikog i
ratnog pothvata trebalo na temelju promatranja ptica dobiti povoljna znamenja, a u protivnom
se pothvat morao odgoditi to se esto zlorabilo u politike svrhe. Kako su Rimljani u pitanju
vjere bili tolerantni, dobro su primili strane, osobito orijentalne kultove (Kibela, Izida, Mitra i
dr.).
Sveenici u Rimu nisu tvorili poseban stale. Najugledniji sveeniki kolegij bili
su pontifices ( pontifeks), kojima je na elu bio pontifex maximus, i augures ( auguri).
Sveenici posebno pridijeljeni kultu jednoga boga zvali su se flamines, npr. flamen
Martialis za boga Marsa. Za neke vjerske svetkovine brinule su se posebne bratovtine,
kaoFratres arvales ( arvalska braa), Salii Luperci ( salijci). Vjenu vatru na dravnom

ognjitu u Vestinu hramu uvale su djevice vestalke pod vodstvom starjeice Virgo Vestalis
Maxima.

16. GERMANSKA RELIGIJA

Germanska religija, politeistika religija starih germanskih plemena, nejedinstven skup
predodaba starih Germana u pogansko doba. Sadri vjeru u mnoge demone i boanstva, kao
to su bog neba Wodan-Odin (vrhovno boanstvo), bog groma Donar-Thor, bog rata Ziu-Tr,
bog svjetla i plodnosti Baldo, boice Freya, Frigg, majka zemlje Nerthus i dr., kojima su se
prinosile rtve. Uz bogove germanska religija poznavala je takoer divove, patuljke, vilenjake
i dr. Germani su vjerovali u ivot nakon smrti na nekom drugom svijetu, u Valhali (Walhalla)
ili u podzemnome svijetu Helu. Bio je razvijen kult mrtvaca, aranje i proricanje. Podatke o
germanskoj religiji i mitologiji donose ve Tacit i Plutarh, zatim rimski spomenici i
srednjovjekovni tekstovi, od kojih su najvaniji oni Adama Bremenskog u Povijesti
hamburke crkve (107276) i od staronordijskih tekstova Starija (ili Pjesnika) Edda te
prozna Edda Snorrija Sturlusona (1220) kao i skaldiko pjesnitvo i sage. Mnogobrojna
pitanja religije starih Germana u svojim je radovima prouavao G. Dumzil.

17. DREVNI EGIPAT RELIGIJA

Uz politeizam i izraziti ritualizam, staroegipatska religiju karakterizira monoteistika
reforma (atonizam), specifino shvaanje smrti, tovanje bogova kao izraza snage i moi
prirode

zoomorfnome (svete

ivotinje), antropomorfnome

ili

hibridnome

(zooantropomorfnom) obliku. Boanska se narav razumijeva kao imanentna, nema razlike

izmeu boanskoga i ljudskoga svijeta. Stanje smrti dio je dobro ureena ivota, za koji se
brinu bogovi. Odranje svijeta jami faraon, sin boga sunca (Ra), stoer sveukupnoga
drutvenoga i religijskoga ivota. Religija je u starom Egiptu bila temelj i izvor sveukupne
civilizacije (umjetnosti, pisma, medicine, prava i dr.); razvijala se uglavnom bez stranih
utjecaja, a znatno je utjecala na susjedne narode i kulture potonjih naroda.
Predodbe religijskoga sadraja u kojima se boanske moi predouju ivotinjskim likovima i
fetiima javljaju se ve u IV. tisuljeu pr. Kr., oko 3000. pr. Kr. boanstva poprimaju ljudsko
oblije; potom se javlja hibridni oblik, najee s ljudskim tijelom i ivotinjskom glavom
(sokol Horus, ovan Amon). Punina se boanstava izraavala najprije eneadama (devetoricom)
a potom i arhetipskim trijadama (trojstvima). Glavno boanstvo nije postojalo, premda je od
IV. dinastije bog sunca Ra imao posebno mjesto i poslije se zajedno s Amonom tovao kao
kraljevsko boanstvo Amon-Ra. Amenofis IV. (egipatski Amenhotep) pokuao je uvesti
tovanje jednoga boga (Aton) prikazivanoga kao sunce s rukama, ali je ta reforma propala s
njegovom smru.
Kozmogonijski mitovi, premda razliiti, slau se u bitnome: nestvoreni stvoritelj opredmetio
se kroz fiziki (sunce, zemlja, otoci) odnosno bioloki red (jaje, lotos, zmija). Prvi je bog
Atum stvorio boanski par u i Tefnut. u je odvojio nebo od zemlje i tako stvorio prostor
koji je ispunila Suneva svjetlost. Zbog starosti bogova savrenstvo stvaranja se izgubilo,
ljudi su se pobunili, zbog ega su uniteni ognjem, a bogovi su se povukli na nebo (mit o
nebeskoj kravi).
Izraziti ritualizam svjedoi o vanoj povezanosti ljudi i bogova. Vrijednost naela moralnoga
ivota uoljiva je iz shvaanja smrti. Kult mrtvih ima posebnu ulogu velianstveni grobovi
(piramide, mastabe, piljski grobovi), balzamiranje mrtvih i bogati grobni prilozi trebali su
omoguiti nastavak zemaljskoga ivota u kraljevstvu mrtvih. Onostranost obuhvaa nebo i
podzemlje, pri emu je vano podzemlje, gdje bog sunca odlazi svake noi i sjedinjuje se s
Ozirisom te svojim svjetlom i stvoriteljskom rijeju osposobljuje za obnovljeni ivot. Tijelo

ostaje u podzemlju, a dua(Ba) je osloboena i moe doi do neba. Sjedinjenjem due i tijela
ivot se uvijek obnavlja.
Potkraj Staroga kraljevstva nastala je predodba o sudu mrtvih. Ostvarenje vjenosti ovisilo je
o provjeri ispravnosti pokojnikova ivota kojoj se pred Ozirisom i Raom morao podvrgnuti
svaki pokojnik. Provjera se sastojala od ispovijedi i vaganja srca, koje je trebalo teiti koliko i
nojevo pero iz glave boice Maat, i tada je pokojnik bio ist od grijeha, inae ga je prodirala
neman.
Glavno mjesto kulta bio je hram, boja kua u kojoj je boravio bog u obliku slike ili kipa, a
posluivala ga je skupina pobonih ljudi ili sveenika. Prigodom svetkovina boanstvo se
iznosilo izvan hrama da ga moe vidjeti i obian puk, kojemu je bio zabranjen pristup u hram.
U hramu je bio samo faraon kao posrednik izmeu boga i ljudi, nositelj kulta i rituala kojim
jami opstojnost kozmikoga reda. Kako je kult bio dravni, sveenici su djelovali samo po
nalogu faraona, koji je, premda boanskoga podrijetla, samo iznimno bio tovan kao bog.
Posebnu ulogu u egipatskoj religiji imali su vraevi, a to su poslije prihvaali i antiki narodi.
Sluili su se moima (amuletima), a neki su se sveti predmeti koristili i u hramskom ritualu.
Slabljenjem kraljevske moi i znaenja potkraj Novoga carstva, u prvi je plan doao kult
ivotinja, pri emu se nisu tovale pojedine ivotinje, npr. Apis, nego sve ivotinje odreene
vrste (make, krokodili), koje su se nakon uginua mumificirale i polagale u groblja.
U kasnom razdoblju (I. tisuljee pr. Kr.) pa sve do rimskoga doba utjecaj staroegipatske
religije vidljiv je ponajprije kod Grka, a posebice kod Rimljana (kult o Izidi te o Serapisu
vjerojatno Oziris-Apis); u Rimu je podignut i Izidin hram. Stara egipatska misao utjecala je na
filozofsku misao kasne antike (gnosticizam, hermetizam, neoplatonizam) te na kranstvo
(monatvo).