Professional Documents
Culture Documents
Faust PDF
Faust PDF
jedno od drugog. Nastranu podrazavanje, kao kod nekih recenica koje se tesko mogu
procitati do kraja. Pa onda sastav stihova..."
Geteova lirika, nedostizna u nemackom jeziku do danas, bila je zestoko napadana. Tako je
K. Imerman 28. februara 1831. godine napisao Ludvigu Tiku, koji je romanticarima
izgledao znacajniji od Getea: "Moje je misljenje da oblast prave poezije pocinje tek tamo
gde Gete (sa malim izuzecima) prestaje..."
U jednoj kritici, povodom sahrane Silera, 8. februara 1805. Kocebu je izneo tesko
shvatljivo tvrdjenje "da Gete, nazalost, ne zna nemacki..."
Romanticar Novalis, 23. februara 1800. godine, u pismu Ludvigu Tiku, sa pokudom je
pisao o "Godinama ucenja Viljema Majstera": "Umetnicki ateizam duh je ove knjige". A
Glover je napisao knjigu protiv Getea, u kojoj mu je prebacivao nemoralno delovanje.
Ni Hajne nije sa Geteom sasvim zadovoljan i prebacuje mu izvesnu ravnodusnost: umesto
da se zanima politickim problemima" (Hajne, Romanticarska skola, 1833).
Ali uporedjujuci Getea sa Silerom, Hajne kaze da pesnik stvara junake svojih dela prema
svojoj vlastitoj slici. Karl Mor i markiz Poza u svemu su Siler. A Verter, Viljem Majster i
Faust lice na Getea. Siler se baca u probleme istorije; drustveni napredak covecanstva
odusevljava ga. Gete ponire u individualna osecanja, u umetnosti i prirodu. "Zacelo, i Gete
opeva nekoliko velikih istorija emancipacije, ali ih opeva kao artist. Posto je zlovoljno
odbacio hriscansko odusevljenje, koje mu je bilo fatalno, a filozofsko odusevljenje naseg
doba nije shvatio, ili nije hteo shvatiti, jer se bojao da ce time biti istrgnut iz svog
duhovnog mira, posmatrao je odusevljenje sasvim istorijski, kao nesto dato, kao materijal
koji treba obraditi... Duh je postajao materija pod njegovim rukama i on mu je davao lepe i
dopadljive oblike. Tako je on (Gete) postao najveci umetnik u nasoj literaturi i sve sto je
pisao postajalo je zaobljeno umetnicko delo" (Haje, "Romanticarska skola").
Poredjujuci junake Geteovih dela sa junacima Silerovih dela, Hajnrih Hajne kaze, da je bilo
"daleko lakse stvoriti visoko proslavljene, visoko idealizovane likove Silerove, oltarske
slike vrline i moralnosti, nego one gresne, svakodnevne, mrljama isprskana bica, koje nam
ona je pobedila njega, a ta pobeda mizerije nad najvecim Nemcem najbolji je dokaz da se
ona "iznutra" i ne da prevazici. Gete je bio isuvise univerzalan, isuvise aktivne prirode,
isuvise puten da bi trazio spas od mizerije u silerovskom bekstvu u kantovski ideal; bio je
isuvise ostrovidan da ne bi video da se to bekstvo na kraju svodi na to da se banalna
mizerija zamenjuje zanesenjackom. Njegov temperament , njegove moci, citava njegova
duhovna nastrojenost upucivali su ga na prakticni zivot, a prakticni zivot koji je nalazio
pred sobom bio je bedan. U toj dilemi, da egzistira u zivotnoj sferi koju mora da prezire, a
da je ipak prikovan za tu sferu kao za jedinu u kojoj moze da dela, u toj dilemi nalazio se
Gete neprekidno, i sto je vise stvarao, sve se vise snazni pesnik, umoran od zivota, povlacio
iza beznacajnog vajmarskog ministra. (Engels, "Nemacki socijalizam u stihovima 1847.
godina").
Gete je pokusavao nekoliko puta da se odvoji od svoje okoline, da se oslobodi svojih
obaveza prema dvoru. Ali za njegovu zelju za delovanjem, za njegovu potrebu za
prakticnim redom nije bilo drugih mogucnosti. Engels istice da bi svaki pokusaj bekstva iz
te stvarnosti bio iluzoran. Ali, ziveci i stvarajuci u njoj, Gete je ipak postao najveci
oblikovatelj stvarnosti u nemackoj umetnosti. Kada se za Balzaka, i pored njegove
ideoloske naklonosti prema aristokratiji i konzervativnim drustvenim snagama, moze reci
da je, istinitoscu i dubinom prikazivanja postao najveci realisticki oblikovatelj svoje epohe
i time posluzio silama napretka, isto to vazi, u izvesnom smislu, i za Getea, cije delo pociva
u osnovi na humanistickim idealima gradjanskog prosvecivanja.
Jos mladi Marks ukazao je na jednu posebnu, tragicnu karakteristiku nemacke istorije. U
svim odlucnim momentima razvitka, kada su sudbonosna pitanja nemackog naroda
resavana, Nemacka se pogresno opredeljivala - u krajnjoj liniji protiv napretka i revolucije:
"Mi smo, naime, sa modernim narodima podelili njihove restauracije, ne deleci njihove
revolucije... Mi, sa svojim pastirima na celu, nalazili smo se samo jednom u drustvu
slobode, na dan njenog pogreba..." (Marks-Engelsova Sabrana dela, I otsek, I sveska, I
polusveska, strana 608-609).
Francuska revolucija na isteku veka naisla je na mrznju i otpor reakcionarnih klasa koje su
vladala Nemackom. Napredni mozgovi u Nemackoj pozdravili su, doduse, odusevljeno
francusku revoluciju, ali to odusevljenje bilo je nemacke vrste, cisto metafizicko, i odnosilo
se jedino na teorije fracuskih revolucionara. (Marks-Engelsova Sabrana dela, I otsek, IV
sveska, strana 483).
Za vreme bitke kod Valmia, gledajuci borbu izmedju reakcionarne intervencije i narodne
vojske francuske revolucije, Gete je, dalekovidno, rekao pruskim oficirima: "Odavde i od
danas pocinje nova epoha svetske istorije, i vi mozete reci da ste bili prisutni..."
Ali i te reci bile su distancirana konstatacija, kojoj je nedostajala pretpostavka borbenog
zalaganja. Nemacki ideolozi i pesnici, skuceni provincijskim zivotom, mirili su se sa
politickom raskomadanoscu Nemacke, sa sitnim zivotnim prilikama, i katkad ih opredali
oreolom svoje poezije i filozofije.
Prosvetilacki karakter engleske i francuske knjizevnosti na prekretnici 17 i 18 veka
organski je izrastao iz drustvenih potreba ekonomski ojacalog i politicki borbenog
gradjanstva. U Nemackoj, naprotiv, ideologija prosvecivanja nadnosila se nad prazni
prostor drustvene i ekonomske zaostalosti. Nemacko prosvecivanje nije crpelo stvaralacke
sokove iz tla vlastite stvarnosti; ono je jos dugo bilo inspirisano i potstrekivano engleskom
i francuskom kulturom.
Emancipacija nemacke knjizevnosti, pripremljena sredinom osamnaestog stoleca, krenula
je napred kroz Vilandovo oblikom savrseno rokoko-pesnistvo, kroz Klopstokovu
osecajnost i, narocito, kroz prosvetilacku drustvenu kritiku Gotholda Efraima Lesinga.
Herder je dubokim uzivljavanjem u svekoliku poeziju covecanstva ("Glasovi naroda u
pesmama") prosirio delokrug pesnistva i otkrio lepotu i dubinu umetnosti koja je zivela u
narodu. On je i kod Getea probudio svest o vrednosti narodne poezije.
Iz protesta protiv uskosti nemackog zivota izrasla je ekstremna ideja individualizma,
idealisticka pobuna, u knjizevnosti nazvana "Sturm und Drang-Periode", po jednoj
Klingerovoj drami. To je bio protest knjizevnog pokreta protiv vladavine sitnog ciftanskog
morala, protiv apsolutisticke tiranije i neslobode licnosti. Gotfrid Birger, Rajnhold Lenc,
Fridrih Klinger, braca Stolberg, pa i Gete u godinama mladosti, pripadali su tom pokretu.
"Jadima mladog Vertera". Verter pretstavlja intoniranje one knjizevnosti svetskog bola koja
je citavu Evropu bila obuzela i fascinirala. Gete uoblicava osetljivost gradjanskog mladica,
koji se povlaci iz hucnog i praznog drustva, bezi u prirodu i zeli da zivi uz jednostavne i
ispravne ljude iz naroda. Zeli da zivi bez lazi i spletaka. Ali protivrecnost izmedju "ja" i
drustva, neogranicenih osecanja i granica stvarnosti, dovode do sukoba u kojima on pada.
Verter voli verenicu jednog svog prijatelja. To dovodi do konflikta savesti. Sme li devojku
pridobiti za sebe, obmanuti poverenje prijatelja? Verter ne nalazi izlaza. Ubija se. Verter
stvarno nailazi na neprikosnovenost ovestalih drustveno- moralnih pretstava koje se
istavljaju protiv njegovih unutarnjih osecanja, teznji, ideja i njegove ljubavi.
Verter je, u izvesnom smislu, dokumentarno delo sa autobiografskim elementima. Jedna
ispovest oslobadja se iz preobilja Geteovih osecanja, i on je umetnicki uoblicava.
Kroz rokoko-poeziju probija se Gete ka ljubavi prema prirodi i jednostavnosti, ka narodnoj
pesmi i slobodnom umetnickom obliku. Kroz njegove utiske i raspolozenja u prvo vreme
govori liricar. Ali Gete i saznanja formulise u pesmama: pesme o noci, pesme o mesecu,
raspolozenja u sumi, ceznje, granice covecanstva i granice bozanstva. U "Prometeju"
videlo je njegovo doba srcani protest protiv vanzemaljske sile bogova:
Ne
poznajem
nista
siromasnije
pod
suncem
od
vas,
bogovi!
Vi
bedno
hranite
dankom
zrtava
dahom
molitava
svoja
velicanstva
i
da
skapavali
nema
dece
bi
i
prosjaka,
beznadeznih budala...
Geteov Prometej govori Zevsu:
...
Jesi
Da
li
te
ikada
postujem?
Zasto?
ublazio
bolove
onih
koji
Jesi
li
pate?
ikada
utro
suze
mucenika?
Zar
nisu
mene
coveka
Svemocno
i
iskovali
vreme
veciti
usud,
Viljem polazi da upozna svet. Posle mnogog lutanja i mnogih zabluda dolazi do saznanja
da je jedino rad u stanju da oplemeni coveka i da njegovom zivotu da smisla. Zajednica
plemenitih ljudi, u dobru povezanih da odgaje jedno mlado pokolenje, prihvata ga.
U doba Napoleonovog pohoda na Evropu, Gete se povlaci i dovrsava prvi deo Fausta.
Za njim dolaze "Srodstvo po izboru", roman u kome se pene nove vrednosti i u kome se
opisuje jedna nova oblast zivota. U njemu sezdesetogodisnji Gete, razumno i brizljivo,
tretira problem brakolomstva, o kome se dotada govorilo jedino galantno, koketno ili pod
crkvenim prokletstvom. U romanu nema frivolnosti, ali ni crkveno-dogmatskih predrasuda.
Gete se usudjuje da stupi na jedno tako problematicno-opasno tle. To najizrazitije delo
pesnikove zrelosti duguje svoj postanak jednoj teskoj borbi izmedju ljubavi i duznosti koju
je Gete izdrzao. "Niko ne moze a da ne vidi u ovom romanu jednu duboku, strasnu ranu,
koja pokusava da se lecenjem isceli..." pise sam Gete.
U autobiografskom obliku opisuje Gete svoje detinjstvo i svoju mladost: "Iz moga zivota.
Pesnistvo i istina."
I Ruso je pisao svoje "Ispovesti" sa zapanjujucom iskrenoscu. Ali Gete navodi dogadjaje iz
kojih su postala njegova dela. On crta svoj razvojni put, pocev od gradjanske porodice iz
slobodnog carskog grada Frankfurkta, i obuhvata doba od 1749. do 1775., doba jedne
prosvetilacke kulture u porastu, u kojoj je i sam jedan od stvaralackih oblikovatelja.
Na kraju njegovog dugog i radnog zivota stoje dela "Godine putovanja Viljema Majstera" i
"Faust", drugi deo. Oba velikog formata, osmatrana sa vise osmatracnica, filozofskovaspitna u velikom pregledu vremena i sukoba pojedinaca sa samim sobom i sa drustvom.
Ideja "Fausta" - Ilijade modernog zivota, kako Puskin kaze - i rad na tom delu pratili su
Getea skoro celog zivota. "Prafaust", proizvod Geteove mladosti, dovrsen je uglavnom
1775. On tretira ljubav kao prirodnu silu koja goni coveka na greh. Iz tog tragicnopesimistickog stanja duse izvodi samo jedan put: aktivnost, stvaranje za zajednicu. U
novom obliku, kao dramatizovanu poemu, Gete dalje obradjuje svoje Faust-ideje. 1808.
dovrsio je prvi deo. A 22. jula 1831. ostarela ruka pesnikova zapisala je u dnevniku:
"Glavni posao je obavljen."
Ta zabeleska u dnevniku oznacava dovrsenje drugog dela "Fausta", a time i zivotnog dela
Geteovog. Rukopis je bio zapecacen i zakljucan. Gete je prepustio jednom poznijem dobu
da smisao i znacaj ovog pesnickog dela iznese na pozornicu. Da se udubi u jedno od
najdubljih ostvarenja svetske knjizevnosti. Ideja "Prafausta", prosirena, produbljena,
upotpunjena, cini osnovu ovog "Fausta", u kome je smisao ljudskog zivota ocigledno
prikazan. Izmedju stvaralackog i radnog zivota i mefistofelskog poricanja i unistenja, stoji
covek i mora se odluciti. On tezi prema prirodno-dobrom. "Sa slobodnim narodom da
stojim u slobodnoj zemlji". Unutrasnje snage i stvaralacka delatnost spasavaju ga od
raspadanja, greha i sloma. Tragicno biva nadvladano. Ne bojte se, uci Gete; ako covek tezi
da odbaci tromo, prosto, osecanje zadovoljstva sa samim sobom i egoizam, ako se trudi da
za dobro dela, nikad nije izgubljen.
Johan Volfgang Gete (Johan Wolfgang Goethe) rodjen je 28. avgusta 1749. u Frankfurtu na
Majni. Otac mu je poticao iz zanatlijske porodice. Kraj sve svoje prozaicnosti, pokazivao je
sklonosti za umetnost. Geteova mati, poreklom iz patricijske porodice, bila je puna topline,
fantazije, vedrine i aktivnosti.
U Geteovom vaspitanju bio je presudan racionalizam epohe prosvecenosti, ali isto tako i
Rusoova ljubav prema prirodi i harmonicni uzor anticke umetnosti. Studirao je, po ocevoj
zelji, pravo i bio zaposlen kod suda u Veclaru, odakle je, na poziv hercoga Karla Augusta,
presao na njegov dvor u Vajmaru, gde je bio predsednik suda i ministar. U vajmaru se
sprijateljio sa Silerom.
Geteove misli i stvaranja proisticu iz dozivljaja. Mnogi likovi zena iz njegovih dela potekli
su iz njegovih susreta sa zenama i njegovih ljubavi prema njima: Lote u "Verteru", Grethen
u "Faustu", Klarica u "Egmontu", Dorotea i druge.
Puno zivotno osecanje omogucavalo je Geteu, i pored uskog i filistarskog morala tog doba,
da nadje sebe. U "Rimskim elegijama" opisuje kako je, drzeci draganu u zagrljaju, na
njenim ledjima skandirao takt svojih stihova. Njegovi odnosi sa Frederikom Brion u
Zezenhajmu, sa Lili Seneman u Frankfurktu, Minom Herclib ili Sarlotom fon Stajn dali su
materijala ogovaranjima i klevetanju. Narocito je Geteu upisivano u greh sto je "visoko
Gete daje definiciju knjizevnicke funkcije: "sta je na pocetku i kraju svakog pisanja:
reprodukcija sveta oko mene kroz unutrasnji svet, koji sve grabi, povezuje, preradjuje,
gnjeci i na vlastiti nacin opet uspostavlja..."
Gete je umro 22. marta 1832. godine. Na njega se mogu primeniti reci iz drugog dela
"Fausta": "Tragovi mojih zemaljskih dana nece propasti u eonima..."
Marks ubraja Eshila, Sekspira i Getea u njemu najblize velike pesnike sveta. To je
priznanje umetniku Geteu, koji se svojim genijem, i pored raskola i granica koje su mu
postavljali doba, sredina i vlastita dusa, digao iznad sebe i postao pesnik covecanstva.
godine,a drugi deo tek posle pisceve smrti.Faust je osobeno delo,velika sinteza.U njemu se
spaja srednji vijek helenizmom i otvara most za novo doba ,prozima se kosmicko sa
zemaljskim,stapaju se poezija i filozofija.
Gete ce Faustu dati dramski oblik i nazvati ga tragedijom.Dramska form je
zastupljena u svim njegovim elementima,ali je dramsko u samoj prici,u akterima.Medjutim
pesnicki genije Getea nije mogao da ostane samo na tome.Faust je slozena drama slozenih
zapeta i originalnih sudbina,on je epski siroka prica o covjekovom mukotrpnom putu ka
saznanju i ka ostvarivanju sebe kao ljudskoga bica krozx ljubav.
O istorijskome Faustu,Johanu ili Georg Faust,malo ima podataka.Pretpostavlja
se da je ziveo oko 1480 i da je njegov zivot bio skitnicki.Radio je kao ucitelj ali je bio
otpusten.Predstavljao se kao lekar,astrolog i carobnjak.Bio je popularan u narodu ali su
njegove vjestine cjenjene i u visim krugovima.Umro je nasilnom smrcu oko 1540.Posle
njegove smrti pocele su se stvarati legende.One su govorile da je on sklopio pakt sa
djavolom,koji ga u obliku psa stalno prati da bi u na kraju oduzeo zivot.
Ta prica je zainteresovala mladoga Getea.Kada je dosao u Vajmar,sve te skice su
bile izgubljene.Sacuvan je prepis neke dvorske dame,a on je objavljen 1887.godine pod
naslovom Pra-Faust.Gete i dalje pise na Faustu fragment po fragment.Godine 1790
objavjuje te fragmente prvi put.
Mefistotel, Mefisto, olicenje je satane, djavola ,zlog duha. On je nosilac i
predstavnik zla,u Faustu on je pratilac i zao duh Faustov,Mefisto u GeteovomFaustu se
nalazi u sceni zajedno sa arhandjelima Rafaelom,Gavrilom i Mihailom.Otkud ovde
Mefisto,djavo medju arhandjelima na nebu,pred Gospodom;Prema hriscanskom predanju
djavoli su takodje bili anjeli ali su se odvojili od Boga i posli za Luciferom koji se otpadio
od Boga.
Savez sa Menfistom Faust je potpisao sa kapljicom krvi.Prvo krecu kroz mali
svjet pa kroz veliki tada kako bi Faust usao u novi svjet,izvan hladnoga kabineta i
prasnjavih knjiga.Mefisto zeli da pokaze Faustu drustvo veseljaka koje se za cas pretvori u
drustvo prasnjavih zivotinja,u Vesticinoj kuhinji ce popiti napitak koji ce mu uzeti sve
smo ubeeni da negde zalazi, ali to zapravo ne biva tako, jer ono ni za trenutak ne prestaje
da rasipa svoju svetlost." Dana 16. marta Gete je nazebao, i iako se naizgled oporavio, ipak
su mu ve otkucavali poslednji sati. Sedeo je u svojoj fotelji, u kunom mantilu i u filcanim
arapama, sa zelenim vizirom na elu da bi zatitio oi od sunca, i dremao. Frederik,
njegov sluga, bdeo je nad njim. Gete ga je upitao koji je datum: 22. mart. "Dobro je, poelo
je prolee, znai da u bre i lake ozdraviti", rekao je. Zatim je utonuo u san i sanjao,
sanjao, a potom proaputao reci bez vidljivog smisla i upitao: "Zar ne vidite tu lepu ensku
glavu, crnih, izrazito crnih uvojaka, tamo u mranom dnu sobe?" Na kraju je, pre nego to
je izdahnuo, uzviknuo: "Svetlosti... Jo vie svetlosti!" Te veoma "geteovske" rei koje
narataji pamte i duboko potuju kao "Geteove poslednje rei", u stvari su samo Geteove
pretposlednje rei; poslednje su bile manje "geteovske", ali ipak "dirljivije": dok je buncao
u tom nesvesnom stanju koje ga je lagano vodilo u smrt, Gete je rukama stezao ruku svoje
pastorke Otilije. Njegovo disanje je bilo toliko neujno, da nisu znali da li je jo uvek iv ili
je umro. Kad je Otilija htela da izvue ruku, Gete ju je jo jae stegnuo i proaputao:
"ekaj, enice, da jo malo drim tvoju slatku malu apicu." U pola dvanaest ujutru
stisak je popustio.